Židovi u rijeci
DESCRIPTION
Katalog o povijesti Židova u RijeciIzdavač: Židovska općina RijekaTRANSCRIPT
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
1
In 1928 the alliance of orthodox Israelis bought the
land in Via Galvani street (nowadays Ivan Filipović
street). They had the incentive to build an „orthodox”
synagogue with the aim of bringing together the
young for educational discussions, prayer and
reflections.
„The small orthodox school synagogue” was built
according to plans by the architect G. Angyal and P.
Fabbr, without any decorations or symbols on the
facade, which is asymmetric and covered by stone
and red brick. This gives it a noticeably colourful
appearance still today.
The synagogue in Rijeka, a valuable monument of
Jewish culture and tradition, is one of three
synagogues in the Republic of Croatia which
„survived” the Second World War, it has been saved
from total or part destruction and preserved from
being re-adapted.
The synagogue today is primarily a valuable
monument and it is the center of the Jewish
community in Rijeka.
Savez ortodoksnih Izraelićana je 1928. godine kupio
zemljište u tadašnjoj ulici Via Galvani, današnja Ulica
Ivana Filipovića, te pokrenuo inicijativu za izgradnju
„ortodoksne” sinagoge kako bi se mladi okupili i
sudjelovali u učenim razgovorima, molitvi i razmjeni
mišljenja.
„Mala ortodoksna schull sinagoga” sagrađena je
prema nacrtima projektanata G. Angyala i P. Fabbra,
bez ukrasa i simbola na pročelju, asimetričnog
pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle koji joj i
danas daje uočljivo koloristički izgled.
Sinagoga u Rijeci, vrijedan spomenik kulture i
tradicije Židova ovog kraja, jedna je od ukupno tri
sinagoge u Republici Hrvatskoj koje su „preživjele”
razdoblje Drugog svjetskog rata i ostale sačuvane od
potpunog ili djelomičnog uništenja (ili prenamjene).
Sinagoga danas ima prvenstveno spomeničko
značenje i sjedište je Židovske općine u Rijeci.
Riječka sinagogaThe Synagogue in Rijeka
1
In 1928 the alliance of orthodox Israelis bought the
land in Via Galvani street (nowadays Ivan Filipović
street). They had the incentive to build an „orthodox”
synagogue with the aim of bringing together the
young for educational discussions, prayer and
reflections.
„The small orthodox school synagogue” was built
according to plans by the architect G. Angyal and P.
Fabbr, without any decorations or symbols on the
facade, which is asymmetric and covered by stone
and red brick. This gives it a noticeably colourful
appearance still today.
The synagogue in Rijeka, a valuable monument of
Jewish culture and tradition, is one of three
synagogues in the Republic of Croatia which
„survived” the Second World War, it has been saved
from total or part destruction and preserved from
being re-adapted.
The synagogue today is primarily a valuable
monument and it is the center of the Jewish
community in Rijeka.
Savez ortodoksnih Izraelićana je 1928. godine kupio
zemljište u tadašnjoj ulici Via Galvani, današnja Ulica
Ivana Filipovića, te pokrenuo inicijativu za izgradnju
„ortodoksne” sinagoge kako bi se mladi okupili i
sudjelovali u učenim razgovorima, molitvi i razmjeni
mišljenja.
„Mala ortodoksna schull sinagoga” sagrađena je
prema nacrtima projektanata G. Angyala i P. Fabbra,
bez ukrasa i simbola na pročelju, asimetričnog
pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle koji joj i
danas daje uočljivo koloristički izgled.
Sinagoga u Rijeci, vrijedan spomenik kulture i
tradicije Židova ovog kraja, jedna je od ukupno tri
sinagoge u Republici Hrvatskoj koje su „preživjele”
razdoblje Drugog svjetskog rata i ostale sačuvane od
potpunog ili djelomičnog uništenja (ili prenamjene).
Sinagoga danas ima prvenstveno spomeničko
značenje i sjedište je Židovske općine u Rijeci.
Riječka sinagogaThe Synagogue in Rijeka
2
Izvedbena varijanta zapravo je treće rješenje inženjera
Angyala i Fabbra, koja je usprkos manjim izmjenama
zadržala idejni duh projekta. Unutrašnjost hrama
podijeljena je na predprostor i dio namijenjen
obredima. Ritam triju prozora bočne fasade ponavlja
se i unutrašnjosti u trima proporcionalnim
jedinicama prostora. Dva sačinjavaju obredni prostor
zajedno s balkonom iznad trećeg, odvojenog ulaznog
dijela. Taj je balkon – „esrat naschim” namijenjen
ženama koje su morale biti odvojene od muškaraca,
pa ih je na balkonu skrivala rešetkasta ograda. Za
vrijeme obreda vjernici su okrenuti prema „aaron-ha-
kodeshu”, mjestu na kojem se čuva Tora – Sveta
knjiga. U istom smjeru, prema istoku, okrenut je i
rabin sa svoja dva pomoćnika, kantorom i hazanom.
Njihovo je mjesto na istaknutom povišenju – „bima”.
Jedini ukras unutrašnjosti je oslikani vijenac ispod
samoga krovišta i stilizirani vegetativni reljef ispod
razine prozora.
Unutrašnjost sinagoge obnovljena je tijekom 2006.,
odnosno u cijelosti je dovršena 2008. godine prema
projektu riječkog arhitekta Vladi Bralića.
The final construction is in fact the third option of the
architects Angyal and Fabbr, which in spite of small
changes kept its ideal spirit of the project. The inside
of the temple is divided into the entrance area and
the area for ceremonies. The rhythm of three
windows in the side wall is repeated in the interior in
three proportional area units. Two of these areas
make up the ceremonial area together with the
balcony over the third unit, of the separate entrance
area. This balcony „esrat naschim” is dedicated to the
women as they had to be separated from the men, so
they were hidden behind a grid partition. During the
ceremony the believers are facing „aaron-k-
kodeshu”, the place where the Tora (Holy Book) is
kept. The Rabbi and his two assistants, Kantor and
Hazan, face the same direction, towards the east.
They are on a prominent, raised platform – „bima”.
The only interior decoration is an illustrated wreath
directly under the roof and a stylised vegetative relief
under the level of the window.
The interior of the synagogue was restored during 2006
according to the project of the architect Vladi Bralić.
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
2
Izvedbena varijanta zapravo je treće rješenje inženjera
Angyala i Fabbra, koja je usprkos manjim izmjenama
zadržala idejni duh projekta. Unutrašnjost hrama
podijeljena je na predprostor i dio namijenjen
obredima. Ritam triju prozora bočne fasade ponavlja
se i unutrašnjosti u trima proporcionalnim
jedinicama prostora. Dva sačinjavaju obredni prostor
zajedno s balkonom iznad trećeg, odvojenog ulaznog
dijela. Taj je balkon – „esrat naschim” namijenjen
ženama koje su morale biti odvojene od muškaraca,
pa ih je na balkonu skrivala rešetkasta ograda. Za
vrijeme obreda vjernici su okrenuti prema „aaron-ha-
kodeshu”, mjestu na kojem se čuva Tora – Sveta
knjiga. U istom smjeru, prema istoku, okrenut je i
rabin sa svoja dva pomoćnika, kantorom i hazanom.
Njihovo je mjesto na istaknutom povišenju – „bima”.
Jedini ukras unutrašnjosti je oslikani vijenac ispod
samoga krovišta i stilizirani vegetativni reljef ispod
razine prozora.
Unutrašnjost sinagoge obnovljena je tijekom 2006.,
odnosno u cijelosti je dovršena 2008. godine prema
projektu riječkog arhitekta Vladi Bralića.
The final construction is in fact the third option of the
architects Angyal and Fabbr, which in spite of small
changes kept its ideal spirit of the project. The inside
of the temple is divided into the entrance area and
the area for ceremonies. The rhythm of three
windows in the side wall is repeated in the interior in
three proportional area units. Two of these areas
make up the ceremonial area together with the
balcony over the third unit, of the separate entrance
area. This balcony „esrat naschim” is dedicated to the
women as they had to be separated from the men, so
they were hidden behind a grid partition. During the
ceremony the believers are facing „aaron-k-
kodeshu”, the place where the Tora (Holy Book) is
kept. The Rabbi and his two assistants, Kantor and
Hazan, face the same direction, towards the east.
They are on a prominent, raised platform – „bima”.
The only interior decoration is an illustrated wreath
directly under the roof and a stylised vegetative relief
under the level of the window.
The interior of the synagogue was restored during 2006
according to the project of the architect Vladi Bralić.
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
4 5
Povijest Židova na riječkom području The History of Jews in Rijeka
15. stoljeće
Najstariji poznati pisani podatci o Židovima potječu
iz 15. stoljeća, kada u Rijeku pristižu Židovi s
talijanskih obala Jadrana, posebno iz grada Pesare i
pokrajine Marche.
Prema nekim izvorima prvo pisano svjedočanstvo o
Židovima u Rijeci datira iz 1436. godine Terra
Fluminis. Slijede spisi riječkog autora Antonia de
Renna iz 1436. do 1461. godine, spisi koji uključuju
potvrde o zaduživanju, ugovor o unajmljivanju radne
snage i sl.
Židovi su za vrijeme povremenih boravaka u Rijeci
stanovali u prostoru grada zvanom Zuecha ili
Zudecca, što bi odgovaralo poznatom venecijskom
izrazu Giudecca. Zudecca se nalazila u Starom gradu,
jugoistočno od Katedrale sv. Vida. Njezin se nastanak
može objasniti i praktičnim razlozima: lokalne su
riječke vlasti, radi trgovačkog probitka, dolazile tada
u doticaj s trgovcima židovske vjeroispovijesti i
nastojale su im osigurati odvojen smještaj, gradeći i
iznajmljujući im posebne zgrade gdje mogu prebivati.
th15 century
The oldest known written data about Jews dates back thto the 15 century, when the Jews arrived in Rijeka
from the Italian Adriatic coast, especially from the
town Pesara and the region Marche.
According to some sources the first documents giving
evidence about Jews in Rijeka date from the year
1436, Terra Fluminis. From 1436 to 1461 Antonio
Bahin an author from Rijeka gave evidence to this
through documents which include proof of debts,
contracts for hiring labour and other things.
During their stay in Rijeka, Jews lived in the part of
town known as Zuccha or Zudecca which is
equivalent to the Venetian expression Giudecca.
Zudecca was located in the Old town south-east of St.
Vid cathedral. Its existence can be explained through
practical reasons. The local authorities in Rijeka, due
to the growth of trade, came into contact with Jewish
merchants and tried to ensure separate
accommodation for them by building and renting
buildings set apart for them. Thus merchants from all
Tako su u Rijeku mogli dolaziti trgovci sa svih strana,
prvenstveno s talijanske jadranske obale i Dalmacije, i
mogli nesmetano obavljati vlastite obredne propise.
Možemo pretpostaviti kako su židovske nastambe
vremenom zapuštene budući da tijekom 16. i 17.
stoljeća više nemamo nikakvih vijesti o poslovnim
dolascima Židova u Rijeku, niti se pojavljuju prilikom
sklapanja bilo kakvih ugovora. To, međutim, još ne
znači da Židovi ipak nisu povremeno dolazili i
zadržavali se neko vrijeme u gradu.
Statut grada Rijeke iz 1530. godine nema posebnih
odredaba o Židovima, ali u Sveučilišnoj knjižnici u
Rijeci čuva se knjiga rabina Isaka Adarbija „Dibre
Shalom” (Riječi mira) o propovijedima na hebrejskom
jeziku tiskanim 1531. godine.
areas, mainly from the Italian Adriatic coast and
Dalmatia, could come and they were given the
possibility to practice their own religious ceremony
and ritual.
We can presume that Jewish dwellings were th th neglected over time, as during the 16 and 17
century there is no information about the arrival of
Jewish merchants to Rijeka, nor were they mentioned
in any contracts made at that time. However this does
not mean that Jews did not arrive and stay in the
town from time to time.
The Statue of Rijeka from 1530 does not have any
special regulations about Jews, but in the university
library in Rijeka there is a book called Dibre schalom
(Words of Peace) written by Rabbi Isac Adarbi,
containing sermons in Hebrew, and printed in 1531.
4 5
Povijest Židova na riječkom području The History of Jews in Rijeka
15. stoljeće
Najstariji poznati pisani podatci o Židovima potječu
iz 15. stoljeća, kada u Rijeku pristižu Židovi s
talijanskih obala Jadrana, posebno iz grada Pesare i
pokrajine Marche.
Prema nekim izvorima prvo pisano svjedočanstvo o
Židovima u Rijeci datira iz 1436. godine Terra
Fluminis. Slijede spisi riječkog autora Antonia de
Renna iz 1436. do 1461. godine, spisi koji uključuju
potvrde o zaduživanju, ugovor o unajmljivanju radne
snage i sl.
Židovi su za vrijeme povremenih boravaka u Rijeci
stanovali u prostoru grada zvanom Zuecha ili
Zudecca, što bi odgovaralo poznatom venecijskom
izrazu Giudecca. Zudecca se nalazila u Starom gradu,
jugoistočno od Katedrale sv. Vida. Njezin se nastanak
može objasniti i praktičnim razlozima: lokalne su
riječke vlasti, radi trgovačkog probitka, dolazile tada
u doticaj s trgovcima židovske vjeroispovijesti i
nastojale su im osigurati odvojen smještaj, gradeći i
iznajmljujući im posebne zgrade gdje mogu prebivati.
th15 century
The oldest known written data about Jews dates back thto the 15 century, when the Jews arrived in Rijeka
from the Italian Adriatic coast, especially from the
town Pesara and the region Marche.
According to some sources the first documents giving
evidence about Jews in Rijeka date from the year
1436, Terra Fluminis. From 1436 to 1461 Antonio
Bahin an author from Rijeka gave evidence to this
through documents which include proof of debts,
contracts for hiring labour and other things.
During their stay in Rijeka, Jews lived in the part of
town known as Zuccha or Zudecca which is
equivalent to the Venetian expression Giudecca.
Zudecca was located in the Old town south-east of St.
Vid cathedral. Its existence can be explained through
practical reasons. The local authorities in Rijeka, due
to the growth of trade, came into contact with Jewish
merchants and tried to ensure separate
accommodation for them by building and renting
buildings set apart for them. Thus merchants from all
Tako su u Rijeku mogli dolaziti trgovci sa svih strana,
prvenstveno s talijanske jadranske obale i Dalmacije, i
mogli nesmetano obavljati vlastite obredne propise.
Možemo pretpostaviti kako su židovske nastambe
vremenom zapuštene budući da tijekom 16. i 17.
stoljeća više nemamo nikakvih vijesti o poslovnim
dolascima Židova u Rijeku, niti se pojavljuju prilikom
sklapanja bilo kakvih ugovora. To, međutim, još ne
znači da Židovi ipak nisu povremeno dolazili i
zadržavali se neko vrijeme u gradu.
Statut grada Rijeke iz 1530. godine nema posebnih
odredaba o Židovima, ali u Sveučilišnoj knjižnici u
Rijeci čuva se knjiga rabina Isaka Adarbija „Dibre
Shalom” (Riječi mira) o propovijedima na hebrejskom
jeziku tiskanim 1531. godine.
areas, mainly from the Italian Adriatic coast and
Dalmatia, could come and they were given the
possibility to practice their own religious ceremony
and ritual.
We can presume that Jewish dwellings were th th neglected over time, as during the 16 and 17
century there is no information about the arrival of
Jewish merchants to Rijeka, nor were they mentioned
in any contracts made at that time. However this does
not mean that Jews did not arrive and stay in the
town from time to time.
The Statue of Rijeka from 1530 does not have any
special regulations about Jews, but in the university
library in Rijeka there is a book called Dibre schalom
(Words of Peace) written by Rabbi Isac Adarbi,
containing sermons in Hebrew, and printed in 1531.
18. stoljeće
Izvjesno je da samostalna Židovska općina u Rijeci
nije postojala do početka osamdesetih godina 18.
stoljeća kada su i stvoreni svi potrebni preduvjeti za
osnivanje jedne takve konfesionalne i etničke
zajednice, izdvojene iz općevažećih pravnih i
društvenih normi.
Tada je, naime, ustanovljena stalna trgovačka
kolonija, odnosno, nacionalno-vjerska zajednica.
Krajem sedamdesetih godina 18. stoljeća u Rijeci se
trajno nastanjuje nekoliko židovskih obitelji koje su
mahom doselile iz Splita. Jedan od osnovnih razloga
njihova preseljenja svakako je iznimno težak položaj
ondašnjih Židova na području Dalmacije koja je tada
bila pod vlašću Mletačke Republike.
Krajem rujna 1779. godine Isak Mihael Penso zajedno
s braćom Josipom i Leonom Venturom (Ebrei
Spalatini), u svojstvu zastupnika svoje male
zajednice, upućuju gradskim oblastima službeni
zahtjev u kojem traže dozvolu za podizanje groblja
nedaleko od gradskih zidina i osnivanje vlastite
sinagoge – scole.
th 18 century
It is certain that an independent Jewish community in
Rijeka did not exist until the beginning of 1780s,
when all the pre-conditions for the formation of such
a confessional and ethnic community were created,
which was separate from all legal and social norms.
At that time a permanent trade colony was
established, that is, a national religious community.
By the end of 1770s, several Jewish families, mainly
from Split, had settled permanently in Rijeka. One of
the main reasons they had moved was certainly the
exceptionally difficult position of Jews in Dalmatia,
which was under Venetian rule at the time.
By the end of September 1779, Isaac Mihael Penso
together with the brothers Joseph and Leon Ventura
(Jews from Split) as representatives of their small
community made an official request for permission to
build a graveyard near the city walls and to establish
their own synagogue – school.
If the requests were granted, then many families from
Split and other Italian towns would move to Rijeka.
7
18. stoljeće
Izvjesno je da samostalna Židovska općina u Rijeci
nije postojala do početka osamdesetih godina 18.
stoljeća kada su i stvoreni svi potrebni preduvjeti za
osnivanje jedne takve konfesionalne i etničke
zajednice, izdvojene iz općevažećih pravnih i
društvenih normi.
Tada je, naime, ustanovljena stalna trgovačka
kolonija, odnosno, nacionalno-vjerska zajednica.
Krajem sedamdesetih godina 18. stoljeća u Rijeci se
trajno nastanjuje nekoliko židovskih obitelji koje su
mahom doselile iz Splita. Jedan od osnovnih razloga
njihova preseljenja svakako je iznimno težak položaj
ondašnjih Židova na području Dalmacije koja je tada
bila pod vlašću Mletačke Republike.
Krajem rujna 1779. godine Isak Mihael Penso zajedno
s braćom Josipom i Leonom Venturom (Ebrei
Spalatini), u svojstvu zastupnika svoje male
zajednice, upućuju gradskim oblastima službeni
zahtjev u kojem traže dozvolu za podizanje groblja
nedaleko od gradskih zidina i osnivanje vlastite
sinagoge – scole.
th 18 century
It is certain that an independent Jewish community in
Rijeka did not exist until the beginning of 1780s,
when all the pre-conditions for the formation of such
a confessional and ethnic community were created,
which was separate from all legal and social norms.
At that time a permanent trade colony was
established, that is, a national religious community.
By the end of 1770s, several Jewish families, mainly
from Split, had settled permanently in Rijeka. One of
the main reasons they had moved was certainly the
exceptionally difficult position of Jews in Dalmatia,
which was under Venetian rule at the time.
By the end of September 1779, Isaac Mihael Penso
together with the brothers Joseph and Leon Ventura
(Jews from Split) as representatives of their small
community made an official request for permission to
build a graveyard near the city walls and to establish
their own synagogue – school.
If the requests were granted, then many families from
Split and other Italian towns would move to Rijeka.
7
Ako bi se udovoljilo spomenutim zahtjevima, tvrde
oni, u Rijeku bi zasigurno doselile još mnoge
židovske obitelji iz Splita i nekih talijanskih gradova.
Čini se da su gradske vlasti ovu obvezu zaštite
židovske zajednice od početka shvatile ozbiljno te su
poduzimale rigorozne mjere protiv svakoga
izgrednika koji bi na bilo koji način ometao odvijanje
njihovih vjerskih obreda.
Gubernij je 27. rujna 1779. godine Dekretom dopustio
Židovima da ustanove vlastitu bogomolju, „kehile”,
pa je odlučeno da se ona otvori u privatnoj kući
obitelji Penso. Obitelj Ventura tomu se protivila.
Stoga je odlučeno da sinagoga ne bude više smještena
u privatnoj kući, već u namjenskoj zgradi koju treba
uzeti u godišnji najam. Zajedničke troškove za to
ravnopravno su dijelili braća Ventura, Isak Mihael
Pensa i Isak Levi.
Postoji podatak da su 1783. godine u Rijeci živjele
četiri židovske obitelji (Ventura, Pensa, Levi i Piazza),
sve podrijetlom iz Splita i bavile su se trgovinom,
prodajom duhana, kože, tkanina te žitarica, rakije,
meda i drugih poljoprivrednih proizvoda.
It seems that the town authorities took their
obligation to protect the Jewish community seriously
from the very beginning, taking rigorous measures
against anyone who hindered their religious
ceremonies in any way.
thOn the 27 of September 1779 the Governor by decree
permitted the Jews to form their own place of prayer
– „kehile” and it was decided to open it temporarily
in the private house of family Penso. The family
Ventura was against it. Therefore the decision was
made to open the synagogue in a specified rented
building and not in a private house. The brothers
Ventura, Isac, Mihael and Pensa and Isac Levi, shared
equally the rental expenses.
There is evidence that in 1783 there were 4 Jewish
families from Split living in Rijeka (Ventura, Pensa,
Levi and Piazzo). They were trading and selling
tobacco, leather, fabric, grain, brandy, honey and
other agricultural products.
Isak Levi was the first head and administrator of the
Jewish community, son of Kaliman, a trader living in
Trieste.
8
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Ako bi se udovoljilo spomenutim zahtjevima, tvrde
oni, u Rijeku bi zasigurno doselile još mnoge
židovske obitelji iz Splita i nekih talijanskih gradova.
Čini se da su gradske vlasti ovu obvezu zaštite
židovske zajednice od početka shvatile ozbiljno te su
poduzimale rigorozne mjere protiv svakoga
izgrednika koji bi na bilo koji način ometao odvijanje
njihovih vjerskih obreda.
Gubernij je 27. rujna 1779. godine Dekretom dopustio
Židovima da ustanove vlastitu bogomolju, „kehile”,
pa je odlučeno da se ona otvori u privatnoj kući
obitelji Penso. Obitelj Ventura tomu se protivila.
Stoga je odlučeno da sinagoga ne bude više smještena
u privatnoj kući, već u namjenskoj zgradi koju treba
uzeti u godišnji najam. Zajedničke troškove za to
ravnopravno su dijelili braća Ventura, Isak Mihael
Pensa i Isak Levi.
Postoji podatak da su 1783. godine u Rijeci živjele
četiri židovske obitelji (Ventura, Pensa, Levi i Piazza),
sve podrijetlom iz Splita i bavile su se trgovinom,
prodajom duhana, kože, tkanina te žitarica, rakije,
meda i drugih poljoprivrednih proizvoda.
It seems that the town authorities took their
obligation to protect the Jewish community seriously
from the very beginning, taking rigorous measures
against anyone who hindered their religious
ceremonies in any way.
thOn the 27 of September 1779 the Governor by decree
permitted the Jews to form their own place of prayer
– „kehile” and it was decided to open it temporarily
in the private house of family Penso. The family
Ventura was against it. Therefore the decision was
made to open the synagogue in a specified rented
building and not in a private house. The brothers
Ventura, Isac, Mihael and Pensa and Isac Levi, shared
equally the rental expenses.
There is evidence that in 1783 there were 4 Jewish
families from Split living in Rijeka (Ventura, Pensa,
Levi and Piazzo). They were trading and selling
tobacco, leather, fabric, grain, brandy, honey and
other agricultural products.
Isak Levi was the first head and administrator of the
Jewish community, son of Kaliman, a trader living in
Trieste.
8
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Za prvog poglavara i upravitelja riječke Židovske
zajednice bio je izabran Isak Levi, sin Kalimanov,
trgovac nastanjen u Trstu. Trgovačka važnost Rijeke
postojala je sve veća što je pridonijelo doseljavanju
novih obitelji.
…
Jozefinsko zakonodavstvo nastojalo je emancipirati
židovsko stanovništvo i uklopiti ga u građansko
društvo.
Protocollum, kao opći pravilnik u cilju stvaranja
samostalne Židovske zajednice koji je riječkim
Židovima omogućio ostvarivanje njihovih temeljnih
građanskih prava zajamčenih tadašnjim austrijskim
državnim zakonima, stupio je na snagu 26.
studenoga 1781. godine, a bio je pisan po uzoru na
tršćanski Regulamentum Judaeorum iz 1771. godine
koji su dobili tadašnji Židovi „pod zaštitom zasebne
milosti i blagosti” carice Marije Terezije.
Postojanje organizirane Židovske općine tijekom 19.
stoljeća u Rijeci s posebnim hramom i grobljem za
pogreb pokojnika po vlastitim ritualnim propisima
otvaralo je mogućnost razvijanja drugih institucija
The trading importance in Rijeka was growing which
resulted in the settling of new families.
...
Joseph's legislation aimed to integrate the Jewish
people into the local town community.
thOn 26 of November 1781 the protocol was enforced
as a general regulation with the aim to create an
independent Jewish community, which had assured
fundamental civil rights for the Jews in Rijeka,
guarded by the Austrian state acts of the time. This
was written according to Regulamentum Judaeorum
of Trieste from 1771, which the Jews in Trieste had
been given under the protection of the mercy and
blessing of Empress Marie Theresa.
The existence of the organised Jewish community in thRijeka during the 19 century with a special temple
and graveyard for burial of the dead, according to
their own ritual regulations, opened up the
possibility to develop other institutions according to
traditions of Judaism – traditional, philanthropic,
humanitarian organisations, voluntary, religious and
cultural associations.
10
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
prema tradicijama judaizma – tradicionalnih
filantropskih humanitarnih organizacija,
dobrotvornih, vjerskih i kulturno-prosvjetnih
udruženja. Tako 1885. godine M. Adolfo Gerloszi,
rabin riječke Židovske zajednice, zajedno s Antoniom
Matersdorferom i Giuseppeom Treuschem, osniva
karitativnu udrugu „Chevra Kadischa” – Sveto
društvo, Sveto bratstvo.
To je najstarije riječko dobrotvorno društvo koje je
brinulo o pogrebima i uzdržavanju općinskog
groblja, društvo koje je svojim članovima pružalo
pomoć i usluge u svakodnevnom društvenom i
vjerskom životu te materijalnim potrebama. Svi su,
uglavnom, bili članovi zajednice i zato se plaćao
redoviti doprinos prema imovinskim mogućnostima.
Prikupljeni je novac bio korišten za materijalnu
pomoć siromašnima i oboljelima, za vjersku
izobrazbu i općenito unapređenje vjerske službe, kao
i za pogreb siromašnih po vjerskim propisima.
In 1885 M. Adolfo Gerloszi, Rabbi of Rijeka's Jewish
community, together with Antonio Matersdorfer, and
Giuseppe Treusch founded a charity organisation
„Chevra Kadischa” (Hebrew holy society, holy
brotherhood).
This is the oldest charity association in Rijeka which
took care of burials and upkeep of council
graveyards, „a society which rendered help and
service to its members in everyday social and
religious life and material needs”. The members were
all also part of the society and therefore paid a
regular contribution according to their financial
standing. The collected funds were used to help those
in need and the ill, for religious education and for
general improvement of religious service as well as
for burial of the poor in accordance with religious
regulations.
11
Za prvog poglavara i upravitelja riječke Židovske
zajednice bio je izabran Isak Levi, sin Kalimanov,
trgovac nastanjen u Trstu. Trgovačka važnost Rijeke
postojala je sve veća što je pridonijelo doseljavanju
novih obitelji.
…
Jozefinsko zakonodavstvo nastojalo je emancipirati
židovsko stanovništvo i uklopiti ga u građansko
društvo.
Protocollum, kao opći pravilnik u cilju stvaranja
samostalne Židovske zajednice koji je riječkim
Židovima omogućio ostvarivanje njihovih temeljnih
građanskih prava zajamčenih tadašnjim austrijskim
državnim zakonima, stupio je na snagu 26.
studenoga 1781. godine, a bio je pisan po uzoru na
tršćanski Regulamentum Judaeorum iz 1771. godine
koji su dobili tadašnji Židovi „pod zaštitom zasebne
milosti i blagosti” carice Marije Terezije.
Postojanje organizirane Židovske općine tijekom 19.
stoljeća u Rijeci s posebnim hramom i grobljem za
pogreb pokojnika po vlastitim ritualnim propisima
otvaralo je mogućnost razvijanja drugih institucija
The trading importance in Rijeka was growing which
resulted in the settling of new families.
...
Joseph's legislation aimed to integrate the Jewish
people into the local town community.
thOn 26 of November 1781 the protocol was enforced
as a general regulation with the aim to create an
independent Jewish community, which had assured
fundamental civil rights for the Jews in Rijeka,
guarded by the Austrian state acts of the time. This
was written according to Regulamentum Judaeorum
of Trieste from 1771, which the Jews in Trieste had
been given under the protection of the mercy and
blessing of Empress Marie Theresa.
The existence of the organised Jewish community in thRijeka during the 19 century with a special temple
and graveyard for burial of the dead, according to
their own ritual regulations, opened up the
possibility to develop other institutions according to
traditions of Judaism – traditional, philanthropic,
humanitarian organisations, voluntary, religious and
cultural associations.
10
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
prema tradicijama judaizma – tradicionalnih
filantropskih humanitarnih organizacija,
dobrotvornih, vjerskih i kulturno-prosvjetnih
udruženja. Tako 1885. godine M. Adolfo Gerloszi,
rabin riječke Židovske zajednice, zajedno s Antoniom
Matersdorferom i Giuseppeom Treuschem, osniva
karitativnu udrugu „Chevra Kadischa” – Sveto
društvo, Sveto bratstvo.
To je najstarije riječko dobrotvorno društvo koje je
brinulo o pogrebima i uzdržavanju općinskog
groblja, društvo koje je svojim članovima pružalo
pomoć i usluge u svakodnevnom društvenom i
vjerskom životu te materijalnim potrebama. Svi su,
uglavnom, bili članovi zajednice i zato se plaćao
redoviti doprinos prema imovinskim mogućnostima.
Prikupljeni je novac bio korišten za materijalnu
pomoć siromašnima i oboljelima, za vjersku
izobrazbu i općenito unapređenje vjerske službe, kao
i za pogreb siromašnih po vjerskim propisima.
In 1885 M. Adolfo Gerloszi, Rabbi of Rijeka's Jewish
community, together with Antonio Matersdorfer, and
Giuseppe Treusch founded a charity organisation
„Chevra Kadischa” (Hebrew holy society, holy
brotherhood).
This is the oldest charity association in Rijeka which
took care of burials and upkeep of council
graveyards, „a society which rendered help and
service to its members in everyday social and
religious life and material needs”. The members were
all also part of the society and therefore paid a
regular contribution according to their financial
standing. The collected funds were used to help those
in need and the ill, for religious education and for
general improvement of religious service as well as
for burial of the poor in accordance with religious
regulations.
11
19. stoljeće
Početkom 19. stoljeća Židovima su bila priznata sva
građanska prava i slobode, kao i ravnopravnost sa
svim ostalim konfesijama. Nakon kratkotrajne
francuske civilne vladavine uspostavljene u Rijeci i
ponovne uspostave austrijske uprave i njezina
carskog centralizma, ponovno je uvedena strogo
konzervativna regulativa koja je ograničavala
građanska prava Židovima.
Još 1837. na temelju darovnog ugovora između
Mozesa Saula Levija iz Trsta i Židovske općine
Rijeka, Rijeka dobiva prvu sinagogu smještenu u
jednoj trokatnoj kući na Trgu sv. Tri kralja – Contrada
de Tre Rei – kasnije Via del Tempio.
Godine 1882. Zajednica bira novog rabina i učitelja
vjeronauka, M. Adolfa Gerlozija. Sabato Levi
Mandolfo punih 37 godina vodio je poslove u ulozi
predsjednika Zajednice. Nakon njegove smrti 1895.
godine Zajednica za novog predsjednika izabire
Arminia Neubergera de Hlinika.
Godine 1895. riječka Židovska zajednica je imala 250 -
260 članova s ukupno 1600 duša. U početku su se
th19 century
thBy the beginning of the 19 century the Jews were
given all civil rights and freedom and equality with
all other religions. During the short period of the
French civil government established in Rijeka,
trading companies were founded. After the re-
installment of the Austrian authority and its Imperial
regime, strict conservative regulations were again
imposed which restricted Jewish civil rights.
Already in 1837 on the basis of a donation contract
between Moses Saul Levi from Trieste and the Jewish
Organization of Rijeka, Rijeka gets its first synagog,
located in a three storey house in the Street of the
Three Kings later called Via del Tempio.
In the year 1882 the society chose a new Rabbi and
religious teacher, M. Adolfo Gerlozi. For 37 years
Sabato Levi Mandolfo was the president of the
society. After his death in 1895 the society chose a
new president, Armini Neuberger de Hlinik.
In the year 1895 the Rijeka Jewish community had
250 – 260 members with a total of 1600 souls. At first
the ceremonies and services were held according to
13
19. stoljeće
Početkom 19. stoljeća Židovima su bila priznata sva
građanska prava i slobode, kao i ravnopravnost sa
svim ostalim konfesijama. Nakon kratkotrajne
francuske civilne vladavine uspostavljene u Rijeci i
ponovne uspostave austrijske uprave i njezina
carskog centralizma, ponovno je uvedena strogo
konzervativna regulativa koja je ograničavala
građanska prava Židovima.
Još 1837. na temelju darovnog ugovora između
Mozesa Saula Levija iz Trsta i Židovske općine
Rijeka, Rijeka dobiva prvu sinagogu smještenu u
jednoj trokatnoj kući na Trgu sv. Tri kralja – Contrada
de Tre Rei – kasnije Via del Tempio.
Godine 1882. Zajednica bira novog rabina i učitelja
vjeronauka, M. Adolfa Gerlozija. Sabato Levi
Mandolfo punih 37 godina vodio je poslove u ulozi
predsjednika Zajednice. Nakon njegove smrti 1895.
godine Zajednica za novog predsjednika izabire
Arminia Neubergera de Hlinika.
Godine 1895. riječka Židovska zajednica je imala 250 -
260 članova s ukupno 1600 duša. U početku su se
th19 century
thBy the beginning of the 19 century the Jews were
given all civil rights and freedom and equality with
all other religions. During the short period of the
French civil government established in Rijeka,
trading companies were founded. After the re-
installment of the Austrian authority and its Imperial
regime, strict conservative regulations were again
imposed which restricted Jewish civil rights.
Already in 1837 on the basis of a donation contract
between Moses Saul Levi from Trieste and the Jewish
Organization of Rijeka, Rijeka gets its first synagog,
located in a three storey house in the Street of the
Three Kings later called Via del Tempio.
In the year 1882 the society chose a new Rabbi and
religious teacher, M. Adolfo Gerlozi. For 37 years
Sabato Levi Mandolfo was the president of the
society. After his death in 1895 the society chose a
new president, Armini Neuberger de Hlinik.
In the year 1895 the Rijeka Jewish community had
250 – 260 members with a total of 1600 souls. At first
the ceremonies and services were held according to
13
obredi i služba održavali prema španjolskim
običajima (Sefardi), no u jednom trenutku, razvojem i
širenjem Zajednice, prešlo se na običaje Aškenazi
Židova koji su se održali do 1940. godine.
Daljnja naseljavanja Židova dio su općih migracija što
će zahvatiti hrvatske krajeve tijekom 19. stoljeća.
Među njima pojavljuje se znatan broj školovanih ljudi,
ponajviše liječnika, odvjetnika, novinara i publicista.
S druge pak strane, tu su i trgovački poduzetnici,
novčari, tvorničari i obrtnici koji pridonose razvoju
gospodarskih odnosa, unapređujući proizvodnju i
akumulaciju industrijskog kapitala.
Područje Sušaka
Sudeći po suvremenim statističkim izvještajima,
Židovi se na Sušak počinju trajno nastanjivati krajem
osamdesetih godina 19. stoljeća. Od tada njihov broj
polagano, ali pouzdano raste.
U teritorijalnom su pogledu pripadali karlovačkoj
vjeroispovjednoj općini, a kako nisu posjedovali
vlastitu bogomolju, služili su se riječkom sinagogom i
pokapali mrtve na tamošnjem židovskom groblju.
Spanish traditions sefardi , but as the Society grew
they conformed to the traditions of Ashkenazi Jews
which remained till 1940.
Further settlement of Jews is part of the general
migration which was taking part in Croatia regions thduring the 19 century. Among them were a
considerable number of educated people known as
free professions; mainly physicians, lawyers,
journalists and publishers. On the other hand there
were also businessmen, bankers, entrepreneurs and
tradesmen who improved industrial relations,
developing production and the accumulation of
industrial capital.
Sušak area
Judging by the modern, statistic reports, Jews began
to settle permanently on Sušak at the end of 1880s.
Since then their number has been growing slowly but
steadily.
They belonged to the Karlovac diocese territory, and as
they did not have their own place of worship, they used
the Rijeka synagogue and the Jewish burial grounds.
14
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Tijesna se povezanost riječkih i sušačkih Židova
ogledala i na drugim planovima. Uobičajeno je bilo
da trgovci nastanjeni u Rijeci otvaraju vlastite
podružnice na Sušaku ili obrnuto. Mnoge su
trgovačke tvrtke, poslovnice, skladišta, tvornice ili
radionice bile registrirane u riječkom i sušačkom
katastarskom sudu, ostvarujući dobit s obje strane
tadašnje državne granice.
Čini se kako je među prvima na Sušak doselila
mnogočlana obitelj Wortmann, podrijetlom iz
zapadnougarskog gradića Gradišća, koja je osnovala
tvornicu finih likera Braća Wortmann. Vlasnici i
osnivači poduzeća za uvoz prekomorske robe Pfau &
Co. bila su braća Pfau, podrijetlom iz Galicije.
Veletrgovine vinom posjedovali su Francesco Herzel
te braća Ružička. Od 1896. do 1900. na Sušaku je
postojala tvornica metala i četki Ivana Friedricha i
Otta Fursta.
There is a strong connection between the Rijeka and
Sušak Jews on all levels. It was common for
tradesmen who lived in Rijeka to open their branches
in Sušak and vice versa. Many trading companies,
warehouses, factories and workshops were registered
in the Rijeka and Sušak land registry, making a profit
on both sides of the border at that time.
It seems that one of the first families that settled in
Sušak was the large family Wortmann, originally
from the west Hungarian town Güsing. They
founded the factory of excellent liqueurs „Wortmann
Brothers”. The owners and founders of the import
companies for overseas goods Pfau and co, were the
brothers Pfau, originally from Galicia. Wholesale
wine trade was owned by Francesco Herzel and
brothers Ružička. From 1896 to 1900 in Sušak, there
was a factory for metal and brushes owned by Ivan
Friedrich and Otto Furst.
15
obredi i služba održavali prema španjolskim
običajima (Sefardi), no u jednom trenutku, razvojem i
širenjem Zajednice, prešlo se na običaje Aškenazi
Židova koji su se održali do 1940. godine.
Daljnja naseljavanja Židova dio su općih migracija što
će zahvatiti hrvatske krajeve tijekom 19. stoljeća.
Među njima pojavljuje se znatan broj školovanih ljudi,
ponajviše liječnika, odvjetnika, novinara i publicista.
S druge pak strane, tu su i trgovački poduzetnici,
novčari, tvorničari i obrtnici koji pridonose razvoju
gospodarskih odnosa, unapređujući proizvodnju i
akumulaciju industrijskog kapitala.
Područje Sušaka
Sudeći po suvremenim statističkim izvještajima,
Židovi se na Sušak počinju trajno nastanjivati krajem
osamdesetih godina 19. stoljeća. Od tada njihov broj
polagano, ali pouzdano raste.
U teritorijalnom su pogledu pripadali karlovačkoj
vjeroispovjednoj općini, a kako nisu posjedovali
vlastitu bogomolju, služili su se riječkom sinagogom i
pokapali mrtve na tamošnjem židovskom groblju.
Spanish traditions sefardi , but as the Society grew
they conformed to the traditions of Ashkenazi Jews
which remained till 1940.
Further settlement of Jews is part of the general
migration which was taking part in Croatia regions thduring the 19 century. Among them were a
considerable number of educated people known as
free professions; mainly physicians, lawyers,
journalists and publishers. On the other hand there
were also businessmen, bankers, entrepreneurs and
tradesmen who improved industrial relations,
developing production and the accumulation of
industrial capital.
Sušak area
Judging by the modern, statistic reports, Jews began
to settle permanently on Sušak at the end of 1880s.
Since then their number has been growing slowly but
steadily.
They belonged to the Karlovac diocese territory, and as
they did not have their own place of worship, they used
the Rijeka synagogue and the Jewish burial grounds.
14
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Tijesna se povezanost riječkih i sušačkih Židova
ogledala i na drugim planovima. Uobičajeno je bilo
da trgovci nastanjeni u Rijeci otvaraju vlastite
podružnice na Sušaku ili obrnuto. Mnoge su
trgovačke tvrtke, poslovnice, skladišta, tvornice ili
radionice bile registrirane u riječkom i sušačkom
katastarskom sudu, ostvarujući dobit s obje strane
tadašnje državne granice.
Čini se kako je među prvima na Sušak doselila
mnogočlana obitelj Wortmann, podrijetlom iz
zapadnougarskog gradića Gradišća, koja je osnovala
tvornicu finih likera Braća Wortmann. Vlasnici i
osnivači poduzeća za uvoz prekomorske robe Pfau &
Co. bila su braća Pfau, podrijetlom iz Galicije.
Veletrgovine vinom posjedovali su Francesco Herzel
te braća Ružička. Od 1896. do 1900. na Sušaku je
postojala tvornica metala i četki Ivana Friedricha i
Otta Fursta.
There is a strong connection between the Rijeka and
Sušak Jews on all levels. It was common for
tradesmen who lived in Rijeka to open their branches
in Sušak and vice versa. Many trading companies,
warehouses, factories and workshops were registered
in the Rijeka and Sušak land registry, making a profit
on both sides of the border at that time.
It seems that one of the first families that settled in
Sušak was the large family Wortmann, originally
from the west Hungarian town Güsing. They
founded the factory of excellent liqueurs „Wortmann
Brothers”. The owners and founders of the import
companies for overseas goods Pfau and co, were the
brothers Pfau, originally from Galicia. Wholesale
wine trade was owned by Francesco Herzel and
brothers Ružička. From 1896 to 1900 in Sušak, there
was a factory for metal and brushes owned by Ivan
Friedrich and Otto Furst.
15
20. stoljeće
Na Kraljevskoj velikoj gimnaziji i Trgovačkoj školi na
Sušaku uveden je i poseban predmet „za nauk
izraelske vjere” koji je od 1913. do 1918. kao eksterni
učitelj vodio tadašnji riječki rabin dr. Josip (Giuseppe)
Frank.
U svibnju 1921. otvara se veletrgovina žitom,
brašnom i prekomorskom robom Ignaca Pennera u
sušačkom Kortilu.
U studenom 1935. godine osnovana je samostalna
vjeroispovjedna općina pod koju su potpali gradovi
Sušak, Bakar i Senj. Prvim predsjednikom imenovan
je Velimir Švarc, dok je svećeničke funkcije obavljao
zamjenik rabina (kasnije i rabin), Otto Deutsch.
Prostorije sinagoge nalazile su se u Strossmayerovoj
ulici 6/I u kući Oktavijana Šepića.
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Rijeci evidentno
postoji velika i razvijena Židovska zajednica koja ima
približno dvije tisuće članova.
th20 century
The Royal Grammar and Business School in Sušak a
special subject was introduced for learning the Israeli
faith, which from 1913 to 1918 was lead by a part
time teacher, the Rabbi of Rijeka, Dr Joseph
(Giuseppe) Frank.
In May 1921, Ignac Penner opened a wholesale trade
for wheat, flour and overseas goods in the Sušak
Cortil.
In November 1935 an independent, religious council
was founded for Sušak, Bakar, and Senj. The first
president was Velimir Schvartz, while the functions
of the priest were carried out by the deputy rabbi,
(later rabbi) Otto Deutsch. The rooms of the
Synagogue were in Strossmayer Street 6/I in the
house of Oktavie Šepić.
th thAt the turn of the 19 to the 20 century Rijeka
already had quite a large Jewish community with
approximately 2000 members.
16
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
20. stoljeće
Na Kraljevskoj velikoj gimnaziji i Trgovačkoj školi na
Sušaku uveden je i poseban predmet „za nauk
izraelske vjere” koji je od 1913. do 1918. kao eksterni
učitelj vodio tadašnji riječki rabin dr. Josip (Giuseppe)
Frank.
U svibnju 1921. otvara se veletrgovina žitom,
brašnom i prekomorskom robom Ignaca Pennera u
sušačkom Kortilu.
U studenom 1935. godine osnovana je samostalna
vjeroispovjedna općina pod koju su potpali gradovi
Sušak, Bakar i Senj. Prvim predsjednikom imenovan
je Velimir Švarc, dok je svećeničke funkcije obavljao
zamjenik rabina (kasnije i rabin), Otto Deutsch.
Prostorije sinagoge nalazile su se u Strossmayerovoj
ulici 6/I u kući Oktavijana Šepića.
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Rijeci evidentno
postoji velika i razvijena Židovska zajednica koja ima
približno dvije tisuće članova.
th20 century
The Royal Grammar and Business School in Sušak a
special subject was introduced for learning the Israeli
faith, which from 1913 to 1918 was lead by a part
time teacher, the Rabbi of Rijeka, Dr Joseph
(Giuseppe) Frank.
In May 1921, Ignac Penner opened a wholesale trade
for wheat, flour and overseas goods in the Sušak
Cortil.
In November 1935 an independent, religious council
was founded for Sušak, Bakar, and Senj. The first
president was Velimir Schvartz, while the functions
of the priest were carried out by the deputy rabbi,
(later rabbi) Otto Deutsch. The rooms of the
Synagogue were in Strossmayer Street 6/I in the
house of Oktavie Šepić.
th thAt the turn of the 19 to the 20 century Rijeka
already had quite a large Jewish community with
approximately 2000 members.
16
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Upravo zbog toga stara sinagoga u Starom gradu
(Via del Tempio) postala je pretijesna i neprikladna za
korištenje, tako se 1903. godine gradi novi raskošniji i
prostraniji hram u Via del Pomerio.
Za podizanje sinagoge osnovan je poseban Odbor
Židovske vjerske zajednice, koji je 1890. godine
raspisao dobrovoljan doprinos za izgradnju. Akcija se
odužila – trajala je deset godina. Nakon što je riječka
općina izdala građevinsku dozvolu, započeli su
radovi za izgradnju sinagoge na Pomeriu. U
cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja
doprinosa za izgradnju te luksuzne građevine isticao
se odvjetnik dr. Enrico Sachs koji je zastupao pred
riječkom općinom Židovsku vjersku zajednicu i
vodio korespondenciju.
Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama
doznajemo kako je u „riječkoj Židovskoj zajednici
1901. godine bilo 2.500 duša, pa je za potrebe tolikog
broja vjernika nedvojbeno trebao doličan hram.”
Građevina je veoma brzo napredovala tako da je
Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku
općinu da je izgrađen novi hram i molila je dozvolu
za korištenje.
Therefore the old synagogue in the Old town (Via del
Tempio) had become too small and inadequate for
use, so in 1903 a new, larger and more luxurious
temple was built in Via del Pomerio.
For the building of the synagogue a special
committee of the Jewish society was established,
which in 1890 had taken up a voluntary contribution
for its building. The project was prolonged and lasted
for 10 years. After the council of Rijeka had issued a
building permit, the construction of the synagogue
began in Pomerio street. Dr. Enrico Sacks, a
prominent lawyer in Rijeka, was greatly responsible
for the organization and collection of the voluntary
contribution for this luxurious construction. He
represented the Jewish religious society of Rijeka at
the council, and conducted all the correspondence.
From the appeal to the municipal authorities, it is
clear that „in 1901 the Jewish community in Rijeka
had 2500 souls thus a more suitable temple was
required to fulfill the needs of so many believers.”
The construction proceeded fairly quickly, so that on th18 of September 1903 the Community informed the
council of Rijeka that the temple was completed and
18
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Hram, glavno nacionalno, vjersko i društveno
središte Židova u Rijeci, otvoren je 22. listopada 1903.
godine.
Budući da je Židovska vjerska zajednica u Rijeci,
kako navodi dr. E. Sachs, bila tada jedna od
najsiromašnijih u Austro-Ugarskoj, unutrašnjost
sinagoge bila je bogato ukrašena i oslikana tek
kasnije. To je učinjeno 1907. godine.
Sinagogu je opustošio i srušio njemački okupator 25.
siječnja 1944. godine, ostatci su razneseni i poslije
sloma Trećeg Reicha (1945. godine) podignuta je
stambeno-uredska zgrada koja postoji i danas.
...
Službene odredbe protiv Židova počele su se u Italiji
primjenjivati 1937. godine, odnosno nakon 10.
studenog 1938. kada je donesena zakonska odredba
za obranu talijanske rase kojom je bilo zabranjeno
sklapanje mješovitih brakova. Ovu odredbu donosi
Ministarski savez i njome je „osobama židovske rase
bilo zabranjeno obnašati vojničke dužnosti u miru i
ratu, upravljati poduzećima važnim za obranu
they requested a utility permit from the council of
Rijeka for the beginning of the Jewish New Year, on ndthe 22 of October. This Temple, the main national,
religious and social center for Jews in Rijeka was ndopened on the 22 of October 1903.
Since the Jewish religious community in Rijeka, as dr.
Enrico Sachs mentioned, was at that time one of the
poorest in the Austro-Hungarian monarchy, the
interior of the synagogue was richly decorated and
painted only much later, in 1907.
The synagogue was devastated and destroyed by the thGerman occupation on 25 of January 1944, the
remains were stolen. After the break-down of the
Third Reich, in 1945, a new office building was
constructed which still stands today.
...
In the year 1937 official regulations against Jews were
put into affect in Italy. Especially after the 10th of
November 1938 when the law was passed for the
„protection of the Italian race” by which mixed
marriages were forbidden. This regulation was
19
Upravo zbog toga stara sinagoga u Starom gradu
(Via del Tempio) postala je pretijesna i neprikladna za
korištenje, tako se 1903. godine gradi novi raskošniji i
prostraniji hram u Via del Pomerio.
Za podizanje sinagoge osnovan je poseban Odbor
Židovske vjerske zajednice, koji je 1890. godine
raspisao dobrovoljan doprinos za izgradnju. Akcija se
odužila – trajala je deset godina. Nakon što je riječka
općina izdala građevinsku dozvolu, započeli su
radovi za izgradnju sinagoge na Pomeriu. U
cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja
doprinosa za izgradnju te luksuzne građevine isticao
se odvjetnik dr. Enrico Sachs koji je zastupao pred
riječkom općinom Židovsku vjersku zajednicu i
vodio korespondenciju.
Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama
doznajemo kako je u „riječkoj Židovskoj zajednici
1901. godine bilo 2.500 duša, pa je za potrebe tolikog
broja vjernika nedvojbeno trebao doličan hram.”
Građevina je veoma brzo napredovala tako da je
Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku
općinu da je izgrađen novi hram i molila je dozvolu
za korištenje.
Therefore the old synagogue in the Old town (Via del
Tempio) had become too small and inadequate for
use, so in 1903 a new, larger and more luxurious
temple was built in Via del Pomerio.
For the building of the synagogue a special
committee of the Jewish society was established,
which in 1890 had taken up a voluntary contribution
for its building. The project was prolonged and lasted
for 10 years. After the council of Rijeka had issued a
building permit, the construction of the synagogue
began in Pomerio street. Dr. Enrico Sacks, a
prominent lawyer in Rijeka, was greatly responsible
for the organization and collection of the voluntary
contribution for this luxurious construction. He
represented the Jewish religious society of Rijeka at
the council, and conducted all the correspondence.
From the appeal to the municipal authorities, it is
clear that „in 1901 the Jewish community in Rijeka
had 2500 souls thus a more suitable temple was
required to fulfill the needs of so many believers.”
The construction proceeded fairly quickly, so that on th18 of September 1903 the Community informed the
council of Rijeka that the temple was completed and
18
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Hram, glavno nacionalno, vjersko i društveno
središte Židova u Rijeci, otvoren je 22. listopada 1903.
godine.
Budući da je Židovska vjerska zajednica u Rijeci,
kako navodi dr. E. Sachs, bila tada jedna od
najsiromašnijih u Austro-Ugarskoj, unutrašnjost
sinagoge bila je bogato ukrašena i oslikana tek
kasnije. To je učinjeno 1907. godine.
Sinagogu je opustošio i srušio njemački okupator 25.
siječnja 1944. godine, ostatci su razneseni i poslije
sloma Trećeg Reicha (1945. godine) podignuta je
stambeno-uredska zgrada koja postoji i danas.
...
Službene odredbe protiv Židova počele su se u Italiji
primjenjivati 1937. godine, odnosno nakon 10.
studenog 1938. kada je donesena zakonska odredba
za obranu talijanske rase kojom je bilo zabranjeno
sklapanje mješovitih brakova. Ovu odredbu donosi
Ministarski savez i njome je „osobama židovske rase
bilo zabranjeno obnašati vojničke dužnosti u miru i
ratu, upravljati poduzećima važnim za obranu
they requested a utility permit from the council of
Rijeka for the beginning of the Jewish New Year, on ndthe 22 of October. This Temple, the main national,
religious and social center for Jews in Rijeka was ndopened on the 22 of October 1903.
Since the Jewish religious community in Rijeka, as dr.
Enrico Sachs mentioned, was at that time one of the
poorest in the Austro-Hungarian monarchy, the
interior of the synagogue was richly decorated and
painted only much later, in 1907.
The synagogue was devastated and destroyed by the thGerman occupation on 25 of January 1944, the
remains were stolen. After the break-down of the
Third Reich, in 1945, a new office building was
constructed which still stands today.
...
In the year 1937 official regulations against Jews were
put into affect in Italy. Especially after the 10th of
November 1938 when the law was passed for the
„protection of the Italian race” by which mixed
marriages were forbidden. This regulation was
19
naroda, kao i onima sa stotinu i više zaposlenika...
nadalje... obavljati rad u školama i odgojnim
ustanovama koje su pohađala talijanska djeca.”
Prema ovoj odredbi Židovi nisu mogli biti članovi
akademija, zavoda te znanstvenih, literarnih i
umjetničkih udruženja... nisu mogli biti skrbnici
malodobnim osobama koje nisu bile židovske rase...
Židovima koji su se bavili samostalnim obrtničkim i
intelektualnim djelatnostima rad je bio ograničen
isključivo na židovsku klijentelu, što znači da su bez
zanimanja mogle ostati i one osobe koje su takav rad
obnašale decenijima još prije donošenja rasnih
zakona.
Rasni zakoni i praksa ustaškog režima provodila se i
na području novoosnovane NDH…
Počinje Drugi svjetski rat... iseljavanje... stradavanje...
logori smrti.
1945... počinje nova povijest.
brought about by the federal Ministry where people of
the Jewish race were prohibited to take part in military
activities in war and peace time, lead businesses
important for the defense of the people, and which had
more than 100 employees... They were also forbidden
to work in schools or in educational institutions
attended by Italian children. Furthermore, according
to these regulations, Jews could not be guardians to
under-aged persons who were not of Jewish race. They
could not even be members of the academies,
institutions or scientific, literary or art associations.
Those Jews who had small independent businesses or
intellectual activities were limited to dealing only
with Jewish clients. This meant that many people who
had had businesses or activities for decades before the
racial laws were passed, could lose their jobs.
Racial laws and practice under the Ustasha regime
were implemented in the area of the newly
established government of NDH.
The Second World War begins... deportations...
sufferings... concentration camps of death.
Year 1945... A new history begins.
20
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
2008. godina
U cijelosti izvršena je obnova Židovske općine Rijeka
i riječke sinagoge.
Danas Židovska općina ima više od stotinjak članova,
većinu čine članovi treće životne dobi.
Cilj Židovske općine danas je sačuvati povijest
postojanja, tradiciju i kulturu Židova Rijeke i riječkog
područja čije korijene na ovom području bilježimo
punih šest stoljeća...
2008
The Rijeka synagogue and the Jewish community in
Rijeka have been completely renewed.
Today the Jewish community has over 100 members,
most of them are older generation.
The aim of the Jewish community is to preserve the
history, culture and tradition of Jews in Rijeka and its
surroundings whose roots can be traced back over 600
years...
21
naroda, kao i onima sa stotinu i više zaposlenika...
nadalje... obavljati rad u školama i odgojnim
ustanovama koje su pohađala talijanska djeca.”
Prema ovoj odredbi Židovi nisu mogli biti članovi
akademija, zavoda te znanstvenih, literarnih i
umjetničkih udruženja... nisu mogli biti skrbnici
malodobnim osobama koje nisu bile židovske rase...
Židovima koji su se bavili samostalnim obrtničkim i
intelektualnim djelatnostima rad je bio ograničen
isključivo na židovsku klijentelu, što znači da su bez
zanimanja mogle ostati i one osobe koje su takav rad
obnašale decenijima još prije donošenja rasnih
zakona.
Rasni zakoni i praksa ustaškog režima provodila se i
na području novoosnovane NDH…
Počinje Drugi svjetski rat... iseljavanje... stradavanje...
logori smrti.
1945... počinje nova povijest.
brought about by the federal Ministry where people of
the Jewish race were prohibited to take part in military
activities in war and peace time, lead businesses
important for the defense of the people, and which had
more than 100 employees... They were also forbidden
to work in schools or in educational institutions
attended by Italian children. Furthermore, according
to these regulations, Jews could not be guardians to
under-aged persons who were not of Jewish race. They
could not even be members of the academies,
institutions or scientific, literary or art associations.
Those Jews who had small independent businesses or
intellectual activities were limited to dealing only
with Jewish clients. This meant that many people who
had had businesses or activities for decades before the
racial laws were passed, could lose their jobs.
Racial laws and practice under the Ustasha regime
were implemented in the area of the newly
established government of NDH.
The Second World War begins... deportations...
sufferings... concentration camps of death.
Year 1945... A new history begins.
20
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
2008. godina
U cijelosti izvršena je obnova Židovske općine Rijeka
i riječke sinagoge.
Danas Židovska općina ima više od stotinjak članova,
većinu čine članovi treće životne dobi.
Cilj Židovske općine danas je sačuvati povijest
postojanja, tradiciju i kulturu Židova Rijeke i riječkog
područja čije korijene na ovom području bilježimo
punih šest stoljeća...
2008
The Rijeka synagogue and the Jewish community in
Rijeka have been completely renewed.
Today the Jewish community has over 100 members,
most of them are older generation.
The aim of the Jewish community is to preserve the
history, culture and tradition of Jews in Rijeka and its
surroundings whose roots can be traced back over 600
years...
21
We should take note that, besides the synagogue, an
important monument to the existence of Jews in
Rijeka is the Jewish graveyard.
The Jews community in Rijeka buried their dead in
their own graveyard situated near the road leading to
Belveder, North-west of the Old town. Due to the
merciless growth of the city, the old Jewish graveyard
disappeared forever, along with other graveyards,
which from 1619 to 1845, had existed outside the city
walls.
According to the resolution of the City council in
1840, it was stipulated that the Jewish community
bury their dead on the new public graveyard, Kozala.
Consequently, this has been in function since 1875 on
two graveyard sites with a total area of 6033 square
meters.
Židovsko grobljeThe Jewish graveyard
Bitno je naglasiti da uz postojeću sinagogu značajan
spomenik postojanja Židova na riječkom području je i
Židovsko groblje.
Židovska zajednica u Rijeci pokapala je svoje mrtve
na vlastitom groblju koje se nalazilo blizu ceste što je
vodila na Belveder, sjeverozapadno od Starog grada.
Zbog neumoljivog razvitka grada, staro Židovsko
groblje zauvijek je iščezlo, kao i ostala groblja koja su
u vremenu od 1619. do 1845. postojala izvan gradskih
zidina.
Zaključkom Gradskog poglavarstva iz 1840. godine,
zajednici Židova određuje se pokapanje mrtvih na
novom groblju Kozala, što je i uslijedilo od 1875.
godine na dva grobna polja ukupne površine od 26.033 m .
23
We should take note that, besides the synagogue, an
important monument to the existence of Jews in
Rijeka is the Jewish graveyard.
The Jews community in Rijeka buried their dead in
their own graveyard situated near the road leading to
Belveder, North-west of the Old town. Due to the
merciless growth of the city, the old Jewish graveyard
disappeared forever, along with other graveyards,
which from 1619 to 1845, had existed outside the city
walls.
According to the resolution of the City council in
1840, it was stipulated that the Jewish community
bury their dead on the new public graveyard, Kozala.
Consequently, this has been in function since 1875 on
two graveyard sites with a total area of 6033 square
meters.
Židovsko grobljeThe Jewish graveyard
Bitno je naglasiti da uz postojeću sinagogu značajan
spomenik postojanja Židova na riječkom području je i
Židovsko groblje.
Židovska zajednica u Rijeci pokapala je svoje mrtve
na vlastitom groblju koje se nalazilo blizu ceste što je
vodila na Belveder, sjeverozapadno od Starog grada.
Zbog neumoljivog razvitka grada, staro Židovsko
groblje zauvijek je iščezlo, kao i ostala groblja koja su
u vremenu od 1619. do 1845. postojala izvan gradskih
zidina.
Zaključkom Gradskog poglavarstva iz 1840. godine,
zajednici Židova određuje se pokapanje mrtvih na
novom groblju Kozala, što je i uslijedilo od 1875.
godine na dva grobna polja ukupne površine od 26.033 m .
23
In 1976 the expropriation of graveyards began.
Theodor Morgani from Genova, with 117 former
citizens of Rijeka (from 8 countries and 3 continents)
and support of the Jewish community, initiated an
agreement for paying fees for burial places on this
graveyard for the following 30 years. With the aim to
protect the graveyard as a historical and cultural unit.
On the first of March in 1993 the Jewish graveyard
with its mortuary, as part of graveyard Kozala
became a protected monumental area. It testifies to
the heritage of the existence of the Jewish community
for several centuries, a community of unusual,
versatile and partly tragic history, but with a renewed
life in Rijeka today.
Kada je 1976. godine uslijedila eksproprijacija groblja,
književnik Teodoro Morgani iz Genove, uz još 117
nekadašnjih građana Rijeke iz osam zemalja i tri
kontinenta te potporu Židovske općine Rijeka,
pokreće sklapanje nagodbe o plaćanju naknade za
grobna mjesta na izdvojenom grobnom polju za
sljedećih 30 godina, a radi zaštite groblja kao
povijesne i kulturološke cjeline.
Kao sastavni dio gradskog groblja Kozala, Židovsko
groblje uz mrtvačnicu postaje zaštićeno spomeničko
područje 1. ožujka 1993. godine i svjedoči o ostavštini
i višestoljetnom postojanju zajednice Židova u gradu
Rijeci.
24
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Izdavač: Židovska općina Rijeka · Pripremila: Irena Deže StarčevićLektura: Martina Piškor, Lobel · Prijevod na engleski: Ivana VežnarFotografije: Dean Miculinić, Kristina Rena · Dizajn: Kristina Rena, Dragon · Tisak: ZambelliRijeka, lipanj 2011.
In 1976 the expropriation of graveyards began.
Theodor Morgani from Genova, with 117 former
citizens of Rijeka (from 8 countries and 3 continents)
and support of the Jewish community, initiated an
agreement for paying fees for burial places on this
graveyard for the following 30 years. With the aim to
protect the graveyard as a historical and cultural unit.
On the first of March in 1993 the Jewish graveyard
with its mortuary, as part of graveyard Kozala
became a protected monumental area. It testifies to
the heritage of the existence of the Jewish community
for several centuries, a community of unusual,
versatile and partly tragic history, but with a renewed
life in Rijeka today.
Kada je 1976. godine uslijedila eksproprijacija groblja,
književnik Teodoro Morgani iz Genove, uz još 117
nekadašnjih građana Rijeke iz osam zemalja i tri
kontinenta te potporu Židovske općine Rijeka,
pokreće sklapanje nagodbe o plaćanju naknade za
grobna mjesta na izdvojenom grobnom polju za
sljedećih 30 godina, a radi zaštite groblja kao
povijesne i kulturološke cjeline.
Kao sastavni dio gradskog groblja Kozala, Židovsko
groblje uz mrtvačnicu postaje zaštićeno spomeničko
područje 1. ožujka 1993. godine i svjedoči o ostavštini
i višestoljetnom postojanju zajednice Židova u gradu
Rijeci.
24
Jews in RijekaZidovi u Rijeci
Izdavač: Židovska općina Rijeka · Pripremila: Irena Deže StarčevićLektura: Martina Piškor, Lobel · Prijevod na engleski: Ivana VežnarFotografije: Dean Miculinić, Kristina Rena · Dizajn: Kristina Rena, Dragon · Tisak: ZambelliRijeka, lipanj 2011.