Berislav Majhut i Tanja Dunaj:

FANTASTIKA

U RANIM DJEČJIM ROMANIMA MATE LOVRAKA

1. KAKO OBJASNITI REDOVITO POJAVLJIVANJE FANTASTIKE U LOVRAKOVIM

PRIPOVIJEDNIM TEKSTOVIMA?

Za pisca koji je konsenzusom proglašen realističkim Mato Lovrak se u romanima

napisanima prije 2. sv. rata koristi začudno velikom količinom fantastičnih elemenata uglavnom

preko snova svojih junaka, ali i putem dnevnih maštanja likova, njihovih halucinacija i sl. Ta je

Lovrakova stilska osobitost već je zamjećena u literaturi o njegovu djelu, pa tako Dubravka Težak

piše:

Lovrak ne zna izmišljati, piše samo o onome što je sam vidio i doživio. Ima odličan dar zapažanja.

Fabule djela čvrsto zasnovane u životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjeg doživljavanja svijeta, pokazuju Lovrakovo nezanimanje za fikciju osim ako njome ne proglasimo njegove idealističke i utopističke ideje. Dakle, u Lovraka je riječ o realizmu s primjesama idealizma i utopizma. Opisuje stvarno stanje jednog dijela života Hrvatske i jednog sloja ljudi u određenom vremenu teške krize pa je njegov urođeni optimizam progovorio stvaranjem utopijskih slika. (Težak, 1993: 20-21)

Dakle, Dubravka Težak ne samo što u Lovrakovu djelu uočava jedan posebni vid realističkog

postupka nego razotkriva i uzrok tome, koji ona nalazi u Lovrakovu «urođenom optimizmu».

U Povijesti hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine autori ovako

objašnjavaju pojavu fantastičnih elemenata kod Lovraka:

Odrekavši se svojih ranih sklonosti za priču i za fantastično, Lovrak se ustrajno drži tzv. realnog zaokupljen i pojavama u društvenom živoru svojeg vremena, ali plaća dug ili daje oduška svojoj kontaminiranosti fantastičnim ili potrebi za fantastičnim opisujući često snove svojih junaka. Opisujući dvaput odlazak plažljivog Franceka na kolodvor, jednom kao san a drugi put kao stvarnost, Lovrak se igrao uspoređivanja dviju «stvarnosti» stvarnosti sna i zbilje, a drugi san Olija u Neprijatelju br. 1 dokazuje kako je Lovrak bio kadar napisati modernu fantastičnu priču. S druge strane, i Lovrakov je utopijski socijalizam blizu fantastičnom i često u djelima toliko prihvatljiviji i plemenitiji koliko se više shvati takvim. (Crnković-Težak, 2002: 363)

Korijene Lovrakove sklonosti fantastičnom Crnković i Težak vide ili u «kontaminiranosti

fantastičnim», dakle u utjecaju izvanjskih činitelja na Lovraka ili pak u Lovrakovoj «potrebi za

fantastičnim» kao recidivu njegovih ranijih «sklonosti za priču i fantastično». Također, kao još

1

jedan izvor fantastičnog kod Lovraka, navode i utopijski socijalizam koji je sam po sebi blizak

fantastičnom.

Bili uzroci unutrašnji ili izvanjski, oni se ocjenjuju se kao izrazito slučajni i zapravo posve

nebitni za Lovrakov, ukupno uzevši, nedvojbeno realistički pripovijedni postupak.

No, kada bi pojavljivanja fantastičnih elemenata u Lovrakovu pripovijedanju doista bila

slučajna i u krajnjoj liniji nebitna, tada a) ne bi bili prisutni u tolikoj količini, b) ne bi se pojavljivali

se s takvom redovitošću i neizostavnošću i c) ne bi bili prisutni od samih početaka Lovrakova

djelovanja kao pripovjedača. Naime, njegova se prva objavljena pripovijetka zove Strašan san i u

njoj se unutar realističke sličice odlaska djeda i unuka na seoski sajam pojavljuje san unuka

Cvjetka1 kao jedna epizoda. Čini se da je u načinu na koji je konstituiran odnos pripovijedne

stvarnosti i junakova sna već ovdje uspostavljen model koji će biti trajno prisutan.

U daljnjem izlaganju pokušat ćemo pokazati kako je pojava fantastičnog u Lovrakovu

postupku ne samo slučajni ili nametljivi ostatak prevladane forme nego da je pojava fantastičnog u

njegovom djelu nužna te da, paradoksalno, bez tog fantastičnog elementa Lovrakov realizam uopće

ne bi mogao funkcionirati.

2. LOVRAK I REALISTIČKI POSTUPAK

Povjesničari hrvatske dječje književnosti slažu se u ocjeni da je Mato Lovrak realist. Nema

autora koji je govorio o Lovrakovu stvaralaštvu a da pri tom nije spomenuo Lovrakov realizam kao

stožerni element njegova stvaralaštva:

Milan Crnković kaže:

On sam zaista nikad nije pokazivao ni najmanju sklonost za fantastično u dječjoj literaturi, te se o tom pitanju dovoljno jasno deklarirao. (Crnković, 2000: 80)

Stjepan Hranjec Lovraka smješta u poglavlje naslovljeno Realistički dječji roman: Lovrak i

suvremenici2, a u Klasicima dječje književnosti «usustavljujući njegova skupna poetična obilježja»

na prvo mjesto stavlja upravo Lovrakov realizam.

Joža Skok vrlo uvjerljivo analizira Lovrakov realizam kao modificirani realizam:

...kako je riječ o nekoj vrsti stiliziranog realističkog postupka, koji ne pripada klasičnoj realističkoj tehnici, kao ni novim realističkim postupcima, Lovrakov je realizam dobio atribute «idealistički», «akcijski», pa i «naivni». Prvim se htjelo istaći da Lovrak ipak nije dosljedan realist jer stvarnosti, uz sve njezine realističke objekcije, ipak prilazi s idealističkog stajališta, preuređujući je više po svojoj nego njenoj vlastitoj mjeri. Pojmom «akcijski realizam» akcentiran je ključni udio sadržajnog elementa, dok se terminom «naivni

1 Na kraju sajma dječak je Cvjetko zaspao pokraj svoga djeda u krčmi i sanjao kao su leptiri na livadi, napivši se vina, postali zmajevi koji ga napadaju. (Lovrak, 1924)2 Hranjec, 1998: 37-58.

2

realizam» htjelo naglasiti svojevrsnu simplifikaciju stilskog postupka. (Skok, (1989)2000:55)

Skok upozorava da se ovdje Lovrakov realizam ocjenjuje mjerilima nedječje književnosti. Dok bi

takvu metodološku primjedbu inače morali uvažiti, ona ponešto gubi na opravdanosti budući da je

ovdje primijenjena na dječju književnost 30-tih godina 20 st..

Naime, pišući o odnosu hrvatske dječje i nedječje književnosti Dubravka Zima upozorava na

specifičnost tog razdoblja u hrvatskoj dječjoj književnosti:

... premda se čini da ta dva književna područja nemaju nikakva dodira, u dvadesetim i tridesetim godinama 20. st. zajednički interes za izvanknjiževnu zbilju međusobno ih je približio više nego ikada ranije i kasnije u povijesti dječje književnosti. (Zima, 2001: 252)

Upravo stalno naglašavanje Lovrakove ukotvljenosti u socijalno angažiranoj struji tridesetih godina

daje nam za pravo ispitati Lovrakove stilske podudarnosti s književnopovijesnim kontekstom.

Sintetizirajući značajke hrvatskog romana tridesetih godina, Krešimir Nemec kaže:

Kraj dvadesetih i tridesete godine u hrvatskoj su književnosti u znaku obnove realističkog romana. (...) On ponovno stječe utjecaj što ga je izgubio u razdoblju moderne. Odbacivši fantastične realizacije i smione prodore u irealno i nadrealno, opsjednuti aktualitetom i svakidašnjicom – neorealisti roman pretvaraju u nesentimentalni instrument socijalne analize, kritike i, nerijetko, klasne borbe. (...) U središtu su zanimanja različiti oblici društvenog života: odnosi u obitelji, u kolektivu, na radu, među staležima ili političkim grupacijama. (Nemec, 1998: 104)

Među “različite oblike društvenog života” posve legitimno kao tema ulaze i odnosi među djecom te

između djece i odraslih što je kod Lovraka obrađeno ne sredstvima i načinom nedječjeg romana

nego postupkom dječjeg romana.3 No, na žalost Lovrak ne pristupa svim aspektima odnosa među

djecom na način primjeren djeci. Pogledajmo kako stoji stvar s često isticanom Lovrakovom

socijalnom angažiranošću. Uz konsenzus oko realističkog karaktera Lovrakova pripovijedanja

slično suglasje postoji i kad je posrijedi određivanje Lovraka kao socijalno angažiranog pisca. Ta se

njegova osobitost povezuje s književnim strujanjima dvadesetih i tridesetih godina u Hrvatskoj4.

3 Istina, u hrvatskim prilikama dječji roman je tek s postupcima razvijenim u dječjem romanu o družbi uspio progovoriti o dječjim vrijednostima i s točke gledišta djeteta i to po prvi puta 1931. u djelu Dragoslava Heiligsteina Mali križari. Tom tipu romana pripadaju i prvi Lovrakovi romani Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice objavljeni dvije godine kasnije. Koliko je Lovrak sam bio svjestan novine postupka kojim se poslužio u tim svojim najuspjelijim dječjim romanima nije posve jasno jer se u kasnijih osam romana (razlozi zbog kojih je i Doku Bedakovića moguće smjestiti u dječje romane a ne pripovijetku izneseni su u Majhut, 2005:499) objavljenih do 2. svj rata uglavnom služio postupcima romana o siročetu (Anka Brazilijanka, Sretna zemlja i Divlji dječak) i pustolovnog romana (Francek drugi hrabri, Micek Mucek i dedek, Doka Bedaković, Prijatelji te drugi dio romana Neprijatelj br 1 od dolaska u učiteljevu kuću), a pripovijednim postupcima karakterističnim za dječji roman o družbi rijetko se vraćao.4 Dubravka Zima čak navodi kao Lovrakovo stilsko obilježje socijalnu angažiranost prije nego realizam:

...Mato Lovrak, čija prva knjiga pripovijedaka izlazi 1930., već u njoj naznačuje tri važna obilježja svoje dječje proze: socijalnu angažiranost, realizam, čvrstu vezanost za vlastitu sredinu – i te će tri karakteristike zadržati u svim svojim djelima za djecu. (Zima, 2001: 255)

3

U Vlaku u snijegu podjela među djecom na dobre i zločeste poklapa se s onom na siromašne

i bogate: na jednoj je strani Ljuban (Stanko i drugi) a na drugoj Pero (Milan i njihovi pristaše). I dok

bi takva predodžba u svijesti odraslog, za kritičku prosudbu sposobnog čitatelja, stvorila tek sliku

individualnog primjera (i možda “nesentimentalni instrument klasne borbe”) ali ne i univerzalnog

načela, u pripovijednom tekstu namijenjenom djetetu ne možemo očekivati isti rezultat. Naime,

dijete nije za kritičku prosudbu sposobni čitatelj. Dijete je već nedostatkom vlastitog životnog

iskustva upućeno na sasvim drugu književnu strategiju: dijete će prije pokušati generalizirati

pojedinačni slučaj, stvoriti predrasudu koja će mu pomoći pri snalaženju u budućim iskustvima,

nego što će pročitano kritički prosuditi. Nalazimo se samo korak do zaključka: bogati Pero je

zločest, dakle, svi bogati su zločesti. I u malo kasnijem izvodu: u bogatstvu je zlo, zlo je biti bogat.

U Slatkom potoku Vlado, gradski dječak, stoji na polju pokraj Milana, seoskog dječaka:

Trgne se Milan i veže snop. Vlado stoji i gleda, kako kapa znoj s čela Milanova. Milan radi, veže i odmiče poniknute glave. Vlado stoji na jednom mjestu. Oglednu se na svoje divno kao svileno odijelo. Na ruke. Na nove cipele. Sapun je na njemu mirisao. A na Milanu? Gruba platnena košulja i takve gaće. Na bosim nogama opančići. Sunce pali vrat. Košulja mu je razdrljena do trbuščića: Prodrma ga strašan stid. (Lovrak, 1930:44)

Teško je danas objasniti djetetu zašto bi Vladu trebao obuzeti sram. Stoga su posve u pravu autori

Dječje književnosti kada tvrde govoreći o Vlaku u snijegu kako je jedno prosuđivati događaje i

likove iz perspektive vremena kada je pisan “teških tridesetih godina opterećenih krizom” a posve

drugo “iz perspektive postkomunističkog doba”5 (s time da danas onu prvu perspektivu može imati

samo odrasli čitatelj opskrbljen znanjem o povijesnim okolnostima romana, a nikako ne i čitatelj

dijete). No, radi cjelovitog uvida u problem, potrebno je dodati da Lovrak poznaje i drugačije

prikaze socijalne angažiranosti; primjerice kroz socijalno suosjećanje, solidarnost, milosrđe, upravo

onako kako je to prikazano u Miceku, Muceku i Dedeku ili Neprijatelju br 1. No, to samo ukazuje

na još jedno Lovrakovo dvojstvo, toliko karakteristično za njegov pripovjedački opus6.

Lovraka se često percipira kao pisca okrenutog selu kao pisca koji ili najradije radnju

smješta u seoski ambijent ili afirmira ruralne vrijednosti pretpostavljajući ih gradu7.

5 Crnković-Težak, 2002:355.6 Pogledajmo još neke primjere: je li Lovrakov stil umjeren i «neprimjetljiv» kao što tvrdi Zalar ili je, pak, «pretjeran i kliktav» kao što tvrdi Crnković? Je li Lovrak socijalistički pisac kako kaže Crnković ili je pak, radićevac kako tvrdi Zalar?7 Lovrak naročito često koristi motiv putovanja. No, bilo koji smjer odabrao, sa sela u grad (Vlak u snijegu, Divlji dječak) ili iz grada u selo (Francek drugi hrabri, Anka Brazilijanka, Neprijatelj br.1) rezultat je isti: istinske autentične vrijednosti sela, prije svega etičke, uvijek su superiorne nervoznom, rastrganom gradskom životu. Osobito je to vidljivo u dužoj ranoj pripovijetki Slatki potok.

4

Stoga se kao posve legitimno nameće pitanje pripada li Lovrak među one pisce

«neorealističke socijalno angažirane» književnosti:

... koji grade na tradiciji ruralne proze, često i s naglašeno regionalističkim sklonostima i folklornim elementima... (Nemec, 1998:104)

Svatko tko bi pokušao tragati za regionalnim obilježjima u Lovrakovim romanima posve bi

uzaludno rasipao vrijeme. Naime, Lovrakova je intencija posve druga. On ne želi govoriti o nekom

određenom kraju, te zato govori o Velikom gradu i Velikom selu želeći im dati apstraktnu

univerzalnu dimenziju8.

Stoga je posve moguće da različiti autori u Velikom gradu vide različite gradove. Neki

smatraju da se radi «valjda o Zagrebu» (Crnković-Težak, 2002:354) ili kako kaže Branko Pilaš:

Jedan od najuzbudljivijih događaja u životu Mate Lovraka bio je izlet njegovih učenika vlakom u Zagreb. Bilo je to početkom veljače 1931. kada je poveo svoje učenike na veliku higijensku izložbu. (Pilaš, 2000:38)

Naprotiv, sam Lovrak tvrdi:

Snažnije teme iz života djece slao sam časopisima za djecu, a jedan od najdramatskijih i najopsežnijih sadržaja «Vlak u snijegu» (napisan nakon školskog izleta u Bjelovar na higijensku izložbu a pod snježnom mećavom) poslao sam izdavaču knjiga za djecu. (Bjelovarski list od 15. 11. 1973)

Za ono što želimo pokazati uistinu nije važno u kojem gradu su se obreli zadrugari već činjenica da

se željelo izbjeći bilo kakvu prepoznatljivu konkretnost9.

Lovrakovo je selo apstraktno selo sa zorne mape koja visi u učionici. Sve je tu: i krave i

seosko dvorište i seljaci, samo je sve to dovoljno apstraktno da bi tu sliku učenici iz što više realnih

sredina mogli prepoznati kao svoju. Lovrakovi likovi ne govore lokalno obilježenim govorom.

Seljaci se niti ne ponašaju seoski. Pero primjerice kaže: «Miči se kravo malo brže!» Seoske krave

imaju imena i to ne zbog sklonosti seljaka antropomorfiziranju životinja, nego zbog uvjetnog

refleksa. Krava mora čuti zvuk svog imena da bi razumjela da se naredba odnosi na nju.

Sve je u Lovrakovim romanima retuširano do gubitka bilo kakve konkretne

prepoznatljivosti. U Vlaku u snijegu djeca do u tančine oponašaju običaje vezane uz obred

8 U Sretnoj zemlji Lovrak će posve izravno posegnuti za alegorijom: Sve što će se u ovoj knjizi ispričati događa se između dva rata u nekoj maloj državi, po imenu Sretna Zemlja. (Lovrak, (1940)1964:91)

9 U članku Kako sam napisao «Djecu Velikog sela» Lovrak piše: Jedne zime u početku mjeseca veljače otišao je naš razred u obližnji grad na razgledavanje higijenske

izložbe.» Lovrak 1948:15 Stoga izgleda da se Lovrak u članku opet prisjetio Bjelovara. Međutim, u romanu je Veliki grad očito amalgam nekoliko gradova i njihovih geografskih određenja (tako se iz Velikog sela putuje u Veliki grad 5 sati vožnje vlakom).

5

vjenčanja, ali mi ipak ne saznajemo ni koje ni kakve pjesme pjevaju u tom kraju. Uostalom niti

kojem narodu ta djeca pripadaju

Barjaci su se vijali. Bilo je bijelih, crnih, sivih, žutih i zelenih. Sve međunarodne boje! (...) Barjaci u svim bojama. A kao ti barjaci bile su i pjesme. Svaki je od njih sve u šesnaest pjevao svoju pjesmu, svaki drugim glasom. No, možete sebi zamisliti tu galamu. (Lovrak, (1933)1990:12)

Sve su međunarodne boje spomenute samo nisu crvena i plava. U mraku sve su krave crne, u

galami sve su pjesme iste, u šarenilu, čudno, nisu sve boje prisutne.

No, možda Lovrak pripada među one koje Nemec određuje kao neorealiste okrenute

ruralnom životu? One kojima je više stalo do:

... dubljih analitičkih zahvata praćenih ponekad i psihološkim sondiranjem i složenijom psihološkom razradom likova... (Nemec, 1998:104)

Lako ćemo se složiti sa stavom Zvonimira Diklića da psihološki spektar Lovrakovih junaka nije

osobito bogat (Diklić:127). A i ta raznolikost najčešće biva rastopljena u vrućicama koje prebacuju

junakovo očekivano ponašanje u višu brzinu bilo kliktave egzaltiranosti bilo autodestruktivnih

poriva. Ne bi bilo suviše teško pokazati da gotovo svi Lovrakovi junaci u ključnim trenucima radnje

djeluju u vrućici. I ne samo junaci, nego i sporedni likovi. Pri tome vrućica u Lovrakovom smislu

najčešće ne označava naprosto fiziološko stanje organizma, nego povišeno duševno raspoloženje,

egzaltiranost, zanos10. U Družbi Pere Kvržice pratimo progresivno narastanje vrućice od prvog

poglavlja naslovljenog Kad je dječak u vrućici preko padanja i drugih likova u vrućicu primjerice

Divljaka (str. 63) do završnog poglavlja Svi su u vrućici.

U Neprijatelju br. 1 Zvonko je svako malo u vatri:

Kad je Zvonko vidio toliku djecu na okupu, pao je opet u svoju staru vatru, skočio na obližnju klupu i započeo govor:-Djeco! (Lovrak, (1937)1964:29)

I odrasli likovi djeluju u vatri11.

U tom zanosu likovi su skloni činjenju stvari koje nadilaze uobičajenu svakodnevnu razinu

reagiranja i često vode u neobične i nepromišljene, pa i autodestruktivne postupke:

Tomo planu novim, najjačim gnjevom. On bi sada mogao istrčati iza ovog stabla, iz ovog dvorišta, na ulicu. Mogao bi baciti kapu u zrak i navaliti na druge raznosače novina. On bi

10 Crnković tako navodi:...zanosi su pretjerani, naivnost nije uvijek autentična, kritičari ističu neprirodnost i kliktavost. (Crnković, (1967)1977:139)

11 Dedek šapće sav u vatri: Moj plan se počinje ostvarivati… (Lovrak, 1939:85)

6

im oteo lažne novine i derao ih na tisuće komadića. Ipak, on se umiri i stane da šapće:-Ja sam podivljao... Ja sam podivljao... Majko!... majko!... Ne preostaje mi drugo nego ostaviti sve ovo i sastaviti se s tobom majko!Želja za tim susretom stvori u srcu dječaka posljednju odluku: preći majci, ocu i sestrici. Čežnja ga zahvati kao olujni vjetar i ponese daleko odavde... Nose ga noge planini koja se diže iznad grada. Juri njezinim obroncima bez daha. Ne odmara se. Neće sjesti ni odmoriti se... Umor ga savlada. Ubit će ga napor. On to i želi jer misli da se jedino tako može sastati s majkom, ocem, sestricom... (Lovrak, (1940)1964:124-125)

ili u Anki Brazilijanki kada se Anka izbezumljena namjerom radnika ciglane da je predaju lokalnim

vlastima penje na dimnjak ciglane za vrijeme oluje s neskrivenom namjerom da se ubije12.

Kao da je glavni zadatak autora baciti likove u vrućicu ili u vatru. Kako ponekad sukobi

suprostavljenih silnica jednostavno ne proizvode dovoljno napete situacije pa one nisu dovoljno

uvjerljive to se uzbuđenja likova čine pretjeranima, egzaltiranim i neuvjerljivim.

Sve u svemu, malo toga preostaje u Lovrakovom realističkom postupku kad oduzmemo

psihološku i društvenu motivaciju postupanja njegovih likova.

3. KAKO LOVRAK VIDI SEBE

Pogledajmo prvo kako Lovrak - pedagog vidi put kojim bi dječja književnost trebala krenuti:

Savremenoj pedagogiji se upravo nameće sama od sebe imperativna dužnost, da povede križarski rat protiv fantastične priče za djecu, jer je ona nemoguća, apsurdna i štetna za fizički i duševni razvoj djeteta. (...) Savremeni pedagog, ako se primora da danas djecu oduševljava za priču o Pepeljuzi s majkom kravom, čije meso treba jesti ili za Crvenkapicu, čiju baku guta vuk, smatraće to atentatom na principe savremenog odgoja. Ako nije odviše temperamentan, te ne spali na lomači ovakvu literaturu, on će moći jedino da omladinu upozna s njom kao književni historik i da sa svojim mladim saradnicima ustanovi nemogućnosti takve literature i da je stave u prašnjavi arhiv kao mrtvi kapital, koji se ne može investirati u današnjem vijeku. (Lovrak, 1934:272)

Dakle, 1934. na samom početku svoje romansijerske karijere Lovrak - pedagog bi fantastičnu

književnost najradije spalio na lomači (knjige na lomači su popularan motiv tih godina i svakako

govore o radikalizmu ideja koje su čak i blagog Lovraka natjerale da u “vrućici” verbalno posegne

za njima).

Ali i kad govori s književnog aspekta, Lovrak zastupa identične stavove iznesene tek na zeru

manje radikalni način:

Kad bi bile idealne prilike, da mogu djeca pročitati sve ono što se za njih napiše, i to iz svojih školskih i privatnih knjižnica, vjerujem da bi otpale i borbe za fantastičnu i realističku dječju književnost. Ona koja se ne bi tražila, sama bi sebe pokušala sahraniti. (...) Nemoguće

12 Franceku u snu lopov ukrade kovčeg u vlaku a on pomišlja na samoubojstvo:

Francek zaplače. Što će mu majka reći? Ne! On se ne smije vratiti nazad! Ako se kovčeg ne nađe, on će se baciti pod vlak, pa neka ga rastrgaju brzi točkovi!(Lovrak, (1938)1981:95)

7

je zamisliti da savremeni život ne bi isto djelovao u psihičkom pogledu i na savremeno dijete kao što djeluje i na odrasle. (...) Ja ne mogu zamisliti današnje dijete s knjigom u ruci o Ivici i Marici i crvenkapici osim ako nije zatvoreno i odijeljeno od života koji oko njega vrije. Međutim mogu zamisliti današnje dijete s knjigom u ruci koja piše o savremenim zbivanjima i životu oko njega i u dalekom svijetu, koji život je tako pun neobičnih paradoksa i mogućih «čuda», da nadmašuju sve fantastičnosti preživjelog vremena. (Lovrak, 1938:468)

Petnaestak godina kasnije Lovrak će donekle revidirati svoje stavove pa će dopustiti neobično u

okviru realističkog postupka, ali će i dalje biti protiv fantastične književnosti:

Neobično ne smije biti fantastično ni misteriozno, ali dopuštamo da bude u tolikoj mjeri «fantastično», da osobito zaokuplja psihički i emocionalni život djeteta, jer će ga tom rijetkošću djelo «zgrabiti» i odvući i mimo njegove volje dalje u sadržaj iz stvarnog života i postići će svoj cilj bolje od djela, koje se boji uzeti neobičan slučaj zbog stroge književne vrijednosti i zbog čega će dijete pročitati dvije stranice, knjigu zatvoriti i baciti je nepročitanu. Upravo ovo umjeti pronaći te moguće «nemogućnosti» iz stvarnog života, te moguće neobičnosti, te prirodne i uvjerljive «fantastičnosti» iz realnog života, dakle pronaći nešto neobično, a moguće iz života i na tom sagraditi realističnu pripovijest, koju će djeca zavoljeti, koja će ih neprimjetno odgajati, u tome leži zagonetka dobro postavljene osnove literarnog djela za djecu. (Lovrak, 1951:92)

Fantastična bića, pustolovni pothvati, kriminalna djela napunjaju dječju dušu jezom, grozom, koja «grabi», omamljuje i traži sve jače i sve više kao kakvo opojno sredstvo. U takvoj literaturi postoje elementi mističnosti, a poznato nam je, kako mistično djeluje na manje obrazovane ljude, a na djecu pogotovo! Ipak, one elemente iz bajke, iz pustolovne literature i iz kriminalne književnosti ne treba na poslu pisanja dobre knjige za djecu. (Lovrak, 1951:92)

Lovrak realistično određuje negativno kao ne-fantastično. Realistično pak pozitivno određuje kao

«neobično a moguće», dakle upravo kao onu vrstu tekstova koje bi rado čitao Pero: ne

reprezentativno nego senzacionalno13.

4. FANTASTIČNI ELEMENTI U RANIM LOVRAKOVIM ROMANIMA

Lovrak ne gradi svoju fantastiku tako što bi uvodio pretpostavke koje bi pripovijedni svijet

činile iščašenim, nesvodivima i kontradiktornim čitateljevu očekivanju utemeljenom na njegovu

svakodnevnom zdravorazumskom iskustvu14. Naprotiv, Lovrak uvodi fantastiku uvijek i isključivo

preko prikazivanja unutrašnjih svijetova njegovih junaka i to onih koji ne pripadaju njihovoj svijesti

nego su produkt posvijesti njihovih snova, bunila, halucinacija, opijenosti, priviđenja ili intenzivnih

maštanja.

13 Lovrak, (1933)1960:93-94. Šire elaboriranje Lovrakova shvaćanja realističnog kao senzacionalističkog te usporedba s Erichom Kästnerom nalazi se u Majhut: 2005:356-359.14 Takav način gradnje fantastičnog kretat će, primjerice, od pretpostavke da pripovijedni svijet nastanjuju vile i patuljci, ili od pretpostavke da se radnja odvija u dalekoj budućnosti (pa ta pretpostavka daleke budućnosti proizvodi najrazličitije posljedice u svijetu u kojem djeluju mehanizmi ipak prepoznatljivi našem čitateljskom životnom iskustvu), od pretpostavke da je moguće da se čovjek pretvori u golemog kukca, od pretpostavke da postoji djevojčica ogromne fizičke snage, od pretpostavke da djeca lete, itd.

8

Pokušat ćemo pokazati kako Lovrak koristi čitateljevu (narrateevu) poziciju u

pripovijednom tekstu kako bi preko fantastičnih elementa (kontrastiranjem, njihovom negacijom)

proizveo što jači dojam realnoga u okolnom pripovijedanju.

1. San kao unutrašnje stanje lika može obavljati nekoliko funkcija:

Neka objektivna situacija može biti prekinuta snom junaka u kojemu će se, u uvjetima sna,

nastaviti daljnji razvoj te situacije.

Tako Tomo u Sretnoj zemlji u snu rekapitulira cijeli jezivi događaj koji se dogodio u

stvarnosti kad su suseljani ubili njegova oca i spalili kuću u kojoj su izgorile majka i sestra, a Tomo

jedva izvukao živu glavu.

Na suncu i na zraku od drmanja kola zadrijema Tomo odostraga u slami. Ispruži se, ogrli krletku s grlicama i zaspi. Umjesto da se odmori, on se još više izmučio, jer je sanjao strašne sne: Opet kuća. Opet vidi kako trči iz kuće svojim ubojicama. Vidi majku kako bježi po kući s malom sekom u naručju. Sekinu haljinicu već zahvatio plamen. On skače s tavana da je spase i – probudi se. (Lovrak, (1940)1964:118)

U drugom Tominu snu jezivi događaji iz stvarnosti su poništeni i barem u snu Tomo je opet sa

svojom obitelji:

Tomi se opet zaklope oči. Vidi sliku oca kako veselo pjeva uz posao. On se osmjehne ocu, otac mu odvrati smješkom. Sad vidi i sliku majke. Nosi mu na tanjuru prvi pečeni kolač da ga okuša. Kolač se puši, majka veselo korača i smješka mu se. Tad klekne kraj Tome, nadvije se nad njega, pomiluje ga po glavi i pita: «Što je tebi, dječače?!» Ali, jao! Zašto se sada Tomo uznemirava? Zašto ne može da zadrži majčinu sliku?! Zašto mu se oči otklapaju, a on to ne želi?! (Lovrak, (1940)1964:125)

Sličan postupak primijenjen je i u Doki Bedaković na samom kraju pripovijedanja. Samo što je

ovdje Dokin san razvijen u dugačku fantastičnu epizodu u kojoj Doka sreće sve likove iz

prethodnog pripovijedanja, a proganja je mrtvi dječak (jedan od tri dječaka koji su joj pokušali oteti

novac koji je pronašla i koji je mrtav samo u njenom snu) u avionu iz kojega baca plinske bombe. I

Doka i Tomo u svojim morama proživljavaju fantastična razrješenja situacija iz “stvarnog” života.

Dakle, san dolazi nakon situacije u “stvarnosti”. Događaji iz “stvarnosti” utiču u snove.

No, snovi su kod Lovraka jednako često i projekcije kojima se navješćuju budući događaji

kao tetin san o slonu i jajetu u Prijateljima. Pitanje je što znači san, kako on anticipira buduća

događanja i koliko odgovara stvarnosti. Tetinim snom navješćuje se daljnji razvoj radnje: Vincek

dobija golemo nasljedstvo od ujaka iz Amerike. Kad se počnu odigravati događaji koje san

nagovještava, čitatelj uspoređuje koliko san odgovara stvarnim događajima koje je anticipirao.

U romanu Družba Pere Kvržice u epizodi koja se događa u razredu za vrijeme nadzornikova

posjeta Pero tako intenzivno zamišlja, potaknut učiteljevim predavanjem, mlin kao palaču da nije u

9

stanju sudjelovati u radu razreda, pa to njegovu viziju pretvara u očima drugih likova u bunilo

izazvano vrućicom. Perina živa vizija budućnosti mlina zapravo stoji nasuprot tegobnoj, i

preprekama opterećenoj realizaciji tog sna. I ovdje je uloga sna da bude protuteža stvarnosti

prepunoj zapreka, i ovdje dječji pothvat zadobiva privid realno mogućeg događanja upravo time što

stoji nasuprot Perinoj viziji. Dakle, Perin dnevni san o mlinu kao palači na jezeru također je

projekcija budućih događaja koji će se odigrati u tijeku romana.

No, Lovraku je još draži postupak vizije, projekcije junakove životne budućnosti u vremenu

koje slijedi nakon kraja pripovijedanja: u širokom rasponu od projekcije života uže zajednice oko

junaka (Prijatelji) preko vizije sretne budućnosti siromašne obitelji kojoj pomažu junaci romana

Micek, Mucek i Dedek do utopističke vizije Ljubana u Vlaku u snijegu.

Vlak u snijegu nedvojbeno predstavlja roman lika. Svi su likovi u romanu više facete

Ljubanova lika nego što su u nekoj svojoj vlastitoj funkciji: Pero je ono što anglofona teorija

književnosti zove foil likom15, učitelj je odrasla inkarnacija Ljubana, zadruga Ljubanovac, kao što

joj to i ime kaže, predstavlja samo produženu i umnogostručenu volju Ljubana (udaljenost između

čvrstog, samouvjerenog Ljubana i povodljivog mnoštva u zadruzi naznačene tek kroz nekoliko

imena je ogromna pogotovo kad se usporedi s udaljenošću između Pere i njegove družbe u drugom

Lovrakovom romanu). Dakle, roman se pojavljuje kao razvijena slika glavnog lika u kojoj je sam

događaj sa zametenim vlakom od drugorazrednog značenja. To potvrđuje i Ljubanov san u kojemu

je epizoda sa zametenim vlakom zamijenjena vlakovima koji obavljaju druge zadatke. Ljubanov san

je više u funkciji osvjetljavanja njegova lika nego u funkciji radnje: naime, san više ničemu ne

pridonosi u smislu razvoja događaja ali zato osvjetljava Ljubana koji beskrajno uživa ne samo u

utopističkoj pravednosti svog zadatka već još više užurbanosti, važnosti, kontroli zbivanja.

Ljubanov se san projicira daleko u budućnost i nakon završetka događaja ispripovijedanih u

romanu.

U Vlaku u snijegu Ljubanov san je na samom kraju romana. Taj san je majestetičan, on daje

patos koji se penje i iznenada projicira sliku junaka na golemo platno budućnosti. San je po sebi

utopijski: opisuje svijet koji nije idealan ali u kojemu se pravedno djeluje. U tom hipertrofiranom

svijetu u kojemu je sve deset puta veće nego u stvarnosti (u stvarnosti se sve događalo samo u

jednom vlaku dok je u Ljubanovom snu njemu povjereno deset vlakova). U tom budućem svijetu

pravde i čovjekoljublja, ali i ogromne snage i radosti, Ljuban ima ključnu ulogu. No, Ljuban u toj

budućnosti16 nije odrasli:

Ljudi bi govorili: «Sitnom djetetu dati tolike vlakove, pa to je strašna nepromišljenost!» (Lovrak, (1933)1990:99)

15 Dubravka Težak to zove «komparativnom karakterizacijom» (Težak, 1993:18). 16 Jer nepobitno se ipak na kraju radi o budućnosti a ne samo kondicionalu jer stvari će se događati «I tako, da to ne bude kao danas...» Lovrak, (1933)1990:99

10

Ljuban je i u vlastitoj budućnosti i dalje dijete dijete koje odrasli kondukter Lazić hvali:

«Domaćine, mudra glavo! Čestitam! Mudro je smišljeno!»

Crnković je inicirao polemiku je li «realan» dječji pothvat otkopati rukama lokomotivu iz

snijega. Naravno da nije. Ali kad to prethodno zbivanje čitatelj usporedi s golemom utopističkom

slikom Ljubanova sna, ono se odjednom ukazuje u posve realnim dimenzijama, dimenzijama koje

se kreću unutar mogućeg i čitatelj je spreman posve nevjerojatan događaj prihvatiti kao moguć i,

zašto ne, realan.17

2. Korištenje snova junaka kao realističke motivacije za uvođenje fantastičnih elemenata u

pripovijedanje podgrijava u svakom trenutku pripovijedanja čitateljevu svijest o dvije razine: o

razini pripovijedne stvarnosti (u kojoj junak sanja) i o razini njegovih snova. Pogledajmo različite

mogućnosti supostojanja obje razine:

a) Lovrak koristi postupak u kojemu je jasno označen početak i kraj sna te njegov odnos s

«realitetom», odnosno udaljenost fantastične, unutrašnje fantazmagorije i «objektivnog» događanja

u kojemu se san zbiva. Primjerice, u Prijateljima je na samom početku romana teta sanjala čudan

san o slonu i divovskom jajetu. Sadržaj sna mi ne doznajemo neposrednim uvidom u njegovo

odvijanje nego kroz tetino prisjećanje sna. Pri tome se čitatelja tijekom tetinog prepričavanja

neprestano upozorava na udaljenost i nespojivost fantastičnog sadržaja njena sna i realiteta u

kojemu se prepričavanje odvija.

Posve isto funkcioniraju i razni modaliteti bliski snovima: Perino maštanje o mlinu toliko ga

zaokuplja da je njegovo ponašanje ne samo posve izvan normi koje vladaju među ostalim

učenicima, nego je takvo da on uopće ne može funkcionirati u razredu, pa njegovi drugovi pred

učiteljem i nadzornikom skrivaju njegovo stanje vrućice. Ankino skupljanje zvjezdica sa svoda

otkriva se kao njeno bulažnjenje u vrućici. Šimunova borba s anđelima da ne uđe u krčmu rezultat

je njegove fiziološke potrebe za alkoholom koja je kod njega izazvala priviđenja. U Miceku,

Muceku i Dedeku i djed i unuk Micek se ne mogu oduprijeti snazi zanosne vizije budućeg života

siromašne obitelji koju pokušavaju spasiti. U Ljubanovu snu mi smo isto tako od samog početka sna

svjesni da nam se pripovijeda sadržaj Ljubanova sna.

Bez obzira na sadržaj sna i njegove funkcije u pripovijedanju (otkriva li se on kao vezani ili

kao slobodni motiv), nus produkt pojave sna je da je čitatelj u svakom trenutku pripovijedanja vrlo

precizno informiran o «udaljenosti» realiteta i paralelne fantastične, unutrašnje predodžbe lika:

17 Slično kliktavo, povišeno sentimentalno djeluje i Dedekov plan na kraju romana Micek, Mucek i Dedek. Iako se formalno ne radi o Dedekovu snu (i Micekovom maštanju na osnovu Dedekovog plana) on ima posve istu funkciju kao i Ljubanov san: i on stvara posve utopijsku sliku života siromašne obitelji koja će udomiti zečića Muceka.

Također, na kraju romana Prijatelji Vincek ne može spavati i zamišlja budućnost svojih prijatelja i sebe u dvorcu. Njegovo zamišljanje budućeg zajedničkog života s njemu bliskim ljudima je zanosno i kliktavo. (Lovrak, (1941)1964: 106)

11

naime, da bi pripovijedanje bilo pregledno i efikasno čitatelj mora u svakom trenutku znati koji

motiv pripada kojoj razini.

b) Međutim, Lovrak koristi i posve suprotan postupak.

Lewis Carroll je u pismu svom prijatelju povodom objavljivanja Alice napisao kako je želio

napisati fantastičnu priču, ali tako da se ne posluži tradicionalnim fantastičnim bićima. Propavši

kroz zečju rupu, Alica doživljava razne pustolovine u Zemlji čudesa susrećući likove iz nursery

rhymesa i špila karata. Tek na kraju pripovijedanja (i Alicinih pustolovina) čitatelj doznaje da se

fantastično Alicino putovanje nije «uistinu» dogodilo, nego je to zapravo bio Alicin san.

Sličan postupak često koristi i Lovrak. U tom postupku najvažnije je fantastično

pripovijedanje započeti posve neopazice tako da nije vidljiv prelazak s realnog na fantastično

pripovijedanje. Čitatelja se mora zavarati, početak sna treba biti što sličniji realnom nastavku

prethodnog pripovijedanja. Na nekoj skrivenoj skretnici u pripovijedanju čitatelj je, a da to nije

opazio, prebačen s kolosijeka objektivnog prikazivanja pripovijednog svijeta na kolosijek

subjektivnog doživljaja lika. Tako Alica sjedi na proplanku pokraj sestre koja čita knjigu i dosađuje

se. Pokraj nje protrči Bijeli Zec ružičastih očiju. Alica slijedi zeca koji je šmugnuo u zečju rupu. Tu

negdje, naknadno saznajemo, neopazice smo prešli granicu između sna i jave, a da to nismo niti

primijetili. 18

U romanu Neprijatelj br 1.: Olio čeka u Maksimiru povratak Zvonka koji je otišao

telefonirati. Olio se skupa s otetim psom Cvebom sakrio u grmlju. Olio razmišlja o Cvebi ali kada

se okrenuo prema njemu Cvebe više nema Olio kreće u potragu za Cvebom jer vjeruje da se psić

uputio u zoološki vrt. Dakle, upravo na pragu postupka «neopažljivog prelaska» Olio je zaspao.

Kreće fantastično pripovijedanje koje u samom početku posve nalikuje na realno pripovijedanje:

Cveba je nestao, a Olio kreće u potragu za njim.

U Doki Bedaković Doka se budi rano ujutro i na stolu nalazi novac koji je dobila kao

nagradu zato što je vlasniku vratila golemu izgubljenu svotu novaca. Kreće na put na kojemu će tim

novcem pokušati pomoći vlastitom ocu, dječacima iz škole, na kojem će je progoniti mrtvi dječak

itd. Nižu se sve nevjerojatnija događanja da bi se u kulminaciji neobičnih zbivanja iznenada

razotkrilo kako se sve to događa u Dokinom snu koji je na svom početku neobično nalikovao na

realnost.

Posve isti postupak je iskorišten i u Franceku drugom hrabrom u kojemu je jedno cijelo

poglavlje isprva lažno predstavljeno kao odlazak Franceka na kolodvor na izlet. Otkriva se da je to

bio samo Francekov san. Tek tada kreće pravi Francekov odlazak na kolodvor.

Dakle, čitatelja se navodi da san junaka pogrešno čita kao stvarno događanje. Prikazano

događanje samo sliči na realno jer mu je oduzeta supstancija, ono je prazna ljuska, oduzeto mu je 18 Slično tomu slijedimo Palea koji se kao i svako jutro probudio u svom krevetu. I otuda se dalje nižu svakodnevni događaji dnevne rutine, a čitatelj će tek naknadno saznati da se radilo o Paleovom snu.

12

biće. Tek naknadnom pojavom nesuvislih detalja postaje jasno da u pripovijedanju koje se trudi

proizvesti dojam realnog nešto nije u redu pa je čitatelj, nakon rasvjetljavanja kako se radi o snu,

dužan poduzeti reviziju pročitanog te pridati nova, revalorizirana, značenja događanjima u

prethodnom pripovijedanju. Glavnina se efekta ovakvog postupka pripovijedanja sastoji upravo u

što efikasnijem skrivanju prelaska s realističkog prikaza događanja na izvještavanje o unutrašnjosti

lika koje mora u početku posve nalikovati prikazu stvarnosti. Dakle, upravo suprotno nastojanju

pripovijedanja u prethodnom postupku gdje se nastojalo jasno označiti što pripada «realnosti», a što

«snu».19

3. Snovi Lovrakovih junaka pokazuju još jednu karakteristiku: dok su vizije kliktave i

zanosne, pa pune srca svojih snivača radošću (snovi Pere, Vinceka, Dedeka i Miceka, Ljubana)

more bude svoje spavače u znoju i muci (snovi Doke, Anke Brazilijanke, Tome). No,

najzanimljiviji su oni snovi koji su ocjenjeni na jedan način s pozicije unutar sna, a posve drugačije

na javi. U Neprijatelju br. 1 Olijev san je posve neovisna epizoda u pripovijedanju romana. Doduše,

u Olijevom snu se ponavlja osnovna tema romana (a to je dječja revolucija u kojoj se pobunom

zbacuju pravila koja su odrasli nametnuli djeci) samo ovaj puta u zoološkom vrtu20 kroz pobunu

životinja protiv svijeta ljudi. Životinje bježe iz Maksimira poznatim zagrebačkim ulicama:

Vlaškom, Jurišićevom ulicom sve do Jelačićevog trga, no u tim se prostorima odigravaju posve

fantastični prizori:

Olio je s drugog kata sve dobro vidio. Trg je sličio na ogromnu cirkusku arenu, a kuće okolo na tribine. Lav s lavicom trčka amo tamo, prolaze kroz prazna tramvajska kola i plaše golube oko spomenika. (Lovrak, (1937)1964:78)21

I ovdje alogični odnosi sna pružaju mnogo materijala za fantastične prizore i Lovrak

neskriveno uživa u njihovu pripovijedanju. Za vrijeme sna dok traju oni su Oliju divni:

19 Djevojčica sa žigicama lijepo ilustrira prvi način: djevojčina priviđenja jasno su odijeljena od «realnosti» paljenjima i gašenjima žigica: svako priviđenje traje samo onoliko koliko traje plamen žigice. Naprotiv, u Cvijeću male Ide nalazimo ilustraciju drugog načina jer je tu granica između jave i sna vješto zamaskirana i mi čitatelji tek naknadno postajemo svjesni da se stvari ne događaju u stvarnosti (pa ma kako ta stvarnost bila fantastična jer cvijeće pleše na balu) već u Idinom snu.20 Prava pobuna životinja. Revolucija! (Lovrak, (1937)1964:77)

Ili, malo dalje:

Ne misli na Cvebu, ne misli na revoluciju, pa niti na cijeli svijet, misli samo na to kako sačuvati svoju rusu glavu u ovoj revoluciji zoološkog vrta.( Lovrak, (1937)1964:78)

21 Dakle, u izdanju iz 1964. ne samo da je zadržano ime trga već se spominje i spomenik banu Jelačiću.U romanu Modri Prozori Danka Oblaka (objavljenom 1958.) nalazimo ovu pažljivo retuširanu književnu fotografiju iz 1941. godine na kojoj nema Jelačićeva spomenika iako bi tamo u to vrijeme morao biti:

Danju je Jelačićev trg jasno određen: tu je ulica, prolaz za vozila, tamo za pješake. Ali zamračeni grad briše te granice. Trg postaje ravna jednolična ploča: pločnik, kolnik i plato u sredini trga, pa kolnik i pločnik s druge strane, sada su jedno! (Oblak, (1958)1991:114)

13

Olio je u drugom katu zadivljen. Tako što se ne može vidjeti ni u najljepšem filmu. (Lovrak, (1937)1964:79)

Međutim, kad se probudio Olio san doživljava posve drugačije kao «grozan san» (str. 80). U

«realnosti» fantastičan san ma kako bio živ i ugodan mora izgledati grozan naprosto zato što je

ponudio nepostojeća i nemoguća rješenja i odnose. Nasuprot zavodljivom snu koji je upravo sanjao,

Olio se ne budi iz groznog sna nego u groznoj stvarnosti: probudila ga je strašna grmljavina, on je

sam u Maksimiru, krije se od zakona (sa Zvonkom je oteo Cvebu, gospođičinog psa). I ovdje je

znači san odigrao ulogu onoga što je demonstrativno i ostentativno različito od svijeta u kojemu se

nalaze junaci, a to se onda ukazuje kao realno ocrtani svijet.

5. ZAKLJUČAK

Ustanovili smo da Lovrak slijedi realistički pripovijedni postupak na vrlo specifičan način:

psihološka motivacija djelovanja likova često se traži u vrućicama koje su drugi naziv za djelovanje

likova “izvan sebe” (znači nepredvidljivo i izvan očekivanog, psihološkom profilu nesukladnog,

djelovanja); društvena motivacija isprepletena etičkom možda je opravdana u vremenima pisanja

romana i vrlo prihvatljiva u nekim drugim vremenima, no današnjem čitatelju - djetetu mora biti

teško shvatljiva. Te dvojbe morao je osjećati i Lovrak kao što to pokazuje njegova praksa posezanja

za ublaženim gledištima. Ipak, niti revidirana Lovrakova gledišta ne čine njegov pripovijedni

postupak nimalo realistički uvjerljivijim.

Iako je Lovrak deklarativno oštar protivnik fantastike u književnosti za djecu, on sam

neobično često poseže za fantastičnim motivirajući to prikazom snova svojih likova.

Sve to otvara pitanje kako osnažiti barem dojam realističnog pripovijedanja: kako ostvariti

pripovijedanje u realističkom pripovijednom ključu kada se glavne poluge realističkog

pripovijedanja koriste na tako specifičan način?

Jedan od odgovora, možda i ne najbeznačajniji, leži upravo u korištenju snova likova koji će

svojom očitom fantastičnošću sugerirati realističnost jave. Kada se likovi probude, nestaju alogični

odnosi koji su vladali u snovima i bivaju zamijenjeni odnosima koje prepoznajemo na temelju

svakodnevnog iskustva i koji su objašnjivi na temelju tog iskustva. Drugim rječima, kad nestanu

fluidne tlapnje snova nastupa čvrsta nesmiljena java. Čudni, alogični, fantastični svijetovi proizišli

iz snova, dnevnih snova, bunila i mora Lovrakovih junaka najčešće nisu tu više da posvjedoče

psihička stanja, da budu njihova ilustracija, nego su se oteli svojoj prvobitnoj namjeni i posve

samostalno opstoje kao samostojne epizode. Od deset razmatranih pripovijednih djela u šest se

14

snovi pojavljuju u manje više zasebnim samostalnim cjelinama. Ako nisu vezani u radnji koja bi

njihova osnovna funkcija mogla biti nego da posvjedoče realističnost okolnog pripovijedanja?22

Bilo da se događanja vanjskog svijeta sutiču i prelamaju u unutrašnjosti lika, bilo da se

unutrašnjost lika u formi snova projicira na buduća događanja u radnji romana (ili pak na budućnost

junaka, koja ostaje izvan dometa pripovijedanja), i u jednom i u drugom slučaju i more junaka i

nagovještenja ili vizije imaju za svrhu pojačati dojam realnosti onog trenutka kad se istupi iz

fantastičnog diskursa.

Stalnim pozicioniranjem narrateea u preklapajućim razinama “sna” i “stvarnosti” postižu se

različiti retorički efekti razmicanja i međusobnog kontrastiranja dviju razina.

Opskrbljujući jednom emocionalnom podlogom događanja u snu a drugom u stvarnosti

naglašava se njihova različitost.

Analiza odnosa «sna» i «stvarnosti» u ranim romanima Mate Lovraka kroz njihove

sukcesivne, potom usporedne ili preklapajuće odnose te naposlijetku kroz emocionalnu vrijednost

podloženu snu pokazuju da je san svaki puta korišten prije svega za pozicioniranje pripovijedne

stvarnosti.

LITERATURA

***: U susret 75. godišnjici književnika Mate Lovraka, feljton u 6 nastavaka u Bjelovarskomi listu 1973

Crnković, (1967)1977Milan Crnković: Dječja književnost, Zagreb, Školska knjiga, 1977, 5 izd.

Crnković, 2000 Milan Crnković: Lovrakovi «dječaci s kvržicom», u zborniku Mato Lovrak u hrvatskoj školi; Ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2000., Str. 79-85

Crnković-Težak, 2002 Milan Crnković – Dubravka Težak: Povijest hrvatske dječje književnosti, Zagreb, Znanje, 2002

Hranjec, 1998 Stjepan Hranjec: Hrvatski dječji roman, Zagreb, Znanje, 1998.

Hromadžić, 1963 Ahmet Hromadžić (ur.): Dječji pisci o sebi [II. knjiga], Sarajevo, 1963., str. 5. – 20.

Lovrak, 1938 Mato Lovrak: Kakvu literaturu želi omladina, u Napredak, 79(1938)10, Zagreb, str. 465-468

Lovrak, (1933)1960 Mato Lovrak: Družba Pere Kvržice, Sarajevo, Veselin Masleša

Lovrak, (1933)1990 Mato Lovrak: Vlak u snijegu, Zagreb, Mladost

Lovrak, (1934)1964 Mato Lovrak: Divlji dječak (Luka klopavih uha), Zagreb, Mladost, Sabrana djela Mate Lovraka sv. 10.

22 Možda će netko biti sklon potražiti odgovor na pitanje zašto je Lovrak fantastično uvijek smještao u snove ili bunila svojih junaka u tome što se predstavljanjem fantastičnog događanja kao sna junaka zapravo ne napušta tlo realnosti, jer je san naprosto činjenica, element stvarnosti. Ali Lovrak nije san lika nastojao toliko umanjiti da ga učini tek beznačajnim elementom stvarnosti već je upravo obratno: oniričko i fantastično u Lovrakovim romanima svojom protutežom davalo život i opstojnost pripovijednoj realnosti. To uostalom dokazuju i brojne samostalne nevezane fantastične epizode u Lovrakovim romanima.

15

Lovrak, (1937)1964 Mato Lovrak: Neprijatelj br. 1, Zagreb, Mladost, Sabrana djela Mate Lovraka sv. 5.

Lovrak, (1938)1981 Mato Lovrak: Francek drugi hrabri, u Anka Brazilijanka, Zagreb, Mladost

Lovrak, (1939)1981 Mato Lovrak: Anka Brazilijanka, Zagreb, Mladost

Lovrak, (1940)1964 Mato Lovrak: Sretna zemlja, u Prozor do vrta, Zagreb, Mladost, Sabrana djela Mate Lovraka sv. 9.

Lovrak, (1941)1964 Mato Lovrak: Prijatelji, Zagreb, Mladost, Sabrana djela Mate Lovraka sv. 11.

Lovrak, 1924 Mato Lovrak: Strašan san, u Smilje, 54(1924)2, str. 23-27

Lovrak, 1930 Mato Lovrak: Slatki potok, Zagreb, Hrvatski pedagoško-književni zbor

Lovrak, 1930 Mato Lovrak: Članci za moralno obrazovanje, u Učitelj 11(44)(1930)6., str. 442-450

Lovrak, 1934 Mato Lovrak: Literatura za djecu i savremena pedagogija, u Učitelj 15(49)(1934)4, str. 270-275

Lovrak, 1938 Mato Lovrak: Doka Bedaković, Zagreb, Savez ZDIOŠ grada Zagreba

Lovrak, 1939 Mato Lovrak: Micek, Mucek i Dedek, Zagreb, Slavenska knjižara St. i M. Radić, Književno vrelo knj. 5.

Lovrak, 1948 Mato Lovrak: Kako sam napisao Djecu Velikog sela, u Pionir, 8(1949)18, str. 14-16

Lovrak, 1951 Mato Lovrak: Tehnika pisanja književnog djela za djecu, u Republika 7(1951)1. str. 92-96

Majhut, 2005 Berislav Majhut: Pustolov, siroče i dječja družba, Zagreb, Filozofski fakultet,

Nemec, 1998 Krešimir Nemec: Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945., Zagreb, Znanje

Oblak (1958)1991 Danko Oblak: Modri prozori, u Hrvatski dječji pisci I u Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, MH, 1991.

Pilaš, 2000 Branko Pilaš: Mato Lovrak svjedoči sam sobom, u zborniku Mato Lovrak u hrvatskoj školi; Ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2000., str. 33-40

Skok, (1989)2000 Joža Skok: Mato Lovrak i hrvatska književna tradicija, u zborniku Mato Lovrak u hrvatskoj školi; Ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2000., Str. 51-62

Težak, 1993 Dubravka Težak: «Vlak u snijegu» i «Družba Pere Kvržice» Mate Lovraka, u Ključ za književno djelo, Zagreb, Školska knjiga, 1993.

Zalar, 1983 Ivo Zalar: Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Zagreb, Školska knjiga, 1983

Zima, 2001 Dubravka Zima: Dječji roman tridesetih godina: Mato Lovrak i Erich Kästner, u Umjetnost riječi, 45(2001)3-4, str. 251-266

16