Uvod u prapovijesno društvo

Emil Heršak ehersak@gmail.com ehersak@ffzg.hr

1. Vrijeme “prije“ povijesti 

Za razliku od hrvatske riječi prapovijest, u većini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u pravilu se koristi opći neologizam „pretpovijest“ (engl. prehistory, fr. préhistoire, španj. prehistoria, tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljeća. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo danski povijesničar i književni kritičar Christian Molbech (1783–1857).

Točnije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= „pretposvijesni“) u svojim preda-njima 1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustoličenja danskoga kralja Gorma Starijeg (900–940). To doba počinje davno prije dolaska legendarnog Odina (Óðinn < germ. *Wōðanaz) sa svojom družnom Asa (Æsir) iz Asgarda na istoka, što je prema skandinavskim sagama dovelo do neodlučnog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvođenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vla-davinu švedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveške, Harald I. Lijepo-kosi (stnord. Haraldr Hárfagri, 850–933).

No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje, danas bismo rekli da se njihovo vrijeme – koje je Molbech označio kao „pretpovijesno“ – odnosi na skandinavsko željezno doba: tj. na tzv. „predrimsko“ i „rimsko željezno doba“ Sjeverne Europe (5 st. pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije „germansko željezno doba“ (400–800 n.e.), ili pak na predvikinško „vendelsko razdoblje“ (približno od 550. do prvog vikinškog napada 793. godine, na samostan Lindis-farne u Northumbriji).

S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od do-ba željeza: do nordijskog brončanog doba (1700–500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj. do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (11–10. tis. pr. Kr.).

Zanimljivo je da je podjelu na kameno, brončano i željezno doba u modernu znanost prvi uveo također jedan Danac: Christian Jürgensen Thomsen (1788–1865), svojedobno glavni čuvar zbirke starine u Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed, hrv. „Vodilja kroz nordijske starine“.

Thomsenova podjela imala je, doduše, jednu važnu preteču. Još u 1. stoljeću pr. Kr. rimski pjesnik Lukrecije (96–55. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: »Oružje drevno ruke, nokti i zubi bješe / te kameni i odlomci šumskoga granja / i plameni i oganj tek što ih [ljudi] upoznaše«. A odmah u nastavku je dodao: »Poslije se otkri moć željeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od željeza, jer je uslužnije prirode i obilnija« (De res natura, V: 1283–1288).

Međutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili označio pojam „pretpovijesti“, nego je samo govorio o „starim vremenima“ (oldtid).

Ipak, u idućih desetljeća pridjevski oblik „pretpovijesni“ ušao je i u francuski jezik (préhistorique) i poslije u engleski (prehistoric).

U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Séligmann d'Eichthal (1804–1886), a u engleski škotski znanstvenik Daniel Wilson (1816–1892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim kao prvi predsjednik Sveučilišta u Torontu.

2

Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= „Arheologija i pretpovijesni anali škotske) bilo je objavljeno 1851. godine – i premda je izgledno da se oslanjao na francuske pred-loške, prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveški povijesničar Peter Andreas Munch (1810–1863), koji mu je tri godine prije predložio da pronađe engleski pandan za dan-ski forhistorik.

Jedno od ključnih djela u 19. stoljeću, koje je pomoglo odrediti davnu prošlost, bila je knjiga Pre-historic times (= „Pretpovijesna vremena“) koju je 1865. objavio John Lubbok (1834–1913), engleski bankar, biolog i rani arheolog.

U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu „pretpovijest“, kao i Thomsenovu podjelu na kameno, brončano i željezno doba. Međutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik (staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba).

Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (1821–1898) razdvojio paleolitik na „donji“ i „gornji“.

Napokon, između tih faza, početkom 1950-ih francuski geolog i arheolog François Bordes (1919–1981) umetnut će još i „srednji“ paleolitik.

Na njemačkom govornom području, jedno je vrijeme postojala konkurencija između uporabe pojma Vorgeschichte (ili čistog neologizma Prähistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala naj-stariju odnosno iskonsku povijest. Druga je inačica napokon prevagnula, i to iz sadržajnih razloga.

Prema njemačkom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, češkog pravěk, slov. prazgodovina, pa i mađarskog őskor (dosl. „pravrijeme“). U ruskom se također pojavio oblik праистория, no dok je pridjevska izvedenica праисторический ostala poprilično uobičajena, u rus-kom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti (первобытное общество), uz zapadnoeuropske ideje o pretpovijesti (доисторическое общество).

Iskonski svijet – idealno stanje ili divljaštvo 

Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prošlosti, spome-nuo pomak prema metalnom oružju, za njega to nije zapravo značilo napredak – priroda mu je ostala ideal.

Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipična za prošla stoljeća i da se tek učvrstila u modernom razdoblju.

U antici i u drevnom svijetu, i općenito sve do kraja europske renesanse, česte su bile sheme ili o cikličnom razvoju ili o postupnom propadanju čovječanstva.

Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamišljeno kao najbliže savršenstvu. Staroindijska tradicija govorila je o četiri kozmička doba, pod imenom yuge (dosl. „jarmovi“), naz-

vane prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tretā-, 3) dvāpara i napokon 4) kaliyuga, i ti-jekom kojih čovječanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti.

U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu četvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz četiri doba svijet se uništava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje.

Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan dan (tj. dan i noć) u životu Brahme.

U historijskom smislu, staroindijski ep Mahābhārata bio je smješten u doba kaliyuge – i na kraju to-ga doba, kako se kaže u epu, uslijedit će miješanje dužnosti kasta i zavladat će barbari (mleććha).

Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme željeza, što predstavlja paralelu s antičkom shemom o vijekovima čovječanstva, počevši od „zlatnoga doba“.

3

Postoji i mogućnost da je antička slika o srozavanju čovječanstva kroz četiri doba označena metali-ma sve manjeg sjaja imala preteče u indijskim i staroiranskim predajama.

Antička shemu prvi je iznio grčki pjesnik Heziod (7. stoljeću pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani. Prvobitni zlatni rod ljudi, kaže Heziod, živjeli su poput bogova, bez grižnje savijesti i slobodni od

muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli, bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja.

Slijedilo je manje savršeno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio „užasnu i nasilnu“ ra-su brončanih ili mjedenih ljudi (ἀνθρώπων χάλκειον). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su broncu, živjeli u brončanim domovima, nosili brončano oružje. No svladani vlastitim oružjem, nesta-li su bez imena u ledenim dubinama Hada.

Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadašnji) rod željeznih ljudi – sklon razdoru i silničkoj vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima rušili gradove.

Heziod je koristio izraz „rod/rasa“ (γένος), no poslije će se uvriježiti zamisao o „dobu“ ili „vijeku“. Kasniji grčki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa.

Vergilije (70–20 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba istaknuo samo prvo i posljednje – zlatno i željezno (Ekloge, IV: 4 – 17). No njegov mlađi suvreme-nik Ovidije (43 pr. Kr.–17 n.e.) vratio se četveročlanoj podjeli: „zlato doba (sada izričito aurea ae-tas), i iduće naraštaje (proles) srebrenih, mjedenih/brončanih i željeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89–150).

Isto tako, u antičku predodžbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov potop, okončio je srebreno doba. Platon (428–427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najveći potopa od svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio brončano doba od željeznoga, odnosno od vremena živućih ljudi. Grčki izvori spominje još i Darda-nov potop, no kontekst nije razrađen.

Pad čovjeka 

Indijske i antičke sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s općom idejom o „padu čovjeka“ koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji.

U biblijskoj tradiciji Bog stvara čovjeka prema svojoj slici, što bi značilo da je čovjek na početku savršen ("I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama mor-skim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!'", Post I,26)

U početku čovjek živi u rajskom vrtu i sve što treba ili želi nalazi se u njegovoj blizini, kao božanski dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla.

Uz motiv o padu čovječanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu. Biblijski potop, ili Noin potop, najčešće se uspoređuje s bliskoistočnim primjerima – s potopom iz

sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inačicom te priče u Epu o Gilgamešu, u kojem je potop preživio Utnapištim.

Noin se potop povezuje i s grčkim mitom o Deukalionu, a sličnost je tu još veća jer božanska sila ša-lje potop kao kaznu za sve veće izopačenosti ili oholosti među ljudima (u sumersko-babilonskoj tra-diciji potonji motiv nije jasno izražen, barem u očuvanim tekstovima).

Arkadija 

Zamisao da je davna prošlost bila bolja od današnjice, zadržala se od antike sve do kraja renesanse. I to je bilo logično, uzevši u obzir činjenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti

stanje ili vrijeme kada su ljudi živjeli u dodiru s božanstvom i u skladu s prirodom.

4

I u tom smislu još su antički pisci zamislili da su ostaci nekadašnjeg načina života postojali u ideal-nim pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga.

Arkadija je postala snažan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okre-nuta prema prošlosti, tj. prema „preporodu“ grčkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovje-kovnom svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila.

Arkadija je ostala snažan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja.

Znanje o prostoru i vremenu 

S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prošlosti bilo još vrlo ograničeno.

Premda je i prije bilo „dalekih dodira“ – primjerice između Europe i Dalekog istoka za vrijeme mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile više do priča o čudesima, nego do znanja o dalekim krajevima s drukčijim kulturama.

Isto tako, prošlost je bila viđena kao razmjerno kratka. Prema kršćanskom obračunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadržala u bizantskoj tradiciji (sve

do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr. I od početka svijeta do potopa, prema shvaćanju u 16. stoljeću, nije proteklo ni 2000 godina ("...do

Potopa vodenoga, ima let iezero ∫est sto petdeset i ∫est", Vramec, Kronika, 1578) Međutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada počelo širiti

znanje o svijetu i prošlosti. Ključno je bilo otkriće tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku. Indigene kulture Amerike poticale su oprečna shvaćanja. S jedne strane, američki starosjedioci koji su naizgled živjeli u skladu s prirodom podsjetili su Euro-

pljane na ideal Arkadije, što je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam. S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene

kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljačke. Iz toga će nastati tvrdi primitivam. Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne

kulture američkih indigenih naroda zaostajale za europskim i uopće za starosvjetskim sklopom, i to čak u tako osnovnim izumima kao što je kolni prijevoz.

Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najveći dio Amerike (osim Arktika), u trenutku kada je došao u dodir s Europljanim, još nije dosegnuo stupanj razvitka željeznoga doba.

Bez obzira na to što su neka američka društva postigla visok stupanj složenosti (Maje, Azteci, Inke), i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., općenito su u tehnologiji ostala na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih pušaka i željeznih topova, njiho-vi noževi i mačevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti.

Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajači nisu svoju fizičko-vojnu nadmoć tumačili ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Američki starosjedio-ci bili su im inferiorni, jer nisu bili kršćani, jer su imali divljačke običaje poput kanibalizma, itd.

Sve češći kontakti s Indijancima još su više potencirali razdvajanje shvaćanja između pobornika me-kog i tvrdnog primitivizm.

5

Prvi su zadržali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, što je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju čovječanstva, dok su drugi pripisivali negativni predznak primitivizmu i veličali progres civilizacije.

Primjerice, u 16. stoljeću, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolomé de las Ca-sas (1485–1566) osudio je okrutne španjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, nagla-sivši da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodređeni za kršćanstvo,

U idućem stoljeću, idealizirana slika već se uvelike narušila (također zbog samog pokoravanja No-vog svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (1588–1679) istaknuo da je život primitiv-noga čovjeka „samotan, siromašan, opasan, životinjski i kratak“, te da je u prirodnom stanju „čovjek čovjeku vuk“ (Levijatan, 1651).

Hobbsovo tumačenje označilo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na kon-cepciju o društvenom razvitku.

Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio još dorađen. Naime, tek godinu dana prije nego što je Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvo-ren točno u noći prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650).

Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo označavati neko iskonsko (idealno) stanje na-kon stvaranja, nije bilo tako davno.

U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (1638–1686) prvi je povezao fosile s nekada živućim or-ganizmima i s geološkim slojevima, što je imalo važne implikacije za razvitak geologije.

No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva, kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 1707–1788) ustvrdio da je zemlja stara 75.000 godina.

Autori prosvjetiteljstva i općenito 18. st. već su raspolagali mnogo većim fondom znanja o svijetu od njihovih prethodnika.

Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim više, što je "prirodno stanje" dobivalo veću važnost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno društvo.

U tom ozračju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, ka-da je čovjek i u najbližem dodiru s Bogom.

Primjerice, u svom „Eseju o čovjeku“ (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (1688–1744) spjevao je jednostavnu ali višeznačnu pohvalu o Indijancima, koja počinje riječima: „Pogledaj ga, bijednog Indijanca! čiji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili čuje ga u vjetru…“

Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski „filozofi“. Ali ipak, ključni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres.

U 19. st. konačno se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemačkom govornom području, doveo i do pojma prapovijesti.

U tom stoljeću znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama – u sferi tehnologije, još potkraj pri-jašnjeg stoljeća škotski je izumitelj James Watt (1736–1819) stvorio prvi praktični parni stroj, a do kraja 19. stoljeća već su postojale električne žarulje, telegrafi i telefoni.

Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, također i sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proširila su se diljem svijeta – i u svijesti Europljana nije više bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda.

Štoviše, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (1865–1936) napisao je svoje glasovite stihove „Breme bi-jeloga čovjeka“ (1899), koji su zagovarali vodeću ulogu Europljana u širenju civilizacije prema dru-gim narodima u svijetu.

6

Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji za-tim potiče i duhovni razvitak.

I to je značilo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje raz-vijena od današnjice.

Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (1809–1882). Ali Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prošlosti.

Već su geolozi poput Louisa Agassiza (1807–1873) otkrili da je zemlja prošla kroz ledeno doba – i da je mnogo starija nego što se prije moglo pretpostaviti(računica je već dostizala milijune godina).

Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892) odredio je naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati – a tijekom 19. stoljeća znanost je upoznala i prve ljudske fosile

Zamisao o progresu, da su neka životinjska bića izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene.

I dok se razrađivala shema o fizičkom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora (1832–1917) i Lewisa Henry Morgana (1818–1881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje ra-zvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih.

Tylor je prvenstveno istraživao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture („Primitivna kul-tura“) iznio tezu da se religije razvijaju iz početnih politeističkih oblika u smjeru prema monoteizmu. Osim te evolucijske sheme, Tylor je predložio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je nje-gova teza o razvitku religije bila točna ili kriva, činjenica je da se smjer razvitka odredio od primiti-vizma prema suvremenom društvu.

Morganova shema 

Još veći utjecaj imala je shema koju je razradio američki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo ka-pitalno djelo Ancient Society („Drevno društvo“), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojma-nje kulturnog razvitka i prijašnjih stanja društva.

Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato što su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. sto-ljeća (ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadašnjeg real-nog socijalizma.

Iako danas možemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opću primjenji-vost njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze – tim više što naslov njegove knjige uvelike evolucira naziv ovog kolegija

Morgan nije u svojoj shemi koristio tročlanu podjelu razvitka od drevnosti koja je već postojala u njegovo vrijeme (kameno, brončano, željezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etničkim razdobljima

Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka „etnički“ u ovom slučaju odnosila na njegovu kategoriju etna (ethna), što se obično prevodi kao jedinica novina, otkrića ili vrsta domaćih ustanova.

Morganova tri etnička razdoblju bila su: divljaštvo (koje je bilo označeno opstankom na prirodnoj osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija – nižu, srednju i višu. Razdoblje divljaštva počelo je prije 60.000 godina

1. U nižoj fazi divljaštva čovjek se izdvaja od životinja negdje u tropskim ili suptropskim dije-lovima svijeta. Glavna su mu prehrana voće i korijene, barem djelomično još živi u drveću, razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i braća i sestre se pare zajedno.

7

2. U razdoblju srednjeg divljaštva, čovjek razvija ribolov, počinje rabiti vatru i naseljavati oba-le. Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko muževe žene za nekoliko žena (punaluanska obitelj).

3. Na višem stupnju divljaštva čovjek počinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu uključuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmička, tj. mono-gamna ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje višeslogovni i društvo se počinje organizi-rati u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu obožavanja sila prirode.

Razdoblje barbarstva počinje prije 35.000 godina. 1. U nižoj fazi čovjek se počinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemen-

ska savezništva i ograđena sela. Religija se usredotočuje na Veliki Duh. To je vrijeme nas-tanka „arijske“ i semitske jezične porodice.

2. U srednjoj fazi barbarstva počinje uzgoj životinja među Arijcima i Semitima, te obrada bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajednički u obliku utvrda.

3. Na višem stupnju barbarstva, počinje uzgoj žitarica i drugih biljaka među Arijcima, kao i metalurgija željeza. Razvija se pjesništvo i mitologija. Grade se utvrđeni gradovi. Nastaje kolni prijevoz i metalno oružje. Obitelj je monogamna i vlasništvo je pojedinačno; održava se gradski život i stvaraju se narodna vijeća.

Razdoblje civilizacije počinje prije 5.000 godina. 1. Niži stupanj odgovara antičkoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja željeznim plugom na ži-

votinjskoj vuči. Izvori za opstanak su već neograničeni. Ljudi koriste fonetsko pismo i arapske brojeve. Rat je umijeće. Postoje gradovi, trgovina, novac i država utemeljena na teri-toriju i vlasništvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotači i kanalizacije.

2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obilježja su tog stupnja gotička arhi-tektura, feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape.

3. Viši stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, mo-derna znanost, vjerska sloboda, javne škole, predstavnička demokracija, klase, različite vrste zakona.

Dakako, Morgana je više zanimala divljaštvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja više vezivala za njegova osobna etnološka istraživanja. Zapravo je tek označio prijelaz u razdoblje civili-zacije.

To posljednje razdoblje više je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zaključaka. No Engels je u svemu is-taknuo motiv vlasništva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka nestalo prijašnje žensko pravo i muškarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece.

Budući da je Morganov rad, ili točnije Engelsova recepcija tog rada, bila uključena u marksističku dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, čak i nakon što su nove spoznaje tijekom 20. stoljeća dokazala da obilježja koja je pripisivao pojedinim etničkim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir, ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti

Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolu-cijske sheme na stanovit način bile nadahnute njegovim radom.

Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljeća, polazila je od usložnjavanja oblika organi-zacije u društvu. Riječ je o modelu što koji je razradio Elman Service (1915–1996), i dopunio Mor-ton H. Fried (1923–1986), a po kojem postoje tri razvojne etape u društvenoj složenosti: 1) lovačko-sakupljačke družine (engl. bands) s pretežito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska društva

8

s početnim elementima društvenog rangiranja i razlika u prestižu, 3) stratificirana plemenska društva pod vodstvo poglavara – tzv. poglavišta (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa složenim druš-tvenim hijerarhijama i uređenim vladama s posebnim institucijama vlasti.

Povijest i prapovijest 

Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeća definitivno je nestala prijašnja predodžba o prošlosti kao o nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se više razrađivala slika o društvenom napredovanju tijekom vremena, barem u smislu materijalnog progresa.

Nastanak pojma „pretpovijesti“ u prvom dijelu 19. stoljeća odredilo je polazišno, ili „iskonsko“ doba kao nešto što je postojalo „prije povijesti“, a daljnji razvitak „do početka povijesti“ bio je sažet u troetapnoj shemi kame-nog, brončanog i željeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljaštva do civilizacije.

Međutim, sintagma da nešto postoji „prije povijesti“ dovodi do problema određivanja što je uopće „povijest“. Grčki predložak ἰστορία izveden je od indoeuropskog korijena *weid „znati, vidjeti“, koji je također prisutan u

hrvatskoj riječi „povijest“. U tom smislu logična je bila definicija koju je u 16. stoljeću predložio engleski filo-zof Francis Bacon (1561–1626), a po kojoj je povijest „znanje predmeta određeno vremenom i prostorom“. Međutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history

Kada je riječ o povijesti u smislu registriranja događaja iz prošlosti, povjesničari su se služili ili pisanim izvo-rima, ili usmenom tradicijom, a katkad i fizičkim ostacima iz prošlosti. Potonje bi moglo značiti da i područje arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesničari obično se ograničavali poglavito na pismene izvore, pa se tako uvriježila i shvaćanje da je „pretpovijest“ jednako razdoblju „prije pismenosti“.

Ipak, iako se pismenost često koristi kao razgraničenje između povijesti i „pretpovijesti“, postoji i gledište da je zapravo sve dio povijesti.

Prapovijest (prema njemačkom Urgeschichte) u takvom je viđenju bolja oznaka od zamisli o „pretpovijesti“.

2. Kanibalizam (posebna tema) 

Riječ i opći primjeri 

Sama riječ kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba. Točnije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad nai-

šao kažu da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandísimo temor de los Caniba o Canima...).

Etnonim Kariba značilo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je čuo od Arawaka, prvom skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi – i ta ga je riječ još više potakla u za-misli da je stigao do drugog kraja Eurazije – ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana ("[vjeruje] da Caniba nije ništa drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa sino la gente del Gran Can, 11.12.1492).

Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo također zapisao da neki te ljude nazi-vaju Karibima.

Ključno je, međutim, sadržaj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo ušao u jedno karipsko selo na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kuća i dijelove tijela na roštilju – prišla su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti.

Kolumbo je bio užasnut – i tako je nastala veza između etnonima jednog tek upoznatog naroda i jed-nog specifičnog oblika ponašanja – konzumiranja pripadnika vlastite biološke vrste – koji je već imao dugu pisanu povijest.

9

Iz današnje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer ljudožderskog naroda (iako su bili na glasu kao žestoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju poj-ma.

Kanibalizam i ljudožderstvo 

Ljudožderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje – ali ljudžderstvo ne mora nužno biti kanibalizam.

Ljudožderi mogu biti životinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno božanska bića, koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grčkoj mitologiji, rakšase u hinduizmu, katkad bogovi ko-jima se žrtvuju ljudi ili njihov krv, itd.).

U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, ko-ji je pojeo dio Odisejeve družine, prije nego što ga je Odisej uspio prijevarom svladati.

Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokušao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za što je bio kažnjen "Tantalovim mukama".

S druge strane, u Herodotovoj Povijesti možemo naći kratak opis naroda koji je on nazvao jednos-tavno "Ljudožderi" (Ἀνδροφάγοι).

Androfazi (= "ljudožderi") imaju najsuroviji način života od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se dr-že bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjeću nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106).

Točno tko su bili Androfazi nije jasno – premda većina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofin-skim ili samodijskim narodom koji je živio u zaleđu Skita. U tom smislu, jedna je mogućnost da se opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno više-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i te-za da je riječ o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), čije bi ime navodno potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek pučka etimologija.

S druge strane, Herodot dao nam je još jedan opis iz Skitije, koji je etnografski još važniji. Naime, govoreći o Masagećanima, spomenuo je i ovaj običaj:

... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi rođaci i žrtvuju ga zajedno sa svom njegovom stokom, pa se goste tim mesom, pošto su ga skuhali. To smatraju najvećim blaženstvom. No onoga tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreća jer ga nisu uspijeli žrtvovati (I, 216)

Osvrti na ljudožderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u kršćanskoj tradiciji. Katkad, takvi osvrti očito imaju značenje "barbarizacije drugih", što vidimo u prvom izričitom povi-

jesnom komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljeću n.e. napisao Pseudo-Cezarije: "[Oni su] divlji, slobodni i bez poglavari, jer vođe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na

putu, i hrane se lisicama i divljim mačkama i veprovima, i međusobno se dovikuju kao vukovi kad zavijaju... [i] rado žderu ženske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenčad po stijenama kao štakore..."

Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije slučajna, jer je od antike vukodlak (grč. λυκάνθρωπος) po-vezan s idejom o ljudožderstvu, i pogotovo s pojedinačnim patološkim slučajevima.

Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vješticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vje-štica u priči o Ivici i Marici je ljudožderka, itd.)

I mnogo kasnije, nakon otkrića Amerike, Europljani će se upoznati s osobitim duhom ljudožderom među algonkvinskim Indijancima, poznatim pod različitim inačicama imena Wendigo; lik Wendiga je bio osobit, jer se smatralo da i čovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi može postati Wendigo.

10

U 7.stoljeću, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjeve-ra, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet će jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastav-ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeća i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih sku-pina putnika u nevolji. Slika Théodorea Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simboli-zira takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakop-lovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972.

U 7.stoljeću, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjeve-ra, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet će jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastav-ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeća i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih sku-pina putnika u nevolji. Slika Théodore Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizi-ra takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakop-lovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972.

U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve više incidenata tzv. "medicinskog ljudožderstva" i "poli-tičkog ljudožderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest.

"Medicinsko ljudožderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u širem smislu ulazi sve od jedenja nerođenih fetusa u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u 16. stoljeća također ubraja u ovu kategoriju.

"Političko ljudožderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplaši neprijatelja. Takvi su incidenti bili zabilježeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih) ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji.

Na kraju, postoji i osobit oblik ljudožderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa – "gastronomski kanibalizam". Tako je veliki meksički slikar Diego Rivera (1887–1957), zapisao u svojoj autobiogra-fiji: "... otkrio sam da volim jesti ženske noge i grudi, jer, kao i u drugim životinjama, ti su dijelovi poslastice. Također sam volio pohana rebra mladih žena. Najviše, međutim, obožavao sam ženski mozak u vinegretu".

11

Tipologija 

Riverova usporedba ljudskog mesa sa životinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do opće biološke tipologije – i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudožderstvo s pojmom kanibalizma, koji je biološki točniji.

Prema procjeni, oko 1500 životinjskih vrsta pokazuju veće ili manje sklonosti prema kanibalizmu (udio je gotovo 90% među vodenim vrstama).

Tipični su oblici: 1. Kanibalizam zbog gladi 2. Kanibalizam prema veličini (engl. size structured cannibalism), što je najčešće potvrđeno u me-

tafori da velike ribe jedu male ribe. 3. seksualni kanibalizam (razni pauci – pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i škorpioni). 4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mužjaci ubijaju i jedu mladunčad drugih muškaraca

kada preuzimaju ženke (čimpanze, mačke, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svo-je potomstvu (čest primjer među ribama)

5. kanibalizam u maternici – jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni daždev-njak)

Od ovih općih bioloških oblika, među ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi – premda je bilo slučajeva kanibalizma veličine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih lju-dožera - i tu je i simbolički primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u lite-raturi).

Ipak, apstrahirajući kanibalizma iz nužde (gladi), za ljude je ključan društveni i kulturni kontekst. Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: Čovjek, za razliku od životinje, ne smije jesti sebi slič-

ne, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuđega i drugo, jednako važ-no, treba razlikovati osobito (ili individualno) od općega.

S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lévi-Straussa, po kojemu je tijelo nužan uvjet ljudske samoi-dentifikacije – pa ako se jede tuđe tijelo to je jednako jedenju tuđe individualnosti.

Na društvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv društvenog poretka – i zato bi se smatralo neljuds-kim, što je taj poredak više razgrađen. I alternativno, očekivali bismo veću sklonost prema kanibali-zmu u manjim i manje složenim zajednicama.

Najšira shema ljudskog kanibalizma uključit će, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili žrtva ljudoždera (njegova pripadnost), i na koji je način kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja).

Prema tome, prva je podjela između ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite kulture, naroda, plemena ili društvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadni-ka drugih kultura, naroda, plemena ili društvenih skupina.

Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba već bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALI-ZAM), ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se može dalje dijeliti prema razini dobrovoljnosti u prihvaćanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili žrtva najčešće nije voljna da bude ubijena i pojedena, bilo je slučajeva da je žrtva prihvaćalo svoju sudbinu – i čak je priželjkivala.

Potonje nije samo rezultat neke patologije žrtve (iako ima i takvih slučajeva), nego može nastati iz kulturnih načela časti i dužnosti (u Azteka, i možda u nekim južnoameričkim narodima).

Herodotov opis Masagećana tipičan je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se može označiti kao endo- + nekrokanibalizma.

12

U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i po izbijanju epidemije bolesti kuru.

Kanibalizam zbog gladi može dovesti i do slučajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo- +nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije isključeno ni nasilje (ubijenje nevoljnih žrtvi).

Tada ljudožer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preživjela. Vukodlak, djelomično, simbolizi-ra takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vještice u priči o Ivici i Marici možda su imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Ame-rički Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u kanibalizam.

Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam može imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzuma-ciju već mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem.

Ratnički i politički kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki prim-jeri obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno rečeno, "gastronomski kanibaliz-ma".

Međutim, treba naglasiti da različite kategorije katkad prožimaju. Možemo navesti još neke sheme raščlanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma: Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedeće svrhe ka-

nibalizma: 1. Da bi se utažila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi

preživljavanje (kanibalizam radi opstanka) 2. Da bi se izliječila ili spriječila bolest (medicinski kanibalizam) 3. Da bi se održavale veze zajednice s mrtvima rođacima (pogrebni kanibalizam) 4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje moći neprijatelja (žrtveni kanibali-

zam) 5. Radi zastrašivanja susjeda ili neprijatelja (politički kanibalizam)

U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf Schiefenhövel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije:

1. Prehrambeni kanibalizam: a) slučajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio prehrane), c) zbog bioloških čimbenika (slučajnih, dugotrajnih ili obrednih

2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetnički, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b) nasilni (obično egzokanibalizam).

3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike) 4. Rivalski kanibalizam (zbog prijašnjeg potomstva, muško uzurpiranje) 5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinačni psihološki poremećaji).

Neke ove kategorije odnosile bi se općenito na životinjski svijet. Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, moguće je isto tako kategorizirati tko ili što se jede, i ko-

ja skupina u zajednici prakticira kanibalizam. U tom smislu, "jelo" mogu biti ili muškarci (ratnici), ili žene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u ka-

nibalističkoj gozbi mogu sudjelovati ili samo muškarci ili samo uglednici, ili svi članovi zajednice. Što se tiče dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zašto se neki dio tijela

jeo, a drugi bacao. Najčešće su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutrašnji organi – mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboličko značenje (srce kao znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraživačima rekli koje

13

dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidžiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima ženske ruke i prsa, itd.)

Kanibalizam kao antropološka tema 

Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvažnijih tema u antropologiji, i to upravo zato što je problematizirala samo značenje ljudskosti. Osim toga, budući da je ta tema bila vrlo provokantna, ona je također izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u općem razvitku antropologije.

Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno značenje i rasprostranjenost kanibalizma u ljudskim zajednicama.

Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and Anthropophy, 1979), koji minimiziraju raširenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i društvu, tvrdeći da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni tražiti egzotične primjere.

S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju mišljenje da je kanibalizam bio vrlo čest. Harris je, primjerice, zaključio da je aztečko carstvo zapravo predstav-ljalo "kanibalsko kraljevstvo".

Povijesno gledano, kako smo vidjeli, ključni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kani-balizmu – kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkrića Novog svijeta.

Europski osvajači Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma (primjerice Bernardino de Sahagún, Diego Durán, Juan de Grijalva, Hernán Cortés, Juan Díaz, Ber-nal Díaz, Anrés de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy González i anonimni pisac Osvajanja Meksika).

Prema jednom tumačenju, oni su te opise potencirali, jer im je omogučilo porobljavanje Indijanaca. Naime, još 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u slučajevima ka-

da bi ropstvo pod kršćanskim gospodarima tobože bilo "bolje" za te narode – što se jamačno odnosi-lo na narode koji su prakticirali kanibalizam.

Ipak, sredinom 16. stoljeća, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (1525–1579), nakon što je 1552. pro-veo devet mjeseci u zarobljeništvu brazilskog naroda Tupinambá – koji ga je kanio pojesti, objavio je opširno djelo koje će bitno utjecati na europska poimanja.

Riječ je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita priča i opis zemlje divljih, golih, gadnih ljudožderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557).

Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doživjela je ukupno 76 izdanja. U njoj je Staden opisao razne aspekte života brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilu-strirao i slikama.

Na temelju Stadenovih prvih i još grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige.

U međuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (1533–1592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i glasovita rečenica: Ne vidim... ništa barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu što mi je bilo re-čeno : osim što svatko naziva barbarskim, to što se razlikuje od njegovih običaja (Or je trouve, ... qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, à ce qu'on m'en a rapporté : sinon que cha-cun appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage).

Nadalje, Montaigne je hvalio života kanibala, koji žive bez pisma, brojeva, sudaca i političke nad-moći, koji nemaju običaj služenja, nemaju bogatsva ili siromaštva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele vlasništva, ni zanimanja... ni odjeću, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni žito, i niti riječi za "laž", "izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "praštanje".

14

Osim toga, tvrdio je da dok osuđujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite – jer je barbarskije pojesti čovjeka živog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie à manger un homme vivant, qu'à le manger mort).

I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni – tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti. Prema jednom zaključku, Montaigne je uveo načelo kulturnog relativizma, ili čak multikulturalizma,

koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se raširilo i u druge discipline. Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politične koreknosti, pa je tako Bogdanov zaključio da je u da-

našnjem kozmopolitanskom viđenju već jednako promatrati kanibalistički obred ili gledati izvođenja flamenca.

Nekoliko zanimljivih primjera 

Među najzanimljivim primjerima društava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti slijedeći:

U Melaneziji: narodi otočja Fidži, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom području i

Tupinambá u Južnoj Americi Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele defini-

tivno ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma. Carstvo Azteka je pak osobito – zbog golemih razmjera žrtvovanja i kanibalizma u visokocivilizira-

nom okviru. Procjene broja ubijenih žrtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kreću se izme-đu maksimuma od 80.400 u četiri dana prilikom posvećenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487. godine do minimalnog broja od 300-600 žrtvi godišnje.

Karibi, razumije se, važni su zato što se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasni-ja proučavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali.

Važnost naroda Tupinambá vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod, koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlično etnografske podatke već iz 16. stoljeća.

Povijest Maora, pak, rječito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolo-nisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome možda pomogli štakori, koji su stigli s kolonistima na otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su prešli na uzgoj batate (kumara), bilj-ke koja se može uskladištiti i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno društveno raslojavanje, nego i učestale pljačkaške pohode i porobljavanje jedne skupine od druge. Maori su počeli graditi obrambene utvrde (pa) i trošiti višak proizvodnje na ratovanje koje im je pos-talo središnjim dijelom života. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudožderstva. Ljudožderstvo nije imalo neke osobite obredne važnosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od glavnih izvora bjelančevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skučen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratnički stil života odr-žao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnotežu.

Na Rapa Nuiu je također došlo do ekoloških promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja – ali u ovom slučaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), što je utjecalo na nestanak drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih čamaca. Unutrašnja tenzija je poticala borbe između pojedinih skupina na otoku – a kanibalizma postao je dio tih borbi.

15

Melanezijski primjeri su važni jer su povijesno gledano najmlađi – Fore i Asmati su prakticirali ka-nibalizam do sredine 20. stoljeća, a Korowai gotovo do kraja stoljeća. Na otočju Fidžija, kanibalska vilica postala je u novije vrijeme čak i lokalni suvenir.

Film 

Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena: 1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - Lá Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden – Evo do-

lazi naše jelo, skakutajući"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji više fokusira na psihološke aspekte Stadenovog zatočeništva.

2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francês (= "Kako je bio ukusan moj Fran-cuz"), 1971. Riječ je o brazilskom filmu, koji se nekada označuje (ne baš točno) kao "crna ko-medija".

Komentar o filmovima 

Može se reći da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izviješća samoga Hansa Stadena, i zato ne ističe elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova žrtvovanja na kanibalskoj gozbi.

Naime, Stadenovo izviješće sadrži dva dijela: u prvomu on opisuje što se njemu osobno dogodilo, i u drugomu se usredotočuje na običaje n narodu Tupinambá. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da je dobio ženu i da je bio faktički uključen u zajednicu, iako je naznačio u drugom dijelu da zaroblje-nici dobivaju žene, s kojima žive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, također mo-gu postati žrtve kanibalizma).

Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira baš na taj aspekt "integracije", i s druge strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izviješća, pa tako glavni junak nije više Staden, ne-go bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubija-nja žrtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst.

Isto tako, Pereira dos Santos izričito je označio povijesni kontekst: radnja je smiještena u doba kada je francuski pomorski časnik Nicolas Durand de Villegaignon (1519–1571) pokušao ostvariti projekt "Antarktičke Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila južno od ekvatora (na mjestu gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom također pokušavao stvoriti utočište u Novom svijetu za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estácio de Sá (1520–1567), koji je spomenut na kraju filma.

U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s urođenicima. Francuzi ulaze u područje koje je papa udijelio isključivo Portugalcima i Španjolcima, te stvaraju vlastite sa-veze s pojedinim indijanskim narodima, u oprečju prema savezima koje stvaraju Portugalci i Špa-njolci.

Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinambá, logično se po-vezuje s Francuzima – i kao što u "međuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, budući da su Portugal-ci prijatelji Tupinaquina, to znači da ih Tupinambá mogu ubijati i jesti.

Europljani potiču takav konflikt. Francuski trgovac kaže Tupinambama da mogu pojesti svog zarob-ljenika, jer je Portugalac, a ta njegova rečenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa: "Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, vaš neprijatelj i moj". Zato, da bi se spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili prijatelj Francuza (što je također preuzeto iz Stadenovog izviješća).

16

Inače, čini se da povijesni Staden nije imao određenu poziciju u tom europskom sukobu. On je služio i Španjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sas-vim izmišljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protes-tantski prvak, grof Filipa I Velikodušni (1504–1567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve vi-še afirmirao i u Francuskoj.

Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na urođenike preko trgovine: Europljani donose urođenicima noževe, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila.

U kulturo-tehnološkom pogledu, Tupinambá su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no riječ je o neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima.

Kanibalizam, dakle, može se smatrati u ovom sklopu nastavak običaja iz neolitika. Dakako, Tupinambá jedu i Portugalce, ali ipak žrtve su im obično bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji pos-tupaju prema njima na isti način.

"Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit još u vremenu Montaignea, koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. buduće jelo) gotovo radosno prihvaćaju svoju sudbinu, i "... u ta dva ili tri mjeseca koliko ih drže ponašaju se veselo; nukaju gospodare da se požure s tom kuš-njom; izazivaju ih, vrijeđaju, predbacuju im plašljivost, nabrajući im sve ratove što su ih protiv njih izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi mišići... ovo meso i ove žile, sve je to od vas, o vi luđaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni još uvijek kola srž tije-la vaših predaka: uživajte u mojem mesu i naći ćete u njemu okus svojeg mesa."

U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je važno da žrtva u trenutku pogubljenja održi svoje dostojanstveno (da ne plače "kao Portugalac"), i da se ponaša u skladu s obrednim formulama, prije nego što bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme).

Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "žena" (nazvana Seboipepe u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprječava njegov pokušaj bijega prije pogu-bljenja).

Kanibalizam u daljnjoj prapovijesti 

Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potječu iz povijesnih ili književnih izvora, iz etnoloških ra-dova i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni).

To se odnosi također na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu Tupinambá o kojem smo upravo govorili

No za daljnju prapovijest – tj. za prapovijest koja je čak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni unutrašnji izvori ni izviješća vanjskih promatrača – i štoviše, ograničene su i mogućnosti primjenji-vanja analogija.

Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumačenju nekih likovnih izražaja iz gornjeg paleolitika.

Ali složenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osno-vu kada pođemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekološki drukčiji od našega, nego u ko-jem su i ljudske vrste drukčije.

Kanibalizam se može pretpostaviti ako uočimo da su ljudske kosti u nekom nalazištu "obrađene" na isti način kao i kosti životinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti način kao i životinj-ske, i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izložene vatri, onda je moguće pretpostaviti da je riječ o kanibalizmu.

17

Metolodoški, međutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem zasad) uvijek riječ o posrednim indikacijama. Bilo bi drukčije jedino ako bismo mogli pronaći i ana-lizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i točno utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u takvim slučajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet".

S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne baš jednostavnim alter-nativnim objašnjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju).

U tom smislu, ugledni francuski prapovjesničar André Leroi-Gourhan (1911–1986) nije smatrao da treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zaključku, tu nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru".

U novije vrijeme Tim White (1950–) izrazio je slično mišljenje da je kanibalizam bila vrlo česta po-java u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i općenito sve dok su ljudi živjeli u malim lovačkim skupi-nama. Prema njemu, snažan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (do-duše, aztečki povijest potvrđuje da se kanibalizam može ugraditi i u ideološki okvir civilizacija).

Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, čak u daljnjoj prapovijesti, pokušava opravdati na način da mu se pripiše neko obredno značenje.

Takav je pristup, čini se, povezan sa shvaćanjem da je čovjek nekako uzvišeniji ako jede pripadnike vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to čini iz jednostavnih prehrambenih razloga.

I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji žive u civiliziranim društvima (odnosno u društvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlakše praštaju incidente kanibalizma zbog gladi – a to bi značilo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga.

U krajnjoj liniji, budući da ne možemo prenositi etnološke analogije o nekom obrednom značenju kanibalizma u daleku prapovijest, sve što možemo reći je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako su postupali prema njihovim kostima na isti način kako su postupali prema životinjskim kostima. I budući da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila riječ o jednos-tavnom prehrambenom kanibalizmu.

U nastavku razmotrit ćemo nekoliko poznatih primjera.

Homo erectus 

U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti način kao i životinjske i na kostima postoje znakovi re-zanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove kanibalizma, i gotovo su sve žrtve bili mladi ljudi ili djeca.

U Zhoukoudianu (nalazištu pekinškog pračovjeka) ljudske kosti također su lomljene na isti način kao i životinjske i baze pronađenih lubanja su proširene, po mogućnosti radi vađenja mozga (vremenski je kontekst 500.000 do 200.000 PD)

Neandertalci 

Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od naše ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu izazvale veće dvojbe. Zapravo se očekivalo da je bio "divljak". No u slučaju neandertalca nastao je stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio naš predak).

U tom smislu neki su stručnjaci predložili da bi dokazi koje je Gorjanović-Kramberger uočio na kra-pinskim kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije.

Međutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upućuju na vjerojatnost kanibalizma – i u jednom nalazištu (El Sidrón), čini se da je kanibalizam bio i rezul-tat gladovanja.

18

Naša ljudska vrsta (Homo sapiens) 

Znakovi o kanibalizmu postoje već na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (kon-kretno kosti ljudi suvremene vrste iz nalazišta na ušću rijeke Klasies u Južnoj Africi, stare 125.000 godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri).

Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici naše vrste jeli neandertalce. Jedna takva indikacija je mogući prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploči iz nalazišta Isturitz u francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazištu les Rois (Vi-enne) u Francuskoj.

3. Vremenovanje prošlosti – pregled različitih vrsta epoha 

Opći pojam vremena 

Vrijeme – i prostor, dvije su temeljne odlike koje određuje naše postojanje u trenutačnom svemiru. Naime, prema danas prevladajućoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se

stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Ne-ki znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942–), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filo-zofske rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje.

Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili točnije protijek vremena, tek iluzija u ljudskoj svijesti. Budistička filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta op-ćenito.

Međutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i način kako se vrijeme kreće bio je drukčije tumačen također od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo viđeno kao kružno, kao da se vječito vraća i ponavlja, i katkad kao linearno: prošlost je uvijek okončano vrijeme, i budućnost je uvijek ispred nas.

Ciklično vrijeme potvrđeno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka, Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te cikličnosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vla-stiti rep.

Početak vremena 

Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljeća koje su ukazale na širenje svemira iz jedne fiksne točke.

Ključni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmičkog jajeta" iznio je 1931. beligijski as-tronom i katolički svećenik Georges Lemaître (1894–1966). Godine 1949., engleski astronom Fred Hoyle (1915–2001), koji je bio kritičan prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big Bang).

Prema današnjem izračunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 ± 0,12 milijardi godina – i to bi, da-kle, označavalo početak vremena.

Uroboros 

Ili doslovce "repojed" (grč. ουροβόρος < ουρά "rep"+ βορά "jesti") tumači se kao jedan od najstarijih simbola cikličnosti vremena, života i svemira.

U Kini postoje preteče iz petoga tisućljeća pr. Kr. i jasni primjeri već od vremena dinastije Shang (više manje od 1600. pr. Kr.).

U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo).

19

Smatra se da je iz Egipta, preko Feničana stigao u Grčku, no jedan od najpoznatijih prikaza potječe iz helenističke Aleksandrije iz 2. st. n.e.

U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa.

Etimologija 

Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. riječ "vrijeme" (stcslav. врѣмѧ) odražava ciklično ili kružno poimanje vremena. Etimološki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav. врьтѣти, врьштѫ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti" (usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)".

S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obično od korijena *tī, koji je oz-načavao"protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a čini se da je slično izvorno značenje imao lat. tempus, a možda i grč. χρόνος.

Zanimljivo je da je grčki prabog vremena, Kron (Χρόνος, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (Κρόνος), bio zamišljem u zmijolikom ob-ličju. Na početku stvaranja Kron i njegova također zmijolika supruga Ananka (Ἀνάγκη) savili su se oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je također u grčkoj i grč-korimskoj mitologiji figurirao kao Eon (Αἰών), bog vječnosti.

Grčki αἰών značio je "sila, životnost, životni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim znače-njem, koji je prisutan također u lat. aevus, u sans. ayu "život", i u germ. oblicima kao što su got. aiws "doba, vječnost", stnor. aevi "životni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav. вѣкъ) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, život", stnor. veig "sila", got. weihan "bo-riti se", pa i lat. vincere).

Zamišljanje vremena i kao Eon i kao Kron odražava pokušaje da se vrijeme shvati ujedno kao vječi-to kruženje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prošlosti preko sadašnjosti do budućnos-ti).

Dakako, kružnost i protezanje moraju se međusobno nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo: da-ni i noći, mjesečeve mijene, godišnja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u općem protijeku vremena omogućuje da se vrijeme doživi i mjeri.

Tako postaje moguće podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba". Jedna od ponuđenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odražava. Lat. riječ bila bi u

srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", što bi odgovaralo ideji o završenom krugu svake godine. Grč. ἔτος, nalažost, nije tako izričit (obično se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Međutim, od i.e. *iēro-, "ljeto", razvio se grč. ὥρα te lat. hora, kao i germ. korijen *jǣram (> njem. Jahr i engl. year). U početku je grč. i lat. oblik označavao godišnja doba. Tek se poslije razvilo značenje "sat", koje je danas očuvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, španj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour).

Važno je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem načelno, od potrebe raspoređiva-nja ljudskih djelatnosti u vremenu – ili drugim riječima, uz svako godišnje doba išle su odgovarajuće ljudske djelatnosti.

U tom smislu, smatra se da je hrv. riječ "dob, doba" izvorno značila upravo: "to što je prikladno" (pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to što je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "što pristaje").

Ista se semantika može nazreti u svezi između sveslav. riječi "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "složiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se nešto "složi kako treba".

20

Shvaćenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grčkom primjeru, postojala je razlika između vremena ili vječnosti općenito (χρόνος ili αἰών), i pojma καιρός, tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog časa".

Druga je stvar što καιρός danas u novogrčkom jeziku znači upravo "meterološko vrijeme". Zanimlji-vu paralelu predstavlja rus. i ukr. riječ погода, ili polj. pogoda, "meterološko vrijeme", koja isto tako polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metrološko vrijeme nije označeno posebnom leksemom u hrv. i u drugim južnoslav. jezicima, niti u većini rom. jezicima (osim u rumunjskom, ko-ji je za meterološko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit od weather/Wetter drukčije vrste (weather/Wetter seže do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav. вѣтръ).

No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opći tijek, iddan ( `עדן ) od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zěman ( זמן). To je zacijelo izvorni, praktični, odnos čovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadržaj – i za sva naša djela postoji trenutak. Ti-ming is everything ("Sve ovisi o pravom času") rekli bi današnji anglofoni.

I napokon - što je "čas"? Tu riječ, koja je u hrv. jeziku i dulja i kraća od trenutka, Petar Skok je izveo iz običaja promatranja neba, radi utvrđivanja protijeka vremena.

Cikličnost i linearnost – filozofija i praktičnost 

Rekli smo da se kružnost i protezanje vremena, ili drugim riječima cikličnost i linearnost, moraju nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo, i napokon mjerilo.

Ali različite kulture obično naglašavaju ili cikličnu ili linearnu perspektivu vremena. A kad je polazište ciklično, trajanje ciklusa može biti vrlo različita. Azteci su, primjerice, vjerovali

da svjetski ciklus traje samo 52 godine – i da će se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bo-govi ne hrane ljudskim žrtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus – jedan vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduističkom shvaćanju, čak 1022 godina!

Na našu zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokršćanska tradicija, u kojoj vrijeme napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme – kako je sv. Augustin vrlo jasno označio u svo-jiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11).

I kako smo vidjeli, zamisao o početku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome ra-spravljati.

Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu: postoji obično linearno vrijeme, koje se pomiče naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutač-nih stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom – i postoji relativno vrijeme, koje ovisi o brzini kretanja aktera.

Prvi se vrsta vremena naziva još i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku Isaacu Newtonu (1643–1727), a druga se vrsta najčešće povezuje s Albertom Einsteinom (1879–1955) i njegovom teorijom relativnosti.

Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog života – i to je vrije-me koje se najlakše doživljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlakše razdjeljuje, od-nosno mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu stgrč. καιρός, hebr. zěman i izvornog značenja hrv. riječi "doba".

21

Međutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geološkom vremenu i "intenzitetu" promjena u različitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom vremenu.

Vrijeme i kalendar 

Možemo, dakle, utvrditi da je naše shvaćenje vremena uvjetovano i našom domovinom u svemira (planetom Zemljom) i biologijom naše vrste.

Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i možda mjeseca bile bi drukčije. A te "vrtnje", da ponovimo, omogućuju podjelu vremenu.

Što se tiče biologije,u slučaju vinske mušice, školjkaša ili kornjače metabolizam vrste utječe na nje-zin životni vijek – i to je potencijalno povezano s osjećajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vr-lo je teško govoriti kada je riječ o ovim primjerima. Može li vinska muškica ili školjkaš, ili komplek-snija vrsta poput kornjače, pojmiti? I što reći o biljnjim vrstama, koje katkad žive tisuće i tisuće go-dina.

U ljudi, biologija je možda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na potrebu praćenje protijeka vremena utjecale su žene. Poticaj je dao, navodno, ženski menstrualni cik-lus. Stoga bi žene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, također za razvitak matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Pa-pers/Menses/Menses.htm).

U svakom slučaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku – pa možemo naga-đati koji je tada bio motiv za praćenje vremena.

No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo izum kalendara odražavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrs-tama, poput neandertalaca.

Jesu li možda žene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz La-ussela (25000 PD) , koji možda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta – što se protumačilo kao ozna-ka 13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je nacrtao 28 točkica, što odgovara broju dana u jednom mjesečevom ciklusu

Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (1918–2004), na komadu kosti iz spilje Abri Blan-chard nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar.

Jedno od najvećih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktička godina, koja traje 225-250 milijuna zemaljskih godina

Geološko vrijeme (i klima) 

Citat Ernsta Blocha: „Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i stotine tisuća godina uvijek jednolično udaraju o obalu, tek duže od nabijene ruske 1917. godine, ili je jednako s njom po gustoći“ (Tübingenski uvod u filozofiju).

Ernst Bloch (1885–1977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustoće vremena" – ili možda relativnosti vremena – koji se pojavljuje svaki put kada razmišljamo o geološ-kom vremenu.

Naime, s jedne strane, u kontekstu geološkog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj meta-fora, ako se dosadašnja prošlost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek 19 sekundi prije polnoći.

Međutim, pitanje je možemo li uopće usporediti geološku prošlost s našim shvaćanjem vremena. Kriteriji su sasvim drukčiji i subjekt je drukčiji.

22

Pa ipak, geologija nas dovodi do problema međuodnosa između živih i neživih bića (ili anorganske i organske tvari), koji je i dalje ključan za našu vrstu.

Štoviše, kao što smo vidjeli na početku kolegija, razmišljanje o prošlosti Zemlje bilo je važno i u stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) čovječanstva.

Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: možda u savr-šenijem obliku, ali s istom fizičkom prirodom i živim bićima.

Sve do 18. stoljeća, malo je tko shvaćao suprotne poruke koje su se mogle iščitati iz različitih geolo-ških slojeva ili iz fosila. Nije se shvaćalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili viđeni tek kao slučajne "igre prirode".

Zatim je u spomenutom stoljeću krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate između tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objašnjavali izgled zemlje polazeći od utjecaja oceana i voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i sličnim pojavama.

Polazeći od neptunističke teorije talijanski je učenjak Giovanni Arduino (1714–1795) proučio rela-tivne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geološku podjelu slojeva na primarne (nastale navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale poslije potopa). Ta njegova podjela djelomično se zadržala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvar-tarnom vremenu.

Dakako, u 19. i 20. stoljeću geolozi i prirodoslovci općenito razradili su mnogo složenija vremeno-vanja prošlosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta života koje su se po-javile u različitim fazama te prošlosti.

Ukratko, najveća podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vječnosti", koje se dalje dijele na ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsječke") i doba.

Koliko je stara Zemlje?  

Starost zemlje (i sunčeva sustava općenito) utvrdio je 1953. američki geokemičar Clair Cameron Patterson (1922–1995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na primjeru nekoliko željeznih meteorita iz Vražjeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni.

Prema Pattersonovoj analizi, naša je Zemlja nastala prije 4,55 ± 0,07 milijardi godina.

Tri pune "vječnosti", ili u geološkom rječniku "eona", već su protekle od nastanka zemlje, dok četvr-ta još traje: 1. Hadij (engl. Hadean) (< grč. Ἅιδης ili Άΐδης, "bog podzemlja, Had"), 2. Arhaik (< grč. αρχή, "iskon"), 3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom životu, ili praživota), i 4. Fanerozoika (< grč. φαίνω + ζωή, u smislu "pojavljivanja života).

23

Treba ipak reći da nazivlje najstarijih vremena još nije standarizirano, iako će uskoro vjerojatno biti. Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predložio je 1972. američki paleontolog i geograf Preston

Ercelle Cloud (1912–1991). Ali u udžbenici možemo i dalje pročitati da je arhaik, zajedno s protero-zoikom, početak geološke prošlosti. Prva geološka vremena često su i općenito grupirana u opću ka-tegoriju "prekambrij" ili "kriptozoik" (od κρυπτός,+ ζωή, "skriveni život").

ARHAIK i PROTEROIK, drugi i treći eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se di-jeli na eru eoarhaik (od grč. ἠώ, "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Pod-jela proterozoika je slična (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik).

FANEROZOIK, koji još traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog života" (u koje ulaze razdob-lja kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg života" (razdoblja trijas, jura, kreda) i kenozoik (< grč. καινός, "nov" + ζωή "život"), vrijeme "novog života" (s razdob-ljima paleogen "starorođeni" i neogen "novorođeni").

Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell (1798–1875) uveo sljedeće nazive: 1. paleogen obuhvaća: paleocen (< παλαιός "starije" + καινός "novo" – tj. "starije novo vrijeme",

eocen (dosl. nova zora), i oligocen (ὀλίγος "malo" + καινός "novo", u smislu "malo novih vrsta"; 2. u neogenskom ulaze: miocen (μείων, "manje” + καινός "nov”), pliocen (πλεῖον "više"+ καινός

"nov" i pleistocen (πλεῖστος, "najviše" + καινός "nov"), što bi, dakle, značilo, "manje novo", "novije" i "najnovije" vrijeme.

Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas živimo, Lyell je predložio englesku oznaku Recent ("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (ὅλος, "sasvim"+ καινός "novo").

Semantički niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvuči i malo zabavno ("staro-novo", "od zore novo"... "manje novo", "više novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobična pojava u znanstvenoj terminologiji.

24

Treba dodati i da se za četiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: ter-cijar (za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen).

U razmatranju tema poput prapovijesnog društva, razumljivo je da će nas najviše zanimati razvitak u neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit će korisno i sažeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka geološke prošlosti.

Hadij – vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca).  

Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zaključak da je zemljina kora najprije bila užarena magme. Temperatura zemljine površine bila je u početku iznad 1100 oC.

No postupnim hlađenja na površini su nastala prva čvrsta područja, kratoni, koji će se stabilizirati do kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u području Jack Hills) ukazalo je na starost od približ-no 4,3 milijardi godina.

Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najviše od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih količina dušika, ugljikova monoksida, vodika, me-tana i inertnih plinova.

Nije sasvim utvrđeno otkuda je stigla prva vodena para. Prema mišljenju koje je dugo vremena prev-ladavlo, nastala je tijekom vulkanizacije, no sve češće se govori o utjecaju kometa i ponajprije hon-drita (meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju.

Bilo kako bilo, zbog postupnog hlađenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se iskondenzirala i u obliku kiše stvorila prvobitne oceane.

Millerov eksperiment  Godine 1952. američki kemičari Stanley L. Miller (1930–2007) i Harold Urey (1807–1981) izveli su

znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to prema hipotezi koju su prije predložili ruski biokemičar Aleksandar Oparin (1894–1980) i britanski genetičar J.B.S. Haldane (1892–1964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zat-vorili su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kružni sustav posuda, zajedno s vodom ("pra-more"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te električkim iskrama simulirali su učinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronašli aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili su 1953. godine.

Fanerozoik – stvaranje današnjeg živog svijeta 

Paleozoik (era "staroga života")  Već u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542–488 milijuna godina), uvelike su se namnožile

nove životinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat će i prvi kralježnjaci.

Prijelaz iz kambrija u idući period, ordovicij, bio je obilježen novim pomorom (izumrlo je oko 57% svih bioloških vrsta), nakon čega je slijedila nova raznovrsnost.

Tako su u ordoviciju (448–416 milijuna godina) nastali koralji, ramenošci i prve životinje s nogama, triboliti. Na kopnu, u obalnim područjima i oko močvara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke. Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta.

Iduća tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i karbon (359-299 milijuna godina) proteći će u znaku postupnog razvitka i širenja biljnih i životinj-skih vrsta po kopnu.

U siluru su se na kopnu pojavili člankonošci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci.

25

Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konačnici eliminira-la oko 50% svih živih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (preteče gmazova i ptica) i prvi sinapsidi (preteče sisavaca). Potonji su dominirali među kopnenim na kopnu na kraju paleozoika, u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina).

Međutim, perm je završio najvećim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova

Mezozoik (era "srednjeg života")  Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je

predložio 1915. godine njemački geolog Alfred Wegener, 1880–1930). Za razliku od prijašnjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je

vrvjela životom. Raspored istih bioloških vrsta diljem Zemlje djelomično potječe iz tog doba. U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutrašnjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali općenito

Pangea je bila povoljno smještena za razvitak života, iako će se već u drugom razdoblju mezozoika početi raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu.

Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251–200 milijuna godina), jura (prije 200–146 milijuna godina) i kreda (146–66 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura.

Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura.

26

Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijeće – i to više-manje u isto vrijeme kada se ra-zvili i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim t