Medicinska škola Varaždin

Redovno obrazovanje – fizioterapeutski tehničar

Školska godina 2012./2013.

ZAVRŠNI RAD

Uže stručno područje - Fizioterapija u reumatologiji

FIZIOTERAPIJA KOD ANKILOZANTNOG SPONDILITISA

Mentor: Učenica:

Dubravko Magić, bacc.physioth Maja Vrbanec, 4.d

Varaždin, 5. travnja, 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………….……………….22. ANATOMIJA…………………………………………………………...4

2.1. Anatomska građa kralježnice

2.2. Anatomska građa prsnog koša………………………………………………8

3. ANKILOZANTNI SPONDILITIS…………………………………......10

3.1. Epidemiologija i etiologija

3.2. Patoanatomska slika…………………………………………....................11

3.3. Klinička slika……………………………………………….....................12

4. DIJAGNOSTIKA………………………………………….....................13

4.1. Diferencijalna dijagnoza

4.2. Laboratorijski nalazi………………………………………........................14

4.2.1. HLA – B 27

4.3. Testovi kod ankilozantnog spondilitisa

5. TIJEK BOLESTI…………………………………………......................16

5.1. Prognoza

6. LIJEČENJE I REHABILITACIJA……………………...........................17

6.1. Edukacija pacijenta

6.2. Fizioterapija……………………………………………….......................18

6.2.1. FIZIKALNA TERAPIJA

6.2.1.1. Ultrazvuk

6.2.1.2. Hidromasaža…………………………………………….......................19

1

6.2.1.3. Ostale fizikalne procedure………………………………….....................20

6.2.2. KINEZITERAPIJA

6.2.2.1. Vježbe disanja (torakalnog) u suspenziji

6.2.2.2. Vježbe za vratnu kralježnicu………………………………......................21

6.2.2.3. Ostale kineziterapijske procedure……………………………...................22

6.3. Medikamentozna terapija

6.4. Operativno liječenje

7. ZAKLJUČAK …………………………………………………..............23

8. LITERATURA…………………………………………………..............24

1. UVOD

Reumatologija je grana kliničke medicine koja se bavi proučavanjem, prevencijom i

liječenjem reumatskih bolesti. Njih čini velika skupina bolesti uglavnom nepoznate etiologije

koje se pretežno manifestiraju na lokomotornom sustavu, a simptomi koji čine poveznicu

među njima jesu bol, kontrakture (ograničenja pokretljivosti) i funkcioleza (oštećenje i

smanjenje funkcije u zahvaćenim područjima).

Reumatske bolesti možemo podijeliti u 4 velike skupine:

1. Upalne reumatske bolesti kod kojih je dominantan patoanatomski proces upala ujedno

su i najteže reumatske bolesti jer je kod njih poremećeno opće stanje organizma;

2

2. Degenerativne bolesti zglobova i kralješnice koje obuhvaćaju promijene na

zglobovima i kralješnici s dominacijom degeneracije (propadanja) zglobnih hrskavica

te hrskavice intervertebralnih diskova;

3. Ekstraartikularne (vanzglobne) reumatske bolesti koje izdvajamo kao posebnu skupinu

jer se promijene zbivaju u okolini zgloba, tj. u tetivama, tetivnim ovojnicama, sluznim

vrećama, mišićima, itd. te je sam zglob anatomski nepromijenjen, a upalna i

degenerativna komponenta zastupljene su u istoj su mjeri; i

4. Metaboličke bolesti kostiju i zglobova koje nastaju kao posljedica određenih

poremećaja u metabolizmu.

Medicinska problematika reumatskih bolesti je u tome što nije moguća primjena

kauzalne (uzročne) terapije iz razloga što im je uzrok nepoznat. Iz istog je razloga nemoguće

odrediti specifične preventivne mjere kojima bismo smanjili i/ili izbjegli obolijevanje od

reumatskih bolesti. Jedine donekle učinkovite mjere kojima uspijevamo usporiti razvoj bolesti

i zadržati postojeće stanje jesu fizikalne i kineziterapijske procedure, ali uz svakodnevnu,

točnije, cjeloživotnu primjenu.

Socijalna problematika se tiče učestalosti javljanja reumatskih bolesti. One su

mnogobrojne i vrlo rasprostranjene, posebice u suvremeno doba kada zahvaljujući

industrijskom i ekonomskom razvoju živimo u tehnološki sve naprednijem svijetu pa se stoga

ljudi nedovoljno kreću i žive nezdravo.

Reumatske se bolesti javljaju u sve većem broju najčešće pogađajući osobe zrele

životne dobi. Neprestano progredirajući izazivaju sve veća oštećenja lokomotornog sustava te

vremenom dovode do teškog invaliditeta.

Ankilozantni spondilitis pripada skupini upalnih reumatskih bolesti kod kojih, kao što

sam već spomenula, dominira upalni proces u čitavom mezenhimnom sistemu organizma s

naglaskom na kralježnicu prema čemu je bolest i dobila ime.

Specifično dolazi do osifikacije (okoštavanja) mekih vezivnih struktura naročito na

kralježnici – vezivni prstenovi intervertebralnih diskova, uzdužni i kratki ligamenti

kralježnice, atlantookcipitalni, atlantoaksijalni i sakroilijakalni zglobovi, no bolest može

zahvatiti i cijeli prsni koš – sternokostalne i kostovertebralne zglobove, te također i korijenske

zglobove – rame i kuk.

3

2. ANATOMIJA

2.1. Anatomska građa kralježnice

Kralježnica, columna vertebralis, otporna je i vrlo elastična tjelesna osovina prilagođena

brojnim statičkim i dinamičkim funkcijama.

Šupalj je koštani sklop smješten na stražnjoj strani trupa i služi kao uporište čitavog

kostura. U kralješničnom kanalu koji zatvaraju tijela i lukovi kralješaka smještena je leđna

moždina. Njezina dužina varira od 65 do 75 cm, ovisno o spolu, sastoji se od 33 do 34

kralješaka koji su međusobno spojeni zglobovima ili su srasli. Kralježnica je s glavom

spojena gornjim zglobom glave , articulatio atlantooccipitalis, (između atlasa i os occipitalis),

4

u kojem izvodimo antefleksiju, retrofleksiju i lateralnu devijaciju glave i donjim zglobom

glave, articulatio atlantoaxialis, (između atlasa i axisa) u kojem su moguće kretnje rotacije.

Kralješke dijelimo u 5 skupina:

1. Vratne kralješke, vertebrae cervicales, kojih ima 7. Po njihovoj specifičnoj građi

razlikujemo prvi vratni kralješak ili atlas koji ima dva luka, prednji i stražnji, a

nema tijela i trnastog nastavka što ga čini osobitim i razlikuje ga od ostalih kralješaka;

drugi vratni kralješak ili axis koji na gornjoj strani trupa ima jaki koštani izdanak

nalik na zub, dens axis; sedmi vratni kralješak ili vertebra prominens koji ima

posebno dugi trnasti nastavak po čemu je i dobio naziv.

2. Prsne (grudne) kralješke, vertebrae thoracicae, kojih ima 12 i koji na lateralnoj strani

trupa imaju zglobne udubine za glavice rebara.

3. Slabinske kralješke, vertebrae lumbales. Ima ih 5 i odlikuju se rebrastim nastavcima

koji su, zapravo, zakržljala rebra. Prema posebnoj građi ističe se peti slabinski

kralješak čiji je trup viši s prednje strane pa s križnom kosti formira izbočenje prema

naprijed u vidu kuta od 130° koji nazivamo promontorium.

4. Križnu kost, sacrum, zapravo čini 5 kralješaka sraslih u jedinstvenu trokutastu kost

čija je baza gore,a vrh dolje. Prednja strana, facies pelvina, udubljena je (konkavna) i

glatka, ima 4 para otvora koji su spojeni s kanalom kralješnice i služe kao izlazišta

živaca. Stražnja strana, facies dorsalis, izbočena je (konveksna) i hrapava, ima 5

okomitih koštanih grebena nastalih sraštanjem trnastih, zglobnih i poprečnih nastavaka

kralješaka. Postranične strane, partes laterales, grade sraštena zakržljala rebra, na

gornjim dijelovima imaju zglobne površine za spoj s ilijačnom kosti, articulatio

sacroiliaca.

5. Trtičnu kost, os coccygis, nastalu sraštanjem 4 do 5 trtičnih kralješaka od kojih samo

prvi ima neka obilježja kralješka, a ostali izgledaju kao koštane grudice.

Kralješak ili vertebra sastoji se od trupa, corpus vertebrae, valjkastog oblika, iznutra

građenog od spužvaste, a izvana od kompaktne kosti, trupovi nose težinu tijela pa im je stoga

volumen veći idući od vratnih prema slabinskim kralješcima; luka, arcus vertebrae, koji

polazi lijevo i desno sa stražnje strane trupa kao čvrsti korijen pa se idući prema natrag

stanjuje u pločicu, korijen luka uz trup ima gornji i donji urez, incisura vertebralis superior et

inferior, koji zajedno formiraju foramen intervertebrale; nastavaka kojih ima ukupno 7 - 1

5

trnasti nastavak, processus spinosus, 2 poprečna nastavka, processi transversi i 4 zglobna

nastavka, processi articulares.

Između trupova kralješaka nalaze se intervertebralne ploče, disci intervertebrales,

građene od vezivne hrskavice. Vanjski dio je čvrsti i elastični prsten, anulus fibrosus, i on

osigurava čvrstoću sveze, a unutarnji dio čini mekana središnja jezgra, nucleus pulposus, koja

djeluje kao amortizer udaraca.

Kralježnica odraslog čovjeka gledana postranično ima 4 fiziološke zakrivljenosti zbog

čega cijela kralježnica ima oblik dvostruko svijenog slova S. U cervikalnom i lumbalnom

dijelu je lordoza – konveksitet okrenut prema naprijed, a u torakalnom i sakralnom dijelu je

kifoza – konveksitet okrenut prema natrag.

Kralješnica u čovjeka ima mnoge važne zadaće. Ona je prije svega središnji organ

pokretanja i stabilnosti te omogućuje pokrete glave, vrata i trupa – antefleksiju (inklinaciju),

retrofleksiju (reklinaciju), lateralnu devijaciju (laterofleksiju), rotaciju i cirkumdukciju, a

istodobno održava ravnotežu i omogućuje uspravan stav. Pri tome je kralješnica uporište

mnogim snažnim mišićima ramenog i zdjeličnog obruča važnima za pokretanje gornjih i

donjih udova. Kralješnica ima i zaštitno djelovanje i štiti leđnu moždinu od mehaničkih

oštećenja.

Muskulaturu kralježnice čine mnogobrojni mišići,a neki od važnijih jesu:

Musculus sternocleidomastoideus – parni mišić s lateralnih i prednje strane vrata koji

polazi s gornjeg dijela sternuma i medijalne strane claviculae, a hvala se za processus

mastoideus i lineu nuchae superior, jednostranom kontrakcijom mišić radi laterofleksiju u istu

i rotaciju suprotnu stranu, obostranom kontrakcijom radi fleksiju glave;

Musculi scaleni su 3 duboko smještena mišića – prednji, medijalni i stražnji, nalaze

se na lateralnim stranama vrata i vrše laterofleksiju u vlastitu stranu.

Mišiće leđa dijelimo na površinske koji su odgovorni za kretnje ruku i rebara te

dubinske koji su odgovorni za kretnje kralježnice i trupa, njih još dijelimo na spinohumeralnu

i spinokostalnu skupinu. U spinohumeralnoj skupini mišića površinskog stražnjeg dijela vrata

i leđa nalaze se

Musculus trapesius koji polazi sa protuberantiae occipitalis externe, ligamentuma

nuchae i processusa spinosusa od C7 do Th12, a hvala se za lateralni dio claviculae, acromion

6

i spinu scapulae, cijeli mišić vuče rame natrag, gornji dio radi elevaciju ramena, srednji u nulti

položaj i natrag, a donji dio radi depresiju i retrofleksiju ramena, ako je rame fiksirano gornji

dio jednog mišića radi laterofleksiju na vlastitu i rotaciju glave u suprotnu stranu, a

obostranom kontrakcijom vrši ekstenziju glave;

Musculus latissimus dorsi , najširi leđni mišić koji polazi s vrhova trnastih nastavaka

od C7 do Th12, L1 do L5, cristae sacralis mediane i stražnjeg dijela cristae iliacae te se hvata

za cristu tuberculi minoris, mišić izvodi retrofleksiju, adukciju i unutarnju rotaciju nadlaktice.

Trbušnim mišićima pripadaju musculus rectus abdominis koji polazi od 5. do 7.

rebrene hrskavice i processusa xyphoideusa te se hvala između preponske kvržice i simfize,

presijecaju ga 3 do 4 tetive – intersectiones tendineae, gradi prednji dio trbušnog zida i vrši

pokrete fleksije trupa prema zdjelici i obratno;

Musculus obliquus internus abdominis polazi s lateralne strane ligamentuma inguinale,

lineae intermediane bočnog grebena i fascije leđnih mišića, hvata se za preponsku kost od

kvržice do simfize, zatim za ovojnicu m. rectusa abdominisa i donja 3 rebra, vrši rotaciju i

laterofleksiju trupa u istu stranu kod jednostrane kontrakcije, a kod obostrane fleksiju trupa

prema zdjelici i obrnuto;

Musculus obliquus externus abdominis smješten je iznad m. obliquusa internusa

abdominisa, polazi od 5. do 12. rebra, prelazi u aponeurozu čija se prednja vlakna hvataju za

m. rectus abdominis, srednja vlakna između preponske kvržice i spinae iliacae anterior

superior gdje formiraju ligamentum inguinale i stražnja vlakna se vežu za prednji dio vanjske

usne cristae iliacae, obostranom kontrakcijom mišić radi fleksiju trupa prema zdjelici i

obrnuto uz spuštanje rebara kod izdisaja, a kod jednostrane kontrakcije vrši laterofleksiju u

istu i rotaciju trupa u suprotnu stranu;

Musculus transversus abdominis je smješten najdublje u trbušnoj stjenci, polazi od 5.

do 12. rebrene hrskavice, leđne fascije, unutarnje usne bočnog grebena i lateralnog dijela

preponske sveze, vlakna dalje prelaze u aponeurozu, mišić pritiskom na njih potpomaže

pražnjenje trbušnih organa te povlačenjem rebara pomaže izdisaj.

Musculus quadratus lumborum polazi s donje površine 12. rebra, processusa

transversusa gornja 4 lumbalna kralješka i hvata se za stražnju stranu cristae iliacae, kod

fiksiranog thoraxa radi elevaciju zdjelice, a kod fiksirane zdjelice obostranom kontrakcijom

radi ekstenziju trupa i jednostranom kontrakcijom laterofleksiju trupa u istu stranu.

7

Musculus iliopsoas sastoji se od musculusa psoasa maiora i musculusa iliacusa, m.

psoas major polazi s anterolateralnih strana trupa, intervertebralnih diskova zadnjeg

torakalnog i svih lumbalnih kralješaka te processusa transversusa svih lumbalnih kralješaka i

hvata se za trochanter minor na femuru, m. iliacus polazi s gornje 2/3 fossae iliacae, unutarnje

strane cristae iliacae i baze sacruma te se hvata za trochanter minor na femuru, cijeli mišić

radi fleksiju natkoljenice.

2.2. Anatomska

građa prsnog koša

Prsni koš, thorax, je prostor okružen sa 12 grudnih kralješaka (vertebrae thoracicae), 12

para rebara (costa) i prsnom kosti (sternumom). Najveći mu je promjer u visini 7. ili 8. rebra,

s prednje strane ima lijevi i desni rebreni luk, arcus costalis, između kojih je epigastrički kut,

angulus infrasternalis. Gornji otvor prsnog koša, apertura thoracis superior, ograničen je

gornjim rubom sternuma, prvim rebrom i prvim grudnim kralješkom, donji otvor prsnog koša,

apertura thoracis inferior, omeđen je vrhom prsne kosti, rebrenim lukovima, 12. rebrom i 12.

grudnim kralješkom. Prostor između dva susjedna rebra je tzv. međurebreni prostor ili

spatium intercostale. Srednji dio prsne šupljine naziva se sredogruđe ili mediastinum.

8

Slika 1. Kralježnica, prednja, bočna i stražnja strana

Prsna kost ili sternum nalazi se u sredini prednjeg dijela prsnog koša, ima oblik

rimskog mača. Dijelovi su držak ili manubrium sterni koji na gornjem dijelu ima udubinu ili

incisuru jugularis i uz nju sa svake strane incisurae claviculares za ključne kosti. Ispod

klavikularnih nalazi se incisura costalis prima za 1. rebro, a na spoju manubriuma s trupom

sternuma je incisura costalis secunda za 2. rebro.

Trup ili corpus sterni gradi srednji dio kosti, s lijeve i desne strane nosi udubine za 3.

do 7. rebrenu hrskavicu, incisurae costales. Između drška i trupa je kut, angulus sterni.

Vrh prsne kosti ili processus xyphoideus nalazi se na donjem kraju prsne kosti, ima

različite oblike, u starosti koštano sraste s trupom prsne kosti.

Rebra ili costae dijelimo na prava i lažna rebra. Ima ih 12 pari, prvih 7 rebara

nazivamo pravim rebrima jer se svojim hrskavicama neposredno vežu sa sternumom i čine

articulationes sternocostales, dok se rebra od 8. do 12. spajaju sa sternumom posredno, putem

hrskavice 7. rebra pa ih stoga nazivamo lažnim rebrima. Neka od njih uopće nisu spojena sa

sternumom, već slobodno strše u trbušnu šupljinu – 11. i 12. rebro, njih nazivamo lebdećim

rebrima, costae fluctuantes

Na rebrima razlikujemo glavu rebra - caput costae koja se spaja s trupom kralješka i

čini articulatio costovertebrale, vrat – collum costae, trup – corpus costae te prednji kraj

rebra koji završava rebrenom hrskavicom. Rebrene hrskavice od 7. do 10. rebra međusobno

su spojene i čine rebreni luk, arcus costarium.

Muskulaturu prsnog koša čine: Musculus pectoralis maior koji ima 3 glave, caput

claviculare polazi s medijalne strane klavikule, caput sternale polazi s prednje površine

sternuma od 1. do 7. rebra i caput abdominale koja polazi s prednje i gornje strane fascije m.

rectusa abdominisa, one se hvataju za cristu tuberculi maior, mišić izvodi antefleksiju,

unutarnju rotaciju, adukciju i hiperadukciju nadlaktice te podiže rebra pa time pomaže udisaj.

Musculus pectoralis minor polazi sa gornjih rebara, hvata se za lopaticu, radi depresiju

ramena i pomoćni je mišić u udisaju (inspiriju).

Musculi intercostales interni polaze s donje i unutarnje strane rebara, hvataju se za

gornji rub susjednog nižeg rebra, a funkcija im je spuštanje rebara – izdisaj (ekspirij).

9

Musculi intercostales externi polaze s donje i vanjske strane rebara, hvataju se za

gornji rub susjednog nižeg rebra, a funkcija im je kao i kod internih – ekspirij.

Diaphragma ili ošit je neparan mišić koji odvaja prsnu i trbušnu šupljinu, veže se uz

donje rubove prsnog koša i izbočena je prema prsnoj šupljini, u sredini ima tetivno središte,

centrum tendineum, glavni je udisajni mišić te pomaže pri istiskivanju sadržaja iz organa u

abdomenu.

3.

ANKILOZANTNI

SPONDILITIS

Ankilozantni spondilitis, koji se još naziva i morbus Bechterew, je sistemna, progresivna

upalna reumatska bolest koja zahvaća sakroilijakalne zglobove i kralježnicu, a uz to često i

korijenske zglobove –rameni zglob i zglob kuka, sinhondroze (manubriosternalna i simfiza) i

hvatišta mišića i tetiva za kosti; periferni zglobovi ekstremiteta su rjeđe zahvaćeni. Tijekom

bolesti mogu biti zahvaćeni i visceralni organi (oko, srce, pluća). Jedna od karakteristika

bolesti je i to što u krvnom serumu bolesnika obično nema reumatoidnog faktora pa testovi za

njegovo dokazivanje ispadaju negativni. Zbog toga se danas ankilozantni spondilitis (zajedno

sa psorijatičnim artritisom i Reiterovom bolesti te nekim drugim upalama zglobova) ubraja u

10

Slika 2. Prsni koš, prednja i stražnja strana

skupinu tzv. „sero – negativnih“ artritisa, ili točnije, spondilartritisa. Bolest je ime dobila po

tome što patološki proces dovodi do ankiloze, tj. koštanog sraštavanja dijelova ili čitave

kralježnice i zahvaćenih zglobova.

3.1. Epidemiologija i etiologija

Bolest nema poznat uzrok, počinje postepeno, prema nekim autorima javlja se u dobi od

15. do 29. godine, dok drugi kažu između 18. i 35. godine, uglavnom u adolescenciji i zreloj

dobi. 10 puta češće javlja se u muškaraca te 40 do 50 puta češće u rođaka nego u miješanoj

populaciji. Ta spoznaja očito ukazuje na važnost genetičkih faktora.

Pronađena je čvrsta veza između bolesti i antigena HLA – B27 jer se taj antigen nalazi u

preko 95 % bolesnika s ankilozantnim spondilitisom. On se inače normalno nalazi u 12 %

naše populacije, ali obolijeva samo 20 % nosilaca toga antigena što ukazuje na to da uz

genetičku predispoziciju mora postojati i vanjski provokativni faktor koji izaziva bolest. U

vanjske, provocirajuće faktore ubrajaju se neki mikroorganizmi ( klepsijela, šigela ), fizička

naprezanja, vlaga, hladnoća, povrede.

3.2. Patoanatomska slika

Na aficiranim zglobovima nađen je sinovitis koji je znatno manje destruktivan nego u

reumatoidnom artritisu. Dominantan je upalni proces na mjestu hvatišta zglobne čahure, tetiva

i ligamenata za kost, što nazivamo entezitis. Na tim mjestima nalaze se brojne sitne upalne

lezije i erozije na susjednoj kosti. Za vrijeme zacjeljivanja upalom zahvaćena mjesta bivaju

zamijenjena najprije reaktivnom, a kasnije definiranom kosti čija je prominencija viša od

prvotne površine kosti na koje se nanovo hvataju ligamenti. Osifikacija se radiološkim

metodama osim na vanjskim slojevima anulusa fibrosusa na intervertebralnim diskovima viđa

i na nekim hvatištima tetiva i ligamenata za kost, kao na primjer na tuber ossis ischii, crista

11

iliaca, trochanter maior, trochanter minor, hvatište Ahilove tetive za calcaneus, zglobna

čahura apofizealnih zglobova, itd.

Tijekom bolesti kralježnica se izobliči pa na rendgenskoj snimci u anterio – posteriornoj

projekciji izgleda poput „bambusovog štapa“ – okoštali anulusi diskusa su izbočeni dok su

trupovi kralješaka zbog osteoporoze uleknuti. Kralježnica gubi gibljivost sve do potpune

ankiloze, lumbalna lordoza se izravna dok se torakalna kifoza i cervikalna lordoza pojačavaju,

na trupovima kralješaka javlja se značajna osteoporoza, zbog takvih deformacija kralježnice

te kod afekcije korijenskih zglobova zbog fleksije u kuku i ramena gurnutih prema naprijed

bolesnik je sav pogrbljen, u tzv. je „stavu skijaša“ (slika 6. lijevo). Na kuku se razvija najprije

razvojna upala – koksitis, nakon toga dolazi do ankiloze i nastaje fleksorna kontraktura.

Usporedno ankiloziraju i kostosternalni zglobovi zbog čega se gubi pokretljivost prsnog

koša koji postaje krut pa bolesnik više ne može disati torakalno, već diše abdominalno.

Kao komplikacije u poodmakloj fazi bolesti mogu se javiti iridociklitis, spondilodiscitis,

atlanto – aksijalna dislokacija, insuficijencija aortalnih zalistaka i fibroza gornjih režnjeva

pluća.

3.3. Klinička slika

Razlikujemo predspondilitički i spondilitički stadij. Za predspondilitički stadij (slika 3.)

karakteristično je da bolesnik osjeća neke tegobe i znakove prije samih patoloških promjena

na kralježnici kao na primjer: bezvoljnost, promjenjivo raspoloženje, umor, povišenu

temperaturu, nelagodu, gubitak teka, mršavljenje, poremećaj spavanja te se osjeća kao da je

bolestan. Moguće su i upale većih zglobova kao što su koljeno i gležanj bez poznatog uzorka,

prolaze spontano kroz nekoliko tjedana. Može se javiti i entezitis, najčešće na kalkaneusu i

iridociklitis – upala šarenice oka koji najčešće prepoznajemo tek kao prvi znak bolesti. Nakon

12

duljeg vremena počinje spondilitički stadij (slika 4.) u kojem bolesnik kao prvi simptom

počinje osjećati jutarnju zakočenost i bol u križima kao posljedicu sakroileitisa. Najčešće je to

tupa ranojutarnja bol duboko u glutealnoj regiji uz širenje prema natkoljenici i drugoj strani

glutealne regije. Ta bol probudi bolesnika i u početku simptomi nestaju nakon što se bolesnik

razgiba, no vremenom kako bolest napreduje simptomi postaju sve stabilniji i dugotrajniji,

stalno prisutni, pogoršavaju se uz ograničenje pokreta u slabinskoj kralježnici.

Bolest se širi iz sakroilijakalnih zglobova, preko slabinske i torakalne na cervikalnu

kralješnicu u kojoj zbog ograničenja rotacije može doći do atlanto – aksijalne dislokacije, i

dalje često na kuk i rame. Prvo se primijeti smanjena pokretljivost u lumbalnom djelu

kralješnice, posebice je reducirana laterofleksija kod čijeg se izvođenja primjećuje

karakteristični fenomen – tzv. znak „tetive na luku“ (slika 5.) – paravertebralna muskulatura

one strane u koju se prigibljemo se, umjesto normalno relaksira, kontrahira i pipa kao tvrda i

napeta poput tetive na streličarskom luku. Zatim je smanjen indeks mobilnosti prsnog koša

zbog čega bolesnik diše abdominalno – efekt „gumene lopte“ (slika 6. desno), stjenka trbušne

šupljine se pri udahu izbočuje, a pri izdahu uvlači.

4. DIJAGNOSTIKA

Postavljanje dijagnoze može biti znatno otežano, napose u početku bolesti. Stoga pri

postojanju sumnje na bolest treba uzeti iscrpnu osobnu i obiteljsku anamnezu, uzeti status

lokomotornog sustava, posebno sakroilijakalnih zglobova, zatim treba učiniti laboratorijske

testove ( sedimentacija eritrocita i antigen HLA – B27 ), rendgenološku obradu

sakroilijakalnih zglobova i mjesta razvoja entezitisa. Također postoje i dijagnostički kriteriji

za ankilozantni spondilitis:

13

Slika 5. Znak „tetive na luku“

Slika 3. Predspondilitički stadij

Slika 6. Stav skijaša i fenomen gumene lopte

Slika 4. Spondilitički stadij

1. Bol i zakočenost u križima koja traje 3 mjeseca i ne popušta u mirovanju

2. Bol i zakočenost u području prsnog koša

3. Ograničena gibljivost slabinske kralježnice

4. Ograničeno širenje prsnog koša

5. Prethodno preboljeli ili trenutno aktivni iridociklitis (ili nalaz njegovih posljedica)

6. Radiološki dokaz obostranog sakroileitisa

Dijagnoza je sigurna ako se nađe 4 od 5 kliničkih kriterija ili kriterij broj 6 uz bar

jedan klinički kriterij.

4.1. Diferencijalna dijagnoza

Mnoge druge bolesti koje diferencijalnodijagnostički dolaze u obzir zahvaćaju

kralježnicu, kao što su hiperostotska spondiloza kod koje je također naglašena osifikacija

ligamenata i vezivnog tkiva, ali s naglaskom na torakalni dio kralješnice i bez afekcije

sakroilijakalnih zglobova; reumatoidni artritis može zahvatiti apofizearne i sakroilijakalne

zglobove, ali ne daje znakove osifikacije i drugih znakova karakterističnih za ankilozantni

spondilitis; psorijatični artritis i Reiterova bolest daju znakove afekcije i kralježnice i

sakroilijakalnih zglobova pa ih je teže razlikovati od ankilozantnog spondilitisa, no razlika

je u kliničkoj i rendgenološkoj slici, antigen HLA – B27 nalazi se u preko 95 % bolesnika

s ankilozantnim spondilitisom, kod 70 % bolesnika s Reiterovom bolesti i kod 30 %

bolesnika s psorijatičnim artritisom.

Kod bolesnika bez prisutnog antigena HLA – B27 a s trijasom simptoma ( uretritis,

artritis i konjunktivitis ) postojeća će slika više upućivati na Reiterovu bolest.

4.2. Laboratorijski nalazi

U većini slučajeva nalazi se ubrzana sedimentacija eritrocita, može biti prisutan i CRP

(C – reaktivni protein), anemija je rijetko prisutna, povišene su vrijednosti alkalne

fosfataze i vrijednosti gama – globulina. Reumatoidni faktor je normalno odsutan, a

antigen HLA – B27 je prisutan kod preko 95 % bolesnika.

14

4.2.1. HLA – B 27

Antigeni HLA ili antigeni histokompatibilnosti najprije su se koristili u sustavu

tkivne podudarnosti kod presađivanja tkiva i organa. Smješteni su na dva HLA

lokusa na 6. od 22 para autosomnih kromosoma, a to su lokus A i lokus B. Ima još

i C, D i DR lokus, ali oni, iako genetski bliski, nisu serološki bitni. Ti HLA

antigeni su glikoproteini sastavljeni od 2 polipeptidna lanca. Njima dokazujemo

povezanost između krvnih skupina i raznih bolesti - psorijaze, inzulin ovisni

dijabetes, miastenija gravis, multipla skleroza i reumatske bolesti od kojih je za

ankilozantni spondilitis u preko 95 % slučajeva vezan antigen HLA – B27.

4.3. Testovi kod ankilozantnog spondilitisa

U ankilozantnom spondilitisu postoje testovi kojima možemo izmjeriti gibljivost u

svakom segmentu kralješnice. Kao jedan od prvih simptoma jest ograničenje laterofleksije

pa se radi test mjerenja moguće laterofleksije.

Bolesnik stoji uspravno s ispruženim koljenima i po mogućnosti oslonjen na zid pa se

sagne u jednu i zatim udrugu stranu koliko god može, a ispitivač centimetarskom trakom

izmjeri udaljenost između poda i vrha bolesnikovog trećeg prsta.

Potom se postupno ograničuje i sagitalna gibljivost kralježnice, tj. inklinacija i

reklinacija pa se mjeri indeks sagitalne gibljivosti kralješnice u sva tri dijela – vratnom,

torakalnom i lumbalnom dijelu.

Indeks sagitalne gibljivosti vratne kralježnice mjerimo tako da najprije u nultom položaju

vrata izmjerimo udaljenost od protuberancije okcipitalis eksterne do vertebre prominens,

zatim se radi fleksija glave i opet mjerimo udaljenost između tih dviju točki i bilježimo

vrijednosti, te zatim isto radimo i kod ekstenzije glave, indeks obično iznosi 10 cm.

15

Indeks sagitalne gibljivosti torakalne kralježnice mjerimo tako da najprije u nultom

položaju izmjerimo udaljenost između vertebre prominens i 12. torakalnog kralješka. Kao

i kod vratne kralježnice, zamolimo pacijenta da

se sagne naprijed, mjerimo i bilježimo

vrijednosti, te zatim isto unatrag, obično iznosi

5 cm.

Indeks sagitalne gibljivosti lumbalne

kralježnice mjerimo tako da si za gornju točku

odredimo 10 cm iznad trnastog nastavka 5.

lumbalnog kralješka i zacrtamo,a donja točka je

trnasti nastavak 5. lumbalnog kralješka.

Također se prvo mjeri udaljenost u nultom

položaju, te udaljenosti u fleksiji i ekstenziji

trupa, obično iznosi oko 5-6 cm. Na kraju samo

zbrojimo vrijednosti inklinacijskog i

reklinacijskog indeksa te tako dobijemo indeks

sagitalne gibljivosti cijele kralješnice.

Još se mjeri indeks mobilnosti prsnog koša ili indeks „disanja“ koji se vremenom

smanji zbog okoštanja hrskavičnih spojeva i veziva. U muškaraca je oko 7 cm,a kod žena

je malo manji. Kod žena mjerimo iznad i ispod grudi, najprije kod normalnog disanja i

zatim kod maksimalnog ekspirija i maksimalnog inspirija. Kod muškaraca se može mjeriti

preko prsa u visini bradavica, također kod maksimalnog ekspirija i inspirija, ta razlika

koju dobijemo je indeks disanja.

16

Slika 7. Mjerenje indeksa sagitalne gibljivosti kralježnice

5. TIJEK BOLESTI

U većini slučajeva tijek bolesti je blag i postupno progredira zahvaćajući nove dijelove

kralježnice. U manjoj mjeri bolest pokazuje od početka brzi progresivni tok dovodeći brzo

do ukočenja kralježnice i aficiranih kukova te razvoja teške invalidnosti. Bolest se može

zaustaviti u bilo kojoj fazi. Postoje faze remisije ( smirivanja ) i egzacerbacije

( pogoršanja simptoma).

5.1. Prognoza

Prognoza ankilozantnog spondilitisa je nesigurna i ovisna o vremenu postavljanja

dijagnoze, suradnji bolesnika s liječnikom i fizioterapeutom te komplikacijama poput

iridociklitisa, atlanto - aksijalne dislokacije i perifernog poliartritisa. Ako se bolest

dijagnosticira rano, prije deformacija kralješnice, ograničenja mobilnosti kralježnice i prsnog

17

Slika 8. Karakteristično mijenjanje posture bolesnika kos ankilozantnog spondilitisa

Slika 9. Bolest počinje nespecifičnom upalom sakroilijakalnih zglobova i veziva kralježnice. Progresijom dolazi do metaplazije u koštano tkivo. Uočava se reducirana lumbalna lordoza (a), te istaknuta torakalna kifoza i cervikalna lordoza (b), bolesnik je karakteristično povijen prema naprijed.

Slika 10. Primjer fulminantnog, brzo progredirajućeg oblika bolesti gdje su već u ranoj adolescenciji izraženi gotovo svi klinički simptomi. Lumbalna lordoza (a) je značajno reducirana što je inače kasni simptom bolesti.

koša veliki su izgledi da bolesnik ostane uspravan i ograničeno pokretan te ujedno i radno

sposoban. Prognozu pogoršavaju nepovoljni radni uvjeti koji se stoga moraju korigirati.

6. LIJEČENJE I REHABILITACIJA

Iz razloga što je posrijedi jedna kronična, sistemna, progredijentna bolest čiji tok i

prognozu nikada ne možemo predvidjeti, vrlo je važno već od samog početka liječenja i

rehabilitacije razviti suradnju s bolesnikom. Uspjeh rehabilitacije ovisi o njegovoj

ustrajnosti i sudjelovanju u tom dugotrajnom terapijskom procesu.

Svrha tretmana je uklanjanje i potiskivanje boli, jutarnje zakočenosti, održavanje

mobilnosti kralježnice i aficiranih zglobova te prevencija razvoju deformiteta i

kontraktura.

Terapijski plan se provodi u ambulantno – polikliničkim uvjetima, a iznimno u

bolničkim. Hospitalizacija ima zadaću da educira bolesnike određenom režimu života koji

će trebati provoditi kroz čitav životni vijek.

6.1. EDUKACIJA PACIJENTA

Bolesnika na samom početku liječenja i rehabilitacije treba educirati o nizu općih i

specifičnih mjera kojima će svakodnevno, uz fizioterapiju, znatno usporiti tijek bolesti.

Vrši se edukacija o pravilnoj posturi, zaštiti od napora, odgovarajućem dnevnom odmoru (

8 do 10 sati ), obavljanju aktivnosti svakodnevnog života, zadržavanju pravilnog držanja

tijela u svim položajima, načinu života. Također ga moramo upoznati s komplikacijama i

štetnim posljedicama ako se ne će pridržavati pravila i terapije. Treba ga savjetovati o

održavanju optimalne tjelesne težine, ako je prisutna Moramo ga naučiti mjerama

prevencije deformacija kralježnice, što znači da bolesnik tijekom noći i nekoliko puta

dnevno treba provesti ležeći u potrbušnom položaju. Ako već postoji tendencija fleksornoj

kontrakturi kuka taj potrbušni položaj treba potencirati podmetanjem podloška pod

koljena kako bi se istezao m. iliopsoas. Za vrijeme rada, hobija i drugih svakodnevnih

aktivnosti bolesnik mora izbjegavati dulje zadržavanje u inkliniranom položaju

kralježnice, mora što više sjediti uspravno. Treba se što više gibati i češće mijenjati

položaj tijela pri radu te mora izbjegavati fizičke napore.

18

Ležaj bolesnika trebao bi biti tvrd i ravan, bez jastuka osim kod jako izražene

cervikalne lordoze. Ako je bolesnik naučen na visoko uzglavlje,treba ga postepeno

smanjivati. Najidealnije bi bilo spavanje u potrbušnom položaju s jastukom ispod koljena

kako bi se istegnuli skraćeni pelviotrohanterni mišići, pektoralni mišići i izravnala

fleksorna kontraktura. Kod sjedenja bi bilo poželjno staviti podložak iza slabinskog dijela

kralježnice. Ne preporuča se sjedenje u fotelji, ležanje na boku i svijanje koljena radi

sprječavanja fleksorne kontrakture kuka i koljena. Pri hodu treba raditi umjerene duge

korake, prsa izbaciti naprijed a ramena gurati prema natrag, glava treba biti uzdignuta s

pogledom prema naprijed. Takav će se položaj lakše održati ako su ruke spojene iza na

leđima.

Bilo bi poželjno da se bolesnih bavi nekim sportskim aktivnostima, posebice

plivanjem jer se u toploj vodi lakše vježba.

6.2. FIZIOTERAPIJA

Pacijentica, V.N (29. 6. 1960.), boluje od ankilozantnog spondilitisa koji joj je

dijagnosticiran 1997. g., cervikocefalnog i obostranog cervikobrahialnog sindroma.

Propisani terapijski program: vježbe za ankilozantni spondilitis u bazenu, dinatron

(vrat, leđa, križa , podvodna hidromasaža cijele kralježnice, ultrazvuk (PVM

cervikalne kralježnice, 1 W/cm2, 5 minuta) dvostanična galvanizacija (ruke),

medicinska gimnastika – statičke vježbe cervikalne kralježnice, vježbe disanja (u

kombinaciji s vježbama za ruke u suspenzijama).

6.2.1. FIZIKALNA TERAPIJA

6.2.1.1. Ultrazvuk

Ultrazvuk (titraji iznad 20 kHz) se u fizikalnoj medicini upotrebljava u prvom redu kao

terapijsko sredstvo. Ima mehaničko djelovanje u vidu mikromasaže, a najvažnije djelovanje

ultrazvuka je toplinsko - mehanička  se energija u dubini tkiva kroz koja prolazi ultrazvuk

pretvara u toplinu i to posebno na mjestima  gdje dolazi do refleksije, a na granici između

mekih tkiva i kosti. Zbog tog toplinskog djelovanja ultrazvuk se često naziva i ultrazvučnom

dijatermijom.

Aparat za primjenu ultrazvuka sastoji se od generatora izmjenične struje frekvencije od

800 kHz koja se dovodi na kristal smješten u glavi aplikatora. Izmjenična polarizacija kristala

dovodi do njegova titranja iste frekvencije  i tako se dobiva ultrazvuk. Da bi se izbjegla 19

prisutnost zraka u naborima kože pa samim time i refleksija, koristimo kontaktno sredstvo

(parafinsko ulje, gelove, a može i kreme protiv bolova npr. voltaren). Visoke doze ultrazvuka

mogu mehanički oštetiti tkivo, tako da se ne primjenjuju doze veće od 2 W/cm2. Na

zakrivljene dijelove (šake, stopala) ultrazvuk se može primijeniti u vodenoj kupci, no tada je

frekvencija 800 kHz-1MHz.

Trajanje aplikacije iznosi 5-10 minuta ovisno o stanju, kod akutnih je kraće.Ultrazvuk se

ne primjenjuje na strukture središnjeg živčanog sustava, područje srca i gravidni uterus.

Indikacije su kontrakture zglobnih čahura, kronični artritis (degenerativni ili upalni),

ekstraartikularni reumatizam, spazam, nategnuća, fibroze, miozitisi, hematomi mišića,

neurizmi, poremećaji simpatičkog živčanog sustava, frakture (UZV u malim dozama).

Kontraindikacije su akutne i svježe upale, krvarenja i sklonost krvarenjima, maligne bolesti,

rane,itd.

Kod pacijentice V.N. sam ultrazvuk primjenjivala na paravertebralnu muskulaturu

cervikalne kralježnice kroz 5 minuta, intenzitetom ultrazvuka od 1 W/cm2. Nakon 2 dana

pacijentica se osjećala bolje, bol se smanjila.

6.2.1.2. Hidromasaža

Hidromasažu provodimo u kadama i bazenima za hidroterapiju, koriste se obična i

termomineralna voda u koje možemo dodati i aditive (NaCl, plinove, soda bikarbonu,..) –

ugljikov dioksid ima hiperemizirajuće djelovanje,a sumporovodik se pokazao korisnim

kod nekih kožnih bolesti.

Kade su otprilike 2 metra duge i malo manje od 1 metra široke, imaju slavine s toplom

i hladnom vodom pa se temperatura vode može regulirati, ovisno o dijagnozi, kod

ankilozantnog spondilitisa temperatura vode mora biti indiferentna – od 34 do 38°C. Kade

imaju i tuš, barometar kojim očitavamo pritisak pod kojim voda izlazi iz crijeva, u terapiji

se koristi pritisak do 2 bara, iznimno više – kod sportaša. Kada se napuni vodom, uključi

se s time da moramo paziti da je crijevo uronjeno u vodu, tu vodu turbina usisava i vodi u

crijevo iz kojeg ta voda izlazi pod određenim tlakom te se tako postiže efekat podvodne

masaže. Pritisak se također može regulirati udaljavanjem i približavanjem mlaznice koži

pacijenta (razmak bi trebao biti oko 15 – 20 cm), mijenjanjem kuta (slabije pod 45°, a jače

pod 90°). Terapija traje 10 do 15 minuta.

20

Pacijentici V.N. sam tijekom terapije obrađivala vrat i ramena u sjedećem položaju,

paravertebralne mišiće leđa, križa i kukove u položaju na jednom pa na drugom boku te s

prednje strane gornji dio sternuma i klavikule također u položaju na boku. Koristila sam

tlak od 1,5 bara, terapija je trajala 15 minuta. Nakon dva dana bol se smanjila.

6.2.1.3. Ostale fizikalne procedure

Kod pacijentice sam još radila terapiju dinatronom i galvanske kupke za gornje

ekstremitete.

6.2.2. KINEZITERAPIJA

6.2.2.1. Vježbe disanja (torakalnog) u suspenziji u kombinaciji s vježbama za

rame

Pacijenta se uči torakalnom forsiranom disanju u svim položajima uz što dublji udisaj i

prolongirani izdisaj u svrhu poboljšanja vitalnog kapacitea i mobilizacije zglobova

toraksa. Vježbe torakalnog disanja mogu se izvoditi u kombinaciji sa svima vježbama i u

svim stadijima, u ovom slučaju pacijentica V.N. izvodila ih je u kombinaciji s vježbama

za rame u suspenziji.

1. vježba: bolesnik sjedi uspravno na stolcu bez naslona, blago su raširene noge, manšete

se stavljaju na laktove, bolesnik savije podlaktice i primi se za užad iznad manžete –

ruke su u tzv. obliku slova „U“. Bolesnik udiše duboko na nos, kontrahira natkoljene i

sjedne mišiće, uvuče trbuh te pritom širi ruke, zadrži položaj nekoliko sekundi, izdiše

na usta izgovarajući slovo „S“, vraća ruke u početni položaj ispred tijela, opušta se i

odmori. Ponavlja vježbu 10 do 15 puta.

2. vježba: isti početni položaj, bolesnikove su ruke ispružene ispred njega, manšete su

oko laktova, bolesnik udiše na nos, zategne sjedalne i natkoljene mišiće, uvuče trbuh i

širi ruke u stranu. Zadrži položaj nekoliko sekundi, izdiše na usta izgovarajući slovo

„S“ ,ruke vraća u početni položaj,opušta se i odmara. Ponavlja vježbu 10 do 15 puta.

3. vježba: isti početni položaj, bolesnik obuhvati manšete šakama, zategne sjedalne i

natkoljene mišiće, uvuče trbuh i naizmjenično podiže jednu ruku na udah, a spušta

drugu ruku i izdiše na usta izgovarajući slovo „S“, opusti se i odmori. Ponovi 10 do 15

puta.

21

4. vježba: isti početni položaj, bolesnikove su ruke ispružene ravno ispred tijela, manšete

su oko laktova, udah na nos, zategnu se mišići i uvuče trbuh, bolesnik se naginje i

isteže rukama prema naprijed, glavu pogne između ruku, zadrži položaj nekoliko

sekundi, izdiše na usta izgovarajući slovo „S“, vraća se u početni položaj, opusti se i

odmori. Ponavlja vježbu 10 do 15 puta.

6.2.2.2. Vježbe za vratnu kralježnicu

Bolesniku treba napomenuti da prije i tijekom izvođenja vježbi udahne duboko na nos,

zategne sjedalne i natkoljene mišiće, uvuče trbuh, a kada se vraća u početni položaj dugo

izdiše na usta izgovarajući slovo „S“. Svaku vježbu ponavlja 10 puta s time da te vježbe

treba vježbati i kod kuće 1 do 2 puta dnevno.

1. Bradu pomicati prema prsnoj kosti. Osjećamo blago napinjanje prednjih mišića vrata.

Pokret zadržimo 5 sekundi i potom opustimo. Vježbu ponavljati desetak puta.

2. Glavu rotirati u jednu, pa u drugu stranu kao da želimo pogledati preko ramena.

Osjećamo istezanje mišića suprotne strane. Pokret zadržati 5 sekundi i vratiti u početni.

3. Glavu okretati gledajući u jednu točku pred sebe kao da želimo uhom dotaknuti rame.

Zadržati i vratiti u početni položaj.

4. Glavom pritiskati o podlogu . Zadržavati 5 sekundi i opustiti.

5. Ruke su ispružene uz tijelo, šake stisnute, ramena povlačiti prema ušima. Zadržati i vratiti

u početni položaj uz opuštanje šaka.

6. Podizati ispružene ruke i istezati ih u smjeru prema stropu. Zadržati, pa pružene ruke

vratiti uz tijelo.

7. Obuhvatiti laktove. Istezati prema natrag dok se ne dotakne podloga

8. Isprepletene prste staviti pod glavu. Laktove pritiskati o podlogu. Osjećamo skupljanje

lopatica. Zadržati i vratiti u početni položaj.

9. Ispružene ruke istezati iznad glave do podloge. Zadržati i vraćati u početni položaj.

22

Slika 11. Vježba 1 Slika 12. Vježba 2 Slika 13 Vježba 3Slika 14. Vježba 4Slika 15. Vježba 5Slika 16. Vježba 6

6.2.2.3.

6.2.2.3. Ostale kineziterapijske procedure

Pacijentica je uz vježbanje u gimnastičkoj dvorani imala i vježbe za ankilozantni

spondilitis u bazenu.

6.3. Medikamentozna terapija

Za uklanjanje ili potiskivanje boli te ublažavanje jutarnje zakočenosti daju se nesteroidni

antireumatici. Vrlo snažan lijek iz te skupine koji može u dovoljnoj mjeri umiriti navedene

tegobe je indometacin. Ranije su se davali derivati pirazolona, ali zbog toksičkih učinaka oni

su izostavljeni iz primjene. Mogu se davati, pored indometacina, i drugi nesteroidni

antireumatici, ali s nešto slabijim rezultatom.

Kortikosteroidi za sistemsku primjenu se ne koriste osim iznimno kod teških slučajeva,

gdje je izostao učinak drugih terapijskih postupaka. Kortikosteroidi s prolongiranim učinkom

za lokalnu primjenu daju se intraartikularno ili u obliku infiltracije.

6.4. OPERATIVNO LIJEČENJE

Operativno liječenje dolazi u obzir samo kod neliječenih i teških oblika bolesti s vrlo

razvijenim deformitetima. Rade se vertebrotomija u svrhu korigiranja hiperkifoze

torakalne kralješnice, stabilizacija atlanto – aksijalne dislokacije i artroplastika kuka gdje

se mijenja čitav zglob da bi se mobilizirao imobilni zglob.

23

Slika 17. Vježba 7 Slika 18. Vježba 8 Slika 19. Vježba 9

7. ZAKLJUČAK

Ankilozantni spondilitis je, prema svemu dosad navedenome, jedna vrlo teška i

kompleksna bolest. Bolest od koje se ne umire,ali se umire s njom. Kada se bolest ne bi

liječila, dovela bi do stanja teške invalidnosti. Ali, zahvaljujući napretku medicine i sve većoj

brizi za zdravlje, danas takve komplikacije izbjegavamo ranim dijagnosticiranjem bolesti,

upornom svakodnevnom terapijom, posebice vježbanje barem dva puta dnevno, zauzimanjem

zaštitnih položaja, itd… Ne dopuštamo bolesti da progredira ili barem nastojimo zaustaviti

daljnji napredak bolesti i zadržati postojeće stanje i funkcije. Za život s ankilozantnim

spondilitisom treba imati mnogo strpljenja, podrške i motivacije zbog čega je bitna pomoć i

podrška bližnjih te razumijevanje stanja u kojem se takvi pacijenti nalaze.

Smatram da, ako se zaista trudimo i držimo se određenog plana i programa fizioterapije,

možemo osigurati kvalitetan život bolesniku s ankilozantnim spondilitisom, omogućiti mu da

nauči živjeti sa svojom bolešću i postane svjestan odgovrnosti za svoje zdravlje. Cilj je da

bolesnik ostane gibljiv u onolikoj mjeri koliko mu je potrebno za neki rad i svakodnevne

aktivnosti.

Pacijentica V.N. od 1997.g. otkada joj je dijagnosticiran ankilozantni spondilitis redovito

provodi kineziterapiju i ostale zaštitne mjere zahvaljujući kojima je ona danas uspravna i

relativno dobro pokretljiva što je znak da je redovita i uporna u provođenju terapije, ne može

se reći da je pobijedila svoju bolest, no može se reći da ju na neki način kontrolira. Takav je

rezultat poželjan i nadamo mu se svaki put kada započnemo rehabilitaciju nekog pacijenta.

24

8. LITERATURA

1. Andreis, Igor. Jalšovec, Dubravko. Anatomija i fiziologija, udžbenik za učenike 1.

razreda srednje medicinske škole. Zagreb: Školska knjiga, 2008.

2. Jajić, Ivo. Jajić, Zrinka. Reumatologija, priručnik za liječnike primarne zdravstvene

zaštite. Beograd - Zagreb: Medicinska knjiga, 1989.

3. Dürrigl, Theodor. Vitulić, Vera. Reumatologija ( skripta ). Zagreb: Viša škola za

medicinske sestre i zdravstvene tehničare, 1978.

4. Dürrigl, Theodor. Reumatologija, udžbenik za fizioterapeute i radne terapeute. Zagreb:

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet,1997.

5. Jajić, Ivo. Jajić, Zrinka. Reumatske bolesti: Fizikalna terapija i rehabilitacija. Zagreb:

Medicinska knjiga, 1997.

6. Šestan, Branko. Klinički simptomi u ortopediji. Rijeka: „Adamić“, 2004.

7. Netter, H. Frank. Atlas of human anatomy, 5th ed. USA: Saunders elsevier, 2011.

8. Materijali s nastave doktora Dragana Ivankovića – Anatomija i fiziologija, 1. razred

srednje medicinske škole, 2009./10.

9. http://www.abargo.hr/kraljeznica/ ( 1.4.2013. )

25

26