1314 michel de certeau

8/13/2019 1314 Michel de Certeau

1/9


2/9

DE CERTEAU,MICHELPreuzimanje rijei


3/9

266

DE CERTEAU, MICHELPreuzimanje rijei

Umnotvu interpretacija dogaaja

68., od onih revizionistikih do

onih koji ih na razliite naine

afirmiraju, prilino nepoznati spisi Miche-

la de Certeaua, pisani upravo u vrijeme

odvijanja samih dogaaja, a sakupljeni i

objavljeni posmrtno tek 1994. godine pod

naslovom Preuzimanje rijei, ne smje-

taju se samo u ovu drugu kategoriju inter-

pretacija, nego predstavljaju jedan od

njihovih najoriginalnijih tumaenja. De

Certeau dogaaje analizira kao simboli-

nu revoluciju, kao osvajanje govornice s

koje se obraamo javnosti u pokuaju da

se oblikuju nova javna mjesta. On itav

dogaaj kvalificira kao simbolinu revo-

luciju koja istodobno ima svoju vlastitu

strukturu i cilj, ali joj nedostaje jedan

korak da postane radikalna, materijalna

intervencija u stvarnost. De Certeau

smatra da je taj proboj radnikih i stu-

dentskih rijei, od kojih se ne oekuje da

priaju nego da sluaju, temeljni razlog

zaboravljanja tih dogaaja, neprestanog

umanjivanja njihove vanosti i, na kraju

krajeva, elje da ih se izbrie iz slubene

povijesti. Bitka za memoriju i radikalno

politiku interpretaciju tih dogaaja jo

se uvijek vodi, to dokazuje nastupni

govor novog francuskog predsjednika.

Naime, on je kao jednu od kljunih toaka

svog mandata istaknuo potpunu likvida-

ciju nasljea 68. Nakon toga moemo se

samo upitati: je li naivna nostalgija za

politikom ezdesetih doista bezopasna?

Michel de Certeau roen je 1925, a

umro 1986 godine. Iako je bio sveenik i

lan Drube Isusove, jedan je od glavnih

sudionika strukturalistike znanstvene

revolucije. Blizak je Lacanov i Foucaultov

suradnik, a svoj znanstveni rad je posve-

tio istraivanju povijesti, mistike i gesti

svakodnevnog ivota.

Leonardo Kovaevi


4/9267


UP&UNDERGROUNDProljee 2008.

Jedna simbolina revolucija

K

olovoske kie k ao da su ugasile svibanjska zga-rita koja su uostalom ve preputena slubigradske istoe. Oiene su ulice, a potom i zi-dovi ispranjenog Pariza. Ta operacija ienjaisto tako pogaa pamenje u kojem se briu

sjeanja. Velika ljetna tiina prela je preko rije-i i manifestacija proljeara kao to val pere plau. Opetse vraa red za koji je Jueranji odmor (naslov-program

jednog njemakog lma) mislio da ga moe odagnati ikoji se tada inio ili jasno prihvaenim ili je postaonepodnoljiv. Opet se nalazimo u situaciji da ono poslijeiznova zapoinje onoprije.

Nemogui zaborav

injenica da su otpaci jedne nepotpune revolucijebaeni u kantu za smee ipak ne znai da je ona zabora-vljena. Neto od nje ostaje uhvaeno u nama, neto egase ne moemo tako lako rijeiti. Taj je dogaaj neodvojivod opcija koje su za njega stvorile mjesto; on je to mjesto,uspostavljeno esto iznenaujuim izborima koji supreinaili obiajne podjele grupa, stranaka i zajednica,slijedei neoekivani rascjep. Preobraena je (recimo totako, za trenutak, pod bilo koju cijenu) jedna nova topo-graja u slubi tog mjesta koje je uskrslo poput nekogotoka na karti s dobro utvrenim ideolokim, politi-kim ili religijskim meama.

Moe li se oistiti ta prolost koja je i naa pro-lost? Je li ona bila tek san ili smo iznova zapali u nesvjes-no kojim smo bili priv ueni posljednjeg svibnja? Gdje jekcija? Gdje je stvarnost? Odnos izmeu tih dogaaja iporetka podrazumijeva odnos koji mi imamo premasamima sebi, kolektivno i individualno. Dopustiti da seneto dogodi znai izvriti selekciju, iznova napravitineki izbor, ali potajno; to znai iznijeti sud, ali bez pro-cesa; to znai odcijepiti nau povijest da bismo prihvatilikako je ovdje istina, a ondje iluzija. Ne, ne moemonaknadno prihvatiti slijepo pojednostavljenje nekepodjele koja bi svako znaenje zadrala na jednoj stranizemlje, a nas na drugoj. Moramo se vratiti na tu stvarkoja je iskrsnula i shvatiti emu nas je ono iznenadnonauilo o samima sebi, odnosno, to smo od tada postali.

Obilna literatura posveena toj temi odgovara nanunost da se pozicioniramo u odnosu na taj dogaaj.Ona svjedoi o vrlo divergentnim pristupima i suprot-stavljenim tumaenjima, no ona u svakom sluaju

samim time predstavlja jedan bogat i nekoherentandosje za novu raspravu o onomu to jesmo i o sredstvi-ma za analizu kojima raspolaemo. Posvuda se javljazabrinutost, makar se ona oitovala u krajnje katego-rinim tvrdnjama im se vie ne zadovoljavamo niza-njem injenica ili dokumenata: to, na kraju k rajeva,

znamo o drutvu i o tihim dogovorima na kojima poi-vaju jezini ugovori? I to znai razumjeti ga? Kao tokae mudri Epistemon: s kojim pojmovima trebamomislimo taj revolt?01Neto se potiho pomaknulo, netoto onemoguuje mentalno orue izraeno za funkcijustabilnosti. Instrumenti su i sto tako dio onoga to sepomaknulo. Oni upuuju na neto to je ostalo nepro-miljeno, neto to je posljednjeg svibnja istodobnorazotkrilo i osporilo: vrijednosti koje su smatrane oi-glednima; drutvene razmjene iji je napredak biodovoljan da se proglase uspjelima; dobra, ije je posjedo-vanje predstavljalo sreu.

Jedna ideja ovjeka nastanjivala je beskrajan apa-rat koji je organizirao drutvo. To tajno pravilo koje jeimplicitno bilo prepoznato ili prihvaeno stajalo je usjeni odakle je determiniralo poredak. Od AndraGlucksmanna do Raymonda Arona, od Claudea Lefortado pistmona, svaki od ovih autora koji razmiljaju otim dogaajima na svoj nain preuzima ono to je neka-da napisao Lenjin: Ono po emu su vane svake krize

jest to da one oituju ono to je do tada bilo skriveno....No, ono to se danas oituje kao prikriveno, nije nekasilajaa od politikih ili ideolokih moi (proletarijat, umarksistikoj perspektivi), nego skup bitnih naelauspostavljenog poretka koji se mogu osporiti. Gdjemoemo pronai razloge koji opravdavaju temelj togporetka da bi se on obnovio? Ili obrnuto, kojim referen-cijama zamijeniti taj temelj kojima bi uspostavili nekinovi poredak? U ime ega?, nekada se pitao PierreEmmanuel. Proboj onog nepromiljenog opasan je zasvakog specijalistu kao i za itavu naciju. Opstojnoststabla dolazi u pitanje ako su mu korijeni dotrajali.

Dakle, vie nije dovoljno reida se mora vratiti onoto je nekada bilo evidentno i da dr utveni ivot posta-

je nemogu u onom trenutku kada su njegove osnovepodlone kritici. Nije dovoljno djelovati kaoda se nitanije dogodilo, kao da nita nismo vidjeli, kako bismo za-titili zemlju, jedan sustav konvencija koji je postaokrhak (jer se o njemu moe raspravljati) i kojemu nedo-staje drugih izvora (koji mogu podrati ili zamijeniti

01 pistmon, Te ideje koje suuzdrmale Francusku (Nanterre,

studeni 1967 lipanj 1968), Pariz,Fayard, 1968. Autor posuujesvoj pseudonim iz Ra belaisovogPantagruelaiz kojeg je zadrao

jedan citat u epigrafu (drugi jeizvuen iz Erazmove Pohvaleludosti). pistmon je zapravo

bio Didier Anzieu, uenik nacole normale suprieur (Ulm),profesor lozoje na fakultetuhumanistikih znanosti u Nan-terreu, poznat i cijenjen zbogsvojih brojnih radova o psiholo-giji grupe i adolescenata kao i opsihoanalizi.


5/9268

uzdrmani poredak). Taj otvor koji je izazvalo propiti-vanje nekog drutva u samome sebi nije dovoljno zatvo-riti masovnom i normalnom reakcijom koja samo odbijaprazninu, odbijajui pitanje koje jo nema odgovora iubrzo zamjenjujui zahtjev za nekom pravednijom pod-

jelom dobara sa zahtjevom za restauracijom ili za pra-

vim drutvenim odnosima koje je izazvala kriza.Radilo se o tome da se redenira odreeni drut-

venikdu okvir u jednog razdoblja u kojem je polakonastajala distorzija izmeu racionalizacije drutva i sus-tava vrijednosti koji je nadahnjivao taj rad u 19.stoljeu,ali koji mu je sad nametnut. S onu stranu uvijek nepred-vidljivog praga (jer je uvijek povezan sa sluajnostima),slina se distorzija vie ne moe podnijeti. To ne znaida je taj sustav zamjenjiv, a jo manje da je on zamije-njen. Moda je on toliko vezan uz neku civilizaciju danee preivjeti to preispitivanje. Moda i zemlja, pri-nuena da se redenira nee snai snagu za to? U sva-kom sluaju, to to se nalazimo pred tim nedavnimdogaajima koji nas t jeraju na preispitivanje nas samihi otvaraju nam neizvjesnu budunost, ne znai da moe-mo govoriti o izvrenoj revoluciji (a tko to moe?). No,moda je to simptom globalnog problema, moda jerije o karakteristici jednog drutva na putu prema teh-nikoj racionalizaciji unutar kojeg su napetosti tim teeto ono u sebi sadri prastare tradicije, a njegov odnos svlastitom prolou nije dovoljno odluno osvijetljen.

Rije je dakle o simbolinojrevoluciji, kako zbogtoga to ona oznaujevie nego to izvrava, tako i zboginjenice da ona osporava (drutvene i povijesne) odno-sekako bi ih uinila autentinima. I simbol je isto takoznak koji proima itav pokret, kako u njegov praksitako i u njegovoj teoriji. Govor je od poetka do krajaodigrao presudnu ulogu, od govora Daniela Cohn-Ben-dita do govora generala de Gaullea. Zaustavljam se predtom neobinom injenicom (to je pitanje pristupa)smatrajui je temeljnom i ujedno pokretaem itavestrukturacije nae kulture (to je jedna mogunost).

Simbolino djelovanje

Svibanjska se revolucija nije oitovala u neprija-teljstvu susretom s omraenim osobama ili unitenjuinstrumenata i proizvoda rada. Ni profesori niti efovinisu bili izravno ugroeni, a neka vrsta potovanjapotedila je strojeve i laboratorije (istini za volju, vie utvornicama nego na fakultetima): radnici su noili u

tvornicama kako bi osigurali dobro funkcioniranjenjihova posla tijekom trajka; studenti su imali slubuza odravanje reda.

Osim onih koje je neizbjeno za sobom povukaonered, gubitci su vie bili tragovi rtvi koje su nune zaizraavanjezahtjeva. Tako se povijest svibnja i lipnja

pisala uz pomo automobila, preokreui ili preuzi-majui autonomiju stroja koji je istodobno u posjedu ikoji je posesivan, predstavljajui time simboliki voka-bular jednog ljudskog ponaanja.

Usprkos poduzetim izvanrednim upozorenjimakako bi ih se izbjeglo, mrtvih je bilo; bio je potrebanpovratak poretka i esencije da bi se poetkom lipnjaiznenadno otkrila brojka ubijenih (koja se smatralanormalnom) i da bi jedan asopis po svretku praznikana naslovnici stavio ovaj halucinantan naslov: Predviase 10 000 mrtvih.... Svibanjski su se prosvjednici boriliprotiv crnih Marsijanaca s kacigama, poplavom znakovamoi na ulicama, dok je, obrnuto, nasilje policije bilomanje izazvano studentima, pa ak i onim pobjenje-lim, koliko njihovom bojom i prije svega crvenomzastavom (do te mjere da se ta reakcija proirila na sveto je bilo crveno!) ili crnim plakatima na kojima sukonano bile vidljivo oznaene prijetnje za ije se uas-ne slike paljivo brinula antikomunistika formacija. Jeli tu ri je o borbi sjena u kojoj je svatko progonio svojefantome? Ne, nego o borbi koja se nije shvaala doslov-no. Rije je o duhovnom ratu, ako ba hoete, o ritualnojborbi (zbog ega ona nije nita manje st varna) prijenego to je iskoriten u politike, drutvene ili naprostou individualne sv rhe revolt se suprotstavljao sustavu,on je manifestirao znakove suprotne drugim znakovi-ma. Revolt se naposljetku smatrao vjerodostojnounekog drutvenog govora. Ve samim time, on je biosimbolika akcija.

Revolt je bio ta simbolina akcija i u svojoj topo-graji koja je obnavljala klasinu geograju trajkova inemira. Sorbonna i skretanje prema Lijevoj Obali,povorka prema Denfert-Rochereauu, Trijumfalna v rata,Odeon, Burza ( hram prota, pisalo je na plakatima),hodoaenje do Billancourta itd. - da ne govorimo oonima koji nisu uspjeli otii do ORTF -a (Ured za emiti-ranje Francuske televizije, po Alainu Geismaru mjestosimboline moi): ima mnogo tih gesti koje ciljaju nauinak govora. Te su geste bile subverzivne jer su u okvi-ru nacionalnog jezika one preuzele suprotan smisaozna-


6/9269




7/9

270

kova njegove artikulacije: mjesto njegova znanja preloje u ruke njegovih objekata; sveta sprega koja je pre-maila zatvorenost sveuilitaraca i radnika; blasfemijakoja je desakralizirala odreeni patriotizam; teatar (asvako drutva ima njegovu strukturu) koji je promatra-e preobrazio u aktere, a predstavu u kolektivno stvara-

nje; festival vatre (koji se uvijek povezivao s radouneobuzdane potronje) slavio se ba ondje gdje su pro-rauni odmjeravali razmjenu s njegovom monetarnomteinom; itd. Manifestacije su stvorile mreu simbolapreuzimajui znakove jednog drutva kako bi im izvr-nuli smisao. Takav ustroj jednog vokabulara nije djelo-vao, nego jepredstavljaojednu kvalitativnu promjenu.

Ni barikade, kao znakovi meu ostalim znakovi-ma, nisu se procjenjivale po svojoj vojnoj uinkovitosti.One su zasigurno imale politiku ulogu u onoj mjeri u

kojoj su natjerale ogroman dravni aparat u tjesnacopasne alternative gdje on moe kapitulirati pred timzatitnim bedemom napravljenim od kamenja ili uonom smislu da su pretvorile pobjenjele u nevinemuenike to su dva naina da se izgubi obraz. No, udubljem smislu, barikade su transformirale strah odandarmerije u jednu kolektivnu akciju; one su vlastipokvarile raspoloenje; barikade su paralizirajui ato-mizam pretvorile u radosno isk ustvo zajednike krea-tivne transgresije; one su rasarale drutvene organiza-

cije otkrivajui u njima krhkost ondje gdje se mislilo dastoji snaga, i ponovno vraajui mogunost moi ondjegdje je vladao osjeaj nemoi.

Revolucija govora

Izmeu tisuu citata, dva preciznije govore o priro-di te neobine revolucije, a oba su izvaena iz vanogspisa koji je sastavio Phillippe Labro. Na pitanje jednognovinara, mlada vozaica dizala u Samaritaineu jeodgovorila: Ne znam to da kaem, ja nemam kulturedok je njezin prijatelj, mladi trajka prekida: Nemoj togovoriti. Sa znanjem je gotovo. Kultura se danas sastoji ugovoru. Jacques Sauvageot pak dodaje: Svi su se eljeliizraziti, preuzeti stvari u r uke. To je socijalizam.

Je li govor zaista redenirao kulturu? Preuzetirije i preuzeti stvari u svoje ruke - radi li se tu o isto-znanici? Zbivanja posljednjeg lipnja su pokazala datome nije tako. No, problem je malo tei: govor koji pri-ziva kulturnu mutaciju ili socijalizam izbio je u podru-

ju ne-znanja ili kod onih koje se smatralo neodgovorni-

ma. Ono to se vie nije izricalo u tekstu postajalo jemargina. Nesudjelovanje u aparatima koji bi trebalizajamiti drutvenu komunikaciju preuzelo je oblikizvanjskosti. Osporavajue preispitivanje koje je ciljalona tu javnu instituciju jezika i razotkrivalo krhkostnjezinih temelja, zavrilo je samo kao blizinajezika.

Govor koji je postao simbolino mjesto, oznaujeprostor stvoren distancom koja odvaja predstavnike injihova predstavljanja, lanove jednog drutva i nainenjihova udruivanja. On je istodobno bitan i nitavan,

jer nagovjetava iroko otvaranje razmjene i prazninu,neslaganje, ak i ondje gdje se aparati moraju izjasnitionomu to pokuavaju izraziti. Govor izlazi iz tih struk-tura, ali kako bi ukazao na njihov nedostatak, odnosno naprianjanje i sudjelovanje podinjenih u timstrukturama.

Poput osvjeivanja, preuzimanje rijei ne oznaa-va djelatnu okupaciju ili zauzimanje moi. Govor upuu-

je na rad ukazujui na nedostatak. Govor je simbolinodjelovanje u najizvrsnijem smislu, otkrivajui zadatakkoji danas zanima cjelinu naeg sustava. Smatrati govorpo samomu sebi djelatnim znailo bi da ga smatramonekom stvari i da nekom vrstom magije pokuavamopovezati neke sile s rijeima, rijei zamijeniti radom. Izsvega toga zakljuiti da je govor beznaajan, znailo biizgubiti smisao, zamijeniti sustav odnosa mehanizmom

i konano pretpostaviti da drutvo moe funkcioniratibez ovjeka.

Neka razmiljanja koja slijede nastala su izuvjerenja da revolucionarni govor posljednjeg svibnjakao simbolina djelatnost otvara jedan jezini proces ipriziva opu reviziju naeg kulturnog sustava. Prizna-

jem da pitanje koje mi je postavljalo iskustvo povjesni-ara, putnika i kranina, isto tako otkrivam u pokretukoji je pomaknuo temelje zemlje. Rasvijetliti ga zamene je bilo pitanje nunosti. I to pri je svega ne zbogdrugih, nego zbog potrebe za istinitou. Solidaran sonim to je oznaavao i emu me je nauio toliko funda-mentalan govor, nisam mogao misliti ni povjerovati daga se moe otjerati u egzil, na rubove zemlje; istodobnozatoen u samome sebi i zatvoren, njegova bi odsutnostpredala drutvo smrti. Rascjep izmeu nesvodljivostisvijesti i objektivnosti drut venih institucija istodobnomi se inio kao prokazana i neprihvatljiva injenica,odnosno, kao problem prisutan u miljenju i djelovanju.Na izazov koji je posljednjeg svibnja precizirao datosti


8/9

271DE CERTEAU, MICHEL

Preuzimanje rijei


nelegitimiranesituacije, danas odgovara oklada kojutrebamo dobiti.

Preuzeti rije

Posljednjeg smo svibnja zauzeli govor kao to je1789. zauzeta Bastilla. Tvrava koja je zauzeta bilo je

znanje pridrano opskrbljivaima kulture i namijenje-no odravanju integracije ili zatvaranju studenata i rad-nika u sustav koji im odreuje kako trebaju funkcionira-ti. Od zauzimanja Bastille do zauzimanja Sorbonne, iz-meu ta dva simbola postoji jedna esencijalna razlikakoju obiljeava dogaaj 13. svibnja 1968.: tog je dana bioosloboen zatoeni govor.

Tako se potvruje divlje, novo i neotklonjivo pravokoje je postalo istovjetno s pravom da se bude ovjek, ane vie klijent predan potronji ili neki korisni instru-

ment anonimne organizacije drutva. To je pravo, naprimjer, upravljalo reakcijama skupova uvijek spremnihna obranu im bi se inilo da im se u nekoj raspraviprijeti: Ovdje svatko ima pravo govoriti. No, to je pravobilo prepoznato samo onome tko je govorio u vlastitoime, jer je skup odbijao uti nekoga tko se identicirao snekom funkcijom ili je intervenirao u ime neke grupeskrivene iza rijei jednog od svojih lanova: govoriti neznai biti zagovornik neke prinudne snage, neke neut-ralne i objektivne istine ili uvjerenja koje dolazi od

negdje drugdje.Neka je vrsta praznika (a koje osloboenje nije

praznik?) iznutra preobrazila te dane krize i nasilja praznika povezanog, ali ne i poistovjeenog s opasnimigrama barikada ili s psihodramom jedne kolektivnekatarze. Neto nam se dogodilo. Neto se u nama pokre-nulo. Neto za to ne znamo odakle je izronilo, a to is-todobno ispunjava ulice i tvornice, kruei meu nama,postajui dijelom nas, ali tako da prekida prigueni umnaih samoa, glasova koje nikada nismo sluali i koji sunas sad promijenili. Barem tako osjeamo. Stvoreno jeneto do sada neuveno: postavili smo se u poziciju dagovorimo. inilo se da je to bio prvi put. Odasvud sepojavljuju dragocjenosti, uspavana ili utljiva isku stvakoja nikada nisu bila izreena. Dok se ovjereni diskursiutiavaju i vlasti postaju tihe, jednog bujnog jutra budese zamrznute egzistencije. Nakon to je iza sebe ostaviometalne asije auta i raskinuo s usamljenikim arimapred televizijom u kui, s prekinutom cirkulacijom,odsjeenou od masovnih medija, iznenada se u razru-

enom i divljem Parizu pojavio neosumnjieni ivot,zauen da se naao pred opranim licem svojih proelja.

Naravno da preuzimanje rijei ima oblik odbijan-ja. To preuzimanje oznaava protest. Kao to emo vid-jeti, njegova se krhkost sastoji u tome da se izraavasamo osporavajui, da svjedoi tek u negativnom smis-

lu. Moda je to isto tako njegova veliina. No, u stvar-nosti, preuzimanje rijei znai kazati: Ja nisam nekastvar. Nasilje je gesta onoga koji odbija svaku identi-kaciju: Ja postojim. Ako dakle onaj tko eli govoritinijee norme u ime kojih ga se eli cenzurirati ili insti-tucije koje ele iskoristiti neku snagu koja je oiglednoodvojena od svake pripadnosti, on itekako eli netoarmirati. in autonomije puno prije prethodi upisi-vanju autonomije u program odreenih zahtjeva sveu-ilitaraca ili sindikalaca. Otuda potjee skandal da se taj

zahtjev zamjenjuje reformistikim mjerama koje pripa-daju nekog drugom poretku. Otuda isto tako potjeeprezir prema onima koji ne govore, nego samoizraavaju svoj strah ( u obliku pathosa odobravanja iliprepirke), svoje politike ciljeve (u obliku retorike uslubi neega ili realizma) ili moi (paljivo ekajuina svoj trenutak).

Preuzeto iz La prise de parole et autres crits politiques,

Editions du Seuil, Pariz, 1994.

Preveo s francuskog Leonardo Kovaevi


9/9

272

1314 michel de certeau

Documents