LOVCI ADOVI

Po okruglomu kolu ovoga sveta,kojeno se lasno okreće,valja nam po tom koluopipom hoditi.Opasno hodite,ne kako nemudri,nego kakono i premudri,i skupljajući vreme,zašto dni su lukavi,zašto ko tomsakrivaju u mirulovci adovina nas, kano na ptice,mreže i sklepe.

SJETOVANJE

Mladije ljeta skoro prehode,u meni bjednom žalosti plodešto bezpoleznožizn svoju sleznoprekraćavam,prekraćavam.

Nikakvu službu, eto, ja nejmami srdcem padam k žalostnim bjedam,ako učih seali liših sesve nadeždesve nadežde.

Jerbo je sada nauka pala,a na mjesto nje bogatstva stala,propalo zlato,zgaženo v blato,ljudej umnih,ljudej umnih.

No ja bogatstva ne hoću znatibaš da bez mjesta budem zgibati,

zdjelal bi takoa ne inakokak ću javit,kak ću javit.

Oženil bi se, da ženat budem,no mislim: zašto da lanac uzmemna moju glavu?Jer hoće s' nravunjenu svagdar,njenu svagdar.

Bio b' monahom, otrekši s' svjeta,ali bojim se čto mlada ljetalažlive sirene,ljepotne žene,prevariće,prevariće.

Prazno u svjetu živit ovako,svak skažet ludo za mene tako:eto, učil se,k čemu godil ses naukom ons naukom on.

Eto nauka: bogatim biti,svak mudar takov, i mož javitida novcov plodidajut s prirodinauku svim,nauku svim.

Javil bi s'dvoru, no ima zamku,koja čest lovit a ne naukubogata dobrimkažet i umnimbez Paladi,bez Paladi.

Pošel bi k prostim, no i tam bjeda,

ne znajuć okotov, zgibnu bez sljeda,Paladi mjestojest tamo pustodo koncado konca

Ja samo žalost budu imati,jer nejmam svjeta polak gledati,bez službi domu gdjegod mojemus naukom jas naukom ja.

KANT o vospominaniji smerti  Kolj žestoka, neumitna smert, groznaja, neumilna, vsjeh ravno vlečet, kosoju sječet zemnorodnih, lišajet zjenic, povergajet inc presilnih.  Ne strašit sja ona vlasti, ne borut ju ljudej strasti, carej, velmožej, niščih i knjazej istrebljajet, jedinim vzorom V javleni skorom odvodit.  Ni svjaščenih ščadit glavi, niže sjedin, niže slavi, molbi ne slišit, darov ne smotrit podajemih, no spešit na sud i odložit trud

 ves zemni.  Vostrepeščet pred njej umni i ostanet kak bezumni, usta umolknut, misli iščeznut, visokija, kak povedet tjeh, odlučiv ot vsjeh, v mračni grob.  Vojin, hrabri i presilni bjeden stojit i umilni, oružje poverg i na zemlju leg nečuvstveni, za smert'ju stupat, mir sej ostavljat prinužden.  Niže ščadit junih cvjeta, niže malih djetej ljeta, otroča nježno vedet prilježno za soboju, vo vsjeh ljudej dom pogrebajet v tom nezrel plod.  

Nikto jeja groz izbježit, zane vsjem nam smert predležit; savjest čistaja, prava, svjataja, ne bojit sja, ona jedina jest nevredima ot strel jeja.