001-003, sadrzaj.qxp:kazaliste 31 32 sadrzaj - hc iti · (lacan) te feminističkim teorijama...

KAZA

LIŠT

EKAZA

LIŠT

EIS

SN13

32-3

539

63I64 2015.

KAZA

LIŠT

E

www.hciti.hr hrva

tski

cen

tar

ITI

63I64

2015.

60 kn

Kazaliste OMOT 63_64:Kazaliste omot 27_28 2/22/16 12:26 PM

KAZALIŠTE 63/64

260 dana, HNK OsijekFoto

: Ivi

ca G

lava

š i K

ristij

an C

imer

, PRO

Art

PREMIJEREJazmín Sequeira i Luciano Delprato, #radninaslovantigona, Zagrebačko kazalište mladih

Katarina Kolega, Antigona u društvu spektakla 4

Dnevnik jednog luđaka, Moving Music Theatre BitolaPrema kratkoj priči Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Kabanica scenski kreirao Marjan Nećak

Darko Gašparović, Totalni teatar, bravuroznost izvedbe 16

Tracy Letts, Kolovoz u okrugu Osage, Gradsko dramsko kazalište GavellaLucija Ljubić, Prostor za glumu omeđen zavjesama 24

Marijan Gubina, 260 dana, HNK u OsijekuŽeljka Turčinović, Usud rata koji proganja ljudsko postojanje 30

Ništa tako ne „istestira” tekst kao scenaRazgovor s Anom Prolić, dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta za dramatizaciju 2015, vodio Mario Kovač 34

Petra Radin, Jučer sam se sjetio plave, Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, Kazalište Vidra

Katarina Kolega, Smiona avantura razotkrivanja 38

KOMPLEKS FRLJIĆBojan Munjin, Brkovi, čizme i vjenčanica 46

Danijela Weber-Kapusta, Slike identiteta: između konstrukcije i dekonstrukcije 52

RAZGOVORO iluziji originalnosti, realizmu sadašnjosti i šiframa društva,

razgovor s Bobom Jelčićem vodila Višnja Rogošić 58

BLOKUvod: Festival Sedam dana stvaranja ili susretište umjetnosti i psihologije,

uredila Suzana Marjanić 66Tajana Reznić Brenko, Kratak izlet u vremenoprostor Davida Belasa 68David Belas, Performans na festivalu Sedam dana stvaranja

ili performans kroz 7 misli na festivalu 7ds 76Noel Šuran, Etno-glazbeni performansi ili stvaranje i sviranje na čudnim glazbalima 83

FESTIVALAna Fazekaš, Ganz novi festival 92

AKTUALNOSTIBojan Munjin, Greben dviju provalija 98

ME�UNARODNA SCENAIvana Krpan, Kazalište se i čita! 104Nikolina Židek, Predstavljanje Hrvatskog centra ITI na XVI. Međunarodnom salonu

kazališne knjige u Madridu (6. √ 8. studenog 2015.) 114

NOVE KNJIGETomislav Zajec, Spisateljica pomno građena kontinuiteta 118

(Tena Štivičić, NEVIDLJIVI (drame), Hena com, Zagreb 2015.)

Višnja Rogošić, Povijesti hrvatskoga kazališta od konstrukcije do interpretacije 120(Martina Petranović, KAZALIŠTE I (PRI)POVIJEST, Ex libris, Zagreb 2015.)

Martina Petranović, Čekajući rendez-vous s kazalištem 122(FRANCUSKA NOVA DRAMA, Hrvatski centar ITI, Zagreb 2015.)

DRAMAIvan Vidić, Noćni život 126

SADRŽAJ

#

I 54 I KAZALIŠTE 63I64_2015

Nijedna grčka drama nije imala toliko odjeka u svjetskoj knjiže-

vnosti kao Sofoklova Antigona. Slobodna volja, autonoman duh

i moralna svijest naslovne junakinje koja pod cijenu života ne

posustaje pod pritiscima moći, tema beskompromisne borbe za pravdu

i ljudska prava, postali su, nakon Francuske revolucije, predmetom

mnogih filozofskih i književnih djela. Hegel je u svojim predavanjima o

estetici Sofoklovo djelo nazvao vrhuncem antičke umjetnosti, uzornom

tragedijom u kojoj dolazi do ravnopravnog konflikta između logike srca

i logike razuma. Antigona je važna referentna točka i u psihoanalitičkim

(Lacan) te feminističkim teorijama (Butler) dvadesetog stoljeća, ali i u

suvremenoj političkoj misli.

Antigone dvadesetog stoljeća

Globalni krvavi sukobi te militantne diktature koje su mučki gušile

svaku subverzivnost i individualnu slobodu obilježili su dvadeseto sto-

ljeće. Mnogi su dramatičari posezali upravo za Antigonom kako bi

pomoću reinterpretacije grčkog klasika opisali suvremena politička pre-

viranja i odnos vlasti prema pojedincu. Nakon Prvog svjetskog rata

ekspresionist Walter Haseclever (1919.) najvažniju ulogu daje teban-

skom narodu koji se nadahnjuje Antigoninim prkosnim činom i podiže

revoluciju protiv političke tiranije. Tridesetih godina prošloga stoljeća

književno su je obradili Francuz Jean Cocteau (1922.) te Poljak Alek -

sander Maliszewski (1939.), a za vrijeme Drugog svjetskog rata, u oku-

piranoj Francuskoj, Jean Anouilh (1944.) piše svoju egzistencijalnu

Katarina Kolega

Premijere

Antigona u društvu spektakla

Jazmín Sequeira i Luciano Delprato: #radninaslovantigona

Redateljica: Renata Carola Gatica

Zagrebačko kazalište mladih

Premijera: 11. travnja 2015.

Foto

: Sve

n Ču

stov

ić

Anđela Ramljak, Sreten Mokrović

bila je premijerni hit Teatra Ulysses na Brijunima. U njoj sesvevremenost Sofoklovih rečenica zrcalila u prikazivanjupostjugoslavenske ratne traume. O političkim te mamakoje globalno potresaju svijet, terorizmu i vladavini ma-sovnih medija, progovara intertekstualna transpozicija„#radninaslovantigona“ koju su za Zagrebačko ka za lištemladih i redateljicu Renatu Carolu Gaticu napisali argen-tinski dramatičari Luciano Delprato i Jazmín Se qu eira.

Antigona u 21. stoljeću

Dramsko pismo Jazmíne Sequeire upoznali smo već uTeatru &TD gdje je Renata Carola Gatica postavila njezinasuvremenog Hamleta. Čuj, Hamlete, čuj događa se u jav-noj kući u kojoj Hamlet žaluje za mrtvim ocem, a publicise pritom na projektoru otkrivaju obiteljski odnosi samihizvođača i njihovih roditelja. Pišući o Antigoni, mnogi teo-retičari spominju i Hamleta. Njezino simboličko zračenje injegova psihološka kompleksnost, dokazuju i Jazmína Se -queira i Renata Carola Gatica, trajno privlače pozornostkazališne prakse, književnih povjesničara i kritičara.

Antigona 21. stoljeća živi u društvu koje Guy Debord nazi-va društvom spektakla. Spektakl, prema Debordu, pred-stavlja vladajući oblik života koji se ponajviše manifestirau masovnim medijima – u vijestima, propagandi, reklami,zabavi. Likovi postaju medijske zvijezde, slike mogućihuloga kojima je prema Debordu namjera „predstavljatirazličite životne stilove i različita društveno-politička sta-jališta na potpuno slobodan način. No, ponašanja tih zvi-jezda nije slobodno niti je ono što nude zaista izbor.“2

Antigona, Izmena, Kreont i Hemon protagonisti su realityshowa, Teba Big brother, njihovi su konflikti najvažnijeteme televizijskih emisija i dnevnih novina. Luciano Del -prato za kazališnu izvedbu gradi scenografiju televizijskogstudija u kojemu prevladavaju visoka siva slova (TEBA)postavljena u konkavno-konveksan položaj na sredinipozornice. S njezine lijeve i desne strane smješteno jeviše televizora na kojima se podjednako prikazuju do -gađaji u kazališnoj dvorani, ali i izvan nje.

Atraktivnim scenografskim rješenjem publika postaje su -dionik zbivanja, gledateljima je dodijeljena uloga statistakoji imaju uvid u to što se događa na malim ekranima i napozornici.

Znanje. Spoznaja. Informacija. To je bitka.

Drama počinje, kao i kod Sofokla, dijalogom između Anti -gone i Izmene. U predstavi, Antigona ne gleda u Izmenu,nego u kameru jer je, napominje Debord „individualnojstvarnost u svijetu spektakla, dopušteno da se pojavisamo kada zapravo nije stvarna.“3 Zato je i logično daRenata Carola Gatica gradi predstavu po principimaonoga što Bonnie Marranca naziva medijaturgijom, odno-sno „nove medije ugrađuje u izvedbu, a ne koristi ih samokao ilustraciju ili izvedbu.“4 Živa radnja isprepleće se sa

I 7

intertekstualnu transpoziciju gdje se sraz moralnosti pro-svjeda i moralnosti reda izravno ticao tadašnjih gledate-lja. Neposredno nakon rata Bertolt Brecht (1948.) u mani-ri epskog teatra progovara o Hitlerovu im perijalizmu(Kreont) i anarhističko-pacifističkom otporu (Antigona) ugestapovskom nemilosrdnom okruženju.

Za Antigonom su posegnuli i pojedini naši dramatičari kojisu, iz vrlo različitih uglova, progovorili o komunističkom re -žimu, mehanizmima moći i nepodobnosti svih mislećihpojedinaca. Njihova je junakinja daleko od idealne grčkeheroine. Protagonistkinja drame Ljubav u koroti DrageIvaniševića (1957.) predstavnica je dogmatske svijesti teizdaje brata i predaje ga u ruke revolucionarne pravde,Anti gona Tončija Petrasova Marovića (1980.) dolazi navlast i postaje gora od Kreonta, a njezina beskarakternaimenjakinja u drami Mire Gavrana (1983.) samo je ulogau predstavi korumpiranog diktatora Kreonta. OslabljenaAntigona u poetskoj egzistencijalnoj drami slovenskogdra matičara Dominika Smolea (1961.) pita se o smisluvjernosti idealu ako vodi samouništenju.1

Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća suvremeneAntigone pišu se u Bugarskoj, Poljskoj, Češkoj, Italiji, Špa-njolskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, JužnoafričkojRepublici. Nakon militantnih diktatura koje su širile strahi trepet i ostavile duboke nacionalne traume, motiv Anti -gone pojavljuje se osamdesetih godina prošlog stoljeća iu Južnoj Americi. Marianella Morena piše Antigonu orien-tal o tragediji i traumi koju je u Urugvaju prouzrokovalaopresivna vlast tijekom mučne dvanaestogodišnje vlada-vine (1973. – 1985.). Šezdesetih godina u Argentini Anti -gonu Veléz piše Leopoldo Marechal (1965.), a Antigonafuriosa Argentinke Griselde Gambaro iz 1986. simbol jebijesnih majki čija su djeca nestala za vrijeme vladavinevojne hunte sedamdesetih godina. Mnoge od njih i danastraže ubijena tijela i traže istinu i pravdu.

U novom tisućljeću spomenute zemlje žive u demokrat-skim uređenjima, ne znam pišu li se drame o Antigoni udanašnjim represivnim sustavima, no u prividno slobod-nim državama Sofoklova tragedija nimalo se nije iscrpilaili izgubila na aktualnosti. Ove su godine u našoj zemlji po -stavljene čak dvije suvremene interpretacije grčkog klasi-ka. Predstava Antigona – 2000 godina kasnije dramatur-ginje Željke Udovičić Pleštine i redateljice Lenke Udo vički

6 I KAZALIŠTE 63I64_2015

slikom na ekranu, a ponekad pratimo zbivanja koja suizvan kazališne dvorane. Glumčeva prisutnost pritom jepodjednako tjelesna i elektronička jer glumi uživo i za ka -meru. Medijaturgija je upisana u dramu Luciana Delpratai Jazmíne Sequeire jer se ideologija vladajućih manifesti-ra i konkretizira upravo putem slike i riječi, kroz takozvaniinfotainment.

Vlast je pritom u rukama onih koji posjeduju medije, kojikontroliraju protok informacija i oblikuju društvenu svijest

Foto

: Sve

n Ču

stov

ić

Anđela Ramljak

Nisam se rodila da dijelim tvojumržnju prema drugima, nego davolim naše različitosti.

Veliki čelični valjak povijestiskrenuo, luđački se okreće ignječi sve pred sobom, boljemu se ne naći na putu.

Predsjednik je u predstavi prikazan u obliku groteskne

lutke širokih ramena i pozlaćenog lica koje simbolizira nje-

govu potkupljivost i pohlepu za novcem. Oblikovao ju je

Luciano Delprato, koautor dramskog teksta u kojemu se

izravno referira na političku situaciju u Argentini devede-

setih godina prošloga stoljeća kada je medijski monopol

Héctor Horacije Magnett u razgovoru s tadašnjim argen-

tinskim predsjednikom Carlosom Saúlom Ménemom izja-

vio: „Predsjednik? Pa to je niža funkcija!“7 Tada su mediji

uistinu bili ti koji su postavljali i smjenjivali predsjednike.

Srećom, kao što je Kreont u drami doživio sumrak, tako

su i veliki medijski monopoli u novom tisućljeću, izmje-nom Zakona o medijima, u Argentini izgubili moć. No nisuizgubili utjecaj koji imaju diljem svijeta.

U mnogim tekstovima koji se bave utjecajem televizijeteoretičari zaključuju da je ponašanje gledatelja u uskojvezi sa sadržajem kojima su izloženi. Sadržaji puni nasiljarazvijat će agresivniju stranu ličnosti, dok će oni koji pri-kazuju prosocijalno ponašanje poticati gledatelje na do -bro činstva i kooperativnost. Televizija utječe na proceseučenja, postavljanje pravila i prosudbu o tome koje je

I 9

putem ponuđenih sadržaja. „Znanje. Spoznaja. Infor ma -

cija. To je bitka“,5 na početku drame govori Antigona, na -

pominjući da se pravo oružje današnjice upravo krije u

istinitim informacijama i znanju. Narod je zaslijepljen svje -

tlu cavim slikama, mozak mu je ispran od slatkih riječi koje

veličaju konzumerizam i pogoduju bogatstvu medijskog

carstva. Predvodnik je tog imperija Kreont – apsolutna

zvijezda spektakla čije je mišljenje svatko dužan prihvati-

ti ne želi li nestati s lica zemlje. Medijski magnat korum-

pirani je manipulator, upleten u mnoge mutne poslove,

terorističke napade u drugim državama, organizacijeaten tata, prodaju oružja. U televizijskim programima idnevnim novinama osuđuje napade i predstavlja se kaoborac protiv terorizma, na čelu obrane slobode izražava-nja. Demokratski izbori naizgled su slobodni jer je izabra-ni predsjednik samo marioneta čijim koncima čvrstouprav lja glavni lutkar Kreont. On piše političke govore ukojima prijeti neprijateljima domovine i slobode, a bodriposlušne. „Vi koji slušate vaše šefove čak i kad griješe, viste ti koji drže daske ovog broda na okupu“,6 govoriKreont kroz predsjednikova usta.


Anđela Ramljak Frano Mašković, Danijel Ljuboja, Vedran Živolić

Foto

: Sve

n Ču

stov

ić

Kada vladaju nepravedni,pravda je nezakonita.

Vi koji slušate vašešefove čak i kadgriješe, vi ste ti koji drže daskeovog broda naokupu.

Foto

: Sve

n Ču

stov

ić

Kreont putem masovnih medija uspostavlja red tržišta ipotrošačke običaje, odgaja „generaciju bespomoćnih dr -kadžija, malodušnika hipnotiziranih malaksalim bljeska-njem ekrana na mobitelima“.12 Svjestan da je spektaklsrce nestvarnosti ovog svijeta govori: „Ja crtam obrisestvar nosti u korist zajedničkog dobra naših ljudi.“

U toj, kako je Debord naziva, diktaturi birokratske ekono-mije, spektakl nameće sliku dobra koja „sažima sve štozvanično postoji, a to je slika koja se obično svodi najednu ličnost, onu koja sustavno garantira totalno jedin-stvo“.13

Postkapitalizmu koji radikalizira logiku tržišne ekonomije,kao jedinog oblika stvaranja kolektiva, Antigona se snaž -no odupire. Zavirivši iza velikog platna, uspjela je raskrin-kati lažni svijet kojim Kreont obmanjuje javnost, otkritipovjerljive podatke. No svaki nezavisni izbor i kritički glas,u njegovoj se vladavini doživljava kao objava rata.

Samom činjenicom što je uspjela proniknuti u raspuklinuizmeđu virtualnog i stvarnog svijeta, što je otkrila žrtveterorističkih i antiterorističkih napada, ona postaje opas-nost koju Kreont treba ukloniti želi li održati moć. Od po -četka drugog tisućljeća, a osobito danas, mediji prenosepolitičke govore o ratu protiv terorizma. Napadi na građa-ne i krvavi sukobi glavne su vijesti u kojima se javnostinformira o spremnosti zapadnih zemalja za rat, no vrlorijetko medijsku pozornost dobivaju oni koji uzroke tero-rizma vide u njihovu vanjskopolitičkom djelovanju. Onikoji poput Polinika otkriju povjerljive vladine dokumente,„da je vlada organizirala teroristički napad kako bi oprav-dala vojnu intervenciju u potrazi za naftom“,14 misterioznonestaju.

Polinik biva smaknut od svoga suborca, zapovjednikaanti terorističke jedinice, brata Eteokla, jer je previše znao.Mnogi koji znaju istinu, šute iz straha “da raznosači novi-na ne razbacaju njihov prljavi veš pred vrata svake ku -će.“15

Bombaški napadi po ulicama šire nesigurnost i strah,akcije vjerskih ekstremista potpiruju islamofobiju, a spomoću medija promiče se ideologija straha koja zazireod Drugog i različitog. Strah u suvremenom društvu,napominje sociolog Frank Furedi, oblikuje i naš identitet– način na koji vidimo i razumijemo sebe. Zastrašenom

masom najlakše je manipulirati jer se iz straha javlja mrž-nja, a čovjek koji mrzi najbolji je vojnik. Antigona ne želibiti zatrovana lažima, suprotstavlja se Kreontu parafrazi-rajući Sofoklove riječi: „Nisam se rodila da dijelim tvojumržnju prema drugima, nego da volim naše različitosti.“16

Terorističke prijetnje po europskim ulicama, više stotinatisuća migranata koji žude za europskim mirom i blago-stanjem te napadi bombaša samoubojica poljuljali su sta-bilnost Europe koja je, poput Kreonta, zaprljala ruke uratovima izvan svojih granica.

Kritiku prijetvornoj Europi, koju siromašnije zemlje glorifi-ciraju, Argentinci Luciano Delprato i Jazmín Sequeira upu -ćuju preko Antigone koja u anujevskom tonu izriče prezir-no gađenje prema Kreontovu europocentrizmu. „Osjećamsamo prezir za tvoju depiliranu Europu prekrivenu bijelomsvilom, ma koliko je parfimirao, osjeća joj se smrad tam-nih krugova ispod pazuha. Gadi mi se tvoj baršunasti sakoi tvoje prstenje kao u svodnika.“17

...excumation...

Sofoklova Antigona krši Kreontove zapovijedi, Sequeirinai Delpratova imenjakinja aktivno ustaje protiv njegove vla-davine jer „kada vladaju nepravedni, pravda je nezakoni-ta“.18 Pokapa Polinikovo tijelo, ali i objavljuje povjerljivepodatke na internetu – današnjem prostoru građanskogokupljanja, otpora, slobode izražavanja i djelovanja. Umnogim državama pristup internetu strogo je pod nadzo-rom države, ali ljudi ipak uspiju pustiti svoj glas i iz tih ze-malja. Kreont drži internet u šaci, no poput drugih dikta-tora, ne može ga kontrolirati u cijelosti. Na mreži, naime,postoji jedan svijet u kojemu nikakvi špijuni ne mogu kon-trolirati tuđe podatke, u kojemu se osobi ispred računalateško ulazi u trag. To je svijet u sjeni, svijet Darkneta. Naj-poznatiji posjetitelji te skrivene strane interneta su krimi-nalci, osobito narkodileri i pedofili, no njemački istraživa-čki novinar Christian Shiffer pronašao je i glasove aktivi-sta koji se bune protiv politike u Afganistanu, opisuju do-gađaje o kojima ostatak svijeta ništa ne zna. Dok je stva-rao dokumentarnu radiodramu Under cover of Darkness– An Expedition into the Darknet, shvatio je da se jedinona Darknetu mogu pronaći istiniti podaci jer ne postojimanipulacija vladajućih s jedne strane i strah pojedinca s

I 11

ponašanje prikladno. „Ljudi uče gledajući televiziju, a ono

što uče ovisi o tome što gledaju“,8 zaključuju teoretičari

masovnih medija James W. Potter i William Ware. Ako izo-

stane kritičko promišljanje medija, napominje prevodite-

ljica Nikolina Židek, „veoma je lako povjerovati da je po -

nuđena percepcija uistinu stvarnost.“9

Društvenu svijest, koju je u Sofokla predstavljao grčki kor,

danas oblikuju promidžbene poruke, isprazni voditeljski i

novinarski komentari koji pocrtavaju Debordovu misao o

tome da „iza svjetlucave spoljašnosti spektakla, moder-

nim društvom dominira težnja ka općoj banalizaciji.“10

Antigonino suprotstavljanje Kreontu suvremeni predsta-

vnici kora, koje tumače Danijel Ljuboja i Jasmin Telalo -

vić,11 komentiraju poput kakve sportske utakmice ili za -

bavnog šoua. Njezin čin otpora tako postaje podjednako

trivijalan kao i svaki drugi ponuđeni sadržaj.


Petar Leventić, Anđela Ramljak

Koja usrana obitelj, kao da nije dovoljna fama od budale od tate koji si jeiskopao oči žličicom za kavu koju je nosio mami kada ju je našao obješenuo kabel multifunkcionalnog printera koji joj je poklonio za Majčin dan

Foto

: Sve

n Ču

stov

ić

dopustim da ova neprijateljica naših vrijednosti diktiraurednički program moje zemlje.“19

Prije nego što je doslovno ubije, provodi smaknuće u me-dijima jer o kome se u medijima ne govori, taj i ne posto-ji. „Ona mora nestati s naslovnica novina i udarnih vijesti,odnosno s lica zemlje“,20 govori Kreont. Toga je svjesna iAntigona koja svoj posljednji monolog prije smrti govori uzaslon pametnog telefona, obraća se mnogim znanim ineznanim prijateljima na raznim društvenim mrežamakoji neće dopustiti da njezino djelo izblijedi i nestane umoru jučerašnjih vijesti.

Njezine riječi i fotografije ostaju u trajnoj internetskoj arhi-vi, njezine će ideje, kako kaže, „na webu zauvijek trajati“21

i nakon smaknuća potaknut će narod na pobunu. Anti -gonina „besmrtnost“ u bespućima interneta naznače na jei u nazivu predstave (i drame). Da bi nam se sav Antigoninživot pokazao na malim ekranima, od djetinjstva i odra-stanja do aktivizma i stradanja, samo treba u pretrazi na -pisati ključnu riječ iza simbola hashtag (#). U tome i jestnajveća Antigonina pobjeda nad Kreontom.

Antigona mučenica

Za razliku od grčkog klasika koji svoju junakinju živu zaka-pa, bez fizičkog zlostavljanja, u ovoj drami Antigona je kaž-njavana i mučena najgorim sredstvima koja nam, na ža -lost, nisu nepoznata. Mediji za to nemaju suosjećanja.Retoričkim pitanjem: „Dakle, odlaziš zadovoljna što si sinapravila mjesto među junacima mučenicima i progonje-nima u povijesti?“,22 trivijaliziraju cijeli njezin slučaj. Trivi -jalizacija mučeništva osobito se ističe u kulinarskom sho -wu gdje se, na piletu, pokazuju brutalnosti kojima je prijesmrti bila izložena. Predstavljajući Antigoninu i Hemonovusmrt preko ležerne i zabavne obiteljske emisije, RenataCarola Gatica ostvarila je vrhunac groteske Kreontova svi-jeta.

U društvu spektakla gdje je empatija nadomještena iluzi-jom i simulacijom kontakta kroz razne medijske tehnolo-gije, pojedinac ne može suosjećati s drugima. U svijetuporemećenih vrijednosti, gdje nema suosjećanja i ideala,sukoba u svrhu viših ciljeva, tragične krivnje i neizbježno-sti sudbine, nema ni tragedije. Za razliku od SofokloveAntigone koja brani svoj naum pozivajući se na mitsku tra-

diciju, na „nepisane, vječne zakone“, Sequeirina i Del -pratova Antigona je vođena prije svega vlastitim otporomprema vodećem političkom i društvenom uređenju. Nje -zina borba počinje puno prije pokapanja Polinikova tijela.„Ja sam studirala informatiku i programiranje“, ističe, „ka -ko bih se mogla boriti protiv monopolističkih medija.“23

Sofoklov je Kreont, s druge strane, predstavnik legitimnevlasti te se kao takav smatra pozvanim da brani državnezakone bez obzira na rodbinske obzire. U ovoj dramiKreont ne ubija Antigonu zbog nepoštivanja zakona, jer ihon i ne donosi, nego iz straha od vlastite propasti.

Crno-bijeli svijet

Karakterizacija likova kod Jazmíne Sequeire i LucianaDel prata prilično je crno-bijela. Kreont je korumpiran ipokvaren negativac koji manipulira političarima i naro-dom zbog vlastitog probitka, novca i želje za moći. Antigo -na je junakinja našeg doba koja se hrabro suprotstavljanjegovoj aroganciji, u zemlji laži neustrašivo se bori za isti-nu i pravdu. U predstavi sjajno su ih utjelovili Anđela Ram -ljak i Sreten Mokrović. Anđela Ramljak uspjela je predoči-ti suvremenu aktivisticu nepokolebljiva stajališta i borbe-nog mladenačkog duha. Njezina hrabrost pritom ne isklju-čuje osjećaje – ona se boji kao svi drugi, ne samo smrti,nego i mučenja, a taj strah glumica najbolje prenosi oči -ma koje gledamo u krupnom planu na raznim ekranima.

Oči su ogledalo duše i u interpretaciji Sretena Mokrovića.Na početku predstave gledatelje promatra svisoka, po -gled mu je pomalo manijakalan i slavodobitan. Prije ula-ska pobješnjelih građana u televizijski studio, razgorače-nih očiju sluša galamu i izbezumljeno gleda u publiku. Vrloje dojmljiva preobrazba glumčeva tijela iz uspravnog i čvr-stog držanja bahatog moćnika u pogrbljeno, šepavo idrhtu ravo biće, jadnu kreaturu bez imalo dostojanstva.Sigurnim i snažnim glasom obraćao se javnosti, Antigoni,Izmeni i Hemonu, ali već u dijalogu s Tiresijom taj glasgubi na snazi, da bi ga se na kraju jedva čulo što govori.Njegov prijetvoran osmijeh postupno se pretvara u bez-glasan krik bijednog očajnika koji nije vrijedan žaljenja.Kako se Kreontov sustav zasnovan na lažima i kriminalusustavno razotkriva, tako i Mokrović polako skida maskes lica i sve snažnije poprima animalne karakteristike. Tom

I 13

druge. Na jednoj takvoj tajnoj stranici – znakovita naziva

Excumation – Antigona piše istinu o Kreontu. Naziv stra-

nice upućuje na dvije stvari: na masovne grobnice koje su

se u Argentini počele otkrivati osamdesetih godina. Mno-

ga se tijela, kao i u našoj zemlji, još traže, mnogi nestali,

poput Polinika, nisu dostojanstveno pokopani. S druge

strane, na toj su stranici otkopane pomno skrivane tajne

koje će pokrenuti masu i utjecati na Kreontov pad s medij-

skog prijestolja.

Na internetu se otvaraju kvalitetne opcije razmjene, uz

mogućnost zadržavanja anonimnosti, no Antigona ne želi

ostati anonimna. Svjesna rizika u koji se upušta, priznaje

da je autorica sporne internetske stranice – na taj način

dobiva medijsku pozornost i mogućnost da se obrati ši-

rem krugu ljudi. Njezina manipulacija javnošću nije strana

Kreontu, vrhunskom manipulatoru koji u napadu bijesa

priznaje: „Dakako da ću se radije riješiti svih svojih televi-

zijskih kanala, dnevnih listova i časopisa, prije nego što


Sreten Mokrović

Osjećam samo prezir za tvoju depiliranu Europuprekrivenu bijelom svilom, ma koliko je parfimirao,osjeća joj se smrad tamnih krugova ispod pazuha.Gadi mi se tvoj baršunasti sako i tvoje prstenje kao u svodnika. Fo

to: S

ven

Čust

ović

uzvišeni stil uopće nije u skladu s njezinim karakterom.Mnogi doslovni prijevodi Sofoklova stiha potpuno su suvi-šni – poput Izmenina opisivanja Edipove smrti: “Kojausrana obitelj, kao da nije dovoljna fama od budale odtate koji si je iskopao oči žličicom za kavu koju je nosiomami kada ju je našao obješenu o kabel multifunkciona-lnog printera koji joj je poklonio za Majčin dan.“30

Ta je doslovnost ujedno najveća mana teksta, a samimtime i predstave. Jazmín Sequeira i Luciano Delprato silnosu pazili da se ne izgubi ni jedna Sofoklova misao, kao dasu publici, osobito školarcima, namjeravali što bolje pri-bližiti lektirni naslov. Učinak je, međutim, suprotan. Mno -ge su rečenice ispale smiješne, apsurdne i neprirodne.

Način na koji Renata Carola Gatica gradi tekst izvedbe, sdruge strane, vrlo je promišljen i ozbiljan. Ne koketirajućis mladom publikom, služi se mnogim kazališnim sredstvi-ma (od snažne glumačke igre, preko animacije lutaka iobjekata, do slika na televizijskim ekranima) kako bi impribližila svijet u kojemu živimo. Prosudbena komisija ovo-godišnjih Gavellinih večeri dodijelila joj je nagradu za naj-bolju režiju uz obrazloženje da je njezin kazališni rukopis„autentičan i originalan“ te da je ponudila „radikalno dru-gačiji autorski pečat od svih predstava koje su se na festi-valu mogle vidjeti.“ 31

Mlade gledatelje njezina predstava može potaknuti narazmišljanje o tome tko su oni u današnjem svijetu – He -mon, Izmena ili Antigona, žele li živjeti u površnom društvuspektakla i imaju li volje, hrabrosti i snage nešto promije-niti. Predstava je, osim toga, sjajan poticaj za čitanjegrčkog klasika i njegovo razumijevanje, a snažno progo-vara o suvremenom dobu u kojemu je: „Veliki čelični va -ljak povijesti skrenuo, luđački se okreće i gnječi sve predsobom, bolje mu se ne naći na putu.“32

1 Spomenuta djela su: Walter Haseclever: Antigone, JeanCocteau: Antigone, Aleksander Maliszewski: Antygone, JeanAnouilh: Antigone, Bertold Brecht: Antigone, Drago Iva ni še -vić: Ljubav u koroti (antiantigona), Tonči Petrasov Ma rović:Antigona, kraljica u Tebi, Miro Gavran: Kreontova Antigona,Dominik Smole: Antigona.

2 Guy Debord: Društvo spektakla, https://anarhisticka-biblio-teka.net/library/guy-debord-drustvo-spektakla.

3 Isto.4

Bonnie Marranca: Medijaturgija, Kazalište 51/52. 165.

5 Jazmín Sequeira i Luciano Delprato: #radninaslovantigona,tekst za predstavu.

6 Isto.7 Tekst iz programske knjižice prevoditeljice i doktorandice na

Fakultetu političkih znanosti i sociologije Sveučilišta Com -plu tense u Madridu Nikoline Židek.

8 James W. Potter, William Ware: The Frequency and Contextof Prosocial Acts on Primetime TV, Journalism Quarterly,http://search.proquest.com/openview/c7c2e8e8cf6a7b97fef54fd4adcffc2b/1?pq-origsite=gscholar.

9 Tekst iz programske knjižice prevoditeljice i doktorandice naFakultetu političkih znanosti i sociologije Sveučilišta Com -plu tense u Madridu Nikoline Židek.

10 Guy Debord: Društvo spektakla, https://anarhisticka-biblio-teka.net/library/guy-debord-drustvo-spektakla

11 Jasmin Telalović tumači i Tiresiju tj. animira lutku na štapuza slijepe.


13 Guy Debord: Društvo spektakla, https://anarhisticka-biblio-teka.net/library/guy-debord-drustvo-spektakla


15 Isto.16 Isto.17 Isto.18 Isto.19 Isto.20 Isto.21 Isto.22 Isto.23 Isto.24 Isto.25 Isto. 26 Sofoklo. 1996. Antigona (prijevod Koloman Rac i Zdeslav

Dukat). Sysprint. Zagreb. 110.27 Isto, 108.28 Jazmín Sequeira i Luciano Delprato: #radninaslovantigona,

tekst za predstavu.29 Redateljica je to izjavila na Prvom programu Hrvatskog radi-

ja, u emisiji Jutarnja kronika, koja je emitirana 12.04.2015.30 Jazmín Sequeira i Luciano Delprato: #radninaslovantigona,

tekst za predstavu.31 Obrazloženje prosudbenog povjerenstva 30.Gavellinih veče-

ri, komisija u sastavu: Boris Svrtan, Sonja Kovačić i Du brav -ko Mihanović

32 Jazmín Sequeira i Luciano Delprato: „#radninaslovantigo-na“, tekst za predstavu

I 15

snažnom transformacijom glumac je izvrsno istaknuoduboki jaz između pojavnosti svoga lika i onoga što taj likuistinu jest – zvijer.

Kreont na kraju postaje gubitnik, za razliku od njegovasina koji je to cijeli život. Hemon je slabić nesposobanoduprijeti se očevu novcu i ambicijama. Njegovu dubokuanksioznost i promašenost izvrsno je prikazao Vedran Ži -vo lić čije kretnje te nježan nesiguran glas odaju dijete utijelu mladića, koje se boji očeva autoriteta. Život u bogat-stvu za njega nije sreća. Svjestan je da se nalazi u udob-noj zlatnoj krletci iz koje ne vidi izlaz. Vrlo se sramežljivo iuviđavno odupire Kreontu, pokušavajući mu dati do zna-nja da se odrekao sebe kako bi igrao dodijeljenu muulogu. Umjesto stand up komičara postao je savjetnik uočevu carstvu, ne znajući što je njegov posao. Kolegamapriča loše viceve koje izazivaju podsmijeh i prezir, glumigrotesknog klauna jer zna da mu je život potpuno ispra-zan. Sve do Antigonine smrti nema ga snage promijeniti.Dok razgovara s ocem, nježno i s puno ljubavi gleda ekrantelevizora s kojega ga promatraju Antigonine oči i u tomtrenutku glumac postiže vrlo dirljiv, emocionalan trenu-tak. Lice voljene djevojke daje mu snage da ocu kaže svešto misli. Na kraju se ne može sa sigurnošću znati ubija lise zbog Antigone ili zbog sebe jer izlaz iz besmislenogživota vidi jedino u smrti. Vedran Živolić uspio je pridobitisimpatije publike i od Hemona stvoriti osjećajnu žrtvu dru -štvenog i obiteljskog sustava, a njegovo glumačko ostva-renje nagradila je i prosudbena komisija na dvadesetomJugoslavenskom kazališnom festivalu u Užicama.

U društvo spektakla najbolje se uklopila Izmena kojoj jejedino važno koliko ima prijatelja na društvenim mrežamate koliko dobiva lajkova na Facebooku. Ona je predstavni-ca on line generacije čiji su virtualni identiteti nepouzdanii promjenjivi. Svjesna da se identitet današnje generacijesvodi na „140 slovnih mjesta i selfie u visokoj rezoluci-ji“,24 ne vidi nikakva smisla u revolucijama i prolijevanjukrvi. Ona radije bira život pognute glave iza monitora dapreživi „do lansiranja sljedećeg I-phonea.“25

Ulogu Izmene Renata Carola Gatica povjerila je PetruLeventiću koji je s odmjerenom dozom karikaturalnosti ihumora utjelovio njezinu prijetvornost i izvještačenost.Njegova izvedba potvrđuje degradirajuće stereotipove oženama kao slabijem spolu kojemu ljepota, moda i ostale

trice čine jedini smisao postojanja. U muškom svijetu po-stoje samo dvije vrste žena – lijepe lutke bez pameti ukoje se svrstava Izmena te uzorne supruge i majke, kuha-rice i domaćice kojima pripada Euridika.

Rodno osviještena redateljica Renata Carola Gatica borise protiv tih predrasuda i etiketiranja, stoga i ulogu Euri-dike povjerava muškom glumcu – Frani Maškoviću. Kre-ontova izjava u Sofoklovoj tragediji: „Dok sam živ, nećežena vladati“,26 nadahnula je mnoge rasprave i tekstove ufeminističkoj teoriji. Postoje tvrdnje da on ne kažnjavaAntigonu zbog počinjenog djela, već zbog toga što se usu-dila usprotiviti muškarcu. „Prkos je što hvali se / Tim dje-lom te se poslije njega smije još. Sad ja bih žena bio, amuškarac ta / Kad tu bi njenu obijest kazna minula“,27

govori Kreont u doba Grka.

Današnji Kreont također zauzima superioran stav premaženama. Ni danas nije dolično da se žena bori, a one kojeto čine proglašavaju se lezbijkama, što je u homofobnomdruštvu, kao što je naše, najveća uvreda. Upravo zatoKreont u tekstu Jazmíne Sequeire i Luciana Delprata go -vori Hemonu: „Nećeš ostati lancima vezan za ovu potisnu -tu lezbijku s kojom će ti biti ledeno ispod plahti.“28

Antigona je, međutim, za Renatu Carolu Gaticu jedina pra -va žena – osoba koja misli svojom glavom, koju vode osje-ćaji i želja za pravednijim i boljim svijetom. Upravo je zatou njezinoj podjeli samo jedna glumica. „Mislim da još živi-mo u muškom svijetu. One žene koje se bave politikom,ponašaju se kao muškarci“,29 objašnjava redateljica i is -tiče da je Antigona upravo simbol ženskog principa borbejer ne žudi za moći, nego za pravdom i istinom.

Prijevod klasika na suvremeni jezik

Svaki tekst, prema Georgu Steineru, govori iz svog dru -štvenog konteksta, podložan je društvenim i povijesnimpromjenama, no bit Sofoklova teksta u ovom je slučajuostala sačuvana. Argentinski dramatičari dosljedno slije-de izmjene činova, ne mijenjaju raspored scena i pojavlji-vanja likova, zborski dijelovi postaju promidžbene porukeu kojima se spominju ključne riječi antičkog kora kao štoje sudbina. Dijaloge i monologe također prevode na suvre-meni jezik, ali u tome najviše pretjeruju. Anti gonin govornespretna je mješavina uzvišenog i govornog stila, pritom


I 17

Veliki Dostojevski, tvorac književnoga djela s kojim prema općenito usvojenoj tvrdnji novije književne kritike započinje moderna psihoanalitička literatura i poli-fonijski roman, negdje je napisao u ime svoje generacije (podsjetimo da nju čine

i takvi velikani svjetske književnosti kao što su Tolstoj, Turgenjev i Gončarov): „Svi smomi izašli ispod Gogoljeve Kabanice.“

Time je jezgrovito utvrdio pravo mjesto koje Gogolj ima u povijesti ruske i svjetske knji-ževnosti – mjesto genijalnoga prethodnika modernoga duha umjetnosti riječi. Majstorgroteske, prikaza fantastičnih snoviđenja u sferama između jave i sna, prvi opisivač gor-kih sudbi poniženih i potlačenih u žrvnju bezdušnoga birokratskog i represivnog apara-ta što je postalo općim mjestom ruske književnosti od Dostojevskog preko Solženjicinado danas, napokon i time uvjetovanih teških neuroza i psihoza – Gogolj je kao pripovje-dač u svakome pogledu utro putove modernoj prozi. U Revizoru pak, komediji kojanesmiljeno satirizira društvo carske Rusije 19. stoljeća, univerzalnom se porukom izačudno anticipirajućom formom upisao u najuži krug klasika svjetske dramske knjiže-vnosti i kazališta.

Dnevnik jednog luđaka napisao je i objavio Gogolj godine 1835. Kao ni Shakespeare, niGogolj nije bio originalan u izboru teme, u sinkroniji ruske književnosti toga doba poz-nate su varijacije s motivom poludjeloga činovnika. Zabilježeno je da je 1829. u nekomčasopisu objavljena pripovijetka o francuskome časniku koji je umislio da je španjolskikralj, baš kao i Gogoljev (anti)junak Aksentije Ivanovič Popriščin. A i sam je Gogolj prijerečene pripovijetke bio zamislio i krenuo pisati nikad nezavršenu komediju o vlastolju-bivome činovniku koji oboli od fiksne ideje o odličju, pa kad ga nikako ne dobije siđe suma i zamisli da je „Vladimir trećega stupnja“. No te intertekstualne veze u ovome slu-čaju nisu važne, baš kao ni činjenica da Kidov posve zaboravljeni Hamlet prethodiShakespeareovu. Kratka priča o činovniku koji postupno tone u ludilo (današnja dija-gnoza bila bi shizofrenija) majstorska je kombinacija fantastične groteske, realističnogaopisa likova i situacija s neočekivanom tragičnom poentom u finalu, da bi posljednjarečenica sve vratila u grotesknu i apsurdnu anegdotu: „A znate li da alžirski beg ispodsama nosa ima kvrgu?“

Darko Gašparović

Premijere

Totalni teatar, bravuroznost izvedbe

Dnevnik jednog luđaka

Prema kratkoj priči Nikolaja Vasiljeviča GogoljaKabanica scenski kreirao Marjan Nećak.

Moving Music Theatre Bitola

Izvedba 6. kolovoza 2015. Festival Ulysses.

Premijera: 10. lipnja 2015., Bitola

Foto

: Mih

ail G

adžo

vski

Ozren Grabarić

jala? Znajući otprije njihov rad i Nećakovu glazbeno-tea-

tarsku poetiku, to me pitanje opsjedalo kad sam se vrele

kolovoške večeri zatekao u prostoru iza etnološkoga mu -

zeja na Velome Brijunu, po izgledu i prostornome raspo-

redu idealnome za komorne izvedbe.

U sredini ispod začelja nevelike zgrade s koje se spušta

stubište sjedi glumac u pomalo pohabanoj sivoj činovni-

čkoj odjeći nad hrpom spisa po kojima črčka. Onda krene

I 19

Ta je svevremena priča nadahnula svestrana skladatelja i

kazališnoga umjetnika Marjana Nećaka da stvori mono-

operu i prvi put u karijeri u suradnji s posve iznimnim iz -

ved benim virtuozom Ozrenom Grabarićem ostvari totalni

autorski teatar. On je i redatelj i kreator scenskoga pro-

stora, a izvrsna suradnika u osmišljavanju videoprojekcija

pronašao je u Marinu Lukanoviću. Što nam je, dakle,

ponudio taj trio u interakciji vlastitih stvaralačkih potenci-

18 I KAZALIŠTE 63I64_2015Veliki čelični valjak povijestiskrenuo, luđački se okreće ignječi sve pred sobom, boljemu se ne naći na putu.

Foto

: Mih

ail G

adžo

vski

Foto

: Mih

ail G

adžo

vski

Grabarićev glazbeni i izvedbenitalent nešto je što se rijetko srećena europskim pozornicama

Treba vidjeti i čuti, proživjeti, pa zaplakati sa svakim odbačenim, progonjenim, poniženim i mučenim bićemljudskim od iskona do danas i do kraja svijeta.

uvertira kojom, kao i radnjom na sceni, ravna Nećak.Njegova se glazba odlikuje prepoznatljivim ritmom i čvr-stim akordima, slobodno se kreće raznim stilovima osta-jući ipak uvijek u okviru sklopa moderne opere. Uvertirazvukovno sugerira duševne patnje jedinoga aktera teubrzo prelazi u ono što sam skladatelj naziva „simfonijomprotagonistova mentalnoga, duhovnoga i emocionalnogastanja“. Pa dodaje: „Muzika je poput vode. Kad jedrimonjome, pijemo je i branimo se od nje, omotani smo ujedinstvenu akustičku halju a da toga nismo svjesni.“I tadkrene glumac Ozren Grabarić. „Njegov glazbeni i izvedbe-ni talent nešto je što se rijetko sreće na europskim pozor-nicama“ (Nećak). I opet se potvrđuje da je tome doistatako jer Grabarić je jedinstvena scenska pojava koja možedoslovce sve. Naizgled spontanim a zapravo savršenopromišljenim kretanjem on sumanuto kruži relativnomalenim prostorom, presijeca dijagonale, tvori kaos ispre-pletenih figura, govoreći Gogoljev tekst koji je poštovangotovo u cijelosti. Evo početka, u tipično gogoljevskojmaniri.

3. listopada. Danas se dogodila neobična zgoda. Ustaosam jutros prilično kasno, a kad mi je Mavra donijela oči-šćene čizme, zapitao sam je koliko je sati.

Neobičnost zgode prenosi se na jezični plan. OzrenGrabarić govori tekst na tečnom engleskom. I eto prvedileme. Zašto uporaba engleskoga, a kasnije, u trenu shi-zofrene preobrazbe u španjolskoga kralja Fedinanda VII.,španjolskoga jezika? Ovo drugo je jasno, ali čemu engle-ski? U prvi se mah nameće pomisao da je to zbog činjeni-ce da je predstava u makedonskoj produkciji rađena zanastupe na međunarodnim festivalima, no neće biti da jeu tome puna istina. Nego su Nećak i Grabarić na začud-nost Gogoljeva književnoga postupka (namjerno rabimterminologiju ruskih formalista koji su inače pri aplikacijisvojih teorijskih načela često posezali za Gogoljem) odgo-vorili začudnom jezičnom transpozicijom. Govorni slapoviprelijevaju se u gledalište u potpunome skladu s glazbe-nim ritmom i scenskim pokretom.

Trenutak kad na ulici opazi kako predstojnikova kći izlaziiz kočije označava prvi prijelom glume koji je teško egzak-tno opisati, možda bi se mogao izraziti ovako: glumac semijenja, a opet ostaje isti. Pojavi se neki vragolast sjaj uočima, geste postanu gipkije i maznije, i to se nastavlja

kad začuje psetance Maggy kako govori sa svojom prija-teljicom Fidele. Tu se dogodi začudnost na začudnost,kad psi spomenu svoju korespondenciju, a protagonistkaže da mu je normalno da pas govori, ali ne i da piše.Pratimo kontinuitet vremena. 4. listopada. Naglasak je nagrotesknoj ljubavnoj patnji Aksentija Ivanoviča. Nju Gra -barić izražava tako da plete izvanrednu sukladnu igru cije-loga tijela i virtuozne mimike. Na licu mu se u svakoj poje-dinoj čestici zrcali cijela skala osjećaja: ljubavi, požude,veselja, straha. Pojava predstojnikove kćeri izazove u njstupor koji ne može svladati,stoga dođe do tjelesne nesi-gurnosti i blage disleksije, što je glazbeno izraženo u groz-ničavim sinkopama, a koje je pojave Grabarić prostudiraoi izveo magistralno. Upravo na toj točki sve veću važnostzadobiva i vizualna sastavnica u vidu videoprojekcija Ma -rina Lukanovića. One se vrte na jednoj kugli na prednjemuplanu pozornice, a fokusirane su na glumčevo lice s cije-lom paletom grimasa. Kad se te projekcije sagledaju odpočetka do kraja, uviđa se majstorski izvedena komple-mentarnost s glazbenom i glumišnom sastavnicom kaza-lišnoga čina. Takvim spajanjem akustičkoga, gestualno-mimičkoga i vizualnoga djelovanja na čula postignuta jeuistinu izvrsna sinestezija. Lukanović o tome lijepo kaže:„Pružila mi se mogućnost da radim s dvojicom velikihumjetnika, da istražujem svoj materijal u punoj slobodi,znajući jako dobro da će me proces odvesti do pokušaja,promašaja, ponovnih pokušaja, do zadovoljstva, odbaci-vanja, očaja, ponovnih pokušaja… i napokon me to ispu-nja mišlju da je bilo dobro čitanje dnevnika.“

No vratimo se glumcu koji je ipak uvijek, a osobito u ova-kvu tipu predstave, glavni kotač zamašnjak.

Grabarić se u središnjoj točki radnje koja prethodi kata-strofi preobražuje u groteskno, a istodobno i sažaljenjavrijedno, biće koje pati zbog neostvarive ljubavi. Na svakuopsesivnu pomisao na voljeni i žuđeni lik odmah se mazo-histički udari po prstima: „Joj, joj!... Ništa, ništa. Tišina!“ Učitanju/pjevanju psećih pisama skokovi su iz jednoga udrugo izvedeni s osjećajem za svaku i najmanju nijansu.Glumac postupno ubrzava ritam, pjevanje je rečenica icijelih govornih paragrafa sve nervoznije i grozničavije, apokreti rastrgani, kao da se hoće osloboditi tijela koje ganepodnošljivo muči. Grabarić je veliki majstor scenskogagrađenja gradacije i kulminacije, pa opet spuštanja u niže

I 21

Foto

: Mih

ail G

adžo

vski

Svi smo mi izašli ispodGogoljeve Kabanice

u daljini svjetluca zvjezdica; šuma juri s crnim drvećem iMjesecom; sinja mu se magla stere pod nogama; žicabrenči u magli; s jedne je strane more, a s druge Italija;eno se i ruske kolibe naziru. Plavi li se ono moja kuća udaljini? Sjedi li mi do prozora majka? Majčice, spasi svogjadnog sina! Pusti koju suzu na njegovu glavu! Pogledajkako ga muče! Privij na grudi svoje jadno siroče! Za njeganema mjesta na svijetu! Progone ga! – Majčice! Smiluj sesvom bolesnom djetešcetu!

Kako to predstavlja, dramski i scenski, Ozren Grabarić,naprosto se ne da riječima opisati. Treba vidjeti i čuti, pro-živjeti, pa zaplakati sa svakim odbačenim, progonjenim,poniženim i mučenim bićem ljudskim od iskona do danasi do kraja svijeta.

I 23

i stišane sfere ekspresije, i tako neprestance do kraja. Utome, dakako, savršeno slijedi Nećakovu glazbenu i pro-stornu zamisao, a Lukanovićeve pak projekcije izlaze izjednoga i drugoga, pak se time postiže jedinstven ritam.Izravna inicijacija u ludilo jest spoznaja iz pisama da će senjegova Sophie udati za nekoga generala ili kamerjunke-ra. U dnevničkome zapisu od 3. prosinca posve jasno seiskazuje anamneza teške psihičke disfunkcije. U Poprišči -novoj se duši spaja već ranije uočena presudna važnosttitula u svekoliku društvenome životu i tiha težnja da samsebe uvjeri kako on nije ono što jest, već odličnik, plemić,grof ili general.

Možda ni sam ne znam tko sam. Ta koliko ima primjera upovijesti: kakav običan čovjek, ne samo da nije plemićnego, naprosto, kakav pučanin ili čak seljak – a najed-nom se pokaže da je velikaš ili barun, ili kako se većzove… Rad bih znati kakav sam ja titularni savjetnik?Zašto baš titularni savjetnik?

5. prosinca. Danas sam cijelo jutro čitao novine. Čudni sedogađaji zbivaju u Španjolskoj.

Tu je ključna točka prijeloma prema konačnoj katastrofi.U Popriščinovoj glavi redaju se u početku još uvijek razlo-žna i donekle logična promišljanja o političkoj situaciji uŠpanjolskoj poslije ispražnjena prijestolja (uzgred, Gogoljse tu poslužio povijesnom činjenicom jer je doista godine1833. umro španjolski kralj Ferdinand VII. te se vodilaborba oko konstitucije). Grabarić rabi svoju do perfekcijerazvijenu tehniku trostruka kodiranja poruke, istodobnoje, naime, šalje sebi, liku koji tumači i publici. Par danakasnije razmatra naš (anti)junak, već u stanju opsjednu-tosti no još uvijek sabrano, političke prilike u Europi, da biopet završio u postelji i razmišljao o Španjolskoj. Ondaodjednom, skok, koji Grabarić bravurozno izvede posko-čivši doslovce pred gledatelje. „Španjolska ima kralja.Našao se. Taj kralj sam ja. “Ta se munjevita spoznaja rodiu Popriščinovoj glavi godine 2000., dne 43. travnja. Do -godio se, svim prethodnim znacima najavljen, rascjep svi-jesti. Shizofrenija.

Pojednostavljeno rečeno, shizofrenija znači biti u stanju sove i one strane uma. U bolesnikovu umu prepleću se,sudaraju, bore dva svijeta, onaj percipiran našim osjetili-ma i onaj stvoren iz sfere mozga koji upravlja maštom. Ne

kaže se stoga bez razloga da je granica između genijalno-sti i ludila vrlo tanka. U slučaju Gogoljeva (anti)junaka neradi, se, dakako, ni o kakvu genijalcu, ali je proces rela-tivno brza potpuna potonuća u svijet bolesne mašteposve prezentan. On se i dalje kreće u stvarnome svijetu,komunicira s poznatim mu osobama iz njega, ali i iz svo-jega svijeta u komu je on španjolski kralj. Otud je i logičnoda u predstavi govori španjolski. Znanost je dokazala da utakvim posebnim stanjima (ne mora biti shizofrenija, negoi običan poremećaj svijesti) osoba može zadobiti dar go -vo renja jezika. I u takvu stanju o-bez-umljenosti Popriščinizrekne neke duboke istine o pokvarenim ljudima u nao-pako okrenutu društvu, primjerice o častoljublju i pohlepiza novcem – „Majku, oca, Boga bi za novac prodali, často-ljupci, izdajice!“ Shizofrenija, među ostalim, uzrokuje dje-lomičan ili potpun gubitak svijesti o vremenu. Grabarićgrozničavo ispijeva nadnevke: „Nikojeg datuma. Dan jebio bez datuma / Datuma se ne sjećam. Ni mjeseca nijebilo / Dne 1. / Madrid. Trideseti veljače / Siječanj iste go -dine koji je nastupio nakon veljače / Dne 23.“Pojačava seritam, dinamika i agogika u svakome od triju segmenatacjeline. Glumac se lomi, trza, upućuje nam sluđen, bolanpogled. Strpan u ludnicu, za koju umišlja da je španjolskikraljevski dvor, podvrgnut je strašnim metodama ono -dobne psihijatrije koje se doista mogu usporediti s inkvi-zicijskim mučenjem. Ingeniozna je zamjena Doktora zaVe likoga inkvizitora. I onda, dođe posvemašnji rasap, na -značen nadnevkom „D 34 ne Mc gdenio ljače 349.“ Onošto slijedi jest jedno od najpotresnijih mjesta u cijelojsvjetskoj literaturi o sudbini čovjeka u represivnim drža-vnim sustavima svih epoha i civilizacija. Rijetko je gdjeostvaren takav skok iz groteskne komedije u najdubljutragediju. I kao takvo nužno ga je navesti u cijelosti.

Ne, ne mogu više ovo trpjeti. Bože, što rade od mene! Lije -vaju mi hladnu vodu na glavu! Ne čuju me, ne vide me, neslušaju me. Što sam im skrivio? Zašto me muče? Što hoćeod mene siromaha? Što bih im ja mogao dati? Ja ništanemam. Ja nisam kadar, ne mogu podnijeti sve te muke,glava mi gori i sve mi se vrti pred očima. Spasite me!Povedite me! Sa sobom! Dajte mi trojku konja brzu kaovihor! Sjedaj, kočijašu moj, zvonim praporče moj, propni-te se, konji, i nosite me s ovoga svijeta! Dalje, dalje, da nevidim više ništa, ništa! Eno se nebo kovitla preda mnom,


Foto

: Mih

ail G

adžo

vski


Kolovoz u okrugu Osage Tracyja Lettsa jedan je od onih dramskih tek-stova koji vape za uprizorenjem u dramskom kazalištu jer je po svojojdramaturškoj impostaciji zahtjevan, nudi obilje psihološki složenih li -

kova, zahtijeva izvrsne glumce i traži profiliranu publiku koja neće očekivatijednoipolsatnu dokolicu, nego će strpljivo pratiti tijek predstave i nestrpljivoočekivati rasplet prikazanih dramskih situacija, a pritom će htjeti gledatiglumce i moći će se uživjeti u radnju. Ukratko, Kolovoz je predstava koju valjapogledati radi izvrsnih glumaca i kompleksnog dramskog teksta koji se teme-lji na premještanju dramaturških silnica s ovog na onaj odnos među likovima,nudeći glumcima obilje prostora za iskazivanje vlastitog umijeća, ne branećiim ni pokoji humorni ni groteskni a ni tragičan trenutak.

Tracy Letts rođen je 1965. godine u Oklahomi i usporedno se bavi i gluma-čkim i dramatičarskim poslom. Glumačku je karijeru započeo vjerojatno podutjecajem svog oca koji se glumom bavio u lokalnom kazalištu. Kao glumacLetts nastupa u kazalištu pa je u Albeejevoj drami Tko se boji Virginije Woolf?(Steppenwolf Theatre Company) 2010. dobio nagradu Tony za ulogu Geor -gea, a za glumački životopis važne su i njegove manje uloge u televizijskimserijama (Seinfeld, Sutkinja Amy, Domovina). Međutim, usporedno s gluma-čkim poslom, Letts je pisao i dramske tekstove, od kojih je Kolovoz u okruguOsage osvojio Pulitzerovu nagradu i pet nagrada Tony. Drama je izvedena uSteppenwolf Theatre Companyju i na Broadwayu 2007. godine, s gotovo jed-nakom podjelom, u kojoj je i dramatičarev otac igrao Beverlyja Westona.Kolovozu su prethodile i neke druge Lettsove drame kao što su crnohumorniUbojiti Joe (1991.), Kukac (1996.), Čovjek iz Nebraske (2003.), a poslije joši Superiorne krafne (2008.). Da je riječ o propulzivnom dramatičaru koji svo-jim radom uspijeva zaintrigirati i kazalište i film, govore i tri filmska scenarija

Lucija Ljubić

Premijere

Prostor za glumuomeđen zavjesama

Tracy Letts

Kolovoz u okrugu Osage

Gradsko dramsko kazalište Gavella

Redateljica: Slađana Kilibarda

Premijera: 27. veljače 2015.

Foto

: Jas

enko

Ras

ol

Bojana Gregorić Vejzović, Anja Šovagović Despot

za razotkrivanje različitih obiteljskih anomalija i/ili perver-zija poput kljukanja tabletama i alkoholom, što čini materfamilias, preko razrušenih odnosa njezinih kćeri s muževi-ma i zaručnicima, sve do incesta i pedofilije, plus još te škabolest, rak usta, od koje pati Vivien i unatoč tome pali ciga-retu za cigaretom, furizono galameći i grlato vrišteći zbognesreće, i svoje i svojih kćeri i cijele obitelji. Vivien nijeMajka Hrabrost, ona je crvotočna spodoba uništena svo-jim pogrešnim potezima i pogrešnim potezima svojih čla-nova obitelji, neka suvremena Meduza čija je nesreća oda-vno započela, a drama prati što je bilo poslije, iako su liko-vi, u većoj ili manjoj mjeri, mrtvi – ili fizički ili metaforički.

Režija predstave povjerena je Slađani Kilibardi (1968.),nekad srednjoškolskoj profesorici biologije i dramskoj pe -dagoginji, potom beogradskoj studentici režije, a sadakazališnoj redateljici mahom u produkcijama kazališnihkuća u Zrenjaninu, Kragujevcu i Zenici. U Hrvatskoj je dosada režirala suvremenu srpsku crnu komediju Savršenisuperheroj Ive Modli u Satiričkom kazalištu Kerempuh2006., predstavu koja je bila posve u službi dramskogteksta, bez znatnijih redateljskih intervencija. S. Kilibardaslično je postupila i u režiji ove predstave, odlučivši se zamjestimična kraćenja dramskog teksta i oslonivši se po -sve na glumački ansambl, zapravo na njegov ženski dio,po čemu se predstava i ističe. Iako bi još neka kraćenjamožda pridonijela kompaktnosti predstave, njezino podu-že trajanje ne stvara dojam praznog hoda i ne izaziva do -sadu. Osim toga, iznimno je kvalitetan prijevod TomislavaKuzmanovića, načinjen u maniri ponajboljih konverzacij-skih komada u kojima se slijevaju bujice riječi u replika-ma, a ne djeluju zamorno i nerazumljivo. Čini se da je naj-problematičniji i najsporiji početak predstave i prvi prizoriu kojima se pojavljuje rezignirani Beverly Weston, u nedi-namičnoj interpretaciji Zorana Gogića kojemu u kratkomprisustvu na sceni nije uspjelo do kraja objasniti gorčinu imotivirati samoubojstvo, kao da je obrazloženje Beverly -jeva tragičnog kraja zapravo povod razlaganju obiteljskihodnosa.

Nasuprot tome, čim se obitelj počne okupljati, postajejasno da je riječ o dramskom tekstu i predstavi koja ćepružiti obilje prigoda glumicama, dok će glumcima ostavi-ti skučeniji prostor izraza, sveden na kraće replike i zna-tno bogatiju mimiku. Takav je okvir ponajbolje iskoristio

Janko Rakoš kao Barbarin suprug Bill Fordham, glumackoji, nažalost, rjeđe ima prigode nastupati u psihološkifundiranim dramskim tekstovima, a izvrsno se u njimasnalazi uspijevajući odabrati odgovarajući registar takoda istovremeno bude i suzdržan i bogat izrazom. DarkoMi las kao suprug Mattie Fae više je položio na svoje glu-mačko iskustvo u već odigranim ulogama, no kao izrazitodramski glumac solidno je iskazao pobunu protiv vlastitesupruge i njezina omalovažavanja sina, za kojega se doz-naje da je rođen u izvanbračnom odnosu sa šogorom Be -verlyjem. Ranko Zidarić više se puta kretao na rubu paro-dije izazivajući smijeh tumačenjem neozbiljnih, površnih inepouzdanih ljubavnika, a u ovoj predstavi on je neštosuzdržaniji Steve, zaručnik najmlađe sestre Karen. Hrvoje

I 27

koje je napisao prema svojim dramskim tekstovima (Ku -kac, Ubojiti Joe i Kolovoz u okrugu Osage). Potonji je ko -mad razmjerno nedavno doživio svoju filmsku adaptaciju ufilmu Johna Wellsa iz 2013. godine s Meryl Streep i Juli jomRoberts u glavnim ulogama. Iznimne glumačke iz ved bedviju glumica svakako su bile izazov i za Gavellin an sambl,pa se premijera iščekivala s nestrpljenjem, a nije manjka-lo ni usporedbi s filmom, iako za ovu prigodu one nisu usredištu interesa. Dovoljno je reći da je film intrigirao svo-jim osebujnim ozračjem, ali i navedenim glumicama.

Stoga nas ne čudi da je uoči zagrebačke kazališne premi-jere objavljivano više novinskih najava u kojima se spo-minjao film ili se glumice ispitivalo o njihovu stavu premapovjerenoj ulozi, a one su iskazivale svoju fascinaciju glu-mom američkih filmskih kolegica, no u ovoj je predstaviipak prevladao dramski tekst koji se poetički smjestio narazmeđu dramskog naboja kakav su stvarali EugeneO'Neill i Tennessee Williams. Taj potencijal zacijelo jeuzro kom toga što su kritičari proglasili Kolovoz najuzbud -ljivijom novom dramom koju je Broadway vidio posljednjihgodina i koja ulazi u niz velikih američkih obiteljskih dra -ma. Sklon drastičnom prikazu međuljudskih odnosa, ali ireispisivanju kao što je to učinio nakon Kolovoza s Čehov-ljevim Trima sestrama na premijeri u oregonskom Portlan -du (2009.), čini se da je Letts učvrstio teme i ideje koje gau dramatičarskom radu zaokupljaju, a one se nalaze unu-tar zidova šire obitelji i svih njezinih članova, iako se moženaslutiti da su muškarci pokretači radnje i čim to učine,brzo nestaju sa scene, ili svoje poteze čine iza scene, aženskim likova prepuštena je drama tkanja međusobnihodnosa. Pri tome je sva dramatičareva pozornost usmje-rena na psihologiju likova i njihovu intimnu (ne)sreću, apro fesionalni život uzgredno se spominje i nije presudanza odnose. Tako se Kolovoz smješta u čistu dramu obi-teljskih odnosa.

U dramaturškom središtu nalazi se lik Vivien Weston, maj -ke triju sestara, Barbare, Karen i Ivy. Ona je i sestra MattieFae, supruga Beverlyja Westona, baka Jean Fordham iMalog Charlesa Aikena te punica Barbarinu suprugu Billu,šogorica Charlesu Aikenu i poslodavka Indijanki Johnni.Be verly Weston samo je pokretač susreta – on je, naime,nestao, a poslije se pokazalo da je počinio i samoubojstvopa se obitelj sastaje nakon tragedije, što je prava prigoda


Klobučar kao Mali Charles zastao je u okvirima poneštousporenog mladića koji ne pronalazi put ni prema komepa ne dobiva ni očekivanu sućut ni potporu, osim od(polusestre) Ivy s kojom vrluda na rubu incesta. ĐorđeKukuljica kao šerif bio je dobar momak iz susjedstva koji,jednako kao i Westonovi, podnosi vlastitu tragediju.

Središnja ženska uloga Vivien povjerena je Anji Šovagović-Despot koja je nakon više vremena dobila posve odgova-rajući ženski lik, a zahvaljujući zacijelo i toleranciji redate-ljice, preradila ga je i prekrojila po svojoj mjeri, stvorivšiogorčenu, bijesnu, furioznu i, kako to obično biva, nada-sve tužnu i osamljenu ženu. Najveći dio predstave glumi-ca provodi u povišenom, često histeričnom raspoloženju,koprcajući se u svom jadu i neriješenim obiteljskim odno-

Antonija Stanišić Šperanda, Anja Šovagović Despot

Foto

: Jas

enko

Ras

ol

jest. Očajnička želja za uklapanjem u građanske konvenci-je uspješnog braka i obitelji upravo u suigri Nele Kocsis iRanka Zidarića doživljava svoj ironični odraz, a čini se daje svima osim Karen jasno da je riječ o još jednom proma-šenom odnosu u kojemu će ona nužno patiti. To se i dogo-di kad Stevea zaokupi Barbarina i Billo va kći tinejdžerkaJean, pa se u predstavu uvlači i slutnja o pedofiliji. AnjaĐurinović kao Jean svoju je ulogu gradila na mladenačkojprpošnosti i lakomislenosti koja nema skru pula ni premadrogama, ni prema seksu sa starijim mu škar cima. U neštoprigušenijim registrima neudane kćeri Ivy nastupila jeAntonija Stanišić Šperanda, pronalazeći uporište u naokomirnom ignoriranju majčinih uputa za dobar život i zatom-ljenoj tuzi osamljenosti koju načas mijenja Mali Charlie, alini ta ljubavna veza nema budućnosti.

Budući da je sva pozornost u predstavi usmjerena na glu-mačke kreacije, kao da su dvije važne sastavnice podba-cile u izražajnosti i mogućnostima dosega – kostimografi-ja i scenografija. Kostimi Marite Ćopo kreću se područjemneupadljivih krojeva, boja i stilova. Koloristički je nešto iz -ražajniji kostim Mattie Fae (što se može tumačiti i demon-striranjem ravnodušnosti prema smrti bivšeg ljubavnika),dok je Anja Šovagović Despot vlastitom glumom oživjelaneuglednu kućnu haljinu koja ne odaje ni materijalni sta-tus niti socijalni sloj, kao da autorski tim predstave ni ko -stimima nije želio ometati individualne glumačke senzibili-tete, radije se odlučujući za konvencionalna rješenja. Sce -nografija Valentine Crnković raskošnija je, no ne toliko dabi ilustrirala viši srednji građanski sloj, nego više kao da ježeljela sugerirati kako je riječ o interijeru koji je zaglavio narazmeđu sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme zasniva-nja te velike i nesretne američke obitelji. Jedno stavan, po -malo i priprost namještaj kao da je na brzu ruku prikupljeniz skladišta jeftinijih trgovina, tepisi su pohabani, a pone-što od prohujalog i ispranog sjaja možda pružaju dugačke,nabrane bež zavjese od markizeta, koje se prostiru odvrha do dna pozornice, zaklanjajući svojim naborima po -gled izvana ali i pogled prema van. Prostran stambeni pro-stor sa stubištem i gornjom eta žom kao da je, zahvaljujućizavjesama što nehajno vise i gotovo se nikad ne razmiču,postao klopka za sve nesretne članove obitelji i njihovenerazriješene odnose koji se habaju poput dotrajalih tka-nina i izglodanog drveta u stanu.

Na zatvaranju posljednjih Gavellinih večeri ove jeseniizvan konkurencije je prikazano uprizorenje istog dram-skog teksta u produkciji beogradskog Ateljea 212 i režijiLjiljane Todorović koja je nešto agilnije i snažnije od Sla -đane Kilibarde obuzdala velik glumački ansambl pa suglumačke kreacije više bile u službi dramskog teksta negou zagrebačkoj predstavi. Međutim, Anja Šovagović Despotna istim je Gavellinim večerima primila nagradu za najbo-lju žensku ulogu u zagrebačkoj predstavi, što je dovoljanznak da katkad nije loše dopustiti iskusnim i vrsnim glu-micama i glumcima – kakvih u DK Gavella ne manjka –da se prepuste vlastitom umjetničkom senzibilitetu, pose-bice kad imaju pred sobom dramski tekst koji nudi obiljeprigoda za glumačku (su)igru koja posve sigurno ne osta-je bez odjeka u gledalištu. Na kraju krajeva, to i jest jedanod razloga osnutka Zagrebačkog dramskog kazališta.

Anja Šovagović Despot dobila je također i Nagradu hrvat-skog glumišta za glavnu žensku ulogu u toj predstavi za2015 godinu (napomena uredništva Kazališta).

I 29

sima, ponajviše prema kćerima. Zapuštena izgleda, s vje-čno utaknutom cigaretom između usnica, raščupane ko -se, odjevena u neuredno omotan kućni ogrtač i nabada-jući u labavim natikačama, najveću je pozornost posveti-la gestikulaciji i scenskom pokretu, vrludajući supijanoscenom i mašući rukama. Ali bila je uvjerljiva, i razgovije-tno je obrazložila svoje ponašanje u posljednjim prizori-ma, tugujući za kvalitetnijim odnosom sa svojim kćerima ipronalazeći slabašnu utjehu u njegovateljici Johnni. Nju jetumačila Lukrecija Tudor, a njezinu glumu možda je naj-točnije sažeti atributom nenametljivosti, iako bi civilizacij-ska konfrontacija dviju različitih kultura – bučne došlja-čke američke i tihe autohtone indijanske – u nekoj drugojkazališnoj sredini pronašla i svoj postkolonijalni redatelj-ski otisak. Ovdje je ostala na čaši vode koju će razjarenoji potom obeshrabrenoj Vivien ponuditi samo strankinja.

Druge značajne ženske uloge pripale su trima snažnim Ga -vellinim glumicama, Bojani Gregorić Vejzović kao Bar bari,Jeleni Miholjević kao Mattie i Neli Kocsis kao Karen.Pritom se B. Gregorić Vejzović ponajbolje snašla u svojojinterpretaciji, a do izražaja je došao njezin sad već jasno

oblikovan profil dramske glumice koja stabilno i suverenotumači zrele žene, napustivši mladenačku bojažljivost iukočenost, a prepustivši se kompaktnijem, samouvjereni-jem i strastvenijem scenskom izrazu. Iako dramskim tek-stom nije predviđeno da Barbara „pukne“ poput svoje maj -ke, glumica daje jasne naznake da je i taj lik blizu živčanogsloma, ali i da je obiteljsko okupljanje razdvaja od muža iubrzano je pretvara u majčinu kopiju, što je još jedan raz-log za njezinu zabrinutost. Vještinu i lakoću u tumačenjujakih ženskih likova iskazala je Jelena Miho ljević koja jebez velikog napora, a sa znatnom mjerom uvjerljivosti,oblikovala raspolućenu Mattie – suprugu koja prigovara ipreljubnicu koja priznaje prijevaru. Uspje la je cijelo vrijemeodržati tenziju između tih dvaju dijelova sebe, jasno jenaznačujući mimikom i gestikulacijom. Ako nije već otrca-no reći da su svi ženski, a i muški likovi, u ovoj drami u traj-noj a ipak izgubljenoj utrci za ljubavlju, lik srednje sestreKaren možda je najbolja metafora ta kvih nastojanja. Onanije u braku pa ni ne može doživjeti bračni brodolom, ali uobitelj dovodi zaručnika prikazujući ga majci, teti i sestra-ma mnogo boljim i kvalitetnijim partnerom nego što on


Antonija Stanišić Šperanda, Jelena Miholjević, Janko Rakoš, Bojana Gregorić Vejzović Ranko Zidarić, Janko Rakoš

Foto

: Jas

enko

Ras

ol

Foto

: Jas

enko

Ras

ol


Predstava 260 dana nastala je po istoimenom autobiografskom romanu MarijanaGubine koji, kao desetogodišnji dječak sa svojom obitelji u Novom Dalju 1991.godine, doživljava najstrašnije prizore rata i zatočeništva svoje obitelji. Predstava

počinje gotovo idiličnom večerom sa susjedima, prizor koji na simboličkoj ravni govorio suživotu Hrvata i Srba, međuljudskim, međususjedskim odnosima prije Domovinskograta. Bogato slavonsko selo, bogata trpeza, obilje smijeha i prijateljskih doskočica naračun prijatelja antipod je onoga što će se dogoditi kasnije, a to je rat koji je doneda-vno „bliske komšije“ stavio na dvije zaraćene strane. Šesteročlana obitelj (otac, majka,Marijan i tri sestre – u dramatizaciji jedna ženska uloga) prolazi kroz niz strašnih, apo-kaliptičnih događaja koji ekvilibriraju između života i smrti. Obitelj prisilno odlazi iz vla-stite kuće u zatočeništvo gdje ih izgladnjuju, muče i ponižavaju paravojne četničke po -strojbe, odmetnuti slavonski Srbi i pripadnici JNA. Prizori uperenih pušaka koje su ledi-le krv u žilama, fekalije čiji smrad su morali udisati stisnuti u jednoj sobi bez prozora,gladni i žedni čekajući da ih neka „davno obrijana spodoba“ udara, tuče i maltretira,sve to su podnosili pomažući jedni drugima da prežive, da izdrže, da sačuvaju svakogčlana obitelji. Nakon nekoliko tjedana muka, četnici obitelj vraćaju u njihovu kuću za -branjujući im da išta taknu od vlastite hrane, a oca ostavljaju da odrađuje najtežeposlove po rovovima kako bi spasio obitelj. Majka i djeca dolaze u devastiranu kuću, adesetogodišnji Marijan preuzima ulogu oca, obavlja poslove koje ga je tata naučio,a uslobodno vrijeme sjedi na grani drveta u dvorištu i čeka oca. U nekom trenutku i onodlazi u srpske obitelji radeći najteže poslove koji graniče s ljudskom izdržljivošću odra-sle osobe, a kamoli malodobnog dječaka samo da bi spasio živote svojih bližnjih.

„Bile su to odvratne provokacije ljudi koji su godinama jeli za našim stolom, koji su uži-vali u uslugama moga tate, a danas odnose komad po komad naših stvari. Televizor,video, ribolovni pribor, prase…“Zorislav Štark, Ivan Ćaćić

Željka Turčinović

Premijere

Usud rata koji proganja ljudsko postojanje

Marijan Gubina: 260 dana

HNK u Osijeku

Redatelj: Dražen Ferenčina

Praizvedba: 7. studenoga 2014.

Foto

: Ivi

ca G

lava

š i K

ristij

an C

imer

, PRO

Art

Anđela Ramljak, Sreten Mokrović

U jednom kobnom trenutku u Boboti nailaze na neprija-teljsku stražu koja ih detektira kao Hrvate i spremna ih jeustrijeliti. Tada Majka prkosno izgovara rečenicu: „Dove -dite mi Acu!“, a na pitanje zašto, ona omamljeno prozbo-ri: „To mi je sin“. U toj eliptičnoj sceni sve je rečeno. Maj -ka, koja ima neku svoju drugu prošlost, sada je „prostire“da bi spasila novu obitelj.

Cijeli autorski tim na čelu s Draženom Ferenčinom, koje-mu je ovo jedna od najboljih režija po mišljenju autoriceovih redaka, stvorila je katarzičnu predstavu visokih stan-darda koja publiku ostavlja bez daha. Svjetlo Denija Šes -nića čudesno doprinosi mučnoj atmosferi predstave (po -sebno upečatljiv je prizor bijega kroz šumu osjenčan svjet-losnim efektima koji sugeriraju strah, opasnost, stravu),već spomenuti scenski pokret Alena Čelića oblikuje glu-mačka tijela u scenama kao pokretne instalacije mučenjai boli, a scenografija Denija i Martina Šesnića smišljena jekroz par jednostavnih kubusa koji su multifunkcionalni isimbolični u isto vrijeme kao ormari, kovčezi, stolovi uvi-jek spremni da se preobraze u funkciju koju prizor zahtje-va. Kostimi Saše Došen Lešnjaković prate kôd predstavenenametljivo i samozatajno, ali u isto vrijeme podcrtava-jući kostimom situaciju lika u predstavi. Važan dobitak zapredstavu je smještanje prostora igre na pozornicu, nakojoj redatelj postiže intimistički pogled na priču i prota-goniste, a toj koncepciji doprinose i video projekcije spa-ljenog osječkog HNK za čije oblikovanje je zaslužan Mar -tino Šesnić.

Dojmljiv je kraj predstave (nema ga u knjizi) u kojoj likoviu monološkoj formi jedan po jedan govore o svojim život-nim putovima i situacijama nakon rata, koje su posljedicei borbe prošli da bi mogli živjeti u miru. Potresno, dirljivo,katarzično.

Nakon Unterstada još jedna predstava na daskama osje-čkog HNK koja iznimno uspješno tematizira temu rata,uzroka i posljedica po ljude koji su bili svjedoci ratne kata-klizme nevažno kada i gdje.

„Rat – poguba ljucke naravi“ rekao bi Marin Držić.

33

Rečenica koja govori sve o dojučerašnjim dobrim susjedi-ma koji su ih sada tretirali kao zadnji ološ, kao nekuodvratnu zarazu. Mnogi prizori maltretiranja, ponižavanjai mučenja mogu biti primjerom najbrutalnijih verističkihopisa koje teorija književnosti definira kao stilski pravacnaturalizma. Posebno bolan do suza je prizor silovanjanajstarije sestre Nene pred očima obitelji koji zahvaljujućiredateljskom umijeću (Dražen Ferenčina) i stiliziranomscenskom pokretu (Alan Čelić) postaje moderan scenskiznak, mučan, ali depatetiziran do krajnjih granica. Nenaleži na leđima, pod haljinu joj podvučena puška koja ve -hementnim pokretima vojnika simulira silovanje, a okonje majka, brat i sestre na čijim licima su mukle grimaseočaja i bespomoćnosti, a sve to praćeno potresnim glaz-benim rekvijemom autora glazbe, Mate Matišića.

„Bijeg od gladi i straha bio je jedino moguć u snu. A u snuponekad lijepo, sito, a ponekad kao i u stvarnosti“ riječi suMarijana Gubine, lika i stvarne osobe koji sjajno interpre-tira glumac Aljoša Čepl, dodajući dramskom liku sitnu go -vornu manu (nemogućnost izgovora glasa „r“) kao jošjedan stvarnosni kod u toj tragičnoj i katarzičnoj priči usu -da koji proganja ljudsko postojanje.

Cijeli, izvrsni glumački ansambl (Vjekoslav Janković, Tatja -na Bertok Zupković, Matea Grabić, Ivan Ćaćić i ZorislavŠtark) istovremeno i ravnopravno funcionira kao kolektiv,ali i kao pojedinačna kreacija što doprinosi kvaliteti i vje-rodostojnosti ove potresne predstave. Nominacije za glu -mu Aljoši Čeplu i Mateji Grabić na Nagradi hrvatskog glu-mišta, 2015 dokazuju izuzetnu glumačku vrijednost ovepredstave.

Proza Marija Gubine 260 dana ispovjedni je tekst u kojemružna sjećanja, strah, manipulacija, agresivnost uzrokomsu potrebe da se ti događaji stave na papir i tako izbaceiz ranjene nutrine, ali i poslanje da se ratne traume verba -liziraju i oproste. Sam tekst nema čvrstu narativnu struk -turu, dramske situacije tek treba stvoriti pa je tim višeuspješna dramatizacija Ane Prolić važna i neprocjenjivapolazna točka predstave, o kojoj u razgovoru koji slijedi sMarijem Kovačem, govori sama autorica dramatizacije.

Posebno ekspresivna scena u predstavi je ona kada obi-telj bježi po noći u Osijek kako bi spasila oca koji se tevečeri došao oprostiti od njih znajući da će ga sutra ubiti.


Bijeg od gladi i straha bio je jedinomoguć u snu. A u snu ponekad lijepo,sito, a ponekad kao i u stvarnosti

Bile su to odvratne provokacije ljudikoji su godinama jeli za našim stolom, koji su uživali u uslugamamoga tate, a danas odnose komadpo komad naših stvari. Televizor,video, ribolovni pribor, prase…

Foto

: Ivi

ca G

lava

š i K

ristij

an C

imer

, PRO

Art

Tatjana Bertok Zupković, Aljoša Čepl, Vjekoslav Janković Ivan Ćaćić, Tatjana Bertok Zupković, Vjekosav Janković

Tatjana Bertok Zupković, Matea Grabić

Vjekoslav Janković

desno ili lijevo? Da li je nastala kao polemički odgovornekoj drugoj predstavi? Stalna potreba da se jednoz-načno svede i etiketira.

Isto sam, tako, iznenađena da su mnogi pozitivno ili ne -gativno ocijenili predstavu bez da su je vidjeli, samo zbogtoga što su je smjetili na neko mjesto, uz nekakvu grupuljudi, kontra nečemu ili za nešto. Mislim da je to, još uvi-jek, najveći problem. Nemogućnost da se kazališni pro-jekt o Domovinskom ratu promatra van svakodnevnogturboleno promjenjivog političko – društevnog konteksta.Pri tome – dakako ne mislim da ta tema može, niti trebabiti apolitična (jer smatram da nema takvog kazališta).Mislim na to da prestane biti sredstvo “prizemnih” poli-tičkih manipulacija. Prečesto smo svjedoci žestokih ras -pravi suprotstavljenih strana koje su samoj sebi svrha,koja je tema – zapravo postaje nebito. Ona je samo poli -gon za demonstracije nekih sasvim drugih stvari.

Prečesto se zaboravlja kako je sama tema tretirana – nemislim samo sadržajno, već i izvedbeno.

Kada si pročitala roman 260 dana jesi li u njemu vidje-la potencijal za dramatizaciju? Osobno sam pročitaoroman i, usprkos potresnoj istinitoj priči, smatram gazanatski sirovim djelom iz kojeg je ipak, trudom tebe iautorskog tima, nastala sjajna predstava.

Prvi sam ga put čitala imajući u vidu njegovo postavljanjena scenu, tako da sam ga odmah gledala kroz “dra-maturšku” optiku. I to ne samo kroz nju, već i kroz neke

postavljene produkcijske uvjete (broj glumaca, i dr.). Pričaje, nediskutabilno snažna i potresna ali nije ispričana smišlju da komunicira preko scene. Dakle, materijal je biopun drame, ali nije bio ispričan na dramski način. Nematoga što se ne može dramatizirati, adaptirati. Uvijek pos-toje elementi na kojim se može graditi, od kojih se možekretuti. Pitanje je samo koliku dekonstrukciju, a onda kon-strukciju to zahtjeva. Zbog toga, ali čak više zbog nekihdrugih elemenata (otvaranje vlastitih “ratnih priča; čin-jenica da je autor kao i dio njegove obitelji prisutan – štoje u meni odmah pokrenulo svojevrsnu autocenzuru iodnos političke korektnosti, prije spomenuti način treti-ranja teme iz domovinskog rata ) činilo da je najlakše zah-valiti se na ponuđenom poslu. Nisam vidjela sebe niti u tojtemi, niti u tom senzibilitetu. No, na sreću, nakon nekolikorazgovora s redateljem, a onda kasnije i nakon susreta terazgovora sa autorom romana, ušla sam u taj izazov. Izrazgovora s Marijanom bilo je jasno da je priča puno veća,šira i dublja od one ispričane u svjedočanstvu te da je onspreman da i dio toga postane materijal za tekst pred-stave. Upravo u tom neispričanom, ležalo je ono što meprivuklo i uvuklo u projekt. I onda smo počeli raditi. Dije -lovi teksta (recimo – kraj – koje čine ispovjedni mo nolozilikova) nastajali su paralelno uz proces. Kroz njega su seotvarale (i s redateljskog i s dramaturškog stajališta) nekenove mogućnosti, novi smjerovi, a time se i pokazaivale“slabe” točke teksta – nejasnoće, nedorečenosti ili “pre-rečenosti”. Za mene – kao pisaca i/li dramaturga – nemavećeg dara kada možeš biti prisutan i djelatan u procesu.Ništa tako ne “istestira” tekst kao scena. Tu sam vrlo zah-valna redatelju koji je imao povjerenja i “pristao” na nekaotvorena mjesta.

Koji su veći dramaturški zahvati tijekom dramatiza-cije, postoji li u predstavi nešto čega nema u knjizi iobrnuto?

Zahvati su bili brojni. Trebalo je čitavu priča ispričati na -novo, imajući u vidu drugi medij, druge kanale komu-nikacije, druge načine tvorbe značenja. Isto tako, imajućiu vidu već spomenute produkcijske “zadatosti”. I imajućiu vidu da ipak moramo ostati dosljedni romanu i priči.

Bilo je potrebno stvoriti dramsku strukturu koju romannije posjedovao, što je značilo i promjenu slijeda nekih

I 35

Domovinski rat je rijetko zastupljen kao tema na do -maćim daskama. Nisam siguran je li razlog is po liti -ziranost i duboka podijeljenost Hrvata po crveno-

-crnoj liniji ili strah kazalištaraca da se uhvate tako oz -biljne teme zbog relativne vremenske blizine svježih ratnihtrauma. Predstava HNK Osijek 260 dana dodatno intri girazato što je napravljena po motivima istoimenih autobio -grafskih zapisa Marijana Gubine koji je, zajedno sa svo -jom obitelji, proveo u naslovu navedeni broj dana u za rob -ljeništvu srpskih paravojnih snaga. Njegov roman vrlo jeuspješno dramatizirala Ana Prolić što je znala prepoznatii struka koja je i predstavu i Anu obasula na gra dama navećini prestižnih domaćih kazališnih festivala kao i na go -dišnjoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta.

Za početak, Ana, čestitke na zasluženim na gra -dama.

Zahvaljujem. Što god mnogi mislili (i/li govorili) o nomi -na cijama, nagradama i priznanjima, kako publike, tako istru ke, mislim da svima, pa tako i meni, znači primiti ih.Drugo je pitanje koliko i što kome znači. Meni znače odgo -vornost. I poticaj. I svojevrsnu potvrdu ne samo za onoučinjeno, već i za način na koji je činjeno. (No to je temaza neke druge razgovore).

Predstava 260 dana dobila je puno nominacija i nagrada.Mislim da je tome tako, prvenstveno zbog sinergije nje -zinih elemenata ali i sinergije glumačke, autorske i teh -ničke ekipe.

Koji je, po tebi, razlog što domaći dramatičari izbjega-vaju temu Domovinskog rata?

Ne čini mi se da je izbjegavaju. Nemam uvid u sve tek-stove nastale na tu temu tako da ne mogu donositi kate-goričke zaključke, ali znam da je dosta njih na ovaj ili onajnačin tematiziralo Domovinski rat. Ne u smislu da je tema“Domovinski rat”, već odnosi, životi, situacije u kojima seon reflektira, na koje utječe, koje je okrznuo ili nepovrat-no promijenio. Branitelji nakon rata, PTSP, razočaranja,narušeni odnosi, uzaludne žrtve, profiteri i dr. A tome jetako jer je uistinu teško govoriti o Domovinskom ratu kao“centralnoj figuri”, a da se ne upadne od neki od klišeja,općih mjesta, da se ne dogodi (neminovno) pojednostav -ljivanje. Naravno da je to moguće, no to zahtijeva uistinuveliko umijeće.

Tema Domovinskog rata se, s jedne strane čini sveprisut-na – broje se mrtvi, diskutiraju krivnje i odgovornosti. Neprečesto cijela stvar izgleda kao ratovanje oko rata, okotoga tko ima pravo i kako govoriti i misliti o njemu. Čini mise da je prečesto sredstvo obračuna pojedinaca (ili gru pa)ne sa samim ratom već s puno širim kontekstom. Da sa -ma tema uistinu postaje manipulativno sredsvo s kojimveć unaprijed znaš kakvu ćeš reakciju izazvati i kod kojegdijela publike.

Ne znam. Možda se još nismo dovoljno odmaknuli. Ili senismo dovoljno približili.

Ja sam se često susrela s pitanjima – da li je predstava


Ana Prolić

Razgovor o premijeri

Ništa tako ne „istestira”tekst kao scenaRazgovor s Anom Prolić, dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta za dramatizaciju 2015, vodio Mario Kovač

I 37

događaja. Trebalo je stvoriti dojam protoka vremena, re -peticije, muke koji će biti scenski intrigantan (ali i jasan).To je značilo sažimanje nekih dođajaja u jedan, te narav -no – razvijanje, “raspisivanje” pojedinih scena za kojenam se činilo da posjeduju potencijal.

I ono – što me osobno najviše iznenadilo, trebalo je cijelupriču – iako je riječ o autobiografiji “personalizirati” tjstvoriti personalizaciju na drugačiji način no što je onaj uknjizi. Zanimljivo je to kako nekada književnost simplifici-ra život da bi postao “dosljedan”, “koherentan”, “vjeroja -tan”. Ali on to nije. Željela sam vratiti taj njegov segmentna scenu tako da je bilo potrebno kondenzirati dijelovepriče, pa čak i likove (npr. tri sestre u jednu), bilo je po -trebno pronaći uporišne točke i fokalizatore. Bilo jepotrebno raspisati pojedine događaje koje na sceni zado-bivaju sasvim drugačiji semantični naboj. Bilo je potrebno„uvesti“ motor, uvesti tišinu, uvesti kante s fekalijama,struganje praznog tanjura.

Da, u predstavi ima puno materijala koji se ne nalazi uknjizi, a do kojeg sam došla i kroz duge i brojne razgovores autorom I, u dogovoru s redateljom- uvrstila ih u našuscensku priču.

No, najbitnije je bilo, po meni, odrediti što se pričom želiispričati. Osim, dakako priče same. Smatrali smo da jenajveći potencijal Marijanove priče njezina istovremenapojedinačnost, ali i univerzalnost. Da, riječ je o događajuiz Domovinskog rata i od toga nema nikakve potrebe, pani smisla, bježati – nije se to dogodilo tamo nekome, tamonegdje i tamo nešto. Ali, istovremeno, ona u sebi sadržisvojevrsnu univerzalnost: univerzalnost stradanja bilo ko -jeg rata. Univerzalnost mržnje, agresije, neljudskosti kojejedna osoba ili skupina može učiniti drugoj. Uni verzalnosttoga da i u takvim okolnostima ljudi opstaju, preživljavaju,brinu o svom motoru. Da Život preživljava. Taj me aspektpriče najviše zanimao. I tu je, činilo mi se, ležao ključ. Aliistovremeno i zamka da se cijela stvar omakne u kliše,floskulu ili opće mjesto.

Puno je tu izbora i puno je tu mogućnosti, a onda i punoodluka (koje nisu uvijek niti lake, niti jednostavne). Tre -balo je napraviti odmak. Teško je „zaboraviti“ da je tu riječo stvarnoj osobi. O stvarnim događajima. I teško je od -maknuti se od činjenice da će ta osoba i njezina obitelj

sjediti u publici. “Težina“, vrijednost i potencijal Marija no -ve priče ležali su u njezinoj istovremenoj pojedinačnosti iuniverzalnosti. A to hoće li ona doći do publike ili ne, ovisi-lo je o tome kako ćemo je teatarskim sredstvima ispričati.I dramatizacijom i režijom. Ja sam se, pri samoj dramati-zaciji uvelike vodila i onim „nenapisanim“ kao i vlastitimemocionalnim doživljajem.

Kako je bilo raditi sa “živućim autorom”? Iz osobnogiskustva znam da to nije uvijek lako čak ni kada je fik-cija u pitanju, a kamoli u slučaju autobiografije.

Marijanu je bilo iznimno stalo da priča dođe na scenu i bioje spreman i pun razumijevanja za većinu spomenutihzahvata i promjena. Proveli smo brojne sate u telefonskimrazgovorima u kojima sam ja postavljala mnoga, čestoteška, vrlo osobna pitanja. Isprva sam pomalo i straho-vala koliko duboko zadirati u pojedine odnose, pitanja, uprošlost, u povrede u traume… ali kada smo krenuli u pro-ces i kada sam vidjela koliko je kooperativan, otvoren ipun povjerenja, a i koliko je iznimno bitnog neispisanog ineispričanog „materijala“ ostalo u njemu, nestajale su po -četne autocenzure. Poklonio mi je iznimno povjerenje izbog toga sam osjećala veliku odgovornost.

Koliko ste zadovoljni završnim produktom, predsta-vom?

Joj, to pitanje! Jesam. Ja sam osoba koja nikada nije upotpunosti zadovoljna vlastitim radom jer uvijek mislim (ividim) da se nešto moglo drugačije, više, bolje… I po meni,da nije rokova, vjerojatno na niti jedan tekst ili predstavune bi bila stavljena točka. A to nije niti dobro, niti produk-tivno. Treba ih moći pustiti u nekom “nesavrše nom” tre -nutku (jer onaj savršeni ionako ne postoji).

Mislim da je svaki od članova autorskog tima dao puno odsebe te da je redatelj to vrlo vješto i nenasilno spojio usvoju koncepciju i viziju. Lako bi sada bilo svima namaras članjivati što je u predstavi moglo bolje ili drugačije.Meni uvijek ”zatvori usta” reakcija gledatelja kojoj samsvjedočila u nekoliko navrata. Pa čak i moja vlastita reak-cija na odgledanu predstavu. Ta činjenica da predstavapre lazi rampu i da stvara još jedan cijeli doživljajni (nesamo kognitivni) svijet u publici, uistinu je najveća na -grada.


Foto

: Ivi

ca G

lava

š i K

ristij

an C

imer

, PRO

Art

Matea Grabić, Ivan Ćaćić, Tatjana Bertok Zupković


Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život već godinama na svome reper-toaru izmjenjuje klasične naslove i autorske projekte, predstave zaodrasle i one za djecu. Nezaobilazan dio programa su i komedije, oso-

bito političke satire koje se referiraju na aktualnu političku situaciju u našojzemlji te na položaj slijepih osoba u društvu i njihovu borbu s vjetrenjačama– apsurdnim birokratskim sustavom i neosjetljivim pojedincima. Takve supredstave uglavnom stvarali i režirali sami, pod čvrstim dramaturško-reda-teljskim vodstvom Vojina Perića, dok su za pripremu domaćih i stranih klasi-ka te predstava za djecu pozivali redatelje različitih iskustava i estetika. Utim, uglavnom vrlo solidnim i konvencionalno postavljenim predstavama, iz -vođači su brusili i pokazivali svoje zavidno glumačko umijeće, dokazujući ipokazujući svima da su oni članovi Kazališta, a ne Dramskog studija slijepihi slabovidnih, kako se formalno moraju nazivati. Najveću pozornost kritičarai izbornika različitih festivala, međutim, već godinama privlače njihovi autor-ski projekti u kojima se izvođači prepuštaju istraživanju i pomiču granice vla-stite izvedbenosti. Saša Božić i Ksenija Zec otkrili su im ljepotu izražavanjapokretom i snagu plesne umjetnosti, a s redateljicom Petrom Radin ove suse godine vrlo hrabro upustili u avanturu razotkrivanja svoje intime.

S Novim životom počela je surađivati na predstavi za djecu Dinosauri, a usvojem drugom radu Jučer sam se sjetio plave postavila je Dajani Biondić,Suzani Bliznac, Zeki Milenku i Vojinu Periću težak zadatak i snažan izazov. Udosadašnjim predstavama, posebice komedijama, glumci su se bavili pro-blemom sljepoće izvana – duhovito su opisivali susrete videćih i slijepihosoba, spominjali su najčešće predrasude te izvodili apsurdne situacije izživota u kojima su se i sami znali naći, makar nikada nisu glumili sebe.

U najnovijoj predstavi fikcije nema – tekst je satkan od osobnih priča če -tvero izvođača koji su razotkrili svoja ranjiva mjesta, skrivene prostore boli,

Katarina Kolega

Premijere

Smiona avanturarazotkrivanja

Petra Radin: JUČER SAM SE SJETIO PLAVE

Redateljica: Petra Radin

Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život,Kazalište Vidra

Premijera: 27. veljače 2015.

Plakat predstave

U toj, kako bi je Marvin Carlson nazvao, autobiografskojizvedbi, identitet izvođača stopio se s izvođenim likomistog imena, članovi Novog života u predstavi prikazuju nizidentiteta od osobnih sjećanja do uloge glumaca na kaza-lišnom pokusu.

U predstavi se posredno, s pomoću kazališnih tehnika, od -govara i na česta pitanja videćih osoba, primjerice kakoslijepi doživljavaju boje ili na koji način čitaju i pišu SMS--ove. Na početku predstave izvođači sjede na proscenijujedan do drugoga i u formi koreografirane govorne ritam-mašine u svoje pametne telefone izgovaraju asocijacije naboje zajedno s interpunkcijskim znakovima. Boje su riječiza koje slijepi vežu mirise, apstraktne pojmove ili ih doživ-ljavaju po zvučnosti – neke boje bolje zvuče od drugih.

I 41

potisnuta sjećanja i osjećanja. Tijekom procesa rada, u

individualnim razgovorima sa svakim od njih, Petra Radin

pomno je osluškivala svakoga, promatrala ih je na poku-

sima, oštrim je okom zapažala njihove odnose i različite

osobnosti i za predstavu izvukla ono najbolje. Njihove

životne priče ispreplela je u formi kazališta u kazalištu te

je na taj način izvrsno istaknula ono što ti ljudi uistinu jesu

– istinski zaljubljenici u kazalište koji predstave stvaraju

strastveno, predano, s puno entuzijazma, ljubavi i podr-

ške jednih za druge. Oni govore o tome kako su izgubili

vid, no gubitak vida i sljepoća nisu u prvom planu, nego

događaji iz života koji su ih snažno obilježili. Gledatelji slu-

šaju vrlo dirljive priče o odvajanju od roditelja, prijevara-

ma, ljubavnim razočaranjima, suočavanjima sa smrću.

One izazivaju suosjećanje, ali prije svega i prepoznavanje

(ne nužno prikazane situacije, nego osjećaja) te se publi-

ka sa svakom može emotivno povezati i snažno identifici-

rati. Fragmente sjećanja Petra Radin vrlo vješto veže u

čvrsto tekstualno tkivo bogato slikama, zvukovima, rit-

mom i emocijama.


U najnovijoj predstavi fikcije nema √tekst je satkan od osobnih priča četvero izvođača koji su razotkrili svoja ranjiva mjesta, skrivene prostoreboli, potisnuta sjećanja i osjećanja.

Ovom predstavom Ka zalište Novi život najsnažnije jedoprijelo do publike i na najbolji način približilo joj problem sljepoće. Petra Radin je u različitim izvedbenimregistrima sjajno prikazala mno ge nijanse svake osobnosti izgrađujući uloge od samih glumaca.

Zeko Milenko, Suzana Bliznac

Suzana Bliznac, Vojin Perić, Zeko Milenko, Dajana Biondić

Šarmantan, uvijek nasmijan i spreman za šalu, Zeko Mi -len ko prekida Suzaninu scenu i počinje svoju najavljujućiu voditeljskom tonu zabavnog showa glavnu gošću drugepriče – svoju majku. Sve likove koje je tumačio tijekomdugogodišnjeg rada u Novom životu taj je glumac opleme-nio dozom specifičnog humora i optimizma koji krase nje-govu osobnost. Petra Radin pokazala je njegovu vedrunarav, no uspješno ga je navela i na otkrivanje tužne stra-ne. On se tome, kao glumac na pokusu, šarmantno odupi-re, ali na kraju ipak pristaje glumiti dječaka Zeku i prikazatinajtužniji trenutak u životu. Vrlo sugestivno, s puno topli-ne, nježnosti i ljubavi Zeko opisuje svoj roditeljski dom,požrtvovnu i brižnu majku, dobrodušnog oca te sebe kaoskromna i draga dječaka. Iz tog siromašnog i silno afirma-tivnog okruženja, Zeko odlazi u veliki grad, daleko od rodi-telja, noseći sa sobom najveće dragocjenosti – odijelo kojemu je sašila majka da bude otmjen i zgodan te žuti kase-tofon koji mu je darovao otac kako bi u najtežim trenucimautjehu i mir potražio u glazbi. U domu za slijepu djecu naiv-nog dječaka otvorena srca dočekuje hladna upraviteljicadoma koju je Suzana Bliznac sjajno interpretirala, pokazu-jući laganim pokretima tijela i umiljatim glasom njezinuprepredenost, pokvarenu i lukavu lisičju ćud. Upraviteljicaprijevarom uzima odijelo koje Zeko više nikada u životuneće vidjeti. Publika je mogla gotovo fizički osje titi bol kojuje tim postupkom neiskvarenom dječaku nanijela, a upra-vo zbog snažnog kontrasta u kojemu se pokazuje manipu-lativna zlouporaba moći i kontrola nad nemoćnim dječa-kom, ostvaren je najdirljiviji trenutak u predstavi.

Za razliku od Suzane, Zeko ne izvodi svoju priču linearno,nego je prekida u trenutku najvećeg ponosa i sreće, kadaod majke dobiva odijelo u kojemu neće „ni sjest da se nepogužvam. Stajat ću kao svijeća.“Izlazi iz scene jer mislida nije zanimljiva, da je bitan samo zato što ne vidi. „Opetsmo u istom košu... oni koji vide i koji ne vide. Ko da svikoji vide pričaju o tome kako oni vide. Imaš dosadnih ljudida bi se ubio... i jednih i drugih. Evo, ja sam jedan od njih“,kaže u predstavi, no oba ga prizora potpuno demantiraju.To zna i sam jer na kraju svoje priče poručuje gledatelji-ma: „Pažljivo je birala moja majka. Svaki predmet imao jesvoje značenje i svoj miris. I opip. I melodiju. Va ma je tomožda dosadno, ali to odijelo meni je bilo jako važno…“

Između tople obiteljske priče i one o hladnom dočeku u

domu za slijepe, publici se kratko predstavljaju Vojin Perići Dajana Biondić, otkrivajući u različitim izvedbenim regi-strima kako su izgubili vid. Izvrstan glumac Novog životaVojin Perić u ovoj se predstavi gledateljima odlučio prika-zati kao vrsni pjesnik. Bujnom i preciznom slikovitosti,pažljivo biranim riječima Vojin Perić uvodi nas u svoj svijetmladenaštva, metaforički opisujući žensko tijelo, nagovje-štava svoje proljetno buđenje. Poetski uzlet dječačkemašte prekida kratkom psovkom koja govori više od tisu-ću riječi. Psovka je bolni rez – u njegovu pjesništvu i živo-tu. Elipsa kojom je sve izrečeno.

Elipsom „kriva procjena“, mjestom radnje (kupaona) i zvu-kom (šum vode) Dajana Biondić otkriva kako je izgubilavid, potpuno se uklapajući u poetsko ozračje tog prizorakoji vrhunac doseže u pjesmi Suzane Bliznac i usporenompokretu tuširanja Dajane Biondić. Taj izuzetno poetskimo ment prekida onaj koji ga je i započeo – Vojin Perić,govoreći u zafrkantskom, ironičnom tonu o zuzi, lopti kojaga je koštala vida. Poput glazbene kompozicije, DajanaBiondić nastavlja se na njegove riječi i u naznakama otkri-va o kakvoj je procjeni riječ. Ritam kojim počinju predsta-vu, u tom dijelu dolazi najviše do izražaja, kao gradivnielement pomoću kojega se izmjenjuje više priča, postižedinamičnost i izbjegava patetika.

Nakon poetske interpolacije, nastavlja se drugi dio Zekinescene, da bi nakon toga ponovno uslijedila poezija – reci-tal Vojina Perića u kojemu se otkriva njegova aktivistička,no i intimna strana. Vojin Perić izgovara svoje stihove uzglazbu Shine on you crazy diamond britanskog bendaPink Floyds kojom se glumac snažno poistovjećuje, čije suriječi geslo njegova života i ujedno nadahnuće za posljed -nju scenu.

„Ja se ne bojim svoje sljepoće, ali me plaši vaša, a moždame još više od vaše plaši njihova“, izgovara Vojin Perićrečenice po kojima je javnosti najviše poznat. Spominje ihu mnogim programima predstava, višegodišnjim najava-ma svog festivala BIT (Blind in Theatre), ali i po raznimintervjuima kada na sebi svojstven način upućuje kritikupolitičarima i društvu općenito. Prepoznatljiv aktivizam upoetskom ruhu, međutim, ubrzo prelazi u intimističku, lju-bavnu pjesmu snažnog emotivnog naboja pod nazivomKako sam tražio ljubav. Govori je uklapajući se u melodi-ju pjesme Pink Floyda, odmjereno i sugestivno, uživajući u

I 43

Zelenu boju Dajana Biondić veže za miris pokošene trave,

a Suzani Bliznac ta boja ljepše zvuči na engleskom. Žute

boje limuna mutno se sjeća Zeko Milenko, a crvena boja

asocira Vojina Perića na komunizam. Svi vide samo jednu

boju – crnu. Nizanjem glasovnih poruka u ritmu Petra Ra -

din je složila dinamičnu glazbenu kompoziciju koja zavr-

šava dječjom pjesmicom Točka, točka, točkica čime se

nagoviješta prva priča i sjećanje Suzane Bliznac.

Petra Radin odabrala je najtužniji trenutak u Suzaninu

životu – prizor iz djetinjstva, prije prvog odvajanja od rodi-

telja. Suzana ne glumi sebe, nego svoju majku, pokuša-

vajući, kao u psihodramskom procesu, razumjeti zašto je

više slušala susjede, nego svoje srce i dijete. Prema pre-

poruci susjeda Mirka, unatoč Suzaninu protivljenju, rodi-

telji su joj kapali oči sumnjivim kapima, a zbog istog je

susjeda kao četverogodišnja djevojčica prvi put otišla iz

maloga sela i toplog doma u veliki grad gdje se nalazi

škola za slijepe. Publika se u toj sceni može poistovjetiti s

roditeljima koji silno vole svoju djevojčicu te razumjeti nji-

hovu želju da je pošalju u školu kako bi je osposobili za

život, unatoč tome što se zbog te odluke silno lome i

podjednako pate kao i djevojčica. Odlazak na put Suzana

promatra sa strane, poput psihodramskog protagonista

koji se promatra u tehnici zrcaljenja, prisjećajući se u

monologu svojih grčevitih nastojanja da ostane s roditelji-

ma i njihove šutnje. Uloga majke pomogla joj je da shvati

kako su roditelji bili podjednako tužni, kao i ona, „ali su

morali ostati snažni, inače bih se ja slomila“. Taj uvid do -

vodi Suzanu do katarze, plača i oslobađanja duboko poti-

snute boli. Na kraju i doznajemo zašto glumica toliko ne

voli zelenu boju – vjeruje da je traktor susjeda Mirka s

kojim je otputovala u Sarajevo bio upravo te boje.


Dajana Biondić

I 45

ljepoti odabranih riječi i njihovih suzvučja. Osobna sjeća-nja i osjećanja predmet su njegove autorefleksivne poezi-je u kojoj otkriva prva ljubavna razočaranja, nesigurnosti idepresije, ali i sretno uplovljavanje u bračnu luku. Na tajnačin iznesen sadržaj dobiva poetsko povećanje, proživ-ljeni osjećaji se produbljuju. Poezija prema Navalisu pre-kida obično stanje, obični život, gotovo kao san, da bi nasobnovila i na taj način naše životno osjećanje uvijek odr-žala ćilim. Takva je poezija Vojina Perića u ovoj predstavi.

Prekida je ritam-mašina u kojoj izvođači, uz mehaniziranipokret i riječi, najavljuju Dajaninu priču. Dajana Biondićpripovijeda je u brehtijanskom stilu, s velikim odmakom ibijegom u duhovitost. Njezin monolog prate ostali izvođa-či koji izgovaraju didaskalije u formi ritam mašine. Pretpo -stavljam da je redateljica na taj način publici otkrila i glu-mičin otpor prema načinu rada i nevoljkost sudjelovanja uautobiografskoj izvedbi. Gestom i glasom glumica odajedi stan ciranost, pomalo i uzrujanost prema kolegama kojitraže da se otvore i da bude podjednako iskrena kao iostali. „Nisam ja od tih teških priča“, njezina je replika, sli-čna Zekinoj, te svjetlo sa sebe prebacuje na druge i poma-lo uzrujano počinje pripovijedati o tome, kako su, primje-rice, prisutni izvođači teško prihvaćali bijeli štap i svojusljepoću.„Treba prvo nadvladati svoju prepreku i prestatise predstavljati da si ono što nisi“,opominje ih Dajana teopisuje svoje prve korake u nadvladavanju tih prepreka –prije svega novog načina hoda, sa štapom i osjećajem daje obilježena. Njezin je monolog pun zvukova – štapa kojizvuči poput metronoma, riječi koje se izgovaraju u ritmu.Riječ „etiketirana“ pritom ponavlja više puta, sve brže ibrže, poput omče koja je steže. Ona prihvaća svoju slje-poću, no ne prihvaća obilježenost.

Iz uloge glumice, vrlo polako i postupno ulazi u svojebolno mjesto, u tugu zbog smrti prvoga psa. Njezino jesrce prividno hladno prema Zdenku, novom psu kojegpoziva na scenu. Svojim odnosom prema njemu, među-tim, pokazuje da ne misli ono što govori te da je Zdenkopodjednako voljen pas kao i neprežaljena kuja Buga.Dajana ne voli pokazivati osjećaje – njih izgovaraju nakonsvake rečenice drugi izvođači (hvata zrak, teško uzdahne,ne može više, lomi se, plače). Za nju su „emocije trošenjevremena“.Kao u Brechtovu kazalištu, glumica se potpunodistancirala od svoje uloge, jasno poručujući publici da ne

želi potaknuti ničiju empatiju ili sažaljevanje te da svojutugu želi zadržati samo za sebe. Zato svoj monolog zavr-šava s prednostima koje je dobila otkako je oslijepila: „str-pljenje i mir“, te „životinjski instinkt preživljavanja“.

Petra Radin nakon Dajanine priče ponavlja scenu s počet-ka predstave u kojoj glumci izgovaraju asocijacije na bojeu formi ritam-mašine te se čini da će u toj zaokruženostipredstava završiti. No to nije kraj. Na pozornicu dolazi dje-čak Loris Pilav, s loptom u ruci, koji ostaje sam s VojinomPerićem. U tom kazališnom trenutku sabrale su se u je -dnu točku povijest, sadašnjost i budućnost. Vojin Perićgovori dječaku što će mu se dogoditi i kako će se s timenositi, no kao u pjesmi Pink Floyda, ohrabruje ga da „sja“,da bude hrabar. Svoj monolog upućen dječaku Vojin zapo-činje intimnom pričom o gubitku vida, operaciji, potrazi zapravom ljubavi, braku i sreći. Završava ga nadom u boljubudućnost slijepih. „A onda, puno kasnije nego ja sadaimam godina… Nitko nas više neće zvati slijepcima, svi ćenas zvati našim imenima i zvanjima… i, nećeš živjeti odmilostinje koju ti daje država… nego od svoje plaće.“

Možda bi svakome od nas upravo susret sa samim sobompomogao da se riješimo sjena prošlosti te da osnaženikrenemo u budućnost.

Unatoč optimističnom kraju i snažnoj poruci, smatram daje monolog Vojina Perića trebao slijediti nakon Dajaninaprizora te da je predstava trebala završiti ciklično. Na tajse način nitko od izvođača ne bi posebice izdvajao i isti-cao, što se ovim redoslijedom, možda i nehotice, učinilo.

No ta odluka nimalo nije umanjila snažan dojam koji Ju -čer sam se sjetio plave ostavlja. Ovom predstavom Ka -zalište Novi život najsnažnije je doprijelo do publike i nanajbolji način približilo joj problem sljepoće. Petra Radinje u različitim izvedbenim registrima sjajno prikazala mno -ge nijanse svake osobnosti izgrađujući uloge od samihglumaca.

Od fragmenata dijaloga, monologa i stihova izgradila ječvrstu tekstualnu cjelinu koja je u izvedbi nadopunjenasnažnim slikama, suptilnim pokretom Staše Zurovca iglazbom Saše Miočića koja uvelike pridonosi emotivnomnaboju svakog pojedinog prizora.

Predstava je to koja svakako uspjeva probiti rampu, kojupodjednako osjećamo i fizički i psihički, koja nas se tiče isilno nas dotiče, koju ne možemo tako lako zaboraviti.


A onda, puno kasnije nego ja sada imam godina…Nitko nas više neće zvati slijepcima, svi će nas zvatinašim imenima i zvanjima…i, nećeš živjeti od milostinjekoju ti daje država… nego od svoje plaće.

Vojin Perić, Loris Pilav


Kada je više nego osebujni kazališni redatelj Oliver Frljiću pitanju, njegova profesionalna putanja već je godina -ma takva da svaki scenski ili javni pokret ovog umjet-

ničkog buntovnika predstavlja provokaciju visokog rizika. Ka -da je u Beogradu radio predstavu Zoran Đinđić, pola ansam-bla izašlo je iz podjele iz političkih razloga, kažu da ga je tadauhodila i služba sigurnosti, dok je sama izvedba dočekana nanož i od političara i od dobrog dijela javnosti.

Za vrijeme rada na predstavi Pismo iz 1920 u Zenici, kojagovori o odgovornosti bošnjačkih političara za rat u Bosni iHer ce govini početkom 1990-ih, glumac Emir Hadžihafizbe go -vić prijetio mu je da će napraviti skandal na izvedbi u Sara -jevu (na kojoj su bile više nego vidljive snage reda), ali ni Frljićnjemu nije ostao dužan, javno objavivši salvu vulgarnosti kojumu je glumac sasuo preko telefona. Na isti način prijetili su iveterani domovinskog rata u Rijeci u vrijeme Frljićevih pred-stava Aleksandra Zec i Hrvatsko glumište, koje propituju sa -vjest hrvatskih građana za ono što se događalo u prošlomeratu, ali Frljić ne samo da se nije uplašio muškaraca mrkihpogleda u maskirnim uniformama ispred zgrade kazališta, ne-go je i scenski uzvratio Trilogijom o hrvatskom fašizmu.

Kao intendant HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, Frljić je napra-vio pravi serijal oštrog političkog performansa na fasadi zgra-de iritirajući političku desnicu do te mjere da je nedavno pred-sjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uzviknuo da kazalište ko -jem je Frljić na čelu nije "ni hrvatsko, ni narodno, ni kazalište".Konačno, zbog incidenta s plakatom Fine mrtve djevojke u

Dramskom kazalištu Gavella, Frljić je demonstrativnoodbio režirati predstavu Zločin bez kazne, a na dru -gom kraju Eu rope, u Krakowu, jednako tako glasnozabranjena je Frljićeva predstava Nebožanska kome-dija, zbog, kako je rečeno, redateljeve optužbe Polja -ka za antisemitizam. Pri je desetak godina Frljić je vrlouspješno režirao i dječje predstave (Blizanke i druge),no situacija s njim danas je takva da čak, i kada biradio Petra Pana ili Crvenkapicu, javnost bi očekivalaneku političku bom bu s naknadnim djelovanjem.Zbog tolike količine eks plozivnih plinova u zraku kojise već godinama nakupljaju oko Frljića, najava sredi-nom godine da će on raditi predstavu Kom pleks Ris -tić, o jednom od najkontroverznijih kazališnih reda -telja ex Jugoslavije, Lju biši Ristiću, podigla je nivo iš -če kivanja do bijelog sjaja. Da se podsjetimo: Ljubiša

Kompleks Frljić

Bojan Munjin

Brkovi, čizme i vjenčanicaRazmišljanja nakon predstave Kompleks Ristić Olivera Frljića

Kao intendant HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, Frljić je napravio pravi serijaloštrog političkog performansa na fasadizgrade iritirajući političku desnicu do te mjere da je nedavno predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uzviknuo da kazalište kojem je Frljić na čelu nije "ni hrvatsko, ni narodno, ni kazalište"

Ristić bio je najsmioniji kreator nove teatarske poetike naovim prostorima krajem 70-ih prošlog stoljeća, prije svegazato što je počeo otvarati zabranjene teme socijalističkestvarnosti, zato što je dramaturgiju građanske drameokrenuo na glavu, ali i zato što je dotadašnje birokratizi-rane kazališne kuće počeo pretvarati u aktivističke umjet -ničke zajednice. Njegove predstave, u kojima su se obra-đivale teme od Golog otoka do Kosova i od Staljina doCrvenih brigada, uključujući i traumatični jugoslavenskisocijalizam, imale su dosta simpatizera među intelektual-nom publikom, bile su trn u oku ta dašnjim aparačicima,ali je i dio javnosti okretao gla vu od čovjeka u vojničkimčizmama i pomalo rasputinovskog izgleda, doživljavajućiga kao „lijevog terorista“ koji na juriš želi oživotvoriti au -tentični socijalizam. Strogo estetski, uzbuđenje tih pred -stava (Misa u a-molu, Oslobođenje Skoplja, Kara mazovi,Vojna tajna i druge) stvaralo se na scenskom prizorišturazbijenih povijesnih priča, dramatičnih obrata, žestokeglazbe i brzih izmjena scena, u kratkim fleševima i u te -gobnim opisima dramatičnih događaja iza fasade nasmi-ješenog socijalizma, o kojima se do tada nije moglo ili nijesmjelo znati. Kazalište koje je Ristić stvorio zvalo se KPGT(kazalište – pozorište – gledališče – teatar) i gostovalo jeili je djelovalo u većim gradovima bivše države: politički,Ristić je s kazalištem sastavljenim od četiriju imena plivao

na krilatici bratstva i jedinstva, što je jednom dijelu tada-šnjih moćnika bilo ideološki blisko (premda su ga mnogioptuživali za unitarizam), a organizacijski bila je to nekavrsta ubrzane kazališne revolucije na kotačima. Općinskestruk ture čupale su kosu (Ristić je sa svojim kazalištemčesto radio u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Subotici i dru-gdje), vjerujući da tamo gdje Ristić prođe trava ne raste ida će zbog njegovih megalomanskih ideja blagajna zauvi-jek ostati prazna, dok je, s druge strane, sam Ristić znaourotnički govoriti: „Gdje god dođemo, mi smo na neprija-teljskom području.“ Oni koji su se zaljubili u Ristićevokazalište, bili su očarani do kraja, spremni ići za tim fizičkikrhkim čovjekom vulkanske energije doslovce na kraj svi-jeta. Raspadom Jugoslavije sve se odjednom promijenilo,a Ristić se preko noći našao negdje gdje se kao umjetniki kao odgovoran čovjek nije smio naći: u dnevnoj sobibračnog para Milošević. To prijateljstvo dovest će Ristićado mjesta predsjednika stranke JUL (Jugoslovenska udru-žena levica), koje mu je namjestila Miloševićeva suprugaosobno, ali taj položaj u omraženom društvu rezultirao ječinjenicom da mu je većina najodanijih prijatelja okrenulaleđa, njegove prevratničke predstave pale su u dubok za -borav, a intelektualna javnost (i hrvatska i srpska) zace-mentirala je mišljenje o Ristiću kao o moralnom sudioni-ku u ratnim zločinima srpskog režima u 1990-ima. Taj

48 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 49

Ljubiša Ristić

Da se podsjetimo: Ljubiša Ristić bio je najsmioniji kreator nove teatarskepoetike na ovim prostorima krajem 70-ih prošlog stoljeća, prije svega zatošto je počeo otvarati zabranjene temesocijalističke stvarnosti, zato što jedramaturgiju građanske drame okre-nuo na glavu, ali i zato što je dotada-šnje birokratizirane kazališne kućepočeo pretvarati u aktivističke umjetničke zajednice.

su neke tek sličile jedna drugoj; treće su bile pravljene užurbi, nove teme već su čekale, a hrabri čovjek Oliver kro-nično nije imao vremena za vlastito preispitivanje. Onošto će biti vrijedno vidjeti u budućnosti Frljićeva je sljede-ća faza u kojoj ćemo, nadamo se, vidjeti umjetničke plo-dove današnjih bitaka ovog nesumnjivo jedinstvenog iintrigantnog redatelja.

I 51

decenijski muk o Ristiću bio je zapravo centralna inspira-cija Oliveru Frljiću da radi predstavu o čovjeku kojega suneko vrijeme jedni obožavali, drugi ga nisu voljeli, a trećisu ga se bojali, da bi ga na kraju svi zajedno, kao list papi-ra, istrgnuli iz sjećanja. Ili kako na drugi način kaže samFrljić: "U Srbiji se dogodila neka vrsta neformalne lustraci-je jednog čovjeka kojoj je kumovao Ristićev politički anga-žman u partiji Mire Marković, a u Hrvatskoj KompleksRistić svakako će manje govoriti o Ristiću, a više o jednomobliku kolektivne paranoje kroz koji se Jugoslavija sva-kodnevno uskrsava da bi se mogla sotonizirati u svakomnjezinu aspektu.“ Ipak, ono što Frljića u ovom slučaju dra-maturški presudno zanima neka je vrsta dvostruko ispre-pletene metafore: Ristićev kazališni opus kao nastojanjeza emancipatorskim potencijalom višenacionalnog kultur-nog prostora i Ristićevo kasnije političko djelovanje kaosimbol potonuća ove zajednice u kaos, divljaštvo i des-trukciju.

Kako je prošla premjerna izvedba ove predstave na festi-valu BITEF u Beogradu?

Formalno rečeno, Kompleks Ristić nastao je u koproduk-ciji HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke, Slovenskog mladin-skog gledališča iz Ljubljane, festivala BITEF iz Beograda ifestivala MOT iz Skoplja, što je predstavi donijelo širokipoligon za izvedbu, ali i simbolički naboj aktualnosti „odTriglava do Đevđelije“.

S takvom prtljagom i uz činjenicu da se Frljić u mnogimsvojim predstavama koristi povijesnim dokumentarnimmaterijalom i istupa oštrim političkim stavovima, publikaje očekivala da će se u ovoj predstavi ponovno susresti stim dramatičnim vremenom, zemljom koja se raspala iRistićem osobno. Na razočarenje publike, takva povije-snog krešenda nije bilo, a čitava predstava mogla bi segledati kao neka vrsta nadrealističkog performansa; ujednom trenutku glumci uriniraju po mapi Jugoslavije, udrugom gledamo nešto kao „grupni seks bliskih naroda inarodnosti“, u trećem svi oblače simboličke vjenčaniceritualnog vjenčanja za zajedničku zemlju, a u četvrtompak glumci stavljaju guste brkove i navlače vojničke čiz -me, što bi sve moglo pripadati Staljinu, ali i Ristiću. Scen -ske slike koje maglovito označavaju faze Ristićeva KPGTkazališta ili se mogu dešifrirati kao tegobne etape Ju -goslavije koja ide svome kraju, brzo se mijenjaju, a dobropogođeni muzički brojevi, od Arsena Dedića, preko Bile -ćanke do O bella ciao i Gloomy Sunday, predstavljaju pra-teći glazbeni patos koji bi mogao asocirati na nostalgiju zastarim vremenima „kada nije bilo mržnje“, ali i ironiziratipuno toga...

Predstava je, dakle, nakon premijere prikazana u Skoplju,Ljubljani i Rijeci i glasovi koji su je pratili kažu – svugdje jeprimljena hladno. Ono što ide u prilog Frljiću jest pravonjegove umjetničke slobode da stvarne događaje, kolikogod oni dramatični bili, prikaže apstraktno i hermetično,baš u skladu sa stanjem svoje umjetničke fantazije. ZatoKompleks Ristić izgleda pomalo kao hodajući muzej mo -derne umjetnosti, a ne kao dramatizacija Rata i mira, nonezgoda s njegovom trenutnom poetikom u tome je štonjegove predstave u novije vrijeme, pa tako i KompleksRistić, funkcioniraju češće kao horizontalni niz začudnihslika, koje prema kraju gube na snazi i intenzitetu, a ma -nje kao sintetičke cjeline koje u sinergiji i vertikalnoj iz -grad nji scena dovode do konačne katarze.

U tom smislu, poetika građenja slika od neurotičnih krho-tina koje je nekada koristio Ristić i koje su u ono vrijemedjelovale teatarski tako revolucionarno mogle bi danasFrljiću koristiti i kao stanovit uzor… Glumica iz ove pred-stave, Maja Potočnjak, koja je igrala i u Ristićevim pro -jektima, rekla je nakon premijere da je Kompleks Ristić„mi sa za Jugoslaviju“ (aludirajući na Ristićevu Misu u


Simbolički gledano, u ovoj predstavinašla su se zajedno dva antiheroja kulturne i umjetničke scene jučer idanas; ono što im je zajedničko jest tošto obojica, svatko u svome vremenu, uz mnoge otpore koriste kazalište za neku vrstu društvene provokacije.

Zato Kompleks Ristić izgleda pomalokao hodajući muzej moderne umjetno-sti, a ne kao dramatizacija Rata i mira,no nezgoda s njegovom trenutnompoetikom u tome je što njegove predstave u novije vrijeme, pa tako iKompleks Ristić, funkcioniraju češćekao horizontalni niz začudnih slika,koje prema kraju gube na snazi iintenzitetu, a manje kao sintetičke cjeline koje u sinergiji i vertikalnojizgradnji scena dovode do konačnekatarze.

a-mo lu), no, ako želimo biti objektivni, drama Jugoslavije i socijalizma uvjerljivije je bila pokazana u RistićevomOslobo đenju Skoplja i Karamazovima, nego u Frljićevimprojektima koji se bave završnom katastrofom istezemlje; Pro klet bio izdajica svoje domovine ili KompleksRistić.

Ono što pak treba priznati Frljiću u socijalnom pa i eti-čkom smislu, to je njegova dominantna pozicija u odnosuna javnost: svi su očekivali da će Frljić KompleksomRistić, kako se to lijepo kaže, iscipelariti Ristića, ali toFrljić nije učinio. Nezgoda s tom javnošću u tome je štooni koji su nekad tako bezrezervno obožavali Ristićevupoetiku, danas svojom šutnjom ne pokazuju bog zna kakoprincipijelan stav: bez obzira na opravdano unisono gnu-šanje nad Ristićevim kasnijim političkim djelovanjem, da -nas ne postoji intelektualni balans u kojem bi se mogaokazališno revalorizirati njegov osebujni autorski rukopiskoji je presudno utjecao na sijaset mlađih redatelja onogavremena, sve do danas. Osim toga, Frljić se ponovno drz-nuo kritički preispitivati teme Jugoslavije kojom se danasmalotko želi baviti, kao da ta zemlja nikada nije postojala,iako je današnja srednja generacija u njoj živjela pola svo-jega života…

Simbolički gledano, u ovoj predstavi našla su se zajednodva antiheroja kulturne i umjetničke scene jučer i danas;ono što im je zajedničko jest to što obojica, svatko usvome vremenu, uz mnoge otpore koriste kazalište zaneku vrstu društvene provokacije, stvarajući pritom i novukazališnu poetiku, te što je njihovo djelovanje usmjerenoprema žestokoj kritici zatečena stanja. Ono što ih razdva-ja jest to što je Frljić danas ipak samo usamljeni jahač izakoga ne stoji naročita politička nomenklatura, što njego-voj odvažnosti daje posebni pečat, što god o tome mislilinjegovi neprijatelji, a Ristić je, pošteno rečeno, uz svugalamu oko sebe, imao debelo zaleđe društvenih struktu-ra, od sredine 1970-ih sve do svrgavanja Miloševića2000. godine.

Na kraju, Kompleks Ristić svakako nije najbolja Frljićevapredstava, ali nije ni potpuno neuspjela. Ukupno gledano,Frljićev traumatski obračun s vlastitim kulturnim prosto-rom, zločinima i poviješću, koji je Frljić stavio sebi na leđa,rezultirao je pobjedama na oštrici noža, ali je imao i svojucijenu; o nekim predstavama govorilo se mjesecima, dok


22. svibnja 2015. godine u minhenškom kazalištu Residenz -theater praizvedena je predstava Balkan macht frei redateljai autora Olivera Frljića. Frljićeva prva minhenška produkcijakoja je i u sezoni 2015./2016. uvrštena u repertoar navede-nog kazališta podvojila je u sudovima ne samo različite nje-mačke kritičare već i stajališta unutar jednog te istog osvrtate time još jednom pokazala koliko je teško utemeljeno pisa-ti i suditi o tematskim kompleksima Frljićevih predstava teredateljevu poznatom radikalizmu u izboru scenskih izražaj-nih tehnika. Radikalizam Frljićeva društveno angažiranog –najčešće politički nazivanog – kazališta ni u kulturnom krugunjemačkog govornog područja više nije nepoznanica. Na pro -tiv, Frljićeva predstava Mrzim istinu izvedena je na prestiž-nom festivalu Wiener Festwoche 2013., Zoran Đinđić na festi-valu Wiesbadener Biennale 2014., a Aleksandra Zec na festi-valu Offene Welt u Ludwigshafenu 2015. Uz navedene pred-stave Frljić se u kazalištu njemačkog govornog prostora pre-zentirao i inscenacijama u kazalištu Schauspielhaus u Grazu(Where Do You Go to, My Lovely, 2013.; Woyzeck, 2015.) teu u kazalištu Junges Schauspielhaus u Düsseldorfu (They Ex -pect You to Pick a Career, 2014.).

Rastući interes njemačkog kulturnog kruga za kazališni radOlivera Frljića – o čemu svjedoči i angažman u Residenz teat -ru – istovremeno je i iskaz o jednoj od presudnih tendencijasuvremenog njemačkog kazališta. Ne samo iz estetskih i pro-gramskih razloga, već i iz nužde da ostane tržišno konkuren-tno, svako renomirano njemačko kazalište svojoj publici,naime, mora omogućiti presjek ne samo najaktualnijih nje-

mačkih, već i inozemnih redateljskih poetika. Ova ten-dencija koja za Hrvatsku zbog poznatih financijskihograničenja ostaje moguća tek unutar izabranih festi-valskih okvira u svojim negativnim vidovima, Nje mač -ku kazališnu kartografiju pretvara u tržište umjet noš -ću na kojem se ne trguje samo kvalitetom nego i ime-nima – jedan od aspekata na koje će se kritički osvr-nuti i Frljićeva minhenska predstava.

Početnu ideju o predstavi koja se bavi balkanskimmigracijama u Njemačku – „zemlju blagostanja“ – zavrijeme rada na predstavi potisnuo je sasvim novikom pleks pitanja. Tema rada koja je indirektno na -značena već u naslovu predstave – Balkan macht freiasocijacija je na frazu „Arbeit macht frei!, ironični slo-gan koji je stajao na ulazu u nacističke logore – u Frlji -ćevoj je predstavi potisnuta, ali ne i istisnuta, novimsemantičkim kompleksima – prije svega načinimakon struiranja Frljićeva redateljskog identiteta u kul-turnom krugu njemačkog govornog područja. Para lel -no s procesom propitivanja Frljićeva redateljskogidentiteta odvija se, međutim, još jedan proces – pro-ces propitivanja njemačkih identitetskih autokon-strukcija: riječ je o praksi njegovanja određenih slikasuvremenog njemačkog identiteta, prije svega kultur-nog, društvenog i nacionalnog. Frljićevo problematizi-ranje njemačkih identitetskih konstrukcija u predsta-vi obilježeno je redateljevim osobnim iskustvom anga-žiranog, ili u negativnijem vidu, „kupljenog“ kulturnog

Danijela Weber-Kapusta

Slike identiteta: između konstrukcije i dekonstrukcijeOliver Frljić režira predstavu Balkan macht frei u minhenskom kazalistu Residenztheater

◄ Franz Pätzold, Alfred Kleinheinz, Jörg Lichtenstein

Foto

: Kon

rad

Fers

tere

r

Kompleks Frljić

„radnika“. U prvoj slici predstave propituje se primjericeslika Njemačke kao atraktivnog zapadnoeuropskog poslo-davca. U središtu pozornice postavljen je stol za kojim ćese odviti Frljićev Vorstellungsgespräch iliti razgovor za po -sao. Razgovor između Olivera Frljića i izborne komisijeminhenskog kazališta Residenztheater od prve je rečeni-ce „razgovor“ Balkana i Njemačke – dviju sfera koje se nerazlikuju samo u pitanju mentaliteta. U jasnoj polarizacijisnaga Frljić od samog početka zauzima status „Drugog“,njegovo je prezime, a time i identitet, neizgovorivo za nje-mačkog govornika, njegova nacionalna pripadnost reduci-rana je na slavensko etničko podrijetlo, a sami Slavenipak na nepokrštene Germane. Kulturološka, socijalna,ekonomska i nacionalna hijerarhija koja vlada pozorni-

com dodatno je zaoštrena ogromnom njemačkom zasta-vom koja prekriva čitavu pozadinu scene, pri čemu nije naodmet naglasiti da isticanje zastave i nacionalnih simbolau Njemačkoj od okončanja Drugoga svjetskog rata pa svedo danas ostaje zazorna pojava, a njezina hiperboliziranascenska uporaba u njemačkoj recepciji izaziva sasvimdru ge konotacije negoli u recepciji pripadnika drugihnacionalnih skupina. Hiperbolizirana međutim nije samonjemačka zastava već i identitet njemačke kao gostolju-bive i migrantima/azilantima otvorene zemlje. Temati zi -rajući ravnopravnost Nijemaca i nacionalnih manjina uNje mačkoj, Frljić ukazuje na raskorak između ustavomzagarantirane ravnopravnosti različitih nacija, kultura ireligija s jedne strane te konkretne provedbene prakse –

vrednovanja i hijerarhiziranja te perpertuiranja naciona-lnih, kulturoloških i religioznih dualizama s druge strane.

Performiranje njemačke kulturne, nacionale i političkenad moći nad prostorom jugoistočne Europe predstavazrcali na različitim izvedbenim razinama. Kostimografijatako naznačava opreku između normiranog koda oblače-nja koji vrijedi u njemačkom poslovnom krugu, a simbolizi-ran je poslovnim odijelom i torbom, te ležernog „balkan-skog „stila odijevanja. Golema njemačka zastava podcrta-va nelagodu subjekta umetnutog u prostor stranog dru-štveno-kulturnog kruga, a inscenirana verbalna nemoćFrljićeva alter ega pred verbalnom dominacijom njegovihsugovornika simbol je političke i ekonomske nadmoći raz-vijenih nad manje razvijenim („nijemim“) zemljama. Na


ovu vrstu proizvodnje kulturne, nacionalne i političke razli-ke između Njemačke i jugoistočne Europe, na proces mo -no loškog i hijerarhijskog konstruiranja i imaginiranja „Dru -gog“ (dodatno zaoštrenog zadiranjem u osobno do sto jan -stvo pojedinca: »Ich wurde gedemütigt. Ich habe mich unddie deutsche Kultur erschossen.«) Frljićev scenski alterego (Franz Pätzold) odgovara uništenjem njemačke kultu-re simbolizirane u njenim povijesnim i suvremenim nosite-ljima, od književnika Johanna Wolfganga von Goethea,Rei nera Wernera Fassbindera i Elfride Jelinek, preko filo-zofa Immanuela Kanta i Theodora Adorna do su vremenihkazališnih redatelja Franka Castorfa, Renéa Pollescha iMartina Kušeja.

Čin nasilja nad njemačkom kulturom kao odgovor na

Franz Pätzold Franz Pätzold, u drugom redu s lijeva na desno Leonard Hohm, Alfred Kleinheinz, Jörg Lichtenstein

Foto

: Kon

rad

Fers

tere

r

Foto

: Kon

rad

Fers

tere

r

U predstavi se tako posebno kritiziratakozvana njemačka „kultura ugo de“ tj. nereflektirani kulturni konzumerizamvođen maksimom da se kupnjom ulaznicekupuje osjećaj ugode i razonode.

I 57

perpertuirano konstruiranje razlike između razvijenih imanje razvijenih, politički mjerodavnih i politički obezgla-šenih zemalja preokretna je točka nakon koje će se pro-mijeniti strane, a Frljićev do tog trenutka nijemi alter ego,koji su do sad imaginirali i konstruirali drugi, sam preuze-ti ulogu konstruktora. Anticipirajući i prenaglašavajući ste-reotipe koji vladaju o Balkanu s jedne, a istovremeno i ovlastitom redateljskom identitetu s druge strane (radikali-zam, agresija, neumjerenost, pomanjkanje dobrog ukusa,bezobzirnost), Oliver Frljić upravo hiperbolizacijom stereo-tipa teži propitati, uzdrmati i dekonstruirati te iste stereo -tipe i ide o logijske mehanizme njihove proizvodnje. Procespropitivanja identitetskih konstrukcija i proizvodnje ste-reotipa međutim ne ostaje usmjeren isključivo na Balkani njegova prijepornog redatelja. Na tragu Handkeova Vrije -đanja publike i predstava Olivera Frljića uzima na zubidentitet (ne samo) njemačkih kulturnih konzumenata. Upredstavi se tako posebno kritizira takozvana njemačka„kultura ugo de“ tj. nereflektirani kulturni konzumerizamvođen maksimom da se kupnjom ulaznice kupuje osjećajugode i razonode. Frljićeva predstava napad je na onuvrstu „njemačke udobnosti“ koju karakteriziraju osjećajivlastite samodopadljivosti i samopotvrđivanja koji proizla -ze iz po kazanog interesa za konflikte i sukobe na balkan-skim (i ne samo balkanskim) prostorima uz istovremenuemocionalnu zamrlost i socijalni neaktivizam. Frljićevamin henska predstava odbija opsluživati ovu vrstu pasiv-nog kulturnog voajerizma, a minhenskoj publici uskraćujeupravo konkretizaciju ključnog i očekivanog atributa Frlji -ćeva re dateljskog identiteta tj. tematiziranje mehanizamadruštvenog sjećanja i zaborava na prostoru bivše Jugo -slavije od devedesetih pa sve do današnjih dana. Umjestobavljenja strahotama ratnog i postratnog razdoblja naprostorima bivših jugoslavenskih republika Frljić minhen-ske gledatelje konfrontira s njima samima, nudi im u izvr-nutom zrcalu slike njihova vlastitog kulturnog, društve-nog, političkog, povijesnog identiteta. Slike koje ne težepovijesnoj „istini“ već tome da aktiviraju publiku, da jeizvuku iz pozicije skrivenog voajera, da razbiju zadaneokvire kazališne izvedbe i ukinu njenu monološku pozici-ju, potaknu publiku na intervenciju, zadru u tijek izvedbe,pa imalo to za posljedicu i samo daljnje odvijanje scenskeizvedbe.

Pišući o predstavi, njemačka kazališna kritika vrhuncemprovokacije nije proglasila slike njemačkih identiteta kon-struirane u Frljićevoj predstavi, već tzv. „Waterboardingsce nu“ (riječ je o američkoj metodi ratnog mučenja) ukojoj izvršitelji (Alfred Kleinheinz i Jörg Lichtenstein) žrtvumučenja sve do intervencije publike drže na granici guše-nja i utapanja: glava žrtve (Franz Petzold) zamata se u tka-ninu i polijeva vodom iz kristalnog vrča tako dugo dokpublika konkretnom fizičkom intervencijom ne onemogu-ći dalji nastavak mučenja. Polemizirane slike njemačkihkolektivnih identiteta i mehanizama njihova konstruira-nja, perpertuiranje društvenih, kulturnih i političkih hije-rarhija i dualizama između Nijemaca i drugih nacija kaoda nije doprlo do njemačkih kulturnih recepijenata ili je,točnije rečeno, odbijeno kao tabu tema obavijena debe-lim velom vlastitih autokonstrukcija. Na mjesto promišlja-nja vlastitog i u ovom je slučaju stupilo promišljanje tu -đeg, tj. identiteta angažiranog Balkanrežisera, kako seFrljića često naziva u njemačkim kazališnim kritikama.

Naposljetku, ostaje otvorenim zašto se predstava kojapostavlja „prava pitanja“ – da citiram uglednog njema-čkog kazališnog kritičara Jürgena Bergera – ne zavlačipod kožu, ne djeluje dublje, ne prelazi razinu ciljane irita-cije? Odgovor na to pitanje možda leži u izboru scenskihizražajnih tehnika, u prevlasti verbalnog znakovnog susta-va i uporabi glasovnog registra kojime vlada modus vika-nja. Upravo u tom verbalno-akustičkom napadu na gleda-telja, na inzistiranju da se urla u publiku kao da je progu-tana semantička materija koja bi izrečena u nekom dru-gom glasovnom modusu ili simboličkom registru moždaproizvela dublji utisak. U prilog tome možda govori i slje-deća scena: na zamračenoj pozornici stroboskopskosvjet lo isprekidano osvjetljava četvoricu glumaca (FranzPätzold, Alfred Kleinheinz, Jörg Lichtenstein, LeonardHohm) koji stojeći ispred ogromne njemačke zastave rit-mički, isprva jedva čujno, a onda sve glasnije i glasnije,sve brže i brže izgovaraju „Deutsch Land Deutsch LandDeutsch Land Deutsch Land Deutsch Land Deutsch Land[...].“ Ova se scena uvukla pod kožu.

Berger, Jürgen: Oliver Frljic Wuttheater im MünchenerMarstall: Gipfel der Provokation,

http://www.spiegel.de/kultur/gesellschaft/oliver-frljics-bal -

kan-macht-frei-a-1035362.html (pristupljeno 15.9.2015.).

56 I KAZALIŠTE 63I64_2015Leonard Hohm, Franz Pätzold, Alfred Kleinheinz, Jörg Lichtenstein

Foto

: Kon

rad

Fers

tere

r

Frljićeva predstava napad je na onu vrstu „njemačke udobnosti“koju karakteriziraju osjećaji vlastite samodopadljivosti isamopotvrđivanja koji proizla ze iz po kazanog interesa za konflikte i sukobe na balkanskim (i ne samo balkanskim) prostorima uz istovremenu emocionalnu zamrlost i socijalni neaktivizam.

nekakvu predaju. Popustio? Pred čim? I pri tom sam tuvrlo čist, ne limitiran, ne uvjetovan bilo čim. Dakle, akoapstrahiramo od monumentalnosti same zgrade i te ideo-loško-tradicionalne uvjetovanosti, koja se kroz predstavudovodi u pitanje, HNK je prije svega kazalište, slično bilokojem drugom kazalištu na svijetu (a ansmabl vapi za timda ga se što više takvim doživljava), gdje dođeš na probui polako počneš raditi s glumcima. Ne razumijem i ne vi -dim tu nikakvu posebnu prekretnicu u svom radu, niti ištatakvog vrijednog spomena.

VR: Ipak, sjećam se tvoga razgovora sa studentimakom parativne književnosti prošle godine u kojem si iz -javio da imaš veliki problem s radom na sceni HNK-a.Nakon što sam vidjela Na kraju tjedna imam dojam daje nesklonost tome izvedbenome prostoru priličnodoslovno prikazana √ ili se skriva, ili se raspada, ili seprividno uništava. Imaš li osjećaj da si taj prostorniproblem riješio?

BJ: Postavio sam pitanje uopće boravka/opstanka dramena sceni HNK-a koja je ipak pripravljena za nešto monu-mentalnije izričaje – operu ili balet. Riješio sam kako toodkomunicirati s publikom, priznajem na momente mož -da malo radikalno i na razne načine, ta se linija vuče krozcijelu predstavu, ali trajno riješio nisam ništa. Kro ničninedostatak intimiteta, tako važan, usudio bih se reći, nesamo za teatar kojim se ja bavim, nego za teatar općeni-to, problem je koji se promptno mora početi rješavati. Većiz, ne znam kojeg, osmog reda čovjek u publici ima pro-blem s vidljivošću lica glumca. Dakle, grimasa i sva emo-tivnost koju lice po sebi posjeduje tu je neupotrebljiva,osim za prvih nekoliko redova. Glumac to ne može riješitiglasom niti glazbom kao opera, niti tijelom, pokretom kaobalet. Za neku vrstu suptiliziranijeg izričaja to već postajeproblem, dakle, morate raditi u širokim i velikim gestama,što automatski uspostavlja pravila koja ograničavaju idesuptiliziraju izričaj. Kazalište se inače, a to je posebnatema, sve više mora loviti za što autentičnije elementeizričaja koje druga područja izvedbenih umjetnosti nema-ju. Jedan od njih svakako je taj intimitet, a lice mi se činikao točna ilustracija tog intimiteta koji je jedino tako uživomoguć u kazalištu.Dobro, ja sam još cijelu stvar instalirao na prosceniju, da

bih se zavukao kao Globe Theatre što više u publiku, ali

je čitav prostor iza portala ostao neiskorišten. Oko dva-

deset metara dubine koji su tehnički puno opremljeniji

nego proscenij. Tamo su rasvjeta, ulice, rund bina, itd.

Zatvorio sam prostor iza portalnog otvora, pokrio portal i

zlato kojim je optočen da bih fokusirao pažnju gledatelja,

da bih krupno dobio glumca, da bih dobio mogućnost gri-

mase. Grimasa može igrati sama za sebe bez teksta i

dekoracije. To u teatru mora biti moguće. Jer ako toga

nema, čini mi se da se sve raspe, da ostaje izvan fokusa,

da se doima nevažnim, preširokim, predalekim. Sad ću

ovdje prestati.

A što se tiče efekata poput propadanja u pod kazališta,

urušavanja štukatura, itd., oni na simboličkoj razini nešto

i znače, valjda ne moram objašnjavati što.


Polovicom devedesetih godina Bobo Jelčić proročki

je najavljen kao redatelj čiji je „potencijal trenutno

možda najvažniji u hrvatskom kazalištu“,1 polovi-

com dvijetisućitih njegov rad s Natašom Rajković progla-

šen je preporoditeljskim „ekscesom“ u povijesti Dubro -

vač kih ljetnih igara,2 dok ga se 2015. godine gotovo po

navici predstavlja epitetima poput „veliki“, „nagrađivani“,

„uspješni“ koji često dolaze u superlativima. Jelčić nije

hiperproduktivan redatelj, njegovo se ime svakih par mje-

seci ne vezuje uz neko drugo kazalište u zemlji i inozem-

stvu – put koji velikim dijelom prevaljuje u koredateljsko-

me društvu Nataše Rajković promišljeno je spor, posto-

jan, fokusiran, bez velikih kvalitativnih oscilacija i bez pre-

skakanja iskustvu potrebnih stepenica. U vremenu u koje-

mu mnoga čuda traju tek nekoliko minuta Jelčić je jedan

od kazalištaraca čiji rad budi stalni interes, čija metoda

ostavlja jasan trag u mnogim kazališnim institucijama i

koji bez obzira na ulog i rizik nastoji ne živjeti na staroj

slavi. Razgovor koji slijedi stoga je posvećen interesnim i

metodološkim temeljima, stalnim motivima, dugo najav -

ljivanim i slućenim estetskim odlukama, neriješenim

rebusima.

VR: Iako se u promociji predstave Na kraju tjednanaglašava činjenica da prvi put režiraš u prvoj nacio-nalnoj kazališnoj instituciji, ti od samoga početka re -dateljskoga djelovanja ranih 1990-ih predstave radiš uokviru različitih državnih kazališta i manifestacija tra-žeći okruženja koja pristaju uz tvoj način rada √ bilosamostalan ili s Natašom Rajković √ a ne obrnuto.Osjeća se da si ovdje konačno popustio ti, a ne institu-cija. Postoji li estetski uzrok te odluke?

BJ: Ne bih tako zaoštravao. Ne vidim razliku između tihprostora u kojima smo radili i HNK-a, osim u simboličkojvrijednosti, o kojoj ćemo valjda nešto kasnije i što pred-stava naravno problematizira. Ja sam po „institucijama“cijeli radni vijek, naprosto zato što one tome služe – ser-visi potrebni za normalan rad na predstavi i njen životposlije premijere. Radim nešto što je rubno, ali namjernohoću to raditi u institucijama koje su sve samo ne rubne.Tu je HNK šampion, on ne da nije ruban, nego je neštototalno suprotno. Tako da to više tretiram kao izazov nego

Razgovor

O iluziji originalnosti,realizmu sadašnjostii šiframa društva

Razgovor s Bobom Jelčićem vodila Višnja Rogošić

Bobo Jelčić

1 Pristaš, Goran Sergej. 1996. Od centra do margine. Frakcija,magazin za izvedbene umjetnosti 3. 58–61.

2 Ivanković, Hrvoje. 2003. Kazališna tura po zasjenjenim di je -lovima grada. Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost15-16. 8–15.

da ljudi šetaju na sceni i šute sat vremena. Dakle, ako si

već pokazao nepovjerenje, onda mi dopusti da odem s

tim nepovjerenjem do kraja. Onda dopusti da tom radika-

lizacijom kažem: ovdje nešto nije u redu, nešto se danas

s tim tekstom mora napraviti. Nemojte nekom obući tra-

perice ili suvremeno odijelo, a govoriti tekst nepromije-

njen pa se dičiti tim da ste ukorak s vremenom. Stvari se

moraju riještiti suštinski, iznutra, a ako je tako, onda je

tekst, klasični tekst, prvi na udaru. A ne scena ili kostim.

Budi frajer – pa udari tamo gdje treba. Gdje najviše boli.

Ili, kako pitaš, što je s govorom? Na sceni zvuči neuvjerlji-

vo? Ima li čovjek strpljenja za emociju koja se nalazi u

njemu, govoru? Što je s dijalogom? Je li on izgubio snagu,

dramskost? Je li ga moguće interpretirati oslonjena samo

na psihološki realizam? Što je s pauzom? Mogu li zastati

u govoru, zapaliti cigaretu pa nastaviti? Hoće li me čovjek

u publici pričekati dok to obavim? Ima li strpljenja za to?

Konačno, što je s realizmom danas općenito na sceni, kad

su ga oteli ili preveli na svoju stranu i film i TV i clip na

YouTubeu, internet općenito? Što preostaje kazalištu?

Neki autentičniji jezik, više njegov nego što je to bio do

sad, realističniji od realizma. Mislim da su to prava pitanja

na koja treba odgovarati.

VR: Nakon što se sintagma „redateljski dvojac Jel -čić√Rajković“ okamenila u hrvatskome teatrološkomrječniku niz predstava počeo si raditi samostalno.Osjećaš li metodološku razliku u odnosu prema radu sNatašom Rajković?

BJ: Osjećam, naravno. Pa mi smo uz sve naše različitosti iradili zajedno zato što su te različitosti donosile nekunovu vrijednost. Koliko god smo se pobijali, toliko smo sei nadopunjavali. Ta „druga strana“ nedostaje svakako, alimi smo i samostalna bića pa nam je očito nedostajala i tadimenzija. Da se malo razdvojimo, da bi se mogli ponovnosastati obogaćeni novim iskustvom. Ha, kako to romanti-čno zvuči. Možda smo time nešto izgubili, a možda smonešto dobili. Ili oboje. 'Ko to zna? Naprosto dopuštamostvarima da se dogode.

VR: Specifičnu metodologiju počeli ste razvijati već uradu na Garažama u GDK-u Gavella 1994. godine kadste se priklonili načelu „nenasilja“ po kojemu ulogasrasta s onim što glumac osjeća, s njegovim stavovi-ma, interesima, trenutačnom životnom situacijom.Na ta ša je istaknula i nekoliko elemenata na koje stereagirali takvim radom kao što je predvidiva drama-turgija i glumačko pretjerivanje na sceni. Razvijaš li idalje stvaralački proces i postoje li neki novi interesniokviri, postupci, otkrića?

BJ: Apsolutno. Mislim da istraživanje u vlastitom područjudjelovanja jest ili bi trebalo biti imanentno svakom umjet-ničkom činu. Sve drugo je alibi – prčkanje po površini. Štose tiče priče same, ono što mene zanima je koja to pričamože ili mora biti ispričana? To je jedno od ključnih pita-nja. Ali odmah zatim, na koji se način ona strukturira. Dali se ona raslojava i individualizira na niz manjih pa sesklapa? Da li je rasuti na niz likova kao što se događa uNa kraju tjedna, pa je opet skupiti, pa je opet razdvojiti?Da li joj dati jedan lažni zamah stavljajući u centar nekiglavni lik? Klasična je događajnost jako na kušnji jerpostaje preumjetna. S druge strane, puno toga utječe naprecepciju potencijalnih gledatelja – događa se revivaldokumentarizma, imamo YouTube s nizom klipova izsame stvarnosti, preko interneta imamo pristup svemu isvačemu. Mislim da strukturiranje priče postaje sve zah-tjevnije. Rutina se kao u nekom holivudskom hitu brzo

prepoznaje i zamara... No područje priče tek je jedan odsegmenata istraživanja. Što se tiče istraživanja izvedbe-noga dijela, recimo, vidiš da se u Na kraju tjedna otišlodosta radikalno u tjelesne ekspresije koje postupnozamjenjuju riječi i tekst koji više nije tekst.

VR: Rekla bih da se u Na kraju tjedna vrtimo u krugunemogućnosti ili poteškoće da se ispriča priča.

BJ: Uvijek se mi, ili ja, vrtimo oko toga. Cijeli naš opusmogao bi se zvati poteškoće u sklapanju/razvoju priče.Tražiš, tražiš, a varijanti nema puno. Ali svi modernističkiudari, na konvenciju, na prepoznatljiv siže, poput Wilso -nova Einsteina na plaži ili Warholova čovjeka koji spavašest sati nisu puno naštetili klasičnoj strukturi priče.Doveli su je u pitanje, pokazali su da je limitirana, itd., aliona se na mala vrata opet ušetala u naše živote. Tih kon-vencionalnih elemenata teško se ili nemoguće riješiti.Karakteri, razvoj lika, zaplet – opstaju unatoč svim ekspe-rimentima ili varijacijama na temu. Zato, ako želite neštomijenjati, morate poći od njih.

VR: S druge strane, jezični sustav kojim pričaš priču ustvari pokazuje nepovjerenje prema govornome jeziku.

BJ: Da, zapravo nema teksta. Ili to nije ono što smo do sadzvali tekstom. Da stranac to gleda uopće ne bi moraoimati prijevod. Da bi se izrazio, čovjek govori neke matricekoje su naučene i koje su samo njegove, a zapravo munije stalo da komunicira, nego da taj teret izbaci van, dase isprazni, da dođe do vlastitog zadovoljstva kao nakonorgazma. Govor ne postaje razgovor, ne sadržava u sebipotrebu za obraćanjem ni za slušanjem. Postaje sebičnosamozadovoljavanje, kao masturbacija u javnosti.No što je s tekstom na sceni danas općenito? U Sabla -stima Gđa Alving i Pastor razgovaraju barem, brat bratu,osam do deset kartica sitno kucanog teksta. Je li to mogu-će gledati danas, a da se ne štriha tekst? Da ili ne. Ako da,dakle, ako štrihaš tekst, makar to bila i jedna rečenica,već si pokazao nepovjerenje prema tom tekstu. Štrih – toje sasvim sigurno – je materijalizirano nepovjerenje pre -ma tekstu, prema vremenu iz kojeg dolazi. I onda, ako uči-niš samo jedan štrih, makar to bila jedna riječ, jednoslovo, to znači da je otvorena Pandorina kutija mogućno-sti interveniranja. Da se, ako treba, štriha i cijeli tekst. Pa


Na kraju tjedna, HNK Zagreb

Foto

: Mar

a Br

atoš

kontrolira. To čak nije ni scenski pokret jer nije organiziran

izvana ili, ne daj bože, koreografija. To tek nije. Naime, ne

smije biti ništa od toga jer bi se brzo urušilo. Mora biti pot-

puno svoje, nesmjestivo. Niti su ti pokreti koreografski ili

ne znam kako relevantni, oni su više diletantski. To bi

svaki plesač ocijenio kao lošu izvedbu, ali su pokreti emo-

tivni – to je dakle važno – i iskreni, neko emotivno outanje.

Postaju sadržajni. Ispunjavaju onaj prostor koji tekst više

ne uspijeva ispuniti.

VR: Bez obzira na to što gotovo redovito radiš predsta-ve koje se ne temelje na pisanome predlošku, u stvarije više njih vezano uz neki tekst. Dostojevskijevi Bje-so vi važni su za Grad u gradu, Ibsenove Sablasti inici-jalno su bile važne za K'o rukom odneseno, ali jedinapredstava koju sam gledala, a da je ta lingvističkakom ponenta teksta prisutna na pozornici je Galeb.Misliš li se vraćati dramskome tekstu?

VR: Mislim da je jedan od razloga uspjeha predstavana kojima si radio upravo činjenica da one predstavlja-ju daleko bolju realizaciju estetske težnje koja je oda-vno prisutna u glavnoj struji, a to je postizanje iluzijerealističnosti √ posebno kad je riječ o glumačkoj izved-bi, korištenju prostora i ulozi gledatelja. Istovre meno,te iste predstave napučene su različitim oblikovnimig ra ma kojima se uspostavljena realističnost stalnopotkopava.

BJ: Da, ja nešto uspostavim pa onda to na neki način iro-

niziram, to je istina, tako detroniziram uzvišenost, relativi-

ziram je, što je bitno ako vam je stalo do realističnosti.

Moje pitanje i jest kako do te ralističnosti danas, i koji torealizam danas jest kazališni, baš specifično kazališni snaglaskom na ovo „specifično“. Koji su mu parametri igramatika. I zadaća je svakako dovijati se tome što tojest. Ne bi li aktivno i uživo o tome otvorio raspravu, nagla-šavam, recimo, Livija u frustraciji, žene dok komunicirajui to ne govorom nego isključivo tijelima (Jadranka, Vanja,Ana), ili podigravam – Ksenija u Galebu koja dugo sjedi išuti kad sazna da joj je ljubavnik zaljubljen, i tako dalje.

VR: U tom smislu što film ima, a kazalište nema?

BJ: Pa eto, ima to da se približiš glumcu s kamerom dolica i da ovaj ne mora ništa raditi osim da kaže: „Teško mije“ ili ne znam što. To u kazalištu ne možeš. Ta facijalnostrecimo, koja je važna u emotivnoj komunikaciji s gledate-ljem, bez da je deskriptivna ili pretjerana, da nije ni podi-grana, nego normalno emotivno uvjetovana, nosi jednuautentičnost teško dohvatljivu bilo čim drugim, bilo kojimdrugim jezikom i ja vapim za njom i u kazalištu. Da je nebih morao naglašavati. Pa o tome cijelo vrijeme pričam.Zato trčim na proscenij, ispred portala. Zato je glumac narubu da upadne u publiku.

VR: A eksperimentalni intimistički oblici kazališta?Izvedba jedan na jedan?

BJ: To je malo preskupo. Mi smo to radili u Njemačkoj –dva gledatelja i izvođač – to je moguće. Nataša i ja smouživali u toj formi, ali u ovom klasičnom kazalištu ne. Bilobi preekskluzivistički i ne bi bilo trajno rješenje.

VR: Niz paralelnih monologa i nemogućnost da se višepojedinačnih glasova uveže u priču je tema koja seprovlači kroz predstave Galeb i K'o rukom odneseno,dok u Na kraju tjedna doživljava svoj vrhunac u doki-danju bilo kakve komunikacije. Postoji li problemskiodnos između tih projekata?

BJ: Naravno. Svjesno se nadograđuju – slobodno mogureći – kroz cijelu našu/moju karijeru problemi sadržaja iforme kojima se bavimo. Unutarnje se priče usložnjavaju,a izvedbenost postaje sve zahtjevnija. Dolazim putem donovih spoznaja i do novih inputa za dalje. Scene proizlazejedne iz drugih. Nadovezuju se na one iz prethodnih pred-stava. Kao i postupci. Duga je to priča. I mislim da je ta


dosljednost najozbiljniji segment svega ovoga čime se

bavimo. Sasvim diletantski može zvučati primjedba da je

svaka predstava novi originalni svijet i da treba biti radi-

kalno drugačija, potkrijepljujući takvim stavom konzume-

ristički trik o originalnosti – prije i nakon svega. Proces se

mora nastavljati, upravo to je ozbiljno u cijeloj stvari, da bi

se neka suština eventualno dodirnula i da bi dosegli

možda neku krhotinu stvarne, a ne formalne originalnosti.

Nazovimo je originalnost suštine. Onako kako je to E. Mur -

tić radio na platnima, ili Godard na filmu.

VR: Kako glumci reagiraju na tu količinu pokretaumje sto govora? Na kraju tjedna gotovo da možemogledati kao suvremeni ples.

BJ: Ja sam to nazvao mjuzikl bez muzike. Pleše se i pjeva,

a zapravo nema ništa od toga. Ni plesa ni muzike, ni pje-

vanja. Tek nekakvi otpatci svega. Više je to neko ispolja-

vaje vlastitosti kroz tijelo. Grča i boli kojega samo glumac



Foto

: Mar

a Br

atoš

Foto

: Mar

a Br

atoš

kako je bilo ili ono što je već bilo. Jer, ako to nije tako,onda oni „ne znaju kaj bu s tim, to je sve malo preveč imalo prerano i tak.“ U 21. stoljeću u zemlji koja je demo-kratska, koja se diči teatarskom tradicijom, višestoljet-nom kulturom, mene se proziva što aktivno eksperimenti-ram s Čehovom i to u predstavi koja nije heremetičnaeskapada, već komunicira s publikom, štoviše od te istepublike dobije nagradu (Teatar.hr). Pa me ti na sve topitaš dal' sam konkurentan, šta ja sad da kažem na to?Zvuči kao da me zajebavaš, evo ti zaključi.

VR: Čitala sam razgovor u Nacionalu u kojemu komen-tiraš gostovanje K'o rukom odneseno na Danima sati-re tvrdeći kako to nije satira. Kako bi žanrovski odre-dio svoje predstave?

BJ: Mislim da je žanr nadiđena stvar i on postoji da bi ne -misleća publika koja ne mora čitati o čemu se radi u filmuili kazalištu mogla lakše kupiti kartu ili lakše napraviti nekiodabir. Ako je priča autentična ili barem povod za nju, onaće u sebi nužno imati i komične i tragične elemente, neiz-bježno. Tako je i s K'o rukom odneseno. I s drugim našimpredstavama. Ne znaš koji je to žanr, ali ti je prepoznatlji-vo. U neznanju, kompromisno, to možemo ka tegoriziratikao dramu, a takva odluka onda podnosi sve.

VR: Oni koji prate tvoje dvije karijere filmskoga i kaza-lišnoga redatelja u glumačkoj izvedbi u tvojim filmovi-ma uočavaju istu prirodnost ili pomirenost s ulogomkoja se vidi i u kazališnim predstavama. Ako izuzme-mo predstavu Izlog koja „igra na okvir“, djeluje li taintermedijalna razmjena i u drugome pravcu?

BJ: Ono čemu me naučio film ekonomičnost je situacije.Moraš biti vrlo efikasan, štedljiv s vremenom i informacija-ma. S jako malo možeš reći puno samo te doze moraju bitipravilno raspoređene. I organizacija rada puno je discipli-niranija, kao u vojsci, jer je dan na filmu jako skup. Inačevolim raditi na način koji je puno dugotrajniji i opušteniji, atu dugotrajnost zaradim na probama za film, ne na samomsnimanju. Tu pričam priču, stabiliziram glumce, odnose...onda je samo snimanje čista egzekucija. Dakle, ako bihmorao nešto izdvojiti, onda je to ekonomičnost.

VR: U radu s glumcima tragaš za sadržajem koji onisami mogu osloboditi unutar sebe, za njihovim „osob-

nim glasom“. Je li to obrat u odnosu na onu hladnudidroovsku fleksibilnost glumačkoga instrumenta?Znači li to da je glumac za ovakvu vrstu rada to bolji štomože više „biti on sam“, a ne to bolji što može više „bitiniz drugih ljudi“?

BJ: Ne može biti netko drugi zato jer bi to bilo shizofreno– to je kriva interpretacija. Te interpretacije koje su naneki način metaforičke ušle su čak u teorijski diskurs.Čovjek se ne može transformirati, ne može biti netko dru -gi, ne može biti ništa od tih stvari koje mu se tako postav-ljenim sustavom sugeriraju. Ono što se može eventualnoje – biti samo jedan od aspekata vlastite ličnosti i to samonakon temeljita raščlanivanja vlastitoga iskustva. Dakle,lik je neko pojednostavljeno ja, pojednostavljena pojav-nost svedena na par osobina ili na dvije-tri scene koje gaonda sugeriraju. To je jedino što se s glumcem ili s čovje-kom može napraviti.

VR: Kako bi ti terminološki odredio razliku izmeđunačina na koji glumac glumi u predstavi gdje ga sekonvencionalno percipira kao da se transformirao uneku drugu osobu, i načina na koji glumi u tvojimpred stavama gdje se √ sad već konvencionalno √ do -ima kao da glumci glume sami sebe, iako predstavlja-ju fikcionalne likove?

BJ: Mislim da se radi o metodologiji koja na nekom unu-tarnjem planu glumcima uspostavlja autentičan linkprema sadržaju kojim se bavimo. Ne mislim da je to neštorevolucionarno. Glumac naprosto preko vlastitog iskustvasa sadržajem stvara autentičnu vezu. Podcrtava i podeb-ljava se važnost tog vlastitog iskustva za sadržaj uloge.Uloga nije samo formalni zadatak u koji će se neko „trans-formirati“ nego prije svega osobni ineteres. Taj osobniinteres uvjet je za sadržaj. Pojačavanje stupnja interesamože, ali ne mora, dovesti do pojačane želje za kreacijomna tu temu, ova do želje za imaginacijom, pa onda i zaautorstvom. Što bi bio neki cilj.

VR: Je li tu jezik dramskoga teksta barijera? Možemoli tako raditi i Eshila?

BJ: Je, barijera je, i s tim se nešto mora napraviti. Ali janaprosto ne mogu više. Dosta.

I 65

BJ: Moguće. 'Ko zna? Čehovljevi su mi tekstovi intrigantnijer su mi tematski bliski, jer se bave ničim. Nemaju klasi-čnu strukturu i nisu klasično opredijeljeni za neki događajnego imaju to raslojavanje po individualnostima, tu rasu-tost. Pokazuje se panorama, kamera je uvijek u švenku,jedan događaj upućuje na drugi. A individue se umrežuju,spajaju, rastaju kao neka živa kompjuterska grafika. Re -cimo, Ivanov. Potpuno raslojen, nestabilan. Bez težišta.Bez plana. Bez ideologije. Jako bi dobro pasao danas.

VR: Uglavnom te pitam o formi jer se čini da je kakonešto izreći bitni sadržaj tvojih predstava, ali postoji ijedna zanimljiva tematska konstanta, a to je društvenikontekst. Obično gledamo srednji građanski sloj za -robljen u svojim malim urbanim kavezima u stalnojtež nji za nečim boljim, zabavnijim, drugačijim √ ogle-dalo nas koji sjedimo u kazalištu. Ako je to manjak izkojega kreće svako istraživanje, što je dobitak? Na kojinačin tematski profitiraš ili napreduješ u istraživanju?

BJ: Pokušavam naći šifru društva, vremena u kojem živim,njegov izričaj, ne smijem reći duh, i to me zaokuplja, inspi-rira. Pa ga sistematiziram, pitam se – kako da tumačimšto se to zbiva oko mene, kako da mu nađem kod... Papravim kartoteku pojavnosti unutar njega, lica koja semuvaju po njemu, oko mene te mu zatim probam pronaćiizričaj, jezik na sceni jer to je zapravo ono što me ozbiljnozanima. Tako sebi postavljam pitanje. Ali što je više infor-macija, to me one sve više guraju dalje, u daljnja ispitiva-nja i daljnje eksperimente. To bi mogli biti neki profiti, teeventualne spoznaje. Mogli bi biti, ako dođeš do njih. Jerto su za mene i egzistencijalna pitanja, ne samo estetska,zapravo mislim da je to prije svega egzistencijalno pitanjei da sve to jedino tako ima smisla.Na primjer, fotelja prekrivena meblštofom je jedna odprvih stvari koje pamtim u vlastitom životu i u stanovimasvih ljudi kod kojih sam bio još od djetinjstava i u kojimasam živio kasnije. Dugo me dugo pratila kroz sve stanoveu Zagrebu u kojima sam živio – ta meblštof fotelja i miriskoji je apsorbirala u sebe kroz godine svoga postojanja.To je bio simbol jednog lažnog blagostanja u socijalizmu,statusni simbol koji je prerastao samog sebe i on jeopstao danas već samostalno, unatoč svim političkim iinim promjenama. Sve se promijenilo, ali je ta meblštof

fotelja ostala. Znate ono – slika – dnevna soba s jednimregalom, meblom i televizorom. Ako bih morao naći dva-tri simbola iz svoga života, onda bi jedan od njih sigurnobio ta dnevna soba u koju su smješteni ti ljudi i ti životi i tiplanovi. Kao neka potka za Na kraju tjedna, statusni sim-bol jedne lažne klase u kojem strah od siromaštva, borbaza vlastiti status i strah od konformizma egzistiraju isto-vremeno. Pa ih to trga i rastura na sve strane izazivajućispore, ali sigurne poremećaje od kojih se na kraju umire.

VR: Predstave na kojima si radio ne samo da čestoodlaze na gostovanja, nego tamo osvajaju i nagrade.Kakva je reakcija publike u drugim društvenim kon-tekstima? Prepoznaju li se gledatelji u tim predstava-ma, smiju li se u istim trenutcima, uočavaju li auten-tičnost glume? Jesu li te predstave na isti način kon-kurentne tamo kao i tu?

BJ: Pa to znaš da nisu. Da Galeb ima referencije s najvaž-nijih europskih festivala od Bruxellesa do Wiener Fest -wochena, a da doma niti u regiji nije bio niti na jednomfestivalu. Već sam puno o tome govorio. O Nagradi hrvat-skog glumišta da ne govorim, to bi trebala biti sramotasvih nas koji smo u struci... O klijentelizmu koji je na razi-ni kakve provincijske hobotnice gdje se pogoduje prijate-ljima i familiji sam isto govorio („na strateškim mjestimanjihovi ljudi“). O konzervativizmu hrvatskoga teatra koji jeduboko ukorijenjen te samim tim teško iskorjenjiv istosam već govorio, pa neću opet. Tu čak i deklarirani ljevi-čar ima konzervativan ukus. Tako da nemam više što rećio tom jer sam sve već rekao. A ništa se nije promijenilo.Onda čemu?Probaš s Čehovom nešto jer više ne možeš slušati i gle-dati patetična preseravanja i suze u očima pri spomenutog svetog imena. Spomeneš tako, primjerice, Čehova unekom društvu, a ekipa već pada u afan, već gledaju gdjeće se osloniti da se ne sruše od tronutosti ili se naprostozavaljaju u blato jer suosjećaju s čamotinjom triju sestarakoje pate za Moskvom i općenito pate za koječim ilinaprosto pate. „Ali to nije Čehov“, „to nije taj tekst“ – takogovore jer za njih jest samo ono što je već bilo i dokazalose da postoji, pa slijedom toga ništa više osim tog pozna-tog neće i ne može postojati, niti mu treba dopustiti da sedogodi i da bude, a ako se i dogodi mora biti navlas onako


Ovom prigodom donosimo tri članka. I dok Tajana Reznić Brenko u članku Kratak izlet u vremenoprostor Davida Belasa

tematizira "idejne performanse" Davida Belasa i podsjeća da je upravo iz radionica festivala Sedam dana stvaranja proi-

zašla metoda Distanca, nastala u suradnji sa psihologinjom Alenkom Krivičić Jedrejčić, David Belas u preglednom član-

ku Performans na festivalu Sedam dana stvaranja ili performans kroz 7 misli na Festivalu 7ds, među ostalim, doku-

mentira da je tijekom dvanaest festivalskih godina realizirano 92 performansa te da je razdoblje od 2008. do 2010. bilo

posvećeno edukaciji i teoriji performansa te je jedan od konkretnih rezultata metoda Distanca koju je osmislio u sura-

dnji s Alenkom Krivičić Jedrejčić. Pritom, sadržaj ovogodišnjega Festivala (2015.) bio je u znaku prošle godine otvorene

petogodišnje teme Apoteoza prostora mišljenja, a prva dva tematska, petogodišnja ciklusa bila su Istra na granici tra-dicionalnog i suvremenog (2004.–2008.) i SVEjednoISTRA (2009.–2013.).

Priču o Sedam dana stvaranja zaokružujemo člankom Etnoglazbeni performansi ili stvaranje i sviranje na čudnim glaz-balima Noela Šurana u kojemu nam spomenuti multimedijalni umjetnik, antropolog i, među ostalim, ovčar (sâm ističe

za sebe da je ponekad u ulozi umjetnika, ponekad znanstvenika, a katkada i ovčara/stočara) predstavlja vlastite etno-

glazbene performanse, a njegova se posebnost očituje i u tome što svoje glazbene instrumente i osmišljava i izrađuje

sâm. Spominjem njegov glazbeni ready-made Vegetarijanski mih koji je napravio „od igračke za plivanje na koju se ume-

tnu plastične mišnice i plastična igračka mijenja svoju funkciju i postaje glazbalo na kojem se uz kratke upute može nau-

čiti svirati neke specifične istarske melodije“. I nadalje, umjetnikovim pojašnjenjem: „Na odlasku s godišnjeg odmora ta

se igračka za plivanje ne baca u smeće, i tako ne zagađujemo okoliš prekomjernim plastičnim otpadom, nego se nosi

kući kao originalni suvenir iz Istre.“ Priču, među ostalim, uokviruje i činom o tome kako je osmislio svoj diplomski rad

pod nazivom Zvučni oblici – zvučni objekti na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na Odsjeku kiparstava 2011.

godine.

Na koncu ovoga uvodnika upućujem na web-potragu za glazbenim ready-madeovima iz Noelova kabineta čudesa.

I iskre ne čestitke organizatorima 7ds-a koji su Pazin, poznat kao grad Julesa Vernea, upisali i u izvedbenu EU mapu,

iskrene čestitke u ova apokaliptična vremena kada oplakujemo jedne žrtve, a druge se većini čine normalnima, kad prvo

pišemo/mislimo negativno da bismo u kiseliš začinski ubacili i izvedbenu bombu-bombon. I bi vazda tako – bez prijate-

lja, ali zato srčano s neprijateljima. Ooo, daaa…

I 67

Fritz Perls smatrao je da je ličnost kao ljuštenje luka. Da bi psihički sazreli, ljudi moraju oljuštiti sa sebe slo-jeve koje su godinama stvarali da bi se zaštitili. Stvaranje slojeva je korisno jer se tako štitimo od mogućihpovreda i boli, no istovremeno je i loše jer na taj način određene dijelove sebe isključujemo iz vlastitog doživ-ljaja; oni ostaju negdje izvan nas, neintegrirani. Ne nestaju, ali ih prestajemo biti svjesni.

Alenka Krivičić Jedrejčić

Tematom o pazinskome Festivalu sedam dana stvaranja (7ds), čija se specifičnost, od osnivanja 2004. godine, ogleda

u susretištu umjetnosti i psihologije, kao i samoga procesa stvaranja, s obzirom na to da je posljednji dan Festivala

posvećen radioničkim produkcijama, nastojimo omogućiti nešto veću vidljivost istarske performerske scene jer kao što

to detektiraju neki umjetnici/ice – sve što je južnije, zapadnije... od Zagreba udaljenije je od medijskoga raja.

Tako je ove godine (2015.) Festival organizirao sedam radionica: Šenji V – radionica crtanja, Kustosi ceste – kustoska

radionica, Halitus – radionica filmskog eksperimentiranja, Frankenstein – radionica neverbalnog teatra, akrobalansa i

kontakt-žongliranja, 7 dana kompozicije – glazbena radionica, Riječ, tijelo, prostor – radionica književnosti i pokreta te

projektna fotoradionica Foto-laboratorij – stari zanati. Dakle, prije 13 godina započeo je razgovor začetnika ideje

Festivala članova udruge Veliki mali čovjek i Udruge I, odnosno psihologinje, specijalizantice kliničke psihologije i geštal-

tističke psihoterapeutkinje Alenke Krivičić Jedrejčić i multimedijalnoga umjetnika Davida Belasa. Odnosno, David Belas,

Alenka Krivičić Jedrejčić, Klara Galant Ardalić, Toni Erdfeld i Robert Rudan pokrenuli su 2004. godine Festival koji je bio

i jest okrenut stvaranju, a ne konzumiranju umjetnosti, kako je to u nedavnom razgovoru za Zarez (broj 418-419, 2015.,

str. 36–37) istaknula Alenka Krivičić Jedrejčić. Ukratko, spomenimo da su organizatori Festivala 2015. (dakle, njegova

dvanaestoga izdanja) udruga Veliki Mali Čovjek iz Pazina i udruga MIG iz Pule. Naime, Veliki mali čovjek dugogodišnji

je organizator, a od prošle godine (2014.) u organizaciju se uključila i udruga MIG – udruga za audiovizualno i likovno

stvaralaštvo i nematerijalnu kulturu.

(Više o ideji i konceptu Festivala usp. http://www.sedamdanastvaranja.net/sedam/index.php/hr/ideja-i-koncept.)


Suzana Marjanić

Rene Medvešek

U povodu 12. festivala Sedam dana stvaranja, Pazin, 9. √ 15. kolovoza 2015.

Blok

Festival Sedam dana stvaranja ili susretište umjetnosti i psihologije

umjetnosti te u svom radu teži njihovoj integraciji. Rođenje 1975. godine. Živi i odrasta u Poreču. Na Ekonomskomfakultetu u Rijeci diplomira s temom Pokazatelji poslova-nja kazališta kao javne institucije. Polaznik je niza kazali-šnih radionica, od kojih su najznačajnije specijaliziraneradionice na Moving Academy for Performing Arts čijudiplomu stječe u Beogradu 2010. godine. Djeluje krozrazne projekte i organizacije kao što su Otvorena scenaBelveder, Udruga za izvedbene umjetnosti Prostor Plus,MMC Poduzeće u kulturi Palach, Dr. INAT. Godine 2001.osniva Udrugu I (proizvodnja suvremenih umjetnosti) unu-tar koje je autor brojnih produkcija Česan, Voda, Imeno -vanje itd. Autor je više od 60 performansa, glumi u 20-ak

I 69

performance tvori svoj žanr, a svaki umjetnik unosi prema

svom porijeklu i željama, fine nijanse, koje su samo nje-

gove" (Féral, 1996: 211). Zbog toga ni studij ni teorija

koja se bavi performansom kao svojim objektom prouča-

vanja ne mogu objediniti sve pojave niti odrediti parame-

tre zajedničke većini pojava, već se jedino mogu osloniti

na mnoštvo rascjepkanih teorijskih pristupa koristeći ih u

bavljenju i isticanju specifičnosti.

Idejni performansi: primjer √ David Belas

Ovaj će se rad baviti izdvojenim performansima Davida

Belasa i uglavnom je opisne naravi. Rad je nastao na te -

melju razgovora vođenih s umjetnikom te na temelju nje-

govih radnih tekstova, članaka, odnosno intervjua s auto-

rom objavljenih u dnevnom tisku te dvotjedniku Za rez(usp. Marjanić 2014., dva razgovora).4

David Belas multimedijalni je umjetnik koji se u svojoj

umjetničkoj praksi nalazi između likovne i izvedbene


Patnja, napuštena od riječi, nema vremenskoga slijeda iprostornog određenja – ona proizvodi zvuk koji sintaksane može podnijeti. Peggy Phelan, To Suffer a Sea Change1

Posebna je vrsta uzbuđenja dati se u potragu za predme-tom proučavanja koji je neuhvatljiv, privremen i kontin-gentan kao što je to performans. Biti onaj koji proučavaizvedbene studije znači raditi bez sigurnosne mreže,hodati po vrućem ugljenu, tražiti u mračnom prolazu uponoć crnu mačku koje nema. Henry Bial, The Perfor man -ce Studies Reader2

Prije gotovo sto godina Filip Latinovicz iz Krležina romanaPovratak Filipa Latinovicza (1932.) u svojim refleksijama oslikarstvu, promatrajući ljudsko kretanje na ulici, zapitao se:„kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednomplatnu i naslikati. I kopita na asfaltu, i škripu teretnih osovinapod težinom točkova, i grmljavinu metala na granitu i šinama,kako bi sve to stvarno i istinito trebalo zaustaviti u gibanju,fiksirati u nekoj višoj objektivaciji… treba li uopće slikati, aako bezuvjetno treba, onda kako?“ (Krleža 2004: 29–30)

Prebacujući Filipovo pitanje na polje našeg interesa, što jeumjetnost performansa, odnosno polje kulturne izvedbe unu-tar paradigme izvedbenih studija,3 možemo se pitati je li mo -guće uhvatiti intenzitet izvedbe te sačuvati živ i taktilan jeziksamog događaja, kako zabilježiti tijelo, boju, zvuk, glas, pro-

stor dvodimenzionalnim jezikom, na papiru? "Kakogovoriti o predmetu, a da ga ne iznevjerimo?“ (Féral,1996: 211)

Treba li uopće pisati o performansu kada je idealumjet nosti performansa proces i trenutak koji seodvija ovdje-i-sada, kada sâm performans teži proiz-vodnji živih i neponovljivih trenutaka, želi ostati neuh-vatljiv, u trenutku i nestati nakon njega, odnosno pre-seliti se i trajno ostati zabilježen kao iskustvo (u svje-snom i nesvjesnom) u sudionicima performansa (gle-dateljima i izvođaču)? Ako je odgovor da bezuvjetnotreba, kako ipak pisati o umjetničkom performansu,ako ne postoji "fiksirano djelo" koje bi se moglo/tre -balo "objektivno procijeniti", ako stoga njegova vrijed-nost, tj. vrijednost izvođenja, ovisi jedino o interakcijis publikom, o ostvarenoj komunikaciji odnosno o do -življaju samih sudionika, dakle, o okolnosti koja je„subjektivna i efemerna“ (Jovićević i Vujanović, 2007:44 –46).

Postavljajući ova pitanja, zapravo sam se dotaknulasamo pojma i prirode performansa koja izmiče defini-ranju, koja je neizvjesna, često slučajna, nesigurna,potencijalna i onakva kakvu je sami umjetnici, svakiza sebe, definiraju. "Nemajući zadani oblik, svaki

Blok

Tajana Reznić Brenko

Kratak izlet u vremenoprostor Davida Belasa

Tako, ako bezuvjetno ubuduće trebapisati o performansima Davida Belasa,odgovor na pitanje kako pisati moždabi bio: pisati tako da se njegova praksabavljenja peformansom shvati kaoposebna teorijska praksa, sagledanakao teorija iz izvedbenih umjetnosti ukojoj se treba fokusirati na problemidentiteta, kulturnog identiteta, nakorištenje tijela u performansu, naodnos dominantne i marginalne/-marginalizirane, nezavisne umjetnostii kulture, na odnos tradicionalnog isuvremenog, na odnos performansa i upotrebu drugih medija i tehnologijeu performansu te na različita shvaća-nja izvedbe i izvođenja, društvenuangažiranost performansa itd.

Plakat za performans Dar

predstava te u ulozi redatelja realizira 10 predstava. Svo -je je likovne radove izlagao na 10 grupnih i nekoliko sa -mo stalnih izložbi. Jedan je od osnivača i umjetnički direk-tor (do 2013.) festivala Sedam dana stvaranja (Pazin).Danas živi kao slobodni umjetnik u Zagrebu i Istri (više nahttp://davidbelas.weebly.com).

„Performans sa svojom slobodnom formom može prihva-titi, apsorbirati moja apstraktna razmišljanja… može datiodgovor na pitanje KAKO… to spojiti i naravno ZAŠTO…uvijek iznova krećem od traženja IDEJE, a onda mi medijperformansa daje NAČINE kako to realizirati. Naravno,neke ideje radije postaju predstave, tekstovi, crteži, alivećina se, a na neki način i sve, mogu materijalizirati krozperformans. Pitanje je IZBORA“ (David Belas).

Svoj je prvi performans DAR Belas izveo u sklopu StreetArt festivala u Poreču 2001. godine. Inspiraciju, želju iideju za Dar dobiva nakon boravka na Golom otoku u sklo-pu umjetničke akcije Goli otok – Novi hrvatski turizam sa

suradnicima i prijateljima Damirom Čargonjom, SvenomStilinovićem, Brankom Cerovcem i dr., a nastaje kao skicaza audiciju na Moving Academy for Performing Arts, Am -ster dam.

U performansu Dar Belas ritualnu praksu istarskih vrače-va, pučkih medicinara, odnosno grišnjaka, koristi kao in -spi raciju. Grišnjak se rađa u bijeloj košuljici, s darom dapomaže drugima, trošeći sebe (objašnjavala je Belasovabaka čiji je otac bio grišnjak). Belas ne utjelovljuje gri-šnjaka, istarskoga šamana, već grišnjakovu dilemu, o to -me hoće li svoj dar koristiti prema običaju ili ima pravo dane odabere taj put, dilemu proživljava kroz sebe, kroz vla-stite nedoumice, koje nastoji procesirati na licu mjesta(usp. Marjanić 2014., poglavlje o istarskoj sceni).

Performans je izveden na tratini ispred porečkih gradskihzidina. Belas je hodajući u obliku pravokutnika stvorio vla-stiti imago mundi. U središtu pravokutnika nalazio se IvanRakovac koji je predstavljao mudraca, os, stabilnost, dok


je Alan Račić bio destabilizirajući princip – divljak, nepri-

jatelj koji dolazi (Račić se spuštao s gradskih zidina i ko -

madao meso izvan pravokutnika). Belas se kretao od jed-

nog do drugog izvođača i time proživljavao vlastitu borbu

između dobra i zla, odnosno trenutak u kojem se nalazi

na raskrižju, trenutak u kojem treba donijeti odluku, nesi-

guran u svoju sposobnost ispravnog odlučivanja. Ispred

publike postavljena je stolica koju je Belas, dok je hodao

po liniji zamišljenoga pravokutnika, preskakao, pri čemu

bi zapinjao, padao, ozljeđivao se. Ponavljane kretnje tako

„otkrivaju najdublje mehanizme (i) koje izvođač izvodi sa -

mo kako bi otkrio što se krije ispod njih“ (Féral, 1996:

209). Manipu lacija tijelom i manipulacija prostorom, mo -

že se reći da, i u ovom slučaju, predstavljaju funkcionalno

jedinstvo koje vodi izvođača kroz imaginarne ili stvarne

prostore u kojima se on nikada ne zaustavlja, već ih pre-

lazi i istražuje mjereći učinak razmještanja i sitne varijaci-

je u njima (ibid. 209).

U performansu Dar Belas ritualnu praksu istarskih vračeva, pučkih medicinara, odnosno grišnjaka, koristikao inspiraciju. Grišnjak se rađa u bijelojkošuljici, s darom da pomaže drugima,trošeći sebe (objašnjavala je Belasovabaka čiji je otac bio grišnjak). Belas neutjelovljuje grišnjaka, istarskoga šama-na, već grišnjakovu dilemu, o tome hoćeli svoj dar koristiti prema običaju ili imapravo da ne odabere taj put, dilemu proživljava kroz sebe, kroz vlastitenedoumice, koje nastoji procesirati na licu mjesta

David Belas: performans Dar, 2001.

ne grupe Anthony and the Johnsons, Belas se skida gol,počinje igra s reflektorom, odnosno glazbom i svjetlom.Početno predimenzionirano spolovilo pretvara se u (ne) -vidljivo spolovilo jer mu je sada spolni organ omotan pro-zirnom folijom.

Nakon uvodnoga dijela slijedi Belasov monolog sa (pseu-do)autobiografskim elementima o ljepoti, umjetnosti, vr -hun cu karijere, a završava ispoviješću o svom, kako ganaziva, osobnom vrhuncu.

Govor mu je skoro privatan, kao da se obraća prijateljima,a golotinju koristi kao trik. Osim u trenutku skidanja, golo-tinja više nije tema. Iako ostaje gol, ponaša se kao da nije.Tim postupkom još više naglašava psihičko ogoljenje, svo -je strahove i nesigurnosti vezane uz (ne)pripadanje, (ne) -prih vaćanje, uz nesigurnost u svoj stabilan identitet, kaže:„Vjerujem da je moje ime David.“

Na kraju performansa konstatira da mu je teško nositiime David; da bi dobio posao, morao bi se obrezati. Pitase može li ispraviti Michelangelovu grešku, pomiriti Žido-ve ili bi možda mogao odbaciti teret onog naslijeđenog di -jela svog identiteta koji nosi obiteljsku, tradicijsku i povi-jesnu savjest te promijeniti ime. „Mogao bih se zvati Val -do miro“, zaključuje Belas svoj performans.

Ekspresija i kreativnost

Multimedijalni projekt dekontekst., (točka, zarez) spajarezultate triju radionica s festivala Sedam dana stvaranja:Vezivna tkiva (2008.), Kontekst (2009.) i Dekontekst(2010.). Dekontekst., prvo je izveden u Italiji (Ancona,Brindisi, ĽAquila) u sklopu projekta Archeos, potom u Pa -zinu prilikom otvaranja 9. festivala Sedam dana stvaranjau kolovozu 2012. godine.

David Belas, koji je osmislio koncept, ujedno je i voditelj,a u završnoj fazi radionica preuzima funkciju redatelja vo -đenoga apstraktnom dramaturgijom. Iz radionica je pro -izašla metoda Distanca, nastala i u suradnji sa psihologi-njom Alenkom Krivičić Jedrejčić. Navedena metoda skupje načela i postupaka za osvještavanje i poticanje ekspre-sije i kreativnosti koje omogućuju da se kroz otvorenesadržaje i divergentnim načinima procesiranja informaci-ja i mišljenja (a ne logičkim rezoniranjem i konvergentnimmišljenjem) osvijeste i izraze vlastita opažanja, osjeti,

I 73

U uvodni je dio performansa kao auditivni ele-ment Belas uključio snimku glasa svoje bakekoja kazuje stare molitve za skidanje uroka,koju je ukomponirao Danijel Damjanović temolitvu Očenaš na latinskom jeziku koju jegovorio profesor Branko Mrkušić, koji se pono-vo uključuje u drugi dio performansa, čitajućiulomak iz djela U potrazi za čudesnim u kojemP. D. Uspenski razvija tezu o prirodi jezikaprema kojoj je jezik individualan, subjektivan,maglovit i pun asocijacija. Ljudi mogu međuso-bno komunicirati samo s pomoću informacijapraktičnog karaktera; kad prijeđu u složenijesfere, oni su izgubljeni, nisu svjesni da svatkogo vori vlastitim jezikom, što onemogućujemeđusobno razumijevanje.

Ključna Belasova preokupacija jest zapravoproblem suvremenoga čovjeka koji se pita osmislenoj egzistenciji, življenju u skladu sasvojim jastvom (koje treba otkriti, istražiti), onemogućnosti simboličkog sustava jezika daosigura komunikaciju s Drugim bez ostataka.

Izvođač kao katalizator

Performans Prednapregnuti beton bez armatu-re Belas izvodi u okviru Platforme koreografa ukazalištu Gavella 2002. godine, a shvaćen jekao sarkastična metonimija socijalističke pro-šlosti. Performans je izveden u sedam verzija.

Na početku Belas namješta scenu, točnije –ulazi s kipom Josipa Broza Tita na leđima kaoda nosi križ, čime vizualno tematizira bremenaslijeđa identificiranoga u liku Tita i Isu saKrista. Zvučnu podlogu čini emisija Trećeg pro-grama Hrvatskoga radija u kojoj se pripovijedao dalekom Japanu. Sumorni glas žene najav-ljuje skladbu.

Potom Belas iznenada izvodi stoj na glavi iostaje u tom zahtjevnom položaju dvije minuteda bi došao do određenoga stanja svijesti uperformansu. Zatim, ostajući u tom položaju,počinje plesati kazačok, nakon čega se prevr-


će. Postupno se odijeva, uzima komad po komad odjeće ipribližava se publici određenom putanjom; glazba se pri-tom mijenja. Svaki je komad odjeće osvijetljen, sa svakimBelas izvodi određenu radnju, npr. igra se šalom koji muje oko vrata. Na kraju performansa Belas stoji zaogrnutkaputom, a iza njega je Titov kip.

Belas, odnosno subjekt/izvođač, ne imitira nikoga te iz -bjegava iluziju i predstavljanje. Ni radnje koje izvodi, a niobjekti koje upotrebljava nemaju unaprijed zadana zna-čenja niti funkcioniraju kao općeprihvaćeni simboli, većse tijekom performansa promatrači moraju pozabaviti vla-stitim iskustvima i tumačenjima. U tom se smislu izvođačpojavljuje kao „katalizator“, „onaj koji dopušta ne če mu dase pojavi“ kroz performans koji možemo smatrati „skla-dištima dodatno simboličnog, spremištima označitelja ko -ji su izvan ustoličenog diskursa (…)“ (Féral, 1996: 213).Ovdje, uz navođenje teksta Josette Féral, u kojemu je izvo-đač shvaćen kao katalizator, valja spomenuti i shvaćanjeJudith Butler (2009: 24) koja izvođača, odnosno predo-džbu o tijelu, interpretira kao utjelovljenje određenih hi -storijskih mogućnosti. Belas u tijeku performansa utjelov-ljuje različite historijske mogućnosti, one koje su u trenu-tku izvođenja predstavljale aktualne mogućnosti i onekoje su u tom trenutku već bile uvriježene historijske mo -gućnosti.

Izvedba tereta imena ili "Mogao bih se zvati Valdomiro"

Performans SAkRIFIKATO 44 izveden je u Istarskom na -rodnom kazalištu u sklopu 13. PUF-a. Belas se u ovomperformansu bavi imenom David koje veže uz vlastiti iden-titet, koji problematizira u kontekstu obitelji, umjetnosti ipovijesti. Priprema za performans je nastala na radioni-cama u &TD-u, u suradnji s Bojanom Jablancem (članomslovenske kazališne skupine Via negativa).

Na početku performansa Belas izlazi na scenu odjeven, sružičastom torbom, fin, pedantno sređen; uočava se pre-naglašen spolni organ. Na praznoj sceni nalaze se samomikrofon i stolica. Belas namješta scenu, stavlja ružu nami krofon, vadi iz torbe CD player, glumački prenaglaše-nim pokretima.

U trenutku početka glazbe, pjesme Hope there’s someo-Kritika iz Glasa Istre

Diskurs koji Belas razvija predstavlja već artikuliranu teo-rijsku praksu. Prema specifičnom modusu produkcije dis-kursa, strukturi i funkcijama, smjestila bih njegovu teorij-sku praksu, prema određenju Ane Vujanović, u teorije iziz vedbenih umjetnosti (Jovićević, Vujanović, 2007:48–57). Male neodređene i nesistematizirane teorijskeprakse Vujanović naziva teorije iz izvedbenih umjetnosti iteorije u izvedbenim umjetnostima. One se, za razliku odakademiziranih rasprostranjenih teorija izvedbenih umjet-nosti, ponašaju kao "nediscipline" s obzirom na to da nepretendiraju na zasnivanje konzistentnog teorijskog okvi-ra te su često nedosljedne u upotrebi pojedinih teza iz raz-nih platformi, ali one jesu odredive u teorijskim okvirima.Teorije iz izvedbenih umjetnosti stvaraju sami djelatnici izsvijeta izvedbenih umjetnosti, koji su direktno uključeni uumjetničku produkciju, a opća im je funkcija funkciona-lna, partikularna i diskurzivna proizvodnja, artikulacija,ponuda pa praktično – umjetnička upotreba posebnih ilinovih koncepata, metoda, procedura i tehnika u procesuumjetničkog rada. Središnji tekst s kojim se radi jestumjetničko djelo, proces, autopoetički koncept ili opus.Teorija iz izvedbene umjetnosti direktno je vezana uzumjetničku produkciju, njom je uzrokovana, određena i nanju direktno usmjerena (ibid.).

Tako, ako bezuvjetno ubuduće treba pisati o performansi-ma Davida Belasa, odgovor na pitanje kako pisati moždabi bio: pisati tako da se njegova praksa bavljenja pefor-mansom shvati kao posebna teorijska praksa, sagledanakao teorija iz izvedbenih umjetnosti u kojoj se treba foku-sirati na problem identiteta, kulturnog identiteta, na kori-štenje tijela u performansu, na odnos dominantne i mar-ginalne/marginalizirane, nezavisne umjetnosti i kulture,na odnos tradicionalnog i suvremenog, na odnos perfor-mansa i upotrebu drugih medija i tehnologije u perfor-mansu te na različita shvaćanja izvedbe i izvođenja, dru-štvenu angažiranost performansa itd.

Ako bezuvjetno treba pisati o performansu, onda mi sečini da svakako treba pisati prihvaćajući izazov polja kojeje još u nastajanju, koje je široko otvoreno, dinamično, ustalnoj mijeni i kontingenciji, te sa sviješću da je esej„neprobojan krug opasnosti“ (Čegec, 2001: 80).

Literatura:

Carlson, Marvin. 2004. Performance: A Critical Intro -duction. Routledge. New York–Zagreb.

Cerovac, Branko. 2011. 10 godina MMC-a. Pogon – za -gre bački centar za nezavisnu kulture i mlade. Zagreb.

Čegec, Branko. 2001. Ekrani praznine. Naklada MD.Zagreb.

Fisher-Lichte Erika. 2009. Estetika performativne umjet-nosti. Šahinpašić. Sarajevo–Zagreb.

Goldberg, RoseLee. 2003. Performans: od futurizma dodanas. Test! – Teatar studentima– URK – Udruženje zarazvoj kulture. Zagreb.

Jovićević, Aleksandra i Vujanović, Ana. 2007. Uvod u stu-dije performansa. Fabrika knjiga. Beograd.

Féral, Josette. 1996. Performans i teatralnost: demistifici-rani subjekt. Zor: časopis za književnost i kulturu 1.207–216.

Féral, Josette. 1996. Prema teoriji rasplinutih grupacija.Zor: časopis za književnost i kulturu 1. 202–206.

Marjanić, Suzana. 2014. Kronotop hrvatskoga perfor-mansa: od Travelera do danas. Institut za etnologiju i fol-kloristiku–Udruga Bijeli val–Školska knjiga. Zagreb.

McKenzie, Jon. 2006. Izvedi ili snosi posljedice, Od disci-pline do izvedbe. Centar za dramsku umjetnost. Zagreb.

1 Deserted by words, pain lacks temporal sequence or spatialorder: it makes sound that syntax cannot carry. (PeggyPhelan, To Suffer a Sea Change)

2 It’s a special kind of rush to set out in pursuit of an object-of-study that is elusive, temporal, and contingent as perfor-mance. To be a performance studies reader is to work wit-hout a net, to walk on hot coals, to search in the dark alleyat midnight for a blak cat that isn’t there. (Henry Bial, ThePerformance Studies Reader)

3 Vidi o terminima u McKenzie, 56–59.4 Tekst je sažeta verzija seminarskoga rada Kratak izlet u vre-

meno-prostor Davida Belasa nastalog u okviru kolegija Uvodu povijest hrvatskog performansa na Poslijediplomskomdok tor skom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti,filma i kulture u Zagrebu.

I 75

osje ćaji, ideje i poimanja iz cjelokupnog osobnog iskusta-va (iz razgovora: Alenka Krivičić Jedrejčić).

U dekontekstu., (čitanje: točka zarez) sudjelovali su Šan-dor Slacki mlađi, glumac fizičkog teatra koji se bavi Dan -teo vom Božanstvenom komedijom, Noel Šuran, akadem-ski kipar, koji sa svojim radom Fonomad dobiva ulogu al -kemičara etnologa, čuvara izgubljenog znanja, Josip PinoIvančić s fokusom na izložbi Crteži, a David Belas razra-đuje performans Grafoskop iz 2009. godine. Sudjelovalisu još i Marko Ritoša koji je bio zadužen za glazbu, Šan-dor Slacki stariji, kao supervizor, Elda Kosanović-Radovik,plesačica, Ida Skoko, vizualna umjetnica, Sara Kiršić, fo -to grafkinja i vizualna umjetnica, Marko Bolković, zaduženza rasvjetu i ton, dok su za scenografiju zaslužni Sven Sti -linović i Silvio Živković.

Belas u svojem promišljanju dekonteksta., kreće od pra-kse prema teoriji. Zanimao ga je pojam presentia (prisut-nost, iskrenost, autentičnost). Pita se što bi autor moraoimati u sebi te koje bi mu metode bile potrebne da svojuideju (koju razlikuje od dosjetke) može prenijeti publicibilo kad, bilo gdje i stvoriti performans koji je neovisan,slobodan od okolnosti. Tako dolazi do teme, a to je pita-nje slobode (kasnije i slobode izbora, odluke).

"Ako uspijemo imati mišljenje, ideju, djelo, ako je idejamoja, postoji mogućnost da je DAM. U ovom osobitom slu-čaju autorovo davanje stvara preduvjete nastajanja pred-stave. Traži se zajednički nazivnik ideje, a to je IDEJA IDE -JE. Vjerujemo da na taj način ŠTO postaje KAKO, a KAKOpostaje ŠTO" – pojašnjavaju autori.

Način rada na dekontekstu., specifičan je, a Belas ističeda je posebno važan sam proces. Primjenjujući teorijskidiskurz MAPA-e Belas preuzima ulogu redatelja, no višeima ulogu voditelja koji inicira, predlaže, sugerira, vodi,odnosno trenera fascilitatora koji potiče razmjenu i razu-mijevanje. Odluke se donose dogovorom uz pristanak au -tora, a za to je (kao i za cijeli proces) presudno povjerenje,razumijevanje, poštovanje i prihvaćanje.

Kako raditi predstavu uvjetovalo je i temu, što raditi,odnosno sadržaj. Nametnulo se pitanje slobode. "Pitanjeslobode danas kao i u prošlosti budilo je maštu i stvorilonevjerojatne neslobodne sisteme (fašizam, komunizam,kapitalizam). IDEAL slobode ostao je i danas isti izazov

kao i u prošlosti. Ako se ne bavimo SLOBODOM, slobodaostaje netaknuta kao mogućnost u nepostojanju" (preu-zeto iz radnog teksta autorā).

Svaki je autor osvajao vlastiti imaginarni prostor slobode,razrađujući jednu ideju, djelo te ga uobličuju u formu idej-nog performansa. Autori su se poslužili i svojim prethod-nim radovima. Tražila se suština rada svakoga pojedino-ga autora kako bi se upotrijebila u predstavi. Sljedeći ko -rak bio je dekontekstualizirati rad autora tako da se svemijena osim ideje. Ideja ostaje te ulazi kao materijal pred-stave. Cilj je bio da autor osvijesti bît svoga rada, osnovnuideju, kako bi je mogao prikazati bilo kada i bilo gdje.

Potvrda teze zbila se u Bariju kad su se odazvali na impro-viziran poziv da izvedu dekontekst.,. U potpuno promije-njenim uvjetima ideja je ostala ista. Svaki je autor, pola-zeći od novog prostora, prilagodio svoj dio izvedbe većosmišljenoga dekonteksta., a ubrzo je uslijedio dogovor inova izvedba. Presudan uvjet za realizaciju, ističe Belas,bilo je međusobno povjerenje izgrađeno tijekom procesa izbog načina rada na dekontekstu., (točka, zarez).

Primjenom metode Distanca i putem rada na predstaviautori i svi suradnici su stvorili, kao posebnu vrijednost, ilibolje rečeno, učvrstili i potvrdili (s obzirom na dugogodiš-nju suradnju pri stvaranju i vođenju festivala Sedam danastvaranja) svoju mikrozajednicu u kojoj su jasne vrijedno-sti i načela djelovanja (prihvaćanje različitosti, profesio-nalnost, etičnost, otvorenost za suradnju, razumijevanje,edukacija, proces stvaranja, neovisnost, stvaranje mini-malnih uvjeta za rad, osobni rast i odgovornost, fleksibil-nost strukture, do more with less, podrška, ravnopravnodostojanstvo, poticaj samorealizacije, odgovornost premazajednici).

Teorije iz izvedbenih umjetnosti i teorije u izvedbenim umjetnostima

Budući da se krećemo na terenu izvedbenih studija kojiviše vole postavljati pitanja nego davati odgovore, kojipreferiraju protočnost i stalnu mijenu, više nego red i stro-go utvrđen raspored, koji vole širiti svoje granice, a nevole fiksirana ograničenja, ni ovaj zaključak neće dati zao-kružene odgovore na pitanja iz uvodnoga dijela, već ćeotvarati teme za daljnje razgovore o napisanome.


suštinu projekta te prezentaciji rezultata radionica uobli-

čenoj u posebnu multimedijsku večer pod nazivom UPRA-

VO STVORENO.

2. Festival 7ds promovira medij performansa u netipičnoj sredini koja postaje oaza rubneumjetnosti, Pazin.

Nakon ovih dvanaest godina mogu ustanoviti da su se

dogodili pomaci i promoviranje medija performansa kroz

sustavni rad na njegovu razumijevanju te približavanju

široj publici. Primjerice, na određene večeri posvećene

mediju performansa došlo je 100, 200, 300 ljudi, što za

slične događaje u Puli ili Zagrebu nije slučaj. Također

mogu ustanoviti da smo svojim radom približili i promovi-

rali performans u netipičnoj sredini malog grada Pazina i

time pomakli centar zbivanja, neposredno doprinijeli

demokratizaciji u umjetnosti. Unutar programa, istovre-

meno kombinirajući afirmirane umjetnike s mladim

neafirmiranim, ali i s onima koji još trebaju odlučiti čime

će se baviti, istaknuo bih i medijacijsku ulogu umjetnosti

koja ne mora nužno voditi profesionalizaciji umjetnika,

već otkrivanju potencijala individualaca u drugim podru-

čjima kroz kreativan rad i edukaciju.

I 77

Svatko može napraviti performans – "PA TO MOGU I

JA – pa to nije umjetnost..." Često su me moji dobri

i "dobri" prijatelji iz "realnog sektora", Neumjetnici,

pitali: "Molim te, objasni mi ZAŠTO je to umjetnost! Pa to

mogu i ja!"

Na navedeno bih odgovorio: "Kao prvo, ako je tako, naj-

prije trebaš to napraviti. Kao drugo, kada napraviš, vidjet

ćemo koliko je tvoj performans dobar ili loš. Pitat ću te

zašto si ga napravio, s kojom namjerom, za koga.“

Naravno, nitko od njih nikada nije izveo performans, nika-

da se nitko nije odvažio i skinuo gol i nazvao to perfor-

mansom.

Po mom uvjerenju sve može, ali i ne mora, biti perfor-

mans. Tko o tome odlučuje? U biti umjetnik, pa publika,

pa struka, pa javnost, pa vrijeme... itd.

Iako je performans praksa temeljena na sublimaciji

mišljenja u trenutku i prostoru događanja, on traje kroz

vrijeme na razini vlastite esencije sjećanja, zapisa. Ima tu

neke skrivene mistike jer ostaje mitologija. Ostaje ener-

getski zapis koji je potencija događaja, a ne izlizano sje-

ćanje.

Bio jednom jedan performer...

1. Općenito, koliko i zašto....

Festival Sedam dana stvaranja (7ds) u svojih se dvanaestgodina postojanja bavio trima tematskim ciklusima: prvihpet godina obilježeno je promišljanjima o temi Istra nagranici tradicionalnog i suvremenog (2004.–2008.),zatim se sljedeći četverogodišnji ciklus bavio temomSVEjednoISTRA (2009.–2013.) da bi uslijedio treći ciklusApoteoza prostora mišljenja (2014.–2018.). U ukupnodvanaest godina projekta realizirano je 92 performansa.Poveznica tema i izvedenih performansa nije nužna, većmoguća. Tema služi kao moguća smjernica umjetnicima,početna točka ili ključ promatranja publici. Neki perfor-mansi su se uklapali u potpunosti, a neki su uvjetovali ilinagovijestili idući tematski ciklus.

Od samoga početka, medij performansa zbog svojih spe-cifičnih osobina (direktna komunikacija i otvorena forma)ima vrlo bitnu poziciju unutar koncepta Festivala. Drugimriječima, otvorenost umjetničke prakse performansa upot punosti odgovara vrijednostima koje zagovara Fes ti -val, s time da smo uvijek pazili da Festival ostane multi-medijski i da nije usmjeren prema ijednom izrazu. S tim uskladu svake godine održavamo izložbe, predstave, pre-davanja, koncerte, promocije, naravno i performanse, aposebnu pažnju posvećujemo 7ds radionicama koje čine


Blok

David Belas

Performans na festivaluSedam dana stvaranja ili performans kroz 7 misli na festivalu 7ds

Andrej Zbašnik: Kiša od svjetla, 2004., performans, foto: Don Bobo

Iako je performans praksa temeljena na sublimacijimišljenja u trenutku i prostoru događanja, on trajekroz vrijeme na razini vlastite esencije sjećanja, zapisa. Ima tu neke skrivene mistike jer ostaje mitologija. Ostaje energetski zapis koji je potencijadogađaja, a ne izlizano sjećanje.

78

u kojem se individualci odvažuju, istražuju, tope graniceizmeđu medija i branše. Ove godine, 2015., Šandor je, sPinom, realizirao novi fascinantni performans HRBaby -Boom koji progovara o današnjoj situaciji u Hrvatskoj.Iako politički po temi, performans HRBabyBoom nije pri-klonjen nijednoj strani, što će reći, jednako ga mogu mrzi-ti i ljevica i desnica, ili voljeti, ovisi o promatraču. Meni jeosobno ostavio gorak okus u ustima, neku tugu, a počeoje u stilu talijanske commedije dell'arte na istrijanskinačin...

Sve to dokazuje da medij performansa, iako teška umjet-nička praksa, prihvaća sve u svoje redove te, zbog njego-ve otvorene forme, sve može, ali i ne mora biti perfor-mans.

5. Pokušati je uspjeti unutar konteksta 7ds √demistifikacija performansa

Puno je mladih umjetnika (npr. Aleksandar Švabić – reda-telj, Šandor Slacki mlađi – glumac, Ida Skoko – vizualnaumjetnica, Vladimir Katušić – psiholog, Goran Farkaš –glazbenik) prihvatilo navedeni medij. Neki su se nastavilibaviti njime, a neki mu se više nikada nisu vratili, baremne još... i ta činjenica mi daje za pravo zaključiti da suradionice (posvećene performansu) bile uspješne jer bavi-ti se tim otvorenim medijem dolazi negdje iznutra i apso-lutno je legitimno da neki naprave jedan jedini, a drugikolege 300 performansa itd.; umjetnost se ne može broj-čano vrednovati. Naime, što sam i sam osjetio, u jednometrenutku postoji ogromna strast da se bavimo performan-som, dok u drugome nema ničega: nužno je pratiti unu-trašnju logiku kada i kako izvesti performans.

6. Interdisciplinarnost, multimedijalnost √stapanje granica između branša, medija, i publike

Vjerujem da je performans zbog svojih karakteristika utje-cao na ukupnu situaciju na Festivalu, stopivši razne gra-nice i okvire koje vanjski svijet jako voli jer bez njih seteško snalazi. Performans djeluje kao integrirajući faktorunutar kojeg je moguće sve pomiješati, preispitati, ponov -no otkriti, biti nov, a istovremeno i star, biti slobodan uizrazu. Zato performansu i dajemo neko posebno znače-

nje unutar projekta; on je oaza u oazi, i naravno sve je toujedno i jako krhko, sutra može nestati, kao što i perfor-mans kada završi, nestaje... ILI NE.

7. DodatakPopis performansa na festivalu Sedam danastvaranja i pokoji komentar

1. festival Sedam dana stvaranja 2004. u Poreču – Istrana granici tradicionalnog i suvremenogKolaž predstava Voda koji se sastoji od niza performansa:

Andrej Zbašnik: Kiša od svjetla. "Esencija performansaodnosi se na stav o bitku ljudske egzistencije kroz kon-stataciju da je let u nebo kao stanje blaženstva, sreće,samo spoznaje i ispunjenosti ipak moguće. Okupan svjet-lom reflektora metafizički nadilazim dekadentnu formumračnog povijesnog trenutka." Andrej Zbašnik

David Belas: 10 kg, Kružera, Prednapregnuti beton bezarmature, Česan, DarFilip Ličanin: ŠahAndrej Zbašnik: Urbani Don Quijote. "Performans Urbani

I 79

3. Izvedbenost i umjetnost performansa: metoda Distanca

Razdoblje od 2008. do 2010. posvećeno je edukaciji iteoriji performansa te je jedan od konkretnih rezultatametoda Distanca koju sam osmislio u suradnji s AlenkomKrivičić Jedrejčić.

Metoda Distanca kroz rad na performansima stvara mate-rijal za buduću kazališnu predstavu; ona je inovativni pri-stup u integraciji dvaju sličnih medija, izvedbene naravi,ali koji su u suštini dijametralno suprotni, pogotovo kadaih gledamo kroz razinu namjera. U performansu namjeraje neponovljivost, a u kazalištu namjera je ponovljivost,želja umjetnika da svaka izvedba sliči drugoj. Iz te osnov -ne razlike razvijaju se dva posve različita pristupa u radu.Oni se kroz metodu Distanca spajaju tako da se kreneraditi na performansu koji postaje dramski materijal zanovu predstavu. Ime Distanca govori o tom trenutku kadase umjetnik autor mora odvojiti od vlastitog rada i tretira-ti ga kao dramski materijal, prepustiti ga, dati na raspola-ganje. Istovremeno se pokušava ne iznevjeriti osnovnaideja umjetnika, koja ostaje, apstrahira se i ulazi u tkivopredstave. Ja kao praktičar koristim metodu Distanca, aAlenka kao teoretičarka psihologije analizira i traži povez-nice sa svojom strukom i doprinosi psihološkim pristu-pom. Predstava dekontekst., (čitaj: točka, zarez) 2012.,koju smo realizirali kroz projekt 7ds, arheos, primjer jekoji povezuje rad na razumijevanju performansa i spaja-nje s dramskom umjetnošću.

4. Festival 7ds kao vremenoprostor

Andrej Zbašnik 2004. i 2005. godine s dvama perfor-mansima, ali i tekstovima i drugim radom, Josip PinoIvančić koji je realizirao 20 performansa i Darko BrajkovićĐepeto Njapo, Ivana Nataša Turković, Iva Đorđević i drugiu svojim su radovima oko Festivala i na njemu te umjet-ničkom praksom doprinijeli i utjecali na ukupnu kvalitetuFestivala, a i na opće razumijevanje što je performans izašto je danas bitan.

Šandor Slacki, uvjereni i iskusni kazalištarac, 7ds profe-sor, se prvi put odvažio i 2009. godine realizirao perfor-mans Edgar Allan Poe. Takvi trenuci unutar Festivala do -kazuju, potvrđuju smisao projekta. 7ds je vremenoprostor

I KAZALIŠTE 63I64_2015

Andrej Zbašnik: Urbani Don Quijote, 2004., performans, foto: Don Bobo

Ove godine, 2015., Šandor Slacki s PinomIvančićem realizirao je novi fascinantniperformans HRBabyBoom koji progovarao današnjoj situaciji u Hrvatskoj. Iakopolitički po temi, performansHRBabyBoom nije priklonjen nijednojstrani, što će reći, jednako ga mogu mrzi-ti i ljevica i desnica, ili voljeti, ovisi o pro-matraču. Meni je osobno ostavio gorakokus u ustima, neku tugu, a počeo je ustilu talijanske commedije dell'arte naistrijanski način... Sve to dokazuje damedij performansa, iako teška umjetni-čka praksa, prihvaća sve u svoje redovete, zbog njegove otvorene forme, svemože, ali i ne mora biti performans.

7. festival Sedam dana stvaranja 2010. u Pazinu –SvejednoIstraZoran Rajšić: 7 danaDamir Čargonja Čarli: Crni političar, crveni umjetnik, crniumjetnik, crveni političargrupa autora Radovi u tijekuDavid Belas, Aleksandar Švabić, Ida Skoko, Marija Suica,Zoran Rajšić, Marko Bolković, Šandor Slacki mlađi,Dubravka Tintor: Dekontekst 8 autoraJosip Pino Ivančić: Svjetlo...is lightDarko Brajković Đepeto Njapo: Čovik od svitlaIvana Nataša Turković: bez imena (u sklopu performansaBorisa Vinceka)

Boris Vincek: Fragmenti nekritičkog umaSven Stilinović i fotoradionica: Fotogram, performans

ukupno izvedenih performansa: 9

8. festival Sedam dana stvaranja 2011. u Pazinu –SvejednoIstraIvana Nataša Turković: Bruto-netoMaja Radešić: BreastfeedingNeven Radaković i grupa autora: Slučaj fratri z BurajiDarko Pekica: Istarski specijalitet – ČavpiEgle Cetina, Daniele Ferro, Zoran Karlić, Goran Farkaš,Bra nimir Šajina i Noel Šuran: Jedna štorija od kantanja,glazbeni performans

Noel Šuran: Fonomad, audiovizualni performans

Sven Stilinović i fotoradionica: Elementarna fotografija,performans

Josip Pino Ivančić: Aj pensajukupno izvedenih performansa: 8

I 81

Don Quijote izražava stanje ironične pobune unutar dru-štvenog tkiva, u odnosu na promišljanje umjetnika kaoenergetskog elementa suprotstavljenog inhibicijama vri-jednosno-etičkih normi konvencije." Andrej Zbašnik

Franci Blašković: bez naziva

Drago Orlić: I mi ćemo biti somelieri, kulinarski perfor-mans. Drago je dobro zasmrdio MMC, pripremajući pasu-tice i ...Roberta Razzi: Kabareukupno izvedenih performansa: 11

2. festival Sedam dana stvaranja 2005. u Poreču – Istrana granici tradicionalnog i suvremenogDavid Belas: UpitnikJosip Pino Ivančić: Između...Iako nije performans, predavanje Zlatka Kopljara o njego-vu radu i njegovim performansima svojevrsni je perfor-mans sam za sebe; umjetnik je fenomenalnom elokvenci-jom objasnio smisao vlastitog djelovanja.


3. festival Sedam dana stvaranja 2006. u Pazinu – Istrana granici tradicionalnog i suvremenogJosip Pino Ivančić: Prvi dan, Drugi dan, Treći dan, Četvrtidan, Peti dan, Šesti dan, Sedmi dan – Sv(i)jetlo ... is light

David Belas: ČA NE DA DA, Nova Istarska Umjetnost,Pazin

Kate Pendry: The Istrian A to ZIvana Nataša Turković: OK – ovisnost o kolekcioniranjuRoberta Razzi: prigodno da li je malo poč. slovoukupno izvedenih performansa: 11

4. festival Sedam dana stvaranja 2007. u Pazinu – Istrana granici tradicionalnog i suvremenogIva Đorđević: NeistraženaDavid Belas: Sve svoje nosim sa sobom Josip Pino Ivančić: Istarska FugaRobereta Razzi: ŠtorijeTihana Jonjić: plesni performans

Ivana Nataša Turković: OH – ovisnost o heroinu + izložbaRobert Sošić: Mirakulu sklopu manifestacije 8. dan

Josip Pino Ivančić i David Belas: performans TjURIST! Fuck OF

u sklopu manifestacije 8. dan, Galerija Kortil, Rijeka

Sven Stilinović: Geometrija krvožednosti, Galerija Istarskasabornica, Poreč

Josip Pino Ivančić: Fuga istrijana, Galerija Vincent iz Kast -va, Pula


5. festival Sedam dana stvaranja 2008. u Pazinu – Istrana granici tradicionalnog i suvremenogGrupa autora: Kraj; multimedijski doživljaj, hepening, ko -lektivni performans

Lara Ritoša Roberts: Nadija i Olga: Sestre SokolskiRoberta Razzi: LjubavIvana Nataša Turković: Reklam(n)i Raj Darko Jeftić: (4/33)

DR.Inat, grupa autora: Kvadratura radioaktivnih ljiljanaukupno izvedenih performansa: 6

6. festival Sedam dana stvaranja 2009. u Pazinu –SvejednoIstra; najbogatiji performansima, posvećenmediju performansa

Federico II eventi: Noć futurizmaMarko Ritoša: PROCTOR, glazbeni performans

Šandor Slacki stariji: Edgar Allan PoeJosip Pino Ivančić: A dio PolaDavid Belas: GrafoskopAleksandar Švabić: Nevinost Ida Skoko: Svijet M (nije jednak) Svijetu MZoran Rajšić: OtkrivanjeVladimir Katušić: Odbljesci vječne 9-orice pred sudnji danMarija Suica: HomeNađa Jovanović: Van pojavnostiDubravka Tintor: 1/100Maja Dobrila i Marko Kalc: Ljubavni labirintŠandor Slacki mlađi: JA SAM SADA MRTAVTanja Pavlović: "Nije to bitno...takva sam osoba da u živo-tu sve mogu napraviti ili naučiti za 4 ili 5, ali u tome nepronalazim svoje stvarno ispunjenje"Vanda Velagić: proGRAMGoran Farkaš i polaznici radionice Etnoukupno izvedenih performansa: 17


Plakat festivala Sedam dana stvaranja, 2013.,autor plakata: Davor Sanvincenti

Plakat festivala Sedam dana stvaranja, 2015.,autor plakata: Davor Sanvincenti

I 83

9. festival Sedam dana stvaranja 2012. u Pazinu –SvejednoIstra

dekontekst., (čitaj: točka, zarez). Iako predstava, temeljise na razumijevanju pojma i prakse performansa. Pred -sta va dekontekst., spaja likovnu i izvedbenu umjetnost.Likovnost se promišlja kroz rad na mediju performansautemeljenoga u likovnoj praksi. Izvedbena umjetnost kre -će putem neverbalnog, fizičkog teatra, radom u tehnika-ma mime, pantomime, commedije dell'arte, plesa i dr.Spajanjem tih dviju umjetničkih praksi performansa i per-forminga stvara se neverbalna kazališna predstava.Izazov je bio uzeti najbolje iz jedne i druge umjetničke pra-kse i pretočiti to u jedan pristup. Način na koji smo touspjeli prikazan je u metodi Distanca. Metoda je rezultattriju sukcesivnih radionica ostvarenih na projektu Sedamdana stvaranja: Vezivna tkiva (2008.), Kontekst (2009.) iDekontekst (2010.).

Elena Skoko: Masažaart, socijalni performans

Neva Lukić i Josipa Bubaš: Linije, literarno-plesni perfor-mans

Nenad i Alen Sinkauz: 226th day of the year, glazbeni per-formans

Iva Đorđević, Velimir Todorović, Rajko Ban i Ana Černjul:Neistražena, promocija


10. festival Sedam dana stvaranja 2013. u Pazinu –SvejednoIstraJosip Pino Ivančić, Nataša Turković, David Belas, IdaSkoko: SubMOTIONŠandor Slacki i Branko Sušac: Hrvatska rapsodijaVid Jeraj: Krvna slika, predstavljanje romana (Knjigomat,2013.)

"Moj humoreskni roman govori o najboljem čovjekovu pri-jatelju, psu u kojeg se pretvorio čovjek samo zato što jeočajnički tražio izlaz iz fatuma (determinističke situacije)u kome se zatekao i bio prisiljen živjeti...". (Vid Jeraj)

Darko Brajković Njapo Đepeto, Armano Jeričević:Intimno...i.j.piNO: wuoj !..tri narance do tri K..ukupno izvedenih performansa: 6

11. festival Sedam dana stvaranja 2014. u Pazinu –Apoteoza prostora mišljenjaGastropriča iz Bateline, Meditacija jednog metuzalema.Mirisi nam mogu pomoći da nešto malo bolje razumijemoili da zaboravimo na sve ostalo.

Bika Blasko, Ognjen Jovanović, Giacomo Liguori, MarkoČuljak, Veronica Canale, Trevor Brown: IMpro, glazbeniper formans

Veronica Canale i Trevor Brown: I sognaturi. Raskošnasuradnja između talijanske pjevačice, harmonikašice, fol-kloristice i učiteljice Veronice Canale i australskog skla-datelja, izvođača i multiinstrumentalista Trevora BrownaPino Josip Ivančić: van okvira, out of… suradnja: IvanaDrn dele i polaznica radionice 7ds


12. festival Sedam dana stvaranja 2015. u Pazinu –Apoteoza prostora mišljenjaDarko Brajković: Kripto mytilus gastronomijaPino J. Ivančić, Šandor Slacki: HRBabyBoomNoel Šuran: Dalmaistra. "Na dalmatinskim guslama svi-ram istarske melodije u stilu dvoglasja tijesnih intervala.Spajanjem dvaju prepoznatljivih glazbenih fenomenadobivam treći potpuno novi." Noel Šuran

Andrej Zbašnik, Tea Šimičić, Albert Jedrejčić i David Belas:performans Struktura zaborava "Predstava Struktura zaborava transcendira potrebu zaformalno-logičkom analizom. Svojom višeslojnom struktu-rom izražava stanje suvremenoga čovjeka koji je sve sklo-niji zaboravljanju esencije trajanja. Živjeti slobodan odbarijera i kalupa vlastitih umotvorina. One stvaraju okonas i u nama kavez koji briše memoriju metafizičke bitipostojanja, a to je ljubav i vječna težnja za spajanjem sbeskonačnim." Andrej Zbašnik



Moj prvi susret s neobičnim glazbalima zbio se utradicijskom kontekstu nematerijalne kultureIstre. Orguljaš Jušte Zidarić iz Lindara pričao mi

je kako su nekada znali, u nedostatku drugih pravih glaz-bala, svirati na cešalj i kartafinu (češalj za kosu s rizlom)i uz to plesati. Virtuoz sviranja na češalj bio je Karlo Zovićzvani Kumbata iz sela Bašoti u blizini Lindara, koji je svi-rao na cešalj i pritom udarao ritam nogom o pod. LuvioJurić iz sela Jurići kraj Žminja nama je djeci, kada bih tije-kom ljetnih praznika odlazio k bakinom bratu Franetu,izrađivao švikutiće – svirale od kore raznog drveća (jasen,lijeska, rulj, topola, vrba i dr.), koje se izrađuju u rano pro-ljeće kad se drievo lika. To je posebno stanje drva kada jeono osobito vlažno ispod kore, pa se s njega kora lakoskida.

Etnomuzikolog Božidar Širola navodi da je "trajnost (…)takvih svirala neznatna jer se kora skinuta s grančice vrlobrzo osuši i zgužva pa više ne proizvodi zvuk." Dakle,takve su svirale „sezonski instrumenti“. One se mogushvatiti i kao igračke jer su ih djeca izrađivala za zabavu.U propadanju tih svirala očituje se i prava bit dječje igra-čke, svirala će zabaviti načas i ponosno će dijete, koje juje samo izradilo, neumorno pištati i nekoliko sati, a kad seveć "izguštiralo", svirala će se razbiti i ono će naći novuvrstu zabave. Švikutić ima pisak, tj. uski kanal koji dovodi„mlaz“ zraka do rupe glasnice, gdje taj „mlaz“ dovodi dotitranja skretanjem preko oštrog ruba rupe glasnice, čas usamu cijev, čas u vanjski prostor. Najjednostavniji je švi-

kutić bez otvora za prste; svira se držeći se objema ruka-ma koje na dnu oblikuju zdjelicu, a ruke zapravo produ-žuju ili skraćuju zračni stup i, susljedno tome, mijenjajuvisinu tonova. Kasnije sam, uključivši se u folklorno dru-štvo, upoznao tradicijskog glazbenika Čedomira Licula izŠumbera koji je virtuozno svirao drugi tip sličnog glazbala,dugačkog oko jedan metar, koje nema rupe za prebiranje,pa je potrebno pravo umijeće sviranja da se dobiju potre-bni tonovi, i to otvaranjem i zatvaranjem uzdužne rupe nakraju glazbala. Taj se tip naziva švikalnica. Na nekim tipo-vima svirala bez otvora za prste primjenjuje se klip: pomi-canjem drvenoga klipa mijenja se dužina zračnog stupa, ana taj način i visina tona. Švikatići se izrađuju od ravnegrane koja nema grče (grbe). Da bi se skinula kora drve-ta, potrebno je tuckati po kori koju prethodno treba ovla-žiti. Luvio nas je naučio da moramo tuckati po drievu i pri-tom govoriti: „Likaj, likaj, voda van, ku se niećeš likat, hititću te va uganj.“ Ostalo mi je također u sjećanju kako mije, kada bih odlazio u posjet prabaki Foški u selo Červare,babin sused Bepo Vidulin pokazivao kako zvona od blagamoraju slagati. Njegove krave imale su zvona posložena uakord, tako da su slagala kada bi goveda hodala. Takođerlijep doživljaj, koji me uvijek iznova impresionirao, bio jekada smo kao djeca u Velikom tjednu na zamolbu župni-ka mons. Ivana Bartolića išli škrgetat po Lindaru sa škrge -talnicama. Čegrtaljke (škrgetalnice) koriste se u liturgiji uVelikom tjednu umjesto zvona. Čegrtaljke se razlikujuprema materijalu od kojeg su izrađene. Tako postoje odtrske i čegrtaljke od drva. Nadalje, mogu se razlikovati i

Blok

Noel Šuran

Etno-glazbeni performansi ili stvaranje i sviranje na čudnim glazbalima

prema broju jezičaca te prema tipu zupčanika, npr. čegr-taljka od trske s jednim jezičcem i nazupčanim kolutom,čegrtaljka od drva s batićima i kolutom sa štapićima, čegr-taljka od drva s više jezičaka i jednim nazupčanim kolu-tom.

U razgovoru s pokojnim orguljašem Zidarićem i ostalimspomenutim kolegama otkrio sam egzotiku koja nam jenadohvat ruke, a uopće je ne uočavamo. Tako je počelomoje istraživanje, stvaranje i sviranje na čudnim glazbali-ma, koje je najprije rezultiralo organiziranjem Fešte 'pres'štumienti 2007., 2008. i 2009. godine te izradom diplom-skog rada pod nazivom Zvučni oblici – zvučni objekti naAkademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na Odsjekukiparstava 2011. godine. Ta klica (virus), koju sam poku-pio tada može se prepoznati i u mojim kasnijim umjetni-čkim radovima.

FEŠTA 'PRES' ŠTRUMIENTI

S obzirom na to da sam se počeo malo intenzivnije bavitiproučavanjem i sviranjem na "svemu i svačemu”, počeosam razmišljati kako bi bilo dobro organizirati jedansusret svirača na kojem bi nastupili svirači na češlju,lišću, švikutićima i sličnom. Budući da u Istri postojimnogo festivala tradicijske glazbe, odlučio sam pokušatinešto organizirati i u tom pravcu. U to vrijeme surađivaosam s glazbenikom Brunom Krajcarom na jednom njego-vu nosaču zvuka. Predložio sam mu da pokušamo zaje-dno organizirati, s obzirom na to da da on ima više isku-stva o pitanju produkcije i marketinga, a na kraju krajevai sâm je medijska ličnost. Njemu se to odmah svidjelo ikrenuli smo u realizaciju, zajedno s Gordanom Krizman.Za te potrebe osnovali smo i udrugu pod nazivom Histriart(Bruno Krajcar – predsjednik, Noel Šuran – podpredsjed-nik i Gordana Krizman – tajnica). Nakon toga trebalo jepronaći neki adekvatan naziv pa su nam padale razneideje od "Zasopimo na sve, samo na štrumiente ne”,"Zasopimo sakakuor” i sl. Na kraju smo se sjetili naziva"Fešta 'pres' štrumienti " i tako smo na istarsku kartu glaz-benih fešti i događanja upisali još jednu, po mnogima naj-kreativniju. Prvu nedjelju svibnja 2007. u Lindaru na trguispred crkve sv. Mohora i Fortunata održala se prva mani-festacija pod nazivom Fešta 'pres' štrumienti. Kao što je i

istaknuto u nazivu, na Fešti 'pres' štrumienti nije bilo kla-sičnih instrumenata, već se sviralo na stvarima poputčešlja, bršljana te raznog lišća. Ujedno, ovo je bio pokušajpopularizacije glazbenog izražavanja kakvo su prakticiralinaši stari, a stvaralo se "glazbalima” koja su improvizira-na, prirodna i eksperimentalna. U organizaciji su sudjelo-vali i mještani Lindara s kojima smo uspješno realiziraliFeštu. Gordana Krizman napisala je novinski izvještaj zadrugo izdanje manifestacije:

"U nedjelju, 04. svibnja, u Lindaru, nedaleko od Pazina, natrgu ispred crkve sv. Mohora i Fortunata, održan je drugiglazbeni susret Fešta 'pres' štrumienti – susret svirača naneuobičajenim instrumentima. Po cijelom starom graduLindaru održavale su se radionice izrade neobičnih instru-menata od prirodnih i industrijskih materijala: sviralice odtrstike, švikatići od jasena, a u upotrebi su bile i plastičnecijevi, čepovi – ukratko sve ono čime je moguće stvoritizvuk, melodiju, ritam, glazbu. Posjetitelji koji su se okupi-li u velikom broju mogli su ovdje naučiti kako izraditi pri-ručne instrumente, ali ne samo to, nego su mogli naučiti izasvirati na tim instrumentima te ih ponijeti kao suvenir.Osim toga, održana je i radionica tradicijskih plesova gdjesu zainteresirani posjetitelji učili osnovne korake baluna ipotresuljke. A kako za glazbu tu nisu bili potrebni uobiča-jeni instrumenti, tako tog dana u starom gradu Lindarunije bio potreban ni sat – vrijeme su odbrojavala zvona sazvonika župne crkve sv. Mohora i Fortunata, i to svakipuni sat drugačijom melodijom, kampelanjem – znala-čkim izvođenjem melodije batom zvona – predstavili suse zvonari iz više mjesta diljem Istre. U prostoru nedalekood glavnog trga mogle su se pogledati videoprojekcije


Kao što je i istaknuto u nazivu, na Fešti 'pres' štrumienti nije bilo klasičnih instrumenata, već se sviralo nastvarima poput češlja, bršljana te raznoglišća. Ujedno, ovo je bio pokušaj popula-rizacije glazbenog izražavanja kakvo su prakticirali naši stari, a stvaralo se"glazbalima” koja su improvizirana, prirodna i eksperimentalna.

glazbenih videoisječaka na temu izrade i sviranja na nein-strumentima iz drugih dijelova svijeta. Cijelo je mjesto togdana živjelo u znaku glazbe, i prije početka središnjegpredstavljanja na pozornici, izvođači svih uzrasta oduševi-li su okupljene posjetitelje originalnim glazbenim perfor-mansama diljem mjesta izvodeći poznate melodije na naj-različitijim predmetima. Tijekom dvoiposatnog programa,koliko je trajalo središnje predstavljanje izvođača, njihoko 170 koji su u skupinama ili individualno izveli tride-setak skladbi, moglo se čuti sviranje na list, češalj, koruod stabla, švikatić od jasena, pilu, šegun, grablje, vile,kosu te druge uporabne i inovativne predmete ruralneprovenijencije, ali i na najrazličitijim predmetima industrij-ske namjene poput plastičnih cijevi i sličnih predmeta. Uzčitav niz maštovitih i zabavnih ´instrumenta´ pojedineskupine izvođača koristile su i škreketalnice, u crkvi tradi-cionalno korištene u Velikom tjednu. Osim nastupa istar-skih izvođača publici su se predstavili i gosti iz drugih dije-

lova Hrvatske. Iz Dubrovačko-neretvanske županije, izokolice Stona, nastupili su članovi Kulturne udruge Linđo,a iz Šotoventa s otoka Krka taranjkanjem se predstavilagrupa kantadura koji djeluju i unutar Udruženja sopacaotoka Krka. Ova dvodnevna glazbena manifestacija zapo-čela je u subotu 3. svibnja etnomuzikološkom tribinom natemu (Ne)instrumenti kao nematerijalna kultura. Tribinaje realizirana uz stručnu suradnju Etnografskog muzejaIstre, a sudjelovali su muzikolozi iz Hrvatske i Slovenije.Fešta 'pres' štrumienti i ove je godine (2015.) završilazajedničkim nastupom svih izvođača. Ove je godine tonosilo naziv Big Art Violić Band – bilo je to modeliranjeforme zvukom – stvaranje zvučne skulpture pod ravna-njem profesora Žarka Violića s riječke Akademije umjet-nosti. A bio je to ujedno i drugi stavak Lindarske simfoni-je koja je započeta prošlogodišnjim završnim zajedničkimnastupom svih izvođača. Jedan od važnijih ciljeva ovogsusreta upravo je potaknuti revalorizaciju tog starog nači-

Fešta 'pres' štrumienti

Foto

: Gor

dana

Kriz

man

na glazbenog izražavanja poput sviranja na češalj, koruod stabla, lišće, različite vrste oruđa, zviždanja ili drugognačina proizvodnje zvuka kako bi sadašnji i budući nara-štaji upoznali taj oblik muziciranja stariji od sviranja nauobičajenim instrumentima. Važnost događaja poputovoga višeznačna je ali, uz ostalo, potiče razvoj i širenjemedijske pozornosti na ljepotu i specifičnost manjih mje-sta središnje Istre. Idejni je začetnik te organizator i pro-ducent ove manifestacije Udruga Histriart, realizacija jeostvarena uz zauzetu i oduševljenu suradnju Lindaraca, avrijednost projekta prepoznali su pokrovitelji projektaIstarska županija i Grad Pazin.“

FONOMAD

U tekstu sam već spomenuo diplomski rad pod nazivomZvučni oblici – zvučni objekti koji sam izradio godine2011. na Odsjeku kiparstva riječke Akademije primijenje-nih umjetnosti. Rad se sastojao od dva dijela; prvi je teo-rijski dio u kojemu sam opisivao povijesno-umjetničkepravce u kojima su glazbeni eksperimenti dio konceptaumjetničkog rada, počevši od ruske avangarde, preko tali-janskih futurista, Fluxusa i dalje. Također sam u tom teo-rijskom dijelu opisao i glazbala koja sam sâm izradio. Kodizrade svakog (ne)instrumenta očigledno je kreativno,obli kovno i funkcionalno promišljanje. Predmet dobijefunkciju stvaranja zvuka i, kad se taj zvuk koristi svjesno,postaje glazbalo (boca u kojoj se nalazi tekućina proizvo-di zvuk kada se o nju udari čašom, ali svjesno je se kori-sti za proizvodnju zvuka tek dodavanjem određene količi-ne tekućine i ritmičkim udaranjem te ona postaje glazba-lo, u protivnom je samo predmet). Promišljanje o tomekako predmeti mogu postati prava glazbala odvelo metako daleko da sam izradio svakakva čudna, smiješna,banalna glazbala, koja se mogu podijeliti u sljedeće kate-gorije: aerofoni; idiofoni, membranofoni i žičani ili kordo-foni. Kroz tekst i vizualne primjere jasno je objašnjenokako su instrumenti nastali.

Npr. klarinet od pera napravljen je tako da je na početkupurećeg repnog pera zarezan jednostruki pisak i u produ-žetku nekoliko rupa.

Navedena glazbala oblikovao sam koristeći se vlastitimkreativnim sposobnostima. Stvaranje i sviranje na instru-

mentima je, poput crtanja i slikanja, osobna stvar (stvarosobne prirode).

Drugi je dio umjetnički rad pod nazivom Fonomad. Audio -vizualni performans Fonomad javnosti je prezentiran prviput u sklopu programa manifestacije Quissisana OP-ART2011. u Voloskom 3. lipnja 2011. godine. Nakon toga tajsam rad prezentirao u Pazinu na festivalu Sedam danastvaranja, na izdanju Sound art Inkubatora u Zagrebu,također i u predstavi dekontekst., (točka, zarez). Dekon -tekst., susret je različitih poetika, mišljenja i želja autorada se konsenzus/dogovor nadiđe u novome djelu s kojomsmo nastupili u Anconi, Brindisiju, L'Aquili i u Bariju.

Navodim koncept Fonomada:

Moja temeljna preokupacija kreativna je potraga za zvu-kom neinstrumenata. Termin (ne)instrumenti odnosi sena čitav niz elektroničkih, analognih, akustičkih napravakoje se izrazito rijetko rabe u glazbi, a u sebi sadrže čita-


Noel Šuran: Klarinet od pera od purana

Foto

: Noe

l Šur

an

vu paletu zvukova koji se mogu rabiti: kućanski aparati ipredmeti (pribor za jelo, mikseri, lonci...), alati (kliješta,čekići, škare, češljevi, ključevi, čavli...), dječje igračke,ready-made glazbala (poput lijevka koji služi kao rog ilikonzerva pričvršćena na metlu sa žicom kao trzačko glaz-balo) i svi predmeti koji sliče i proizvode zvuk analognopostojećim glazbalima. Svaki korak takvog postupka kon-certno priređujem u realnom vremenu, pred slušateljima igledateljima, uvećan pritom na videoplatnu (ne nužno),čime postižem dodatnu atrakciju i, u konačnici, pravomalo uzbuđenje krajnje inspirativnog vizualno-glazbenogperformansa. Na stolu mojeg laboratorija zvuka nalazi sei laptop, slušalice, zvučnici, mikrofon (ministudio). Iako jemožda prva pomisao koja se povezuje s ovakvim tretma-nom zvuka sintetička boja u neurednim ili preurednimarhitektonikama, ta se glazba doima iznenađujućetoplom, bliskom, motivirajućom i ukrotivom. Na to ukazu-je i moja improvizacija, koja u tek prividnom kaosu odre-đuje sasvim jasne konture, provodi smisao, pripovijedapriču. Angažman je potpun i cjelovit, a slušatelju i gleda-telju otvara beskrajan prostor za nastanak novih ideja, zapoticajno promišljanje zvuka, tona, glazbe uopće. Ti sumoji performansi unikatni momenti žive inovativne umjet-ničke kreacije u svakom smislu – od konstruiranja glaz-benih instrumenata koje se prezentira na sceni, prekomuziciranja na njima i stvaranja nematerijalne zvučne

forme – do audiovizualnih prijenosa konačnih kreacija.

Kompozicija nastaje sviranjem (ne)instrumenta, a uklju-

čeni su i zvukovi u prostoru, čime se pridonosi jedinstve-

nosti same akcije. Na samom kraju akcije dijele se CD-ovi

na koje je nasnimljena skladba nastala na audiovizual-

nom performansu. Potpisujem deset numeriranih CD-ova

kako se potpisuju grafički listovi. CD je grafika, a zvuk je

skulptura.

MOJI GLAZBENI INSTRUMENTI

Ljudi su stvarali glazbu od najranijih vremena. Nekada je

glazba imala vjersko značenje. U srednjem je vijeku gla-

zba često služila kao "vozilo" koje pamti i prenosi priče iz

tradicije. Tijekom stoljeća, tisuće instrumenata napravlje-

no je u svakom kutku svijeta. Neki su od njih izgubljeni,

dok se neki, često prilagođenog oblika, koriste i danas.

Pojam postmodernizam još je uvijek složen i proturječan,

različito tumačen i sporan; u nedostatku boljeg termina

on determinira jedno uopćeno, široko civilizacijsko i kul-

Kod izrade svakog (ne)instrumenta očigledno je kreativno, oblikovno i funkcio-nalno promišljanje. Predmet dobije funkci-ju stvaranja zvuka i, kad se taj zvuk koristisvjesno, postaje glazbalo (boca u kojoj senalazi tekućina proizvodi zvuk kada se onju udari čašom, ali svjesno je se koristi zaproizvodnju zvuka tek dodavanjem određe-ne količine tekućine i ritmičkim udaranjemte ona postaje glazbalo, u protivnom jesamo predmet). Promišljanje o tome kakopredmeti mogu postati prava glazbalaodvelo me tako daleko da sam izradio svakakva čudna, smiješna, banalna glazbala, koja se mogu podijeliti u sljedeće kategorije: aerofoni; idiofoni,membranofoni i žičani ili kordofoni.

Noel Šuran: Fonomad

Foto

:Mira

n Kr

amar

turno obilježje današnjice. Pozivajući se na tradiciju i vra-ćajući se korijenima, on uključuje i dozvoljava različitevarijacije, imaginacije, fikcije i eksperimente pri glazbe-nom stvaranju. Cijela današnja, novija epoha traganja zakorijenima i stvaranja glazbenih djela na tradicionalnimvrijednostima prozvana je postmodernizmom (postmoder-nom glazbom). "Novo uzdiže staro, a staro živi i dalje unovom. Novo predstavlja otkupljenje starog na kojem setemelji." Novo tada poprima druge dimenzije i zauzimanovi odnos prema tradicionalnom.

VEGETARIJANSKI MIH

Mih je tradicijsko glazbalo koje se svira u Istri, a pripadatipu glazbala jadransko-dinarskog tipa. Karakterističanraspored otvora za prste predstavlja istarski tip. Mih sesastoji od jareće ili janjeće kože (spremnik zraka) i mišni-ce. Mišnica služi kao glazbalo po kojem se prebire.Mišnica je dvostruka prebiraljka, od jednog komada drve-ta s dvije cijevi probušene usporedno u koje se umećudva jednaka jednostruka piska. Napravio sam ovaj ready-made Vegetarijanski mih od igračke za plivanje na koju seumetnu plastične mišnice i plastična igračka mijenjasvoju funkciju i postaje glazbalo na kojem se uz kratkeupute može naučiti svirati neke specifične istarske melo-dije; na odlasku s godišnjeg odmora ta se igračka za pli-vanje ne baca u smeće, i tako ne zagađujemo okoliš pre-komjernim plastičnim otpadom, nego se nosi kući kao ori-ginalni suvenir iz Istre. Sa svojim radom Vegetarijanskimih sudjelovao sam na Croatian Holiday 12. To je putuju-ća izložba dizajna koja se šarmantno, kritički i duhovitobavi klišejima i stereotipima vezanim za hrvatski turizam,istovremeno nostalgično evocirajući kamp-atmosferuhrvatskog Jadrana. Glavni cilj izložbe, proizašle iz natječa-ja i kustoskog koncepta Design Tourism, javnom jeraspravom naglasiti potrebu povezivanja sektora dizajna iturizma, nudeći pritom realne, pametne i zanimljive proiz-vode. Suvremeni pristup turizmu ne temelji se nužno naprirodnim ljepotama zemlje, već na kontinuiranom oboga-ćivanju ponude uvođenjem dodatnih sadržaja. Turizam jezamašnjak koji pokreće čitav niz aktivnosti: kulturne inici-jative, ugostiteljstvo, poljoprivredu, građevinarstvo, pro-met, trgovinu, sport, rekreaciju. Nabrojene djelatnostiuglavnom nisu dovoljno artikulirane, a njihovi se identite-

ti razvijaju stihijski. S druge strane, one sadrže ogroman

potencijal za iskaz kreativne energije. Iniciranjem kon-

kretnih projekata koji povezuju dizajn i različite aspekte

turizma povećavaju se i mogućnosti za proizvodnju i vidlji-

vost hrvatskih proizvoda. Mladi hrvatski dizajneri i timovi

na kritičan su način pristupili kreativnom istraživanju o

sociologiji turizma. Rezultat je imaginarni brend koji pred-

viđa i komentira budućnost hrvatskog turizma, istovreme-

no se oslanjajući na povijesno nasljeđe i turističko isustvo


Vegetarijanski mih / Preuzeto iz kataloga Croatian Holiday 12.

Napravio sam ready-made Vegetarijanskimih od igračke za plivanje na koju se ume-tnu plastične mišnice i plastična igračka mijenja svoju funkciju i postajeglazbalo na kojem se uz kratke uputemože naučiti svirati neke specifične istarske melodije; na odlasku s godišnjegodmora ta se igračka za plivanje ne baca u smeće, i tako ne zagađujemo okoliš prekomjernim plastičnim otpadom, negose nosi kući kao originalni suvenir iz Istre.

zemlje. Kolekcija objedinjuje spektar proizvoda za turisti-čki interijer i eksterijer, proizvode kao simpatične dosje-tke i suvenire, urbane instalacije i ready-madeove. Projektje bio predstavljen na Milano Design Weeku u zoniVentura Lambrate, zatim na sajmovima, izložbama i festi-valima dizajna u regiji, na festivalu Mikser u Beogradu teu sklopu Sofia Design Weeka.

ELEKTRIČNA CINDRA MILKA

Cindra je istrorumunjski naziv za tamburicu koja se svirana Ćićariji; slična je lutnji, s dvjema jednoglasno ugođe-nim žicama. Električna cindra inačica je tradicijske cindrekoja ima dvije unisono ugođene žice, dok su pragovipostavljeni na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga.Novina je to što je korpus instrumenta od limene kutijeMilkinih čokolatina, a u njega je umetnut drveni vrat na

koji su napete dvije žice. Ispod konjića, preko kojeg prola-ze žice, umetnut je piezzo-mikrofon koji je spojen na pick-up koji spajamo s električnim pojačalom i dobivamo zvu-čne efekte slične onima električne gitare. Od moje idejeuz pomoć majstora Danijela Paulovića, graditelja gitara izCerovlja, nastao je ovaj zanimljiv instrument.

DALMAISTRA

Na tragu svoje kreativne potrage za novim zvukom, izveosam performans DalmaIstra na eksperimentalnim gusla-ma koje sam izradio na umjetničkoj koloniji u Sinju 2015.godine povodom 300. godišnjice Sinjske alke. Naime, uSinju sam od hrasta izradio gusle koje nalikuju na ćićskutamburicu – cindru; zapravo sam napravio novo glazbalo.Na tim guslama, koje su tipično dalmatinsko glazbalo, svi-ram istarske melodije u stilu dvoglasja tijesnih intervala.

Noel Šuran: Električna cindra

Foto

: Dav

or Š

išov

ić

Spajanjem dvaju prepoznatljivih glazbenih fenomena

dobivam treći, potpuno novi.

CIKLUS AUDIOGRAFIJE

Ciklus Audiografije – igrajmo se tradicijskom glazbompodrazumijeva nove kompozicije tradicijske glazbe u pot-

puno samostalnoj produkciji. Projekt je realiziran uz finan -

cijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Ciklus Audiografije – igrajmo se tradicijskom glazbom pod -ra zumijeva produkciju triju nosača zvuka: prvi je u cik lusuAudiodnevnik – dnevnik vlastitih svirki na svirale; Šu ra -Novi versi, drugi rad iz navedenoga ciklusa, nastao je kaoreakcija na suvremenu situaciju, u kojoj se stalno vrtejedne te iste pjesme i isti versi. Naime, većina današnjihtradicijskih pjevača pjeva iste pjesme i iste verse, nemastvaranja novih kanti kao, primjerice, sedamdesetih godi-na dvadesetog stoljeća, ima jako malo novih kreativnihpoigravanja unutar stila dvoglasja tijesnih intervala Istre iHrvatskog primorja, nasuprot tome, vidljiva je prisutnostshematizacije. Neprestano se ponavljaju iste pjesme, ple-sovi, svirke (identične po čitavoj Istri), čime se dobiva do -jam da je tradicijska glazba nešto okamenjeno, neštopred vidivo i dosadno. Moj je stav, dakle, sljedeći: tradicij-ska glazba ne smije biti shematizirana, kreativnim poigra-vanjem tradicijskoj glazbi produžujemo vijek; time onaopstaje i dalje živi autentično. Sukladno tome, ovim ra domželim potaknuti novu kreativnost, naglašavajući či njenicuda je nematerijalna kultura živa tradicija, što pod -razumijeva konstantnu izloženost transformacijama, mo -di fikacijama, dinamikama i utjecajima različitih čimbenika.

U ovom posljednjem, trećem, radu iz spomenutog ciklusa,koji je, prema mome mišljenju, najslobodniji i najkreativ-niji, u svojevrsnom tradeksperimentu zapravo se poigra-vam formom, pjesmama i svirkama iz različitih arhiva, no -sača zvukova i sl. Primjerice, materijalima s nosača zvukaKUD-a Ivan Fonović Zlatela Vrime je... nasluhajmo... zaso-pimo... zakantojmo u kojemu sam i sâm sudjelovao, kaotradicijski pjevač i sopac, 2007. godine. Spomenuti radVrime je… primjer je osobnog razmišljanja iz onoga vre-mena, a ovaj ciklus Audiografije primjer je mog trenutač-nog razmišljanja o tradicijskoj glazbi. Može se zaključiti daje moja temeljna preokupacija zapravo kreativna potragaza novim zvukom i novim zvučnim senzacijama. Po igra va -njem različitim zvukovima i dekonstruiranjem raz l ičitih me -lodija nastaju nove skladbe. Ulj-istarska koš nica skladbaje u kojoj sam postupno dodavao svirke na mih, sopele išurle jednu preko druge; slušajući je, dobiva se dojam po -put onoga kad se otvori košnica pčela u mjesecu svibnju,kada su pčele najaktivnije. Kanta Sada mi je na Štajarskopoći, koju izvodi moj pranono Jakov Tanković sa svojom


Noel Šuran: glazbeni performans DalmaIstra

sestrom Marijom Galant, snimka je napravljena početkomšezdesetih godina prošloga stoljeća. Fran cis co Tankovich,ili barba Frane, kako ga od milja zovemo (rođ. 1931.), sinJakova Tankovića, bakin brat koji živi u Parizu, donio mi jesnimke na magnetofonskim vrpcama ko je je sâm snimaošezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Franin otac, moj pradjed Jakov Tanković, rođ. 1904. uTan kovićima na Žminjštini, bio je vrhunski pjevač, čak je isvirao sopele s poznatim sviračima iz Rudani na Ceranš -ćini. Sa svojom sestrom Marijom Galant mnogo je putapjevao u svom domu u Katunu Lindarskom gdje je živio,na obiteljskim feštama (zabavama), pogotovo kada bi sesvi okupili prigodom dolaska djece koja su živjela u ino-zemstvu. Tako je barba Frane snimao svog oca i tetu, ro -đake i susjede kada su pjevali te starinske kante. Ukrat -ko, digitalizirajući te magnetofonske snimke, zapravo samprvi put čuo pjesme svoga pradjeda, o kojemu mi je bakaMilka često pričala „kako je bi jako dobar kantadur“ i uvi-jek sam spominjao: „a da san ga baren pozna.“ PranonoJakov umro je 1977., a ja sam rođen 1986. godine. Takosam virtualnim putem uspio realizirati svoj san, zapjevatisa svojim pranonićem. Dodao sam svoj glas u njihovusnim ku. Ova je pjesma vrlo emotivna.

U izmišljenoj skladbi Stara perojska poskočica, uz crno-gorske gusle, pjevajući drugi glas u duhu dvoglasja tije-snih intervala, izvodim jednu plesnu melodiju. BarbanskaGana preko telefona skladba je u kojoj sam cijeli jedanarhiv s Barbanštine naštimao da snimke kreću u isto vri-jeme; kako mi je taj rad zvučao kao da čujem afričke tra-dicijske pjesme, odlučio sam ga tako i nazvati. Nekolikosvirki donosim na nosaču zvuka s električnom ćićskomtamburicom koja je napravljena kao ready-made glazbalood kutije čokolatina. Zanimljiva je skladba hrvatske himnekoju sam otpjevao na tanko i debelo (primjer prevođenjaiz jednoga glazbenog jezika u drugi). Kao što sam naveo,i ostale su skladbe u tom kontekstu kreativne igre.

Iako je možda prva pomisao koja se povezuje s ovakvimtretmanom zvuka sintetička boja u neurednim ili preured-nim arhitektonikama, ta se glazba doima iznenađujućetoplom, bliskom, motivirajućom i ukrotivom. Na to ukazu-je i moja improvizacija, koja u tek prividnom kaosu odre-đuje sasvim jasne konture, provodi smisao, pripovijedapriču. Angažman je potpun i cjelovit, a slušatelju i gleda-

telju otvara beskrajan prostor za nastanak novih ideja, zapoticajno promišljanje zvuka, tona, glazbe uopće jer ti sumoji performansi zapravo unikatni momenti žive inovativ-ne umjetničke kreacije u svakom smislu. S obzirom narečeno, ovaj rad, tradeksperiment, zapravo je rad u nasta-janju koji dajem slušateljima da ga dalje nadograđuju idekomponiraju, dakle da od slušatelja postanu aktivnikreatori. Ovim radom slušatelje želim potaknuti na novapromišljanja u pogledu tradicijske glazbe.

Kreativnost je individualni mentalni proces koji uključujeintuitivno stvaranje novih ideja, pojmova ili stvari. Svakičovjek ima svoj vlastiti kreativni put koji treba ohrabrivati.

Glazbene primjere s ovog ciklusa moguće je poslušati nasljedećem linku:

http://www.cenki-cecii.com/materijali/audio/.

Fotografija CD-ova – ciklus Audiografije

Foto

: Noe

l Šur

an

Foto

: Nik

olin

a Ru

sac

Razvojno kazalište, kazalište u razvoju, kazališnirazvoj...

Ganz novi festival, podnaslovljen kao međunarodni festi-val razvojnog kazališta, ove je jeseni proslavio svoj petirođendan, ponudivši zagrebačkoj publici petodnevni pro-gram različitih umjetničkih projekata te nekoliko vrlozanimljivih radionica. Festival je dio projekta Kultura pro-mjene, koji je prije više od deset godina pokrenula umje-tnička ravnateljica Teatra &TD i naširoko poznata polovi-ca tandema Jelčić–Rajković, Nataša Rajković. Primarni jecilj ove inicijative bio i ostao otvaranje prostora za radpodjednako mladim i iskusnim autorima nekonvenciona-lnog umjetničkog pristupa te je Ganz novi nastao kao pri-rodni produžetak te platforme. Zahvaljujući sretnom slu -čaju i mudrim producentskim potezima već su se prvegodine u financiranje uključile međunarodne institucije,do pustivši da novorođeni festival odmah otvori vrata sura-dnji sa stranim umjetnicima koja će se uspješno održava-ti do danas.

Spomenuta podnaslovna sintagma festivala nije termino-loški uvriježena u hrvatskom jeziku te ostavlja konceptkoji stoji iza festivala relativno nejasnim. Na prvi se po -gled može učiniti da je riječ o prezentacijama predstava unastajanju (onome za što se uglavnom koristi neprevede-na engleska sintagma work-in-progress), što je sve prisut-nija praksa u suvremenom kazalištu uslijed sve snažnijesvijesti o živoj prirodi izvedbenih umjetnosti te sve inten-zivnije interakcije između publike i izvođača u tijeku radana pojedinom projektu. Naime, razvijaju se predstave kojesu konceptualno neprestano-u-nastajanju, koje iskorišta-vaju i potenciraju činjenicu da ne postoje dvije identičneizvedbe iste predstave, poigravaju se aleatoričkim mo -mentima ili se pak mijenjaju u skladu s kontekstom izved-

be. Takve su produkcije zastupljene na festivalu, no nemože se reći da prevladavaju, a kamoli da se dana pra-ksa nameće kao isključiva poetika događanja. Sve se češ -će organiziraju i javne prezentacije radova u nastajanjukoje pružaju umjetnicima priliku iskušavanja pojedinihse gmenata eksperimenta pred svojevrsnom testnom pu -blikom. Nakon izvedbe često uslijedi i razgovor u kojemuumjetnik traži povratnu informaciju od gledatelja, koja ćemu zatim poslužiti kao orijentacija za daljnji rad. Opisaniformat ove godine iskorišten je samo za predstavu unastajanju Marie Jerez What is Third, s time da je upravota izvedba bila namijenjena samo odabranima te je ulazdopušten samo s pozivnicom. S druge strane, „razvojnokazalište“ može asocirati i na progresivno kazalište – ne -kon vencionalno, inovativno, eksperimentalno – koje nudi(ganz) nove forme ekspresije, neopterećene klasičnimobrascima ili u dinamičnom dijalogu s njima.

Iako su sve spomenute asocijacije de facto inherentandio festivala razvojnog kazališta, nijedna od ponuđenihdefinicija ne obuhvaća stvarnu namjeru izvornih začetni-ka koncepta. Po riječima Nataše Rajković, pojam razvoj -nog kazališta „sugerira kazališnu praksu koja postepenorazvija poetike autora i njihovo stjecanje iskustva i prakse.Za razliku od otvorenih procesa rada u kojima se ne do vr -še ne kazališne predstave (dakle kazališni pokušaji i pro-cesi) pogrešno tretiraju kao završeni oblici rada, terminrazvojno odnosi se isključivo na dovršene, zaključene cje-line, dakle kazališne predstave većinom mladih autora ire datelja koje su rezultat rada i razvoja njihovih poetika tepredstavljanje njihovih rukopisa kojima tek predstojiutvrđivanje kroz budući rad i razvoj.“ Moment završetkaum jet ničkog djela jedan je od najbolnijih aspekata krea-tivnog rada, a ovakvo određenje naglašava upravo njego-


Festival

Ana Fazekaš

Ganz novi festival

Matija Ferlin, Ame Henderson, Out of Season

Ganz novi festival

vu iznimnu važnost i vrijednost za pojedinačni autorski raz voj.

„Mora postojati trenutak kada se kaže – gotovo“, jedno-stavno objašnjava producentica festivala Silvija Stipanov,„a Ganz novi prati razvoj odabranih autora iz godine ugodinu dajući im prostor za prezentaciju svoga rasta.Svaki autor dobiva tri prilike za rad.“

Selekcija kada je izbora istovremeno puno √ imalo

Promatrajući program festivala od osnutka naovamo, činise da je riječ o nizu raznorodnih produkcija čiji je jedinievidentni zajednički nazivnik uvjetno rečeno produkcijskajednostavnost projekata (u smislu da ne uključuju velikbroj izvođača te koriste fleksibilnu i mobilnu scenografiju)te u estetskom i poetskom pogledu njihova eksperimen-talna priroda. Organizatori ističu da sam format produkci-ja nije bitan faktor pri odabiru programa; Ganz uključujerazličite hibridne forme na poljima plesne umjetnosti, ver-balnog i neverbalnog kazališta te performansa u užemsmislu. Imajući u vidu borbu za opstanak brojnih umjetni-ka samo na malenoj hrvatskoj nezavisnoj sceni teško je izamisliti môre produkcija u širem europskom i svjetskomkontekstu na čijim se nemirnim valovima valjaju vrlo za -nimljive kreativne snage, boreći se protiv birokratskih ifinancijskih nemani. Kao i mnoge druge umjetničke orga-nizacije, Kultura promjene neprestano je suočena s fina-ncijskim nesigurnostima (ili, radije, sigurnošću teškogodržavanja egzistencije) te je zato u kontekstu Ganznovog festivala teško govoriti o stvarnoj programskojselekciji naprosto zbog nemilosrdnih financijskih okvirakoji sa svakom godinom sve žešće pritišću organizaciju. Uputovanja programatora na strane festivale, kao i budžetosiguran za gostovanja stranih predstava moralo bi seinvestirati znatno više no što je to dosada bio slučaj da bise festival dalje razvijao u smjeru u kojem je krenuo odsamoga početka. No, kako to obično biva, u nedostatkukomocije raste kreativnost, pa autori festivala uspijevajuodržavati razinu kvalitete ovog međunarodnog festivala,uspješno kombinirajući domaću i stranu produkciju. Po -nekad je nažalost jedina informacija o predstavi kojadospije do programatora snimka koja daje tek blijedu

sliku o tome kakva će predstava zapravo biti uživo.„Uvijek se dogode pogreške, to je naprosto tako, ali mi ihvidimo, priznajemo, iz njih učimo i razvijamo se dalje“,ističe Silvija Stipanov.

Protiv žalopojskog diskursa

Kritika kapitalističkog sistema te konzumerizma česti sumotivi u predstavama na festivalu, no dominantni tonnačelno je pozitivan sa zdravim smislom za humor i ironi-ju. Nije začudno da dane produkcije, rađene s relativnomalim budžetom, na festivalu čiji se vlastiti budžet tužnotopi s vremenom, često u svoj koncept uključuju osvješta-vanje upravo najčešće nezavidne pozicije umjetnosti ukontekstu suvremenog sustava vrijednosti. No i organiza-cijski tim festivala naglašava važnost napuštanja već is -crp ljenog diskursa samosažaljenja i indignacije. „Svi većznamo koji su suvremeni problemi na polju kulture, nemaviše potrebe trošiti dah na neprestano i nekonstruktivnožaljenje, pa ako pristupamo takvoj problematici, nastoji-mo to raditi kroz produkcije koje se s time nose na kreati-van i zanimljiv način“, napominje Silvija Stipanov. Pri mje -rice, predstava My Great Work (An Ambitious Pro ject) špa -njolskog umjetnika Davida Espinose reakcija je upravo naopsesivno ograničavanje umjetničke vizije zbog krutihfinancijskih okvira. Umjetnik odlučuje realizirati projekt s neograničenim budžetom, tristo izvođača na sceni, or-kestrom, zoološkim vrtom, helikopterima, mariachi-ben-dom... No sve u omjeru 1:87! Espinosa briljantno mani-pulira sitnim figuricama i predmetima na maloj pozornici,gradeći ogroman spektakl dok publika sve promatra dale-kozorima. Predstava je svakako vrhunac ovogodišnjeg fe -sti vala, izuzetno je šarmantna, duhovita i originalna u in -te ligentnoj ironiji koja se proteže kroz čitavu produkciju odsamoga naslova. Elementarni produkcijski problemposlužio je kao inspiracija za predstavu koja mu se su -prot sta vila na najbolji način na koji umjetnost to moženapraviti, zadržavši pozitivnu, konstruktivnu i pomalo bun-tovnu perspektivu.

Credo Kulture promjene uključuje prije svega komunika-ciju, optimizam i suradnju, što je vidljivo i u činjenici dapopratni program festivala uključuje nekoliko radionicačija se tema također mijenja sa svakim izdanjem,

94 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 95David Espinosa, My Great Work (An Ambitious Pro ject)

Ključna riječ √ komunikacija

Kultura promjene organizira i rezidencijalne programerazličitog trajanja čiji se ganz novi konačni proizvodi izvo-de upravo na festivalu, no još je zanimljivije što se orga-niziraju paralelne umjetničke rezidencije. Ideja paralelnihrezidencija ne staje naprosto na istovremenom ugošćiva-nju dvoje umjetnika, već se potencira interakcija međunjima, međusobno praćenje kreativnog procesa, davanjesavjeta i povratnih informacija.

Festival je izgrađen prije svega na sredstvima međuna-rodnih institucija i stranih ministarstava koja su izravnopoticala razmjene umjetnika te otvaranje umjetničke sce -ne jedne zemlje prema drugoj. Poticaji koje Kultura pro-mjene prima od Grada Zagreba te Ministarstva kulturesve su manji, od 2009. godine do danas budžet je sma-njen za čak 60% što je poražavajuća brojka za kazalištekoje okuplja publiku svih dobi, no osobito uspješno komu-nicira s mlađom generacijom posjetitelja. Kultura promje-ne bila je i jedini non-stop natječaj otvoren podjednako zaafirmirane i neafirmirane autore, studente i profesional -ce, kojima se nudila produkcijska i tehnička pomoć, dokje sada mogućnost davanja takve pomoći znatno reduci-rana. Unatoč svemu tome, svi su sadržaji festivala bespla-tni, organizatori podcrtavaju: za publiku. Isticanje ovogvrlo važnog detalja upravo nastoji osvjestiti da prilikomstvaranja programa nijedan aspekt nije besplatan, sav jerad honoriran, uključujući kritičarski. Kada je sadržaj bes -platan, to kod konzumenata stvara određeni psihološkiučinak smanjene odgovornosti prema preuzetim ulazni-cama kao i prema predstavama koje se gledaju. U tom jesmislu simptomatičan događaj prilikom izvedbe predsta-ve već poznate mlade nade koja gradi međunarodnu kari-jeru, Matije Ferlina, u suradnji s kanadskom plesnomumjet nicom Ame Henderson pod naslovom Out of Sea -son, rađene u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim cen-trom. Riječ je o produkciji čiji je fokus svakako na pokre-tu, no koja bi se tek uvjetno mogla nazvati plesnom.Sastoji se u potpunosti od niza ilustrativnih poza koje sekontinuirano pretaču jedna u drugu, a izvode ih autorisimultano. Iako je u projekt vrlo evidentno uložen trud teizvedba zahtjeva veliku koncentraciju jer bi svakapogreška bila bolno vidljiva, serija pokreta bez vidljiveveze (osim estetske) vrlo brzo počinje djelovati jednolično

te stvara zamor. Naposljetku je nejasan i rastegnut finalenagnao dio publike da prerano započne aplauz, a potomdio da izađe s predstave. Prije stvarnog završetka izašaoje nezanemariv broj gledatelja, što je na intimno postav-ljenoj pozornici utoliko snažnije odjeknulo, no osobito jezanimljivo što se isto nije dogodilo na izvedbama koje suse naplaćivale po uobičajenom cjeniku ZPC-a. Izlazakmno gih ljudi s predstave prije samoga završetka može semožda u određenoj mjeri smatrati indikativnom upravo zaslabiji osjećaj odgovornosti prema izvedbi kao što načel-no sve dobiveno bez naknade doživi izvjesnu devalvacijuvrijednosti u svijesti recipijenta, no istovremeno se možepromatrati kao simptomatična, autentična reakcija kakvaje rijetkost u inače pristojnoj komunikaciji između publikei izvođača u suvremenoj praksi izvedbenih umjetnosti.

Sistem dijeljenja besplatnih ulaznica daleko je odsavršenstva, iako organizatori iskušavaju različite varijan-te koje bi osigurale maksimalno demokratičnu dostup-nost na najjednostavniji mogući način, no učestalo sedogađa da posjetitelji preuzimaju ulaznice za predstavena koje zatim ne odu, prekoračuje se unaprijed određenipostotak rezerviranih ulaznica, mnogi posjetitelji čekajupred sa mim ulazom u dvoranu u nadi da će biti pušteni ibez ulaznica, no zbog toga što često u prostor naprosto nesta nu svi zainteresirani, za dio publike vrata se zatvore.Ovo je razočaravajuće za iznevjerene posjetitelje, no mo -že biti izvor ponosa i veselja za organizatore koji dobivajuuvjerljivu i opipljivu potvrdu o važnosti ovog festivala uponudi zagrebačke kulturne scene.

Duh ovog nepretencioznog, komunikativnog i samosvje-snog festivala spontano izražavaju riječi koje je o vlasti-tom radu izrekao jedan od gostujućih umjetnika, DavidEspi nosa:

„Ne volim umjetnike koji se preozbiljno shvaćaju, koji mi -sle da je njihovo djelo transcendentalno i da im svijet tre -ba biti zahvalan... Čovjek djeluje najbolje što može i akose to nekome učini korisnim, odlično. Mislim da je va žnoda barem tebi pomaže da se osjećaš dobro, da te zabav-lja i da ti, ako je moguće, pomaže da platiš račune...“

pokušavajući odgovoriti na potrebe i interese mlađihgeneracija kazalištaraca i zaljubljenika u kazalište. Ove sugodine bile održane čak dvije radionice fokusirane na pro-dukcijski aspekt kazališne predstave, na kojima su sudio-nici imali priliku razgovarati s različitim kazališnimstručnjacima, predstaviti im vlastite projekte na različitimstupnjevima realizacije te dobiti feedback i praktičnesavjete. Usto je organizirana i radionica luminoakustikepod vodstvom najpoznatijih hrvatskih eksperimentatorana tom polju te je raspisan natječaj za autore kazališnihkritika koje su se svaki dan objavljivale u festivalskom bil-tenu. Kada je riječ o konceptualnim izvedbenim formama,znatno je teže uposliti postojeću kritičarsku aparaturu pri

procjenjivanju umjetničke uspjelosti i vrijednosti poje di -nog djela. Fleksi bilnost forme i strukture te eksperimenti-ranje s amaterskim izvođačima i naturščicima elementisu koji oduzimaju sigurnost procjene; površina produkcijanije i ne mora biti ulaštena, a u prvom je planu, očekivano,koncept za ko ji je per se teško postaviti vrijednosnu kvali-fikaciju. No upravo je zato važno izlagati publiku što širemspektru izvedbenih umjetničkih produkcija te krozrazgovore i ra dio nice nuditi mlađoj generaciji vodstvo ugledanju i komentiranju.

Konkretno, obje predstave Ivane Müller izvedene na ovo-godišnjem festivalu poigravaju se upravo pretvaranjemizvedbeno neiskusnih entuzijasta u izvođače u profesio-nalnim produkcijama. Predstavi Positions prethodila je ra -dionica na kojoj su zainteresirani sudionici uvježbavalinastup u kojemu su zatim sudjelovali zajedno s nekolici-nom iskusnih stranih izvođača (doputovalih zajedno spredstavom). Koncept je jednostavan, gluma praktičkinul ta, a vrlo evidentno izvedbu nose uvezeni glumci, a neradioničari koji ipak gotovo samo statiraju. Redukcija svihaspekata izvedbe virtualno je poništila eventualnu razlikuizmeđu dviju skupina što je stvorilo koheziju, no zato jeučinila predstavu relativno monotonom i osjetno predu-gačkom jer je dojmljivost koncepta izblijedjela nakon polaukupnog trajanja.

Drugu, konceptualno još zanimljiviju predstavu, pod na -slo vom We Are Still Watching u potpunosti izvodi publika,prateći razrađeni scenarij koji pronalazi ispod sjedala.Predstava je svakako za publiku jedinstveno iskustvo kojese potencijalno može razviti u vrlo različitim smjerovima,ovisno o tome koliko je određena publika spretna u govo-ru, inhibirana, kreativna ili buntovna. No, kako bi ipaksačuvao u publici osjećaj sigurnosti i zaštićenosti u fikcio-nalnom okviru te kako ne bi djelovao suviše provokativno,scenarij djeluje generički, suzdržano, suviše napadno usvojoj autoreferencijalnosti. Tekst se uređuje za svakupojedinu izvedbu te dotiče aktualnosti zemlje u kojojgostuje (i njezine kazališne scene), no također ovlaš ioprezno pri čemu ništa ne isprovocira pobunu protiv zada-nog teksta. Ponovno se dogodilo da u publici, unatočaktiv nom sudjelovanju, dolazi do zamora te se vidljivopočinje zirkati u broj preostalih stranica scenarija iščeku-jući završetak.


Ivana Müller, Positions

Strast današnjeg kazališta da se na pozornicamaširom zemaljske kugle neprestano bavi tom uzbu-dljivom kombinacijom koja se zove „seks i nasilje“

postala je već toliko notorna da je prosječna publika po -dosta otupjela od golih tjelesa i štrcanja krvi koja vrločesto gleda u predstavama. S jedne strane, mogli bismoodmah cinično pitati: što je sljedeće na repertoaru? Va -đenje crijeva na sceni leševima posuđenim iz mrtvačnice?Pravi grupni seks pod reflektorima u koji se poziva i publi-ka radi vježbanja „spontanosti“ ? Ritualno samoubojstvoglumca na kraju predstave, s komadićima njegova mozgau prvim redovima publike, da bi se pokazalo kako se umodernoj umjetnosti „ide do kraja“? Naime, po logici stva-ri današnjeg teatra koji je na svojoj artističkoj zastaviponosno upisao slogan „sve su barijere srušene“, zaistanema razloga da se bilo što skriva i da se bez ublažavanjane pokaže „stvarnost kakva ona zaista jest“… S druge pakstrane, čudi me da o poplavi nasilja u suvremenom teatru(o filmu da se i ne govori) diskusije praktički uopće nemate da se oni rijetki koji se uopće usude primijetiti da bašne uživaju u smeću i ljudskim izlučevinama na pozorniciproglašavaju kulturnim desničarima i intelektualno zapu-štenim nazadnjacima.

Dakle, zašto suvremena civilizacija na morbidni i otupjelinačin uživa u brutalnoj umjetnosti koju je sama stvorila teje spremna munjevito baciti kamen na svakoga tko bi setakvoj kulturi suprotstavio? Ako se prisjetimo, sve je poče-lo tako nježno i romantično, s „djecom cvijeća“, buntom

1968., parolom „budimo realni, tražimo nemoguće“ i al -ter nativnim teatrom koji je zahtijevao da se „na sceni i uživotu ponašamo prema istoj mjeri autentičnosti“. Ta po -buna protiv građanskog morala, kapitalističke proizvod -nje i kazališta srednje struje bila je očito u jednom trenu-tku povijesno izazvana, ali razumno je danas pitati: dočega je ona dovela?

Naime, od sredine 20. stoljeća (s mračnim iskustvomdvaju svjetskih ratova) svijet kao da je izgubio samopou-zdanje kupajući se u nervozi civilizacijske sumnje i hitaju-ći u nove pobune kojima su naplaćivane stare nepravde.Bu neći se protiv svojih očeva, ratova, crkvenog morala ikapitalističkog profita, umjetnost, a posebno kazalište,uživali su u osjećaju ogorčene gordosti, vlastite hrabrostii slobode, ali nisu primjećivali kako im se na pozorniciispod nogu izmiče tepih elementarnog ljudskog dostoja-nstva. Odjednom je civilizacija postala strana samoj sebi,uživajući u poziciji odmetništva iz vlastitoga doma, pričemu je svako pripadanje proglašavano nazadnjačkim. Utoj vrućici da moramo biti slobodni, protiv i izvan, izbacilismo iz umjetnosti prirodnu radost i dobre emocije. Moder -ni teatar proglasio je vlastitim načelom to da uvijek i svu -da „postavlja teška pitanja“, da bude provokativan i da„pomjera granice“, ali ne i da na ta pitanja odgovara ipokazuje mogući put izlaza.

Antičko kazalište kao „prostor misterija i spoznaje samihsebe“ odbačeno je kao patetična staromodnost, u imedanašnjeg teatra koje „ istinu baca sebi u lice“. U dana-


Antikrist

Greben dviju provalijaO suvremenom teatru „nasilja i seksa“

Aktualnosti

Bojan Munjin

Garaža Ivice Buljana ocijenili kao „grubost bez pokrića“…

O fenomenu nasilja na pozornici kazališni kritičar AnatolijKudrijavcev prije dobrih 30-ak godina zapisao je: „Aktu -alne grubosti koje spopadaju današnju scenu gotovo si -muliraju nekakav novi nadrealizam i ispadaju glupljima odrealističkih doslovnosti kojima su se kazališni umjetnicinekoć koristili kao znacima komuniciranja.“

Ovaj kritičar ostao je kasnije prilično usamljen u svojimstavovima, koji su prozvani „konzervativnim“, no koji bidanas djelovali kao blaga kamilica u odnosu na aktualnostanje na terenu. Istina koju bismo ipak morali priznatijest da su u teatru uvijek kao dvije sestre živjele zajednotrauma i katarza i javljale su se kao činovi iste drame:danas je ostala samo trauma, katarza je izbačena kaonepotrebna.

Njemački filozof Walter Kaufmann u svom čuvenom djeluTragedija i filozofija zapisuje sljedeću rečenicu: „Kad jepatnja izražena veličanstvenom poezijom, tad naša bez-nadežno zamršena i nijema tuga dobiva riječi i razvijakrila te doživljavamo osjećaj oslobođenja.“ Činjenica jest

da ovakva vrsta katarze ne stanuje više u modernom tea-tru. S postmodernizmom, ona se razbila u čitav niz koma-dića, ali se na isti način razletjela i ljepota sama. Tomu sukumovali ratovi i strahote današnjeg svijeta, kao i bezlič-nost tehnološkog razvoja, zbog čega je poružnjela i ljud-ska imaginacija: ipak čini se da je čovjekova težnja zasavršenstvom višega reda usahnula bez prave borbe. Štose tiče seksa i nasilja, stvar se povijesno na pozornicamarazvijala u gotovo pravilnim etapama: prve gole ženskegrudi vidjeli smo na sceni krajem šezdesetih, muška spo-lovila u sedamdesetima, odsijecanje vratova životinjama

šnjoj velikoj žurbi, u koju je radosno uskočio, čovjek je zai-grao krupnim žetonima želeći pokazati superiornu nepri-lagođenost vlastitog bića u odnosu na prirodu i povijest.Nakon Nietzscheova uzvika „Bog je mrtav!“ na ispražnje-no mjesto stupilo je veliko Ja, ali se na čudan način nakonsvega čovjek nije oslobodio, već kao da je postao zavisnikvlastita nezadovoljstva… Bijes protiv onih koji u umjetno-sti žele katarzu i više smisla i koji u teatru ne žele krvavekrikove i ljudsku golotinju, počiva vjerojatno i u toj nervo-zi modernog čovjeka koji u uznemirenoj slobodi nigdje nemože naći oslonac. Kako bilo, namrgođeni teatar grubostikupio je simpatije svih buntovnika ovoga svijeta, bio jemelem za armije očajnika koji su se izgubili u labirintima

moderne civilizacije, ali je predstavljao i vizitkartu pomod-nih manekena svjetske kulturne scene. Jesmo li zaboravi-li kada smo posljednji put vidjeli da netko u teatru slaviljudsku toplinu, solidarnost i žrtvu? Ili ljubavni par koji vje-ruje i brani svoju ljubav i po cijenu smrti i patnje? Čini seda je to danas nešto previše jednostavno, sladunjavo igotovo nalik kiču. U našem već postdramskom teatru iz -bacili smo sretan završetak na kraju predstave kao staro-modno zastranjivanje, dok smo, napadajući malograđan-ske norme ponašanja, neprimjetno odstranili mnogo togašto ima veze sa smislom i perspektivom ljudskog djelova-nja. Primjerice, poetika redatelja Renea Medvešeka da usvojim predstavama prikazuje ljude koji „ne čitaju knjige,ali vole zajedno gledati zalaske sunca“ razbjesnila je slo-bodoumne teatarske duhove, ali taj animozitet, osimbolne kritičnosti, još uvijek nije pronašao svijet bolji odovoga. Kazališna scena pretvorila se u pustu ledinu čovje-kove ogorčenosti i hladnoće međuljudskih odnosa. Listaautora kazališne poetike bez milosti danas je već dovolj-no duga; u predstavi Macbeth Jürgena Goscha u Düssel -dorfu (koju je nešto kasnije potpisnik ovih redova imaoprilike vidjeti) na pozornici je, kako su izvijestili mediji spremijere, „špricala krv, letjele su gole vještice, a glumcisu se valjali u smeću“. Kritičari su nakon toga govorili o„odvratnom kazalištu“, a gledatelji su bijesno napuštalidvoranu. Nešto kasnije upravo je ta Goschova predstavadobila uglednu kazališnu nagradu Faust. Nadalje, u pred-stavi Klaun u McDonaldsu u režiji Rodriga Garcije, koja jeprije nekoliko godina gostovala na BITEF-u, glumci semažu stotinama hamburgera i valjaju u kečapu, uz neiz-mjeran smrad u dvorani, dok u predstavi Jedan dan IvanaDenisoviča Andriyja Zholdaka, koja je gostovala na Festi -valu svjetskog kazališta u Zagrebu, glumci se kupaju ugnjecavoj smjesi razbijenih jaja, dok na njih, uz glazbukoja para uši, laju pobješnjeli psi. U predstavi Bojana Ja -blanoveca Via nova koja je u sklopu Eurokaza gostovala uzagrebačkom HNK-u, goli muškarci uriniraju na pozornicii spremaju vlastite fekalije u najlonske vrećice, jednakokao što se na istoj sceni u predstavi Paola Magellija Nadnu polugoli glumci natječu u histeričnom vikanju jednihna druge.

Kazališna kritika u Zagrebu nazvala je Magellijev postu-pak „nabacanim teatarskim trikovima prekrivenim goloti-njom“, kao što su mediji u New Yorku mučnu predstavu

100 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 101

Jürgen Gosch, Macbeth

Andriy Zholdak, Jedan dan Ivana Denisoviča

Paolo Magelli, Na dnu

Ivica Buljan, Garaža

Foto

: Sla

ven

Vlaš

ić

„Za vrijeme scene seksa morala sam misliti na puno dru-gih stvari, recimo gdje mi je košulja koju ću nakon togaodmah morati obući.“ Diskusija o suvremenoj estetici ietici u umjetnosti počela se voditi već početkom 20. sto-ljeća, dakle daleko prije pojave golotinje i nasilja u teatru,ali je ukazivala na trend koji neumitno dolazi.

U polemici između Francoisa Mauriaca, Andréa Gidea,Juliena Greena i Jacquesa Maritaina, potonji kaže: „Ro -ma nopisac može slikati sve pod uvjetom da to učini bezsukrivnje i da se s prikazanom temom ne natječe u nisko-sti.“ Mauriac odgovara kako je „problem upravo u tomeda se ne mogu s visoka slikati srozana stvorenja“ .

Bitna karakteristika današnjeg teatra upravo je to što supitanja o „sukrivnji u prikazu srozanih stvorenja“ potpunoizbačena iz diskusije jer, kao što smo ustvrdili, danas sezaista može prikazati sve u ime težnje da se prikaže „samživot“.

Kratko rečeno, tradicionalna uloga teatra i umjetnosti ucjelini da drži visoko ljestvicu etičnosti, danas je zamije-njena – u nedostatku civilizacijskog konsenzusa što etič-nost uopće jest – ultimativnim zahtjevom za slobodom,pobunom i autentičnošću.

Svježi domaći primjer ovog civilizacijskog sukoba su Ele -mentarne čestice na posljednjim Dubrovačkim ljetnimigrama, kada je Mani Gotovac, nakon kritika o golotinji inasilju u predstavi, uzviknula „obranili smo Dubrovnik“,dok je glumica, upitana zašto je pola predstave provelanaga na pozornici, odgovorila: „Pa, to je život…“.

Ono što bi pak oko suvremenog teatra bilo pravo pitanjejest kakvu stvarnost on zaista prikazuje, što želi poručitipublici i kakvi su efekti takve poruke. S tim u vezi kazali-šna redateljica i predsjednica PEN kluba Srbije, Vida Og -nje nović, kaže da smo danas zapljusnuti „atrakcijom zla“i da se čini da u teatru drugačijih predstava i nema: „Živi-mo u ovo nesretno vrijeme previranja i tranzicijske histe-rije, što nas je sve unezvjerilo i izludjelo. Porodica puca pošavovima, djeca idu u školu u pratnji policije, pa teatar ine može ostati imun od užasa društva.“ Ili, kako kažeamerička znanstvenica Christine Porath, „danas smo po -stali nepristojni jer nemamo vremena za pristojnost.“

Vratimo se na početak: zašto je danas u kazalištu „lijepopostalo ružno“, da parafraziramo one Shakespeareovevješ tice. Gurui moderne scene na to će vam reći da oni

mračnim teatrom prokazuju duh vremena, ali na ovu tvrd -nju nije uzvraćeno pitanjem: ne sudjeluje li baš mračnaumjetnost u stvaranju takva duha? Antipoetika i ludilokao dramska forma vladaju danas mnogim europskimteatrima, a teatar krvi i sperme gotovo da je postalo kaza-lište srednje struje. To kazalište neuroze i samo je posta-lo nervozno kada se radi o njezinim kritičarima: civilizaci-ja je iskočila iz vlastitog zgloba, mnogima je postalo jasnoda stvari sa svima nama ne idu dobro, ali ni povratak nastaro više nije moguć. Taj festival nasilja i promiskuitetana pozornici kao da je postao izraz nemoći u očajničkojpotrazi za pravim vrijednostima…

O tome konačnom „zašto“ kada je riječ o nasilju i golotinjiu suvremenom teatru mogao bi se napisati podulji filozof-ski traktat nakon kojega bi opet ostala hrpa kontradiktor-nih sumnji o razlozima takve poetike.

Na primjer: „ishlapjela je ljubav kao temeljna energija ljud -skog života“, ili, „angažirani teatar ne trpi sentimental-nost“, ili, „sve što ne predstavlja današnje shvaćanje slo -bo de u teatru ravno je retrogradnom muzejskom mrtvilu“…

Reklo bi se da se krećemo grebenom dviju provalija, kadane smijemo iznevjeriti život ovakav kakav jest, ali ne smi-jemo ni s prljavom vodom izbaciti dijete iz lavora. Ne padanam stoga na pamet da moraliziramo; pitali bismo samokakve su šanse da gledamo i drugačiji teatar? Onaj koji,da parafraziramo već spomenutog Mauriaca, ne drži dasu u čovjeku autentični samo porivi njegove osjetilnosti inajmračnije njegove hereditarnosti, već da u dubini nje-gova bića postoji i neki drugi odsjaj?

u 1980-ima, narkomanske šprice i eksponirani seks u1990-ima, onaniranje pred publikom u dvijetisućitima ...Zaista, što je sljedeće?

U međuvremenu u domaćem dvorištu predstave krvi igolotinje sijevaju na sve strane. Tako u predstavi Go spo -đica Julija, u produkciji sarajevskog festivala MESS i u re -žiji Damira Zlatara Freyja, glumci Tanja Smoje i JasminMekić valjaju se do samoozljeđivanja na ugljenu igrajućiscene seksualne ekstaze, koje je, usput rečeno kritika, unovinama prozvala – „lopatom po Strindbergu“.

Prošle jeseni u Zagrebačkom kazalištu mladih, pred sva -ku izvedbu predstave Drakula Andraša Urbana, postavljase na vidljivom mjestu u foajeu upozorenje publici da upredstavi postoje „scene golotinje i eksplicitnog seksa“ teda ona nije pogodna za djecu mlađu od 12 godina.

Redatelj Urban kasnije je pokušao objasniti kako je ovompredstavom želio doprinijeti „rušenju sustava licemjerstvai laži“, ali i publika je u medijima odvratila signifikantnimpitanjem: „Što sve porezni obveznici u Hrvatskoj morajutrpje ti zbog umjetnosti?“

Golotinje i nasilja također ne nedostaje u predstavamaRo mea Castelluccia, Jerneja Lorencija i Martina Kočov -skog, kao i u onima u režiji Senke Bulić, Olivera Frljića,Jagoša Markovića, Tomaža Pandura, Branka Brezovca idrugih, gdje je već postao prepoznatljiv taj scenski dizajn„ravnodušne golotinje“, kod koje gotovo već možemoizmjeriti minutažu i dinamiku pojavljivanja na pozornici. Ipobornici i protivnici skoro bi se mogli složiti da je goloti-nje i nasilja danas već toliko na sceni, da ovo prvo višeuopće nije uzbudljivo, a ovo drugo prestalo je biti drama-tično. Njemačka glumica Lisa Hagmeister, koja je u Goet -heovu Faustu igranom u Hamburgu 2009. godine moralaglumiti seksualni odnos, kaže da te scene nije doživjelaerotski nego prije „tehnički“:

102 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 103

Andraš Urban, Drakula

Ivica Buljan, Ele mentarne čestice

Tomaž Pandur, Michelangelo Bounarotti

dramskih pisca, izdavača, ostalih kazališnih umjetnika istručnjaka na istom području te publike koja se moglaupoznati sa složenim procesom nastanka djela od pisa-nog teksta do postavljanja na scenu. Mogućnosti promo-cije radova i dogovaranja budućih suradnji pokazali susve prednosti ovakvog specijaliziranog sajma knjige, us -mje renog na uski krug ciljane publike s dobro osmišlje-nom strategijom razvoja kazališne umjetnosti. Kao najza-nimljivije aktivnosti i događaje od osobitog međunarod-nog značaja treba istaknuti predstavljanje najnovijih izda-nja kazališnih knjiga, koncertna čitanja, susret dramatiča-ra s prevoditeljicama te natječaj brzog pisanja Teatro -Exprés.

Kazalište se i čita

Laganim korakom krenimo u razgledavanje.

Na štandovima četrdesetak izlagača moglo se prelistati,

konzultirati i kupiti vrlo raznoliko kazališno štivo; u najve-

ćoj mjeri predstavljeni su novi dramski tekstovi na špa-

njolskom jeziku (među njima se moglo naći i hispansko-

američke autore, a u određenom broju i strane pisce pre-

vedene na španjolski jezik ili dvojezične edicije), teorijska

literatura, časopisi za kazališnu umjetnost, sveučilišne

na klade, pedagoško-didaktični udžbenici za dramsko

obrazovanje, teorija i praktični priručnici kazališne pro-

dukcije i marketinga, interdisciplinarne studije kazališta u

okviru drugih umjetničkih područja ili znanstvenih disci-

plina, dramska književnost za djecu i mlade, priručnici o

primijenjenim kazališnim metodama u ostalim sferama

104 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 105

Madrid. Sunčani vikend početkom španjolskog toplogmje seca studenog. Živopisni kulturni centar Matadero unekadašnjem radničkom predgrađu.1 Ljudi šeću prostra-nim dvorištem, razgovaraju, nestaju u velikim salama kul-turnog sklopa.

Sala 16. Ljudi ulaze. Neki izlaze, s knjigom u ruci. Iznutrase čuje žamor, komešanje, šuškanje knjiga, tiho listanjestranica, razgovor, glasno izgovorene dramske replike,smi jeh, pljesak.

Zaviri!

Unutra se upravo susreću ljubitelji kazališta, profesionalcii amateri, praktičari i teoretičari, umjetnici i publika. Unu -tra se odvija Međunarodni salon kazališne knjige.

Između 6. i 8. studenog održao se u Madridu XVI SalónInternacional del Libro Teatral, događaj kojim se od 2000.svake godine uzastopno promovira i podupire kazališnopismo: dramski tekst, kazališna kritika, povijest, esejisti-ka, teorija, pedagogija, marketing i ostala područja kaza-lišnog djelovanja. Pod krilaticom „Kazalište se i čita“ špa-njolsko Udruženje kazališnih autora (Asociación de Au to -res de Teatro) organizira trodnevni sajam knjiga i poprat-nih događanja na kojima se predstavljaju izdavači dram-ske književnosti i ostalih radova na području izvedbenihumjetnosti, poznati dramatičari s najnovijim tekstovima,

Međunarodna scena

Ivana Krpan

XVI. Međunarodni salon kazališne knjige u Madridu

Kazalište se i čita!

novi dramski autori s nekima od svojih prvih radova tebrojne obrazovne institucije, knjižare i kulturna udruženja.Ova inicijativa posljedica je određenih okolnosti, odnosnopromjena u kazališnom sektoru koje su se počele uoča-vati početkom XXI. stoljeća kada je dugogodišnju prevlastredatelja na pozornici počeo ponovno preuzimati dramskiautor. Povratak tekstu i potraga za dobrim piscem kaotemeljem razvoja kazališne umjetnosti i obrazovanja sa -dašnje i buduće publike zasigurno je jedna od važnijihprekretnica koja je obilježila španjolsko kazalište na prije-lazu stoljeća.

Od svog početka pa sve do danas Salon nije značajnijeizmijenio strukturu događanja te svake godine bilježi sveveći broj izlagača i posjetitelja, što potvrđuje da su orga-nizatori dobro predosjetili potrebu za ovakvom vrstompro mocije kazališne umjetnosti. Program je bio razno -vrstan: prezentacije dramskih tekstova, kazališnih knjiga iizdavačkih kuća, koncertna čitanja tekstova istaknutihdra matičara u suradnji s poznatim glumcima te novih mla-dih autora u organizaciji dramskih obrazovnih ustanova,okrugli stolovi na temu dramskog teksta irazličitih segme-nata kazališne umjetnosti, cjelodnevni susreti dramskihpisaca s kazališnim prevoditeljicama iz različitih zemalja,natječaj brzog dramskog pisanja, dodjela kazališnih na -grada i predstavljanje dramskih studijskih programa. Raz -no likost programa doprinijela je upoznavanju i suradnji

Povratak tekstu i potraga za dobrimpiscem kao temeljem razvoja kazališneumjetnosti i obrazovanja sadašnje ibuduće publike zasigurno je jedna odvažnijih prekretnica koja je obilježilašpanjolsko kazalište na prijelazu stoljeća.

Zaviri! Unutra se odvija Međunarodni salon kazališne knjige.

Foto

: Jua

n M

anue

lCañ

ero

Foto

: Jua

n M

anue

lCañ

ero

šne povijesti u svim njezinim područjima od antike dodanašnjih dana. Osim dramskih tekstova, muzej nudi uvidu ostale fondove poput kostimografije, skica i replika sce-nografije, slikarskih i kiparskih djela povezanih s kazali-šnom umjetnosti, njezinim djelatnicima, prostorima i do -gađanjima kroz povijest, a na Salonu su izlagali najnovijaizdanja u kojima se objavljuju kolekcije i studije muzejskegrađe. Osim njega, važnu ulogu u očuvanju kazališnebaštine ima Compañía Nacional de Teatro Clásico koja jedo danas na vrlo promišljen način uspjela oživjeti i promo-virati španjolsko kazalište zlatnoga vijeka, čime je onosteklo status prepoznatljivog nacionalnog i turističkog do -bra. Na Salonu su se predstavili novim izdanjima klasičnihtekstova, zanimljivim didaktičnim priručnicima i časopisi-ma povezanim sa suvremenim i inovativnim postavlja-njem klasika dramske književnosti. U istoj kategoriji valjaspomenuti Editorial Fundamentos, jednog od nakladnikas najdužom tradicijom koji izdaje dramsku književnost ivrlo vrijedne radove na području kazališne povijesti i teo-rije. Od manjih, ali već prepoznatih kazališnih izdavačkihkuća treba izdvojiti Ediciones Irreverentes koji u ponudizastupa podjednako španjolske i strane dramske autore,ujedno dobitnika AAT-ove nagrade za najbolju kazališnudjelatnost u 2014. Ove godine ta je nagrada dodijeljenaizdavaču Estreno za ediciju Contemporary Spanish Plays iuspješno promicanje španjolske drame na angloame -ričkom prostoru.

Osim navedenih nakladnika koji pokrivaju šire područjekazališnog djelovanja, pažnju su također privukli izlagačispecijalizirani za određene vrste izvedbenih umjetnosti iliusmjereni na specifičnu publiku, poput izdanja Asociaciónde Teatro para la Infancia y la Juventud u kojima se objav-ljuju dramski tekstovi namijenjeni isključivo publici dječjei mlađe dobi, kao i Editorial Títeres de Sueño koji svojimpublikacijama nastoji pokriti nedostatak dramskih teksto-va i studija na području lutkarskog kazališta. Na Salonusu se mogle konzultirati i brojne digitalne edicije kojeomogućuju izdavanje tekstova uz niske troškove i lakšudistribuciju, poput Bolchiro Ebooks i Caos Editorial kojeujedno promoviraju prijevode španjolske suvremenedrame na strane jezike i dvojezična izdanja. Od stranihizlagača sudjelovali su većinom hispanskoamerički na -kladnici, prije svega meksički, kubanski te argentinski u

čijem okviru se predstavio i Editorial Biblos, hrvatskoj

publici poznat kao izdavač zbirke Siete dramas croatascontemporáneos (Sedam suvremenih hrvatskih drama)

na španjolskom jeziku u suradnji s Hrvatskim centrom ITI.

U zbirku su uvršteni tekstovi sedmero hrvatskih dramati-

čara i dramatičarki, Ivora Martinića, Dubravka Mihano vi -

ća, Nine Mitrović, Ivane Sajko, Tene Štivičić, Tomislava

Zajeca i Darka Lukića, u odabiru Darka Lukića i prijevodu

Nikoline Židek. Među stranim nakladnicima sudjelovao je

i Hrvatski centar ITI kao jedna od vodećih hrvatskih insti-

tucija za promidžbu kazališne i plesne umjetnosti na me -

đu narodnoj razini. ITI je na Salonu uz Sedam suvremenihhrvatskih drama posebno predstavio i najnoviju publika-

ciju na španjolskom jeziku, Teatro croata (Hrvatsko kaza-lište),u kojoj je objavljeno pet dramskih tekstova hrvatskih

autora srednje i mlađe generacije (Tomislava Zajeca, Nine

Mitrović, Ivora Martinića, Dine Pešuta i Kristine Gavran),

koje je prevoditeljica Nikolina Židek odabrala i prevela na

španjolski jezik s namjerom da se promoviraju u Španjol-

skoj, ali i na širem hispanofonom prostoru. Na promociji

spomenutih knjiga Hrvatski centar ITI predstavio je suvre-

menu hrvatsku dramu te HCITI-jeve programe za među-

narodnu kulturnu suradnju.

društvenog djelovanja. Osim u tiskanom obliku, pojedinaizdanja mogla su se konzultirati na digitalnim postavimakoji su bili izloženi u istom prostoru. Među raznovrsnomponudom nije lako sastaviti izbor najzanimljivijih izdanja,ali bi ipak valjalo izdvojiti neka koja mogu biti smjernicasvima zainteresiranima za kazališnu knjigu na španjol-skom (i drugim jezicima).

Prije svega valja spomenuti edicije organizatora i vodećihizdavačkih kuća na području dramskog teksta i izvedbe-nih umjetnosti. Osim organizacije ovog Salona, Asociaciónde Autores de Teatro (AAT) promiče kazališnu umjetnosttiskanjem najnovijih dramskih tekstova suvremenih auto-ra i kazališne esejistike, organizacijom koncertnih čitanja,monoloških maratona, kazališnih radionica i sveučilišnihprograma dramskog pisma u visokom obrazovanju, te sudio svoje izdavačke djelatnosti izložili i na ovom sajmu.Kao najvažniji suradnik na Salonu predstavila se zakladaSociedad General de Autores y Editores (SGAE) s vrlo raz-nolikom i bogatom nakladom dramskih tekstova, kazališ -nih udžbenika i priručnika, esejistike, biografskih teksto-va, antologija i zbirki te najnovijim studijama na područjukazališnog tržišta i kulturnog marketinga. Ujedno je važnospomenuti pojavljivanje vodećih institucija usmjerenih naočuvanje španjolske kazališne baštine, kao što su Centrode Documentación Teatral koji od 1971. sakuplja, obra-đuje i arhivira svu španjolsku kazališnu građu (tekstove,videozapise predstava, fotografije, promidžbene materija-le, statističke podatke…), kako bi ona mogla što bolje slu-žiti teatrolozima, istraživačima i ostalim korisnicima kojise bave proučavanjem kazališta i izvedbenih umjetnosti uŠpanjolskoj. Sa sličnim projektima predstavio se MuseoNacional de Teatro, vodeća institucija u očuvanju kazali-

106 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 107

Kao najzanimljivije aktivnosti i doga-đaje od osobitog međunarodnogznačaja treba istaknuti predstavlja-nje najnovijih izdanja kazališnih knjiga, koncertna čitanja, susretdramatičara s prevoditeljicama tenatječaj brzog pisanja TeatroExprés.

Šetnja salonom: pisci > izdavači >publika

Foto: Juan ManuelCañero

Foto

: Jua

n M

anue

lCañ

ero

Predstavljanje hrvatske drame na španjolskom jeziku, Teatrocroata

Foto

: Jua

n M

anue

l Cañ

ero

EGOR: Krećem prema mrtvoj zemlji. Mrtvoj zemlji kao štosam i ja sam.

ALEKSEI: Zašto?

EGOR: Ogromnoj i ledenoj zemlji. Mrtvoj.

ALEKSEI: Pita me zašto… Da je to barem tako jedno -stavno… Jesi li se ikada poželio utopiti u mnoštvu?Masi cementa i svjetala…

EGOR: Dijelit ću zrak s izgnanima. I tamo ću biti sretan.

ALEKSEI: Jasno mi je da mu je teško prihvatiti što se dogo-dilo. Žao mi je što se dogodilo upravo sada. Moždada sam to učinio ranije, ne biste se… Svejedno bistese oženili?

EGOR: Sibir… Sretno zamrznut probit ću bijelu i ledenuzemlju. I pronaći ću ga. Noktima ću iskopati zemlju.

ALEKSEI: Ne plačite, molim vas da ne plačete. Želim izaći!Pa onda, molim lijepo, prestanite plakati! Ne podno-sim suze. Gade mi se. Mnoštvo obožava suze. Ja ihne mogu vidjeti.

Povraća mi se, poželim vikati i iščupati im oči. Moželi se plakati bez očiju? Ne može se plakati bez očiju…Zamislite svijet bez očiju.

EGOR: Pronaći ću tijelo i očnjake s kojima mogu nastavitiput. Sibir, usnula zemljo…

ALEKSEI: Sve mora biti uređeno. To je moj posao i mojadužnost. A ovako se naplaćuje moj trud?

EGOR: Dolazim iz otrovane zemlje. Nepodnošljivo bučne iuklete. Sibir je, upravo obratno, ljepota i strah.

ALEKSEI: Zakoni nisu pravedni. Zato sam ovdje, kako bihuveo red. Ne bismo mogli živjeti bez reda. Red stva-ri. Red stvari! Lako je sjesti pred građane, tužnih iuplakanih očiju.

Teškoće liju drugačije suze. Drugačiji plač, suh ipostojan. Ali lakše je prepustiti se… otići… Ja nećunikamo otići. Ovo je moje mjesto.

EGOR: Sibirski vjetar. Toliko sam želio biti ovdje… osjetitiga na svom mrtvom licu, na svom zaboravljenomlicu.

ALEKSEI: Sjeti se, red stvari. Trenutno smo zdvojni i tužni.Prije je sve bilo jednostavnije.

Postojao je red.

EGOR: Ovdje, na krajnjoj granici zemlje pronaći ću svojenovo lice. Svoje životinjsko lice, oslobođeno.

ALEKSEI: Ne mogu živjeti u ovakvom svijetu. Trebam po -novno uspostaviti red. Red… Vi biste to učinili. Kažuda sam pretjerao… I vi biste to učinili. Kažu da sampretjerao… Vi biste to učinili? Vi biste to učinili!Recite mi da biste vi to učinili. Molim vas… recite mito. To mi je potrebno. Razumijete?

EGOR: Dodirujem svoje novo tijelo, hladno i naborano.

ALEKSEI: Ne dodirujte me. Ne želim da me dodirujete. Nežalite me. Ako me ponovno dodirnete, otići ću.

EGOR: Više ne osjećam bol u žilama. Sporim ću kasom pri-jeći golemu stepu.

ALEKSEI: Što radite?

EGOR: Tvorim dio…

ALEKSEI: Nemojte još otići!

EGOR: Dio sam ove strane svijeta.

ALEKSEI: Ne ostavljajte me sama! Molim vas…

EGOR kasa golemom sibirskom ravnicom. ALEK -SEI ostaje zakopan među zgradama. KOR SJENAskladno se kreće u plesu slobode i smrti.

KRAJ

Kazalište se i izvodi

Kvaliteta, raznolikost i inovativnost tekstova pokazateljisu da dramski tekst proživljava svojevrsnu renesansukoja danas zahtjeva jednaku produkcijsku kvalitetu kakobi djela postala prave uspješnice. Stoga je ove godinenatječaju Teatro Exprés dodana i izvedbena dimenzija–Escena Exprés–na kojoj su pobjednicii još tri finalistapostavili svoje tekstove na scenu. Pripreme za izvedbutakođer su se odvijale užurbano, počevši u petak navečerkada je proglašenjem najboljih tekstova zatvoren završnikrug biranja. U subotu ujutro održao se odabir glumaca zaizvedbu i započele su kazališne probe koje su trajale svedo nedjelje navečer, kada je nakon samo četrdeset iosam sati od početka pisanja tekstova završni rezultatpredstavljen publici. Izvedbe su se održale u madridskom

Kazalište se i piše

Kako nastaju ovi tekstovi, kako se autorova ideja pretačeu riječi, u dijalog s dramskom strukturom?

Teatro Exprés otkrio nam je ubrzani proces nastajanjadramskog djela. Natječaj se organizira skoro svake godi-ne, a ove je ponovno pobudio velik interes s više od stoti-nu prijavljenih kandidata. Dramski autori mogli su se oku-šati u vještini brzog pisanja dramskog teksta; tijekom trisata rada sastaviti dramsko djelo na zadanu temu čijaizvedba nije smjela biti duža od petnaest minuta s maksi-malnim brojem od pet glumaca (ne likova). Ovim događa-jem željelo se podijeliti iskustvo procesa nastanka dram-skog teksta, osobito značenje vremenskog ograničenja skojim se autori često susreću u završnoj fazi rada, neovi-sno o tome koliko su vremena prethodno imali na raspo-laganju. Kao i prijašnjih godina, autori su na početku dobi-li tematske smjernice i morali su poštivati strukturna na -čela zadana kratkom formom, ali su mogli slobodno oda-brati način obrade sadržaja i žanr. Zadanost teme u poče-tku može pretpostaviti određeno ograničenje za autore,ali naposljetku im pomaže usmjeriti tekst i primijeniti nau-čenu tehniku pisanja u konkretnoj situaciji. Prošlih godinatematski okvir bio je vezan uz aktualnu problematiku eko-nomske krize, političke korupcije i društvene svakodnevi-ce. Međutim, autori su tematizirali opća mjesta i nudilipreviše sličnih rješenja te su organizatori ove godine odlu-čili ponuditi drugačiji tematski kontekst kojim bi se stvoriošto veći prostor za imaginaciju koja stoji u samoj srži kaza-lišta. Tako je predložena tema „Utopija“. Čak je devedeseti devet tekstova nakon predaje zadovoljilo zadane kriteri-je i odabir najboljih (ne zaboravimo, u isto tako kratkomvremenskom roku) bio je uistinu zahtjevan. Prema riječi-ma Ignacia del Morala, predsjednika AAT-a, predani tek-stovi napisani su na vrlo visokoj dramaturškoj, jezičnoj istilskoj razini, iz čega je vidljivo da su autori već prošliodređeni obrazovni put, poznaju pravila dramskog pisanjai u njihovu tekstu je vidljiv utjecaj drugih autora i stilova.Ovogodišnji pobjednik, Gabriel Fuentes s tekstom Mamut,ističe da su mu u radu najviše pomogli znanje i praksaste čeni na akademiji te da pri pisanju kratkog teksta tre -ba promišljati kako stvoriti dramski sukob i postaviti ga uzadanu formu, a zatim paziti na jezik i strukturu unutarvlastitog stila. Međutim, ponekad proces ide obrnutim

slijedom; rađa se iz metafore koja se oblikuje u dramski

konflikt, a zatim dorađuje tehnikom dramskog pisanja

kako bi se pobudile asocijacije i potaknula imaginacija

publike. Kako autor objašnjava, tema „Utopija“ asocirala

ga je na daljinu, prostranstvo i sterilnu hladnoću –Sibir.

Ujedno i mjesto smrti mnogih važnih povijesnih osoba,

ali i mogućnost za njihovo uskrsnuće kroz povratak su -

vremenog čovjeka u prošlost, u ono iskonsko. I tako je

nastao

MAMUT

„Tu je bio zasebni svijet, koji ne nalikuje ni na što

drugo; tu su bili zasebni zakoni, nošnje, životne navi-

ke i običaji, i za živa mrtvi dom, život kao nigdje, i oso-

biti ljudi. Ja se i laćam da opišem taj osobiti zakutak.“

Zapisi iz mrtvog doma, Dostojevski

KOR SJENA plesom slavi progonstvo. Tijekom izved-be on tvori jeku i obrise žaljenja i nade.

ALEKSEI: Ja sam to učinio. Učinio sam što su mi rekli.

EGOR: Odlazim, napokon. Nema više čekanja…

ALEKSEI: Kriv sam. Priznajem. Prihvaćam i vršim svoju

ulogu.

108 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 109

Teatro Exprés otkrio nam je ubrzaniproces nastajanja dramskog djela.Dramski autori mogli su se okušatiu vještini brzog pisanja dramskogteksta; tijekom tri sata rada sastavi-ti dramsko djelo na zadanu temučija izvedba nije smjela biti duža odpetnaest minuta s maksimalnimbrojem od pet glumaca

stova međunarodno priznatih autora poput GuillermaHerasa i Aurore Mateos, kao i onih manje poznatih čiji sunoviji radovi zabilježili veći uspjeh (Maxi Rodríguez, RafaelGranizo i mnogi drugi). Dramatičari članovi AAT-a sastavi-li su kratke cjelovite tekstove po narudžbi Salona za kon-certno čitanje, predstavivši tako i formalne inovacije špa-njolskog dramskog pisma. Naime, velikim dijelom iz eko-nomskih razloga, ali i zbog brojnih kreativnih mogućnostii uključivanja kazališnih djela u druge oblike društvenogživota, kratka dramska forma nakon iznimne popularnostu zlatnom vijeku kao da u današnje vrijeme ponovno do -življava procvat. Činjenicu potvrđuju brojni natječaji poputranije spomenutog Teatro Exprés, radionice pisanja krat-kih dramskih tekstova Teatro Mínimo u sklopu Akademijedramskih umjetnosti (Real Escuela Superior de Artes Dra -má ticas), uspjeh „monoloških maratona“ koje AAT većdugi niz godina organizira u različitim španjolskim grado-vima te popularnost brojnih kazališta koja promiču isklju-čivo mikroteatar (Microteatro u Madridu, Valenciji i Mála -gi, Miniteatres u Barceloni, Malhablada u Salamanki, Tea -t ro Mínimo u Sevilli…).2 Kratke dramske vrste sve su pri-sutnije u kazališnoj ponudi jer često pretpostavljaju eko-nomski prihvatljivija rješenja s manjim izvedbenim zahtje-vima lako primjenjivima u različitim scenskim prostorima.

Kazalište se i uči

Kako se stvara publika, ta kritična masa za koju se čitavkazališni spektakl priprema?

Značajan broj koncertnih čitanja bio je namijenjen publici„u razvoju“, djeci i mladima čije kazališno obrazovanje ta -kođer tvori važnu komponentu u razvoju ove umjetnosti iutječe na budući odnos autora i publike. Predstavile su sečak četiri kazališne obrazovne institucije koje su u sura-dnji s dramatičarima, dramskim pedagozima i nastavnici-ma pripremile više koncertnih čitanja. U izvedbama su ta -kođer sudjelovali učenici i studenti, a kratke jednočinkeopet su se pokazale kao idealna forma koja uspijeva zadr-žati isti intenzitet pažnje mlade publike od početka dokraja predstave. Predstavljani su tekstovi mladih autora sAkademije dramskih umjetnosti i odabrani radovi poputmikrodrama iz posljednje AAT-ove edicije kazališta zamlade, Veličina nije važna (El tamaño no importa). Kon -

certna čitanja tako su postala jedinstveno iskustvo zacijelu obitelj, s ciljem stvaranja čitateljskih i gledateljskihna vika u najranijoj dobi te promicanja dramske književno-sti za djecu.

Na Salonu se ujedno mogu predstaviti dramsko-izvedbe-ne obrazovne ustanove čiji programi osiguravaju profesio-nalnu budućnost kazališnog sektora. Ove se godine pro-movirao sveučilišni magisterijski studij dramskog pisanja,dramaturgije i adaptacije kazališnih tekstova u organiza-ciji AAT-a i sveučilišta Universidad de Alcalá (Madrid).Studij uključuje i mogućnost učenja na daljinu, što posta-je sve češćom praksom na mnogim španjolskim sveučili-štima. Poticaj za ovakav oblik podučavanja i učenja prijesvega je ekonomske naravi jer omogućuje mnogim stu-dentima iz drugih dijelova zemlje, kao i strancima koji go -vore španjolski, pohađanje kolegija i završavanje studija

I 111

kazalištu Cuarta Pared koje je dramatičarima ustupiloprostor i omogućilo suradnju s glumcima, redateljima iscenografima. Nakon predstave umjetnici su podijelilisvoje iskustvo s publikom te prokomentirati poteškoće ipozitivne strane kazališnog rada u ograničenim vre -menskim uvje tima, kao i mnoge druge sadržaje i proble-me s kojima se susreću u kreativnom stvaranju.

Osim ove izvedbene večeri, tijekom čitavog trajanja Sa -lona održan je veliki broj koncertnih čitanja u suradnji sbrojnim dramatičarima, glumcima, redateljima i obrazo-vnim institucijama. Posjetitelji su nakon razgledavanjamogli predahnuti uz predstavljanje kratkih dramskih tek-


Dramatičari članovi AAT-a sastavili su kratke cjelovite tekstovepo narudžbi Salona za koncertno čitanje, predstavivši tako i formalneinovacije španjolskog dramskogpisma

Koncertna čitanja

Foto

: Jua

n M

anue

l Cañ

ero

Foto

: Jua

n M

anue

l Cañ

ero

Foto

: Jua

n M

anue

l Cañ

ero

Publika „u razvoju“

mentirati izvedbe i dosadašnja iskustva autora tijekom

postavljanja određenih djela na scenu, i predložiti kon-

kretna rješenja kojima bi se njihove drame mogle promo-

virati na stranom tržištu. Osobno sam sudjelovala u ovom

događaju te sam imala priliku razgovarati s dvadesetak

dramatičara te upoznati i mnoge druge koji su se tih dana

zadržavali u prostoru Salona i u našem „kutku za susre-

te“, a u stankama između razgovora prokomentirati doj-

move o radovima autora s ostalim prevoditeljicama i tea-

trologinjama. Osim izložene ponude na štandovima Sa -

lona, predstavljanja radova tijekom ovih susreta mogla su

nam dati dobar uvid u neke od tendencija nove španjol-

ske drame. Veliki broj autora nastavlja s tradicijom koja

je obilježila ulazak u XXI. stoljeće; drama, melodrama i

(crno) humorna drama s temom iz društvene svakodnevi-

ce, posljedicama ekonomske krize na živote „malih“ ljudi,

nacionalne povijesti i sjećanja, političke represije, imigra-cije i globalizacije. Uz navedene teme, vidljiv je povećaniinteres za fantastični žanr, razvoj dramskih vrsta za djecui mlade te sve veća prisutnost dramatičarki u dominantnomuškoj povijesti španjolskog kazališta.

Posebnu vrijednost ovog događaja vidim upravo u priliciza osobno povezivanje kazališnih umjetnika i stručnjaka,odnosno u stvaranju svojevrsne kritičke i kreativne zone ukojoj su se na vrlo poticajan način izmjenjivala iskustva,predlagali načini međunarodne kazališne suradnje, ko -men tirale strategije distribucije i promocije primjenjive urazličitim kulturnim sredinama, iz čega je u svega tri danaproizašao značajan broj zanimljivih ideja i konkretnih pro-jekata. Jedan od njih upravo je bolja promocija španjolskedrame u Hrvatskoj te značajniji iskorak hrvatskih autorana španjolsko i šire hispanofono tržište, što se namjeravaostvariti u narednim godinama kroz prijevode i promocijedramskih tekstova, koncertna čitanja, digitalne publika -cije, međunarodna gostovanja i ostale aktivnosti koje semogu nametnuti kao nove ideje tijekom realizacije većosmišljenih projekata.

Kazalište se i _______________ (nadopuni).

Umjesto zaključka predlažem uvod. Uvod ili otvaranjeprema nevjerojatno raznolikim mogućnostima kazališnogdjelovanja i dimenzijama dramskog djela te načinima nakoji se svaki od njih može dodatno razvijati, usavršavati,promicati, poticati, osmišljavati, distribuirati. Događanjapoput Međunarodnog salona kazališne knjige u Madriduosvješćuju da kazalište ujedinjuje raznovrsne oblike ljud-skog djelovanja i povezuje književno, izvedbeno, ekonom-sko, društveno i mnoga druga područja, a izvrsnost djelakrije se upravo u njihovoj uspješnoj sinergiji. Stoga je zakazališni razvoj potrebno osmišljavati kulturne programekoji ustrajno potiču ovakav oblik zajedničke prezentacije,promocije i umrežavanja brojnih sektora čija suradnjadaje konačan kazališni rezultat.

1 Kulturni centar Matadero predstavili smo u bloku prošlogo-dišnjeg izdanja Kazališta 59/60, 2014.

2 O madridskom Microteatru smo također pisali u bloku pro-šlogodišnjeg izdanja Kazališta 59/60, 2014.

I 113

bez dodatnih troškova preseljenja. Zahvaljujući digitalnojformi mnogi specifični studiji (poput ovog koji nije uklju-čen u programe svih sveučilišta) dobivaju bolju vidljivost imeđunarodnu rasprostranjenost, studenti imaju olakšanpristup sadržaju koji im nije dostupan u njihovoj matičnojinstituciji, a mogućnost sudjelovanja stručnjaka iz drugihgradova i zemalja u izvedbi programa utječe na povećanjekvalitete i izvrsnosti studija.

Kazalište se i prevodi

Od 2013. godine u sklopu Salona i u suradnji sa SGAE-omorganizira se susret autora s prevoditeljima iz različitihzemalja s ciljem promicanja rada španjolskih dramatičaraizvan njihove zemlje i stvaranja bolje međunarodne pre-poznatljivosti španjolskog dramskog pisma. Susreti suosmišljeni kao niz kraćih razgovora od petnaestak minutau kojem dramatičari mogu predstaviti neke od svojih tek-stova i prokomentirati s prevoditeljima mogućnosti njiho-ve promocije izvan Španjolske. Razgovori se održavajutije kom čitavog trajanja Salona, a ove godine su na susre-tu sudjelovale prevoditeljice iz šest zemalja: Grčke, Italije,Japana, Njemačke, SAD-a i Hrvatske. Susreti su otvoreniokruglim stolom na kojem je svaka prevoditeljica ukratkopredstavila kazališnu situaciju u svojoj zemlji, vodeće ten-dencije u dramskom pismu i izvedbi, način promocije stra-nih dramskih tekstova i mogućnosti prijevoda, publikacijei postavljanja djela u kazalištima njihovih zemalja, kao iodređene estetske i institucionalne preduvjete koji moguutjecati na uspješnost izvedbe. Uvodno predstavljanje da -

lo je autorima smjernice za odabir djela i način predstav-

ljanja u kasnijim razgovorima. Ove godine sudjelovalo je

četrdeset i sedam autora (članova AAT-a), vrlo različitih

dobi, iskustava i dramskog izričaja, čime je ponuda tek-

stova bila raznolika, a razgovori dinamični i ponekad ne -

predvidljivi. Prihvaćeni su prijedlozi već etabliranih dram-

skih pisaca poput Palome Pedrero, Fermína Cabala, Dia -

ne I. Luque, Alberta de Cassa i mnogih drugih, kao i tek-

stovi manje poznatih autora koji su se posljednjih godina

istaknuli na španjolskoj sceni te su na Salonu ponudili

vrlo zrele i promišljene dramske tekstove.

Koncept razgovora bio je formalno blizak speeddatingu,

inovativno primijenjenom u umjetničkom području.

Prevoditeljice su prije razgovora dobile uvid u životopise

autora, njihove dramske tekstove i podatke o uspjehu

djela u Španjolskoj i inozemstvu. Time su mogle usmjeriti

razgovor prema konkretnim radovima za koje su zaključi-

le da bi mogli imati dobar odjek u njihovoj zemlji, proko-


U suradnji sa SGAE-om organizira se susret autora s prevoditeljima izrazličitih zemalja s ciljem promicanjarada španjolskih dramatičara izvannjihove zemlje i stvaranja bolje međunarodne prepoznatljivosti španjolskog dramskog pisma.

Speeddating autora i prevoditeljica

Okrugli stol „III. Susret autora i prevoditelja“

Foto

graf

ija: L

uis

Cam

acho

Foto

graf

ija: L

uis

Cam

acho

Foto

graf

ija: L

uis

Cam

acho

Buenos Aires jedna je od svjetskih kazališnih prijestol-nica u kojoj se vikendom održava oko tristo predstavaistovremeno.3 Uspjeh u kazalištu u Buenos Airesu budii zanima nje ostalih velikih kulturnih centara zemaljašpanjolskog govornog područja, kao što je Madrid.Stoga je zbog uspjeha HCITI-ja u promociji hrvatskedrame u Argentini, a posebice zbog priznanja koje jedobila knjiga Sedam suvremenih hrvatskih drama,španjolska Udruga dramskih pisaca (Asociación deAutores de Teatro – AAT) uputila po ziv HCITI-ju za sud-jelovanje na 16. Međunarodnom sa lonu kazališne knji-ge u Madridu.

Salon se održao od 6. do 8. studenog u Centru za suv-remeno stvaralaštvo Matadero4 (Klaonica), u jednoj od48 zgrada bivše klaonice i stočne tržnice Madrida.Matadero je u funkciji polivalentnog kulturnog centraod 2006. godine, a tamo se nalazi i jedno kino te dvijevelike kazališne dvorane koje koristi najvažnije špan-jolsko dramsko kazalište Teatro Español.

Moto je Salona “Drama se i čita” te je ovo jedan odrijetkih specijaliziranih sajmova koji su posvećeni iskl-jučivo kazališnoj knjizi, s područja teorije drame, povi-jesti kazališta i dramatike. Time se i prepoznajevažnost objavljiva nja dramskih tekstova u obliku uko-ričene knjige. Hrvatski centar ITI bogatom je izda-vačkom aktivnošću, časopisima Kazalište, Kretanja iCroatianTheatre, a posebice bibliotekom Mansioni,već odavno pokazao da je itekako svjestan te važnos-ti. Pozivom na Salon prepoznao je i mogućnost daljnjepromocije hrvatske dramatike na španjolskom go -vornom području te je za ovu prigodu izdao i publikaci-ju Teatro croata u kojoj je objavljeno još pet dramasuvremenih hrvatskih autora na španjolskom jeziku uprijevodu autorice ovog teksta.

HCITI na Salonu su predstavile Željka Turčinović, pred -sjednica HCITI-ja, i Nikolina Židek, prevoditeljica hrvat-skih drama na španjolski. Predstavile su ga dvijemaknjigama, knjigom Sedam suvremenih hrvatskih dra -ma objavljenom u Argentini 2013. te publikacijomTeatro croata Hrvat s kog centra ITI izdanom za ovuprigodu. Na predstavlja nju su izneseni dosadašnji usp-jesi promocije hrvatske dramatike u zemljama špan-jolskog govornog područja. Ona se, osim na pomnom

odabiru, kvaliteti dramskih tekstova i njihova prijevoda, zas-niva i na uzvratnoj suradnji sa ze mljama u kojima se hrvatskadramatika promovira. Stoga je HCITI predstavio i svoje pro-grame za međunarodnu kulturnu suradnju: biblioteku Man -sioni, Međunarodnu dram sku koloniju u Grožnjanu i Hrvatskikazališni showcase.

I 115

Uposljednjih deset godina Hrvatski centar ITI aktivnoradi na promoviranju hrvatske dramatike u zemlja -ma španjol skog govornog područja. Počeo je su-

dje lovanjem na Fe stivalu europske dramatike u Čileu od2005. do 2009. godine na kojem se predstavilo sveu kup -no sedmero hr vatskih dramatičara.1 Kasnije se promocijahrvatske dramatike preselila u jedan od glavnih svjetskihkazališnih centara, Buenos Aires. Tamo je HCITI 2013.organizirao Tjedan hrvatske drame i kazališta2 na kojemje izvedena Žena bomba Ivane Sajko u kazalištu El Cubote je predstavljena knjiga Sedam suvremenih hrvatskihdrama u oda biru Darka Lukića i prijevodu autorice ovogteksta, a koju je u suradnji s HCITI-jem objavila izdavačkakuća Biblos iz Buenos Airesa.

Knjiga je 2014. dobila priznanje Teatro del Mundo Kul -turnog centra Ricardo Rojas iz Buenos Airesa za uredničkirad Nikoline Židek. Iste godine,uz podršku Zaklade Hrvat -ska kuća, Hrvat ski centar ITI sudjelovao je na Međunarod -nom festivalu dramatike Europa + Amerika s izvedbomdrame Moj sin samo malo sporije hoda Ivora Martinića ukazalištu Apac heta Sala/Estudio, u režiji Guillerma Caca -cea. Sukladno konceptu Festivala predstava je trebalaimati još 20 izved bi na redovnom repertoaru kazališta tije-kom 2016. godine, ali će se zbog velikog interesa igrati dokraja 2017. godine.


Međunarodna scena

Nikolina Židek

Što je prethodilo, a što predstoji promicanju hrvatske dramatikena španjolskom govornom području

Predstavljanje Hrvatskog centra ITI na XVI. Međunarodnom salonu kazališneknjige u Madridu (6.√8. studenog 2015.)

Nikolina Židek i Željka Turčinović

predstave i projekte u drugim zemljama. Uspjeh ili nagra-da u jednoj zemlji za sobom povlači poziv na festivale i ukazališta u drugim zemljama u kojima se govori španjol skijezik. Madrid gleda i prati što je novo u Buenos Airesu, aBuenos Aires slijedi što je novo u Madridu.

To je i pokazao uspjeh argentinske predstave Moj sin sa -mo malo sporije hoda, koja je osvojila ili je nominirana zasve ovogodišnje kazališne nagrade u Argentini, a već jego stovala u Urugvaju i Čileu te će uskoro gostovati i na Ka -zališnom festivalu u Caracasu u Venezueli. Ovaj uspjehpobudio je zanimanje za postavljanjem teksta na scenu ukazalištima u Montevideu (Urugvaj), Ciudadu de Méxicu(Meksiko) i Madridu (Španjolska). Ali ni to nije sve. S obzi-rom na uspjeh teksta u Buenos Airesu, Martinića je MartinE. Segal Theatre Center iz New Yorka pozvao da sudjelujena Međunarodnom dramskom festivalu World Voices2016. godine koji se održava u sklopu festivala međuna-rodne književnosti World Voices Američkog PEN centra.Segal Center organizira dramska čitanja šestero najpriz-natijih dramatičara na svijetu iz šest regija prema klasifi-kaciji Ujedinjenih naroda.

Svi ovi uspjesi i plodovi našeg rada vesele nas, a posebnočinjenica da je potvrđena vizija Hrvatskog centra ITI: da jedramska književnost tiskana u obliku knjige ključna, da

takva postaje dostupna široj publici i ostaje budućim na -raštajima te da u konačnici dospijeva u prave ruke.

1 Na festivalu su sudjelovali: Filip Šovagović s dramom Cigla2005. godine; Elvis Bošnjak s dramom Otac 2006. godine;Ivan Vidić s dramom Groznica i Dubravko Mihanović s dra-mom Žaba 2007. godine; Ivana Sajko s dramama Europa iŽena bomba 2008. godine te Lana Šarić s dramom Ne bo deri Ivor Martinić s dramom Ovdje piše naslov drame o Anti2009. godine. Sudjelovanje na festivalu organizirano je usu radnji s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u San tiagu.

2 Tjedan hrvatske drame i kazališta organiziran je u suradnji sVeleposlanstvom RH u Buenos Airesu.

3 Prema podacima Ministarstva kulture Grada Buenos Airesa,Buenos Aires ima sveukupno 199 kazališta i 235 dvorana,u što se ubrajaju javna, komercijalna i neovisna kazališta.Komercijalnih kazališta ima 28 te 35 dvorana, koje ugošću -ju najveći broj gledatelja. Računa se da se u Buenos Airesutijekom vikenda održi 300 kazališnih predstava.

4 http://www.mataderomadrid.org5 Prva državna institucija za kazališnu produkciju koju je

1978. osnovao Državni institut za scenske umjetnosti i glaz-bu (Instituto Nacional de las Artes Escénicas y de la Música(INAEM)) pod Ministarstvom obrazovanja, kulture i sporta

6 http://www.adeteatro.com/revista.php7 http://www.adeteatro.com/publicaciones_por_serie.php?

serie=1

I 117

Nakon predstavljanja na kojem su bili prisutni predstavni-ci najvažnijih izdavačkih kuća specijaliziranih za kazališnuknjigu, u sklopu i izvan Salona održano je nekoliko sasta-naka te je dogovorena suradnja sa španjolskim partneri-ma, upravo na temelju reciprociteta. Za tu je prigodu HCITIpriredio i popis hrvatskih dramskih tekstova do sada pre-vedenih na španjolski s biografijama autora i si nop sisimadjela za potencijalne izdavače.

S Udrugom dramskih pisaca i partnerskom izdavačkomkućom Antigona dogovorena je suradnja u vidu izdavanjaizbora hrvatskih drama u Španjolskoj (oko 7 autora) poodabiru hrvatskog antologičara, a urednik izdavačke kućeAntigona Ignacio Pajón Leyra izrazio je interés za objavlji-vanjem i posebne knjige drama Ivora Martinića. Suradnjabi se temeljila na reciprocitetu, odnosno u biblioteciMan sioni HCTI-ja objavila bi se i antologija španjolskihdrama po odabiru španjolskog antologičara.

Izvan Salona, predstavnice HCITI-ja bile su i na sastankus ravnateljem Španjolskog dramskog centra (Centro Dra -mático Nacional, CDN)5 Ernestom Caballerom i njegovimsuradnicima. CDN za svoje programe ima dva kazalištapod svojim ravnateljstvom: María Guerrero s dvijema dvo-ranama i Valle-Inclán s trima dvoranama. U sklopu pro-grama Una mirada al mundo (Jedan pogled na svijet) CDNorganizira koncertna čitanja autora iz stranih zemalja.Tako je tijekom 2015. godine organizirao koncertna čita -nja djela grčkih, brazilskih i ruskih dramatičara. Ponovo jena temelju reciprociteta dogovorena suradnja: predstav -ljanje triju hrvatskih dramatičara unutar programa Unamirada al mundo te predstavljanje španjolskih dramati -čara na HCITI-jevoj Međunarodnoj koloniji u Grožnjanutijekom 2017. godine. Tjedan dana autor će raditi na tek -stu sa španjolskim redateljem i glumcima te će se nakraju održati koncertno čitanje u maloj dvorani kazalištaValle-Inclán. Na poziv CDN-a predstavnice HCITI-ja imalesu priliku i prisustvovati koncertnom čitanju ruske drama-tičarke Jaroslave Pulinovič Natašin san te su se uvjerileda je to kvalitetan program koji ima svoju publiku.

Nakon Salona održan je još jedan sastanak, na poziv glav-nog tajnika Udruge kazališnih redatelja (ADE–Asociaciónde Directores de Escena) Juana Antonia Hormigóna. ADEima vrlo bogatu i raznovrsnu izdavačku djelatnost. Časo-pis ADE-Teatro6 izdaje se četiri puta godišnje, ima dobru

tiražu i distribuciju te svoje pretplatnike (španjolske kaza-lišne redatelje i producente, akademije dramskih umjet-nosti te kazališta). Kao i HCITI, između ostalog, ima i spe-cijaliziranu biblioteku Literatura Dramática (Dramskaknjiževnost)7 u kojoj je do sada objavio devedeset i jedannaslov. U biblioteci se objavljuju i antologije, ali češće knji-ge u kojima se objavljuju po dva dramska teksta jednogstranog autora. ADE je, kao i HC ITI, jamstvo kvalitetetekst ova koji se objavljuju, kako u časopisu, tako i u bib -lioteci. Prijedlog je ADE-a za suradnju da se hrvatska dra-matika predstavi i u časopisu ADE-Teatro te da se objaviknjiga jednog hrvatskog dramatičara s dvama tekstovimau biblioteci Literatura Dramática. Namjera je da ta surad -nja ne ostane na samo jednom autoru.

Ovo veliko zanimanje španjolskih izdavača i kazališnih in -sti tucija potvrda je kvalitete i rezultate dosadašnje pro-mocije hrvatske dramatike na španjolskom govornom po -d ručju, ali je i izazov. Naravno, kao i dosadašnji uspjesi, iova će suradnja biti plod dugogodišnjeg ustrajnog i uglav-nom nevidljivog rada u kojemu se vidi samo krajnji, alipozitivan ishod promicanja hrvatske dramatike u svijetu.

Dosadašnji rezultati promicanja hrvatske drame na špa -njolskom jeziku pokazali su nam da smo na pravom putujer zemlje tog govornog područja redovno prate uspješne


Željka Turčinović Časopis ADE-Teatro

118 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 119

Vrlo je malo suvremenih hrvatskih

dramskih spisateljica koje svoj

dramski rukopis razvijaju sustavno,

pomno i konzistentno, kako to već

pet naestak godina čini Tena Štivičić,

počevši od inauguracijske drame

Nemreš pobjeć od nedjelje (1999.)

koja je na neki način sugerirala i do -

lazak novog generacijskog senzibili-

teta, pa sve do u ovom trenutku po -

sljednjeg dramskog teksta 3 Winters/ Tri zime (2014.) koji ju je na najbo-

lji način dodatno pozicionirao i ne -

dvojbeno potvrdio kao u europskom

kontekstu važnu i nezaobilaznu auto-

ricu.

S druge pak strane, knjiga drama Ne -vidljivi predstavlja Tenu Štivičić prije

svega kao spisateljicu pomno građe-

na kontinuiteta, pri čemu se Nevidlji -vi svojim temeljnim formatom od tri

drame (7 dana u Zagrebu, Krijes ni -ce, Nevidljivi) nastavljaju na pretho-

dnu autoričinu knjigu drama Dvije idruge (2008.), u kojoj se također na -

laze tri dramska teksta (Nemreš pob-jeć od nedjelje, Dvije, Fragile), zbirnodonoseći jasnu sliku razvoja autenti-čna, vrlo prepoznatljiva te iz naslovau naslov sve zrelijeg autorskog glasa.

Međutim, knjigu Nevidljivi istovreme-no odlikuje i velika ujednačenost tek-sta na svim njegovim razinama; narazini ideje, strukture, pristupa likovi-ma i osnovnog tona drama, pa svedo povezivanja kroz rezonantne te -matske krugove.

Kod ove autorice nećemo pronaćidrastične eksperimente jezikom ilifor mom koji bi na bilo koji način bilisamosvrhoviti; prvi je element uvijeku službi lika, a drugi u njegovu jas -nom pozicioniranju unutar funkcio-nalnosti same situacije. Pritom seŠti vičić predstavlja kao besprijekor-na poznavateljica svojih likova, prila-zi im iz pozicije potpunog razumijeva-nja nikad ne zauzimajući strane, pačak ni u onim trenucima u kojima sene ustručava za njih pokazati i odre-đenu dozu suosjećanja.

Iz tog su razloga na potpuno istoj ra -zini dramske autentičnosti neurotič -na prevoditeljica Nataša, nemoćna unamjeri da preuzme odgovornost zasvoje postupke (7 dana u Zagrebu),mladi Londončanin Felix koji se boris besmislom života u kojem je svepo složeno gotovo protiv njegove volje(Nevidljivi) ili djevojka Olga koja iz Ru-sije putuje u Ameriku u potrazi za ne -izvjesnom egzistencijom (Krijes ni ce).

Međutim, tu svoju poziciju suosjeća-nja autorica svjesno koristi kako bilikovima omogućila da, svaki iz svojepozicije, dakako, budu što direktniji,a bez ulaženja u prostore tezičnosti.

To je ujedno i razlog zbog kojeg te na -čelno rečeno „velike ideje“ koje obra-đuje, poput migracija, traganja zaiden titetom, osjećaja nepripadnosti,otuđenja i nesnalaženja u/sa drugimkulturama, ili na kraju ljubavi, kodTene Štivičić postaju jasni i konkretniproblemi potpuno konkretnih ljudi.Ta kav postupak nikako nije slučajan,iza njega stoji vrlo svjesna dramatur-gija same situacije, koja kao svoj re -zultat donosi lakoću kojom likovi sveono što donose sa sobom prenose izprostora dramskog zbivanja u pro-stor recepcije.

S druge strane, dramski prostori kojeautorica odabire uglavnom su vrlorea listična prizorišta, koja u nekimmalim pomacima sugeriraju da su iviše od prostora za iskazivanje dram-skog potencijala. Prostori su to kojisvojim realnim prosedeom omoguću-ju nesmetanu igru, dok ih istovre-meno i vrlo suptilno, autorica jedno-stavnim postupcima izdiže na razinumetafore. Na taj će način autoričinaAna, kao sredovječna voditeljica azi -la za životinje, živjeti i dalje s rodite-ljima, istovremeno svoj ured pomnouređujući kao dom koji zapravo ne -ma (7 dana u Zagrebu), dok će boga-ti bračni par Britanaca prazninu na -sta lu u svome odnosu pokušati po -pu niti sve većim stolom u blagovao-nici (Nevidljivi), a likovi u posljednjojdrami u knjizi biti osuđeni na vječnolutanje aerodromom koji je zatvorenzbog oluje, odsječeni od stvarnog svi-jeta u prostoru svojevrsnog limba ukojem je sve moguće, ali ništa zapra-vo nije stvarno (Krijesnice).

Nakon što je precizno pozicioniralaprostor igre, Tena Štivičić će ga na -

puniti dramskim vremenom kojim ćevrlo racionalno i funkcionalno zatvo-riti dramsku strukturu s obzirom napotrebe narativa koji ispisuje, čimese stvara privid lakoće kao dodatnogelementa u jasnoj funkciji identifika-cije. Na taj način, drami 7 dana u Za -grebu upisana je struktura jednogtjed na, koja dramaturški točno vodipriču do svoje subotnje kode, s nepo-stojećom nedjeljom kao danom kadse i Bog odmarao, a koji u autoričinojinterpretaciji zapravo predstavlja tekpočetak, odnosno blago ironičnosjen čan prostor nerješivoga u svojojotvorenosti.

Krijesnice su, pak, strukturirane raz-diobom na podnaslove, koji se krećuu rasponu od sugestija realnih situa-cija; primjerice Susret ili Automat, pasve do izrazito simboličnih podnaslo-va; primjerice Planina sugerira brdonačinjeno od putničkih kofera ili pakSvinje, u kojima aerodromske čista-čice donose zaključak kako se ljudiponašaju kao svinje, istovremeno sehraneći ostacima onoga što su ti istiljudi za sobom ostavili.

Nevidljivi, na kraju, donose vrlo ela-borirane preskoke između čvrsto po -zicionirane Tvrđave Europe, kao viso-ko ograđena prostora slobode kojojse teži, a koja za njezine stanovnikeparadoksalno predstavlja emociona-lni zatvor; i Drugih, odnosno onih kojidoslovno jesu „drugi“ – pomoćnerad ne snage koja je nevidljiva, kojojčak nije pripisan ni realni prostorigre, već su za svoje osobne iskazeprisiljeni koristiti neimenovani pro-stor svojevrsnog nebivanja. Unutarsvoje ciklične strukture Nevidljivibolno aktualno predstavljaju svijet

vje čitog ponavljanja, u kojem oni kojibi morali postati pametnijima ili od -govornijima to nikada ne postaju, aoni koji bi mogli pronaći svoje mjesto„negdje drugdje“ u tome nikad ne ćeuspjeti.

Ovo potonje ujedno je i još jedna za -jednička odrednica drama Tene Štivi-čić; njezine su drame, istina je, nase-ljene izgubljenim i melankoličnim po -je dincima koji, međutim, istovreme-no grade uzbudljive dramske narati-ve jer ih povezuje činjenica da se od -bijaju predati, a da je pritom potpunonebitno imaju li oni loš dan poputClare ili loše desetljeće poput Olivera(Krijesnice).

Vratimo se, u tom smislu i na margi-nama ovog testa, autoričinoj recent-noj drami 3 Winters/Tri zime. Dra maje to s velikim uspjehom praizvedenau prestižnoj londonskoj kazališnojku ći National Theatre, a potom i na -građena nagradom Susan SmithBlack burn za 2015. godinu, potvrđu-jući neprijeporan značaj Tene Štivičićza suvremenu europsku dramatiku,istovremeno predstavljajući daljnjirazvoj temeljnih autoričinih preoku-pacija tematiziranih i u Nevidljivima.Međutim, i još važnije od toga, us -pjeh je to koji na neki način, krozintri gantan izostanak pune ili praverecepcije u našem kulturnom prosto-ru, zapravo prokazuje nedostatak ka -paciteta hrvatskih kulturnih politikada taj uspjeh prepoznaju u čitavunje govu opsegu i značenju. Propustisu to koji se, nadajmo se, daju ispra-viti s vremenom, a ono je bez dvojbena strani ove autorice.

Tomislav Zajec

Tena ŠtivičićNEVIDLJIVI (drame)Hena comZagreb, 2015.

SPISATELJICA POMNO GRAĐENAKONTINUITETA

Nove knjige

I 121120 I KAZALIŠTE 63I64_2015

drama „u stvari i pravi početak ka -zališnog života u nas“ (Petranović2015: 9)), međutim, u službi je anali-ze formiranja pojedinih standarda ikon vencija suvremene teatrološke hi -storiografije, među ostalim i kao is ho -dišnih točaka ostalih poglavlja knjige.

Detektirana usmjerenost prvih kazali-šnih povijesti na institucionalno i na -cionalno kazalište te „ustoličenje ka -zališta kao u prvome redu dijela pi -sane kulture“ (Petranović 2015: 34),drugim riječima, medija koji je pohra-njive prirode, a još više postupno šire-nje povjesničarskih interesa na neka-da marginalna područja poput folklor-noga ili amaterskoga kazališta provo-cira pitanje o dostupnosti posrednih ineposrednih teatroloških vrela koji-ma će Marina Petranović zaključitipred stavljena istraživanja. I u ovojknji zi autorica ne propušta prilikuuputiti apel za osnivanje kazališnogamuzeja koji je nužan ne samo njego-vim stručnim korisnicima, već i kaooslonac kulturnomu identitetu nacijeu čijoj se novijoj povijesti kazalištedrži relevantnom društveno-politi-čkom djelatnošću velikoga disperziv-nog potencijala. U ovome slučaju,međutim, istraživačica utemeljujesvoj zahtjev u pregledu dostupnih ar -hiva s posebnim osvrtom na fundusOdsjeka za povijest hrvatskoga kaza-lišta HAZU-a, gdje i sama djeluje, kaoi prevladavajućih oblika i vrsta kazali-šne građe koja je u njima pohranjena.Nažalost, utvrđena rasutost materija-la, nedosljednost u pohrani građe ičesti izostanak svijesti o kriterijimaodabira i arhiviranja, odnosno o arhi-varu kao sukreatoru kazališne povije-sti vode jedino neumitnosti „zaostaja-

nom kojom se poziva na kazališnepovjesničare Marvina Carlsona i JoRobinson: „(s)vojevrstan procjep ukojem se ideja nacionalne povijestikazališta zatekla mogao bi se pojed-nostavljeno sažeti na raspon izmeđudvaju načela (...), a riječ je o nastoja-nju da se povijest kazališta učini štoje moguće manje provincijalnom (...),i o nastojanju da se povijest kazalištaučini što je moguće provincijalnijom“(Petranović 2015: 82–83). Koprca -nja u opisanome procjepu nisu po -šteđeni niti hrvatski historiografi kojise, otkriva Petranović, posebno kra-jem 19. i početkom 20. stoljeća stav-ljaju u službu buđenja i jačanja na -cionalnoga identiteta, mjestimicečak i selektivnim prikazom kazališnihzbivanja, da bi se prateći novije poli-tičke saveze Hrvatske od KraljevineSHS nadalje okrenuli nastojanju dase proširi kulturno-nacionalni obzorprepoznavanjem konstruktivnih utje-caja zapadno i istočnoeuropskogateat ra te danas očekivano priklonilisuvremenome ispitivanju globaliza-cijskih tendencija na domaćoj sceni.Iako je riječ samo o naznaci, a ne odetaljnoj razradi ovih pojava, kako ipriliči znanstvenome kontekstu ukojemu se prilog našao, njihovi suprikazi obogaćeni i ponekim ekstrapodatkom, poput primjera prešuće-nih i nepodobnih kazališnih umjetni-ka i događaja, kao i kratkim opisommogućih novih decentraliziranih pri-stupa ideji nacionalnoga kazališta.

U nizu članaka kojima se lucidnomarkiraju ili izvode tokovi važnih ten-dencija, uz kontekstualizaciju i po -neko oprimjerenje, našlo se mjesta i za pomniju historiografsku obradu

nja Hrvatske za državama u svomokruženju“.

Još jedan prepoznat obrat u doma-ćim kazališnim povijestima odjeknutće stranicama Kazališta i (pri)po vi je -sti, a riječ je o postupnome usložnja-vanju inicijalnih pokušaja da se ispi-še kazališna lenta vremena premabogatijoj strukturnoj analizi predsta-va i kazališnih okolnosti te prebaci-vanju fokusa s dramskoga tekstakao dominante kazališne predstave,prema rezultatima ostalih kazališnihstvaralačkih pozicija. Autorica ćeprije svega ispitati naličje kazališno-ga logocentrizma u cjelovitim hrvat-skim povijestima književnosti, utvr-đujući tamo mjesto drame i kazali-šta, status dramskih pisaca, ali i liko-vnih priloga iz pojedinih uprizorenja.Kad je pak riječ o povijesti kazališta,u skladu sa svojim interesnim podru-čjem, Marina Petranović naglasit ćeznačaj likovnih elemenata predstavesažimajući u tom smislu doprinossku pa Dani Hvarskoga kazališta tepo sebno Nikole Batušića čija suistraživanja hibridnih, pretežno vizu -al nih žanrova, npr. žive slike ili poku-šaji rekonstrukcije pojedine scenskerealizacije iz dramskoga teksta i dru-štveno-teatarskih konvencija na naj-bolji način potvrdila kazališnu pred-stavu kao središnjicu teatrološkihistraživanja.

Jedno od središnjih i svakako očeki-vanih poglavlja u knjizi koja se bavipoviješću povijesti kazališta njezin jeodnos prema povijesti razvoja nacio-nalnoga identiteta. Martina Petra no -vić prikladno i jezgrovito najavljujekom pleksne međuutjecaje i izmjenedominacije dvaju područja napome-

Zbirka studija Kazalište i (pri) po vi -jest teatrologinje Martine Petra -

no vić, koju je u ediciji Znanstvenaknjiž nica nedavno objavio zagreba-čki izdavač Ex libris, i prije nego je sepočne listati impresionira svjedoče-njem o produktivnosti svoje autorice.Mlada je hrvatska teatrologinja u po -sljednjih pet godina samostalno ili usuradnji potpisala čak pet važnih na -slova, među ostalim posebno vrije-dan opsežni udžbenički uvid u razvojhrvatske kostimografije, a historio-grafsko usmjerenje razvidno u njiho-vim kazalima adekvatno zaokružujeupravo posljednjom knjigom. Riječ jeo deset znanstvenih članaka što ih jeautorica objavljivala i pripremala zarazličite časopise, zbornike i skupovete, objedinivši ih u ovome izdanju,de monstrirala opravdanost takvagru piranja i revidiranja znanstveni-čkoga rada. Naime, iako se razvijajuu različitim smjerovima, otkrivajućiistovremeno istraživačku strast iupu ćenost autorice, sposobnost kon -

ciznoga kontekstualiziranja iznese-nih zaključaka, kao i bogatstvo do -maćih teatroloških izvora, pojedinapoglavlja glatko se povezuju u histo-riografsku slagalicu jasnoga okvira iopravdano dominantnih misaonihrukavaca.

Idejne margine knjige čini analizauvje ta, razloga, poticaja i kriterija kojisu odredili diskurs i sadržaj ključnihkazališnih povijesti u hrvatskoj tea-trologiji, kao i pokušaja te mogućno-sti pohranjivanja kazališne građeneophodne za ispisivanje spomenu-tih povjesničarskih zapisa. Revizio -nis tički pothvat počinje od uvodnihrazmatranja šest hrvatskih kazališ -nih povijesti, od Spomen-knjige Hr -vat skog zemaljskog kazališta, koju jetadašnji dramaturg spomenute in-stitucije Nikola Andrić napisao 1895.godine, pa do zasad posljednjegaobu hvatnoga uvida u odabrano pod -ručje – Povijesti hrvatskoga kazalištaNikole Batušića iz 1978. godine. Po -vjesničari kazališta iz redova kazali-štaraca sele se u redove znanstveni-ka, primjetit će Martina Petranović, aideološka opterećenost autora utje-če ne samo na izbor, već i na točnostiznesenih podataka koji će se revidi-rati u obuhvatnijemu i dugoročnomutvrđivanju kanona. Duhovito otkri-vanje pristranosti, netočnosti ili dru-gačijih vrijednosnih premisa štivačiju je stručnu uporabljivost potrebnostalno testirati (Nikola Milan Simeo -nović, npr., podsjeća kazališne dje-latnice „da se hvala i priznanje ne daničim drugim zadobiti, već jedinopoštenim radom i svojim darom“ (Pe -tranović 2015: 9–10), dok PavaoCin drić zaključuje da je svjetovna

Višnja Rogošić

Martina Petranović Kazalište i (pri)povijestEx librisZagreb, 2015.

POVIJESTI HRVATSKOGA KAZALIŠTA OD KONSTRUKCIJE DO INTERPRETACIJE

Nove knjige

I KAZALIŠTE 63I64_2015122 123I

Usklopu niza kulturnih događanjakoja su pod zajedničkim nazivom

Rendez-vous. Festival Francuske uHrvatskoj bitno osvježila i obilježilahrvatsku kulturnu ponudu netom mi -nule 2015. godine, uključujući i izved -bene umjetnosti (primjerice, iz ved -bom opere Pelléas i Mélisande C.Debussyja u zagrebačkome HNK-u,

antologijskih pretenzija kako je to bioslučaj u mnogim prethodnim izdanji-ma, pa na koricama knjige otvorenostoji da „ovo nije antologijski izbordra ma“, već samo jedan od niza mo -gućih uvida u suvremeno francuskodramsko pismo kojemu je primarnicilj ponuditi prijevode tekstova hrvat-skim kazalištima s nadom da će seneko od njih zainteresirati dovoljnoda ih postavi na scenu. Zbog toga urečenom izdanju i nema opširnijegured ničkog ili priređivačkog pred-govora i pogovora koji bi navedenedrame i dramatičare književno, kaza-lišno i društveno kontekstualizirao teu kojem bi se opravdao ili elaboriraoodabir uvrštenih autora i djela. Uzkra će biografske natuknice o pisci-ma otisnute na kraju knjige – koji sukako otkrivamo u biografijama čestoaktivni i u kazališnom postavljanjusvojih drama ili djeluju i na drugimumjetničkim planovima i medijima ukazalištu i izvan njega (režija, gluma,glazba, film, video, digitalno stvarala-štvo) – tekstovi su tako prepuštenida govore sami za sebe, prizivajućihrvatsko kazališno prepoznavanje.Svakako, važan korak u tom prepoz-navanju već je ostvaren izvođenjemjednog od uvrštenih tekstova: 2015.godine u splitskome kazalištu Play -Drama u režiji C. Ashperger izvedenaje drama Frédérica Sonntaga GeorgeKaplan. S obzirom na tematsku i stil-sku intrigantnost i raznovrsnost preo-stalih triju objavljenih dramskih tek-stova, na nama je tek da im poželimošto skoriji rendez-vous s hrvatskimkazalištem, nadajući se da će ovedrame proći bolje nego mnoge dra -me iz prethodnih ITI-jevih izbora

uprizorenjem Elementarnih česticaM. Houellebecqa na Dubrovačkimljetnim igrama...), svoje je mjestopronašao i Hrvatski centar ITI. U pred-stavljanje francuske umjetnosti uHrvatskoj uključio se izdavačkim pro-jektom Francuska nova drama, u ok -viru kojeg su tiskom objelodanjenačetiri suvremena dramska tekstamlađeg, ali u zemlji i inozemstvu većafirmiranog naraštaja umjetnika ro -đenih između 1967. i 1978. godine.ITIjev projekt, međutim, bilo bi jed -nostrano pa i pogrešno promatratitek u kontekstu Rendez-vousa, ima-jući u vidu njegovu hvalevrijednu du -gogodišnju praksu, pa i misiju, prevo-đenja ne samo suvremenih hrvatskihdrama na strane jezike nego i suvre-menih stranih dramskih tekstova nahrvatski jezik, što najbolje posvjedo-čuju dosad objavljeni naslovi kao štosu Antologija suvremene škotskedrame (1999.), Antologija suvreme-ne makedonske drame (2000.),Anto lo gija novije austrijske drame(2002.), Suvremena talijanska dra -ma (2003.), Nova mađarska drama(2005.), Antologija novije češkedrame (2009.), ili 6 argentinskihdrama (2014.). Ipak, za razliku odAntologije novije francuske dra mekoju je u izboru Ivice Buljana Hr -vatski centar ITI učinio dostupnomhrvatskoj kulturnoj javnosti još2006. godine, recentan izbor novijefrancuske drame i izrijekom nema

nekoliko izdvojenih fenomena. Prviod njih predstavlja Hvarsko kazalištekoje je kao prvo komunalno kazališteu Europi utemeljeno 1612. godine,čime zaslužuje sabiranje dosada-šnjih uvida iz perspektive različitihdisciplina od arheologije do znanostio kazalištu. Uz to, valjalo bi spome-nuti i zanimljivu, redoslijedom uvršta-vanja u studiju nametnutu opozicijuizmeđu subverzivne dramatičarskeprakse Radovana Ivšića – koja je ne -poćudna različitim sustavima i prešu-ćivana sve do 1970-ih i 1980-ih iinstitucionalnoga djelovanja RankaMarinkovića – čije se dramatičarsko,kritičarsko, ravnateljsko i pedagoškodjelovanje upinje kako bi sukreiralosuvremenu hrvatsku teatrologiju.

Ako još neko obilježje Kazališta i(pri)povijesti vrijedi istaknuti, ondasu to lakoća i tečnost pisane riječiMartine Petranović koje opisano gra-divo ne skrivaju u samodostatnim la -birintima znanstvenih sklopova, većga odmjereno i živo pružaju premazainteresiranome čitatelju. Razne sunam povijesti ovdje nenametljivoispri povijedane te i svojom otvore-nom prenosivošću pristaju uz suvre-menu viziju historiografskoga poslakoji preglednim organiziranjem ma -terijala recipijentu dopušta čitanje odpočetka, kraja ili iz sredine, iznoše-njem različitih informacija potičestvaranje vlastitoga mišljenja, a neusteže se niti od pružanja materijalaza teatrološke dosjetke.

Martina Petranović

Francuska nova dramaHrvatski centar ITIZagreb 2015.

ČEKAJUĆI RENDEZ-VOUS S KAZALIŠTEM

Nove knjige

u ovome slučaju s internetom –odnosno interes za transdisciplina-rne forme i integriranje različitih me -dija i inače je odlika autoričina umjet-ničkoga rukopisa, kao uostalom i su-vremene umjetnosti uopće.Iduća u nizu, drama Ponzijev sustavDavida Lescota, sadržajno se nasla-nja na povijesni lik Carla/CharlesaPonzija poznatog kao utemeljiteljatzv. Ponzijeve sheme investicijskeprijevare, „oblika prevare u kojem seprofit fiktivnoga poduzeća garantirabrzom isplatom kamata prvim ulaga-čima od novca sljedećih. “Lescotovadrama poput pikarskoga romana ilibiografije epizodno prati putešestvi-je, uspone i padove središnjega likaCarla/Charlesa Ponzija od njegovenajranije dobi do samoga kraja,ponekad se detaljnije zadržavajućina određenim sekvencama iz njego-va života, a ponekad gotovo telegraf-ski prelazeći preko pojedinih postaja,pri čemu je ishod radnje autorskisugeriran od samog početka, te poje-dine epizode presijeca/odvaja uvijekista vizija prizora brazilske bolnicepraćenog zujanjem muha i nazna-kom bijede i smrti koja se u završnimakordima drame i realizira na sceni.Pričom o financijskim malverzacija-ma i nemilosrdnom sustavu kapitalaprolazi čitava galerija likova najrazli-čitijih društvenih statusa i profesija,a važan dio drame čini i ideja obliko-vanja i konstituiranja lika kao (anti) -junaka, ujedno i utjelovljenja stoljećakoje smo netom ostavili iza sebe. Ilimožda ipak nismo?Kao i L. Depauw, i D. Lescot na planuforme u dramu uvodi antički kor (vi -zije), dok će preostale dvije drame u

suvremene europske i svjetske dra-matike koje i dalje čekaju svoje hr -vatske scenske provjere.O kakvim je dramama riječ i što onemogu ponuditi hrvatskome čitateljute još više, hrvatskome kazalištu i hr -vatskome kazališnome gledatelju? Uzbirci Francuska nova drama objedi-njena su četiri suvremena dramskafrancuska teksta, a niz otvara tekstLucie Depauw, jedine autorice međuodabranim spisateljima, pod nazi-vom HymeN. U njemu se dramatičar-ka kroz tematiku himenoplastike irekonstrukcije spolne nevinosti baviaktualnim temama tvorbe identiteta(pojedinačnih i kolektivnih, rodnih inacionalnih, stvarnih i virtualnih), su -odnosa stvarnosti i fikcije/kon stru k -ta, sudara želje za prokreacijom inaslijeđa koje današnje društvo mo -že ponuditi potomstvu te idejom indi-vidualne i društvene žudnje za obno-vom izvorne nevinosti ljudske jedin-ke i svijeta u cjelini. Kako bi minu -cioz nim potezima usporedno oslika-la i intimne krajolike likova i naravdruštvenoga sustava unutar kojegati likovi opstoje, L. Depauw uvelikese oslanja na koncept interneta, i natematskom i na formalnom planu,uvo deći u radnju i internetske sadr-žaje i oblike komunikacije (forum,blog, virtualni identiteti, naslovi in -ternetskih članaka, odbacivanjebroj nih pravopisnih zakonitosti iinterpunkcije...), u tek naizgled para-doksalnome spoju s klasičnom dra-maturgijom (likovi s internetskogaforuma funkcioniraju kao nekadašnjiantički kor) od koje se inače bitnoudaljava. Preispitivanje kazališnogamedija u dodiru s drugim medijima –

I KAZALIŠTE 63I64_2015124 125I

knjizi unatoč svojoj bitno različitojtematici i strukturi, povezivati potre-ba da se tipografskim rješenjima(kosa crta, povlaka, dvostruka kosacrta, vitičasta zagrada, pisanje repli-ka u stupcima, bijeli prostori retka...)nadvladaju ograničenja linearno pi-sanoga teksta i naznači potreba zaizvedbenom i metaforičnom kako-fonijom, isprekidanošću, sučeljava-njem i preplitanjem glasova, replika imišljenja. Za razliku od ostalih dra -ma u knjizi usredotočenih velikimdijelom na šire društvene teme,dramski tekst Svu svoju ljubav Lau -renta Mauvigniera karakterizira usre-dotočenost na mučnu obiteljskutraumu i dezintegraciju obitelji i obi-teljskih odnosa, kao i svakog pojedi-nog člana unutar nje (Majka, Otac,Sin/Brat), uslijed tragičnog gubitkadjeteta. Radnja se velikim dijelomodvija retrospektivno, rasplićući sekao klupko slijedom niza sekvencikoje čine strukturnu okosnicu djela,a sumorni poluživot u kojim obitava-ju likovi dodatno je naglašen ispresi-jecanjem radnje nadrealnim umeci-ma (slično Lescotovim vizijama), od -nosno ulascima i izlascima mrtvihliko va na scenu i sa scene, bez nekebitne razlike između svijeta živih i svi-jeta mrtvih. Na srodan način funkcio-nira i izmjena dijaloških i monolo-ških/ispovjednih dijelova teksta. Au -tor je prije svega usmjeren na men -talna i duhovna stanja likova, sugeri-rajući u autorskoj napomeni na krajuteksta nepoželjnost bilo kakvih inva-zivnih scenografskih rješenja, izuzevsvjetla kojemu pridaje važan udio ukreiranju ugođaja, a zanimljivo je ida, kao i Lescot, bitno mjesto u iska-

zivanju različitih preobrazbi likova ineiskazivoga likova pri daje njihovimkostimima, osobito boji.Posljednja drama u nizu, dramaGeor ge Kaplan Frédérica Sonntaga,kao i Lescotova, ponovno za okosni-cu uzima jedno prepoznatljivo ime.Ovoga je to puta ime George Kaplankoje se tijekom dvadesetostoljetnepovijesti periodički i s različitim pred-znacima i konotacijama javljalo unizu različitih umjetničkih djela, a uSonntagovoj drami George Kaplanuzet je kao potencijalan simbol, me -tafora ili oruđe društvene pobune, alii manipulacije društvom. Tijekom tri -ju dijelova drame što označavaju trirazličite, ali brojnim poveznicamameđusobno premrežene situacije, ukojima uvijek sudjeluje skupina odpet likova označenih tek prvim slovi-ma abecede (društveni aktivisti, pla-ćeni scenaristi, članovi tajne vladineorganizacije), drama se bavi raznovr-snim aspektima i vidovima konstruk-cije zbilje, medijske, filmske i politi-čke manipulacije, otvorenog i prikri-venog mitotvorstva, različitih oblikamoći, društvenoga nadzora i kontro-lete (ne)mogućnosti društvene pro-mjene. Kao i kod L. Depauw, kodko je je medij križanja s kazališteminternet, potreba za povezivanjemme dija kazališta s drugim umjetni-čkim medijima i preispitivanjem kla-sične kazališne forme, ostvaruje sekroz upotrebu filmske kamere, ali iforme svojevrsnog bigbrotherovsko-ga nadzora.Ukratko rečeno, čini se da francuskitekstovi obuhvaćeni najnovijim ITI-je -vim izborom suvremene drame u od -nosu na viđena hrvatska uprizorenja

domaćih i stranih dramskih djelaimaju što ponuditi hrvatskome kaza-lištu i na sadržajnom i na formalnomplanu, a mnoge dotaknute teme – odpitanja tvorbe identiteta i konstrukci-je/manipulacije zbilje preko pitanjauhvaćenosti pojedinca u žrvanj ban-karskoga kapitala do pitanja intimnihtragedija koje nepovratno mijenjajupojedinca, obitelj te time i društvo –unatoč različitosti francuske i hrvat-ske sredine djeluju itekako zanimlji-vo potencijalnome hrvatskome kaza-lišnome gledatelju.Za kraj ostaje još spomenuti imenaprevoditeljica koje su francuske tek-stove pretočile u hrvatski jezik (EvaKalogjera prevela je dramu HymeNLucie Depauw, Ana Prpić dramu Da -vida Lescota Ponzijev sustav, LadaČa le Feldman Svu svoju ljubav Lau -renta Mauvigniera, a Dora Slako perGeorgea Kaplana Frédérica Son nta -ga) te poželjeti ITI-ju još niz srodnihizdavačkih pothvata i knjiga kojimahrvatski kulturni prostor i obzor vidnooplemenjuje i proširuje. Pohva lamase, međutim, na koncu mora pridru-žiti i jedna primjedba, a riječ je o doi-sta nedopustivom broju korekturnihpogrešaka, koje su možda re zultatubrzanoga izdavačkoga procesa sobzirom na gabarite festivala unu tarkojeg je izdavanje knjige uklopljeno,no čije se ponavljanje u res pekta bil -noj teatrološkoj ediciji kao što suMan sioni ne bi smjelo dopustiti.

ČASOPISI I PUBLIKACIJEO DRAMI, KAZALIŠTU

I PLESU

I 127

LIKOVI:

UMIROVLJENIKMAJKAGOSPOĐA HORTENZIJAGOSPOĐA DURANCIJAMELISABARBARAIGORVLADOSOFIJATEADORASVETI FILIP I JAKOVNEZAPOSLENISTUDENTSKI KAPELANPROFESOR

Isti glumci koji igraju pojedince s imenom, pojavljuju se i kao dio kolektiva uzboru, kao policija i kao lopovi koji noću odnose stvari. Studentski kapelanje Šef Policije, Tea je Policajka, a Nezaposleni je Policajac.

Ivan Vidić


Drama

NOĆNI ŽIVOT(POBUNA DRONTI)

Ivan Vidić

Rođen 1966. u Zagrebu. Bavi se pisanjem

kazališnih komada i proze, te filmom.

Djela su mi izvođena, nagrađivana

i igrana u zemlji i inozemstvu.

Živi u Zagrebu.

Proza:

GANGABANGA 2006.

VIOLATOR/ONA GOVORI 2008.

JUŽNA DRŽAVA 1013.

Kazališni komadi:HARPA 1988., PUTNICI 1989., NETKO DRUGI 1989., VELIKA TILDA 1990., GLASOVI 1993., GROZNICA 1993., OSPICE 1997., BAKINO SRCE 1999., OCTOPUSSY 2001., HAPPY ENDINGS 2001., VELIKI BIJELI ZEC 2002., GRUPA ZA PODRŠKU 2005., ONAJ KOJI SE SAM GOVORI 2007., ŽIVOT U SJENI BANANE 2007., ZOO 2008., DOLINA RUŽA 2010., KROZ SOBE 2014., NOĆNI ŽIVOT 2014., POSLJEDNJI DANI MIRA 2015., BAKUSOVI PODRUMI 2015., POSLJEDNJI SATI MIRA 2016.

128 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 129

MAJKA: Evo. Izvolite.UMIROVLJENIK: Hvala. Nisam je vidio.MAJKA: Izvuče mi potpis! Ma baš ste mi lukavi…UMIROVLJENIK: Gospođo, vi ste druga. Druga! Čak – iprva! Prva koja se priključila onom tko je sve ovo osmislio!To valjda nešto znači. Budite sretni i ponosni.MAJKA: Sigurno je niste vidjeli?UMIROVLJENIK: Dajte gospođo, saberite se. I što hoćeteod mene? Jesam vam rekao da imam posla?MAJKA: Dobro, dobro. Oprostite.

Udalji se. Traži pogledom po trgu. Dolaze dvije fine go -spođe, rukom pod ruku, starija i nešto mlađa. To su HOR -TENZIJA, odmjerena i ozbiljna, pomalo plaha, i DURANCI-JA, njena nešto mlađa prijateljica, pokretački dio para.Obje imaju kapice, preko ruke nose crne torbice i cekereza plac.

DURANCIJA: Vi ovdje prikupljate potpise?UMIROVLJENIK: Da. Želite se potpisati? (Vadi olovku.)Evo, dame moje, izvolite olovke.DURANCIJA: Došle smo vam samo reći da se mi nećemopotpisati. Naše potpise nećete dobiti!HORTENZIJA: Ni moj!DURANCIJA (prijateljici): Već sam rekla i za tebe. Ne mo -raš sve ponavljati. Hajde, idemo na plac.HORTENZIJA: Zbogom!

Udalje se, ali ne odu, već samo stanu kraj klupe i pro-matraju što će se dalje desiti. Umirovljenik ih samo od-mjeri i zavrti glavom.

UMIROVLJENIK: Svašta.

Dolaze studenti. IGOR, MELISA, VLADO, SOFIJA i SVETI.Majka se sakrije iza grma. I oni nose sklopivi stolić i na-mještaju se kod druge klupe.

HORTENZIJA: Ni vama se nećemo potpisati.DURANCIJA (je potegne): Daj, idemo.

Studenti ih zbunjeno pogledaju. One odu, ali ne sasvim.Još neko vrijeme promatraju iz prikrajka što se zbiva.

MELISA: Ovdje?IGOR: Ovo je dobro mjesto.

Studenti se raspremaju. MELISA je lijepa djevojka, bun-tovnica, vrlo bistra i oštroumna, ali to ponekad poništavasvojom brzopletošću i nepromišljenošću. IGOR je snažanmomak, odlučan, ali nekad i prijek, gaji pomalo radikalne

stavove. VLADO je zgodan mladić, entuzijastičan i pole-tan, iskreno zainteresiran za opće dobro. SOFIJA, energič-na konzervativka, zgodna, ali se malo nadebljala. SVETIFILIP I JAKOV je mladić s viškom energije, podvojenih sta -vova, vrlo nemiran i jako na svoju ruku.

VLADO: Rekli smo da ćemo javno istupiti. Pa neka to budena trgu. Ovdje su najveći izgledi da nam se ljudi priključe.IGOR: Dobro je što smo izašli s fakulteta. Ono više nijeimalo smisla. Treba izaći na ulicu. Potaknuti ljude da sepobune.SOFIJA: Jeste li pozvali ekipu preko Fejsa?SVETI: Naravno da jesmo.MELISA: Odlično. Onda (gleda svoje kolege) – idemo sezajedno boriti!SOFIJA: Idemo do kraja!

Prilazi im umirovljenik.

UMIROVLJENIK: Tko ste vi?VLADO: A tko ste vi?UMIROVLJENIK: Sakupljam potpise.VLADO: Mi smo došli prosvjedovati.

Sofija podrugljivo pogleda umirovljenika.

UMIROVLJENIK: Vi nećete skupljati potpise?VLADO: Mi pripremamo pobunu.UMIROVLJENIK (zainteresira se): Tako znači!IGOR: Ustanak.UMIROVLJENIK: Još bolje!

Započinju energičan razgovor, umirovljeniku se širiosmjeh na licu.

UMIROVLJENIK: A za što se vi zalažete?MELISA (izdeklamira): Za izravnu demokraciju, jednakostljudi, socijalnu pravdu, za svima jednako dostupno obra-zovanje i zdravstvenu zaštitu, slobodnu i nezavisnu kultu-ru, a ne njene komercijalne surogate, a protiv smo vlastikapitala i korporativnog kapitalizma, privatizacije, neoko-lonijalnog i imperijalističkog porobljavanja, i protiv krimi-nalne vlasti koja je ovu zemlju izdala i prodala.UMIROVLJENIK: Pričekajte malo, molim vas.

Ode po svoj stolić i stvari i prenese ih na drugu stranu.

UMIROVLJENIK: S vama sam! Petar Šestar, umirovljenik.

Srdačno se rukuje sa svima redom i upoznaje. Studentiga zdušno prihvaćaju.

I. SLIKA

Rana jesen. Lijepo vrijeme. Trg s fontanom u sredini.Dvije klupe, kandelaber. Lijevo, desno i odostrag su zgra -de prljavih i dotrajalih fasada, ukrašene reklamama i blis-tavim nazivima svjetskih tvrtki, i pošarane bezumnim iodvratnim grafitima.

Na trg izlaze protagonisti. Dok su u kolektivu, nećemoih imenovati. Njih šest staje u sredinu, a ostali su poli -cajci u crnim uniformama i oklopima.

Šef da znak, policajci se udalje korak-dva i formiraju nizza obranu od prosvjednika. Kolektiv i policajci napeto segledaju neko vrijeme.

PRVI:O, agoro naša,na tebi se oduvijek nalazimo, okupljamo i raspravljamoi tako već stoljećima,i zato, okupimo se i sad još jednom na našem trgujer su došla vremena teška.DRUGA:Okupimo se na našoj agori, okruženoj hramovima i crkva-ma, veličanstvenim zdanjima, bankama, korporacijama,klaonicama, kladionicama i klecaonicama,pivnicama, pečenjarama i kenjarama.TREĆI:Okupimo se svi i ponovo zapodjenimo dijalog,šakama, nogama, zubima i letvama,polemizirajmo uvredama, psovkama i kletvama,pokažimo svijetu da smo još tu– gromoglasnim pičkaranjem.ČETVRTA:O, agoro naša,puna si prosjaka, kurvi, lopova,špijuna i u crno oklopljenih drotova!PETA:Graknimo, građani, svi uglas što nas mori:gladni smo, žedni smo, siromašni smo, bolesni smo!SVI:Ali nema veze!Ne bunimo se i ne žalimo se!Držimo se, stisnimo se!Riješimo naše probleme– razborito!

ŠESTI:Idemo svi zajedno nekoj babi da nam skine uroke!SVI:Tako je!SEDMA:A sad se raziđimo,gotov je lament naš,idemo, turska nam sapunica počinje!

Izlaze.Policijski šef da znak i policajci ih ispraćaju, ne remeteći

svoj poredak. Otpuhne i maramicom obriše znoj s čela.Napetost je prošla, policijski šef samo vrti glavom.

POLICIJSKI ŠEF:Gore bogovi, dolje ljudi,Gore anđeli, dolje demoni,Gore gospoda, dolje rulja,Gore dronovi, dolje dronte.

Ode.

II. SLIKA

Dolazi stariji gospodin s ruksakom na leđima. On jeUMIROVLJENIK. Dobrodržeći, pedesetak godina, pršti odenergije i elana. Pod rukom nosi sklopivi stol. Dolazi go -spo đa u šlafroku i papučama. Osvrće se pomalo izgub -ljeno i nešto traži. To je MAJKA. Melankolična žena, poma-lo odsutna, koncentrirana samo na svoju kćer. UMIROV-LJENIK rasklapa sklopivi stol.

MAJKA: Što kanite s tim?UMIROVLJENIK: Ovdje ću prikupljati potpise.

Rasklapa i ribički tronožac.

MAJKA: A za što?UMIROVLJENIK (vadi iz ruksaka papire i olovke): Za pro-mjenu vlasti, za promjenu kompletne politike i društvenogporetka. Za preuređenje naše kompletne stvarnosti, go -spo đo. Totalna promjena! S ovim je gotovo! MAJKA: Nego, gospodine, jeste li vidjeli moju kćer?UMIROVLJENIK (prevrće očima): Potpišite se ovdje pa ćuvam odgovoriti.

Pruža joj olovku. Majka malo oklijeva, onda se potpiše.

130 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 131

upoznala. Sviđa mi se to što pišeš.VLADO: Stvarno?MELISA: Prije nego što sam te upoznala, upoznala samtvoj avatar. Dječaka s praćkom.VLADO (značajno je pogleda): A ti? Jesmo li se ikad dopi-sivali?MELISA: Jesmo. (Pruža mu ruku.) Djevojčica sa zašiljenimkolcem.

Rukuju se. Sveti ih prisluškuje sa strane.

VLADO: Drago mi je. Ali više ne pišem.MELISA: Zašto?VLADO: Prošli smo tu fazu. Osim toga… SVETI (se ubacuje): Ne valja ostavljati tragove… po svimtim uređajima.MELISA: Kojim uređajima?SVETI: Koji te prate. Koji te služe i kojima ti služiš.MELISA: Paranoičan si?SVETI: Nisam. Samo sam oprezan.

Dolazi PROFESOR. To je čovjek od nekih pedeset i petgodina, prosijed, s bradicom. Intelektualac sa stavom, lju-bimac studentica i muškarac s problemom srednjih godi-na. Osvrće se.

SVI: Dobar dan, profesore! Došli ste nam se priključiti?!Bravo profesore!PROFESOR (sav ozaren): Dobro je, dobro je… Evo me kakosam i obećao. Već nas nešto ima.

Rukuje se sa svima. Prilazi Melisi. Tiho razgovaraju.

MELISA: Došao si.PROFESOR: Naravno da sam došao. Što si mislila?MELISA: Više se ne bojiš se da će nas netko vidjeti za-jedno?PROFESOR: Ne bojim se.MELISA: Je l' baš moramo…PROFESOR: Sad ili nikad.

Prilazi im Barbara.

MELISA: I ti si s nama?BARBARA: Nisam sasvim. Došla sam samo vidjeti što sezbiva. Opet nešto planirate?MELISA: Hoćeš nam se pridružiti? Mislim ozbiljno.BARBARA: Vi sve to ozbiljno? (Sliježe ramenima.) Ne razu-mijem vas. Ja sam tako sretna. Zašto ste toliko zabrinuti?

Nemojte mi ništa reći, ne zanima me. Moj život je bezbri-žan i želim da tako ostane.MELISA: Blago tebi. Ti se oko ničeg ne uzrujavaš.BARBARA: Ne uzrujavam se.MELISA (ironično): Velim, lako je tebi.BARBARA: Nije. Ako dobro razmisliš, shvatit ćeš da jepuno teže ne uzrujavati se, nego se uzrujavati. Svaki seglupan danas uzrujava oko politike, društva, ekonomije,oko svijeta i svjetskih zbivanja. Što ja tu mogu?

Neki protestiraju protiv Barbarinih riječi. Povici.

SOFIJA: Zar ti ne vidiš da nam se, malo po malo, oduzi-maju nam sva prava?!VLADO: Pretvaraju nas u roblje. Došli smo ovdje s tim za-vršiti. Jednom zauvijek!MELISA: Ovo je pobuna!UMIROVLJENIK: Ako treba, ja ću graditi barikadu!SVETI: I ja ću graditi barikadu!SOFIJA: I ja!IGOR: I ja!

Raspoloženje ih ponese. Nastane euforija.

MELISA: Sutra se ponovno nalazimo ovdje!VLADO: Važi!UMIROVLJENIK: Dobro se pripremite. Ponesite sve štovam treba.IGOR: A peticija?UMIROVLJENIK: Kakva peticija, zaboravi peticiju!SVI: Tako je! Idemo!SVETI: Ljudi, razmislimo još jednom o svemu… Čuvajmose… Zidovi imaju uši. Snimaju nas. Nadziru nas odozgo…VLADO (ga uhvati za kragnu): Ne širi malodušje!SVETI: Dobro, dobro… (Udalji se par koraka.) Kako bih imse volio pridružiti. Znam da nešto spremaju, a ja ne volimda stvari prolaze bez mene. Kuha se neka frka, a ja nevolim ostati po strani.

Sav se zažario. Onda mu priđe Sofija povuče ga zasobom.

SOFIJA: Idemo, budalo.SVETI: Dronovi, dronovi!SVI: Hura!

Razbiju kandelabar i odu. Profesor i Melisa se uhvate zaruke. Svi ih značajno pogledaju. Odu. Proviruje majka igleda za njima.

SOFIJA (Melisi, ljutito): Ništa se od toga nismo dogovorili.Ja sam ovdje samo zbog onog dijela o školstvu i student-skim pravima, to znaš. A ti samo nastavi po svom, pa ćešvidjeti…MELISA: Nitko te ne tjera da budeš ovdje.IGOR: Dajte, cure, samo složno. Nemojmo se svađati.

Proviruje majka i promatra ih sa strane.

MAJKA (uzdišući): Zabrinutoj majci prvo što pada napa-met je da će joj kćer upasti u loše društvo, propiti se, pro-kurvati, ostati trudna. Ali ima tu i drugih stvari. Već je ne -koliko puta završila na policiji. Što sad izvode? (Navirujese.) Oni su zabrinuti, ali ja sam najzabrinutija. (Stavlja dla-nove na obraze.) Melisa moja, u što si se to uvalila...(Pogleda u svoje noge. Dešperatno.) A u što sam se ja touvalila… Evo, ušlo mi je blato u papuče. Sad bih se moglarasplakati.

Prisutni se okupe i zbiju.

VLADO: Konačno. Ovo smo odavno trebali napraviti. Odav -de će naš glas dalje doprijeti… SOFIJA: Ali prvo moramo ustanoviti poziciju s koje nastu-pamo.IGOR: Već smo ustanovili.

Dolazi BARBARA i priključuje im se. To je zgodna cura,sva uređena i ušminkana. Pametna, ali pomalo arogant-na, zbog čega je nekima trn u oku.

BARBARA: Kasnim, kasnim!MELISA: Ne kasniš.SOFIJA: Moramo sastaviti listu naših (naglašava i pogle-dava prema Melisi) – studentskih zahtjeva. Ne smijemoim dozvoliti da nas gule. Dakle, postavit ćemo se premavladi i ministarstvu…VLADO: Hoćemo, ali neke druge stvari su preče. Mislim danećemo puno postići ako će se naši zahtjevi odnositi sa -mo na plaćanje, školarine i stipendije. To su sve samoposljedice.MELISA: Naši interesi ne smiju biti partikularni i sebični.SOFIJA: Nemojmo širiti temu. Nismo se tako dogovorili.MELISA (suvereno): U ovoj zemlji neće biti nikakvog na -pretka dok se ne promjeni izdajnička, lažljiva, korumpira-na i u osnovi protunarodna vlast. Treba prestati provoditipolitiku centara moći i početi provoditi svoju vlastitu poli-tiku, sebi u korist. Kao što nam je svima poznato – demo-

kracije nema. Postoji samo hegemonija kapitala i novca.Stoga treba napraviti novu i pravedniju podjelu dobara.Na ma vladaju paraziti, a to su banke i korporacije. One suproblem, a ne fakultet. Ništa se neće dogoditi dok se neodupremo i organiziramo pobunu.SOFIJA (uzrujano): Prestani! Ovo nije borba za studentskaprava, ovo je politika! Ja ću poludjeti… Zašto nam se ovaovdje nameće?! Naravno da treba protestirati. Dosta jepovlačenja i skrivanja. Ali kakva pobuna?!MELISA: Treba sve otkriti, sve prokazati. Skinuti svemaske.IGOR: Mislim da bismo trebali izvesti neku akciju.SVETI: A kakvu akciju bismo trebali izvesti?IGOR: Onakvu kakva će trenutačno biti zamijećena, pre-poznata od svih i onda široko prihvaćena.SVETI: Nasilnu?IGOR: Ne.SVETI: Nenasilnu?IGOR: Da.BARBARA: To stalno netko čini. Vjerojatno i sad netkonegdje započinje svoju malu simboličnu akciju. Protestira.Za nešto se privezao. Štrajka glađu.SOFIJA: A što bismo trebali učiniti?! Nešto spaliti? Neštodići u zrak? Nekoga ubiti?!SVETI: Ovo postaje zanimljivo.BARBARA (prostrijeli ga pogledom): Zašuti.SVETI (pokunji se): Nekako sam neodlučan, podvojen.Imao bih što reći, za i protiv. U meni kao da govore suprot-stavljeni glasovi. Ne znam koji da poslušam.UMIROVLJENIK: Kako se zoveš?SVETI: Sveti Filip i Jakov.UMIROVLJENIK: Kakvo je to ime?SOFIJA: On je podvojena ličnost.SVETI: Treba o svemu dobro razmisliti, sve dvaput od -vagnuti…UMIROVLJENIK: Tako je. Triput mjeri, jednom sijeci.

VLADO i MELISA se pogledavaju.

VLADO: Dobro si govorila.MELISA (mu se nasmiješi): Ti dobro pišeš.VLADO: Kako znaš?MELISA: Čitala sam tvoje tekstove na internetu.VLADO: Da?MELISA: Znala sam za tebe i prije nego što sam te

132 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 133

MAJKA (cvili, ali popušta): Ti uvijek radiš nešto grozno. Ijednom će se stvarno nešto loše dogoditi. Ja to osjećam.

Melisa je zagrli. Šute. Majka se smiruje.

MAJKA: Budi oprezna. Danas je opasno. Ti dobro znaš dase i bezazlene stvari danas lako pretvore u nešto drugo.MELISA: Što je to nešto drugo?MAJKA: Danas je sve nešto drugo.

Majka uzme tabletu i popije ju nasuho.

MAJKA (mijenja raspoloženje, uvrijeđeno): Samo se ti ru -gaj. Znam da me mrziš.MELISA: Joj, mama. S tobom se više ne može ni našaliti.MAJKA: Šali se ti koliko hoćeš, ali nemoj na moj račun. Janisam duhovita, meni život nije lak kao tebi.MELISA: Znam mama, tvoj je život najteži.MAJKA: Eto, opet se rugaš.MELISA: Onda ti je najlakši.MAJKA: Hvala ti.

Majka se jako uvrijedila. Melisi je to pomalo zabavno.

MELISA: I onda ti meni prigovaraš s kim se družim. A po -gledaj kao tek tvoje društvo utječe na tebe.MAJKA: Moje društvo? Koje moje društvo?!MELISA: To je tek loše društvo.MAJKA: Što je?! Smeta ti što idem u crkvu? I u udrugu zanezaposlene? Je li?! (Zaprepasti se.) Čuj je. Pa ona bi me -ni sve oduzela!MELISA: Mama! Šalila sam se!MAJKA: Dosta. Ja nisam vesela osoba. I sa mnom se nijeza šaliti.

Šuti i duri se. Ode. Barbara dolazi do Melise.

BARBARA: Što je ono trebalo značiti?MELISA: Kad je to toliko htio.BARBARA: Mogli biste imati problema na fakultetu.MELISA: On, ne ja.BARBARA: Pa zar mi nisi rekla da želite prekinuti? Stvarnoželiš ostati s njim?

Melisa pogledava prema Vladi koji donosi fotelju. Po -stidi se.

MELISA (sliježe ramenima): Ne znam.

Dolazi nezaposleni noseći uredsku stolicu koja se okre -će. Postavi je i odmah zasjedne na nju. NEZAPOSLENI jevisok tip srednjih godina, ozbiljnog, pomalo tužnog držanja.

NEZAPOSLENI: Ja mislim da nije u redu što njih dvojehodaju.UMIROVLJENIK: A ja mislim da baš je. Zašto profesori istudentice ne bi smjeli hodati? To vam je sve ta prokletapolitička korektnost.NEZAPOSLENI: Onda su vama dobri i pornografija, nasiljei pedofilija.UMIROVLJENIK: Nisu, gospodine. I ne pravite se pametni.Ali ako me već vučete za jezik, bolje da je seks na televi-ziji nego one krvoločne TV serije. Ako to baš moram gle-dati, ja sam uvijek za seks, a protiv nasilja.

Dolazi Sveti noseći lutku za napuhavanje i posjedne jeu jednu potrganu stolicu.

SVETI: Ja se slažem. A evo i surogat-majke. I ona se slaže.SOFIJA: A kome je važno što se ti slažeš?SVETI: Mami.

Uvrijeđena, se odmakne od njega. Ovaj se zadovoljnosmješka. Igor se doveze na biciklu i nasloni ga na gomilu.Nezaposleni procjenjuje bicikl.

NEZAPOSLENI: Ovaj bicikl je k'o nov.UMIROVLJENIK: Dobro će nam doći za kurira.

Melisa i Tea donose vreće proklijaloga krumpira. TEA jeskromna djevojka, krupnije građe, tiha i povučena.

UMIROVLJENIK: Ovaj proklijali krumpir, zlu ne trebalo,možemo posaditi u parku, ako pobuna potraje.

Dora i Sofija kotrljaju automobilske gume.

NEZAPOSLENI: Kakve su to gume? (Procjenjuje gume.)Još su dobre.

Dolazi majka i gura dječja kolica.

MELISA: Mama! Moja dječja kolica! Mislila sam da ti je touspomena…MAJKA (prevrne očima): Daj, odrasti već jednom…

Sveti Filip i Jakov donosi zahodsku školjku. Spusti hla -če, zasjedne i čita novine.

Donose još sobni bicikl, invalidska kolica i ping-pongstol.

UMIROVLJENIK: Divno napreduje.VLADO: Jest.UMIROVLJENIK: Ovo će biti prava barikada.VLADO: Ovo će biti prava revolucija.

Barbara gleda u barikadu i drži se za glavu.

MAJKA: O, jadna moja kćer, u što se to uvalila… I tko joj jeovaj tip?! (Sjeda na klupu, žalosno.) U proljeće ljubavidolaze s osmjesima, pupaju im krila i cvjetaju naručja.Zaumne stvari se spremaju. (Stanka.) U ljeto one postaju,bujaju i rastu, rastapaju se od topline, pristaju na dodire,izmamljuju uzdahe, budu žive i pune plodova. (Stanka.) Ujesen su otežale i dremljive, umorne, one sanjaju, onda sekad nestane čarolije rasplinu, i nestaju u žalosti. (Bolnouzdahne.) Zimi blijede sve dok ne postanu hladne poputmramora i umiru, i zauvijek nestanu.

Čisti papuče.

III. SLIKA

Trg. Večer. Gori samo jedna svjetiljka. Romantičan ugo -đaj. Netko pjeva. Gradi se barikada. Slažu se prepreke:stavljaju, gume, pokućstvo, ormare, krevete, kredence,sve vrste starog namještaja i glomaznog otpada. Donosesofe, stolice, vreće, šporete, frižidere i stare televizore.Dolaze jedan po jedan noseći stvari.

SVETI: Što ćemo s ovim sitnim sranjima? To ne služi ni -čemu! (Stavlja ruke na usta i viče.) Ne donosite više sitnasranja!IGOR: To ćemo bacati na policajce, ako nas napadnu. SVETI (stavlja ruke na usta i ponovo viče): Donosite jošpuno sitnih sranja!IGOR: Donosite kamenje!SVETI: Donosite kamenje!MAJKA (donosi lampu): Uz ovakvu je lampu moj bivši voliočitati novine.

Vlado i Dora nose krevet. Sofija malo pomaže, pridrža -vajući Dorin kraj. DORA je novopridošla. Fakultetska asis-tentica, tridesetak i nešto godina, bujnih grudiju, nosinao čale. Feministica jasnih i odrješitih stavova.

VLADO: Je l' teško, profesorice?DORA: Vlado, ne provociraj. Ti dobro znaš da sam još uvi-jek samo asistentica, a znaš i zašto. I nije mi teško.SOFIJA: Ovaj krevet imamo sto godina, ne znam što ćemos njim. Star je, potrgan, prljav, čak nekako odvratan, aliima svoju povijest. Ja sam ga donijela u svoj stan odmame. A ona ga je donijela od svoje mame, moje bake.Ona od svoje. I tako je već četiri generacije u obitelji. Sad

je doduše bio u podrumu. (Zagleda ga. Malo joj je žao.) Aje sav propao. Baš je odvratan.UMIROVLJENIK: Aaa, vidi fleka… Mene bi takav krevet bilosram pokazivati ljudima.

Sjeda. Pripaljuje cigaretu.

IGOR: Vidi njega. Zasjeo i pripalio.

Ovaj se ne obazire. Promatra barikadu.

UMIROVLJENIK: Već lijepo izgleda.

Dolaze profesor i Melisa noseći komodu. Odlože komo -du i prime se za ruke. Svi ih pogledaju.

SOFIJA: Što to oni rade?!DORA (podiže naočale): Molim?!BARBARA: Oh, ne. Oni se javno drže za ruke!SOFIJA: Pa on joj je profesor!PROFESOR: Da. Što nas tako gledate? Dosta nam je skri-vanja, dosta nam je ilegale. Dosad smo o svojoj vezi šutje-li, ali više nećemo. Oboje smo odrasli punoljetni ljudi iima mo pravo iskazati svoje osjećaje kako god mi to želi-mo. Dosta nam je političke korektnosti!SVETI: Bravo!SOFIJA: Što – bravo?! Sramota!SVETI: Star čovjek, s balavicom. Uuua!SOFIJA: Treba ih prijaviti na fakultetu.BARBARA Ja neću, njihova stvar.PROFESOR: Melisa, reci i ti nešto…MELISA: Da. To je naše pravo i naša stvar. Tiče se samonas i nikog drugog.PROFESOR: Tako je. Jeste li čuli?BARBARA (okreće im leđa): Ma to se nas ne tiče.

Majka zaskoči Melisu i kori je.

MAJKA (podvikne): Melisa! Ti mene ne slušaš. Otkad jeotac otišao, sasvim si se promijenila.MELISA: A što bih to trebala poslušati? Zaboga, mama, paodrasla sam osoba. Tu više ništa ne možeš promijeniti.MAJKA: Samo ti idi. Skitaj se. Idi i napij se. Vucaraj se skim hoćeš. Neka te opet hapse.MELISA: Bojiš se da ću opet završiti na policiji?MAJKA: I toga.MELISA: Na policiji nisam završila zbog kurvanja.MAJKA: Još gore. Izazivala si nerede.MELISA: Kakvi neredi?

134 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 135

UMIROVLJENIK: To nije lijepo.DORA: Ovo je trenutak da se izborimo za stvarnu ravno-pravnost spolova, ne samo na papiru.

Nitko je ne sluša. Dora se osvrće.

DORA: Je l' me netko sluša?! Halo, proleteri, tko vam perečarape?!UMIROVLJENIK: Ja vas slušam, gospođice. A što se čara-pa tiče, ja bih vaše i prao i krpio.

Dora ga zabezeknuto gleda.

MELISA (zaneseno): Pobunu trebaju podići oni koji pate istradaju. To je njihov zadatak: promijeniti svoj život. Što-više, to je njihov jedini zadatak, jedina odgovornost premajedinom što još imaju – a to je njihov goli život.TEA: A tko je to? Radništvo?MAJKA: Ne samo radništvo.NEZAPOSLENI: Nezaposleni.UMIROVLJENIK: Umirovljenici.SOFIJA: Mladi.DORA: Žene.MELITA: Svi obespravljeni.MAJKA: I majke svih obespravljenih.PROFESOR: Radništvo više ne postoji. Osim toga, dokaza-lo se da je jedini cilj radništva situirati se u malograđan -štini. Stančić, autić, možda kućica. Ženama štikle i krpice,mužićima birtija i kladionica, za obitelj terenac za otići ba -bi na selo. I kad jednom sve to postignu – obavezno nakredit, da se ne zaboravi – takvi postaju temelj poretka.Za visni, dovedeni u ovisnost, robovi poretka postaju nje-govi najodaniji čuvari. Oni će se pobuniti tek kad sve izgu-be. To je tvoje radništvo.

Tea egzaltirano zaplješće.

TEA: Bravo, bravo!VLADO: Ne mislim nužno na radništvo. Mislim na sve onekoji su svjesni sebe, svog života i onog u što je njihov životzaronjen. Onog u čemu se utapaju i dave. Jer situacija sepromijenila. Svijetom više ne vlada neka vidljiva klasa.Svi jetom vlada iluzija i nju treba razbiti.SOFIJA: Kakva sad iluzija?VLADO: Iluzija, ono što stvara iluziju i onaj koji vlada iluzi-jom.MELISA: Pojednostavi. Sva dobra rješenja moraju biti jed-nostavna.

PROFESOR: Kao što ne postoji radnička klasa, tako višene postoji ni kapitalistička klasa. Kapitalist je danas bilotko, lopov i dojučerašnji radnik. Svatko tko se nečeg do -kopao, oteo, ukrao. Njihov imetak više nije toliko poslje-dica rada mnoštva, koliko iluzionističkog trika. Treba murazbiti tu iluziju da je vlasnik, kapitalist i moćnik, ona je unjegovoj glavi. I zato mu treba razbiti glavu.NEZAPOSLENI: Vidi našeg profesora što je ratoboran, onbi se odmah tukao!IGOR: Sve propada, stagnira. Ništa se novo ne stvara.Samo se staro preraspoređuje.SOFIJA: Tko je kriv?!PROFESOR (egzaltirano se dere): Stvorovi iz pakla, lopovii kriminalna sitnež kojoj je krenulo, dojučerašnji gologu-zani koji su stekli novac, tvornice i tvrtke, oni danas imajumoć! Oni vode društvo!MELISA: Daj, ne deri se.PROFESOR (ignorira prigovore): Zanimljivo, oni rade iimaju neki plan, sve do trenutka dok nešto ne steknu.Poslije doslovce ne znaju što bi dalje s tim svojim tvorni-cama i tvrtkama. Tada počinje rastakanje i propast. To jeono što upravo živimo.IGOR: Nema nam druge, nego ljude dignuti na noge. Kadbitka jednom počne, biti će krvavih glava. I da – bit ćemrt vih. To je neizbježno.SVETI: Točno. Ništa bez ljudskih žrtava.PROFESOR: Pobuna treba biti sveobuhvatna, ali mirna.Otpor treba biti potpun, ali nenasilan.SVETI: Eee, vidi ga sad…PROFESOR: Oni nisu veliki. Uopće. I treba ih ukloniti upra-vo zato što nisu veliki po sebi, oni su se samo uzverali nanaša leđa i stoje na nama, na našim leđima, hodaju ponašim glavama. Kao u nekoj jezivoj gimnastici stojimo na -slagani u neku groznu, naherenu piramidu i svaki čas semožemo svi srušiti. Tada ćemo svi pasti dolje, licem ublato. A ako ih shvatimo samo kao teret na našim rame-nima, već je drugačije.TEA: Bravo, bravo!

Profesorov zapaljivi govor uzbuni prisutne. Svi odjed-nom počnu glasno razgovarati. Melisa ga odvuče ustranu.

MELISA: Dobro, hoćeš ti prestat?! Nisu ovdje svi došlitebe slušat!

BARBARA: Pa što ste ovo napravili… Bože… Kakvo je ovosmetlište?! Što je ovo?! Muzej prekinutih veza?UMIROVLJENIK: Ovo je muzej – svih – prekinutih veza.MAJKA: Ovo je kula babilonska.IGOR: Ovo je sadržaj ormara jedne gigantske bake.

Barikada je sad već poprilična. Obilaze je sa svih stranai zadovoljno je zagledaju.

DORA: Konačno… nešto!MELISA: Zajedništvo, sloga.MAJKA: Bilo je i vrijeme, sasvim smo se otuđili.VLADO: Kapitalizam pretvara ljude u sebične životinje.SOFIJA: Ovo je nešto sasvim drugo.MELISA: Divno se osjećam.PROFESOR: I ja!MAJKA (gleda u Melisu): I ja!SVETI: Lijepa je revolucija, ali ima neke ljepote i u lanci-ma.

Igor donosi snop kartonskih silueta. To su slike holivud-skih glumaca zalijepljene na velike kartone.

IGOR: Ovo nam je dalo kino. Idemo ih rasporediti, pa ćeizgledati da nas je više.

Raspoređuju kartonske glumce. Schwarzenegger, Bradi Angelina, itd. Sofija vrisne kada ugleda siluetu JohnnyijaDeppa u ulozi Jacka Sparrowa.

SOFIJA (uzbuđeno): Ja sam se s njim slikala!BARBARA: Što, zar si upoznala Johnnyja Deppa?!SOFIJA: Kamo sreće. Samo ovog kartonskog. Kod nas, napremijeri za domaće poznate.BARBARA: Srce globalnog šoubiznisa. Slava.

Posložili su barikadu i sad joj se dive.

BARBARA: I što ćemo sad?MELISA: Kako to misliš?BARBARA: Napravili smo od trga smetlište i sad svi lijepomožemo otići kući. Netko drugi će to počistiti.DORA: O čemu to vas dvije pričate?! Ne povlačimo se!

Sveti Filip i Jakov se zadovoljno cereka.

SVETI: Hajd'mo se prvo složiti jesmo li lijeva ili desnarulja…

Majka grčevito sklapa ruke i poziva na mirenje.

MAJKA: Nemojte se, ljudi, svađati. To jedva čekaju. Osta -nimo složni.

DORA: Ima pravo.NEZAPOSLENI: Barikada je tu. Što sad čekamo?UMIROVLJENIK: Protivnika.SVETI: Ljutog neprijatelja.BARBARA: Bojim se da vam on neće doći.MELISA: Mislim da bismo konačno morali odrediti koji sunaši ciljevi.VLADO: Tako je.

Raspoređuju se po barikadi, sjedaju na krevete, stolicei kutije. Umirovljenik odlazi po svoj stol. Kopa po hrpi ipronalazi ga. Vadi ga van i rasklapa.

NEZAPOSLENI: Što ti sad činiš?UMIROVLJENIK: Sastavljam listu naših zahtjeva. (Zado -voljno.) A onda, ako ih ne ispune, revolucija može početi.SOFIJA (se nervozno osvrće): Kakva revolucija?! U imeoca, sina…IGOR: Ako se mene pita, ja sam za izravnu akciju. Izra -dimo molotovljeve koktele, naoružajmo se letvama i kre-nimo na policiju. Ako se mene pita.BARBARA: Sva sreća da se tebe ne pita.IGOR: Dobro, dobro. Mogu ja i drugačije, na fino. Bogme,danas sam pojeo dva tanjura graha, pojeo pola bunceka,popio četiri pive i prštim od energije. Znači, spreman samčak i intelektualizirati, analizirati i polemizirati, dok svi nepopadate s nogu. (Odmjeri ih.) Vi ste anemični.

Namiguje Barbari. Ona mu se smije.

TEA: A tko će podići revoluciju? Mi?VLADO: Zašto ne? Netko treba povući mase.SVETI: Mase nisu revolucionarne. One su duboko i bezna-dno nazadne.UMIROVLJENIK (ga prostrijeli pogledom): Pazi što govoriš.Ovdje elitistima nema mjesta.SVETI: Govorim ono što je.SOFIJA: Studentska prava. Prvo i osnovno.IGOR: Daj ne sitničari…DORA: Slažem se s time da se ne ide sa sitničarenjem.Zatražimo kompletne društvene promjene i prevrednova-nje svih vrijednosti, kako se nekad govorilo, i to odmah. Alito neće ići, ako se u čitavu stvar ne uklope i naši, ženskizahtjevi.UMIROVLJENIK: A što ste vi po zanimanju, gospođice?DORA: Sociologinja. Asistentica na fakultetu i znanstveni-ca. Ali mi je kao ženi napredovanje uskraćeno.

136 I KAZALIŠTE 63I64_2015 I 137

TREĆI: Ovo je obično smeće. Ne treba nam.PRVI: Rečeno nam je da moramo odnijeti sve.ČETVRTI: Tko je rekao?PRVI: Murja.ČETVRTI: Baš me briga za murju. Uzmimo samo što valja.Ne treba nam smeće.PRVI: Sve. Ili će nas murja gnjaviti.

Nose.

PRVI: Ne guraj me, past ću!DRUGI: Dobro, dobro…

Dolaze s jedne strane i odlaze na drugu. Vrte se u krug,zadnji put uđu, barikade više nema i čude se. Ulična svje -tiljka se upali iznenadno kao što se i zgasi. To su buntov -nici. Umirovljenik se drži za glavu. Pristižu i ostali, svi sečude.

UMIROVLJENIK: Nema ničeg!NEZAPOSLENI: Pa, bogati, gdje je?DORA: Nestala barikada!VLADO: Kako nestala?UMIROVLJENIK: Vidiš, nema je.NEZAPOSLENI: Strašno!DORA: Pa tko je to mogao učiniti?!UMIROVLJENIK: Neki cigani, bit će.DORA: Ma kakvi cigani! To je diverzija, sabotaža!NEZAPOSLENI: Ne možeš ti s ovim narodom, sve pokrade!Svatko na sebe misli, svatko gleda svoj interes.UMIROVLJENIK: Nema tu sreće.

Osvrću se i čude neko vrijeme, onda počnu protestirati,zviždati, psovati.

UMIROVLJENIK: Sabotaža!SVETI: To je netko od nas!UMIROVLJENIK: Izdaja, izdaja!DORA: O čemu vi pričate?!

Međusobno se sumnjičavo pogledavaju.

SVETI: Ili je izdaja, ili je krađa. Trećeg nema.

Svade se i urlaju.

V. SLIKA

Noć. Trg. Nema barikade. Ulazi Melisa, ljuta je. Profesoride za njom, hvata je za ruku, ona mu se otima.

MELISA: Pusti me, rekla sam ti…

PROFESOR: Ali Melisa…MELISA: Svega mi je dosta. (Zaprepašteno.) Pa gdje jebarikada?! Nema je. Netko je ukrao našu barikadu!PROFESOR: Vidi, stvarno…MELISA: Ne bih se čudila da ti imaš u tome svoje prste…PROFESOR: Ja?!MELISA: Zato što si dvoličan. Dosta mi te.PROFESOR: Ostavljaš me?MELISA: Da.

Krene. On hoda za njom.

PROFESOR: Melisa, ali zašto?!MELISA: Ne znam. Zbog svega zajedno.PROFESOR: I to baš kad sam pomislio kako nam dobroide…MELISA: Išlo je, ali je došlo do kraja i sad je gotovo. HvalaBogu, konačno.PROFESOR (grčevito): Nije gotovo, ne može biti gotovo,ne smije biti gotovo.MELISA: Gotovo je, dragi, itekako. Završilo je. Ostavi me.Dosta mi te.PROFESOR (pruža ruke k njoj): Melisa, ali ti nemaš pra -vo…MELISA: Pokušaj to gledati ovako. Mlada djevojka imapravo biti opčinjena, zanesena i zavedena od starijegmuškarca. Ima se pravo zaljubiti, sazreti uz nekog isku-snijeg, nešto naučiti o životu, a onda, kad odluči da joj jedosta, otići dalje.PROFESOR: Ma daj! Lupaš gluposti.

Sa strane dolazi policajka i promatra ih. Grubog je drža -nja, ozbiljna i djeluje neraspoloženo i krajnje zabrinuto.

MELISA: Isto tako, stariji muškarac ima pravo na malomladog mesa, očinsku ulogu mentora i zaštitnika i po -sljed nji proplamsaj mladosti. Iza toga ima još pravo svi-snuti od tuge. Ali kad ona jednom odluči otići, na primjer,pobjeći s putujućim cirkusom, njemu ništa drugo ne preo-staje nego priključiti se karavani i onda, preobučen u pa -jaca, gledati odozdo iz pijeska u svoju nedostižnu, letećutrapezisticu.PROFESOR (izdere joj se u lice): Kurvo mala, uništila si miživot!

Policajka poskoči. Ruka joj poleti prema pendreku.

MELISA (lagano ga odgurne od sebe): Molim te, nemoj

PROFESOR: Oprosti, ljubavi, ponijelo me je.

Prima je za ruku. Ona mu se istrgne.

MELISA: Daj, pusti me!

Ode od njega i stane pokraj Barbare. Ova sliježe rameni-ma. Profesor se malo zbuni i primiri.

NEZAPOSLENI: Vi ste vođa ovog, kako bismo to nazvali,projekta?PROFESOR (smirenije): Ne. Projekt je zajednički. Oni su samnom, ja sam s njima. Mi smo ravnopravni.VLADO (ironično ga tapša po leđima): Tako je, profesore!IGOR: Bravo, profesore!PROFESOR (povjeruje laskanju): Danas su potrebni divljiljudi, spremni na sve, ljudi bez boga, barbari koji na foru-mu sade žito! Izdresirani i navikli na mučan posao kaotuljani na šarenu loptu!UMIROVLJENIK: Ako ste i upola dobri kao što se sad izra-žavate, ja vam ne vidim kraja. Prizvali ste me nazad iznepostojanja. Hvala vam što ste me vratili u život. Divimvam se, vi ste jedan od onih koji nisu pozvani da žive, većda mijenjaju život. Pred nama je borba, dug i težak put, jato vidim.PROFESOR (ponizno): Hvala vam.

Dolazi policijski šef. Staje sa strane i gleda ih. Profesorga ugleda i malo se lecne.

PROFESOR: Ali – bez divljaštva! Molim! Bez nereda i nasi-lja! Nemojmo im dati povoda da nas napadnu!SVETI: Dronovi, dronovi!BARBARA: Ti, dosta!PROFESOR (uznemiri se čim je ugledao policajca): Fino ikulturno! Ne dajmo se isprovocirati! Mi smo Hrvati fini ikulturni. Samo dostojanstveno! Pokažimo im tko smo i štosmo. Pokažimo im da nismo rulja. Dokažimo svijetu dasmo drugačiji od drugih!MAJKA: Samo kulturno!

Postroje se ispred barikade po parovima i zaplešu revo-lucionarnu kadrilu.

Kad završe, poklone se jedni drugima i odu. Policijskišef dolazi pred barikadu i gleda je.

POLICIJSKI ŠEF: Bit će sranja. Ali bolje da ga ne bude.Bolje po mene. (Očajno.) Bože mili! Kao da se meni datući s ljudima.

Jedan tip kojem se razabire silueta prekapa po smeću.Policijski šef ga pažljivo promatra. Oprezno mu se približi.Kad ga ovaj vidi, hoće mu pobjeći, ali ga policajac zgrabiza ruku. Nešto mu šapće. Ovaj pažljivo sluša, onda potvrd-no klimne glavom i brzo ode.

POLICAJAC: Ako me mali ne zajebe, ovo će biti… baršuna-sta kontrarevolucija.

Ode.

IV. SLIKA

Trg. Sredina noći. Mrak, upaljena je samo ulična svjetilj-ka. Onda se svjetiljka odjednom zgasi. Pod okriljem mra -ka pristiže nekolicina maskiranih tipova koji odnose stvaris barikade.

PRVI: Ovdje.DRUGI: Gdje?PRVI: Tu.DRUGI: Što je ovo?PRVI: Krupni otpad. Brže, brže.TREĆI: Ovo je barikada. Ovdje su danas bile demonstraci-je. Mislim da se ne bi smjeli uplitati.PRVI: Nije nas briga za njihove demonstracije. Bačeno jena ulicu, znači – može se uzeti.ČETVRTI: Pomozi.TREĆI: Pa ne znam...ČETVRTI: Nosi, nosi. Što ne čuvaju svoje stvari. Zna se pra-vilo – svatko svoje smeće čuva.PRVI: Daj šuti i nosi.

Razvlače stvari i razgledavaju ih.

PETI: Vidi, vidi, što ovi bacaju… Dobro je njima.ŠESTI: Ma oni bi dizali revoluciju, pizda im…

Odnose.

TREĆI: Netko će se naljutiti. Ti što su spremni dizati revo-luciju, neće lijepo gledati ako im razmontiramo barikadu.PRVI: Ti se bojiš?! Ma koga se ti vraga bojiš!TREĆI: Ljudi se s pravom bune.ČETVRTI: Dobra je revolucija, ali bakar je bakar. Ne tičenas se. Sve je ovo sekundarna sirovina.

Odnose stvari.

DRUGI: Ovo je još dobro.

MAJKA (autoritativno): Melisa, pomoli se!MELISA (očajnički): Mama!NEZAPOSLENI (žvačući): Tako vam je to, gospođice kadvodite mamu u partizane.SOFIJA: O, sad smo već i partizani!

Ostali se smijulje. Melisa pobjesni. Sklopi ruke i počnese moliti fiksirajući mamu.

MELISA: Oče naš koji jesi gdje već jesisvijetli se ime tvoje k'o reklama na trgovinamabudi volja tvoja stalno na akcijamakrmivo naše svagdašnje daj nam danasi oprosti nam kredite našeamen!

Majka poludi i hoće pljusnuti kćer. Neki zaplješću.

SOFIJA: Kakva sramota!NEZAPOSLENI (se smije): Bravo! (Vladi.) Dobra je!VLADO: I je. (Osmotri ga.) A vi ste…NEZAPOSLENI: Ja sam nezaposlen.VLADO: Koliko dugo?NEZAPOSLENI: Cijeli život.VLADO (sućutno): Auuu, toliko?! Žao mi je.NEZAPOSLENI: Eee, da… (Uzdahne.) Da je meni radnomjesto, ja ne bih znao što bih od sreće… (Sanjari.) Jedanmali stol kraj zida, papiri na njemu, pogled u neko tihodvo rište s puno zelenila. Skromno, nikome na putu. Uništa se ne petljam, nikome ne smetam… Sigurnost, mir…VLADO: Nadam se da će vam se to ostvariti.NEZAPOSLENI: I ja se nadam. Hvala vam.

Za to vrijeme Majka i Melisa su se povukle ustranu.Natežu se i svade ispod glasa. Ostali jedu i tiho razgo-varaju.

UMIROVLJENIK: Ovaj put se nećemo dati tako lako izi-grati.VLADO: Čuvat ćemo barikadu. Podijelit ćemo se u smjene.Organizirat ćemo straže.NEZAPOSLENI: I onda?IGOR: Zauzeli smo trg, što je dobro. Samo, pitam se štouopće ova naša barikada znači.DORA: Kako to misliš?IGOR: Na ovom mjestu.DORA: Objasni.IGOR: Pa, najbliži centar moći je tisućama kilometara da-leko.

UMIROVLJENIK (iznervirano): A ti onda otputuj u Ameriku.Ja nemam za kartu, a moj umirovljenički pokaz sumnjamda vrijedi do tamo. Ne širi defetizam. Učinimo ovdje štomožemo!BARBARA (sarkastično): Dobro ste mu rekli.TEA: Što ćemo?SOFIJA: Čekat ćemo ovdje dok se ne ispune zahtjevi stu-denata.NEZAPOSLENI: Nismo svi ovdje studenti.UMIROVLJENIK: Još uvijek nismo sastavili listu zahtjeva.Zašto?BARBARA: Možda zato što je jednu takvu listu, u suštini,nemoguće sastaviti.UMIROVLJENIK: Hajde, hajde. Improvizirajmo. Recimo imda se nećemo razići odavde dok vlada ne ponese ostav-ku.IGOR: Jaka stvar – njihova ostavka. Treba promijeniti si -stem!DORA: Ima nas ovdje koji imamo svoje specifične zah -tjeve.

Od nošenja stvari se sasvim oznojila, pa se sad ras -kopčala i puše u dekolte. Ne nosi grudnjak. Umirovljenikblene kao da će mu ispasti oči.

DORA: Što zurite?UMIROVLJENIK: A što ste se vi tako dekoltirali?DORA: Vruće mi je. Zar meni ne smije biti vruće? Zar se janemam pravo raskopčati? A vi samo zurite.UMIROVLJENIK (tendenciozno se okrene na drugu stra-nu): Ne nose grudnjake, namjerno se raskopčavaju, ski-daju, zavode, a onda se to kao ne smije gledati. Vrlo luka-va zamka. Feministička kvaka 22. Za njih – win-win situa-cija.IGOR: Dobro, dobro… Vratimo se na temu. Što je bilatema?UMIROVLJENIK (okrenut leđima): Specifični zahtjevi!DORA: Da.UMIROVLJENIK: Pa izvolite ih reći.DORA: Sad?! Hvala lijepa.SOFIJA: Sve bolje i bolje! Idemo sad svi podivljat sa svojimspecifičnim zahtjevima i prohtjevima…DORA (obrecne se na nju): A što ti stalno prigovaraš?!

Nastane graja i natezanje. Dolaze Hortenzija i Duran -cija. Drže u rukama male transparente. Na Hortenzijinom

I 139

biti prost. Ti još uvijek imaš i pravo na svoje duboko razo-čaranje, javni podsmjeh i sramotnu propast. Ostvari ga,ako želiš. Ja ti ne preporučam. Zato idi.

Gledaju se još neko vrijeme bez riječi, onda profesorobori glavu i ode. Čim on odmakne, Melisa se rasplače.Policajka je gleda. Sva je u nedoumici, oklijeva, a onda jojse približi.

POLICAJKA: Što je bilo?MELISA: Ma, ništa.POLICAJKA: Sjedi tu i smiri se.

Melisa sjeda na klupu.

POLICAJKA (sjeda do nje): Što ti se dogodilo?

Pogledava je, oklijeva, a onda se ponovno rasplače.

POLICAJKA: Je l' te tukao?MELISA: Nije.POLICAJKA: Hoćeš li mi reći što se dogodilo?MELISA: Danas su me izludili.POLICAJKA: A tko?MELISA: Svi. Mama. A najviše on.POLICAJKA: Što? Je l' te ostavio?MELISA: Nije. Da bar. Ja njega. (Obriše suze.) Baš kadsam htjela prekinuti s njim, sve se zakompliciralo. Bože…Ja sam za sve kriva.POLICAJKA: Kako?MELISA: Pristala sam da svima objavimo našu vezu i sadsvi znaju da sam s njim. A njemu sam potaknula nadu,umjesto da mu kažem da je sve gotovo. Onda sam to uči-nila na vrlo ružan način. O, kako sam nepoštena…POLICAJKA (koja ju je pažljivo saslušala, odmahuje ru -kom): A ja mislila nešto ozbiljno…MELISA: Kako nije ozbiljno?!

Policajka duboko uzdahne i samilosno je pogleda.

POLICAJKA: O, mala moja…

Pomiluje ju po licu i ponudi je cigaretom. Melisa je čud -no gleda, ali prihvati cigaretu. Zapale.

POLICAJKA (otpuhne): Sad ćeš ti, draga moja, čuti što jeteško. Prije dva mjeseca, u nedjelju, bili smo na razbijanjunavijačkih nereda. Ne volim nogomet – meni je to jedanužas. Ali što se mora... Mi idemo. I ima tamo taj dečko,balavac, ali gadan huligan. Prava sotona. Taj je uvijektamo gdje su izgredi. Jedno dva-tri puta sam ga već vidje-

la, ali nikad ovako, kao u nedjelju… Razbijao je sve okosebe. (Zgranuto.) To što je napravio na ulici… Trčali smoza njim, i onda sam ga onako, fizički… Poslije u stanici,mislim si – čekaj malo. Tražim da me puste da ja radimobradu. Dobro, vele oni, ali nikom nije bio baš drago. Ušlasam unutra. Gledam ga u one oči. I razbijem ga od batina.Bio je vezan lisicama, ruke za noge. I onda zamalo da mulubanju nisam palicom slomila, sasvim sam se izgubila…A lijepo mi je šef rekao da ne idem u akciju pred men-struaciju. Što ću sad? Poslije, kad sam došla kući, cijelunoć sam plakala... Što plakala. (Pokazuje ruku.) Evo štosam si napravila.MELISA (zgranuto): Kako?!POLICAJKA: Namjerno. (Rezignirano.) A opet, mislim si,što bismo mi jedno s drugim, ne znaš tko je veća sirotinjaod nas. Nema tu nikakvih izgleda. I zato sam ga – baš raz-bila. Srećom, nikad neće znati koliko sam zaljubljena unjega, koliko ga volim. Neka crkne, ali ja mu to neću reći.

Policajku su posve obuzeli osjećaji. Izgubila se, plače.Melisa je promatra u čudu.

MELISA: O, ovo je jedna od najromantičnijih priča kojesam ikad čula…POLICAJKA (se uhvati za glavu): Bože moj… Mala, koja siti koza. Kome ja pričam.

Policajka ustane s klupe i ode. Melisa se nazad ras-plače.

VI. SLIKA

Trg. Sljedeći dan. Ponovno se gradi barikada. Hodaju ukrug i nose stvari. Poslože konačno barikadu i zasjednupo stolicama, otomanima, kutijama, foteljama. Zapale ci -garete i odmaraju se. Umirovljenik donosi hranu, s njim jei majka. Umirovljenik dijeli hranu, majka pomaže. Melisase hvata za glavu.

UMIROVLJENIK: Stigao gablec!SVI: To! Bravo!MELISA (postiđeno): Mama, što ti tu radiš?!MAJKA: Koga ne možeš pobijediti – priključi mu se.

Podjeli se hrana. Svi se s velikim apetitom odmah bacena jelo, samo se majka počne moliti.


SVETI: Jesam.BARBARA: Ja bih se skinula gola da mi dobro plate, pamakar i ispala glupa.

Sveti Filip i Jakov skoči na noge i umiješa se u grupu. Ion se nečeg dosjetio.

SVETI (duboko se zamisli): To treba prvo osmisliti… Neštobojkotirati. Nešto odbiti učiniti. Nešto zauzeti. Nešto…TEA: Prestani blebetati.

Ironično ga pogledaju, ali on nastavlja po svom.

SVETI: Nešto spaliti. Nešto dići u zrak. Nekoga ubiti.DORA (prostrijeli ga pogledom): Zašuti.

Tea pojuri za njim, on pobjegne cerekajući se. Ganjajuse malo oko barikade, ostali ih rezignirano promatraju.

MELISA (uzdahne): Ovako ili onako, protiv kapitalizma mo -žeš samo svojom bespomoćnom golotinjom.UMIROVLJENIK: Ono što bude učinjeno, treba biti mar-kantno djelo, puno značenja. Čin koji se pamti i pozivadru ge da učine isto. To mora biti zajedničko djelo, kolek-tivno herojstvo.SVETI (dovikuje): Grupni seks na otvorenom?!TEA (ga dohvati i tresne po glavi): Prestani više, budalojedna…IGOR (za sebe): A kad je to masa učinila nešto promišlje-no i herojski…

Nezadovoljstvo. Razilaze se i svatko sjeda na drugi krajbarikade. Hortenzija i Durancija to shvate kao znak zaprekid pa odu sjesti na klupu. Odlože transparente, iz cek-era vade tapervere i termosice. Hortenzija iz kutije vadipohane batke, Durancija malim nožićem reže paradajze.Izvuku bijele krpene ubruse, stave ih ispod vrata i sad onegablaju.

UMIROVLJENIK: Ovo nije i ne smije biti gotovo. Ne može-mo sad stati.

Vlado i Melisa sjedaju jedno do drugog. Gledaju se.Vlado je oprezno prima za ruku.

MELISA: Možda bolje da nas ne vide.VLADO: A zašto nas ne bi vidjeli?MELISA: Jučer su me vidjeli s njim, danas s tobom. Ispa -dam budala.VLADO: Zar nisi riješila stvar s profesorom? Danas ganema. Mislio sam…

MELISA: Riješila sam. Rekla sam mu samo da ne dolazi.On pak želi još ozbiljno razgovarati, ali gotovo je. Ja sammu svoje rekla.VLADO: O čemu želi razgovarati?MELISA: Ne znam. Vjerojatno o onom o čemu se meniuopće ne razgovara. Više ne. Ne zanima me otkad samtebe upoznala.VLADO: I mene samo ti zanimaš.

Gledaju se zaljubljeno. Onda se poljube. Melisa mu senaglo istrgne. To ne promakne Sofiji i Tei.

VLADO: Što ti je?MELISA: Ne znam. Mislim da sam neodlučna. A to neželim biti. Želim biti s tobom, samo… Moram to nekakosrediti… Sa sobom. Treba mi malo vremena...VLADO: Dobro.MELISA: Samo malo vremena. (Stegne mu ruku.) Ra zu -miješ?VLADO: Razumijem.

Sofija i Tea su preneražene.

TEA: Što ova izvodi?SOFIJA: Ne znam. Ali mi se ovo sve manje i manje sviđa.TEA; Idemo odavde.SOFIJA: Ja nikud ne idem. Želim znati što smjeraju.

Približi im se i prisluškuje. Za to vrijeme Hortenzija i Du -rancija završe s obrokom, spreme stvari i vrate se mirnomprosvjedovanju.

VII. SLIKA

Noć. Nekolicina spava na barikadi. Sofija, Tea i SvetiFilip i Jakov sjede na klupi i razgovaraju. Piju čaj iz ter-mosica.

TEA: A zašto mi?SOFIJA: Šuti, zato.TEA: Nije mi drago što moram po noći biti ovdje.SVETI: Ni meni.SOFIJA: Na nas je ispalo. Osim toga, nismo jedini. Tre -bamo nekoliko dana vidjeti što se zbiva. Onda ćemo odlu-čiti što ćemo.TEA (osvrće se): Ja s onim divljacima ne želim imati posla.SOFIJA: Ni ja. Ali moramo vidjeti što smjeraju.

I 141

piše „Crvena aždaja je opet digla glavu – zaustavimo je!“A na Durancijinom piše „Hrvatska – društvo izokrenutihvrijednosti“, ali to se ne može lako pročitati, jer Durancijadrži natpis naopako. Dolazi Sveti i pokušava pročitati.Krivi glavu, slovka. Hortenzija mune Duranciju laktom.Ova okrene natpis na pravu stranu. Ostanu tako prosvje-dovati bez riječi.

BARBARA: Hoćemo li i njih nekako uklopiti u naše zahtje-ve?SOFIJA: Samo se ti rugaj poštenim ženama.

Na drugoj strani Melisa dovršava svoju svađu s mamomkoja potišteno odlazi. Melisa se priključi ostalima.Razmjeni poglede s Vladom.

MELISA (šapće): Otpravila sam mamu. Što se ovdje zbiva?VLADO: Kaos.

Došaptavaju se. Sofija se žustro sukobljava s ostalima.

SOFIJA: Jeste li završili?! Studenska prava su jedno. Aliovo – ima nas koji na ovo ne pristajemo. Ima nas ovdjeodgovornih. A vi ne podnosite odgovornost. To su za vasneugodnosti – odgovornost, rad i učenje. To je naš posao!A vama svaki posao smrdi. Ali zato volite ubirati njegoveplodove, volite novac koji vam roditelji daju. Niti jedanluksuz vam nije stran. Čitave godine se krvavo radi – a vaszanima samo berba i žetva.MELISA: Krasne su ti te poljoprivredne metafore. Što si ti,simpatizerka seljačke stranke?!SOFIJA (ponosno): Komunistica i bezbožnica sigurno ni -sam.IGOR: Znamo mi takve. Vi svoje mračne poslove, trikove ilopovluk uspoređujete s poljskim radovima…SOFIJA: Vi ste političari!IGOR: Ne, draga. Ti si ovdje jedina političarka. Došla si seizboriti za svoj interes. (Ljutito.) Političari govore sjetva,žetva, berba, prinos, a bankari svoje lihvarske spletke,svoje prozirne špekulacije i svu tu mračnu kabalu kojuizvode s novcem nazivaju bankarskim proizvodima. Paonda svi skupa malo pomiješaju poljoprivredu i industrijui govore financijska industrija, bankarski proizvod, žetvaprofita, berba dividendi i prinos kamata. Ma kako su sesamo toga dosjetili, jebem ti…

Zagrcne se, opsuje i revoltirano se udalji.

VLADO (smiruje stvar): Ja se ne bavim politikom. Ni ti.

Zapravo, danas se više nitko ne bavi politikom, čak ni poli-tičari. Nema više toga. Otkad više nema nikakve ideje niideologije, čak je i još gore. Svatko gleda svoj interes i,više-manje, to i ne skriva. Ovdje smo samo zato da bismona trenutak prestali biti sebični.

Primire se. Sveti koji je dosad sve zadovoljno slušao sastrane zavali se u potrgani naslonjač i pokušava uključititelevizor.

SVETI: Još kad bi netko htio otići po pivo…SVI: Daj zaveži!

Nastane tišina. Barbara podigne prst uvis kao se nečegdosjetila.

BARBARA: Mogli bismo se skinuti goli i prosvjedovati.MELISA: Daj, prestani, molim te!DORA: Dobro je rekla Barbara. Stvarno, mogli bismo seskinuti goli i prosvjedovati.BARBARA: Ma ja sam se… (Odmahuje rukom.)MELISA: Jesi li normalna? To svi stalno rade. To je idio-tarija.SOFIJA: Ne slažem se s tobom, to je moderno, nenasilno imedijski osviješteno. To je put kojim će poruka, uz pomoćmedija dospjeti do mnogih.MELISA: To je put kojim će poruka dospjeti u tabloid.SOFIJA (je neprijateljski promatra): Ti ništa ne shvaćaš.takvo nešto treba biti dobro osmišljeno.TEA: Zašto stalno nešto protiv. Zašto ne bismo nešto pozi-tivno, nešto – za. Meni se ovo sviđa.DORA: Tako je. Trebamo samo vidjeti zašto ćemo se ski-nuti.MELISA (se hvata za glavu): Golotinjom za zaštitu ljudskihi socijalnih prava? Golotinjom za zaštitu prirode? Golo -tinjom za zaštitu životinja? Golotinjom za zaštitu žena?!(Pogleda prisutne.) Je li? I onda im bog s neba pomiješagole fotografije. Gole feministice završe u tabloidu gdje imse fotografije nalaze pored fotografija egzibicionističkihkurvi, sponzoruša i manekenki koje gole reklamiraju proiz-vode u komercijalne svrhe. SVETI: Meni se to ne pomiješa, nema šanse. Ja odmahuočim razliku.TEA (pogleda ga iskosa): Što s time želiš reći?

Sveti se smije.

TEA: Ti si jadan i patetičan.


GLAS (iz mraka): Hajde, kuš tamo! Nemoj da ti se dignem.

Profesor se udalji i nastavi tražiti po trgu.

SOFIJA: Jadničak. Skoro da mi ga je žao.TEA: A tko će njega, sirotana, obavijesti, što mu rade izaleđa…SVETI: Mogu ja.SOFIJA: Ti nećeš. Šuti.

Profesor ode. Oni ga isprate sažaljivim pogledima. Pijučaj iz termosica.

VIII. SLIKA

Nekoliko dana kasnije. Trg. Rano ujutro. Nekolicina spa -va na barikadi. Sa strane stoje policijski šef u civilu i jedanpolicajac. Policajac mu pruža papir.

POLICAJAC: Ovo je stiglo posljednje.ŠEF: Što je to?POLICAJAC: Izvješće o posljednjim dojavama. Rekli su mida vam ga donesem na teren. Da ga imate kod sebe, akostigne zapovijed…ŠEF: Dobro, dobro…

Šef čita.

ŠEF: I što bih ja trebao s ovim? Što ćemo s tolikim dou-šnicima?POLICAJAC: Istina. Postali su problem. Stalno nekog mora-mo provjeravati, a onda se ispostavi… (Sliježe ramenima.)Što nam je činiti?ŠEF: Dobro, za početak, što govore naši doušnici?POLICAJAC (se češe po glavi): Pa… Svašta.ŠEF: Što je to – svašta?POLICAJAC (se zbuni): Ne znam kako bi vam to rekao.Mislim da je naš problem u tome što imamo previše dou-šnika.ŠEF: Da. To je problem. Znam.POLICAJAC: Svatko svakome podmeće, kleveće i prijavlju-je. Svi se samo međusobno potkazuju, vrijeđaju, blate. Toje jedan užas.ŠEF: Previše informacija.POLICAJAC: A da se obratimo tajnoj službi?ŠEF (se nasmije): Njima?! Samo nam još oni trebaju!POLICAJAC: Pa čemu onda služe?

ŠEF: Ničemu.POLICAJAC: Pa onda bi ovo trebao biti posao za njih.ŠEF: Ne bi. Oni se bave lopovlukom, oblajavanjem po ta -blo idima, tko s kim spava…POLICAJAC: Pa što onda može učiniti policija?ŠEF: Možemo nalupati nekog, ako ga slučajno uhvatimoda radi neko teško sranje. Ako ne, nikom ništa. Dok nedobijemo zapovijed.

Dolazi Sveti Filip i Jakov. Razdragan je, ide prema ba -rikadi i dere se.

SVETI (urla): Budite se! Dronovi! Dronovi!

Policajci se pogledaju.

POLICAJAC: Je l' ovo dovoljno?ŠEF: Samo neka još malo nastavi.

Sveti se budalaši dok ga policajci gledaju.

IX. SLIKA

Trg. Noć na barikadi. Dežuraju Igor, Barbara, Dora, Ne -za posleni, Melisa i Vlado. Tu se negdje vrti i Sveti. Dobroraspoloženje, pijuckaju vino i razgovaraju. Muzika s pre -nosivog CD playera. U dvije riječi – dobra atmosfera.

NEZAPOSLENI: Evo nas na noćnoj straži.BARBARA: Da. K'o s Rembrandtove slike.IGOR: Koliko smo već dana ovdje…DORA: I previše.NEZAPOSLENI: Svaki dan više – bliže pobjedi.DORA: Jesi li baš siguran?NEZAPOSLENI: Čuj, da su htjeli, već bi reagirali. Boje nasse.IGOR (prinosi bocu ustima): Meni je ovdje dobro.

Piju. Vlado i Melisa se došaptavaju.

VLADO (pripito): Kad bi mogla pogoditi što mislim…MELISA (pripito): Mislim da pogađam…VLADO: A što to?MELISA: Mislim da mislimo na isto. (Ljubi ga.) Tako bihsad… Znaš... Strašno sam uzbuđena…VLADO (pogleda kolege): Možemo otići. Ima jedno mjesto.Sve sam nam pripremio…MELISA: Što si pripremio?VLADO: Naš mali bivak. Našu malu ložnicu. Donio sam

I 143

Osvrću se i gledaju pozaspale na barikadi.

SOFIJA: Ova Melisa je kurva. Onaj Vlado se spetljao snjom, ne znam što će mu. (Otpije.) Nisam sakupila dovolj-no bodova. Ne znam kako ću platiti godinu ako ne prođemovaj ispit, a neću jer ipak nisam dovoljno učila. Traže dase sami financiramo. Eto, u kantini opet poskupio jogurt.Smeta me što ovi idioti prosvjeduju, samo ometaju naspoštene studente. Zapravo, onemogućuju naše studiranjei krše naša ljudska prava. Tako na to treba gledati. Mojeroditelje moje studiranje već i ovako previše košta. A ovidižu revoluciju, možeš misliti.TEA: To je banda. Treba im zvati policiju.SOFIJA: I zvala sam im. Prošli četvrtak, kad su zauzeli veli-ku predavaonicu. I ništa.TEA: Oni su komunisti. Zbog njih ćemo svi pasti godinu.SVETI: I grozno se oblače.

Cure podcjenjivački pogledaju Svetog. On se snuždi ina stavi pijuckati čaj.

SOFIJA: Marko mi veli da imam debelu guzicu.SVETI: Uopće nemaš debelu guzicu.TEA: Ti šuti. Što ti znaš.SOFIJA (pogleda Teu): I ti misliš da imam debelu guzicu?TEA: Ma nemaš.SOFIJA: Pijem one lijekove za pamćenje koje si mi prepo-ručila, ali svejedno ne pamtim. Od njih mi samo dlakerastu, tako da ih sad već moram skidati jednom tjedno.TEA: Je l' ih briješ?SOFIJA: Ne. Čupam.

Tea napravi bolan izraz lica, Sveti Filip i Jakov se malozabrinuto pogladi po svojoj goloj, dječjoj bradi.

SVETI: Mladi ponekad imaju problema s hormonima.SOFIJA: Od njih ništa bolje ne pamtim, samo sad uopće nespavam. Te tablete me razbuđuju.TEA: Meni su dobre. Ne reagiramo svi jednako.SOFIJA: A tko ti ih je prepisao?TEA: Meni? Nitko. Vidjela sam oglas na internetu. Bila jetamo neka cura, obična. Nije joj išao studij. Počela je pititablete i poslije tri mjeseca – diplomirala. Trebaš samobiti uporna.SOFIJA: Kakav je to bio oglas?TEA: Onaj sa slikama, prije-poslije. Na prvoj slici je vidiškako je sva nesretna, ima probleme, pada ispite. Na dru-

goj slici, nakon što je tri mjeseca pila tablete, vidiš je – svasretna. Diplomirala, ima togu na sebi i onu kapu.SOFIJA (prevrne očima): Bože moj…TEA: Što ti je?SOFIJA: Ma, ništa. I menstruacija mi kasni.

Rezignirano ispije. Značajno je pogledaju.

SOFIJA: Ma ne. Da niste ni pomislili. Marko i ja smo si dalizavjet čistoće.

Sveti se nekontrolirano isceri.

TEA (se razljuti): Ti si stvarno idiot. I zloban si, znaš.

Sveti se pokunji.

TEA: A taj Vlado, i ta njegova Melisa, oni su najzaslužniji zaovaj nered na fakultetu. Oni dižu bunu, a imaju sve. I onajnjihov prijatelj, Igor. Trebala si njih navesti kad si zvala po -liciju.SOFIJA: I jesam.TEA: A policija?SOFIJA: Ništa.SVETI: Šteta. Tko zna što bi se sve otkrilo.SOFIJA: Meni se na prvoj godini Igor još i sviđao. Izgledaomi je kao simpatičan tip, ponekad smo i pričali. A onda sepočeo družiti s Vladom i sve je otišlo k vragu.TEA: Bila si u njega zaljubljena?SOFIJA: Nisam. Ali bio mi je simpatičan, priznajem. (Za -misli se.) I sad ne znam što ću.SVETI: S Igorom?SOFIJA: Ma ne, konju. S tabletama. Ne znam da li da ihpijem ili da ih ne pijem.

Sve troje je zamišljeno.

TEA: Mislim da bismo se trebali obratiti studentskomkapelanu.SOFIJA: Zbog tableta?! Jesi li ti normalna?TEA: Ma ne. Trebamo ga obavijestiti što se točno ovdjezbi va. On će znati što točno učiniti.SOFIJA: To da. Njega svakako treba obavijestiti, i to štoprije.

Dolazi profesor. Izbezumljeno luta oko barikade.

PROFESOR (viče, očajnički): Melisa! Melisaaa!

Zaviruje svuda, budi usnule spavače.

PROFESOR: Melisaaa!


DURANCIJA: Naši će doći. Ne brini, velečasni je i student-ski kapelan, bit će i mladih ljudi.HORTENZIJA: Nadam se. Ne osjećam se najugodnije.DURANCIJA: Ni ja. Ali izdržat ćemo.HORTENZIJA: Moramo izdržati.

Dolazi Melisina majka u šlafroku.

MAJKA (tiho zaziva): Melisa, Melisa…HORTENZIJA: Evo još jedne gospođe, hvala ti,Bože.DURANCIJA: Dobro je, ima nas.HORTENZIJA (zove je): Gospođo, gospođo!DURANCIJA: Ovdje.MAJKA (prilazi im): Jeste li vidjele moju kćer?HORTENZIJA: Nismo.DURANCIJA: Dolazi li i ona na molitveno bdijenje?MAJKA (osvrće se): Ona je već negdje ovdje.HORTENZIJA: Kako se zove?MAJKA: Melisa.

Sve je tri stanu zazivati. Dolazi kapelan sa Sofijom iTeom. Kapelan nosi fenjer i pastirski štap. Vrlo energičan,magičnog pogleda i veliki autoritet među ženama.

KAPELAN: Mea culpa, mea culpa…Trebao sam se ranijeuključiti. Ovo je već uzelo maha.Mea maxima culpa!TEA: Govorile smo vam.

Prilaze gospođe.

HORTENZIJA: Velečasni!DURANCIJA: Kapelane, tu ste! Vi ste naš spas!

Žene se zbiju oko njega.

KAPELAN: Ništa se ne bojte. To su samo djeca. Zabludje -la, smućena, zavedena, ali samo djeca. Poznajem ja do -bro svoje studente. To su pošteni, mladi ljudi, iako međunjima ima zabludjelih ovčica.MAJKA: Moja kći zove se Melisa. Poznajete je?KAPELAN: Ne.MAJKA; Kako biste i mogli, ona ne ide u crkvu. Ona je snjima! O, nesretna moja…KAPELAN: Onda je ona među zabludjelima. (Grli je.) Nebojte se za svoju kćer, majko. Učinit ćemo sve da je spa-simo.MAJKA: Spasite je, spasite je, molim vas!KAPELAN: Učinit ćemo sve što je u našoj moći. Ostalo je ubožjim rukama. (Gleda nazočne.) Samo hrabro! Kako sam

i rekao: mi smo vojska pravednika na čijem je čelu Krist. Ikad ujedinjeni marširamo u molitvi, mi smo nepobjedivi.DURANCIJA: Idemo spasiti djevojku.KAPELAN: Žene, zapalite svijeće!

Žene upale svijeće, postroje se i na čelu s kapelanomkrenu u procesiju oko barikade. Tog trena netko nabarikadi pojača glazbu.

KAPELAN: Žene, nadjačajmo ih!ŽENE (zapjevaju): Rajska djevo, kraljice Hrvataaa…

Pripita ekipa na barikadi se trgne.

IGOR: Što je ovo?!DORA: Koji je ovo vrag?!BARBARA: Duhovi!

Malo se prestraše. Obilazeći barikadu procesija dođedo njih, kad iz mraka iskoči Sveti mlateći Sofiju i Teu jas-tukom.

SVETI (zaurla): Pidžama party!

Žene se strahovito prestraše. On, nesuptilan kakav je,to ne primijeti pa nastavi bubati sve oko sebe. Ali, čimugleda studenskog kapelana, ukipi se, baci jastuk i pri -klju či se pjesmi.

SVETI (povede pjesmu): Rajska djevo, kraljice Hrvataaa…

Žene mu se priključe. Nastave s procesijom. Raspjevanidođu do Dore, Nezaposlenog, Barbare i Igora, koji ih pija -ni u čudu gledaju. Poredaju se ispred njih i pjevaju im.

BARBARA: Tko ste vi?!DORA: Što vam je?!DURANCIJA: Došli smo vas spasiti! Ne bojte se!KAPELAN (krsti ih i blagoslivlja): Gospodine, oslobodi ovenesretne duše obuzetosti zloduhom, spasi ih sljepila ivrati na pravi put!ŽENE: Rajska djevo, kraljice Hrvataaa…MAJKA (zadere se): Tišina!

Svi umuknu i ukoče se od njenog povika. Nezaposleniugasi prenosivi CD player. Tišina. Iz barikade dopire škri-pa kreveta i glasno stenjanje. Kapelan posvijetli fenjerom.Na kauču, u vreći za spavanje, nešto se pomiče. Svi pro-matraju bez daha. Gibanje u vreći sve snažnije, a ondaprodoran, oslobađajući ženski vrisak.

MAJKA: Melisaaa!

Majka joj se pridruži u vrisku. Vreća se zaustavi i iz nje

I 145

nam dvije vreće za spavanje i spojio ih… I, ako želiš vidje-ti, ako te zanima…MELISA: Ti na sve misliš. Naravno da me zanima…

Pogledaju prisutne koji su zabavljeni pićem i razgovo -rom. Odu na drugi kraj barikade. Iz drugog smjera dolaziSveti u pidžami i smješka se. Nosi u ruci jastuk.

SVETI: Ovdje kod vas je veselo, je li? Ja pokušao spavati,ali što da spavam kad je kod vas… (opali Doru jastukompo glavi) pidžama party!

Viče „pidžama party!“ i udara ih sve redom jastukom.Oni psuju, viču, prijete mu.

IGOR: Daj, gubi se odavde!DORA: Kretenu!BARBARA: Majmune!NEZAPOSLENI: Bježi, razbit ćemo te!SVETI: Tučnjava jastucima! Tučnjava jastucima!IGOR: Kakav idiot!

Nekako ga otjeraju. Igor i Barbara tiho razgovaraju.Nježni su, osmjehuju se i međusobno se zavode.

IGOR: Ti i dalje ne vjeruješ u sve ovo?BARBARA: Ne baš. Voljela bih vidjeti neki rezultat ovoga.Što će se dogoditi.IGOR: I ja bih volio vidjeti neki rezultat. Hoće li tu biti ka kve nagrade ili kazne. Što će se dogoditi i što će tkodobiti.BARBARA: Nema tu ni nagrade ni kazne. Uvijek dobivamoono što želimo i zato sa željama treba biti oprezan. Nakoncu naše molitve budu uslišene i uspostavlja se sime-trija.IGOR: Onda, nek' svi gadovi crknu.BARBARA: Tko zna jesu li svi baš gadovi. I nemoj tako jerželje se ostvaruju, upravo sam ti rekla. A ti ne želiš bašopće umiranje. Želiš sklad i mir, nije li tako?IGOR: Valjda.BARBARA: Ubojica postaje ubojica jer je to bila njegovatajna, najskrivenija želja, lopov i razbojnik također, kao imučenik i svetac. (Pije.) Nema slobode, nema bijega izuloge koja je unaprijed napisana…

Pruža mu bocu. On se zamisli.

IGOR: Što onda preostaje?BARBARA: Ne znam. Postoje naši mali pokušaji da semalo uzvisimo, umjesto da sami sebe još više unizimo…

IGOR: Što ćemo dalje? (Napeto razmišlja. Pljesne se počelu.) Pa mi ćemo propasti!BARBARA: Nećemo.IGOR: Kako – nećemo?!BARBARA: Tako je uglavnom svima. Mi samo želimo neštoi nekud stremimo, a što je to i gdje stremimo, raspoznaj-emo tek na kraju, po tome gdje smo stigli. Stvari se izvr-šavaju same od sebe. Sudbina, na kraju, neumitno bivaispunjena. A što je to, to je pak druga stvar. Svakom pre -ma njegovim željama.IGOR (gleda je i smješka se): Znaš što? Ja bih sad uzeo tutvoju filozofiju i nalupao te s njom po toj tvojoj slatkoj gu-zici…BARBARA: Bože, koji si ti bedak…IGOR: Molim?!BARBARA: Pa probaj.

Gledaju se još malo, a onda se strastveno bace jednodrugom u zagrljaj. Ljube se. Uto, na trg dolaze gospođeHortenzija i Durancija. Hodaju oprezno jer ih je priličnostrah.

HORTENZIJA: Strah me.DURANCIJA: Čega te strah?HORTENZIJA: Mraka.DURANCIJA: Ma, hajde.HORTENZIJA: Što je ono tamo?DURANCIJA: Molim?!HORTENZIJA: Tamo nekog ima.

Gleda oko sebe.

HORTENZIJA: Ovuda se smucaju razni sumnjivi tipovi.DURANCIJA: Moguće. Svega ovdje ima. Tu se skupljajurazne protuhe.HORTENZIJA: Što ćemo mi ovdje?DURANCIJA: Moliti se za njih. Moramo biti hrabre.HORTENZIJA: Jesi li sigurna da je ovo najbolje mjesto zamolitveno bdijenje?DURANCIJA: Čula si velečasnog. Tu smo najpotrebnije.HORTENZIJA: Imaš pravo.

Šuljaju se.

HORTENZIJA: Barikada je još uvijek tamo.DURANCIJA: Je, ali je rekao da on to ne priznaje. Rekao jeda ćemo se praviti da ne postoji.HORTENZIJA: Tamo su neki ljudi kod barikade. To su –oni. To sigurno nisu naši.


ju iz sjećanja. Lako se sunovratiti u ponore minulih dana– naša sadašnjost je mučno probavljanje prošlosti.PRVA: Krećemo se kroz prizore obilja, puni unutrašnje pu -stoši. Ono vanjsko, lijepo i stvarno, ostaje nezamijećeno.Ono unutrašnje, izloženo pogledima, naglo i bespovratnose kvari.DRUGI: Vrijeme i čekanje nekad su tvorili sklad.Sada, usprkos brzini i sveopćoj zbrci, ništa se ne događa.Čak i neznatna naznaka promjene bila bi dovoljna,a kamoli neki jasan znak.DRUGA: Mi smo izgubljeni predmeti zaboravnog boga,Ili je on za nas izgubio interes.Pa zar je zaboravio da nas tu i tamo mora počistiti, popra-viti, doraditi,jer se ovako kvarimo i sami od sebe raspada-mo u prašinu.Ili se čeka da dokraja izgubi strpljenje, panas sve zajedno pomete.PRVI: Lako je bogu i kad pogriješi jer on može samom sebioprostiti.Mi moramo čekati na odgovore, a oni uvijek dola-ze sami i bez pitanja.DRUGI: U međuvremenu, dok čekamo, što možemo negose pitati: pa jesmo li mi to sami sebe napravili?DRUGA: Moguće, kako izgledamo.

Okrenu se i sjednu među ostale. Svatko zabavljen svo-jim teškim mislima, govori naglas što misli. Sve se odvijapod budnim okom šefa policije koji viri sa strane.

NEZAPOSLENI: Teško je vrijeme došlo.VLADO: Ljudi su nezaposleni, gladni.IGOR: Iz godine u godinu sve smo siromašniji.BARBARA: Nema više pravih kavalira.UMIROVLJENIK: Mladi više ne ustaju u tramvaju. SOFIJA: Stipendije su danas male i teško se dobivaju.HORTENZIJA: Liste čekanja u bolnicama sve su duže.DURANCIJA: Narod sve bolesniji i bolesniji.SVETI: U govnima smo do nosa, ali neka.MAJKA: Bole me križa.NEZAPOSLENI: Izraslo mi je nešto na dupetu.DURANCIJA: Ubit će nas ove režije.DORA: Cijene su odletjele u nebesa.MAJKA: Poskupila struja, plin, voda i komunalne usluge.NEZAPOSLENI: Sad još moramo i smeće razvrstavat.VLADO: Nitko ne zna kako dalje.UMIROVLJENIK: Nikako proći pretkolo i ući u ligu.HORTENZIJA: TV programi puni su prostota.

DURANCIJA: Šalterski službenici su neljubazni.SVETI: Svi su nepismeni.MAJKA: Ove jeseni je i lišće nekako više žuto.IGOR: Vidjet ćemo mi svog boga kad nam stranac budegazda.SOFIJA: Uzeše nam i pušku i lisnicu.SVETI: Cure je danas lako okrenuti, samo moraš imati no -vaca, a ja nemam.BARBARA: Otputovala bih negdje daleko, ali svijet je da -nas tako mali.SOFIJA: Nitko ovdje ne voli ovu zemlju.TEA: Zašto su ginuli naši branitelji, da bi ova govna uživala.MELISA: Svi se samo prave da su veliki vjernici.HORTENZIJA: U posljednje vrijeme sve više zaboravljam,ne znam što mi je.VLADO: Zagađenje okoliša sve je veće.DURANCIJA: Nema više pravog ljeta, ni zime.IGOR: Hrvatska više nije regionalna sila.MELISA: Stalno poplave.DORA: Svuda suša.TEA: Neprijatelji Hrvatske na sve strane.UMIROVLJENIK: Nema ništa na onoj televiziji, ne znamzašto je plaćam.BARBARA: Stalno reprize.DURANCIJA: Boli me glava.SVETI: Sve je više egzibicionista, luđaka, budala.VLADO: Nitko više ne obraća pažnju na mlade.MAJKA: Djeca su danas nezahvalna.DORA: Novine pišu samo laži.NEZAPOSLENI: Kamate stalno rastu.UMIROVLJENIK: Na vlasti su lopovi i izdajnici.VLADO: Jadni mi.HORTENZIJA: Dobro moraš pazit jer danas svi varaju.SOFIJA: Svi lažu.TEA: Svi kradu.IGOR: Nitko ne plaća porez.DORA: Državni poticaji su mali.DURANCIJA: Djeca ne slušaju nastavnike.SVETI: Ćevapi su puni sode bikarbone.UMIROVLJENIK: Ljudi kopaju po kontejnerima.TEA: Opet su nas osramotili na Eurosongu.MELISA: Ljudi se rastaju, obitelji se raspadaju, internetskeveze stalno pucaju.

I 147

se na trenutak promole Vladina i Melisina glava, a ondase brzo natrag sakriju u vreću.

MAJKA (tiho): Melisa?HORTENZIJA: Hvala ti, Bože, pronašlo se dijete!DURANCIJA (strogo): Hajde, djeco, izlazite iz te vreće!MELISA i VLADO (uglas): Nećemo!

Melisina majka klone. Sofija i Tea joj pomažu. Igor, Bar -bara, Nezaposleni i Dora se tek sad malo priberu i počnuse svađati s došljacima.

BARBARA: Ostavite ih na miru!IGOR: Što vam je?! Odlazite!DORA: Tko vas je zvao?!NEZAPOSLENI: Gubite se!

Krenu na njih. Kapelan im prijeti štapom.

KAPELAN (poput gnjevnog proroka): Znaju li roditelji štorade njihovi sinovi i njihove kćeri?! Njihovi sinovi, udišudroge, sastojke iz otrovnih lakova i otapala, uštrcavaju užile svojih ruku i nogu heroin i mišomor, sve dok sasvimne isključe svoje mozgove, da bi još neko vrijeme moglipostojati samo kao tijela, kao vreće užitaka! Njihove kćeriplešu na tehno-partijima uz glazbu koja anestezira mozak,tako da opstaju još samo kao pomahnitali udovi koji segrče u posljednjim trzajima svojih elektro-neuroloških im -pulsa, prije nego što pregore kao žarulje! One si buše kožuiglama, u jezike, dojke i klitorise umeću prstenove, za jošjedan izdašniji podražaj zadovoljstva, makar im bio i zad -nji, orgazam apokalipse! I što se tu može zamjeriti djeci,ona su samo poslušni sljedbenici vjere svojih roditelja!

Prilazi mu Dora.

DORA: Prestani!SOFIJA: To nisu čestita, siromašna hrvatska djeca, to susve bogataška djeca!KAPELAN (klima glavom i potvrđuje): I kad odu, unizit ćevisoku klasu kojoj pripadaju, razvikanu obitelj, firmu ikompaniju svojih roditelja, oblatiti crkvu koje su sljedbe-nici i stranku u kojoj im je otac stekao ime!

Gospođa Hortenzija se onesvijesti, ali istovremenomajka dođe k sebi i baci se pred kauč na koljena.

MAJKA (sklapa ruke): Melisa, izlazi iz te vreće, mama temoli!KAPELAN: Poslušaj svoju majku, nesretna djevojčice…

MELISA: Mama, ne možemo izaći!VLADO: Ciferšlus je zapeo…

Svi im krenu pomagati. Redom potežu ciferšlus, ali neide. Dolazi Umirovljenik. Hoda veselo i opušteno, nosibocu u ruci. Lagano je nacvrcan.

UMIROVLJENIK: Pozdrav, stražo! Stigla smjena!

Baš tog trena ciferšlus se naglo raskopča čitavom duži-nom i vreća se sasvim rastvori. Vlado i Melisa rukamasakrivaju svoju golotinju. Svi su u šoku, gospođe obarajupogled.

SVETI (zadere se): Party bez pidžama!

Mama grabi Melisu i zaogrće je u svoj šlafrok, ne marećišto pritom sama ostaje u grudnjaku i gaćama. Umirov -ljenik zadovoljno potapše Vladu i održi prisutnima nadah-nuti govor.

UMIROVLJENIK (oduševljeno): Tako je! Bravo sine! Pojebinešto i zabavi se dok si mlad! Vidiš kakva su vremena do -šla, kakvi su danas ljudi i kako se svijet brzo mijenja. Tkozna što nas čeka u budućnosti. Zato pojebi nešto dok jošstigneš! Iskoristi svoju priliku! (Širi ruke.) Ljudi, vi ste po -sljednji muškarci, posljednje žene jer ljudi će se u buduć-nosti rađati samo jednog spola. Svatko će biti sam, i samće se ploditi, i dalje nastavljati sam. (Kapelanu.) Ljudi bu -dućnosti nastajat će drkanjem. (Pije, vizionarski.) Ljudibudućnosti će biti drkadžije u svojoj samoći. Ljudi buduć-nosti će s drugima dolaziti u dodir samo kad će morati. Ito je dobro. Ali bit će zaraženi svojom dosadom, samoćomi siromaštvom. Kurci će se istina povećati, ali kako će sečovjek sam u sebi podijeliti, kurci će postati i pičke jer ćepolen rasti iz dlana. Ljudi će se razmnožavati kao cvijećei bit će konačno, sasvim pristojni i fini!

Procesija se razbježi uz vrisak. Umirovljenik otpije, aonda mu majka istrgne bocu i iskapi do kraja.

X. SLIKA

Dan. Svi sjede na barikadi i na klupama iscrpljeni ibunovni. Većina je već digla ruke od svega, umorni su odsvega i rezignirani, neki se još nekako drže.Zbor stojinaprijed i objašnjava situaciju.

PRVI: Iz prošlosti vrebaju razne opasnosti, zasjede vreba-


PRVI: Što smo izgubili?PRVA: Sve smo izgubili. Ovo je potpuni poraz.PRVI: Tko je izgubio?PRVA: Svi smo izgubili.PRVI: Što smo izgubili?PRVA (s gađenjem): Baš sve. Sve je poharano, razgrablje-no, opljačkano, pokradeno, razgrabljeno, prisvojeno i os -vo jeno, oteto, zavedeno, obljubljeno, izjebano i silovano,pojedeno, popijeno, požderano i polokano.

Prilazi im Drugi i Druga.

DRUGI: Kako se drži narod?PRVA: Kako tko. Neki su jako prežderani. Ostali nahranje-ni, dohranjeni, prihranjeni, pothranjeni, nedohranjeni iglad ni.DRUGI: Da vidim.

Uzima joj dalekozor.

DRUGI: A meni izgledaju svi siti.DRUGA: Ma kakvi. Samo su pospani. Hvala Bogu. Moždamirno zaspu.DRUGI: Sumnjam.DRUGA: A život se odvija normalno?DRUGI: Nimalo.DRUGA: Rade li dućani?DRUGI: Ne rade.DRUGA: Rade li bankomati?DRUGI: Ne rade.DRUGA: Jesu li otvorene pošte, bolnice, banke?! Dječjivrtići, škole?!DRUGI: Sve je zatvoreno.DRUGA (stavlja ruku pred usta): Mili Bože!

Šute.

DRUGA: Propali smo.DRUGI: Tko je propao?DRUGA: Mi. Svi.DRUGI: Ima li traga krivcu?

Prva uzima nazad dalekozor.

PRVA: Policija s dugim cijevima nadzire ceste, traže sekrivci po poljima i zgarištima, kroz šume hodaju s psimakrvosljednicim, ali nikoga i ništa ne nalaze, građani su semirno razišli i gledaju rasplet događaja na televiziji, selja-ci se zatvorili u kuće, ovce su se spontano same vratile u

torove, ostala stoka u štale i obore, kokoške se zavukle ukokošinjce i tamo poluglasno kokodaču, kao da saboruju.Ovog trenutka nikome nije ništa jasno, izgleda da su svidigli ruke i odustali, ali što će se zapravo zbiti, ne zna se.DRUGA: Zar da i mi dignemo ruke i predamo se?PRVA: To nikako.

Drugi izvadi pištolj i ispali tri metka u zrak. Cure se stre-su. Svi se smire. Tišina. Čuje se samo cvrkut ptica.

PRVI: Kako je sad odjednom tiho. Izgleda kao da svi spa-vaju. Osim nas. (Okreće se na sve strane.) Mi smo dušešto lutaju, prvi ljudi, koji umjesto zvijeri love svoje zvjersketrenutke. Sa svojih prozora nas gledaju pitomi ratari nase-ljeni u trapove betonskih zgrada, posijani na polje grada,poorani i pognojeni u njivu doma i domovine. I mi se kao očajni, izgladnjeli lovci borimo da nešto otme-mo tom tuđem okolišu dobrih domaćina. Sakriveni ušupljinama betonskih divova oni sa zebnjom pogledavajuna ulice i sve što se na njima kreće, ono nemirno, neuta -ženo, nenastanjeno. (Zadovoljno.) Gledaju nas, i neka nasgledaju.

Odu.

XII. SLIKA

Noć. Barikada je poprilično ispražnjena, ostalo je teknešto krupnijih predmeta koje nitko neće te nekolicinanajupornijih. To su Melisa, Vlado, Barbara i Igor.

BARBARA: Eto, ja sam ostala do kraja, iako mi to nije bilanamjera. (Igoru.) Zbog tebe. Da ti se nešto ne dogodi.

Poljube se. Barbara je sretna, ali Igor baš i ne. Melisa iVlado ih gledaju i smješkaju se.

MELISA: Dobro je što smo ostali sami. Ne bismo s onimadaleko dogurali.IGOR (pomalo rezignirano): Da. Ali ljudi su nas napustili.Bolje reći, mi smo napustili njih. Sad oni okreću leđa iodlaze neprijatelju.VLADO: Nema veze. Idemo dalje.IGOR: Tko je mislio da će to ovako završiti?VLADO: Što je završilo? Ništa nije ni počelo, zapravo. Digniglavu.BARBARA (Melisi): O čemu to oni?! Ja sam mislila da jegotovo!

I 149

BARBARA: Nitko ništa ne čita.NEZAPOSLENI: Nema se posla.MAJKA: Ima se previše posla.DURANCIJA: Sve je više rastava i divljih brakova.DORA: Znanstveni rad više nije na cijeni.BARBARA: Nema više pravih materijala, danas vam je sveod sintetike.UMIROVLJENIK: Hrvatskoj fale strani investitori.NEZAPOSLENI: Bole ovi hemoroidi, k'o vrag.HORTENZIJA: Roba u trgovačkim lancima je najgore kvali-tete.IGOR: Postali smo kolonija.SOFIJA: Cure su vam danas sve izoperirane.TEA: Kamate na kredite su ogromne.SVETI: Kurac mi je mali.SOFIJA: Nema pravog prijateljstva na hrvatskoj estradi.MAJKA: Kućanski aparati se stalno kvare.VLADO: Hrvatska nema sreće.TEA: Ako ne obučeš štikle i minicu, neće te ni pogledat.HORTENZIJA: Ljudi su grozni danas, ima ih, ni muškarci, nižene.SVETI: Otkupna cijena pšenice je mala.DURANCIJA: Žena više ne zna gdje joj je mjesto.UMIROVLJENIK: Male su mirovine, a bit će i manje.IGOR: Dug se gomila, a glavnicu nitko ne otplaćuje, ali sveće to već doći na naplatu.NEZAPOSLENI: Potrošačka košarica sve praznija i manja.HORTENZIJA: Nema više pravog povrća, to vam je sve,dragi moji, iz staklenika.BARBARA: Postali smo sasvim nevažni.DORA: Sve je više debele djece.UMIROVLJENIK: Djevojčice su danas agresivnije od dje-čaka.NEZAPOSLENI: Kad se jednom obogate, više ne ginu naterenu.PROFESOR: Bole me noge.SOFIJA: Ubi nas ova sveopća bijeda.MELISA: Svijet je pokvaren, a ja sam predobra za njega.MAJKA: Evo, progledale mi i ove papuče.

Majka pokazuje svima svoje potrgane papuče. Melisa toviše ne može izdržati.

MELISA: Dooosta!

Svi ušute i pogledaju je. Nateže se s majkom oko papu -ča ili tko zna čega.

IGOR (otpuhuje): Hu! Konačno da netko ovo prekine.VLADO: Ni meni se više ne da slušati ove žalopojke. Čitavživot mi probija uši taj plačljivi ton, ljigav, gadan, a kojionda naglo prerasta u režanje. I ne mogu gledati više tulažnu bogobojaznost i slušati te molitve, ispresijecanepsovkama i kletvama. Muka mi je od toga.IGOR: Tako je. (Ustaje na noge.) Ljudi! (Energično.) Akoćemo ratovat, ratovat ćemo, ako ćemo se ljubit u guzicu,e pa – molim lijepo!BARBARA: Što ti to znači?IGOR (zbuni se, iznervirano): E pa – ne znam!

Melisa ustaje i odlazi od majke.

MELISA (Vladi): Idemo odavde! Ne da mi se više biti s ovimljudima!UMIROVLJENIK: Kamo ćete? Nemojte nas sad ostaviti!VLADO (okreće se skupu): Ne zanimate me više. Ne volimvas! Ne volim krda, oduševljene mase sa zastavicama štokliču, kolektivne osjećaje, pleh muzikaše, pajace naniza-ne na žicu. Ne volim sletove, pa čak niti mažoretkinje štoza proljetnih dana mimohode u kratkim suknjicama. Nevolim koreografirani sklad, sinkronizirano plivanje, niti re-vije na ledu. Zbogom!

Primi Melisu za ruku i krenu.

BARBARA: Čekajte nas!

Povuče Igora i krenu za njima. Preostali se u čudu ogle-davaju. Policijski šef promatra ih sa strane i češe se poglavi.

ŠEF (zadovoljno): Neće ovo još dugo.

Promrmlja nešto u radiouređaj.

XI. SLIKA

Trg. Barikada je isprva prazna. Djeluje napušteno. Vred -niji predmeti su odneseni. Dolaze Prvi, Prva, Drugi i Dru -ga, stanu malo po strani i drže se do kraja ozbiljno.Obučeni su tobože izletnički, ali djeluju više militaristički.U čizmama su, imaju naprtnjače, boce s vodom, naprt-njače, busole i baterije. Imaju i dalekozor i gledaju dolje ugrad, to jest naprijed.

PRVI (zabrinuto): Što se dogodilo?PRVA: Izgubili smo.


MELISA: Kad smo već kod toga, ja bih da nekako uništimoone fontane ispred banke i ministarstva na Trgu burze,kad već ne možemo banku i ministarstvo. Odvratne su.SVETI: To je barem lako.MELISA: Eksplozivom?SVETI: Ma ne. Klozet-papirom. Za to će biti dovoljno naba-cati unutra nekoliko paketa mekog klozet-papira.Kad seto razmoči, sve će začepiti. Morat će je cijelu rastaviti.(Cereka se.) Tako vam ja, kad hoću, poplavim cijelu zgra-du. Morate to jedanput probati, strašno je zabavno.MELISA (se naroguši): Ti si znači izazvao onu poplavu nafakultetu prošle godine?!

Sveti, shvativši da se izlanuo, stavi obje ruke na usta.Svi ga mračno pogledaju. Krenu na njega kao da će gatući, ali ih Dora omete svojom idejom.

DORA: Kad smo već kod uništavanja spomenika kulture.Mislim, tobožnjih spomenika tobožnje kulture. Kad su mo -je hrabre prethodnice, časne afežeovke, onih je godinauklonila onog konjanika s trga, učinile su jednu pogrešku.

Zadobila je njihovu pažnju. Zaboravili su na Svetog i sadje pažljivo slušaju.

DORA: To je bilo dobro, hvalevrijedan čin, ali se pogriješi-le u tome što umjesto nekakvog bana nisu postavile jednukonjanicu na trg.PROFESOR (zbunjeno): Konjaricu?!DORA: Ma ne, šovinistički gade. Ženski konjanički spome-nik. (Barbari i Melisi.) Jeste li primijetile da u velikoj konja-ničkoj spomeničkoj plastici žene uopće nisu zastupljene,ni kod nas, ni u svijetu?

Svi se međusobno pogledaju i zamisle. Cigaretice kruže.

VLADO: Istina. Tako je. Nema ih.MELISA: Kako nema? A Jean d'Arc?DORA: Krvoločna klerikalka. To se ne računa.BARBARA: A lady Godiva?DORA: Nju su postavili samo zato što je zgodna i jaši gola.Čisti seksizam!PROFESOR: Dobro. Pišem: ženski konjanički spomenik,postaviti. (Zapiše.) Zadovoljna? Ali to ćemo poslije, kadćemo graditi. Sad rušimo. DORA: I da. Puna mi je kapa više onih dječaka koji pišaju.Jednostavno – muka mi je od njih.MELISA: Kojih?

DORA: Manneken Pis, od Jeromea Duquesnoya, i miljardunjegovih replika, od javnih prostora do privatnih posjeda.Kladim se da ga i netko od vas ima u vrtu. Znam, sviđavam se to vama, vama je to lijepo. PROFESOR: Da se uklone?DORA: Ne. Da se zamjene s djevojčicom koja piški.

Pogledavaju se. Zatim svi blenu u nju. Dora se malo po -gubi.

MELISA: Ti si luda!BARBARA: Zajebavaš nas?!DORA: Ma ne… Ja…VLADO: Dosta, dosta! Ovako nećemo stići nikamo!MELISA: Vidiš što si napravila?!DORA (začuđeno): A što sam ja to napravila? Stvarno ministe jasni… (Povuče dim, pomirljivo.) Ako vas moje idejene zanimaju, dobro. (Sliježe ramenima.) Vi očito niste spo-sobni za jedan utemeljen teorijski razgovor, sa jakim argu-mentima i živim primjerima… Kako ćete onda išta napra-viti? (Zadovoljno otpuhuje dim.) Mmmm… No, dobro…Kad moju pomoć ne trebate, ostavljam vas. Sretno vambilo.

Odmahne rukom i ode teturajući. Gledaju za njom. Na -stane muk. Puše i smiruju se.

IGOR: Hvala Bogu da je otišla!PROFESOR: Kakav nonsens!MELISA: Svašta!SVETI: Nego da se mi vratimo na prave stvari.BARBARA (hvata se za glavu): Ne opet! Neee!VLADO: Doznao sam gdje potpredsjednik vlade naručujekolače za domjenke i dječje rođendane. Predlažem da muse poseremo u rođendansku tortu!PROFESOR: Može! Dalje!IGOR: Doznao sam gdje se održava konferencija bankara.Predlažem da ih zaključamo u dvorani i… i… nešto… pusti-mo.VLADO: Što da im pustimo? Gdje da im pustimo?IGOR (zbuni se): Da im pustimo unutra. U dvoranu.VLADO: Da! Ali što?! Otrovni plin?! Afričke pčele ubojice?!Gladne lavove?!SVETI: Čekaj! Nije to tako loša ideja. Znam trgovca psimaiz Dubrave. Trenira ih za borbe pasa. Sada mu policijakva ri posao i nešto okolo njuška. Želi ih se riješiti. Ti psi su

I 151

MELISA: To nikad ne počinje i nikad ne završava.

Barbara sjedne i dlanovima prekrije lice.

IGOR: Da, da, da. Bolje je ovako. Otišli su neodlučni, ko -lebljivci, provokatori. Ostala je samo čvrsta jezgra. Ko -načno možemo nešto ozbiljno planirati i krenuti u praveakcije.

Dolazi Dora.

BARBARA: Evo i nje!DORA: Što je?! Mislili ste da ste me se riješili? Samo takome čitavo vrijeme isključivati… (Djevojkama.) Vi ste meposebno razočarale. Mislila sam da ćemo se mi cure drža -ti zajedno.BARBARA: Daj, dosta već jednom s tim ženskim stvari-ma…DORA (se naljuti): Reakcionarko! Muška robinjo! Čarapo-pero!MELISA: Dora, ohladi malo. Ne vrijeđaj.IGOR (se razbjesni): Ovako se ništa ozbiljno ne moženapraviti!

Zapali cigaretu i odšeta nekoliko koraka. Dolazi profe-sor. Djeluje pomalo sumanuto. Neispavan, raščupan,neobrijan. Ostali zaborave na svoju prepirku i blenu unjega.

BARBARA: Otkud vi?!PROFESOR: Došao sam se pridružiti.MELISA: Ponovno?!PROFESOR: S tobom ne želim razgovarati. (Ostalima.)Stvar o kojoj je ovdje riječ, nije nimalo osobne naravi. Mo -ramo surađivati.VLADO: To je u redu, ali…PROFESOR: Trenutak, molim.

Odlazi i kopa po ostacima barikade. Pronalazi umirovl-jenikov sklopivi stol i stolicu. Donosi ih, namješta i sjeda.

PROFESOR: Ne mogu reći da me zadnji događaji nisu pro-mijenili. Prvi pokušaj je možda propao, ali iskustvo s bari-kada ostaje dragocjeno. Moramo se prestrojiti, ponovnoorganizirati, odabrati druge metode i nove ciljeve. Vrijemeje za direktnu akciju.IGOR: Što ja od početka govorim.PROFESOR: Upravo tako, mladiću.

Barbara je očajna. Ostali se malo-pomalo zainteresira-ju. Evo i Svetog. Ugledavši ih, postane razdragan.

SVETI: Nastavljamo?! Hura!IGOR: Ti samo stoj tu i miruj.PROFESOR: Ja sam ovdje neke stvari već zapisao. Ovo sezasad odnosi samo na borbu protiv korporacija. Vi me na -dopunite. (Čita s papira.) Spisak protukapitalističkih akci-ja. Jedan. Uništavanje korporacijske imovine. Dva. Uništa -vanje korporacijskih simbola. Tri. Vrbovanje zaposlenikakorporacija, za djelovanje protiv njihovih tvrtki. Četiri. Jav -no denunciranje korumpiranih i kriminalnih osoba u poli-tičkom i financijskom establišmentu…IGOR: Dobro, dobro… Ali što ćemo učiniti prvo?

Profesor zine. Igor iščekuje odgovor.

PROFESOR: Kako to mislite?IGOR: Dajte da vam to jednostavno objasnim. Ja sam prijenego što sam upisao sociologiju i bohemistiku, četiri se -mestra slušao kemiju. Bio sam loš student, ali sam pam-tio ono što me je zanimalo. Dakle, sad vam ovdje sprčkameksploziv kakav god hoćete.

Na riječ eksploziv svi se dodatno naelektriziraju i uzbu -de, osim Barbare.

SVETI: Eksploziv! Tooo!VLADO: Konkretno!BARBARA: Bože, u koga sam se zaljubila. Mama je uvijekgovorila da je meni suđena budala.MELISA: Samo polako, staloženo.VLADO: Daj da prvo popušimo jednu partizanku, pa da sesmirimo i razbistrimo.

Stavlja dvije cigarete u usta i pripaljuje ih. Potegne do -bro obje, a onda jednu pruža u jednom, drugu u drugomsmjeru. Cigarete kruže od ruke do ruke.

IGOR (duboko povlači, ponesen): Imam prijedlog za prvuakciju. Svaki dan prolazim pored naftne bušilice. Nijedan -put ne prođem a da ne pomislim kako bi je bilo lijepodignuti u zrak.PROFESOR (zapisuje): Diverzije protiv strateških naftnihpostrojenja. (Zadovoljno.) To će ih zaboljeti.BARBARA (trepće): Ma gdje ti prolaziš pored naftne bušili-ce?! Gdje ti je naftna bušilica?!IGOR: U Šubićevoj.BARBARA: Pa to je ukrasna naftna bušilica! Spomenik!PROFESOR: Simbol. I to se računa. (Piše.) Dići u zrak ukra-snu naftnu bušilicu u Šubićevoj. Ideje! Dalje!


samo zlo i ono opako što neprestano prijeti sveobuhvat-nom propašću.

Uzima svoje torbe i odlazi vičući.

TEA: Ljudi! Stvarajmo zalihe, bit će katastrofe!

Ode.

XIII. SLIKA

Trg. Rano jutro. Barikade više nema. Policajci pod pu -nom spremom stoje u stroju i doručkuju. Svaki u vrsti imakomad kruha i konzervu mesnog nareska. Jedu. Zatimpiju voćni sok na slamku. Šef šeće ispred njih. Do njegabrzim korakom dolazi policajac noseći papir i pruža muga. Šef uzima i čita.

POLICAJAC: Onih više nema?ŠEF: Noćas zadnji otišli.POLICAJAC: Znači, nećemo djelovati?ŠEF: Nisam to rekao. Ostala je čvrsta jezgra pobune. Oninajzagriženiji.POLICAJAC: Ekstremisti?ŠEF: Takvi.POLICAJAC: Što ćemo s njima?ŠEF: Njih ćemo pohapsiti.POLICAJAC: A kad?ŠEF: Čim nešto pokušaju. Ne budi nestrpljiv. (Mahne papi-rom kojimu je donio.) Prvo ovo.POLICAJAC: Što je to?ŠEF: Nisi gledao?POLICAJAC: Ne.ŠEF: Nova dojava.

Opsuje u sebi. Spremi papir u džep. Staje pred policajce.

ŠEF: Jeste li završili s doručkom?PRVI: Jesmo, šefe.ŠEF: Ovi su, kao što ste vidjeli, otišli. Sad moramo neke odkolovođa privest na ispitivanje.DRUGI: Ne znam šefe, kako vi, ali mi bismo te i takve radonamlatili.ŠEF: Je li? A zašto?TREĆI: Čisto – onako.ŠEF: Onako? A što ako su u pravu?ČETVRTI: Možda i jesu u pravu. Ali mi tu danima stojimobezveze – i ništa.

ŠEF: Kako – ništa?PETI: Tako. Sve stoji.ŠEF: Stoji? Ne bih rekao. Radno vrijeme – ide. Plaća – ide.Staž – ide. (Gleda na sat.) Radno vrijeme ide, prolazi. Mla -dost, zdravlje, život, sve prolazi.PETI: Ma znam, šefe, nemojte me krivo shvatiti, svi mi voli-mo ići na razbijanje demonstracija, a ovo je, znate, kaokad radiš… ono, a ne dogodi se, da oprostite… ono.ŠEF: Lijepo rečeno. Ali ovo je ono treće. Mislim da imamoluđaka s bombom.

Zapovjednik ih poziva da se okupe oko njega.

XIV. SLIKA

Noć. Prazan trg. Profesor i Sveti stoje kod klupe i potežuiz flaše za hrabrost. Obojici su ruke pune najlon-vrećica.

PROFESOR: Ovo je bilo vrlo lukavo da se sad nađemo nastarom mjestu, poslije svega. Totalni antiklimaks.SVETI: Dobro sam se toga sjetio, je l' da? Da u miru sveisprobamo i dogovorimo se.PROFESOR: Prvo isprobajmo maske.SVETI: Može.

Profesor stavlja kapu s prorezom za oči i kapuljaču, dokSveti stavlja kapu, kapuljaču, skijaške naočale i kirurškumasku. Onda se pogledaju. Profesor skine kapu s prore-zom i umjesto toga preko lica stavi dječju masku, a Svetiskine skijaške naočale i kiruršku masku i lice zamaskirapalestinskom maramom.

PROFESOR:Dobro je. Idemo.SVETI: Jesmo li baš sigurni?PROFESOR: Odluka je donesena.SVETI: Gore ima puno murije.PROFESOR: To su lijeni zabušanti koji spavaju na dužno-sti.SVETI: A gdje ćemo je postaviti?PROFESOR: Rekli smo, na Markovu trgu!SVETI: Dobro, ali gdje na Markovu trgu?PROFESOR: Kako gdje?

Ne čuju se dobro, pa se razmotaju.

SVETI: Pred Sabor ili Vladu?PROFESOR: Polako, polako… (Razmišlja.) Tako negdje iz-među, da zahvati oboje.

I 153

opasni, zli i gladni, jer ih taj moj prijatelj grozno drži. (Malose gubi.) Pa, mogli bismo ih od njega uzeti i… i kad dođuti bankari… ih pustiti.VLADO: Što? Da ih pokolju?SVETI: Ne. Da ih obližu.

Igor se pokuša nasmijati, ali se zakašlje. Gase cigarete.Lelujaju. Melisi nije dobro. Igor ne može prestati kašljati.Barbara ga pljeska po leđima. Djeluju prilično oduzeto.

MELISA: Dosta. Vrti mi se. (Ustaje.) Ovaj bi počinio atentatna ministra sa usranom tortom, ovi bi rušili spomenike,eksploziv, klozet-papir, konjanici, djeca koja pišaju i bor-beni psi napadaju bankare…VLADO (ozbiljno): Ovo je terorizam.IGOR (još ozbiljnije, kroz kašalj): Ovo je budalaština.MELISA: Ja idem. Zlo mi je.VLADO: Čekaj. Otpratit ću te.

Odu. Igoru se kašalj konačno smiri. Briše suze. PogledaBarbaru.

IGOR: Idemo i mi?BARBARA: Hvala Bogu. (Vuče ga.) Brzo dok se nisi predo-mislio.

Odu i oni. Profesor i Sveti ostaju sami. Malo se pogle-davaju i čude što su tako naglo ostali sami.

SVETI: Ovi odoše.PROFESOR: K'o ih jebe.SVETI: Ostadosmo sami.PROFESOR: Neka.SVETI: Nas dvojica.PROFESOR: Taman.SVETI: Što ćemo?PROFESOR: Vidjet ćemo.SVETI: Znači – nastavljamo?PROFESOR: Nastavljamo.

Šute.

SVETI: Tko vodi.PROFESOR: Ja.SVETI: Tako je najbolje. Ti si vođa.PROFESOR (sliježe ramenima): Boljeg ne vidim.

Profesor mračno gleda pred sebe. Sveti iščekuje njego -vu inicijativu.

SVETI: Što planiraš?

PROFESOR: Vidjet ćeš.SVETI: Imaš ideju?PROFESOR: Nešto bolje.SVETI: Što je bolje?PROFESOR: Imam bombu.

Sveti ga pogleda. Malo je prestrašen.

SVETI: Šališ se?PROFESOR: Ne. Mislio sam s njom dići u zrak sebe i nju.Moj život je i tako završio.

Ustane i krene.

SVETI: Čekaj, čekaj…

Sveti, uplašen, krene za njim. Oni odlaze na jednu stra -nu dok s druge strane dolazi Tea. Sva je prekrcana. Nosidvije teške torbe i zastaje da se odmori.

TEA (zadihano): Ja sam mlada djevojka, mala. Živim u ma -loj zemlji, radim svoj mali posao i gledam svoj mali inte-res. Ako i griješim, moj grijeh je mali. A osjećam da dola-ze velika i opasna vremena. I zbivanja u njima će biti veli-ka i zastrašujuća. (Smireno.) I zato se pitam, što će u sve -mu tome biti s nama, malim ljudima? Jer mali čovjek živiu neprekidnoj brizi i strahu, i iznad svega dobro pazi da jeuvijek opskrbljen, pa kupuje skoro mahnito jer stvara zali-he. On vjeruje u krumpir, u zelje, u dobar komad mesa icipele što ne propuštaju vodu, vjeruje u zveckanje novca,solidan krov i zalihe dostatne za godinu dana ratovanja.Vjeruje da će sutrašnji dan biti isti ako ne i gori, vjeruje uprijetnje, porez, zveckanje oružja i udarce štapa; vjeruje usve što narod proživljava, vjeruje u strahote i patnje, uokupljanje pod zastavama i rasulo koje je sudbina svakevojske, vjeruje u sitost i glad, zdravlje i bolest, prkos i sra-motu. Zato on kupuje količine šećera i ulja dostatne zaprirodnu katastrofu ili društveni prevrat. (Govori brže, kaoda je vlastite riječi uznemiruju iplaše.) On vjeruje u onošto vidi jer ono postoji, a postoji samo ono što on svojimočima vidi. On ne vjeruje u snove i kojekakve priče, ujutrose snova nikad ne sjeća. Ima on pametnijeg posla. Kaduvečer liježe u krpe on izmoli svoj credo nadajući se da ćei sutrašnji dan biti u dlaku isti. Svijet mu se prostire dokleseže njegov pogled u svakom smjeru, sve dalje je ponor,vjetrometina, svijet koji lebdi na komadu klisure u oceanuvječitog mraka. Tamo dalje je neobjašnjivi, neshvatljivibeskraj u kojeg je bolje ne zabijati nos, iz njega može stići


uzbuđuje. Od toga si kao začaran. Čista umjetnost. Lar -purlartizam. Eksplozija zbog eksplozije. Buka zbog buke.Krasota groznog! O, da mi je biti artiljerac, ili kineski me -štar vatrometa… (Pogleda u najlonvrećicu.) A ne ovako,k'o neka baba s placa. (Frustrirano.) Ovo je previše jadno.Ali neka, što je – tu je…

Krene psujući i prijeteći, kad ga sa svih strana okružepolicajci. Predaje se. Stavljaju mu lisičine.

PROFESOR: Kamo me vodite?ŠEF: Sad ćeš ti meni lijepo klečati na kukuruzu.

Odvode ga. Kad odu, iz mraka promoli Sveti. Cereka se.Bljesak munje, pa grmljavina. Sveti gleda u nebo.

SVETI: Dobro je. Počinje nevrijeme. Gubimo se, odavde.(Razdragano ponavlja.) Gubimo se, gubimo se! Gubimose, onda se pronalazimo i ponovno gubimo. To je priroda.To kretanje. Mijenjamo se i pretvaramo u nešto drugo.Nikad dokraja ne nestajemo.

Počinje pljusak. Udarci kapi.

SVETI: Kiša. Velika kiša. Sve će poplaviti. Istovremeno ćesvuda bjesniti poplave i harati požari. Voda i vatra će seuzajamno poticati, neće se gasiti. Znam da to zvuči ne -shvatljivo, ali tako se biti. Crno se piše. Svima. Osim meni.Sve će nestati. Ja ću sve prebroditi, preplivati. Preživjet ćudržeći se najveće deblo svijeta. Dočekat ću kraj, preživje-ti ga i biti spreman za novi početak. I onda će opet krenu-ti sve isto, samo što ću ja tada već imati debelu prednostnad svojom konkurencijom. Ne morate se brinuti za me -ne. Takvi kao ja su neuništivi. Sve će nestati. Na koncućemo ostati samo ja i zvijezde, a svi ostali će poumirati.

Ode veselo fićukajući.

XV. SLIKA

Lijep sunčan dan. Kolektiv je razdragan i veseo. Na svestrane šalju poljupce. Zagrle se i zapjevaju budnicu.

BUDNICA

Dobro jutro Sunce Dobro jutro Zemljo Dobro jutro Oče Dobro jutro Majko Dobro jutro Braćo Dobro jutro SestreDobro jutro Polje Dobro jutro Šumo

Dobro jutro Goro Dobro jutro NjivoDobro jutro Svima

Oče, spusti se s drvetaMajko, siđi sa susjedaBrate, izvadi palac iz dupetaSestro, izlazi iz mog krevetaIdemo sakupljati sijeno

Jučer smo za doručak pojeli zadnji naramakIdemo skupljati sijeno

Nema više hrane, nema ljetineNemamo novca ni druge imovineNit' dobrog Boga više nemamoNit' drage nam domovineIdemo skupljati sijeno.

Idemo u šume sakupljati grančiceIdemo u šipražje sakupljati bobice Idemo na ruševine skupljati treščiceIdemo sakupljati sijeno.

A kad dođe zima idemo od vrata do vrataMajko, primi se za oca,Sestro, uhvati se za brata,Idemo prositi od vrata do vrata.Ali prvo – sijeno.Dok je sijena, bit će i Hrvata!

KRAJ

I 155

SVETI: Između je crkva.PROFESOR: Tim bolje. Neka onda zahvati i crkvu i državu.SVETI (glasnije, iznervirano): Ali gdje?! Sa strane od Sa -bora ili od Vlade?!PROFESOR: Ne deri se! S bilo koje strane, dobro je.SVETI: A kako da to podmetnemo? Da samo objesimo nakvaku i ostavimo, kao govno u najlon vrećici?!PROFESOR (postaje nervozan): Kako hoćeš!SVETI: Dobro, dobro.PROFESOR: Samo da znaš, ne možemo to samo takoostavit, moramo to i potpalit.SVETI: Potpalit?! Kako mislite – potpalit?!PROFESOR: Lijepo. Imam minersku šibicu.SVETI: Molim?! Minersku šibicu?! Pa kakvu to bombuimate?!PROFESOR: E sad, bombu. Ako misliš na tempirnu bom -bu, ili na daljinsko upravljanje, to nemam. Imam trotil, sini cijalnom kapislom i trideset metara sporogorećeg šta-pina.SVETI (iznervira se): Hvalili ste se da imate bombu! Rekliste – imam pakleni stroj!PROFESOR: Ne deri se, čut će nas netko.SVETI: Pa kako ste mislili ubit svoju djevojku? Mislite da bistajala i čekala?PROFESOR: Prvo bih je vezao.

Postaju nervozni. Osvrću se.

SVETI (hvata se za glavu): Sa sporogorećim štapinom…?PROFESOR: Drugo nemam.SVETI: Pa kako ćemo…PROFESOR: To nema veze. On će sporo gorjeti, ali ćemomi zato dobiti na vremenu da brzo i daleko pobjegnemo.SVETI (kratko razmisli): Dobro. Idemo.

Ponovo se zamotaju i krenu. Krenu.

SVETI: A treba li nas zato baš dvojica?PROFESOR: Kako to misliš?SVETI: Ovako smo jako upadljivi. Mogao biste vi otići sam,a ja ću čuvati stražu.PROFESOR: Što je?! Bojiš se? Prpa, ha?SVETI (uvrijeđeno): Ja se ničeg ne bojim. Ali odavde panadalje je jako osvijetljeno.PROFESOR: Maskirani smo. Ostavit ćemo je i otići. Smirise. Usredotoči se. Misli samo na naš cilj.

SVETI: Koji je naš cilj?PROFESOR: Napad na centar moći, kako ne razumiješ.SVETI: Pa sad, da je kod nas neka moć… Za moć smo,kako netko reče, trebali otputovati u inozemstvo.PROFESOR: To je simbol.SVETI: A da dignemo neki spomenik u zrak u blizini? I toje simbol.PROFESOR (poludi): Spomenici, spomenici! Nemoj opet ospomenicima! Dosta spomenika! Spomenike si diži sam!SVETI: Neću si ih ja dizat sam, drugi će mi ih dizati.PROFESOR: Molim?!SVETI: Ma ništa.

Šute. Malo se dure, a i strah ih je.

PROFESOR (koleba se): A na koji spomenik u blizini simislio?SVETI: Pa… U blizini je onaj ružni patuljak što kolje velikogpunoglavca.PROFESOR: Koji?SVETI: Onaj pokraj Kamenitih vrata. Tobože Sveti Juraj, aliispao im neki kepec, na malom konjiću, koji kolje nekakvumutiranu žabu. PROFESOR: Čega je to simbol?SVETI (sliježe ramenima): Ružnoće?PROFESOR: Što, sad si postao i likovni kritičar?! (Trga ma -ramu slica.) Idiote! S tobom ja da mijenjam svijet?!SVETI: Znate što? Vi ste puni govana.PROFESOR: Budalo!SVETI: Glupane!

Sveti se uvrijedi, okrene i počne odlaziti.

SVETI: Ne želim više imati posla s tobom!PROFESOR: I nemoj, bolje ti je!SVETI: Kretenčino!PROFESOR (dere se za njim): Samo ti bježi, pičko!SVETI: Crkni, majmune!

Ode. Profesor ostaje sam.

PROFESOR: Neka. Kao da mi on uopće treba. Postavit ćuovaj eksploziv sam. Njega ću slušati. Kreten. Njegovi cilje-vi. Postavit ću ovaj eksploziv, samo iz ljubavi prema piro-tehnici. (Oduševljeno.) Ima nešto u eksplozijama što čo -vje ka veseli. Strašni prasak u djeliću sekunde, koji se pro-tegne u onaj dugi duboki buuum!, pa onda ona potmulajeka, dok se zvuk valja zrakom i odbija, dok sve vibrira. To


IMPRESSUMKAZALIŠTEČasopis za kazališnu umjetnostBroj 63/64 2015.Godina izlaženja - XVIII

UREDNIŠTVOŽeljka Turčinović (glavna urednica)Iva GruićMario KovačVišnja RogošićBernard Bunić (likovni urednik)

NAKLADNIKHrvatski centar ITIBasaričekova 24Tel. 4920 - 667Fax. 4920 - [email protected]

ZA NAKLADNIKAŽeljka Turčinović

LEKTURANika Štriga

TAJNICA UREDNIŠTVADubravka Čukman

GRAF. PRIPREMA i PRIJELOMAXIS-DESIGN d.o.o., Zagreb

TISAKITG d.o.o., Zagreb

OBJAVLJENO UZ POTPORUMinistarstva kulture RHGradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, Zagreb

Ovaj broj zaključen je 31. prosinca 2015.

NASLOVNICAscena iz predstave Dnevnik jednog luđaka, Moving Music Theatre Bitola / Foto: MIhail Gadžovski

001-003, sadrzaj.qxp:kazaliste 31 32 sadrzaj - hc iti · (lacan) te feminističkim teorijama...

Documents