1

UVOD

Što je neformalna logika

Dobar dio onoga što jesmo čini ono u što vjerujemo. Izvori naših vjerovanja su

različiti: neka stječemo iz vlastitog iskustva, neka učimo od drugih ljudi, neka

izvodimo na temelju vjerovanja koja već imamo. Sustav vjerovanja koji imamo nije

nepromjenjiv. Vjerovanja stječemo, prilagoĎavamo ili odbacujemo čitav život.

Proučavanjem i opisom nekih čimbenika koji utječu na dinamiku vjerovanja

(emocije, pamćenje, inteligencija), kao i njihove fiziološke osnove (procesi u

mozgu) bavi se psiholgija. Predmet logike, s druge strane, jest ispravno

zaključivanje. Logiku ne zanimaju subjektivni čimbenici ni fiziološka osnova

zaključivanja već način na koji su vjerovanja meĎusobno povezana a koji

omogućuje da na temelju odreĎenog skupa vjerovanja zaključujemo o istinitosti

drugih vjerovanja.

Kad je riječ o kriterijima ili kanonima ispravnog zaključivanja, stoljećima je

važilo ono što je o toj temi rekao Aristotel, (tradicionalna logika), a što je sakupljeno

u zbirci tekstova pod nazivom Organon („oruĎe“). U 19. stoljeću razvija se formalna

(simbolička) logika. Radi učinkovitijeg razmatranja logičkih formi i relacija, stvara

se jezik osloboĎen od dvosmislenosti i nejasnoća prirodnog jezika, umjetni jezik u

kojem je moguće izolirati i jasno predočiti ono što je za logiku od interesa. Logika

se tako u dobroj mjeri udaljava od prirodnog jezika i približava matematici (nerjetko

se naziva i „matematička logika“), što rezultira njezinim novim zamahom i

napretkom. MeĎutim, ovim udaljavanjem od prirodnog jezika u drugi plan je pala

uloga logike kao „oruĎa“ koje možemo neposredno rabiti u svakodnevnom

zaključivanju. Naime, gotovo da nije ni potrebno naglasiti da misli (vjerovanja)

najčešće izražavamo jezičnim izrazima u okviru nekog prirodnog jezika. Čak i samo

razmišljanje doživljavamo kao unutarnji govor koji se odvija na nekom od

prirodnih jezika. U onoj mjeri u kojoj se logika udaljava od prirodnog jezika, u toj je

mjeri teže uvidjeti neposrednu uporabnu vrijednost njezinih dosega na svakodnevno

zaključivanje.

Neformalna logika naglasak stavlja na proučavanje i primjenu logike u

svakodnevnim raspravama, odnosno na analizu i procjenu zaključaka (argumenata,

dokaza) u njihovom „prirodnom okolišu“ tj. prirodnom jeziku. Velik interes za

neformalnu logiku ili, kako se ponekad naziva, kritičko mišljenje, i njezin nagli

razvoj u zadnjih nekoliko desetljeća objašnjiv je suvremenim dobom informatizacije

i „vladavine“ masovnih medija. Suvremeni čovjek svakodnevno je zasut

informacijama, podacima, argumentima, polemikama i savjetima za djelovanje na

svim područjima života. U takvom okruženju prirodno se nametnula potreba kako za

proučavanjem tako i za podučavanjem načina interpretacije, analize i procjene

informacija s ciljem dosezanja vlastite, na kritičkom promišljanju utemeljene

prosudbe. S tim u vezi, znakovit je naslov knjige R. H. Johnsona i J. A. Blaira:

Logical Self-Defense (1977.), a objavljivanje koje se, uz pokretanje časopisa

2

„Informal Logic Newsletter“ (sada „Informal Logic“), ponekad navodi kao

utemeljenje neformalne logike kao zasebne discipline.

Kao nova disciplina, neformalna logika je još uvijek u fazi oblikovanja, pa

nema jedinstvenog pristupa mnogim temama. No, kad je riječ o svrsi proučavanja

neformalne logike, slaganje postoji: proučavanje neformalne logike razvija

sposobnost utemeljenja, iznošenja i opravdanja vlastitih stavova, kao i sposobnost

razumijevanja, analize i procjene tuđih stavova. Jedna od vrijednosti razvijanja

vještine kritičkog mišljenja jest u tome da vježbamo otvorenost uma za različite

opcije i rješenja. Otvorenost uma ne znači nekritičko prihvaćanje svih ponuĎenih

stavova, nego spremnost za nepristranu procjenu argumenata koji im se nude u

prilog. Korist od takvog nastojanja je dvojaka – s jedne strane branimo se od

eventualnih pokušaja manipulacije, a s druge strane razvijamo toleranciju. Naime,

ukoliko je cilj rasprave dosezanje istine, ma koliko se ne slagali sa stavom druge

osobe, kritičko proučavanje iznešenih argumenata pretpostavlja iskreno nastojanje

da razumijemo razloge koje ta osoba navodi u prilog svom stavu. Kada pronaĎemo

„mjesto neslaganja“, kritička se rasprava uobičajeno pomjera korak dalje u

argumentu s ciljem razrješenja neslaganja. No čak i ako pokušaj razrješenja spora ne

uspije, nastojanje da razumijemo razloge druge osobe razvija sposobnost

prihvaćanja različitosti tj. toleranciju.

JEZIČNE PRETPOSTAVKE

S obzirom da neformalna logika naglasak stavlja na analizu i procjenu

argumenata u njihovom „prirodnom okolišu“, tj. prirodnom jeziku, proučavanje

neformalne logike prikladno je započeti s nekoliko osnovnih pojmova koji se tiču

jezika.

Riječi dobijaju značenje kroz bogati sustav jezičnih pravila. Ta su pravila

stvorili ljudi živeći u zajednici. Ona su konvencionalna (dogovorna). To znači da su

jezična pravila i značenja pojedinih riječi mogla biti drukčija, jer nema ništa u

predmetu što bi zahtijevalo da ga nazovemo baš tako. No, činjenica da je jezik

konvencionalan, ne znači da je proizvoljan, odnosno da nije bitno koje riječi

koristimo niti kako ih povezujemo. Naprotiv, mogućnost komunikacije

podrazumijeva da govornici dijele ista pravila. Primjerice:

Cave el diabolo! Semper me u nekom kutu aguaita, vreba me da me ugrize za

pete. Ali, Salvatore non est lud, non est insipiens! Bonum monasterium et

ovdje, aqui se ji et se molim dominum nostrum. Et ostalo valet smokvu suhu.

Et amen. Zar ne? (Umberto Eco, Ime ruže)

Ovaj primjer govora razumijemo (ako ga razumijemo) samo u onoj mjeri u

kojoj dijelimo konvencije raznih jezikā koje rabi jedan od Ecovih junaka, Salvatore,

a koji Eco, kroz usta pripovjedača Adsona, naziva jezikom drevne zbrke.

3

Jezični čin

Govornici istog jezika znaju na što se odnose pojedine riječi tog jezika.

Komunikacija ne bi bila moguća kad bismo proizvoljno mijenjali značanja riječi. Za

ilustraciju poslužimo se nastavkom Ecova teksta:

„...jer čovjek ne može psa jedanput nazvati psom, a drugi put mačkom, niti

izgovoriti glasove kojima dogovor naroda nije dodijelio odreĎeno značenje, kao

što bi se dogodilo onome tko bi izrekao riječ 'blitri'.“

Konvencije koje daju značenje pojedinim riječima nazivaju se semantičke

konvencije.

No, znati značenje pojedinih riječi nije dovoljno za razumijevanje i

komunikaciju. Primjerice, rečenicu „Uopće ako onda filozofiju Maja studira,“ ne

bismo razumjeli iako znamo značenje svake upotrijebljene riječi. To je stoga što u

navedenoj rečenici nisu poštivana pravila kombiniranja riječi u smislene cjeline. Ta

se pravila nazivaju sintaktičke konvencije (gramatika jezika).

Kad su zadovoljene semantičke i sintaktičke konvencije kažemo da je izveden

jezični čin tj. da smo rekli nešto smisleno u jeziku. Primjerice: „Ako Maja uopće

studira, onda studira filozofiju.“

Govorni čin

Gramatički se rečenice dijele na:

1) Indikativne – Maja studira filozofiju.

2) Upitne – Studira li Maja filozofiju?

3) Imperativne – Majo, studiraj filozofiju!

4) Ekspresivne – O, da Maja barem studira filozofiju.

Iskazivanjem svake od ovih rečenica rečeno je nešto što ima značenje u

hrvatskom jeziku, tj. izveden je jezični čin. MeĎutim, osim jezičnog čina,

iskazivanjem tih rečenica napravili smo još nešto: prvom rečenicom mi smo nešto

tvrdili, drugom pitali, trećom naredili (zahtijevali, savjetovali), četvrtom izrazili

želju. Ova razina jezika naziva se govornim činom.

Gore navedene vrste rečenica, osim po različitom govornom činu koji je

njihovim iskazivanjem izveden, razlikuju se po još jednom, za logiku bitnom

svojstvu – od navedenih rečenica, samo indikativne rečenice mogu biti istinite ili

neistinite. Točnije rečeno, tvrdnje izražene indikativnim rečenicama mogu biti

istinite ili neistinite. Vratimo se gore navedenim primjerima i za svaku od rečenica

pitajmo je li istinita. Smisleni odgovor na to pitanje očigledno je moguć samo za

indikativnu rečenicu. Pitanja, želje, naredbe, savjeti mogu biti prikladni ili

4

neprikladni, primjereni ili neprimjereni, čak pametni ili glupi, a ne istiniti ili

neistiniti.

Logiku, meĎutim, zanima onaj vid jezika kojim se izražava misao koja može

biti istinita ili neistinita. Zašto? Zato što je predmet logike ispravno zaključivanje, a

to znači da se bavi proučavanjem prihvaćanja nekih tvrdnji na temelju drugih, već

prihvaćenih tvrdnji. Prihvatiti neku tvrdnju znači smatrati je istinitom (bilo bi

besmisleno reći: „Vjerujem da je Zemlja okrugla, ali smatram da to nije istina“).

Dakle, kad izvodimo zaključke, mi na temelju nekog skupa tvrdnji koje su istinite

zaključujemo o istinitosti drugih tvrdnji. Logika proučava taj odnos izmeĎu tvrdnji,

pa je jasno da je zanimaju oni jezični izrazi koji mogu biti istiniti ili neistiniti.

Razgovorni čin

Jezik, osim informiranju, služi i izražavanju emocija, umjetničkom stvaranju,

zabavi... Bilo koji od tih vidova jezika, ukoliko je usmjeren sugovorniku s namjerom

da se kod ovoga proizvede odreĎeni učinak, obuhvaćamo pojmom razgovorna

razmjena. Sam čin uzrokovanja učinka nazivamo razgovorni čin.

Različite jezične razine možemo prikazati jednostavnim primjerom:

A kaže B-u: «Maja studira filozoriju»

Jezični čin – proizvoĎenje smislene rečenice

Govorni čin – tvrĎenje

Razgovorni čin – informiranje B-a ili činjenje B-a svjesnim da ...

U razgovornoj razmjeni mi se oslanjamo na svojstva konkretne situacije u kojoj

se odvija odreĎeni razgovor (kontekst) i iz te situacije izvlačimo različite

informacije te ih ugraĎujemo u naš govor i u naše razumijevanje izrečenog. Na

primjer, zamislite da s nestrpljenjem očekujete važno pismo i da vaš „cimer“ to zna.

Utrčavši u sobu s pismom u ruci i uzvikom „Pismo!“, vi ćete pretpostaviti da cimer

hoće reći: „Stiglo je pismo koje očekuješ“, a ne primjerice „Napisao sam pismo“ ili

„Napokon sam se sjetio kako se ovo zove“.

No razgovorna razmjena može biti i najčešće jest vrlo komplicirana društvena

aktivnost, a budući je razgovorna razina jezika ona razina na kojoj se u prirodnom

govoru pojavljuje argument, reći ćemo nešto više o razgovornim pravilima.

Razgovorna pravila

Razgovor se ne sastoji od niza meĎusobno nepovezanih primjedbi i iskaza,

nego je riječ o zajedničkom nastojanju sugovornika usmjerenom k odreĎenom cilju.

Razgovor podrazumijeva suradnju. Razgovorna razmjena dakle ima pravila koja

govornici prešutno slijede. Njih je prvi istražio i eksplicirao filozof Henry Paul

5

Grice u članku „Logika i razgovor“ (1968.) Ukratko ćemo objasniti ta pravila

koristeći Griceove primjere.

Prvo načelo razgovora vrlo je općenito. Ono kaže da subjekti razgovorne

razmjene trebaju suraĎivati u ostvarenju zajedničkog cilja tj. uspješne komunikacije:

Načelo suradnje: Svoj razgovorni doprinos učinite prikladnim razini na kojoj

se pojavljuje, prihvaćajući svrhu i smjer razgovorne razmjene u kojoj sudjelujete.

No, što znači suradnja i kako je ostvariti? O tome nam govore daljnja pravila

koja je Grice, slijedeći Kanta, nazvao kategorijama kvantitete, kvalitete, relacije i

modaliteta.

1) Kategorija kvantitete odnosi se na količinu informacija i sadrži dva pravila:

- Neka vaš doprinos razgovoru bude što informativniji za danu svrhu

razgovora. (Govori ono što je bitno)

- Neka vaš doprinos razgovoru ne bude informativniji nego što je potrebno za

danu svrhu razgovora. (Ne govori nebitno)

Grice napominje da se drugo pravilo ne čini baš obvezujućim. Ako sugovornik

iznosi više informacija negoli je za svrhu razgovora potrebno, mogli bismo reći da

ne krši pravilo suradnje nego gubi vrijeme. No, kao što ćemo vidjeti, prevelikom

informativnošću sugovornik može kršiti druga razgovorna pravila, pa tako i načelo

suradnje.

2) Kategorija kvalitete odnosi se na istinitost i zahtijeva da vaš doprinos

razgovoru bude istinit:

- Ne kaži ono za što misliš da nije istinito.

- Ne kaži ono za što ti nedostaje prikladna evidencija.

Ukratko, u kooperativnoj aktivnosti ne očekuje se da lažemo niti da govorimo

olako. Kad nešto kažemo možemo se upitati „Vjerujem li to zaista?“ i „Zašto to

vjerujem?“ To su dva zahtjeva kvalitete, koji bi se mogli izraziti kao jedan: Govori

ono za što vjeruješ da je istina i što možeš opravdati.

3) Kategorija relacije odnosi se na smislenu vezu izmeĎu izrečenog u

razgovornoj razmjeni i vrlo je kratka:

- Budi relevantan!

Relevantnost je složen pojam, no srećom, vrlo ga je lako ilustrirati: ako vas,

primjerice, netko upita gdje može naći liječnika, odgovor „Bolnica je iza ugla“ bio

bi relevantan, iako nije izravan odgovor na postavljeno pitanje. „SviĎa mi se vaša

frizura“ bio bi nerelevantan odgovor.

6

4) Kategorija modaliteta odnosi se na način kako je nešto izrečeno. Opće pravilo

glasi: Budi jasan!

Pod tim općim pravilom Grice navodi nekoliko odreĎenijih: izbjegavaj nejasne

izraze, izbjegavaj dvosmislenost, budi sažet i govori redom.

Razgovorna implikatura

Naravno, ljudi ne slijede uvijek ova pravila. Ljudi ponekad zadržavaju

informacije, lažu, govore olako, udaljavaju se od predmeta, govore nejasno,

preopširno i dvosmisleno. No pokušajte zamisliti što bi se dogodilo kad se sudionici

razgovorne razmjene uopće ne bi pridržavali razgovornih pravila. Naime, bitno je

uočiti da to nisu pravila lijepog ponašanja pri razgovoru, ona nisu razgovorni

bonton, nego unutarnja pravila koja razgovor čine mogućim. Ako se, primjerice,

uopće ne bismo pridržavali pravila lijepog ponašanja za stolom, svejedno bismo se

uspjeli nahraniti, možda čak i učinkovitije. Ali ako se sustavno ne bismo pridržavali

razgovornih pravila tj. ako bi svi ili većina ljudi govorila nesuvislo, nepovezano ili

ako bi lagali čak i o najtrivijalnijim stvarima, jezična praksa kakvu imamo ne bi bila

moguća.

Dakle, iako je okvir slijeĎenja razgovornih pravila vrlo rastezljiv, mi ne samo

da slijedimo ta pravila nego:

- prešutno shvaćamo da ih sljedimo

- očekujemo od drugih da shvate (znaju, pretpostave) da ih slijedimo.

Upravo te dvije osobine omogućavaju prešutno prenošenje informacija. Za

ilustraciju ćemo se poslužiti primjerima koje je naveo H. P. Grice u već navedenom

članku:

Ako osoba A upadne zadihana u prostoriju i upita gdje je vatrogasni aparat, a vi

odgovorite „U holu“, to podrazumijeva da je to najbliži i najdostupniji aparat. Iako

to niste rekli, vi to implicirate.

Kada nešto ne kažete nego implicirate prema razgovornom pravilu, to se naziva

razgovorna implikatura.

Središte razgovorne implikature je načelo suradnje. Naime, razgovorne

implikature ostvaruju se usklađivanjem onoga što je rečeno s pretpostavkom da se

sugovornik držao načela suradnje.

Evo Griceovog primjera:

A i B razgovaraju o zajedničkom prijatelju C koji radi u banci. A pita kako C napreduje u poslu, a B odgovara: „Mislim sasvim dobro. Sviđaju mu se kolege i još nije bio u zatvoru.“

7

Primjedbom da C još nije bio u zatvoru, čini se da B krši načelo relevantnosti.

No ako A nema posebnog razloga pretpostaviti da se B ne drži razgovornih pravila,

tj. pod pretpostavkom suradnje, B-ov odgovor razgovorno implicira da je C

nepoštena osoba koja bi takvo radno mjesto mogla zloupotrijebiti.

Ili na primjer:

A kaže B-u da želi posjetiti C-a i pita A: Gdje živi C? B: Negdje na jugu Francuske.

Čini se da B narušava pravilo kvantitete jer njegov odgovor očito nije dovoljno

informativan za svrhu koju A želi ostvariti. Ali ako B ne zna točnije gdje živi C,

onda će bilo koja odreĎenija informacija narušiti pravilo kvalitete. Dakle, B

razgovorno implicira da ne zna odreĎenije gdje živi C, tj. da suraĎuje koliko može.

Razgovorna implikatura toliko je dio našeg govora da jedva primjećujemo da je

rabimo i na koje sve načine, kako pri govoru tako i pri tumačenju govora. Još jedan

Griceov primjer upotrebe razgovorne implikature je i „kršenje“ razgovornih pravila

da bi se priopćilo nešto neugodno:

Gđica X je proizvela niz zvukova koji sliče melodiji pjesme 'Dome, slatki dome'.

Ne rekavši da je gĎica X otpjevala tu melodiju, implicira se da je pjesma loše

otpjevana.

Na razgovornoj implikaturi temelje se primjerice:

- ironija, sarkazam – prividno narušavaju pravilo kvalitete. Primjer bi bio

kad za iznimno loš potez kažete „To sam izveo vrhunski“, ili za prijatelja

koji vas je upravo razočarao „Odličan si mi ti prijatelj.“

- metafora može prividno narušavati pravilo kvalitete, primjerice kad nekome

kažete „Srce si“. S druge strane, izraz „Ni jedan čovjek nije otok“ ne

narušava pravilo kvalitete jer je to doslovno istinit sud. No bez pretpostavke

da se njime nešto razgovorno implicira, baš zato što je tako očigledno da

čovjek nije otok, bilo bi prekršeno pravilo relevancije.

Uz pomoć razgovorne implikature prenosimo više informacija negoli je

doslovno sadržano u onome što smo izrekli. Ponekad nešto naglašavamo upravo

time što to ne izgovorimo (“Normalan čovjek ne bi ni pomislio skočiti s te stijene, a

Petar baš to namjerava...”), a u slučajevima ironije, sarkazma i metafore

podrazumijevamo da nije doslovno mišljeno ono što je rečeno. I premda ove

mogućnosti izražavanja razgovornoj razmjeni daju ekonomičnost, živost, ljepotu i

snagu, ponekad odstupanja od doslovno tvrĎenog može uroditi zbrkom. To je razlog

8

zašto se u strogim argumentima, primjerice znanstvenima, prednost daje doslovnosti

i jednoznačnosti. U svakodnevnim raspravama, meĎutim, razgovorne implikature

obično su prisutne u svom punom sjaju. One se rabe i zlorabe, pa je u svrhu analize i

procjene argumenta potrebna, osim tehnike, i vještina (neki autori kažu umjetnost)

tumačenja rečenog ili napisanog. No, najprije nam treba osnovno oruĎe!

OSNOVNI POJMOVI

Rečenica, sud, vrijednosna prosudba

Već je rečeno da indikativnim rečenicama nešto tvrdimo. Ono što tvrdimo jest

odreĎena misao o nekom stanju stvari, npr. „Maja studira filozofiju“ ili „Postoji

brzina veća od brzine svjetlosti“. Ta misao može odgovarati stanju stvari na koje se

odnosi, u kojem je slučaju istinita; ili ne odgovarati stanju stvari na koje se odnosi, u

kojem je slučaju neistinita. Naravno, ne moramo znati što je od toga slučaj – ne

moramo znati, na primjer, je li istinita tvrdnja: „29. kolovoza 1963. godine američki

predsjednik J. F. Kennedy nije večerao“, pa ipak uviĎamo da to jest ili nije tako,

odnosno da tvrdnja ima istinosnu vrijednost, iako ne znamo koju.

Misao koja ima istinosnu vrijednost nazivamo sud (propozicija).

Za logiku je bitno razlikovanje misaonog sadržaja od jezičnog izraza kojim je

taj sadržaj izražen. Sud nije isto što i indikativna rečenica. Naime, jednom

rečenicom možemo izraziti više sudova. Tako je rečenica „Izašavši na pozornicu,

Marko je zapeo i srušio zvučnik“ složeni sud koji sadržava tri jednostavna suda;

„Marko je izašao na pozornicu“, „Marko je zapeo“ i „Marko je srušio zvučnik“.

Nadalje, različitim rečenicama možemo izraziti isti sud kao, na primjer, kad na

različitim jezicima izrazimo istu misao. I u okviru jednog jezika možemo

upotrijebiti različite rečenice da izrazimo isti sud, npr. „Zagreb je najveći grad u

Hrvatskoj“, „Glavni grad Hrvatske je i njezin najveći grad“ ili „Svi gradovi u

Hrvatskoj manji su od Zagreba“.

Ukratko, sud je misaoni sadržaj koji ima istinosnu vrijednost, a rečenica

jezično sredstvo kojim izražavamo taj misaoni sadržaj.

Još jedna napomena.

Tvrdnje „Maja pere posuĎe“ ili „U Hrvatskoj eutanazija nije legalizirana“

odnose se na neko stanje stvari, tj. imaju istinosnu vrijednost, bilo da su istinite ili

neistinite. Ali što je s tvrdnjama poput „Nije pravedno da Maja uvijek pere posuĎe“

ili „Hrvatska bi trebala legalizirati eutanaziju“? Postoje li stanja stvari kojima bi ove

tvrdnje mogle odgovarati ili ne odgovarati? Imaju li one istinosnu vrijednost? I ako

nemaju, mogu li biti predmet logičke analize?

Rekli smo da argumentiranjem jedna osoba nastoji uvjeriti drugu u istinitost

odreĎenog suda, pa je jasno da logiku zanimaju oni jezični izrazi kojima uopće može

biti pripisana istinosna vrijednost. MeĎutim, predmet svakodnevnih argumenata nisu

9

samo činjenice (stanja stvari), nego i norme i vrijednosti. Mi često raspravljamo o

tome kako bismo se trebali ponašati, što je pravedno, a što nepravedno, koji su

postupci dopustivi, a koji nedopustivi. O tim stavovima takoĎer prosuđujemo na

temelju razloga, prihvaćamo ih ili odbacujemo, smatramo ih utemeljenima ili

neutemeljenima, prihvatljivima ili neodrživima. Vrijednosni stavovi nisu samo

legitiman, nego su vjerojatno i najčešći predmet svakodnevnih argumenata, pa ih

kao takve neformalna logika prirodno obuhvaća svojom analizom. 1

I premda su filozofi na pitanje o istinitosti vrijednosnih stavova odgovarali

različito, u neformalnoj logici istinitost shvaćamo u širem smislu – tako da obuhvaća

i umjetničke i moralne i praktičke prosudbe. U tom smislu i vrijednosne prosudbe su

takoĎer sudovi (sjetite se da smo sud definirali kao misao koja ima istinosnu

vrijednost).

Zaključak, argument, dokaz

U raspravama se često čuju pitanja poput: „Na temelju čega si to zaključio?“,

„Govoriš posve neargumentirano“, „Imaš li kakve dokaze za to što tvrdiš?“ Ova

pitanja o zaključcima, argumentima, dokazima u svakodnevnim raspravama obično

znače isto. Svakim od navedenih pitanja mi zapravo tražimo da se iznesu razlozi u

prilog istinitosti odreĎene tvrdnje.

Zaključak, argument i dokaz su pojmovi koji se koriste za označavanje

odreĎene vrste odnosa izmeĎu nekog skupa sudova – naime, odnosa koji omogućuje

da jedan od tih sudova izvedemo iz ostalih koji čine razloge za njegovo izvoĎenje.

Kad govorimo o zaključku, sudove koji čine razloge nazivamo premisama, a

izvedeni sud konkluzija. U zaključku krećemo od premisa („Marko dolazi s ispita i

veseo je“) i iz njih izvodimo konkluziju („Sigurno je položio ispit“).

Argument pak pripada onoj razini jezika koji smo nazvali razgovornom

razmjenom i kao takav podrazumijeva postojanje dviju strana – bilo da je riječ o

dijalogu, u kojem slučaju s druge strane imamo sugovornika, ili govoru, kad je na

drugoj strani slušatelj, ili tekstu, kad je na drugoj strani čitatelj. Čak i ako sjedimo

sami u sobi i važemo razloge za i protiv neke teze ili, češće, opravdanosti nekog

postupka, mi to doživljavamo kao razgovor samih sa sobom, kao unutarnji dijalog.

Argument obično započinje iznošenjem suda („Marko je sigurno položio ispit“)

koji druga strana u razgovornoj razmjeni smatra ili može smatrati spornim

(„Sumnjam, baš i nije učio“), te se nastavlja iznošenjem razloga u prilog spornom

sudu nastojeći uvjeriti sugovornika u njegovo prihvaćanje („Upravo dolazi s ispita i

vidi kako je veseo“). Sporni sud nazivamo tezom.

Neovisno o tome je li riječ o dijalogu, govoru ili tekstu, a s obzirom da je u središtu

argumenta neki sporni sud, uobičajeno je dvije strane uključene u argument nazivati

proponent (strana koja zagovara sud) i oponent (strana koju se uvjerava u sud).

1 Analizom pojmova (moralne) obveze i dopustivosti bavi se i formalna (simbolička) logika. Ta grana

formalne logike naziva se deontička logika.

10

Argumentirajući u prilog tezi proponent nastoji uvjeriti sugovornika da je argument

koji je iznio zapravo ispravan zaključak u kojem je iz navedenih razloga izvediva

teza.

Dokaz ima istu strukturu kao zaključak i argument, ali pod terminom „dokaz“

uobičajeno podrazumijevamo sustavni prikaz zadovoljenja strožih ili najstrožijih

kriterija utemeljenja istinitosti odreĎenog suda. Neki logičari dokazom nazivaju

samo strogo utemeljenje u kojem konkluzija nužno slijedi iz prije dokazanih, nužno

istinitih ili samoočiglednih početnih premisa. Drugi pak dokaz shvaćaju šire, tj. pod

taj pojam obuhvaćaju i utemeljenje u kojem konkluzija slijedi s odreĎenom

vjerojatnošću iz prikladne evidencije (premisa).

U neformalnoj logici, kao uostalom i u svakodnevnom govoru, termini

„zaključak“, „argument“, a često i „dokaz“, upotrebljavaju se kao sinonimi. Razlika

meĎu njima je suptilna i ovisi o kontekstu, no njezino zanemarivanje nije znak

neosjetljivosti neformalne logike za takve razlike, nego je rezultat činjenice da su

kriteriji procjene zaključka odnosno argumenta praktički isti. Ono što zaključak čini

dobrim, gotovo uvijek je isto ono što argument čini dobrim, a u konačnici to je isto

ono što dokaz (u širem smislu) čini dokazom.

U ovoj skripti naziv argument odnosit će se na sve one slučajeve u kojima

osoba nastoji iznošenjem razloga utemeljiti (poduprijeti, opravdati) prihvaćanje

nekog suda. Razloge ćemo uglavnom nazivati premise, a izvedene sudove

konkluzije. (Crta označava prijelaz s premisa na konkluziju i čita se kao „dakle“.)

Objašnjenje i argument

Rečeno je da zaključak, argument i dokaz označavaju onu vrst odnosa meĎu

sudovima koja omogućuje da jedan od tih sudova izvedemo iz ostalih koji čine

razloge za njegovo izvoĎenje. Objašnjenje takoĎer ima sličnu unutarnju logičku

strukturu. Kad nešto objašnjavamo navodimo razloge iz kojih je izvedivo to što

objašnjavamo. No izmeĎu argumenta i objašnjenja postoji razlika koja se može

razabrati usporedivši pitanja: „Koje argumente imaš za to što tvrdiš?“ i „Kako to

objašnjavaš?“ U oba slučaja tražimo da se navedu razlozi, ali u slučaju argumenta

tražimo da nas se uvjeri da neka tvrdnja jest istinita, dok je cilj objašnjenja pokazati

zašto je odreĎena tvrdnja istinita (sama tvrdnja nije sporna).

PREMISE

ARGUMENT

KONKLUZIJA

11

Primjerice: „Kako to da je Marko položio ispit?“ U ovom slučaju znamo da je

tvrdnja istinita – Marko je položio ispit – a ono što želimo znati jest uzrok ili razlog

zbog kojeg je istinita. Sud koji želimo objasniti naziva se eksplanandum, a sud

pomoću kojeg objašnjavamo naziva se eksplanans (ili hipoteza). U našem primjeru

eksplanans bi, ovisno o poznavanju relevantnih okolnosti, mogao biti: „Puno je

učio“ ili „Išao je na instrukcije“ ili „Napokon je odlučio završiti studij“ ili ...

Ukratko, razlika izmeĎu argumenta i objašnjenja je u tome što u argumentu

premise smatramo zajamčenima i koristimo ih da utvrdimo konkluziju, dok je u

objašnjenju zajamčen eksplanandum i nastojimo utvrditi eksplanans (hipotezu).

DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE

Istinitost i logička snaga

Pogledajmo sljedeći primjer argumenta:

1) Svi ljudi su smrtni.

2) Sokrat je čovjek.

3) Sokrat je smrtan.

Je li ovaj argument dobar? Vjerujem da će većina vas odgovoriti da jest i kao

obrazloženje ponuditi neko od sljedećih zapažanja: „Konkluzija je istinita“, „I

premise i konkluzija su istiniti“ ili „Treći sud slijedi iz prva dva“. MeĎutim, premda

su ova zapažanja točna, niti jedna od spomenutih osobina uzeta sama za sebe nije

dovoljna da argument bude dobar.

Istinitost

Postoji sklonost procjene argumenta kao dobrog ili lošeg samo na temelju

vjerovanja ili znanja o istinitosti konkluzije i/ili premisa. Kad se s nekim sudom

slažemo, argument kojim je taj sud utemeljen skloni smo proglasiti dobrim bez

podrobnije analize. Na sličan način, ako se ne slažemo s nekim sudom tj. ako

vjerujemo da je konkluzija neistinita, često niti ne razmatramo argument kojim je

utemeljena. MeĎutim, istinitost sudova od kojih se argument sastoji sama za sebe

nije dovoljna da bi argument bio dobar. To je najlakše vidjeti ako nekoliko istinitih,

ali meĎusobno nepovezanih sudova predstavimo kao argument:

1) Svi ljudi su smrtni.

2) Zagreb je glavni grad Hrvatske.

3) Neki umjetnici su slikari.

U ovom su primjeru istinita sva tri suda, ali izmeĎu njih ne postoji nikakva

veza. Zapravo, njihova meĎusobna nepovezanost toliko je očita da ovaj primjer

12

vjerojatno niti ne bismo nazvali argumentom, barem ne izvan udžbenika iz logike.

Ovdje pak služi da istakne ono što želimo reći: sama činjenica da su premise i/ili

konkluzija istiniti nije dovoljna da argument bude dobar. Kad bi npr. konkluzija bila

sporna, gornjim argumentom nikoga ne bismo uvjerili u njezinu istinitost.

Naravno, slučajevi nepovezanosti premisa i konkluzije u stvarnim argumentima

nisu očiti poput ovog iz gornjeg primjera, ali i za njih važi isto:

da bi argument bio dobar nije dovoljno samo da sudovi od kojih se sastoji budu

istiniti. Između sudova mora postojati i nekakva povezanost, unutarnja snaga koja

omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa.

Logička snaga

Unutarnja snaga argumenta, odnosno povezanost izmeĎu premisa i konkluzije

argumenta mora biti takva da omogućuje da konkluziju izvedemo iz premisa. Snaga

kojom premise podupiru (utemeljuju, opravdavaju) konkluziju naziva se logička

snaga argumenta. Logička snaga je unutarnja povezanost premisa s konkluzijom

koja postoji ili ne postoji neovisno o stvarnoj istinitosti premisa. Možemo se pitati,

primjerice, je li konkluzija uvjerljiva s obzirom na dane premise u sljedećem

slučaju?

1) Svi političari su iz Zagreba.

2) Goran Ivanišević je političar.

3) Goran Ivanišević je iz Zagreba.

U ovom primjeru nisu istinite ni premise ni konkluzija. Mi znamo da G.

Ivanišević zapravo nije političar i da, kao i neki političari, nije iz Zagreba, ali

procjena logičke (unutarnje) snage argumenta nema veze s ovim znanjem. Ono što

nas zanima kad procjenjujemo logičku snagu argumenta samo je odgovor na pitanje

podržavaju li premise izvoĎenje konkluzije.

Da bismo odgovorili na to pitanje zamislimo da premise jesu istinite i

pogledajmo što se dogaĎa s konkluzijom. Zamislimo, dakle, svijet u kojem je istina

da su svi političari iz Zagreba i u kojem je istina da je G. Ivanišević političar. Očito

je da u tom svijetu mora biti istina da je G. Ivanišević iz Zagreba. Dakle, kad bi

premise gornjeg argumenta bile istinite, morala bi biti istinita i njegova konkluzija.

Premise podupiru izvoĎenje konkluzije, odnosno čine konkluziju prihvatljivom.

Ukratko, argument je logički snažan.

Za razliku od prethodnog, u sljedećem su argumentu svi sudovi istiniti:

1) Svi tenisači su sportaši.

2) Goran Ivanišević je sportaš.

3) Goran Ivanišević je tenisač.

13

Upravo zbog aktualne istinitosti sudova od kojih se sastoji, postoji sklonost da

argument već nakon površnog pogleda bude proglašen logički snažnim. No,

provjerimo taj prvi dojam primjenjujući istu tehniku kao i na prethodni argument –

zamislimo da su premise istinite i pogledajmo mora li biti istinita i konkluzija.

Uvidjet ćemo da je, usprkos aktualnoj istinitosti svih navedenih sudova, očito posve

zamisliv svijet u kojem su istinite obje premise, a u kojem je G. Ivanišević npr.

rukometaš. Iz činjenice da su svi tenisači sportaši ne slijedi da svi sportaši moraju

biti tenisači. Drugim riječima, premise ovog argumenta ne podupiru njegovu

konkluziju. Argument, usprkos aktualnoj istinitosti sudova od kojih se sastoji, nema

logičku snagu.

Logička snaga argumenta ne jamči istinitost konkluzije, niti istinitost premisa i

konkluzije jamči logičku snagu argumenta. Ta dva pojma – stvarna istinitost i

logička snaga – odvojeni su.

Logičku snagu argumenta procijenjujemo tako da pretpostavimo da su premise

istinite i pogledamo što se u tom slučaju dogaĎa sa istinitošću konkluzije. Ako

premise podupiru konkluziju, tj. ako iz istinitosti premisa možemo zaključiti

istinitost konkluzije, onda je argument logički snažan.

Obratite pozornost na to da ovaj odgovor ne govori ništa o stvarnoj istinitosti

premisa i konkluzije. Logička snaga je odreĎena uvjetno: ako su istinite premise,

onda je istinita i konkluzija. Logička snaga argumenta, dakle, nema veze sa

činjeničnom istinitosti premisa nego s potporom koje premise daju konkluziji

argumenta.

Logička snaga argumenta je stupanj potpore kojom premise podupiru

konkluziju

Logička snaga je unutarnje svojstvo argumenta jer se tiče odnosa izmeĎu

premisa i konkluzije, a ne odnosa izmeĎu premisa i stvarnosti. S druge strane,

istinitost (koju smo definirali kao odgovaranje suda stanju stvari na koji se odnosi)

je svojstvo koje se premisama argumenta pripisuje izvana. 2

Argument

STANJE STVARI

(stvarnost)

2 Osim u slučaju logičkih istina tj. sudova koji su uvijek istiniti (istiniti za svako stanje stvari).

PREMISE

KONKLUZIJA

Logička

snaga

istinitost

14

Dobar argument

Sad kad smo uspješno razdvojili aktualnu istinitost sudova od logičke snage

argumenta, da bismo odgovorili na pitanje kad je argument dobar, moramo ta dva

pojma opet spojiti.

Dobru ilustraciju koja pojašnjava odnos izmeĎu istinitosti premisa i logičke

snage argumenta nalazimo kod Kelleya3: Pretpostavimo da želite saznati površinu

odreĎene prostorije. Morate izmjeriti njezinu duljinu i širinu, a zatim ta dva broja

pomnožiti. Točnost mjerenja je usporediva s istinitošću premisa, a računanje

umnoška s logičkom snagom argumenta. Riječ je očigledno o dva odvojena i

meĎusobno neovisna svojstva. Možete točno množiti s pogrešnim mjerama ili

pogrešno pomnožiti točne mjere. No samo ako imate točne mjere (istinite premise) i

dobro izračunate (logičku snagu), možete biti sigurni da ste dobili stvarnu površinu

sobe (istinitu konkluziju).

Primjenimo tu analogiju na argument. Argumentom nastojimo uvjeriti

sugovornika u prihvaćanje odreĎene teze tj. u istinitost konkluzije, navodeći razloge

koji joj idu u prilog. MeĎutim, nikoga nećemo uvjeriti u prihvaćanje konkluzije ako

ne postoji logička veza konkluzije s premisama, pa čak i ako su premise argumenta

neupitno istinite (primjer s istinitim, a nepovezanim premisama; ili s točnim

mjerama i pogrešnim računanjem). TakoĎer, nikoga nećemo uvjeriti u istinitost

konkluzije argumenta čije su premise očito neistinite, pa čak i ako argument ima

najveću moguću logičku snagu (primjer sa 'političarem' G. Ivaniševićem; ili s

točnim umnoškom očito pogrešnih mjera).

Dakle, kad argumentiramo u prilog neke teze, zapravo nastojimo sugovornika

uvjeriti u dvoje:

a) da premise argumenta jesu istinite (aktualno istinite) i

b) da argument ima logičku snagu koja omogućuje da iz istinitosti premisa

zaključimo istinitost konkluzije.

Uspijemo li sugovornika uvjeriti u (a) i (b), onda smo ga uvjerili da je teza u

prilog koje argumentiramo istinita.

Stupnjevi logičke snage

Što je potpora koju premise daju konkluziji jača, logička snaga argumenta je

veća. Logička snaga argumenta, dakle, stvar je stupnja. Prema stupnju logičke snage

razlikujemo dva osnovna tipa argumenta:

- deduktivni

3 D. Kelley (1990), str. 95

15

- induktivni (u širem smislu)

Deduktivni argumenti

Deduktivni argumenti imaju najveću logičku snagu. U deduktivnim

argumentima nije moguće da konkluzija bude neistinita ako su premise istinite.

Drugim riječima, u takvim argumentima konkluzija logički nužno slijedi iz premisa.

Logička snaga deduktivnog argumenta naziva se valjanost.

Tako je naš početni primjer:

1) Svi ljudi su smrtni.

2) Sokrat je čovjek.

3) Sokrat je smrtan.

primjer valjanog argumenta.

To znači da je nemoguće prihvatiti premise, a nijekati konkluziju. Ako premise

smatrate istinitima, ne možete zanijekati konkluziju. Nemoguće je da Sokrat nije

smrtan ako svi ljudi jesu smrtni, a Sokrat je čovjek.

Izrazi poput ne možete zanijekati ili morate prihvatiti mogu nametnuti pitanje:

što ako valjan argument ima neistinitu konkluziju? Morate li je prihvatiti? Riskirate

li da vas proglase „nelogičnim“ ili nerazumnim smatrate li konkluziju valjanog

argumenta neistinitom? Odgovor je, naravno, ne! U slučaju kad ste suočeni s

valjanim argumentom čiju konkluziju smatrate neistinitom, sve što trebate jest

pozornije pogledati premise tog argumenta i vidjeti koja je od njih neistinita. Naime,

ako ste sigurni da konkluzija valjanog argumenta nije istinita, onda mora postojati

barem jedna premisa koja je neistinom „zarazila“ konkluziju.

Ono što bi vas učinilo „nelogičnim“ bilo bi prihvaćanje svih premisa valjanog

argumenta kao istinitih, a odbacivanje njegove konkluzije. Kao kad biste se u

gornjem primjeru složili da su svi ljudi smrtni i da je Sokrat čovjek, ali ipak tvrdili

da Sokrat nije smrtan. Inzistirate li na tome da Sokrat nije smrtan, logika vas

prisiljava da odbacite barem jednu od premisa - ili da svi ljudi jesu smrtni ili da

Sokrat jest čovjek.

Dakle, ključno pitanje koje si trebamo postaviti kad želimo procijeniti valjanost

argumenta je: možemo li zamisliti situaciju u kojoj bi premise bile istinite, a da

konkluzija bude neistinita?

Ako to nije moguće, argument ima najveću logičku snagu, odnosno argument je

valjan.

Valjanost nam govori da konkluzija logički nužno slijedi iz premisa, ali ne

govori ništa o istinitosti tih premisa. Premise valjanog argumenta mogu biti

neistinite, a kao što je već rečeno, s neistinitim ili neuvjerljivim premisama nikoga

16

nećemo uvjeriti u konkluziju, makar pri tom rabili valjan argument. Dakle, da bi bio

dobar, osim što mora biti valjan, deduktivni argument mora imati istinite premise. U

slučaju valjanog argumenta kojem su sve premise istinite i konkluzija mora biti

istinita. Valjan argument s istinitim premisama nazivamo pouzdanim, jer je

konkluzija izvedena iz njega pouzdano istinita.

S druge strane, ako je jedna ili više premisa valjanog argumenta neistinita,

konkluzija takvog argumenta nije pouzdano neistinita.

Pretpostavimo, na primjer, da ne znate iz kojeg je grada Immanuel Kant i da

vas prijatelj nastoji uvjeriti da je iz Königsberga koristeći sljedeći argument.

1) Immanuel Kant je filozof.

2) Svi filozofi su iz Königsberga.

3) Immanuel Kant je iz Königsberga.

Ne trebate znati mnogo o filozofima i njihovim životopisima da biste znali da je

druga premisa neistinita. I upravo zbog neistinitosti druge premise, iako valjan, ovaj

vas argument neće uvjeriti u istinitost konkluzije. Ali, čak i ako ste potpuno uvjereni

u neistinitost druge premise, ne bi bilo mudro kladiti se u neistinitost konkluzije (u

ovom je primjeru ona zapravo istinita) jer na temelju valjanog argumenta s

neistinitim premisama ne možemo zaključiti ništa o istinosnoj vrijednosti njegove

konkluzije. Ona može biti neistinita, ali i istinita.

No, ako su sve premise valjanog argumenta istinite, onda konkluzija tog

argumenta mora biti istinita. Osobina valjanog argumenta da istinitost premisa

„prenosi“ na konkluziju naziva se čuvanje istinitosti.

Općenito važi: valjan argument može imati sve kombinacije istinosnih

vrijednosti premisa i konkluzije osim jedne – istinite premise i neistinita konkluzija.

Dakle,

- valjan argument - argument najveće logičke snage; argument u kojem

konkluzija logički nužno slijedi iz premisa.

- pouzdan argument - valjan argument s istinitim premisama.

Induktivni argumenti

U raspravama i polemikama pojavljuju se deduktivni argumenti, ali i mnogi

argumenti koji se temelje na manjem stupnju snage, na vjerojatnosti. Kod takvih

argumenata konkluzija ne slijedi iz premisa s logičkom nužnošću, već premise

manje ili više podupiru (opravdavaju, čine uvjerljivom) konkluziju.

Valjanost je tehnički termin koji označava najveću logičku snagu – logičku

nužnost. Valjanost je pojam vezan za deduktivni argument. Samo u deduktivnom

argumentu konkluzija logički nužno slijedi iz premisa. No osim deduktivnih postoje i

nededuktivni argumenti. U takvim argumentima konkluzija ne slijedi nužno nego s

17

određenom vjerojatnošću iz premisa. U literaturi je uobičajeno sve nededuktivne

argumente nazivati induktivnim argumentima. Mi ćemo ovdje slijediti praksu koja

već postoji u literaturi, pa ćemo govoriti o indukciji općenito kao o nededuktivnom

zaključivanju, a po potrebi, kad se misli samo na induktivni argument u užem

smislu, to ćemo naglasiti. 4

Dakle, pojam valjanosti vezan je za deduktivni argument i znači da konkluzija

logički nužno slijedi iz premisa. Kada pak kažemo da argument nije valjan, to ne

znači da argument nije dobar, nego samo da konkluzija ne slijedi logički nužno iz

premisa. Takav argument, meĎutim, može biti dobar induktivan argument.

Pogledajmo primjer:

1) Većina sportaša se zdravo hrani.

2) Marko je sportaš.

3) Marko se zdravo hrani.

Zamislimo da su premise istinite. U tom je slučaju i konkluzija vjerojatno

istinita. Na temelju informacija da se većina sportaša hrani zdravo i da je Marko

sportaš razložno je izvesti sud da se Marko hrani zdravo. Premise podupiru

konkluziju tj. argument ima logičku snagu. MeĎutim, snaga kojom premise u ovom

argumentu podržavaju konkluziju nije najjača. Zamislivo je da su premise istinite, a

konkluzija ne. Možda je baš Marko izuzetak. Za razliku od primjera sa Sokratovom

smrtnošću, u ovom je slučaju moguće zanijekati konkluziju iako ste prihvatili

premise tj. ne morate tvrditi da se Marko hrani zdravo iako smatrate istinitim da se

većina sportaša zdravo hrani i znate da je Marko sportaš. Slijed s premisa na

konkluziju u ovom argumentu nije nužan. S obzirom da smo najveću logičku snagu

nazvali valjanost, ovaj argument nije valjan u tom tehničkom smislu riječi. To

meĎutim ne znači da je loš. Dobar argument je onaj koji je razložan, uvjerljiv, a

premise ovog argumenta daju dobar razlog za vjerovanje u njegovu konkluziju.

Smatrate li ipak da je Marko izuzetak, tu tvrdnju treba utemeljiti navoĎenjem

dodatnih razloga. Puka logička mogućnost da je konkluzija neistinita usprkos

istinitosti premisa, nije dovoljan razlog za njezino odbacivanje. Potrebni su dodatni

razlozi, razlozi koji će opravdati odbacivanje konkluzije (npr. poznajete Markove

prehrambene navike).

Ukratko, osim deduktivnih argumenata koji moraju biti valjani da bi bili dobri,

postoje i induktivni argumenti čije premise u određenom stupnju podupiru

konkluziju. Oni nisu valjani u već opisanom tehničkom smislu riječi, no imaju snagu

koja udružena s istinitošću premisa čini konkluziju vjerojatno istinitom. Snaga

induktivnih argumenata stvar je stupnja. S obzirom da je taj stupanj ponekad

moguće izraziti numerički, procjena snage argumenta bit će odgovor na pitanje:

4 Izraz “induktivni zaključak” u širem se smislu odnosi na logičku snagu argumenta (nededuktivni

argumenti). U užem smislu taj se izraz odnosi na općenitost sudova u premisama/konkluziji (zaključivanje s

posebnog na opće)

18

Je li i u kolikoj je mjeri vjerojatno da su premise istinite a konkluzija

neistinita? Ako je to nevjerojatno, argument je deduktivan i ima najveću logičku

snagu. Ako je vjerojatnost konkluzije u odnosu na premise veća od 50%, argument

je induktivan i snažan.5

Pogledajmo još jedan primjer induktivnog zaključka (ovo je primjer

induktivnog zaključka u užem smislu):

Vrana1 je crna.

Vrana2 je crna.

...

Vranan je crna.

Sve do sada opažene vrane su crne.

Sve vrane su crne.

Konkluzija ovog argumenta odnosi se na sve vrane, dakle, i na one koje još

nisu ili uopće neće biti opažene. Iako su sve do sada opažene vrane crne, logički je

moguće da nisu baš sve vrane crne. Drugim riječima, moguće je da konkluzija ovog

argumenta nije istinita iako su istinite sve premise. Kao što smo rekli, konkluzije

induktivnih argumenata ne slijede nužno iz njihovih premisa. Čini li to induktivne

argumente manje vrijednima u praktičnoj primjeni? Ne! Čini ih samo manje logički

snažnima od deduktivnih argumenata. A što se vrijednosti tiče, čim izaĎemo iz

carstva matematike, matematičke logike i pojmovne analize, stupamo na područje

znanja kojem je u temelju induktivno zaključivanje – bilo da je riječ o znanstvenim

istinama ili o pravilnostima na koje se oslanjamo u svakodnevnom životu: da će

kamen, ako ga bacimo pasti, a ne odletjeti; da bi iz takvih oblaka mogla pasti kiša;

da nas sljedeći komad kruha koji pojedemo neće otrovati, ... itd. Sve su to konkluzije

induktivnih argumenata, što znači da je logički moguće da nisu istinite. No upravo je

induktivni argument onaj koji nam kaže da je njihova istinitost vjerojatnija od

njihove neistinitosti.

Vratimo se primjeru s vranama. Pretpostavimo da prihvaćate sve premise, ali

odbijate prihvatiti konkluziju tog argumenta jer je logički moguće da nije istinita.

No već je rečeno, puka logička mogućnost da konkluzija dobrog induktivnog

argumenta nije istinita nije dovoljna za njezino odbacivanje. Potrebni su dodatni

razlozi. A kakve biste dodatne razloge mogli navesti? Možda mislite da ima vrana

koje nisu crne i da se baš one stoljećima uspješno kriju od istraživača? Ili mislite da

vrane imaju sposobnost promijeniti boju perja kada ih nitko ne gleda? No koliko su

te teze uvjerljive s obzirom na ono što je smisleno smatrati stvarnom mogućnošću ili

s obzirom na uobičajena mjerila uvjerljivosti? Naime, induktivno zaključivanje ne

odvija se u zrakopraznom prostoru. Sustav vjerovanja koji imamo sadrži i druge

sudove koji su dobro utemeljeni i koje smatramo istinitima. Iz tog sustava izvediva

5 D. Šuster (1998), str. 51.

19

su i mjerila onoga što je smisleno smatrati mogućim, prihvatljivim, vjerojatnim. U

zaključivanju pomoću induktivnih zaključaka, osim na istinitost premisa, oslanjamo

se i na taj širi sustav već usvojenih vjerovanja. U ovom smislu, procjena logičke

snage induktivnog argumenta zapravo je odgovor na pitanje:

Je li moguće da su premise istinite, a konkluzija neistinita s obzirom na

uobičajena mjerila toga što smisleno smatramo mogućnošću ili na uobičajena

mjerila uvjerljivosti.6

Dobar argument je onaj koji je racionalno uvjerljiv tj. onaj koji nam daje

uvjerljive razloge za vjerovanje u istinitost konkluzije. Od dobrog argumenta se

traži:

– da premise podupiru konkluziju

Što je ta podrška jača, snaga argumenta je veća. Po stupnju logičke snage

razlikujemo induktivne i deduktivne argumente. Induktivni argumenti mogu biti jači

ili slabiji, no snažni su ako njihove premise čine prihvaćanje konkluzije uvjerljivijim

od njezina odbacivanja. Vrh piramide logičke snage je deduktivni argument u kojem

konkluzija nužno slijedi iz premisa.

– da su premise istinite

Kad je zadovoljen i uvjet istinitosti argument je prihvatljiv, odnosno dobar, bilo

da je induktivan ili deduktivan.

6 D. Šuster (1998), str. 50.

20

Korištena literatura

Fogelin, Robert, J. & Sinnott-Armstrong, Walter (1991) Understanding Arguments.

An Introduction to Informal Logic, Harcourt Brace Jovanovic, Publishers

Grice, Henry Paul, “Logika i razgovor”, zbornik Kontekst i značanje, ur. N.

Miščević i M. Potrč (1987) Rijeka, Izdavački centar Rijeka

Kelley, David (1990) The Art of Reasoning, New York, London, W.W. Norton &

Company

Šuster, Danilo (1998) Moč argumenta: logika in kritično razmišljanje, Maribor,

Pedagoška fakulteta