02)25 Č.)+ - nato.int · pdf file4 zahvale uprava za javnu diplomaciju želi ovim putem...

Public Diplomacy DivisionNATO

1110 Brussels, Belgium

Division Diplomatie publiqueOTAN

1110 Bruxelles, Belgique

NATO PRIRUČNIK

ISBN 92-845-0181-4

HB-CRO-0406

© NATO 2006

3

ORGANIZACIJA SJEVERNOATLANTSKOGSPORAZUMA

(NATO)

Zemlje članice

Belgija Bugarska Češka Republika Danska

Estonija Francuska Grčka Island Italija

Kanada Latvija Litva Luksemburg Mađarska

Nizozemska Norveška Njemačka Poljska

Portugal Rumunjska SAD Slovačka Slovenija

Španjolska Turska Ujedinjeno Kraljevstvo

Sjevernoatlantskim sporazumom, potpisanim u Washingtonu u travnju 1949. godine, stvoren je Savez zajedničke obrane, kako je

definirano u članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda. Sporazum je sklopljen na neograničeno vrijeme.

Sjevernoatlantsko vijeće prihvatilo je znak NATO-a kao simbol Saveza u listopadu 1953. godine. Krug simbolizira jedinstvo i suradnju, a kompas

označava zajednički put prema miru kojim su krenule zemlje članice.

4

ZahvaleUprava za javnu diplomaciju želi ovim putem zahvaliti članovima Međunarodnog osoblja koji su svojim radom i iskustvom doprinijeli stvaranju NATO Priručnika. Također, Uprava bi željela zahvaliti gospodinu Nicholasu Sherwenu, začetniku NATO Priručnika. Svojom predanošću i razumijevanjem Saveza pomagao je čitateljima dugi niz godina prodrijeti u složeni sustav ove dinamične organizacije.

Uprava za javnu diplomaciju NATO-a, pod nadležnošću Glavnog tajnika, izdala je NATO Priručnik kao izvor podataka o Savezu i njegovoj politici. Iznesene formulacije najbliže odražavaju suglasnost svih zemalja članica, što je temelj za sve odluke Saveza. No, ovaj Priručnik nije službeni NATO-ov dokument, te stoga u nekim slučajevima ne može odražavati službene stavove pojedinih vlada članica glede određenog problema.

5

SADRŽAJ

Zahvale 4Predgovor 9

I. DIO

UVOD U SAVEZ

Što je NATO? 15Povijest Saveza 16Temeljne sigurnosne zadaće NATO-a 17Prilagodba promjenjivom sigurnosnom okružju 20Zaključak 29

II. DIO

POLITIKA I DONOŠENJE ODLUKA

POGLAVLJE 1: Glavna politika i institucije za donošenje odluka 33POGLAVLJE 2: Upravljanje krizama 43POGLAVLJE 3: Dimenzija obrambenog planiranja 51POGLAVLJE 4: Zajednički financirana sredstva, proračun i 57 upravljanje financijamaPOGLAVLJE 5: Nuklearna politika 65POGLAVLJE 6: Ekonomska dimenzija 67

III. DIO

CIVILNE I VOJNE STRUKTURE NATO-A

POGLAVLJE 7: Civilna organizacija i strukture 73POGLAVLJE 8: Glavne zadaće Međunarodnog osoblja 77POGLAVLJE 9: Vojna organizacija i strukture 87POGLAVLJE 10: Glavne zadaće Međunarodnog vojnog osoblja 103POGLAVLJE 11: Specijalizirane organizacije i agencije 109POGLAVLJE 12: Glavni odbori i politička tijela NATO-a 113

6

IV. DIO

ULOGA SAVEZA U OPERACIJAMA OČUVANJA MIRA I POTPORE MIRU

POGLAVLJE 13: Uloga NATO-a u Bosni i Hercegovini 147POGLAVLJE 14: Sukob na Kosovu i uloga KFOR-a 153POGLAVLJE 15: Uloga NATO-a u bivšoj jugoslavenskoj Republici 157 Makedoniji*POGLAVLJE 16: Uloga NATO-a u Afganistanu 159POGLAVLJE 17: Uloga NATO-a u Iraku 165POGLAVLJE 18: Uloga NATO-a u Darfuru 169

V. DIO

SUZBIJANJE NOVIH PRIJETNJI I RAZVOJ NOVIH SPOSOBNOSTI

POGLAVLJE 19: Uloga Saveza u borbi protiv terorizma i proliferacije 173 oružja za masovno uništenjePOGLAVLJE 20: Nove sposobnosti 183

VI. DIO

OTVARANJE SAVEZA NOVIM ZEMLJAMA ČLANICAMA

POGLAVLJE 21: Proces proširenja 191POGLAVLJE 22: Akcijski plan za članstvo 197

VII. DIO

PARTNERSTVO I SURADNJA

POGLAVLJE 23: Euroatlantsko partnerstvo: Euroatlantsko partnersko 201 vijeće i Partnerstvo za mirPOGLAVLJE 24: NATO i Rusija 217POGLAVLJE 25: NATO i Ukrajina 227POGLAVLJE 26: Suradnja sa zemljama Mediterana i šireg Bliskog 237 istokaPOGLAVLJE 27: Suradnja sa zemljama Jugoistočne Europe 245

7

VIII. DIO

NATO – EU ODNOSI

POGLAVLJE 28: Strateško partnerstvo NATO-a i Europske unije 251

IX. DIO

ŠIRI OKVIR INSTITUCIJA ZA SIGURNOST

POGLAVLJE 29: Odnosi NATO-a s Ujedinjenim narodima 263POGLAVLJE 30: NATO i Organizacija za europsku sigurnost i 267 suradnju POGLAVLJE 31: Suradnja s drugim međunarodnim organizacijama 271POGLAVLJE 32: Suradnja s parlamentarnim i nevladinim 275 organizacijama

X. DIO

PROGRAMI, AKTIVNOSTI, ORGANIZACIJE I AGENCIJE

POGLAVLJE 33: Protuzračna obrana 283POGLAVLJE 34: Zračni sustav za rano upozorenje 287POGLAVLJE 35: Zračni prostor i upravljanje zračnim prometom 291POGLAVLJE 36: Suradnja i planiranje na području naoružanja i opreme 293POGLAVLJE 37: Nadzor naoružanja i razoružanje 299POGLAVLJE 38: Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja 309POGLAVLJE 39: Komunikacijsko-informacijski sustavi 315POGLAVLJE 40: Izobrazba i obuka 319POGLAVLJE 41: Elektronsko ratovanje 329POGLAVLJE 42: Logistika 331POGLAVLJE 43: Meteorologija 341POGLAVLJE 44: Vojna oceanografija 343POGLAVLJE 45: Komunikacijsko-informacijski programi Uprave za 345 javnu diplomaciju POGLAVLJE 46: Znanstveni programi i programi zaštite okoliša 351 Uprave za javnu diplomacijuPOGLAVLJE 47: Istraživanje i tehnologija 359POGLAVLJE 48: Standardizacija 361

8

DODACI

DODATAK 1 Skraćenice 367

DODATAK 2 Sjevernoatlantski sporazum 389

NAPOMENA: Reference na bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju u ovom Priručniku označene su zvjezdicom (*) koja se odnosi na sljedeću bilješku: «Turska je priznala Republiku Makedoniju pod njenim ustavnim imenom».

9

PREDGOVOR

NATO je utemeljen potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 1949. godine. Sporazum je, kao model sažetosti i jasnoće, utro put prilagodljivosti Saveza dinamici stalno promjenjive međunarodne sigurnosti. On osigurava ugrađenu fleksibilnost i prostor za razmatranje novih problema i donošenje rješenja koja odražavaju promjenjivo okružje. U članku 9. Sporazuma, predviđen je fleksibilan organizacijski ustroj Saveza temeljen na jedinstvenom mjerodavnom institucijskom tijelu u obliku Vijeća koje je odgovorno za provedbu Sporazuma i za osnivanje njemu odgovornih pomoćnih tijela, prema potrebi. Ova dalekovidnost omogućila je Savezu razvoj i prilagodbu novim okolnostima kroz povijest.

NATO je prošao kroz niz reformi i reorganizacija tijekom prvih četrdeset godina svoga postojanja, uobličenih na način da prilagode Savez rijetkim povoljnim prilikama koje su se ukazale za prevladavanje hladnoratovskih ograničenja, a s ciljem postavljanja sigurnosti zemalja članica na pozitivnije i stabilnije temelje. U relativno kratkom razdoblju nakon završetka Hladnog rata, Savez je prošao kroz temeljitu preobrazbu, prilagođavajući se promjenama u sigurnosnom okružju takvog razmjera i intenziteta kakve je malo tko mogao predvidjeti ranijih godina.

NATO je 1990. godine prvi reagirao na završetak poznate podjele na Istok i Zapad, na nestanak popratnih ideoloških, političkih i vojnih neprijateljskih odnosa kao i na prestanak uobičajenih vojnih prijetnji sigurnosti u euroatlantskom području. Savez je definirao novi strateški koncept, započeo s intenzivnim partnerstvom s drugim zemljama, obuhvaćajući i bivše protivnike, te dočekao otvorenih ruku nove zemlje članice. Uz to je, po prvi puta, NATO preuzeo zadaće očuvanja mira u konfliktnim područjima izvan teritorija Saveza, otvarajući put za vodeću ulogu u multinacionalnim operacijama upravljanja kriznim situacijama i u ekstenzivnim aranžmanima suradnje s drugim organizacijama.

Napad na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine postavio je borbu protiv terorizma na prvo mjesto međunarodnih prioriteta, obuhvaćajući i NATO-ov. Kao rezultat, proces preobrazbe koji je karakterizirao prvih deset godina nakon kraja Hladnog rata poprimio je jasniju dimenziju i veću žurnost.

Danas se odgovor Saveza na novo sigurnosno okružje nakon 11. rujna temelji na jasnom skupu načela koji su dogovorile vlade članice. Saveznici su suglasni da moraju biti spremni odvratiti, obraniti i prekinuti napade te sebe kolektivno zaštititi od terorističkih napada izvana, i da to može obuhvaćati poduzimanje akcija protiv terorista kao i protiv onih koji im pružaju utočište ili zaštitu. Također je dogovoreno da Savez ne smije biti sputavan unaprijed

10

određenim geografskim okvirima - on mora imati sposobnost djelovati kako i kada nalaže potreba. Također, on mora biti spreman pružiti svoje mogućnosti i sposobnosti, zavisno od slučaja do slučaja, kako bi pomogao drugim međunarodnim organizacijama ili koalicijama zemalja koje obuhvaćaju NATO članice.

Ove odluke postavljaju pred Savez dalekosežne zahtjeve, i to ne samo u stjecanju potrebnih sposobnosti, već i u neprekidnoj političkoj volji zemalja članica da izvuku zaključke iz politika koje su usvojili, te da osiguraju sredstva za njihovo provođenje. Potreba za revidiranjem i dopunjavanjem politika i struktura neće završiti ispunjenjem sadašnjih obveza. Modernizacija i racionalizacija će ostati čimbenici s kojima će se NATO neprestano hvatati u koštac, ako zbog ničeg drugog, onda zbog uvijek novih prijetnji sigurnosti i stabilnosti.

Kako je Savez odgovorio na izazove u prošlosti i kako se počeo pripremati za jednako zahtjevne uloge u budućnosti, tema je ovog novog izdanja NATO Priručnika. Priručnik pruža sveobuhvatnu analizu razvoja Saveza do jeseni 2005. godine, te se može koristiti usporedo s web stranicama NATO-a( www.nato.int ). Ove stranice pružaju informacije o daljnjim događanjima koja utječu na Savez, kao i tekstove službenih izjava i priopćenja, te članke i govore stručnih komentatora, pružajući tako nezavisne procjene i analize.

Ukratko, I. dio Priručnika uvodi nas u Savez i pruža osnovne informacije o povijesti i temeljnim zadaćama, kao i o glavnim razvojnim područjima od njegova osnutka. Također nam donosi sažeti prikaz političkih stavova NATO članica s obzirom na multinacionalnu sigurnost, usredotočivši se na novije razdoblje nakon Hladnog rata. U ovom se dijelu razmatraju glavne teme koje se nalaze na dnevnom redu Saveza na početku 21. stoljeća. U II. dijelu, opisana su tijela za donošenje odluka kao i ključna načela, te politike koje usmjeravaju Savez. Ovaj dio je upotpunjen III. dijelom Priručnika gdje su objašnjene civilne i vojne strukture i agencije koje je NATO utemeljio kako bi osigurao provedbu svojih zadaća.

Uloga Saveza u operacijama očuvanja mira i podrške miru tema je IV. dijela koji istražuje provođenje odluka Saveza na primjerima Bosne i Hercegovine, Kosova, bivše jugoslavenske Republike Makedonije*, Afganistana, NATO Misije obuke u Iraku, te misije u Darfuru (Sudan). V. se dio bavi mjerama koje je poduzeo Savez u suzbijanju terorističkih prijetnji i proliferacije oružja za masovno uništenje i opisuje nove sposobnosti koje su u fazi razvoja.

Jedno od temeljnih obilježja strategije NATO-a od početka 90-tih jest otvaranje NATO-a novim članicama (VI. dio) te širenje kontakata i suradnje sa zemljama nečlanicama kroz niz bilateralnih i multilateralnih odnosa i partnerstava. Pregled razvoja i uloge ovih odnosa i praktičnih oblika suradnje

11

prikazan je u VII. dijelu. U ovom se dijelu razmatra razvoj Euroatlantskog partnerstva temeljenog na komplementarnim stupovima Euroatlantskog partnerskog vijeća i programa Partnerstva za mir, kao i odnosi te raznovrsni oblici suradnje NATO-a s Rusijom, Ukrajinom, zemljama koje sudjeluju u Mediteranskom dijalogu, Jugoistočnom Europom i, od nedavno, kroz Istambulsku inicijativu o suradnji, sa zemljama Bliskog istoka.

Institucionalna suradnja odigrala je važnu ulogu u razvoju regionalne sigurnosti, poglavito strateško partnerstvo NATO-a i Europske unije prikazano u VII. dijelu Priručnika, kao i širi institucionalni okvir za sigurnost i suradnju NATO-a i Ujedinjenih naroda, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i drugih međunarodnih organizacija. Ovi su odnosi opisani u IX. dijelu.

X. se dio odnosi na programe i aktivnosti koji predstavljaju glavno uporište učinkovitosti Saveza na mnogim različitim područjima planiranja i suradnje, a koji zajedno tvore sigurnosnu agendu današnjice. U ovom se dijelu govori o logistici, standardizaciji, komunikacijama, naoružanju, zračnom prostoru, upravljanju zračnim prometom i protuzračnom obranom, čime je omogućeno zajedničko djelovanje snaga NATO-a i partnerskih zemalja. Pružene su informacije o aktivnostima na području planiranja rješavanja kriznih stanja i otklanjanja katastrofa, potom o javnoj diplomaciji i programima priopćavanja i informiranja, o znanstvenoj suradnji i suradnji na području zaštite okoliša te društvenim područjima. Svi su navedeni programi prilagođeni kako bi izravno bili u funkciji rješavanja novih sigurnosnih prijetnji.

Daljnje informacije koje se odnose na uobičajene skraćenice navedene su u Dodatku 1.

I. DIO

UVOD U SAVEZ

15

Što je NATO?

Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma predstavlja savez 26 država iz Sjeverne Amerike i Europe koje su se obvezale da će ispunjavati odrednice Sjevernoatlantskog sporazuma potpisanog u Washingtonu 4. travnja 1949. godine.

U skladu sa Sporazumom, osnovna uloga NATO-a jest očuvati mir i sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama. NATO čuva zajedničke vrijednosti saveznica - demokraciju, slobodu pojedinca, vladavinu zakona i mirno rješavanje sukoba, te promiče ove vrijednosti širom euroatlantske regije. On otvara forum za raspravu zemalja iz Sjeverne Amerike i Europe o sigurnosnim pitanjima od općeg značaja i poduzima zajedničke mjere u rješavanju istih.

Odnosi između sjevernoameričkih i europskih članica Saveza su temelj NATO-a. Ove zemlje dijele iste osnovne vrijednosti i interese i predane su očuvanju demokratskih načela, čineći sigurnost Europe i Sjeverne Amerike nedjeljivom.

Savez se obvezao na obranu zemalja članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, te se vodi načelom da napad na jednu ili više članica znači napad na sve.

NATO je organiziran kao međudržavna organizacija unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke NATO-a donesene su zajednički, konsenzusom. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara vlada, te šefova vlada i država. Svaka zemlja članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj.

Saveznici stoga zadržavaju pravo na prostor za samostalno djelovanje, uz poštivanje zajedničkih odluka i akcija. Međutim, jednom usvojene savezničke odluke omogućavaju zajedničku i usklađenu akciju ojačanu političkom solidarnošću. To je i očitovano u odluci o pružanju pomoći Sjedinjenim Američkim Državama donesenoj nakon napada, 11. rujna 2001. godine. Po prvi puta u svojoj povijesti, NATO se pozvao na članak 5. Washingtonskog sporazuma u kojem je predviđeno da oružani napad na jednu ili više zemalja članica znači oružani napad na sve članice Saveza. Sve članice Saveza žestoko su osudile napade te dale podršku Sjedinjenim Američkim Državama u njenim aktivnostima.

NATO nema svoje vlastite operativne oružane snage osim onih koje mu pružaju članice ili zemlje partneri u svrhu provedbe određene misije.

16

NATO raspolaže brojnim mehanizmima koji mu to omogućuju – procesima obrambenog planiranja i planiranja uporabe resursa koji čine temelj suradnje unutar Saveza, provedbom političkih obvezivanja za jačanje sposobnosti i vojnom strukturom koja objedinjuje funkcije organizacije za planiranje multinacionalnih snaga sa sveobuhvatnim NATO sustavom zapovijedanja i upravljanja vojnim snagama koje su mu dodijeljene. Drugim riječima, pod zapovjedništvom strateških zapovjednika NATO-a, organizacija osigurava zajedničko planiranje, uvježbavanje i operativno raspoređivanje snaga zemalja članica sukladno zajednički dogovorenom procesu planiranja snaga. Ukratko, jedna od važnih uloga NATO-a jest biti katalizatorom pri stvaranju snaga koje bi zadovoljile zahtjeve i omogućile zemljama članicama sudjelovanje u operacijama upravljanja krizama u kojima ne bi mogle samostalno sudjelovati.

Dijalog i suradnja sa zemljama nečlanicama pomogli su u prevladavanju hladnoratovskih podjela, te u širenju sigurnosti i stabilnosti daleko izvan granica NATO-a. Savez produbljuje i širi suradnju s Rusijom, Ukrajinom i ostalim zemljama partnerima – od kojih su neke postale članice – kao i sa zemljama Mediteranskog dijaloga i šireg Bliskog Istoka. NATO također produbljuje suradnju s drugim međunarodnim organizacijama, poglavito s Europskom unijom s kojom razvija strateško partnerstvo. Strukture i mehanizmi NATO-a osiguravaju okvir za razne oblike suradnje koji čine sastavni dio svakodnevnih aktivnosti Saveza.

Povijest Saveza

U razdoblju od 1945. do 1949. godine, zapadnoeuropske zemlje i njihovi sjevernoamerički saveznici, suočeni sa žurnom potrebom za ekonomskom obnovom, gledali su zabrinuto na ekspanzionističku politiku i metode SSSR-a. Iako su zapadne vlade smanjile vojnu infrastrukturu i demobilizirale vojne snage, zabrinutost je neprekidno rasla jer je sovjetsko vodstvo namjeravalo sačuvati vlastitu vojnu silu u punoj snazi. Štoviše, s obzirom na deklarirane ideološke ciljeve Sovjetske komunističke partije, bilo je očigledno da apeli za poštivanje Povelje Ujedinjenih naroda i poštivanje međunarodnog dogovora postignutog na kraju Drugog svjetskog rata neće biti garancija nacionalnoj suverenosti ili samostalnosti nezavisnih demokratskih država koje su se suočile s vanjskom agresijom ili s unutarnjim prevratom. Nametanje nedemokratskih oblika vlasti i suzbijanje učinkovite opozicije te osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda u brojnim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama, kao i u ostalim dijelovima svijeta, pojačalo je strahove.

Niz dramatičnih političkih događanja između 1947. i 1949. godine doveo je do prekretnice. Ova su događanja uključivala izravne prijetnje suverenosti Norveške, Grčke, Turske i drugih europskih zemalja, državni udar u Čehoslovačkoj u lipnju 1948. godine, kao i ilegalnu blokadu Berlina koja

17

je započela u travnju iste godine. Pet zapadnoeuropskih zemalja – Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo – potpisale su u ožujku 1948. godine Bruxelleski sporazum s namjerom razvoja zajedničkog obrambenog sustava, kao i jače suradnje s ciljem otpora ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama njihovoj sigurnosti.

Bruxelleski je sporazum bio prvi korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoeuropske sigurnosti, te je značio osnivanje Obrambene organizacije Zapadne unije (Western Union Defence Organisation). To je bio i prvi korak prema potpisivanju Sjevernoatlantskog sporazuma 1949. godine, te prema osnivanju Sjevernoatlantskog saveza.

Uslijedili su pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom o osnivanju jedinstvenog Sjevernoatlantskog saveza temeljenog na garancijama o sigurnosti i uzajamnim obvezivanjima Europe i Sjeverne Amerike. Potpisnice Bruxelleskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju, Norvešku i Portugal da postanu sudionicama ovog procesa. Pregovori su kulminirali potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u travnju 1949. godine, čime je uveden jedinstveni sigurnosni sustav temeljen na partnerstvu 12 zemalja. Grčka i Turska su potpisale Sporazum 1952. godine. Savezna Republika Njemačka je pristupila Savezu 1955. godine, dok je Španjolska postala članicom NATO-a 1982. Ujedinjenjem Njemačke 1990. godine, bivša Demokratska Republika Njemačka postala je integralnim dijelom ujedinjene zemlje, te je tako ušla u sustav sigurnosne zaštite Saveza. Češka Republika, Mađarska i Poljska pridružile su se NATO-u 1999. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija započele su pregovore 2003. godine da bi službeno postale članicama Saveza u ožujku 2004. godine.

Sjevernoatlantski savez temelji se na Sporazumu zemalja članica koje su svojevoljno pristupile Savezu nakon javne rasprave i primjerene parlamentarne procedure. Sporazum zagovara individualna prava zemalja članica kao i njihove međunarodne obveze sukladno Povelji Ujedinjenih naroda. Zemlje članice se obvezuju da će zajednički snositi rizike i odgovornosti kolektivne sigurnosti, te da se neće međunarodno obvezivati ukoliko bi to bilo u sukobu sa Sporazumom.

Od samog osnutka, prije više od pola stoljeća, središnje mjesto u NATO-u zauzima obrana i sigurnost zemalja članica. Dok ključni zadatak ostaje isti, središte pozornosti prolazi kroz značajne promjene kako bi se Savez što uspješnije nosio s novim prijetnjama i novim izazovima.

Temeljne sigurnosne zadaće NATO-a

Osnovna je i trajna uloga NATO-a, kako stoji u Washingtonskom sporazumu, sačuvati slobodu i sigurnost članica političkim i vojnim sredstvima.

18

Od svojih početaka, Savez se zalagao za očuvanje dugotrajnog mira u Europi uz pomoć demokracije, vladavine ljudskih prava i zakona. Međutim, Savez je svjestan da postizanje ovog cilja može biti ugroženo krizama i sukobima na prostorima izvan euroatlantskog teritorija. Stoga, on ne osigurava obranu samo svojih članica već doprinosi miru i stabilnosti i izvan prostornih okvira postavljenih Sjevernoatlantskim sporazumom i to putem partnerstava i operacija upravljanja kriznim situacijama.

Glavno načelo kojim se Savez rukovodi jest zajedničko zalaganje i uzajamna suradnja među suverenim državama u potpori nedjeljivosti sigurnosti svih članica. Solidarnost i kohezija unutar Saveza, pri svakodnevnoj suradnji u političkim i vojnim sferama, garancija su da ni jedna zemlja članica neće biti prepuštena sama sebi u rješavanju temeljnih sigurnosnih izazova. Savez omogućava članicama da kroz zajedničke napore postignu osnovne nacionalne ciljeve kada je riječ o sigurnosti, a da im istovremeno ne bude oduzeto njihovo pravo i dužnost preuzimanja suverene odgovornosti na obrambenom području.

Temeljne sigurnosne zadaće NATO-a opisane su u Strateškom konceptu Saveza (Strategic Concept). Strateški je koncept mjerodavna izjava o ciljevima Saveza koja na najvišem stupnju daje smjernice o političkim i vojnim sredstvima za postizanje tih ciljeva. To je temeljni dokument za provedbu politike Saveza u cjelini. Međutim, kako se opasnosti i percepcije opasnosti mijenjaju, tako se i strategija mora neprekidno prilagođavati da bi se osigurao politički okvir, vojne strukture i vojna spremnost potrebna da bi se išlo ukorak s modernim izazovima sigurnosti.

Strateški koncept koji je prvi put objavljen 1991. godine, znatno se razlikovao sadržajem i oblikom od prethodnih dokumenata. U njemu je zadržana sigurnost članica kao osnovna svrha NATO-a, ali uz posebnu obvezu rada na poboljšanju i širenju sigurnosti u Europi u cjelini putem partnerstava i suradnje s bivšim suparnicima. Potom je ovaj dokument izdan kao javni, otvoren za rasprave i komentare parlamenata, stručnjaka o sigurnosti, novinara i šire javnosti. Strateški koncept je revidiran 1999. godine, te je osim na združenu obranu Saveznike obvezao i na zalaganje za mir i stabilnost šireg euroatlantskog područja. Koncept obuhvaća sljedeće političke elemente:

• širok pristup sigurnosti koji obuhvaća političke, ekonomske i društvene čimbenike, čimbenike zaštite okoliša, kao i obrambenu dimenziju Saveza;

• čvrsto opredjeljenje za transatlantske odnose;

• održavanje vojne spremnosti Saveza kako bi se osigurala učinkovitost vojnih operacija;

19

• razvoj europskih mogućnosti kroz Savez;

• održavanje odgovarajućih struktura i procedura za sprječavanje sukoba i upravljanje krizama;

• učinkovita partnerstva temeljena na suradnji i dijalogu sa zemljama koje nisu članice NATO-a;

• širenje Saveza i politika otvorenih vrata za potencijalne nove članice;

• ustrajnost na sveobuhvatnoj kontroli naoružanja, razoružanju i sporazumima o neširenju naoružanja.

Ova široka definicija sigurnosti prepoznaje, uz obrambenu dimenziju, značaj političkih, ekonomskih i društvenih čimbenika, te čimbenika zaštite okoliša. Partnerstvo i suradnja s drugim zemljama, kao i suradnja s drugim regionalnim i međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih naroda, te strateško partnerstvo koje se razvija između NATO-a i Europske unije, doprinose uspostavi uzajamnog jačanja i komplementarnim odnosima, te učinkovitijem sprječavanju sukoba, kao i upravljanju kriznim stanjima.

U Strateškom konceptu su opisane sljedeće konkretne zadaće Saveza:

Osigurati neophodne temelje za stabilno euroatlantsko sigurnosno okružje putem razvoja demokratskih institucija i obvezivanja na mirno rješavanje sporova, gdje ni jedna zemlja neće moći prijetiti drugoj vojnom silom.

Služiti, kako stoji u članku 4. Washingtonskog sporazuma, kao ključan transatlantski forum saveznicima gdje bi se oni konzultirali o pitanjima od vitalnih interesa, uključujući i mogući razvoj rizika koji se nameću za sigurnost članica, i prikladnu koordinaciju njihovih nastojanja u područjima od zajedničkog interesa.

Spriječiti prijetnje agresijom i obraniti od njih sve članice NATO-a kako stoji u članku 5. i 6. Washingtonskog sporazuma.

S ciljem poboljšanja sigurnosti i stabilnosti euroatlantskog područja:

Biti spreman, od slučaja do slučaja i konsenzusom, sukladno članku 7. Washingtonskog sporazuma, doprinijeti učinkovitom sprječavanju sukoba te se aktivno angažirati u upravljanju krizama obuhvaćajući i operacije odgovora na krize.

Promicati široko partnerstvo, suradnju i dijalog s ostalim zemljama euroatlantskog prostora s ciljem jačanja transparentnosti, uzajamnog povjerenja i kapaciteta za zajedničko djelovanje sa Savezom.

20

Neposredno nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine, prioritet je dân aspektima poput bolje razmjene obavještajnih podataka o terorističkim prijetnjama, jačanja suradnje i partnerstva sa zemljama izvan Saveza, kao i s drugim sigurnosnim organizacijama, no prije svega, bavljenju opasnošću od terorizma, jačanju uloge NATO-ovog Središta za oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction (WMD) Centre, WMDC) u jačanju vojne spremnosti za slučaj suzbijanja prijetnji oružjem za masovno uništenje, kao i mogućnost djelovanja u okružju oružja za masovno uništenje, prilagođavanju struktura snaga, te poboljšanju vojnih sposobnosti u ostalim bitnim područjima.

Prilagodba promijenjivom sigurnosnom okružjuPovijesna odluka pozivanja na članak 5. Washingtonskog sporazuma i

pružanje pomoći Sjedinjenim Američkim Državama nakon napada 11. rujna 2001. godine, označili su početak novog zamaha u procesu preobrazbe NATO-a koji je trebao zahvatiti gotovo svaki aspekt aktivnosti Saveza.

Osim borbe protiv terorizma, niz je drugih čimbenika pojačao nužnost za preobrazbom struktura i politike Saveza. Ovi čimbenici obuhvaćaju povećanu opasnost od oružja za masovno uništenje i potrebu za novim sposobnostima na kritičnim područjima. Svoj učinak su imali zahtjevi za proširenjem NATO-a, kao i razvijajuća uloga partnerstva s Rusijom, Ukrajinom i zemljama partnerima, važnost Mediteranskog dijaloga i Istambulske inicijative o suradnji, te strateško partnerstvo s Europskom unijom. NATO-ova vodeća uloga u Afganistanu u okviru Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti, kao i produženje misije na Balkanu, potaknuli su organizaciju da se prilagodi zahtjevima ovih operacija, kao i misijama u Iraku i Sudanu, te potpori koju pruža u Pakistanu.

Tijekom Praškog sastanka na vrhu, 20. i 21. studenog 2002. godine, pristupilo se promjenama potrebnima da bi se krenulo dalje s procesom preustroja NATO-a, a s promjenama je nastavljeno i za vrijeme Istambulskog sastanka na vrhu, 28. i 29. lipnja 2004. godine. Promjene su zahvatile pet glavnih područja: članstvo u Savezu, reformu civilnih i vojnih struktura NATO-a, prihvaćanje novih uloga, razvoj novih sposobnosti i promicanje novih odnosa.

Pristupanje novih članica

Pristupanje prvih triju istočnoeuropskih zemalja NATO-u 1999. godine, podudarilo se s obilježavanjem 50. obljetnice osnutka Saveza, što je obilježeno prilikom održavanja Washingtonskog sastanka na vrhu u travnju te godine. Potom je slijedio najveći val proširenja NATO-a od njegova osnutka kada

21

je 2004. godine Savezu pristupilo sedam novih zemalja članica. Za vrijeme održavanja Istambulskog sastanka na vrhu, po prvi puta nakon petog kruga proširenja Saveza, okupili su se čelnici 26 zemalja članica. Čelnici su potvrdili da će vrata NATO-a ostati otvorena onim europskim demokracijama koje su željne i sposobne prihvatiti odgovornosti i obveze članstva, kako stoji u članku 10. Washingtonskog sporazuma

Preustroj civilnih i vojnih struktura NATO-a

Uslijed procesa proširenja, javila se potreba za novim i većim radnim prostorom u političkom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, te je gradnja novih prostora dogovorena 1999. godine. Potom je 2002. godine prihvaćen niz unutarnjih reformi kako bi se Međunarodno osoblje i Međunarodno vojno osoblje prilagodilo novim misijama i prioritetima Saveza.

Usporedo s tim, vojna zapovjedna struktura NATO-a u potpunosti je reorganizirana odražavajući temeljni pomak u politici Saveza. Prvotno je zapovjedni sustav bio podijeljen na dva glavna geografska područja s jednim strateškim zapovjedništvom za Europu i drugim za sjevernoatlantsko područje. Ova dva zapovjedništva zamijenjena su jednim operativnim zapovjedništvom – Savezničkim zapovjedništvom za operacije (Allied Command Operations, ACO) – i jednim funkcionalnim zapovjedništvom - Savezničkim zapovjedništvom za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT). ACO je strateško zapovjedništvo za sve NATO operacije, dok je ACT odgovoran za stalne promjene vojnih sposobnosti NATO-a, kao i za promicanje interoperabilnosti. Iako se zapovjedna struktura NATO-a bila znatno promijenila od završetka Hladnog rata, ova je reforma osigurala strukturu sa sposobnošću sistematičnog usredotočivanja na olakšavanje preustroja vojnih sposobnosti na kontinuiranoj osnovi jer su identificirane nove potrebe. U stvari, uloga nove strukture NATO-a jest osigurati da Savez raspolaže onim vojnim sposobnostima koje su mu potrebne za izvršavanje zadaća, kao i njihovu brzu i pouzdanu dostupnost NATO-u u udovoljavanju novim obvezama.

Prošireni djelokrug vojnih operacija NATO-a

Djelokrug vojnih operacija koje je NATO poduzeo značajno je proširen nakon prvobitnog sudjelovanja u procesu ponovnog uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini početkom 90-tih. Od tada je NATO sudjelovao u nekoliko operacija očuvanja mira unutar i izvan svog tradicionalnog područja odgovornosti, te je pojačao napore u borbi s rastućom prijetnjom od terorizma.

22

Pomoć stabilizaciji Balkana

Priroda uloge NATO-a na područjima bivše Jugoslavije se mijenja, iako njegova opredjeljenost za dugotrajnu stabilnost Jugoistočne Europe ne gubi na značaju. Cilj djelovanja u regiji jest uspostava sigurnosnog okružja kao i zajednički rad s partnerima na integriranju Jugoistočne Europe u euroatlantske strukture. Ova nastojanja zahtijevaju uspostavu trajnih multietničkih demokracija, iskorjenjivanje organiziranog kriminala i korupcije, uspostavu vladavine zakona, regionalnu suradnju, te potpuno poštivanje međunarodnih obveza, obuhvaćajući i Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia).

Na Praškom sastanku na vrhu, u studenome 2002. godine, Savez je izrazio namjeru ostanka u regiji kao i spremnost pomoći zemljama regije kroz individualne programe pomoći. Bosna i Hercegovina, te Srbija i Crna Gora pokazale su želju za sudjelovanjem u NATO-ovom programu Partnerstvo za mir (Partnership for Peace), dok su se bivša jugoslavenska Republika Makedonija*, Albanija i Hrvatska pridružile NATO-ovom Akcijskom planu za članstvo (Membership Action Plan) kako bi se pripremile za moguće članstvo u budućnosti.

Na prijelazu stoljeća, NATO se obvezao da će sudjelovati u operacijama na euroatlantskim prostorima. Međutim, NATO je na sastanku održanom u Reykjaviku (Island) 14. i 15. svibnja 2002. godine, bespovratno ustvrdio da je spreman uključiti se u operacije i izvan njegova tradicionalnog područja odgovornosti. Ovom je odlukom Savez sebi otvorio put prema novim izazovima i mogućnostima te se potom angažirao u Afganistanu, Iraku, Sudanu i Pakistanu.

Vođenje Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti u Afganistanu

Neposredno nakon terorističkih napada na New York i Washington D.C., Sjedinjene Američke Države su započele operaciju «Enduring Freedom», protuterorističku operaciju u Afganistanu, koja je nakon dva mjeseca upotpunjena UN-ovim Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF). Krajnji cilj ISAF-a jest pomoći Afganistanu izaći na pravi put nakon gotovo četiri desetljeća autoritativne vlasti, strane okupacije i građanskog rata tijekom kojih je teritorij Afganistana bio pogodno uporište za uvježbavanje terorista. U početku su pojedine zemlje preuzimale zapovjedništvo nad snagama principom rotacijske izmjene uz tehničku podršku NATO-a. Međutim, NATO je u potpunosti preuzeo odgovornost za svoje vodstvo u kolovozu 2003. godine. U jesen 2003. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvatilo je novu rezoluciju o širenju ISAF-ovih djelovanja na područja

23

izvan Kabula putem Provincijskih timova za obnovu (Provincial Reconstruction Teams, PRTs).

NATO postupno preuzima sve veći broj PRTs-ova u različitim dijelovima Afganistana te iako mandat UN-a jasno određuje da je misija ISAF-a pomaganje vladi Afganistana u uspostavljanju sigurnog i postojanog okružja koje će voditi prema slobodnim i poštenim izborima, vladavini prava i obnovi zemlje, uloga NATO-a u Afganistanu može se smatrati dijelom težnji u borbi protiv terorizma. U tijeku su rasprave kako bi se ispitalo do kojih granica je moguće postići sinergiju između operacije «Enduring freedom» i ISAF-a, s obzirom na to da je određeni broj NATO članica uključen snagama i opremom u obje operacije.

Uspostavljanje misije za obuku u Iraku

U Iraku se NATO obvezao da će osigurati različite oblike potpore. Vijeće sigurnosti UN-a je 8. studenog 2002. godine izglasalo Rezoluciju 1441 s ciljem da se Iraku, pod sumnjom posjedovanja oružja za masovno uništenje, pruži posljednja prilika za razoružanje, što je već nekoliko puta zatraženo u prethodnim rezolucijama Vijeća sigurnosti. Čelnici NATO-a su tijekom Praškog sastanka na vrhu objavili posebnu deklaraciju u kojoj su dali potporu provedbi Rezolucije 1441 UN-a. Međutim, irački vođa Saddam Hussein nije ispunjavao odredbe Rezolucije, što je izazvalo sumnje među članovima Vijeća sigurnosti od kojih su neki dali potporu neodgodivoj vojnoj akciji, dok su drugi inzistirali da se inspektorima za oružje dâ još vremena kako bi obavili svoj posao. Podijeljeno međunarodno mišljenje odrazilo se i na NATO unutar kojeg je, u međuvremenu, turska vlada zatražila konzultacije u okviru članka 4. Sjevernoatlantskog sporazuma u slučaju iračke prijetnje. Nakon intenzivne rasprave, poduzete su obrambene mjere pomoći Turskoj u okviru operacije «Display Deterrence».

Sjedinjene Američke Države su u ožujku 2003. povele operaciju «Iraqi Freedom» te zbacile režim Saddama Husseina. Poljska je pristala preuzeti vođenje multinacionalne divizije unutar međunarodnih stabilizacijskih snaga raspoređenih u Iraku, te je zatražila potporu Sjevernoatlantskog vijeća u brojnim područjima djelovanja, na što je ono pristalo 2. lipnja 2003. godine.

Godinu dana kasnije, čelnici NATO-a pristali su pružiti pomoć uspostavi privremene vlade u Iraku obučavajući iračke snage sigurnosti i uspostavljajući misiju «Training Implementation». Misija obuke NATO-a razlikuje se od misija u kojima sudjeluju borbene snage i tijesno surađuje s iračkim vlastima kao i s multinacionalnim snagama pod vodstvom SAD-a. Sigurnost i zaštitu misije osiguravaju multinacionalne snage i NATO. Osim ovih poduzete su i druge mjere kao što je osnivanje iračkog Središta za obuku, izobrazbu i doktrinu, potpomognutog od strane NATO-a, s fokusom na obuku za vođe iračkih

24

snaga sigurnosti, te podrška NATO-a u koordiniranju obuke koju su bilateralno osigurale zemlje članice u Iraku i izvan njega.

Pružanje logističke potpore Afričkoj uniji u Sudanu

U travnju 2005. godine, predsjedavajući Komisije za Afričku uniju, gospodin Alpha Oumar Konaré, zamolio je glavnog tajnika NATO-a za pomoć u mirovnoj misiji Afričke unije u zapadnom području Sudana, Darfuru, pri pokušaju zaustavljanja nasilja u regiji. Savez je na sastanku ministara obrane NATO-a 9. lipnja 2005. godine službeno objavio svoju potporu misiji u obliku organiziranja zračnog mosta i obuke, te je s prvom operacijom zračnog mosta započeo 1. srpnja 2005. godine.

Borba protiv terorizma

U pojedinačnim ili zajedničkim nastojanjima suprotstavljanja rastućoj izravnoj prijetnji od međunarodnog terorizma, savezničke su vlade započele s inicijativama koje provode NATO snage na terenu, a kojima je cilj prekinuti aktivnosti terorista na Balkanu, kao i s operacijama poput operacije «Active Endeavour» u Mediteranu i operacije «Eagle Assist».

U pomorskoj operaciji «Active Endeavour» sudjeluje mornarica NATO-a kako bi otkrila i spriječila terorističke aktivnosti u Mediteranu. Operacija je započela u listopadu 2001. godine te je, s obzirom na uspjeh i učinkovitost, bila dva puta produžena – prvi puta u ožujku 2003. godine kako bi pokrila Gibraltarska vrata, a drugi puta u ožujku 2004. godine kako bi pokrila cijeli Mediteran. U početku je operacija bila ograničena na područje istočnog Mediterana.

Operacija «Eagle Assist» je jedna od mjera koje su zatražile Sjedinjene Američke Države nakon 11. rujna 2001. godine. Zrakoplovi NATO Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (Airborne Warning and Control System, AWACS) patrolirali su sedam mjeseci američkim zračnim prostorom, od sredine listopada 2001. godine do sredine svibnja 2002. godine. Približno 830 članova posade iz 13 NATO zemalja obavilo je 4300 sati leta i 360 operativnih letova.

Zrakoplovi NATO Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (AWACS) djelovali su obrambeno nekoliko puta u slučajevima mogućih daljnjih terorističkih napada takozvanim «renegade» zrakoplovima (odmetničkim zrakoplovima), kao i u učestalijim slučajevima dodatne zaštite značajnih EU i NATO događanja. Sigurnosna zaštita je u srpnju 2004. godine proširena na

25

Europsko nogometno prvenstvo u Portugalu i na Olimpijske igre u Grčkoj, na zahtjev vlada dviju država.

Moderniziranje vojnih sposobnosti NATO-a

Prošireni djelokrug vojnih operacija NATO-a radikalno je preobrazio vojne zahtjeve Saveza. Velike obrambene snage prošlosti trebale su biti zamijenjene snagama usmjerenima na operacije reagiranja u kriznim situacijama, relativno malog opsega, ovisnima o fleksibilnosti, pokretljivosti i sposobnosti raspoređivanja snaga na značajnim udaljenostima od njihovih uobičajenih operativnih baza.

Tijekom Praškog sastanka na vrhu, vlade članice su pokrenule proces modernizacije osmišljen na način da osigura NATO-u učinkovito nošenje sa sigurnosnim izazovima 21. stoljeća. Dogovoren je paket mjera za jačanje savezničkih vojnih operativnih sposobnosti. Paket je sadržavao novu inicijativu o sposobnostima snaga nazvanu Praškom obvezom o sposobnostima (Prague Capabilities Commitment), stvaranje NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force) i moderniziranje vojne zapovjedne strukture Saveza. Ovo su tri ključne inicijative vojnog preustroja neophodne za prilagođavanje vojnih sposobnosti NATO-a.

Nadalje, čelnici država i vlada zemalja članica NATO-a pozvali su na povećana zalaganja na području razmjene obavještajnih podataka i dogovora pri reagiranju u kriznim situacijama, kao i na veću suradnju sa zemljama partnerima kroz Partnerski akcijski plan protiv terorizma (Partnership Action Plan against Terrorism), te na području pomoći ublažavanja posljedica terorističkih napada obuhvaćajući provedbu akcijskog plana za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (CEP) kojim bi se pripremilo civilno stanovništvo za moguće napade kemijskim, biološkim ili radiološkim (CBR) tvarima. Podržano je pet nuklearnih, bioloških i kemijskih ABKO oružanih obrambenih inicijativa: prototip mobilnog ABKO laboratorija, prototip tima odgovornog za reagiranje u ABKO situacijama, virtualno Stručno središte za ABKO obranu, NATO pričuva zaštitnih sredstava za ABKO agense i sustav nadziranja bolesti. Ostale su inicijative obuhvaćale osnivanje multinacionalne ABKO bojne, obranu od upada u informatičke sustave, obranu od projektila s pokretanjem nove NATO Studije o izvedivosti obrane od projektila (Missile Defence Feasibility Study, MDFS) za istraživanje mogućnosti zaštite savezničkog teritorija, snaga i populacijskih središta od prijetnji projektilima.

Provedba Praške obveze o sposobnostima nastavljena je i tijekom Istambulskog sastanka na vrhu u lipnju 2004. godine pokretanjem brojnih multinacionalnih projekata s ciljem poboljšanja vojnih sposobnosti u kritičnim područjima, kao što su sposobnosti organizacije morskih i zračnih mostova,

26

uzimanje goriva u zraku i saveznički sustav nadgledanja terena. Odobreni su ciljevi «uporabivosti», što je značilo obvezivanje zemalja članica da će u svakom trenutku biti u mogućnosti rasporediti snage i potpomoći savezničke operacije s većim udjelom svojih snaga. Najavljene su promjene u planiranju obrane NATO-a i u procesima stvaranja snaga, uobličenih za povezivanje političkog dogovora o početku operacije sa snabdijevanjem snaga potrebnih za izvršenje operacije. No, važni izazovi su i dalje bili prisutni obuhvaćajući razvoj poboljšanih mjera u borbi protiv terorističkih prijetnji, nefunkcionirajućih država, te protiv širenja oružja za masovno uništenje od strane državnih i nedržavnih čimbenika.

NATO čelnici su postigli dogovor o razvijanju high-tech sposobnosti zaštite civilnih i vojnih snaga od terorističkih napada. Ove sposobnosti obuhvaćaju obranu od oružja za masovno uništenje, zaštitu putničkih zrakoplova od ručno lansiranih projektila, zaštitu helikoptera od prijetnji sa zemlje, zaštitu luka i plovila, obranu od improviziranih eksplozivnih naprava i poboljšano otkrivanje mina. Osim toga, postignut je dogovor o jačanju suradnje u razmjeni obavještajnih podataka i provođenju revizije postojećih obavještajnih struktura unutar NATO-a. Mandat koji je dân Obavještajnom timu za terorističku prijetnju (Terrorist Threat Intelligence Unit), ustrojenom nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine, postao je stalan, te je proširen kako bi se analizirale terorističke prijetnje u cjelini, uz one koje su posebno usmjerene prema NATO-u. Nadalje, NATO vlade su se dogovorile o jačanju organizacijske spremnosti u pomaganju bilo kojoj zemlji članici pri suočavanju s terorističkim prijetnjama ili s posljedicama terorističkih napada. Sredstva i sposobnosti NATO-a, kao što su zrakoplovi AWACS-a, Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre) i Multinacionalna kemijska, biološka, radiološka i nuklearna ABKO bojna (Multinational Chemical, Biological, Radiological and Nuclear Defence Battalion), na raspolaganju su zemljama članicama koje zahtijevaju takvu pomoć.

Jačanje i širenje partnerstava

S potrebom za jačom solidarnošću u današnjem sigurnosnom okružju, a poglavito u borbi protiv terorizma i protiv širenja oružja za masovno uništenje, NATO politika partnerstva je sustavno proširena s namjerom razvijanja bližih i učinkovitijih odnosa s različitim zemljama i međunarodnim institucijama. U tome sudjeluju zemlje partneri u euroatlantskom prostoru, zemlje u široj mediteranskoj regiji, «kontaktne zemlje» Japan, Australija, Pakistan i Kina, te međunarodne organizacije kao što su Europska unija, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju i Ujedinjeni narodi. Ovakva politika je u središte pažnje

27

stavila glavne doprinose međunarodnoj sigurnosti koje može pružiti pojačana suradnja.

Odnosi NATO-Rusija

Razvoj partnerstva okrenutog rezultatima između NATO-a i Rusije usmjeren prema pronalaženju zajedničkih pristupa zajedničkim izazovima sigurnosti smatran je osnovnim elementom transformacijskog dnevnog reda NATO-a. Osnivanje Vijeća NATO-Rusija (NATO-Russia Council) u svibnju 2002. godine, obilježilo je početak pragmatičnijih odnosa usmjerenih na obranu od terorizma, obrambenu reformu, prestanak širenja oružja za masovno uništenje, vojnu suradnju i obuku, planiranje civilnih izvanrednih stanja, obranu od krstarećih projektila i pripremanje za moguće nove združene operacije očuvanja mira.

Odnosi NATO-Ukrajina

NATO saveznice snažno hrabre Ukrajinu da nastavi s prijeko potrebnim reformama i da provede žurne mjere koje bi bile neophodne za ostvarivanje dugoročnog cilja potpune integracije u euroatlantske sigurnosne strukture. Narančasta revolucija u studenome 2004. godine pokrenula je nade da će se ovaj proces ubrzati, te su ministri vanjskih poslova započeli Pojačani dijalog (Intensified Dialogue) s Ukrajinom u travnju 2005. godine kao odgovor na želje za NATO članstvom. Međutim, ponovno su naglasili potrebu za dosljednim i izmjerivim napretkom u demokratskim reformama, te su neprestano ponavljali da tempo napretka ostaje u rukama Ukrajine.

Odnosi sa zemljama partnerima

Ravnoteža između zemalja članica NATO-a i zemalja partnera koje surađuju u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća i Partnerstva za mir znatno je promijenjena nakon što je sedam zemalja partnera postalo članicama NATO-a u ožujku 2004. godine. Čak štoviše, preostale se zemlje partneri nalaze u različitim regijama i imaju raznolikije sigurnosne zahtjeve. Neke od njih su ostale i dalje zemlje kandidati za buduće članstvo u NATO-u, dok su druge izrazile želju za razvijanjem posebnih programa suradnje s NATO-om bez težnji za članstvom. Kakvoća ovih partnerstava je unaprijeđena, a njihov djelokrug proširen. Istovremeno, Savez se više usredotočuje na prostore Kavkaza i Centralne Azije, te poduzima konkretne korake za razvoj uže suradnje sa zemljama partnerima u ovim regijama, uključujući imenovanje posebnog NATO predstavnika za ove dvije regije, te upućivanje po jednog časnika za vezu u svako od ovih područja.

28

Mediteranski dijalog

Mediteranski dijalog, osnovan 1994. godine, pridonio je izgradnji povjerenja i suradnji između NATO-a i sedam zemalja sudionica – Alžira, Egipta, Izraela, Jordana, Mauritanije, Maroka i Tunisa. Političke i praktične dimenzije ovog programa postupno su nadograđivane kako bi se potaknulo učinkovito uzajamno djelovanje na području sigurnosnih pitanja od zajedničke važnosti, obuhvaćajući terorizam, te je stoga odnos između zemalja pomaknut od dijaloga prema partnerstvu.

Istambulska inicijativa o suradnji

Čelnici Saveza su u lipnju 2004. godine pokrenuli Istambulsku inicijativu o suradnji. Namjera im je da njome zahvate šire područje Bliskog istoka promičući praktičnu suradnju sa zainteresiranim zemljama, počevši sa zemljama koje sudjeluju u Vijeću za suradnju zaljevskih zemalja (Gulf Cooperation Council). Inicijativa je usredotočena na pružanje savjeta, sukladno posebnim potrebama svake zemlje, o pitanjima kao što su reforma obrane, financiranje obrane, planiranje obrane i civilno-vojni odnosi. Ona se također bavi pitanjima promicanja vojne suradnje, borbe protiv terorizma pomoću razmjene informacija i pomorske suradnje, te pitanjima širenja oružja za masovno uništenje i njihovog načina isporuke.

Suradnja s drugim međunarodnim organizacijama

Na institucionalnoj razini, međunarodne organizacije, obuhvaćajući Ujedinjene narode, Europsku uniju i Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS), prepoznaju potrebu sučeljavanja s terorističkim prijetnjama pomoću svih raspoloživih sredstava i koordiniranja ovog nastojanja, prije nego oslanjanja na sredstva pojedinačne organizacije.

Odnosi između NATO-a i EU-a su se razvili velikom brzinom u vrlo kratkom razdoblju. Europska unija i NATO su 16. prosinca 2002. godine prihvatili zajedničku deklaraciju o Europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (European Security and Defence Policy, ESDP) koja je osigurala formalni temelj za suradnju u područjima upravljanja krizama i u sprječavanju sukoba. Potom su se 17. ožujka 2003. godine složili oko skupa ključnih dokumenata suradnje poznatih kao «Berlin plus» paketi, koji omogućuju EU-u pristup NATO-ovim zajedničkim sredstvima i sposobnostima za operacije pod vodstvom EU-a. U stvari, oni omogućuju Savezu da podupire operacije koje vodi EU, a u kojima NATO ne sudjeluje u cijelosti. Ovo je utrlo put dvjema organizacijama za razradu detaljnih modaliteta prijenosa odgovornosti na Europsku uniju za vojna djelovanja NATO-a u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* 2003. godine i u Bosni i Hercegovini od prosinca 2004. godine.

29

ZaključakKao međuvladina organizacija zajedničkih vrijednosti sa zajedničkom

odlučnošću da brani te vrijednosti i razvijenim mjerama koje omogućuju raspoloživost potrebnih sredstava bilo kada i bilo gdje, NATO je sposoban usredotočiti se na današnje sigurnosne izazove. Operacije koje vodi na Balkanu i u Afganistanu, te one u kojima sudjeluje u Iraku i Darfuru, povezane s rastućom snagom bilateralnih i multilateralnih partnerstava sa zemljama koje nisu članice NATO-a i s ostalim organizacijama, dokazuju trajnu učinkovitost NATO-a.

Međutim, veliki izazovi i dalje su prisutni. Jaap de Hoop Scheffer, novi Glavni tajnik NATO-a, prilikom preuzimanja odgovornosti u siječnju 2004. godine, istaknuo je na što se mora staviti naglasak kada se radi o ovim izazovima: uspješno provođenje trenutačnih operativnih uloga Saveza, naročito na Kosovu i u Afganistanu, odgovornost prema svakoj odluci zemalja članica kako bi se povećala uloga Saveza u Iraku, te ostvarenje transatlantskih odnosa - objektivnih, stvarnih i punih povjerenja.

II. DIO

POLITIKA I DONOŠENJE ODLUKA

POGLAVLJE 1 Glavna politika i institucije za donošenje odluka

POGLAVLJE 2 Upravljanje krizama

POGLAVLJE 3 Dimenzija obrambenog planiranja

POGLAVLJE 4 Zajednički financirana sredstva, proračuni i upravljanje financijama

POGLAVLJE 5 Nuklearna politika

POGLAVLJE 6 Ekonomska dimenzija

33

POGLAVLJE 1

GLAVNA POLITIKA I INSTITUCIJE ZA DONOŠENJE ODLUKA

Načelo donošenja odluka konsenzusom primjenjuje se unutar čitavog Saveza, što znači da odlučuju sve zemlje članice i da je svaka od njih uključena u postupak donošenja odluka. Ovo načelo se primjenjuje na svim razinama Organizacije.

Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council), Odbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee) i Skupina za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group) su glavne institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Svaka od njih ima ključnu ulogu kako u konzultativnim tako i u postupcima donošenja odluka koji predstavljaju temelj suradnje, zajedničkog planiranja i sigurnosti između zemalja članica.

Odluke koje je donijelo svako od ovih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim visokim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori koji se također sastoje od službenih predstavnika svojih zemalja. Ovakvo ustrojstvo odbora osigurava osnovni mehanizam koji Savezu daje mogućnost konzultiranja i donošenja odluka, osiguravajući da svaka zemlja članica bude zastupljena na svakoj razini i u svim područjima aktivnosti NATO-a.

Donošenje odluka konsenzusom

Odluke NATO-a donose se konsenzusom nakon rasprava i savjetovanja među zemljama članicama. Odluka koja je donesena konsenzusom znači dogovor postignut zajedničkom suglasnošću i podržan od svake zemlje članice. Drugim riječima, jednom donesena odluka NATO-a predstavlja zajedničku volju suverenih država koje su članice NATO-a. Upravo ovakav postupak odlučivanja daje NATO-u snagu i vjerodostojnost.

U slučaju da se mišljenja razmimoilaze, rasprave se vode dok se ne donese odluka, no u nekim okolnostima odluka može glasiti da nije bilo moguće postići dogovor. Uglavnom, ipak se dolazi do uzajamno prihvaćenih rješenja. Ovaj postupak je brz stoga što se članice međusobno neprekidno savjetuju te često unaprijed poznaju i razumiju stavove ostalih. Konzultacije su ključni dio postupka donošenja odluka. Njima se olakšava komunikacija među članicama kojima je glavni cilj da su zajedničke odluke u skladu s njihovim nacionalnim interesima.

34

Sjevernoatlantsko vijećeSjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council, NAC) posjeduje učinkovite

političke ovlasti i prava donošenja odluka i sastoji se od stalnih predstavnika svih zemalja članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno. Vijeće se također sastaje na višim razinama koje obuhvaćaju ministre vanjskih poslova, ministre obrane ili čelnike država i vlada, no ono ima jednake ovlasti i prava donošenja odluka i odluke imaju jednaku važnost bez obzira na kojoj razini su donesene. Vijeće ima veliku važnost u javnosti te objavljuje deklaracije i službene izjave objašnjavajući politiku i odluke NATO-a javnosti i vladama zemalja koje nisu članice Saveza.

Vijeće je jedino tijelo unutar NATO-a čije ovlasti potječu izravno iz Sjevernoatlantskog sporazuma. Ono je tim Sporazumom također dobilo i ovlast da samo uspostavlja sebi podčinjena tijela. Mnoga povjerenstva i skupine za planiranje utemeljeni su kako bi podržali rad Vijeća ili preuzeli na sebe odgovornost u pojedinim područjima kao što su obrambeno planiranje, nuklearno planiranje i vojna pitanja.

Na taj način, Vijeće osigurava jedinstveni forum za široki spektar konzultacija među vladama članicama glede svih pitanja koja se odnose na njihovu sigurnost, te predstavlja najvažnije tijelo za donošenje odluka u NATO-u. Sve zemlje članice imaju jednako pravo izraziti svoja mišljenja na sjednicama Vijeća. Odluke su izraz kolektivne volje vlada članica i donesene su zajedničkim pristankom. Sve vlade članice sudjeluju u stvaranju službene politike unutar ili pod ovlašću Vijeća i imaju udjela u konsenzusu potrebnom za donošenje odluka.

Kada se Vijeće sastaje na razini veleposlanika ili stalnih predstavnika zemalja članica, obično se naziva Stalno vijeće (Permanent Coucil). Dva puta godišnje, a ponekad i češće, Vijeće se sastaje na ministarskoj razini, na formalnim ili neformalnim sjednicama, i tada svaku zemlju predstavlja ministar vanjskih poslova. Sastanci Vijeća također se odvijaju za vrijeme sjednica ministara obrane. Sastanci na vrhu u kojima sudjeluju i čelnici država ili vlada održavaju se kada je potrebno raspraviti neko važno pitanje ili u važnim trenucima razvoja sigurnosne politike NATO-a.

Vijeće se sastaje najmanje jednom tjedno, no može biti sazvano u kratkom roku uvijek kada je to potrebno. Sjednice vodi Glavni tajnik NATO-a ili, ako je on odsutan, njegov zamjenik. Veleposlanik ili stalni zastupnik s najdužim stažem dobiva titulu doajena Vijeća (Dean of the Council). Iako je to ponajprije ceremonijalna dužnost, doajen može biti pozvan da doista predsjedava, na primjer, sastancima i razgovorima u vrijeme biranja novog Glavnog tajnika.

Na sastancima ministara vanjskih poslova, jedan od ministara preuzima ulogu počasnog predsjednika. Ministri pojedinih država na toj se dužnosti

35

smjenjuju jednom godišnje i to prema redoslijedu engleske abecede. Pravo prvenstva predsjedanjem u Stalnom vijeću uspostavljeno je prema trajanju službe, no na sastancima Vijeća na bilo kojoj razini stalni zastupnici sjede oko stola poredani prema nacionalnoj pripadnosti slijedeći englesku abecedu. Isti postupak provodi se u cijeloj strukturi NATO-ovih odbora.

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju sve aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva na zahtjev Vijeća. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema napucima svojih vlada, te prenose i objašnjavaju njihove političke stavove i odluke predstavnicima drugih zemalja. Također, oni prenose svojim državnim vlastima stavove drugih vlada, izvješćujući ih o razvoju situacije i informirajući ih o pomacima prema konsenzusu u pitanjima i područjima gdje se pozicije pojedinih država razlikuju.

Kada treba donijeti odluke, one se donose jednoglasno, zajedničkim pristankom. Nema glasovanja ili većinskih odluka. Svaka zemlja članica zastupljena u Vijeću ili u bilo kojem od podređenih povjerenstava zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše podčinjeni odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a. Većinu toga obavlja Viši politički odbor (Senior Political Committee, SPC), kojeg čine zamjenici stalnih predstavnika kojima se prema potrebi pridružuju i odgovarajući stručnjaci iz njihovih država, s obzirom na područje djelovanja. U tim slučajevima odbor se označava kraticom SPC(R). Posebna zadaća Višeg političkog odbora jest pripremanje većine izjava koje Vijeće objavljuje te sastajanje prije ministarskih sjednica kako bi se pripremili tekstovi koje bi Vijeće trebalo odobriti. Drugim aspektima političkog rada može se baviti redoviti Politički odbor (Political Committee), koji se sastoji od političkih savjetnika iz državnih izaslanstava. Slično, rad Odbora za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee, DPC) i Skupine za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group, NPG) pripremaju Odbor za obrambenu reviziju (Defence Review Committee) odnosno Skupina osoblja NPG-a (NPG Staff Group) i ostali visoki odbori.

Kada se Vijeće sastaje na razini ministara obrane, ili se bavi pitanjima vezanima uz obranu i obrambene strategije, drugi visoki odbori, kao što je Izvršna radna skupina (Executive Working Group), mogu biti uključeni u raspravu kao glavna savjetodavna tijela. Ukoliko Vijeće raspravlja o financijskim pitanjima, Viši odbor za resurse (Senior Resource Board), Odbor za civilni proračun (Civil Budget Committee), Odbor za vojni proračun (Military Budget Committee) ili Odbor za infrastrukturu (Infrastructure Committee), zavisno o tome što je najprikladnije, bit će odgovorni Vijeću za pripremu njegovog rada.

36

S obzirom na temu o kojoj se raspravlja, odgovarajući viši odbor bit će zadužen za pripremu sastanaka Vijeća i provođenje donesenih odluka.

Rad Vijeća podupiru odgovarajući odjeli i uredi Međunarodnog osoblja (International Staff), a naročito Tajništvo Vijeća (Council Secretariat) koje usklađuje aktivnosti Vijeća, brine se o izvršavanju mandata Vijeća kao i o bilježenju i prosljeđivanju odluka Vijeća.

Odbor za obrambeno planiranjeOdbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee, DPC)

sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dva puta godišnje, i bavi se većinom pitanja vezanih uz obranu i planiranje zajedničke obrane. Sve zemlje članice osim Francuske imaju svoje predstavnike u ovom odboru. Odbor za obrambeno planiranje osigurava smjernice vojnim vlastima NATO-a i unutar područja svojih aktivnosti, ima iste funkcije i ovlasti kao i Vijeće NATO-a o pitanjima unutar svog područja.

Rad Odbora za obrambeno planiranje priprema veći broj podčinjenih odbora s posebnim odgovornostima među kojima se po važnosti ističe Odbor za obrambenu reviziju koji nadzire postupak organizacije snaga unutar NATO-a i proučava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu. Kao i Vijeće, i Odbor za obrambeno planiranje obraća se višem odboru koji je odgovoran za pripremu donošenja odluka te za praćenje rada koji nakon toga slijedi.

Skupina za nuklearno planiranje Ministri obrane država članica koji sudjeluju u Odboru za obrambeno

planiranje NATO-a, redovito se sastaju i unutar Skupine za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group, NPG) gdje raspravljaju o posebnim političkim pitanjima, vezanima uz nuklearno naoružanje. Ove rasprave pokrivaju široko područje nuklearne politike koje obuhvaća pitanja o sigurnosti i zaštiti nuklearnog oružja, o komunikacijsko-informacijskim sustavima, pitanja raspoređivanja snaga i druga šira pitanja od zajedničkog interesa, kao što su nadzor i širenje nuklearnog naoružanja. Nuklearna politika NATO Saveza stalno se preispituje i sve odluke o promjenama ili prilagodbama novonastalim situacijama te o moderniziranju postupaka planiranja i savjetovanja, donose se zajednički.

Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG-a (NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava zemalja koje sudjeluju u NPG-u, članova Međunarodnog vojnog osoblja (International Military Staff) i predstavnika Strateških zapovjednika (Strategic Commanders).

37

Skupina osoblja obavlja detaljan rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a (NPG Permanent Representatives). Sastaje se redovito jednom tjedno, a i češće ukoliko je potrebno.

Skupina na visokoj razini (High Level Group, HLG) je visoko savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ona se također bavi pitanjima nadziranja sigurnosti i zaštite nuklearnog oružja. Skupinom predsjedaju Sjedinjene Američke Države, a sastavljena je od nacionalnih stručnjaka i odgovornih na tom području iz zemalja članica, kao i od članova Međunarodnog osoblja NATO-a te predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina se sastaje nekoliko puta godišnje kako bi raspravljala o aspektima NATO-ove nuklearne politike, planiranja i stanja snaga te o pitanjima vezanima uz sigurnost i zaštitu nuklearnog oružja.

Vojni odbor Vojni odbor (Military Committee) predstavlja visoku vojnu vlast unutar

NATO-a koja se nalazi pod sveukupnom političkom vlašću Vijeća, Odbora za obrambeno planiranje ili Skupine za nuklearno planiranje. On je sastavni dio aparata za razvoj politike i donošenje odluka Saveza i osigurava neophodnu vezu između političkog postupka donošenja odluka unutar Sjevernoatlantskog vijeća, Odbora za planiranje i Skupine za nuklearno planiranje te integriranih zapovjednih struktura NATO-a kojima je zadatak vođenje vojnih operacija ili daljnji vojni preustroj Saveza.

Vojni odbor nadgleda razvoj vojne politike i doktrine NATO-a i daje smjernice Strateškim zapovjednicima NATO-a. Strateški su zapovjednici odgovorni Vojnom odboru za sveukupan smjer i vođenje vojne politike Saveza u svojim područjima odgovornosti. Međunarodno vojno osoblje podupire aktivnosti Vojnog odbora.

Konzultativni postupakU okvirima jednog saveza neovisnih i suverenih država, formuliranje

i provođenje politike ovisi o potpunoj obaviještenosti svih vlada članica o cjelokupnoj politici i o namjerama svake pojedinačne države kao i o procesima koji su do njih doveli. To zahtijeva redovita politička savjetovanja, kada god su moguća u fazi promišljanja politike, prije donošenja nacionalnih odluka.

U NATO-u su politička savjetovanja počela kao sustavna zadaća kad se Vijeće prvi puta sastalo u rujnu 1949. godine, ubrzo nakon što je Sjevernoatlantski sporazum stupio na snagu. Od tog vremena, Vijeće je jačalo i prilagođavalo se novim smjerovima razvoja. Ono ostaje glavni forum za

38

političke konzultacije. Njegovi su sastanci minimalno formalni, a rasprave su iskrene i izravne. Sukladno ulozi predsjedatelja, Glavni tajnik ima ključnu ulogu u raspravama na Vijeću i glavni je predstavnik i glasnogovornik u kontaktima kako s individualnim vladama, tako i s javnošću.

Konzultacije se također odvijaju redovito u okviru drugih foruma od kojih se svi naslanjaju na ovlasti Vijeća. Politički odbor na višim i drugim razinama, Skupina za političku koordinaciju (Policy Coordination Group), Savjetodavna skupina za atlantsku politiku (Atlantic Policy Advisory Group) i drugi posebni odbori, svi zajedno izravno olakšavaju politička savjetovanja između vlada članica. Kao i Vijeću, i njima pomaže Međunarodno osoblje koje je odgovorno Glavnom tajniku NATO-a.

Politička se savjetovanja između članova Saveza ne odnose samo na događanja unutar euroatlantskog područja. Zbivanja izvan ovog područja s potencijalnim implikacijama za Savez, redovito se nalaze na dnevnom redu Vijeća i njegovih podčinjenih odbora. Konzultativni mehanizmi NATO-a lako su dostupni članicama koje ih opsežno koriste u takvim okolnostima kako bi mogle pravovremeno utvrditi područja gdje bi se, u interesu sigurnosti i stabilnosti, mogla poduzeti koordinirana akcija.

Potreba za konzultacijama također nije ograničena na politička pitanja. Širok spektar konzultacija zbiva se i na mnogim drugim područjima. Postupak je kontinuiran i odvija se kako na neformalnoj tako i na formalnoj osnovi uz minimum odgađanja ili neugodnosti i rezultat je smještaja nacionalnih izaslanstava pri NATO-u unutar istog kompleksa. Prema potrebi, postupak omogućava intenzivan rad u kratkom vremenskom razdoblju na pitanjima od posebne važnosti ili žurnosti uz potpuno sudjelovanje predstavnika svih zainteresiranih vlada.

Savjetovanja unutar Saveza mogu poprimiti različite oblike. Temeljni oblik obuhvaća jednostavnu razmjenu informacija i mišljenja. Na sljedećoj razini ona obuhvaćaju priopćavanja o akcijama ili odlukama koje su vlade prethodno poduzele ili se spremaju poduzeti i koje izravno ili neizravno utječu na interese njihovih saveznika. Konzultacije također mogu obuhvaćati najave o aktivnostima ili odlukama koje vlade kane poduzeti kako bi se ostalima pružila prilika da ih prihvate ili komentiraju. Može doći do rasprave s ciljem postizanja konsenzusa oko politika koje će se prihvatiti ili oko aktivnosti koje će se istodobno poduzeti. Na koncu, predviđeno je da se države članice osposobe za uzajamno prihvatljive dogovore o zajedničkim odlukama ili za aktivnosti Saveza kao cjeline.

Kako bi njihov zajednički postupak donošenja odluka ovisio o konsenzusu i suglasnosti, članice Saveza zadržavaju ulogu vlastitog pojedinačnog iskustva i perspektive, dok se istodobno prepuštaju mehanizmima i postupcima koji

39

im omogućavaju zajedničko brzo i odlučno djelovanje, u slučaju potrebe. Običaj brze razmjene informacije i svakodnevnog zajedničkog savjetovanja, omogućuje da se vlade, često unaprijed upoznate s pojedinim problemima, prema potrebi mogu sastati u kratkom vremenskom roku kako bi se dogovorile o zajedničkoj politici. Ukoliko je potrebno, poduzet će se napori za izmirenje razlika u mišljenjima kako bi zajednička akcija bila u potpunosti poduprta od svih vlada članica. Jednom donesene, takve odluke predstavljaju zajednički stav svih zemalja koje sudjeluju u potpunoj provedbi istih. Odluke koje su politički složene ili zahtijevaju velike resurse, ostvaruju tako dodatnu snagu i vjerodostojnost.

Sve zemlje članice NATO-a u potpunosti sudjeluju na političkoj razini suradnje unutar Saveza i sve su jednako privržene odredbama Sjevernoatlantskog sporazuma, ponajprije zbog uzajamnih obveza iz članka 5. Sporazuma koji označava nedjeljivost njihove sigurnosti – naime, napad na jednu ili više članica smatra se napadom na sve njih.

Način na koji se Savez razvijao, osigurava da se razlike u potrebama i politikama zemalja članica uzimaju u obzir prilikom njihovog pozicioniranja u Savezu. Ova se fleksibilnost očituje na različite načine. U nekim slučajevima, razlike su uglavnom proceduralne i prevladavaju se bez poteškoća. Island, na primjer, ne raspolaže vojnim snagama te ga u forumima NATO-a predstavlja civilna osoba, ukoliko Island to želi. U drugim slučajevima, razlike mogu biti više supstancijalne naravi. Francuska, jedna od članica utemeljiteljica NATO-a 1949. godine, povukla se 1966. godine iz integrirane vojne strukture Saveza, ali je ostala punopravnom članicom u političkim strukturama.

Razlike između zemalja članica NATO-a također postoje uslijed njihovih zemljopisnih, političkih, vojnih ili ustavnih prilika. Sudjelovanje Norveške i Danske, na primjer, u vojnom razmještaju NATO-a mora biti usklađeno s nacionalnim zakonodavstvom koje ne dopušta nuklearno naoružanje ili stacioniranje stranih vojnih sila na državnom teritoriju u mirnodopskim uvjetima. U jednom drugom kontekstu, vojna zapovjedništva unutar združenih vojnih struktura mogu obuhvaćati jedino snage onih zemalja kojih se to izravno tiče ili koje su opremljene za izvršavanje određene zadaće za koju je zapovjedništvo utemeljeno.

Konzultacije sa zemljama partnerima, ostalim zemljama nečlanicama i kontaktnim zemljama

Suradnja NATO-a sa zemljama koje nisu članice predstavlja sastavni dio sigurnosne politike Saveza i ima temeljnu ulogu u svakodnevnom radu. Provodeći suradnju i različite oblike partnerstava, NATO ne samo da povećava sigurnost i stabilnost zemalja partnera već jača i vlastitu sigurnost. Partnerstvo

40

i suradnja su, stoga, dijelovi dvosmjernog postupka u kojem i zemlje partneri i zemlje članice imaju koristi. Unutar ovog postupka sve sudionice mogu raspravljati o sigurnosnim pitanjima i surađivati na različitim područijma, te tako pomoći nadvladati podjele i moguće nesuglasice koje mogu dovesti do nestabilnosti i sukoba.

Redovita savjetovanja o bitnim političkim pitanjima sa zemljama partnerima odvijaju se u sklopu Euroatlantskog partnerskog vijeća (Euro-Atlantic Partnership Council), i to: s Rusijom kroz Vijeće NATO-Rusija (NATO-Russia Council), s Ukrajinom kroz Komisiju NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Commission) te kroz Skupinu za mediteransku suradnju (Mediterranean Cooperation Group) sa sudionicama Mediteranskog dijaloga (Mediterranean Dialogue). NATO je također ponudio zemljama šireg Bliskog istoka okvir za suradnju kroz Istambulsku inicijativu o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative) i održava savjetodavni forum za suradnju sa zemljama Balkana kroz Inicijativu za Jugoistočnu Europu (South-East Europe Inititive).

Načela savjetovanja unutar ovih foruma oblikovana su prema načelima koja su već dugi niz godina temelj za konzultacije unutar Saveza, a vode se s istom otvorenošću i duhom suradnje. Uloga svake od ovih institucija i način na koji zemlje partneri i ostale zemlje nečlanice sudjeluju u postupku donošenja odluka o operacijama NATO-a ili o akcijama u kojima sudjeluju, potanko su opisani u VII. dijelu ovog Priručnika. Na koncu, postoje propisi o savjetovanjima NATO-a sa svakim aktivnim sudionikom u Partnerstvu za mir (Partnership for Peace, PfP), u slučaju da su teritorijalna cjelovitost, politička nezavisnost ili sigurnost partnera direktno ugroženi.

Postupak suradnje na nacionalnoj razini učvršćen je procesom suradnje NATO-a i brojnih multinacionalnih organizacija koje imaju važnu ulogu kada je riječ o pitanjima iz područja sigurnosti. Stoga NATO ne radi u izolaciji. Osim što izvršava zadaće u kojima je njegova uloga glavna, on podupire i dopunjava rad drugih organizacija na način da polaže temelj za sigurnije, stabilnije i mirnije međunarodno okružje u kojem ekonomije mogu napredovati, a pojedinci uspijevati. NATO je poglavito poduzimao vojne operacije kako bi podržao načela i rezolucije Ujedinjenih naroda. Savez tijesno surađuje sa svojim europskim zemljama članicama na razvoju učinkovitog strateškog partnerstva između NATO-a i Europske unije. Također, tijesno surađuje u različitim kontekstima s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Vijećem Europe i drugim međunarodnim i nevladinim organizacijama. Raznovrsni načini suradnje opisani su u IX. dijelu Priručnika.

Iako NATO nema službenih institucionalnih veza s pojedinačnim zemljama izvan okvira bilateralnih i multilateralnih struktura prethodno opisanih, uloga koju Savez ima kada je riječ o sigurnosti današnjeg svijeta navodi mnogobrojne zemlje da traže najnovije informacije o politici i aktivnostima NATO-a, da

41

ostanu u kontaktu sa Savezom te da razmišljaju o sudjelovanju u posebnim projektima. Raznolike operativne uloge Saveza jačaju interakciju sa zemljama koje doprinose takvim nastojanjima.

Kada je riječ o takvim slučajevima, suradnja se uspostavlja zavisno od slučaja do slučaja, što je u skladu sa smjernicama Sjevernoatlantskog vijeća. Odluke se donose s obzirom na obostranu korist, moguće troškove, prednost koja je dana suradnji sa zemljama partnerima te s obzirom na mjeru u kojoj pojedinačne zemlje dijele iste vrijednosti sa Savezom.

Savez održava kontakte i razmjenjuje informacije s brojnim tzv. «kontaktnim zemljama» koje su iskazale želju za dijalogom. Izvjesni broj godina, NATO je redovito, na svim razinama, izmjenjivao mišljenja s Japanom. Nedavno je Savez odgovorio pozitivno na zahtjev Kine za neslužbenim kontaktom. Također su razvijeni redovni kontakti na svim razinama sa zemljama kao što su Novi Zeland i Australija. Ponekad, ovi dijalozi mogu biti dopunjeni sudjelovanjem u posebnim aktivnostima NATO-a ili zajedničkim sudjelovanjem u događanjima.

Operacije pod vodstvom NATO-a na Balkanu, u Mediteranu i u Afganistanu, kao i misija obuke u Iraku, koja je dogovorena u lipnju 2004. godine, služe kao konkretni primjeri suradnje između Saveza i zemalja koje niti su članice Saveza, niti su povezane sa Savezom kroz službena partnerstva. Zemlje koje su vojnim snagama sudjelovale u ovim operacijama su: Argentina, Australija, Čile, Novi Zeland i Ujedinjeni Arapski Emirati.

43

POGLAVLJE 2

UPRAVLJANJE KRIZAMA

Strateški koncept Saveza iz 1999. godine prepoznao je kao temeljnu zadaću NATO-a upravljanje krizama. Koncept obvezuje Savez na sudjelovanje u učinkovitom sprječavanju sukoba i u upravljanju krizama, što obuhvaća i operacije za odgovor na krizne situacije. Ovaj zahtjev je zadovoljen kombinacijom učinkovitih postupaka savjetovanja, dogovora o upravljanju krizama, vojnih sposobnosti i planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

Od najranijih godina svoga postojanja, temeljna zadaća NATO-a bila je razviti postupak obrambenog planiranja i vojne sposobnosti potrebne kako bi Savez imao mogućnosti ispuniti obveze zajedničkih obrambenih operacija iz članka 5. Washingtonskog sporazuma. Međutim, nedavno je NATO donio odluke i o operacijama izvan teritorija zemalja članica, a s ciljem sprječavanja širenja sukoba i opasnosti od destabilizacije ostalih zemalja u regiji obuhvaćajući članice NATO-a i zemlje partnere. Istovremeno je Savez poduzeo niz mjera za razvijanje sposobnosti reagiranja u kriznim situacijama na područjima izvan teritorija NATO-a.

Razvoj od početka 90-tih

Sve značajniji dio zadaća NATO-a od završetka Hladnog rata bio je doprinos naporima šire međunarodne zajednice u sprječavanju pojave sukoba i uspostavljanu i očuvanju mira. U lipnju 1992. godine, na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća u Oslu, NATO je ponudio pomoć Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (koja je 1995. godine preimenovana u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, OESS) u operacijama očuvanja mira kao i u ostalim operacijama pod njihovom odgovornošću. Nekoliko mjeseci kasnije, NATO se obvezao na istu zadaću pred Ujedinjenim narodima. NATO je bio spreman odgovoriti pozitivno na inicijative Glavnog tajnika UN-a i pružiti pomoć u provedbi rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.

Između 1992. i 1995. godine, NATO je poduzeo niz operacija nadzora i provedbe uzastopnih rezolucija Vijeća sigurnosti koje su se odnosile na stalne krize i pogoršanje situacije u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, Snage za provedbu (Implementation Forces, IFOR) pod vodstvom NATO-a u Bosni i Hercegovini, utemeljene 1995. godine s ciljem provedbe vojnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma koji je značio prestanak sukoba u Bosni, bile su prvi veliki pokazatelj ove politike NATO-a. Od tada je Savez poduzeo niz daljnjih operacija kao potpora miru i zadaća upravljanja krizama u Bosni i Hercegovini, na Kosovu,

44

u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* i u Afganistanu u suradnji s Ujedinjenim narodima, OESS-om i Europskom unijom. U kolovozu 2003. godine, preuzeo je vodstvo nad Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) u Afganistanu. U kolovozu 2004. godine, utemeljena je NATO Misija obuke za Irak (Training Mission for Iraq) kako bi se pomoglo iračkoj vladi u stvaranju i obuci vlastitih nacionalnih snaga sigurnosti. U svibnju 2005. godine, NATO je odlučio pomoći Afričkoj uniji u Sudanu. Ove su operacije detaljno opisane u IV. dijelu Priručnika.

Raznovrsni oblici krize i odgovora na krizne situacije

Upravljanje krizama može podrazumijevati vojne i nevojne mjere potrebne kako bi se odgovorilo na krizne situacije koje su prijetnja nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti. Krize mogu biti političke, vojne ili humanitarne prirode i mogu biti prouzročene političkim nesuglasicama, vojnim sukobima, tehnološkim incidentima ili prirodnim katastrofama. Upravljanje krizama znači suočavanje s raznovrsnim oblicima krize na različite načine.

U praksi, nacionalni ili međunarodni odgovor na krizne situacije ili na situaciju koja prijeti da će se razviti u kriznu, ovisi o prirodi, razmjerima i ozbiljnosti situacije. U nekim je slučajevima moguće predvidjeti i spriječiti krizu diplomatskim ili nekim drugim putem. Ponekad su nužne strože mjere obuhvaćajući i vojnu akciju. Također, zavisno od prirode krizne situacije, nacionalne vlasti mogu promišljati različite vrste operacija upravljanja kriznim situacijama.

Unutar NATO-a, operacije upravljanja kriznim situacijama koje zemlje članice mogu razmotriti podijeljene su u dvije široke kategorije: operacije koje zahtijevaju kolektivnu obranu i ostale operacije kao odgovor na krizne situacije koje ne obuhvaćaju kolektivnu obranu.

Operacije kolektivne obrane temelje se na pozivanju na članak 5. Sjevernoatlantskog sporazuma i o njima se govori kao o «operacijama iz članka 5.» Ove operacije podrazumijevaju da su članice zajednički odlučile o tome da se napad ili agresivni čin protiv jedne ili više članica smatra napadom na sve članice. NATO se samo jednom u svojoj povijesti pozvao na članak 5. - u rujnu 2001. godine nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države.

Ostale operacije kao odgovor na krizne situacije obuhvaćaju sve vojne operacije koje Savez može povesti u okolnostima koje se ne ubrajaju u one navedene u članku 5. To mogu biti operacije za potporu miru planirane kao pomoć mirovnim procesima u područjima sukoba. No, one mogu obuhvaćati i niz drugih mogućnosti kao što su sprječavanje sukoba, mjere očuvanja (peacekeeping) i nametanja mira (peace enforcement), uspostava mira (peace-

45

making), izgradnja mira (peace-building), preventivno raspoređivanje snaga ili humanitarne operacije. Operacije u kojima je NATO sudjelovao na Balkanu i u Afganistanu ubrajaju se u operacije upravljanja krizama iz ove kategorije. Ostali primjeri iz ove kategorije obuhvaćaju potporu NATO-a poljskim vojnicima u Međunarodnim stabilizacijskim snagama (International Stabilisation Force) u Iraku i pomoć iračkoj vladi u obuci nacionalnih sigurnosnih snaga pokretanjem NATO-ove Misije obuke za Irak o kojoj je bilo riječi u gornjem tekstu.

Prirodne, tehnološke ili humanitarne katastrofe mogu biti razlogom intervencija iz kategorije operacija kao odgovor na krizne situacije i podrazumijevaju operacije pomoći zemljama članicama i partnerima koje su žrtve velikih nesreća. NATO je pružio pomoć Pakistanu nakon katastrofalnog potresa u listopadu 2005. godine kao i Ukrajini, u više navrata, uništenoj poplavama. Ostali su primjeri navedeni u kasnijim poglavljima.

Suradnja s ostalim organizacijama i sa zemljama koje nisu članice NATO-a

NATO odlučuje, od slučaja do slučaja, o sudjelovanju u operacijama upravljanja krizama. Takve se odluke, kao i sve odluke Saveza, donose konsenzusom zemalja članica. U mnogim operativnim situacijama u kojima je NATO preuzeo odgovornost, suradnja i partnerstvo s ostalim organizacijama bili su važan faktor. Učinkovita suradnja s Ujedinjenim narodima i s agencijama UN-a na terenu, suradnja s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), rastuće strateško partnerstvo NATO-a s Europskom unijom unutar kojeg se Europska unija služila sredstvima i sposobnostima NATO-a u svojim operacijama, svi su imali značajnu ulogu u zadovoljavanju posebnih potreba različitih oblika krize. Jednako važno bilo je širenje suradnje NATO-a, u situacijama upravljanja krizama, sa zemljama koje nisu članice, ali sudjeluju kao partneri u Euroatlantskom partnerskom vijeću (EAPC) ili u Mediteranskom dijalogu Saveza.

Razvoj politike Od početka je temeljna obveza zemalja članica NATO-a bila spremnost

reagirati na prijetnje krizama vlastitoj sigurnosti pozivajući se na članak 5. Sporazuma i provodeći uzajamne garancije na koje poziva taj isti članak. Kao takva, ova je obveza sastavni dio dogovora o obrambenom planiranju NATO-a koje je osmišljeno na način da Savez odvrati prijetnje i bude spreman, ukoliko odvraćanje ne uspije, poduzeti akcije uspostavljanja i očuvanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja, o kojima su zemlje članice donijele odluku na političkoj razini. Tijekom hladnoratovskih godina se pretpostavljalo da će se

46

Savez morati pozvati na članak 5. samo u slučaju kriza koje bi značile prijetnju sigurnosti europskih saveznika. Međutim, jedini put kada se Savez pozvao na članak 5. uslijedio je nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, kako bi saveznici osigurali pomoć Sjedinjenim Američkim Državama.

Tijekom prvih godina nakon završetka Hladnog rata, raspada Varšavskog pakta i nestanka Sovjetskog Saveza, pojavile su se okolnosti koje se ne ubrajaju u one iz članka 5. Sporazuma, a uslijed kojih je Savez razmatrao poduzimanje vojnih operacija. Na brojnim područjima smještenima unutar teritorija i na granicama bivšeg Sovjetskog Saveza, kao i na Balkanu, napetosti iz prošlosti isplivale su na površinu, te su buknuli siloviti sukobi među etničkim grupama čija su prava bila potiskivana tijekom pola stoljeća. Također, ni borba za nezavisnost zemalja u nastajanju nije se odvijala bez napetosti i mogućih sukoba.

Vlade članice NATO-a donijele su niz odluka bez presedana o operativnim ulogama savezničkih vojnih snaga, nakon što je veliki etnički sukob započeo u bivšoj Jugoslaviji 1992. godine, a ponavljani međunarodni napori nisu uspjeli riješiti krizu. Potom su uslijedile operacije upravljanja krizama koje se ne ubrajaju u one iz članka 5. (vidi V. dio).

Operacije potpore u slučaju katastrofa

Upravljanje krizama je širok pojam koji nadilazi vojne operacije i može obuhvaćati pitanja kao što su zaštita ugroženog stanovništva ili žrtava prirodnih katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim aktivnostima. NATO je počeo razvijati mjere civilne zaštite u slučaju nuklearnog sukoba već 1950-ih i znao je iskoristiti svoje sposobnosti u ovom polju kako bi ublažio učinke katastrofa uzrokovanih velikim poplavama, potresima, incidentima koji su uključivali velike industrijske ili tehnološke katastrofe i humanitarnim krizama.

Prvi plan pomoći u slučaju katastrofe primijenjen je 1953. godine, nakon razarajućih poplava u sjevernoj Europi. NATO je 1958. godine osmislio detaljne postupke za usklađivanje pomoći između zemalja članica u slučaju katastrofe. Ovi su postupci i dalje ostali na snazi te su osigurali temelj za rad na planiranju civilnog izvanrednog stanja u kasnijim godinama. Postupci su opsežno revidirani 1995. godine kada su se osim na zemlje članice NATO-a počeli primjenjivati i na zemlje partnere.

Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Co-ordination Centre, EADRCC) utemeljeno je 1998. godine, na prijedlog Rusije, za potrebe usklađivanja pomoći koju su različite zemlje članice ili partneri pružile područjima koja se nalaze na teritoriju neke od njih, a koja su pogođena katastrofom. Utemeljen je i Euroatlantski tim za odgovor na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Unit, EADRU)

47

zasnovan na privremenim civilnim i vojnim snagama koje su dobrovoljno ponudile članice ili zemlje partneri za raspoređivanje na području pogođenom katastrofom. Nedugo nakon što je utemeljen, od EADRCC-a je zahtijevano da pomogne u koordinaciji humanitarne pomoći za kosovske izbjeglice, kao potpora Visokom povjereniku Ujedinjenih naroda za izbjeglice (United Nations High Commissioner for Refugees, UNHCR). Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih snaga omogućilo je intervencije: u slučajevima poplava u Albaniji, Češkoj Republici, Mađarskoj, Rumunjskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Ukrajini; u slučajevima potresa u Turskoj i Pakistanu; u požarima u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* i u Portugalu; i u ekstremnim vremenskim uvjetima koji su prekinuli opskrbu energijom u Ukrajini i Moldovi. NATO redovito provodi vježbe za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja. Detalji dogovora i struktura koji se odnose na upravljanje krizama prikazani su u X. dijelu.

Donošenje odluka o upravljanju krizama

Odgovarajući na situacije koje zahtijevaju dogovore o upravljanju krizama, odluke donose vlade zemalja članica NATO-a zajednički, u okviru Sjevernoatlantskog vijeća. Odluke mogu osim političkih i vojnih mjera obuhvaćati mjere za slučaj civilnih izvanrednih stanja, ovisno o prirodi kriza. Sve su odluke o planiranju, raspoređivanju ili uporabi vojnih snaga donesene s političkom ovlašću od strane zemalja članica. Iz takvih odluka može proizlaziti uporaba različitih mehanizama za slučajeve kriza kao što su razmjena obavještajnih podataka, informacija i ostalih podataka, uspoređivanje različitih shvaćanja i pristupa te ostale mjere usmjerene na usklađivanje stavova među zemljama članicama. U dogovaranju i primjenjivanju odluka, Vijeće mogu poduprijeti specijalizirani odbori poput Skupine za političku koordinaciju (Policy Coordination Group, PCG), Političkog odbora (Political Committee, PC), Vojnog odbora (Military Committee, MC) i Višeg odbora za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee, SCEPC). Vijeće će također u potpunosti iskoristiti i poslužiti se komunikacijsko-informacijskim sustavima koji su mu na raspolaganju, što obuhvaća i Situacijsko središte NATO-a (NATO Situation Centre, SITCEN) koje neprekidno, svakoga dana u godini, sakuplja i prosljeđuje političke, ekonomske i vojne obavještajne podatke i informacije.

U bilo kojoj kriznoj situaciji, NATO može, u kontekstu upravljanja krizama, preuzeti vođenje aktivnosti ili pružiti potporu za aktivnosti poduzete od strane Ujedinjenih naroda, OESS-a, Europske unije i jedne ili više članica NATO-a. U svakom slučaju, sudjelovanje NATO-a usredotočeno je na bitan i jasan doprinos uspješnom upravljanju sukobom i rješenju istog.

48

Postupak upravljanja krizama

Savez mora biti spreman voditi cijeli niz misija iz članka 5., kao i onih koje nisu navedene u članku 5., u okolnostima koje je često teško predvidjeti, stoga što je svaka kriza donekle jedinstvena. Usprkos tomu, način na koji se Savez bavi krizama i na koji pristupa njihovom rješavanju može biti planiran s opravdanim povjerenjem. Postupak upravljanja krizama osmišljen je da olakša političke konzultacije i donošenje odluka u dovoljno ranom stupnju razvoja krize kako bi prikladni odbori NATO-a imali vremena uskladiti svoj posao i na vrijeme uputiti savjet Vijeću. Takav tijek također omogućuje Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za Europu (Supreme Allied Commander Europe, SACEUR), koji je Strateški zapovjednik (Strategic Commander, SC) odgovoran za Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations, ACO) da poduzme pripremne mjere planiranja unutar prihvatljivog vremenskog okvira. Ove aktivnosti mogu potom na vrijeme utjecati na savjet koji vojne vlasti NATO-a upućuju Vijeću.

Postupak upravljanja krizom koja je u usponu i zahtijeva odgovor sastoji se od pet uzastopnih stupnjeva u rasponu od početnih upozorenja i najava o neminovnoj krizi, procjene situacije i trenutnih ili mogućih posljedica za sigurnost Saveza, razvoja preporučenih mogućnosti odgovora, te planiranja i izvršenja odluka Vijeća.

Učinkovitost sustava odgovora na krizne situacije i cjelokupnog postupka upravljanja krizama određeni su, u najvećoj mjeri, učinkovitošću struktura i postupaka Organizacije NATO sjedišta za upravljanje krizama (NATO Headquarters Crisis Management Organisation) koji moraju biti odgovorni, fleksibilni i prilagodljivi. Oni također moraju olakšavati skladnu operaciju među ostalim glavnim elementima postupka upravljanja krizama, i to NATO Sustava za odgovor na krizne situacije (NATO Crisis Response System, NCRS), NATO Sustava za razmjenu obavještajnih podataka i za upozorenje (NATO Intelligence and Warning System, NIWS), NATO sustava za operativno planiranje i NATO dogovora o upravljanju krizama za slučaj civilnih izvanrednih stanja. NATO Situacijsko središte (NATO Situation Centre) daje potporu ovom postupku putem komunikacija i ostalih osnovnih sredstava.

U svjetlu odluka donesenih tijekom Washingtonskog sastanka na vrhu 1999. godine s ciljem preustroja struktura i sposobnosti NATO-a, postojeća oruđa za upravljanje krizama nisu više bila dovoljno prilagođena rizicima i izazovima s kojima se Savez mogao suočiti. Shodno tomu, u kolovozu 2001. godine, Sjevernoatlantski je savez odobrio smjernice politike razvoja jednog jedinstvenog potpuno integriranog NATO Sustava za odgovor na krizne situacije (NCRS).

49

Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države u rujnu 2001. godine užurbali su rješavanje ove zadaće i dodali jednu novu dimenziju NATO-ovom okviru za upravljanje krizama, koji je dotada bio prvenstveno usmjeren na zajedničku obranu. U lipnju 2002. godine, Vijeće je osiguralo političke smjernice za razvoj Vojnog koncepta za obranu protiv terorizma (Military Concept for Defence Against Terorrism). Jedan od važnih rezultata ove odluke bilo je uvođenje mjera za jačanje planiranja za slučajeve civilnih izvanrednih stanja iz članka 5. i onih koji nisu navedeni u članku 5., kao i upravljanje posljedicama u slučaju civilnih izvanrednih stanja ili katastrofa koje su uslijedile nakon uporabe kemijskih, bioloških, radioloških ili nuklearnih (CBRN) tvari.

S obzirom na nove rizike, kao i na potrebu Saveza da se suoči sa složenijim i težim zahtjevima upravljanja krizama koje obuhvaćaju mogućnost podrške NATO-a ne-NATO operacijama u kojima sudjeluje jedna ili više zemalja članica, donesene su nove dalekosežne odluke važne za cjelokupni položaj obrane NATO-a. Kao rezultat ovih odluka uslijedili su: novi postav snaga, nova zapovjedna struktura, preustroj strukture osoblja, nove mjere koje se odnose na borbu protiv terorizma, uspostava NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force), poboljšanje sposobnosti, razvoj strateškog partnerstva s Europskom unijom, poboljšana suradnja sa zemljama partnerima i jačanje Mediteranskog dijaloga Saveza.

NATO Sustav za odgovor na krizne situacije (NATO Crisis Response System) u razvoju uzima u cijelosti u obzir nove NATO koncepte, sposobnosti i dogovore, te ih nadopunjuje. Cilj sustava jest pružiti Savezu sveobuhvatan skup mogućnosti i mjera za prikladno upravljanje i odgovor na krizne situacije, koristeći u cijelosti alate i sposobnosti koji su uvedeni kao rezultat odluka čelnika država i vlada na uzastopnim sastancima na vrhu.

U dogovoru s glavnim gradovima i Strateškim zapovjednicima NATO-a provode se, u pravilnim razmacima, vježbe provjere i razvoja postupaka upravljanja krizama. Odbor Vijeća za operacije i vježbe (Council Operations and Exercise Committee, COEC) usklađuje ove vježbe i dogovore, tj. postupke i sredstva o kojima ovisi postupak upravljanja krizama.

Aktivnostima upravljanja krizama u kojima sudjeluju zemlje partneri NATO-a, također rukovodi COEC i one se nalaze na popisu utvrđenih područja aktivnosti Euroatlantskog partnerskog radnog plana (Euro-Atlantic Partnership Work Plan, EAPWP) i Individualnih partnerskih programa (Individual Partnership Programmes, IPP). Ove aktivnosti obuhvaćaju sažeta izvješća i savjetovanja, posjete stručnjaka, podučavanja o upravljanju krizama, sudjelovanje zemlje partnera u godišnjim vježbama NATO-a o upravljanju krizama i pribavljanje općih dokumenata o upravljanju krizama zainteresiranim zemljama partnerima.

50

Usklađivanje odgovora na katastrofe ili izvanredna stanja na euroatlantskom području odvija se u okviru Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC). Zadatak je ovog središta olakšati usklađivanje odgovora na civilna izvanredna stanja ili katastrofe što obuhvaća i upravljanje posljedicama terorističkih napada. Središte može, u slučaju potrebe, biti brojčano pojačano i raditi 24 sata dnevno 7 dana u tjednu, ako to zahtijevaju okolnosti.

51

POGLAVLJE 3

DIMENZIJA OBRAMBENOG PLANIRANJA U današnjem političkom i strateškom okružju Europe, uspjeh uloge

Saveza u očuvanju mira i sprječavanju izbijanja rata ovisi, čak više nego u prošlosti, o učinkovitosti preventivne diplomacije i o uspješnom upravljanju krizama koje utječu na sigurnost. Na taj način, politički, ekonomski i socijalni elementi te elementi zaštite okoliša dobivaju na težini.

Ipak, obrambena dimenzija Saveza je stvarni izraz sveukupne uloge Saveza kao organizacije koja odvraća prijetnje sigurnosti svojih zemalja članica i tako doprinosi očuvanju stabilnosti u Europi. Očuvanje prikladne vojne sposobnosti i jasne pripravnosti na zajedničku akciju za zajedničku obranu ostaje središnji cilj Saveza kada je riječ o sigurnosti. Najzad, ova sposobnost, usklađena s političkom solidarnošću, osmišljena je na način da spriječi svaki pokušaj prinude i zastrašivanja. Također, ona osigurava da se niti jedna vojna prijetnja Savezu ne može shvatiti kao izbor s bilo kakvom mogućnošću uspjeha što jamči sigurnost i teritorijalno jedinstvo zemalja članica i štiti Europu u cjelini od posljedica koje bi uslijedile nakon bilo kakve prijetnje Savezu.

Istovremeno, obrambeno planiranje je temelj za sve NATO-ove vojne operacije i operacije upravljanja krizama. Djelokrug obrane je proširen te omogućuje NATO-u da može reagirati na širi spektar nepredviđenih situacija nego što je to bilo moguće u prošlosti. Snage Saveza su radikalno reorganizirane i mogu sudjelovati u cijelom nizu obrambenih planova i taktika, od konvencionalnog zastrašivanja do rješavanja sukoba, potpora miru, humanitarnih intervencija i ostalih operativnih zadataka koji moraju biti obavljeni.

Okvir obrambenog planiranja NATO-a sastoji se od načela koja predstavljaju temelje zajedničke sigurnosti kao cjeline: politička solidarnost među državama članicama; promicanje suradnje i snažnih veza na svim onim područjima koja služe njihovim zajedničkim i individualnim interesima; podjela uloga i odgovornosti te priznavanje uzajamnih obveza; i zajednički napori za očuvanje prikladnih vojnih snaga koje bi mogle poduprijeti strategiju i politiku Saveza.

Prilikom određivanja opsega i naravi svoga doprinosa zajedničkoj obrani, države članice NATO-a zadržavaju puni suverenitet i nezavisnost. No ipak, narav obrambene strukture zahtijeva da države članice prilikom donošenja svojih individualnih odluka uzimaju u obzir sveukupne potrebe Saveza. Stoga one slijede dogovorene postupke obrambenog planiranja koji osiguravaju metodologiju i mehanizme za određivanje vojnih snaga potrebnih za provođenje

52

politike Saveza, za usklađivanje planova za nacionalnu obranu i za uspostavu planiranih ciljeva vojnih snaga koji su u interesu Saveza kao cjeline.1 Postupak planiranja uzima u obzir mnoge čimbenike, obuhvaćajući promijenjene političke okolnosti, procjene NATO-ovih vojnih zapovjednika o vojnim snagama potrebnim za ispunjenje zadaća, tehnološka dostignuća, značaj pravedne podjele uloga, rizika i odgovornosti unutar Saveza, i individualne ekonomske i financijske mogućnosti država članica. Na taj način, postupak osigurava da se sva bitna pitanja zajednički razmotre kako bi se na najpovoljniji način iskoristili kolektivni nacionalni resursi na raspolaganju za NATO zadaće.

Bliska suradnja između međunarodnog civilnog i vojnog osoblja, vojnih vlasti NATO-a i vlada članica NATO-a održava se putem godišnje razmjene informacija o nacionalnim planovima. Ova razmjena informacija omogućava da se namjere svake države usporede sa sveukupnim zahtjevima NATO-a i, prema potrebi, da ih se ponovo razmotri s obzirom na nove ministarske političke smjernice, na zahtjeve za modernizacijom i na promjene uloga i odgovornosti samih vojnih snaga. Svi se ovi aspekti neprestano podvrgavaju reviziji i pomno ispituju na svakom stupnju ciklusa obrambenog planiranja.

Revizija postupka obrambenog planiranja Nakon revizije čiju su provedbu zatražili ministri obrane 2003. godine,

čelnici država i vlada su na Istambulskom sastanku na vrhu 2004. godine pozdravili promjene koje su trebale postupak planiranja Saveza učiniti pristupačnijim za trenutne i buduće operativne zahtjeve. Dogovorene promjene podržavaju daljnji preustroj vojnih sposobnosti Saveza kroz usklađen i pojednostavljen postupak zamišljen da osigura nastavak razvoja vojnih snaga i mogućnosti NATO-a potrebnih za provođenje niza misija Saveza. To znači pružanje potpore operacijama koje bi mogla voditi Europska unija u kontekstu svog strateškog partnerstva s NATO-om. U tom istom kontekstu, postupak omogućuje potporu NATO-a svim europskim saveznicima, u sklopu njihovog planiranja, za sudjelovanje u operacijama pod vodstvom EU-a.

Od 1991. godine, polazna je točka za obrambeno planiranje bio Strateški koncept (Strategic Concept) Saveza u kojem su u opširnim okvirima izloženi saveznički ciljevi i sredstva za njihovo postizanje. Izvorni Strateški koncept zamijenjen je novim koji su čelnici država članica NATO-a odobrili tijekom Washingtonskog sastanka na vrhu u travnju 1999. godine. Revizija obrambenog planiranja koju je provodio Odbor za obrambenu reviziju (Defence Review Committee, DRC) tijekom 2003. i 2004. godine, a koja je donijela promjene u cilju olakšanja preustroja vojnih sposobnosti NATO-a, kao polazište je uzela

1 Francuska ne sudjeluje u dogovorima planiranja vojnih snaga NATO-a..

53

Strateški koncept, razvoj novih zadaća i izazova Saveza te razvoj sigurnosnog okružja u cjelini.

Dok obrambeno planiranje u najširem smislu obuhvaća široki raspon disciplina planiranja, od planiranja vojnih snaga i naoružanja do logistike, standardizacije, nuklearnog planiranja, komunikacija, planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, protuzračne obrane (vidi X. dio) i planiranja sredstava (vidi II. dio), područje obrambenog planiranja koje je bilo zahvaćeno revizijom obuhvaća postupke obrambenog planiranja NATO-a te odnos postupaka i disciplina planiranja. U ovom kontekstu, zadaća obrambenog planiranja jest osigurati okvir koji dopušta da dogovori o planiranju nacionalne i multinacionalne obrane budu usklađeni kako bi se najučinkovitije ispunili dogovoreni zahtjevi Saveza. Cilj obrambenog planiranja jest osigurati raspoloživost nacionalnih vojnih snaga i sposobnosti, potrebnih za obavljanje cijelog niza misija Saveza postavljanjem normi i procjenjivanjem razine ispunjenja normi.

U zaključcima revizije preporučeno je očuvanje temeljnih načela postupka obrambenog planiranja što obuhvaća i strukturu zasnovanu na tri stupa. Načela se temelje, kao prvo, na sveukupnim političkim smjernicama, kao drugo, na prihvaćanju dogovorenih normi planiranja u svrhu ispunjenja ciljeva postavljenih u smjernicama i, kao treće, na sustavnom postupku revizije koji nadgleda te, tamo gdje je potrebno, prilagođava ili ispravlja ispunjavanje normi. Međutim, izvršene su promjene koje utječu na trajanje ciklusa planiranja i na periodičnost etapa planiranja. Također su se dogodile promjene u postupcima razvoja političkih smjernica, a zahvatile su i razine koje su zacrtavale smjernice uvodeći razliku između Opsežnih političkih smjernica (Comprehensive Political Guidance) koje su dogovarane na visokoj razini i detaljnijih smjernica koje su izrađivane rutinski kao dio uobičajenih postupaka postupka obrambenog planiranja unutar NATO-a pod nadležnošću Sjevernoatlantskog vijeća ili Odbora za obrambeno planiranje.

Političke će smjernice uzeti u obzir ideju poznatu pod nazivom «razina ambicije» NATO-a. Ovaj naziv se odnosi na dogovorenu procjenu vlada članica o broju, veličini i naravi akcija koje bi NATO morao moći voditi. Uz ovu procjenu, a s obzirom na planiranje vojnih snaga, političke smjernice također obuhvaćaju smjernice koje su dogovorene na sastanku ministara obrane unutar Odbora za obrambeno planiranje kao i dodatne smjernice koje mogu biti također dogovorene unutar Odbora za obrambeno planiranje, ali na stalnim zasjedanjima na razini veleposlanika.

Treba također spomenuti dva posebna područja koja vode prema promjenama postupka obrambenog planiranja i koja su zahvaćena revizijom. Kao prvo, revizija dopušta da se kroz postupke planiranja uvedu mjere koje će poboljšati suradnju između NATO-a i Europske unije na području obrambenog planiranja i poboljšanja sposobnosti. To je zamišljeno kako bi se

54

pitanju raspoloživosti vojnih snaga za operacije pod vodstvom EU-a pristupilo na sveobuhvatniji način. Kao drugo, revizija prepoznaje potrebu za boljom suradnjom i usklađenošću sveukupnih disciplina obrambenog planiranja, te obuhvaća pripreme za daljnji rad u odgovarajućim područjima kako bi se to i ostvarilo.

U skladu s preporukama revizije, smjernice koje predstavljaju prvi korak u postupku obrambenog planiranja izdaju ministri obrane svake četvrte godine, s mogućnošću korigiranja svake druge godine kada je potrebno, u dokumentu pod imenom «Ministarske smjernice». Ove smjernice primjenjuju se općenito na obrambeno planiranje te poglavito na planiranje vojnih snaga i odražavaju političke, ekonomske, tehnološke i vojne čimbenike koji bi mogli utjecati na razvoj vojnih snaga i sposobnosti i na njihove strateške dosege. «Ministarske smjernice» postavljaju prioritete i interesna područja o kojima, kao prvo, trebaju povesti računa Vojne vlasti NATO-a pri zacrtavanju ciljeva vojnih snaga, a potom i zemlje članice pri vlastitom planiranju. Ovaj se dokument bavi planiranjem vojnih snaga i sposobnosti potrebnih za zajedničku obranu i za nepredviđene situacije koje se nalaze izvan opsega članka 5. Washingtonskog sporazuma. On također može poslužiti kao smjernica za suradnju s ostalim organizacijama, a od 1997. godine obuhvaća i političke smjernice koje definiraju izgledni opseg za operacije pod vodstvom Europske unije.

Planske smjernice i ciljevi snagaPosebne planske smjernice za oružane snage svake zemlje članice izrađuju

se na temelju ministarskih smjernica. Ove smjernice, kojima kao početna točka služi utvrđivanje vojnih zahtjeva Strateških zapovjedništava NATO-a, obuhvaćaju NATO ciljeve snaga (NATO force goals) koji su razvijeni iz nacrta plana snaga Savezničkog zapovjedništva za tranformaciju (Allied Command Transformation) kako bi omogućili da Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations) izvrši cijeli niz operativnih misija koje mu može povjeriti Sjevernoatlantsko vijeće. O nacrtima prijedloga se potom raspravlja sa svim članicama pojedinačno i, ako je potrebno, oni bivaju izmijenjeni i dopunjeni prije nego o njima zajednički raspravlja Vojni odbor NATO-a. Tijekom rasprave se vodi računa o vojnoj utemeljenosti i tehničkoj ostvarivosti prijedloga, a iz rasprave proizlazi nacrt prijedloga vojnih snaga zasnovan na zaključcima Vojnog odbora, koji se potom podastire Odboru za obrambeno planiranje koji ga treba odobriti i službeno prihvatiti kao NATO ciljeve snaga. Ponekad ciljevi snaga mogu biti dopunjeni ciljevima reinvestiranja koji su sastavljani na zahtjev vlada članica. Ciljevi reinvestiranja objedinjuju, s jedne strane, utvrđivanje onih dijelova snaga koji više nisu potrebni kako bi Savez ispunjavao svoje zadaće te se mogu ukinuti i, na drugoj strani, utvrđivanje ostalih prioritetnih sposobnosti koje bi mogle biti financirane iz sredstava dobivenih ukidanjem nepotrebnih dijelova.

55

Ciljevi u pravilu pokrivaju četverogodišnji period, ali u pojedinim slučajevima zadiru dalje u budućnost. Postupci dozvoljavaju dopunjavanje ciljeva kada god to okolnosti zahtijevaju, a obično na polovici planiranog razdoblja.

Obrambena revizija Treći dio ciklusa planiranja snaga predstavlja postupak obrambene

revizije koji se provodi svake druge godine i traje malo duže od godine dana. Obrambena revizija sastoji se od pojedinačnog i zajedničkog proučavanja i procjene planova snaga te odgovarajućeg novčanog planiranja pojedine zemlje članice, što se uspoređuje s mjerilom dogovorenih NATO ciljeva snaga za desetogodišnje plansko razdoblje.

Obrambena revizija služi u dvije svrhe. Ona dopušta procjenu razine ispunjenja ciljeva pojedinih zemalja u odnosu na ciljeve snaga NATO-a, izlazne ciljeve i ciljeve za nacionalnu uporabu. Revizija također omogućava procjenu mjere do koje kombinirane vojne snage i sposobnosti Saveza mogu udovoljiti političkim smjernicama izdanima za trenutno plansko razdoblje. Ove procjene istovremeno predstavljaju kako izmjeru tako i korektivni mehanizam, čime nedostaci izlaze na vidjelo, a isto tako i područja gdje povećana multinacionalna suradnja može donijeti prednosti. Uglavnom, procjene pružaju ocjenu mjere do koje je opterećenje doprinošenja sposobnostima i vojnim operacijama Saveza ravnomjerno raspodijeljeno među zemljama članicama.

Provođenje obrambene revizije koristi dobro utemeljene mehanizme počevši s izdavanjem Upitnika za obrambeno planiranje (Defence Planning Questionnaire) i, potom, s analizom odgovora na Upitnik iz čega proizlazi nacrt Poglavlja o zemljama (Country Chapters) utemeljen na podacima koje unosi međunarodno osoblje za obrambeno planiranje NATO-a i dva Strateška zapovjedništva. Revidirana Poglavlja o zemljama se multilateralno ocjenjuju na razini Odbora za obrambenu reviziju nakon što je održan trostrani sastanak sa svakom zemljom članicom u dotičnim glavnim gradovima. Ovakav postupak ima za cilj pomiriti moguće razlike između nacionalnih planova i ciljeva i onih koji su zastupljeni unutar NATO ciljeva snaga. Kada se ocjenjivanje završi, Poglavlja o zemaljama su preinačena u pojedinačne nacionalne dopune općeg izvješća koje se treba podastrijeti Odboru za obrambeno planiranje na njegovom proljetnom ministarskom sastanku.

Ovaj se postupak ponavlja tijekom nekoliko mjeseci za svaku zemlju članicu koja je dio integriranog vojnog sustava NATO-a, a završava s pripremom Skupnog izvješća (General Report). Ovo izvješće također obuhvaća izvješće Vojnog odbora o vojnoj prikladnosti NATO Plana snaga (NATO Force Plan) u nastajanju i o razini pratećeg vojnog rizika. Naposljetku, Skupno izvješće sadrži dio koji je usklađen s nadležnim tijelima Europske unije, a temelji se

56

na doprinosima relevantnih europskih zemalja članica i određuje mjeru do koje se može očekivati da plan u nastajanju udovolji zahtjevima vojnih snaga i sposobnosti EU-a.

Cjelokupni postupak planiranja snaga može sadržavati jedan dodatni element u obliku Cjelokupne procjene sadržaja obrambenog planiranja (Overall Summary Appraisal of Defence Planning) koju Glavni tajnik NATO-a može predstaviti u bilo kojem trenutku i dati svoj pogled na trenutno i buduće stanje obrane Saveza i njegovih planova o vojnim snagama. Procjena može poslužiti da se ukaže na točke koje se odnose na pojedine nacionalne planove, te može pomoći da se uspostavi veza između različitih područja obrambenog planiranja koja se inače ne bi mogla razmatrati u uzajamnom odnosu.

Mnoštvo gore navedenih elemenata postupaka obrambenog planiranja i snaga NATO-a se sve više koristi unutar strukture Partnerstva za mir kao sredstva pomoću kojih se može unaprijediti interoperabilnost između vojnih struktura NATO-a i zemalja partnera, pomoći u postupku preustroja obrane zemljama partnerima i olakšati sudjelovanje zemalja partnera u operacijama pod vodstvom NATO-a.

57

POGLAVLJE 4

ZAJEDNIČKI FINANCIRANA SREDSTVA, PRORAČUN I UPRAVLJANJE FINANCIJAMA

NATO je međuvladina organizacija čiji članovi daju sredstva koja su potrebna za njegov svakodnevni rad i osiguravanje uvjeta za konzultacije, donošenje odluka te, kasnije, primjenu dogovorene politike i aktivnosti. Vojna struktura pruža potporu NATO-u u zajedničkoj obrani zemalja članica, suradnji sa zemljama partnerima NATO organizacije i primjeni politike Saveza glede mirovnih operacija i na ostalim područjima. Kako NATO ima samo ograničen broj stalnih zapovjedništava i male stalne snage, veći dio doprinosa svake zemlje članice NATO-u, kada je riječ o sredstvima, indirektno dolazi kroz troškove nacionalnih oružanih snaga pojedine članice i kroz nastojanja da te snage postanu interoperabilne sa snagama ostalih članica kako bi mogle sudjelovati u multinacionalnim operacijama. Također, zemlje članice se izlažu troškovima za rasporedive snage koji se javljaju uvijek kada dobrovoljno ponude snage za sudjelovanje u operacijama pod vodstvom NATO-a.

Stoga, uz nekolicinu iznimaka, NATO financiranje ne pokriva troškove vojnih snaga ili materijalnih vojnih sredstava kao što su brodovi, podmornice, letjelice, tenkovi, topništvo ili oružani sustavi. Važna iznimka su NATO Zračne snage za rano upozorenje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control Force), skupina zrakoplova opremljenih radarima koje zemlje članice zajednički osiguravaju, posjeduju, održavaju i kojima zajednički upravljaju, a stavljene su pod operativno zapovijedanje i kontrolu NATO Zapovjednika snaga (NATO Force Commander) odgovornog Strateškim zapovjednicima NATO-a. NATO također financira ulaganja izravno usmjerena prema zajedničkim potrebama, kao što su protuzračna obrana, sustavi zapovijedanja i kontrole ili komunikacijski sustavi unutar Saveza koji se ne mogu dodijeliti kao obveza pojedinim zemljama. Takve investicije je potrebno održavati, modernizirati te, konačno, zamijeniti u skladu s promjenjivim zahtjevima i tehnološkim razvojem i osiguravanje sredstava za njih također predstavlja značajan udio u financiranju NATO-a.

Zemlje članice izravno financiraju proračune kojima neposredno upravlja NATO, sukladno dogovorenoj formuli o podjeli troškova koja je okvirno izračunata u odnosu na sposobnost plaćanja pojedine zemlje. Ovi doprinosi predstavljaju mali postotak sveukupnog proračuna za obranu svake članice te, u pravilu, zemlje članice financiraju izdatke onih struktura NATO-a u kojima sudjeluju. U okviru NATO-a, ovi doprinosi često slijede načelo zajedničkog financiranja.

58

Projekti, također, mogu biti zajednički financirani, što znači da zemlje sudionice mogu utvrditi zahtjeve, prioritete i dogovore o financiranju, međutim NATO pruža politički i financijski nadzor. Uobičajeno, dogovori o zajedničkom financiranju vode k osnivanju organizacije za upravljanje i agencije za primjenu u područjima kao što su proizvodnja zrakoplova i helikoptera, protuzračna obrana i logistika. K tomu, zemlje članice NATO-a mogu surađivati u okviru NATO-a, po ad hoc načelu, u nizu drugih aktivnosti manjeg opsega. Ova suradnja može poprimiti oblike dogovora o zakladnim fondovima, doprinosa u robi, ad hoc dogovora o podijeli troškova i donacija.

Zajedničko financiranjeKao što je već ranije obrazloženo, najveći dio sredstava je nacionalan.

Planiranje sredstava NATO-a nastoji osigurati Savezu sposobnosti koje su mu potrebne, ali se usredotočuje na elemente koji su združeni u zajedničkom financiranju, tj. ondje gdje članice udružuju sredstva u okviru NATO-a. Kada se pojave troškovi, potencijalne doprinoseće zemlje raspravljaju da li treba primijeniti načelo zajedničkog financiranja tj. da li zahtjevi služe interesu svih doprinosećih zemalja, te one stoga trebaju zajednički snositi troškove.

Struktura zajedničkog financiranja je raznovrsna i decentralizirana. Određene aktivnosti međunarodne suradnje koje se odnose na istraživanje, razvoj, proizvodnju i logističku potporu ne obuhvaćaju sve zemlje, a u nekim slučajevima mogu obuhvatiti samo mali broj zemalja članica. Ove aktivnosti, od kojih većinom upravljaju NATO Organizacije za proizvodnju i logistiku (NATO Production and Logistics Organisations), podređene su općim financijskim i obračunskim propisima NATO-a, ali ipak funkcioniraju u virtualnoj samostalnosti pod poglavljima koja im je dodijelilo Sjevernoatlantsko vijeće.

Kriteriji za zajedničko financiranje neprekidno se revidiraju, a promjene se mogu provesti kao rezultat novih nepredviđenih izdataka, kao npr. potreba za razvojem jasnih odrednica za dijelove troškova za odgovor na krizne situacije koji bi trebali teretiti međunarodne proračune i onih koji bi trebali biti financirani iz nacionalnih proračuna. Ostale promjene mogu nastati uslijed organizacijskog ili tehnološkog razvoja ili, jednostavno, uslijed potrebe za kontrolom troškova kako bi se udovoljilo zahtjevima unutar posebnih limita financiranja. Usprkos ovim izazovima, načelo zajedničkog financiranja utemeljeno na konsenzusu i dalje predstavlja temelj rada Saveza.

Dogovori o zajedničkom financiranju obuhvaćaju prije svega Civilni i Vojni proračun NATO-a kao i NATO Program za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme, NSIP). Ovo su jedini fondovi gdje čelnici NATO-a postavljaju zahtjeve i prioritete sukladno sveobuhvatnim ciljevima i prioritetima Saveza.

59

Civilni proračun

Civilni je proračun razvijen na okviru utemeljenom na ciljevima, što uspostavlja jasne veze između Strateških ciljeva NATO-a i sredstava potrebnih kako bi se oni postigli. On osigurava fondove za troškove zaposlenika, operativne troškove, te kapitalne i programske troškove potrebne kako bi se postigla četiri glavna i tri potporna cilja.

Glavne ciljeve čine: - osiguranje učinkovite politike, planiranja i sredstava kao potpora

operacijama NATO-a unutar sjevernoatlantskog prostora i izvan njega; - provođenje potrebne politike i planiranje rada s ciljem promicanja i

potpore poboljšanih sposobnosti Saveza; - potpora aktivnostima savjetovanja i suradnje s partnerima s ciljem jačanja

sigurnosti i odgovora na nove izazove i prijetnje sigurnosti u euroatlantskom prostoru;

- jačanje potpore i izgradnja svijesti o NATO-u, njegovim operacijama i ulozi u promicanju sigurnosti kroz javnu diplomaciju.

Ciljevi potpore sastoje se od: - pružanja profesionalnih usluga i usluga potpore Sjevernoatlantskom

vijeću, podčinjenim odborima i Međunarodnom osoblju; - upravljanje objektima i lokacijom glavnog sjedišta NATO-a (NATO HQ)

i održavanje istih; - osiguravanje široke sigurnosne politike NATO-a kao i sigurnog i

postojanog okružja za cjelokupno NATO osoblje te operacije.

Civilni je proračun financiran prvenstveno kroz ministarstva vanjskih poslova svake zemlje članice, nadgleda ga Odbor za civilni proračun (Civil Budget Committee), a primjenjuje Međunarodno osoblje NATO-a.

Vojni proračun

Vojni proračun pokriva operativne troškove i troškove održavanja međunarodne vojne strukture. Njime su obuhvaćeni, na primjer, Vojni odbor, Međunarodno vojno osoblje, vojne agencije, dva strateška zapovjedništva i pridružena zapovjedništva, njihovi zapovjedno-informacijsko-komunikacijski sustavi, agencije za istraživanje i razvoj te NATO Zračne snage za rano upozorenje i nadzor. Vojni proračun također pokriva operativne troškove zapovjednih struktura za operacije i misije odgovora na krizne situacije poduzete od strane NATO-a.

On je prvenstveno financiran kroz ministarstva obrane svake zemlje članice, nadgleda ga Odbor za vojni proračun, a primjenjuju pojedinačni nositelji proračuna.

60

NATO Program za sigurnosna ulaganja

Zemlje članice NATO-a također ulažu u NATO Program za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme, NSIP). Ovim su programom pokrivena veća ulaganja u infrastrukturu, te ulaganja u zapovijedanje i nadzor potrebna za pružanje potpore strateškim zapovjedništvima NATO-a, a koja su izvan opsega nacionalnih obrambenih zahtjeva pojedinačnih zemalja članica. Za Vojni proračun, kao i za NSIP, vrijedi pravilo «uz»: «Zajedničko financiranje će se usredotočiti na ispunjenje onih zahtjeva koji se javljaju uz zahtjeve za koje se logično očekuje da budu financirani iz nacionalnih sredstava». NSIP, na primjer, obuhvaća financiranje operacija za odgovore na krizne situacije, vojnih instalacija i sposobnosti kao što su komunikacijsko-informacijski sustavi, zrakoplovnih zapovjedništava i sustava nadzora zračnog prostora, satelitskih komunikacija, vojnih stožera, uzletišta, naftovoda i naftnih zaliha, luka i navigacijskih pomagala.

NSIP se financira kroz ministarstva obrane svake zemlje članice, a nadzire ga Odbor za infrastrukturu (Infrastructure Committee). Projekte NSIP-a provode pojedinačne zemlje domaćini ili različite agencije i strateška zapovjedništva NATO-a, prema njihovom području stručnosti.

Upravljanje sredstvima

Od sredine 90-ih, pod pritiskom zahtjeva za optimalizacijom raspodjele zajednički financiranih vojnih resursa, zemlje članice ojačale su NATO-ovu strukturu upravljanja promičući razvoj tzv. paketa sposobnosti i osnivajući Viši odbor za resurse (Senior Resource Board, SRB) koji je nadležan za upravljanje cjelokupnim vojnim sredstvima (osim onih pod nadležnošću Civilnog proračuna).

Paketi sposobnosti identificiraju sredstva kojima NATO zapovjednici raspolažu te ona koja traže za izvršavanje određenih zadaća. Oni predstavljaju prvorazredan način procjene zajednički financiranih dodataka (uključujući i investiranje i tekuće operativne troškove i one od održavanja), kao i civilno i vojno ljudstvo potrebno za izvršavanje zadaće. Reviziju ovih paketa vrši Viši odbor za resurse koji se sastoji od nacionalnih predstavnika zemalja članica, predstavnika Vojnog odbora i Strateških zapovjednika NATO-a te predsjedavajućih Odbora za vojni proračun, Odbora za infrastrukturu i NATO Odbora za ljudstvo (NATO Defence Manpower Committee). Viši odbor za resurse odobrava pakete sposobnosti s gledišta financijskih implikacija prije nego li ih usvoji Sjevernoatlantsko vijeće ili Odbor za obrambeno planiranje, sukladno nadležnosti. SRB također godišnje preporučuje za odobrenje Sjevernoatlantskom vijeću sveobuhvatni srednjoročni plan sredstava, koji

61

određuje financijske limite za sljedeću godinu i planske stavke za naredne četiri godine.

U okviru ovih parametara Odbor za vojni proračun, Odbor za infrastrukturu i Odbor za ljudstvo nadgledaju pripremanje i izvršavanje svojih proračuna i planova. Nadalje, Viši odbor za resurse izrađuje godišnje izvješće, koje Sjevernoatlantskom vijeću omogućuje praćenje prikladnosti raspodjele sredstava u odnosu na potrebe, kao i reviziju implikacija vojnih sredstava iz zajedničkih fondova na zajednički financiran proračun NATO-a u okviru nove politike Saveza.

Financijsko upravljanje

Upravljanje financijama u okviru NATO-a strukturirano je na način da osigura da zemlje članice koje financiraju izdatke vezane uz pojedine aktivnosti imaju i konačni nadzor nad izdacima i da oni budu podložni konsenzusu među njima.

Nadzor se na svim razinama odlučivanja provodi pomoću općih ograničenja (npr. raspodjela fiksnih sredstava za operativne troškove) ili posebnih ograničenja (npr. privremeno zamrzavanje kredita ili nametanje posebnih ekonomskih mjera). Takva ograničenja ili mjere nadzora mogu se ugraditi u uvjete pod kojima se odobrava proračun ili ih mogu provoditi zemlje koje daju sredstva kroz posebne intervencije tijekom izvršavanja proračuna. Financijski upravitelji, kao što su Glavni tajnik NATO-a, Strateški zapovjednici NATO-a, niži zapovjednici te ostali čelnici radnih tijela NATO-a raspolažu određenom diskrecijom koja im daje pravo predlaganja i izvršavanja svojih proračuna.

Ne postoji jedinstveno tijelo koje vrši direktan upraviteljski nadzor nad sva četiri glavna elementa financijske strukture NATO-a: Međunarodno osoblje (financirano iz Civilnog proračuna); međunarodna vojna struktura (financirana iz Vojnog proračuna); Program za sigurnosna ulaganja; i specijalizirane Organizacije za proizvodnju i logistiku. Ove Organizacije su podijeljene u dvije skupine: one koje su financirane kroz dogovore koji se odnose na međunarodnu vojnu strukturu; i one koje funkcioniraju pod poglavljima koja im je dodijelilo Sjevernoatlantsko vijeće, s vlastitim Upravnim odborom (Board of Directors), odborima financija i različitim izvorima financiranja kroz nacionalne proračune.

62

Financijsko upravljanje organizacijskim proračunima

Financijsko upravljanje Civilnim i Vojnim proračunom razlikuje se od upravljanja Programom za sigurnosna ulaganja. Financijske odredbe osiguravaju temeljna jedinstvena načela oko kojih je izgrađena cjelokupna financijska struktura. Ove odredbe odobrava Sjevernoatlantsko vijeće, a upotpunjene su pravilima i postupcima pomoću kojih se prilagođavaju posebnim tijelima i programima NATO-a.

Proračun je godišnji, podudara se s trajanjem kalendarske godine. Priprema se pod ravnanjem čelnika pojedinog tijela NATO-a, pregledava ga i predlaže njegovo odobravanje financijski odbor koji se sastoji od predstavnika doprinosećih zemalja, dok ga odobrava Sjevernoatlantsko vijeće. Nepostizanje konsenzusa prije početka financijske godine povlači za sobom neodobravanje proračuna te financiranje operacija pod nadzorom financijskog odbora kroz privremenu raspodjelu sredstava ograničenu na razinu prošlogodišnjeg proračuna. Ovaj način financiranja može trajati šest mjeseci, nakon čega Vijeće mora ili odobriti proračun ili donijeti odluku o nastavku privremenog financiranja.

Kada je proračun odobren, čelnik dotičnog tijela NATO-a ima ovlasti koristiti ga sukladno potrebama rada te uporabi stavki za odobrene svrhe. Ovo pravo je ograničeno na različitim razinama u skladu s Financijskim propisima (Financial Regulations) koji reguliraju pitanja poput javnog natječaja za nabavu te usluge, ili korekcije kredita (smanjenje ili povećanje prvotne procjene). Diskreciono pravo za trošenje proračuna može biti nadalje ograničeno posebnim obvezama traženja prethodne suglasnosti za izdatke. Financijski odbor može s vremena na vrijeme nametnuti ovu obvezu u interesu strogog provođenja nove politike ili u interesu praćenja primjene složenih inicijativa kao što je organizacijski preustroj.

Financijsko upravljanje NATO Programom za sigurnosna ulaganja

Primjena NATO Programa za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme, NSIP) temelji se na paketima sposobnosti. Kada su oni odobreni, može započeti odobravanje pojedinačnih projekata pod nadzorom Odbora za infrastrukturu. Zemlja domaćin (ili zemlja na čijem se teritoriju projekt provodi ili agencija NATO-a ili strateško zapovjedništvo) priprema zahtjev za odobravanjem projekta. Kada se Odbor složi s projektom, zemlja domaćin može započeti izradu konačnog nacrta projekta, pripremu javnog natječaja i primjenu projekta. Ukoliko nije drugačije dogovoreno s Odborom za infrastrukturu, postupak javnog natječaja provodi se među tvrtkama iz onih zemalja koje ulažu u projekt.

63

Sustav upravljanja financijama koji se upotrebljava u NSIP-u temelji se na međunarodnom obračunskom postupku. Zemlje domaćini izvještavaju o predviđenim izdacima za odobrene projekte koji su u njihovoj nadležnosti. Prema dogovorenim proračunima Odbora za infrastrukturu, Međunarodno osoblje računa iznose koje treba platiti svaka zemlja kao i one koji se dodjeljuju zemlji domaćinu. Daljnji proračuni određuju iznose plaćanja, valute, te kojoj će se naciji ili agenciji NATO-a dodijeliti sredstva koja se obračunavaju tromjesečno. Kada je projekt završen, podliježe Združenoj završnoj inspekciji za prihvat (Joint Final Acceptance Inspection) koja provjerava je li sve učinjeno u skladu s odobrenim. Čim Odbor za infrastrukturu prihvati izvješće Združene završne inspekcije za prihvat, ono se unosi u bazu inventara NATO-a.

Postoji nekoliko razina financijskog izvješćivanja. Međunarodno osoblje priprema dva puta godišnje Polugodišnja finacijska izvješća (Semi-Annual Financial Reports) o projektima koji su u tijeku za svaku zemlju domaćina. Predisplatna lista i isplatna lista objavljuju se tromjesečno. Ova se izvješća odnose na prijenos sredstava između zemalja domaćina. Svakog se proljeća priprema Troškovni profil NSIP-a (NSIP Expenditure Profile) koji pokriva razine troškova NSIP-a za sljedećih 10 godina. Financijska izvješća NSIP-a pripremaju se svake godine u proljeće. U njima je prikazano financijsko stanje NSIP-a na dan 31. prosinca svake godine i sažetak aktivnosti tijekom godine. Ova izvješća služe kao temeljne odrednice raspravama unutar Odbora za infrastrukturu o stanju NSIP-a.

Financijski nadzor

Iako je u pogledu Civilnog i Vojnog proračuna čelnik dotičnog tijela NATO-a najodgovorniji za pravilnu pripremu i izvršavanje proračuna, administrativnu potporu mu u velikoj mjeri pruža Financijski nadzornik (Financial Controller). Sjevernoatlantsko vijeće ima pravo imenovanja ovog dužnosnika, ali ono može ovlastiti mjerodavni financijski odbor za izvršenje ove zadaće. Svaki Financijski nadzornik ima pravo obratiti se financijskom odboru u slučaju trajnog neslaganja s čelnikom dotičnog tijela NATO-a glede planirane transakcije. Odgovornost upravljanja financijama NSIP-a ostaje zadaćom Nadzornika za infrastrukturu (Controller for Infrastructure). On provodi financijski nadzor i nadzor primjene proračuna uz pomoć stručnog osoblja.

Financijski nadzornik ima zadaću osigurati da se svi aspekti izvršavanja proračuna uklapaju u odobrenje troškova, u moguće posebne mjere nadzora naložene od strane financijskog odbora te u Financijske propise (Financial Regulations) s njihovim pravilima i postupcima primjene. On također može u skladu s unutrašnjim pravilima o reviziji ustanoviti dodatne nadzore i postupke koje smatra potrebnima za održavanje poslovanja.

64

Glavna je zadaća Financijskih nadzornika strateških zapovjedništava NATO-a (tj. Financijski nadzornici za Vrhovno savezničko zapovjedništvo za Europu i Vrhovno savezničko zapovjedništvo za transformaciju; za dodatne podatke o ovim zapovjedništvima vidi III. dio) osigurati da doprinoseće zemlje sredstva potrebna za izvršavanje proračuna redovito uplaćuju u skladu s dogovorenim režimom podjele troškova i u zadanim iznosima, kako bi se izbjegla prevelika gotovinska akumulacija u međunarodnoj riznici. Rezultat svih ovih aktivnosti vidi se u godišnjim financijskim izvješćima koja se pripremaju i daju na provjeru Međunarodnom odboru revizora (International Board of Auditors).

Nezavisan Međunarodni odbor revizora za NATO odgovoran je za reviziju računa različitih tijela NATO-a, te učinkovitost i djelotvornost financijske strane njihovih programa kao i za reviziju troškova unutar Programa za sigurnosna ulaganja NATO-a. Mandat Međunarodnog odbora obuhvaća ne samo financijske revizije već i one o rezultatima poslovanja, pa je stoga uloga ovog odbora proširena na skupnu reviziju upravljanja poslovanjem. Odbor je sastavljen od dužnosnika nacionalnih tijela revizije iz svih zemalja članica koje imenuje Vijeće, i koji su jedino odgovorni Vijeću. Glavna zadaća odbora je osigurati jamstva Sjevernoatlantskom vijeću i vladama članicama da su zajednički fondovi valjano korišteni za namirenje odobrenih troškova, te da su ti troškovi unutar dodijeljenih fizičkih i financijskih odobrenja.

65

POGLAVLJE 5

NUKLEARNA POLITIKA

Nuklearna strategija i položaj snaga NATO-a predstavljaju neodvojive dijelove sveukupne strategije Saveza u sprječavanju rata. Oni imaju temeljnu političku ulogu u očuvanju mira i u doprinosu stabilnosti euroatlantskog prostora. Međutim, uslijed važnog sigurnosnog napretka poslije završetka Hladnog rata, Savez je radikalno smanjio svoju ovisnost o nuklearnim snagama. Nuklearne sile NATO-a – Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države – poduzele su unilateralne korake prestanka modernizacije svojih nuklearnih snaga. Štoviše, strategija Saveza i nadalje se temelji na prevenciji rata, ali više ne dominira mogućnost eskalacije u koju je uključena primjena nuklearnog naoružanja, a nuklearne snage Saveza više nisu usmjerene prema određenoj zemlji. Među koracima koje je Savez poduzeo kako bi se prilagodio novom sigurnosnom okružju, područja nuklearne strategije i položaja snaga su bila prva koja su izložena najradikalnijim promjenama.

Nuklearne snage NATO-a daju svoj doprinos europskom miru i stabilnosti putem isticanja iracionalnosti velikog rata u euroatlantskim prostorima. One ističu da agresija na NATO postaje nepredvidljiv i neprihvatljiv čin, što se ne može postići isključivo konvencionalnim vojnim snagama. One također stvaraju nesigurnost svakoj državi koja bi mogla razmatrati mogućnost sticanja političke ili vojne prednosti putem prijetnje ili primjenom nuklearnog, biološkog ili kemijskog naoružanja (NBC) protiv Saveza. Promičući europsku stabilnost, pomažući u obeshrabrivanju onih prijetnji koje su u svezi s primjenom oružja za masovno uništenje i doprinoseći zastrašivanju od primjene tog naoružanja, nuklearni stav NATO-a služi ne samo interesima saveznika, već i zemljama partnerima i cijeloj Europi.

Umanjivanje oslanjanja NATO-a na svoje nuklearne snage očitovalo se u velikim smanjenjima samih snaga. Godine 1991., NATO je odlučio smanjiti broj oružja koje je u substrateškim2 silama u Europi održano na više od 85% u usporedbi s hladnoratovskom razinom. Uz smanjenje ovakvih substrateških snaga, substrateške snage koje su bile na raspolaganju saveznicima također su radikalno smanjene.

2 Nazivi «strateški» i «substrateški» imaju pomalo različita značenja u različitim zemljama. Strateška nuklearna oružja obično se definiraju kao oružja «interkontinentalnog» dometa (preko 5500 kilometara), ali u nekim kontekstima mogu obuhvaćati i balističke projektile manjeg i srednjeg dometa. Naziv «substrateška» nuklearna oružja koristi se u dokumentima NATO-a od 1989. godine za nuklearna oružja kratkog i srednjeg dometa, a sada se prvenstveno odnosi na ukrcana naoružanja na zrakoplove dvostruke namjene NATO-a kao i za mali broj bojevih glava «Trident» u posjedu Ujedinjenog Kraljevstva (ostala substrateška nuklearna naoružanja povučena su iz Europe te potom uništena).

66

Jedino kopneno nuklearno naoružanje koje NATO zadržava u Europi su gravitacijske bombe za zrakoplove s dvostrukom primjenom. Broj tog oružja također je bitno smanjen te se ono čuva na manjem broju lokacija uz iznimno jako osiguranje. S tim u vezi, razina borbene spremnosti tih zrakoplova za ove zadaće postupno je smanjena, a veći značaj se pridaje njihovim konvencionalnim zadaćama.

Saveznici su prosudili da se potrebe Saveza u predvidivoj budućnosti mogu zadovoljiti putem tog «substrateškog» položaja snaga. NATO je također izjavio da širenje Saveza neće povlačiti za sobom izmjene u njegovu stavu prema nuklearnom naoružanju. Zemlje NATO-a nemaju niti namjeru, niti plan, a niti potrebu za razmještanjem nuklearnog naoružanja na teritorijima novih članica, niti vide potrebu za promjenom bilo kakvog vida nuklearnog stava i politike NATO-a, a ni u budućnosti ne predviđaju promjenu takvoga stava.

Zajedničku sigurnost, koju pruža nuklearna politika NATO-a, dijele sve članice Saveza, ulijevajući sigurnost bilo kojem članu koji bi se mogao osjećati ranjivim. Prisustvo američkih nuklearnih snaga, stacioniranih u Europi i na raspolaganju NATO-u, predstavlja ključnu političku i vojnu povezanost između europskih i sjevernoameričkih članica Saveza. Istodobno, sudjelovanje nenuklearnih država u nuklearnom stavu Saveza iskazuje solidarnost unutar Saveza, opću predanost država članica cilju očuvanja svoje sigurnosti i dijeljenje tereta i rizika.

Zemlje članice također dijele odgovornost za politički nadzor NATO-ovog nuklearnog stava. Skupina za nuklearno planiranje NATO-a (Nuclear Planning Group) predstavlja forum u kojemu ministri obrane i nuklearnih i nenuklearnih Saveznika (osim Francuske koja ne sudjeluje) sudjeluju u razvoju nuklearne politike Saveza i u odlukama o NATO-ovom nuklearnom stavu.

67

POGLAVLJE 6

EKONOMSKA DIMENZIJA

Ekonomska suradnja unutar Saveza temelji se na članku 2. Sjevernoatlantskog sporazuma koji kaže da će sve zemlje članice «težiti uklanjanju sukoba u svojim međunarodnim gospodarskim politikama i podupirati će međusobnu gospodarsku suradnju».

Kako su temeljne djelatnosti NATO-a sigurnost i obrana, njegova aktivnost na gospodarskom području je usmjerena na posebna ekonomska pitanja vezana uz sigurnost i obranu gdje NATO može ponuditi dodanu vrijednost. NATO-ov opsežan pristup sigurnosti definiran je u Strateškom konceptu (Strategic Concept) iz 1999. godine u kojem je, uz nezaobilaznu obrambenu dimenziju Saveza, dân značaj ekonomskim čimbenicima, političkim i društvenim aspektima, te zaštiti okoliša. Shodno tomu, Organizacija jača suradnju među članicama uvijek kada se radi o ekonomskim pitanjima od posebnog interesa za Savez. Ovo se poglavito odnosi na pitanja koja neposredno utječu na sigurnost i obranu. Savez predstavlja forum na kojem se razmatraju različiti oblici političkih, vojnih i ekonomskih pitanja koja su u međusobnom odnosu.

Ekonomski odbor NATO-a (NATO Economic Committee) je jedini forum Saveza koji isključivo razmatra gospodarski razvoj i njegovu neposrednu povezanost sa sigurnosnom politikom. Odbor koji se sastaje u različitim formatima podupire Gospodarska uprava za obranu i sigurnost (Defence and Security Economics Directorate) Političkih poslova (Political Affairs) i Odjel sigurnosne politike (Security Policy Division) Međunarodnog osoblja NATO-a.

U kontekstu cjelokupnih sigurnosnih interesa Saveza, te uzimajući u obzir prioritete koji iz njih proizlaze, djelokrug Ekonomskog odbora pokriva široki spektar pitanja i redovno obuhvaća studije i procjene koje se odnose na politički i sigurnosni dnevni red NATO-a. Bliska suradnja s mrežom stručnjaka iz glavnih gradova, omogućuje Gospodarskoj upravi za obranu i sigurnost da služi kao jedinstveni forum za razmjenu informacija i ekspertiza o gospodarskoj strani obrane i sigurnosti koje se odnose na zemlje i regije od NATO-ovog interesa, te na područja u kojima NATO ima operativnu ulogu. Gospodarska i financijska dimenzija terorizma postale su stalni dijelovi dnevnog reda uprave. Dogovorene procjene gospodarskih obavještajnih podataka redovito se izrađuju na temelju doprinosa zemalja članica za potrebe Sjevernoatlantskog vijeća, glavnih gradova Saveza i vojnih tijela.

Gospodarska uprava za obranu i sigurnost također sudjeluje u praćenju opće ekonomskih i obrambeno-ekonomskih aspekata Akcijskog plana za

68

članstvo (Membership Action Plan), (vidi VI. dio), kao što su priuštivost i održivost obrambene potrošnje.

Još jedan važan aspekt gospodarske dimenzije NATO-a su aktivnosti suradnje s partnerima i ostalim zemljama s kojima je Savez razvio odnose suradnje koji obuhvaćaju gospodarsko obrambene i sigurnosne djelatnosti. Ove djelatnosti izvode se u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća (Euro-Atlantic Partnership Council), Vijeća NATO-Rusija (NATO-Russia Council), Komisije NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Commission) i odnosa NATO-a s Inicijativom za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative), Mediteranskim dijalogom (Mediterranean Dialogue) i zemljama Istambulske inicijative o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative), (vidi VII. dio). Ova suradnja obuhvaća gospodarske aspekte planiranja obrambenog proračuna i upravljanja sredstvima u obrambenoj potrošnji, pitanja obrambene konverzije (na primjer, prekvalifikacija vojnog osoblja te prenamjena vojnih objekata i obrambene industrije), ekonomske aspekte međunarodne borbe protiv terorizma te ostala relevantna gospodarsko sigurnosna pitanja.

Suradnja u kontekstu Euroatlantskog partnerskog vijeća odvija se kroz kongrese, radionice i sastanke stručnjaka. Zajednički oblici suradnje razvijeni su zajedno s vanjskim ustanovama kao što je Centar George C. Marshall za sigurnosne studije (George C. Marshall Center for Security Studies). Ovi su mehanizmi omogućili da iskustva NATO zemalja budu dostupna zemljama partnerima na brojnim područjima. Nedavni primjeri ove suradnje obuhvaćaju gospodarske dimenzije razvoja obrambenih institucija, gospodarske i financijske aspekte terorizma, gospodarske aspekte sigurnosti i obrane na području južnog Kavkaza i nove tehnike upravljanja obrambenim resursima u savezničkim i partnerskim zemljama. Gospodarska uprava za obranu i sigurnost također prati gospodarsko obrambena i sigurnosna pitanja obuhvaćena Individualnim partnerskim akcijskim planovima (Individual Partnership Action Plans).

Suradnja s Rusijom u okviru Ad Hoc Radne skupine Vijeća NATO-Rusija o obrambenom preustroju (NATO-Russia Council’s Ad Hoc Working Group on Defence Reform) prvenstveno je usredotočena na razmjene na razini stručnjaka o širokom spektru tema od makroekonomskih, financijskih, proračunskih i društvenih aspekata obrambenog preustroja do restrukturiranja obrambenih industrija. Potom je potpisan Memorandum o dogovoru (Memorandum of Agreement) s ruskim Ministarstvom obrane u lipnju 2001. godine, kada je otvoreno Središte NATO-Rusija za informiranje, savjetovanje i obuku (NATO-Russia Information, Consultation and Training Centre) za preobuku vojnog osoblja planiranog za odlazak ili već izlučenog iz oružanih snaga Ruske Federacije. Ovo središte, kojeg financijski potpomaže NATO, radi na prostorima šest ruskih vojnih okruga i organizira tečajeve obuke, obučavanje instruktora, te sastanke stručnjaka o tekućim pitanjima. U nadležnosti središta

69

su i opsežne web stranice koje obuhvaćaju široki niz praktičnih informacija namijenjenih izlučenom vojnom osoblju. Rad središta predstavlja konkretan i praktičan primjer suradnje između NATO-a i ruskog Ministarstva obrane.

U okviru Godišnjih ciljnih planova NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Annual Target Plans) provode se posebne aktivnosti na području gospodarske suradnje. One obuhvaćaju sastanke Združene radne skupine za gospodarsku sigurnost (Joint Working Group on Economic Security), obuku o ekonomskim aspektima donošenja i izvršenja obrambenog proračuna, razmjene o restrukturiranju obrambenih industrija i o socijalnim pitanjima koja se odnose na obrambeni preustroj. Također su organizirana redovita savjetovanja o općoj gospodarskoj politici i o strukturalnim i makroekonomskim pravcima razvoja u Ukrajini. Od 1999. godine, NATO je financirao obuku prekvalifikacije u više gradova u Ukrajini, što je olakšalo poduku stranih jezika i tehnika upravljanja za oko sto bivših ukrajinskih vojnih časnika godišnje. Ovaj je program polučio konkretne rezultate te tako uvelike pomogao procesu reintegracije bivšeg vojnog osoblja.

Opsežni programi prekvalificiranja otpuštenog vojnog osoblja i prenamjena vojnih baza u jugoistočnoj Europi također su pod nadležnošću Gospodarske uprave za obranu i sigurnost. NATO je preuzeo vodstvo u ovim pitanjima u okviru Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu (Stability Pact for South Eastern Europe). Uz pomoć skupina stručnjaka iz NATO i partnerskih zemalja pod vodstvom Gospodarske uprave za obranu i sigurnost, NATO je pomogao nizu zemalja savjetima o razvoju pogodnog programa pretvorbe prilagođenog njihovim potrebama. Ove skupine pružaju ekspertizu, tehničku pomoć i preporuke koje se temelje na općem iskustvu i uzimaju u obzir specifične okolnosti s kojima se susreću dotične zemlje. Rad NATO-a na ovom području znatno doprinosi teškom procesu obrambenog preustroja i konverzije u regiji. Nacrti obrambenog preustroja izrađeni uz pomoć NATO-a, pokazali su svoju vrijednost kao modeli za provedbu projekta.

III. DIO

CIVILNE I VOJNE STRUKTURE NATO-A

POGLAVLJE 7 Civilna organizacija i strukture

POGLAVLJE 8 Glavne zadaće Međunarodnog osoblja

POGLAVLJE 9 Vojna organizacija i strukture

POGLAVLJE 10 Glavne zadaće Međunarodnog vojnog osoblja

POGLAVLJE 11 Specijalizirane organizacije i agencije

POGLAVLJE 12 Glavni odbori i politička tijela NATO-a

73

POGLAVLJE 7

CIVILNA ORGANIZACIJA I STRUKTURE1 Glavno sjedište NATO-a (NATO Headquarters) u Bruxellesu (Belgija)

politički je stožer Saveza. U njemu su smještena nacionalna izaslanstva zemalja članica kao i uredi za vezu ili diplomatske misije zemalja partnera. Oni obavljaju svoje zadaće uz potporu Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja, koji su također smješteni u glavnom sjedištu NATO-a.

Kada odluke koje su poduzele zemlje članice zadiru u vojna pitanja, NATO raspolaže vojnom infrastrukturom i znanjem kako bi učinkovito odgovorio na zahtjeve. Vojni odbor predlaže mjere potrebne za zajedničku obranu euroatlantskog područja i daje smjernice dvojici NATO-ovih strateških zapovjednika, Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za operacije (Supreme Allied Commander Operations) sa sjedištem u Monsu (Belgija) i Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za transformaciju (Supreme Allied Commander Transformation) sa sjedištem u Norfolku (Virginia, Sjedinjene Američke Države). Međunarodno vojno osoblje pruža potporu Vojnom odboru smještenom u glavnom sjedištu NATO-a, te ima sličnu ulogu koju ima Međunarodno osoblje za Sjevernoatlantsko vijeće.

Oko 4200 osoba je zaposleno puno radno vrijeme u glavnom sjedištu NATO-a. Od tog broja, oko 2100 su članovi nacionalnih izaslanstava zemalja članica i djelatnici nacionalnih vojnih predstavništava pri NATO-u. Ovdje ima i oko 1200 civilnih članova Međunarodnog osoblja (obuhvaćajući agencije i ostala tijela NATO-a) i malo više od 500 članova Međunarodnog vojnog osoblja od čega su približno njih 90 civili. Članovi partnerskih misija pri NATO-u broje nešto manje od 400 zaposlenika. Vojno osoblje koje radi za NATO širom svijeta, što obuhvaća i osoblje NATO agencija sa sjedištem izvan Bruxellesa i civile koji su zaposleni u vojnim zapovjedništvima unutar NATO-a, broji oko 5200 članova.

Nacionalna izaslanstvaNacionalna izaslanstva svake zemlje članice imaju položaj veleposlanstava

i na čelu im je veleposlanik (o kojem se govori kao o stalnom predstavniku), koji radi u skladu s napucima iz svoje zemlje te potom podnosi izvješća

1 Sljedeća poglavlja opisuju civilnu i vojnu organizaciju NATO-a, te glavne strukture. S obzirom na reforme u tijeku Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja, detaljnije i svježije informacije koje obuhvaćaju i organizacijske sheme mogu se pronaći na web stranicama NATO-a (www.nato.int).

74

nacionalnim vlastima. Osoblje nacionalnih izaslanstava čine civilni zaposlenici iz ministarstava vanjskih poslova i ostalih mjerodavnih ministarstava koji su izaslani u NATO kako bi predstavljali svoje zemlje.

Uredi za vezu zemalja partnera su diplomatske misije kojima je na čelu veleposlanik ili šef misije, koji je odgovoran za komunikaciju između svog glavnog grada i NATO-a.

Glavni tajnikGlavni tajnik ima trojaku ulogu: prvo i najvažnije, on je predsjedatelj

Sjevernoatlantskog vijeća, Odbora za obrambeno planiranje i Skupine za nuklearno planiranje kao i Euroatlantskog partnerskog vijeća, Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina i Skupine za mediteransku suradnju (Mediterranean Cooperation Group). Kao drugo, on je glavni glasnogovornik Saveza i predstavnik Saveza u javnosti u ime zemalja članica čime odražava njihove zajedničke stavove o političkim pitanjima. Kao treće, on je viši izvršni časnik Međunarodnog osoblja NATO-a, te je odgovoran za primanje i razgovor s osobljem kao i za nadzor njihova rada.

Glavnog tajnika izabiru vlade članice na početno razdoblje od četiri godine. Kao međunarodni državnik s ministarskim iskustvom u vladi neke od zemalja članica, on olakšava donošenje odluka, predvodi i vodi postupak donošenja odluka konsenzusom unutar Saveza. On može predložiti teme rasprave i ovlašten je upotrijebiti svoje posredničke usluge u slučaju nesuglasica između zemalja članica.

Njegova mu uloga dopušta da utječe na postupak donošenja odluka, ali da pri tome poštuje temeljno načelo po kojem odluke mogu donositi jedino same vlade članice. Stoga, on koristi svoj utjecaj za ohrabrivanje i poticanje vlada članica na poduzimanje inicijativa i na, ukoliko je potrebno, usklađivanje svojih stavova u interesu Saveza kao cjeline.

Kao viši predstavnik Organizacije, Glavni tajnik zastupa Organizaciju u javnosti, u odnosima s ostalim organizacijama, s vladama zemalja nečlanica i s međunarodnim medijima.

Glavnom tajniku pomaže zamjenik Glavnog tajnika (Deputy Secretary General) koji ga zamjenjuje u odsutnosti. Zamjenik Glavnog tajnika je predsjedatelj određenog broja viših odbora, ad hoc skupina i radnih skupina.

Međunarodno osobljeMeđunarodno je osoblje savjetodavno i upravno tijelo koje podupire rad

nacionalnih izaslanstava u glavnom sjedištu NATO-a na različitim razinama

75

odbora. Ono slijedi odluke NATO odbora i podupire postupak donošenja odluka konsenzusom. Sastavljeno je od zaposlenika iz zemalja članica koje izravno zapošljava NATO ili ih šalju njihove vlade.

77

POGLAVLJE 8

GLAVNE ZADAĆE MEĐUNARODNOG OSOBLJA

S obzirom na promjenjivo sigurnosno okružje, NATO čelnici neprekidno revidiraju strukturu Međunarodnog osoblja Organizacije kako bi ona odražavala nove misije i prioritete Saveza. Stoga je restrukturiranje postalo stalna osobina Organizacije.

Restrukturiranje objašnjava zašto ovaj priručnik nudi objašnjenja o zadaćama koje mora ispuniti Međunarodno osoblje, a ne detaljni opis odgovornosti raznih struktura, odjela i nezavisnih ureda od kojih se sastoji Međunarodno osoblje. Najnovije organizacijske sheme i objašnjenja mogu se naći na web stranicama NATO-a, zajedno s najnovijom verzijom prikaza strukture Međunarodnog vojnog osoblja i vojnih zapovjednih struktura.

Kao prvo, važno je naglasiti da se glavna zadaća Međunarodnog osoblja sastoji u davanju savjeta, smjernica i administrativne potpore nacionalnim izaslanstvima u glavnom sjedištu NATO-a. Kao drugo, mora se naglasiti, s organizacijske točke gledišta, da je na čelu svih odjela pomoćnik Glavnog tajnika (Assistant Secretary General), kojem pomaže zamjenik pomoćnika Glavnog tajnika (Deputy Assistant Secretary General), dok su na čelu nezavisnih ureda načelnici (Directors).

Ured Glavnog tajnika, koji je na čelu Međunarodnog osoblja (IS), ali je s upravne točke gledišta i njihov član, organiziran je kao Privatni ured (Private Office) i sastoji se od načelnika, osoblja, zamjenika Glavnog tajnika, Ureda pravnog savjetnika (Office of the Legal Adviser) i Odjela za političko planiranje (Policy Planning unit).

Pružanje političkog savjeta i smjernicaO političkim se aspektima temeljnih sigurnosnih zadaća NATO-a

svakodnevno vodi računa.

Oni obuhvaćaju širok spektar pitanja koja se nalaze na vrhu političkog dnevnog reda Saveza koji razmatra regionalne, gospodarske i sigurnosne poslove, odnose s ostalim međunarodnim organizacijama i odnose sa zemljama partnerima.

Niz tijela na visokoj razini mora biti upoznat s ovim političkim pitanjima, te mu se mora pružiti savjet glede trenutnih i očekivanih smjernica. Sjevernoatlantsko vijeće, na primjer, i ostali odbori NATO-a mogu zahtijevati informacije,dok ostali odjeli Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja trebaju savjet o

78

sadašnjim i budućim političkim pitanjima. Glavni tajnik također zahtijeva inpute koji se odnose na politički dnevni red NATO-a kao što su popratne bilješke, najnovija izvješća i govori. Osim toga, politička priprema je neophodna u svrhu podupiranja političkih postupaka konzultacija u okviru sastanaka NATO-a i zemalja partnera, te za političke kontakte s pojedinim nacionalnim vlastima. Ovu zadaću obavlja osoblje zaduženo za politička pitanja.

Ukratko, cilj je rada Međunarodnog osoblja osigurati političke smjernice za primjenu unutar gore navedenih političkih područja. Na primjer, kada je riječ o postupku proširenja, Međunarodno osoblje pruža savjet, potporu i pomoć zemljama članicama, pozvanim zemljama i nadležnim tijelima NATO-a u vođenju postupka pridruživanja. Isto se odnosi, na primjer, na stalnost Akcijskog plana za članstvo, na razvoj NATO-EU strateškog partnerstva i na razvoj suradnje sa zemljama partnerima. Ostala pitanja kojima se ovo tijelo bavi obuhvaćaju: pružanje ekspertne potpore po zemljama («country desk») i potpore za operativna pitanja na području upravljanja krizama; usklađivanje političkih i gospodarskih područja suradnje u odnosu na ulogu NATO-a u borbi protiv terorizma; i usklađivanje političkih aspekata koji sudjeluju u poboljšanju spremnosti i učinkovitosti saveznih snaga u operacijama koje su usmjerene protiv uporabe oružja za masovno uništenje. Međunarodno osoblje također doprinosi djelatnostima na području javnih poslova Saveza kojima je zadaća informirati javnost zemalja članica i partnera, ali i svekoliku javnost o zadaćama, politici i ciljevima NATO-a.

Razvoj i primjena obrambene politike i dimenzija planiranja

Razvijanje i primjenjivanje aspekata obrambene politike temeljnih sigurnosnih zadaća NATO-a obuhvaća obrambeno planiranje, nuklearnu politiku i obranu protiv oružja za masovno uništenje. Dimenzija obrane također obuhvaća operativna pitanja, koja su prikazana u sljedećim podpoglavljima kako bi bila jasnija.

Kao što Glavni tajnik, zemlje članice i zemlje partneri trebaju političke savjete, oni također trebaju potporu za razvoj i primjenu obrambene politike i dimenzije planiranja za savezne i partnerske aktivnosti. Ovo obuhvaća: odgovor Saveza na terorizam; obrambenu perspektivu suradnje NATO-a s Europskom unijom (koja obuhvaća dogovore pod nazivom «Berlin Plus»), Ujedinjenim narodima i ostalim međunarodnim organizacijama; političko-vojne oblike dnevnog reda preustroja NATO-a i inicijative o sposobnostima, koji obuhvaćaju zapovjednu strukturu NATO-a, strukturu snaga (te poglavito primjenu Snaga za odgovor NATO-a), Prašku obvezu o sposobnostima i političke smjernice za razvoj sposobnosti. Također su obuhvaćeni pružanje

79

podrške Postupku planiranja i revizije za zemlje partnere (Planning and Review Process for Partner countries), kao i ostali obrambeni aspekti suradnje sa zemljama u okviru Partnerstva za mir, Mediteranskog dijaloga i s ostalim zemljama prema zahtjevima.

Razvoj i primjena inicijativa logističke politike i planiranja unutar NATO-a, te između NATO stožera, vanjskih tijela NATO-a, Strateških zapovjedništava NATO-a i zemalja članica, također su sastavni dio obrambene politike i planiranja, kao što su i revizija nuklearnih elemenata strategije NATO-a, te obuka i uvježbavanje procedura konzultacija glede nuklearnog naoružanja.

Osim toga, Središte za oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction Centre, WMDC) koje je smješteno u glavnom sjedištu NATO-a, odgovorno je za pružanje potpore razmjeni informacija i obavještajnih podataka na ovom području.

Upravljanje NATO-ovim operativnim obvezama i sposobnostima za odgovor na krizne situacije

Nadziranje operativnih sposobnosti potrebnih za ispunjenje zadaća NATO-a u odvraćanju, obrani i upravljanju krizama, ključno je za uspjeh NATO misija. Odgovornosti obuhvaćaju NATO-ovo upravljanje krizama, aktivnosti očuvanja mira, planiranje i uvježbavanje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, što obuhvaća NATO-ove operativne obveze.

Međunarodno osoblje pruža potporu i daje savjete višim odborima, koji sudjeluju u gore navedenim aktivnostima, te priprema i prati njihove rasprave i odluke. U ove su aktivnosti uključene Skupina za političku koordinaciju (Policy Coordination Group), Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee) i Odbor Vijeća za operacije i vježbe (Council Operations and Exercises Committee). Međunarodno osoblje također doprinosi primjeni Programa rada NATO-Rusija (NATO-Russia Work Programme), Akcijskog plana NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Action Plan) i Programa rada Mediteranskog dijaloga (Mediterranean Dialogue Work Programme) u svakom od ovih posebnih područja odgovornosti.

Informacijsko-komunikacijski postupci, tehnološki aspekti mehanizama upravljanja krizama, združene vježbe i planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja također se obavljaju u suradnji s drugim tijelima NATO-a i s drugim međunarodnim organizacijama.

Operativne namjenske snage (Operational Task Forces) aktivne su u operativnoj sferi gdje nadziru snage pod vodstvom NATO-a u različitim kriznim područjima. Daju se upute za daljnju razradu NATO postupaka i aranžmana za upravljanje krizama, a Situacijsko središte (Situation Centre)

80

osigurava permanentne i sigurne komunikacijske veze glavnog sjedišta NATO-a s glavnim gradovima članica, Strateškim zapovjedništvima, drugim vojnim strukturama i s drugim organizacijama.

Na području planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, Međunarodno osoblje pruža potporu radu specijaliziranih uprava i odbora za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja odgovornih za pripremanje dogovora koji se odnose na uporabu civilnih resursa kao podršku operacijama NATO-a i za zaštitu civilnog stanovništva. Ono također održava kontakte i konzultacije s Ujedinjenim narodima, sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation), Međunarodnom agencijom za nuklearnu energiju (International Atomic Energy Agency) i s Organizacijom za zabranu kemijskog oružja (Organisation for the Prohibition of Chemical Weapons), kao i s nadležnim tijelima u okviru zajedničkih NATO-EU aktivnosti koje se odnose na civilna izvanredna stanja.

Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) usklađuje pomoć u slučaju katastrofa u EAPC zemljama i odgovorno je za održavanje i moderniziranje EADRCC organizacije i postupaka za odgovaranje za slučaj izvanrednih stanja.

Razvoj temeljnih sredstava i sposobnosti Razvoj temeljnih sredstava i sposobnosti i ulaganje u njih predstavlja još

jedno područje odgovornosti Međunarodnog osoblja kojemu je cilj poboljšanje obrambenih mogućnosti Saveza, a obuhvaća planiranje naoružanja, protuzračnu obranu i sigurnosna ulaganja.

Međunarodno osoblje osigurava političku, tehničku, financijsku i proceduralnu ekspertizu koja se odnosi na naoružanje, protuzračnu obranu, upravljanje zračnim prostorom i na sigurnosna ulaganja. Ono potom poduzima aktivnosti za razvoj vojnih sposobnosti i nadziranje ulaganja u zajednički financirana temeljna sredstva NATO-a kako bi se snagama dodijeljenima Savezu osigurale adekvatna opremljenost, interoperabilnost te sposobnost poduzimanja cjelokupnog spektra vojnih misija. Također su poduzete aktivnosti razvoja suradnje sa zemljama partnerima u kontekstu Partnerstva za mir, Mediteranskog dijaloga, Istambulske inicijative o suradnji, kao i u kontekstu posebnih odnosa s Rusijom i Ukrajinom.

Rad je podijeljen u tri glavna područja: naoružanje, protuzračna obrana i upravljanje zračnim prostorom, te sigurnosna ulaganja. Naoružanje pruža potporu radu Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD) i njenim podčinjenim strukturama, pri čemu je naglasak na zajedničkom razvoju i nabavi vojne opreme. Ovime su,

81

primjerice, obuhvaćeni timovi za naoružanje kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice, kao i namjenski Protuteroristički tehnološki tim (Counter-Terrorism Technology Unit).

Na području protuzračne obrane i upravljanja zračnim prostorom, pružena je politička i tehnička ekspertiza te potpora dvama višim odborima NATO-a: NATO Odboru za protuzračnu obranu (NATO Air Defence Committee), koji usklađuje nacionalne politike i planove protuzračne obrane, i NATO Upravnom odboru za zračni promet (NATO Air Traffic Management Committee), koji izrađuje usklađene civilno-vojne političke smjernice i zahtjeve glede uporabe zračnog prostora u potpori zadaćama i misijama Saveza.

Glede sigurnosnih ulaganja, njihov je glavni cilj pružiti pravovremeno snabdijevanje zajednički financiranih kapitalnih ulaganja kao potporu operativnim zahtjevima NATO-a. Financiranje ovih sposobnosti osigurano je kroz NATO Programe za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme, NSIP). Sigurnosna ulaganja također pružaju potporu sljedećim odborima: Višem odboru za resurse (Senior Resource Board, SRB), Odboru za vojni proračun (Military Budget Committee), Odboru za infrastrukturu (Infrastructure Committee), NATO Odboru za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control (C3) Board) i Projektnoj skupini za obranu od krstarećih projektila (Missile Defence Project Group).

Područje temeljnih sredstava i sposobnosti Međunarodnog osoblja također obuhvaća element potpore Osoblju glavnog sjedišta NATO-a za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Headquarters Consultation, Command and Control Staff, NHQC3S), Uredu predsjedatelja Višeg odbora za resurse (Office of the Chairman of the Senior Resource Board) i Odjelu za koordinaciju politike resursa (Resource Policy Coordination Section).

Komuniciranje sa širom javnošćuObveza Organizacije je informiranje šire javnosti u zemljama članicama

i zemljama partnerima o politici i aktivnostima NATO-a. Ova obveza izvršava se putem raznih aktivnosti priopćavanja koje obuhvaćaju kontakte s medijima, NATO web stranice, tiskana i elektronska izdanja, seminare i konferencije.

Ova nastojanja doprinose podizanju javne svijesti i znanja o pitanjima od posebnog značenja za NATO i pomažu u promicanju konstruktivnih rasprava o politici i ciljevima NATO-a.

Osoblje koje je zaposleno u odjelu za javne odnose i tisak predstavlja jednu od glavnih veza NATO-a s vanjskom publikom širom svijeta. Oni pružaju potporu Glavnom tajniku NATO-a u njegovoj ulozi glavnog glasnogovornika Saveza i dogovaraju briefinge i intervjue s novinarima, konferencije za tisak,

82

novinarske obilaske, medijsko praćenje, potporu audiovizualnim medijima i izložbe. Organiziraju se programi suradnje u NATO zemljama i zemljama partnerima te održavaju posjeti, seminari i konferencije u različitim zemljama koji obuhvaćaju utjecajne osobe javnog mijenja, članove parlamenata, udruge za civilno društvo i stručnjake iz raznih područja. Osiguravaju se dotacije i drugi oblici potpore za posebne projekte, a tiskana i elektronska izdanja distribuiraju se na zahtjev. Tiskana i elektronska izdanja na raznim jezicima NATO zemalja i zemalja partnera pokrivaju cijeli niz tema koje se odnose na NATO i dostupna su širom svijeta.

Internetske stranice NATO-a pružaju pristup najnovijim informacijama o politici i aktivnostima NATO-a što obuhvaća priopćenja za javnost, detaljnije informacije i službene dokumente, kao i video intervjue, zvučne datoteke, pokrivanje događanja koja se odnose na NATO u realnom vremenu i resurse medijske knjižnice NATO-a.

Osoblje također tijesno surađuje sa Savjetnikom za javno informiranje predsjedatelja Vojnog odbora (Public Information Adviser to the Chairman of the Military Committee) i pomaže u usklađivanju aktivnosti javne diplomacije u drugim dijelovima Međunarodnog osoblja i u zasebnim cjelinama unutar strukture NATO-a. Aktivnosti odnosa s javnošću detaljno su opisane u X. dijelu.

Suradnja sa znanstvenom zajednicom

Od napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine i većeg usredotočenja NATO politike na nove izazove i prijetnje koje obuhvaćaju terorizam, znanstveni program NATO-a daje veću potporu zajedničkim istraživačkim projektima koji se odnose na obranu od terorizma i od drugih sigurnosnih prijetnji. Program učvršćuje suradnju između NATO-a i zemalja partnera kroz različite oblike mehanizama potpore koji obuhvaćaju: zajedničke stipendije u prioritetnim područjima, trenutno definiranima kao obrana od terorizma; suprotstavljanje ostalim prijetnjama sigurnosti; i prioritete zemalja partnera. Suradnja je uspostavljena između znanstvenika istraživača iz zemalja članica NATO-a i onih iz zemalja partnera ili zemalja Mediteranskog dijaloga ukoliko ispunjavaju kriterije. Jedan od važnih oblika ovog programa jest potpora računalnom umrežavanju zemalja partnera, poglavito u Srednjoj Aziji i Kavkazu.

Program također pokriva dva dodatna istraživačka područja - humanu i socijalnu dinamiku te društvene znanosti ukoliko su povezane s pitanjima sigurnosti. Organiziraju se studiji i radionice gdje se okupljaju stručnjaci iz različitih vladinih agencija iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i zemalja Mediteranskog dijaloga, kako bi se udružile međuvladine aktivnosti

83

u važnom području sigurnosti okoliša. Ova područja obuhvaćaju: učinak vojnih aktivnosti na okoliš; regionalne studije koje obuhvaćaju prekogranične aktivnosti; sprječavanje sukoba koji su posljedica nedostatka resursa; rizike u nastajanju za okoliš i društvo koji mogu prouzročiti gospodarsku, kulturnu ili političku nestabilnost; i netradicionalne prijetnje sigurnosti. Primjeri istraživanja iz ovog potonjeg područja obuhvaćaju sigurnost proizvodnje, distribucije i dostave namirnica, strategije za odgovor na ugroze te sigurnost vodenih putova, pristaništa i luka.

Upravljanje osobljem, financije i sigurnosni standardi

Učinkovito upravljanje Međunarodnim osobljem i svakodnevna djelatnost glavnog sjedišta zahtijevaju potporu, konferencijske usluge, informacije, upravljanje ljudstvom i financijama kao i potporu sigurnosnih službi.

Jedna od glavnih zadaća jest upravljanje cjelokupnim ljudskim resursima i pitanjima razvoja Međunarodnog osoblja obuhvaćajući administraciju, pronalaženje osoblja, ugovore, obuku, razvoj, učinkovitost funkcioniranja, potporu zaposlenicima, zdravstvena i socijalna pitanja, politiku civilnog osoblja, te kompenzacije i dodatna prava. Jedno od temeljnih načela koje vrijedi posvuda jest poboljšanje ravnoteže spolova i raznolikosti osoblja koje radi u glavnom sjedištu NATO-a.

Jedna od odgovornosti Međunarodnog osoblja u upravljačkom dijelu glavnog sjedišta (Headquarters management) jest nadzor NATO Središta za osoblje (NATO Staff Centre) koje podrazumijeva ugostiteljstvo, sport i rekreativne sadržaje. Druga zadaća Međunarodnog osoblja jest održavanje stalnih kontakata s predstavnicima NATO Udruženja osoblja (NATO Staff Association). Usluge potpore koje pruža upravljački dio glavnog sjedišta obuhvaćaju konferencijske usluge (tumačenje i prevođenje) i uslugu upravljanja informacijama i sustavima. One također obuhvaćaju usluge građenja i službe koje su odgovorne za unutrašnje i vanjske sadržaje, održavanje i transport.

Civilni proračun NATO-a temelji se na objektivno utemeljenom proračunskom sustavu (objective-based budgeting, OBB). Zajedno s Odborom za civilni proračun (Civil Budget Committee), osoblje je odgovorno za nadziranje pripreme godišnjeg proračuna i za postupak odobrenja proračuna koji se temelje na političkim smjernicama Sjevernoatlantskog vijeća. Osoblje također nadzire postupak nabave od ugovaranja i kupnje do prijema, popisa robe i raspodjele.

Financijski nadzornik, kojeg imenuje Sjevernoatlantsko vijeće, odgovoran je za povlačenje sredstava iz zemalja članica i za nadzor troškova u skladu s financijskim propisima NATO-a unutar okvira nadležnih proračuna, poglavito civilnog proračuna, proračuna za novo glavno sjedište NATO-a i mirovinskog

84

proračuna. Kako bi se ustanovili glavni rizici upravljanja te držali pod kontrolom, provode se revizije postupka upravljanja.

Postoji nezavisni Međunarodni odbor revizora za NATO (International Board of Auditors for NATO) sastavljen od vladinih dužnosnika iz revizorskih tijela zemalja članica koje je imenovalo Sjevernoatlansko vijeće i koji su mu odgovorni za revizije financijskih računa raznih tijela NATO-a u nadležnosti odgovarajućih proračuna. Njihova je glavna zadaća dokazati Vijeću i vladama članicama da su zajednički fondovi korišteni u namijenjene svrhe te da su izdaci odobreni putem materijalnih i financijskih odobrenja.

Osigurana je organizacijska, proceduralna i administrativna potpora za sve službene sastanke na razini veleposlanika, ministara kao i za sastanke na vrhu, te za posebna događanja unutar i izvan glavnog sjedišta NATO-a. Isto osoblje blisko surađuje s Privatnim uredom Glavnog tajnika (Private Office of the Secretary General) na kojem leži sveobuhvatna odgovornost vođenja Organizacije.

K tomu, postoji nezavisni ured unutar Međunarodnog osoblja koji je odgovoran za usklađivanje i primjenu sigurnosnih standarda unutar NATO-a. Ovaj ured provodi povremeni nadzor nad sigurnosnim sustavima i odgovoran je za osiguranje glavnog sjedišta NATO-a u Bruxellesu. Nadalje, ured je odgovoran za sveobuhvatnu usklađenost sigurnosti NATO-a među zemljama članicama, zemljama partnerima, zemljama Mediteranskog dijaloga te civilnim i vojnim tijelima NATO-a, za pravilnu primjenu sigurnosne politike NATO-a unutar Saveza, i za procjenu i primjenu protumjera protiv terorističkih i obavještajnih prijetnji.

Ured ima tri glavne zadaće: nadzor sigurnosne politike, sigurnosne obavještajne podatke i zaštitnu sigurnost.

Glede nadzora sigurnosne politike, pod ovlašću Sjevernoatlantskog vijeća provode se pregledi i nadzori u zemljama članicama NATO-a, u civilnim i vojnim tijelima NATO-a i u zemljama partnerima i zemljama Mediteranskog dijaloga kako bi se izdao certifikat o ispravnoj zaštiti NATO podataka. Razvija se i revidira sigurnosna politika, uredbe, smjernice i dokumenti potpore kako bi ih razmotrio NATO Odbor za sigurnost i prema potrebi Sjevernoatlantsko vijeće. Pregovara se o sigurnosnim aranžmanima sa zemljama nečlanicama NATO-a i s međunarodnim organizacijama kojima se dostavljaju zaštićeni materijali NATO-a u cilju potpore aktivnostima suradnje koje je odobrilo Sjevernoatlantsko vijeće. K tomu, provode se sigurnosne akreditacije za komunikacijsko-informacijske sustave u civilnim tijelima NATO-a te se daju savjeti o aspektima sigurnosti podataka u odnosu na multinacionalne komunikacijsko-informacijske sustave NATO-a. Također je potrebno osigurati primjenu postupaka upravljanja sigurnosnim rizicima u civilnim tijelima NATO-a kao i koordinaciju NATO elemenata za metodologiju procjene sigurnosnih rizika.

85

Sigurnosna obavještajna zaštita bavi se protuobavještajnom politikom i nadzorom u cjelokupnom NATO sustavu i pruža informacije glede prijetnji Sjevernoatlantskom vijeću i drugim glavnim tijelima za odlučivanje te Vojnom odboru, putem Odjela za podatke o terorističkoj prijetnji (Terrorist Threat Intelligence Unit). Osoblje koje je ovdje zaposleno koordinira rad NATO Posebnog odbora (NATO Special Committee) kojemu ujedno služi kao tajništvo. Ono također podupire i, u ograničenom broju slučajeva, vodi posebne postupke i protušpijunske istrage, nadzire sva pitanja koja se odnose na sigurnost zaposlenika glavnog sjedišta NATO-a i NATO civilnih i vojnih tijela te vodi Tim za osobnu zaštitu Glavnog tajnika (Secretary General’s Close Protection Unit).

Zaštitna sigurnost obuhvaća čitav niz elemenata: usklađivanje programa i operacija zaštitne sigurnosti što podrazumijeva mjere sigurnosti za fizičke osobe, zaposlenike i podatke u glavnom sjedištu NATO-a; pružanje savjeta o mjerama zaštitne sigurnosti za novo glavno sjedište NATO-a; usklađivanje sigurnosnih aspekata NATO ministarskih sastanaka i drugih sastanaka na visokoj razini u glavnom sjedištu NATO-a, u zemljama članicama i zemljama partnerima; i pod NATO-ovim Programom obrane od upada u informatičke sustave (Cyber Defence Programme), nadziranje i vođenje NATO Koordinacijskog središta za odgovor na računalne incidente (NATO Computer Incident Response Capability Coordination Centre, NCIRC CC) odgovornog za koordinaciju u cijelom NATO-u za svijest o zaštiti podataka i za reakcije na incidente glede sigurnosti računala, kao što su računalni virusi i napadi na mreže.

87

POGLAVLJE 9

VOJNA ORGANIZACIJA I STRUKTURE

U prijašnjim je poglavljima opisano glavno sjedište NATO-a u Bruxellesu, koje je politički stožer Saveza. To je također mjesto gdje se sastaju stalni predstavnici na razini veleposlanika u Sjevernoatlantskom vijeću pod predsjedanjem Glavnog tajnika kako bi raspravili i odobrili politiku NATO-a. Ovo se poglavlje bavi vojnim dijelovima Organizacije tj. Vojnim odborom (koji je viša vojna vlast NATO-a), dvama Strateškim zapovjednicima i strukturom vojnog zapovjedništva. U svom radu, Vojni odbor ima potporu Međunarodnog vojnog osoblja, što je opisano u sljedećem poglavlju.

Vojni odbor

Vojni odbor (MC) predstavlja višu vojnu vlast NATO-a pod sveobuhvatnom političkom ovlašću Sjevernoatlantskog vijeća i, prema potrebi, pod nadležnošću Odbora za obrambeno planiranje i Skupine za nuklearno planiranje. Vojni se odbor sastaje pod predsjedanjem izabranog predsjedatelja (CMC), a predstavlja glavno vojno savjetodavno tijelo za Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupinu za nuklearno planiranje. Članovi odbora su visoki vojni časnici koji imaju ulogu nacionalnih vojnih predstavnika (MILREPs) pri stalnom zasjedanju, a predstavljaju svoje načelnike obrane (CHODs). Civilni službenik predstavlja Island koji ne posjeduje vojne snage. Vojni se odbor također redovito sastaje na višoj razini, i to na razini načelnika obrane, kada se pozivaju i dvojica Strateških zapovjednika NATO-a.

Vojni predstavnici su u svom dnevnom radu predstavnici svojih država pri čemu zastupaju njihove najbolje interese, dok ujedno ostaju otvoreni za pregovore i rasprave kako bi se mogao postići konsenzus. To često znači da se postiže dogovor o prihvatljivim kompromisima kada je to u interesu Saveza kao cjeline i kada služi promicanju njegovih cjelokupnih ciljeva i političkih smjernica. Stoga, vojni predstavnici imaju odgovarajuće ovlasti kako bi pomogli Vojnom odboru da ispuni svoje zadaće i brzo postigne rješenja.

Odbor je odgovoran za predlaganje nužnih mjera za zajedničku obranu NATO područja NATO-ovim političkim dužnosnicima i za primjenu operativnih odluka koje je donijelo Sjevernoatlantsko vijeće. Njegova glavna uloga je dati smjernice i savjete o vojnoj politici i strategiji. On osigurava smjernice o vojnim pitanjima za Strateške zapovjednike NATO-a, čiji predstavnici prisustvuju njegovim sjednicama, i odgovoran je za cjelokupno vođenje vojnih poslova Saveza pod vodstvom Vijeća kao i za učinkoviti rad agencija Vojnog odbora.

88

Odbor pomaže u razvijanju sveobuhvatnih strateških koncepata Saveza i priprema godišnju dugoročnu procjenu jačine i sposobnosti zemalja i područja koja predstavljaju rizik za interese NATO-a. U vremenima kriza, napetosti ili rata, dodatne odgovornosti Odbora koje se odnose na vojne operacije Saveza (kao što su one na Kosovu ili u Afganistanu) sastoje se u savjetovanju Vijeća i Odbora za obrambeno planiranje o vojnoj situaciji i davanju preporuka o uporabi vojne sile, provođenju planova u slučaju krize, te razvijanju prikladnih pravila uporabe snaga (rules of engagement).

Vojni odbor se sastaje svaki četvrtak, nakon redovitih sastanaka Vijeća srijedom, tako da može odmah slijediti odluke Vijeća. U praksi, sastanci se mogu održavati kada god je potrebno, te se Vijeće i Vojni odbor sastaju češće. Kao rezultat uloge Saveza na Kosovu i u Afganistanu te njegove potporne uloge glede Iraka i Sudana, postoji pojačana potreba za učestalijim sastancima Vijeća i Vojnog odbora kako bi raspravili operativna pitanja. Doista, posljednjih je godina znatno povećana učestalost sastanaka svih tijela Saveza koja donose odluke uslijed unutarnjeg i vanjskog preustroja strukture Saveza, razvoja partnerstva i suradnje s drugim zemljama, stvaranja novih institucija koje nadgledaju taj razvoj te, poglavito, uslijed pojave novih prijetnji i razvoja uloge Saveza u borbi protiv terorizma.

Vojni se odbor, na sjednici načelnika obrane (Chiefs of Staff Session), obično sastaje tri puta godišnje. Dva sastanka se održavaju u Bruxellesu, a jedan sastanak ugošćuje zemlja članica NATO-a, po načelu rotacije.

U okviru Euroatlanskog partnerskog vijeća (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC) i Partnerstva za mir (Partnership for Peace, PfP), Vojni odbor se sastaje redovito s EAPC/PfP zemljama na razini nacionalnih vojnih predstavnika (jedanput mjesečno) i na razini načelnika obrane (dva puta godišnje) kako bi se raspravljalo o temama vojne suradnje. Vojni odbor se također sastaje u različitim sastavima u okviru Vijeća NATO-Rusija i Komisije NATO-Ukrajina.

Od siječnja 2001. godine, Vojni odbor NATO-a održava redovite sastanke s Vojnim odborom Europske unije na kojima se raspravlja o temama od zajedničkog interesa vezanima uz sigurnost, obranu i upravljanje krizama. Prvi sastanak Vojnog odbora na sjednici načelnika obrane na kojem su sudjelovali šefovi obrane zemalja Mediteranskog dijaloga, održan je u studenome 2004. godine.

Predsjedatelj Vojnog odboraPredsjedatelja Vojnog odbora (Chairman of the Military Committee)

predlažu načelnici obrane, a imenuje se na dužnost u trajanju od tri godine. On radi u međunarodnom interesu, a njegova nadležnost potječe od Vojnog

89

odbora kojemu je odgovoran u izvršavanju svojih dužnosti. Predsjedatelj Vojnog odbora obično predsjeda svim sastancima Vojnog odbora. U njegovu odsustvu, zamjenjuje ga zamjenik predsjedatelja Vojnog odbora (Deputy Chairman of the Military Committee, DCMC).

Predsjedatelj Vojnog odbora je glasnogovornik i predstavnik tog odbora. On upravlja svakodnevnim poslovima i radi u ime odbora na davanju potrebnih smjernica i instrukcija direktoru Međunarodnog vojnog osoblja (Director of the International Military Staff, DIMS). On predstavlja Vojni odbor na susretima na visokoj razini kao što su oni Sjeveroatlanskog vijeća, Odbora za obrambeno planiranje i Skupine za nuklearno planiranje, pružajući savjete glede vojnih pitanja, kada zatreba.

Temeljem svog položaja, predsjedatelj odbora također ima važnu javnu ulogu – on je visoki vojni glasnogovornik Saveza u kontaktima s tiskom i medijima. On obavlja službene posjete i predstavničke dužnosti u ime Odbora, kako u NATO zemljama tako i u zemljama s kojima NATO razvija uže kontakte u okviru programa Partnerstva za mir, Euroatlanstkog partnerskog vijeća, Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina i Mediteranskog dijaloga. Predsjedatelj je također ex-oficio predsjedatelj NATO Akademskog savjetodavnog odbora Visokog učilišta za obranu (NATO Defense College Academic Advisory Board). Uloga Visokog učilišta za obranu opisana je u X. dijelu.

NATO-ovi Strateški zapovjednici

Strateški zapovjednici - Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu (SACEUR) i Vrhovni saveznički zapovjednik za transformaciju (SACT) – su odgovorni Vojnom odboru za sveukupan smjer i vođenje svih vojnih pitanja Saveza u okviru svojih područja odgovornosti. Oni također savjetuju Vojni odbor glede svojih zapovjednih odgovornosti. Obično sudjeluju na sastanku Vojnog odbora na sjednici načelnika obrane (Chiefs of Staff Session), ali mogu biti pozvani da podnesu kratko izvješće Vojnom oboru na stalnoj sjednici (Permanent Session), kada zatreba. Pri obavljanju svakodnevnih dužnosti, svaki od njih ima jednog predstavnika čina generala u glavnom sjedištu NATO-a. Oni im pomažu u uspostavljanju bliskih veza s političkim i vojnim osobljem glavnog sjedišta NATO-a i jamče da će protok informacija i komunikacije biti učinkoviti u oba smjera. Ovi predstavnici prisustvuju sastancima Vojnog odbora na stalnim sjednicama i savjetuju Vojni odbor glede poslova koji se odnose na njihova zapovjedništva.

90

Vojno-zapovjedna struktura

Vojno-zapovjedna struktura NATO-a (Military Command Structure), koja se razlikuje od NATO Strukture snaga (NATO Force Structure), predstavlja mehanizam koji omogućuje vojnim čelnicima NATO-a zapovijedanje i kontrolu nad snagama dodijeljenima za združene operacije koje obuhvaćaju više grana – kopnenu vojsku, mornaricu i ratno zrakoplovstvo. Ona se temelji na hijerarhijskoj strukturi Strateških zapovjedništava i podčinjenih zapovjedništava.

NATO Struktura snaga sastoji se od organizacijskih dogovora kojima se udružuju snage zemalja članica, stavljene na privremeno ili stalno raspolaganje NATO-u, zajedno s njihovim pridruženim zapovjedništvima i kontrolnim strukturama, bilo kao dio NATO-ovih multinacionalnih snaga bilo kao dodatni nacionalni doprinos NATO-u. Ove su snage stavljene na raspolaganje NATO operacijama sukladno unaprijed određenim kriterijima spremnosti.

Promjene koje su unesene u NATO Strukturu snaga tijekom posljednjih godina stavile su naglasak na manje, mobilnije snage koje mogu biti fleksibilno upotrijebljene za niz vojnih zadaća. To je u suprotnosti s velikom koncentracijom snaga pod teškim naoružanjem smještenima u stalnom nepokretnom stožeru, što je bilo obilježjem hladnoratovske strukture snaga. Dok su ove potonje bile opremljene i obučene za velike obrambene operacije protiv invazije, većina snaga koje čine današnju strukturu NATO snaga ustrojene su na način da mogu žurno biti prebačene na krizno područje i da su sposobne obavljati svoje zadaće izvan svojih domicilnih baza.

Gore navedene promjene unutar strukture snaga zahtijevale su paralelne promjene unutar NATO Zapovjedne strukture (NATO Command Structure). Ove su promjene bile usredotočene na smanjenje broja zapovjedništava unutar strukture te na racionalizaciju zapovjednog sustava i kontrolne uvezanosti različitih elemenata koji zajedno čine vojne sposobnosti NATO-a. Promjene su nastale kako bi se omogućilo Strateškim zapovjednicima NATO-a učinkovitije zapovijedanje i kontrolu nad snagama koje su im dodijeljene, iskorištavajući cijeli niz vojnih sposobnosti potrebnih za poduzimanje onih operacija koje bi im mogle biti povjerene u današnjem uvelike različitom sigurnosnom okružju.

Današnja NATO zapovjedna struktura odražava promjenjive strateške okolnosti pripisive brojnim faktorima koji obuhvaćaju: pridruživanje novih zemalja članica; razvijajuće strateško partnerstvo NATO-a s Europskom unijom; suradnju NATO-a sa zemljama partnerima i odnose s drugim ne-NATO zemljama; nove sigurnosne izazove koji obuhvaćaju rastuće prijetnje od terorizma; i širenje oružja za masovno uništenje. Zapovjedna struktura osmišljena je da se uhvati u koštac s mogućim zadaćama, rizicima i prijetnjama koji se odnose na cijeli Savez, te da se suoči s njima na mjestu i u vrijeme koje određuje Sjevernoatlantsko vijeće.

91

U središtu zapovjedne strukture su dva strateška zapovjedništva. Jedno od njih je usredotočeno na planiranje i obavljanje svih operacija koje je odobrilo Sjevernoatlantsko vijeće. Drugo zapovjedništvo se bavi transformacijom vojnih sposobnosti NATO-a kako bi se zadovoljili promjenjivi zahtjevi i stavile na raspolaganje Savezu vojne snage koje bi izvršavale cijeli niz povjerenih vojnih zadaća. Postupak preustroja je stalan. On zahtijeva anticipativni razvoj i uklapanje inovativnih koncepata, doktrina i sposobnosti stvorenih kako bi se poboljšale učinkovitost i interoperabilnost snaga s kojima NATO i zemlje partneri mogu raspolagati u vojnim operacijama pod vodstvom NATO-a.

Postoji određeni broj podčinjenih vojnih zapovjedništava i drugih dijelova zapovjedne strukture smještenih u različitim zemljama članicama NATO-a.

Razdvajanjem odgovornosti strateškog zapovjedništva po operativnoj i funkcionalnoj crti, sve operativne odgovornosti koje su prije dijelili Savezničko zapovjedništvo za Europu i Savezničko zapovjedništvo za Atlantik dodijeljene su jednom strateškom zapovjedništvu sa sjedištem u Europi koje se zove Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations, ACO), u Monsu (Belgija), pod nadležnošću Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (SACEUR). Postavljeni časnik je tzv. časnik «s dvije kape» («dual-hatted») i istovremeno je Zapovjednik Zapovjedništva SAD-a za Europu (Commander of the United States European Command).

Na sličan način, drugo strateško zapovjedništvo, znano kao Savezničko zapovjedništvo za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT), ima sjedište u Sjedinjenim Američkim Državama i pod nadležnošću je Vrhovnog savezničkog zapovjednika za transformaciju (SACT) koji je istovremeno Zapovjednik Zapovjedništva združenih snaga SAD-a (Commander of the United States Joint Forces Command). Na ovaj se način održava snažna transatlantska veza, a u isto vrijeme NATO snage imaju osiguran pristup postupku transformacije koji su Sjedinjene Američke Države poduzele u pogledu svojih vojnih snaga.

Oba NATO-ova strateška zapovjednika obnašaju uloge i misije koje im je dodijelilo Sjevernoatlantsko vijeće ili, u nekim okolnostima, Odbor za obrambeno planiranje NATO-a pod nadležnošću Vojnog odbora. Njihove odgovornosti i zadaće temelje se na ciljevima koji su istaknuti u Strateškom konceptu Saveza i u određenim dokumentima Vojnog odbora. Općenito govoreći, one su opisane kako slijedi:

Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu (SACEUR)

Zadaća Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (Supreme Allied Commander Europe, SACEUR) u Savezničkom zapovjedništvu za operacije

92

(Allied Command Operations, ACO) jest očuvanje mira, sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti zemalja članica Saveza pomoću procjene rizika i prijetnji, vojnog planiranja, te prepoznavanja i zahtijevanja snaga potrebnih za poduzimanje cijelog niza misija Saveza na način i u vrijeme koje je odredilo Sjevernoatlantsko vijeće, te na mjestu gdje mogu zatrebati.

SACEUR doprinosi savezničkim dogovorima o upravljanju krizom i osigurava učinkovitu obranu teritorija NATO zemalja i njihovih snaga. U slučaju izbijanja agresije, ili ako Sjevernoatlantsko vijeće smatra da je agresija neizbježna, SACEUR provodi sve vojne vježbe koje su pod ovlašću i sposobnostima njegovog zapovjedništva, a koje su potrebne za: iskazivanje savezničke solidarnosti i spremnosti očuvanja integriteta teritorija Saveza; osiguranje mira na morima i očuvanje morskih putničkih i gospodarskih putova; i za očuvanje sigurnosti zemalja članica NATO-a ili za njeno uspostavljanje u slučaju da je bila narušena.

Savezničko zapovjedništvo za operacije također doprinosi da snage koje popunjavaju NATO Strukturu snaga raspolažu, sada i u budućnosti, s učinkovitim kombiniranim ili združenim vojnim zapovjedništvom koje je u mogućnosti pokrenuti vojne sposobnosti neophodne za izvršenje njihovih zadaća. U izvršavanju zadaća, ono se savjetuje sa Savezničkim zapovjedništvom za transformaciju s kojim sinkronizira operativne aktivnosti i elemente zapovjedne strukture koji imaju operativnu ulogu u preustroju Saveza.

Ostale zadaće pod nadležnošću Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu obuhvaćaju:

- doprinos stabilnosti euroatlantskog područja pomoću razvoja i sudjelovanja u vojno-vojnim kontaktima te u ostalim operacijama i vježbama poduzetima u okviru Partnerstva za mir (PfP) i aktivnostima osnaživanja odnosa NATO-a s Rusijom, Ukrajinom i zemljama Mediteranskog dijaloga;

- provođenje analiza na strateškoj razini za identificiranje nedostataka u sposobnostima i za određivanje prioriteta;

- upravljanje resursima za operacije i vježbe koje je dodijelio NATO i obavljanje operativnih misija i zadaća koje je odredilo Sjevernoatlantsko vijeće;

- zajedno sa Savezničkim zapovjedništvom za transformaciju, razvijanje i provedbu programa obuke i vježbi u kombiniranim i združenim postupcima za vojna zapovjedništva i snage NATO-a i partnerskih država.

93

Vrhovni saveznički zapovjednik za transformaciju (SACT)

Savezničko zapovjedništvo za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT) je pod nadležnošću Vrhovnog savezničkog zapovjednika za transformaciju (Supreme Allied Commander Transformation, SACT), čije bismo odgovornosti mogli sažeti kako slijedi:

- doprinos očuvanju mira, sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti zemalja članica Saveza preuzimanjem vodeće uloge na razini strateškog zapovjedništva u preustroju vojnih struktura, snaga, sposobnosti i doktrina NATO-a kako bi se poboljšala vojna učinkovitost Saveza;

- provedba operativne analize na strateškoj razini, u suradnji s ACO-om, uz određivanje prioriteta, kako bi se prepoznala vrsta i opseg zahtjeva sposobnosti i interoperabilnosti, a rezultati usmjerili prema cjelokupnom postupku obrambenog planiranja NATO-a;

- integracija i sinkroniziranje NATO-ovih nastojanja u preustroju, u suradnji s ACO-om, s operativnim aktivnostima i s drugim elementima zapovjedne strukture kako bi se doprinijelo da su NATO snagama, sada i u budućnosti, na raspolaganju učinkovita kombinirana ili združena vojna zapovjedništva koja su u mogućnosti pozvati se na vojne sposobnosti neophodne za izvršenje njihovih zadaća;

- istraživanje koncepata i promicanje razvoja doktrine;

- izvođenje eksperimenata i pružanje potpore postupcima istraživanja i prikupljanja podataka koji su dio razvoja novih tehnologija; u izvršavanju ove zadaće potrebno je raditi zajedno s odgovarajućim NATO službama i odborima za vođenje projekata kako bi se prepoznale mogućnosti za poboljšanu interoperabilnost i standardizaciju, te kako bi se polučile kvalitativno preustrojene sposobnosti na dobrobit Saveza;

- upravljanje zajednički financiranim resursima dodijeljenima za programe preustroja NATO-a kako bi se osigurala pravovremena i racionalna rješenja za operativne zahtjeve;

- provedba programa obuke i izobrazbe kako bi se Savezu osigurali vođe, stručnjaci i stožerno osoblje obučeno u okviru zajedničkih normi NATO-a i sposobno za učinkoviti rad u kombiniranom i združenom vojnom okružju;

- ustanovljavanje i provedba procedura stvorenih kako bi se osigurala trajna prilagodba organizacija, koncepata, resursa i programa obrazovanja potrebnih za promicanje preustroja NATO-a;

94

- davanje podrške zahtjevima uvježbavanja Savezničkog zapovjedništva za operacije u svim fazama planiranja, izvršavanja i procjene.

Podjela uloga i odgovornosti

Dok nova zapovjedna struktura predviđa blisku suradnju između dva strateška zapovjedništva, postoji jasna podjela njihovih pojedinačnih odgovornosti kako bi se izbjegla nepotrebna preklapanja i dvostruki napori. Stoga, svako zapovjedništvo ima jasno identificirane vodeće i potporne uloge. U posebnim područjima gdje jedno strateško zapovjedništvo ima vodeću ulogu, ono je odgovorno za službeni input Vojnom odboru, ali pomoć mu pruža drugo strateško zapovjedništvo, prema potrebi. Nasuprot tome, tamo gdje ovo strateško zapovjedništvo ima ulogu potpore, ono je odgovorno za usmjeravanje savjeta na zapovjednoj i stožernoj razini strateškom zapovjedništvu koje ima vodeću ulogu.

Dok oba strateška zapovjedništva imaju odgovornosti koje se odnose na postupak obrambenog planiranja NATO-a, a kako bi se osigurao dobro organiziran i koherentan postupak, Savezničko zapovjedništvo za transformaciju je preuzelo vodeću ulogu za vojne aspekte kao što su revizija obrambenih zahtjeva, planiranje snaga, planiranje naoružanja i logistike, planiranje zapovjedništva i kontrole, kao i za Postupak planiranja i revizije partnerstva za mir (Partnership for Peace (PfP) Planning and Review Process). Savezničko zapovjedništvo za operacije nadležno je za vojne aspekte planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, za nuklearno planiranje te za procjenu prikladnosti i rizika u planiranju snaga.

Zapovijedanje i kontrola nad snagama, što obuhvaća i operativno planiranje, u nadležnosti je SACEUR-a. S druge strane, kada se radi o združenim i kombiniranim konceptima i doktrinama, što obuhvaća i PfP vojne koncepte, odgovornost leži na SACT-u koji koristi lekcije naučene u operacijama i na vježbama kao temelj za unošenje promjena koje se odnose na koncepte, doktrinu i sposobnosti. Oni potom postaju temelj strateškim smjernicama i procedurama za operacije koje je razvilo Savezničko zapovjedništvo za operacije.

Oba strateška zapovjedništva posjeduju vlastitu strukturu upravljanja i svoj proračun kao i individualne odgovornosti koje se odnose na njih, a obuhvaćaju strateško upravljanje, financijsko planiranje i upravljanje resursima.

Upravljanje «paketima sposobnosti» još je jedna od odgovornosti koju dijele oba Strateška zapovjedništva. SACT je usredotočen na razvoj sposobnosti kako bi se unaprijedila združena i kombinirana učinkovitost cijelog niza misija Saveza. SACEUR je odgovoran za razvoj sposobnosti potrebnih pri vođenju operacija.

95

Na obavještajnom području, Savezničko zapovjedništvo za operacije osigurava potporu pomoću obavještajnih podataka za operativno planiranje za same operacije, dok je Savezničko zapovjedništvo za transformaciju usredotočeno na dugoročnu raščlambu obavještajnih koncepata i trendova. Slično tomu, na području komunikacijsko-informacijskih sustava, raspodjela odgovornosti omogućuje ACO-u da se usredotoči na operativno planiranje i identificiranje nedostatka, dok je ACT usredotočen na buduće koncepte, sposobnosti i strukture.

Kada je riječ o vježbama, obuci, procjeni i ekperimentiranju, SACT ima vodeću ulogu u NATO i PfP združenom individualnom obrazovanju i obuci, te s tim u svezi povezanim smjernicama. Osmišljavanje, vođenje i procjena eksperimenata za pomoć u razvoju i u provjeri koncepata, doktrina i tehnologije u nastajanju, dio su zadaće SACT-a. Blisko usklađivanje sa SACEUR-om i zemljama članicama odvija se u odnosu na raspored i dostupnost snaga za obučavanje, uvježbavanje i eksperimentiranje što se poduzima u svrhu ispunjenja ciljeva preustroja.

Zajednička obuka dodijeljenih snaga NATO-a i PfP-a kao i podčinjenih dijelova operativne zapovjedne strukture odgovornost su SACEUR-a kojem podršku pruža ACT u osmišljavanju, planiranju i procjeni vježbi.

Savezničko zapovjedništvo za transformaciju ima vodeću ulogu na području znanstvenog istraživanja i razvoja, iako Savezničko zapovjedništvo za operacije provodi vlastite operativne analize i osigurava tehničku potporu za zapovjednu strukturu i operacije.

Operativna struktura

Sve NATO operacije koriste rasporedive ili statičke elemente i sposobnosti NATO-a dostupne integriranoj zapovjednoj strukturi i strukturi snaga, i krojene prema posebnim zahtjevima i izazovima svake operacije. Ovaj se postupak provodi bilo da je Savez poduzeo operacije kao odgovor na prijetnju jednoj ili više zemalja članica sukladno članku 5. Sjevernoatlantskog sporazuma (znane kao operacije iz članka 5.) bilo da je riječ o operacijama potpore miru ili nekim drugim vojnim operacijama o kojima odlučuje Sjevernoatlantsko vijeće (operacije izvan članka 5.).

Zapovjedna i kontrolna struktura djeluje na tri razine, i to na strategijskoj, operativnoj i granskoj razini.

Na strategijskoj se razini Savezničke združene snage angažiraju u političko-vojnom okviru, usvojenom na Vojnom odboru a potvrđenom od Sjevernoatlantskog vijeća, koji je osmišljen za ispunjenje strateških ciljeva Saveza. Cjelokupno zapovijedanje nad bilo kojom operacijom, na strateškoj

96

razini, preuzima SACEUR koji obavlja ovu zadaću iz stožera Savezničkog zapovjedništva za operacije u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers in Europe, SHAPE) u Monsu (Belgija). SACEUR je odgovoran za pripremanje i vođenje svih vojnih operacija Saveza sukladno raspodjeli odgovornosti između strateških zapovjedništava, gore opisanih. On izdaje strateške smjernice podčinjenim zapovjednicima i usklađuje multinacionalnu potporu, pojačanje i udio različitih dijelova i grana u zapovjednoj strukturi.

U okolnostima kada su političke odluke donesene na temelju okvirnog dogovora postignutog između NATO-a i Europske unije o pomoći NATO-a u vojnim operacijama pod vodstvom EU-a, od SACEUR-a se također mogu zahtijevati stožerne sposobnosti za takve operacije, u kojima mogu sudjelovati svi saveznici.

Sudjelovanje zemalja partnera u dogovorima oko zapovijedanja utvrđeno je na sličan način unutar utvrđenog političko-vojnog okvira za PfP operacije pod vodstvom NATO-a.

Na operativnoj razini, planiranje i vođenje operacija koje se temelji na dobivenim strateškim vojnim smjernicama u rukama je imenovanog zapovjednika na operativnoj razini koji izvršava svoje zadaće kroz združeno stalno ili rasporedivo operativno zapovjedništvo.

Savez ima tri stalna združena zapovjedništva na operativnoj razini: dva Zapovjedništva združenih snaga (Joint Force Command (JFC) Headquarters) u Brunssumu (Nizozemska) i Napulju (Italija) i treće Združeno zapovjedništvo manjeg opsega (Joint Headquarters) u Lisabonu (Portugal). Postoje različiti aranžmani koji osiguravaju da se u slučaju potrebe mogu istodobno voditi najmanje dvije operacije, da im se može davati podrška tijekom zadanog vremena i da njihovi raznorodni dijelovi mogu rotirati. Odgovornost operativnog zapovijedanja i nadzora nad NATO snagama za odgovor (NATO Response Force) međusobno izmjenjuju tri Združena zapovjedništva.

Oba Zapovjedništva združenih snaga imaju podčinjena kopnena, pomorska i zrakoplovna granska zapovjedništva (Component Commands). Treće Združeno zapovjedništvo nema odgovornosti stalnog operativnog zapovjedništva i prvenstveno je odgovorno za potporu operacijama Kombiniranih i združenih namjenskih snaga (Combined Joint Task Force).

Na razini granskih zapovjedništava, više granskih stožera (Component Command Headquarters) pruža usluge ekspertize iz svog stručnog područja za zapovjednike Združenih snaga na operativnoj razini, te savjete glede združenog operativnog planiranja i provedbe. Postoje dva granska zapovjedništva za kopnene snage (Component Command-level land headquarters) u Njemačkoj i Španjolskoj, i to Gransko zapovjedništvo kopnenih snaga u Heidelbergu

97

i Gransko zapovjedništvo kopnenih snaga u Madridu. Postoje također dva statična Granska zapovjedništva zrakoplovstva (Component Command air headquarters) u Ramsteinu (Njemačka) i Izmiru (Turska) i dva statična Granska zapovjedništva mornarice (Component Command-Maritime headquarters) u Northwoodu (Engleska) i Napulju (Italija). Svakom granskom zapovjedništvu potporu pružaju druge specijalizirane cjeline i podčinjeni dijelovi u zavisnosti od prirode i opsega operacija, te ono može biti ojačano, u slučaju potrebe, dodatnim elementima i osobljem odgovarajuće razine spremnosti i obučenosti.

Uz navedenu strukturu granskih zapovjedništava, Savezničko zapovjedništvo podmorničkih snaga smješteno u Norfolku (Virginia, SAD) te podčinjeno SACEUR-u i financirano od strane SAD-a, nosi glavnu odgovornost za cjelokupnu koordinaciju pitanja podmorničarstva u suradnji s Granskim zapovjedništvima mornarice u Northwoodu i Napulju.

Proces i struktura transformacije

Transformacija vojnih sposobnosti NATO-a obuhvaća tijesno povezane funkcije usmjerene k rješavanju iznimno važne zadaće uvođenja poboljšanja sposobnosti, nužnih Savezu u nošenju s izazovima postojećeg te budućeg sigurnosnog okružja. Ove funkcije obuhvaćaju, na primjer, procjenjivanje budućeg operativnog okružja, određivanje budućih združenih koncepata na strateškoj razini, razvijanje, integriranje i testiranje novih operativnih koncepata, doktrina, organizacijskih struktura, sposobnosti i tehnologija, te doprinos provedbi poboljšanja.

Ustroj Savezničkog zapovjedništva za transformaciju osmišljen je kako bi stvorio različitim procesima, pokrenutim s ciljem stvaranja poboljšanja, cjelovito i objedinjeno transformacijsko okruženje. Proces se sastoji od nekoliko različitih, ali povezanih funkcija koje obuhvaćaju: strateške koncepte, politiku i identifikaciju potreba; planiranje i primjenu sposobnosti; združeni i kombinirani konceptualni razvoj, eksperimentiranje, procjenu i doktrinu, istraživanje budućih sposobnosti i tehnologija; te obučavanje i izobrazbu.

SACT-ov stožer u Norfolku usko surađuje sa Zapovjedništvom združenih snaga SAD-a i predstavlja žarište nadzora cjelokupnog postupka preustroja i usklađivanja gore navedenih funkcija. Njegov rad temelji se na mreži središta i cjelina unutar vojne strukture NATO-a, smještenih u Europi i Sjevernoj Americi, koji doprinose različitim aspektima procesa transformacije. Neka od ovih središta ili cjelina daju potporu za više funkcija ili postupaka.

Govoreći o organizaciji, uz stožer u Norfolku, Savezničko zapovjedništvo za transformaciju raspolaže s ACT timom (ACT Staff Element) smještenim u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu koji pomaže predstavniku SACT-a u Vojnom odboru. Osim njega postoji još jedan tim ACT-a koji ima

98

sjedište gdje i SHAPE te tako osigurava vezu i usklađenost sa Savezničkim zapovjedništvom za operacije, Međunarodnim osobljem, Međunarodnim vojnim osobljem, nacionalnim vojnim predstavnicima i ostalim NATO tijelima i agencijama odgovornima za obrambeno planiranje i planiranje resursa te za pitanja primjene.

Unutar strukture ACT-a također postoji Središte za združeno ratovanje (Joint Warfare Centre, JWC) sa sjedištem u Stavangeru (Norveška) koje promiče i provodi NATO-ovo združeno i kombinirano eksperimentiranje, analize i postupke razvoja doktrine kako bi se do maksimuma povećala sinergija preustroja, te kako bi se poboljšale sposobnosti i interoperabilnost NATO-a. Središte doprinosi razvojnom radu na novim tehnologijama, modeliranju i simulaciji, te vodi obuku i programe razvoja za nove koncepte i doktrinu.

Struktura ACT-a obuhvaća Središte za združenu raščlambu i naučene lekcije (Joint Analysis and Lessons Learned Centre) sa sjedištem u Monsantu (Portugal) koje rezultate združene raščlambe i naučenih lekcija upisuje u transformacijsku mrežu.

Kroz rad svog Središta za obuku združenih snaga (Joint Force Training Centre) sa sjedištem u Bydgoszczu (Poljska), JWC osigurava programe obuke u potpori objema strateškim zapovjedništvima te doprinosi ocjenjivanju obuke združenih snaga koju vrši Savezničko zapovjedništvo za operacije. Ovo središte održava službene veze s ostalim NATO agencijama i tijelima kao i s nacionalnim i multinacionalnim središtima i institucijama za obuku.

Središte za podmorska istraživanja (Undersea Research Centre) u La Specii (Italija), vodi istraživanja i integrira nacionalna nastojanja u podršci podmorskim operativnim i transformacijskim zahtjevima NATO-a. NATO Operativno obučno središte za zaprječivanje na moru (NATO Maritime Interdiction Operational Training Centre) je u postupku osnivanja u Souda Bayu (Grčka).

Također, postoji određeni broj obrazovnih institucija unutar vojne strukture NATO-a koji obuhvaća NATO Visoko učilište za obranu (NATO Defence College) u Rimu (Italija), NATO Učilište (NATO School) u Oberammergauu (Njemačka) i NATO CIS Učilište (NATO CIS School) u Latini (Italija) čije aktivnosti koordinira Savezničko zapovjedništvo za transformaciju.

Više Stručnih središta (Centres of Excellence), utemeljenih na nacionalnoj ili multinacionalnoj razini, omogućava napredak interoperabilnosti i sposobnosti, testiranje i razvoj doktrine te potvrđivanje novih koncepata kroz eksperimentiranje. Suradnja između Središta za usavršavanje i Strateških zapovjednika zasniva se na temelju posebnih memoranduma o razumijevanju sastavljenih između članica koje sudjeluju i odgovarajućeg Strateškog zapovjedništva.

99

Vojne snage

U načelu, NATO nema nezavisne vojne snage osim onih koje su mu dodijelile zemlje članice za vojne operacije. Stoga, kada Sjevernoatlantsko vijeće odluči započeti neku operaciju, zemlje članice moraju staviti snage na raspolaganje kroz proces stvaranja snaga (force generation process). Ovaj proces može obuhvaćati i zemlje nečlanice NATO-a, kao što su zemlje Partnerstva za mir (PfP) i Mediteranskog dijaloga. Nakon što su ove snage završile svoju misiju, one se vraćaju svojim nacionalnim vojnim strukturama.

Zajednički rad zahtijeva kompatibilnost opreme i dostatnu razinu interoperabilnosti, primjerice kako bi se omogućila opskrba gorivom i logistička potpora od strane druge države. Snage NATO i partnerskih zemalja također se zajedno uvježbavaju, sudjeluju na tečajevima standardiziranih operativnih procedura i jezika, provode vojne simulacije i sudjeluju u drugim multinacionalnim vježbama, što sve zajedno doprinosi poboljšanju njihove sposobnosti u poduzimanju kombiniranih (multinacionalnih) operacija.

Međutim, postoji određeni broj zajedničkih obrambenih sposobnosti od kojih je najznačajnija flota zrakoplova Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (Airborne Warning and Control Systems, AWACS) koji nadgledaju zračni prostor i osiguravaju rano upozorenje, zapovijedanje i nadzor. Nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 2001. godine, zrakoplovi AWACS-a su upućeni u nadgledanje teritorija SAD-a. Na zahtjev Turske 2003. godine, oni su poslani da čuvaju turski teritorij od mogućih napada kao posljedice iračkog sukoba. Također, ovi zrakoplovi često doprinose osiguranju velikih događanja kao što su Olimpijske igre u Ateni 2004.

Osim AWACS zrakoplova, sposobnost NATO Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor obuhvaća određeni broj zrakoplova za multinacionalnu podršku i obuku, integrirani radarski sustav i zajedničke instalacije infrastrukture. Te se snage popunjavaju multinacionalnim osobljem zemalja članica za obnašanje ovih posebnih zadaća u okviru integrirane strukture snaga Saveza.

Civilno-vojna suradnja

U današnjem sigurnosnom okružju, bliska suradnja između civilnih i vojnih tijela postala je sve važniji čimbenik uspješnog vođenja vojnih operacija, poglavito u operacijama podrške miru nakon sukoba, poput onih koje je Savez poduzeo na Balkanu i u Afganistanu. Civilno-vojna suradnja podrazumijeva i nužnu koordinaciju između operativnih zapovjedništava NATO-a i civilnih organizacija koje obuhvaćaju lokalne vlasti i lokalno stanovništvo na području bilo koje operacije, kao i međunarodne, nacionalne i nevladine organizacije i agencije.

100

Skupina sjever za civilno-vojnu suradnju (Civil-Military Cooperation CIMIC Group North) u početku je predstavljala multinacionalni projekt koji je financiralo šest NATO zemalja (Češka Republika, Danska, Nizozemska, Norveška, Njemačka i Poljska), a službeno je dobila položaj međunarodnog vojnog zapovjedništva NATO-a 15. siječnja 2003. godine.

Njena je uloga osigurati potrebnu ekspertizu NATO zapovjednicima i civilnim institucijama kako bi se stvorili uvjeti potrebni za premošćivanje civilno-vojnog jaza u vojnim operacijama, poglavito u operacijama podrške miru nakon sukoba kada suradnja između svih onih koji sudjeluju predstavlja bitan faktor pomoći lokalnim vlastima prilikom ponovnog uspostavljanja društvenih struktura i normalnih životnih uvjeta za lokalno stanovništvo. Civilno-vojna suradnja može također predstavljati važan aspekt humanitarnih operacija, operacija pomoći za slučaj katastrofa ili drugih operacija za slučaj civilnih izvanrednih stanja koje poduzimaju nacionalne ili međunarodne vojne snage.

CIMIC Skupina sjever sa sjedištem u Budelu (Nizozemska), funkcionalno je pridružena Zapovjedništvu za združene snage u Brunssumu i uspostavlja radne odnose i odnose glede obučavanja s ovim zapovjedništvom. Međutim, njezina je uloga pružanje pomoći svim NATO operacijama. Njen glavni prioritet je uspostavljanje učinkovite operativne sposobnosti, početno se usredotočivši na obuku i izobrazbu CIMIC osoblja. Sličnu inicijativu su razvile Italija, Mađarska i Grčka kako bi stvorile CIMIC Skupinu jug (CIMIC Group South) koja će biti pridružena Zapovjedništvu za združene snage u Napulju.

Pričuvne snage

Značaj pričuvnih snaga raste s porastom broja vojnih operacija koje poduzima međunarodna zajednica u obliku, na primjer, «koalicija voljnih» («coalitions of the willing») i operacija pod mandatom UN-a pod vodstvom različitih međunarodnih organizacija.

Odbor za nacionalne pričuvne snage (National Reserve Forces Committee, NRFC) predstavlja središnji forum Saveza za pitanja pričuve, a njegova je zadaća priprema konceptualnih prijedloga te razvoja pristupa za Vojni odbor (MC) i za zemlje članice na ovom području.

NRFC kontinuirano razmatra trenutne probleme glede preventivne sigurnosti u kontekstu s pitanjem pričuve na cjelovit i maksimalno dalekovidan način kako bi ispunio ulogu savjetodavnog tijela. Odbor također služi kao forum za razmjenu informacija između pojedinih NATO zemalja koje se bave pitanjima pričuve te za harmonizaciju pričuvnih snaga, kada god je moguće, sukladno najboljim načelima iz prakse. Od 1996. godine, NRFC se usredotočio na jačanje operativne spremnosti pričuvnih snaga NATO-a putem proširenja razmjene informacija te zajedničkim angažiranjem pričuvnih i djelatnih snaga.

101

Proučava se niz ključnih područja kao što su sustavi mobilizacije, potrebe za obučavanjem te dopunskom obukom kao i motivacija pričuvnika .

NRFC je utemeljen 1981. godine. Danas su skoro sve NATO zemlje članice odbora, a Vojno osoblje, Savezničko zapovjedništvo za operacije i Savezničko zapovjedništvo za transformaciju zastupljeni su časnicima za vezu (Australija ima stalnog promatrača). NRFC održava plenarne konferencije najmanje dva puta godišnje.

Izaslanstva NRFC-a imenovana su od strane nacionalnih ministarstava obrane, a nacionalni voditelji izaslanstava (HoD) većinom su načelnici ili povjerenici pričuvnih snaga iz NATO zemalja.

NRFC daje smjernice Međusavezničkoj udruzi pričuvnih časnika (Interallied Confederation of Reserve Officers, CIOR) koja okuplja sva postojeća udruženja pričuvnih časnika u NATO zemljama. CIOR je nepolitička, nevladina i neprofitabilna organizacija posvećena suradnji udruženja nacionalnih pričuvnih časnika iz NATO zemalja kao i solidarnosti unutar atlantskog Saveza.

Članovi ovih udruženja su, uz njihovu ulogu pričuvnih časnika, aktivni kao civili na području poduzetništva, industrije, znanosti, politike te u drugim aspektima profesionalnog života. Stoga, oni mogu doprinijeti boljem razumijevanju sigurnosnih i obrambenih pitanja kod cjelokupnog stanovništva, ali i unijeti civilnu ekspertizu i iskustvo u zadaće i izazove s kojima se suočavaju pričuvne snage u NATO-u.

CIOR su utemeljila časnička udruženja Belgije, Francuske i Nizozemske 1948. godine. Glavni ciljevi CIOR-a su podrška politici NATO-a i pomoć u postizanju ciljeva Saveza, održavanje kontakata s vojnim vlastima i zapovjedništvima NATO-a te razvijanje međunarodnih kontakata između pričuvnih časnika kako bi se unaprijedilo obostrano znanje i razumijevanje.

Udruženja nacionalnih pričuvnih časnika biraju svoje izaslanike u CIOR. Šef svakog izaslanstva je ujedno i potpredsjednik CIOR-a. Međunarodnog predsjednika CIOR-a i glavnog tajnika bira Izvršni odbor koji je političko tijelo CIOR-a koje odlučuje koja će zemlja presjedati CIOR-om, gdje će se održati kongresi, koje će projekte prihvatiti razne komisije i koje će krajnje radnje biti poduzete glede ovih projekata.

CIOR se sastaje jednom godišnje, ljeti, svaki puta u drugoj zemlji članici. Također se organiziraju zimske konferencije za Izvršni odbor i komisije CIOR-a.

Međusaveznička udruga pričuvnih medicinskih časnika (Interallied Confederation of Medical Reserve Officers, CIOMR) je pridruženi član CIOR-a. Ona održava svoje sjednice na istom mjestu i u isto vrijeme kada se održavaju CIOR-ov ljetni kongres i zimska konferencija, ali slijedi svoj vlastiti dnevni red za raspravu o medicinskim pitanjima.

102

CIOMR je utemeljen 1947. godine kao službena organizacija medicinskih časnika unutar pričuvnih snaga zemalja koje su trebale postati članicama NATO-a. Organizaciju su utemeljile Belgija, Francuska i Nizozemska, a danas obuhvaća sve zemlje članice CIOR-a. Ciljevi CIOMR-a su uspostavljanje bliskih profesionalnih veza s liječnicima i medicinskim službama pričuvnih snaga NATO zemalja, proučavanje tema od važnosti za medicinske pričuvne časnike koje obuhvaćaju medicinsko-vojnu obuku i promicanje učinkovite suradnje s djelatnim snagama Saveza.

Uvijek kada je moguće, CIOR, CIOMR i NRFC se sastaju u isto vrijeme i na istom mjestu. Ova tri tijela također nastoje uskladiti svoje pojedinačne programe i projekte.

Nazivi i adrese udruženja nacionalnih pričuvnih časnika udruženih u CIOR i daljnje informacije o CIOR-u i CIOMR-u mogu se dobiti od:

CIOR Liaison Office Reserve Affairs The Secretary GeneralNATO/IMS/P1P/CIOR Advisor CIOMRNATO HQ Public Inform. Office 6 Boterdorpse 1110 Brussels 7010 SHAPE VerlaatBelgium Belgium 3054 XL RotterdamTel: 32 2 707 529 Tel: 32 65 44 33 89 The Netherlands Fax: 31 10 4635307

103

POGLAVLJE 10

GLAVNE ZADAĆE MEĐUNARODNOG VOJNOG OSOBLJA

Na isti način kako Međunarodno osoblje predstavlja izvršnu agenciju koja pruža potporu Vijeću i njegovim odborima, tako i Međunarodno vojno osoblje (International Military Staff, IMS), pod nadležnošću svoga direktora, predstavlja izvršnu agenciju koja pruža potporu Vojnom odboru. Kao i Međunarodno osoblje, ono redovito prolazi preustroj, te su stoga u ovom poglavlju opisane njegove glavne funkcije, umjesto detaljnog opisa njegovih struktura i njihovih zadaća. Najnoviji podaci o strukturi mogu se pronaći na internetskim stranicama NATO-a (www.nato.int).

Direktor Međunarodnog vojnog osoblja (Director of the International Military Staff, DIMS) je general ili časnik ranga admirala kojeg je izabrao Vojni odbor između kandidata nominiranih od strane zemalja članica. IMS pod njegovim upravljanjem priprema procjene, studije i izvješća koja predstavljaju temelj za rasprave i odluke Vojnog odbora. IMS je također odgovoran za planiranje, procjenu i preporuku politike o vojnim pitanjima koja treba razmotriti Vojni odbor i za osiguravanje primjene smjernica i odluka Vojnog odbora sukladno naloženom. IMS osigurava ključnu poveznicu između političkih tijela Saveza koja donose odluke i Strateških zapovjednika, te održava blisku vezu s civilnim Međunarodnim osobljem.

IMS se sastoji od vojnog osoblja kojeg su uputile njihove države na stožerna mjesta u glavno sjedište NATO-a kako bi radili na zajedničkim interesima Saveza umjesto u ime zemlje iz koje dolaze. Neka mjesta unutar IMS-a popunjavaju civili na administrativnim i potpornim funkcijama. Uz potpomaganje rada Vojnog odbora, pripremu i praćenje njegovih odluka, IMS je također aktivno uključen u proces suradnje u okviru EAPC-a i PfP-a kao i u okviru Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina i Mediteranskog dijaloga. Zemlje partneri su zastupljene unutar Međunarodnog vojnog osoblja i u nekim dijelovima integrirane zapovjedne strukture. Ta se predstavništva nazivaju «Stožerni elementi Partnerstva za mir» («Partnership for Peace Staff Elements»). U vrijeme napetosti, kriza i neprijateljstava, ili tijekom izvođenja NATO vježbi, IMS će primijeniti Organizaciju za upravljanje krizama zasnovanu na funkcionalnim vojnim timovima.

Koordinacija stožernih aktivnosti i nadzor tijeka informacija i komunikacija, kako u IMS-u, tako i između IMS i drugih dijelova glavnog sjedišta NATO-a, jest odgovornost izvršnog koordinatora (Executive Coordinator) koji je smješten u Uredu direktora IMS-a. Izvršni koordinator i njegovo/njeno osoblje također daju tajničku potporu i savjete Vojnom odboru glede procedura.

104

Financijski nadzornik (Financial Controller) daje savjete glavnim dužnosnicima o svim financijskim i poreznim pitanjima vezanima uz skupinu proračuna kojima upravlja IMS. Financijski nadzornik je odgovoran Odboru za vojni proračun (Military Budget Committee) za financijsko upravljanje proračunom IMS-a. Njegova/njena je zadaća, također, pripremanje, obrazlaganje, upravljanje i nadziranje svih pitanja vezanih uz proračun koja se trebaju predstaviti Odboru za vojni proračun. On obavlja financijski nadzor NATO tijela s proračunima kojima upravlja IMS, kao što su NATO Agencija za standardizaciju (NATO Standardisation Agency), NATO Visoko učilište za obranu (NATO Defense College) i Agencija za istraživanje i tehnologiju (Research and Technology Agency). Na koncu, financijski nadzornik je također odgovoran za provedbu unutarnjih revizija računa i aktivnosti s financijskim posljedicama unutar njegovog/njenog područja odgovornosti.

Ured načelnika IMS-a obuhvaća i pravnog savjetnika (Legal Counsel) u službi direktora i IMS-a kao cjeline, koji pruža savjete o međunarodnim i nacionalnim pravnim implikacijama svih aspekata vojnih misija NATO-a i o implikacijama vojnih savjeta koje Vojni odbor pruža Sjevernoatlantskom vijeću. Pravni savjeti se pružaju glede pravnih aspekata operacija, potpore operacijama, međunarodnih zakona i sporazuma koji se odnose na oružane sukobe, glede operativnih planova kopnenih, zračnih i pomorskih snaga, pravila uporabe snaga, politike odabira ciljeva, uporabe oružane sile, logistike i pitanja nabave, instalacija kao i glede ostalih pitanja. Savjeti se također mogu odnositi na NATO obveze glede ne-NATO vojnih i civilnih cjelina kao i na interna pravna pitanja glede uloge IMS-a.

Savjetnik za javno informiranje (Public Information Adviser) daje savjete predsjedatelju Vojnog odbora, zamjeniku predsjedatelja i direktoru IMS-a o pitanjima javnog informiranja i ujedno je glasnogovornik predsjedatelja Vojnog odbora. Ovaj je časnik također odgovoran za razvijanje i praćenje vojne politike i doktrine za javno informiranje. Tijekom operacija NATO-a, savjetnik za javno informiranje postaje predstavnik IMS-a u svim odborima i radnim skupinama koji rade na pitanjima javnog informiranja te razvija, koordinira i izvršava strategije javnog informiranja. On blisko surađuje s Međunarodnim osobljem i organizacijama za javno informiranje unutar Strateških zapovjedništava i nacionalnih ministarstava obrane.

Direktoru Međunarodnog vojnog osoblja potporu daju pomoćnici direktora, od kojih je svaki odgovoran za posebno područje aktivnosti.

Planiranje i politikaJedna od zadaća Međunarodnog vojnog osoblja jest razvoj i koordinacija

doprinosa Vojnog odbora politici NATO-a i pitanjima planiranja, obrambenoj

105

politici, strateškom planiranju, politici planiranja za specijalno naoružanje, proliferaciji oružja za masovno uništenje, obrambenom planiranju i planiranju snaga, NATO Snagama za odgovor (NRF) i Praškoj obvezi o sposobnostima (PCC). Rad je podijeljen u tri glavna područja koja se bave strateškom politikom i konceptima, nuklearnom, biološkom i kemijskom (NBC) politikom, te obrambenim planiranjem i planiranjem snaga. Ova područja obuhvaćaju doprinos razvoju političko-vojnih koncepata, studija i procjena, postupaka obrambenog planiranja i snaga NATO-a, dvogodišnjih obrambenih revizija i dugoročnih konceptualnih studija. Osoblje razvija i zastupa gledišta Vojnog odbora i Strateških zapovjednika NATO-a o pitanjima vojne politike u različitim tijelima NATO-a. Ono je također odgovorno za konceptualni razvoj dokumenata vezanih uz odnos NATO-EU i NATO-EU strateško partnerstvo kao i praćenje tema vezanih uz «Berlin Plus» (vidi VII. dio).

Regionalna suradnja i sigurnost

Međunarodno vojno osoblje također je usredotočeno na suradnju i regionalnu sigurnost koje obuhvaćaju vojne kontakte i suradnju kroz okvire Euroatlantskog partnerskog vijeća, Partnerstva za mir, Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina i Mediteranskog dijaloga. Oblikuju se vojni savjeti o ulozi NATO-a u različitim aspektima razoružanja, kontrole naoružanja i pitanjima kooperativne suradnje. Također je razvijena suradnja s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS) na području razoružanja, nadzora oružja i kooperativne sigurnosti. Osoblje Ureda za konzultiranje Zapada (Western Consultation Office, WCO) u Beču potječe iz redova Međunarodnog vojnog osoblja. Ovaj je ured utemeljen kako bi olakšavao i unaprijedio suradnju NATO-a s OESS-om.

Odnosi sa zemljama partnerima postali su dio svakodnevnih obveza IMS-a. Od 1994. godine, otvoren je niz ureda za vezu sa zemljama partnerima, aod 1997. godine otvorene su stalne diplomatske misije u glavnom sjedištu NATO-a. Dodatno su ojačane vojne veze sa zemljama partnerima putem Stožernih elemenata Partnerstva za mir (Partnership for Peace Staff elements) kojeg čine časnici iz NATO i zemalja partnera smješteni u IMS-u u glavnom sjedištu NATO-a, te oni koji djeluju u sklopu integrirane vojne strukture NATO-a. Časnici iz zemalja partnera koji rade na takvim mjestima zajedno sa časnicima iz NATO zemalja na međunarodnim pozicijama sudjeluju u pripremanju rasprava o politici i u primjeni političkih odluka koje se odnose na odgovarajuća vojna pitanja Partnerstva za mir.

106

OperacijeJoš jednu važnu zadaću Međunarodnog vojnog osoblja predstavlja potpora

Vojnom odboru u razvoju trenutnih operativnih planova i u bavljenju pitanjima koja se odnose na položaj NATO snaga i na druga pitanja vojnog upravljanja vezano uz ulogu NATO-a u međunarodnim krizama. Također su obuhvaćeni promidžba i razvoj multinacionalne obuke i vježbi za zemlje NATO-a i PfP-a kao i koordinirajuća nastojanja vezana uz razvoj učinkovitih NATO operacija informiranja te razvoj odgovarajuće obuke i vježbi. IMS osigurava potporu i NATO Odboru za protuzračnu obranu kao i za sva pitanja protuzračne obrane. Časnik za vezu NATO-a pri Ujedinjenim narodima prema potrebi osigurava redoviti kontakt s UN-om u ime Međunarodnog vojnog osoblja i Organizacije u cjelini.

Obavještajna pitanjaSvakodnevno se pruža potpora u vidu strateških obavještajnih podataka

Glavnom tajniku, Sjevernoatlantskom vijeću, Odboru za obrambeno planiranje, Vojnom odboru i ostalim NATO tijelima.

U nadležnosti IMS-a su objedinjavanje i procjena obavještajnih podataka dobivenih od zemalja članica NATO-a i NATO zapovjedništava, a njihovo prosljeđivanje unutar glavnog sjedišta NATO-a i prema zapovjedništvima, agencijama, organizacijama i zemljama NATO-a jest centralizirano i koordinirano.

Izrađuju se i prosljeđuju procjene strateške obavještajne prosudbe NATO-a, upravlja se i koordinira dokumentima obavještajne politike i temeljnim obavještajnim dokumentima, a održavaju se odabrane baze podataka i informacijske službe digitalnih obavještajnih podataka. Dodatne zadaće obuhvaćaju uloge strateškog upozorenja i upravljanja krizama, povezivanje s drugim NATO i nacionalnim tijelima koja obavljaju specijalizirane obavještajne zadaće, pružanje informacija NATO tijelima o relevantnim događajima i olakšavanje oblikovanja vojnih savjeta političkim vlastima NATO-a.

Logistika i resursiNiz važnih zadaća obavlja se u području logistike i resursa: upravljanje

resursima Saveza kao potpora vojnim tijelima NATO-a, razvoj i ažuriranje vojne politike i procedura za upravljanje resursima Saveza, potpora u osoblju Vojnom odboru i prikladno zastupanje Vojnog odbora u sljedećem:

107

- u svim pitanjima koja se tiču razvoja i procjene NATO-ove vojne politike i procedura naoružanja, istraživanja i tehnologije kao i standardizacijskih aktivnosti vezanih uz Vojni odbor;

- u svim pitanjima koja se tiču logistike, medicinskog planiranja, planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, vojnog i civilnog osoblja, te zadaća zaposlenika i zajednički financiranih sredstava NATO-a koja su osigurana kroz NATO Program za sigurnosna ulaganja i kroz Vojni proračun;

- zajedno s osobljem koje radi na regionalnoj suradnji i sigurnosti, u svim pitanjima koja se tiču logistike, naoružanja, uključujući istraživanje i tehnologiju, upravljanja resursima i standardizacijskih aktivnosti vezanih uz Vojni odbor sa svim zemljama i organizacijama koje surađuju s NATO-om.

Konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (C3)Osoblje glavnog sjedišta NATO-a za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor

(NATO HQ Consultation, Command and Control Staff, NHQC3S) je kombinirano osoblje koje obuhvaća civilne članove Međunarodnog osoblja i časnike Međunarodnog vojnog osoblja u službi zadovoljavanja zahtjeva konzultiranja, zapovijedanja i nadzora Sjevernoatlantskog vijeća, Vojnog odbora i NATO C3 odbora (NATO C3 Board, NC3B). Administrativno sjedište NHQC3S-a nalazi se unutar strukture Međunarodnog vojnog osoblja, a njegovo osoblje radi pod nadležnošću direktora (Director, NHQC3S) koji je zamjenik predsjedatelja NATO C3 odbora i predstavnik Vojnog odbora u NATO C3 odboru. Članovi NHQC3S-a pružaju potporu NC3B-u i njegovim podređenim odborima i daju savjete Vojnom odboru o političkim standardima komunikacijsko-informacijskih sustava (CIS), proizvodima, analizama i «paketima sposobnosti» vezanima uz konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (C3).

NATO Situacijsko središteNATO Situacijsko središte (NATO Situation Centre, SITCEN) pomaže

Sjevernoatlantskom vijeću, Odboru za obrambeno planiranje i Vojnom odboru u izvršavanju njihovih zadaća na području konzultiranja. SITCEN predstavlja žarišnu točku Saveza za prijam, razmjenu i distribuciju političkih, vojnih i ekonomskih informacija. On ujedno prati 24 sata dnevno politička, vojnai ekonomska pitanja koja su u interesu NATO-a i NATO zemalja članica. SITCEN je također odgovoran za svu vanjsku komunikaciju glavnog sjedišta NATO-a, zaštićenu i otvorenu, i osigurava kontakt s glavnim gradovima, sa Strateškim zapovjedništvima i s drugim međunarodnim organizacijama, te pruža usluge

108

potpore glavnom sjedištu NATO-a u području geografije. On također osigurava uvjete za brzu razmjenu konzultacija tijekom razdoblja napetosti i kriza, te održava i aktualizira relevantne šire informacije za to vrijeme.

Ured za pitanja žena u NATO snagamaOvaj ured ima ulogu tajništva i savjetodavnog tijela Odboru za pitanja

žena u NATO snagama (Committee on Women in the NATO Forces, CWINF). Ured je odgovoran: za razvijanje mreže s obrambenim i drugim agencijama koje se bave zapošljavanjem žena vojnika; za pružanje kratkih izvješća o integraciji spolova; te za prikupljanje i obradu odgovarajućih informacija koje se zatim prosljeđuju zemljama članicama i zemljama partnerima, zemljama Mediteranskog dijaloga, te drugim međunarodnim agencijama i istraživačima. On predstavlja žarišnu točku NATO-a za sva pitanja koja se tiču novačenja i zapošljavanja, obuke i razvoja, te kvalitete života žena u odori. Prati se također učinak sudjelovanja žena na razinu spremnosti te njihovu sposobnost rada u multinacionalnom okružju tijekom misija pod vodstvom NATO-a.

109

POGLAVLJE 11

SPECIJALIZIRANE ORGANIZACIJE I AGENCIJE

Uz svoj politički stožer i strukture vojnog zapovijedanja, NATO također ima izvjestan broj specijaliziranih agencija u različitim zemljama članicama NATO-a. Dok Međunarodno osoblje i Međunarodno vojno osoblje pokrivaju svakodnevne aktivnosti Saveza kao i aktivnosti koje su na političkom i vojnom dnevnom redu, odgovornost agencija leži u područjima koja su više tehničke prirode i u specijaliziranim područjima koja nadopunjuju dnevni red NATO-a i čine njegov integralni dio. Agencije pružaju savjete i poduzimaju istraživanja, podupiru primjenu odluka Saveza, osiguravaju usluge komunikacijsko-informacijskih sustava i upravljaju programima suradnje. Jedna od glavnih zadaća agencija je olakšati najbolju uporabu ograničenih obrambenih resursa zemalja članica kroz razvoj zajedničkih projekata, procedura i standarda.

Na Praškom sastanku na vrhu u studenom 2002. godine, čelnici država i vlada NATO-a ovlastili su Glavnog tajnika da pokrene reviziju uloga NATO agencija i zahtjeva za njima, obuhvaćajući njihov odnos sa strukturama NATO-a u cjelini, a posebno sa Sjevernoatlantskim vijećem. Ciljevi ove revizije su ispitati učinkovitost i usklađenost strukture agencija, ispitati mogućnosti racionalizacije projekata, napretka kanala izvješćivanja i mehanizama koordinacije, kao i odnos između uloge agencija i NATO-ovog pokrenutog postupka preustroja u cjelini, obuhvaćajući mjere kojima bi se provelo poboljšanje sposobnosti.

Revizija je poduzeta istovremeno kad i preusmjeravanje resursa i racionalizacija vojne strukture koji su dogovoreni tijekom Praškog sastanka na vrhu. Na istom su sastanku poglavito razmatrani aspekti s učinkom na ulogu Atlantskog zapovjedništva za transformaciju koje ima vodeću ulogu u razvoju vojnih struktura, snaga, sposobnosti i doktrina, postupaka istraživanja i akvizicije, interoperabilnosti i pitanja standardizacije, te programa obuke i izobrazbe.

U biti postoje dvije vrste agencija, i to one koje imaju ulogu koordinatora projekata i one koje osiguravaju usluge. Nekoliko se agencija bavi utvrđivanjem zajedničkih zahtjeva zemalja članica i upravljanjem proizvodnjom i logistikom za zajedničke projekte nabave u ime zemalja članica. Zasebno mjesto zauzimaju agencije koje upravljaju velikim projektima i stoga raspolažu znatnim proračunima, a u njih se ubrajaju NATO Agencija za upravljanje programom zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control Programme Management Agency, NAPMA), NATO Agencija za upravljanje sustavom zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora (NATO Air Command and Control System Management

110

Agency, NACMA), NATO Agencija za sustav prikupljanja i uporabe informacija s bojišta (NATO Battlefield Information Collection and Exploitation System (BICES) Agency), i Agencija za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Agency, CEPMA). Druge se logističke agencije bave praktičnom suradnjom u svim aspektima logističke potpore, obuhvaćajući nabavu logističkih potrepština i održavanje obrambene opreme. Glavna logistička agencija na ovom području je NATO agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) sa sjedištem u Luksemburgu. Ona pruža racionalnu logističku potporu za oružane sustave NATO-a u posjedu 25 zemalja članica i pomaže NATO-u i njegovim zemljama partnerima u nabavi opreme i pričuvnih dijelova, te u najisplativijim uslugama održavanja i popravka.

Agencije podnose izvješća putem Upravnog odbora (Boards of Directors) ili Upravljačkih odbora (Steering Committees) Sjevernoatlantskom vijeću pod čijom nadležnošću obično rade. Čelnici agencija se redovito sastaju, redovito održavaju sastanke s Glavnim tajnikom NATO-a i primaju briefinge o posljednjim razvojima i razmišljanjima o obrambenoj nabavi, planiranju, operacijama, personalnoj politici i o sigurnosti. Njih podupire njihovo vlastito osoblje, a oni koordiniraju nastojanja osoblja kako bi doprinijeli cjelokupnom napretku u pitanjima trenutnog dnevnog reda NATO-a, na primjer putem razvoja standardizacijskih praksi i zajedničkih sustava kodifikacije.

Programi i aktivnosti koje poduzimaju agencije znatno se razlikuju i zahtijevaju različite oblike financiranja iz proračuna i dogovore o financijskoj podjeli troškova, čime svjedoče o vlastitim posebnim ulogama kao i o sastavu zemalja koje u njima sudjeluju. Svaka agencija je ustrojena na temelju vlastite posebne povelje, a njeni odnosi sa zemljom u kojoj se nalazi i s drugim zemljama sudionicama podliježu posebnim memorandumima o razumijevanju.

Pitanja standardizacije i interoperabilnosti snaga NATO-a i zemalja partnera i dalje su visoko postavljena na dnevnom redu NATO-a uzimajući u obzir njegovu glavnu ulogu olakšavanja multinacionalnih vojnih operacija. NATO agencija za standardizaciju (NATO Standardisation Agency) radi na primjeni zajedničkih standarda i na prilagođavanju procedura i praksi pomoću kojih se standardi postižu.

NATO agencija za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control Agency, NC3A), sa sjedištima u Bruxellesu i Den Hagu, je još jedna agencija koja u ime Saveza preuzima glavne odgovornosti u razvoju sposobnosti Saveza u komunikacijsko-informacijskim sustavima. Njena uloga je osigurati da strukture i snage zapovijedanja i nadzora NATO-a i zemalja partnera mogu međusobno komunicirati, poglavito tijekom kriza. Agencija se bavi pitanjima poput operativnih studija, obavještajnih pitanja, nadzora, izviđanja, zrakoplovnog zapovjedništva i zračnog nadzora te

111

komunikacijsko-informacijskih sustava. Ona osigurava centralno planiranje, arhitekturu sustava, integriranje sustava, dizajniranje, inženjerstvo sustava, tehničku potporu i nadzor konfiguracija.

Zajedničke studije na području znanstvenog istraživanja podupire NATO agencija za istraživanje i tehnologiju (NATO Research and Technology Agency, RTA) sa sjedištem u Neuillyu (Francuska), u ime NATO Vojnog odbora i Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD) koja je odgovorna za suradnju na pitanjima vezanima uz obrambenu akviziciju. Postoji također izvjestan broj specijaliziranih NATO agencija koje se bave upravljanjem programima nabave kao što su NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja sustava protuzračne obrane srednjeg dometa (NATO Medium Extended Air Defence System Design and Development, Production and Logistics Management Agency (NAMEADSMA), NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja helikoptera (NATO Helicopter Design and Development, Production and Logistics Management Agency, NAHEMA) i NATO Ured za upravljanje HAWK sustavom (NATO HAWK Management Office, NHMO).

Ostale agencije i organizacije su aktivne na područjima kao što su planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, upravljanje zračnim prometom, protuzračna obrana, elektroničko ratovanje, meteorologija i vojna oceanografija. Uz to, postoji i izvjestan broj multinacionalnih institucija koje imaju glavnu ulogu na području izobrazbe i obuke, kao što je NATO Visoko učilište za obranu u Rimu (Italija), NATO Učilište u Oberammergauu (Njemačka) i NATO Učilište za komunikacijsko-informacijske sustave u Latini (Italija).

Dodatne informacije o ulogama pojedinih agencija dane su u odgovarajućim poglavljima X. dijela.

Daljne informacije:

NATO Battlefield Information Collection and Exploitation System (BICES) Agency

Z Building – Blvd Léopold III1110 Brussels, Belgium

Central Europe Pipeline Management Agency (CEPMA)

11bis rue du Général Pershing, BP 55278005 Versailles CEDEX, France

112

Common Regional Initial ACCS Programme/Regional Programme Office (CRIAP/RPO) Quartier Reine Elisabeth Bloc 5A Rue d’Evere 1140 Brussels, Belgium

NATO ACCS Management Agency (NACMA)Z Building – Blvd Léopold III1110 Brussels, Belgium

NATO Helicopter Design and Development, Production and Logistics Management Agency (NAHEMA)Le Quatuor Bâtiment A-42Route de Galice13090 Aix-en-Provence, France

NATO Medium Extended Air Defence System Design and Development, Production and Logistics Management Agency(NAMEADSMA)620 Discovery DriveBuilding 1 - Suite 300Huntsville, AL 35806, USA

NATO Maintenance and Supply Agency (NAMSA)8302 Capellen, Luxembourg

NATO Consultation, Command and Control Agency (NC3A)NC3A Brussels NC3A The HagueZ Building – Blvd Léopold III PO Box 174 1110 Brussels, Belgium 2501 CD The Hague, Netherlands

NATO Airborne Early Warning and Control Programme Management Agency (NAPMA)Akerstraat, 6445CL Brunssum, Netherlands

NATO Defense College (NDC)Via Giorgio Pelosi 100143 Rome, Italy

NATO Standardization Agency (NSA)NATO Headquarters1110 Brussels, Belgium

Research and Technology Agency (RTA)BP 25, F-92201 Neuilly-sur-Seine CEDEX, France

NATO CIS Services Agency (NCSA)SHAPE, B-7010, Belgium

113

POGLAVLJE 12

GLAVNI ODBORI I POLITIČKA TIJELA NATO-A

Glavni NATO odboriGlavni forumi za savjetovanja i donošenje odluka Saveza nalaze potporu

u strukturi odbora koja osigurava da je svaka zemlja članica zastupljena na svakoj razini u svim područjima aktivnosti NATO-a u kojima sudjeluje. Neki od ovih odbora su utemeljeni u prvim danima razvoja NATO-a, te su doprinijeli postupku donošenja odluka Saveza dugi niz godina. Drugi su utemeljeni nedavno u kontekstu unutarnje i vanjske prilagodbe Saveza, nakon kraja Hladnog rata i promjene europskog sigurnosnog okružja.

Sljedeći dio sažima članstvo, predsjedateljstvo, ulogu, razine, podređenu strukturu i glavni izvor potpore osoblju glavnih odbora NATO-a. Glavni tajnik je nominalni predsjedatelj izvjesnog broja političkih odbora kojima predsjedaju ili dopredsjedaju viši dužnosnici odgovorni za odgovarajuća tematska područja. Treba naglasiti da se naziv odjela za koji je nadležan određeni pomoćnik Glavnog tajnika (Assistant Secretary Generals) ili zamjenik pomoćnika Glavnog tajnika (Deputy Assistant Secretary Generals) može promijeniti uslijed preustroja Međunarodnog osoblja, što se redovito događa. Za najnovije informacije molimo pogledati na NATO web stranicama, www.nato.int.

Glavni izvor potpore prikazan ispod pojedinih odbora jest odjel Međunarodnog osoblja s primarnom odgovornošću za dotično područje. Mnogim odborima potporu pruža Međunarodno vojno osoblje.

Svi NATO odbori donose odluke ili formuliraju preporuke višim vlastima na temelju razmjene informacija i savjetovanja koji vode prema konsenzusu. Ne postoji glasovanje ili odlučivanje većine.

Mora se naglasiti da je NATO Vojni odbor podređen Sjevernoatlantskom vijeću i Odboru za obrambeno planiranje, ali ima poseban položaj više vojne vlasti NATO-a. Uloga Vojnog odbora opisana je u Poglavlju 8.

Vojni odbor i većina niže navedenih odbora također se redovno sastaju s predstavnicima zemalja partnera u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća i s predstavnicima zemalja Mediteranskog dijaloga.

1. Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council, NAC)

2. Odbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee, DPC)

3. Skupina za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group, NPG)

4. Vojni odbor (Military Committee, MC)

114

5. Izvršna radna skupina (Executive Working Group, EWG)

6. Namjenska skupina na visokoj razini za pitanja konvencionalne kontrole naoružanja (High Level Task Force on Conventional Arms Control, HLTF)

7. Združeni odbor za pitanja proliferacije (Joint Committee on Proliferation, JCP)

8. Političko-vojni upravljački odbor za pitanja Partnerstva za mir (Political-Military Steering Committee on Partnership for Peace, PfP/SC)

9. NATO Odbor za protuzračnu obranu (NATO Air Defence Committee, NADC)

10. NATO Odbor za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control (C3) Board, NC3B)

11. Upravni odbor Organizacije za upravljanje NATO Sustavom zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora (NATO Air Command and Control System (ACCS) Management Organisation Board of Directors, NACMO BoD)

12. Viši politički odbor (Senior Political Committee, SPC)

13. Savjetodavna skupina za atlantsku politiku (Atlantic Policy Advisory Group, APAG)

14. Politički odbor (Political Committee, PC)

15. Viša političko-vojna skupina za pitanja proliferacije (Senior Politico-Military Group on Proliferation, SGP)

16. Koordinacijski odbor za verifikaciju (Verification Coordinating Committee, VCC)

17. Skupina za političku koordinaciju (Policy Coordination Group, PCG)

18. Odbor za obrambenu reviziju (Defence Review Committee, DRC)

19. Konferencija direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD)

20. NATO Odbor za standardizaciju (NATO Committee for Standardization, NCS)

21. Odbor za infrastrukturu (Infrastructure Committee)

22. Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee, SCEPC)

115

23. Viša konferencija NATO logističara (Senior NATO Logisticians’ Conference, SNLC)

24. Odbor za znanost (Science Committee, SCOM)

25. Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society, CCMS)

26. Odbori za civilni i vojni proračun (Civil and Military Budget Committees, CBC/MBC)

27. Viši odbor za resurse (Senior Resource Board, SRB)

28. Viša obrambena skupina za pitanja proliferacije (Senior Defence Group on Proliferation, DGP)

29. Skupina na visokoj razini (High Level Group, NPG/HLG)

30. Ekonomski odbor (Economic Committee, EC)

31. Odbor za pitanja javne diplomacije (Committee on Public Diplomacy, CPD)

32. Odbor Vijeća za operacije i vježbe (Council Operations and Exercises Committee, COEC)

33. NATO Odbor za upravljanje zračnim prometom (NATO Air Traffic Management Committee, NATMC)

34. Upravni odbor Organizacije za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Organisation Board of Directors, CEPMO BoD)

35. NATO Odbor za naftovode (NATO Pipeline Committee, NPC)

36. NATO Odbor za sigurnost (NATO Security Committee, NSC)

37. NATO Posebni odbor (Special Committee)

38. Odbor za pismohranu (Archives Committee)

116

1. Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council, NAC)

Članovi Sve zemlje članice

Predsjedatelj Glavni tajnik

Uloga

Tijelo za donošenje odluka Sjevernoatlantskog saveza. Jedino tijelo koje je formalno uspostavljeno temeljem Sjevernoatlantskog sporazuma, kojemu su dane ovlasti uspostave «podčinjenih tijela sukladno potrebi» u svrhu provedbe sporazuma.

Glavne razine Stalna (stalni predstavnici/veleposlanici); ministarska (ministri vanjskih poslova i/ili obrane); na vrhu (predsjednici ili šefovi vlada)

Glavni podčinjeni odbori

Vijeću pružaju potporu brojni odbori koji pokrivaju cjelokupan spektar aktivnosti Saveza.

Potpora Međunarodnog osoblja

Sve uprave Međunarodnog osoblja izravno ili neizravno podupiru rad Vijeća. Uloga Vijeća kao tijela odgovornog za provedbu ciljeva sporazuma obuhvaća uspostavu niza agencija i organizacija koje također potpomažu njegov rad u specijaliziranim područjima.

2. Odbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee, DPC)

ČlanoviZemlje članice koje sudjeluju u NATO-ovoj integriranoj vojnoj strukturi (sve države članice osim Francuske)


UlogaGlavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture.

RazineStalna (stalni predstavnici/veleposlanici); ministarska (ministri obrane)


Odbor za obrambenu reviziju


Uprava za obrambenu politiku i planiranje

117

3. Skupina za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group, NPG)

Članovi Sve zemlje članice osim Francuske


UlogaGlavno tijelo za donošenje odluka glede nuklearne politike Saveza

Razine Ministri obrane, stalni predstavnici


Skupina na visokoj razini, NPG skupina osoblja


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Odjel za nuklearnu politiku)

4. Vojni odbor (Military Committee, MC)


Predsjedatelj Predsjedatelj Vojnog odbora

UlogaViše vojno tijelo u NATO-u pod nadzorom Sjevernoatlantskog vijeća i Odbora za obrambeno planiranje

RazineNačelnici stožera/Načelnici obrane, stalni vojni predstavnici.


Radne skupine Vojnog odbora. Niz združenih civilnih i vojnih tijela također odgovaraju Vojnom odboru kao i Vijeću te Odboru za obrambeno planiranje.


Međunarodno vojno osoblje; C3 osoblje glavnog sjedišta NATO-a (NHQC3S)

118

5. Izvršna radna skupina (Executive Working Group, EWG)


Predsjedatelj Zamjenik Glavnog tajnika

o.d. predsjedateljaPomoćnik Glavnog tajnika za obrambenu politiku i planiranje

UlogaViše savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede obrambenih pitanja država članica

Razine Savjetnici za obranu nacionalnih izaslanstava

Glavna podčinjeni odbori

Nema



6. Namjenska skupina na visokoj razini za pitanja konvencionalne kontrole naoružanja

(High Level Task Force on Conventional Arms Control, HLTF)



o.d. predsjedateljaPomoćnik Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku

UlogaKonzultativno i savjetodavno tijelo ministrima vanjskih poslova i obrane glede pitanja konvencionalnog naoružanja

RazineStručnjaci iz ministarstava vanjskih poslova i obrane na razini političkih direktora, politički savjetnici u NATO izaslanstvima


HLTF na razini zamjenika


Odsjek za kontrolu naoružanja i koordinaciju, Ured zamjenika Glavnog tajnika

119

7. Združeni odbor za pitanja proliferacije (Joint Committee on Proliferation, JCP)



Uloga

Više savjetodavno tijelo koje pruža koordinirana izvješća Sjevernoatlantskom vijeću glede pitanja političko-vojnih i obrambenih aspekata proliferacije oružja za masovno uništenje

Razine

Članovi Više političko-vojne skupine za pitanja proliferacije (SGP) te Više obrambene skupine za pitanja proliferacije (DGP) na združenim sastancima


Nema


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Središte za pitanja oružja za masovno uništenje)

120

8. Političko-vojni upravljački odbor za pitanja Partnerstva za mir (Political-Military Steering Committee on Partnership for Peace, PfP/SC)



o.d. predsjedateljiPomoćnik Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku, pomoćnik Glavnog tajnika za obrambenu politiku i planiranje

Zamjenici o.d. predsjedatelja

Direktor, Euroatlantska integracija i partnerstvo, Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku; načelnik, Odjel za obrambenu suradnju, Uprava za obrambenu politiku i planiranje

Uloga

Glavno tijelo za donošenje odluka i pružanje savjeta Sjevernoatlantskom vijeću za sve aspekte Partnerstva za mir, uključujući PfP postupak planiranja i revizije (PARP) pri čemu se sastaje u posebnom formatu

RazinePredstavnici nacionalnih izaslanstava (dva člana po izaslanstvu); članstvo se često mijenja u zavisnosti od pitanja o kojima se raspravlja


Nema


Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku; Uprava za obrambenu politiku i planiranje

121

9. NATO Odbor za protuzračnu obranu (NATO Air Defence Committee, NADC)



Uloga

Savjetuje Sjevernoatlantsko vijeće i EAPC o svim aspektima protuzračne obrane, uključujući raketnu obranu; promiče usklađivanje nacionalnih napora s međunarodnim planiranjem koje se odnosi na zapovijedanje i nadzor zračnog prostora te oružane sustave protuzračne obrane. Glavno tijelo za donošenje odluka i pružanje savjeta Sjevernoatlantskom vijeću za sve aspekte Partnerstva za mir, uključujući PfP postupak planiranja i revizije (PARP) pri čemu se sastaje u posebnom formatu.

Razine

Viši nacionalni vojni ili izvršni časnici uključeni u upravljanje i izradu smjernica glede protuzračne obrane ili sustava zračnog zapovijedanja i nadzora


Predstavnici snaga za protuzračnu obranu (ADREPS); Panel o protuzračnoj obrani (PAD); Međuresorska skupina za rano upozorenje (EWISG)


Uprava za obrambena ulaganja (Odjel za protuzračnu obranu i upravljanje zračnim prostorom)

122

10. NATO Odbor za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control (C3) Board, NC3B)



Stalni preds.Pomoćnik Glavnog tajnika za obrambena ulaganja

Supredsjed./Zamjenik preds.

Direktor, C3 osoblje glavnog sjedišta NATO-a i izabrani nacionalni supredsjedatelj/zamjenik predsjedatelja

Uloga

Više multinacionalno tijelo koje djeluje u ime i odgovara Sjevernoatlantskom vijeću i Odboru za obrambeno planiranje za sva pitanja koja se odnose na konzultiranje, zapovijedanje i upravljanje (C3) u svim dijelovima Organizacije.

Razine

C3 Odbor sastoji se od 2 viša predstavnika svake od država koje sudjeluju u upravljanju i oblikovanju smjernica za komunikacijsko-informacijske sustave (CIS) u potpori C3, i koji su u mogućnosti sagledati vrlo razgranate i obuhvatne odgovornosti odbora; 1 predstavnik iz Vojnog odbora, 1 predstavnik svakog od strateških zapovjedništava; 1 predstavnik sljedećih NATO odbora: CNAD, SCEPC/CCPC, COEC, NADC, NACMO BoD, NAPMO BoD, NSC, SRB, PMSC, NCS and RTB; glavni upravitelj, NC3A i direktor, NATO agencija za CIS usluge (NCSA).


Skupina nacionalnih C3 predstavnika koji djeluju kao Odbor u trajnom formatu sjednica, radne skupine i pododbori + 8 pododbora s vlastitim podstrukturama i trajnim ili ad hoc radnim skupinama


C3 osoblje glavnog sjedišta NATO-a (NHQC3S)

123

11. Upravni odbor Organizacije za upravljanje NATO Sustavom zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora

(NATO Air Command and Control System (ACCS) Management Organisation Board of Directors, NACMO BoD)

Članovi24 sudionice (NATO članice osim Islanda i Luksemburga)


Nacionalni predsjedatelj

Potpredsjedatelj NATO Odbora za protuzračnu obranu (NADC)

Uloga Osigurava planiranje i provedbu NATO programa za sustav zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora

Razine

Viši nacionalni vojni ili izvršni časnici koji sudjeluju u upravljanju sustavom protuzračne obrane ili u onom za zapovijedanje zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora


ACCS Savjetodavni odbor


Uprava za obrambena ulaganja (Odjel za upravljanje protuzračnom obranom i zračnim prostorom)

12. Viši politički odbor (Senior Political Committee, SPC)


PredsjedateljPomoćnik Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku

Uloga

Više savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede političkih i posebnih političko-vojnih pitanja. Ojačano stručnjacima pri raspravi o određenim pitanjima (SPC(R)).

Razina Zamjenik stalnog predstavnika


Nema


Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku te druge uprave Međunarodnog osoblja

124

13. Savjetodavna skupina za atlantsku politiku(Atlantic Policy Advisory Group, APAG)



Uloga Savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća sa zadaćom razmatranja relevantnih sigurnosnih projekcija politike u dugoročnom razdoblju

Razine

Nacionalni predstavnici na razini političkih direktora koji djeluju u svojstvu individualnih stručnjaka. APAG se sastaje godišnje uz sudjelovanje zemalja partnera.


Nema


Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku

14. Politički odbor (Political Committee, PC)



UlogaSavjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede političkih pitanja

Razine Politički savjetnici u nacionalnim izaslanstvima, ojačani po potrebi stručnjacima.


Nema


Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku

125

15. Viša političko-vojna skupina za pitanja proliferacije(Senior Politico-Military Group on Proliferation, SGP)



UlogaViše savjetodavno tijelo glede političkih aspekata proliferacije oružja za masovno uništenje

RazineViši nacionalni dužnosnici odgovorni za politička i sigurnosna pitanja koja se odnose na neproliferaciju.


Također se sastaje s Višom obrambenom skupinom za pitanja proliferacije (DGP), postajući Združeni odbor za pitanja proliferacije (JCP)


Odjel za obrambenu politiku i planiranje (Središte za oružje za masovno uništenje)

16. Koordinacijski odbor za verifikaciju (Verification Coordinating Committee, VCC)


Predsjedatelj Čelnik, Odjel za kontrolu naoružanja i koordinaciju, Ured zamjenika Glavnog tajnika

Uloga Glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja provedbe sporazuma o kontroli konvencionalnog naoružanja te za koordinaciju verifikacije

Razine

Plenarni sastanci, radne skupine, ekspertne skupine, seminari/radionice sa stručnjacima iz ministarstava vanjskih poslova ili obrane, iz verifikacijskih odjela, tajnici izaslanstava


Nema


Odjel za kontrolu naoružanja i koordinaciju, Ured zamjenika Glavnog tajnika

126

17. Skupina za političku koordinaciju (Policy Coordination Group, PCG)


Predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za obrambenu politiku i planiranje i pomoćnik Glavnog tajnika za operacije

Uloga Glavni forum za konzultacije, te savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća za političko-vojna pitanja (uključujući mirovne operacije)

Razine Zamjenici stalnih predstavnika i nacionalnih vojnih predstavnika


Nema



18. Odbor za obrambenu reviziju (Defence Review Committee, DRC)


Predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku

Uloga

Viši savjetodavni odbor Odbora za obrambeno planiranje glede planiranja snaga kao i drugih pitanja koja se odnose na integriranu vojnu strukturu

Razine Obrambeni savjetnici u nacionalnim izaslanstvima


DRC radna skupina



127

19. Konferencija direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD)



Stalni predsjedateljPomoćnik Glavnog tajnika za obrambeno investiranje

Uloga

Pruža savjet Sjevernoatlantskom vijeću o svim pitanjima koja se odnose na naoružanje. Zadužena je za poboljšanje vojnih sposobnosti na način da potiče razvoj suradnje te racionalnu akviziciju naoružanja, jača interoperabilnost i olakšava tehnološku i industrijsku suradnju između zemalja članica i partnerskih zemalja.

Razine Direktori za nacionalno naoružanje


Predstavnici direktora za nacionalno naoružanje (NADREPs); NATO Vojna skupina za naoružanje KoV-a (NAAG); NATO Skupina za naoružanje zrakoplovstva; NATO Skupina za pomorsko naoružanje (NNAG); NATO Savjetodavna skupina za industriju (NIAG); Skupina nacionalnih direktora za kodifikaciju; CNAD Skupina za sigurnost streljiva (CASG); CNAD Skupina za upravljanje životnim ciklusom (LCMG), Odbor za istraživanje i tehnologiju (koji također odgovara Vojnom odboru); Upravljački odbor Saveza za nadzor kopna (AGS SC); Upravljači odbor za aktivnu višeslojnu obranu od projektila (ALTBMD SC); Središte za raščlambu informacija o sigurnosti streljiva (MSIAC)


Uprava za obrambena ulaganja (Odjel za naoružanje)

128

20. NATO Odbor za standardizaciju (NATO Committee for Standardization, NCS)



Stalni predsjedateljPomoćnik Glavnog tajnika za obrambena ulaganja i direktor Međunarodnog vojnog osoblja

Uloga Više tijelo Saveza odgovorno za pružanje usuglašenog savjeta Sjevernoatlantskom vijeću o svim pitanjima standardizacije

RazineViši dužnosnici iz zemalja članica koji predstavljaju usuglašene nacionalne stavove glede standardizacije


NCS predstavnici (NCSREPs); NATO Skupina osoblja za standardizaciju (NSSG)


NATO Agencija za standardizaciju (NSA)

21. Odbor za infrastrukturu (Infrastructure Committee)


Predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za obrambena ulaganja

Stalni predsjedatelj Nadzornik programa za sigurnosna ulaganja

Uloga

Odgovoran za provedbu NATO Programa za sigurnosna ulaganja, kakvog je pregledao i odobrio Viši odbor za resurse te usvojilo Sjevernoatlantsko vijeće i Odbor za obrambeno planiranje.

RazineSavjetnici za infrastrukturu u nacionalnim izaslanstvima; predstavnici Vojnog odbora, NATO strateški zapovjednici i NATO agencije


Nema


Odjel za obrambena ulaganja (Uprava za sigurnosna ulaganja)

129

22. Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee, SCEPC)



Stalni predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za operacije

Uloga

Više političko i savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede pitanja planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja i za pitanja uklanjanja posljedica istih. Odgovorno je za oblikovanje smjera djelovanja i usklađivanje odbora za planiranje i ostalih tijela.

Razine

Viši dužnosnici iz zemalja članica koji imaju odgovornost koordiniranja pitanja civilnih izvanrednih stanja/predstavnici nacionalnih izaslanstava


Odbori za planiranje i drugi odbori (Prekooceanski brodski prijevoz, Europski kopneni prijevoz, Civilno zrakoplovstvo, Hrana i poljoprivreda, Industrijska pripravnost, Planiranje civilnih komunikacija, Civilna zaštita, Medicinsko planiranje)


Odjel za operacije (Uprava za planiranje i vježbe za slučaj civilnih izvanrednih stanja)

130

23. Viša konferencija NATO logističara (Senior NATO Logisticians’ Conference, SNLC)



Stalni predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za obrambenu politiku i planiranje i zamjenik predsjedatelja Vojnog odbora

Uloga

Više savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća, Odbora za obrambeno planiranje i Vojnog odbora glede svih pitanja potrošne logistike. Zajedničko civilno/vojno tijelo odgovorno za procjenu zahtjeva Saveza u potrošnoj logistici te odgovorno za osiguravanje odgovarajuće logističke potpore NATO snagama. SNLC-ova primarna odgovornost, u ime Vijeća, sastoji se u koordinaciji svih logističkih pitanja s drugim NATO tijelima.

Razine Viši nacionalni, civilni i vojni dužnosnici koji su odgovorni za pitanja potrošne logistike u državama članicama iz kojih dolaze

Glavni podčinjeniodbori

SNLC logistički stožerni odbor; Skupina za promet i prijevoz


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Odjel za logistiku); Uprava za logistiku i resurse (IMS)

131

24. Odbor za znanost (Science Committee, SCOM)


Predsjedatelj Pomoćnik Glavnog tajnika za javnu diplomaciju

UlogaGlavno savjetodavno tijelo za NATO-ov znanstveni program

Razine Nacionalni stručnjaci iz znanstvene politike imenovani od strane vlade ili nezavisnih tijela zemalja članica


Odbor za znanost imenuje niz pododbora, savjetodavnih panela i upravljačkih skupina kako bi se provele posebne zadaće.


Uprava za javnu diplomaciju

25. Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society, CCMS)



UlogaGlavno tijelo za donošenje odluka glede NATO programa o izazovima modernog društva

RazineNacionalni predstavnici s ekspertizom i/ili odgovornostima u svezi s programima zaštite okoliša u zemljama članicama


Države imenuju predstavnike u pododbore odgovorne za CCMS programe razmjene i stipendije.



132

26. Odbori za civilni i vojni proračun (Civil and Military Budget Committees, CBC/MBC)


Predsjedatelj Predstavnik zemlje prema načelu rotacije

Uloga

Odgovara Sjevernoatlantskom vijeću za prosudbu i preporuke godišnjeg proračuna za Međunarodno osoblje, Međunarodno vojno osoblje, Strateška zapovjedništva i NAEW&C snage, kao i za prosudbu trošenja proračunskih sredstava.

Razine Financijski savjetnici nacionalnih izaslanstava


Odbori za proračun prema potrebi imenuju radne skupine.


Ured predsjedatelja Odbora za proračun, Uprava za izvršno upravljanje (Financijska kontrola)

27. Viši odbor za resurse (Senior Resource Board, SRB)


Predsjedatelj Predstavnik zemlje prema načelu rotacije

Uloga Odgovara Sjevernoatlantskom vijeću za upravljanje zajednički financiranim vojnim resursima

Razine

Nacionalni predstavnici, predstavnici Vojnog odbora, NATO Strateški zapovjednici, Predsjedatelj Odbora za vojni proračun, Odbor za infrastrukturu i NATO Odbor za obrambene ljudske resurse


Nema


Ured predsjedatelja SRB-a, Uprava za obrambena ulaganja

133

28. Viša obrambena skupina za pitanja proliferacije (Senior Defence Group on Proliferation, DGP)


Predsjedatelj Supredsjedanje: jedna sjevernoamerička i jedna europska članica

Uloga Više savjetodavno tijelo o obrambenim aspektima proliferacije oružja za masovno uništenje te s tim povezanim sustavima isporuke

Razine Direktori za obrambenu politiku iz zemalja članica


DGP Upravljački odbor (sastavljen od stručnjaka na radnoj razini); također se sastaje s Višom političko-vojnom skupinom za pitanja proliferacije (SGP), kada postaje Združeni odbor za pitanja proliferacije (JCP)


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Središte za pitanja oružja za masovno uništenje)

29. Skupina na visokoj razini (High Level Group, NPG/HLG)


Predsjedatelj Nacionalni predsjedatelj (SAD)

Uloga

Savjetodavno tijelo Skupine za nuklearno planiranje (NPG). Sastaje se nekoliko puta godišnje kako bi se razmatrali aspekti NATO nuklearne politike i planiranja kao i pitanja koja se odnose na osiguranje, sigurnost i «preživljavanje» nuklearnog naoružanja.

Razine Direktori za obrambeno planiranje zemalja članica


Nema


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Odjel za nuklearnu politiku)

134

30. Ekonomski odbor (Economic Committee, EC)


PredsjedateljZamjenik pomoćnika Glavnog tajnika za regionalna, gospodarska i socijalna pitanja, Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku

Uloga Savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća za gospodarska pitanja.

Razine Predstavnici NATO izaslanstava (gospodarski savjetnici); prošireni sastanci ojačani su stručnjacima zemalja članica


Nema


Odjel za politička pitanja i sigurnosnu politiku, Uprava za obrambenu i sigurnosnu ekonomiju

31. Odbor za pitanja javne diplomacije(Committee on Public Diplomacy, CPD)



Uloga Savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede informiranja i odnosa s novinarima

Razine Predstavnici NATO izaslanstava; proširenim sastancima nazoče stručnjaci iz zemalja članica


Nema



135

32. Odbor Vijeća za operacije i vježbe (Council Operations and Exercises Committee, COEC)


Predsjedatelj Zamjenik pomoćnika Glavnog tajnika za planiranje izvanrednih stanja i vježbi, Uprava za operacije

Uloga

Glavni forum za konzultacije i koordinaciju planova upravljanja krizama, te postupaka i infrastrukture, uključujući pitanja komuniciranja, pitanja koja se odnose na NATO Situacijsko središte (SITCEN), i za pripremu i provođenje vježbi za upravljanje krizama

Razine Politički i vojni predstavnici iz nacionalnih izaslanstava koji se bave problematikom upravljanja krizama i vježbama


Nema


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Planiranje i vježbe za slučaj civilnih izvanrednih stanja)

136

33. NATO Odbor za upravljanje zračnim prometom(NATO Air Traffic Management Committee, NATMC)


Predsjedatelj

Izabire se (trenutno je to zamjenik pomoćnika Glavnog tajnika za protuzračnu obranu i upravljanje zračnim prostorom, Uprava za obrambena ulaganja)

Uloga Više savjetodavno tijelo glede pitanja uporabe te upravljanja zračnim prometom

Razine Viši civilni i vojni menadžeri upravljanja zračnim prometom iz glavnih gradova članica


Skupina za upravljanje zračnim prometom (ATMG), Skupina za komunikacije, navigaciju i nadgledanje (CNS), NATO/EUROCONTROL ATM skupina za koordinaciju sigurnosti (NEASCOG)


Uprava za obrambena ulaganja (Odjel za protuzračnu obranu i upravljanje zračnim prostorom)

34. Upravni odbor Organizacije za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Organisation Board

of Directors, CEPMO BoD)

ČlanoviSedam zemalja članica (Belgija, Francuska, Kanada, Nizozemska, Njemačka, SAD)

Predsjedatelj Nacionalni predstavnik

UlogaViše savjetodavno tijelo za Srednjoeuropski naftovodni sustav (CEPS)

RazinePredstavnici zemalja sudionica plus predstavnici Agencije za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (CEPMA)


Nema


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Odjel za logistiku); NATO Vojni dužnosnici

137

35. NATO Odbor za naftovode (NATO Pipeline Committee, NPC)


Predsjedatelj Načelnik, Odjel za logistiku, Uprava za obrambenu politiku i planiranje

UlogaViše savjetodavno tijelo u NATO-u glede potrošne logistike za pitanja vojne opskrbe gorivom

RazineVladini stručnjaci za pitanja vojne opskrbe gorivom


Radna skupina za posebne zadaće, Radna skupina za goriva i maziva, Radna skupina za rukovanje naftnom opremom


Uprava za obrambenu politiku i planiranje (Odjel za logistiku); NATO Vojni dužnosnici

36. NATO Odbor za sigurnost (NATO Security Committee, NSC)


Predsjedatelj Direktor, NATO Ured za sigurnost (NOS)

Uloga Savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede pitanja NATO sigurnosne politike

Razine

Predstavnici nacionalnih sigurnosnih vlasti, časnici za sigurnost u nacionalnim izaslanstvima, i dužnosnici za sigurnost NATO civilnih i vojnih tijela


INFOSEC Radna skupina


NATO Ured za sigurnost

138

37. NATO Posebni odbor (NATO Special Committee)


Predsjedatelj Rotirajuće godišnje predsjedanje zemalja članica

Uloga Savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća glede pitanja špijunaže i terorističkih ili sličnih prijetnji koje mogu imati utjecaja na Savez

RazineNačelnici sigurnosnih/obavještajnih službi država članica


Nema


NATO Ured za sigurnost

38. Odbor za pismohranu (Archives Committee)


PredsjedateljDirektor Službe za upravljanje informacijama i sustavima

Uloga

U skladu s prilagodbom NATO-a novom sigurnosnom okružju nakon završetka Hladnog rata, kao i u duhu promidžbe veće transparentnosti, Savez je uspostavio pristup deklasifikacije i pružanja uvida javnosti u NATO dokumente koji imaju povijesni značaj za istraživanje. Uloga Odbora za pismohranu sastoji se u nastavku i širenju programa arhiviranja (obuhvaćajući osiguravanje pristupa javnosti) i u upravljanju i zaštiti arhivske građe koju pohranjuju civilna i vojna tijela Saveza.

RazineZamjenici stalnih predstavnika uz pomoć nacionalnih stručnjaka za arhiviranje


Nema


Uprava za izvršno upravljanje (Službe za upravljanje informacijama i sustavima, Odjel za pismohranu; Tajništvo Vijeća)

139

Podsjetnik o institucijama suradnje, partnerstva i dijaloga

Sljedeći odjeljak sažima članstvo, predsjedanje, status ili ulogu, razine, pridružene strukture i glavne izvore potpore osoblja za institucije suradnje, partnerstva i dijaloga koje su u temeljima odnosa NATO-a s drugim državama.

Više o ovim institucijama se može pronaći u VII. dijelu.

Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC)

Vijeće NATO-Rusija (NATO-Russia Council, NRC)

Komisija NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Commission, NUC)

Skupina za mediteransku suradnju (Mediterranean Cooperation Group, MCG)

Skupina za Istambulsku inicijativu o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative Group, ICIG)

140

Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC)

ČlanoviČetrdeset i šest zemalja (26 NATO +20 partnerskih zemalja)


Uloga

Uspostavljena u skladu s EAPC temeljnim dokumentom iz svibnja 1997. godine. Sveobuhvatni okvir suradnje za političke i sigurnosne konzultacije i za pojačanu suradnju u sklopu programa Partnerstva za mir (PfP).

Razine

Veleposlanička (stalni predstavnici NATO članica i veleposlanici partnerskih zemalja); ministarska (ministri vanjskih poslova i obrane); na vrhu (šefovi država i vlada)

Glavni povezaniodbori

Sjevernoatlantskom vijeću podčinjeni odbori koji se sastaju s partnerskim državama koje sudjeluju u EAPC/PfP

Potpora osoblja

Diplomatske misije i časnici za vezu EAPC država i NATO osoblja. Mnoge uprave Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja potpomažu, izravno ili neizravno, rad EAPC-a.

141

Vijeće NATO-Rusija (NATO-Russia Council, NRC)

Članovi Sve NATO članice i Ruska Federacija


Uloga

Uspostavljena sukladno Temeljnom aktu NATO-Rusija od 27. svibnja 1997. godine te Deklaraciji šefova država i vlada NATO članica i Ruske Federacije usvojenoj na sastanku na vrhu u Rimu 28. svibnja 2002. godine. Forum za konzultacije, suradnju i izgradnju konsenzusa između NATO-a i Rusije.

RazineVeleposlanička; ministarska (ministri vanjskih poslova i obrane); na vrhu (šefovi država i vlada)

Glavni povezani odbori

Bez formalnog ustroja. Ipak, načelnici stožera/obrane sastaju se u okviru NRC-a najmanje dva puta godišnje. Vojni se predstavnici sastaju godišnje. NRC-u potporu pruža čitav niz ekspertnih radnih skupina.

Potpora osoblja

Omogućena ruskim i NATO osobljem. Mnoge uprave Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja potpomažu, izravno ili neizravno, rad NRC-a.

142

Komisija NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Commission, NUC)

Članovi Sve NATO članice i Ukrajina


Uloga

Sukladno Povelji NATO-Ukrajina od srpnja 1997. godine, Sjevernoatlantsko vijeće povremeno se sastaje s Ukrajinom kao Komisija NATO-Ukrajina, u pravilu ne manje od dva put godišnje, kako bi ocijenilo provedbu odnosa i razmotrilo daljnji razvoj.

RazineVeleposlanička; ministarska (ministri vanjskih poslova i obrane); na vrhu (šefovi država i vlada)


Niz viših NATO odbora redovno se sastaje s Ukrajinom, uključujući Vojni odbor u stalnom formatu ili onom načelnika stožera. NUC-u potporu također pružaju ekspertne radne skupine poput Zajedničke radne skupine o obrambenoj reformi.

Potpora osoblja

Ukrajinsko i NATO osoblje. Mnoge uprave Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja potpomažu, izravno ili neizravno, rad NUC-a.

Skupina za mediteransku suradnju (Mediterranean Cooperation Group, MCG)

Članovi Sve NATO članice


O.d. predsjedateljaZamjenik pomoćnika Glavnog tajnika za regionalna, ekonomska i sigurnosna pitanja

Uloga Savjetodavno tijelo za pitanja Sredozemlja

RazineSastanci se održavaju na razini političkih savjetnika i, prema potrebi, s predstavnicima zemalja Mediteranskog dijaloga.


Nema

Potpora osoblja Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku

143

Skupina za Istambulsku inicijativu o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative Group, ICIG)

Članovi Sve zemlje članice Saveza


O.d. predsjedateljaZamjenik pomoćnika Glavnog tajnika za regionalna, ekonomska i sigurnosna pitanja

Uloga Savjetodavno tijelo glede ICI pitanja

RazineSastanci se održavaju na razini političkih savjetnika s predstavnikom dotične zemlje Istambulske inicijative o suradnji


Nema

Potpora osoblja Uprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku

IV. DIO

ULOGA SAVEZA U OPERACIJAMA OČUVANJA MIRA I POTPORE MIRU

POGLAVLJE 13 Uloga NATO-a u Bosni i Hercegovini

POGLAVLJE 14 Sukob na Kosovu i uloga KFOR-a

POGLAVLJE 15 Uloga NATO-a u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*

POGLAVLJE 16 Uloga NATO-a u Afganistanu

POGLAVLJE 17 Uloga NATO-a u Iraku

POGLAVLJE 18 Uloga NATO-a u Darfuru

147

POGLAVLJE 13

ULOGA NATO-A U BOSNI I HERCEGOVINI

Od završetka Hladnog rata, NATO je postao sve aktivniji u operacijama očuvanja mira i potpore miru, raspoređujući svoje snage kao potporu širim interesima međunarodne zajednice, i usko surađujući s ostalim organizacijama u rješavanju duboko ukorijenjenih problema, u ublažavanju patnje i u stvaranju uvjeta u kojima mirovni proces može biti samoodrživ. NATO-ove prve tri operacije potpore miru su se zbile u Europi – u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* – međutim, potreba za dugoročnim mirom jest globalna. Ministri vanjskih poslova NATO-a prepoznali su ovu potrebu tijekom sastanka u Reykjaviku (Island), u svibnju 2002. godine, složivši se: «Kako bi poduzeo cijeli niz misija, NATO mora biti u mogućnosti mobilizirati snage koje se mogu vrlo brzo uputiti na područja gdje su potrebne, podržati operacije na udaljenosti tijekom određenog vremena iizvršiti zadaće.» Ovom se odlukom zapravo otvorila mogućnost NATO-u da po prvi puta rasporedi svoje snage izvan euroatlantskog područja, u Afganistanu 2003. godine. Od tada, Savez je također aktivan u Iraku i Darfuru (Sudan).

Bosna i Hercegovina bila je pozornicom mnogih premijera za NATO, a odluke koje su donesene kao odgovor na događaje u toj zemlji, pomogle su uobličiti evoluciju Saveza i razviti njegove sposobnosti očuvanja mira i podrške miru. Savez je u kolovozu i rujnu 1995. godine izveo zračne napade koji su pomogli okončati rat u Bosni i Hercegovini i potom je vodio operaciju očuvanja mira tijekom devet godina, od prosinca 1995. do prosinca 2004. Iako je NATO u prosincu 2004. godine predao Europskoj uniji odgovornost osiguranja svakodnevne sigurnosti u Bosni i Hercegovini, Savez je zadržao rezidualno vojno zapovjedništvo u Sarajevu kako bi se mogao usredotočiti na preustroj obrane u Bosni i Hercegovini i pripremiti zemlju za članstvo u programu Partnerstvo za mir.

Politički temelj uloge Saveza u operacijama očuvanja mira postavljen je na sastanku ministara vanjskih poslova u Oslu, u lipnju 1992. godine. Na tom su sastanku ministri vanjskih poslova izrazili spremnost da će podupirati aktivnosti očuvanja mira pod odgovornošću Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS, naknadno preimenovanom u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju ili OESS) od slučaja do slučaja i sukladno vlastitim procedurama. Ovo je značilo da resursi i ekspertize Saveza stoje na raspolaganju operacijama očuvanja mira.

U prosincu 1992. godine, Savez je izjavio da je spreman podupirati operacije očuvanja mira pod ovlašću Vijeća sigurnosti UN-a koje snosi glavnu

148

odgovornost za međunarodni mir i sigurnost. Razmatrajući operaciju očuvanja mira i sankcije, ili mjere provođenja embarga koje su već bile poduzele NATO zemlje kao Savez u cjelini i pojedinačno, a kako bi poduprli primjenu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na sukob u bivšoj Jugoslaviji, ministri vanjskih poslova NATO-a su nagovijestili da je Savez spreman pozitivno odgovoriti na buduće inicijative koje je Glavni tajnik UN-a mogao poduzeti u traženju pomoći od Saveza na ovom području.

Između 1992. i 1995. godine, Savez je donio nekoliko odluka o operacijama nadziranja i, naknadno, primjenjivanja UN-ovih embarga i sankcija u Jadranskom moru te nadziranja i, potom, primjenjivanja UN-ove zone zabrane prelijetanja iznad Bosne i Hercegovine. Savez je također osigurao neposrednu zračnu potporu Zaštitnim snagama UN-a (UN Protection Force, UNPROFOR) i odobrio zračne udare kako bi oslobodio od opsade Sarajevo i druga ugrožena područja koja su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnima.

NATO zrakoplovi su 30. kolovoza 1995. godine izvršili niz preciznih zračnih udara na odabrane ciljeve srpskih položaja u Bosni i Hercegovini. Ovi udari su označili početak operacije «Deliberate Force», prve NATO-ove zračne kampanje, koja je trajala do 15. rujna. Operacija je razbila sustave za vezu bosanskih Srba i, zajedno s odlučnim diplomatskim naporima, pomogla utrti put pravom prekidu vatre; nadalje, ona je pripremila tlo za uspješne mirovne pregovore u Daytonu (Ohio, Sjedinjene Američke Države).

Daytonski mirovni sporazumPod uvjetima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

(General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina), poznatog pod imenom Daytonski mirovni sporazum (Dayton Peace Accord, DPA), potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine, NATO-ove su Snage za provedbu (Implementation Force, IFOR), sa 60 000 vojnika godinu dana nadzirale provedbu vojnih aspekata sporazuma. Snage su aktivirane 16. prosinca, a četiri dana kasnije vlast je prenesena sa zapovjednika UN-ovih snaga na zapovjednika IFOR-a, te su tako sve NATO i ne-NATO snage sudjelovale u operaciji pod zapovjedništvom IFOR-a.

Do 19. siječnja 1996. godine, stranke Daytonskog sporazuma su povukle svoje snage iz zone razdvajanja na drugu stranu dogovorene crte prekida vatre, i do 3. veljače sve su snage bile povučene iz područja predviđenih za transfer pod uvjetima sporazuma. Transfer teritorija između entiteta Bosne i Hercegovine je završen do 19. ožujka, te je ustanovljena nova zona razdvajanja. Do kraja lipnja, spremanje teškog naoružanja u vojne objekte i razvojačenje snaga su također bili završeni prema odredbama DPA-a. Poslije više od četiri godine sukoba i ponovljenih neuspjeha međunarodnih inicijativa

149

da ga okončaju, temelj za budući mir i sigurnost Bosne i Hercegovine je uspostavljen za manje od šest mjeseci.

IFOR je bitno doprinio stvaranju sigurnog okružja za provođenje civilne i političke obnove. Također je omogućio potporu civilnim zadaćama usko surađujući s Uredom Visokog predstavnika (OHR), Međunarodnim policijskim namjenskim snagama (IPTF), Međunarodnim Crvenim križem (ICRC), uredom Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR), Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i mnogim drugim agencijama, obuhvaćajući više od 400 nevladinih organizacija koje su djelovale na tom području.

IFOR je pomogao Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u pripremi i nadziranju prvih slobodnih izbora u rujnu 1996. godine. Nakon ovih izbora, IFOR je pružao potporu OHR-u u nastojanju da pomogne entitetima Bosne i Hercegovine pri stvaranju novih zajedničkih institucija. Nadalje, vojni inženjeri IFOR-a su popravili i ponovno otvorili ceste i mostove, te su odigrali ključnu ulogu u razminiravanju, u popravku željezničkih putova, u otvaranju civilnih zračnih luka, u uspostavljanju opskrbe plinom, vodom i strujom, u obnavljanju škola i bolnica, te u ponovnoj uspostavi glavnih telekomunikacija.

Od IFOR-a do SFOR-a

U studenom i prosincu 1996. godine, utvrđen je dvogodišnji konsolidacijski plan pod okriljem Vijeća za provedbu mira (Peace Implementation Council), ad hoc skupine sastavljene od zemalja i međunarodnih organizacija koje su sudjelovale u mirovnom procesu. Na temelju ovog plana i vlastite studije Saveza o mogućnostima ostvarivanja sigurnosti, ministri vanjskih poslova i obrane NATO-a su zaključili da je potrebna smanjena vojna nazočnost za osiguranje stabilnosti, potrebna za konsolidiranje mira u području. Složili su se da NATO treba organizirati i voditi Stabilizacijske snage (Stabilisation Force, SFOR ) veličine 32 000 vojnika, koje su potom aktivirane 20. prosinca 1996. godine – na dan prestanka mandata IFOR-a – s novim mandatom u trajanju od 18 mjeseci.

Sukladno Rezoluciji 1088 Vijeća sigurnosti UN-a od 12. prosinca 1996. godine, SFOR je postao pravni sljedbenik IFOR-a i njegov glavni zadatak je bio doprinijeti razvoju sigurnog okružja neophodnog za jačanje mira. Snage koje su se izmjenjivale nakon prvog SFOR-a, zadržale su naziv «SFOR» te su radile na sličnim načelima kako bi spriječile obnavljanje neprijateljstva i na taj način pomogle u stvaranju uvjeta potrebnih za provedbu civilnih aspekta DPA-a. Istovremeno je Vijeće izradilo prijelaznu strategiju koja je obuhvaćala progresivno smanjivanje veličine snaga čim se stvore uvjeti

150

prijenosa odgovornosti na nadležne zajedničke institucije, civilne vlasti i međunarodna tijela.

Kako je situacija u Bosni i Hercegovini bivala sve stabilnija, NATO je preustrojio Stabilizacijske snage i smanjivao njihov opseg. Do početka 2002. godine, početnih 32 000 vojnika je bilo svedeno na 19 000, upućenih iz 17 zemalja članica NATO-a i 15 ne-NATO članica, ubrajajući i ruski kontingent. Veliki broj ne-NATO zemalja, od kojih su neke od tada postale članicama, sudjelovao je u IFOR-u i SFOR-u u nekoj od rotacija: Albanija, Argentina, Austrija, Bugarska, Egipat, Estonija, Finska, Irska, Jordan, Latvija, Litva, Maroko, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Švedska i Ukrajina.

Nadalje je, do siječnja 2003. godine, SFOR smanjen na 12 000 vojnika, s mogućnošću potpore strateških pričuvnih snaga i s nastavljenim mandatom kako bi pomogao održati sigurno okružje sukladno DPA-a. Poboljšanje opće sigurnosne situacije u Bosni i Hercegovini u 2003. godini, čemu su doprinijele uspješne operacije koje su vodili timovi za uništenje minsko-eksplozivnih sredstava u uklanjanju velikih količina granata, metaka, pištolja, mina i ostalog streljiva, omogućile su NATO-u da nadalje svede opseg SFOR-a na nekih 7000 vojnika u sklopu rezidualnih snaga za odvraćanje, a s mogućnošću pojačanja, do sredine 2004.

Istovremeno, uspješna primopredaja NATO-ove operacije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* Europskoj uniji 2003. godine, omogućila je raspoređivanje snaga misije EU-a koje su trebale naslijediti SFOR.

Čelnici Saveza su dogovorili završetak operacije SFOR-a do kraja 2004. godine, odajući priznanje napretku ostvarenom u Bosni i Hercegovini od raspoređivanja Snaga za provedbu pod vodstvom NATO-a 1995. godine, kao i kasnijoj pozitivnoj ulozi SFOR-a.

Europska unija je 2. prosinca 2004. godine rasporedila nove snage u Bosni i Hercegovini, EUFOR, u okviru operacije «Althea». EUFOR trenutno ima potporu NATO-a sukladno dogovoru «Berlin plus» između dvije organizacije (opisano u VIII. dijelu). Pripreme prijenosa odgovornosti za ovu misiju poduzete su u okviru sporazuma «Berlin plus» oslanjajući se na NATO-ovu ekspertizu na području planiranja i omogućavajući Europskoj uniji korištenje zajedničkih kapaciteta i sposobnosti Saveza. Odredbe su poglavito omogućile Zamjeniku vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (Deputy Supreme Allied Commander Europe, DSACEUR) ulogu Zapovjednika operacije «Althea». Ovi su dogovori također omogućili prijenos odgovornosti za misiju s NATO-a na Europsku uniju u kontinuitetu, što je optimiziralo uporabu resursa i izbjeglo dupliciranje nastojanja.

Iako je uloga NATO-a kao glavnog «dobavljača» za mir u Bosni i Hercegovini okončana završetkom misije SFOR-a, stalna briga Saveza za

151

BiH iskazana je na druge načine. Savez je 2. prosinca 2004. godine utemeljio vojno zapovjedništvo u Bosni i Hercegovini kako bi pomogao nacionalnim vlastima u rješavanju problema preustroja obrane i u pripremama za moguće buduće sudjelovanje u programu Partnerstva za mir. Ovo je zapovjedništvo također poduzelo izvjesne operativne zadaće potpore kao što su borba protiv terorizma; potpora Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviji (ICTY), u skladu sa sredstvima i sposobnostima na raspolaganju zapovjedništvu, privođenjem osoba osumnjičenih za ratne zločine; i razmjena obavještajnih podataka s Europskom unijom.

NATO je nastavio pokazivati svoju stvarnu potporu nastojanjima Bosne i Hercegovine da se pridruži Partnerstvu za mir (PfP) i Euroatlantskom partnerskom vijeću kroz aktivnosti organizirane u okviru konkretnog NATO Programa sigurnosne suradnje (NATO Security Cooperation Programme). Aktivnosti unutar programa za 2004. godinu obuhvaćale su radionice na temu izrade vladinog proračuna obrane za 2005. godinu i radionice za pripremu proračuna obrane za 2006.-2007. godinu. Slično tomu, u srpnju 2004. godine, održana je radionica na NATO Učilištu u Oberammergauu na temu razmatranja načina poboljšanja praktične suradnje i na temu novoutemeljenih obrambenih institucija. Tom prilikom je napravljen popis mogućih PfP aktivnosti u kojima je zemlja već mogla sudjelovati. U 2005. je uspostavljen novi program suradnje, skrojen prema potrebama Bosne i Hercegovine i uobličen da vojno i civilno osoblje upozna s mogućnostima i zahtjevima PfP programa.

153

POGLAVLJE 14

SUKOB NA KOSOVU I ULOGA KFOR-A

NATO vodi operaciju očuvanja mira na Kosovu od lipnja 1999. godine, kao potporu širim međunarodnim nastojanjima za izgradnjom mira i stabilnosti u pokrajini koja je predmet spora. NATO-ove Snage za Kosovo, ili KFOR, raspoređene su neposredno nakon zračne kampanje od 78 dana koju je Savez pokrenuo u ožujku 1999. godine kako bi zaustavio i preokrenuo tijek humanitarne katastrofe koja je tada izlazila na vidjelo. Ta kampanja, druga uNATO-ovoj povijesti, uslijedila je nakon više od godine dana borbi u pokrajini i neuspjeha međunarodnih nastojanja u rješavanju sukoba diplomatskim putem.

Rastuće napetosti na Kosovu, koje su bile rezultat nametanja direktne vlasti Beograda ovoj većinski albanskoj pokrajini 1989. godine, kulminirale su nasiljem između srpske vojske i policije i kosovskih Albanaca krajem 1998. godine. Međunarodnu je zajednicu sve više zabrinjavao eskalirajući sukob, njegove humanitarne posljedice, rizik širenja sukoba na druge zemlje, kao i oglušivanje jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića na nastojanja za mirnim rješenjem krize i za destabiliziranjem uloge kosovskih albanskih boraca.

Sjevernoatlantsko vijeće je 13. listopada 1998. godine odobrilo aktivacijske zapovijedi za početak NATO-ovih zračnih udara kao potporu diplomatskim nastojanjima koja su trebala prisiliti Miloševićev režim na povlačenje snaga s Kosova, na suradnju u okončanju nasilja, i u olakšanju povratka izbjeglica njihovim domovima. Nakon daljnjih diplomatskih napora, Slobodan Milošević je pristao udovoljiti zahtjevima i zračni udari su opozvani. Pokrenute su dodatne mjere u potpori rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a koje su pozivale na prestanak sukoba, a koje su obuhvaćale uspostavljanje Verifikacijske misije na Kosovu (Kosovo Verification Mission) od strane Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSSE), NATO misije zračnog nadzora, kao i NATO-ove namjenske snage za pomoć u evakuaciji članova misije u slučaju eskalacije sukoba.

Situacija na Kosovu ponovno je planula početkom 1999. godine nakon niza provokacija s obje strane i uporabe prekomjerne sile od strane srpske vojske i policije. Tu se ubraja i masakr 40 nenaoružanih civila u selu Račak 15. siječnja 1999. godine. Obnovljena međunarodna nastojanja da se da novi politički zamah pronalaženju mirnog rješenja sukoba dovela su do sazivanja pregovora između zaraćenih strana u Londonu i Parizu uz međunarodno posredovanje. Međutim, ovi su pregovori propali i, u ožujku 1999. godine, srpske vojne i

154

policijske snage su intenzivirale svoje operacije premještajući dodatnu vojsku i tenkove u regiju, evidentno kršeći postignute dogovore. Deseci tisuća ljudi su napustili svoje domove suočeni sa sustavnom ofenzivom. Naposljetku, američki veleposlanik Richard Holbrooke neuspješno je pokušavao uvjeriti Slobodana Miloševića da promijeni politiku. NATO je započeo zračnu kampanju protiv Miloševićevog režima 24. ožujka 1999. godine.

NATO je imao nekoliko političkih ciljeva: uspostaviti dokaziv prestanak svih vojnih akcija, nasilja i represije; povlačenje svekolikog vojnog osoblja, policijskih i paravojnih snaga s Kosova; razmještanje međunarodnih vojnih snaga na Kosovu; bezuvjetan i siguran povratak svih izbjeglica i raseljenog stanovništva, te da do njih nesmetan pristup imaju organizacije za humanitarnu pomoć; i uspostava političkog sporazuma za Kosovo sukladno međunarodnom pravu i Povelji Ujedinjenih naroda.

Nakon diplomatskih nastojanja Rusije i Europske unije 3. lipnja 1999. godine, 9. lipnja je dogovoren Vojno-tehnički sporazum između NATO-a i Savezne Republike Jugoslavije. Sljedećeg dana, nakon što je potvrđeno da je započelo povlačenje jugoslavenskih snaga s Kosova, NATO je objavio prestanak zračne kampanje. Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a od 10. lipnja 1999. godine, pozdravila je prihvaćanje načela političkog rješenja sukoba od strane Savezne Republike Jugoslavije, koja su obuhvaćala neposredan prestanak nasilja i žurno povlačenje njenih vojnih, policijskih i paravojnih snaga, kao i raspoređivanje učinkovite međunarodne civilne i sigurnosne prisutnosti uz značajno sudjelovanje NATO-a.

Snage za Kosovo pod vodstvom NATO-aPrvi dijelovi KFOR-a stigli su na Kosovo 12. lipnja 1999. godine. Do 20.

lipnja je završeno povlačenje srpskih snaga. Zadaće KFOR-a su obuhvaćale pomoć pri povratku raseljenog stanovništva i izbjeglica; obnovu i razminiranje; medicinsku pomoć; sigurnost i javni red; sigurnost etničkih manjina; zaštitu nasljeđa; sigurnost granica; zabranu šverca oružjem; provedbu programa amnestije za predano oružje, streljivo i eksplozivna sredstva širom Kosova; uništenje oružja; i potporu uspostavi civilnih institucija, zakonu i redu, pravosudnom i kaznenom sustavu, izbornom postupku i ostalim aspektima političkog, ekonomskog i društvenog života pokrajine.

U početku se KFOR sastojao od 50 000 vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i ne-NATO zemalja pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom. Do početka 2002., KFOR je smanjen na oko 39 000 vojnika. Poboljšanje sigurnosnog okružja omogućilo je NATO-u da dodatno svede opseg KFOR-ovih snaga na 26 000 vojnika do lipnja 2003. te na 17 500 vojnika do kraja iste godine. U ožujku 2004. godine, pojavila se prepreka napretku

155

prema stabilnom, multietničkom i demokratskom Kosovu u trenutku kada je ponovno buknulo nasilje između Albanaca i Srba i kada su napadnuti pripadnici KFOR-a. NATO-ovi planovi za slučaj nepredvidivih situacija omogućili su hitro raspoređivanje dodatnih 2500 vojnika s ciljem pojačanja postojećih KFOR-ovih snaga.

Očekujući odluku o položaju Kosova, bilo je malo izgledno da će obveza Saveza iskazana kroz KFOR doživjeti značajnija smanjenja. U međuvremenu su Ujedinjeni narodi definirali mjere koje omogućavaju povratak izbjeglica, ekonomsku reformu i ostale standarde kao neophodne uvjete za normalizaciju. Na Istambulskom sastanku na vrhu, NATO šefovi država i vlada osudili su obnovljeno međuetničko nasilje koje je buknulo u ožujku 2004. godine i potvrdili NATO-ovu privrženost sigurnom, stabilnom i multietničkom Kosovu, na temelju potpune provedbe Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Također su naglasili potporu dogovorenoj politici «Standardi prije položaja» («Standards before status») i s tim povezanom Mehanizmu revizije standarda (Standards Review Mechanism).

Prije opsežne revizije Postupka provedbe standarda (Standards Implementation Process) zakazane za kraj 2005. godine, ministri obrane NATO-a su se, na sastanku u Bruxellesu u prosincu 2004., dogovorili zadržati snažan profil KFOR-a tijekom 2005. U međuvremenu, u kolovozu 2005. godine, Sjevernoatlantsko vijeće odlučilo je preustrojiti KFOR, zamjenjujući četiri postojeće multinacionalne brigade s pet namjenskih snaga (task force). Preustroj će se obavljati postepeno i omogućit će veću fleksibilnost za, primjerice, uklanjanje ograničenja pri prelasku postrojbi stacioniraniranih u različitim sektorima Kosova iz jedne zone odgovornosti u drugu. Prelazak s brigadnog ustroja na namjenske snage (task force) omogućit će veći naglasak na operacijama s obavještajnim ciljem, a namjenske snage će uže surađivati s lokalnom policijom i lokalnim stanovništvom u prikupljanju podataka.

Potpora susjednim zemljama

Uslijed sukoba na Kosovu, zemlje u regiji su doživjele velike humanitarne, političke i gospodarske probleme. Na vrhuncu kosovske krize, više od 230 000 izbjeglica je stiglo u bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*, više od 430 000 u Albaniju i oko 64 000 ih je stiglo u Crnu Goru. Približno 21 500 je došla u Bosnu i Hercegovinu, a više od 61 000 ih je evakuirana u druge zemlje. Na samom Kosovu, oko 580 000 ljudi je ostalo bez domova. Kako bi se olakšala humanitarna situacija na terenu, NATO snage su zrakoplovima dopremile više tisuća tona hrane i opreme. Do kraja svibnja 1999. godine, na Kosovo je pristiglo preko 4666 tona hrane i vode, 4325 tona ostale robe, 2624 tone tenkova i gotovo 1600 tona medicinskog pribora.

156

U bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*, NATO postrojbe su podigle izbjegličke kampove, središta za prihvat izbjeglica i priručne punktove za distribuciju hrane, te dostavile stotine tona humanitarne pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna. U Albaniji je NATO rasporedio značajne snage kako bi osigurao slične oblike pomoći i pomogao UNHCR-u u koordinaciji letova humanitarne pomoći, osiguravajući evakuaciju izbjeglica na sigurno u druge zemlje, od kojih su mnoge NATO članice. Ovi su letovi dopunjeni zrakoplovima zemalja članica NATO-a. Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (EADRCC), utemeljeno u NATO-u u lipnju 1998., također je odigralo važnu ulogu u usklađivanju potpore operacijama pomoći UNHCR-a.

NATO PfP ćelija je uspostavljena u Tirani od 1998. do prosinca 2002. godine kao pomoć vladi u PfP programima i procedurama. U lipnju 2002., NATO je imenovao Višeg vojnog predstavnika za Albaniju (Senior Military Representative to Albania) sa zapovjedništvom u Tirani. Zadaća Višeg vojnog predstavnika za Albaniju jest savjetovati Tiranu o vojnim aspektima preustroja sigurnosnog sektora, obuhvaćajući preustroj albanskih oružanih snaga, i o vojnim aspektima Akcijskog plana za članstvo i Postupka planiranja i revizije PfP-a u kojima Albanija sudjeluje. NATO zapovjedništvo u Tirani obuhvaća NATO Savjetodavni tim (NATO Advisory Team) koji pomaže Višem vojnom predstavniku u provedbi ovih zadaća. Daljnja zadaća NATO-ovog stožera u Tirani jest pružanje potpore operacijama u regiji pod vodstvom NATO-a. Albanija je također značajno doprinijela NATO-ovim operacijama odobravanjem letova nadzora i izviđačkih letova preko svog teritorija, kao i suradnjom na pitanjima sigurnosti granica između albanske pogranične policije i vojnih postrojbi i KFOR-a.

157

POGLAVLJE 15

ULOGA NATO-A U BIVŠOJ JUGOSLAVENSKOJ REPUBLICI MAKEDONIJI*

Na zahtjev vlasti iz Skopja, NATO se uključio u zbivanja u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* kako bi pomogao smiriti eskalirajući sukob između vlade i pobunjenih etničkih Albanaca i spriječiti moguće prerastanje sukoba u rat širokih razmjera.

U lipnju 2001. godine, makedonski predsjednik Boris Trajkovski je zamolio NATO za pomoć pri razvojačenju Vojske za nacionalno oslobođenje – «UCK» (National Liberation Army, NLA) i razoružanju skupina etničkih Albanaca koje su bile aktivne na teritoriju njegove zemlje. Sjevernoatlantsko vijeće je u odgovoru primijenilo dvojaki pristup: osudilo je napade i usvojilo određene mjere kao potporu nastojanjima vlade u borbi protiv aktivnosti ekstremista, dok je istovremeno zahtijevalo od vlade da smiri vojnu akciju i da usvoji ustavne reforme kojima bi se povećalo sudjelovanje etničkih Albanaca u društvu i politici.

Pokrenut je politički dijalog u kojem su sudjelovale obje strane, što je dovelo do mirovnog plana i primirja. Potpisivanjem Ohridskog okvirnog sporazuma (Ohrid Framework Agreement) otvoren je put ulasku NATO vojnika u zemlju 27. kolovoza 2001. kao i uvođenju internih reformi. Misija pod nazivom «Operation Essential Harvest», u trajanju od 30 dana, imala je za cilj sakupiti i uništiti svo naoružanje dobrotvorno predano od strane UCK osoblja. U operaciji je sudjelovalo 3500 vojnika NATO-a i njihova logistička potpora. Sakupljeno je približno 3875 komada oružja i 397 600 komada ostalog streljiva poput minsko-eksplozivnih sredstava. Kasnije te godine, makedonski je parlament usvojio 15 ustavnih amandmana iz mirovnog sporazuma.

U rujnu 2001. godine, predsjednik Trajkovski je zatražio snage koje bi osigurale zaštitu međunarodnih promatrača iz Europske unije i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, koji su nadzirali provedbu mirovnog plana za bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*. U misiji koja je uslijedila, poznatoj pod nazivom «Operation Amber Fox», sudjelovalo je 700 vojnika iz zemalja članica NATO-a pod vodstvom Njemačke, koji su došli kao pojačanje za 300 vojnika već smještenih u zemlji. Operacija je započela 27. rujna 2001. godine s tromjesečnim mandatom zaštite međunarodnih promatrača koji su nadzirali provedbu mirovnog plana. Mandat operacije je naknadno produžen.

Na zahtjev predsjednika Trajkovskog, NATO je pristao nastaviti pružati potporu u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* u okviru nove misije koja je započela 16. prosinca 2002. godine pod nazivom «Operation Allied

158

Harmony». Sjevernoatlantsko vijeće je uvidjelo da se operacija «Amber Fox» može okončati, međutim i dalje je u zemlji postojala potreba za prisutnošću međunarodnih vojnih snaga kako bi se umanjio rizik od destabilizacije.

Misija pod nazivom «Operation Allied Harmony» se sastojala od operativnih dijelova, koji su trebali osigurati potporu međunarodnim promatračima, i od savjetodavnih dijelova, za pomoć vladi u preuzimanju odgovornosti za sigurnost cjelokupnog teritorija.

«Operation Allied Harmony» pod vodstvom NATO-a je nastavljena do 31. ožujka 2003. godine, kada je odgovornost za misiju prešla u nadležnost Europske unije. NATO je i nakon toga zadržao vojno i civilno osoblje u zemlji kako bi ono pomoglo nacionalnim vlastima i pružalo savjete o izradi reformi sigurnosnog sektora i o sudjelovanju zemlje u Akcijskom planu za članstvo (MAP).

Zapovjedništvo NATO-a u Skopju, koje je utemeljeno u svrhu ove zadaće, sastoji se od oko 120 članova vojnog i civilnog osoblja. To je netaktičko zapovjedništvo pod zapovijedanjem Višeg vojnog predstavnika NATO-a. S obzirom na oštećenost i istrošenost cesta i mostova uzrokovanih vojnim prometom i uporabom cestovne mreže u svrhu vojnog snabdijevanja, NATO također sudjeluje u obnovi cesta i u ostalim građevinskim projektima u zemlji. NATO zapovjedništvo u Skopju značajno sudjeluje u koordinaciji navedenih nastojanja koja se poduzimaju u suradnji s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Skopju.

159

POGLAVLJE 16

ULOGA NATO-A U AFGANISTANU

NATO predvodi međunarodna nastojanja očuvanja mira u Afganistanu od kolovoza 2003. godine, pomažući na taj način stvaranje uvjeta u kojima u zemlji mogu funkcionirati parlamentarna vlada, samoodrživ mir i sigurnost. Radi se o prekretnici i prvoj NATO operaciji izvan tradicionalnog euroatlantskog područja.U početku je operacija bila ograničena na pružanje sigurnosti na području Kabula i njegove okolice, no Savez sada širi svoju misiju kako bi pokrio i ostale dijelove zemlje putem takozvanih Provincijskih timova za obnovu (Provincial Reconstruction Teams). Konkretno, NATO nastoji pomoći vladi Afganistana u održavanju sigurnosti na području odgovornosti svojih operacija, pružiti potporu vladi u proširenju vlasti na cijelu zemlju, i pružiti pomoć u osiguranju sigurnog okružja koje vodi prema slobodnim i poštenim izborima, širenju vladavine zakona i procesu obnove.

Neposredno nakon protjerivanja Al Kaide i Talibana, afganistanske vođe sastale su se u Bonnu (Njemačka) u prosincu 2001. godine, da uz potporu međunarodne zajednice započnu proces ponovne izgradnje zemlje. Stvorena je nova struktura vlade u obliku Afganistanske prijelazne vlasti (Afghan Transitional Authority) kao i Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) pod mandatom Rezolucija 1386, 1413 i 1444 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje su trebale omogućiti tranzicijskoj vlasti i UN-ovoj Misiji za pomoć u Afganistanu (Assistance Mission in Afghanistan) siguran rad na području glavnog grada Kabula i njegove okolice. Detaljni Vojno-tehnički sporazum (Military Technical Agreement) između Zapovjednika ISAF-a (ISAF Commander) i Afganistanske prijelazne vlasti osigurao je daljnje smjernice ISAF-ovim operacijama.

U početku su na čelu ISAF-a bili Ujedinjeno Kraljevstvo i Turska. Njemačka i Nizozemska su združeno preuzele vođenje ISAF-a u veljači 2003.godine i istovremeno zatražile NATO-ovu potporu. U kolovozu 2003. godine, sâm Savez je preuzeo odgovornost nad ISAF-om te je tako nadvladan problem odabira novih zemalja, voljnih i sposobnih preuzeti rukovođenje misijom svakih šest mjeseci.

Međunarodni sastav ISAF-a se mijenjao, ali je ISAF od svog uspostavljanja obuhvaćao snage ili druge doprinose svih 26 NATO zemalja saveznica, kao i one iz Albanije, Azerbajdžana, Estonije, Finske, Gruzije, Hrvatske, Irske, Novog Zelanda, bivše jugoslavenske Republike Makedonije*, Švedske i Švicarske, uz osoblje koje je osigurao sam Afganistan.

160

Političke smjernice ISAF-u daje Sjevernoatlantsko vijeće u dogovoru s ne-NATO zemljama koje doprinose misiji putem svojih snaga. Savezničko zapovjedništvo za operacije NATO-a (sa sjedištem u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu u Monsu (Belgija)) odgovorno je za zapovjedništvo operacije, a Zapovjedništvo savezničkih združenih snaga u Brunssumu (Nizozemska) ima ulogu zapovjedništva na operativnoj razini.

U početku je jezgra zapovjedništva ISAF-a bila ustrojena u Središtu za združeno zapovjedništvo u Heidelbergu (Njemačka) koje je dalo i prvog NATO Zapovjednika snaga ISAF-a. Nakon toga je zapovjedništvo preuzela Kanada, potom Eurokorpus pod francuskim zapovjedništvom, za čim su slijedile Turska i Italija. Zajedno s civilnim osobljem za potporu, cjelokupne snage ISAF-a broje približno 8 000 pripadnika. Razvijen je plan po načelu rotacije koji osigurava dugotrajniju potporu zapovjedništvu misije ISAF-a, barem do veljače 2008. godine.

U siječnju 2004. godine, NATO je imenovao bivšeg turskog ministra vanjskih poslova Hikmeta Cetina na mjesto Višeg civilnog predstavnika (Senior Civilian Representative) u Afganistanu. Viši civilni predstavnik radi prema smjernicama Sjevernoatlantskog vijeća i u uskoj koordinaciji sa Zapovjednikom ISAF-a i s UN-ovom misijom pomoći u Afganistanu, kao i s afganistanskim vlastima i drugim međunarodnim tijelima prisutnima u zemlji.

Širenje ISAF-a

U listopadu 2003. godine, Rezolucija 1510 Vijeća sigurnosti UN-a je otvorila mogućnost značajnije uloge ISAF-a u pomaganju afganistanskoj vladi u područjima zemlje izvan granica glavnog grada. U prosincu 2003. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je dalo ovlasti Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za Europu da započne s procesom širenja.

Provincijski timovi za obnovu (Provincial Reconstruction Teams, PRTs) čine kamen temeljac ovog procesa. Oni su sastavljeni od međunarodnog civilnog i vojnog osoblja, ustrojeni kao civilno-vojno partnerstvo čiji su vojni dijelovi integrirani u crtu zapovijedanja ISAF-a. Glavna uloga timova je pomoći vladi Afganistana proširiti svoju vlast diljem države, te olakšati razvoj sigurnosti u regijama. Zadaće timova obuhvaćaju uspostavu veza s lokalnim vlastima, povećanje sigurnosti u njihovim područjima nadležnosti, davanje potpore aktivnostima preustroja sigurnosnog sektora, i uporabu sredstava i sposobnosti koji im stoje na raspolaganju kako bi olakšali proces obnove u provincijama.

PRT koncept predstavlja novinu koja se dokazuje kao učinkovito i korisno sredstvo pomoći pri stvaranju sigurnog okružja i omogućuje nadležnim

161

zemljama, međunarodnim organizacijama i nevladinim udrugama da pomognu vladi Afganistana u obnovi zemlje.

U prosincu 2003. godine, ISAF je preuzeo nadležnost od Njemačke nad PRT-om u Kunduzu kao pilot-projekt i prvi korak u procesu širenja. Do kraja 2004. godine, ISAF je preuzeo zapovjedništvo nad vojnim dijelovima pet PRT-ova u sjevernom Afganistanu, sa sjedištima u Baghlanu, Faizabadu, Kunduzu, Maymanehu i Mazar-e-Sharifu. NATO je također preuzeo odgovornost za četiri PRT-a na zapadu zemlje – u Heratu, Farahu, Chagcharanu i Qal'eh-Nowu - sredinom 2005. godine, te je tako postao nadležan za devet PRT-ova, odnosno približno 50 posto afganistanskog teritorija. NATO je također odlučio preuzeti dodatne PRT-ove na jugu i na istoku Afganistana, što bi moglo zahtijevati veću sinergiju s operacijom «Enduring Freedom» koju vodi SAD.

Sastav i teritorijalni opseg PRT-ova određuju vojni dužnosnici NATO-a i vodećih zemalja uz usku konzultaciju s UN-ovom Misijom pomoći Afganistanu i s afganistanskim vlastima, te temeljem posebnosti stanja u provincijama u kojima djeluju. Posebni ciljevi pojedinačnih PRT-ova uzimaju u obzir sljedeće čimbenike: lokalnu sigurnosnu situaciju, razinu obnove i prisutnost međunarodnih agencija.

Ostale sastavnice ISAF-a

Uz PRT-ove, postoje tri glavne sastavnice ISAF-a, a one su:

• Zapovjedništvo ISAF-a, koje zapovijeda Kabulskom multinacionalnom brigadom (Kabul Multinational Brigade), provodi operativne zadaće u svom području odgovornosti, povezujući se i pomažući Ujedinjene narode, afganistanske vlasti, vladine i nevladine organizacije, te koalicijske snage u Afganistanu pod vodstvom SAD-a (Operacija «Enduring Freedom»);

• Kabulska multinacionalna brigada, koja predstavlja taktičko zapovjedništvo ISAF-a i odgovorna je za svakodnevno planiranje i provedbu ophodnji i operacija civilno-vojne suradnje;

• Afganistanska kabulska međunarodna zračna luka nad kojom nadležnost ima afganistansko Ministarstvo civilnog zračnog prometa i turizma uz pomoć ISAF-a. Dodatna uloga NATO-a, zajedno s predstavnicima drugih nadležnih nacionalnih i međunarodnih tijela, odnosi se na obnovu kabulske zračne luke.

ISAF je također pružao potporu u vođenju ustavnog tijela Loya Jirga, ili velikog vijeća, sastavljenog od oko 500 afganistanskih vođa, koje je djelovalo od prosinca 2003. godine do siječnja 2004. i pomagalo afganistanskim vlastima

162

u pružanju sigurnosti Kabulu tijekom procesa širenja. Ratifikacija novog ustava oko kojeg se složilo Loya Jirga postavila je temelje za stvaranje demokratskih institucija i otvorila put prema slobodnim i poštenim nacionalnim izborima. Na zahtjev afganistanskog predsjednika Hamida Karzaia, ISAF je pružao potporu tijekom predsjedničkih izbora u jesen 2004. te za vrijeme parlamentarnih i lokalnih izbora u jesen 2005. godine.

Dok je glavna odgovornost pri provedbi predsjedničkih izbora bila prvenstveno na afganistanskoj vladi kojoj je pomagala UNAMA, osigurane su dodatne snage koje su obuhvaćale španjolske Snage za brzi odgovor (Quick Reaction Force) raspoređene u Mazar-e-Sharifu i talijanske pričuvne snage na području odgovornosti stacionirane u Kabulu. Također je osigurana dodatna potpora nizozemskih i britanskih zrakoplova i helikoptera, a jedna bojna SAD-a je stavljena na raspolaganje za hitro raspoređivanje u području, u slučaju potrebe. Tijekom čitavog procesa, ostvarena je uska suradnja s drugim nacionalnim i međunarodnim agencijama kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju.

Bonski sporazum (Bonn Agreement) iz prosinca 2001. godine, utvrdio je institucijske reforme potrebne za uspostavu temelja stabilnosti, mira i napretka u pet zasebnih područja: borba protiv narkotika; reforma pravosuđa; razoružanje, razvojačenje i reintegracija; obuka afganistanske nacionalne vojske; i obuka policijskih snaga. Vodeće zemlje donatori iz kruga G8 zemalja pomažu afganistanskim vlastima u provođenju programa reforme sigurnosnog sektora na navedenim područjima. Japan je vodeća zemlja koja nadzire proces razvojačenja, razoružanja i reintegracije. Sjedinjene Američke Države predvode međunarodne napore u obuci afganistanske nacionalne vojske. Njemačka je nadležna za obuku afganistanske nacionalne policije. Italija nadzire reformu pravosuđa. Velika Britanija predvodi međunarodne napore u borbi protiv proizvodnje i trgovine narkoticima.

U okviru suradnje NATO-Rusija, razvijen je zajednički pilot-projekt obuke kako bi se u samoj regiji izgradili kapaciteti za učinkovitije sprječavanje trgovine afganistanskim narkoticima.

Iako proces razoružanja, razvojačenja i reintegracije nije sastavni dio ISAF-ovog mandata, njegova provedba ima značajan učinak na ISAF-ove operacije, poglavito u Kabulu i njegovoj okolici. U ožujku 2004. godine, svečanost održana izvan Kabula označila je uspješan završetak sigurnog uskladištenja teškog naoružanja, poput tenkova, topništva, projektila zemlja-zemlja i sustava za lansiranje raketa koji su bili u rukama različitih paravojnih snaga u glavnom gradu. Na inicijativu afganistanskog Ministarstva obrane, skladište funkcionira po načelu «dvostrukog ključa» po kojem je zabranjeno razmještanje oružja bez odobrenja kako Ministarstva obrane tako i ISAF-ovog zapovjednika. Slična je inicijativa primijenjena u dolini Panjsher, a postupak razoružanja, razvojačenja

163

i reintegracije koji se primjenjuje na naoružane skupine u zemlji kombinira se, kako bi se stvorio integrirani program kojim bi se stavio pod kontrolu veliki broj oružja koje cirkulira Afganistanom.

165

POGLAVLJE 17

ULOGA NATO-A U IRAKU

Od okončanja kampanje pod vodstvom SAD-a 2003. godine i zbacivanja režima Saddama Husseina, NATO na različite načine pomaže u iračkom procesu tranzicije. Savez obučava iračko osoblje u Iraku i izvan njega i pomaže pri razvoju sigurnosnih institucija kako bi zemlja izgradila učinkovite oružane snage, te osigurala vlastitu sigurnost. NATO također koordinira donacije opreme Iraku i pruža potporu Poljskoj u zapovijedanju jednim od sektora u Iraku.

U svibnju 2003. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je donijelo odluku o pomoći Poljskoj putem obavještajnih podataka, logistike, koordinacije razmještaja snaga, generiranja snaga i štićenih komunikacija. Odluka je donesena po sličnom načelu kao i ona o sličnim oblicima pomoći Nizozemskoj i Njemačkoj kada su zajedno preuzimale vođenje Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (ISAF) u Afganistanu. Odluka je odmah stupila na snagu.

Konferencija o reviziji snaga (Force Review Conference) organizirana je u lipnju 2003. godine u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (SHAPE), a na njoj su sudjelovale Poljska, zemlje članice NATO-a i zemlje partneri kako bi raspravile potrebe za snagama i zaključile aranžmane o provedbi. Konferencija je dio uobičajenog vojnog postupka planiranja za svaku NATO operaciju i pruža zemljama sudionicama mogućnost rasprave o detaljima davanja ponuda i finaliziranja procesa generiranja snaga. U rujnu 2003. godine, Poljska je preuzela zapovjedništvo nad Multinacionalnom divizijom «Središnji Jug» (Multinational Division (MND) Central South) koja je dio stabilizacijskih snaga u Iraku. Poljskoj je u obavljanju zadaće pomogao NATO u cjelini, ali i bilateralni doprinosi (snagama i ostalim oblicima potpore) niza NATO članica i zemalja partnera.

Izjave dane u ime Sjevernoatlanskog vijeća krajem 2003. godine i početkom 2004. godine, naglasile su da, bez obzira na daljnje odluke glede sigurnosne situaciju u Iraku, neposredan operativni prioritet Saveza ostaje uspješna provedba zadaća poduzetih u kolovozu 2003. godine pri preuzimanju zapovjedništva nad Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti (ISAF). Omogućavanje učinkovite provedbe ove zadaće predstavlja preduvjet za bilo koju daljnju odluku o jačanju uloge Saveza glede Iraka. Međutim, uloga Saveza u odnosu na stabilizacijske napore u Iraku bit će neprekidno preispitivana.

Suverenost je službeno prenesena na iračku prijelaznu vladu 28. lipnja 2004. godine, kada je započeo NATO-ov Istambulski sastanak na vrhu. Na zahtjev iračke prijelazne vlade i nakon jednoglasnog prihvaćanja Rezolucije

166

1546 Vijeća sigurnosti UN-a, u kojima se traži pomoć međunarodnih i regionalnih organizacija Multinacionalnim snagama u Iraku, NATO čelnici su se dogovorili o pomoći prijelaznoj vladi pri obučavanju njezinih snaga sigurnosti, te su Sjevernoatlantskom vijeću dali zadaću iznalaženja načina za provedbu ove odluke. Nakon razgovora s prijelaznom vladom i posjeta iračkog ministra vanjskih poslova NATO-u u srpnju 2004. godine, te iračkog predsjednika u rujnu, odlučeno je da će NATO osigurati daljnju pomoć u opremi kao i tehničku pomoć iračkim sigurnosnim snagama.

Vijeće je odobrilo uspostavljanje NATO Misije za provedbu obučavanja (NATO Training Implementation Mission) u kojoj sudjeluje 50 članova vojnog osoblja sa zadaćom započimanja obuke odabranog vojnog i civilnog iračkog stožernog osoblja. Za razliku od operativnih misija u kojima sudjeluju borbene snage, ova je NATO obučna misija drugačija jer se nalazi pod političkom ovlašću Sjevernoatlantskog vijeća, te usko surađuje s iračkim vlastima kao i s Multinacionalnim snagama u Iraku pod vodstvom SAD-a. Cilj misije je pomoći iračkoj prijelaznoj vladi da što prije razvije prikladne nacionalne strukture sigurnosti koje bi ubuduće pružale zaštitu iračkom narodu. Sigurnost i zaštitu misiji pružaju dijelom Multinacionalne snage, a dijelom NATO.

Posebne zadaće misije obuhvaćale su uspostavu aranžmana za održavanje veza s iračkom prijelaznom vladom i s Multinacionalnim snagama; surađivanje s iračkim vlastima na razvijanju učinkovitog sigurnosnog ustroja, što obuhvaća obučavanje odabranog iračkog stožernog osoblja u Iraku; pomoć u odabiru iračkih kandidata za obuku izvan granica zemlje; i rad s prijelaznom vladom i Multinacionalnim snagama na razvijanju još detaljnijih prijedloga za NATO obuku, konzultacije i suradnju. Obuka i mentorstvo za odabrano iračko osoblje u Iraku, kao i razvijanje uloge u koordiniranju nacionalnih ponuda za opremu i obučavanje, započeli su u kolovozu 2004. godine.

Preimenovana NATO Misija za obuku (NATO Training Mission) je pod nadležnošću američkog generala, koji je također odgovoran i za poseban program obučavanja pod vodstvom Multinacionalnih snaga. Na taj način, on osigurava koordinaciju istovremeno zadržavajući posebnost NATO-ovog programa. Sveobuhvatnu odgovornost nad programom ima Vrhovni saveznički zapovjednik za operacije, sa sjedištem u SHAPE-u, koji putem NATO Vojnog odbora odgovara Sjevernoatlantskom vijeću. SHAPE ima potporu Savezničkog zapovjedništva za transformaciju u Norfolku (Virginia, SAD) koje je odgovorno za koordinaciju obuke izvan Iraka.

U rujnu 2004. godine, NATO je, na temelju zaključaka i preporuka svojih vojnih dužnosnika, najavio pomoć pri uspostavljanju iračkog Središta za obuku, izobrazbu i doktrinu (Training, Education and Doctrine Centre) koje bi imalo stalnu potporu NATO-a. Središte, smješteno u blizini Bagdada, usredotočeno je na podučavanje iračkih sigurnosnih snaga vještinama vođenja. Ono također

167

osigurava pomoć NATO-a pri koordinaciji obuke koju bilateralno pružaju različite zemlje članice, u Iraku i izvan njega.

U listopadu 2004. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je odobrilo Koncept operacija (Concept of Operations) kojim bi se povećala pomoć NATO-a iračkoj prijelaznoj vladi u obuci njenih sigurnosnih snaga i pri koordinaciji ponuda obuke i opreme. Koncept operacija postao je temeljem značajnog praktičnog povećanja pomoći u okviru posebne NATO misije kao i temeljem razvoja detaljnog Operativnog plana (Operations Plan) kojeg je Sjevernoatlantsko vijeće odobrilo u studenom 2004. godine.

Početkom studenog 2004. godine, 19 pripadnika iračkog sigurnosnog osoblja sudjelovalo je u osmodnevnom tečaju obuke u NATO-ovom Središtu za združeno ratovanje u Stavangeru (Norveška) – ovo je bila prva aktivnost obuke vođena izvan Iraka i sukladno gore navedenim odlukama. U programu obuke sudjelovali su viši vojni časnici i civilno osoblje iz iračkog Ministarstva obrane i unutarnjih poslova. Program obuke je bio usredotočen na funkcioniranje operativnog zapovjedništva i služio je kao pilot-projekt za daljnju obuku u Iraku i izvan njega. Iračke zahtjeve za daljnjom obukom koju organizira NATO ili neka druga organizacija, usklađuje NATO Središte za usklađivanje obuke i opreme (NATO Training and Equipment Coordination Centre). Ovo središte surađuje sa sličnim središtem u Bagdadu na usklađivanju zahtjeva iračke vlade za obukom i opremom, uz potporu koju nudi NATO kao cjelina i njegove pojedinačne zemlje članice.

Na sastanku u Bruxellesu u prosincu 2004.godine, ministri vanjskih poslova NATO-a i formalno su odobrili proširenje NATO-ove pomoći obučavanja u Iraku. Posljedično, NATO Misija za obuku (NATO Training Mission) je povećana te broji 300 pripadnika osoblja za obuku i potporu, uz intenziviranu obuku i mentorstvo višeg iračkog sigurnosnog osoblja.

169

POGLAVLJE 18

ULOGA NATO-A U DARFURU

Zajedno s Europskom unijom, NATO od srpnja 2005. godine pomaže Afričkoj uniji pri proširenju mirovne misije u Darfuru (Sudan) kako bi se pokušalo zaustaviti stalno nasilje. Savez pomaže Afričkoj uniji u zračnom prebacivanju mirovnih snaga i civilne policije do ratom zahvaćenih područja, osigurava obuku snaga vodeći multinacionalno vojno zapovjedništvo i obrađujući obavještajne podatke.

U travnju 2005. godine, Afrička unija je zamolila NATO da razmotri mogućnost pružanja logističke potpore misiji Afričke unije u Sudanu, čime bi misija proširila svoju operaciju u Darfuru i zaustavila neprekinuto nasilje. U svibnju 2005. godine, predsjedatelj Komisije Afričke unije (Commission of the African Union) Alpha Oumar Konaré, kao prvi dužnosnik Afričke unije, posjetio je NATO te iznio detalje o pomoći koju je zatražila Afrička unija. U lipnju, nakon daljnjih konzultacija s Afričkom unijom, Europskom unijom i Ujedinjenim narodima, NATO je službeno pristao pružiti potporu Afričkoj uniji zračnim transportom i obukom.

NATO-ov je zračni transport krenuo 1. srpnja 2005. godine, a koordinira se iz Europe. Posebna Ćelija Afričke unije za zračno kretanje (African Union Air Movement Cell), sa sjedištem u zapovjedništvu Afričke unije u Addis Abebi (Etiopija), koordinira pokret dolazećih postrojbi. I NATO i Europska unija, uz čelništvo Afričke unije, osiguravaju ćeliji osoblje za potporu.

NATO također organizira radionice na temu izgradnje stožernih kapaciteta za časnike Afričke unije unutar Zapovjedništva raspoređenih integriranih namjenskih snaga (Deployed Integrated Task Force Headquarters) u Etiopiji. Obuka se temelji na planiranju na strateškoj razini i usredotočuje se na tehnologije i tehnike čime bi se uspostavila sveobuhvatna analiza i razumijevanje Darfura, i prepoznala područja gdje primjena mogućnosti Afričke unije može utjecati i oblikovati operativno okružje za sprječavanje kriza. Nakon zahtjeva Afričke unije podnesenih 16. rujna 2005. godine, NATO je odlučio nastaviti s pružanjem pomoći osiguravajući zračni transport, te izgradnju kapaciteta sve do kraja ožujka 2006. godine.

V. DIO

SUZBIJANJE NOVIH PRIJETNJI I RAZVOJ NOVIH SPOSOBNOSTI

POGLAVLJE 19 Uloga Saveza u borbi protiv terorizma i proliferacijeoružja za masovno uništenje

POGLAVLJE 20 Nove sposobnosti

173

POGLAVLJE 19

ULOGA SAVEZA U BORBI PROTIV TERORIZMA I PROLIFERACIJE ORUŽJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Teroristički napadi na New York i Washington D.C., 11. rujna 2001. godine, nagnali su ne samo Sjedinjene Američke Države već i cijeli Savez na borbu protiv terorizma. Nakon manje od 24 sata od napada, NATO se po prvi put u povijesti pozvao na članak 5., koji predstavlja klauzulu temeljnog sporazuma o kolektivnoj obrani. Politički značaj ove odluke leži u činjenici, kojom članak 5. obvezuje svaku od saveznica, da se napad na jednu ili više njih u Europi i Sjevernoj Americi smatra napadom na sve njih. Kao posljedica ove činjenice, napadi na SAD smatrani su napadima na sve članice Saveza, te su članice i partnerske zemlje čvrsto i opetovano osudile ove napade i terorizam u svim oblicima.

Praktične implikacije ove odluke nisu imale presedana, s obzirom da je tada po prvi put Savez rasporedio snage i ostala sredstva kao potporu operaciji iz članka 5. Na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, saveznici su pristali poduzeti osam posebnih mjera potpore. Jedna od njih sastojala se u slanju zrakoplova NATO Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (AWACS) u Sjedinjene Američke Države gdje bi pomagali pri nadzoru američkog zračnog prostora. Operacija pod nazivom «Eagle Assist» trajala je do sredine svibnja 2002. godine. Druga mjera je predstavljala pokretanje protuterorističke operacije u Mediteranu 26. listopada 2001. godine pod nazivom «Active Endeavour», koja se još uvijek odvija u regiji.

Još jedna značajna «premijera» za NATO uslijedila je nakon pozivanja na članak 5. i sudjelovanja u operacijama kojima se trebao nadzirati zračni prostor SAD-a i Mediteran. Kada je odlučio preuzeti nadležnost nad Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti (ISAF) u kolovozu 2003. godine, Savez je vodio svoju prvu operaciju očuvanja mira izvan Europe. Nakon ove operacije, slijedile su druge misije izvan tradicionalnog područja NATO-a.

Usporedo s tim, veliko preispitivanje vojnih sposobnosti NATO-a zbilo se pokretanjem Praške obveze o sposobnostima i odlukom o stvaranju NATO Snaga za odgovor (NRF). Ove dvije inicijative su prikazane u sljedećem poglavlju.

Uz gore spomenuto, postojeće NATO operacije su također preuzele ulogu u borbi protiv terorizma. NATO je uveo nekoliko političkih inicijativa i praktičnih mjera u različitim područjima, kao pomoć borbi protiv terorizma. Usvojen je Vojni koncept obrane protiv terorizma (Military Concept for Defence against Terrorism), ojačana suradnja sa zemljama partnerima putem Akcijskog plana

za partnerstvo protiv terorizma (Partnership Action Plan against Terrorism) i uvedene su mjere protiv širenja oružja za masovno uništenje. Usvojen je ojačani paket antiterorističkih mjera i uvedene nove inicijative koje su trebale modernizirati obranu od upada u informatičke sustave, planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja i zaštitu civilnog stanovništva. Ove su mjere bile potaknute obvezom jačanja suradnje po pitanju terorizma s drugim međunarodnim organizacijama.

Početna potpora Sjedinjenim Američkim Državama

Na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, NATO saveznici su se 4. listopada 2001. godine dogovorili o poduzimanju osam mjera kojima bi se proširile mogućnosti koje bi bile na raspolaganju u kampanji protiv terorizma. Ovih osam mjera obuhvatilo je sljedeće:

- veću razmjenu obavještajnih podataka;

- pomoć državama koje su ugrožene zbog potpore koju pružaju naporima koalicije;

- povećano osiguranje objekata Sjedinjenih Američkih Država i saveznika na njihovu teritoriju;

- upotpunjavanje odabranih mogućnosti Saveza potrebnih za pružanje potpore antiterorističkim operacijama;

- «bjanko» prava prelijetanja za vojne zrakoplove SAD-a i zrakoplove ostalih saveznika prilikom vojnih letova vezanih uz protuterorističke operacije;

- pristup lukama i uzletištima;

- raspoređivanje mornaričkih snaga NATO-a u istočnom Mediteranu;

- raspoređivanje dijelova NATO Zračnih snaga za rano upozorenje i nadzor za pružanje potpore protuterorističkim operacijama.

Kako je već bilo napomenuto, Sjevernoatlantsko vijeće je okončalo operaciju «Eagle Assist» u svibnju 2002. godine, nakon materijalnih nadogradnji u sustavu protuzračne obrane SAD-a, pojačane suradnje između civilnih i vojnih vlasti SAD-a i ponovnog vrednovanja unutarnjih sigurnosnih zahtjeva SAD-a.

174

Operacija «Active Endeavour»Od listopada 2001. godine, dijelovi Stalnih mornaričkih snaga (Standing

Naval Forces) NATO-a provodili su antiterorističke operacije u Mediteranu. Početna zadaća operacije «Active Endeavour», u kojoj su sudjelovali brodovi, podmornice i zrakoplovi, bila je motriti trgovačko brodovlje u području istočnog Mediterana. Misija je proširena u ožujku 2003. godine i obuhvatila je praćenje nevojnih brodova zemalja članica Saveza kroz Gibraltarski tjesnac, te ponovno u travnju 2003. godine kada je obuhvatila akcije suglasnog pristajanja uz sumnjiva plovila, sukladno pravilima međunarodnog prava. Godinu dana kasnije, operacija je proširena na cijeli Mediteran. Operacije praćenja obustavljene su u prosincu 2003. godine, ali snage su i dalje ostale pripravne kako bi mogle ponovno poduzeti operacije u slučaju potrebe.

Od početka njihove operativne uloge 2001. godine, snage dodijeljene operaciji identificirale su više od 70 000 trgovačkih plovila u Mediteranu, provodile operacije nadgledanja pomoću brodova, podmornica i zrakoplova kako bi se dobio pregled pomorskih aktivnosti u tom području, ukrcale se na približno 100 plovila sukladno pravilima međunarodnog prava, i pratile nekoliko stotina plovila kroz Gibraltarski tjesnac. Uz NATO Stalne mornaričke snage, u kojima sudjeluje nekoliko zemalja članica, u ovim su operacijama sudjelovali američki i portugalski zrakoplov za pomorsko izviđanje i jedan drugi zrakoplov, španjolski zrakoplov, helikopteri i fregate, te danski, norveški i njemački ophodni brodovi.

S proširenjem operativnog područja na cijeli Mediteran 2003. godine, opseg moguće multinacionalne potpore operaciji «Active Endeavour» također je proširen na sudjelovanje NATO zemalja partnera i zemalja Mediteranskog dijaloga. Čelnici Saveza pozdravili su ruske i ukrajinske ponude za doprinos operaciji u okviru sporazuma o suradnji NATO-Rusija i NATO-Ukrajina.

Tijekom raspoređivanja u Mediteranu, snage koje su sudjelovale u operaciji nekoliko su puta bile pozivane da sudjeluju u operacijama koje su se odnosile na izvanredna stanja obuhvaćajući, na primjer, spašavanje osoblja naftnih platformi ugroženog jakim vjetrovima i velikim valovima, te spašavanje putnika na trajektu.

Međunarodne snage za pomoć sigurnosti u Afganistanu

Kao rezultat vojnih operacija u Afganistanu pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država, protjeran je talibanski režim i zamijenjen administracijom koja se obvezala na mir i obnovu zemlje, a veliki dio raširene mreže Al-Kaide u Afganistanu i drugdje je onesposobljen. Operacija «Enduring Freedom» je

175

176

imala potporu nekoliko NATO zemalja koje su, na primjer, osigurale posebne timove snaga ili doprinijele zrakoplovima i brodovima koji su u suradnji s posebnim snagama SAD-a sudjelovali u operacijama nadgledanja, zabrane i presretanja. Potporu je također ponudilo nekoliko ostalih ne-NATO zemalja, obuhvaćajući Rusiju i Ukrajinu.

Istovremeno su NATO snage odigrale odlučujuću ulogu u sklopu multinacionalnih snaga - Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) - pod mandatom UN-a, i, u početku, pod vodstvom pojedinačnih NATO zemalja, koje su pod ujedinjeno zapovjedništvo NATO-a došle u kolovozu 2003. Zadaća ovih snaga je uspostaviti stabilnost u zemlji i stvoriti uvjete za samoodrživi mir. U tom pogledu, ISAF se može smatrati dijelom NATO-ove borbe protiv terorizma jer, iako indirektno, pomaže zaustaviti terorističke aktivnosti na teritoriju Afganistana.

ISAF predstavlja multinacionalne snage iz NATO zemalja i zemalja partnera. U početku su snage bile pod britanskim zapovjedništvom, potom pod turskim od lipnja 2002., a zatim, od veljače 2003., pod združenim zapovjedništvom Njemačke i Nizozemske uz potporu NATO-a u posebnim područjima. Primjeri nacionalnih doprinosa obuhvaćaju zračni prijevoz koji je osigurala Belgija, poljsku bolnicu koju je osigurala Češka Republika, portugalski medicinski tim te inženjersku i logističku potporu osiguranu od strane Poljske.

Sjevernoatlantsko vijeće je odobrilo 17. listopada 2002. godine zahtjev Njemačke i Nizozemske za NATO-ovom potporom u pripremanju ove uloge. Pomoć NATO-a je poglavito tražena na području stvaranja snaga, komunikacija, koordinacije obavještajnih podataka i razmjene informacija. U Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (SHAPE), 27. studenog 2002. godine je održana konferencija o stvaranju snaga na kojoj su sudjelovale zemlje NATO-a i zemlje partneri kako bi im se dala mogućnost da ponude svoje doprinose i da ustanove i rasprave kritične nedostatke koji bi se možda trebali ukloniti kako bi se ojačao budući kapacitet snaga. Ovo je bila prva konferencija takve vrste organizirana kao potpora zemljama koje su se ponudile da će voditi ne-NATO vojne operacije temeljene na rezoluciji UN-a.

I operacija «Enduring Freedom» i ISAF, i dalje imaju koristi od nastojanja NATO-a tijekom posljednjih deset godina da angažira zemlje partnere u operacijama pod vodstvom NATO-a, kao i od praktičnog iskustva stečenog kroz sudjelovanje partnerskih zemalja u operacijama očuvanja mira na Balkanu. Doprinosi partnerskih zemalja operacijama kojima je cilj iskorjenjivanje terorizma i pomaganje afganistanskoj vladi pri stabiliziranju zemlje obuhvatili su: ključna prava stacioniranja vojske i prelijetanja preko tuđeg teritorija koja su osigurale kavkaske i srednjoazijske zemlje; pješaštvo, vojnu policiju,

177

nuklearnu, biološku i kemijsku zaštitu te transportne mogućnosti iz Rumunjske – zemlje koja je od tada postala članicom NATO-a; inženjersku potporu iz Rusije i Slovačke, koja je postala članica NATO-a 2004. godine; i švedski tim za obavještajne podatke raspoređen u zapovjedništvu ISAF-a.

Razvoj uloge NATO-a u odnosu na ISAF u Afganistanu, detaljno je opisan u IV. dijelu.

Protuterorističke operacije na BalkanuOperacije NATO-a na Balkanu doprinijele su da je ta regija manje

podložna terorističkim aktivnostima. Poduzeta je akcija pod vodstvom NATO snaga protiv lokalnih terorističkih grupa koje su povezane s mrežom Al-Kaide, kao dio šire kampanje protiv terorizma, poglavito kroz mjere kojima je cilj prekid ilegalnog kretanja ljudi, oružja i droga.

Vojni koncept za obranu od terorizmaVojni koncept za obranu od terorizma odobren je na Praškom sastanku

na vrhu, u studenome 2002. godine. On naglašava spremnost Saveza da pomogne pri odvraćanju, obrani, sprječavanju i zaštiti od terorističkih napada ili prijetnji takvim napadima koji su upravljani izvana, a protiv savezničkog stanovništva, teritorija, infrastrukture i snaga, te obuhvaća aktivnosti protiv terorista i onih koji ih štite i pomaže nacionalnim vlastima u suočavanju s posljedicama terorističkih napada. Ovaj koncept također podupire operacije Europske unije ili drugih međunarodnih organizacija ili koalicija u kojima sudjeluju saveznici te naglašava važnost raspoređivanja snaga kako i kada je potrebno da bi se vodila jedna takva misija.

Akcijski plan za partnerstvo protiv terorizmaZajedno sa zemljama partnerima, NATO je izradio Akcijski plan za

partnerstvo protiv terorizma (Partnership Action Plan on Terrorism, PAP-T). Objavljen na Praškom sastanku na vrhu u studenome 2002. godine, on predstavlja okvirni dokument suradnje na pitanjima terorizma, utvrđujući uloge partnerstva, instrumente za borbu protiv terorizma i za upravljanje posljedicama terorizma. Zemlje Mediteranskog dijaloga također mogu sudjelovati u aktivnostima navedenima u planu.

Euroatlansko partnersko vijeće, Vijeće NATO-Rusija, Komisija NATO-Ukrajina i zemlje koje sudjeluju u NATO-ovom Mediteranskom dijalogu, svi su se pridružili NATO-u u osudi napada od 11. rujna 2001. i u pružanju

178

potpore Sjedinjenim Američkim Državama. NATO zemlje i dalje opsežno rabe mehanizme partnerstva za konzultiranje o daljnjim koracima s partnerskim zemljama. One se slažu da je u borbi protiv terorizma potrebno jedno opsežno nastojanje koje obuhvaća političke, ekonomske, diplomatske i vojne akcije kao i policijske mjere. Drugim riječima, potreban je jedan dugoročan višestrani pristup koji bi obuhvatio NATO u cjelini, ali i saveznike pojedinačno – i kao članice Saveza, i kao članice Ujedinjenih naroda, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Europske unije.

Zaštita od oružja za masovno uništenjeNa Praškom sastanku na vrhu, u studenome 2002. godine, NATO vlade

su podržale provedbu pet inicijativa o nuklearnoj, biološkoj i kemijskoj (ABKO) obrani stvorenih kako bi se poboljšale obrambene sposobnosti Saveza protiv oružja za masovno uništenje. One se sastoje od:

• prototipa mobilnog ABKO laboratorija za analizu;

• ABKO tima za združenu procjenu;

• virtualnog središta za usavršavanje za obranu od NBC oružja;

• NATO zalihe za biološku i kemijsku obranu;

• sustava nadgledanja širenja bolesti.

Ojačan paket antiterorističkih mjeraOjačan paket antiterorističkih mjera dogovoren je na Istambulskom

sastanku na vrhu u lipnju 2004. godine. Ove mjere obuhvaćaju: poboljšanu razmjenu obavještajnih podataka kroz NATO-ov Odjel za obavještajne podatke o terorističkim prijetnjama (Terrorist Threat Intelligence Unit) i putem drugih sredstava; poboljšanje NATO-ove sposobnosti žurnog odgovora na nacionalne zahtjeve za pomoć kao odgovor na terorističke napade; pomoć pri zaštiti tijekom odabranih velikih događanja gdje se rabe i NATO-ovi zrakoplovi za rano upozorenje; jačanje doprinosa operacijama pod vodstvom NATO-a na Mediteranu, na Balkanu i u Afganistanu za borbu protiv terorizma; jačanje suradnje sa zemljama partnerima i s ostalim međunarodnim i regionalnim organizacijama; i poboljšanje odgovarajućih sposobnosti. Ove mjere također obuhvaćaju specijaliziran program naoružanja koji je podržala Konferencija direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors) na sastanku u svibnju 2004. godine. Ovaj je program usredotočen na deset područja:

- aktivnosti suprotstavljanja improviziranim eksplozivnim napravama, kao što su automobili bombe i bombe uz cestu;

- smanjenje ranjivosti civilnih putničkih i vojnih zrakoplova prouzročene prijenosnim protuzračnim raketama;

- smanjenje ranjivosti helikoptera prouzročene raketnim bacačima;

- zaštita luka i brodova od glisera s eksplozivom i podvodnih specijalaca;

- otkrivanje, zaštita i uništenje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja;

- uništenje eksplozivnih sredstava;

- precizna tehnologija zračnog dopremanja za posebne operativne snage i njihovu opremu;

- obavještajni podaci, nadzor, izviđanje i ciljanje terorista;

- tehnologije za obranu od napada minobacačima;

- zaštita ključnih objekata.

Obrana od upada u informatičke sustaveUčinjeni su napori kako bi ojačala obrana od upada u informatičke sustave

pomoću bolje zaštite od mogućih poremećaja NATO-ove i kritične nacionalne infrastrukture, što obuhvaća i komunikacijsko-informacijske sustave.

Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanjaTakođer su poduzete opsežne mjere kako bi se poboljšala spremnost

suočavanja s posljedicama mogućih terorističkih napada. Akcijski plan za slučaj civilnih izvanrednih stanja za poboljšanje pripravnosti civilnog stanovništva u slučaju mogućih napada na civilno stanovništvo kemijskim, biološkim i radiološkim agensima (Civil Emergency Action Plan for the Improvement of Civil Preparedness against Possible Attacks against Civilian Populations with Chemical, Biological and Radiological Agents) donesen je u listopadu 2001. godine, kao izravan odgovor na događaje od 11. rujna 2001. godine i na napade antraksom koji su potom uslijedili u Sjedinjenim Američkim Državama. Od tada se akcijski plan neprekidno aktualizira kako bi odražavao nove scenarije o prijetnjama i naučene lekcije.

179

180

U okviru akcijskog plana, NATO i zemlje partneri surađuju na razvoju komplementarnih mjera za civilno stanovništvo kojima bi se ono suprotstavilo prijetnjama. Ove mjere obuhvaćaju:

• popis nacionalnih sposobnosti koje bi bile na raspolaganju za pomoć članici ili zemlji partneru pogođenoj terorističkim napadom;

• uporabu Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre) u glavnom sjedištu NATO-a koje bi koordiniralo pomoć za upravljanje posljedicama katastrofa ponuđenu od strane članice ili zemlje partnera kao odgovor na zahtjeve napadnute zemlje;

• međunarodne vježbe za upravljanje posljedicama katastrofa, za civilne i vojne timove i za timove civilne zaštite;

• razvoj smjernica i minimalnih standarda kako bi se poboljšala interoperabilnost sposobnosti koje su ponudile zemlje osiguravajući pomoć za upravljanje posljedicama katastrofa;

• poboljšanu zaštitu kritične infrastrukture.

Zaštita civilnog stanovništvaKao odgovor na nastajanje rastućih prijetnji javnim događanjima od

velike važnosti, Savez je poduzeo posebne mjere kako bi upotrijebio svoje sposobnosti za poboljšanje zaštite svih sudionika. NATO-ova sposobnost ranog upozorenja i ostali oblici praktične pomoći stavljeni su na raspolaganje u nekoliko prilika kako bi osigurali zaštitu tijekom velikih događanja, kao što su u 2004. godini bili Europsko nogometno prvenstvo, Olimpijske igre u Ateni i Istambulski sastanak na vrhu.

Pojačana suradnjaNiti jedna od gore opisanih mjera ne negira potrebu za pojačanom

suradnjom s drugim međunarodnim organizacijama koje su sposobne doprinijeti poboljšanju učinkovitosti obrane protiv terorizma kroz razmjenu informacija i koordinirane akcije. Tako su, na primjer, NATO i Europska unija razmijenili informacije o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih snaga i u drugim srodnim područjima. NATO aktivno pridonosi radu UN-ovog Protuterorističkog odbora (UN Counter Terrorism Committee), održava redovite konzultacije s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju i surađuje s EUROCONTROL-om, Međunarodnom organizacijom za civilno zrakoplovstvo (International Civil Aviation Organisation) i Međunarodnim

udruženjem za zračni prijevoz (International Air Transport Association), kako bi poboljšao civilno-vojnu koordinaciju u upravljanju zračnim prometom.

Pregled mjera poduzetih tijekom proteklih godina za borbu protiv novih prijetnji obuhvaća nacionalne inicijative koje su poduzele zemlje članice NATO-a, kojima svoj doprinos daju druge zemlje, često saveznice i zemlje partneri. U svibnju 2003. godine, na primjer, Sjedinjene Američke Države su pokrenule Sigurnosnu inicijativu o proliferaciji (Proliferation Security Initiative, PSI) koja je predstavljala globalno partnerstvo zemalja koje su nastojale zaustaviti protok opasnih tehnologija prema i od državnih i nedržavnih čimbenika koji su sudjelovali u nekontroliranom širenju oružja. Osam NATO zemalja te Australija i Japan sudjelovali su u ovoj inicijativi od početka, dajući svoj doprinos ekspertizom i iskustvom u otkrivanju i odvraćanju mogućih prijetnji. NATO podupire i slijedi širok spektar političkih i obrambenih inicijativa kako bi se suprotstavio proliferaciji. Detaljnije o ovoj temi vidi X. dio.

181

183

POGLAVLJE 20

NOVE SPOSOBNOSTI

NATO donosi niz mjera koje će pomoći modernizaciji vojnih sposobnosti zemalja članica. S ciljem da Savez može ispuniti svoje sadašnje i buduće operativne obveze i boriti se s novim prijetnjama poput terorizma i širenja oružja za masovno uništenje, ova se nastojanja oslanjaju na opsežan niz mjera poduzetih od kraja Hladnog rata za prilagođavanje Saveza novim izazovima. Ove su mjere poglavito važne jer NATO poduzima nove misije na udaljenim mjestima, poput Afganistana, što zahtijeva snage koje mogu stići dalje i brže, koje mogu ostati dulje na terenu i još uvijek mogu poduzeti najzahtjevnije operacije ako zatreba. Nadalje, ove snage moraju biti prikladno opremljene i zaštićene i za najopasnije misije koje poduzimaju.

Kako bi se postigli ovi novi ciljevi, Savez je uveo tri ključne inicijative koje su glavna pokretačka snaga koja stoji iza preustroja cijele organizacije: Praška obveza o sposobnostima za poboljšanje sposobnosti u kritičnim područjima kao što su strateški prijevoz i nadzor zrak-zemlja; modernizacija vojne zapovjedne strukture; i uspostavljanje NATO snaga za brzi odgovor.

Pokrenuti su planovi za sposobnost savezničkog nadgledanja terena koji će osigurati informacije o stanju na terenu prije i tijekom NATO operacija. Kako bi se suočio s proliferacijom oružja za masovno uništenje i s načinima njihove isporuke, Savez razmatra mogućnost obrane svog teritorija, svojih snaga i svojih populacijskih središta od projektila. Savez je također utemeljio Multinacionalnu bojnu za kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu ABKO obranu (Multinational Chemical, Biological, Radiological and Nuclear (CBRN) Defence Battalion) kako bi se obranio od ovih prijetnji.

Praška obveza o sposobnostima

Praška obveza o sposobnostima (Prague Capabilities Commitment, PCC) uslijedila je nakon Inicijative o obrambenim sposobnostima (Defence Capabilities Initiative, DCI) pokrenute na Washingtonskom sastanku na vrhu 1999. godine, koja je stvorena kako bi se ostvarila poboljšanja sposobnosti potrebna za osiguranje učinkovitosti budućih multinacionalnih operacija kroz cijeli spektar misija Saveza, s posebnim naglaskom na poboljšanje interoperabilnosti. DCI je doprinosila poboljšanju sposobnosti Saveza u nizu značajnih područja, no bila je ublažena općenitim obvezama zemalja članica u cjelini i nije zahtijevala od njih individualna izvješća o postignutom napretku.

184

Napadi na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine povećali su potrebu i za žurnošću i za važnošću usredotočenijih poboljšanja sposobnosti.

NATO se čvrsto politički obvezao da će unaprijediti sposobnosti u 400 posebnih područja koja su od velike važnosti za učinkovito vođenje misija Saveza. Ove obveze pokrivaju sljedećih osam područja:

• kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu ABKO obranu;

• obavještajno područje, nadzor i pronalaženje mete;

• nadzor zrak-zemlja;

• zapovijedanje, nadzor i komunikacije;

• borbenu učinkovitost, što obuhvaća precizno navođena streljiva i onesposobljavanje protuzračne obrane neprijatelja;

• strateški zrakoplovni i pomorski prijevoz;

• uzimanje goriva u zraku;

• rasporedive timove za borbenu i logističku potporu.

Ministri obrane su također odlučili da ova nova inicijativa treba biti utemeljena na čvrstim obvezama koje su posebne za svaku zemlju i donesene na temelju nacionalnih odluka, te da mora sadržavati rokove za ispravljanje nedostataka. Također, ovakve obveze bi trebale dodatno ojačati međunarodnu suradnju i podjelu uloga te bi trebale, ekonomski gledano, biti realne i ostvarive, dok istovremeno predstavljaju izazov zemljama članicama. Štoviše, one bi trebale ostvariti uzajamno jačanje i potpunu transparentnost s odgovarajućim aktivnostima Europskog akcijskog plana o sposobnostima (European Capability Action Plan) kojeg je pokrenula Europska unija.

Dok je težište nove inicijative bilo jasnije i obuhvaćalo je individualne obveze zemalja članica o posebnim poboljšanjima mogućnosti kojima su zemlje članice trebale pridonositi pojedinačno ili s drugim saveznicama, ona je bila usredotočena na stvarne i dostižne ciljeve. Cilj inicijative bio je jasan: ostvariti žurno potrebna poboljšanja sposobnosti koja bi omogućila Savezu vođenje svih svojih misija, gdje god se mogle odvijati.

Stoga, PCC predstavlja važan napor koji bi trebao osigurati da snage Saveza posjeduju sredstva neophodna za vođenje operacija hitro i učinkovito, onoliko dugo koliko je potrebno. Ovim su se dogovorom, na Praškom sastanku na vrhu, čelnici država i vlada obvezali na stvarna poboljšanja sposobnosti. Dok glavna odgovornost za napredak leži na samim vladama zemalja članica, Savez je na zajedničkoj razini donio mjere za praćenje i nadzor napretka, te za rješavanje bilo kojeg problema koji bi se mogao pojaviti. PCC također pokušava utvrditi načine kojima bi se osiguralo uzajamno jačanje napora

185

NATO-a i Europske unije. Uspjeh provedbe ovih izazovnih, ali stvarnih i dostižnih ciljeva jest u središtu šireg dnevnog reda zacrtanog u Pragu.

NATO aranžmani o zapovijedanjuDaljnje težište procesa preustroja jest daljnja uspješna organizacija NATO

aranžmana o zapovijedanju, čiji su ključni elementi opisani u III. dijelu Priručnika. Zadaća zapovjedne strukture jest planiranje i izvršavanje operacija, promicanje modernizacije i interoperabilnosti snaga Saveza i jačanje transatlantske veze koja je u samom središtu suradnje unutar Saveza. Promjene u zapovjednoj strukturi odražavaju ove imperative i dodjeljuju jednu poglavito važnu, neprekidnu razvojnu ulogu Savezničkom zapovjedništvu za transformaciju. Ovo novo zapovjedništvo objedinjuje NATO Središte za združeno ratovanje, Središte za obuku združenih snaga i Središte za združenu raščlambu i naučene lekcije. Nacionalna i multinacionalna Središta stručnosti nisu sastavni dio strukture Savezničkog zapovjedništva za transformaciju već su povezani s njime i osiguravaju poboljšane mogućnosti za obuku, interoperabilnost, testiranja, razvijanje vojnih doktrina i procjenjivanje novih koncepata.

NATO Snage za odgovorUspostavljanje NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force, NRF)

jest sastavni dio preustroja vojnih sposobnosti NATO-a, koji nadopunjuje Prašku obvezu o sposobnostima i novu zapovjednu strukturu.

NRF su ustrojene u iznimno kratkom roku. Njihovo značenje ne leži samo u razvoju samih snaga, već i u činjenici da njihovo utemeljenje utječe na ostala područja poboljšanja sposobnosti i služi kao katalizator za kontinuirani preustroj i razvoj NATO snaga u cjelini. NRF predstavlja jedan od najvažnijih rezultata Praškog sastanka na vrhu.

NRF su združene snage sastavljene od kopnenih, pomorskih i zrakoplovnih elemenata, koje mogu biti «skrojene» prema zahtjevima pojedinačne misije i hitro raspoređene gdjegod zahtijeva Sjevernoatlantsko vijeće. Ove su snage osmišljene kao snage koje podrazumijevaju tehnološki napredne, fleksibilne, rasporedive, interoperabilne i održive elemente, spremne rasporediti svoje vodeće elemente u roku od pet dana i sposobne se održati bez dodatnepotpore tijekom trideset dana. Ovo nisu stalne ili trajne snage već snage sastavljene od postrojbi koje im dodjeljuju zemlje članice po načelu rotacije tijekom određenog razdoblja, a koje su zajedno obučavane i certificirane.

Cilj ovih snaga jest sprječavanje sukoba ili prijetnji sukobom od eskaliranja do razmirica širih razmjera, koje bi prijetile sigurnosti i stabilnosti. Snage

186

mogu samostalno poduzeti prikladne misije ili mogu biti dio većih snaga koje doprinose cijelom nizu vojnih operacija Saveza. Stoga, one mogu biti raspoređene na različite načine, na primjer: kao snage za demonstraciju snage i solidarnosti Saveza nasuprot agresiji; kao ključni element operacije kolektivne obrane poduzete sukladno članku 5. Sjevernoatlantskog sporazuma; kao snage za upravljanje krizom, potporu miru ili stabilizacijske snage za operacije koje su izvan okvira članka 5.; ili kao prethodnica za vojne operacije većih razmjera, u očekivanju raspoređivanja drugih resursa.

Prototip NRF-a s 9500 vojnika pokrenut je u listopadu 2003. godine. U isto su vrijeme, na neformalnom sastanku u Colorado Springsu (SAD) ministri obrane NATO-a sudjelovali na studijskom seminaru organiziranom kako bi se pažnja usmjerila na konceptualnu ulogu NRF-a i na postupak donošenja odluka vezan na moguće raspoređivanje NRF-a. Na svečanosti u Brunssumu (Nizozemska), 15. listopada 2003. godine, nove je snage s njihovim oznakama javnosti predstavio general James Jones, Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu i strateški zapovjednik novo utemeljenog Savezničkog zapovjedništva za operacije.

U početnoj demonstraciji inicijalnih sposobnosti snaga NRF-a, elementi snaga koji su obuhvaćali sastavne dijelove iz jedanaest NATO zemalja sudjelovali su u operaciji za odgovor na fiktivnu krizu u Turskoj, u studenome 2003. godine. Kriza je predstavljena kao prividna prijetnja terorističkim aktivnostima i neprijateljskim snagama UN-ovom osoblju i civilnom stanovništvu koji su se nalazili u jednoj zemlji izvan euroatlantskog područja. Predviđeni su: embargo na pokrete snaga i naoružanja, protuterorističke operacije te vidljivo pokazivanje NATO solidarnosti, političke odlučnosti i vojnih sposobnosti.

Vježbe i ispitivanja su nastavljeni kako bi se promicao razvoj snaga po planiranom rasporedu. U listopadu 2004., tijekom neformalnog sastanka NATO-ovih ministara obrane u Poianai Brasovu (Rumunjska), Glavni je tajnik NATO-a obznanio da su snage dostigle svoju početnu operativnu sposobnost.

U rujnu 2005., elementi mornarice i zrakoplovstva NRF-a su stavljeni na raspolaganje Sjedinjenim Američkim Državama nakon službenog zahtjeva za potporom poslije velike štete koju je nanio uragan Katrina. NRF je također osigurao humanitarnu pomoć Pakistanu nakon razarajućeg potresa u listopadu 2005. godine.

Snage će u cijelosti biti operativne do kraja 2006., s planiranim udjelom kopnene komponente od 21 000 vojnika, te sa zračnim i pomorskim elementima približno istog kapaciteta.

187

Saveznički nadzor terenaPrije Praškog sastanka na vrhu, postignut je značajan napredak u

pokretanju poboljšanja sposobnosti u određenim posebnim područjima. U jesen 2002., planovi za sposobnost Savezničkog nadzora kopnenog prostora (Alliance Ground Surveillance, AGS), ključnog elementa preustroja NATO-a, krenuli su u pozitivnom smjeru objavljivanjem odluke o razvoju radarskog senzora utemeljenog na suradnji, osmišljenog kako bi zadovoljio i potrebe savezničkog AGS sustava i nacionalne zahtjeve zemalja koje sudjeluju u programu razvoja.

NATO je u procesu nabavke AGS sustava koji će savezničkim zapovjednicima dati sliku o situaciji na terenu u područjima misija. Bit će sastavljen kao kombinacija radarskih platformi, s posadom i onih automatski upravljanih, koje mogu snimiti teren i proslijediti podatke zapovjednicima, osiguravajući za njih «oči na nebu» nad određenim područjem.

Transatlantsko industrijsko partnerstvo za nadgledanje (Transatlantic Industrial Partnership for Surveillance, TIPS), konzorcij s više od 80 tvrtki koji obuhvaća tvrtke kao što su: Europska tvrtka za aeronautičku obranu i prostor (European Aeronautic Defence and Space Company, EADS), «Galileo Avionica», «General Dynamics Canada», «Indra», «Northrop Grumman» i «Thales», proizvest će AGS sustav. Pretpostavlja se da će sustav dostići početnu operativnu sposobnost 2010. godine, a punu sposobnost 2012. godine.

Kao što radarski zrakoplov NATO zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor nadgleda zračni prostor, AGS će moći promatrati što se događa na terenu. AGS će osiguravati situacijsku sliku na terenu prije i tijekom NATO operacija. Radi se o nužnoj sposobnosti za vođenje modernih vojnih operacija koja će predstavljati ključni alat NATO Snaga za odgovor.

ABKO bojnaJoš se jedna prekretnica dogodila 1. prosinca 2003. godine, kada

je saveznička Multinacionalna bojna za kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu ABKO obranu (Multinational Chemical, Biological, Radiological and Nuclear (CBRN) Defence Battalion) ostvarila početnu operativnu sposobnost. Osmišljena kako bi osigurala sposobnosti izričito za obranu od kemijskih, bioloških, radioloških i nuklearnih prijetnji, kao i pravovremenu procjenu i savjet zapovjednicima i snagama na terenu, ova je bojna sukladna s NRF konceptom i upotpunit će NRF sposobnosti. Češka je vodila bojnu u njenoj početnoj formaciji kada je 160 čeških stručnjaka činilo njenu jezgru, a trinaest NATO zemalja članica sudjelovalo.

188

Obrana od projektilaNATO razvija projekte koji bi štitili savezničke snage, teritorij i stanovništvo

od prijetnji projektilima. Oni predstavljaju odgovor na proliferaciju oružja za masovno uništenje i na načine njihove uporabe, obuhvaćajući projektile svih dometa.

Do 2010. godine, NATO očekuje da će raspolagati sposobnošću zaštite raspoređenih postrojbi od balističkih projektila kratkog i srednjeg dometa presrećući ih u fazi lansiranja, leta, te u završnoj fazi. Ovaj Sustav za aktivnu višeslojnu obranu od projektila (Active Layered Theatre Ballistic Missile Defence System) će imati sposobnost suprotstaviti se zrakoplovima, automatski upravljanim letjelicama i ostalim prijetnjama iz zraka.

NATO također provjerava mogućnosti zaštite svojih snaga, teritorija i stanovništva od cijelog niza prijetnji projektilima. Ovaj su cjeloviti napor obrane od projektila pokrenuli NATO čelnici država i vlada na Praškom sastanku na vrhu 2002. godine kada je postignut dogovor o novoj Studiji izvedivosti obrane od projektila (Missile Defence Feasibility Study). Ovu je studiju vodila NATO-ova Agencija za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NC3A) u okviru NATO-ovog Programa za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme). Nakon natječajno-licitacijskog postupka, 18-mjesečni ugovor je dodijeljen pobjedničkom konzorciju da, na temelju preporuka NC3A-a, preispita tehničku izvedivost, troškove i vrijeme do stavljanja u uporabu sustava obrane od projektila utemeljenog na zahtjevima NATO-a.

VI. DIO

OTVARANJE SAVEZA NOVIM ZEMLJAMA ČLANICAMA

POGLAVLJE 21 Proces proširenja

POGLAVLJE 22 Akcijski plan za članstvo

191

POGLAVLJE 21

PROCES PROŠIRENJA

Propisi za proširenje NATO-a određeni su člankom 10. Sjevernoatlantskog sporazuma. To je ujedno i temelj NATO-ove politike otvorenih vrata glede pristupanja novih zemalja članica. Odluke o proširenju poziva potencijalnim zemljama članicama za početak pregovora zajednički donose sve postojeće zemlje članice.

Proširenje je trajni proces. Dok su četiri zemlje pristupile Savezu između 1949. godine i ranih 1980-tih (Turska i Grčka 1952. godine, Njemačka 1955. i Španjolska 1982. godine), pristup novih zemalja članica od kraja Hladnog rata, najspektakularniji je do sada po broju i političkom značaju. Deset je zemalja - Bugarska, Češka Republika, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija - pristupilo NATO-u u dva vala proširenja Saveza, a tri su zemlje - Albanija, Hrvatska i bivša jugoslavenska Republika Makedonija*- trenutno dio Akcijskog plana za članstvo (Membership Action Plan, MAP), programa kojim se pripremaju potencijalne članice NATO-a za članstvo. Proces priključenja NATO-u uspijeva odgovoriti kako na sigurnosne potrebe zemalja koje teže priključenju Savezu, tako i na izgradnju još veće stabilnosti unutar čitave Europe.

Počeci promjene

Korijeni promjena koje su izmijenile političku kartu Europe krajem 1980-tih mogu se pratiti u brojnim procesima razvoja tijekom 1960-tih i 1970-tih godina. Posebno se ističu tri događaja: u prosincu 1967. godine, Savez prihvaća Harmelovu doktrinu utemeljenu na paralelnim politikama o potrebi održavanja odgovarajuće obrane, istovremeno težeći smanjivanju napetosti istočno-zapadnih odnosa i radeći na pronalaženju rješenja postojećihproblema koji su dijelili Europu; 1969. godine vlada Federalne Republike Njemačke uvodi Ostpolitik premijera Willyja Brandta, djelo čija je namjena bila postići bolje odnose s istočnoeuropskim zemljama i Sovjetskim Savezom u okviru ograničenja nametnutih unutrašnjim i vanjskim politikama njihovih vlada; u kolovozu 1975. godine, prihvaćen je Završni dokument iz Helsinkija kojim su uspostavljeni novi standardi i kodeksi ponašanja vezani uz ljudska prava, te predstavljene mjere za poboljšanje međusobnog povjerenja između Istoka i Zapada.

Niz podjednako važnih događaja obilježio je i razvoj odnosa Istoka i Zapada tijekom 1980-tih. Među njima je i NATO-ov razmještaj nuklearnih

192

snaga srednjeg dometa (INF) u Europi, proizišao iz dvostrane odluke o nuklearnoj modernizaciji i nadzoru nuklearnog naoružanja iz prosinca 1979. godine; Washingtonski sporazum iz prosinca 1987. godine kojim je postignuto globalno uklanjanje američkih i sovjetskih zemaljskih INF projektila; rani pokazatelji promjena u Istočnoj Europi vezani, usprkos kasnijim preprekama, uz pojavu i priznanje «Solidarnosti», nezavisnog radničkog pokreta iz Poljske 1980. godine; posljedice sovjetske invazije na Afganistan u prosincu 1979. godine; povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana u veljači 1989. godine; te naposljetku, imenovanje Mihaila Gorbačova za Glavnog tajnika Sovjetske komunističke partije u ožujku 1985. godine, te njegovi smjeli učinci u perestroiki (preustroju) i glasnosti (otvorenosti).

U ožujku 1989. godine, u okviru Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji – KESS, započeli su u Beču novi obećavajući pregovori o nadzoru oružja između 23 zemlje članice NATO-a i Organizacije Varšavskog pakta glede smanjenja konvencionalnih vojnih snaga u Europi, CFE. U tom pogledu, od velikog je značaja bio NATO sastanak na vrhu održan u Bruxellesu u svibnju 1989. godine. Članovi su prepoznali promjene koje su se odvijale u Sovjetskom Savezu kao i u drugim istočnoeuropskim zemljama, te su predstavili pristup Saveza prema prevladavanju podjele Europe i postizanju dugo planiranog cilja stvaranja pravednog i mirnog europskog poretka. Ponovno su naglasili daljnju potrebu za učinkovitim snagama odvraćanja i odgovarajućom obranom, te su predstavili opširan program za proširenu suradnju Istoka i Zapada.

U narednoj godini, nastavile su se odvijati promjene koje su bile od izuzetnog značaja za europski kontinent i cjelokupne međunarodne odnose. Do kraja 1989. godine i tijekom prvih tjedana 1990. godine odigrali su se značajni pomaci prema preustroju političkih i ekonomskih sustava Poljske i Mađarske. U Demokratskoj Republici Njemačkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj, bili su poduzeti koraci prema slobodi i demokraciji koji su nadmašili sva očekivanja.

40 godina dugo obećanje o kraju podjele Europe, a samim tim i kraju podjele Njemačke, zaživjelo je padom Berlinskog zida u studenom 1989. godine. Osim svoje temeljne simbolike, taj je trenutak otvorio put brzom i iznenađujućem napretku većine zemalja Srednje i Istočne Europe. U manje od godine dana, točnije 3. listopada 1990. godine, temeljem međunarodnog ugovora i demokratske volje cijelog njemačkog naroda, a uz potporu međunarodne zajednice i uz zeleno svjetlo sovjetske vlade, došlo je do ujedinjena dviju njemačkih država. U samo nekoliko godina, i unatoč negativnoj slici o Savezu u očima Sovjetskog Saveza i vlada članica Varšavskog pakta tijekom Hladnog rata, biti članicom NATO-a postao je glavni cilj vanjske politike većine zemalja Srednje i Istočne Europe.

193

U srpnju 1990. godine na sastanku na vrhu u Londonu, NATO je pružio ruku prijateljstva svojim bivšim protivnicima i time započeo proces dijaloga i suradnje. U prosincu 1991. godine, stvoren je zajednički forum za multilateralno konzultiranje i suradnju pod nazivom Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju (North Atlantic Cooperation Council, NACC). U siječnju 1994. godine, pokrenut je program Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP) s ciljem pružanja okvira za bilateralnu suradnju svakoj zemlji pojedinačno. U svibnju 1997. godine, NACC je zamijenilo Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC), koje sve do danas pruža cjelokupni politički okvir za suradnju između NATO-a i zemalja partnera.

U kratkom vremenskom razdoblju, sve su zemlje partneri pozitivno reagirale na ove uzastopne inicijative, te su počele sudjelovati u praktičnim programima suradnje. Nekoliko je zemalja također zatražilo potporu za njihovo buduće pristupanje Sjevernoatlantskom savezu. Imajući na umu vlastite ciljeve te dugoročne namjere za daljnju proširenu suradnju i polaganje temelja za mir i stabilnost diljem euroatlantskog područja, Savez je 1994. godine ocijenio da je vrijeme za promišljen odgovor po pitanju proširenja.

Na sastanku na vrhu u Bruxellesu, u siječnju 1994. godine, NATO čelnici su istaknuli kako «očekuju i pozdravljaju širenje NATO-a prema demokracijama na našem istoku». Također je potvrđeno da je Savez otvoren za članstvo ostalim europskim zemljama koje su u položaju da mogu dalje promicati načela Sjevernoatlantskog sporazuma i pridonositi sigurnosti na sjevernoatlantskom području.

Praktični koraci bili su poduzeti kako bi se osiguralo da cijeli proces može započeti, ali načinom koji neće ugroziti ciljeve i politike NATO-a, te koji će Rusiju i ostale zemlje uvjeriti da ovaj proces za njih neće predstavljati nikakvu prijetnju. Naime, Savez je trebao pokazati upravo suprotno: da će proširenje sfere stabilnosti euroatlantskog prostora biti i od njihove koristi, te da će se samim time povećati i njihova vlastita sigurnost.

Studija o proširenju NATO-a

Sukladno tomu, Savez je proveo Studiju o proširenju NATO-a čija je zadaća bila odgovoriti na «zašto» i «kako» glede budućih zemalja pristupnica NATO-u. Rezultati studije bili su podijeljeni zainteresiranim zemljama partnerima, te potom javno objavljeni. Na pitanje «zašto» glede proširenja NATO-a, Studija je pokazala da je završetkom Hladnog rata i nestankom Organizacije Varšavskog pakta, nastala istodobna potreba za izgradnjom i jedinstvena mogućnost izgradnje još veće sigurnosti na cijelom euroatlantskom području bez stvaranja novih crta podjele.

194

Studija je nadalje pokazala da bi proširenje NATO-a pridonijelo povećanju stabilnosti i sigurnosti svih zemalja euroatlantskog područja, poticanjem i podržavanjem demokratskih reformi, obuhvaćajući uspostavu civilnog i demokratskog nadzora oružanih snaga, poticanjem oblika i navika međusobne suradnje, konzultacijama i izgradnjom konsenzusa kao obilježjima odnosa članova Saveza, te promicanjem dobrosusjedskih odnosa. Proširenjem bi se, stoji u Studiji, povećala i transparentnost u obrambenom planiranju i vojnom budžetiranju, što bi ujedno ojačalo povjerenje među zemljama i opću tendenciju prema bližoj integraciji i suradnji u Europi. Studijom je također zaključeno da bi se proširenjem Saveza ojačala i njegova sposobnost pridonošenja europskoj i međunarodnoj sigurnosti.

Na pitanje «kako» glede proširenja Saveza, Studija je potvrdila da se svako buduće proširenje članstva Saveza mora odvijati kroz pristupanje novih zemalja članica Sjevernoatlantskom sporazumu sukladno njegovom članku 10. Jednom primljene, nove članice bi uživale sva prava i preuzele sve obveze članstva. U trenutku primitka, svaka se zemlja članica obvezuje prihvatiti i prikloniti pravilima i politici usvojenima od strane već postojećih članica Saveza. Htijenje i mogućnost ispunjenja spomenutih uvjeta bili bi odlučujući čimbenici u donošenju odluke koja će zemlja biti pozvana pristupiti članstvu Saveza.

Također su utvrđeni i ostali uvjeti koje bi potencijalne zemlje članice trebale ispunjavati. Među njima su i mirno rješenje etničkih sukoba ili vanjsko-teritorijalnih nesuglasica prije pristupanja članstvu, uspostava odnosa prema nacionalnim manjinama sukladno smjernicama Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, te mogućnost vojnog doprinosa zajedničkoj obrani i mirovnim operacijama. Naposljetku, Studija utvrđuje da će saveznice konsenzusom odlučiti o pozivanju novih zemalja da im se pridruže, temeljeći svoju odluku na aktualnoj procjeni o tome hoće li članstvo određene zemlje doprinijeti sigurnosti i stabilnosti na euroatlantskom prostoru.

Pristupanje NATO-uKako bi istražili pitanja potaknuta Studijom o proširenju NATO-a 1995.

godine, NATO je odlučio pokrenuti niz «pojačanih dijaloga» sa svakom od zemalja koje su izrazile zanimanje za pristupanje Savezu. Pojačani su dijalozi prvo bili održani početkom 1997. godine s Češkom Republikom, Mađarskom i Poljskom kao priprema za prvi NATO-ov val proširenja nakon Hladnog rata 1999. godine. Čelnici država i vlada Saveza su već u srpnju 1997. godine bili u mogućnosti pozvati spomenute tri zemlje na početak razgovora o pristupanju NATO-u. U prosincu 1997. godine, potpisani su pristupni protokoli te su ratificirani od strane svih 16 zemalja članica NATO-a. U ožujku 1999. godine, ove su tri zemlje pristupile Sporazumu i time postale članicama NATO-a.

195

Na Praškom sastanku na vrhu u studenome 2002. godine, čelnici država i vlada NATO-a pozvali su Bugarsku, Estoniju, Litvu, Latviju, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju da otpočnu pristupne pregovore. Svih sedam navedenih zemalja već je bilo sudionicama Akcijskog plana za članstvo (MAP). Postupci praćeni od strane postojećih članica NATO-a i zemalja pristupnica u narednih godinu dana ilustriraju postupak pristupanja NATO-u koji će biti primijenjen na svim budućim zemljama članicama.

Ministri vanjskih poslova pozvanih zemalja potpisali su pristupne protokole u glavnom sjedištu NATO-a 26. ožujka 2003. godine. Krajem travnja 2004. godine, sve zemlje članice Saveza obavijestile su vladu Sjedinjenih Američkih Država o njihovom prihvaćanju protokola sukladno Sjevernoatlantskom sporazumu, a 2. ožujka 2004. godine Glavni tajnik NATO-a službeno je pozvao sedam zemalja da postanu članicama. Na ceremoniji održanoj u Washingtonu, 29. ožujka 2004. godine, svaka je od zemalja, kao što je i propisano Sporazumom, položila svoje službene pravne dokumente pristupanja, te time pravno i formalno postala članicom Saveza.

U razdoblju između poziva da se započnu pregovori i potpisivanja pristupnih protokola, ratifikacije, te samog članstva, sedam je zemalja u punoj mjeri bilo uključeno u aktivnosti Saveza, te nastavilo uživati pogodnosti sudjelovanja u Akcijskom planu za članstvo. Kako bi unaprijedile svoj doprinos Savezu, svaka je od pozvanih zemalja također predstavila nacionalni plan i program reformi koje se moraju provesti prije i nakon ulaska u NATO.

17. ožujka 2004. godine, svečano je otvoren novoizgrađeni dio glavnog sjedišta NATO-a u Bruxellesu u kojem su smještene delegacije novih zemalja članica. Nakon svečanog podizanja zastava novih zemalja članica ispred glavnog sjedišta NATO-a 2. travnja 2004. godine, održan je prvi službeni sastanak 26 zemalja članica Sjevernoatlantskog vijeća.

197

POGLAVLJE 22

AKCIJSKI PLAN ZA ČLANSTVO

Na sastanku na vrhu u Washingtonu u travnju 1999. godine, NATO je predstavio Akcijski plan za članstvo (Membership Action Plan, MAP) kako bi svojim savjetom, pomoći i praktičnom potporom pomogao zemljama koje žele postati članicama. Devet zemalja je odmah na početku pristupilo Planu, poimence Albanija, Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, te bivša jugoslavenska Republika Makedonija*. Hrvatska je pristupila 2001. godine. Sedam gore navedenih zemalja, Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, je nakon toga bilo pozvano na sastanak na vrhu u Pragu, u studenom 2002. godine, kako bi započele pregovore i službeno se pridružile NATO-u u ožujku 2004. godine.

Početno se Akcijski plan velikim dijelom oslanjao na iskustva stečena pomaganjem Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj u pripremama za članstvo, te na suradnju sa sedam zemalja koje su postale članicama u ožujku 2004. godine. Njime se teži pomoći zemljama aspiranticama da se u pripremama za članstvo usredotoče na ispunjenje ciljeva i prioriteta navedenih u samom Akcijskom planu, te nastavlja pružati niz aktivnosti s namjerom jačanja položaja svake zemlje kandidata, dajući tako smisao NATO-ovom obvezivanju na politiku otvorenih vrata za članstvo. Međutim, Akcijski plan nije samo puko ispunjavanje uvjeta koji se očekuju od potencijalne zemlje članice, kao što ni sudjelovanje u Planu nije jamstvo za buduće članstvo. Odluke, da se zemlje aspirantice pozovu da otpočnu pristupne pregovore, donose konsenzusom NATO zemlje članice, za svaku zemlju pojedinačno.

Akcijski plan za članstvo nije zamjena za program Partnerstva za mir. Puno sudjelovanje u Partnerstvu za mir i njemu pridruženom Procesu planiranja i revizije (Planning and Review Process, PARP) također je važno jer ono zemljama aspiranticama omogućuje razvoj interoperabilnosti sa snagama NATO-a, te pripremu vlastitih snaga i sposobnosti za moguće buduće članstvo. PARP ispunjava niz zadaća - pruža osnovu za povećanje transparentnosti glede obrambene politike, za utvrđivanje i ocjenjivanje snaga i sposobnosti radi mogućeg sudjelovanja u multinacionalnoj obuci, vježbama i operacijama zajedno sa snagama Saveza, te za obrambene reforme.

Na početku svakog kruga Akcijskog plana za članstvo, zemlje aspirantice podnose svoj godišnji nacionalni program priprema za moguće članstvo, pokrivajući pitanja politike, ekonomije, obrane, oružanih snaga, resursa, sigurnosti i pravnih pitanja. Svaka zemlja postavlja vlastite ciljeve i programe rada koji se godišnje ažuriraju. Na kraju svakog kruga, NATO podnosi izvješća

198

o napretku svake zemlje sudionice u Planu što kasnije biva osnovom rasprave između Sjevernoatlantskog vijeća i dotične zemlje o postignutom napretku.

Albanija, Hrvatska i bivša jugoslavenska Republika Makedonija* nastavljaju usku suradnju sa Savezom kroz Akcijski plan s namjerom ispunjenja kriterija koji bi ih doveli do početka pristupnih pregovora.

VII. DIO

PARTNERSTVO I SURADNJA

POGLAVLJE 23 Euroatlantsko partnerstvo: Euroatlantsko partnersko vijeće i Partnerstvo za mir

POGLAVLJE 24 NATO i Rusija

POGLAVLJE 25 NATO i Ukrajina

POGLAVLJE 26 Suradnja sa zemljama Mediterana i šireg Bliskog istoka

POGLAVLJE 27 Suradnja sa zemljama Jugoistočne Europe

201

POGLAVLJE 23

EUROATLANTSKO PARTNERSTVO:EUROATLANTSKO PARTNERSKO VIJEĆE I

PARTNERSTVO ZA MIR

Politika Saveza glede razvijanja partnerstva s brojnim zemljama nečlanicama odigrala je ključnu ulogu u promjeni strateškog okružja na euroatlantskom području od završetka Hladnog rata. Promicanjem političkog dijaloga i suradnje na brojnim područjima, različiti oblici partnerstva pomažu oblikovati euroatlantsku sigurnosnu kulturu obilježenu snažnom odlučnošću za primjenom međunarodne suradnje u zadaćama rješavanja ključnih sigurnosnih izazova unutar i izvan granica euroatlantskog područja.

Poticanjem i potporom obrambenih reformi mnogih zemalja partnera, Euroatlantsko partnerstvo također pridonosi i demokratskom preustroju. Ono pomaže izgradnju suvremenih, učinkovitih i demokratski odgovornih oružanih snaga i drugih obrambenih institucija, te pruža potporu zemljama partnerima u rješavanju društvenih i materijalnih posljedica reformi.

Današnji izazovi euroatlantskoj sigurnosti uključuju prijetnje kao što su terorizam, koje imaju domaće i strane izvore te su transnacionalne prirode. Takve prijetnje sve više dolaze s ruba euroatlantskog područja. U ovakvom ozračju, međunarodna stabilnost i sigurnost sve više ovise o unutrašnjoj reformi te dalekosežnoj međunarodnoj suradnji, a u oba slučaja Partnerstvo ima ključnu ulogu.

Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC) nudi sveobuhvatan politički okvir za suradnju sa zemljama partnerima. Pritom svaka zemlja ima mogućnost izgraditi individualan odnos sa Savezom kroz Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP) - program praktične bilateralne suradnje iz kojeg zemlje partneri biraju aktivnosti u skladu s vlastitim prioritetima.

NATO je također izgradio poseban oblik suradnje s Rusijom, Ukrajinom, te zemljama Mediteranskog područja i šireg Bliskog istoka. Kao što je vidljivo iz narednih poglavlja, suradnja NATO-a i spomenutih zemalja temelji se na nizu aktivnosti i mehanizama razvijenih u programima EAPC i PfP - dva komplementarna stupa koji zajedno čine Euroatlantsko partnerstvo.

202

Razvoj Euroatlantskog partnerstvaPad Berlinskog zida u studenom 1989. godine označio je kraj sučeljavanja

Istoka i Zapada koje je obilježilo međunarodne odnose i dijelilo Europu od kraja Drugog svjetskog rata. U kratkom vremenskom razdoblju, nezapamćen ritam promjena u Srednjoj i Istočnoj Europi postavio je NATO-u niz novih i znatno različitih sigurnosnih izazova. Političke promjene koje su se zbile otvorile su brojne mogućnosti za povećanje sigurnosti u Europi, ali isto tako i za nove nesigurnosti, te plodno tlo za moguće nestabilnosti.

Na sastanku na vrhu u Londonu u srpnju 1990. godine, državni poglavari Saveza reagirali su prijedlogom o novoj međusobnoj suradnji sa svim zemljama Srednje i Istočne Europe. Uslijedio je brzi niz događaja, i već je u prosincu 1991. godine NATO predstavio prvi službeni institucionalni program nove suradnje - Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju (the North Atlantic Cooperation Council, NACC) - forum za približavanje NATO-a i njegovih novih zemalja partnera s ciljem raspravljanja o pitanjima od zajedničkog interesa. Na prvom sastanku NACC-a koji se zbio dana kada je Sovjetski Savez prestao postojati, 20. prosinca 1991. godine, novonastalim je nezavisnim zemljama ponuđena potpora u realiziranju svojih ambicija o cjelovitom sudjelovanju u svojstvu demokratskih država, regionalno i u širem kontekstu, u rješavanju multinacionalnih pitanja.

Velike promjene u stavovima glede sigurnosti također su ugrađene u novi strateški koncept Saveza, izdan u studenom 1991. godine, u kojem je prihvaćen širi pristup sigurnosti reflektirajući tri međusobno nadopunjujuća elementa: dijalog, suradnju i održavanje sposobnosti za zajedničku obranu. I dok je područje obrane ostalo od prijekopotrebne važnosti, mogućnosti za postizanje ciljeva Saveza političkim sredstvima bile su veće nego ikada. Dijalog i suradnja činile su temeljne dijelove pristupa potrebnog za rješavanje raznolikosti izazova s kojima se Savez susreće. S obzirom na završetak Hladnog rata, izazovisu podrazumijevali mjere za smanjenje rizika od izbijanja sukoba proizašlih iz nerazumijevanja ili namjere, te za bolje rješavanje kriznih situacija koje utječu na sigurnost Saveza, korake za povećanje uzajamnog razumijevanja i povjerenja među svim europskim državama i nove inicijative za proširenje mogućnosti za istinsko partnerstvo u rješavanju zajedničkih sigurnosnih problema.

U svom začetku, NACC konzultacije bile su usredotočene na sigurnosne probleme preostale iz Hladnog rata, poput povlačenja ruskih postrojbi iz baltičkih država. Politička suradnja također je bila započeta na nizu pitanja vezanih za sigurnost i obranu. NACC je otvorio novi put podržavanjem reforme i izgradnjom transparentnosti i povjerenja diljem euroatlantskog područja. Međutim, naglasak NACC-a je bio na multilateralnom političkom dijalogu, i nije zemljama partnerima pružio mogućnost izgradnje individualnih odnosa suradnje s NATO-om, stvorenih prema njihovim vlastitim situacijama

203

i zahtjevima. Do promjene je došlo 1994. godine pojavom Partnerstva za mir. Ovaj bitni program bilateralne suradnje između NATO-a i individualnih zemalja partnera, predstavljao je značajan korak naprijed u procesu zajedničke suradnje. U tri godine, učinjeni napredak bio je nadalje utvrđen uspostavom Euroatlantskog partnerskog vijeća umjesto NACC-a, gradeći tako put za razvoj ojačanog i operativnijeg partnerstva.

Proces Partnerstva sastoji se od izgradnje komunikacije i razumijevanja između uključenih zemalja od kojih neke prate dugogodišnje regionalne, teritorijalne, političke, etničke ili vjerske nesuglasice. Zajedničke aktivnosti kojima se težilo pronaći zajednička rješenja za zajedničke prijetnje, dovele su do značajnih dostignuća u prevladavanju starih predrasuda i u postavljanju jasne vizije zajedničke koristi koja proizlazi iz suradnje.

Od pojave procesa Partnerstva, postignut je značajan napredak, a EAPC i PfP programi postali su kamen temeljac strukture euroatlantske sigurnosti. Bilo je zapreka i teškoća, ali one su bile nezaobilazne uzimajući u obzir složen proces političkih, ekonomskih i socijalnih promjena koje su se odvijale u Srednjoj i Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu. Usprkos svemu, u samo nekoliko godina, EAPC i PfP programi polako su razvili svoju vlastitu dinamiku, kako su NATO i zemlje partneri poduzimali uzastopne korake prema proširenju sigurnosne suradnje, nadograđujući tako stvorene partnerske dogovore.

Danas se zemlje partneri redovito konzultiraju sa zemljama članicama Saveza. Razvijaju individualnu suradnju obuhvaćajući raznovrsne aspekte obrane i sigurnosti. Njihove vojne snage redovno zajedno surađuju i vježbaju, i njihovi vojnici redovno služe uz bok jedni drugima u NATO vođenim mirovnim operacijama. Isto tako, zajedno sa zemljama članicama Saveza djeluju protiv zajedničke prijetnje od terorizma.

Potreba da NATO sam prođe kroz dalekosežnu transformaciju kako bi se uspio nositi s izazovima promjenjivog sigurnosnog okružja, imala je značajan utjecaj na razvoj partnerstva i suradnje čije su aktivnosti i mehanizmi morali biti prilagođeni kako bi se ispunili NATO-ovi novi prioriteti. Štoviše, suradnja se morala produbiti i proširiti kako bi se odgovorilo na aspiracije različitih zemalja partnera te pritom održala privlačnost ponuđenog. Stoga su na idućim NATO sastancima na vrhu u Washingtonu 1999. godine, u Pragu 2002. godine, i u Istambulu 2004. godine iznesene nove inicijative o produbljenju i jačanju suradnje između članica i zemalja partnera.

Promijenjen izgled partnerstvaEuroatlantsko partnerstvo pomoglo je pripremiti nekoliko zemalja partnera

za članstvo u NATO-u. Ono također pruža jedinstven okvir za doprinos euroatlantskoj sigurnosti i zemljama koje ne teže članstvu u Savezu.

Tijekom godina, u Partnerstvo za mir uključilo se 30 zemalja, poimence Albanija, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Bjelarus, Bugarska, Češka, Estonija, Finska, Hrvatska, Irska, Kazakstan, Latvija, Litva, Mađarska, bivša jugoslavenska Republika Makedonija*, Moldova, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.

Deset od gore navedenih zemalja partnera postalo je članicama NATO-a, a tri zemlje kandidatkinje rade na pripremama za buduće članstvo (vidi VI. dio).

Oba vala proširenja uvelike su promijenili ravnotežu između zemalja članica i zemalja partnera. Postoje upečatljive razlike u položaju 20 preostalih zemalja partnera glede njihove situacije i razvoja, što je također utjecalo na žarište aktivnosti partnerstva. Neke od njih su tek u počecima razvoja obrambenih struktura i sposobnosti. Druge su u mogućnosti NATO-ovim mirovnim operacijama dati znatne snage, te iz vlastitog iskustva ostalim zemljama partnerima pružiti savjete, obuku i pomoć.

Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora također su izrazile želju za priključenjem Partnerstvu za mir. NATO u cijelosti podržava njihovu inicijativu, ali je isto tako za obje zemlje postavio niz uvjeta za pristup programu, uključujući punu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, a osobito uhićenje i isporučenje osoba optuženih za ratne zločine.

Euroatlantsko partnersko vijećeEuroatlantsko partnersko vijeće (EAPC) okuplja ukupno 46 zemalja - 26

članica i 20 zemalja partnera - u multilateralni program koji osigurava redovan dijalog i konzultacije o političkim i sigurnosnim pitanjima. Istodobno ono služi kao politički okvir individualnim bilateralnim odnosima razvijenim između NATO-a i zemalja sudionica Partnerstva za mir.

Odluka o osnivanju EAPC-a donesena 1997. godine, odraz je priznanja Saveza da je došlo vrijeme krenuti korak naprijed iznad dostignuća NACC-a i osnovati sigurnosni forum koji bi odgovarao sve više sofisticiranim oblicima odnosa koji su se gradili između zemalja partnera unutar programa Partnerstva za mir. Razina već dostignute suradnje u praksi pokazala se kroz NATO vođenu mirovnu operaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su se vojnici 14 zemalja partnera 1996. godine rasporedili uz bok snagama Saveza. Promjena NACC-

204

a u EAPC nadopunila je paralelne korake jačanja uloge Partnerstva za mir povećanim sudjelovanjem zemalja partnera u donošenju odluka i planova za sva područja aktivnosti Partnerstva.

Uz kratkoročne konzultacije u EAPC-u o aktualnim političkim i sigurnosnim pitanjima, dugoročne konzultacije i suradnja odvijaju se na više područja koja uključuju: upravljanje kriznim situacijama i operacije potpore miru; regionalna pitanja; nadzor naoružanja i pitanja vezana za proliferaciju oružja za masovno uništenje; borbu protiv terorizma, obrambena pitanja poput planiranja, proračuna, politike i strategije; civilno planiranje za slučaj izvanrednih stanja i razina pripravnosti u slučaju katastrofa; suradnja na području naoružanja; nuklearna sigurnost; nadzor zračnog prometa; te znanstvena suradnja.

EAPC ima na raspolaganju cijeli spektar mogućnosti što mu daje fleksibilnost i omogućuje ili susrete svih zemalja članica NATO-a i zemalja partnera ili manje radionice otvorenog tipa, ovisno o temama rasprave.

Većina zemalja partnera uspostavila je diplomatske misije pri glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, što omogućuje redovnu komunikaciju i konzultacije kada god se ukaže potreba. Sastanci EAPC-a održavaju se mjesečno na razini veleposlanika, godišnje na razini ministara obrane i vanjskih poslova te načelnika obrane, povremeno na razini sastanaka na vrhu ili u slučaju iznimnog događaja. Sigurnosni forum EAPC-a na visokoj razini predstavljen je 2005. godine kako bi se u neformalnom ozračju raspravljalo o važnim sigurnosnim pitanjima. Forum koji će se sastajati jednom godišnje, okupit će više vladine dužnosnike, parlamentarne zastupnike, oblikovatelje javnog mnijenja, te predstavnike civilnog društva.

Partnerstvo za mir

Utemeljeno na praktičnoj suradnji i privrženosti načelima demokracije koja čine srž samog Saveza, Partnerstvo za mir (PfP) nastoji promicati preustroj, povećati stabilnost, smanjiti prijetnje miru, te izgraditi ojačane sigurnosne veze između individualnih zemalja partnera i NATO-a kao i zemalja partnera međusobno.

Bit programa Partnerstva za mir jest partnerstvo oblikovano između svake zemlje partnera i NATO-a, skrojeno prema individualnim potrebama, te zajednički provedeno na razini i ritmom kojeg vlada svake od zemlje sudionika sama odabire. Od osnutka Partnerstva za mir, razvijen je opsežan program praktičnih mehanizama čija je zadaća podržati primjenu PfP ciljeva i planova, te zamisli provesti u djela. Ovi mehanizmi nude okvir za bilateralno i multilateralno djelovanje dajući zemljama partnerima priliku za sudjelovanjem

205

206

u djelotvornim programima, istovremeno odražavajući istinsku prirodu njihovog angažmana s NATO-om.

Formalni temelj za Partnerstvo za mir čini Okvirni dokument izdan od Saveza 1994. godine, s pozivnicom zainteresiranim zemljama za sudjelovanje u programu. U Okvirni dokument ugrađena je obveza zemalja članica Saveza o konzultiranju s bilo kojom od zemalja partnera ukoliko ista smatra kako joj je izravno ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost. Svaka zemlja partner također određuje posebne programe i političke obveze za jačanje demokratskog društva, podržavanje načela međunarodnog prava, ispunjenje obveza iz UN Povelje, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Završnog dokumenta iz Helsinkija i međunarodnih dogovora o razoružanju i nadzoru naoružanja, za suzdržavanje od prijetnji ili uporabe sile protiv drugih država, poštivanje postojećih granica i mirno rješavanje sporova. Posebne obveze su poduzete za poticanje transparentnosti u nacionalnom obrambenom planiranju i budžetiranju, za uspostavu demokratskog nadzora oružanih snaga i za razvoj sposobnosti za zajedničke akcije s NATO-om u mirovnim i humanitarnim operacijama.

Izbor pojedinih aktivnosti unutar okvira PfP-a ovisi o ambicijama i sposobnostima svake zemlje partnera. Izabrana područja prosljeđuju se Savezu u obliku takozvanog Prezentacijskog dokumenta koji služi kao osnova Individualnim Partnerskim programima, zajednički donesenima i odobrenima od NATO-a i svake zemlje partnera zasebno. Ovi su dvogodišnji programi pripremljeni od opširnog izbora aktivnosti koje odražavaju ciljeve i prioritete Saveza. Naglasak suradnje je poglavito na vojnoj interoperabilnosti i preustroju obrane, te nošenju s posljedicama tog preustroja. Isto tako, dotiče se svakog aspekta NATO-ovih aktivnosti uključujući obrambenu politiku i planiranje, civilno-vojne odnose, izobrazbu i obuku, protuzračnu obranu, komunikacijsko-informacijske sustave, pitanja prenamjene vojnih objekata, upravljanje kriznim situacijama i planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, programe informiranja i komuniciranja, te znanstvenu suradnju.

Bilateralni programi i vojne vježbe pomogle su zemljama partnerima razviti snage sposobne za sudjelovanje u mirovnim akcijama zajedno sa snagama NATO-a, u skladu s jednim od ključnih ciljeva Partnerstva za mir. Zemlje partneri sve više oblikuju svoje oružane snage prema operativnim normama Saveza kako bi pomogle osigurati učinkovitost na terenu, te usvajaju postupke i sustave kompatibilne onima koje koristi NATO. Partnerska koordinacijska ćelija, uspostavljena 1994. godine u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers in Europe, SHAPE), surađuje s oba NATO-ova Strateška zapovjedništva kako bi doprinijela ovom procesu te pomaže koordiniranje PfP-ove obuke i uvježbavanja.

207

Na sastanku na vrhu u Washingtonu u travnju 1999. godine, pokrenute su značajne inicijative za povećanjem operativne dimenzije Partnerstva za mir i za sudjelovanjem zemalja partnera u PfP-ovom donošenju odluka i planiranju. One su uključivale predstavljanje Koncepta operativnih sposobnosti kojima se teži razvijanju bliže i usredotočenije vojne suradnje i poboljšanju vojne djelotvornosti multinacionalnih snaga. Razvijen je Političko-vojni okvir s ciljem jačanja konzultacija tijekom eskalacije krize koja bi mogla zahtijevati raspoređivanje mirovnih postrojbi i ranije uključivanje zemalja partnera u rasprave glede pitanja operativnog planiranja i stvaranja snaga. Predstavljen je bio i PfP-ov Program jačanja obuke i izobrazbe, osmišljen za pružanje potpore poboljšanju interoperabilnosti i promicanju veće suradnje i dijaloga u širim krugovima obrane i sigurnosti i NATO-a i zemalja partnera. Također postoji niz priznatih PfP-ovih obučnih središta koja pridonose razvoju mogućnosti obučavanja u PfP-ovim zemljama. Kako bi se zemlje partneri što više integrirale u svakodnevicu Partnerstva, u osam su NATO vojnih sjedišta uspostavljeni PfP stožerni elementi (PfP Staff Elements) popunjeni časnicima iz zemalja partnera.

Smjernice o interoperabilnosti ili zahtjevi za sposobnostima nalaze se u PfP-ovom Postupku planiranja i revizije skrojenom s ciljem osiguranja veće operativne sposobnosti snaga zemalja partnera u suradnji sa snagama zemalja članica NATO-a tijekom zajedničkih mirovnih operacija. Ovaj proces uvelike je pridonio djelotvornosti zemalja partnera u njihovom sudjelovanju u NATO-ovim mirovnim operacijama na Balkanu i u Afganistanu. Uporabljeni mehanizam oblikovan je prema NATO-ovom vlastitom sustavu planiranja snaga i dostupan je svim zemljama partnerima koje ga žele primijeniti. Planirani ciljevi, poznatiji kao Partnerski ciljevi, pregovaraju se sa svakom zemljom sudionicom, nudeći time sredstvo za mjerenje napretka prilikom temeljitih revizija. Zahtjevi su progresivno postajali sve složeniji i zahtjevniji, a povezani su s poboljšanjima sposobnosti koje su članice NATO-a postavile za sebe. Zemlje partneri također koriste Proces planiranja i revizije kako bi stvorile učinkovite, priuštive i održive oružane snage, te kako bi potakle nastojanja za širim preustrojem obrane.

Partnerski sustav upravljanja i razmjene informacija u realnom vremenu (Partnership Real-time Information Management and Exchange system, PRIME), razvijen 2001. godine u Švicarskoj, omogućuje zemljama partnerima i zemljama članicama NATO-a međusobnu razmjenu informacija, te zahtijevanje ili nuđenje sudjelovanja i resursa u okviru NATO-ovih programa.

Daljnji koraci za produbljenje suradnje u okviru Partnerstva poduzeti su na Praškom sastanku na vrhu, u studenome 2002. godine. Sveobuhvatna procjena EAPC-a i Partnerstva za mir rezultirala je prijedlogom o jačanju suradnje u obrambenim reformama, osnaživanjem političkog dijaloga sa zemljama partnerima i daljnjim povećanjem njihovog sudjelovanja u planiranju,

208

provedbi i nadzoru aktivnosti u kojima sudjeluju. Predstavljen je i Partnerski akcijski plan protiv terorizma s ciljem pružanja okvira ojačanoj multilateralnoj suradnji u borbi protiv terorizma.

Kako bi se odgovorilo na reformske potrebe zemalja partnera, na Praškom je sastanku na vrhu predstavljen novi bilateralni mehanizam pod nazivom Individualni partnerski akcijski planovi (Individual Partership Action Plans, IPAPs). Oni omogućuju Savezu oblikovanje savjeta i pomoći zemljama partnerima koje su voljne i sposobne provoditi ukupne planove preustroja, poglavito glede pitanja vezanih uz obranu i širi politički okvir, te u institucionalnim reformama. Razvijeni na temelju dvogodišnjeg rada, svrha ovih planova je približavanje različitih mehanizama suradnje kroz koje zemlje partneri surađuju sa Savezom, usredotočavajući se na aktivnosti s ciljem pružanja što učinkovitije potpore nastojanjima unutarnje reforme. Pojačan politički dijalog o važnim pitanjima integralni je dio IPAP procesa. IPAP-ovi također nastoje olakšati koordinaciju bilateralne pomoći koja dolazi od pojedinačnih zemalja članica NATO-a i zemalja partnera, kao i nastojanja ostalih relevantnih međunarodnih institucija. U studenome 2004. godine, Gruzija postaje prva zemlja koja je razvila Individualni partnerski akcijski plan s NATO-om, a isti se planovi također provode s nizom drugih zemalja partnera.

Nadograđujući se na uspjeh postignut u Pragu, na sastanku na vrhu u Istambulu u lipnju 2004. godine, poduzeti su daljnji koraci prema učvršćenju Partnerstva, njegovoj izgradnji prema konkretnim ključnim pitanjima, te izravnijem prilaženju potrebama i sposobnostima pojedinačnih zemalja partnera. Obrambena reforma prepoznata je kao ključni prioritet Euroatlantskog partnerstva, a predstavljen je i Partnerski akcijski plan za izgradnju obrambenih institucija (Partership Action Plan on Defence Institution Building) kako bi se ohrabrilo i potaklo zemlje partnere u izgradnji djelotvornih i demokratski odgovornih institucija obrane.

Mogućnosti zemalja partnera da ojačaju svoju ulogu u NATO-ovim vojnim operacijama, povećale su se ranijim uključenjem zemalja davatelja postrojbi u proces donošenja odluka, te pružanjem veće mogućnosti za političke konzultacije. Koncept operativnih sposobnosti (Operational Capabilities Concept) također dobiva na snazi, promičući veću vojnu interoperabilnost i transformaciju struktura obrane u skladu s NATO-ovim vlastitim evoluirajućim operativnim ulogama i sposobnostima. Radi se i na postavljanju programa ponuđenih u okviru PfP-a u opće ciljeve i prioritete, kako bi zemlje partneri mogle lakše utvrditi one aktivnosti koje su za njih od iznimne važnosti.

Na Istambulskom je sastanku na vrhu donesena odluka kako bi NATO trebao staviti poseban naglasak na suradnju sa zemljama partnerima u dvjema strateški izuzetno važnim regijama, Kavkazu (Armenija, Azerbajdžan i Gruzija) i Središnjoj Aziji (Kazakstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan).

209

Dvjema regijama dodijeljen je Poseban predstavnik koji djeluje u ime NATO-ovog Glavnog tajnika, kao i dva časnika za vezu. Ove pozicije dodijeljene su sa svrhom jačanja NATO-ove sposobnosti u pružanju prilagođene pomoći i savjeta o primjenjivanju važnih aspekata Individualnih partnerskih akcijskih planova zemljama koje su planove razvile, te za promicanje suradnje glede pitanja iz Partnerskog akcijskog plana za izgradnju obrambenih institucija i borbu protiv terorizma, kao i kroz Proces planiranja i revizije koji je od iznimne važnosti u kontekstu pitanja obrambenih reformi.

Obrambena reforma

Mnoge su zemlje partneri suočene s izazovom transformiranja hladnoratovske ostavštine velikih vojski i golemih skladišta naoružanja i streljiva. Veliki izazov predstavlja provedba preustroja obrane u svrhu razvijanja sposobnosti potrebnih za nošenje s današnjim izazovima sigurnosti, kao i djelotvorno pridonošenje rješavanju kriza i mirovnim operacijama. Ništa manje važan nije niti pronalazak načina za rješavanje socijalnih i ekonomskih posljedica ovih reformi.

Jedno od najznačajnijih doprinosa Partnerstva za mir jest bilateralni program razvijen sa svakom zemljom partnerom kako bi međusobno razmjenjivale ekspertizu i potporu u rješavanju znatnih konceptualnih i praktičnih problema vezanih uz proces obrambenih reformi. NATO je također pokrenuo i niz inicijativa za potporu zemljama partnerima u područjima kao što su reintegracija vojnog osoblja u civilni život, prenamjena vojnih objekata i sigurno odlaganje suvišnog ili zastarjelog oružja i streljiva.

Izgradnja djelotvornih institucija

Djelotvorne i učinkovite državne institucije obrane pod civilnim i demokratskim nadzorom, srž su stabilnosti euroatlantskog područja i temelj za međunarodnu sigurnosnu suradnju. U svrhu priznavanja važnosti ovih institucija, na Istambulskom sastanku na vrhu u lipnju 2004. godine, predstavljen je novi Partnerski akcijski plan za izgradnju obrambenih institucija odobren od strane šefova država i vlada zemalja Euroatlantskog partnerskog vijeća.

Cilj ovog novog mehanizma je ojačati nastojanja zemalja partnera za inicijativom te provedbom preustroja i restrukturiranja obrambenih institucija kako bi se odgovorilo na domaće potrebe i ispunile međunarodne obveze. U skladu s tim, Akcijski plan definira zajedničke ciljeve, potiče izmjenu važnih iskustava, i pomaže krojiti bilateralne obrambene programe i one sigurnosne pomoći.

210

Najvažniji ciljevi Akcijskog plana su razvoj djelotvornih i transparentnih programa za demokratski nadzor obrambenih aktivnosti, civilno sudjelovanje u razvoju obrambene i sigurnosne politike, djelotvoran, transparentan, zakonodavan i pravni nadzor u sektoru obrane i predstavljanje procesa koji uspješno mogu procijeniti razinu sigurnosnog rizika i nacionalne zahtjeve obrane, te ih uskladiti s financijski prihvatljivim i interoperabilnim sposobnostima. Akcijski plan također stavlja naglasak na važnost djelotvorne međunarodne suradnje i dobrosusjedskih odnosa u pogledu obrane i sigurnosnih pitanja. Njegova provedba zahtijeva maksimalno korištenje svih postojećih sredstava i mehanizama PfP-a i EAPC-a, uključujući i PfP-ov Program planiranja i revizije, ključno sredstvo za provedbu ciljeva Akcijskog plana. Učinkovita provedba također uvjetuje i zajedničko shvaćanje standarda i koncepata obrane, obrambenog upravljanja i obrambene reforme.

Politika zakladnog fonda (The Trust Fund Policy)

Za područje obrambenih reformi od iznimne je važnosti bila uspostava NATO/PfP zakladnog fonda, u rujnu 2000. godine. Svrha je bila osigurati mehanizam koji će zemljama partnerima pružiti pomoć za sigurno uništenje zaliha protupješačkih mina, u prilog primjeni Otawske konvencije o zabrani korištenja, skladištenja, proizvodnje i prijevoza protupješačkih mina te o njihovom uništenju. Spektar politike zakladnog fonda proširio se kako bi se mogli uključiti dodatni projekti demilitarizacije za uništenje ostalog streljiva, malokalibarskog i lakog oružja. Uporaba zakladnih fondova također je proširena kako bi se pružila potpora zemljama partnerima u nošenju s posljedicama obrambenih reformi kroz inicijative poput preobuke viška vojnog osoblja i prenamjene vojnih baza.

Do početka 2005. godine, projekti zakladnog fonda doveli su do uništenja ili odlaganja 1.6 milijuna protupješačkih mina u Albaniji; 12 000 nagaznih mina i 7 000 tona viška streljiva i raketnog goriva u Moldovi; 400 000 protupješačkih mina u Ukrajini; 1200 nagaznih mina u Tadžikstanu; i više od 300 projektila u Gruziji. Daljnji projekti demilitarizacije planirani su za Albaniju, Azerbajdžan, Bjelarus, Srbiju i Crnu Goru te Ukrajinu.

Mehanizmi fonda omogućuju zajednički rad zemalja članica NATO-a i pojedinačnih zemalja partnera u identifikaciji i provedbi odabranih projekata. U svakom od projekata, zemlja članica NATO-a ili zemlja partner preuzima vodstvo u sponzoriranju i razvoju predloženog projekta i identifikaciji potencijalnih davatelja. Od one zemlje partnera koja izravno ima korist od projekta očekuje se aktivno sudjelovanje i maksimalna potpora projektu u okvirima svojih mogućnosti. NATO stručnjaci pružaju savjete i daju smjernice.

211

Zemlje članice NATO-a i zemlje partneri dobrovoljno ulažu u fond kroz ponude u opremi te kroz usluge. U mnogo slučajeva, NATO Agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) služi kao izvršna agencija i odgovorna je za tehničke i financijske aspekte.

Operacije potpore miru

Zemlje partneri imale su ključnu ulogu u NATO mirovnim operacijama na Balkanu i trenutno također uvelike pridonose NATO-ovoj misiji u Afganistanu. Sudjelovanjem u takvim operacijama, one stječu praktično iskustvo zajedničkog rada sa snagama Saveza i pomaganja uspostave stabilnosti na kriznim područjima. Sudjelovanje zemalja partnera također pomaže olakšati zemljama članicama Saveza teret ovih misija i pruža vidljiv dokaz širokog međunarodnog konsenzusa o važnosti pridonošenja rješavanju krize i sprječavanju širenja nestabilnosti.

Vojnici znatnog broja zemalja partnera s vremenom su se naviknuli na suradnju sa snagama NATO-a, što im pruža priliku naučiti kako Savez djeluje u složenim i teškim okolnostima. Praktično iskustvo je, više nego bilo koji drugi čimbenik, postalo od iznimne važnosti u poboljšanju odnosa, izgradnji povjerenja i razumijevanju među vojnim snagama koje su do kraja Hladnog rata stvarale neprijateljske saveze sukobljavajući se međusobno diljem podijeljenog kontinenta. Danas, NATO i zemlje partneri rade zajedno na terenu protiv zajedničkih prijetnji i izazova.

Individualno sudjelovanje zemalja partnera i drugih zemalja nečlanica NATO-a u NATO mirovnim operacijama podliježe financijskim i tehničkim sporazumima dogovorenim između NATO-a i svake zemlje čije postrojbe sudjeluju u operacijama, u trenutku kada se ocijeni predloženi udio u takvim operacijama. Svaka zemlja sudionica ostaje odgovorna za raspoređivanje kontingenata svojih snaga kao i za potporu nužnu za njihovo učinkovito djelovanje. U nekim slučajevima, potpora je također moguća i na bilateralnoj osnovi pojedine NATO zemlje.

Misija u Afganistanu

Od kolovoza 2003. godine, NATO predvodi Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) u Afganistanu. Misija snaga koje su pod UN-ovim mandatom jest pružiti pomoć afganistanskim vođama u uspostavljanju mira i stabilnosti u zemlji koja se oporavlja od dvadesetogodišnjeg građanskog rata, kao i u sprječavanju da Afganistan ponovno postane baza teroristima.

212

Brojne zemlje partneri sudjelovale su u ISAF-u otkad je NATO preuzeo vodstvo nad misijom. Neke od tih zemalja pružile su korisne specijalizirane snage poput vojne policije i timova za razminiravanje. Zemlje partneri u Središnjoj Aziji također su bile od važnosti u osiguravanju sve potrebne logističke pomoći ISAF-u u opremi i zalihama. Veze razvijene kroz Partnerstvo za mir položile su temelje izgradnji bilateralnih odnosa NATO zemalja za prijevoz materijala, smještanje snaga i opreme na njihovom teritoriju. Uzimajući u obzir etničku šarolikost Afganistana, nekoliko je zemalja partnera iz Središnje Azije imalo priliku iskušati svoj utjecaj na druge načine u prilog ciljevima ISAF-a.

Operacije na Balkanu

Zemlje partneri bile su integralni dio NATO mirovnih operacija od samog početka operacija u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U oba slučaja, najveći individualni doprinos ovim snagama dala je ne-NATO zemlja, Rusija.

Vojnici 14 zemalja partnera bili su dijelom Provedbenih snaga (Implementation Force, IFOR) koje su se nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. prosinca 1995. godine razmjestile u Bosnu i Hercegovinu. U početku su mirovne snage podržavale provedbu vojnog aspekta mirovnog sporazuma te su kasnije, u sklopu manjih Stabilizacijskih snaga (Stabilisation Force, SFOR) koje su u prosincu 1996. godine zamijenile IFOR, pomogle sprječavanje ponovnog započinjanja neprijateljstva, te poticale klimu u kojoj će mirovni procesi moći ići naprijed. Sve do prosinca 2004., oko 21 zemlja partner je u različito vrijeme sudjelovala u NATO mirovnim operacijama u Bosni i Hercegovini, kada je odgovornost za održavanje mira povjerena misiji predvođenoj Europskom unijom.

Postrojbe znatnog broja zemalja partnera od samog su početka sudjelovale u NATO Kosovskim snagama (NATO-led Kosovo Force, KFOR), uspostavljenim 1999. godine. Misija KFOR-a jest spriječiti ponovne eskalacije neprijateljstava, uspostaviti sigurno okružje te dati potporu međunarodnim humanitarnim aktivnostima i radu Ujedinjenih naroda na Kosovu.

Borba protiv terorizma

Borba protiv terorizma glavni je prioritet Saveza i zemalja partnera. Napadi na SAD, 11. rujna, doveli su do prvog ikad u povijesti pozivanja na članak 5. (odredba o kolektivnoj obrani iz temeljnog sporazuma Saveza). Na žurno organiziranom sastanku sljedećeg dana, predstavnici zemalja od Sjeverne Amerike i Europe do Središnje Azije bezuvjetno su osudili terorističke napade na SAD.

Zajedničko nastojanje za ujedinjenom borbom protiv terorizma konkretiziralo se na Praškom sastanku na vrhu pokretanjem Partnerskog akcijskog plana protiv terorizma. Ovaj Akcijski plan pruža okosnicu za razmjenu obavještajnih podataka i ekspertize, te za poboljšanu suradnju kako kroz političke konzultacije tako i kroz praktične mjere. Plan nadalje vodi do ojačane suradnje u područjima kao što su sigurnost granica, obuka i vježbe povezane s terorizmom, razvitak sposobnosti obrane protiv terorističkih napada ili pak nošenje s posljedicama terorističkog napada. Također, pomaže širenju osjećaja osobne sigurnosti i sigurnog uništenja viška streljiva, malokalibarskog i lakog oružja, poput ručnih raketa i bacača granata.

Rješavanje problema proliferacije oružja za masovno uništenje

Suzbijanje proliferacije oružja za masovno uništenje jedno je od glavnih izazova sigurnosti 21. stoljeća. NATO-ov dijalog s partnerima ima posebnu ulogu u postizanju neproliferacijskih ciljeva Saveza, u izgradnji povjerenja te stvaranju uvjeta za otvorenost i transparentnost potrebnih za uspješnu borbu protiv proliferacije.

Savez nastoji povećati međusobno razumijevanje i razmjenu informacija o temama vezanim za proliferaciju kroz konzultacije kako o političkim tako i o vojnim nastojanjima. Mnoge zemlje partneri posjeduju vlastito iskustvo i znanje koje im omogućuje značajan doprinos u jačanju zajedničkih napora na ovom području.

EAPC-ove radionice o mogućim rizicima biološkog i kemijskog oružja, kao i istraživanja i razvoj novih sposobnosti i opreme za zaštitu od oružja za masovno uništenje, te jačanje sveopće pripravnosti, pomažu lakšu izmjenu informacija i rezultiraju boljim saznanjima.

Nadalje, stručnjaci za razoružanje iz NATO i partnerskih zemalja bili su u mogućnosti raspraviti političke i obavještajne aspekte proliferacije oružja za masovno uništenje. Tom prilikom su se usredotočili na neke od vodećih trendova u proliferaciji i čuli prezentacije o regionalnim perspektivama od zemalja nečlanica EAPC-a poput Kine, Japana, Izraela i Južne Koreje. Razmijenjene su informacije o pitanjima prakse nadzora izvoza i o provedbi skorašnjih inicijativa glede neproliferacije.

Članice Saveza također su izvijestile zemlje partnere o NATO-ovim aktivnostima u posebnim područjima kemijske, biološke, radiološke i nuklearne ABKO obrane, poglavito o razvoju i razmještaju NATO ABKO bojne.

213

214

Akcija protiv mina i malokalibarskog oružjaMultilateralne inicijative pokrenute su na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj

razini kako bi se riješio problem širenja malokalibarskog oružja i osvijestila potreba za humanitarnom akcijom protiv mina. NATO i zemlje partneri pokušali su upotpuniti takva nastojanja doprinoseći rješavanju ovakvih izazova na euroatlantskom području partnerskom političko-vojnom ekspertizom.

EAPC je uspostavio ad hoc Radnu skupinu za malokalibarsko i lako oružje te akciju protiv mina kako bi pružio forum za izmjenu informacija glede najučinkovitijeg nadzora prijevoza takvog oružja, primjerice kroz nadzor nacionalnog izvoza i mehanizme provedbe. PfP program također nastoji pokrenuti obuku o nadzoru zaliha i sigurnoj pohrani, odlaganju i uništenju viška zaliha, kao i o sakupljanju oružja i njegovom uništenju tijekom mirovnih operacija. Uz to, pomoć biva pružena svakoj zemlji na njen zahtjev.

Pomoć pri uništenju zaliha mina, te malokalibarskog i lakog oružja također se obavlja i putem PfP Zakladnih fondova. Štoviše, postrojbe NATO-a i zemalja partnera raspoređene u mirovnim operacijama na Balkanu i u Afganistanu, redovito pomažu civilnim organizacijama u humanitarnim akcijama razminiravanja.

Pripravnost i odgovor na katastrofeSuradnja na području pripravnosti i odgovora na katastrofe, o kojoj se

u NATO-u govori kao o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja (civil emergency planning), čini najveću nevojnu komponentu aktivnosti Partnerstva za mir. Učinkovit odgovor na katastrofe zahtijeva usklađivanje prijevoza, medicinskih sredstava, komunikacije, sposobnosti odgovora na katastrofu i drugih civilnih resursa. Dok sve zemlje snose odgovornost za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja na nacionalnoj razini, moguća veličina i prekogranični karakter pojedinih katastrofa zahtijevaju pomoć, suradnju i planiranje na međunarodnoj razini kako bi se osigurao maksimum učinkovitosti.

Suradnja između NATO-a i zemalja partnera glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja obuhvaća razne seminare, radionice, tečajeve i obuke, koji približavaju vojno i civilno osoblje iz različitih razina lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada. Ostale međunarodne organizacije poput UN-ovog Ureda za Koordinaciju humanitarnih pitanja i UN-ovog Visokog povjerenika za izbjeglice, Međunarodne agencije za nuklearnu energiju i Europske unije također su, kao i nevladine organizacije, važne sudionice

Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) uspostavljeno je 1998. godine kao odgovor na zahtjev Rusije za usklađivanjem odgovora

među EAPC zemljama na katastrofe na euroatlantskom području (vidi II. dio). Središte djeluje kao glavna spona u razmjeni informacija te usklađuje odgovor među NATO i zemljama partnerima na katastrofe na euroatlantskom području. Nadalje, ono organizira vježbe planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja vježbajući pritom odgovor na simulirane prirodne katastrofe kao i one uzrokovane ljudskim faktorom poput terorizma. Kroz razvoj plana za djelovanje, odgovarajuće postupke, potrebna sredstva, vježbu i obuku, NATO i zemlje partneri su kroz EADRCC uspješno koordinirale pomoć u odgovoru na nekoliko prirodnih katastrofa, te u pomoći izbjeglicama za vrijeme Kosovske krize.

Rad na ovom području obuhvaća i razmjenu informacija i sudjelovanje u planiranju za slučaj civilnih iznenadnih stanja u svrhu procjene rizika i smanjenja ranjivosti civila glede terorizma i oružja za masovno uništenje u kontekstu Akcijskog plana protiv terorizma. Dogovoreno je da Akcijski plan za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja pomaže vlastima u poboljšanju civilne pripravnosti za moguće terorističke napade kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim oružjem. Provedba plana zahtijeva uporabu brojnih mehanizama poput pripremanja inventara nacionalnih sposobnosti od medicinske pomoći i otkrivanja radijacije do laboratorija za identifikaciju, zračno-medicinsku evakuaciju, te skladištenje najvažnijih potrepština. NATO i zemlje partneri pripremile su, te svakodnevno osuvremenjuju inventar nacionalnih sposobnosti kako bi bile spremne u slučaju napada.

Sigurnost, znanost i okolišDva različita NATO-ova programa redovito okupljaju znanstvenike i

stručnjake iz NATO i zemalja partnera s ciljem rješavanja problema od zajedničkog interesa (vidi X. dio).

NATO-ov program Sigurnost kroz znanost NATO Znanstvenog odborateži kroz znanost pridonijeti sigurnosti, stabilnosti i solidarnosti među zemljama. On podržava suradnju, umrežavanje i razvoj sposobnosti među znanstvenicima NATO zemalja, zemalja partnera te zemalja Mediteranskog dijaloga. Program usredotočuje svoju potporu za suradnju na istraživačke teme vezane uz obranu od terorizma ili suzbijanje drugih prijetnji sigurnosti. Uz ovo, program nastoji poticati razmjenu i transfer tehnologije s ciljem ispunjavanja određenih prioriteta zemalja partnera.

Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society, CCMS) riješava pitanja okoliša i društva okupljajući nacionalne agencije da surađuju na dugoročnim i kratkoročnim studijama na ovim područjima. Odbor NATO-u i zemljama partnerima pruža jedinstven forum za razmjenu znanja i iskustva o tehničkim, znanstvenim i političkim aspektima pitanja vezanih uz društvo i okoliš u civilnim i vojnim sektorima.

215

217

POGLAVLJE 24

NATO I RUSIJA

Od kraja Hladnog rata, zemlje članice NATO-a smatraju razvoj pozitivnih odnosa i suradnje s Rusijom jednim od prioriteta. Tijekom godina učinjen je značajan napredak u prevladavanju starih antagonizama zasnovanih na ideološkom, političkom i vojnom konfrontiranju prema evolutivnom i formalno oblikovanom partnerstvu utemeljenom na zajedničkim interesima i trajnom dijalogu.

Danas se članice NATO-a i Rusija redovito sastaju na ravnopravnim razinama u Vijeću NATO-Rusija gdje se konzultiraju o aktualnim pitanjima sigurnosti te o razvoju praktične suradnje na brojnim područjima od zajedničkog interesa. Unatoč činjenici da postoje razlike u nekim pitanjima čije rješavanje zahtijeva vremena, pokretačka snaga novog ozračja suradnje jest shvaćanje da članice NATO-a i Rusija dijele strateške prioritete, te da su suočene sa zajedničkim izazovima poput borbe protiv terorizma i širenja oružja za masovno uništenje.

Razvoj odnosa

Ideološka i politička podjela Europe okončana je 1989. godine padom Berlinskog zida. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta 1991. godine, te s rastom novih sigurnosnih izazova u poslijehladnoratovskom okružju, NATO počinje uspostavu novih oblika dijaloga i suradnje sa zemljama Istočne i Srednje Europe i s članicama Zajednice nezavisnih država (Commonwealth of Independent States, CIS). Rusija postaje 1991. godine članicom Sjevernoatlantskog vijeća za suradnju (North Atlantic Cooperation Council) koje je zamijenjeno Euroatlantskim partnerskim vijećem 1997. godine. 1994. godine, pridružila se NATO-ovom Partnerstvu za mir (Partnership for peace, PfP) - značajnom programu bilateralne suradnje, a 1996. godine nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Rusija je svojim postrojbama i logističkom potporom sudjelovala u NATO-ovim mirovnim operacijama u Bosni i Hercegovini.

Suradnja u složenim uvjetima na terenu na Balkanu značajno je ojačala međusobno povjerenje i učvrstila političku volju za korakom naprijed u pogledu suradnje NATO-a i Rusije. Taj se obrat dogodio 1997. godine potpisivanjem Temeljnog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti (Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security) koji je pružio formalnu osnovu odnosa NATO-a i Rusije. Njime je izražen zajednički cilj izgradnje dugotrajnog

218

mira i uspostavljeno Trajno zajedničko vijeće (Permanent Joint Council, PJC) kao forum za savjetovanje i suradnju. Time je odnos između Rusije i NATO-a uz operativnu poprimio i konkretnu institucionalnu dimenziju.

Iako je u sljedećih nekoliko godina učinjen značajan napredak glede jačanja međusobnog povjerenja i razvoja programa konzultacija i suradnje, zaostale hladnoratovske predrasude spriječile su PJC u razvoju njegovog potencijala. Zbog nesuglasica oko NATO-ove kosovske zračne kampanje 1999. godine, Rusija je suspendirala svoje sudjelovanje u PJC-u, koje se do tada redovito sastajalo na razini veleposlanika ili ministara. Ipak, nekoliko je aktivnosti, poput mirovne operacije u Bosni i Hercegovini, i dalje nastavljeno bez prekida. Štoviše, Rusija je odigrala ključnu diplomatsku ulogu u rješavanju kosovske krize, a u lipnju 1999. godine, kada su se Snage za Kosovo pod vodstvom NATO-a konačno razmjestile, ruski su mirovnjaci postali njihovim dijelom.

Od 1999. godine, odnosi između Rusije i NATO-a počeli su se znatno poboljšavati. Kada je iste godine u listopadu Lord Robertson postao Glavnim tajnikom NATO-a, odlučio se posvetiti prekidu pat situacije između Rusije i NATO-a. Isto tako, 2000. godine prilikom izbora za predsjednika Rusije, Vladimir Putin je izjavio da će raditi na ponovnoj izgradnji odnosa s NATO-om u duhu pragmatizma.

Nekoliko je ključnih događaja potaknulo ubrzanje procesa. Naime, 12. kolovoza 2000. godine, potonuće nuklearne podmornice Kursk, pri čemu je poginulo 118 članova posade, naglasilo je žurnu potrebu za suradnjom između NATO-a i Rusije u odgovorima na slične tragične nesreće. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine podsjetili su na potrebu organiziranog međunarodnog djelovanja u borbi protiv terorizma i drugih novih sigurnosnih izazova. Neposredno nakon terorističkih napada, Rusija je otvorila svoj zračni prostor međunarodnoj koalicijskoj kampanji u Afganistanu te je razmjenjivala obavještajne podatke s ciljem pružanja potpore antiterorističkoj koaliciji.

Na susretima na visokoj razini između NATO-a i Rusije u sljedećih nekoliko mjeseci, među ostalim i dva sastanka Lorda Robertsona i Vladimira Putina te na susretu ministara vanjskih poslova Saveza i Rusije u prosincu 2001. godine, tražile su se mogućnosti za pružanje novih poticaja i sadržaja odnosima NATO-a i Rusije.

Vijeće NATO-Rusija

Pojačani pregovori rezultirali su dogovorom o zajedničkoj deklaraciji «Odnosi NATO – Rusija: Nova kvaliteta» potpisanom od strane ruskih i savezničkih

219

šefova država i vlada u Rimu u svibnju 2002. godine. Ovom deklaracijom, nastalom na ciljevima i načelima Temeljnog akta, poglavari NATO-a i Rusije obvezali su se jačati sposobnosti zajedničkog rada, na ravnopravnim načelima, u područjima od obostranog interesa i suprotstavljati se zajedničkim prijetnjama i ugrozama svoje sigurnosti.

Istim je dogovorom uspostavljeno Vijeće NATO-Rusija (NATO - Russia Council, NRC) koje je zamijenilo PJC. Svih 26 zemalja članica NATO-a i Rusija ravnopravno sudjeluju u NRC-u identificirajući i istražujući mogućnosti za zajedničke odluke i aktivnosti unutar širokog spektra sigurnosnih pitanja na euroatlantskom području. Promjena PJC-a u NRC (koji se sastaje u formatu «27» umjesto «NATO+1») označila je i nov filozofski pristup prema odnosu. To je uvelike pridonijelo stvaranju osnaženog ozračja povjerenja, čineći političku razmjenu i konzultacije daleko prikladnijima konkretnoj suradnji.

Glavni tajnik NATO-a predsjedava sastancima NRC-a koji se održavaju na različitim razinama - najmanje jednom mjesečno na razini veleposlanika, dvaput godišnje na razini ministara, te prema potrebi na razini sastanaka na vrhu. Odbor za pripremu (Preparatory Commitee), koji se sastaje barem dvaput u mjesecu, pruža potporu radu NRC-a, te nadzire postojeću suradnju. Rad u posebnim područjima razvijen je u okviru ad hoc ili stalnih radnih skupina. Sastanci se također odvijaju jednom mjesečno između vojnih predstavnika, te dvaput godišnje na razini načelnika glavnih stožera.

NRC i njemu podčinjene strukture djeluju po načelu konsenzusa i trajnog političkog dijaloga. Članice NRC-a djeluju kao nacionalni predstavnici te na način konzistentan njihovim kolektivnim obvezama i zadaćama. Pritom članice NATO-a i Rusija zadržavaju pravo na samostalno djelovanje, iako je njihov zajednički cilj u okviru NRC-a rad na svim područjima u kojima dijele interese i poteškoće. Ta su područja navedena u Temeljem aktu, a suradnja se intenzivira na nizu ključnih pitanja poput borbe protiv terorizma, upravljanja kriznim situacijama, sprječavanja proliferacije, nadzora naoružanja, mjera za izgradnju povjerenja, obrane od krstarećih raketa, logistike, vojno-vojne suradnje, obrambenih reformi i civilnih izvanrednih situacija. Nova se područja mogu dodati popisu temeljem suglasnosti članica.

NRC je osnovao nekoliko radionica i odbora za izgradnju suradnje na ovim i drugim područjima, poput znanstvene suradnje i izazova modernog društva. Do razmjene mišljenja unutar NRC-a dolazi i oko međunarodnih pitanja koja se tiču sigurnosti na euroatlantskom području, primjerice stanje na Balkanu, u Afganistanu, Gruziji, Ukrajini, Iraku, te na širem bliskoistočnom području. NRC također pomaže izgradnju političke volje za poduzimanjem zajedničkih inicijativa poput aktualnog projekta za istraživanje potencijala NRC-a u borbi protiv prijetnje izazvane afganistanskim narkoticima.

220

Druga konkretna ilustracija razine političke suradnje postignute NRC-om, proizašle iz otvorene razmjene mišljenja koja je potiču, jest zajednički usvojena izjava ministara vanjskih poslova NRC-a 9. prosinca 2004. godine u jeku ozbiljne političke krize u Ukrajini. NRC je pozvao sve stranke da ustraju u mjerama izbjegavanja nasilja, da se suzdrže od zastrašivanja glasača, te da zajednički rade na stvaranju slobodnih i pravednih izbora koji odražavaju volju ukrajinskog naroda. Članovi NRC-a naglasili su potporu demokraciji, nezavisnosti, suverenosti i teritorijalnom integritetu Ukrajine - vitalnim čimbenicima zajedničke i nedjeljive stabilnosti i sigurnosti za svakoga.

Od svog osnutka, NRC se razvio u djelotvoran mehanizam za konzultacije, izgradnju konsenzusa, suradnju, zajedničko donošenje odluka i djelovanje, te je s vremenom postao stup partnerstva NATO-a i Rusije. Pozitivan razvoj suradnje između NATO-a i Rusije nudi dobre izglede za njegovu budućnost te za daljnji konkretan razvoj. Održavanje postojećeg trenda, utemeljenog na prošlim političkim i operativnim dostignućima, bit će značajan čimbenik u izgradnji većih mogućnosti za buduću suradnju.

Olakšavanje kontakata i suradnja

Ruska misija pri NATO-u osnovana je u ožujku 1998. godine s ciljem lakše suradnje i konzultacija između NATO-a i Rusije. Početkom 2001. godine, u Moskvi je otvoren NATO Ured za informiranje (NATO Information Office, NIO) s ciljem poboljšanja međusobnog razumijevanja putem širenja informacija i publikacija, te organizacije konferencija i seminara za ciljanu publiku i akademija za mlade studente. Konkretnije, zadaća NIO-a jest objasniti potrebu suradnje NATO-a i Rusije koja naglašava veliki broj područja u kojima se isprepliću njihovi interesi, primjerice borba protiv terorizma, sprječavanje širenja oružja za masovno uništenje, te razmjena iskustava glede obrambenih reformi i vojne transformacije.

U svibnju 2002. godine, u Moskvi je osnovana Vojna misija za vezu s ciljem jačanja transparentnosti i omogućavanja redovitih kontakata, protoka informacija i konzultacija između NATO-ovog Vojnog odbora i ruskog Ministarstva obrane. Izravna sigurna telefonska komunikacija između ureda Glavnog tajnika NATO-a i ruskog ministra obrane uspostavljena je 2003. godine. Ruski vojni odjel za vezu osnovan je 2004. godine u NATO-ovom strateškom operativnom zapovjedništvu u Monsu (Belgija), (the Supreme Headquaters Allied Powers in Europe, SHAPE). Ruski časnici su također dodijeljeni u Partnersku koordinacijsku ćeliju (Partership Coordination Cell) u SHAPE-u kako bi olakšali sudjelovanje u PfP aktivnostima.

221

Borba protiv terorizmaNigdje se stavovi članica NATO-a i Rusije nisu jasnije podudarali koliko

kada je riječ o borbi protiv terorizma koji je postao velika prijetnja međunarodnoj sigurnosti i stabilnosti i zahtijeva pojačano koordiniran odgovor. U ljeto 2004. godine, brojni tragični događaji uzrokovani terorizmom u Rusiji doveli su do izvanredne sjednice NRC-a po prvi puta u povijesti. Veleposlanci NRC-a snažno su osudili terorizam u bilo kojem obliku, te su iznova potvrdili svoju odlučnost da zajedničkim naporima stanu na kraj ovoj općoj prijetnji.

Uslijedili su konkretni koraci poput osnutka NRC-ovog Akcijskog plana protiv terorizma odobrenog od ministara vanjskih poslova NRC-a 9. prosinca 2004. godine. Isti plan nudi strukturu i cilj suradnji NRC-a na ovom ključnom području, te udružuje suradnju NRC-a usredotočenu na sprječavanje terorizma, borbu protiv terorističkog djelovanja te upravljanje posljedicama u slučaju terorističkih napada.

Organizirana je zajednička procjena konkretnih opasnosti od terorizma koja se neprestano revidira. Na trima konferencijama na visokoj razini - 2002. godine u Rimu i Moskvi, te 2004. godine u Norfolku (Virginia, SAD) - raspravljalo se o ulozi vojske u borbi protiv terorizma, dajući savjete za razvijanje praktične vojne suradnje na ovom području. Konferencija održana u Sloveniji u lipnju 2005. godine, bila je usredotočena na izazove s kojima se suočavaju državne vlasti u Rusiji, Španjolskoj, Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama rješavajući posljedice nedavnih terorističkih napada, te na način na koji su se naučene lekcije otada ugradile u politiku i praksu.

Posebni oblici borbe protiv terorizma također su ključno žarište mnogih područja suradnje u okviru NRC-a, primjerice planiranje u izvanrednim situacijama, sprječavanje proliferacije, nadzor zračnog prostora, obrana od krstarećih projektila, obrambena reforma i znanstvena suradnja.

Suočavanje s drugim novim prijetnjama sigurnostiPrijetnja, dosad bez presedana, uzrokovana sve većom dostupnošću

balističkih projektila, tema je suradnje na području obrane od krstarećih projektila na kojem su NATO i Rusija postigli dojmljive rezultate. Prijelomna je bila združena vježba na zapovjednom mjestu koja je obavljena u Sjedinjenim Američkim Državama u ožujku 2004. godine, koristeći računalom simuliran scenarij kako bi se procijenio eskperimentalni koncept operacija obrane od krstarećih prijektila. Nakon toga je slijedila druga vježba u Nizozemskoj, u ožujku 2005. godine. Cilj je bio uspostaviti razinu vojne interoperabilnosti koja bi NATO-u i Rusiji omogućila brz i djelotvoran odgovor na prijetnje balističkim projektilima NATO-ovim i ruskim postrojbama koje sudjeluju u združenoj misiji.

222

NRC-ova Studija o interoperabilnosti na području protubalističke obrane ušla je u svoju drugu fazu 2005. godine.

U izradi je i NRC-ova inicijativa o kemijskoj, biološkoj i radiološkoj zaštiti. Zajednički se rad nastavlja i glede nuklearnih pitanja i suradnje protiv proliferacije oružja za masovno uništenje.

Suradnja se također odvija i na području nadzora zračnog prostora s ciljem jačanja transparentnosti i zračne sigurnosti te suprotstavljanja prijetnjama poput mogućeg korištenja civilnih zrakoplova u terorističke svrhe. Provodi se i studija o izvedivosti uzajamne razmjene podataka u okviru «Cooperative Airspace» inicijative.

Operativna suradnjaSve do povlačenja svojih vojnih snaga u ljeto 2003. godine, Rusija je

sedam godina bila jedan od najvećih ne-NATO davatelja postrojbi tijekom mirovnih operacija na Balkanu, gdje su ruski vojnici surađivali sa snagama Saveza i drugim zemljama partnerima kako bi podržali nastojanja međunarodne zajednice u izgradnji trajnog mira i stabilnosti u regiji. Ruski su mirovnjaci prvotno bili raspoređeni u Bosnu i Hercegovinu u siječnju 1996. godine kao dio multinacionalne brigade u sjevernom sektoru, obnašajući zadaće dnevne ophodnje i sigurnosnog nadzora te pomoći u obnovi i humanitarnim akcijama. Nakon što su odigrali ključnu diplomatsku ulogu u osiguranju završetka sukoba na Kosovu, unatoč nesuglasicama oko NATO-ove zračne kampanje 1999. godine, ruski su se vojnici rasporedili na Kosovo u lipnju 1999. godine, gdje su bili dio multinacionalnih brigada u istočnom, sjevernom i južnom dijelu pokrajine, i gdje su pomagali voditi prištinsku zračnu luku i osiguravali medicinski materijal i usluge.

Nadograđujući se na iskustvo stečeno suradnjom u mirovnim operacijama na Balkanu, razvijen je opći koncept zajedničkih mirovnih operacija koji bi trebao služiti kao osnova NATO-ovim i ruskim mirovnim operacijama te pružati detaljan nacrt zajedničkog rada s ciljem postizanja stabilne, konstruktivne i transparentne suradnje između NATO-a i Rusije.

U prosincu 2004. godine, sve potrebne formalnosti privedene su kraju za rusko sudjelovanje u NATO-ovoj pomorskoj operaciji «Active Endeavour - OAE» u Sredozemlju. Sudjelovanje Rusije u ovoj operaciji predstavlja početak novog razdoblja operativnih aktivnosti obuhvaćajući razvoj veće vojne interoperabilnosti glede upravljanja krizama i borbe protiv terorizma.

Zemlje članice NATO-a također su pozdravile ruski prijedlog o pružanju praktične potpore NATO-ovim Međunarodnim snagama sigurnosti u Afganistanu. 21. travnja 2005. godine, na marginama neslužbenog sastanka

NRC-ovih ministara vanjskih poslova u Vilniusu (Litva), Rusija se priključila NATO-ovom statusu snaga PfP-a, uspostavivši time potreban zakonodavni okvir za daljnje operativne aktivnosti i jačanje praktične suradnje.

Obrambena reformaRusija i zemlje članice NATO-a dijele interes za obrambenu reformu,

uzimajući u obzir zajedničku potrebu za odgovarajućim vojnim snagama, obučenima i opremljenima za suočavanje sa širokim spektrom prijetnji 21. stoljeća. NRC-ova suradnja u području obrane obuhvaća različite aspekte, poput upravljanja resursima, prenamjene obrambene industrije, obrambenog planiranja i planiranja snaga te makroekonomska, financijska i socijalna pitanja. Ostala područja suradnje zahvaćaju područja nadzora vojnog nuklearnog otpada, strateškog vojnog transporta i inženjerstva vojne infrastrukture i logističke interoperabilnosti, preduvjeta za učinkovitu suradnju izvan vlastitog sustava. Krenuo je i istraživački rad na temu kako poboljšati opću interoperabilnost NATO-ovih i ruskih snaga. Štoviše, s ciljem promicanja istraživačkog rada o obrambenoj reformi, organizirane su i dvije stipendije za ruske znanstvenike u NATO Visokom učilištu u Rimu.

U lipnju 2001. godine, u Moskvi je osnovano rusko Središte za preobuku namijenjeno otpuštenom vojnom osoblju i njihovim obiteljima, a 2003. godine, uspostavljeno je novih šest regionalnih središta diljem Rusije.

Vojno-vojna suradnjaGlavni cilj vojno-vojne suradnje je poboljšati interoperabilnost između

snaga Rusije i Saveza imajući na umu da se od suvremene vojske, u trenutku poziva za sudjelovanjem u mirovnim ili ostalim operacijama upravljanja krizama, očekuje suradnja u okviru višenacionalnog zapovjedništva i strukture snaga. Provodi se i velik broj vježbi i programa obuke.

Nakon gubitka ruske nuklearne podmornice Kursk u kolovozu 2000.godine, zajednički pothvati započeti su na području mjera za spašavanje posade podmornica. Okvirni sporazum, potpisan u veljači 2003. godine, predstavljao je velik korak prema standardizaciji postupaka traganja i spašavanja, suradnji u razvoju opreme, razmjeni informacija, te provedbi zajedničkih vježbi za ispitivanje postupaka.

U tijeku je i postavljanje okvira za obostranu pomorsku izmjenu i posjete lukama, kao i moguće aktivnosti za jačanje zajedničkih vježbi između vojnih snaga Rusije i NATO-a. U svrhu priprema ruske posade za buduću potporu u Operaciji «Active Endeavour», 2005. godine su organizirane obučne vježbe.

223

224

Logistička suradnja

Današnje sigurnosno okružje ima potrebu za pokretnijim vojnim snagama i multinacionalnim operacijama koje zahtijevaju bolju koordinaciju i objedinjavanje resursa kada god je moguće. Različite NRC-ove inicijative ciljaju na suradnju na području logistike, kako s civilne tako i s vojne strane. Središte sastanaka i seminara je uspostava čvrstog temelja međusobnog razumijevanja na ovom području promicanjem razmjene informacija na područjima logističke politike, doktrine, struktura i naučenih lekcija.

Mogućnosti za praktičnu suradnju istražuju se na područjima zračnog prometa i zračne popune gorivom. Jednom ratificiran, takav oblik praktične suradnje između NATO-a i Rusije provodit će se putem PfP Sporazuma o statusu snaga, kao i u Sporazumu o prijevozu te memorandumu o razumijevanju o potpori zemlje domaćina (Host nation support), koji su 2005. godine bili u završnoj fazi.

Napredak u nadzoru naoružanja

Predmet rasprave NATO-a i Rusije bile su i teme vezane uz nadzor naoružanja i mjere izgradnje povjerenja. Unutar ovog zadanog okvira obje su strane iznova potvrdile svoju predanost Sporazumu o konvencionalnim vojnim snagama u Europi (Treaty on Conventional Forces in Europe, CFE), kao okosnici europske sigurnosti. Napredak na ovom području ovisi o ruskom ispunjenju svojih preostalih obveza artikuliranih u Završnom aktu konferencije država sudionica CFE sporazuma u Istambulu 1999. godine, a odnose se na Gruziju i Moldovu. Članice NATO-a su ustvrdile da će se ispunjenjem ovih obveza stvoriti potrebni uvjeti za postizanje ratifikacije Dogovora o prihvaćanju CFE sporazuma od strane svih 30 država potpisnica, čime će sporazum stupiti na snagu.

Civilna izvanredna stanja i otklanjanje posljedica katastrofa

Suradnja između NATO-a i Rusije na području odgovora na katastrofe seže unatrag u 1996. godinu, točnije na potpisivanje memoranduma o razumijevanju o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja i pripravnosti za slučaj katastrofa. Praktični oblici suradnje podrazumijevaju zajednički rad s ciljem bolje spremnosti u zaštiti civila i odgovoru na različite tipove izvanrednih stanja. Ruski je prijedlog rezultirao uspostavom Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) u NATO-u 1998. godine, koji je

korišten za usklađivanje pomoći pristigle iz EAPC-ovih zemalja članica za potrebe izbjeglica tijekom kosovske krize. Isto je središte u različitim zemljama partnerima organiziralo i pomoć u slučaju drugih izvanrednih stanja, poput poplava, potresa, klizišta, požara i sl.

U okviru NRC-a, sav je rad početno bio usmjeren na poboljšanje interoperabilnosti, postupaka i razmjene informacija te iskustava. Rusija je u dva navrata, 2002. godine i 2004. godine, bila zemlja domaćin za vježbe planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja i aktivnosti. Zajedno s Mađarskom, podržala je inicijativu za razvoj sposobnosti brzog djelovanja za izvanredna stanja prouzrokovana kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim agensima.

Suradnja na području znanosti i okolišaZnanstvena suradnja s Rusijom datira iz 1998. godine kada je potpisan

Memorandum o razumijevanju o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji. Ruski su znanstvenici znatno više iskoristili stipendije i dotacije u okviru NATO-ovih znanstvenih programa negoli znanstvenici ostalih zemalja partnera.

Glavni cilj aktualnih aktivnosti znanstvene suradnje pod NRC-om je primjena civilne znanosti u obrani protiv terorizma i ostalih novih prijetnji kao što su detekcija eksploziva, istraživanja društvenih i psiholoških posljedica terorizma, zaštita od kemijskih, bioloških, radioloških ili nuklearnih tvari, informatička sigurnost i sigurnost prijevoza. Drugo područje suradnje odnosi se na predviđanje i suzbijanje katastrofa. Problemi zaštite okoliša kao posljedica civilnog i vojnog djelovanja također predstavljaju važno područje suradnje.

225

227

POGLAVLJE 25

NATO I UKRAJINA

Otkad je Ukrajina stekla samostalnost 1991. godine, njezin je odnos s NATO-om postupno rastao. S obzirom na njezin strateški položaj mosta između Istočne i Zapadne Europe, odnos NATO-a i Ukrajine ključan je u izgradnji mira i stabilnosti euroatlantskog područja.

NATO i Ukrajina aktivni su dio međunarodnih mirovnih operacija i rješavanja pitanja vezanih uz sigurnosne izazove. Tijekom godina je uspostavljen model dijaloga i praktične suradnje u širokom spektru drugih područja. Ključni aspekt partnerstva leži u potpori NATO-a i ostalih zemalja članica ukrajinskim nastojanjima u provedbi reformi koje su dobile novi zamah nakon dramatičnih događaja 2004. godine i «Narančaste revolucije», te koje su od iznimna značaja za ukrajinske aspiracije prema euroatlantskoj integraciji.

Razvoj odnosaSlužbeni odnosi između NATO-a i Ukrajine započeti su 1991. godine

priključenjem Ukrajine Sjevernoatlantskom vijeću za suradnju (kasnije zamijenjenom Euroatlantskim partnerskim vijećem) odmah po stjecanju nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ukrajina je 1994. godine postala prva zemlja članica Zajednice nezavisnih zemalja koja se priključila Partnerstvu za mir. Tijekom 1990-tih, Ukrajina je kroz potporu NATO-ovim mirovnim operacijama na Balkanu demonstrirala svoju predanost pridonošenju sigurnosti euroatlantskog područja.

Ukrajinski predsjednik i čelnici država i vlada NATO-a potpisali su 9. srpnja 1997. godine u Madridu Povelju o posebnom partnerstvu (Charter for a Distinctive Partnership) između NATO-a i Ukrajine. Povelja nudi formalnu osnovu za odnose NATO - Ukrajina i mogućnost zemljama članicama NATO-a da iznova potvrde svoju potporu suverenitetu i nezavisnosti Ukrajine, teritorijalnom integritetu, razvoju demokracije, ekonomskom razvoju i statusu kao jedne od zemalja bez nuklearnog oružja i s načelom nepovredivosti granica. Navedene čimbenike Savez smatra ključnima za stabilnost i sigurnost u Srednjoj i Istočnoj Europi kao i na cijelom kontinentu.

Povelja je također uspostavila Komisiju NATO-Ukrajina (NATO - Ukraine Commission, NUC) koja predstavlja tijelo odgovorno za razvoj odnosa između NATO-a i Ukrajine i za upravljanje aktivnostima suradnje. Ona predstavlja i forum za konzultacije glede pitanja sigurnosti od zajedničkog interesa i ima zadaću osigurati odgovarajuću provedbu odredbi povelje, dati procjenu

228

cjelokupne suradnje između NATO-a i Ukrajine, pratiti razvoj planova budućih aktivnosti, predlagati načine za poboljšanje ili daljnji razvoj suradnje. Nadalje, forum je odgovoran za pregled razvoja aktivnosti suradnje u sklopu različitih programa poput Partnerstva za mir, te za aktivnosti na vojno-vojnom području razvijene u kontekstu Godišnjih radnih planova koji se izrađuju pod okriljem Vojnog odbora s Ukrajinom.

Sve zemlje članice NATO-a i Ukrajina imaju svoje predstavnike u Komisiji koja se redovito sastaje na razini veleposlanika i vojnih predstavnika, povremeno na razini ministara vanjskih poslova i obrane i čelnika osoblja, te na razini sastanaka na vrhu. Združene radne skupine ustrojene su za određena područja kako bi se pokrenule aktivnosti na odabranim područjima kao što su obrambena reforma, naoružanje, gospodarska sigurnost i suradnja na području znanosti i okoliša, a koja su određena poveljom za političko savjetovanje i praktičnu suradnju. Ostala područja uključuju operativna pitanja upravljanja krizama i potpore miru, vojno-vojnu suradnju i planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

U svibnju 2002. godine, neposredno pred petu obljetnicu potpisivanja povelje, predsjednik Leonid Kučma objavio je da je članstvo u NATO-u krajnji cilj Ukrajine.

Nešto kasnije istog mjeseca, na sastanku Komisije na ministarskoj razini u Reykjaviku, ministri vanjskih poslova ponovili su svoju želju za pokretanjem odnosa na kvalitativnu novu razinu, obuhvaćajući i pojačane konzultacije i suradnju na političkim, ekonomskim i vojnim pitanjima.

Akcijski plan NATO-Ukrajina

Akcijski plan NATO-Ukrajina prihvaćen je na NUC-ovom sastanku ministara vanjskih poslova u Pragu, u prosincu 2002. godine. Plan je izgrađen na temelju povelje koja i dalje ostaje glavni potporanj odnosa NATO-a i Ukrajine. Osnovna je svrha plana jasno artikulirati strateške ciljeve i prioritete Ukrajine u svom nastojanju za postizanjem pune integracije u sigurnosne strukture euroatlantskog područja, kao i pružanje strateškog okvira za postojeću i buduću suradnju. Osim toga, plan također nastoji produbiti i proširiti odnos NATO-a i Ukrajine, te iznosi zajednički oblikovana načela i ciljeve pokrivajući politička i ekonomska pitanja, pitanja vezana uz informiranje, sigurnost, obranu i vojna pitanja, te pitanja zaštite podataka i sigurnosti i pravna pitanja.

Prihvaćanje Akcijskog plana - u trenutku kada je Savez izrazio svoju ozbiljnu zabrinutost zbog informacija o odobrenju transfera opreme za protuzračnu obranu iz Ukrajine za Irak - dokaz je snažne predanosti Saveza u stvaranju čvrstih odnosa između NATO-a i Ukrajine i u poticanju Ukrajine da

229

u svojom nastojanjima bude što bliža euroatlantskoj integraciji. Zemlje članice NATO-a zatražile su od Ukrajine da snažno krene s preustrojem u cilju jačanja demokracije, vladavine zakona, ljudskih prava i tržišne ekonomije. Također su naglasile da je pomaganje Ukrajini u procesu preustroja obrambenih i sigurnosnih institucija glavni prioritet suradnje NATO-a i Ukrajine.

Kako bi se podržala provedba ciljeva Akcijskog plana, u okviru Komisije NATO-Ukrajina dogovoreni su takozvani Godišnji ciljani planovi (Annual Target Plans). U skladu s tim, Ukrajina postavlja vlastite ciljeve ovisno o aktivnostima koje želi postići interno i u suradnji s NATO-om. NUC nadgleda njihovu provedbu tijekom sastanaka za procjenu koji se održavaju dvaput godišnje, dok se izvješće o napretku priprema svake godine.

Uvidom u napredak Akcijskog plana sredinom 2004. godine, Savez je naglasio potrebu za poduzimanjem čvrstih koraka čelništva Ukrajine u osiguravanju slobodnog i pravičnog izbornog postupka, zajamčene medijske slobode, vladavine zakona, te jačanja civilnog društva i pravosuđa, poboljšanog nadzora izvoza naoružanja i napretka u preustroju obrambenog i sigurnosnog sektora, te raspodjele financijskih sredstava za provedbu istih. Osim toga, Savez je priznao značajan napredak Ukrajine u naporima u obrambenoj reformi 2004. godine, točnije završetak cjelovitog pregleda obrane, koji je zahtijevao temeljito preispitivanje obrambene strukture uz opsežnu modernizaciju ukrajinskih oružanih snaga.

U jesen 2004. godine, Savez je pažljivo pratio politički razvoj događaja oko predsjedničkih izbora u Ukrajini, tijekom kojih je legitimnost rezultata drugog kruga izbora bila poništena od strane oporbe i međunarodnih promatrača, što je dovelo do «Narančaste revolucije», javnog prosvjeda, te je sud naložio ponavljanje drugog kruga izbora. S obzirom na spomenute okolnosti, odlučena je odgoda sastanka Komisije NATO-Ukrajina na razini ministara, prvotno predviđene za prosinac 2004. godine. Tijekom najavljivanja odluke o odgodi sastanka komisije, Glavni tajnik NATO-a je istaknuo da je poštivanje slobodnih i pravičnih izbora jedno od temeljnih načela Posebnog partnerstva.

U ponovljenom drugom krugu izbora, pobjedu je odnio Viktor Juščenko. Novi je predsjednik, nedugo nakon svoje inauguracije u siječnju 2005.godine, bio pozvan na sastanak na vrhu održan u Bruxellesu, 22. veljače iste godine. Čelnici NATO-a izrazili su svoju potporu novom predsjedniku u njegovim ambicioznim reformskim planovima za Ukrajinu koji su, općenito uzevši, u skladu s ciljevima Ukrajine postavljenim u Akcijskom planu NATO-Ukrajina. Složili su se ojačati i prilagoditi suradnju NATO-Ukrajina u skladu s prioritetima nove vlade.

230

Pojačani dijalog

Dva mjeseca kasnije, na NUC-ovom sastanku ministara vanjskih poslova u Vilniusu (Litva), 21. travnja 2005. godine, Savez i Ukrajina pokrenuli su Pojačani dijalog o aspiracijama Ukrajine za članstvo u NATO-u. Prvi konkretan korak napravljen je 27. lipnja 2005. godine tijekom posjeta Glavnog tajnika Kijevu, kada je ukrajinska vlada i službeno predstavila početni dokument za raspravu.

Dokument za raspravu se doticao ključnih pitanja postavljenih Studijom o proširenju NATO-a 1995. godine (vidi VI. dio) - unutrašnje i vanjske politike, preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, kao i pravnih i sigurnosnih pitanja - te su posebno istaknuta ona područja u kojima je potreban dodatan napredak kako bi se aspiracije Ukrajine za članstvo u NATO-u što prije ostvarile. Isti dokument predstavljao je temelj za odvijanje strukturiranih stručnih rasprava, pokrenutih u rujnu 2005. godine, koje su ukrajinskim dužnosnicima pružile priliku vidjeti što se očekuje od Ukrajine kao potencijalne članice Saveza, a NATO-ovi su dužnosnici, s druge strane, imali priliku proučiti reformsku politiku i sposobnosti Ukrajine.

U Vilniusu su Savez i Ukrajina iznijeli i paket kratkoročnih aktivnosti za jačanje suradnje NATO-a i Ukrajine u ključnim reformskim područjima: učvršćivanje demokratskih institucija, jačanje političkog dijaloga, intenziviranje preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, poboljšanje informiranja javnosti, te društvene i gospodarske posljedice reformi. Ovo su visoki prioriteti za ukrajinsku vladu, s obzirom da oni predstavljaju ključ uspjeha demokratskog preustroja kojeg je ukrajinski narod zatražio u prosincu 2004. godine. Također, ovo su i područja u kojima NATO može ponuditi posebnu ekspertizu, i u nekim slučajevima, materijalnu pomoć.

Pojačani se dijalog odnosi i na pitanja posebno vezana uz moguće članstvo Ukrajine u NATO-u. Paket kratkoročnih mjera kreiran je za usmjeravanje praktične suradnje za potporu žurnim reformskim ciljevima. Namjena obaju inicijativa je nadopuniti i ojačati postojeću suradnju u okviru Akcijskog plana NATO-Ukrajina.

Pokretanje Pojačanog dijaloga s Ukrajinom predstavlja prekretnicu u odnosima Ukrajine i NATO-a kao i u stremljenjima Ukrajine prema euroatlantskoj integraciji. To je ujedno i jasna poruka potpore NATO-a aspiracijama Ukrajine. Međutim, ovaj proces ne jamči sigurnu pozivnicu za priključenje Savezu - pozivnica će ovisiti o djelovanju Ukrajine u provedbi glavnih ciljeva preustroja. NATO i saveznici odlučni su u pružanju pomoći i savjeta, ali tempo napretka ostaje u rukama Ukrajine.

231

Olakšavanje kontakata i suradnjeUkrajina je bila jedna od prvih zemalja koja je otvorila diplomatsku misiju

pri NATO-u 1997. godine i Vojnu misiju za vezu 1998. godine. Ukrajinsko vojno osoblje također služi pri Partnerskoj koordinacijskoj ćeliji smještenoj u NATO-ovom operativnom zapovjedništvu u Monsu (Belgija).

U svibnju 1997. godine, NATO je u Kijevu otvorio Informacijsko-dokumentacijsko središte (Information and Documentation Centre, NIDC). Uloga je središta pružiti žarišnu točku za aktivnosti informiranja skrojenih za promicanje zajedničke koristi partnerstva Ukrajine s NATO-om, te ukrajinskoj javnosti objasniti politiku Saveza. Nadalje, središte nastoji putem publikacija, seminara, konferencija i informacijskih akademija za mlade studente i civilne službenike, širiti informacije i poticati rasprave o euroatlantskoj integraciji i sigurnosti. Štoviše, odnedavna je središte otvorilo niz informacijskih točaka u nekoliko regija izvan Kijeva.

Civilno vođen NATO Ured za vezu (NATO Liaison Office, NLO) uspostavljen je u Kijevu u travnju 1999. godine, kako bi mogao usko surađivati s ukrajinskim dužnosnicima, te ih ujedno poticati na korištenja svih ponuđenih mogućnosti suradnje pod Poveljom NATO - Ukrajina i PfP programa. Ured također aktivno sudjeluje i u potpori Ukrajini u nastojanjima preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, kao i u jačanju suradnje u okviru Akcijskog plana i razvijanju odnosa između dužnosnika NATO-a i Ukrajine na svim razinama. Ured sadržava i dio za vojnu vezu koji usko surađuje s ukrajinskim oružanim snagama u svrhu sudjelovanja u zajedničkoj obuci, vježbama i NATO-ovim mirovnim operacijama. U kolovozu 2004. godine, otvoren je i Dokumentacijski ured za obranu NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Defence Documentation Office), s ciljem poboljšanja pristupa dokumentaciji za postrojbe i osoblje oružanih snaga uključeno u aktivnosti PfP-a.

Potpora miru i sigurnosna suradnjaDugi niz godina Ukrajina je pridonosila NATO vođenim mirovnim snagama

u Bosni i Hercegovini jednom pješačkom bojnom, jednom mehaniziranom pješačkom bojnom i eskadrilom helikoptera. Raspoređivanje snaga za NATO vođenu operaciju na Kosovu obuhvaća eskadrilu helikoptera kao i 300-tinjak mirovnjaka koji i nadalje služe pod američkim zapovjedništvom kao dio združene poljsko-ukrajinske bojne.

Ukrajina dodatno pridonosi međunarodnoj sigurnosti i borbi protiv terorizma pružajući dopuštenja preleta za snage raspoređene u Afganistanu u sklopu NATO vođenih Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) ili kao dio koalicijskih snaga u američkoj operaciji

232

«Enduring Freedom». Oko 1600 ukrajinskih vojnika je bilo raspoređeno u Iraku, kao dio međunarodnih snaga pod vodstvom Poljske u jednom od sektora međunarodnih snaga stabilnosti koje sačinjavaju mirovnjaci iz nekoliko NATO i zemalja partnera.

Savez je pozdravio ponudu Ukrajine u pružanju pomoći u operaciji «Active Endeavour», NATO-ovoj pomorskoj operaciji na Mediteranu čiji je cilj pomoći odvratiti, spriječiti i zaštiti od terorizma. Razmjena službenih pisama između Glavnog tajnika NATO-a Jaapa de Hoop Scheffera i ukrajinskog ministra vanjskih poslova Borisa Tarasyuka u Vilniusu 21. travnja 2005.godine, uspostavila je dogovorene postupke za ukrajinsku potporu. Ovo je otvorilo vrata kontaktima na radnoj razini glede rasprava o planovima integriranja doprinosa Ukrajine spomenutoj operaciji. Potpora Ukrajine pridonijet će i suradnji NATO-a i Ukrajine protiv terorizma, te interoperabilnosti između NATO i ukrajinskih vojnih snaga, dodajući na taj način još jednu konkretnu dimenziju već impresivnom nizu doprinosa Ukrajine euroatlantskoj sigurnosti.

Preustroj obrambeno – sigurnosnog sektora

Suradnja na području preustroja obrambeno-sigurnosnog sektora igra ključnu ulogu u transformaciji tijela sigurnosti Ukrajine, te ostaje osnovnim dijelom njegove demokratske tranzicije. Od postizanja nezavisnosti 1991. godine i nasljeđivanja pozamašnog obujma oružanih snaga preostalih iz bivšeg Sovjetskog Saveza, Ukrajina je u procesu uspostavljanja, a potom i preustrojavanja svojih oružanih snaga te ostalih dijelova struktura sigurnosti, s ciljem njihova što većeg usklađivanja sa zahtjevima promijenjenog sigurnosnog okružja, demokratskih uvjeta i raspoloživih resursa. Ukrajina je zatražila potporu NATO-a u promjeni golemih novačkih snaga u manje, profesionalnije i pokretnije oružane snage koje bi bile sposobne nositi se sa zahtjevima sigurnosti, te aktivno pridonositi sigurnosti i stabilnosti Europe. NATO-ovi su prioriteti u ovom kontekstu jačanje demokratskog i civilnog nadzora ukrajinskih oružanih snaga i poboljšanje njihove interoperabilnosti sa snagama NATO-a.

Shvaćajući važnost cijelog procesa, NATO je proširio svoju pomoć u upravljanju reformama sigurnosnog i obrambenog sektora. Združena radna skupina za pitanja obrambene reforme NATO-Ukrajina (Joint Working Group on Defence Reform, JWGDR) osnovni je medij za suradnju u preustroju obrambenog i sigurnosnog sektora. Skupina je uspostavljena 1998. godine u okrilju Komisije NATO-Ukrajina, s ciljem poticanja inicijative u području civilno-vojnih odnosa, demokratskog nadzora oružanih snaga, planiranja obrane, politike, strategije i nacionalne sigurnosti. Sve države članice NATO-a i Ukrajina predstavljene su na godišnjem sastanku JWGDR-a na višoj razini, pod supredsjedanjem pomoćnika Glavnog tajnika NATO-a za obrambenu politiku i planiranje te zamjenika tajnika

233

za nacionalnu sigurnost i vijeće obrane Ukrajine, povezujući na taj način visoke dužnosnike država članica NATO-a i Ukrajine. Jednom godišnje JWGDR organizira i neformalna savjetovanja na visokoj razini o preustroju i politici obrane u nazočnosti ministara vanjskih poslova NATO-a i Ukrajine te ključnih stručnjaka za obranu i sigurnost.

JWGDR omogućuje Ukrajini korištenje iskustava i ekspertize članica NATO-a i pritom služi kao kanal za pružanje pomoći. Osim toga, skupina nudi i institucionalnu osnovu za suradnju s ministarstvima i agencijama uključenima u potporu Ukrajini u preustroju obrambeno-sigurnosnog sektora. Osnovni aspekti suradnje obuhvaćaju pomoć Ukrajini u razvijanju novog koncepta sigurnosti i vojne doktrine, kao i potporu za okončanje i provedbu opsežne obrambene revizije, obrambeno planiranje i budžetiranje, smanjenje i preustroj vojske, uspostavu oružanih snaga za brz odgovor, te profesionalizaciju oružanih snaga.

JWGDR je pokrenula nekoliko inicijativa za potporu Ukrajini u procesu transformacije tijela sigurnosti, uključujući i uporabu PfP-ovog Procesa planiranja i revizije (Planning and Review Process, PARP) za potporu preustroju individualnih komponenata sigurnosnog sektora Ukrajine; pomoć u vođenju procesa obrambene revizije; organizaciju okruglih stolova s ukrajinskim Parlamentom (Verkhovna Rada), sa sudjelovanjem NATO-ovih stručnjaka i predstavnika NATO Parlamenta (Parlament Assembly, vidi X. dio) o temama vezanim za zakonodavni program ukrajinskog Parlamenta; potporu nastojanjima glede jačanja uloge civila u Ministarstvu obrane i uspostavu djelotvorne organizacije obrane; organizaciju sastanaka s ciljem harmonizacije bilateralne pomoći Ukrajini; te razne oblike suradnje s ukrajinskom Graničnom stražom, Ministarstvom unutarnjih poslova i Ministarstvom za izvanredna stanja. Međutim, aktivnosti nisu ograničene samo na oružane snage ili Ministarstvo obrane, one nastoje dati potporu i reformama započetima u svim institucijama sigurnosnog sektora.

Nastojanje Ukrajine u provedbi reformi obrambenog i sigurnosnog sektora korist nalazi i u svom sudjelovanju u Partnerstvu za mir i u Procesu planiranja i revizije, što omogućava razvijanje zajedničkih ciljeva za oblikovanje strukture snaga i sposobnosti koji će pomoći Ukrajini u ispunjenju svojih ciljeva za interoperabilnost sa Savezom. Njezino sudjelovanje u ostalim aktivnostima PfP-a kroz godišnji Individualni program partnerstva također prati jednak angažman i 2005. godine očekuje se sudjelovanje u nekih 400 aktivnosti uključujući učenje jezika, vojne vježbe te razmatranje operativnih koncepata.

Toliko potrebna pomoć u provedbi projekata demilitarizacije, usmjerena je kroz PfP-ov Zakladni fond koji dopušta individualnim zemljama udruživanje dragovoljno pruženih novčanih sredstava s ciljem povećanja zajedničkog učinka na proces demobilizacije. Prvi takav projekt, kojeg je provela NATO Agencija

234

za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) kao izvršna agencija, rezultirao je uništavanjem 400 000 nagaznih mina te je predstavljao prvi korak u uništenju zaliha gotovo sedam milijuna protupješačkih mina. Kanada je predvodila projekt uz potporu novčanih sredstava iz Mađarske, Poljske i Nizozemske. Drugi projekt PfP-ovog Zakladnog fonda za uništenje 133 000 tona konvencionalnog streljiva, 1.5 milijuna malokalibarskog i ostalog oružja, započet je 2005. godine. Prvu trogodišnju fazu projekta, koja će se prema procjeni provoditi 12 godina, predvodit će Sjedinjene Američke Države. Bit će to najveći demobilizacijski projekt ikad pokrenut.

Ekonomski aspekti obraneSuradnja s Ukrajinom u pogledu ekonomskog aspekta obrane ima dva

smjera: aktivnosti preobuke i institucionalni dijalog usredotočen na probleme vezane uz ekonomiju obrane, sigurnost obrane, ekonomske aspekte preustroja obrambene industrije i euroatlantske integracije.

Kao sastavni dio dijaloga na ovom području, potiče se razmjena iskustava sa stručnjacima za sigurnosne aspekte razvoja ekonomije, obuhvaćajući obrambeni proračun i upravljanje obrambenim resursima te njihovu povezanost s makroekonomijom i restrukturiranjem obrambenog sektora. Također se organiziraju tečajevi ekonomije obrane koji pokrivaju cijeli proces izrade proračuna od financijskog planiranja do financijskog nadzora.

Upravljanje ekonomskim i socijalnim posljedicama obrambene reforme je ključno područje suradnje. Sukladno sporazumu s ukrajinskim Nacionalnim središtem za koordinaciju koje je zaduženo za društvenu prilagodbu razvojačenih vojnih djelatnika, NATO financira i organizira jezične i management tečajeve u Ukrajini. NATO je udvostručio sredstva namijenjena suradnji na ovom području nakon pokretanja Pojačanog dijaloga s Ukrajinom.

Vojno-vojna suradnjaSuradnja između vojski NATO-a i Ukrajine razvijena je u okviru NATO-

Ukrajina Vojnog radnog plana pod okriljem Vojnog odbora s Ukrajinom. Glavni je cilj pomoći Ukrajini u provedbi ciljeva obrambene reforme, nadovezujući se na rad koji se obavlja pod JWGDR-ovom vojnom ekspertizom.

Vojno je osoblje NATO-a također pokrenulo razvoj pravnog okvira koji bi NATO-u i Ukrajini omogućio daljnji razvoj operativne suradnje. Njime se obuhvaća PfP-ov Sporazum o statusu snaga (Status of Forces Agreement, SOFA), dodatni protokol, koji je ratificiran 1. ožujka 2000. godine od strane ukrajinskog Parlamenta, a na snagu je stupio 26. svibnja 2000. godine.

Ovim dogovorom sudionici PfP-ovih događanja oslobođeni su propisa za vize i putovnice, te imigracijskih provjera pri ulasku ili izlasku iz teritorija zemlje domaćina olakšavajući time sudjelovanje Ukrajine u PfP-ovim vojnim vježbama. Memorandum o razumijevanju o potpori zemlje domaćina (Host Nation Support) ratificiran u ožujku 2004. godine, dotiče se pitanja vezanih uz pravila civilne i vojne pomoći snagama Saveza smještenima na ili u prolazu kroz ukrajinski teritorij bilo za vrijeme mira, krize ili rata. Memorandum o razumijevanju o strateškom zračnom prijevozu potpisan je u lipnju 2004. godine, što će Ukrajini omogućiti pružanje značajnog doprinosa NATO-ovoj sposobnosti prevoženja tereta nestandardnih dimenzija.

Širok spektar PfP-ovih aktivnosti i vojnih vježbi, kojima je Ukrajina ponekad domaćin, dopušta obuku vojnog osoblja za mirovne operacije i stjecanje neposrednog iskustva u radu s oružanim snagama zemalja članicaNATO-a i ostalih partnera. Viši ukrajinski časnici redovito sudjeluju na tečajevima na NATO Visokom učilištu za obranu u Rimu (Italija) i u NATO Učilištu u Oberammergauu (Njemačka). Kontakti s navedenim institucijama bili su ključni u oblikovanju novog multinacionalnog profesorskog kadra na ukrajinskoj Akademiji za obranu.

Suradnja na području naoružanja

Tehnička suradnja između Ukrajine i NATO-a na području naoružanja ima za cilj jačanje interoperabilnosti između obrambenih sustava za pomoć ukrajinskom doprinosu sudjelovanju u mirovnim operacijama. Sa suradnjom se krenulo kada je Ukrajina pristupila PfP-ovom programu i započela sudjelovanje u nizu radnih skupina za naoružanje koje se sastaju u okviru Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD) – višeg NATO-ovog tijela koje prepoznaje mogućnosti za suradnju između zemalja na području nabave obrambene opreme, stavljajući poseban naglasak na tehničke standarde. Združena radna skupina, koja se po prvi puta sastala u ožujku 2004. godine, podržava daljnji razvoj suradnje na ovom području.

Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja

Prostori zapadne Ukrajine podložni su jakim poplavama; NATO zemlje i drugi partneri pružili su pomoć nakon katastrofalnih poplava 1995.,1998. i 2001. godine. Od 1997. godine u skladu s memorandumom o razumijevanju o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja i pripravnosti za katastrofe, osnovni je cilj suradnje pružiti pomoć Ukrajini u što boljoj pripravnosti za slučaj izvanrednih stanja te u djelotvornijem nošenju s posljedicama istih. PfP-ove vježbe, poput one održane u ukrajinskoj regiji Trans-Karpatiji u rujnu 2000.

235

236

godine pomažu pri testiranju postupaka rješavanja posljedica katastrofa (disaster relief). S projektom se krenulo 2001. godine obuhvaćajući susjedne zemlje s ciljem razvitka djelotvornog sustava upozorenja o poplavama i odgovora na katastrofe za područje rijeke Tise. PfP vježbe također pomažu i razvitak planova i djelotvornih sposobnosti obrane od katastrofa u slučaju ostalih prirodnih nepogoda poput lavina, potresa, ili nesreća uzrokovanih ljudskim čimbenikom, ili terorističkih napada toksičnim, kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim tvarima.

Pitanja vezana za znanost i okolišUkrajina je svoje sudjelovanje u NATO znanstvenim programima započela

1991. godine, a rad je pojačala ustrojavanjem Zajedničke radne skupine za suradnju u znanosti i okolišu. Tijekom godina, uz Ukrajinu je prednjačila jedino Rusija u pogledu korištenja NATO-ove potpore u obliku dotacija za znanstvenu suradnju. Osim primjene znanosti u borbi protiv terorizma i novih prijetnji, u skladu s novim smjerom NATO-ovih znanstvenih programa, ukrajinski prioriteti za područja suradnje obuhvaćaju informacijske tehnologije, mikrobiologiju i biotehnologiju, nove materijale, zaštitu okoliša, te racionalno iskorištavanje prirodnih resursa. Suradnja na području okoliša poglavito je usredotočena na probleme djelovanja obrambenog sektora na okoliš. NATO je također sponzorirao i nekoliko projekata za pružanje osnovne infrastrukture računalnoj mreži između ukrajinskih znanstvenih zajednica te njihovo povezivanje na internet.

Odnosi s javnošćuParalelno s napredovanjem Pojačanog dijaloga, za ukrajinsku će vladu biti

od iznimne važnosti uvjeriti Ukrajince da je njezin ambiciozni program reformi i aspiracija za članstvo u NATO-u od najboljeg interesa za njihovu zemlju. Jasno je da su mnogi Ukrajinci sumnjičavi u pogledu NATO-a, te da Savez povezuju sa stereotipima Hladnog rata. Stoga je Savez, kao dio kratkoročnih aktivnosti dogovorenih u Vilniusu, ponudio svoju pomoć ukrajinskim vlastima u podizanju svijesti ukrajinskog naroda o tome što je NATO danas, te u pojašnjavanju odnosa NATO - Ukrajina. Poticanjem pučanstva na nove poglede prema Savezu, omogućilo bi im otkriti kako se NATO promijenio od kraja Hladnog rata i razvio nova partnerstva širom euroatlantskog područja s ciljem rješavanja novih izazova, uključujući strateški odnos s Rusijom. Ukrajinska se javnost mora bolje upoznati s programom dijaloga kao i s praktičnom, uzajamno korisnom suradnjom NATO-a i Ukrajine, koja je u posljednjih nekoliko godina, dobro uhodana na brojnim područjima. Ovo zajedničko iskustvo suradnje, bit će čvrsta osnova za daljnje produbljenje odnosa NATO - Ukrajina u godinama koje dolaze.

POGLAVLJE 26

SURADNJA SA ZEMLJAMA MEDITERANAI ŠIREG BLISKOG ISTOKA

NATO razvija uska sigurnosna partnerstva sa zemljama mediteranskog područja i šireg Bliskog istoka. To ujedno označava i pomak u prioritetima Saveza prema većoj angažiranosti u ovim strateški iznimno važnim regijama, čija su sigurnost i stabilnost izravno povezani sa sigurnošću i stabilnošću euroatlantskog područja.

Aktualni napori povećanja dijaloga i suradnje sa zemljama spomenutih regija, proizlaze iz dviju ključnih odluka donesenih na NATO-ovom sastanku na vrhu u Istambulu, u lipnju 2004. godine. Zemlje sudionice u NATO-ovom Mediteranskom dijalogu, s kojim se krenulo 10 godina ranije, bile su pozvane s ciljem uspostave ambicioznijeg i proširenijeg partnerstva. Paralelno s tim, pokrenuta je i nova, zasebna, ali komplementarna Istambulska inicijativa o suradnji koja je imala za cilj obuhvatiti zemlje šireg Bliskog istoka s preporukom jačanja sigurnosti i stabilnosti njegujući obostrano korisne bilateralne odnose.

Gradnja mostova s mediteranskim područjem i Bliskim istokom od jednake je važnosti za NATO kao i prevladavanje nasljeđa podjele Istoka i Zapada devedesetih godina. Riječ je o izazovima drugačijeg tipa, ali ništa manje zahtjevnijim. Međutim, onda kao i sada, prevladavanje predrasuda i iskrivljenih slika stvarnosti, te izgradnja povjerenja i tolerancije zahtijevaju velik napor.

Značaj sigurnosti i stabilnosti u spomenutim regijama

Postoji nekoliko razloga zašto je promicanje dijaloga i njegovanje stabilnosti i sigurnosti u Sjevernoj Africi i širem Bliskom istoku od iznimne važnosti za NATO. Jedan od njih je i činjenica da su brojni izazovi sigurnosti današnjice - terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje, nefunkcionirajuće države (failed states) i međunarodni organizirani kriminal - zajednički i zemljama članicama NATO-a i zemljama ovih regija. Stoga je potrebno zajedničko djelovanje. Štoviše, noseći se s ovim izazovima, NATO se uključuje i u područja izvan Europe, kao što je primjerice, pružanje sigurnosne pomoći u Afganistanu, pomorska, protuteroristička operacija na Mediteranu ili misija obuke u Iraku (vidi IV. dio). Od značaja je raspraviti ovakve procese sa zemljama mediteranske regije i šireg Bliskog istoka.

237

238

Zabrinjavajući je i potencijal za nestabilnost u ovim regijama, kao posljedica mnogih neriješenih političkih, socijalnih i ekonomskih problema. Izraelsko-palestinski sukob na Bliskom istoku i dalje ostaje glavni izvor napetosti. Napredak prema trajnom i cjelovitom rješenju ovog sukoba morao bi biti prioritet zemalja u regiji, kao i međunarodne zajednice u cjelini. Budući da NATO nije uključen u mirovni proces na Bliskom istoku, Savez podržava ciljeve «Road Map» inicijative, kojom se iznose koraci potrebni za postizanje trajnog rješenja sukoba, podržavane od dviju strana izravno uključenih i četvorke (Quartet) koju čine Europska unija, Rusija, Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Američke Države.

Energetska sigurnost je drugi problem gdje skoro 65 posto europskog uvoza nafte i prirodnog plina prolazi Sredozemljem. Sigurno i stabilno okružje na mediteranskom području nije samo od važnosti za zapadne zemlje koje uvoze, već i za proizvođače energije mediteranske regije, kao i za sve zemlje kroz koje se prevoze nafta i plin.

Mediteranski dijalogNATO-ov Mediteranski dijalog (Mediterranean Dialogue) pokrenut je 1994.

godine od strane Sjevernoatlantskog vijeća kako bi se pridonijelo regionalnoj sigurnosti i stabilnosti, postiglo bolje međusobno razumijevanje, te prekinule predrasude o NATO-ovoj politici i ciljevima prema zemljama dijaloga. Tijekom godina broj je zemalja sudionica porastao: Egipat, Izrael, Mauritanija, Maroko i Tunis priključili su se 1994. godine. Jordan je učinio to isto godinu dana kasnije, a Alžir 2000. godine.

Dijalog odražava stav Saveza da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju. Taj stav činio je sastavni dio NATO-ove prilagodbe na posthladnoratovsko sigurnosno okružje i predstavlja važan element politike Saveza o otvorenosti i suradnji.

Isprva je NATO namjeravao stvoriti forum za izgradnju povjerenja i transparentnosti u kojem bi Saveznici imali priliku naučiti više o sigurnosnim pitanjima zemalja dijaloga, te otkloniti iskrivljena shvaćanja o politici i ciljevima NATO-a. Budući da su političke rasprave od tada postale učestalije i intenzivnije, i dijalogu je dano više strukture i mogućnosti za konkretniju suradnju.

Pokretanje Mediteranskog dijaloga, te njegov kasniji razvoj temelji se na važnim značajnim načelima:

• Razvoj dijaloga temelji se na zajedničkom vlasništvu. Ono obuhvaća poštivanje određenih regionalnih, kulturoloških i političkih situacija svake mediteranske zemlje partnera ponaosob, te uzima spomenute čimbenike u obzir u kontekstu dijaloga. Jasno je da se dijalog mora

239

shvatiti kao dvosmjerna ulica u kojoj zemlje partneri zajednički sudjeluju u izgradnji suradnje. Temelji se na iskustvu i vrijednostima stečenima iz NATO-ovog razvoja odnosa s ostalim partnerima.

• Dijalog napreduje u pogledu sudjelovanja i sadržaja. Ova fleksibilnost dopušta porast broja zemalja dijaloga, te razvoj sadržaja dijaloga.

• Svim mediteranskim partnerima ponuđeno je ravnopravno sudjelovanje u djelatnostima suradnje i raspravama s NATO-om. Na zemljama sudionicama dijaloga je da same odrede razinu i intenzitet sudjelovanja, ostavljajući istovremeno dovoljno prostora za vlastitu različitost. Ovakav ravnopravni okvir okosnica je dijaloga i ključ njegovog razvoja.

• Namjera dijaloga jest jačati i nadopunjavati ostala međunarodna nastojanja poput Barcelonskog procesa Europske unije (Euromediteransko partnerstvo) i Mediteranske inicijative Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.

Dijalog ima i političku i praktičnu dimenziju.

Politička dimenzija

Političku stranu dijaloga sačinjavaju redoviti bilateralni sastanci individualnih zemalja sudionica dijaloga i zemalja članica NATO-a, kao i multilateralni zajednički sastanci svih sedam sudionica dijaloga sa zemljama članicama NATO-a. (Unutar NATO-a bilateralni sastanci označuju se kao «NATO+1», a oni koji uključuju sve sudionike «NATO+7» sastanci.) Svi se odvijaju na razini veleposlanika i na radnim razinama. Politički dijalog obuhvaća i multilateralne konferencije na razini veleposlanika, te posjete viših dužnosnika.

Politička savjetovanja s individualnim sudionicama dijaloga odvijaju se godišnje na veleposlaničkoj i radnim razinama. Ove rasprave pružaju mogućnost za izmjenu mišljenja i stavova o nizu pitanja važnih za sigurnosnu situaciju na Mediteranu, kao i daljnji razvoj političkih i praktičnih dimenzija suradnje dijaloga.

Odluka iz Istambula o ambicioznijem i širem okviru Mediteranskog dijaloga zahtijeva jačanje političkog dijaloga, uključujući i organiziranje ministarskih sastanaka i mogućnosti što ranijeg usvajanja zajedničke političke deklaracije. 8. prosinca 2004.godine, ministri vanjskih poslova NATO-a i zemalja sudionica dijaloga sastali su se po prvi puta na razini ministara na radnoj večeri održanoj u znak obilježavanja desete obljetnice dijaloga.

240

Na sastanku je naglašen zajednički stav zemalja sudionica o potrebi jačanja javne diplomacije s ciljem izgradnje pozitivnije slike, većeg povjerenja i boljeg razumijevanja NATO-ove politike i ciljeva među zemljama mediteranske regije. Kao sastavni dio ovog procesa, odražavajući novu dinamiku dijaloga, krajem 2004. godine i početkom 2005. godine, Glavni tajnik NATO-a susreo se s ministrima i čelnicima vlada i država prilikom niza premijernih posjeta zemljama sudionicama dijaloga.

Praktična dimenzija

Mediteranski dijalog također potiče i praktičnu suradnju. Od 1997. godine, uspostavljen je Godišnji radni program (Annual Work Programme) koji obuhvaća seminare, radionice, te ostale praktične aktivnosti. Kasnije je isti program proširen kako bi se mogao obuhvatiti sve veći broj aktivnosti proširen na 21 područje suradnje, pokrivajući posebice područja informatike, znanosti i okoliša, planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, nadzora kriznih situacija, obrambene politike i strategije, granične sigurnosti, malokalibarskog i lakog oružja, humanitarnih akcija protiv mina, obrambene reforme i ekonomije obrane, kao i konzultacije o terorizmu i proliferaciji oružja za masovno uništenje.

Vojna dimenzija Godišnjeg radnog programa podrazumijeva poziv zemljama dijaloga na praćenje i sudjelovanje u NATO-ovim i PfP-ovim vojnim vježbama, na pohađanje tečajeva i ostalih akademskih aktivnosti održavanih u NATO Učilištu u Oberammergauu (Njemačka), i na NATO Visokom učilištu u Rimu (Italija), te na posjete ostalim NATO-ovim vojnim tijelima.

Vojni program nadalje obuhvaća posjete lukama NATO-ovih Stalnih pomorskih snaga, obuke instruktora na licu mjesta od strane pokretnih timova instruktora, te posjete NATO-ovih stručnjaka u svrhu procjene mogućnosti daljnje suradnje na vojnom području. Konzultativni sastanci vojnih predstavnika NATO-a i sedam zemalja sudionica Mediteranskog dijaloga na temu vojnog programa, održavaju se dvaput godišnje. U ranim fazama jačanja dijaloga, prvi službeni sastanak NATO Vojnog odbora na razini načelnika obrane i sedam zemalja sudionica dijaloga održan je u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, u prosincu 2004. godine. Rasprave su obuhvatile snažan naglasak na potrebu djelotvorne razmjene protuterorističkih obavještajnih informacija, te načina olakšavanja suradnje kako bi se isto postiglo.

Praktična suradnja između NATO-a i zemalja Mediteranskog dijaloga jasno je izražena prošlim i sadašnjim doprinosima Egipta, Jordana i Maroka NATO-ovim mirovnim operacijama u okviru Provedbenih snaga (IFOR) i Stabilizacijskih snaga (SFOR) u Bosni i Hercegovini, te Snaga za Kosovo (KFOR).

241

Put prema istinskom partnerstvu

Mjere za jačanje suradnje sa zemljama Mediteranskog dijaloga predstavljene su na NATO-ovim sastancima na vrhu u Washingtonu (1999.) i Pragu (2002.). Na sastanku na vrhu u Istambulu 2004. godine, s dijalogom se krenulo korak naprijed s ciljem njegovog podizanja na razinu istinskog partnerstva.

Uzimajući u obzir činjenicu da su porasle mogućnosti za djelotvornu suradnju sa zemljama dijaloga, čelnici su Saveza iznijeli prijedlog o ambicioznijem i proširenijem partnerstvu. Namjera ove odluke bila je uzeti u obzir interese zemalja dijaloga i oslanjati se na iskustva i sredstva NATO-a razvijena u okvirima ostalih partnerstava. Pritom bi najvažniji ciljevi Mediteranskog dijaloga ostali nepromijenjeni, ali s razvojem praktičnih oblika suradnje kao fokusom za budućnost. Posebni ciljevi imaju za svrhu jačanje političkog dijaloga, postizanje interoperabilnosti (odnosno poboljšanje sposobnosti vojske zemalja dijaloga za rad sa snagama NATO-a), te doprinos u borbi protiv terorizma i suradnju na području obrambenih reformi.

Svrha prijedloga je jačanje i širenje praktične suradnje na nizu prioritetnih područja kao što su: zajedničko nastojanje na što boljem pojašnjenju transformacije NATO-a i njegovih napora u ostvarivanju suradnje; promicanje vojno-vojnih oblika suradnje s ciljem postizanja interoperabilnosti; proširenje prostora za sudjelovanje vojnih snaga zemalja dijaloga u NATO-ovim operacijama odgovora na krize poput pružanja humanitarne pomoći i pomoći u slučaju katastrofa, potrage i akcije spašavanja te mirovnih operacija; promicanje demokratskog nadzora oružanih snaga i transparentnosti u obrambenom planiranju i budžetiranju; borba protiv terorizma, primjerice djelotvornom izmjenom obavještajnih podataka i suradnjom u kontekstu NATO-ovih pomorskih, protuterorističkih mjera na Mediteranu; doprinošenje NATO-ovom radu glede prijetnji oružjem za masovno uništenje; promicanje suradnje u sferi granične sigurnosti, primjerice povezano s borbom protiv terorizma ili sa suzbijanjem širenja malokalibarskog i lakog oružja, te krijumčarenjem; jačanje suradnje u planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja, obuhvaćajući i mogućnost traženja pomoći od strane Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe smještenog u glavnom sjedištu NATO-a u slučaju katastrofe za mediteranske partnere.

Nastoji se ostvariti suradnja i na nizu ostalih pitanja koja podrazumijevaju nadzor zračnog prometa, naoružanje, pojmovne obrambene i sigurnosne aspekte, obrambenu reformu i ekonomiju obrane, pitanja znanosti i okoliša, logistiku, zdravstvena pitanja, meteorološka pitanja, oceanografiju, standardizaciju, vježbe i obuku, vojnu izobrazbu, uvježbavanje i doktrinarna pitanja.

242

Pojačana suradnja mogla bi obuhvatiti veće korištenje mehanizama poput politike zakladnih fondova koja je pružila potporu projektima kao što su uništenje mina i drugog streljiva u nizu zemalja sudionica programa Partnerstva za mir, razvoju akcijskog plana i individualnih programa suradnje, i većim mogućnostima za sudjelovanje u programima izobrazbe i obuke, te vježbama. Zahtijevat će se i postupak za odgovarajuće zakonske i sigurnosne mjere i dogovore udruživanja za olakšavanje potpunog uključivanja mediteranskih partnera u spomenute aktivnosti.

Istambulska inicijativa o suradnji

U zasebnom, ali međusobno nadopunjavajućem pothvatu na sastanku na vrhu u lipnju 2004. godine, Savez je pokrenuo Istambulsku inicijativu o suradnji, te pozvao sve zainteresirane zemlje šireg Bliskog istoka na sudjelovanje, započevši sa zemljama članicama Vijeća za suradnju Perzijskog zaljeva (Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati). Do polovine 2005. godine, Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su prihvatili poziv i Savez se nada da će njihov primjer slijediti i ostale zemlje. Cilj je njegovanje zajedničkih bilateralnih odnosa sa zemljama regije kao načina jačanja regionalne sigurnosti i stabilnosti, s posebnim naglaskom na praktičnu suradnju na području obrane i sigurnosti. Ključni prioriteti su borba protiv terorizma i suzbijanje širenja oružja za masovno uništenje. Inicijativa nadopunjuje druge međunarodne procese i inicijative vezane za ovo područje uključujući i NATO-ov paralelni no različit Mediteranski dijalog, te ona pritom ne preslikava već postojeće procese niti teži stvaranju političke rasprave o pitanjima za koja su prikladniji drugi forumi.

Inicijativa je otvorena onim zainteresiranim zemljama u regiji koje podržavaju njene ciljeve te su voljne razvijati i provoditi dogovorene radne planove u skladu s vlastitim idejama i prijedlozima. Kada je riječ o Mediteranskom dijalogu, on se temelji na načelu zajedničkog vlasništva što podrazumijeva potpuno poštivanje zajedničkih interesa NATO-a i zemalja sudionica, uzimajući u obzir njihovu različitost i posebne potrebe. Inicijativa će biti usredotočena na praktičnu suradnju na definiranim područjima gdje NATO može stvoriti «dodanu vrijednost» - odnosno na područjima gdje može ekspertizom i iskustvom pomagati stvaranje mogućnosti za doprinos dugotrajnom miru i sigurnosti u regiji kroz oblike suradnje koji u ostalim kontekstima nisu dostupni.

Praktična provedba ove inicijative temeljit će se na posebnim aktivnostima koje uključuju različite oblike suradnje i pomoći, primjenjujući naučeno gradivo i odgovarajuće mehanizme i sredstva prenesena iz drugih NATO-ovih inicijativa poput Partnerstva za mir i Mediteranskog dijaloga.Takve aktivnosti, skrojene prema individualnim potrebama, mogu uključivati konzultacije po pitanju

obrambenih reformi, proračuna i planiranja i civilno-vojnih odnosa; vojno-vojnu suradnju sa svrhom poboljšanja interoperabilnosti kroz sudjelovanje u odabranim vježbama izobrazbi, te programima obuke; individualno sudjelovanje u NATO-ovim mirovnim operacijama; borbu protiv terorizma razmjenom informacija i pomorskom suradnjom; pružanje potpore Savezu u suzbijanju prijetnje oružjem za masovno uništenje; promicanje suradnje u sferi granične sigurnosti glede borbe protiv terorizma ili suzbijanja širenja malokalibarskog i lakog oružja i ilegalnog prometa; te suradnju u područjima vezanima uz planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

NATO je razvio program praktičnih aktivnosti u ovim važnim područjima što čini temelj individualnih radnih planova za zajednički razvoj i provedbu sa zainteresiranim zemljama.

Kao i u slučaju Mediteranskog dijaloga, preduvjet za uspjeh inicijative je razvoj osjećaja da su ciljevi i aktivnosti zemalja regije njihovi vlastiti. Prihvaćajući ovaj preduvjet, NATO je u lipnju 2004. godine izdao dokument koji se odnosi na potrebu jasnog shvaćanja NATO-a i ciljeva inicijative među vladama i oblikovateljima javnog mišljenja u zemljama sudionicama. Njime se predlaže stavljanje naglaska na zajedničko nastojanje javne diplomacije i procesa redovnog konzultiranja kako bi se osiguralo da se o mišljenjima zemalja sudionica vodi računa kako se inicijativa bude postupno razvijala i provodila.

243

POGLAVLJE 27

SURADNJA SA ZEMLJAMA JUGOISTOČNE EUROPE

Sukob i nestabilnost na Balkanu tijekom devedesetih predstavljali su izravnu prijetnju interesima sigurnosti zemalja članica NATO-a i široj europskoj sigurnosti i stabilnosti. Stoga je Savez krenuo s operacijama potpore miru i operacijama upravljanja krizama prvo u Bosni i Hercegovini, a potom na Kosovu te u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* (vidi IV. dio).

Kosovska je kriza 1999. godine potaknula međunarodnu zajednicu na preispitivanje svoje angažiranosti na tom području, te na prihvaćanje obuhvatnijeg pristupa poticanju sigurnosti i stabilnosti. To se očitovalo pokretanjem NATO-ove Inicijative za Jugoistočnu Europu kao i Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu. Od tog vremena, NATO-ov se doprinos u izgradnji sigurnosti i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi od mirovne operacije proširio u promicanje sigurnosne suradnje u regiji.

Inicijativa za Jugoistočnu EuropuNATO-ova Inicijativa za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative,

SEEI) pokrenuta je na sastanku na vrhu u Washingtonu, u travnju 1999. godine, s ciljem promicanja regionalne suradnje i dugotrajne sigurnosti i stabilnosti u regiji.

Inicijativa se temelji na četiri stupa: Konzultativni forum za sigurnosna pitanja Jugoistočne Europe1; otvorena Ad Hoc Radna skupina (Ad Hoc Working Group, AHWG) za regionalnu suradnju u Jugoistočnoj Europi pod nadležnošću Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC); radni mehanizmi Partnerstva za mir (PfP); i ciljani programi sigurnosne suradnje za zemlje regije.

Konzultativni forum se po prvi puta sastao tijekom NATO-ovog sastanka na vrhu u Washingtonu, a potom na razini veleposlanika u glavnom sjedištu NATO-a. Konzultativni forum trenutno obuhvaća zemlje članice NATO-a, četiri jugoistočnoeuropske partnerske zemlje (Albanija, Hrvatska, Moldova i bivša jugoslavenska Republika Makedonija*), te Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, koje još nisu dijelom EAPC-a ili Partnerstva za mir.

1 Pakt o stabilnosti pokrenula je Europska unija u svibnju 1999. godine. Potom je i službeno usvojen na međunarodnoj konferenciji u Kölnu (Njemačka) 10. lipnja 1999. godine i stavljen pod okrilje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Svrha mu je pridonijeti trajnom miru, blagostanju i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi putem cjelovitog i usklađenog djelovanja, okupljajući zemlje iz regije i druge zainteresirane države i organizacije kadre pružiti doprinos. On uspostavlja posebne mehanizme za koordinaciju zajedničkih aktivnosti.

245

246

EAPC-AHWG je prepoznao ideje o promicanju regionalne suradnje koju je potrebno razvijati. Te su ideje uključene u niz aktivnosti oblikovanih prema modelu aktivnosti koji se provodi pod NATO-ovim programom Partnerstva za mir.

Metodologija inicijative PfP-a se koristi za obrađivanje brojnih pitanja koja su od značaja za Jugoistočnu Europu, poput transparentnosti u obrambenom planiranju, upravljanja krizama i upravljanja sustavom obrane. Aktivnosti poput radionica o ovim pitanjima oblikovane su tako da se odnose na cijelu regiju. Neke od aktivnosti vode zemlje sudionice iz regije potpomognute NATO-om, a druge sam NATO. S namjerom međusobnog nadopunjavanja, oni pomažu promicanje stabilnosti kroz regionalnu suradnju i integraciju.

Za koordinaciju regionalnih projekata uspostavljena je Skupina za upravljanje sigurnosnom suradnjom za Jugoistočnu Europu (South East Europe Security Cooperation Steering Group, SEEGROUP). Skupina se redovito sastaje u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu i velikim je dijelom usredotočena na širenje uloge zemalja sudionica u upravljanju regionalnim projektima i u provedbi godišnjeg Akcijskog plana. Projekti uključuju komparativnu studiju strategija nacionalne obrane zemalja regije (SEESTUDY); razmjenu policijsko-vojnih informacija, te drugih informacija o ranom upozorenju, sprječavanje sukoba i upravljanje kriznim situacijama (SEECHANGE); rad na smanjenju širenja i jačem nadzoru malokalibarskog i lakog oružja; upravljanje granicama i sigurnost; potporu obrambenoj reformi; poboljšanje suradnje u jačanju protuterorističkih sposobnosti (SEEPRO); aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja; i uspostavu pristupa radionice (clearing-house) za razmjenu informacija iz područja sigurnosti.

Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora izrazile su želju za priključenjem programu Partnerstva za mir. NATO je spreman poželjeti im dobrodošlicu kao zemljama partnerima u trenutku kada ispune niz uvjeta, poput potpune suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju - uhićenje i isporučenje sudu optuženika za ratne zločine - i ključnih obrambenih reformi. Kako bi se ovim zemljama pomoglo u provedbi potrebnih reformi, 1997. godine je osnovan poseban Program sigurnosne suradnje s Bosnom i Hercegovinom, u lipnju 2004. godine krenulo se s nizom «Mjera za suradnju sa Srbijom i Crnom Gorom», a u srpnju 2004. godine pokrenut je Poseban program suradnje.

NATO nudi savjete i stručnost po pitanju preobuke viška časničkog kadra kao dio strukture preustroja oružanih snaga. To predstavlja NATO-ov projekt koji se provodi u okviru Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu u suradnji sa Svjetskom bankom i ostalim donatorima. Isti je projekt primijenjen na Bugarsku i Rumunjsku tijekom njihovih priprema za pristup NATO-u. Do sredine 2002. godine, više od 5000 vojnih časnika iskoristilo je program preobuke. Isti proces je stoga bio proširen na druge zemlje zapadnog Balkana, primjerice Albaniju,

247

Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, i bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*. Ovim je pružena prilika novim članicama NATO-a koje su sudjelovale u ovom projektu da postanu davatelji ekspertize ostalim zemljama partnerima. Pokrenut je i rad na zatvaranju vojnih objekata u Jugoistočnoj Europi, te njihova prenamjena za civilne potrebe.

VIII. DIO

NATO-EU ODNOSI

POGLAVLJE 28 Strateško partnerstvo NATO-a i Europske unije

251

POGLAVLJE 28

STRATEŠKO PARTNERSTVO NATO-A I EUROPSKE UNIJE

Od svog začetka i NATO i Europska unija pridonose održavanju i jačanju sigurnosti i stabilnosti u zapadnoj Europi. NATO teži ostvarenju ovog cilja ulogom jakog i obrambenog političkog i vojnog saveza, a od vremena završetka Hladnog rata, razvijanjem ostalih partnerstava i proširenjem članstva, jača sigurnost u širem euroatlantskom području. Europska unija jača stabilnost promicanjem gospodarske i političke integracije isprva među zapadnoeuropskim zemljama, a potom i pružanjem dobrodošlice novim zemljama članicama. Kao posljedica procesa proširenja članstava obaju organizacija, velik broj europskih zemalja postao je dijelom novih strujanja političkog i ekonomskog razvoja Europe, a mnoge su postale i članicama obiju organizacija.

Sve do 2000. godine, između NATO-a i Europske unije nije postojao nikakav službeni odnos. Prije toga, tijekom devedesetih godina, Zapadnoeuropska unija (Western European Union, WEU) je djelovala kao svojevrsni most između NATO-a i onih europskih zemalja koje su težile izgradnji snažnijeg Europskog obrambenog i sigurnosnog identiteta unutar NATO-a.

Stanje se iz korijena promijenilo 1999. godine kada su čelnici EU-a, u kontekstu sukoba na Balkanu, u okviru Europske unije odlučili u suradnji s NATO-om razviti Europsku obrambenu i sigurnosnu politiku, te preuzeti odgovornost za većinu funkcija koje je do tada obavljala Zapadnoeuropska unija. Sljedeće su godine NATO i Europska unija započeli sa zajedničkim radom kako bi razvili okvir za suradnju i konzultacije. Iz toga je proizašao razvoj strateškog partnerstva (NATO-EU Deklaracija o europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici - NATO-EU Declaration on the European Security and Defence Policy, ESDP) između dviju organizacija, te dogovori «Berlin Plus», koji nude pristup zajedničkim sredstvima i sposobnostima NATO-a i mogućnostima za vojne operacije predvođene Europskom unijom.

Spomenutim novonastalim odnosima uspostavljen je temelj za razvoj NATO-EU suradnje na području upravljanja kriznim situacijama na Balkanu, kao i za razvoj suradnje na ostalim područjima.

Razvoj odnosa NATO-EU

Razdoblje Hladnog rata

Unatoč zajedničkim ciljevima i interesima na mnogim područjima, istovremen razvoj NATO-a i Europske unije tijekom razdoblja Hladnog rata bio je obilježen jasnom podjelom uloga i odgovornosti, te nepostojanjem ikakvog službenog ili neslužbenog institucionalnog odnosa među njima. Dok je strukturna osnova za posebnu sigurnosnu i obrambenu ulogu Europe postojala u obliku Zapadnoeuropske unije (WEU) osnovane 1948. godine, praktična strana zapadnoeuropske sigurnosti bila je isključivo u rukama NATO-a. U okviru svoje uloge, WEU je poduzimala niz određenih zadaća, koje su se uglavnom odnosile na poslijeratne dogovore o kontroli oružja u zapadnoj Europi. Medutim, domet djelovanja WEU-a je bio ograničen i njeno članstvo nije bilo istovjetno članstvu Europske unije.

S ovakvom institucionalnom pozadinom, kada su počela nicati pitanja o potrebi pravičnije podjele tereta europske sigurnosti između dviju strana Atlantika, ona su se raspravljala na bilateralnoj, političkoj razini. Velik broj inicijativa koje su dolazile od strane europskih zemalja članica NATO-a, bile su poduzimane s namjerom uvjeravanja Sjedinjenih Američkih Država o razini europske predanosti ideji sigurnosti i obrane. Medutim, nisu postojali nikakvi multilateralni ili institucionalni dogovori za razvoj nezavisnih struktura izvan okvira Saveza.

Suradnja NATO-WEU i razvoj Europskog obrambenog i sigurnosnog identiteta

Početkom devedesetih postalo je jasno da će europske zemlje morati preuzeti veću odgovornost za zajedničku sigurnost i obranu. Preraspodjela ravnoteže odnosa između Europe i Sjeverne Amerike bila je značajna iz dva razloga: prvi je ponovna podjela ekonomskog tereta koji osigurava trajnost europske sigurnosti, a drugi, pružanje slike postupne pojave snažnijeg i integriranijeg Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta u okviru europskih institucija, te uvjerenje mnogih zemalja članica EU-a o potrebi razvijanja sposobnosti Europe za vojno djelovanje u onim okolnostima u kojima NATO vojno ne sudjeluje.

Pojava ovih novih pogleda na probleme sigurnosti europskog područja uvelike je bila uvjetovana sukobima na zapadnom Balkanu tijekom devedesetih. Nemogućnost Europe da intervenira u sprječavanju ili razrješenju sukoba, dovela je do zajedničke svijesti da Europska unija mora nešto učiniti glede neravnoteže između vlastite dalekosežne ekonomske moći s jedne strane, i

252

ograničene političke snage s druge. Mnogima je postalo jasno da je koordinirane diplomatske napore za prekid sukoba političkim sredstvima potrebno u nuždi pojačati uvjerljivom vojnom moći. Ovo je dovelo do veće predanosti Europske unije, tijekom devedesetih, razrješenju sukoba i upravljanju kriznim situacijama izvan svojih teritorijalnih granica.

Značajan korak u ovom smjeru napravljen je 1992. godine Ugovorom iz Maastrichta koji sadrži dogovor čelnika EU-a o razvoju Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (Common Foreign and Security Policy, CFSP) «uključujući mogući okvir za razvitak obrambene politike koja bi s vremenom mogla dovesti do zajedničke obrane». Kao sastavni dio razvoja Europske unije, od Zapadnoeuropske unije se tražilo tumačenje i provođenje odluka i aktivnosti Europske unije s obrambenim implikacijama. Ova inicijativa razvitka europskih sposobnosti obrane putem Zapadnoeuropske unije, kasnije je nastavljena na osnovu EU Sporazuma iz Amsterdama iz 1997. godine. Sporazum je stupio na snagu u svibnju 1999. godine, obuhvaćajući takozvane WEU Petersberške zadaće - humanitarne akcije traganja i spašavanja, mirovne misije, zadaće upravljanja kriznim situacijama uključujući nametanje mira, te zaštitu okoliša - pružajući na taj način osnovu za operativni razvoj zajedničke europske obrambene politike.

U istom vremenskom razdoblju, na NATO-ovom sastanku na vrhu u Bruxellesu 1994. godine, donesena je odluka o razvoju Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta u okviru NATO-a. Ona je rezultirala predstavljanjem praktičnih dogovora o mogućnosti pružanja pomoći Saveza europskim vojnim operacijama koje provodi Zapadnoeuropska unija1. Odluke kojima se težilo jačanju ovog projekta donesene su od strane Saveza na narednim sastancima NATO-ovih ministara vanjskih poslova i obrane, u Berlinu i Bruxellesu u lipnju 1996. godine, te u Madridu na NATO-ovom sastanku na vrhu.

Na ovaj se način Zapadnoeuropska unija istovremeno razvijala kao obrambeni dio Europske unije i kao sredstvo jačanja europskog potpornja NATO-a. Europske su zemlje članice NATO-a uvidjele da se u procesu postizanja istinskih europskih vojnih sposobnosti trebaju izbjegavati sva nepotrebna dupliciranja zapovjednih struktura, osoblja za planiranje i vojnih sredstava te sposobnosti koje već postoje u okviru NATO-a. Štoviše, takvim pristupom jačao bi se europski doprinos misijama i akcijama Saveza, odgovarajući istovremeno na cilj Europske unije o razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, kao i na cjelokupnu potrebu veće ravnoteže unutar transatlantskog partnerstva.

1 Ovim je aranžmanima obuhvaćeno nekoliko odredbi koje su iznesene u Završnoj izjavi iz lipnja 1996. Radi se o dostupnosti sredstava Saveza za WEU, razradi prikladnih europskih dogovora o zapovijedanju unutar NATO-a koji su u stanju zapovijedati i provoditi operacije pod vodstvom WEU-a, te o konceptu Kombiniranih združenih namjenskih snaga (Combined Joint Task Forces), sa zadaćom pružanja fleksibilnijih i rasporedivijih snaga koje su u stanju odgovoriti novim zahtjevima svih misija Saveza, kao i odvojiva ali ne i odvojena mobilna zapovjedništva za moguću uporabu WEU-a.

253

254

Sklopljeni dogovori o suradnji NATO-WEU od 1991. do 2000. godine položili su temelje za budući razvoj NATO-EU odnosa. Praktično gledajući, namjena je ovih dogovora bila svojevrsno jamstvo da u slučaju krize, u čijem rješavanju Savez odluči ne sudjelovati, a Zapadnoeuropska unija da, ona može zahtijevati uporabu sredstava i sposobnosti Saveza za poduzimanje operacija pod vlastitim političkim i strateškim vodstvom.

Daljnji poticaj za razvoj ovih odnosa došao je prilikom britansko-francuskog sastanka na vrhu u St. Malou, u prosincu 1998. godine. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo složno su zaključile da Europska unija «mora imati kapacitete za autonomno djelovanje, potpomognute uvjerljivim vojnim snagama, mogućnostima odluke uporabe istih, te spremnost za uporabu, kako bi mogla djelovati u slučaju međunarodne krize». Iznesena je i zajednička izjava u kojoj su dvije zemlje objasnile svoju odlučnost za pružanjem mogućnosti Europskoj uniji u konkretizaciji ovih ciljeva.

Prijenos odgovornosti WEU-a Europskoj uniji

Novo ozračje nakon englesko-francuske inicijative pogodovalo je donošenju novih odluka. Na sastanku na vrhu u Washingtonu u travnju 1999. godine, čelnici NATO-a su pozdravili novi zamah usmjeren jačanju Europske sigurnosne i obrambene politike, potvrđujući kako će snažnija europska uloga doprinijeti vitalnosti Saveza u 21. stoljeću. Čelnici NATO-a nadalje su izjavili kako nastavak ovog procesa traži da NATO i Europska unija razviju učinkovite međusobne konzultacije, suradnju i transparentnost, nadograđujući se na već postojeće mehanizme između NATO-a i Zapadnoeuropske unije.

Također su potaknuli daljnji rad u pogledu niza načela za buduću suradnju s Europskom unijom, posebno glede uspješnog rješavanja otvorenih pitanja. Spomenuta pitanja odnose se na tri problema koja su se dugo vremena pokazala teško rješivima:

• načini osiguravanja razvoja učinkovitih konzultacija, suradnje i transparentnosti između Europske unije i Saveza, temeljem mehanizama koji su bili uspostavljeni između NATO-a i Zapadnoeuropske unije;

• sudjelovanje zemalja članica Saveza koje nisu u EU-u, u odlukama i operacijama koje bi EU mogla povesti; i

• praktični dogovori za jamstvo pristupa EU-a NATO-ovimmogućnostima planiranja, te NATO-ovim kapacitetima i sposobnostima.

Na sastanku održanom u Kölnu u lipnju 1999. godine, čelnici EU-a su pozdravili dogovor iz St. Maloa, te su se, imajući na umu Sporazum iz

255

Amsterdama koji je obuhvatio WEU-ove Petersberške zadaće, složili oko koncepta i ciljeva Europske sigurnosne i obrambene politike za Europsku uniju. Odlučeno je da će «Europskoj uniji dati mogućnosti i sposobnosti za preuzimanje odgovornosti u pogledu zajedničke europske sigurnosne i obrambene politike». Nadalje, obvezali su se osigurati učinkovite konzultacije, suradnju i transparentnost s NATO-om. Slični su stavovi ponovljeni na sljedećim sastancima Vijeća EU-a, poglavito u Helsinkiju (prosinac 1999.) i Nici (prosinac 2000.).

Na sastanku u Helsinkiju, EU Vijeće je utvrdilo «Glavne ciljeve» (Headline Goals) za članice EU-a glede razvoja vojnih sposobnosti za operacije upravljanja kriznim situacijama. Cilj je bio omogućiti Europskoj uniji da do 2003. godine rasporedi i najmanje godinu dana održi vojne snage od 60 000 vojnika za izvođenje cijelog niza gore navedenih Petersberških zadaća, u okviru vojnih operacija predvođenih Europskom unijom za slučaj potrebe djelovanja tijekom međunarodne krize gdje NATO vojno ne sudjeluje. Nadalje, Europska je unija odlučila stvoriti trajnu političku i vojnu strukturu, obuhvaćajući Politički i sigurnosni odbor, Vojno vijeće i Vojno osoblje, kako bi osigurala potrebno političko vodstvo i strateške smjernice za takve operacije. Na istom sastanku, uloga Zapadnoeuropske unije u upravljanju kriznim situacijama također je bila predana Europskoj uniji (odluka donesena na WEU-ovom Vijeću ministara u Marseillesu, u prosincu 2000.). Preostale odgovornosti WEU-a ostale su nepromijenjene i rješavaju se sa znatno smanjenom formalnom političkom strukturom i malim tajništvom.

Utemeljen na odlukama donesenima u Kölnu i Helsinkiju, Sporazum iz Nice, potpisan u prosincu 2000. godine (stupio na snagu u veljači 2003.), nudi EU-u politički okvir za vojne operacije (ESDP), te stalnu političku i vojnu strukturu.

Krajem 2000. godine, službenim prijenosom odgovornosti za donošenje EU odluka i aktivnosti s obrambenim implikacijama sa Zapadnoeuropske unije samoj Europskoj uniji, odnos između NATO-a i EU-a poprimio je novu dimenziju.

Prema strateškom partnerstvu s Europskom unijom

Kao posljedica pregovora započetih u rujnu 2000. godine, Glavni tajnik NATO-a i predsjedatelj EU-a izmijenili su u siječnju 2001. godine službena pisma radi utvrđivanja raspona suradnje i oblika «konzultacija i suradnje za pitanja od zajedničkog interesa glede sigurnosti, obrane i upravljanja kriznim situacijama, tako da se na krize može reagirati najprikladnijim vojnim odgovorom uz osiguran učinkovit sustav upravljanja».

256

Istim pismima osigurani su zajednički sastanci na različitim razinama. Propisana su godišnje dva zajednička sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a i EU-a, i najmanje tri sastanka tromjesečno na razini veleposlanika Sjevernoatlantskog vijeća i Političkog i sigurnosnog odbora EU-a (poznati kao NAC-PSC sastanci). Osim spomenutih, dvaput u tri mjeseca održavali bi se sastanci Vojnog vijeća, dok bi se sastanci podčinjenih odbora sazivali redovito. Uz navedene sastanke, pismima su propisani i sastanci na razini osoblja.

Otada su sastanci NAC-PSC postali uobičajenim obilježjem suradnje dviju organizacija. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države u rujnu 2001. godine, potaknuli su daljnje jačanje suradnje. Glavni tajnik NATO-a sudjelovao je već sljedećeg dana na raspravi EU Vijeća za opće poslove kako bi se razmotrila međunarodna situacija nakon napada. Na snazi su dobili i službeni kontakti, te međusobno sudjelovanje na sastancima.

Na Praškom sastanku na vrhu u studenom 2002. godine, čelnici NATO-a su iznova potvrdili svoju predanost jačanju suradnje NATO-a i EU-a čija se i učinkovitost pokazala tijekom zajedničkog nastojanja uspostave mira i uvjeta za razvoj na Balkanu.

U deklaraciji NATO-EU o ESDP-u objavljenoj u prosincu 2002. godine, dvije su organizacije «pozdravile strateško partnerstvo između EU-a i NATO-a na području upravljanja krizama utemeljeno na zajedničkim vrijednostima, nedjeljivosti naše sigurnosti i odlučnosti u borbi s izazovima novog stoljeća.» Nekoliko mjeseci kasnije, NATO i Europska unija dali su sadržaja strateškom partnerstvu, te su usuglašavajući niz dokumenata otvorili put zajedničkom djelovanju. Dokumentima su osigurali razmjenu povjerljivih informacija i suradnju u upravljanju krizama uključujući dogovore «Berlin Plus».

Razvoj praktične suradnje NATO-EU

Dogovori «Berlin Plus»

«Berlin Plus» dogovori utemeljeni su na saznanju da zemlje članice obaju organizacija imaju samo jednu postavu oružanih snaga, te ograničene resurse na raspolaganju. U postojećim okolnostima, a i radi izbjegavanja nepotrebnih dupliranja resursa, dogovoreno je da će EU u svojim mirovnim operacijama moći koristiti NATO-ove kapacitete i sposobnosti. Drugim riječima, dogovori omogućuju pružanje potpore NATO-a misijama predvođenima EU-om u kojima Savez kao cjelina ne sudjeluje. Oni su olakšali prijenos odgovornosti od NATO-a na EU za vojne operacije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* i Bosni i Hercegovini (vidi niže u tekstu).

257

Ovi dogovori, utemeljeni u ožujku 2003. godine, nazivaju se «Berlin Plus» jer su proizišli iz odluka donesenih u Berlinu 1996. godine, u kontekstu suradnje NATO-WEU. Glavne karakteristike dogovora «Berlin Plus» čine sljedeće sastavnice:

• osiguran pristup EU-a NATO-ovim sposobnostima planiranja osposobljenih za doprinos vojnim operacijama predvođenim EU-om;

• pretpostavka raspoloživosti unaprijed određenih NATO-ovih sposobnosti i zajedničkih sredstava za operacije predvođene EU-om;

• utvrđivanje raspona europskih opcija zapovijedanja za operacije predvođene EU-om, daljnji razvoj uloge Zamjenika vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (Deputy Supreme Allied Commander Europe, DSACEUR) kako bi u potpunosti i učinkovito preuzeo svoje europske dužnosti.

• daljnja prilagodba NATO-ovog sustava obrambenog planiranja s ciljem što sveobuhvatnijeg uključenja vojnih snaga u operacije predvođene EU-om;

• NATO-EU dogovor koji pokriva razmjenu povjerljivih informacija pod međusobnim pravilima sigurnosne zaštite;

• postupci za izdavanje, praćenje, povrat i opoziv NATO-ovih sredstava i sposobnosti;

• NATO-EU aranžmani konzultacija u kontekstu uporabe NATO-ovih sredstava i sposobnosti u EU-ovim operacijama upravljanja krizama.

Suradnja na zapadnom Balkanu

Kriza u južnoj Srbiji i nestabilna politička situacija u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* bili su središtem međunarodne pozornosti 2001. godine. Niz zajedničkih posjeta Glavnog tajnika NATO-a i visokog predstavnika Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku regiji naglasio je združenost ciljeva i predanosti između NATO-a i Europske unije po pitanju sigurnosti regije.

Na prvom službenom sastanku ministara vanjskih poslova u Budimpešti, 30. svibnja 2001. godine, Glavni tajnik NATO-a i EU predsjedatelj dali su zajedničku izjavu o zapadnom Balkanu. Nakon toga, susreli su se u Bruxellesu u prosincu 2001. godine, te u Reykjaviku u svibnju 2002 godine, radi davanja okvirne ocjene vlastite suradnje. Istaknuli su trajnu predanost jačanju procesa mira u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* kao i u drugim dijelovima

258

zapadnog Balkana, te su iznova ustvrdili svoja nastojanja za stvaranje bliskog i transparentnog odnosa dviju organizacija.

Spomenuta suradnja na terenu pozitivno je pridonijela poboljšanju situacije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*. Od kolovoza 2001. do kraja ožujka 2003., NATO je osiguravao EU-ove i OESS-ove promatrače mirovnog plana u dogovoru s potporom međunarodne zajednice u gradu Ohridu. NATO-ova mirovna misija (Operation Amber Fox) okončana je 31. ožujka 2003.godine, a odgovornost je, uz dogovor s vladom u Skoplju, službeno preuzela Europska unija. Preimenovana u operacija «Concordia», ovo je bila prva vojna operacija upravljanja kriznim situacijama predvođena EU-om. Pokrenuta na osnovu dogovora «Berlin Plus», označila je stvarni početak suradnje između NATO-a i Europske unije po pitanju operativnih zadaća upravljanja kriznim situacijama.

29. srpnja 2003. godine, došlo je do službenog dogovora između NATO-a i EU-a glede «zajedničkog pristupa sigurnosti i stabilnosti na zapadnom Balkanu», te nacrta strateškog pristupa problemima regije. Obje strane izrazile su svoju odlučnost za daljnji nastavak zajedničke suradnje u okončanju sukoba, te doprinosa stabilnosti cijele regije.

Na sastanku na vrhu u Istambulu u lipnju 2004. godine, u svjetlu pozitivnog razvoja stanja sigurnosti u Bosni i Hercegovini, čelnici Saveza su potvrdili svoju odluku o završetku NATO-ove mirovne misije, koja je bila na snazi od 1996. godine, te su pozdravili spremnost Europske unije za preuzimanje odgovornosti za početak nove misije, operacije «Althea», utemeljene na «Berlin Plus» dogovorima. Bliska suradnja i koordinacija u pogledu planiranja i provedbe EU misije bila je potpomognuta imenovanjem NATO-ovog Zamjenika vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (DSACEUR) kao EU-ovog operativnog zapovjednika.

Čelnici NATO-a su naglasili da će NATO i dalje ostati predan uspostavi stabilnosti zemlje, te da će vojno biti prisutan kroz NATO-ov stožer u Sarajevu. Isti stožer zadužen je za pružanje pomoći u procesu obrambene reforme, suzbijanju terorizma i potpori Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.

Svečanost kojom je označen NATO-ov prijenos glavnih sigurnosnih dužnosti u Bosni i Hercegovini Europskoj uniji, održana je u Sarajevu 2. prosinca 2004. godine. Istoga je dana uspostavljeno novo NATO vojno sjedište.

259

Suradnja na ostalim područjima

Strateško partnerstvo pokriva i ostala područja zajedničkih interesa. Ono uključuje zajednička nastojanja u pogledu planiranja i razvoja vojnih sposobnosti. NATO stručnjaci pružili su vojno i tehničko savjetovanje za početne pripreme i kasniju provedbu Akcijskog plana europskih sposobnosti (European Capabilities Action Plan, ECAP) stvorenog u studenom 2001. godine. Težnja ECAP-a je osigurati vojne snage i sposobnosti potrebne za ispunjenje uvjeta Glavnih ciljeva EU-a utvrđenih u Helsinkiju 1999. godine. NATO-EU Skupina za sposobnosti (NATO-EU Capability Group) utemeljena u svibnju 2003. godine, djeluje kako bi osigurala uzajamno upotpunjavanje inicijativa sposobnosti Saveza i ECAP-a, i ispitala odnos između NATO Snaga za odgovor (Response Force) i novoutemeljenih EU Borbenih skupina (Battle Groups), kao dijela NATO-EU plana pod «Berlin Plus» dogovorima.

Brze postrojbe EU-a, sačinjene od borbenih skupina, bile su dijelom novog Glavnog plana za 2010. objavljenog 2004. godine. One bi trebale biti u cijelosti razvijene do 2007. godine. Glavni plan također je doveo do stvaranja EU-ove Obrambene agencije čije je središte zanimanja razvoj sposobnosti obrane, istraživanje, primjena i naoružanje.

Kroz razmjenu informacija o njihovom djelovanju, konzultacijama i kontaktima na razini stručnjaka i osoblja, te zajedničkim sastancima, NATO i Europska unija zajednički rade na pitanjima kao što su borba protiv terorizma, širenje oružja za masovno uništenje (WMD), stanje u Moldovi, mediteranska pitanja i suradnja u Afganistanu. Druga područja razmjene informacija čine zaštita civilnog stanovništva protiv kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog napada, planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, te pitanja i problemi vezani uz WMD proliferaciju. Suradnja može ponekad obuhvaćati i uzajamno sudjelovanje na vježbama. Tako je, primjerice, u studenom 2003. godine odr-žana prva zajednička vježba upravljanja kriznim situacijama NATO-a i EU-a (CME/CMX 03). Temeljila se na nizu postojećih «Berlin Plus» dogovora, a cilj je bio vidjeti kako će djelovati zamišljeni EU planovi korištenja NATO kapaci-teta i sposobnosti u EU operacijama u kojima NATO kao cjelina ne sudjeluje.

IX. DIO

ŠIRI OKVIR INSTITUCIJA ZA SIGURNOST

POGLAVLJE 29 Odnosi NATO-a s Ujedinjenim narodima

POGLAVLJE 30 NATO i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju

POGLAVLJE 31 Suradnja s drugim međunarodnim organizacijama

POGLAVLJE 32 Suradnja s parlamentarnim i nevladinim organizacijama

POGLAVLJE 29

ODNOSI NATO-A S UJEDINJENIM NARODIMA

Ujedinjeni narodi (UN) u središtu su šireg institucionalnog okvira u sklopu kojeg djeluje Savez. To je načelo ugrađeno u sporazum kojim je utemeljen NATO. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a osigurale su mandat za glavne NATO-ove mirovne operacije na Balkanu i u Afganistanu, a također omogućavaju okvir i NATO-ovoj misiji za obuku u Iraku. U skorije vrijeme, NATO je pružio logističku pomoć operaciji Afričke unije pod okriljem UN-a u regiji Darfur (Sudan).

U posljednjih se nekoliko godina suradnja između NATO-a i Ujedinjenih naroda razvila daleko izvan granica njihovog zajedničkog angažmana na zapadnom Balkanu i u Afganistanu. Odnosi između dviju organizacija u postupnom su porastu na svim razinama: na terenu, konceptualno i politički, kao i institucionalno. Suradnja i konzultacije sa stručnim tijelima UN-a ne odnose se samo na upravljanje kriznim situacijama, već se protežu na cijeli niz pitanja, poput planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, civilno-vojne suradnje, borbe protiv trgovine ljudima, aktivnosti borbe protiv mina, i borbe protiv terorizma.

Sjevernoatlantski sporazum i Povelja Ujedinjenih naroda

Priznanje izravnog odnosa Sjevernoatlantskog sporazuma i Povelje Ujedinjenih naroda temeljno je načelo Saveza. Povelja UN-a, potpisana od strane pedeset država u San Franciscu 26. lipnja 1945. godine, pruža pravnu osnovu za stvaranje NATO-a i uspostavlja sveukupnu odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a za međunarodnu sigurnost i mir. Ova su dva temeljna načela ugrađena u NATO-ovom Sjevernoatlantskom sporazumu, potpisanom u Washingtonu 4. travnja 1949. godine.

Preambulom u Washingtonskom sporazumu jasno se daje na znanje da je Povelja UN-a okvir unutar kojeg djeluje Savez. U svojim su uvodnim rečenicama potpisnici Washingtonskog sporazuma iznova ustvrdili svoju vjeru u načela i smisao Povelje UN-a. U članku 1. obvezuju se na mirno rješavanje međunarodnih nesuglasica i suzdržavanje od prijetnji ili uporabe sile u bilo kojem obliku koji nije u skladu s Poveljom UN-a. Članak 5. Washingtonskog sporazuma izravno se poziva na članak 51. Povelje UN-a glede preuzimanja prava Saveznika da individualno ili kolektivno poduzmu onakvu akciju kakvu smatraju nužnom za samoobranu. Spomenuto uključuje uporabu oružanih

263

264

snaga. Štoviše, ono obvezuje zemlje članice na prekid svih oružanih napada i ostalih mjera koje slijede nakon toga, u trenutku kada Vijeće sigurnosti UN-a poduzme mjere potrebne za uspostavu i održanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Daljnja pozivanja na Povelju UN-a mogu se naći u članku 7. Sjevernoatlantskog sporazuma, u kojem stoji da Sporazum ne utječe, niti će u bilo kojem pogledu biti interpretiran kao takav, na prava i obveze saveznika pod Poveljom UN-a, te potvrđuje primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Naposljetku, stavka u članku 12. Sjevernoatlantskog sporazuma omogućuje reviziju Sporazuma nakon deset godina u slučaju da jedna od strana to zatraži. Navodi se kako bi se revizija mogla dogoditi u svjetlu novih promjena koje utječu na mir i sigurnost sjevernoatlantskog područja, uključujući i razvoj svjetskih i regionalnih dogovora pod Poveljom UN-a.

Sjevernoatlantski je sporazum stupio na snagu 24. kolovoza 1949. godine. Nijedna od strana nije zatražila njegovu reviziju kako je predviđeno člankom 12. iako je Savez u svakoj etapi razvoja držao provedbu Sporazuma pod stalnim nadzorom kako bi osigurao njegove ciljeve.

Praktična suradnja

Iako je od osnivanja Saveza 1949. godine formalni odnos i Ujedinjenih naroda i Sjevernoatlantskog saveza ostao solidno povezan njihovim temeljnim dokumentima, odnosi na radnoj razini između institucija Ujedinjenih naroda i Saveza ostali su uglavnom ograničeni. Stanje se izmijenilo 1992. godine, kada su, u kontekstu rastućeg sukoba na zapadnom Balkanu, njihove uloge u upravljanju kriznim situacijama dovele do jačanja praktične suradnje između dviju organizacija.

U srpnju 1992. godine, NATO-ovi su brodovi u sastavu savezničkih Stalnih pomorskih snaga za Sredozemlje (Standing Naval Force Mediterranean), potpomognuti NATO-ovim pomorskim ophodnim zrakoplovom započeli promatranje operacija na Jadranu kao znak potpore UN-ovom embargu na oružje za sve republike bivše Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, NATO i Zapadnoeuropska unija (WEU) započeli su s provedbom operacija kao potporu rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a o sprječavanju eskalacije sukoba.

U prosincu 1992. godine, ministri vanjskih poslova NATO-a službeno su potvrdili spremnost Saveza na pružanje potpore mirovnim operacijama pod smjernicama Vijeća sigurnosti UN-a. Mjere koje su već bile poduzete od strane zemalja članica NATO-a, i individualno i u sklopu Saveza, bile su revidirane, i Savez je pokazao da je spreman pozitivno odgovoriti na buduće inicijative

265

koje bi mogle doći od strane Glavnog tajnika UN-a u traženju potpore Saveza. Uslijedio je cijeli niz mjera poput zajedničkih pomorskih operacija pod vodstvom Vijeća NATO-a i WEU-a; NATO-ovih zračnih operacija; bliske zračne potpore Zaštitnim snagama Ujedinjenih naroda (United Nations Protection Force, UNPROFOR); zračnih napada radi zaštite UN-ovih «sigurnih područja»; te pričuvnih planova za ostale korake koje bi Ujedinjeni narodi mogli poduzeti.

Nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum) 14. prosinca 1995. godine, Ujedinjeni su narodi, na temelju Rezolucije 1031 Vijeća sigurnosti UN-a, dodijelili mandat NATO-u za provedbu vojnih aspekata mirovnog dogovora. To je ujedno bila i prva NATO-ova mirovna operacija. U sklopu novog mandata, Provedbene su snage pod vodstvom NATO-a (Implementation Forces, IFOR) započele s operacijama u Bosni i Hercegovini 16. prosinca 1995. godine. Godinu dana kasnije zamijenjene su Stabilizacijskim snagama (Stabilisation Force, SFOR) pod vodstvom NATO-a. Tijekom svojih mandata, obje multinacionalne snage usko su surađivale s drugim međunarodnim organizacijama i humanitarnim agencijama na terenu, uključujući UN-ove agencije kao što su Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (High Commissioner for Rufugees, UNHCR) i Međunarodne policijske namjenske snage (International Police Task Force, IPTF).

Od početka sukoba na Kosovu 1998. godine te tijekom krize, održavani su uski odnosi između glavnih tajnika NATO-a i UN-a. Savez je poduzimao niz akcija u znak potpore UN-ovom Vijeću sigurnosti za vrijeme i nakon sukoba. 12. prosinca 1999. godine, raspoređene su Snage za Kosovo (Kosovo Force, KFOR) temeljem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi se osigurala međunarodna sigurnost kao preduvjet za mirnu obnovu Kosova.

Ujedinjeni narodi i NATO su u 2000. i 2001. godini također ostvarili uspješnu suradnju u zaustavljanju etničkog sukoba u južnoj Srbiji kao i u sprječavanju rasplamsavanja građanskog rata u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*.

Suradnja između NATO-a i UN-a odigrala je ključnu ulogu u Afganistanu. 11. kolovoza 2003. godine, Savez je službeno preuzeo Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF), snage s mandatom UN-a koje su isprva bile zadužene za potporu sigurnosti u i oko Kabula. S vremenom je ISAF, nizom rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, dobio zeleno svjetlo za djelovanje u ostalim regijama u zemlji s ciljem širenja autoriteta središnje vlasti i omogućavanja razvitka i obnove. Savez je na određeno vrijeme rasporedio i dodatne vojne snage u Afganistan radi pojačanja ISAF-ove potpore nastojanjima afganistanske vlade u pokušaju stvaranja sigurnog okružja uoči predsjedničkih izbora u listopadu 2004. godine, te za parlamentarne i općinske izbore u rujnu 2005. godine.

U Iraku, pod uvjetima Rezolucije 1546 Vijeća sigurnosti UN-a, a na zahtjev iračke privremene vlade, NATO pruža potporu u obuci i opremanju iračkih snaga sigurnosti.

U lipnju 2005. godine, nakon zahtjeva Afričke unije, te u uskoj suradnji s Ujedinjenim narodima i Europskom unijom, NATO je pristao dati potporu Afričkoj uniji u širenju njezine misije za prekid nasilja u regiji Darfur (Sudan). NATO je pomogao zračnim prijevozom mirovnjaka iz afričkih zemalja davateljica vojnika u regiju tijekom ljetnih mjeseci, te obukom časnika Afričke unije za vođenje multinacionalnih vojnih stožera i upravljanje obavještajnim podacima.

Redoviti kontakti

Glavni tajnik NATO-a redovito šalje izvješća Glavnom tajniku UN-a o napretku postignutom u NATO-ovim operacijama, kao i o ostalim ključnim odlukama Sjevernoatlantskog vijeća za područja upravljanja kriznim situacijama i o borbi protiv terorizma.

Sastanci na razini osoblja postali su učestaliji, a svake godine održavaju se brojni posjeti na visokoj razini između Ujedinjenih naroda i NATO-a. Primjerice, sastanak NATO-UN Okruglog stola održan je u New Yorku u ožujku 2004. godine. U travnju 2004. godine, zamjenica Glavnog tajnika UN-a Louise Fréchette posjetila je NATO, a u prosincu 2004. godine, Glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer obratio se Vijeću sigurnosti UN-a. U rujnu 2005. godine, Jaap de Hoop Scheffer ponovno je u New Yorku gdje je s Glavnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom razgovarao o operacijama u tijeku te iznio ideje za strukturalnije veze s Ujedinjenim narodima.

Sastanci na razini osoblja odvijaju se i s drugim UN-ovim organizacijama poput UN-ovog Ureda za borbu protiv droge i kriminala, a NATO-ovi stručnjaci sudjeluju u događanjima koja organiziraju druga tijela UN-a. Kada je riječ o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja, odnosi između Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster

humanitarnih poslova koji osigurava stalnog časnika za vezu pri EADRCC-u, dobro su utemeljeni.

NATO također aktivno pridonosi radu UN-ovog Odbora za suzbijanje terorizma (UN Counter-Terrorism Committee, UN CTC) - utemeljenog u skladu s Rezolucijom 1373 Vijeća sigurnosti UN-a, prihvaćenom nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine - te sudjeluje u posebnim sastancima odbora okupljajući međunarodne, regionalne i subregionalne organizacije uključene u sam proces.

266

Response Coordination Centre, EADRCC) i UN-ovog Ureda za koordinaciju

POGLAVLJE 30

NATO I ORGANIZACIJA ZA EUROPSKU SIGURNOST I SURADNJU

NATO i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) imaju komplementarne uloge i funkcije kada je riječ o promicanju mira i stabilnosti u euroatlantskoj regiji, poput sprječavanja sukoba i upravljanja kriznim situacijama. Odnos NATO-OESS očituje se i na političkoj i na operativnoj razini. Od devedesetih godina, obje organizacije aktivno sudjeluju na terenu u zapadnom Balkanu, te redovito izmjenjuju poglede i stavove te traže načine za međusobno nadopunjavanje niza aktivnosti vezanih uz pitanja od zajedničkog interesa poput upravljanja kriznim situacijama, sigurnosti granica, razoružanja, terorizma, i poduzimanja inicijativa za određene regije.

Politička osnova za suradnjuOdnos NATO-OESS odražava predanost Saveza širem pristupu sigurnosti

i težnju zemalja članica NATO-a, izraženu 1999. godine Strateškim konceptom Saveza, za uspostavom odnosa suradnje i s drugim komplementarnim i međusobno nadopunjavajućim organizacijama.

Politički odnosi između dviju organizacija vođeni su «Platformom za kooperativnu sigurnost» pokrenutom na OESS-ovom sastanku na vrhu u Istambulu 1999. godine. Platformom se upućuje na potrebu pojačane suradnje između međunarodnih organizacija, koristeći resurse međunarodne zajednice u težnji za demokracijom, napretkom i stabilnošću u Europi i šire. Njome se omogućuju sastanci dviju organizacija radi raspravljanja o operativnim i političkim pitanjima od zajedničkog interesa.

Na Praškom sastanku na vrhu u studenom 2002. godine, čelnici NATO-a su izrazili želju za proširenjem suradnje s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju na pitanja sprječavanja sukoba, upravljanja kriznim situacijama, te operacija obnove nakon sukoba. Također su naglasili potrebu pronalaženja koristi u postojećoj komplementarnosti međunarodnih nastojanja okrenutih jačanju stabilnosti mediteranske regije. Nakon spomenute izjave, dvije su organizacije krenule razvijati bliže kontakte što je utjecalo i na njihove dijaloge sa zemljama regije.

U svjetlu promjena sigurnosnog okružja, obje su organizacije proširile svoje dijaloge i na ostala područja od zajedničkog interesa od kojih je jedno terorizam. U prosincu 2003. godine, OESS-ovo je Vijeće ministara na sastanku u Maastrichtu (Nizozemska) prihvatilo novu «Strategiju rješavanja prijetnji

267

sigurnosti i stabilnosti u 21. stoljeću». U ovako trajno promjenjivom sigurnosnom okružju, ovim je dokumentom iznova naglašena potreba međusobnog djelovanja s drugim međunarodnim organizacijama i institucijama surađujući u okviru Platforme za kooperativnu sigurnost, te koristeći mogućnosti i snagu svake od njih.

Kada je riječ o borbi protiv terorizma, poglavito u okviru partnerstva sa zemljama nečlanicama, NATO-ova su nastojanja komplementarna onima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Nakon terorističkih napada na Ameriku u rujnu 2001. godine, OESS je pokrenuo cijeli niz inicijativa poput Povelje o borbi protiv terorizma i o suzbijanju terorizma, prihvaćene u Portu 2002. godine.

Praktična suradnja

Najbolji pokazatelj praktične NATO-OESS suradnje jest zajednička misija koju su dvije organizacije pokrenule na zapadnom Balkanu. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1996. godine, razvijen je zajednički akcijski plan za Bosnu i Hercegovinu. Provedbene snage (IFOR) pod vodstvom NATO-a osnovane s ciljem provedbe vojnih aspekata mirovnih dogovora, te nakon njih osnovane Stabilizacijske snage (SFOR) (vidi V. dio o NATO-ovim operacijama) pružile su značajnu potporu provedbi civilnih aspekata dogovora. Ilustracije radi, vodeći računa o sigurnosti OESS-ovog osoblja i humanitarne pomoći, NATO je pridonio mirnoj organizaciji izbora u Bosni i Hercegovini koji su se odvijali pod nadzorom OESS-a.

U listopadu 1998. godine, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju uspostavila je Verifikacijsku misiju za Kosovo radi praćenja dogovora za prekid vatre na terenu zaključenog nakon pogoršanja stanja na Kosovu i napora međunarodne zajednice u sprječavanju daljnjih sukoba. NATO je istodobno provodio i misiju nadzora iz zraka. Nakon daljnjeg pogoršanja uvjeta sigurnosti, OESS-ova se Verifikacijska misija morala povući u ožujku 1999. godine.

Nakon NATO-ove zračne kampanje na Kosovu u lipnju 1999., osnovana je nova OESS-ova Misija na Kosovu kao dio UN-ove Privremene misije za administraciju na Kosovu. Uloga je OESS-ove misije, među ostalim, nadgledanje napretka demokracije, stvaranje institucija, te zaštita ljudskih prava. Misija održava bliske odnose sa Snagama za Kosovo (KFOR) pod vodstvom NATO-a, koje su dobile mandat od Ujedinjenih naroda s ciljem osiguranja sigurnosnog okružja za rad međunarodne zajednice.

NATO je također ostvario uspješnu suradnju s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*. NATO-ove su namjenske snage bile postavljene u rujnu 2001. godine kako bi pružile

268

dodatnu sigurnost EU-ovim i OESS-ovim promatračima provedbe okvirnog mirovnog sporazuma donesenog u ljeto nakon proljetnog razdoblja kojeg su obilježili etnički nemiri. Europska je unija službeno preuzela ovu operaciju, pod novim imenom «Concordia», u razdoblju od ožujka 2003. do njenog konca u prosincu 2003. godine.

Suradnja NATO-OESS pridonijela je i promicanju boljeg nadzora i osiguranja graničnih prijelaza na zapadnom Balkanu. Na konferenciji na visokoj razini održanoj u Ohridu u svibnju 2003. godine, pet je balkanskih zemalja prihvatilo zajedničku platformu donesenu od strane Europske unije, NATO-a, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i Pakta o stabilnosti1, a s ciljem jačanja sigurnosti granica u regiji. Pritom, svaka organizacija pruža potporu uključenim zemljama u onim područjima koja su pod njihovom nadležnošću.

NATO i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju nastoje uskladiti svoja nastojanja i u drugim područjima. NATO-ove inicijative na područjima nadzora naoružanja, čišćenja mina, uklanjanja zaliha streljiva i nadzora širenja malokalibarskog i lakog oružja u skladu su s OESS-ovim nastojanjima glede sprječavanja sukoba i ponovne izgradnje stabilnosti. Štoviše, u okviru regije, obje organizacije stavljaju poseban naglasak na Jugoistočnu Europu, Kavkaz i Središnju Aziju. Nadalje, svaka je od organizacija razvila paralelne inicijative za zemlje mediteranskog područja.

Redoviti kontakti

Kontakti između NATO-a i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju održavaju se na različitim razinama i u različitim kontekstima, obuhvaćajući sastanke na visokoj razini između Glavnog tajnika NATO-a i predsjedatelja OESS-a. Glavni tajnik NATO-a povremeno se na poziv obraća Stalnom vijeću OESS-a. Slično tomu, Sjevernoatlantsko vijeće može pozvati predsjedatelja OESS-a na obraćanje na jednom od njihovih sastanaka.

Među dužnosnicima obiju organizacija redovito dolazi do izmjene mišljenja i stavova u pogledu pitanja koja su od zajedničkog interesa poput upravljanja kriznim situacijama, sigurnosti granica, razoružanja i terorizma. Njihovi se predstavnici redovito susreću na terenu kako bi razmijenili informacije te zajednički raspravljali o različitim aspektima međusobne suradnje.

1 Pakt o stabilnosti pokrenula je Europska unija u svibnju 1999. nakon čega je i formalno usvojen na međunarodnoj konferenciji u Kölnu 10. lipnja 1999. te stavljen pod okrilje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Pakt o stabilnosti ima za cilj pridonijeti trajnom miru, napretku i stabilnosti u jugoistočnoj Europi putem sveobuhvatnog i usklađenog djelovanja, povezujući zemlje u regiji i zainteresirane države i organizacije s mogućnostima pružanja doprinosa. Pakt uspostavlja posebne mehanizme u cilju koordiniranja zajedničkih aktivnosti.

269

271

POGLAVLJE 31

SURADNJA S DRUGIM MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA

NATO je zainteresiran za produbljenje odnosa s drugim međunarodnim organizacijama radi izmjene informacija i promicanja prikladnog i učinkovitog djelovanja na područjima koja su od zajedničkog interesa. Kao što je opisano u prethodnim poglavljima, od međunarodnih organizacija, NATO ponajprije surađuje s Europskom unijom, Ujedinjenim narodima te Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju. Isto tako, NATO održava redovite konzultacije i sudjeluje u raznim oblicima suradnje s velikim brojem značajnih međunarodnih institucija.

Vijeće EuropeVijeće Europe (Council of Europe) osnovano je 5. svibnja 1949. godine

s namjerom «postizanja većeg jedinstva njenih članica radi očuvanja i ostvarivanja ideala i načela koji su njihovo zajedničko nasljeđe, te olakšavanja društvenog i ekonomskog napretka». Sveopći je cilj Vijeća održati temeljna načela ljudskih prava, demokraciju i vladavinu zakona, te jačati kvalitetu života europskog stanovništva.

Vijeće Europe NATO-u redovito šalje dokumente, izvješća i zapise, te ga redovito izvješćuje o različitim parlamentarnim zasjedanjima ili nadolazećim zbivanjima. Zaključke s raznih zasjedanja, kao i izvješća o pitanjima koja su od zajedničkog interesa, prati NATO-ovo Međunarodno osoblje koje dobivene informacije prosljeđuje relevantnim odjelima organizacije.

Međunarodna organizacija za migracijeMeđunarodna organizacija za migracije (International Organisation for

Migration) vodeća je međunarodna organizacija koja radi s migracijskim stanovništvom i vladama po pitanjima vezanima uz izazove migracija. Predana je ideji da uređena i humana migracija pogoduje i migrantima i društvima u kojima isti žive. Utemeljena 1951. godine, s prvotnom zadaćom ponovnog naseljavanja protjeranog europskog stanovništva, izbjeglica i migranata, ova se organizacija danas bavi brojnim pitanjima upravljanja migracijama, te različitim aktivnostima širom svijeta.

S uredima i djelovanjem na svakom kontinentu, organizacija pomaže vladama i civilnim društvima pri iznenadnim valovima migracija, povratku

stanovništva nakon izvanrednih stanja, i programima reintegracije, te pruža pomoć raseljenima prigodom njihovog puta prema novim domovima. Osim spomenutog, organizacija potiče obuku službenika i mjere potrebne u borbi protiv trgovine ljudima.

Suradnja s NATO-om odvija se na nekoliko područja, poput borbe protiv trgovine ljudima, sigurnosti granica, te ponovne izgradnje sukobom zahvaćenih područja. Područja s velikim potencijalom za suradnju su Kavkaz i Središnja Azija. Prvi službeni sastanak dviju organizacija održan je na razini osoblja u rujnu 2004. godine.

Skupština Zapadnoeuropske unije

NATO održava odnose i sa Skupštinom Zapadnoeuropske unije (Assembly of the Western European Union). Iako Skupština nije međunarodna organizacija u uskom smislu te riječi, osnovana je 1954. godine pod okriljem izmijenjenog Sporazuma iz Bruxellesa iz 1948. godine, koji je temeljni dokument Zapadnoeuropske unije. Pozvana 1984. godine radi pružanja doprinosa procesu uspostave jačeg europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta, WEU je kasnije bila oslobođena ovih odgovornosti koje je krajem 1999. godine preuzela Europska unija u okviru razvoja europske sigurnosne i obrambene politike (vidi VIII. dio). Sama Zapadnoeuropska unija još uvijek djeluje putem malog tajništva smještenog u Bruxellesu s preostalim zadaćama.

Skupština WEU-a i nadalje je aktivna u obliku međuparlamentarnog foruma za opća strateška razmatranja, te pridonosi međuvladinim i javnim raspravama o pitanjima sigurnosti i obrane. Parlamenti 28 europskih zemalja šalju svoja izaslanstva u Skupštinu koja trenutno okuplja 370 članova. Rad Skupštine podijeljen je u četiri glavna odbora koja se bave pitanjima obrane, politike, tehnologije i zračnog prostora, parlamentarnim odnosima te odnosima s javnošću. Plenarne sjednice Skupštine WEU-a odvijaju se najmanje dvaput godišnje, a tijekom godine aktualni su sastanci odbora, konferencije i kolokviji.

Organizacija za zabranu kemijskog oružja

Još jedna od organizacija s kojom NATO surađuje na području planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja jest Organizacija za zabranu kemijskog oružja (Organisation for the Prohibition of Chemical Weapons). Osnovana 1997. godine, od strane zemalja koje su se pridružile Konvenciji o kemijskom oružju (Chemical Weapons Convention), Organizacija za zabranu kemijskog oružja nastoji osigurati djelotvoran rad te ostvariti ciljeve Konvencije. Sve

272

273

su NATO saveznice članice spomenute Organizacije koja trenutno okuplja ukupno 174 zemlje.

Jedna od odgovornosti Organizacije jest pružiti pomoć i zaštitu onim zemljama koje se nađu pod prijetnjom ili napadom kemijskim oružjem, uključujući i terorizam. Upravo na ovom području Organizacija može biti od velike koristi NATO-ovim nastojanjima uspostave civilne zaštite, koji su nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. godine sve više usredotočeni na zaštitu stanovništva od mogućih posljedica napada kemijskim, biološkim, radiološkim i nuklearnim agensima.

275

POGLAVLJE 32

SURADNJA S PARLAMENTARNIM I NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA

NATO surađuje s parlamentarnim i nevladinim organizacijama, što doprinosi boljem razumijevanju i potpori NATO-ovih politika i ciljeva izvan kruga međunarodnih organizacija.

Međunarodni odbor Crvenog križaJedna od najznačajnijih nevladinih organizacija s kojima NATO surađuje

jest Međunarodni odbor Crvenog križa (International Committee of the Red Cross) - nepristrana, neutralna i nezavisna organizacija koja se isključivo zanima za humanitarni rad u svrhu zaštite života i dostojanstva žrtava rata i unutarnjeg nasilja te pružanja njima potrebne pomoći.

Međunarodni odbor Crvenog križa upravlja i usklađuje međunarodne aktivnosti za pružanje pomoći tijekom stanja sukoba. Osim ove osnovne zadaće, Odbor nastoji spriječiti ljudske patnje promicanjem jačanja međunarodnog humanitarnog prava te univerzalnih humanitarnih načela. Upravo je to dovelo do suradnje s NATO-om. Prilikom operativnog planiranja, NATO uzima u obzir načela međunarodnog humanitarnog prava; operativni planovi jasno sadrže reference o provedbi i poštivanju istog. I dok je širenje informacija u pogledu međunarodnog humanitarnog prava pitanje samih zemalja članica, NATO bi mogao smatrati prikladnim poticanje ovog procesa uz pomoć Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Središte odnosa dviju organizacija je ad hoc suradnja s povremenim neformalnim razmjenama mišljenja između osoblja te sastancima na visokoj razini, prema potrebi. Suradnja se odvija u kontekstu brojnih pitanja u različitim zemljama i regijama, primjerice na Balkanu, u Afganistanu i Iraku.

Osnovne zadaće Međunarodnog odbora Crvenog križa u okviru suradnje s NATO-om, odnose se na primjenu međunarodnog humanitarnog prava u oružanim sukobima, međusobno upotpunjavanje vojnog, političkog i humanitarnog pristupa kriznim situacijama uz poštivanje različitosti unutar samih pristupa, te na NATO-ovu odgovornost u provedbi međunarodnog humanitarnog prava.

Na praktičnoj razini, Međunarodni odbor Crvenog križa pružio je pomoć prilikom tečajeva obuke za mirovne operacije te prilikom planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja u NATO Učilištu u Oberammergauu, organiziranih u

276

sklopu programa Partnerstva za mir. Suradnja se također odvijala u kontekstu NATO-ove uloge na Kosovu, i Odbor je ponudio svoj doprinos u okviru pojedinih procjena NATO-ovih «naučenih lekcija».

U kontekstu vježbi i aktivnosti vezanih uz planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, NATO također često surađuje s Međunarodnom federacijom društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (International Federation of the Red Cross and Red Crescent Societies).

NATO Parlamentarna skupština

NATO Parlamentarna skupština (NATO Parliamentary Assembly, NATO PA) je međuparlamentarna organizacija koja od svog osnutka 1955. godine djeluje kao forum za parlamentarce iz sjevernoameričkih i zapadnoeuropskih zemalja članica Saveza radi njihovog zbližavanja i rješavanja pitanja od zajedničkog interesa. Dok je primarna zadaća Skupštine njegovanje uzajamnog razumijevanja među parlamentarcima Saveza glede ključnih izazova transatlanskog partnerstva, njezine rasprave također pridonose razvijanju konsenzusa među zemljama članicama koji je temelj postupka donošenja odluka u Savezu.

Posebni ciljevi NATO Parlamentarne skupštine obuhvaćaju sljedeće:

• njegovanje dijaloga među parlamentarcima o glavnim sigurnosnim pitanjima;

• razvijanje parlamentarne svijesti i razumijevanje ključnih sigurnosnih pitanja i politike Saveza;

• pružanje NATO-u i vladama članicama naznake zajedničkih parlamentarnih stavova;

• pružanje veće transparentnosti u politici NATO-a i zajedničke odgovornosti;

• jačanje transatlantskih odnosa.

Idući ukorak s glavnim političkim promjenama s kraja osamdesetih, Skupština je znatno proširila i članstvo i mandat. Nekoliko zemalja partnera Saveza ima status pridruženog izaslanstva u Skupštini, što im omogućuje sudjelovanje u radu i raspravama. Te se rasprave sve više okreću pitanjima sigurnosti cijele Europe, te problemima ekonomije, politike, okoliša i kulture Srednje i Istočne Europe. Prema tomu, Skupština pruža široku mrežu mogućnosti za suradnju u pogledu sigurnosnih pitanja, te je i forum za međunarodni parlamentarni dijalog o sigurnosnim, političkim i ekonomskim

277

pitanjima, obuhvaćajući tako interese koji se ne tiču samo zemalja članica NATO-a. Od 1989. godine Skupština ima sljedeće dopunske ciljeve:

• doprinos razvoju parlamentarne demokracije diljem euroatlantskog područja uvođenjem parlamentaraca iz zemalja nečlanica u rad Skupštine;

• izravna pomoć parlamentima onih zemalja koje aktivno traže članstvo u Savezu;

• jačanje suradnje sa zemljama koje traže suradnju a ne članstvo u NATO-u, poput onih iz kavkaske i mediteranske regije;

• doprinos razvoju parlamentarnih mehanizama, prakse i znanja nužnih za djelotvoran demokratski nadzor nad oružanim snagama.

Ispunjenjem ovih ciljeva Skupština pruža glavni izvor informacija i mjesto kontakta za članove zakonodavnih tijela i njihovih nacionalnih parlamenata. Njene aktivnosti također pridonose da je način rada i politike Saveza transparentniji i razumljiviji parlamentima i njihovoj publici.

Skupština je potpuno neovisna o NATO-u, ali predstavlja vezu između nacionalnih parlamenata i Saveza što služi kao svojevrsni poticaj vladama da, prilikom uobličenja nacionalnog zakonodavstva, uzimaju u obzir i pitanja Saveza. Skupština također djeluje i kao trajni podsjetnik na činjenicu da međuvladine odluke donesene u okviru NATO-a, u konačnici zavise od političkog usvajanja u skladu s ustavnim postupkom demokratski izabranih parlamenata.

Skupština je bila izravno uključena u potporu postupku ratifikacije Pristupnih protokola (Protocols of Accession) potpisanih krajem 1997. godine, što je kulminiralo pristupanjem Češke Republike, Mađarske i Poljske Savezu u ožujku 1999. godine, a odigrala je istu ulogu i u postupku ratifikacije koji je rezultirao pristupanjem Bugarske, Estonije, Latvije, Litve, Rumunjske, Slovačke i Slovenije u ožujku 2004. godine.

Izaslanike u Skupštinu imenuju njihovi parlamenti u skladu s nacionalnim procedurama, na osnovu udjela stranaka u parlamentima. Stoga Skupština nudi širok spektar političkih mišljenja, te je važan medij za procjenu parlamentarnog i javnog mišljenja o pitanjima Saveza, obavljajući na taj način neizravnu, ali važnu ulogu u oblikovanju politike.

Skupština djeluje kroz pet odbora (Politički odbor, Odbor za obranu i sigurnost, Odbor za ekonomiju i sigurnost, Odbor za znanost i tehnologiju, te Odbor za civilnu dimenziju sigurnosti) i Posebnu skupinu za Mediteran. To su skupine za proučavanje, ali i glavni forumi za redovite godišnje rasprave. Dvaput godišnje, Skupština se susreće na plenarnom zasjedanju.

278

Međunarodno tajništvo Skupštine provodi glavninu istraživačkog rada i analize nužnih za samostalne rezultate odbora Skupštine, te pruža administrativnu podršku za sastanke i druge aktivnosti Skupštine. Čine ga glavni tajnik Skupštine i tridesetak članova osoblja. Tajništvo održava uske odnose s NATO-om i drugim međunarodnim organizacijama, te gostujućim parlamentarnim skupinama, novinarima i akademicima šalje kratka izvješća glede pitanja i aktivnosti NATO PA. Posljednjih je nekoliko godina tajništvo organizator i domaćin raznih programa obuke za parlamentarno osoblje zemalja s pridruženim statusom. Uobičajeno je da Skupština godišnje organizira skoro četrdeset događanja, među kojima su i dvije plenarne sjednice - jedna u proljeće, uglavnom krajem svibnja, te jedna ujesen (u listopadu ili u studenome) u zemljama članicama ili pridruženim članicama.

Po prvi puta u povijesti Skupštine, stalni predstavnici zemalja članica NATO-a sudjelovali su na posebnom zajedničkom sastanku Vijeća sjevernoatlantskog saveza s čitavom Skupštinom, kojemu je supredsjedao Glavni tajnik NATO-a, održanom tijekom 50. godišnjeg sastanka NATO PA u Veneciji od 12. do 16. studenoga 2004. godine.

Uloga Skupštine u razvoju odnosa s parlamentima Srednje i Istočne Europe (kroz takozvanu Rose - Roth inicijativu) prepoznata je i u Temeljnom aktu NATO-Rusija (NATO-Russia Founding Act) i Povelji NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Charter) potpisanima 1997. godine. Spomenuti dokumenti pozivaju na proširenje dijaloga i suradnje između NATO PA, Federalne Skupštine Ruske Federacije i ukrajinskog Verkhovna Rada (parlamenta).

Program suradnje (outreach) Skupštine je odvojen od djelovanja Euroatlantskog partnerskog vijeća i inicijative Partnerstva za mir, ali ojačava njihov rad. Pritom je poseban naglasak stavljen na pomoć pri postizanju ključnih ciljeva programa Partnerstva za mir, odnosno uspostave demokratskog nadzora oružanih snaga. Aktivnosti Skupštine nastoje pružiti ekspertizu, iskustvo i informacije potrebne za pomoć parlamentarcima iz zemalja partnera, kako bi njihov utjecaj na razvitak nacionalne obrambene politike postao što učinkovitijim, a nadzor njihovih oružanih snaga u potpunosti demokratski.

Veći dio rada Skupštine vezan uz outreach program, organiziran je u uskoj suradnji sa Ženevskim središtem za demokratski nadzor oružanih snaga (Geneva Centre for the Democratic Control of Armed Forces, DCAF) koje pruža financijsku pomoć velikom broju aktivnosti Skupštine.

Promjenjiva priroda sigurnosti i NATO-ova transformacija doveli su do jače uloge parlamenata u obrani i sigurnosti. Tradicionalne zadaće parlamenata u ovim područjima obuhvaćaju nadzor obrambenog proračuna i oružanih snaga, autorizaciju troškova i upućivanja u inozemstvo, izgradnju konsenzusa, osiguranje transparentnosti, te stvaranje i održavanje potpore javnosti.

279

Zahtjevnija okružja u kojima ove zadaće moraju danas biti izvršene obuhvaćaju nove uloge i misije za oružane snage, obrambene reforme i restrukturiranje te revoluciju u informatičkoj tehnologiji, poglavito u odnosu na ulogu i utjecaj medija. Raspon i značaj sudjelovanja parlamenata uvelike je porastao.

Dodatne inormacije o NATO Parlamentarnoj skupštini mogu se naći na web stranici (www.nato-pa.int).

Udruženje Atlantskog sporazuma

Udruženje Atlantskog sporazuma (Atlantic Treaty Association, ATA), osnovano 18. lipnja 1954. godine, kao članove okuplja dragovoljne nacionalne i nevladine organizacije iz zemalja članica Saveza poradi pružanja potpore aktivnostima NATO-a i promicanja ciljeva Sjevernoatlantskog sporazuma.

Od početka devedesetih, ATA redovito prima u pridruženo članstvo dragovoljne nacionalne i nevladine organizacije utemeljene u NATO-ovim zemljama partnerima. Trenutno postoji 18 skupina koje imaju status pridruženih članova. Prema statutu ATA-e, pridruženi članovi mogu postati punopravne članice udruženja u trenutku kada iste zemlje postanu članicama NATO-a i kada Skupština ATA-e, na prijedlog Vijeća ATA-e, prizna njihov novostečeni položaj.

Od 1999. godine, nakon prijedloga za izmjenu i dopunu statuta, Skupština ATA-e na prijedlog Vijeća može odobriti status promatrača nevladinim organizacijama utemeljenima u zemljama sudionicama NATO-ovog Mediteranskog dijaloga ili u onim zemljama kojih se izravno ili zemljopisno dotiču sigurnosni problemi euroatlantskog područja, čak i bez da su potpisale sporazum Partnerstva za mir.

Ciljevi ATA-e i njoj pridruženih nacionalnih organizacija su sljedeći:

• informiranje javnosti o misijama i dužnostima Organizacije Sjevernoatlanstkog sporazuma;

• provedba istraživanja o različitim ciljevima i aktivnostima NATO-a kao i njihovo proširenje na zemlje Srednje i Istočne Europe i podupiranje NATO-ovog Mediteranskog dijaloga;

• promicanje solidarnosti naroda sjevernoatlantskog područja i onih zemalja koje sudjeluju u NATO-ovom programu Partnerstva za mir;

• promicanje demokracije;

• razvijanje suradnje između svih članica organizacije s ciljem promicanja gore navedenih ciljeva.

280

Atlantski odbor za izobrazbu (Atlantic Education Committee, AEC) i Atlantsko udruženje mladih političkih čelnika (Atlantic Association of Young Political Leaders, AAYPL) djeluju na vlastitim područjima. Udruženje mladeži zemalja potpisnica Atlantskog sporazuma (Youth Atlantic Treaty Association, YATA) osnovano je u sklopu ATA-e 1996. godine.

Imena i adrese različitih nacionalnih članova i udruženja suradnika i promatrača pripojenih Udruženju Atlantskog sporazuma, kao i sve daljnje informacije o aktivnostima ATA-e dostupne su u tajništvu ATA-e na adresi:

Club Prince AlbertRue des Petits Carmes, 201000 BrusselsBelgium

Tel: +32 2 502 31 60Fax: +32 2 502 48 77Email: [email protected]: www.ata-sec.org

X. DIO

PROGRAMI, AKTIVNOSTI, ORGANIZACIJEI AGENCIJE

POGLAVLJE 33 Protuzračna obrana

POGLAVLJE 34 Zračni sustav za rano upozorenje

POGLAVLJE 35 Zračni prostor i upravljanje zračnim prometom

POGLAVLJE 36 Suradnja i planiranje na području naoružanja i opreme

POGLAVLJE 37 Nadzor naoružanja i razoružanje

POGLAVLJE 38 Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja

POGLAVLJE 39 Komunikacijsko-informacijski sustavi

POGLAVLJE 40 Izobrazba i obuka

POGLAVLJE 41 Elektronsko ratovanje

POGLAVLJE 42 Logistika

POGLAVLJE 43 Meteorologija

POGLAVLJE 44 Vojna oceanografija

POGLAVLJE 45 Komunikacijsko-informacijski programi Uprave za javnu diplomaciju

POGLAVLJE 46 Znanstveni programi i programi zaštite okoliša Uprave za javnu diplomaciju

POGLAVLJE 47 Istraživanje i tehnologija

POGLAVLJE 48 Standardizacija

283

POGLAVLJE 33

PROTUZRAČNA OBRANA

NATO protuzračna obrana sadrži sva sredstva i mjere potrebne za odgovor na moguće zračne prijetnje i suzbijanje neprijateljskih zračnih aktivnosti. To je trajna misija u vrijeme mira, krize i sukoba koja pridonosi očuvanju integriteta zračnog prostora NATO-a i osigurava slobodu djelovanja cjelokupnom spektru operacija. Ona obuhvaća mrežu međusobno povezanih sustava za otkrivanje, praćenje i identifikaciju zračnih objekata, te njihovo presretanje odgovarajućim sredstvima poput pomorskih i zemaljskih oružanih sustava te letjelicom presretačem, ako zatreba.

Zapovjedna i nadzorna struktura protuzračne obrane obuhvaća NATO Zemaljsko okružje protuzračne obrane (NATO Air Defence Ground Enviroment NADGE) koje obuhvaća instalacije koje se protežu od sjeverne Norveške do istočne Turske, Poboljšano zemaljsko okružje protuzračne obrane Ujedinjenog Kraljevstva (Improved United Kingdom Air Defence Ground Enviroment, IUKADGE), Portugalski sustav zračnog zapovijedanja i nadzora (Portuguese Air Command and Control System, POACCS), kao i sustave zemalja koje su se nedavno pridružile NATO-u. Ovi sustavi uvezuju radarske postaje, sustave za obradu i prikaz podataka povezanih modernim digitalnim sustavima komuniciranja, kao i oružane sustave te zapovjednu i nadzornu strukturu u NATO Integrirani sustav protuzračne obrane (NATO Integrated Air Defence System).

Glavnina postojeće strukture protuzračne obrane zajednički je financirana iz NATO Programa za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme, NSIP); značajan dio Sustava zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora (Air Command and Control System, ACCS) koji je trenutno u fazi uspostave, financira se na sličan način. ACCS je stvoren za povezivanje i automatiziranje taktičkog planiranja, podjele zadaća i izvođenja svih zračnih operacija s ciljem osiguranja jedinstvenog sustava zračnog zapovijedanja i nadzora za cijeli Savez. Provodi se pod nadzorom NATO ACCS Organizacije za upravljanje (NATO ACCS Management Organization, NACMO). Program je ušao u fazu softverskog razvoja krajem 2003. godine. Testiranja dijelova softvera započela su 2005. godine, a testiranje sustava planira se za razdoblje između 2006. i 2008. godine. Nakon toga, sustav će biti spreman za operativnu uporabu, iako će određene sposobnosti biti dostupne i ranije.

Integrirani će sustav pružiti mogućnosti za suzbijanje širokog spektra prijetnji, poput balističkih i krstarećih projektila. Ovo obuhvaća i razvoj Sustava

za aktivnu višeslojnu obranu od projektila (Active Layered Theatre Ballistic Missile Defence, ALTBMD) za zaštitu raspoređenih oružanih snaga, kao i šire pitanje obrane od projektila za zaštitu teritorija, stanovništva i oružanih snaga NATO-a. Započelo se s nizom važnih studija i savjetovanja na ovom području, a program provedbe se već razmatra u skladu s ministarskim smjernicama s Istambulskog sastanka na vrhu.

NATO-ov sustav protuzračne obrane uključuje i flotu od 17 letjelica Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (Airborne Warning and Control System, AWACS), o kojima je riječ u idućem poglavlju.

Od ožujka 2004. godine, kada je Savez proširio svoje članstvo na sedam novih članica, upravljanje zračnim prostorom zemalja bez vlastitih sposobnosti protuzračne obrane, preuzeo je određeni broj ostalih zemalja članica NATO-a koje se u tome izmjenjuju svaka tri mjeseca.

Pridruženi politički odbori, organizacije i agencije

NATO Odbor za protuzračnu obranu (NATO Air Defence Committee, NADC)

Odbor je zadužen za pružanje savjeta Sjevernoatlantskom vijeću i Odboru za obrambeno planiranje o svim aspektima protuzračne obrane, uključujući proturaketnu obranu i važne aspekte zračne moći. Nadalje, NADC razvija Program protuzračne obrane koji omogućuje harmonizaciju nacionalnih nastojanja zemalja članica s međunarodnim planiranjem koje se odnosi na zapovijedanje i nadzor zračnog prostora te oružane sustave protuzračne obrane. Protuzračna obrana Kanade i Sjedinjenih Američkih Država koordinira se unutar Sjevernoameričkog zapovjedništva protuzračne obrane (North American Aerospace Defense Command, NORAD).

1994. godine, NADC je započeo dijalog s NATO zemljama partnerima u svrhu njegovanja uzajamnog razumijevanja, transparentnosti i povjerenja glede zajedničkih pitanja protuzračne obrane. Razvoji pod inicijativom programa Partnerstva za mir nadalje su ojačali suradnju na ovom području i sada obuhvaćaju informativne sastanke stručnjaka za protuzračnu obranu, seminare na temu protuzračne obrane, posjete objektima i instalacijama protuzračne obrane, zajedničke analitičke studije, te program za izmjenu podataka o zračnoj slici.

284

Radna skupina za studiju o protuzračnoj obrani (The Air Defence Study Working Group)

Radna skupina za studiju o protuzračnoj obrani je višenacionalno tijelo koje djeluje uz potporu Vojnog odbora. Njezine zadaće obuhvaćaju razmatranje, savjetovanje i davanje preporuka glede pitanja protuzračne obrane koja su od važnosti za NATO Sustav integrirane protuzračne obrane.

NATO Organizacija za upravljanje sustavom zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora (NATO Air Command and Control System (ACCS) Management Organisation, NACMO)

NATO Organizacija za upravljanje sustavom zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora osigurava strukturu za planiranje i provedbu sustava zapovijedanja i nadzora u potpori NATO-ovim zračnim operacijama. Ova organizacija zamjenjuje Sustav za zemaljsko okružje protuzračne obrane (NADGE), (vidi u dijelu o Protuzračnoj obrani). Sjedište organizacije je u Bruxellesu (Belgija).

Daljnje informacije dostupne su na adresi:

NATO Air Command Control System (ACCS)Management Agency (NACMA)Avenue du Bourget 1401110 BruxellesBelgiumTel: +32 2 707 83 13 Fax: +32 2 707 87 77

285

287

POGLAVLJE 34

ZRAČNI SUSTAV ZA RANO UPOZORENJE

Flota zrakoplova E-3A NATO Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control, NAEW&C) ključan je element sposobnosti Saveza za rano upozorenje. Zrakoplovi osiguravaju sposobnost zračnog nadgledanja, upozorenja i nadzora na velikim udaljenostima i niskim nadmorskim visinama. Oni omogućuju izravan prijenos podataka iz letjelica na zapovjedno-nadzorna središta na kopnu, moru ili u zraku. Sustav također osigurava upozorenje i otkrivanje na svim nadmorskim visinama što poboljšava sliku morske površine Saveza, ključnu pri operacijama nadgledanja.

Zrakoplovi su u vlasništvu i operativnoj uporabi NATO-a, te zajedno s E-3D zrakoplovima koje posjeduje i rabi Ujedinjeno Kraljevstvo, čine NATO Snage sustava za rano upozorenje. Američke i francuske zračne snage također posjeduju zrakoplov tipa E-3 koji može biti interoperabilan s NATO strukturom protuzračne obrane.

Na početku je u AEW-ovom programu akvizicije flote te operativnoj i remontnoj odgovornosti NATO-a sudjelovalo 12 zemalja programa (Španjolska se NAEW&C programu pridružila 1988. godine), a programom su obuhvaćene i preinake te modernizacija 40 postojećih instalacija NATO Zemaljskog okružja protuzračne obrane (NADGE) kako bi bile interoperabilne sa zrakoplovima. Instalacije su razmještene u devet zemalja na potezu od sjeverne Norveške do istočne Turske.

Najveći dio programa sastoji se od 17 NATO-ovih zrakoplova tipa E-3A koji djeluju iz Geilenkirchena (Njemačka). Britanska komponenta E-3D smještena je u RAF bazi u Waddingtonu (Ujedinjeno Kraljevstvo). NATO zrakoplov tipa E-3A temelji se na zrakoplovu Američkih zračnih snaga (US Air Force, USAF) Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (Airborne Warning and Control System, AWACS) koji se koristi od 1977. godine. Zrakoplovi tipa E-3A su modificirani trupovi Boeinga 707-320B koje karakterizira rotirajući disk promjera 30 stopa montiran na vrhu trupa, a u kojem su smješteni radari za nadzor te za identifikaciju neprijateljskih ili prijateljskih ciljeva. Kasnije su nabavljena i tri 707 Obučno-teretna zrakoplova (Trainer Cargo Aircraft, TCA).

Poduzeti su i kratkoročni i srednjoročni modernizacijski programi, s tim da srednjoročni program pokriva NATO-ove zahtjeve Zračnog sustava za rano upozorenje od 1998. do 2008/2009. godine.

Od kolovoza 1990. godine do ožujka 1991. godine, kao odgovor na irački napad na Kuvajt, zrakoplovi NATO E-3A Komponente raspoređeni su

288

u istočnoj Turskoj kao pojačanje NATO-ovom južnom krilu s ciljem praćenja zračnog i pomorskog prometa u istočnom Mediteranu i pružanja stalnog zračnog nadzora nad tursko-iračkom granicom.

Od srpnja 1992. godine, snage NAEW-a, obuhvaćajući E-3A Komponente i UK E-3D Komponente, intenzivno su bile raspoređene na područje bivše Jugoslavije. Služile su kao potpora NATO akcijama glede praćenja i provedbe rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a zatim i kao potpora operacijama Provedbenih snaga (IFOR), Stabilizacijskih snaga (SFOR) i Snaga za Kosovo ( KFOR). Zrakoplovi E-3F francuskih oružanih snaga također su bili dijelom ovih operacija.

U razdoblju od sredine listopada 2001. godine do sredine svibnja 2002. godine, NATO AWACS zrakoplovi poslani su kao zaštita Sjedinjenim Američkim Državama nakon napada na Washington D.C. i New York 11. rujna. Ovi zrakoplovi za nadgledanje iznova su raspoređeni od veljače do travnja 2003. godine kako bi pružili pomoć Turskoj u slučaju prijetnje njenom teritoriju ili stanovništvu kao posljedica rata u Iraku. Flota je u nekoliko navrata bila raspoređivana s ciljem nadgledanja određenih značajnih događanja poput Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine.


NATO Organizacija za upravljanje programom zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control Programme Management Organisation, NAPMO)

NAPMO je odgovoran za sve aspekte upravljanja i provedbe Programa NAEW&C, te je pod izravnom nadležnošću Sjevernoatlantskog vijeća. Organizaciju čine Upravni odbor, kojem potporu pruža NAPMA Agencija za upravljanje programom (Programme Management Agency, NAPMA) smještena u Brunssumu (Nizozemska), potom Odbor za pravne poslove, ugovore i financije, te Odbor za operacije, tehnička pitanja i potporu i Skupina za upravljanje prvom razinom održavanja.

Svaka od 13 zemalja sudionica zastupljena je u Upravnom odboru i njegovim odborima. Predstavnici Glavnog tajnika NATO-a, NATO Strateških zapovjednika, NATO zapovjednika snaga Zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor te ostalih NATO-ovih tijela, također prisustvuju sastancima odbora i sastancima Upravnog odbora koji se odvijaju dvaput godišnje.

Odgovornost za svakodnevno upravljanje akvizicijskim programom leži na glavnom menadžeru NAPMA-e. NATO AEW&C sjedište zapovjedništva snaga

289

smješteno je na istoj adresi kao i Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers Europe, SHAPE) u Monsu (Belgija). I NAPMA i Zapovjedništvo snaga popunjavaju se osobljem iz zemalja sudionica.

Glavna operativna baza nalazi se u Geilenkirchenu (Njemačka) i također je popunjena osobljem iz zemalja sudionica NAPMO-a. Zračne baze u Italiji, Grčkoj i Turskoj, te Izmješteno operativno mjesto (Forward Operating Location) u Norveškoj, značajno su modificirane u svrhu pružanja potpore operacijama NATO E-3 zrakoplova.

Aktualne zemlje članice NAPMO-a su Belgija, Danska, Grčka, Kanada, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Portugal, Sjedinjene Američke Države, Španjolska i Turska. Ujedinjeno Kraljevstvo je stavilo na raspolaganje NATO AEW snagama sedam zrakoplova tipa E-3D. Francuska sudjeluje na sastancima NAPMO-a u ulozi promatrača, na temelju nabave četiri zrakoplova tipa E-3F.


NATO Airborne Early Warning and Control Programme Management Agency (NAPMA)Akerstraat 76445 CL BrunssumThe NetherlandsTel: +31 45 526 2759Fax: +31 45 525 4373

291

POGLAVLJE 35

ZRAČNI PROSTOR I UPRAVLJANJE ZRAČNIM PROMETOM

Neprestan porast civilnog zračnog prometa i uvođenje novih vojnih operativnih koncepata i sustava naoružanja doveli su do veće potrebe za zračnim prostorom kako civilnih tako i vojnih korisnika. Iz tog je razloga neophodno osigurati djelotvorno usklađivanje civilnih i vojnih vlasti na međunarodnoj razini, kako bi se na pravičan način izašlo u susret potrebama svih korisnika. Poglavito, uloga NATO-a pri usklađivanju civilno-vojnog upravljanja zračnim prometom, a u suradnji s relevantnim međunarodnim organizacijama, jest očuvanje potreba za zračnim prostorom koji omogućuje izvršavanje sigurnosnih zadaća i misija Saveza, istovremeno umanjujući do minimuma smetnje civilnom zrakoplovstvu koje je već ograničeno kapacitetima sustava nadzora zračnog prometa te strukturom zračnih luka.

Teroristički su napadi na Sjedinjene Američke Države 2001. godine uvjetovali neophodno usmjeravanje pozornosti na novu prijetnju korištenja civilnih zrakoplova kao smrtonosnog oružja. Povećana svijest o ovim novim oblicima agresije ojačala je međunarodnu borbu protiv terorizma kao i istovremeno nastojanje Saveza za jačanjem zračne sigurnosti.

Nova globalna perspektiva NATO-a uvelike je naglasila goruću potrebu za djelotvornim zračnim lukama u granicama područja odvijanja operacija. Dostupnost raspolaganja mobilnim sredstvima za upravljanje zračnim prometom te mehanizmi upravljanja koordinacijom međunarodnih napora u obnovi zračnih luka, od iznimnog su značaja za osiguranje kontinuirane učinkovitosti Saveza.

Postoji također i potreba za jamstvom da su NATO zračna sredstva sposobna održati potrebnu razinu kompatibilnosti s ostalim elementima infrastrukture upravljanja zračnim prometom. Stoga je NATO, s obzirom na trenutna nastojanja za postizanjem europske i euroatlantske harmonizacije postupaka i sustava upravljanja zračnim prometom, zastupljen na nizu međunarodnih foruma na temu upravljanja zračnim prostorom i prometom.

Povratak civilnog zrakoplovstva u normalu nakon krize zahtijeva potpunu angažiranost svih relevantnih sudionika. Sposobnost NATO-a za određivanje tempa prijelaza ka konačnoj primopredaji nadzora zračnog prostora, u koordinaciji s lokalnim vlastima i međunarodnim civilnim zrakoplovnim organizacijama, ključ je uspjeha NATO-ovih operacija.

Uporaba zračnog prostora i koordinacija upravljanja zračnim prometom, jedna su od prvih područja na kojima je ostvarena suradnja s NATO-ovim

292

zemljama partnerima. Savez ostaje aktivno uključen u pružanje potpore zemljama partnerima, zemljama Mediteranskog dijaloga te ostalim zemljama koje su u razvoju sustava za upravljanje civilno-vojnim zračnim prostorom te struktura zračne sigurnosti koje su interoperabilne s NATO-om i u skladu s međunarodnim standardima. Pokrenute su i zajedničke inicijative za zračni prostor u okviru Vijeća NATO-Rusija i Posebnog partnerstva NATO-Ukrajina.


NATO Odbor za upravljanje zračnim prometom (NATO Air Traffic Management Committee, NATMC)

NATMC je više civilno-vojno savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća za uporabu zračnog prostora i upravljanje zračnim prometom. Misija Odbora je razvijanje, predstavljanje i promicanje stavova NATO-a glede pitanja vezanih uz sigurne i brze zračne operacije u okvirima zračnog prostora NATO-ove odgovornosti i interesa. NATMC je uključen u jačanje zrakoplovne sigurnosti, te je odgovoran osigurati potpunu koordinaciju zahtjeva zračnog prostora NATO-a s ciljem očuvanja djelotvornosti Saveza. Ovo obuhvaća izvršenje zračnih operacija i glavnih vježbi, te harmonizaciju sustava i postupaka. Odbor prati i ocjenjuje razvoj na području komunikacija, navigacije i nadzora radi davanja procjene učinka istih na operativnu sposobnost NATO-a.

Odboru pomažu predstavnici Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo, Međunarodnog udruženja zračnog prometa, Europske komisije, Europske organizacije za sigurnost zračne navigacije (EUROCONTROL) te ostale zrakoplovne organizacije. NATMC je stoga, u mogućnosti osigurati jedinstvenu poveznicu između vojnih dužnosnika NATO-a odgovornih za koordinaciju opsežnih pokreta vojnog zrakoplovstva, te nacionalnih i međunarodnih civilnih zrakoplovnih tijela i organizacija.

293

POGLAVLJE 36

SURADNJA I PLANIRANJE NA PODRUČJU NAORUŽANJA I OPREME

Suradnja na području naoružanja unutar NATO-a nastoji kroz isplativ razvoj i akviziciju vojnih sposobnosti, jačanjem i poticanjem interoperabilnosti te promicanjem tehnološke i industrijske suradnje među Saveznicima, a gdje se pokaže odgovarajućim i zemljama partnerima, pružiti potporu strateškim ciljevima Saveza. Cilj suradnje na području naoružanja jest ujediniti sredstva i znanja, podijeliti rizik i stvoriti isplativu gospodarsku proizvodnju. Naglasak je pritom stavljen na rješavanje žurnih nedostataka sposobnosti Saveza, poput ispunjavanja uvjeta za odgovarajuću opremu NATO Snaga za odgovor (NRF) ili razvoj sposobnosti za obranu protiv terorizma te ispunjenje nacionalnih operativnih zahtjeva.

NATO-ova zajednica za naoružanje nastoji stvoriti sinergiju među svojim opskrbljivačima, tehnološkim i industrijskim zajednicama. Putem mreže odbora izmjenjuju se informacije o novim vojnim zahtjevima i novonastalim tehnologijama. Istražuju se mogućnosti harmonizacije nacionalnih zahtjeva te pokretanja programa suradnje.

Planiranje naoružanja kao jedan od glavnih dijelova NATO obrambenog planiranja, preinačuje ciljeve za oružane snage u ciljeve za naoružanje. Uzimajući u obzir dugotrajnost uporabe velikog dijela vojne opreme, posebna pozornost usmjerena je na dugoročne elemente NATO sustava planiranja snaga. Planiranje za aktivnosti naoružanja odvija se na različite načine: godišnji planovi upravljanja oblikuju se za Konferenciju direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD) i njene glavne podčinjene skupine s ciljem ispunjavanja operativnih, ekonomskih i tehnoloških aspekata NATO ciljeva. Sljedeće važno sredstvo planiranja je niz Zahtjeva za dugoročne sposobnosti (Long Term Capability Requirements, LTCRs) postavljenih od strane Vrhovnog savezničkog zapovjednika za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT). LTCRs opisuju najvažnije nedostatke u sposobnostima za različite vojne funkcije Saveza. Oni služe kao vodič radu zajednice za naoružanje.

294


Konferencija direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD)

Glavnina rada unutar NATO-a glede identifikacije mogućnosti za zajedničko istraživanje, razvoj i proizvodnju vojne opreme odvija se pod nadležnošću Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD). CNAD je viši savjetodavni odbor za Sjevernoatlantsko vijeće glede pitanja koja se odnose na naoružanje. On određuje prioritete i nudi smjernice njemu podčinjenim tijelima koja čine vojni i civilni stručnjaci iz zemalja članica i zemalja partnera. Odbor se sastaje dvaput godišnje na razini Direktora za nacionalno naoružanje (National Armaments Directors, NADs), a češće na razini njihovih stalnih predstavnika u Bruxellesu (NADREPs).

Kroz sastanke skupina stručnjaka iz grana oružanih snaga i ministarstva obrane, izmjenjuju se informacije o promjenjivim vojnim zahtjevima, mogućnostima harmonizacije, uspostavi standarda i interoperabilnosti, te o tehnologijama u nastajanju. Suradnja se odvija između spomenutih CNAD skupina i skupina stručnjaka iz Organizacije za istraživanje i tehnologiju, Organizacije za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (C3), Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (ACT), industrije i krajnjih potrošača predstavljenih od strane NATO vojnih dužnosnika. Struktura CNAD-a omogućuje zemljama članicama odabir onih projekata istraživanja i tehnologija i opreme u kojima one žele sudjelovati. Istovremeno, ona omogućuje izmjenu informacija o nacionalnim programima, u kojima bi suradnja odgovarala i individualnim zemljama članicama i NATO-u kao cjelini. Opće smjernice za ove aktivnosti nude se kroz uobličenje CNAD godišnjih planova za upravljanje, postavljajući ključne ciljeve i prioritetna područja rada.

Organizacija CNAD-a

Glavna podčinjena tijela CNAD-a čine:

• Tri Vodeće skupine naoružanja: NATO Skupina za pomorsko naoružanje (NATO Naval Armaments Group, NNAG), NATO Skupina za naoružanje zračnih snaga (NATO Air Force Armaments Group, NAFAG) i NATO Vojna skupina za naoružanje (NATO Army Armaments Group, NAAG) s brojnim podčinjenim i radnim skupinama;

295

• NATO Savjetodavna skupina za industriju (NATO Industrial Advisory Group, NIAG) koja CNAD-u nudi stručnost u obrambenoj industriji;

• Skupina nacionalnih direktora za kodifikaciju (Group of National Directors on Codification), Skupina za upravljanje životnim ciklusom (Life Cycle Management Group) i Skupina za sigurnost streljiva (Ammunition Safety Group), također s brojnim podčinjenim skupinama;

• Upravljački odbor Saveza za nadzor kopnenog prostora (Alliance Ground Surveillance Steering Committee, AGS SC);

• Upravljački odbor za aktivnu višeslojnu obranu od projektila (Active Layered Theatre Ballistic Missile Defence Steering Committee, ALTBMD SC).

NATO Odbor za istraživanje i tehnologiju (NATO Research and Technology Board, RTB)

NATO Odbor za istraživanje i tehnologiju, integrirano NATO tijelo odgovorno za istraživanja na području obrane i razvoja tehnologije, nudi savjetovanje i pomoć CNAD-u i Vojnom odboru. Odbor upravlja politikom istraživanja i tehnologije u različitim NATO tijelima, i dobiva potporu specijalizirane NATO Agencije za istraživanje i tehnologiju (NATO Research and Technology Agency, RTA).


NATO Research and Technology Agency (RTA) BP 25, F- 92201 Neuilly-sur-SeineFranceTel: 33 1 5561 22 00Fax: + 33 1 5561 22 98/99Email: [email protected]: www.rta.nato.int

Upravljanje glavnim projektima suradnje od faze razvoja do faze proizvodnje provodi specijalizirana NATO agencija koja djeluje u ime zemalja članica sudionica programa.

296

NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja sustava protuzračne obrane srednjeg dometa (NATO Medium Extended Air Defence System Design and Development, Production and Logistics Management Agency, NAMEADSMA)

NAMEADSMA nadgleda razvoj Protuzračnog sustava proširenog srednjeg dometa (Medium Extended Air Defence System, MEADS).


NAMEADSMABuilding 1, 620 Discovery Drive, Suite 300Huntsville, AL 35806 USATel: + 1 205 922 3972 Fax: +1 205 922 3900

NATO Agencija za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom zrakoplova «Eurofighter 2000» i «Tornado» (NATO EF 2000 and Tornado Development Production and Logistics Management Agency, NETMA)

NETMA je osnovana spajanjem bivše NATO Agencije za upravljanje razvojem i proizvodnjom višenamjenskog borbenog zrakoplova (NATO Multirole Combat Aircraft Development and Production Managment Agency, NAMMA) i NATO EFA Agencije za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom (NATO EFA Development, Production and Logistics Management Agency, NEFMA). Odgovorna je za zajednički razvoj i proizvodnju NATO europskog borbenog zrakoplova («Eurofighter») i za pružanje potpore održavanju NATO višenamjenskog borbenog zrakoplova («Tornado»)

Daljne informacije dostupne su na adresi:

NETMAPo Box 130282003 UnterhachingGermany

297

NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja helikoptera (NATO Helicopter Design and Development, Production and Logistics Management Agency, NAHEMA)

NAHEMA nadgleda provedbu programa za NATO NH90 helikopter.

Daljne informacije dostupne su na adresi:

NAHEMALe Quatuor, Bâtiment ARoute de Galice 4213082 Aix-en-Provence Cedex 2FranceTel: + 33 42 95 92 00 Fax: + 33 42 64 30 50

NATO Ured za upravljanje Hawk sustavom (NATO Hawk Management Office, NHMO)

NHMO je odgovoran za programe poboljšanja Hawk raketnih sustava zemlja-zrak.


NHMO 26 rue Galliéni92500 Rueil-MalmaisonFranceTel: +33 147 08 75 00Fax: + 33 147 52 10 99

299

POGLAVLJE 37

NADZOR NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE

Zemlje članice nastoje održati sigurnost i stabilnost s najnižom mogućom razinom oružanih snaga uz uvjet da su u stanju poduzeti cjelokupan spektar misija Saveza i nositi se sa svim potencijalnim sigurnosnim izazovima. Stoga su nastojanje i provedba djelotvornih i provjerljivih sporazuma o nadzoru naoružanja, razoružanja i neproliferacije važan dio širokog pristupa sigurnosti prihvaćenog od zemalja članica Saveza i integralni su dio NATO strategije.

Tri zemlje članice posjeduju nuklearno oružje, poimence Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Svaka od navedenih zemalja smanjila je broj vlastitih nuklearnih snaga putem međunarodno dogovorenih sporazuma te putem unilateralnih odluka. NATO je kao cjelina smanjio oslonac na nuklearno oružje, pridajući mu uglavnom političku ulogu kao dio svoje sveopće politike odvraćanja agresije. Nasuprot tomu, pojačana teroristička prijetnja i moguća uporaba oružja za masovno uništenje povećale su interes za nadzor naoružanja i mjere za suzbijanje proliferacije te za nove inicijative na ovom području.

Savez također puno pozornosti pridodaje smanjenju konvencionalnog oružja. Najznačajnije dostignuće na ovom području, te važan čimbenik jamstva stabilnosti euroatlantskog područja jest Sporazum o konvencionalnim snagama u Europi (Conventional Forces in Europe (CFE) Treaty) iz 1990. godine, kao i njegova prilagodba novonastaloj situaciji u Europi nakon kraja Hladnog rata. Sporazum je doveo do uništenja velikih količina vojne opreme i uključuje redovnu izmjenu informacija među zemljama sudionicama o preostalim snagama, kao i stroge verifikacijske mjere. NATO također koordinira aktivnosti među Saveznicima u kontekstu procesa pregovora glede mjera za izgradnju povjerenja i sigurnosti zajamčenih dogovorom poznatijim pod nazivom Bečki dokument, te nudi potporu «Open Skies» Sporazumu iz 1992. godine, kojim su dopuštena međusobna prelijetanja nacionalnog teritorija.

NATO je također pokrenuo niz projekata glede uništenja viška zaliha oružja i streljiva, uključujući i protupješačke mine, i pristupa rješavanju drugih posljedica obrambenih reformi. Savez je imao nezamijenjivu ulogu u pokretanju i pružanju potpore provedbi takvih projekata u kontekstu Partnerstva za mir. Zakladni fond Partnerstva za mir predstavlja mehanizam koji služi za protok novčanih donacija zemalja darivatelja za sigurno odlaganje ovog opasnog i neželjenog nasljeđa (vidi VII. dio).

NATO politika glede neproliferacije proizlazi iz činjenice da su širenje nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, te načini njihove uporabe jedan

300

od vodećih problema mira u svijetu. Zemlje članice složne su u ideji da je suzbijanje širenja oružja za masovno uništenje jedno od najvažnijih zadaća Saveza današnjice. Nove inicijative na ovom području pokrenute su 1999. godine. Pokrenuta je dalekosežna Inicijativa za uništenje oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction, WMD), a u glavnom sjedištu NATO-a u svibnju 2000. godine, osnovano je Središte za oružje za masovno uništenje. Ova inicijativa nadogradnja je na raniji rad poboljšanja cjelokupnih političkih i vojnih nastojanja Saveza na ovom području, a nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države, nastavlja se s njezinim razvojem.

Zemlje članice drže da su izgradnja povjerenja, nadzor naoružanja, razoružanje i neproliferacija važni čimbenici sprječavanja sukoba, te su svjesne činjenice da Savez, promicanjem šireg, sveobuhvatnijeg i provjerljivijeg procesa međunarodnog nadzora naoružanja i razoružanja, ima nezamjenjivu ulogu na ovom području. Na ovaj način, NATO pruža potporu radu ostalih međunarodnih organizacija koje se bave isključivo ovim pitanjima. Sveopća politika Saveza glede istih pitanja, uobličena u Strateškom konceptu izdanom 1999. godine, uključuje predanost aktivnom doprinošenju ovom procesu.

Savez svojim članovima osigurava savjetodavni forum za sve aspekte nadzora naoružanja, razoružanja i neproliferacije. Konzultacije za ova pitanja odvijaju se u brojnim NATO tijelima utemeljenima isključivo u svrhu pronalaženja načina za napredovanje na svakom od ovih područja. O ovim pitanjima raspravlja se i sa zemljama partnerima u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC), Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina i Mediteranskog dijaloga.

NATO tijela redovito održavaju sastanke sa stručnjacima za razoružanje, poglavito prije značajnijih međunarodnih sastanaka poput Konferencije za procjenu Sporazuma o neproliferaciji nuklearnog oružja (Nuclear Non-Proliferation Treaty, NPT), Prvog povjerenstva UN-a i Konferencije za razoružanje. Nadalje, NATO osigurava forum za konzultacije o implikacijama glede sigurnosti Saveza i mogućnosti globalne strateške stabilnosti za obranu od raketnih projektila.

Sažetak glavnih dostignuća, pregovaračkih procesa i područja suradnje dân je u narednom dijelu.

Dostignuća glede nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja

Zemlje članice podložne su različitim vojnim i nevojnim rizicima koji dolaze iz više smjerova i teško ih je predvidjeti. Proliferacija nuklearnog, biološkog i kemijskog (NBC) oružja i načini njihove uporabe ostaju ozbiljna

301

pitanja. NATO je svjestan da proliferacija može nastati i uz sva nastojanja za njezino suzbijanje, te da može predstavljati izravnu vojnu prijetnju stanovništvu, teritoriju i snagama zemalja Saveza. Stoga, NATO-ova potpora režimima neproliferacije, kako konvencionalnim tako i nuklearnim, čini sastavni dio njegove sigurnosne politike. Zemlje članice su usvojile dvojaki politički i obrambeni pristup kako bi se borile protiv širenja oružja za masovno uništenje i načina njegove dostave. Međutim, ozbiljna prijetnja još uvijek postoji unatoč napretku u jačanju međunarodnih režima neproliferacije. Rastuće terorističke prijetnje naglasile su važnost zajedničkog međunarodnog djelovanja na ovom području.

Mora se voditi računa i o postojanju značajnih nuklearnih snaga izvan Saveza. Međutim, okolnosti pod kojima bi se mogla razmatrati uporaba NATO nuklearnog oružja vrlo su malo vjerojatne i uloga nuklearnog oružja u okviru opće sigurnosti Saveza znatno je smanjena. Značajna smanjenja zbila su se i unutar samih snaga zemalja članica koje posjeduju nuklearno oružje, poimence Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.

• Sporazum o neproliferaciji nuklearnog oružja (The Nuclear Non-Proliferation Treaty, NPT)

Sporazum o neproliferaciji nuklearnog oružja (NPT) okosnica je međunarodnih dogovora o globalnoj neproliferaciji i procesa koji vode do nuklearnog razoružanja. Sporazum je proširen na neograničeno vrijeme na NPT-ovoj Konferenciji za reviziju i proširenje 1995. godine. Na istoj je konferenciji donesena i odluka o jačanju procesa revizije i o prihvaćanju niza «Načela i ciljeva za neproliferaciju i razoružanje» s ciljem promicanja djelotvorne provedbe sporazuma.

Zaključci s NPT-ove Konferencije za reviziju održane u New Yorku od 24. travnja do 19. svibnja 2000. godine, reflektirali su trajnu potporu za sveopće prihvaćanje NPT-a, strogo usklađivanje prema NPT-ovim pravilima, jačanje zaštitnih mjera Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (International Atomic Energy Agency, IAEA) i daljnje korake prema nuklearnom razoružanju kao krajnjem cilju.

Završni dokument sadrži plan za sustavnu i progresivnu provedbu NPT-ovog članka VI. koji se odnosi na nuklearno razoružanje. Uz to, pet zemalja koje posjeduju nuklearno oružje priznatih NPT-om, dalo je zajedničku izjavu u kojoj su pozdravile neograničeno proširenje Sporazuma i iznova potvrdile svoju predanost odlukama iz 1995. godine.

302

• Biološko i kemijsko oružje

Sposobnosti biološkog i kemijskog oružja nisu dio strategije Saveza i nemaju ulogu u NATO strukturama snaga. Politika Saveza glede spomenutog oružja podržava sveopće prianjanje važnim režimima procesa razoružanja. Međutim, proliferacija ovog oružja smatra se rastućim problemom međunarodne sigurnosti, poglavito u kontekstu terorizma.

Uporaba kemijskog i biološkog oružja zabranjena je Ženevskim protokolom iz 1925. godine. Ostali važni dogovori glede istih pitanja obuhvaćaju Konvenciju o biološkom i toksičnom oružju, koja je stupila na snagu 1975. godine, a pod kojom je dogovorena zabrana razvijanja, proizvodnje, pohranjivanja ili nabave bioloških agensa ili sličnih sredstava u neprijateljske svrhe. 1994. godine, osnovana je Ad hoc Skupina država sudionica Konvencije kako bi se ispitale moguće mjere utvrđivanja te prijedlozi za jačanje konvencije. Kasnije održavane konferencije ubilježile su daljnje korake u ovom smjeru.

Konvencija o kemijskom oružju kojom se zabranjuje uporaba kemijskog oružja, dogovorena je na Konferenciji za razoružanje u razdoblju između 1980. i 1992. godine i stupila je na snagu 1997. godine. Obuhvaćala je zabranu razvijanja, proizvodnje, akvizicije, pohranjivanja ili zadržavanja kemijskog oružja, zabranu uporabe ili pokušaja uporabe kemijskog oružja, te zabranu pružanja pomoći drugima u pokušaju djelovanja koje nije u skladu s pravilima konvencije. Nadalje, konvencija obvezuje potpisnike na uništenje kemijskog oružja i mjesta njihove proizvodnje.

• Projektili i ostala sredstva dostave

Nadzorni režim za tehnologiju projektila (Missile Technology Control Regime, MTCR) utemeljen 1987. godine zbližava 32 zemlje koje nastoje ograničiti proliferaciju projektila i njihovu tehnologiju. Suradnici MTCR-a nadgledaju izvoz zajedničke liste kontroliranih dijelova u skladu sa zajedničkom politikom nadzora izvoza.

Dostignuća na području nadzora konvencionalnog naoružanja i razoružanja

• Prihvaćanje CFE-ovog Sporazuma

Sporazum o Konvencionalnim snagama u Europi (Conventional Forces in Europe (CFE) Treaty) od 19. studenog 1990. godine nametnuo je zakonom vezana ograničenja za pet kategorija Opreme ograničene sporazumom (Treaty-Limited Equipment, TLE), i obuhvatio pravila za iznimno opsežnu

303

razmjenu informacija i izvješća, kao i nenajavljenu inspekciju na licu mjesta i mjere verifikacije. Sporazum je uspostavio dotada neviđenu transparentnost glede vojnih sredstava kao i drastična smanjenja TLE-a u Europi.

Pregovori o prilagodbi sporazuma novim okolnostima nastalima nakon kraja Hladnog rata započeli su 1996. godine, u svjetlu činjenice da su se dogodile značajne promjene nakon njegovog potpisivanja 1990. godine, poput ujedinjena Njemačke, raspada Varšavskog pakta i SSSR-a, pojave zemalja sljednica, povećanja broja zemalja potpisnica sporazuma od 22 na 30, i procesa demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Naknadni događaji koji su utjecali na primjenu sporazuma obuhvaćali su pristupanje novih zemalja članica NATO-u 1999. i 2004. godine, i perspektivu daljnjih priključenja u budućnosti.

«Dogovor o prilagodbi» CFE sporazuma potpisan je na OESS-ovom sastanku na vrhu u Istambulu u studenome 1999. godine i zahtjeva ratifikaciju od strane svih 30 zemalja potpisnica sporazuma prije negoli stupi na snagu. Prihvaćen je i «Završni dokument» sastanka na vrhu, kojim su određene političke obveze glede ograničenja, povlačenja te dodatnih progresivnih smanjenja prava na opremu ponuđenu od zemalja potpisnica u kontekstu prilagodbe sporazuma.

Tijekom sastanka na vrhu u Istambulu u lipnju 2004. godine, čelnici Saveza su iznova naglasili svoju predanost CFE sporazumu kao temelju europske sigurnosti, te su se još jednom založili za što skorije stupanje Prilagođenog sporazuma na snagu. Također su naglasili da bi ispunjenje preostalih obveza iz Istambula, koje se odnose na prisustvo ruskih vojnih snaga u Republici Moldovi i Gruziji, stvorilo uvjete Savezu i ostalim potpisnicama za korak naprijed u pogledu ratifikacije Prilagođenog CFE sporazuma. Stupanje sporazuma na snagu otvorit će put pristupanju zemalja nečlanica kojima je to bila namjera, te će dodatno doprinijeti europskoj sigurnosti i stabilnosti.

Namjenske snage Saveza na visokoj razini (High Level Task Force, HLTF) odgovorne su za razvoj politike na području konvencionalnog razoružanja, nadzora naoružanja te mjera za izgradnju povjerenja i sigurnosti. NATO Koordinacijski odbor za verifikaciju (Verification Coordinating Committee, VCC) usredotočen je na provedbu i koordinaciju aktivnosti nadgledanja nadzora naoružanja. VCC je domaćin godišnjih seminara za 30 zemalja potpisnica CFE sporazuma kao i za ostale EAPC zemlje glede provedbenih aspekata CFE sporazuma.

Bečki dokument

Na sastanku na vrhu u Istambulu u studenome 1999. godine, države članice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), također su

304

prihvatile Bečki dokument iz 1999. godine koji ojačava mjere za izgradnju povjerenja i sigurnosti (confidence and security-building measures, CSBMs), predstavljene u Bečkim dokumentima iz 1990., 1992. i 1994. godine. U dokumentu iz 1999. godine predstavljeni su napreci u postojećim mjerama te je stavljen naglasak na važnost regionalne suradnje na ovom području.

«Open Skies»

«Open Skies» sporazum iz ožujka 1992. godine bio je još jedan značajan čimbenik u izgradnji veće otvorenosti glede vojnih aktivnosti i struktura. Sporazum potiče proces izgradnje povjerenja olakšavajući nadgledanje usklađivanja s postojećim ili nadolazećim dogovorima glede nadzora naoružanja i jačajući sposobnost za pravovremeno prepoznavanje i upravljanje kriznim situacijama dopuštajući redovita međusobna prelijetanja nacionalnog teritorija. Sporazum je ratificiran 2001. godine dopuštajući velik broj probnih letova prije samog stupanja na snagu 1. siječnja 2002. godine.

Malokalibarsko i lako oružje

Rastuća međunarodna svijest o potrebi suzbijanja i smanjenja destabilizirajuće akumulacije i nedopuštenog trgovanja malokalibarskim i lakim oružjem u svim svojim oblicima, dovela je do brojnih inicijativa na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Ad Hoc Radna skupina nastala u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća u siječnju 1999. godine, imala je za cilj ostvariti praktičnu suradnju glede ovih pitanja. Nakon zaključaka s međunarodne konferencije o nedopuštenom trgovanju oružjem, sazvane od strane UN-ove Glavne skupštine u lipnju 2001. godine, države članice su prihvatile međunarodni Akcijski plan kojem dopridonose NATO i zemlje partneri. NATO je također pokrenuo niz Zakladnih fondova Partnerstva za mir s posebnim naglaskom na rješavanje zaliha oružja i streljiva u zemljama poput Azerbajdžana, Gruzije i Ukrajine.

Protupješačke mine

Poduzimaju se aktivna nastojanja za rješavanje humanitarnih problema i patnji prouzrokovanih protupješačkim minama. Zemlje članice pokazale su svoju predanost rješavanju ovog pitanja kroz projekte Zakladnog fonda Partnerstva za mir. Primjerice, uništene su velike količine protupješačkih mina u Albaniji; slična inicijativa poduzeta je i u Moldovi, a uključivala je mine, streljivo te korozivno raketno gorivo; u Ukrajini je pokrenuta inicijativa za uništenje nekoliko milijuna mina pohranjenih tijekom sovjetskog razdoblja.

305

Protokol o zabrani ili ograničenju korištenja mina, poteznih mina i ostalih sredstava, prihvaćen od strane država sudionica Konvencije o zabrani i ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja koje se smatra pretjerano opasnim ili ima indiskriminirajuće učinke, potpisan je 1996. godine. Konvencija o zabrani uporabe, pohrane, proizvodnje i transfera protupješačkih mina i o njihovom uništenju, potpisana je u Otawi 3. prosinca 1997. godine, a na snagu je stupila 1. ožujka 1999. godine. EAPC Ad Hoc Radna skupina, o kojoj je već bilo riječi, također je dobila zadaću podržati cjelokupni spektar protuminskih akcija i aktivnosti koje to olakšavaju.

Proliferacija oružja za masovno uništenje

Prijetnja međunarodnoj sigurnosti u obliku proliferacije oružja za masovno uništenje, 1994. godine je rezultirala odlukom NATO čelnika o jačanju i širenju nastojanja Saveza na ovom području. U Političkom okviru Saveza glede proliferacije oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction, WMD) izdanom 1994. godine, stoji da je glavni cilj Saveza i njegovih članica sprječavanje pojave proliferacije ili, u slučaju da do toga i dođe, njezino rješavanje diplomatskim sredstvima. Međutim, dokument jasno upućuje na činjenicu da do proliferacije može doći unatoč međunarodnim neproliferacijskim normama i dogovorima, te da oružje za masovno uništenje i sredstva za njegovu uporabu mogu postati izravna vojna prijetnja NATO teritoriju, stanovništvu i snagama. U skladu s tim, Savez se usredotočio na niz sposobnosti vojne obrane potrebnih za slabljenje proliferacije i uporabe WMD-a, te na poboljšanje strukture NATO obrane protiv rizika WMD-a. Ovim se nastoji smanjiti operativna ranjivost NATO oružanih snaga te održati njihova fleksibilnost i djelotvornost u situacijama koje uključuju mogućnost prisustva, prijetnje ili uporabe NBC oružja.

Na sastanku na vrhu u Washingtonu u travnju 1999. godine, pokrenuta je dalekosežna WMD inicijativa, a u svibnju 2000. godine osnovano je WMD središte u glavnom sjedištu NATO-a. Središte djeluje u svrhu jačanja dijaloga i međusobnog razumijevanja zemalja članica glede pitanja WMD-a, jačanja konzultacija glede pitanja neproliferacije, pitanja nadzora naoružanja i razoružanja, procjene rizika, i pružanja podrške obrambenim naporima za poboljšanje spremnosti Saveza za odgovor protiv rizika WMD i načina njihove dostave. Središte sačinjavaju djelatnici NATO-ovog Međunarodnog osoblja te nacionalni stručnjaci.

Inicijativa je nastavak ranijeg rada koji je za cilj imao poboljšanje cjelokupnih političkih i vojnih nastojanja Saveza na ovom području. Njezin je razvoj nastavljen nakon teorističkih napada na Sjedinjene Američke Države u rujnu 2001. godine radi što sustavnije usredotočenosti na zaštitu vojnih snaga i stanovništva od nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja, te na opasnost od proliferacije i obranu od balističkih projektila.

306


Združeni odbor za pitanja proliferacije (Joint Committee on Proliferation, JCP) je više savjetodavno tijelo koje pruža koordinirana izvješća Sjevernoatlantskom vijeću glede pitanja političko-vojnih i obrambenih aspekata proliferacije oružja za masovno uništenje. Pod predsjedavanjem zamjenika Glavnog tajnika okuplja članove Više političko-vojne skupine za pitanja proliferacije (Senior Politico-Military Group on Proliferation, SGP) i Više obrambene skupine za pitanja proliferacije (Senior Defence Group on Proliferation, DGP) na združenim sastancima u svrhu koordinacije političke i obrambene dimenzije NATO-a u borbi protiv prijetnji WMD-om.

Višu političko-vojnu skupinu za pitanja proliferacije (Senior Politico-Military Group on Proliferation, SGP) čine viši nacionalni dužnosnici odgovorni za politička i sigurnosna pitanja glede neproliferacije, koji se sastaju pod predsjedanjem pomoćnika Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku. SGP razmatra niz političkih, sigurnosnih i ekonomskih čimbenika koji bi mogli dovesti do ili utjecati na proliferaciju, kao i političke i ekonomske mjere za suzbijanje proliferacije ili odgovor na proliferaciju.

Viša obrambena skupina za pitanja proliferacije (Senior Defence Group on Proliferation, DGP) je više savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskom vijeću glede proliferacije WMD-a i s njim povezanih sustava dostave. Okuplja stručnjake i dužnosnike zadužene za ovo područje pod združenim sjevernoameričkim i europskim predsjedanjem. DGP se odnosi na vojne sposobnosti potrebne za slabljenje WMD proliferacije, smanjenje prijetnji i uporabe takvog oružja, te na zaštitu NATO stanovništva, teritorija i vojnih snaga.

Namjenske snage na visokoj razini za pitanja nadzora konvencionalnog naoružanja (High Level Task Force on Conventional Arms Control, HLTF) je konzultativno i savjetodavno tijelo ministarstava vanjskih poslova i obrane glede pitanja nadzora konvencionalnog oružja koje okuplja vladine stručnjake pod predsjedanjem zamjenika Glavnog tajnika. Također se sastaje na razini političkih savjetnika u nacionalnim izaslanstvima pri NATO-u.

Koordinacijski odbor za verifikaciju (Verification Coordinating Committee, VCC) je glavno tijelo unutar NATO-a za odluke glede pitanja provedbe nadzora konvencionalnog naoružanja i aktivnosti verifikacije. Sastaje se na brojnim razinama te u različitim radnim i stručnim grupama i radionicama.

Središte za oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction Centre) utemeljeno u glavnom sjedištu NATO-a u svibnju 2000. godine, ima za cilj jačanje zajedničkog razumijevanja glede pitanja WMD-a,

307

procjenu rizika, i bolju spremnost vojnih snaga za djelovanje u WMD okružju te protiv WMD prijetnji.

EAPC Ad Hoc Radna skupina za pitanja malokalibarskog i lakog oružja (EAPC Ad Hoc Working Group on Small Arms and Light Weapons) i EAPC Ad Hoc radna skupina za pitanja globalnih humanitarnih protuminskih aktivnosti (EAPC Ad Hoc Working Group on Global Humanitarian Mine Action) pružaju forume za olakšavanje protoka informacija i ideja među NATO članicama i zemljama partnerima glede uspješnog provođenja nadzora te promicanja zajedničkih ciljeva na svakom od ovih područja.

309

POGLAVLJE 38

PLANIRANJE ZA SLUČAJ CIVILNIH IZVANREDNIH STANJA

Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja dugo je vremena jedno od vodećih aktivnosti NATO-a. Njegove glavne uloge obuhvaćaju pružanje civilne potpore vojnim operacijama i potpore nacionalnim vlastima u slučaju civilnih izvanrednih stanja, poglavito glede zaštite civilnog stanovništva.

Nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države, znatan dio NATO-ovih nastojanja glede zaštite civilnog stanovništva usredotočen je na pružanje potpore zemljama članicama i zemljama partnerima glede zaštite njihovog stanovništva od mogućih posljedica napada kemijskim, biološkim i nuklearnim agensima. U kontekstu potpore vojnom planiranju i operacijama, aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja doprinose na način da osiguravaju djelotvornost zajednički razvijenih planova i postupaka kao i raspoloživost potrebnih sredstava. Ona mogu obuhvaćati trgovačke brodove, civilne zrakoplove, mreže vlakova i željeznica, medicinske sadržaje, komunikacije, mogućnosti odgovora u slučaju katastrofe te druge civilne resurse.

Međutim, karakteristike NATO aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja iz temelja su se promijenile nakon završetka Hladnog rata. Bez daljnjeg isključivog naglaska na upravljanje civilnim resursima i zaštitu stanovništva u kontekstu rata velikih razmjera, one su okrenute prema operacijama pružanja potpore za slučaj vojnih izvanrednih stanja i prema nošenju s posljedicama prirodnih katastrofa ili terorističkih napada.

Druga značajka današnjih aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja jest proširena suradnja sa zemljama partnerima u okviru programa Partnerstva za mir i Euroatlantskog partnerskog vijeća, Vijeća NATO-Rusija, Komisije NATO-Ukrajina, Mediteranskog dijaloga, a od nedavno i Istambulske inicijative o suradnji. Najveći nevojni dio aktivnosti Partnerstva za mir, planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, danas obuhvaća redovite konzultacije i rasprave među svim zemljama članicama i zemljama partnerima, kao i redovite združene operacije i vježbe u kojima važnu ulogu ima dežurno Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe utemeljeno u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu.

Kao posljedica ovih dogovora, NATO i zemlje partneri uspjeli su pružiti koordiniranu potporu Ukrajini, Češkoj Republici i SAD-u u vrijeme velikih poplava, Grčkoj, Turskoj, i Pakistanu nakon razornih potresa, Portugalu u vrijeme šumskih požara, te Balkanu, gdje je hitna potreba za humanitarnom pomoći bila neizbježna posljedica regionalnih sukoba i ratova. NATO

310

sposobnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja bile su od iznimne važnosti i u pružanju potpore zemljama članicama u upravljanju posljedicama u izvanrednim okolnostima poput mogućih rizika glede Turske u kontekstu iračkog sukoba u proljeće 2003. godine, te priprema i odvijanja Ljetnih olimpijskih igara u Grčkoj 2004. godine.

Velik broj drugih međunarodnih organizacija ostvaruje suradnju s NATO-om na području planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja. One obuhvaćaju Europsku uniju, Međunarodnu agenciju za nuklearnu energiju, Međunarodni odbor Crvenog križa, Međunarodnu federaciju društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova, Organizaciju za zabranu kemijskog oružja te Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju.

Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja u kontekstu Partnerstva za mir

Aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja u okviru EAPC-a i programa Partnerstva za mir uključuju seminare, radionice, vježbe, tečajeve obuke, te razmjenu informacija obuhvaćajući civilno i vojno osoblje s različitih razina lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada i nevladinih organizacija.

Zajedničko većini ovih aktivnosti jest usredotočavanje na pripravnost u slučaju katastrofe i na zaštitu civilnog stanovništva u izvanrednim situacijama kao posljedicama katastrofa ili terorističkog napada. Ovo područje aktivnosti često se naziva upravljanje posljedicama. Suradnja s UN-ovim Uredom za koordinaciju humanitarnih poslova, u kontekstu njegovog projekta o Uporabi vojnih i civilnih obrambenih sredstava za pomoć u slučaju katastrofe, ima važnu ulogu u velikom broju ovih aktivnosti.

Utemeljeno na ruskom prijedlogu iz studenog 1997. godine, koji je imao za cilj konkretnije oblike suradnje na području potpore u slučaju katastrofe, 1998. godine je osnovano Euroatlantsko središte za sposobnost odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Capability) sačinjeno od Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) i Euroatlantskog tima za odgovor na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Unit, EADRU). EADRCC odonda ima nezamjenjivu ulogu u nizu operacija potpore i ključan je u pružanju pomoći zemljama glede jačanja njihove pripravnosti prilikom posebnih događanja i kriznih situacija. Nedugo nakon inauguracije, EADRCC je odigrao značajnu ulogu u kosovskom sukobu 1999. godine, koordinirajući EAPC-ovu pomoć operacijama potpore u Albaniji koje je organizirao Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice. Potom je EADRCC bio uključen u praćenje humanitarne situacije na Kosovu i u okolici, a u travnju 1999. godine, poduzeti

311

su daljni koraci glede usklađivanja humanitarne pomoći s ciljem olakšanja položaja kosovskih izbjeglica.

EADRU čine dobrovoljni višenacionalni i nacionalni civilni i vojni timovi zemalja EAPC-a, čiji se sastav određuje prema trenutnim zahtjevima u vrijeme kada je zatražena intervencija tima. Može se sastojati od timova za traganje i spašavanje, medicinskih timova, prijevoza i logistike, komunikacije i drugih sadržaja. EADRCC vodi povjerljiv popis nacionalnih sposobnosti kako bi se NATO-u i zemljama partnerima omogućila dragovoljna prijava sredstava koje su voljni dati na raspolaganje pogođenim zemljama. Ovaj se popis pokazao korisnim u više slučajeva, od kojih je skoriji potpora Grčkoj za vrijeme Olimpijskih igara 2004. godine.

Postupci za raspoređenje EADRU-a testirani su tijekom brojnih multinacionalnih vježbi koje su obuhvaćale međunarodno sudjelovanje u velikim razmjerima. Ove vježbe idu u prilog i poboljšanju interoperabilnosti među nacionalnim interventnim postrojbama te civilno-vojnoj suradnji. Programi su uključivali simulirane poplave u zapadnoj Ukrajini, bukteće požare u Hrvatskoj, eksplozije takozvane «prljave bombe» blizu nogometnog stadiona u Rumunjskoj, napad na postrojenje za kemijsku proizvodnju u Rusiji, te protupožarni, pretraživački i spasilački rad u Uzbekistanu.

Suradnja NATO-Rusija

Suradnja NATO-Rusija glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, započela je u prosincu 1991. godine kada je Sjevernoatlantsko vijeće zadužilo NATO-ov Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja glede pružanja potpore tadašnjem Sovjetskom Savezu u koordinaciji prijevoza humanitarne pomoći. Memorandum o razumijevanju (Memorandum of Understanding, MOU) za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja potpisan je 20. ožujka 1996. godine, a potpisivanjem Temeljnog dokumenta za pitanja međusobnih odnosa, suradnje i sigurnosti (Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security) između NATO-a i Ruske Federacije 1997. godine, osnovana je Stručna skupina za pitanja pripravnosti za slučaj civilnih izvanrednih stanja i za potporu u slučaju katastrofe, a s ciljem nadgledanja provedbe MOU-a. Od tada je suradnja s Rusijom na području planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja uvelike ojačala. U okviru Vijeća NATO-Rusija, NATO članice i Rusija provode opsežan program aktivnosti za suradnju, uključujući i rad na sposobnostima brze intervencije te združenim vježbama.

312

Suradnja NATO-Ukrajina

Između NATO-a i Ukrajine odvija se proširena suradnja glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja. Započeta je 1995. godine, u vrijeme kada je NATO-ova Uprava za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja usklađivala pomoć NATO-a i zemalja partnera istočnoj Ukrajini nakon obilnih kiša i poplava rijeka Oude i Donetsa. Suradnja na ovom području ključna je dionica Povelje NATO-Ukrajina potpisane u srpnju 1997. godine. 16. prosinca iste godine, uslijedio je memorandum o razumijevanju između NATO-a i ukrajinskog Ministarstva za izvanredna stanja i zaštitu stanovništva od posljedica černobilske katastrofe, usredotočujući se na područja gdje je praktična suradnja ostvariva i moguća, te na posebnu ekspertizu i resurse. Ovaj dogovor urodio je mnogim praktičnim aktivnostima poput pilot projekta za suzbijanje i djelovanje u slučaju poplava u karpatskoj regiji ili opsežnih terenskih vježbi EADRCC-a u Ukrajini. Ukrajina i dalje nastavlja aktivno sudjelovati u NATO-ovim aktivnostima planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, a planira se nastavak vježbi u budućnosti.

Mediteranski dijalog

Sudionice zemalja Mediteranskog dijaloga imaju udjela u nizu aktivnosti glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, uključujući tečajeve civilno-vojne suradnje (civil-military cooperation, CIMIC) u NATO Učilištu u Oberammergauu i aktivnosti organizirane od strane vijeća i odbora za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

Seminari organizirani u svrhu olakšavanja razmjene informacija i iskustva na važnim područjima kao i u svrhu jačih kontakata među stručnjacima za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, održani su u Grčkoj i Turskoj, a središte interesa bilo je smanjenje prirodnih katastrofa, te potraga i spašavanje u situacijama katastrofe. Ostale su se teme ticale regionalne suradnje i uloge nevladinih organizacija u situacijama katastrofe. U kontekstu jačanja Mediteranskog dijaloga ovi se odnosi i dalje razvijaju, a predviđa se i pojačano sudjelovanje zemalja Mediteranskog dijaloga u aktivnostima planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

Civilno-vojna suradnja

Kako bi se osigurala usklađenost i učinkovitost aktivnosti glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, te omogućila uporaba NATO vojnih sposobnosti i sredstava za slučaj potrebe pružanja potpore nacionalnim vlastima suočenima s civilnim izvanrednim stanjima, uspostavljene su čvrste veze između NATO-ovih vojnih vlasti i struktura planiranja za slučaj civilnih

313

izvanrednih stanja. Pomoć može uključiti logističke, transportne, sigurnosne, komunikacijske, informacijske ili druge raspoložive oblike potpore.

S druge pak strane, jedna od uloga struktura planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja u okviru NATO-a, o kojima je prethodno bilo riječi, jest pružanje potpore vojnim operacijama ako se to pokaže potrebnim. U ovakvim okolnostima, dole opisani odbori i vijeća za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, mogu osigurati potrebnu ekspertizu za civilno-tehnička područja, poput komunikacija, prijevoza, medicinskih pitanja, prehrane i poljoprivrede, zaštite civilnog stanovništva i industrijske spremnosti.


Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee, SCEPC)

Odgovornost za objedinjavanje NATO-ovih politika u sferi planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja te mjera za njihovu provedbu, povjerena je Višem odboru za planiranje za slučaj izvanrednih stanja (SCEPC), koji se najmanje dvaput godišnje sastaje na plenarnim, a svaka dva tjedna na redovnim sjednicama. SCEPC je odgovoran Sjevernoatlantskom vijeću. Rad Odbora potpomažu predstavnici ministarstava unutarnjih poslova ili agencija za upravljanje izvanrednim stanjima s osobljem niza nacionalnih izaslanstava u glavnom sjedištu NATO-a. Nacionalno predstavljanje na sastancima održanim na plenarnoj razini čine čelnici nacionalnih organizacija za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja u glavnim gradovima. Sastancima SCEPC-a predsjedava pomoćnik Glavnog tajnika Uprave za operacije međunarodnog osoblja.

Odbori i uprave za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja

Pod vodstvom SCEPC-a, brojni odbori i uprave za tehničko planiranje udružuju nacionalne vlade i stručnjake na području industrije te vojne predstavnike radi usklađivanja planiranja u važnim područjima civilnih aktivnosti. Ona podrazumijevaju kopneni prijevoz, prekooceanski brodski prijevoz, civilno zrakoplovstvo, hranu i poljoprivredu, industrijsku proizvodnju, poštu i telekomunikacije, medicinsko planiranje i civilnu zaštitu. Trenutno postoji osam takvih planskih odbora i uprava, poimence Uprava za planiranje prekooceanskog brodskog prijevoza, Uprava za planiranje kopnenog prijevoza, Odbor za planiranje civilnog zrakoplovstva, Odbor za planiranje hrane i

314

poljoprivrede, Odbor za industrijsko planiranje, Združeni medicinski odbor, Odbor za planiranje civilnih komunikacija i Odbor za civilnu zaštitu.

Spomenuta se tijela redovito sastaju kako bi osigurali ključnu vezu između politike NATO-a glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja i načina provedbe istih. Njihov rad podržavaju manje, fleksibilne radne skupine i specijalizirani tehnički odbori.

Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC)

EADRCC usklađuje odgovore na katastrofe za područje EAPC-a i djeluje kao žarišna točka za razmjenu informacija među zemljama EAPC-a. Ono ostvaruje usku suradnju s važnim UN-ovim i drugim međunarodnim organizacijama koje imaju vodeću ulogu u odgovoru na katastrofe. Osoblju središta dodijeljen je stalni časnik za vezu iz UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova.

Središte je razvilo trajne operativne postupke kako bi pomoglo osigurati brze odgovore u slučaju izvanrednih stanja, te ono potiče zemlje sudionice na razvoj bilateralnih i multilateralnih dogovora za pitanja regulacije viza, zahtjeva za prelazak granice, tranzitnih dogovora i carinskih dozvola, postupaka koji mogu odgoditi protok pružanja pomoći za područja zahvaćena katastrofom. EADRCC u različitim zemljama sudionicama organizira redovite vježbe za slučaj katastrofe s ciljem uvježbavanja postupaka, pružanja obuke lokalnim i međunarodnim sudionicima, izgradnje interoperabilnih vještina i sposobnosti, te primjene stečenog iskustva i naučenih lekcija u budućim operacijama.

315

POGLAVLJE 39

KOMUNIKACIJSKO-INFORMACIJSKI SUSTAVI

Pitanja konzultiranja, zapovijedanja i nadzora u NATO-u su poznatija pod nazivom «C3». Ciljevi su suradnje na ovom području postići u cijelom NATO-u racionalne, interoperabilne i zaštićene sposobnosti kako bi se osigurale političke konzultacije na visokoj razini, te zapovijedanje i nadzor vojnih snaga.

Brojni komunikacijsko-informacijski sustavi (CIS) uvezani su s fiksnim i pokretnim nacionalnim mrežama s ciljem pokrivanja cijelog NATO područja, povezujući na taj način glavno sjedište NATO-a u Bruxellesu, sva zapovjedništva integrirane vojne zapovjedne strukture, glavne gradove i nacionalna vojna zapovjedništva. Sustav pruža i zaštićene veze za olakšavanje konzultacija s NATO-ovim zemljama partnerima.

Pridruženi politički odbori, organizacije i agencijeNATO C3 Organizacija (NATO C3 Organisation) utemeljena je 1996.

godine kako bi osigurala tražene C3 sposobnosti za cijeli NATO, pozivajući se na zajednički stvorene multinacionalne i nacionalne sposobnosti. Organizacija udružuje planiranje, znanstvene, razvojne i akvizicijske funkcije NATO-ovog CIS-a radi jačanja sposobnosti Saveza za izvedbu novih zadaća upravljanja kriznim situacijama, kao i očuvanja zajedničkih obrambenih sposobnosti.

Organizacija se sastoji od NATO C3 Odbora (NC3B) koji djeluje kao upravni odbor NC3O-a; Skupine nacionalnih C3 predstavnika (Group of National C3 Representatives, NC3REPS), koja na stalnim sastancima djeluje kao NC3B; NATO C3 Agencije (NATO C3 Agency, NC3A); i NATO Agencije za CIS usluge (NATO CIS Services Agency, NCSA).

NC3B je više multinacionalno tijelo koje djeluje u ime i odgovorno je za savjetovanje Sjevernoatlantskog vijeća i Odbora za obrambeno planiranje za sva pitanja koja se odnose na konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (C3) uključujući interoperabilnost NATO-a i nacionalnih C3 sustava, kao i za savjetovanje Konferencije direktora za nacionalno naoružanje o C3 programima suradnje. Odbor nadzire rad NC3A i NCSA.

NC3B se sastoji od viših nacionalnih predstavnika iz glavnih gradova, predstavnika Vojnog odbora i Strateških zapovjednika i NATO odbora zainteresiranih za C3, Glavnog upravitelja NATO C3 Agencije (NC3A) i Direktora NCSA-e. Pod predsjedanjem je zamjenika Glavnog tajnika i ima stalnog predsjedatelja (pomoćnika Glavnog tajnika za obrambeno ulaganje) i

316

dvojicu podpredsjedatelja (Direktora C3 osoblja u glavnom sjedištu NATO-a i podpredsjedatelja izabranog od strane nacionalnih kandidata).

NC3B uživa potporu podčinjenih struktura multinacionalnih tijela sastavljenih od osam pododbora (Združeni C3 zahtjevi i koncepti, Interoperabilnost, Upravljanje frekvencijama, Informacijski sustavi, Sustavi zaštite informacija, Komunikacijska mreža, Identifikacija i Navigacija). Svaki od ovih pododbora ima svoje podstrukture. Organizacija dobiva potporu C3 Osoblja glavnog sjedišta NATO-a (NHQC3S) koje udružuje bivše C3 dijelove iz Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja u jedinstveno integrirano osoblje.

Glavna zadaća NHQC3S-a jest razvijanje politike i smjernica za planiranje, provedbu, operativnost i održavanje NATO CIS-a, te praćenje primjene istih. NHQC3S pruža potporu NATO C3 Odboru i njegovim podstrukturama. Također pruža potporu Sjevernoatlantskom vijeću, Vojnom odboru, Konferenciji direktora za nacionalno naoružanje, Višem odboru za resurse kao i drugim odborima koji su odgovorni za C3 pitanja.

NHQC3S ima pet odsjeka: Odsjek za planiranje, raščlambu i oblikovanje informacijskih sustava i interoperabilnost (Architecture and Interoperability Branch), Odsjek za informacijske sustave i razmjenu informacija (Information Systems and Exchange Branch), Odsjek za zaštitu informacija (Information Security Branch), Odsjek za upravljanje radiofrekvencijskim spektrom (Spectrum Management Branch) te Odsjek za komunikacijske, identifikacijske i navigacijske sustave (Communication, Identification and Navigation Networks Branch) plus Ured za planiranje i resurse (Planning and Resources Office). Njime koordinirano upravljaju pomoćnik Glavnog tajnika za obrambeno ulaganje i direktor Međunarodnog vojnog osoblja. Direktor NHQC3S-a je jedan od podpredsjednika NATO C3 Odbora.


C3 Osoblje glavnog sjedišta NATO-a (NHQC3S): www. nc3a.nato.int/

Skupina nacionalnih C3 predstavnika (Group of National C3 Representatives, NC3REPS) uglavnom sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava ili vojnih predstavnika pri NATO-u, pomaže NC3 Odboru i djeluje u njegovo ime kao NC3B na redovnim sastanicima.

NATO C3 Agencija (NATO C3 Agency, NC3A) nastala je kao dio NATO-ove strategije preustroja njegovih C3 aktivnosti. Agencija pruža središnje planiranje, ustrojavanje sustava, integraciju sustava, dizajn, sistem-inženjering, tehničku potporu i konfiguracijski nadzor za NATO C3 sustave i instalacije. Agencija nabavlja i provodi dodijeljene joj projekte, te pruža znanstvene i tehničke savjete i potporu Strateškim zapovjednicima i drugima, glede

317

operativnog istraživanja, obavještajnih pitanja, nadgledanja, izviđanja, zračnog zapovijedanja i nadzora (obuhvaćajući proturaketnu obranu, elektronsko ratovanje i rano upozorenje te nadzor iz zraka) i CIS-a. NC3A ima sjedište u Bruxellesu (Belgija), ali djeluje na dvije lokacije u Bruxellesu (Planiranje i akvizicija) i u Den Hagu (Nizozemska), (Znanstvena potpora).

NATO Agencija za CIS usluge (NATO CIS Services Agency, NCSA) je odgovorna za osiguranje usluga sigurne razmjene informacija potrebnih za NATO C3, koristeći sustave dodijeljene od strane NATO C3 Odbora. NCSA je utemeljena u kolovozu 2004. od bivše NATO CIS Agencije za operativne poslove i potporu (NATO CIS Operating and Support Agency, NACOSA).

NCSA pruža operativnu potporu u obliku hardverskog i softverskog održavanja, tehničkog savjetovanja, upravljanja konfiguracijama, obuke osoblja, instalacija i povezanih usluga. Ovo uključuje jamstvo sigurnosti dodjeljenog CIS-a i njegovih korisnika. U suradnji s drugim NATO tijelima, komercijalnim tvrtkama i nacionalnim agencijama, od NCSA-e se traži racionalna isporuka CIS usluga, sukladno dogovorima sa zajednicom korisnika te kako je navedeno u Katalogu usluga.

NCSA se sastoji od središnjeg osoblja smještenog u SHAPE-u u Monsu (Belgija), deset NCSA odjela koji podržavaju zapovjedništva kojima su dodijeljena, dviju rasporedivih NATO bojni za vezu i NATO CIS Učilišta u Latini (Italija).

Daljnje informacije dostupne su na web stranicama: NATO Agencija za CIS usluge: www.ncsa.nato.int

Daljnje informacije također su dostupne na adresama:

NATO HQ C3 StaffNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 4358Fax: +32 2 707 5834

NC3A Brussels(HQ, Planning &Acquisition)Z BuildingNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 8213Fax: +32 2 708 8770

NC3A The Hague(Scientific &Technical matters)P.O. Box 174Oude Waalsdorperweg 612501 CD The HagueThe NetherlandsTel: +31 70 374 3002Fax: +31 70 374 3239

Služba glavnog sjedišta NATO-a za upravljanje informacijama i sustavima (NATO Headquarters Information and Systems Management Service, ISMS) dio je Izvršnog odjela za upravljanje. Iako je to upravljački dio Međunarodnog osoblja, ISMS popunjavaju i Međunarodno osoblje i Međunarodno vojno osoblje. ISMS osigurava potporu informacijskim sustavom Sjevernoatlantskom vijeću, Odboru za obrambeno planiranje i Vojnom odboru,

318

kao i podčinjenim odborima i potpornom osoblju. Nadalje, ISMS nudi potporu za zadaće poput dizajna sustava, potporu u razvoju i održavanju Međunarodnom osoblju i NATO agenciji za standardizaciju. Potom, nudi potporu za zadaće poput upravljanja kriznim situacijama, pismohrane i nadzora dokumenata, informatičkih sustava za upravljanje osobljem i financijama, i planiranja snaga. ISMS je zadužen za operativnost centraliziranih računalnih sustava u glavnom sjedištu NATO-a, te za razvoj i održavanje softvera za posebne korisničke aplikacije, pružajući obuku i pomoć korisniku, održavajući informatičke sustave glavnog sjedišta NATO-a te savjetujući djelatnike glede informatičkih sustava.

319

POGLAVLJE 40

IZOBRAZBA I OBUKA

Iako su zemlje članice NATO-a odgovorne za izobrazbu i obuku svojih oružanih snaga, programi i tečajevi ponuđeni na nacionalnoj razini nadopunjuju se na međunarodnoj razini radom nekolicine učilišta i visokih učilišta uspostavljenih od strane Sjevernoatlantskog vijeća, Vojnog odbora i strateških zapovjedništava.

Izobrazba i obuka imaju značajnu ulogu i u kontekstu programa Partnerstva za mir (PfP). Uz redovito sudjelovanje zemalja partnera i zemalja Mediteranskog dijaloga u NATO institucijama za izobrazbu i obuku, dolje opisanima, koji čine sastavni dio strukture NATO-a, Savez je utemeljio proširenu mrežu službeno priznatih PfP-ovih središta za obuku smještenih u različitim zemljama partnerima i zemljama članicama. Trenutno postoji 11 takvih središta smještenih u Austriji, Finskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ukrajini i Sjedinjenim Američkim Državama.

Izobrazba i obuka također čine sastavne komponente mandata Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT) osnovanog 2003. godine nakon preustroja zapovjedne strukure NATO-a.

Pridruženi politički odbori, organizacije i agencijeGlavni NATO objekti za izobrazbu koji se koriste za obuku i obrazovanje

čelnika i stručnjaka iz zemalja partnera i zemalja članica su NATO Visoko učilište za obranu, NATO Učilište u Oberammergauu i NATO Učilište za komunikacijsko-informacijske sustave (CIS). NATO također raspolaže i drugim obrazovnim ustanovama, poimence NATO Skupina za obuku (NATO Training Group), NATO Operativno obučno središte za zapriječivanje na moru (Maritime Interdiction Operational Training centre), Stručna središta (Centres of Excellence), Združeni programi za napredno distributivno učenje i simulaciju (Joint Advanced Distributed Learning and Simulation Programme) i NATO/PfP Mreža izobrazbe.

NATO Visoko učilište za obranu (NATO Defense College, NDC)

Misija NATO Visokog učilišta za obranu jest doprinijeti djelotvornosti i koheziji Saveza ravijajući svoju ulogu jednog od glavnih središta za izobrazbu, proučavanje i istraživanje pitanja sigurnosti transatlantskog područja. Svake

320

godine nudi tečajeve i seminare o temama važnim za stanje sigurnosti euroatlantskog područja, za više časnike oružanih snaga, više vladine dužnosnike, akademike i parlamentarce. Uz sudjelovanje NATO zemalja, virtualno sve aktivnosti Visokog učilišta otvorene su za zemlje sudionice PfP-a i Mediteranskog dijaloga, a u okviru Istambulske inicijative o suradnji, mogu sudjelovati i zemlje šireg područja Bliskog istoka.

NATO Visoko učilište za obranu utemeljeno je u Parizu 1951. godine, a potom premješteno u Rim 1966. godine. Pod upravom je Vojnog odbora, koji imenuje zapovjednika Visokog učilišta na razdoblje od tri godine. Zapovjednik mora imati najmanje čin general pukovnika ili ekvivalentni rang, a pomažu mu civilni dekan i vojni direktor za upravu iz zemlje domaćina. Predsjedatelj Vojnog odbora predsjedava Akademskim savjetodavnim odborom Visokog učilišta. Nastavničko osoblje Visokog učilišta čine vojni časnici i civilni dužnosnici, uglavnom iz ministarstava vanjskih poslova i obrane zemalja članica.

Kao odgovor na smjerice dane Visokom učilištu od strane Sjevernoatlantskog vijeća i Vojnog odbora 2002. godine, naglasak je stavljen na tri ključna područja izobrazbe, suradnje i istraživanja. Obrazovne i istraživačke aktivnosti Visokog učilišta koordiniraju se sa Savezničkim zapovjedništvom za transformaciju (ACT), koje je zastupljeno na odgovarajućoj visokoj razini na NDC-ovom Akademskom savjetodavnom odboru kako bi se što više doprinijelo cjelokupnim obrazovnim i istraživačkim ciljevima NATO-a.

Glede programa izobrazbe, Visoko učilište nudi tečajeve na strateškoj razini o političko-vojnim temama osmišljene u svrhu pripreme odabranog osoblja za NATO i za NATO povezane službe. Glavna obrazovna aktivnost Visokog učilišta je viši tečaj koji broji do 90 polaznika odabranih od strane vlastitih vlada na osnovu nacionalne kvote. Polaznici su ili vojni časnici s činom brigadira ili pukovnika, ili civilni dužnosnici jednakog statusa iz važnih vladinih odjela ili nacionalnih institucija. Glavnina polaznika tečaja odlazi na stožerne dužnosti u NATO zapovjedništva ili u službe vezane za NATO u njihovim državama. Od 2002. godine, uvedene su izmjene nastavnog programa tečaja, čime je on postao akademski zahtjevniji forum na strateškoj razini za kritičko promišljanje i raščlambu ugroza.

Dnevna predavanja drže gostujući akademici, političari, visoki vojni i civilni dužnosnici. Velika važnost se pridaje postizanju konsenzusa među polaznicima tečaja tijekom njihovog pripremnog rada i rasprava, što ukazuje na značaj načela konsenzusa u svim NATO strukturama.

Dijelovi višeg tečaja kreirani su kao kratki modularni tečajevi kojima se odabranim časnicima i dužnosnicima glavnog sjedišta NATO-a i strateških zapovjedništava dopušta tjedno pristupanje višem tečaju radi proučavanja određene strateške teme.

321

Učilište je 1991. godine uvelo dvotjedni tečaj za više časnike i civile iz članica Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, danas Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Sljedeće godine, tečaj je postao Integrirani PfP/OESS tečaj u okviru višeg tečaja. Kao integralnim dijelom NATO-ovog PfP programa, ovim se dvotjednim tečajem nastoji razviti zajednička slika euroatlantske regije među redovnim polaznicima višeg tečaja i predstavnicima zemalja PfP/OESS i NATO-ovih zemalja Mediteranskog dijaloga.

Dva tečaja za generale, admirale i veleposlanike organiziraju se svake godine, u proljeće i jesen. Osmišljeni su radi doprinosa jačanju regionalne sigurnosti potičući dijalog, razumijevanje i izgradnju povjerenja.

Kao dio programa suradnje Visokog učilišta, svake se godine održava Konferencija zapovjednika koja okuplja zapovjednike viših nacionalnih obrambenih učilišta iz zemalja NATO-a, PfP-a i Mediteranskog dijaloga s ciljem razmjene stavova o akademskom načinu rada i obrazovnim metodama. Visoko učilište također u cjelosti sudjeluje u Konzorciju obrambenih akademija i Instituta za sigurnosne studije, izvan NATO-ovom suradničkom obrazovnom tijelu. U ovom svojstvu, Visoko učilište djeluje kao žarišna točka unutar NATO-a za kontakte s Konzorcijem. U veljači svake godine, Visoko učilište organizira međunarodne tečajeve na ukrajinskoj Nacionalnoj obrambenoj akademiji u Kijevu. Naposljetku, u okviru programa suradnje Visoko učilište organizira i tečajeve putem interneta.

Visoko je učilište značajno osuvremenilo svoj rad na području istraživanja i nastoji visokim NATO dužnosnicima ponuditi nove poglede nastale iz zamisli vrhunskih akademika, stručnjaka i praktičara, kroz izvješća s konferencija i radionica usredotočujući se na glavne teme koje su izazov Savezu. Nadalje, Visoko učilište svake godine organizira i međunarodne istraživačke seminare o euroatlantskoj sigurnosti u suradnji s akademskim institucijama jedne od zemalja PfP-a. Jednom godišnje odvija se sličan međunarodni istraživački seminar sa zemljama Mediteranskog dijaloga.

Svake godine, Visoko učilište nudi i istraživačke stipendije iz područja studija o sigurnosti za dva predstavnika zemalja PfP-a i dva iz zemalja Mediteranskog dijaloga, s ciljem promicanja individualnih znanstvenih istraživanja o temama vezanima uz euroatlantska, euroazijaska i mediteranska pitanja sigurnosti.

Kroz aktivnosti nacionalnih udruženja diplomanata Visokog učilišta i godišnjih rujanskih seminara za bivše polaznike, Visoko učilište stvara snažan duh suradnje među svojim polaznicima, od kojih mnogi imaju odgovorne pozicije u okviru Saveza.

322


NATO Defense CollegeVia Giorgio Pelosi 100143 RomaItalyTel: +39 06 505 295 (centrala) Fax: +39 06 505 25799Website: www.ndc.nato.int

NATO Učilište (The NATO School), Oberammergau (Njemačka)

NATO Učilište u Oberammergauu djeluje kao središte individualne izobrazbe i obuke vojnog i civilnog osoblja Saveza, Partnerstva za mir, Mediteranskog dijaloga i kontaktnih zemalja. Cilj je Učilišta pružiti izobrazbu i obuku u skladu s trenutnom i razvijajućom NATO strategijom, politikom, doktrinom i postupcima. Njegovi su tečajevi odraz trenutnih operativnih razvoja Saveza i prioriteta Visokog savezničkog zapovjednika za Europu (Supreme Allied Commander Europe, SACEUR) i Visokog savezničkog zapovjednika za transformaciju (Supreme Allied Commander Transformation, SACT).

Svake se godine održava velik broj tečajeva o raznim temama. Iako je Učilište primarno usredotočeno na individualnu izobrazbu, ono također podržava sve oblike kolektivne obuke, uvježbavanja i operacija ako se za to ukaže potreba. Izobrazba i obuka su usredotočene na kombiniranu združenu operativnu vještinu, rabeći obrazovne metode poput tečajeva, seminara, naprednog distributivnog učenja, modeliranja i simulacije. Kao dio programa suradnje Učilišta, pokretni timovi za izobrazbu i obuku nude prilagođene tečajeve koji pomažu procese transformacije, interoperabilnosti i suradnje.

Učilište je pod operativnim nadzorom SACT-a, ali djeluje kao NATO obrazovna institucija za oba NATO Strateška zapovjedništva. Pomaže mu i vodi ga odbor savjetnika. Njemačka i SAD osiguravaju objekte i logističku potporu te više od 60 posto osoblja, ali se Učilište oslanja na školarine polaznika kako bi pokrilo operativne troškove, te je u načelu samostalno.

NATO Učilište ima korijene u ranim godinama povijesti Saveza, ali je svoje ime i povelju dobilo 1975. godine. Dugi su niz godina njegovo središte interesa bila pitanja vezana uz NATO kolektivnu obranu. Nedavno, nakon revizije NATO strateškog koncepta 1999. godine, uloga se Učilišta značajno izmijenila obuhvaćajući tečajave, obuku i seminare kao potporu NATO-ovoj trenutnoj i razvojnoj strategiji i politikama zajedničke sigurnosti, te uključujući suradnju i dijalog s vojnim i civilnim osobljem iz zemalja izvan NATO-a. Nadalje, od početka NATO operacija na Balkanu, Učilište pruža neizravnu potporu trenutnim NATO vojnim operacijama.

323

Tečajevi su organizirani iz četiri temeljna NATO operativna područja: zajedničke operacije, politika, operacije i planiranje te oružje za masovno uništenje. Nastavničko osoblje Učilišta čini osoblje iz NATO zemalja upotpunjeno gostujućim predavačima NATO zapovjedništava i sjedišta, NATO i PfP zemalja te nevladinih organizacija. U fokusu svih tečajeva je razvoj NATO i izvan NATO kombiniranog združenog operativnog časničkog osoblja s ciljem učinkovitijeg zajedničkog rada.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, nevojno sudjelovanje u tečajevima značajno je poraslo, i postalo proporcionalno rastu kontakata Učilišta s međunarodnim organizacijama. Najveće područje rasta u nastavnom programu Učilišta bila je potpora programima PfP-a, Mediteranskog dijaloga i Istambulske inicijative o suradnji.

Uvodi se daljnji razvoj nastavnog programa Učilišta, koji bi obuhvaćao naučene lekcije iz NATO-ovih operacija na Balkanu i u Afganistanu, i pripremio snage za sudjelovanje u NATO Snagama za odgovor. Nedavno je Učilište provelo obuku u potpori NATO Provedbenoj misiji obuke u Iraku. NATO Učilište je jedno od vodećih u razvoju programa obuke za borbu protiv trgovine ljudima te u obrani od terorizma.

Svojim programima izobrazbe i obuke, Učilište doprinosi razvoju sadašnjih i budućih operativnih sposobnosti. U svim navedenim kontekstima, NATO Učilište ostaje aktivno u ispunjavanju prioriteta Saveza kao i u promicanju preustroja vojnih sposobnosti za NATO i zemlje partnere.


NATO School Am Rainenbichl 54 82487 Oberammergau Germany Tel: +49 8822 9481 4477 (studentska referada)Fax: +49 8822 9171 1399 Email: [email protected]: www.natoschool.nato.int

NATO Učilište za komunikacijsko-informacijske sustave (NATO Communications and Information Systems (CIS) School, NCISS)

NATO Učilište za komunikacijsko-informacijske sustave nudi naprednu obuku za civilno i vojno osoblje za operacije i održavanje NATO CIS-a. Učilište također nudi orijentacijske tečajeve i management obuku o NATO CIS-u i uz ovo nudi CIS orijentacijske tečajeve za zemlje partnere.

324

Od utemeljenja 1959. godine, Učilište je prošlo kroz niz promjena, a pod današnjim imenom postoji od 1989. godine. Novi tečajevi predstavljeni su 1994. godine u kontekstu Partnerstva za mir. Od 1995. godine, s početkom NATO-ovog raspoređivanja snaga na područje Bosne i Hercegovine, Učilište je organiziralo tečajeve za potporu NATO snagama u operativnim ulogama. Trenutno nudi preko 50 tečaja koji traju od jednog do deset tjedana i godišnje prima u prosjeku 2700 studenata.

Učilište ima dva odjela: obuku i potporu. Odjel obuke se nadalje dijeli na Odsjek mrežne domene odgovoran za tečajeve iz područja prijenosnih sustava, centrala i mrežnog nadzora; Odsjek korisničke domene zadužen je za tečajeve informatičkih sustava za zapovjedanje i nadzor, management projekta softverskog inženjeringa i programiranje; i Odsjek domene infoseca odgovoran za tečajeve rukovanja, održavanja i popravka kriptografske opreme. Odjel obuke također organizira CIS časničke i orijentacijske tečajeve, tečajeve upravljanja frekvencijama i CIS tečajeve za zemlje partnere. Odjel potpore je odgovoran za logističku i administrativnu potporu Odjelu obuke.

Zapovjednik Učilišta je talijanski časnik s činom brigadira ili ekvivalentnog ranga. Glavni inženjer telekomunikacija ujedno je njegov tehnički savjetnik. Ured za upravljanje obukom odgovoran je za aspekte upravljanja poput izrade godišnjeg rasporeda tečajeva i dokumentacije o obuci te za nadzor statistike.

Učilište djeluje kao institucija za izobrazbu i obuku za oba NATO Strateška zapovjedništva. Prima administrativnu potporu od Stožera zapovjedništva združenih savezničkih snaga u Napulju i pod operativnom je odgovornošću NATO CIS Agencije za usluge, u uskoj koordinaciji s Vrhovnim savezničkim zapovjedništvom za transformaciju. NCSA-ovu ulogu nadzornika podupire NATO CIS Združena skupina za planiranje obuke. Primarna zadaća Vrhovnog savezničkog zapovjedništva za transformaciju jest usklađivanje nastavnih planova i programa uz potporu NCISS-ovog Odbora savjetnika. Učilište prima potporu talijanskog Ministarstva za obranu putem obučne brigade talijanskog zrakoplovstva u Latini s kojom dijeli istu adresu.


NATO CIS School 04010 Borgo Piave Latina Italy Tel: +39 0773 6771 Fax: +39 0773 662467

325

NATO Skupina za obuku (NATO Training Group, NTG)

Opći je cilj NATO Skupine za obuku jačanje interoperabilnosti među snagama Saveza, te među snagama zemalja partnera putem poboljšane koordinacije i standardizacije individualne i kolektivne obuke. Podčinjen Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za transformaciju (SACT), NTG je dijelom NATO-ove vojne strukture i održava bliske odnose s NATO Agencijom za standardizaciju (NSA). Inter alia, NTG čini mogućom razmjenu informacija između NATO članica, zemalja Partnerstva za mir i Mediteranskog dijaloga te NATO vojnih vlasti o nacionalnim sposobnostima obuke, te organizira forum za rasprave i izmjene stavova glede pitanja individualne i kolektivne obuke.

Prepoznajući i potičući uporabu projekata obuke prikladnih za bilateralnu i multilateralnu suradnju, NTG promiče kvalitativni napredak obuke kao i uštedu troškova i radne snage, standardizaciju i interoperabilnost. Također, razvija procedure, dokumentaciju i priručnike kao potporu i savjet za obuku u NATO zemljama i zemljama partnerima, te podupire NATO-ova nastojanja preustroja, primjerice kroz razvoj novih koncepata obuke i dokumentacijske politike za Savezničko zapovjedništvo za transformaciju. Sudjelovanje individualnih zemalja u zajedničkim projektima obuke odvija se pojedinačno i ne ponavlja niti zamjenjuje nacionalne programe obuke. NTG potiče individualne zemlje na preuzimanje odgovornosti za posebne projekte obuke u ime Saveza kao cjeline ili za potrebe skupine NATO zemalja članica s istim zahtjevima. Aktivnosti NTG-a su proširene kako bi se obuhvatili zajednički projekti obuke za zemlje Partnerstva za mir i Mediteranskog dijaloga.

Radom NTG-a upravlja pet podskupina (Združena, Mornarička, Kopnena, Zrakoplovna i Financijska) i podčinjene stručne radne skupine u kojima su zastupljene NATO zemlje i zemlje partneri. Aktivnostima NTG-a upravlja NTG Odjel Odsjeka za dizajn i razvoj, Pododjel združene izobrazbe i obuke, HQ SACT, smješten u Norfolku (Virginija, SAD).

Daljnje informacije dostupne su na adresama:

NATO Training Group Staff ElementIMS Operations DivisionNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 5750Fax: +32 2 707 5988Email: [email protected]: www.nato.int/structur/ntg

326

NTG SectionJoint Education and Training (JET) Sub-DivisionHeadquarters Supreme Allied Commander Transformation (HQ SACT) 7857 Blandy Road, Suite 100Norfolk, Virginia 23551-2490USATel: +1 757 747 3219Fax: +1 757 747 3863Email: [email protected]

NATO Operativno obučno središte za zapriječivanje na moru (NATO Maritime Interdiction Operational Training Centre)

Ovo središte ima bazu u Souda Bayu (Grčka), i višenacionalno je NATO obučno središte. Iako izvan NATO zapovjedne strukture, sa Savezničkim zapovjedništvom za transformaciju povezano je kao i gore opisane institucije izobrazbe. Provodi kombiniranu obuku kako bi NATO snagama omogućilo bolju izvedbu površinskog, podmorskog i zračnog nadzora, te posebne operativne aktivnosti u potporu operacijama zapriječivanja na moru.

Stručna središta (Centres of Excellence)

Stručna središta su priznata, nacionalno i višenacionalno sponzorirana i novčano potpomognuta tijela koja nude stručnost i iskustvo za dobrobit Saveza, poglavito glede njegovih procesa preustroja. Ova središta pružaju čelnicima ili odjelima iz NATO zemalja i zemalja partnera mogućnosti jačanja vlastite izobrazbe i obuke, poboljšanja interoperabilnosti i sposobnosti, sudjelovanja u razvoju doktrine, testiranju i ocjeni koncepata putem eksperimenata. Središta nisu dio NATO zapovjedne strukture, ali su dijelom šireg okvira za izobrazbu i obuku kojeg podupire NATO. Posebni odnosi izgrađeni između Stručnih središta i Strateških zapovjedništava temelje se na memorandumima o razumijevanju uobličenima sa zemljom ili zemljama sudionicama tehničkim dogovorima i kriterijima akreditacije.

Program za združeno napredno distribuirano učenje i simulaciju (The Joint Advanced Distributed Learning and Simulation Programme)

Sposobnost združenog naprednog distribuiranog učenja i simulacije u fazi je razvoja koji obuhvaća poboljšanja u tehnologijama učenja kako bi se iskoristile računalne i komunikacijske tehnologije u nastajanju te omogućilo učenje «u bilo koje doba i na bilo kojem mjestu». Uvođenje pristupa dopisnog

327

učenja pruža mogućnost harmonizacije i jačanja izobrazbe i obuke vojnog osoblja NATO-a i zemalja partnera na svim razinama, čineći tečajeve dostupnijima znatno široj publici i uz značajne uštede. Na ovaj će se način pojačati pripravnost za širok spektar misija, poglavito višenacionalnih operacija odgovora na krizna stanja, a zemljama će partnerima omogućiti detaljniju obuku s NATO-om, promičući istovremeno i interoperabilnost.

Upravljanje programom i nadzor osigurava Savezničko zapovjedništvo za transformaciju. Odlike su mu dostupnost, interoperabilnost, višekratno korištenje, trajnost, prilagodljivost i isplativost vojnog obrazovanja i obuke. Očekuje se brz razvoj, nadovezujući se na komercijalno dostupne internet tehnologije i usluge, te će omogućiti uporabu rezultata rada svih važnih NATO i nacionalnih institucija izobrazbe, pružajući im udio u razvoju tečajeva i programa za distributivno učenje i sustava upravljanja učenjem i dajući im mogućnost praćenja i ocijenjivanja obuke i izobrazbe koju nude. Radi se o opsežnom programu koji obuhvaća ne samo proizvode dinamičnih interaktivnih tečajeva i uporabu simulacije, nego pruža i sustav za upravljanje znanjem koji integrira važne baze podataka, instrumente suradnje i tražilice. Ovo će omogućiti ispunjenje zahtjeva zapovjednika i višenacionalnog osoblja uključenih u procese preustroja, nudeći pravovremenu izobrazbu i obuku relevantnu za njihove zadaće u uvježbavanju ili operacijama. koje se stalno mijenjaju.


HQ SACTJoint Education and Training (JET) Sub-Division7857 Blandy Road, Suite 100Norfolk, Virginia 23551-2490 USA Tel: +1 757 747 3386Fax: +757 747 3863Email: [email protected]: www.act.nato.int/adl

NATO/ PfP Mreža izobrazbe (NATO/PfP Education Network)

Uz institucije izobrazbe, Središta za obuku Partnerstva za mir (PfP) i gore opisanih Stručnih središta, NATO/PfP Mreža izobrazbe dijelom je obrazovne dimenzije procesa preustroja. Povezujući NATO institucije izobrazbe, PfP Središta za obuku i gore opisana Stručna središta, kao i važne nacionalne institucije i središta izobrazbe, u koherentnu mrežu usredotočenu na ciljeve Savezničkog zapovjedništva za transformaciju, NATO/PfP Mreža izobrazbe

unaprijedit će uporabu resursa i ekpertize, uskladiti planove i programe, te izbjeći dupliciranje napora.

329

POGLAVLJE 41

ELEKTRONSKO RATOVANJE

Sposobnosti elektronskog ratovanja ključan su čimbenik zaštite oružanih snaga i nadzora usklađivanja s međunarodnim dogovorima, i nezamjenjive su pri očuvanju mira i drugim zadaćama Saveza. Strukture su po prvi puta predstavljene 1996. godine s namjerom pružanja potpore Vojnom odboru, NATO Strateškim zapovjednicima i zemljama članicama, kao i promicanja učinkovitosti NATO sposobnosti elektronskog ratovanja (NATO electronic warfare, EW).

Pridruženi politički odbori, organizacije i agencijeNATO Savjetodavni odbor za elektronsko ratovanje (NATO Electronic

Warfare Advisory Committee, NEWAC) je združeno, višenacionalno tijelo utemeljeno za potrebe ispunjavanja spomenutih ciljeva i za promatranje napretka postignutog nacionalno i u sklopu integrirane vojne zapovjedne strukture prilikom provedbe dogovorenih EW mjera. Odgovoran je za razvoj NATO-ove politike elektronskog ratovanja, doktrine, operativnosti i zahtjeva izobrazbe, te pridonosi razvoju zapovjednih i nadzornih koncepata. NEWAC također pomaže u predstavljanju NATO-ovih EW koncepata zemljama partnerima unutar okvira Partnerstva za mir.

Odbor čine predstavnici svake od NATO zemalja i NATO Strateških zapovjednika. Članovi su viši vojni dužnosnici u nacionalnim EW organizacijama. Predsjedatelj i tajnik odbora su imenovani kao stalni članovi u Operativni odjel Međunarodnog vojnog osoblja. Postoji niz podskupina koje su zadužene za rad na potpori bazi podataka, izobrazbu i doktrinu elektronskog ratovanja.


NATO Electronic Warfare Advisory Committee (NEWAC) Operations Division International Military Staff, NATO Headquarters1110 Brussels Belgium Tel: +32 2 707 5627

331

POGLAVLJE 42

LOGISTIKA

Pojam «logistika» može imati različita značenja u zavisnosti od države ili konteksta. NATO definicija se naslanja na «znanost o planiranju i provedbi pokreta i održavanja snaga». Pojam se odnosi na aspekte vojnih operacija koji se bave sljedećim pitanjima:

• Oblikovanje i razrada, akvizicija, uskladištenje, prijevoz, raspodjela, održavanje, uklanjanje i odlaganje materijala;

• Prijevoz osoblja;

• Akvizicija, izgradnja, održavanje i uporaba objekata, te raspolaganje istima;

• Akvizicija ili davanje usluga;

• Medicinska i zdravstvena potpora.

Navedene kategorije obuhvaćaju širok spektar usluga i odgovornosti koje se mogu podijeliti u sljedeća područja:

• Proizvodnja ili akvizicijski aspekti logistike (planiranje, razrada projekta, dobavljanje opreme). Ova su pitanja prvenstveno od nacionalne odgovornosti i rješavaju se na razini svake države. Međutim, suradnja i usklađivanje u NATO-u odvijaju se na velikom broju razina, posebice pod okriljem Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armament Directors, CNAD) i njezinih podčinjenih tijela.

• Potrošački ili operativni aspekti logistike koji se odnose na opskrbu i potporu snaga što većim dijelom spada pod odgovornost Više konferencije NATO logističara (Senior NATO Logisticians’ Conference) i NATO Odbora za naftovode (NATO Pipeline Committee). Druga tijela, kao Odbor načelnika vojnih medicinskih službi (Committee of the Chiefs of Military Medical Services) u NATO-u savjetuje Vojni odbor glede logistike svaki u svom području.

Mnoge programe i aktivnosti koji se ovdje spominju provode organizacije i agencije koje je utemeljilo Sjevernoatlantsko vijeće ili NATO Vojni odbor s ciljem izvršavanja posebnih zadaća.

332

Logistička potpora za Strateški koncept Saveza

Strateški koncept Saveza iz 1999. godine naglašava mobilni i multinacionalni karakter NATO snaga i potrebu za fleksibilnom logistikom koja bi ga podržavala. Iako prvenstveno pitanje nacionalne odgovornosti, osnovno načelo u pružanju logističke potpore vojnim operacijama NATO-a jest ono kolektivne odgovornosti, podijeljene između zemalja sudionica i struktura razvijenih unutar NATO-a kako bi promicale suradnju u toj sferi. Ovo uključuje Višu konferenciju NATO logističara i multinacionalne logističke strukture poput Združenih multinacionalnih logističkih središta (Multinational Joint Logistic Centre) i Multinacionalnih integriranih logističkih postrojbi (Multinational Integrated Logistic Units).

Logistička načela i politika

Nova logistička načela i politika odobreni su 1992. godine te su povremeno bili revidirani u svjetlu praktičnog iskustva iz mirovnih operacija koje je vodio NATO. Načela i politika odobreni od Vojnog odbora 2003. godine i od Sjevernoatlantskog vijeća 2004. godine, niže sažeti, služe kao temelj za određenije smjernice o funkcionalnim područjima logistike, kao što su medicinska potpora, potpora zemlje domaćina, te razmještaj i prijevoz.

Kolektivna odgovornost. Zemlje članice Saveza te NATO vlasti imaju kolektivnu odgovornost za logističku potporu Multinacionalnim operacijama NATO-a. Ovo temeljno načelo potiče članice i međunarodne strukture NATO-a na podjelu tereta pružanja i uporabe logističkih sposobnosti i resursa nužnih za uspješnu i učinkovitu potporu multinacionalnim operacijama. Standardizacija, suradnja i multinacionalnost glede logističkih zahtjeva čine temelj za fleksibilnu i učinkovitu uporabu logističke potpore te pridonose učinkovitosti operacija.

Ovlast. Odgovornost i ovlast međusobno su povezane. Odgovornost koju su zapovjedniku NATO-a dodijelile zemlje članice i NATO tijela mora biti dopunjena prijenosom ovlasti kako bi on mogao odgovarajuće izvršavati svoje dužnosti. To znači da svaki zapovjednik, na određenoj razini, mora imati dovoljnu ovlast nad logističkim resursima kako bi mogao primiti, upotrijebiti, održati i prerazmjestiti od članica dodijeljene mu snage na najučinkovitiji način. Isto se odnosi i na zapovjednike multinacionalnih snaga zemalja izvan NATO-a koje sudjeluju u operacijama koje vodi NATO.

Primat operativnih zahtjeva. Sva nastojanja logističke potpore koju osiguravaju vojni i civilni sektor moraju biti usmjerena prema ispunjavanju operativnih zahtjeva nužnih kako bi se zajamčio uspjeh misije.

333

Suradnja. Suradnja između zemalja članica i NATO tijela čini temelj cijelog spektra logistike – uključujući i suradnju vojnog i civilnog sektora u zemljama članicama i između zemalja članica – i doprinosi najboljoj uporabi ograničenih resursa. Za operacije odgovora na krizu izvan članka 5. ta se suradnja mora proširiti i na zemlje nečlanice i druge relevantne organizacije prema potrebi.

Koordinacija. Logistička potpora mora biti usklađena među zemljama članicama, te između zemalja članica i tijela NATO-a, na svim razinama, što je i razumljivo. Prema potrebi, ona mora uključivati i usklađivanje sa zemljama nečlanicama i drugim važnim organizacijama. Proces je olakšan unaprijed dogovorenim logističkim usklađivanjem i dogovorima o suradnji. Određena NATO tijela imaju ukupnu odgovornost za tu vrstu koordinacije

Sva se ova načela odnose na razvoj politike i doktrine za sva funkcionalna područja logistike, uključujući razmještaj, prijevoz i medicinsku potporu (osim u slučaju Njemačke, gdje se medicinska potpora ne smatra dijelom logistike). Postoji temeljno preklapanje ovih načela, kako bi se osiguralo da se bilo koja misija Saveza može osloniti na učinkovitu i koherentnu logističku potporu u svim dijelovima, te da se mogu dodati druga načela koja bi se odnosila na specifična funkcionalna područja.

Kooperativna logistika

Cilj je suradnje u logistici jačanje učinkovitosti multinacionalnih operacija pod vodstvom NATO-a, poboljšavajući učinkovitost i ostvarujući uštede, primjerice kroz ekonomiju velikih brojki te uklanjanjem dupliciranja. Rabe se suvremene metode za upravljanje i nabavu, poput Dioničarstva i razmjene zahtjeva aktive (Stock Holding and Asset Requirements Exchange, SHARE) sheme koju je razvila NATO Agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) koja olakšava podjelu i razmjenu materijala na skladištima između korisnika, omogućujući tako učinkovitu poveznicu između traženih potreba i raspoloživih mogućnosti.

Multinacionalna logistika

Zadaće s kojima se u današnje vrijeme suočava NATO, te misije i operacije potpore koje je poduzeo na Balkanu, u Afganistanu i Iraku naglašavaju potrebu povećane suradnje i multinacionalnosti u logističkoj potpori (primjerice, prijevozu, inženjerstvu i nabavi, te medicinskim sposobnostima). Potreba da se operacije izvedu na lokacijama gdje logistička potpora koju može osigurati nacionalna infrastruktura nije dostupna, kao i integriranje vojnih snaga koje ne

334

pripadaju NATO-u te njihova logistička potpora, čine multinacionalnu združenu logističku strukturu nužnom.

Multinacionalna logistika također optimizira napore individualne nacionalne logističke potpore, povećavajući i isplativost i učinkovitost ovakvih individualnih aktivnosti. Koristi se velik broj zamisli i inicijativa kako bi se povećala multinacionalnost, uključujući specijalizaciju uloga i koncept vodeće nacije. Takvi dogovori mogu bitno doprinijeti kako uspjehu planiranja, tako i aspektima provedbe logističkih operacija.

Pokret i prijevoz

Učinkovit i vremenski točan pokret snaga, uključujući razmještanje, organizaciju i daljnji pokret velikih količina materijala i opreme, preduvjet je za sve vojne operacije. NATO mora biti u mogućnosti osigurati stratešku pokretljivost postrojbi i materijala osiguravajući primjeren prijevoz, prijevozna sredstva, opremu i infrastrukturu. To uključuje i moguću uporabu civilnih resursa kroz multinacionalne inicijative što vodi do komercijalnih ugovora za strateško snabdijevanje zračnim i morskim putem.

Civilni i vojni stožerni časnici odgovorni za logistiku unutar Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja usklađuju političke i doktrinarne teme unutar osoblja, Strateških zapovjedništava te relevantih vojnih i civilnih agencija.


Viša konferencija NATO logističara (Senior NATO Logisticians' Conference, SNLC)

Glavni odbor koji se bavi logistikom, sastaje se pod predsjedanjem Glavnog tajnika NATO-a dva puta godišnje na zajedničkim civilnim i vojnim sastancima. Ima dva stalna supredsjedatelja, pomoćnika Glavnog tajnika uprave zadužene za pitanja obrambene politike i planiranja, te zamjenika predsjedatelja Vojnog odbora. SNLC podnosi izvješća i Sjevernoatlantskom vijeću i Vojnom odboru odražavajući ovisnost logistike o vojnim i civilnim čimbenicima.

Članovi SNLC-a izabiru se iz redova viših nacionalnih civilnih i vojnih predstavnika ministarstava obrane ili odgovarajućih tijela odgovornih za potrošačke aspekte logistike u zemljama članicama. Predstavnici Strateških zapovjedništava, NATO Agencije za održavanje i nabavu, NATO Agencije za standardizaciju, Odbora načelnika vojnih medicinskih službi i ostalih sektora

335

osoblja glavnog sjedišta NATO-a također sudjeluju u radu SNLC-a. Glavna zadaća SNLC-a je razmotriti logistička pitanja kako bi se poboljšala izvedba, učinkovitost, održivost i borbena učinkovitost savezničkih snaga, te u ime Sjevernoatlantskog Saveza, obnašati ukupnu koordinacijsku ovlast nad cijelim spektrom logističkih funkcija unutar NATO-a.

SNLC Skupina za pokret i prijevoz (SNLC Movement and Transportation Group, M&TG)

Osnovna točka za pitanja glede strateške pokretljivosti u NATO-u je Skupina za pokret i prijevoz, podskupina SNLC-a, stvorena kako bi njegovala pristup suradnje u upravljačkom dijelu pokreta, prijevoza i pitanja mobilnosti između vojnih i civilnih agencija, te između NATO-a i snaga zemalja članica. M&TG planira i ocjenjuje sposobnosti i zapremninu prijevoza, te priprema preporuke kako najbolje ispuniti političke i vojne zahtjeve. Savjetuju je civilni odbori za planiranje: Odbor za planiranje civilnog zračnog prijevoza (Civil Aviation Planning Committee), Odbor za planiranje prekooceanske plovidbe (Planning Board for Ocean Shipping), te Odbor za planiranje kopnenog prijevoza (Planning Board for Inland Surface Transport).

NATO Organizacija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Organisation, NAMSO)

NATO Organizacija za održavanje i nabavu osigurava strukturu za logističku potporu odabranih oružnih sustava u nacionalnim inventarima dviju ili više zemalja članica NATO-a kroz zajedničku nabavu i dobavu rezervnih dijelova te osiguravanje instalacija za održavanje i popravak.

NATO Agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA)

NATO Agencija za održavanje i nabavu je izvršna ruka NAMSO-a. Njezina je zadaća osigurati logističke usluge zemljama članicama u potpori oružanim i drugim sustavima opreme kojima raspolažu NATO članice, kako bi se promicala dostupnost materijala, poboljšala učinkovitost logističkih operacija, te ostvarile uštede kroz konsolidiranu nabavu u područjima dobave, održavanja, kalibriranja, dobave, prijevoza, tehničke potpore, inženjerskih usluga te upravljanja konfiguracijom. Suvremene tehnike upravljanja materijalima i tehnike dobave koje je NAMSA razvila uključuju Shemu za dioničarstvo i razmjenu zahtjeva aktive (Stock Holding and Assets Requirements Exchange scheme), poznatu kao SHARE, te Upravljanje zajedničkim materijalnim potrepštinama (Common Item

336

Materiel Management, COMMIT). NAMSA također osigurava i potporu za Skupinu nacionalnih direktora za kodifikaciju (Group of National Directors on Codification), koja upravlja NATO Sustavom kodifikacije ispred Konferencije direktora za nacionalno naoružanje, te logističku potporu razmještenim snagama NATO-a.

NAMSA je imala ključnu ulogu kao izvršna agencija NATO-a za provedbu projekata sigurnog uništenja velikog broja protupješačkih mina te drugog oružja i streljiva pod pokroviteljstvom NATO politike Zaklade Partnerstva za mir.


NATO Maintenance and Supply Agency (NAMSA) 8302 Capellen Luxembourg Tel: +352 30 631Fax: +352 30 87 21

NATO Odbor za naftovode (NATO Pipeline Committee, NPC)

NPC, kojim predsjedava načelnik Logistike međunarodnog osoblja, više je savjetodavno tijelo u NATO-u za potrošnu logistiku glede nafte. Djeluje u ime Sjevernoatlantskog vijeća, uz potpuno savjetovanje s NATO vojnim vlastima i drugim tijelima o svim pitanjima koja su od šireg interesa za NATO, a povezana su s vojnim gorivima, mazivima i srodnim proizvodima i opremom, NATO naftovodnim sustavom i drugim naftnim instalacijama.

NATO naftovodni sustav (NATO Pipeline System, NPS)

Iako se skupno govori o jednom sustavu, NPS se sastoji od deset odvojenih različitih sustava za pohranu i raspodjelu: Island, Italija, Grčka, Turska (dva odvojena sustava – zapadni i istočni), Norveška, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjevernoeuropski naftovodni sustav (North European Pipeline System, NEPS) koji se nalazi u Danskoj i Njemačkoj, i najširi sustav, Srednjoeuropski naftovodni sustav (the Central Europe Pipeline System, CEPS) u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Luksemburgu i Nizozemskoj.

NPS se sastoji od ukupno otprilike 11 500 kilometara naftovoda koji prolazi kroz 13 NATO zemalja s pripadajućim opskrbnim stanicama, povezanim zračnim bazama, civilnim zračnim lukama, pumpnim stanicama, rafinerijama i ulaznim točkama. Velik se dio raspodjele odvija kroz objekte koje je osigurao zajednički financiran NATO Program za sigurnosna ulaganja (vidi Poglavlje 4, II. dio). Mreže nadziru nacionalne organizacije, osim CEPS-a, koji je multinacionalan sustav.

337

Kao dodatak gore spomenutim dijelovima NPS-a, postoje i sustavi za gorivo u Republici Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Španjolskoj. Dok su sustavi u Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj nacionalni, vojni su zahtjevi NATO-a uključeni u odobrene Pakete sposobnosti te se provode slični projekti. Španjolski je sustav isključivo nacionalan.

Organizacija za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central European Pipeline Management Organisation, CEPMO)

CEPMO je upravljačka organizacija za Srednjoeuropski naftovodni sustav (Central Europe Pipeline System, CEPS) i jedna od NATO Organizacija za proizvodnju i logistiku (NATO Production and Logistics Organization, NPLO). CEPS obuhvaća NATO sredstva za pokret, pohranu i dostavu goriva u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj Luksemburgu i Nizozemskoj. Navedene su zemlje poznate kao zemlje domaćini, dok su Kanada i SAD zemlje korisnici. Zajedno, domaćini i korisnici čine zemlje članice koje sudjeluju u CEPMO-u. Sustav je zamišljen te se njime upravlja na način da se zadovolje operativni zahtjevi Srednje Europe u doba mira, kriza i sukoba, ali se koristi i u komercijalne svrhe pod striktnim pravilima. Svakodnevno je vođenje CEPS-a zadaća Agencije za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Agency, CEPMA) koja je smještena u Versaillesu (Francuska).

Upravni odbor CEPMO-a je upravno tijelo koje djeluje s obzirom na zajedničke interese zemalja članica CEPMO-a. Sastoji se od predstavnika svake zemlje članice CEPMO-a, koji zastupaju političke, vojne, gospodarske, financijske i tehničke interese svoje zemlje. Predstavnici nacionalnih vojnih vlasti, glavni direktor CEPMO-a i imenovani časnik za vezu Glavnog tajnika također sudjeluju na sastancima upravnog odbora CEPMO-a.

CEPMA je organizirana na način da pokriva osnovne funkcije operacija, marketing, gospodarski razvoj, te tehničku, financijsku i administrativnu potporu.

338


Central Europe Pipeline Management Agency (CEPMA)11bis rue du Général PershingB.P. 55278005 Versailles CedexFranceTel: +33 1 3924 4900Fax: +33 1 3955 6539Email: [email protected]

Odbor načelnika vojnih medicinskih službi u NATO-u (The Committee of the Chiefs of Military Medical Sevices, COMEDS)

Odbor načelnika vojnih medicinskih službi u NATO-u (COMEDS) se sastoji od viših vojno-medicinskih vlasti zemalja članica. Služi kao središnja točka za razvoj i usklađivanje vojno-medicinskih pitanja te za osiguravanje medicinskih savjeta Vojnom odboru NATO-a.

Povijesno gledano, medicinski su se problemi u NATO-u dugo smatrali nacionalnom odgovornošću. Tijekom većeg dijela povijesti Saveza, nije bilo zahtjeva za osnivanjem vojno-medicinskog upravnog tijela na visokoj razini unutar NATO-a.

Nove NATO misije i koncepti operacija stavljaju naglasak na zajedničke vojne operacije, te tako naglašavaju važnost usklađivanja medicinske potpore tijekom mirovnih i humanitarnih operacija te operacija pomoći u vrijeme katastrofa. S tim je ciljem COMEDS osnovan 1994. godine. Predsjedatelj i tajnik COMEDS-a su iz Belgije, a tajništvo se nalazi u sklopu belgijskog Ureda načelnika saniteta u Bruxellesu. COMEDS časnik za vezu imenovan je unutar Odjela za logistiku, naoružanje i resurse međunarodnog vojnog osoblja.

COMEDS se sastoji od načelnika saniteta zemalja članica Saveza, te medicinskih savjetnika NATO Strateških zapovjedništava, predstavnika NATO Agencije za standardizaciju, predsjedatelja Združenog medicinskog odbora, te predstavnika Međunarodnog vojnog osoblja, a sastaje se dvaput u godini na plenarnim sjednicama te jednom godišnje izvješćuje Vojni odbor. Od 2001. godine, načelnici saniteta zemalja partnera pozivaju se na sudjelovanje na plenarnim sastancima COMEDS-a u formatu Euroatlantskog partnerskog vijeća (Euro-Atlantic Partnership Council format).

COMEDS-ovi ciljevi uključuju poboljšanje i proširenje dogovora među zemljama članicama glede usklađivanja, standardizacije i interoperabilnosti na području medicine, te poboljšanje razmjene informacija glede organizacijskih,

339

operativnih i proceduralnih aspekata vojno-medicinskih usluga u NATO-u i zemljama partnerima. Od 1997. godine, zemlje Partnerstva za mir (PfP) pozvane su na potpunu suradnju u radu većine radnih skupina COMEDS-a, a od 1996. godine i na godišnje medicinske seminare COMEDS-a i PfP-a, koji su postali dio COMEDS-ovih plenarnih sastanaka. U 2001. godini, COMEDS je osnovao Stalnu skupinu medicinskih stručnjaka partnera (Standing Group of Partner Medical Experts) s ciljem bavljenja pitanjima medicinskih kapaciteta i sposobnosti, ciljevima PfP-a, te medicinskim pred-aranžmanima u suradnji sa Strateškim zapovjednicima. Rad COMEDS-a je usklađen s radom drugih tijela u NATO-u s odgovornošću na području medicine, obuhvaćajući NATO Agenciju za standardizaciju, Združeni medicinski odbor, Medicinske savjetnike NATO Strateških zapovjednika, Panel za ljudske čimbenike i medicinu Organizacije za istraživanje i tehnologiju te Središte za oružje za masovno uništenje.

Kako bi lakše izvršavao svoje dužnosti te kao dodatak gore navedenim tijelima, COMEDS ima velik broj podčinjenih radnih skupina koje se sastaju najmanje jednom godišnje i raspravljaju o sljedećim temama: vojno-medicinske strukture, operacije i postupci; vojna preventivna medicina; urgentna medicina; vojna psihijatrija; stomatološke usluge; medicinski materijal i vojna farmacija; higijena hrane, tehnologija hrane i veterinarstvo; medicinska obuka i sustavi upravljanja medicinskim podacima.

Ad Hoc Upravljačka skupina za oružje za masovno uništenje je također osnovana kako bi provjerila postojeće medicinske sposobnosti i nedostatke glede prijetnji biološkim oružjem.

Dalje informacije dostupne su na adresama:

COMEDS Liaison Staff OfficerNATO HeadquartersLogistics Resources DivisionInternational Military Staff1110 BrusselsBelgiumTel. +32 2 707 9862Fax: +32 2 707 9869

COMEDS SecretariatEtat-major du Service MédicalQuartier Reine ElisabethRue d’Evere1140 BrusselsBelgiumTel: +32 2 701 3067/8/9Fax: +32 2 701 3071

341

POGLAVLJE 43

METEOROLOGIJA

Cilj suradnje NATO-a na području meteorologije je osigurati najučinkovitiju i najuspješniju uporabu nacionalnih i NATO sredstava kako bi se snagama NATO-a na vrijeme osigurali točni meteorološki podaci. Taj je posao odgovornost Meteorološke skupine Vojnog odbora koja je opisana u narednom tekstu.

Relevantni politički odbori, organizacije i agencije

Meteorološka skupina Vojnog odbora (Military Committee Meteorological Group, MCMG)

Meteorološka skupina Vojnog odbora je forum stručnjaka koji se sastoji od nacionalnih predstavnika i predstavnika NATO Strateških zapovjednika, a koji osigurava smjernice meteorološke politike za Vojni odbor, Strateške zapovjednike, te zemlje članice NATO-a. MCMG podržavaju dvije stalne radne skupine, poimence Radna skupina za operacije, planove i komunikaciju, te Radna skupina za meteorološke sustave i potporu na ratištima.

Radna skupina za operacije, planove i komunikaciju (Working Group on Operations, Plans and Communication) raspravlja o temama planiranja i operacija koje su vezane uz meteorološku potporu NATO vježbama i operacijama. Također razvija sposobnosti meteorološke komunikacije te standardne postupke za komunikacije i razmjenu meteoroloških podataka. S reorganizacijom NATO-ovih integriranih zapovjednih struktura, funkcije ove skupine prelaze u Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations, ACO).

Radna skupina za meteorološke sustave i potporu na bojištu (Working Group on Battle-area Meteorological Systems and Support) potiče suradnju u istraživanju, razvoju i prijelazu novih meteoroloških tehnika i računalnih programa u operativne sposobnosti. Osigurava tehnički savjet o meteorološkim pitanjima ostalim NATO skupinama, te pokreće proučavanje problema poput predviđanja poplava i rasprostiranja umjetne magle. Osnovne vremenske prognoze često nisu dovoljne za taktičko planiranje i izvršenje misija. Stoga, radna skupina održava inventar meteoroloških Pomagala u taktičnom odlučivanju (Tactical Decision Aids, TDAs) koje su razvile zemlje članice. Kako bi se dalje standardizirala uporaba TDAs-a i povećala operativnost, radne su skupine razvile knjižnicu s odobrenim TDAs sredstvima dostupnu svim zemljama NATO-a.

342

MCMG održava godišnje sastanke sa zemljama partnerima u okviru Partnerstva za mir i Mediteranskog dijaloga te je razvila Vodič za meteorološku potporu zemljama partnerima. Zemlje partneri također sudjeluju u Radnoj skupini za meteorološke sustave i potporu na bojištu.


MCMG Operations Division (IMS) NATO Headquarters1110 Brussels Belgium Tel: +32 2 707 5538 Fax: +32 2 707 5988 Email: [email protected]

343

POGLAVLJE 44

VOJNA OCEANOGRAFIJA

Vojna je oceanografija studija o oceanografskim uvjetima, od temperature i saliniteta do kretanja plime i oseke te obalnih obilježja koja mogu imati utjecaja na pomorske operacije. Ovo je područje značajno za mnoge aspekte, a poglavito je važno za protupodmorničko ratovanje, minsko ratovanje i amfibijske operacije. Rad se usmjerava na uporabu oceanografskih pojava za postizanje maksimalne vojne prednosti NATO snaga.


Skupina za vojnu oceanografiju (The Military Oceanography (MILOC) Group

Skupina za vojnu oceanografiju sastoji se od nacionalnih predstavnika, izaslanika onih NATO zapovjednika koji su poglavito usredotočeni na pomorski aspekt, te predstavnika Centra za istraživanje podmorja Vrhovnog savezničkog zapovjedništva za transformaciju (Allied Command Transformation Undersea Research Centre). Savjetuje Strateško zapovjedništvo NATO-a, a podržava je stalna MILOC-ova podskupina.

MILOC skupina osigurava dosljednost vojne oceanografske aktivnosti i strategije Saveza. Rutinske aktivnosti skupine uključuju podržavanje NATO operacija i vježbi, razradu planova i politika koji se mogu primijeniti na područje vojne oceanografije, promidžbu istraživanja i razvoja na području oceanografije, te povezivanje s drugim NATO i nacionalnim skupinama, uključujući i one s dužnostima u meteorološkim i geografskim sferama.

MILOC skupina aktivno potiče nove zamisli na području ekološke potpore, te je pokrenula NATO koncept brze procjene stanja pomorskog okoliša. Ova se metodologija koristi tehnologijama u razvoju, poput kompjutorskog oblikovanja, najsuvremenijih senzora, pomoćnih sredstava za taktičke odluke, te mrežnih sustava, koje na vrijeme osiguravaju oblike potpore prilagođene potrebama vojnog korisnika.

Rad ove skupine također uključuje i zahtjeve koji potječu iz NATO-ovog strateškog partnerstva s Europskom unijom, jačanje Partnerstva za mir i procesa proširenja NATO-a, te pomaže u cijelosti ojačati prekooceansku suradnju.

344

MILOC podskupina razmatra pitanja koja joj zadaju MILOC skupine, te oblikuje preporuke i izvješća kada je to potrebno. MILOC skupina se sastaje godišnje i zemlje se partneri potiču na sudjelovanje u njenom radu u okviru programa Partnerstva za mir.

Daljnje informacije dostupne na adresi:

MILOC Group Strategy Division HQ SACLANT 7857 Blandy Road, Suite 1000Norfolk, Virginia 23551-2490 USATel: +1 757 445 3431Fax: +1 757 445 3271Website: www.saclant.nato.int

345

POGLAVLJE 45

KOMUNIKACIJSKO-INFORMACIJSKI PROGRAMI UPRAVE ZA JAVNU DIPLOMACIJU

Odgovornost za davanje objašnjenja javnosti glede nacionalne obrambene i sigurnosne politike te njihove uloge kao zemlje članice Saveza, prepuštena je pojedinačnim nacionalnim vladama. Izbor metoda koje će koristiti i resursa koji će imati zadaću informirati javnost o politici i ciljevima NATO-a, također je stvar odluke svake pojedine zemlje članice. Sve NATO vlade priznaju demokratsko pravo svojih građana na informiranost o međunarodnim strukturama koje su temelj njihove sigurnosti, kao i važnost održavanja javnog razumijevanja i potpore njihove sigurnosne politike.

Uloga NATO-ovih aktivnosti na području javne diplomacije služi kao dopuna aktivnostima informiranja javnosti u svakoj zemlji. Njihov je cilj objasniti javnosti politiku i ciljeve Organizacije, promicati dijalog i razumijevanje, doprinoseći time javnom znanju o sigurnosnim problemima, te promičući sudjelovanje javnosti u dobro informiranoj i konstruktivoj raspravi na temu sigurnosti. NATO to čini širenjem informacija i organiziranjem programa koji su upućeni predvodnicima javnog mišljenja, novinarima, akademskim i parlamentarnim skupinama, mladima i obrazovnim skupinama kao i drugim ciljanim skupinama. Također, nastoji poticati trajni proces rasprave i razvoja politike o pitanjima međunarodne sigurnosti.

Programe koji se financiraju iz proračuna NATO Uprave za javnu diplomaciju čine aktivnosti koje se odvijaju u samom glavnom sjedištu NATO-a, vanjska događanja koja vodi osoblje NATO-a, aktivnosti koje su pod okriljem vladinih ili nevladinih organizacija izvan granica glavnog sjedišta koje NATO može podržavati zamislima, te praktičnim i financijskim donacijama, kao i zbivanja koja organiziraju vanjske agencije s izravnom ili neizravnom pomoći NATO-a.

Civilne komunikacijsko-informacijske aktivnosti mogu se trojako podijeliti: tisak i mediji, vanjski odnosi te elektroničko i papirnato širenje informacija. Postoji i vojni savjetnik za javnu diplomaciju koji služi kao glasnogovornik predsjedatelja Vojnog odbora i Međunarodnog vojnog osoblja. Časnik izabran na ovo mjesto ima zadaću održavati veze s mrežom načelnika za javno informiranje koji su u ulozi službenih glasnogovornika svojih zapovjedništava, te kroz NATO-ov Odbor za javnu diplomaciju, s nacionalnim vlastima zemalja članica NATO-a. Ured je vojnog savjetnika za javno informiranje, administrativno gledano, dio strukture Međunarodnog vojnog osoblja, ali je isto tako povezan s Međunarodnim osobljem radi usklađivanja i povezivanja.

346

• Tiskovne i medijske aktivnosti

Briefinzi za tisak i intervjui s višim dužnosnicima, izvjestiteljski briefinzi, pristup fotografijama, zvučnim i video zapisima te elektronskim uslugama prijenosa, dio su aranžmana potrebnih za ispunjenje zahtjeva svjetskih medija tijekom godine. Značajni događaji poput sastanaka na vrhu ili dostignuća Saveza, mogu privući u glavno sjedište NATO-a na tisuće novinara za koje su potrebni odgovarajući resursi. Slični su resursi potrebni i prilikom velikih događanja koja se održavaju izvan glavnog sjedišta, primjerice prilikom sastanaka ministara ili sastanaka na vrhu održanih u inozemstvu.

Glasnogovornik za tisak i djelatnici za tisak blisko surađuju s Privatnim uredom Glavnog tajnika i pružaju potporu Glavnom tajniku prilikom obraćanja novinarima i medijima. Oni održavaju redovite kontakte s novinarima kako bi odgovorili na sva njihova pitanja, objasnili politiku i operacije NATO-a, te organizirali posjete i razgledavanja za tisak. Također se dogovaraju kontakti između drugih viših dužnosnika i medija, kao i za službene akreditacije novinara koji prisustvuju novinarskim događanjima NATO-a.

Sažeci i osvrti međunarodnog tiska i izvješća novinskih agencija dnevno se pripremaju za međunarodno osoblje, nacionalna izaslanstva zemalja članica i diplomatske misije zemalja partnera. Djelatnici za informiranje i djelatnici za tisak također pomažu prilikom priprema službenih posjeta Glavnog tajnika ovim zemljama.

• Vanjski odnosi

Djelatnici za informiranje pomažu širiti informacije u mnogim zemljama djelujući kao programski djelatnici u NATO zemljama i zemljama partnerima. Njihovi se programi sastoje od posjeta NATO-u u svrhu briefinga i rasprava o glavnim temama, organiziranja konferencija i seminara na različitim lokacijama u zemljama članicama NATO-a i zemljama partnerima, podržavanja simulacijskih igara i aktivnosti mladih, te pomaganja parlamentarnim zastupnicima, akademskim građanima, novinarima i drugoj ciljanoj publici u zemljama za koje su odgovorni, kako bi dobili pristup njima potrebnim javnim informacijama o NATO-u. Programi posjeta političkom središtu Saveza u Bruxellesu, godišnje mogu donijeti i do 20 000 oblikovanih mišljenja za briefinge i rasprave sa stručnjacima Međunarodnog osoblja i Međunarodnog vojnog osoblja NATO-a te nacionalnih izaslanstava, o svim aspektima rada i politike Saveza.

Nadalje, u zemljama se članicama organiziraju posebni ključni (flagship) događaji koji uključuju Glavnog tajnika NATO-a i druge više NATO časnike u razne konferencije, predavanja, rasprave i druge govorničke aktivnosti.

347

Mnoge su aktivnosti NATO-a interaktivnog, dvosmjernog karaktera, što Organizaciji omogućuje učenje iz iskustava publike kojoj se obraća, otkrivanje njezinih preokupacija i područja interesa, te odgovaranje na postavljena pitanja. Velika je vrijednost takvog pristupa informacijama upravo zbog pogleda i procjene javnosti i specijaliziranih skupina među njima. Održavaju se povremene konferencije pod okriljem Glavnog tajnika NATO-a i Uprave za javnu diplomaciju na kojima se sastaju stručnjaci iz međunarodnih think tank i sličnih nacionalnih institucija za te svrhe.

Brojne su aktivnosti informiranja posebno skrojene za akademsku publiku, te obuhvaćaju konferencije, seminare, posjete sveučilišnih studenata, profesora i think tank stručnjaka, kao i organizaciju dodijele Manfred Wörner stipendije za najbolji esej, godišnje natjecanje pokrenuto 2005. godine. Ove aktivnosti pomažu uspostavi novih i jačanju tradicionalnih kontakata u akademskim zajednicama u zemljama članicama i zemljama partnerima. Nadalje, program također pridonosi koordinaciji i provedbi multinacionalnih programa koji pomažu oživjeti rasprave glede NATO pitanja, projicirati politiku Saveza, te pridonijeti jačanju znanja o vlastitim ciljevima u akademskim krugovima.

• Elektroničko i papirnato širenje informacija

Službeni su tekstovi Saveza, uglavnom u obliku priopćenja i izjava za tisak službeno zaključeni dokumenti koji prikazuju dogovorenu političku orijentaciju zemalja članica o određenim temama ili o kolektivnosti političkih pitanja koja se preispituju povremeno kroz godinu. Oni čine javnu arhivu Saveza i omogućavaju praćenje razvoja politike i razvoj odluka sve do političkih događaja s kojima su povezane. Svi su ti tekstovi objavljeni na dva službena jezika Saveza, engleskom i francuskom, a također često i na drugim jezicima.

Uz te dokumente, uloga je Uprave za javnu diplomaciju širenje izjava Glavnog tajnika NATO-a, koji je glavni glasnogovornik Organizacije, te tekstova govora Glavnog tajnika i ostalih viših dužnosnika. Ovi dokumenti pomažu u obrazlaganju politike i dopuštaju uvid u osnovne ciljeve i razloge.

Pod ovlastima Glavnog tajnika, izdaju se brojna tiskana i elektronička izdanja od zbirki službenih tekstova i izjava do periodičnih i neperiodničnih izdanja. Upućena su različitim ciljanim skupinama uključujući one oblikovatelja javnog mnijenja te mlađe publike, a žele pobuditi svijest javnosti i pridonijeti informiranosti javne rasprave o bitnim aspektima sigurnosne politike. Ona obuhvaćaju periodično web izdanje (NATO Revija), te širok spektar priručnika, brošura, briefing dokumenata, okružnica i ostalih materijala poput CD-ROM-ova i DVD-ova, koji svi pridonose javnom znanju i razumijevanju. Svi se ti materijali objavljuju na internetskim stranicama NATO-a i tiskani na dva službena jezika Organizacije. K tome, prema mogućnostima i zahtjevima, mogu biti tiskani i

348

na jezicima zemalja članica NATO-a, a vrlo su često dostupni i na jezicima zemalja partnera. NATO također pruža potporu izdavačkim aktivnostima nevladinih organizacija u zemljama članicama i partnerima.

NATO web stranice pružaju sve javnosti dostupne informacije o Savezu. Uz to što obuhvaćaju službene dokumente (sporazume, priopćenja, dogovore i izjave), gore spomenuta izdanja koja se mogu naručiti izravno na stranicama, govore i mišljenja (članci i intervjui), NATO web stranice pružaju i najnovije vijesti za medije i zainteresiranu publiku, kao i obrazovni materijal. Multimedijalni materijali također su dostupni (video konferencije, slike i zvučni zapisi), a korisnici interneta elektronskom poštom mogu uputiti svoje raznovrsne upite o NATO-u i njemu srodnim temama. NATO web stranice služe i kao kanal za komunikaciju s novinarima, u svrhu obavijesti o briefinzima za tisak te ostalim aktivnostima koje bi im mogle biti od interesa (novinarski obilasci, putovanja i posjeti).

NATO posjeduje i knjižnicu kojom se služi osoblje zaposleno u glavnom sjedištu NATO-a, ali koja je otvorena studentima i istraživačima nakon akreditacije. Knjižnica je specijalizirana za područja sigurnosti i obrane sadržeći zbirku od preko 20 000 naslova i 200 časopisa kao i značajne izvore koji se odnose na Atlantski savez i Hladni rat. Posjetitelji mogu koristiti međuknjižnični sustav posudbe tako da pristupe knjižničnom katalogu putem interneta(http://207.67.203.60/N10314UK/Index.asp). Knjižnica također snabdijeva izdanjima mrežu depozitarnih knjižnica, između ostalog na Balkanu, te u njima organizira posebna događanja.

Pridruženi politički odbori i druga tijela

Odbor za javnu diplomaciju (Committee on Public Diplomacy) je odgovoran za pitanja politike informiranja i za savjetovanje Sjevernoatlantskog vijeća glede važnih pitanja. Odborom predsjedava pomoćnik Glavnog tajnika za javnu diplomaciju, a čine ga predstavnici nacionalnih izaslanstava pri NATO-u. Odbor se redovito sastaje u formatu Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC), uz sudjelovanje predstavnika zemalja partnera. Povremeno se sastancima odbora pridružuju i predstavnici iz veleposlanstava u glavnim gradovima zemalja partnera, tzv. contact point veleposlanstva. Veleposlanstva zemalja članica NATO-a u zemljama partnerima služe kao kontakt (contact point) veleposlanstva i izmjenjuju se po načelu rotacije.

NATO ima mali Regionalni ured za informiranje (Regional Information Office) u Reykjaviku (Island). Osim ove iznimke, u zemljama članicama nema regionalnih ureda za informiranje.

Jedan je službenik za informiranje dobio postavljenje u Moskvi 1995. godine. U veljači 2001. godine, otvoren je u središtu Moskve NATO Ured

349

za informiranje (NATO Information Office) kojim upravlja, financira ga i pribavlja mu osoblje Odjel javne diplomacije. Ured organizira programe diljem zemlje, osigurava informiranje, pomoć pri istraživanju i potporu projektima građana Rusije i organizacijama na temu NATO-a i sigurnosti, kao i pristup dokumentima i izdanjima NATO-a. Mnogi od njih su na ruskom jeziku, zajedno s komentarima i analitičkim člancima o zajedničkim projektima NATO-a i Rusije, te općenito o odnosima NATO-Rusija.

NATO Informacijsko-dokumentacijski centar (NATO Information and Documentation Centre) je otvoren u Kijevu 1996. godine. Poput moskovskog Ureda za informiranje, u nadležnosti je Uprave za javnu diplomaciju i organizira programe informiranja u Ukrajini, uključujući i projekte sličnog oblika i pomoć pri istraživanju, te pristup dokumentaciji i izdanjima. Centar ima ključnu ulogu u osiguravanju dostupnosti dokumentacije na ukrajinskom jeziku, te da njegove aktivnosti i objavljeni materijali naglašavaju aktivnosti suradnje, kao i razloge i položaj posebnog partnerstva Ukrajine i NATO-a. Centar je smješten pri ukrajinskom Institutu za unutrašnje poslove, a osigurava pristup dokumentaciji i drugim aktivnostima informiranja, poput posjeta NATO-u i seminara.

Uz sam NATO, cijeli niz drugih organizacija i agencija ima važnu ulogu u osiguravanju pristupa informacijama o temama vezanim uz Savez, širenju pisanog materijala, iskorištavanju prednosti elektroničke internetske komunikacije i odgovaranju na upite javnosti. One obuhvaćaju urede za informiranje javnosti u NATO-u i zemljama partnerima, nacionalne parlamente, NATO Parlamentarnu skupštinu (vidi IX. dio, Poglavlje 32), nevladine organizacije, institute i zaklade.

351

POGLAVLJE 46

ZNANSTVENI PROGRAMI I PROGRAMI ZAŠTITE OKOLIŠA UPRAVE ZA JAVNU DIPLOMACIJU

Civilna se znanost pokazala vrlo učinkovitim sredstvom za međunarodni dijalog, kako zbog svoje univerzalnosti i mogućnosti stvaranja novih međunarodnih mreža, tako i zbog osiguravanja sredstava za iznalaženje odgovora na kritična pitanja i načina za povezivanje zemalja. Fokus NATO Programa za sigurnost kroz znanost sve je više usmjeren na primjenu znanosti u pitanjima sigurnosti, te poglavito na potencijal koji znanstvena suradnja pruža zemljama članicama i zemljama partnerima u traženju odgovora na specifične izazove miru i sigurnosti koji proizlaze iz novih prijetnji.

• NATO Program za sigurnost kroz znanost

Cilj je NATO Programa za sigurnost kroz znanost pridonijeti sigurnosti, stabilnosti i solidarnosti primjenjujući znanost u rješavanju problema. Suradnja, umrežavanje i izgradnja sposobnosti, sredstva su kojima se taj cilj postiže. Sljedeći cilj je kataliziranje demokratskih reformi i potpora gospodarskom razvoju zemalja partnera NATO-a u tranziciji. Program je strukturiran na način da može doprijeti do mlađih generacija znanstvenika i omogućiti im stjecanje iskustva i sudjelovanje u obuci.

Program nudi dotacije znanstvenicima za suradnju na najvažnijim temama istraživanja i zaklade za pomoć akademskim zajednicama u stvaranju osnovne računalne infrastrukture zemalja partnera. Prijave za potporu za teme iz područja od primarne važnosti zajednički pripremaju znanstvenici NATO-a, zemalja partnera ili zemalja Mediteranskog dijaloga. Posebni formulari za prijavu za svaki mehanizam potpore nalaze se na web stranici programa (www.nato.int/science), a prijave se mogu poslati bilo kada, iako su određena tri godišnja roka vezana uz tri ocjenjivačka zasjedanja znanstvenog savjetodavnog odbora.

Ciljevi programa se stoga ostvaruju kroz dotacije za suradnju i računalno umrežavanje:

➢ Dotacije za suradnju u prioritetnim područjima istraživanja:

- Dotacije za suradnju i povezivanje: dotacije koje pomažu u okupljanju ideja i resursa na istraživačkim projektima i stvaranju mreže stručnjaka;

- Posjeti stručnjaka: dotacije koje omogućavaju prijenos ekspertize u pojedino područje istraživanja;

352

- Instituti za napredne studije: dotacije za organiziranje mentorskih tečajeva na visokoj razini kako bi se prenijele najnovije spoznaje o određenoj temi auditoriju na visokoj raznini;

- Radionice za napredna istraživanja: dotacije za organiziranje ekspertnih radionica gdje intenzivna ali i neformalna razmjena gledišta na granicama područja ima za cilj prepoznavanje smjerova daljnih aktivnosti;

- Projekti Znanost za mir: dotacije za suradnju za višegodišnje primijenjeno istraživanje i razvojne projekte u zemljama partnerima i zemljama Mediteranskog dijaloga;

- Reintegracijske dotacije: imaju cilj omogućiti povratak mladih znanstvenika na radu u inozemstvu u NATO zemljama, te njihovo ponovno uključenje u istraživačke zajednice u svojim domovinama.

Dotacije za suradnju nude se za teme iz područja istraživanja od primarnog značaja - obrana protiv terorizma ili suzbijanje drugih prijetnji sigurnosti, i/ili u područjima od primarne važnosti za zemlje partnere. Projekti mogu biti i posebno naručeni. Poznati kao «top down» projekti, to su često projekti Znanost za mir ili aktivnosti nastale radom kratkoročnih stručnih radnih skupina.

➢ Potpora za računalno umrežavanje zemljama partnerima:

- Dotacije za infrastrukturu umrežavanja: za pomoć istraživačkim ustanovama zemalja partnera pri poboljšanju razine i kvalitete telekomunikacijskih instalacija;

- Radionice za napredno umrežavanje: dotacije za organiziranje bilo organizacijskih radionica radi jačanja harmonizacije mrežne politike na nacionalnoj i međunarodnoj razini, bilo radionica za obuku radi proširivanja znanja kvalificiranih upravitelja mrežnim sustavom (network managers).

NATO-ov je program civilne znanosti osigurao velikom broju istraživačkih i obrazovnih ustanova zemalja partnera neophodnu mrežnu infrastrukturu za pristup internetu. Postavljene su mreže u glavnim gradovima kako bi se poboljšao pristup internetu za akademske zajednice istočnih regija Rusije i Ukrajine, te nacionalne mreže u Moldovi i bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*. Najveći i najambiciozniji projekt sponzoriran od strane NATO-a u ovoj regiji je projekt pod imenom Virtualni put svile, koji akademskim i znanstvenim društvima južnog Kavkaza i Središnje Azije omogućava satelitski pristup internetu. Ta je mreža nedavno proširena i na Afganistan.

Dotacije za računalno umrežavanje imaju različit cilj od onih za suradnju, te se stoga ne nalaze u područjima od primarnog interesa za istraživanje. Bave

353

se razvojem osnovne mrežne infrastrukture u onim zemljama partnerima koje su poglavito deficitarne računalnim mrežama.

➢ Znanstvena suradnja NATO-Rusija

Poseban program potpore za suradnju među znanstvenicima Rusije i zemalja NATO-a, uspostavljen je unutar NATO Programa za sigurnost kroz znanost. Znanstveni je odbor Vijeća NATO-Rusija (NRC) izradio Akcijski plan koji omogućava suradnju na sljedećih šest područja sigurnosne naravi i od primarnog značaja: otkrivanje eksploziva, psihološke i društvene posljedice terorizma, predviđanje i sprječavanje katastrofa, ABKO zaštita, internetska sigurnost te sigurnost prijevoza.

Prijave za potporu za aktivnosti po navedenim temama ruskih znanstvenika koji surađuju sa znanstvenicima iz NATO zemalja predaju se NATO-u. Potporni mehanizmi su projekti Znanost za mir, dotacije za suradnju i povezivanje, posjeti stručnjaka, Instituti za napredne studije (Advanced Institute Studies, ASIs) i Radionice za napredno istraživanje (Advanced Research Workshops, ARWs). ASIs i ARWs se uglavnom odvijaju u Rusiji.

Ruski znanstvenici također mogu sudjelovati u osnovnom programu suradnje u okviru Euroatlantskog partnerskog vijeća.

➢ Fondovi, nagrade i nagrada NATO Znanstvenog partnerstva

Suravnatelji NATO ASIs-a i ARWs-a imaju na raspolaganju NATO fondove koje mogu koristiti za pokrivanje troškova odabranih sudionika iz zemalja partnera NATO-a ili zemalja Mediteranskog dijaloga. Kalendar s najnovijim podacima je dostupan na internetskim stranicama programa, a zahtjevi za sudjelovanje moraju biti naslovljeni na suravnatelje.

Rezultati o nagradama dodijeljenima u sklopu programa Sigurnost kroz znanost najčešće se objavljuju i dostupni su znanstvenoj zajednici, bilo kroz znanstvene časopise bilo putem izdanja NATO-ove Znanstvene serije koja obuhvaća rezultate ASIs-a i ARWs-a. Katalozi izdanja NATO-ove Znanstvene serije su dostupni na internetu na stranicama programa.

Godišnja se nagrada dodjeljuje kao priznanje za vrhunsku znanstvenu suradnju između znanstvenika NATO-a i zemalja partnera za aktivnosti koje program podupire. NATO-ova nagrada za znanstveno partnerstvo je osnovana 2002. godine, a nagrađenima je svečano uručuje Glavni tajnik NATO-a.

354

➢ Upravljanje programom

Programom upravljaju članovi NATO Međunarodnog osoblja u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Odgovornost programa proteže se kroz dva područja: programe suradnje, te prijetnje i izazove. Pomoćnik Glavnog tajnika za javnu diplomaciju je predsjedatelj Znanstvenog odbora. Aktivnosti znanstvene suradnje odgovornost su zamjenika pomoćnika Glavnog tajnika. Euroatlantsko partnersko vijeće (EAPC) osigurava sveobuhvatni okvir za konzultacije vezane uz politiku i sigurnost u NATO-u za zemlje članice EAPC-a, uključujući suradnju unutar programa Sigurnost kroz znanost. Znanstveni odbor Vijeća NATO-Rusija, kojeg je osnovao NRC, promiče, potiče i upravlja zajedničkim projektima za suradnju znanstvenika i stručnjaka iz zemalja NATO-a i Rusije.

Znanstvenici iz zemalja Mediteranskog dijaloga mogu sudjelovati u sljedećim aktivnostima suradnje u područjima od primarnog značaja: u projektima Znanost za mir, dotacijama za suradnju i povezivanje, posjetima stručnjaka, institutima za napredne znanosti, naprednim istraživačkim radionicama, dotacijama za mrežnu infrastrukturu i mrežnim radionicama. Prijave se moraju izraditi u suradnji sa znanstvenicima iz najmanje jedne od 26 zemalja članica NATO-a.

➢ Razvoj programa

Počeci programa datiraju iz 1956. godine, kada je Sjevernoatlantsko vijeće usvojilo izvješće ministara vanjskih poslova Kanade, Italije i Norveške (poznato i pod imenom Izvješće trojice mudraca) o nevojnoj suradnji unutar NATO-a. Izvješće je potvrdilo da napredak na područjima znanosti i tehnologije može biti odlučujući čimbenik u utvrđivanju sigurnosti država i njihovih položaja u svijetu. Navodi se kako su znanost i tehnologija dva područja od posebnog značaja za Atlantsku zajednicu i da je NATO Program za znanost osnovan kako bi promicao znanstvenu suradnju.

Tijekom sljedećih 40 godina podržani su različiti oblici suradnje između znanstvenika u zemljama NATO-a što je postavilo visoke standarde znanstvenih dosega. Od ranih devedesetih, po završetku Hladnog rata, program se postepeno otvarao za suradnju sa zemljama koje nisu članice NATO-a. Od 1999. godine gotovo je u potpunosti posvećen osiguravanju potpore za suradnju između znanstvenika u NATO zemljama i onih iz zemalja partnera ili zemalja sudionica Mediteranskog dijaloga. Sljedeća temeljna promjena, koncentriranje potpore na projekte suradnje glede pitanja sigurnosti, uvedena je 2004. godine kao odgovor na prijetnju međunarodnog terorizma i drugim prijetnjama sigurnosti u suvremenom svijetu. Program, otprije poznat kao NATO Znanstveni program, također je preimenovan u NATO Program

355

za sigurnost kroz znanost, kako bi i samo ime ukazivalo na novu misiju. Od 2004. godine, NATO je putem ovog programa i Odbora za izazove suvremenog društva (vidi sljedeći dio) povezan s Ekološkom i sigurnosnom inicijativom (Environment and Security Initiative, ENVSEC) uključujući i Program za zaštitu okoliša Ujedinjenih naroda (United Nations Environment Programme, UNEP), Program za razvoj Ujedinjenih naroda (United Nations Development Programme, UNDP) i Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS). NATO je također uključen i u zajedničke aktivnosti suradnje s Europskom znanstvenom zakladom (European Science Foundation, ESF) i Međunarodnim udruženjem za promidžbu suradnje sa znanstvenicima iz novih nezavisnih država sljedbenica bivšeg Sovjetskog Saveza (International Association for the Promotion of Cooperation with Scientists from the New Independent States of the Former Soviet Union, INTAS).


Programme for Security through SciencePublic Diplomacy DivisionNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 4111 Fax: +32 2 707 4232 Email: [email protected] Website: www.nato.int/science

• Izazovi suvremenog društva

Cilj NATO-ovih aktivnosti poznatih pod programom Izazovi suvremenog društva (Challenges of Modern Society) jest bavljenje pitanjima netradicionalne prijetnje sigurnosti, novih i potencijalnih rizika koji bi mogli prouzročiti gospodarsku, društvenu i političku nestabilnost, te, između ostaloga, i sprječavanja sukoba zbog, primjerice, pomanjkanja resursa. Ovaj se program razlikuje od gore opisanog Programa za sigurnost kroz znanost i ima različite ciljeve, načela financiranja te radne metode.

Program je pokrenulo Sjevernoatlantsko vijeće 1969. godine s početnim ciljem bavljenja problemima koji se tiču okoliša zemalja članica i kvalitete života njihovih naroda. Aktivnosti su se proširivale tijekom godina kako bi uključile zemlje partnere NATO-a i stručnjake iz zemalja Mediteranskog dijaloga, a odnedavno i potencijalna sigurnosna pitanja. Odbor za Izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society, CCMS) osigurava jedinstveni forum za razmjenu znanja i iskustva o tehničkim, znanstvenim i političkim aspektima društvenih i ekoloških pitanja u civilnim i vojnim dijelovima suvremenog društva.

356

Program se bavi sigurnošću zaštite okoliša i društvenim problemima koji se već istražuju na nacionalnoj razini te, kombinacijom stručnosti i tehnologije NATO-a i zemalja partnera, ima za cilj relativno brzo doći do valjanih zaključaka te izraditi preporuke za aktivnosti u korist sviju. Ključni ciljevi programa obuhvaćaju smanjivanje utjecaja vojnih aktivnosti na okoliš, provedbu regionalnih studija, uključno i prekogranične aktivnosti, sprječavanje sukoba zbog pomanjkanja resursa, bavljanje potencijanim rizicima za okoliš i društvo koji bi mogli prouzročiti gospodarsku, kulturnu i političku nestabilnost, te bavljenje netradicionalnim prijetnjama sigurnosti.

Osnovni je kriterij za poticanje aktivnosti zanimanje dostatnog broja zemalja za zajednički rad na temama vezanim uz izazove suvremenog društva te njihove spremnosti da ponude resurse. Rad se odvija na decentraliziranoj osnovi, uglavnom kroz pilot-studije koje traju od tri do pet godina i kratkoročne ad hoc projekte u trajanju od 12 do 18 mjeseci, koji su nacionalno financirani.Aktivnosti također uključuju i organizaciju tematskih radionica i susponzoriranje međunarodnih konferencija i seminara. Tehnička izvješća objavljena u okviru CCMS-a su namijenjena za široku publiku, te su besplatna.

Primjeri projekata koji su poduzeti posljednjih godina uključuju upravljanje sustavima za zaštitu okoliša u vojnom sektoru, čišćenje i ponovnu uporabu bivših vojnih posjeda, procjenu rizika od posljedica katastrofe u Černobilu, izazove vezane uz okoliš u Kaspijskom moru, donošenje odluka vezanih uz okoliš za razvoj u središnjoj Aziji i sigurnost lanca hrane. Sve se češće fokus rada odbora usmjerava na sigurnosne aspekte znanstvenog i tehnološkog razvoja u područjima koja su prepoznata kao relevantna glede šire brige o sigurnosti međunarodne zajednice.

Od 1995. godine, u uporabi je CCMS Sustav Clearing house utemeljen na internetu kako bi olakšao pristup bazi podataka o okolišu i omogućio sudionicima stjecanje, organiziranje, povrat i širenje informacija o okolišu od zajedničkog interesa. Tehnička izvješća o CCMS pilot studijama i projektima se tiskaju, a informacije o aktivnostima CCMS-a dostupne su putem namjenjenih web stranica.


NATO - CCMSPublic Diplomacy DivisionNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 4850Fax: +32 2 707 4232Email: [email protected]: www.nato.int/ccms

357

Pridruženi odbori, organizacije i agencije Sveobuhvatne političke smjernice NATO Programa za sigurnost kroz

znanost osigurava NATO Znanstveni odbor (NATO Science Committee), koji se sastoji od predstavnika zemalja članica koji su stručnjaci u znanstvenoj politici imenovani od strane vlada ili nezavisnih nacionalnih znanstvenih institucija. Odborom predsjeda pomoćnik Glavnog tajnika za javnu diplomaciju, a obično se sastaje tri puta godišnje. Jedan je od sastanaka u formatu Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC), kada se predstavnicima zemalja članica pridružuju kolege predstavnici zemalja partnera. Odbor se sastaje dva puta godišnje u formatu Vijeća NATO-Rusija (NRC), kada se raspravlja o zajedničkim interesima u znanstvenom okružju.

U odabiru procjene i izbora prijava za potporu Znanstvenom odboru pomažu savjetodavna tijela čije članove odbor izabire iz međunarodnih znanstvenih zajednica. U savjetodavnim tijelima također sudjeluju i pridruženi članovi iz zemalja partnera i zemalja Mediteranskog dijaloga.

Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society) se sastaje dva puta godišnje na plenarnoj sjednici i jednom godišnje sa zemljama partnerima u formatu Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC) pod predsjedanjem pomoćnika Glavnog tajnika za javnu diplomaciju. Općenito gledano, odbor se sastoji od nacionalnih predstavnika s ekspertizom i obvezama u nacionalnim programima zaštite okoliša. Odbor osigurava jedinstveni forum za razmjenu znanja i iskustva o tehničkim, znanstvenim i političkim aspektima društvenih pitanja i pitanja zaštite okoliša u civilnim i vojnim sektorima NATO-a i zemalja partnera EAPC-a. Inventar pojmova za CCMS obnovljen je 2000. godine kako bi odrazio programsku prilagodbu novim misijama NATO-a.

CCMS se također sastaje dva puta godišnje u formatu NRC-a radi pregleda političkih pitanja i provedbe Akcijskog plana. Unutar NRC-ovog Akcijskog plana je utvrđeno 12 tema za suradnju koje uključuju teme okoliša vezane uz obranu. Znanstveni odbor i CCMS su osnovali i posebnu Združenu radnu skupinu NATO-Ukrajina za suradnju na području znanosti i zaštite okoliša radi razmatranja mogućih načina za daljnje jačanje sudjelovanja ukrajinskih stručnjaka u aktivnostima CCMS-a i u Programu za Sigurnost kroz znanost.

359

POGLAVLJE 47

ISTRAŽIVANJE I TEHNOLOGIJA

Promicanje i vođenje zajedničkog istraživanja i razmjene informacija u svrhu potpore učinkovitoj uporabi nacionalnog obrambenog istraživanja i tehnologije, čine osnovne čimbenike u zadovoljavanju vojnih potreba Saveza, održavajući tehnološki razvoj i osiguravajući savjete NATO-u i nacionalnim donositeljima odluka. Takve zadaće zahtijevaju široku mrežu nacionalnih stručnjaka i usklađivanje aktivnosti među tijelima NATO-a uključenima u raznolike aspekte istraživanja i tehnologije u različitim stručnim područjima.

Pridruženi odbori, organizacije i agencijeNATO Organizacija za istraživanje i tehnologiju (NATO Research and

Technology Organisation, RTO) je odgovorna za objedinjavanje usmjeravanja i koordinacije obrambenog istraživanja i tehnologije NATO-a, vođenje i promicanje zajedničkog istraživanja i razmjene tehničkih informacija među nacionalnim institucijama, razvoj dugoročne istraživačke i tehnološke strategije NATO-a, te osiguravanje općih savjeta glede istraživačkih i tehnoloških pitanja.

RTO svoj rad nastavlja na ranijoj suradnji glede obrambenog istraživanja i tehnologije između bivše Savjetodavne skupine za istraživanje i razvoj u svemiru i Skupine za obrambeno istraživanje, koje su ujedinjene u svrhu stvaranja nove organizacije. RTO šalje izvješća i Vojnom odboru i Konferenciji direktora za nacionalno naoružanje. Organizacija obuhvaća Odbor za istraživanje i tehnologiju koji je odgovoran za određivanje politike NATO-a u istraživanju i tehnologiji, a kojeg podupire Agencija za istraživanje i tehnologiju sa sjedištem u Neuillyu (Francuska). Cijeli spektar aktivnosti istraživanja i tehnologije pokriva sedam tijela koja se bave sljedećim temama:

• studije, analiza i simulacija

• koncepti i objedinjavanje sustava

• tehnologija senzora i elektronike

• tehnologija informacijskih sustava

• tehnologija primijenjenih vozila

• ljudski čimbenici i medicina

• NATO skupina za modeliranje i simulaciju.

360

Svako se tijelo sastoji od nacionalnih predstavnika uključujući visokokvalificirane znanstvene stručnjake. Tijela održavaju veze s vojnim korisnicima i ostalim NATO tijelima. Znanstveni i tehnološki rad RTO-a vrše tehnički timovi organizirani za određene aktivnosti i uz definirano vrijeme provedbe. Tehnički timovi organiziraju radionice, simpozije, probe na terenu, laboratorijske eksperimente, serije predavanja i tečajeve obuke, te osiguravaju kontinuitet mreža stručnjaka. Oni također imaju važnu ulogu u oblikovanju dugoročnijih planova.

Kako bi olakšali kontakt s vojnim korisnicima i ostalim aktivnostima NATO-a, dio je osoblja RTA-a smješten u Terenskom odjelu za istraživanja, tehnologiju i industriju u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Ovo se osoblje povezuje s Međunarodnim vojnim osobljem i Odjelom za obrambene investicije Međunarodnog osoblja. Koordinacija napora usmjerenih prema zemljama partnerima uglavnom se odvija iz Bruxellessa.

Koordinaciju istraživačkih i tehnoloških aktivnosti s ostalim dijelovima NATO struktura olakšava sudjelovanje predstavnika RTO-a u važnim povjerenstvima i na sastancima upravljačkih tijela kao što su NATO Odbor za konzultiranje,zapovijedanje i nadzor (C3) i NATO Znanstveni odbor. Odbor za tehnološko savjetovanje je također osnovan kako bi osigurao Vrhovnom savezničkom zapovjedništvu za transformaciju neovisno savjetovanje o tehnološkim pitanjima glede preustroja vojnih sposobnosti NATO-a. Glavni upravitelj NATO C3 Agencije i Direktor NATO Središta za podmorsko istraživanje su ex-officio članovi Odbora za istraživanje i tehnologiju. Koordinacija se istraživačkih i tehnoloških aktivnosti sa zemljama članicama odvija putem nacionalnih koordinatora koji također pomažu pri organizaciji aktivnosti poput simpozija, sastanaka odbora, predavanja i misija savjetnika.


Research and Technology Agency (RTA) BP 25 F-92201 Neuilly sur Seine France Tel: +33 1 55 61 22 00 Fax: +33 1 55 61 22 98/99Email: [email protected]: www.rta.nato.int

361

POGLAVLJE 48

STANDARDIZACIJA

Standardizacija daje ključan doprinos kombiniranoj operativnoj učinkovitosti vojnih snaga Saveza i nudi mogućnosti za bolje iskorištavanje gospodarskih resursa. Veliki se napori čine za poboljšanje suradnje i smanjivanje nepotrebnog ponavljanja u istraživanju, razvoju, proizvodnji, nabavi i logističkoj potpori obrambenih sustava, prvenstveno kroz promicanje NATO Standardizacijskih dogovora (NATO Standardisation Agreements), poznatih kao STANAGs. Provedba STANAGs-a pomaže zemljama dosegnuti traženu razinu interoperabilnosti, kao i da bolje ispune njihove zajedničke strateške, operativne i taktičke zadaće, razumiju i provedu zapovijedne postupke, te da učinkovitije uporabe tehniku, materijale i opremu.


Osnovni forum za razradu standardizacijske politike je NATO Organizacija za standardizaciju (NATO Standardization Organisation, NSO) čiji je cilj uključiti standardizaciju kao sastavni dio planiranja Saveza, uz paralelnu ulogu koordinatora između viših tijela NATO-a koja se bave zahtjevima standardizacije. NSO se sastoji od NATO Odbora za standardizaciju (NATO Committee for Standardization), NATO Skupine osoblja za standardizaciju (NATO Standardization Staff Group) i NATO Agencije za standardizaciju (NATO Standardization Agency).

Pojava novih prijetnji i mjere koje je NATO poduzeo kako bi njima prilagodio svoje sposobnosti, dovele su do promjena u operativnim zahtjevima oružanih snaga. Ove su promjene značajno povećale važnost interoperabilnosti s obzirom na doktrinu, materijal, taktiku, obuku, komunikaciju i mnoga druga područja u kojima je interoperabilnost vojnih snaga i sustava koji im služe kao potpora jedan od glavnih čimbenika. Cilj je standardizacije dosegnuti potrebnu kritičnu razinu interoperabilnosti s obzirom na sve spomenute aspekte.

Uloga NSO-a je jačanje interoperabilnosti kako bi pridonio sposobnosti savezničkih snaga da se prilikom provedbe njima dodijeljenih zadaća učinkovito obučavaju, uvježbavaju i djeluju zajedno, te sa snagama zemalja partnera i ostalih zemalja koje nisu članice NATO-a. NSO to čini kroz poticanje, harmonizaciju i usklađivanje standardizacijskih napora diljem Saveza i kroz osiguravanje potpore aktivnostima standardizacije. U ime NATO Vojnog odbora, NSO sudjeluje u razvijanju, usklađivanju i procjenjivanju operativnih pitanja standardizacije.

362

U skladu s politikom Saveza, nacionalne se i NATO vlasti potiču na razvijanje, dogovaranje i provođenje zamisli, doktrina, postupaka i projekata koji će im omogućiti dostizanje i održavanje interoperabilnosti. To zahtijeva uspostavu nužnih razina kompatiblnosti, međusobne izmjene ili zajedništva u operativnim, proceduralnim, materijalnim, tehničkim i administrativnim područjima.

NSO, kojeg je u siječnju 1995. godine utemeljilo Sjevernoatlantsko vijeće, preustrojen je 2000. godine uslijed Standardizacijske revizije koja je provedena kako bi se ispunili zahtjevi proizašli iz odluka o transformaciji NATO-a, donesenih na Washingtonskom sastanku na vrhu 1999. godine.

NATO Odbor za standardizaciju (NATO Committee for Standardization, NCS) je viša vlast Saveza za ukupna pitanja standardizacije, a pod nadležnošću je Vijeća.

Potporu mu pružaju Predstavnici NCS-a (NCS Representatives, NCSREPs) koji osiguravaju usklađenost i smjernice na razini izaslanika pod cjelokupnim vodstvom i upravom Odbora. Fokus rada NCSREPs-a jest usklađivanje standardizacije između NATO-a i nacionalnih tijela, te promicanje njihove interakcije na području standardizacije.

NCS-om predsjeda Glavni tajnik kojeg uglavnom predstavljaju dva stalna supredsjedatelja: pomoćnik Glavnog tajnika za obrambena ulaganja i direktor Međunarodnog vojnog osoblja. Od rujna 2000. godine, NATO zemlje partneri aktivno sudjeluju u aktivnostima NCS-a.

NATO Skupina osoblja za standardizaciju (NATO Standardization Staff Group, NSSG) je tijelo podčinjeno NATO Odboru za standardizaciju. Njezina je glavna zadaća usklađivanje standardizacijske politike i postupaka, te koordiniranje standardizacijskih aktivnosti i tijela NATO-a. NSSG je odgovorna za kontakte između osoblja, kao i za pripremu relevantne dokumentacije, te pridonosi, inter alia, oblikovanju Vojnih zahtjeva za standardizaciju od strane Strateških zapovjedništava i izradi nacrta Standardizacijskih ciljeva za NATO Standardizacijski program. U rad NSSG-a uključeni su predstavnici Strateških zapovjedništava i predstavnici osoblja Međunarodnog vojnog osoblja i Međunarodnog osoblja koji pružaju potporu vlastima odgovornima za davanje zadaća na području standardizacije (Standardization Tasking Authorities). Ove vlasti su viša NATO tijela s ovlastima zaduženja njima podčinjenim skupinama glede izrade Standardizacijskih dogovora (STANAGs) i Savezničkih publikacija (APs), poimence Vojni odbor, Konferencija direktora za nacionalno naoružanje, Viša konferencija NATO logističara i NATO Odbor za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor. Predstavnici osoblja drugih tijela i organizacija također sudjeluju u radu NSSG-a.

363

NATO Agencija za standardizaciju (NATO Standardization Agency, NSA) je samostalno, integirano tijelo kojeg je uspostavilo Sjevernoatlantsko vijeće, a sastoji se od vojnog i civilnog osoblja. NSA je odgovorna NCS-u za usuglašavanje svih područja standardizacije. Agencija izvodi postupke, planiranje, te provedbene zadaće povezane sa standardizacijom poradi primjene diljem Saveza. Agencija je odgovorna za pripremu rada za sastanke NCS-a, NCSREPS-a, NSSG-a, te za ukupnu administraciju STANAGs-a i APs-a.

NSA podupire združeni, pomorski, kopneni, zračni i medicinski standardizacijski odbor od kojih svaki dodjeljuje zadaće u operativnoj standardizaciji, uključujući doktrinu, sukladno ovlastima od Vojnog odbora. Standardizacijski odbori su odgovorni za razvoj operativne i proceduralne standardizacije među zemljama članicama. Poput drugih davatelja zadaća, oni to rade razvijajući primjenjive STANAGs-e i APs-e sa zemljama članicama i NATO vojnim zapovjedništvima. NSA također pruža potporu i NATO Uredu za koordinaciju terminologije. Osnovan pod upravom NCS-a, ovaj ured upravlja NATO Programom za terminologiju i nadgleda NATO Politiku za standardizaciju terminologije koja oblikuje osnovna načela i glavne odgovornosti, te proces standardizacije terminologije unutar NATO-a kao cjeline.

Direktor NSA-a je odgovoran za svakodnevni rad pet odsjeka ove agencije, a to su: Odsjek politike i koordinacije, te Združeni, Pomorski, Vojni i Zrakoplovni odsjek. Granski odsjeci pružaju potporu u osoblju za svoje relevantne odbore, njima pridružene radne skupine i tijela, te su odgovorni za nadzor i usklađivanje standardizacijskih aktivnosti u područjima njihove odgovornosti.

Odbori, s po jednim predstavnikom za svaku zemlju, u stalnom su zasjedanju, i službeno se sastaju osam do dvanaest puta godišnje. Odluke se uglavnom donose jednoglasno. Međutim, budući da je standardizacija dragovoljan proces, dogovori mogu biti sklopljeni i na temelju većinski donesene odluke među zemljama koje sudjeluju u nekom određenom STANAG-u. Strateški zapovjednici imaju svog stožernog predstavnika u svakom odboru.


NATO Standardization AgencyNATO Headquarters1110 BrusselsBelgiumTel: +32 2 707 5576 Fax: +32 2 707 5718Email: [email protected] Website: http://nsa.nato.int

DODATAK 1

SKRAĆENICE

AAPNATO administrativna publikacija (Allied Administrative Publication)

AAYPLAtlantsko udruženje mladih političkih čelnika (Atlantic Association of Young Political Leader)

ABM Protubalistički projektili (ABM Sporazum iz 1972. godine) (Anti-Ballistic Missile (ABM Treaty of 1972))

ACSaveznički odbor (Alliance Committee)

ACCIS Automatizirani informacijski sustav zapovijedanja i nadzora (Automated Command and Control Information System)

ACCS Sustav zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora (Air Command and Control System)

ACO Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations)

ACTSavezničko zapovjedništvo za transformaciju (Allied Command Transformation)

ADP Automatizirana obrada podataka (Automated Data Processing)

ADREPPredstavnik snaga za protuzračnu obranu (Air Defence Representative)

AECAtlantski odbor za izobrazbu (Atlantic Education Committee)

AEW&CS Zračni sustav za rano upozorenje i nadzor (Airborne Early Warning and Control System)

AGARD Savjetodavna skupina za istraživanje i razvoj u svemiru (reorganizirana unutar NATO Organizacije za istraživanje i tehnologiju (RTO) kao Agencija za istraživanje i tehnologiju) (Advisory Group for Aerospace Research and Development (reorganised under the NATO Research and Technology Organisation (RTO) as the Research & Technology Agency))

AGSSaveznički nadzor kopnenog prostora (Alliance Ground Surveillance)

AGS SCAGS Upravljački odbor (AGS Steering Committee)

367

1 Popis obuhvaća većinu akronima koji se pojavljuju u Priručniku, kao i one koji su u svakodnevoj uporabi. Ovo nije konačan popis svih akronima koji se koriste u NATO-u.

DODATAK 1SKRAĆENICE1

AHWGAd Hoc Radna skupina (Ad Hoc Working Group)

AJP NATO združena publikaciija (Allied Joint Publication)

ALCM Zračno-lansirni krstareći projektil (Air-Launched Cruise Missile)

ALP NATO publikacija za logistiku (Allied Logistic Publication)

ALTBMD SCUpravljački odbor za aktivnu višeslojnu obranu od projektila (Active Layered Theatre Ballistic Missile Defence Steering Committee)

AOR Područje odgovornosti (Area of Responsibility)

AP NATO publikacija (Allied Publication)

APAG Savjetodavna skupina za atlantsku politiku (Atlantic Policy Advisory Group)

AQAP NATO publikacija za osiguranje kvalitete (Allied Quality Assurance Publication)

ARW Radionica za napredno istraživanje (Znanstveni program NATO-a) (Advanced Research Workshop (NATO Science Programme))

ASG Pomoćnik Glavnog tajnika (Assistant Secretary General)

ASI Institut za napredne studije (Znanstveni program NATO-a) (Advanced Study Institute (NATO Science Programme))

ASR Saveznički zahtjevi standardizacije(Alliance Standardization Requirements)

ASW Protupodmorničko ratovanje (Anti-Submarine Warfare)

ASZSigurna zona prelijetanja (Air Safety Zone)

ATA Udruženje Atlantskog sporazuma (Atlantic Treaty Association)

ATMGSkupina za upravljanje zračnim prometom (Air Traffic Management Group)

AWACS Zračni sustav za rano upozorenje i nadzor (Airborne Warning and Control System)

BICES Sustav za prikupljanje i uporabu informacija s bojišta (Battlefield Information Collection and Exploitation System)

BMEWS Sustav za rano upozorenje protiv balističkih projektila (Ballistic Missile Early Warning System)

368

BoDUpravni odbor (Board of Directors)

BTWC Konvencija o biološkom i toksičkom oružju (Biological and Toxin Weapons Convention)

C&EE Srednja i Istočna Europa (Central and Eastern Europe)

C3Konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (Consultation, Command and Control)

CALS Kontinuirana potpora akviziciji i životnom ciklusu (Continuous Acquisition and Life-cycle Support)

CAPC Odbor za planiranje civilnog zrakoplovstva (Civil Aviation Planning Committee)

CAPS Sustav planiranja konvencionalnog naoružanja (Conventional Armaments Planning System)

CAS Bliska potpora u zraku (Close Air Support)

CASGCNAD skupina za sigurnost streljiva (CNAD Ammunition Safety Group)

CBC Odbor za civilni proračun (Civil Budget Committee)

CBM Mjera za jačanje povjerenja (Confidence-Building Measure)

CBRNKemijsko, biološko, radiološko i nuklearno (oružje) (Chemical, Biological, Radiological and Nuclear (weapons))

CCC Koordinacijska ćelija za sposobnosti (Capabilities Coordination Cell)

CCMS Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society)

CCPC Odbor za planiranje civilnih komunikacija (Civil Communications Planning Committee)

CDE Konferencija o mjerama za jačanje povjerenja i sigurnosti te o razoružanju u Europi (Conference on Confidence- and Security-Building Measures and Disarmament in Europe)

CEP Planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Civil Emergency Planning)

CEPMAAgencija za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Agency)

CEPMOOrganizacija za upravljanje srednjoeuropskim naftovodom (Central Europe Pipeline Management Organisation)

369

CEPS Srednjoeuropski naftovodni sustav (Central Europe Pipeline System)

CESDPZajednička europska sigurnosna i obrambena politika(Common European Security and Defence Policy)

CFE Konvencionalne oružane snage u Europi (CFE Sporazum iz 1990. godine) (Conventional Armed Forces in Europe (CFE Treaty of 1990))

CFSP Zajednička vanjska i sigurnosna politika (Common Foreign and Security Policy)

CHODNačelnik obrane (Chief of Defence)

CIMIC Civilno-vojna suradnja (Civil-Military Cooperation)

CIOMRMeđusaveznička udruga pričuvnih medicinskih časnika (Interallied Confederation of Medical Reserve Officers)

CIORMeđusaveznička udruga pričuvnih časnika (Interallied Confederation of Reserve Officers)

CIS Zajednica nezavisnih država (Commonwealth of Independent States)

CIS Komunikacijsko-informacijski sustavi (Communication and Information Systems)

CJTF Kombinirane i združene namjenske snage (Combined Joint Task Force)

CLGDotacija za suradnju na istraživačkim projektima (Collaborative Linkage Grant)

C-M Memorandum Vijeća (Council Memorandum)

CMCPredsjedatelj Vojnog odbora (Chairman of the Military Committee)

CMTFCivilno-vojne namjenske snage (Civil-Military Task Force)

CMXVježba za upravljanje krizama (Crisis Management Exercise)

CNAD Konferencija direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors)

CNISSustavi komunikacije, navigacije i identifikacije (Communication, Navigation and Identification Systems)

CNSSkupina za komunikacije, navigaciju i nadgledanje (Communications, Navigation and Surveillance Group)

370

COEC Odbor Vijeća za operacije i vježbe (Council Operations and Exercise Committee)

COMCENKomunikacijsko središte (Communication Centre)

COMEDS Odbor načelnika vojnih medicinskih službi u NATO-u (Committee of the Chiefs of Military Medical Services in NATO)

CP Paket sposobnosti(Capability Package)

CPC Odbor za civilnu zaštitu (Civil Protection Committee)

CPC Središte za sprječavanje sukoba (Conflict Prevention Centre)

CPDOdbor za pitanja javne diplomacije (Committee on Public Diplomacy)

CPX Vježbe zapovjednog mjesta (Command Post Exercise)

CSBM Mjera za jačanje povjerenja i sigurnosti (Confidence- and Security-Building Measure)

CSCEKonferencija o europskoj sigurnosti i suradnji ili KESS (od siječnja 1995., Organizacija za europsku sigurnost i suradnju ili OESS) (Conference on Security and Co-operation in Europe (from January 1995, Organization for Security and Co-operation in Europe, or OSCE))

CSTPregovori o konvencionalnoj stabilnosti (Conventional Stability Talks)

CTBTSporazum o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear Test Ban Treaty)

C3Konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (Consultation, Command and Control)

CUSRPGRegionalna skupina za planiranje Kanada-Sjedinjene Američke Države (Canada–United States Regional Planning Group)

CWCKonvencija o kemijskom oružju (1993.) (Chemical Weapons Convention (1993))

DCAZrakoplov za dvostruko djelovanje (Dual-Capable Aircraft)

DCIInicijativa o obrambenim sposobnostima (Defence Capabilities Initiative)

371

DCMCZamjenik predsjedatelja Vojnog odbora (Deputy Chairman of the Military Committee)

DGPViša obrambena skupina za pitanja proliferacije (Senior Defence Group on Proliferation)

DIUprava za obrambena ulaganja (Defence Investment Division)

DIMSDirektor, Međunarodno vojno osoblje (IMS) (Director, International Military Staff (IMS))

DPCOdbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee)

DPPUprava za obrambenu politiku i planiranje (Defence Policy and Planning Division)

DPQUpitnik za obrambeno planiranje (Defence Planning Questionnaire)

DRCOdbor za obrambenu reviziju (Defence Review Committee)

DRGSkupina za obrambeno istraživanje (u sklopu NATO Organizacije za istraživanje i tehnologiju) (Defence Research Group (absorbed into the NATO Research and Technology Organisation, RTO))

DSACEURZamjenik vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (Deputy Supreme Allied Commander Europe)

EADRCCEuroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre)

EADRUEuroatlantski tim za odgovor na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Unit)

EAFOružane snage entiteta (Entity Armed Forces)

EAPCEuroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council)

EAPWPEuroatlantski partnerski radni plan (Euro-Atlantic Partnership Work Plan)

EMOdjel za izvršno upravljanje (Executive Management Division)

EPCEuropska politička suradnja (European Political Cooperation)

ESAEuropska svemirska agencija (European Space Agency)

ESDIEuropski sigurnosni i obrambeni identitet (European Security and Defence Identity)

372

ESDPEuropska sigurnosna i obrambena politika (European Security and Defence Policy)

EUEuropska unija (European Union)

EWElektronsko ratovanje(Electronic Warfare)

EWGIzvršna radna skupina (Executive Working Group)

FORACSNATO Kontrolne točke za senzore pomorskih snaga i ispitivanje preciznosti oružja (NATO Naval Forces Sensors and Weapons Accuracy Check Sites)

FRPFinancijski propisi i postupci (Financial Rules and Procedures)

GLCMKrstareći projektili lansirani sa zemlje (Ground-Launched Cruise Missile)

GNWSkupina za nuklearno oružje (Group on Nuclear Weapons)

GSZZona sigurnosti na kopnu (Ground Safety Zone)

HLGSkupina na visokoj razini (High-Level Group)

HLSGUpravljačka skupina na visokoj razini (High-Level Steering Group)

HLTFNamjenske snage na visokoj razini (High-Level Task Force)

HNSPotpora zemlje domaćina (Host Nation Support)

IATAMeđunarodna udruga zrakoplovnih prijevoznika (International Air Transport Association)

ICAOMeđunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (International Civil Aviation Organisation)

ICBMeđunarodni javni natječaj (International Competitive Bidding)

ICBMInterkontinentalni balistički projektil (Intercontinental Ballistic Missile)

ICIIstambulska inicijativa o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative)

ICIGSkupina za Istambulsku inicijativu o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative Group)

ICRCMeđunarodni odbor Crvenog križa (International Committee of the Red Cross)

ICTYMeđunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia)

373

IFORProvedbene snage (Bosna i Hercegovina) (Implementation Force (Bosnia and Herzegovina))

IFRCMeđunarodna federacija društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (International Federation of the Red Cross and Red Crescent Societies)

IGCMeđuvladina konferencija (Intergovernmental Conference)

IISSMeđunarodni institut za strateške studije (International Institute for Strategic Studies)

IMSMeđunarodno vojno osoblje (International Military Staff)

INFNuklearne snage srednjeg dometa (INF Sporazum iz 1987.g.) (Intermediate-range Nuclear Forces (INF Treaty of 1987))

INFOSECOdsjek za informatičku sigurnost (Information Security Branch)

IOCilj interoperabilnosti (Interoperability Objective)

IPAPIndividualni partnerski akcijski plan (Individual Partnership Action Plan)

IPPIndividualni partnerski program (Individual Partnership Programme (PfP))

IPTFMeđunarodne policijske namjenske snage (Ujedinjeni narodi) (International Police Task Force (United Nations))

IRBMBalistički projektil srednjeg dometa (Intermediate-Range Ballistic Missile)

IRFSnage za žurni odgovor (Immediate Reaction Force(s))

ISMeđunarodno osoblje (International Staff)

ISAFMeđunarodne snage za pomoć sigurnosti (Afganistan) (International Security Assistance Force (Afghanistan))

ISTBOdsjek za informacijske sustave i tehnologiju (Information Systems and Technology Branch)

JCPZdruženi odbor za pitanja proliferacije (Joint Committee on Proliferation)

JMCZdruženi medicinski odbor (Joint Medical Committee)

JWGDR(NATO-Ukrajina) Zajednička radna skupina za pitanja obrambene reforme ((NATO-Ukraine) Joint Working Group on Defence Reform)

KFORSnage za Kosovo (Kosovo Force)

374

KLAOslobodilačka vojska Kosova ili UCK (Kosovo Liberation Army)

KPSPolicijska služba Kosova (Kosovo Police Service)

KVMVerifikacijska misija za Kosovo (Kosovo Verification Mission)

LCCKoordinacijsko središte za logistiku (Logistics Coordination Centre)

LCMGSkupina za upravljanje životnim ciklusom (Life Cycle Management Group)

LTDPDugoročni program obrane (Long-Term Defence Programme)

LTSDugoročna studija (Long-Term Study)

M&TGSkupina za pokret i prijevoz (Movement and Transportation Group)

MAPAkcijski plan za članstvo (Membership Action Plan)

MAPEMultinacionalni savjetodavni element za policiju (Multinational Advisory Police Element)

MARAIRMEDPomorske i zrakoplovne snage za Mediteran (Maritime Air Forces Mediterranean)

MAREQZahtjev za vojnom pomoći (Military Assistance Requirement)

MBCOdbor za vojni proračun (Military Budget Committee)

MCVojni odbor (Military Committee)

MCDAMogućnosti vojne i civilne obrane (Military and Civil Defence Assets)

MCGSkupina za mediteransku suradnju (Mediterranean Cooperation Group)

MCJSBUprava za združenu standardizaciju Vojnog odbora (Military Committee Joint Standardization Board)

MCMMinske protumjere (Mine Countermeasures)

MCWGRadna skupina Vojnog odbora (Military Committee Working Group)

MDFGlavne obrambene snage (Main Defence Force(s))

MDFSStudija o izvedivosti obrane od projektila (Missile Defence Feasibility Study)

MEADSProtuzračni obrambeni sustav srednjeg i višeg dometa (Medium Extended Air Defence System)

375

MEPČlan Europskog parlamenta (Member of the European Parliament)

MILREPVojni predstavnik (u Vojnom odboru) (Military Representative (to the MC))

MLMVojna misija za vezu (Military Liaison Mission)

MLRSVišecjevni raketni sustav (Multiple Launch Rocket System)

MNCGlavno NATO zapovjedništvo / Glavni NATO zapovjednik (preimenovano u NATO Strateško zapovjedništvo / NATO Strateški zapovjednik)(Major NATO Command/Commander (renamed NATO Strategic Command/Commander))

MND Multinacionalni odjel (Multinational Division)

MOBGlavna operativna baza (Main Operating Base)

MoDMinistarstvo obrane (Ministry of Defence)

MOUMemorandum o razumijevanju (Memorandum of Understanding)

MPAZrakoplov za nadzor morske površine (Maritime Patrol Aircraft)

MRCAVišenamjenski borbeni zrakoplov (Tornado) (Multi-Role Combat Aircraft (Tornado))

MSCGlavno podčinjeno zapovjedništvo / Glavni podčinjeni zapovjednik (Major Subordinate Command/Commander)

MSIACSredište za raščlambu informacija o sigurnosti streljiva (Munitions Safety Information Analysis Centre)

MSUMultinacionalna specijalizirana postrojba (Multinational Specialized Unit)

MTCRNadzorni režim za tehnologiju projektila (Missile Technology Control Regime)

MTRPSrednjoročni resursni plan (Medium-Term Resource Plan)

NAADCNATO Analitička ćelija protuzračne obrane (NATO Analytical Air Defence Cell)

NAAGNATO Vojna skupina za naoružanje (NATO Army Armaments Group)

NAC Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council)

NACC Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju (North Atlantic Cooperation Council)

376

NACCIS NATO Sustav za automatizirano zapovijedanje, nadzor i informiranje (NATO Automated Command, Control and Information System)

NACMA NATO ACCS Agencija za upravljanje (NATO ACCS Management Agency)

NACMONATO ACCS Organizacija za upravljanje (NATO ACCS Management Organisation)

NADC NATO Odbor za protuzračnu obranu (NATO Air Defence Committee)

NADEFCOL NATO Visoko učilište za obranu (također NDC) (NATO Defense College (also NDC))

NADGE NATO Zemaljsko okružje protuzračne obrane (NATO Air Defence Ground Environment)

NADREPSPredstavnici nacionalnih direktora za naoružanje (National Armaments Director's Representatives)

NAEW&CNATO Zračni sustav za rano uzbunjivanje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control)

NAFAG NATO Skupina za naoružanje zračnih snaga (NATO Air Force Armaments Group)

NAHEMA NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja helikoptera (NATO Helicopter Design and Development, Production and Logistics Management Agency)

NAMEADSMA NATO Agencija za upravljanje proizvodnjom i logistikom projektiranja i razvoja sustava protuzračne obrane srednjeg dometa (NATO Medium Extended Air Defence System Design and Development, Production and Logistics Management Agency)

NAMFI NATO postrojenje za lansiranje projektila (NATO Missile Firing Installation)

NAMMA NATO Agencija za upravljanje razvojem i proizvodnjom višenamjenskog borbenog zrakoplova (NATO Multi-Role Combat Aircraft Development and Production Management Agency)

NAMMO NATO Organizacija za upravljanje razvojem i proizvodnjom višenamjenskog borbenog zrakoplova (NATO Multi-Role Combat Aircraft Development and Production Management Organisation)

NAMP NATO Godišnji plan ljudskih resursa (NATO Annual Manpower Plan)

377

NAMSA NATO Agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency)

NAMSO NATO Organizacija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Organisation)

NAPMA NATO Agencija za upravljanje programom zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (AEW&C) (NATO Airborne Early Warning and Control (AEW&C) Programme Management Agency)

NAPMO NATO Organizacija za upravljanje programom zračnog sustava za rano upozorenje i nadzor (NATO Airborne Early Warning and Control Programme Management Organisation)

NAPR NATO revizija o planiranju naoružanja (NATO Armaments Planning Review)

NATINADSNATO Integrirani protuzračni sustav (NATO Integrated Air Defence System)

NATMCNATO Odbor za upravljanje zračnim prometom (NATO Air Traffic Management Committee)

NATO Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma (North Atlantic Treaty Organization)

NATO PANATO Parlamentarna skupština (također NPA) (NATO Parliamentary Assembly (also NPA))

NAU NATO Odjel za računovodstvo (NATO Accounting Unit)

NBC Nuklearno, biološko i kemijsko (oružje) (Nuclear, Biological and Chemical (weapons))

NC3A NATO Agencija za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control Agency)

NC3B NATO Odbor za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control Board)

NC3O NATO Organizacija za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor (NATO Consultation, Command and Control Organisation)

NC3REPsSkupina nacionalnih C3 predstavnika (Group of National C3 Representatives)

NCARC NATO Nadzorni odbor za konvencionalno naoružanje (NATO Conventional Armaments Review Committee)

378

NCISS NATO Učilište za komunikacijsko-informacijske sustave (NATO Communications and Information Systems School)

NCSNATO Odbor za standardizaciju (NATO Committee for Standardization)

NCSA NATO Agencija za CIS usluge (NATO CIS Services Agency)

NCSREPsNCS Predstavnici (NCS Representatives)

NDC NATO Visoko učilište za obranu (NATO Defense College (also NADEFCO))

NDMAA NATO Nadzorno tijelo za pitanja ljudstva (NATO Defence Manpower Audit Authority)

NDMP NATO Plan za pitanja ljudstva (NATO Defence Manpower Plan)

NEASCOGNATO/EUROCONTROL ATM Skupina za koordiniranje sigurnosti (NATO/EUROCONTROL ATM Security Coordinating Group)

NEFMA NATO Agencija za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom europskog borbenog zrakoplova (EFA)(NATO European Fighter Aircraft (EFA) Development, Production and Logistics Management Agency)

NEFMO NATO Organizacija za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom europskog borbenog zrakoplova (EFA) (NATO European Fighter Aircraft (EFA) Development, Production and Logistics Management Organisation)

NEPS Sustav Sjevernoeuropskog naftovoda (North European Pipeline System)

NETMA NATO Agencija za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom zrakoplova «Eurofighter 2000» i «Tornado» (NATO Eurofighter 2000 and Tornado Development, Production and Logistics Management Agency)

NETMO NATO Organizacija za upravljanje razvojem, proizvodnjom i logistikom zrakoplova «Eurofighter 2000» i «Tornado» (NATO Eurofighter 2000 and Tornado Development, Production and Logistics Management Organisation)

NFR NATO Financijski propisi (NATO Financial Regulations)

NGO Nevladina organizacija (Non-Governmental Organisation)

NHMO NATO Ured za upravljanje HAWK sustavom (NATO HAWK Management Office)

379

NHPLO NATO Organizacija za proizvodnju i logistiku HAWK sustava (NATO HAWK Production and Logistics Organisation)

NHQC3S Osoblje glavnog sjedišta NATO-a za konzultiranje, zapovijedanje i nadzor(NATO Headquarters Consultation, Command and Control Staff)

NIAG NATO Savjetodavna skupina za industriju (NATO Industrial Advisory Group)

NICS NATO Integrirani komunikacijski sustav (NATO Integrated Communications System)

NIDS NATO Integrirani odjel za podatke (NATO Integrated Data Service)

NIG Dotacija za umrežavanje infrastrukture (NATO Znanstveni program) (Networking Infrastructure Grant (NATO Science Programme))

NIMIC NATO Informacijsko središte za inertno streljivo (NATO Insensitive Munitions Information Centre)

NMA NATO Vojna vlast (NATO Military Authority)

NMR Nacionalni vojni predstavnik (u SHAPE-u) (National Military Representative (to SHAPE))

NNAG NATO Skupina za pomorsko naoružanje(NATO Naval Armaments Group)

NORAD Sjevernoameričko zapovjedništvo protuzračne obrane (North American Aerospace Defense Command)

NOSNATO Ured za sigurnost (NATO Office of Security)

NPANATO Parlamentarna skupština (također NATO PA)(NATO Parliamentary Assembly (also NATO PA))

NPC NATO Odbor za naftovode (NATO Pipeline Committee)

NPG Skupina za nuklerano planiranje (Nuclear Planning Group)

NPLO NATO Organizacija za proizvodnju i logistiku (NATO Production and Logistics Organisation)

NPS NATO Sustav naftovoda (NATO Pipeline System)

NPSC NATO Odbor za upravljanje projektima (NATO Project Steering Committee)

NPT Sporazum o neproliferaciji nuklearnog oružja (1968) (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons (1968))

380

381

NRCVijeće NATO-Rusija (NATO-Russia Council)

NRFNATO Snage za odgovor (NATO Response Force)

NSANATO Agencija za standardizaciju (NATO Standardization Agency)

NSCNATO Odbor za sigurnost (NATO Security Committee)

NSC NATO Središte za nabavu (NATO Supply Centre)

NSIP NATO Program za sigurnosna ulaganja (NATO Security Investment Programme)

NSLB NATO Odbor za vezu za pitanja standardizacije (NATO Standardization Liaison Board)

NSN NATO Skladišni broj (NATO Stock Number)

NSO NATO Organizacija za standardizaciju (NATO Standardization Organisation)

NSSGNATO Skupina osoblja za standardizaciju (NATO Standardization Staff Group)

NTG NATO Skupina za obuku (NATO Training Group)

NUC Komisija NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Commission)

OCC Koncept operativnih sposobnosti (Operational Capabilities Concept)

ODIHR Ured za demokratske institucije i ljudska prava (Office for Democratic Institutions and Human Rights)

OECD Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Cooperation and Development)

OHR Ured visokog predstavnika (Bosna i Hercegovina) (Office of the High Representative (Bosnia and Herzegovina))

OMIKMisija OESS-a na Kosovu (OSCE Mission in Kosovo)

ONS Ured za NATO standardizaciju (Office of NATO Standardization)

OPEC Organizacija zemalja izvoznica nafte (Organisation of Petroleum Exporting Countries)

OPLANOperativni plan (Operational Plan)

OPSUprava za operacije (Operations Division)

OSCE Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, OESS (nekoć KESS) (Organization for Security and

382

Co-operation in Europe (formerly CSCE))

PADPanel o protuzračnoj obrani (Panel on Air Defence)

PARP (PfP) Postupak planiranja i revizije ((PfP) Planning and Review Process)

PASPUprava za politička pitanja i sigurnosnu politiku (Political Affairs and Security Policy Division)

PBEIST Uprava za planiranje europskog kopnenog prijevoza (Planning Board for European Inland Surface Transport)

PBOS Uprava za planiranje prekooceanskog brodskog prijevoza (Planning Board for Ocean Shipping)

PC Politički odbor (Political Committee)

PCC Ćelija za partnersku koordinaciju (Partnership Coordination Cell)

PCG Skupina za političku koordinaciju (Policy Coordination Group)

PDDUprava za javnu diplomaciju (Public Diplomacy Division)

PERM REP Stalni predstavnik (u NAC-u) (Permanent Representative (to the NAC))

PfP Partnerstvo za mir (Partnership for Peace)

PfP/SC Političko-vojni upravljački odbor za pitanja Partnerstva za mir(Political-Military Steering Committee on Partnership for Peace)

PIASavjetnik za javno informiranje (Public Information Adviser)

PIC Vijeće za provedbu mira (Peace Implementation Council)

PMF Političko-vojni okvir (Political-Military Framework)

PMSC/AHGPolitičko-vojni upravljački odbor / Ad Hoc skupina za suradnju u Peacekeepingu (Political-Military Steering Committee/Ad Hoc Group on Cooperation in Peacekeeping)

PNET Sporazum o mirnodopskim nuklearnim eksplozijama (1976) (Peaceful Nuclear Explosions Treaty (1976))

PO Privatni ured Glavnog tajnika (Private Office of the Secretary General)

PPCG Koordinacijska skupina za privremenu politiku (Provisional Policy Coordination Group)

PRTProvincijski tim za obnovu (Provincial Reconstruction Team)

383

PSC Glavno podčinjeno zapovjedništvo / Glavni podčinjeni zapovjednik (Principal Subordinate Command /Commander)

PSE PfP Stožerni element (PfP Staff Element)

PSISigurnosna inicijativa o proliferaciji (Sjedinjene Američke Države) (Proliferation Security Initiative (United States))

PSO Operacije potpore miru (Peace Support Operations)

PSTSavjetodavni odbor za prirodne i tehničke znanosti i tehnologiju (Advisory Panel on Physical and Engineering Sciences and Technology)

PTBT Sporazum o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa (Partial Test Ban Treaty)

PWP Radni program partnerstva (PfP) (Partnership Work Programme (PfP))

R&D Istraživanje i razvoj (Research and Development)

R&T Istraživanje i tehnologija (Research and Technology)

REABrza procjena okoliša (Rapid Environmental Assessment)

REACTSkupina za brzu stručnu pomoć i suradnju (Rapid Expert Assistance and Cooperation Team)

RPCOdbor za regionalno planiranje (Regional Planning Committee)

RPC WTRadna skupina odbora za regionalno planiranje (Regional Planning Committee Working Team)

RRF Snage za brzi odgovor (Rapid Reaction Force)

RTAAgencija za istraživanje i tehnologiju (Research and Technology Agency)

RTBOdbor za istraživanje i tehnologiju (Research and Technology Board)

RTO Organizacija za istraživanje i tehnologiju (Research and Technology Organisation)

SAC Strateško zračno zapovjedništvo (Strategic Air Command)

SACEUR Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu (Supreme Allied Commander Europe)

SACTVrhovni saveznički zapovjednik za transformaciju (Supreme Allied Commander Transformation)

384

SALT Pregovori o ograničenju strateškog naoružavanja (Strategic Arms Limitation Talks)

SALWMalokalibarsko i lako oružje (Small Arms and Light Weapons)

SAM Misije pomoći za provedbu sankcija (Sanctions Assistance Missions)

SAM Projektili zemlja-zrak (Surface-to-Air Missile)

SARPotraga i spašavanje (Search and Rescue)

SATCOM Satelitske komunikacije (Satellite Communications)

SCOdbor za znanost(Science Committee)

SC Strateški zapovijednik (Strategic Commander)

SCEPC Viši odbor za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja (Senior Civil Emergency Planning Committee)

SCG Posebna savjetodavna skupina (Special Consultative Group)

SCMM Stalni odbor za vojna pitanja (Bosanski mirovni sporazum) (Standing Committee on Military Matters (Bosnian Peace Agreement))

SCP Program sigurnosne suradnje (Security Cooperation Programme)

SCRVisoki civilni predstavnik (Senior Civilian Representative)

SDI Inicijativa o strateškoj obrani (Strategic Defence Initiative)

SEECAPDokument o zajedničkoj procjeni izazova i mogućnosti regionalne sigurnosti za Jugoistočnu Europu(South East Europe Common Assessment Paper on Regional Security Challenges and Opportunities)

SEEGROUP Skupina za upravljanje sigurnosnom suradnjom za Jugoistočnu Europu (South East Europe Security Cooperation Steering Group)

SEEI Inicijativa za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative)

SFOR Stabilizacijske snage (Bosna i Hercegovina) (Stabilisation Force (Bosnia and Herzegovina))

SG Glavni tajnik (Secretary General)

SGP Viša političko-vojna skupina za pitanja proliferacije (Senior Politico-Military Group on Proliferation)

385

SG PLEStalna skupina partnerskih logističkih stručnjaka (Standing Group of Partner Logistic Experts)

SHAPE Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers Europe)

SHARE Dioničarstvo i razmjena zahtjeva aktive (Stock Holding and Asset Requirements Exchange)

SITCENSituacijsko središte (Situation Centre)

SLBM Balistički projektil lansiran s podmornice (Submarine-Launched Ballistic Missile)

SLCM Krstareći projektil lansiran s mora (Sea-Launched Cruise Missile)

SLWPG Skupina za zaštitu oružja na višoj razini (Senior-Level Weapons Protection Group)

SNF Nuklearne snage kratkog dometa (Short-Range Nuclear Force(s))

SNLC Viša konferencija NATO logističara (Senior NATO Logisticians Conference)

SO Cilj standardizacije (Standardization Objective)

SOFA Sporazum o statusu snaga (Status of Forces Agreement)

SPC Viši politički odbor (Senior Political Committee)

SPC(R) Viši politički odbor (ojačan) (Senior Political Committee (Reinforced))

SRB Viši odbor za resurse (Senior Resource Board)

STANAG Sporazum o standardizaciji (Standardization Agreement)

START Pregovori o smanjenju strateškog oružja (Strategic Arms Reduction Talks)

TDAPomoć u taktičkom odučivanju (Tactical Decision Aid)

TEEP Program za poboljšanje izobrazbe i obuke (Training and Education Enhancement Programme)

TMDProturaketna obrana (Theatre Missile Defence)

UNUjedinjeni narodi (United Nations)

UNAMAMisija pomoći Ujedinjenih naroda u Afganistanu (United Nations Assistance Mission in Afghanistan)

386

UNESCOOrganizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (United Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation)

UNHCR Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (United Nations High Commissioner for Refugees)

UNMACSredište Ujedinjenih naroda za protuminske aktivnosti (United Nations Mine Action Centre)

UNMIK Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu (United Nations Mission in Kosovo)

UNOCHA Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih pitanja (United Nations Office for the Coordination of Humanitarian Affairs)

UNPROFOR Zaštitne snage Ujedinjenih naroda (United Nations Protection Force)

UNSC Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (United Nations Security Council)

VCC Koordinacijski odbor za verifikaciju (Verification Coordinating Committee)

VERITYNATO verifikacijska baza podataka (NATO Verification database)

WCOUred za konzultiranje Zapada (Western Consultation Office)

WEAG Zapadnoeuropska skupina za naoružanje (Western European Armaments Group)

WEU Zapadnoeuropska unija (Western European Union)

WG Radna skupina (Working Group)

WHO Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization)

WMD Oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction)

WMDCSredište za oružje za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction Centre)

WP Radna skupina (Working Party)

YATAUdruženje mladeži zemalja potpisnica Atlantskog sporazuma (Youth Atlantic Treaty Association)

DODATAK 2

SJEVERNOATLANTSKI SPORAZUM

DODATAK 2

SJEVERNOATLANTSKI SPORAZUMWASHINGTON D.C., 4. TRAVNJA 1949. GODINE

Potpisnice ovog Sporazuma ponovno potvrđuju svoje uvjerenje u namjere i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim ljudima i svim vladama. One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko nasljeđe i civilizaciju svojih naroda, zasnovane na načelima demokracije, slobode pojedinca i vladavine prava. One žele promicati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području. One su odlučne ujediniti svoje napore za zajedničku obranu i očuvanje mira i sigurnosti. Stoga su suglasne s ovim Sjevernoatlantskim sporazumom.

ČLANAK 1.

Potpisnice se obvezuju, kako je navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda, riješiti bilo kakve međunarodne nesuglasice, u koje bi mogle biti uključene, mirnim putem, na način da ne budu ugroženi međunarodni mir, sigurnost i pravda, te da će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnje silom ili uporabe sile na bilo koji način koji nije u skladu s namjerama Ujedinjenih naroda.

ČLANAK 2.

Potpisnice će pridonositi daljnjem razvoju mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa jačajući svoje slobodne institucije, promičući bolje razumijevanje načela na kojima su zasnovane tê institucije, i promičući uvjete stabilnosti i boljitka. Težit će uklanjanju sukoba u svojim međunarodnim gospodarskim politikama i podupirat će međusobnu gospodarsku suradnju.

ČLANAK 3.

Kako bi učinkovitije ostvarile ciljeve ovog Sporazuma, potpisnice će zasebno ili zajedno, stalnom učinkovitom međusobnom pomoći i samopomoći održavati i razvijati svoje pojedinačne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu.

ČLANAK 4.

Potpisnice će se savjetovati uvijek kada, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožena teritorijalna cjelovitost, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice.

ČLANAK 5.

Potpisnice su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili u Sjevernoj Americi, smatrati napadom na sve njih, te se stoga slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na

389

pravo pojedinačne ili zajedničke samoobrane iz članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, obuhvaćajući uporabu oružane sile, kako bi povratile i održale sigurnost sjevernoatlantskog područja.

Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada odmah će biti prijavljeni Vijeću sigurnosti. Takve mjere će biti obustavljene kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

ČLANAK 6.1

U svrhu članka 5., oružani napad na jednu ili više potpisnica smatra se da obuhvaća: oružani napad na teritorij bilo koje potpisnice u Europi ili Sjevernoj Americi, na francuske departmane u Alžiru2, na okupacijske snage bilo koje potpisnice u Europi, na otoke pod jurisdikcijom bilo koje od potpisnica u sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice ili na plovila ili zrakoplove bilo koje od potpisnica u ovom području.

ČLANAK 7.

Ovaj Sporazum nikako ne utječe, i ne treba ga tako tumačiti, na prava i obveze iz Povelje za potpisnice koje su članice Ujedinjenih naroda ili na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

ČLANAK 8.

Svaka potpisnica izjavljuje da niti jedan od međunarodnih ugovora koji su sada na snazi između nje i bilo koje druge potpisnice ili neke treće države nije u proturječnosti s odredbama ovog Sporazuma i da se obvezuje ne ulaziti u međunarodne sporazume koji su u proturječju s ovim Sporazumom.

ČLANAK 9.

Ovime potpisnice osnivaju Vijeće u kojem će svaka od njih biti zastupljena kako bi mogla razmatrati pitanja koja se tiču provedbe ovog Sporazuma. Vijeće će biti organizirano tako da se u svakom trenutku može brzo sastati. Vijeće će utemeljiti pomoćna tijela koja bi mogla biti potrebna; poglavito, ono će odmah uspostaviti odbor za obranu koji će preporučiti mjere za provedbu članaka 3. i 5.

390

1 Članak 6. izmijenjen je člankom 2. Protokola Sjevernoatlantskog sporazuma prilikom pridruživanja Grčke i Turske NATO-u.

2 Sjevernoatlantsko je vijeće 16. siječnja 1963. godine izmijenilo ovaj Sporazum odlukom C-R(63)2, točka V., prilikom proglašenja nezavisnosti bivših francuskih departmana u Alžiru.

ČLANAK 10.

Potpisnice mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu, koja je u mogućnosti promicati načela Sporazuma i pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja, da pristupi Sporazumu. Svaka pozvana država može postati potpisnicom Sporazuma podnoseći kandidaturu pristupanja vladi Sjedinjenih Američkih Država. Vlada Sjedinjenih Američkih Država obavijestit će svaku od potpisnica o svakoj podnesenoj kandidaturi.

ČLANAK 11.

Ovaj Sporazum će biti ratificiran i njegove odredbe će biti provedene sukladno ustavnim postupcima zemalja potpisnica. Pravni dokument ratifikacije će biti pohranjen što prije kod vlade Sjedinjenih Američkih Država koja će obavijestiti ostale potpisnice o svakom pohranjenom pravnom dokumentu ratifikacije. Sporazum će stupiti na snagu među državama koje su ga potvrdile čim većina potpisnica, uključujući Belgiju, Kanadu, Francusku, Luksemburg, Nizozemsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države, bude predala ratifikacije, a Sporazum će postati važećim za druge države na dan predaje njihovih ratifikacija.

ČLANAK 12.

Nakon što Sporazum bude na snazi deset godina ili u bilo koje doba poslije, strane će, ako bilo koja od njih tako zahtijeva, razmotriti i preispitati ciljeve Sporazuma, uzimajući u obzir čimbenike koji utječu na mir i sigurnost sjevernoatlantskog područja, obuhvaćajući razvoj općih kao i regionalnih sporazuma o očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti prema Povelji Ujedinjenih naroda.

ČLANAK 13.

Nakon što Sporazum bude na snazi dvadeset godina, svaka strana može iz njega istupiti godinu dana nakon što je predala izjavu o istupanju vladi Sjedinjenih Američkih Država koja će obavijestiti vlade drugih potpisnica o podnošenju svake takve izjave.

ČLANAK 14.

Ovaj Sporazum, čiji su engleski i francuski tekstovi autentični, bit će pohranjen u pismohrani vlade Sjedinjenih Američkih Država. Propisno ovjerene preslike, ta će vlada predati vladama drugih potpisnica.

391

HB-C

RO-0406

NATO Public Diplomacy Division

1110 Brussels – Belgium Website: www.nato.intEmail: [email protected]

Division Diplomatie publique de l’OTAN

1110 Bruxelles – BelgiqueSite web : www.otan.nato.intCourriel : [email protected]

02)25 Č.)+ - nato.int · pdf file4 zahvale uprava za javnu diplomaciju želi ovim putem...

Documents