usmena knjizevnost

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIEVNOSTI

Knjiga I

IzdavaInstitut za crnogorski jezik i knjievnost Podgorica

BibliotekaPOSEBNA IZDANJA

Knj. 3

UredniciAdnan irgi

Aleksandar Radoman

RecenzentiDejan Ajdai

ivko M. Andrijaevi

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIEVNOSTIKnjiga I

Novak KILIBARDA

USMENA KNJIEVNOST

Podgorica, 2012.

SADRAJ

NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE KNJIEVNOSTI (IIII) ................................................................................................... 7

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIEVNOSTI ............ 13

NAZIV .............................................................................................. 15

POSTANAK ...................................................................................... 21

TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIEVNOSTI .................. 27

PRETHRIANSKI PERIOD ......................................................... 29

HRIANSKO VRIJEME ............................................................... 45

ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE KAO TEMATIKA NJEZINE USMENE KNJIEVNOSTI ........................................ 63

DUKLJANSKO-ZETSKI PERIOD .................................................. 65

SPECIFINOST CRNOGORSKOGA XVI I XVII VIJEKA ........ 81

NAHIJSKA CRNA GORA ............................................................... 93

SEDMORO BRDA ......................................................................... 107

MORAKI USKOCI ...................................................................... 117

CRNOGORSKA PLEMENA S HERCEGOVAKIM PREDZNAKOM ............................................................................. 127

MUSLIMANSKA NASELJA NA CRNOGORSKIM PROSTORIMA ............................................................................... 139

BOKA KOTORSKA ....................................................................... 155

OBLICI CRNOGORSKE USMENE KNJIEVNOSTI ........... 167

STIHOVANE FORME ................................................................... 171

PROZNA UOBLIENJA ............................................................... 183

NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNITVO U CRNOJ GORI .............................................................................................. 209

SUNOVRAT CRNOGORSKE DESETERAKE EPIKE ............. 211

ILAVO TRAJANJE IMITATIVNOGA PJESNITVA U CRNOJ GORI ............................................................................................... 225

REZIME .......................................................................................... 239

SUMMARY ......................................................................................241

KORIENA LITERATURA ........................................................ 243

INDEKS IMENA ............................................................................ 253

BIOGRAFSKI PODACI O AUTORU ........................................... 267

7NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE KNJIEVNOSTI (IIII)

Crna Gora je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, slovenska zemlja koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu knjievnu batinu. Ako je nepostojanje neophodnih institucija, u okviru kojih bi se mo-gao pokrenuti projekt izrade istorije crnogorske knjievnosti, do 70-ih godina XX vijeka mogao opravdati tu injenicu, novije doba ne daje nikakva opravdanja za to. Iako ve nekoliko decenija imamo Univer-zitet Crne Gore, Pedagoku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a u okviru njega i Institut za jezik i knjievnost), Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti i dr. sline institucije te pozamaan broj djelatnika u oblasti nauke o knjievnosti, na monografskome opisu bogate crno-gorske knjievne batine nije do naih dana uraeno gotovo nita novo u posljednjih pedesetak godina. Izuzetak ini jedino studija Radoslava Rotkovia Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do 1918. godine (Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979). Prije te studije posto-jala je samo sinteza Trifuna ukia, nastala izmeu dva svjetska rata, u kojoj je kako se to iz naslova vidi (Pregled knjievnog rada Crne Gore od Vasilija Petrovia Njegoa do 1918. godine, Narodna knjiga, Cetinje, 1951) crnogorska knjievnost tretirana kao regionalni feno-men.

Navedene okolnosti motivisale su Vojislava P. Nikevia (19352007) da inicira projekat izrade Istorije crnogorske knjievnosti od poetaka pismenosti do naih dana. Ta Istorija bila je zamiljena kao etvorotomni univerzitetski prirunik, pa je formirana grupa iz redo-va univerzitetskih profesora crnogorske knjievnosti od kojih je svaki trebalo da obradi odreeni segment Istorije, i to: Vojislav P. Nikevi period od poetaka pismenosti do 1852. godine; Milorad Nikevi od 1852. do 1918. godine; Tatjana Beanovi od 1918. godine do naih dana; Novak Kilibarda usmenu knjievnost. Vojislav P. Nikevi je nevjerovatnom predanou radio na tome projektu, ali je smrt prekinula njegovu finalizaciju. Uspio je obraditi istoriju crnogorske knjievnosti

8od poetaka pismenosti do Miroslavljeva jevanelja, pa su taj rukopis Adnan irgi i Aleksandar Radoman (uz recenzije Stjepana Damjano-via i Radoslava Rotkovia) objavili pod naslovom Istorija crnogorske knjievnosti od poetaka pismenosti do XIII vijeka (ICJK, Cetinje, 2009).

Da se ne bi smru rukovodioca projekta prekinuo i sam projekt, odmah po osnivanju Instituta za crnogorski jezik i knjievnost u Pod-gorici (2010), inicirali smo njegov nastavak. Dio koji je trebalo da uradi Vojislav P. Nikevi povjeren je Radoslavu Rotkoviu, kao najrepre-zentativnijemu ivome crnogorskom strunjaku za tu oblast. Milorad Nikevi nastavio je svoj dio projekta, a Novak Kilibarda finalizovao svoj dio te ga, uz dodatak svojih studija iz oblasti crnogorske usme-ne knjievnosti i pjesme Starca Milije, objavio pod naslovom Usmena knjievnost Crne Gore (CID, Podgorica, 2009). Drutveni angaman Tatjane Beanovi u negiranju crnogorskoga jezika i tekovina njegove standardizacije te negativan odnos prema samome Institutu za crno-gorski jezik i knjievnost i Vojislavu P. Nikeviu kao inicijatoru ideje o izradi Istorije crnogorske knjievnosti smatrali smo nepremostivom preprekom za njezin angaman u tome projektu pod krovom Instituta za crnogorski jezik i knjievnost. U nedostatku kadrovskoga potencijala u Crnoj Gori neophodnoga za izradu zamiljenoga etvrtog toma Istorije (od 1918. godine do naih dana) smatrali smo svrsishodnim njezino objavljivanje u tri toma od poetaka pismenosti do 1918. godine.

Kad je u pitanju metodologija, treba istaknuti da je zadran po-etni analitiko-sintetiki pristup obradi crnogorske knjievnosti. Ana-litiki je pristup izraeniji pri obradi reprezentativnih pisaca i djela, a sintetiki kad je rije o piscima i djelima koji imaju knjievnoistorijsku vrijednost. Pisana je knjievnost obraena uglavnom po periodima i knjievnim pravcima, a usmena knjievnost po rodovima i vrstama uz posebno isticanje reprezentativnih djela i njihovih autora. Sva tri toma Istorije crnogorske knjievnosti usaglaena su sa zvaninim Pravopi-som crnogorskoga jezika (Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010).

Na kraju je bitno istai i ovo: to se podrazumijeva pod pojmom crnogorska knjievnost u ovome trotomnom izdanju? Kad je u pitanju pisana knjievnost, odgovor glasi da su u ovaj opis uli svi autori iz Crne Gore, bez obzira na to e su stvarali ili objavljivali svoja djela. Uz njih, naroito u treemu tomu Istorije, obraena je knjievna djelat-

9nost i brojnih izvanjaca koji su se svojim radom ugradili u crnogorski knjievni i kulturni ivot. Kad je u pitanju usmena knjievnost, odgo-vor na to pitanje dao je Novak Kilibarda u I tomu: Usmeni knjievni tekst, zapisan od kazivaa koji je svojim maternjim jezikom progovo-rio na teritoriji dananje Crne Gore, pripada crnogorskoj usmenoj knji-evnosti. Sredina u kojoj je boravilo lice kad usmeni tekst zapisivau kazuje, njegova voljna nacionalna i vjerska pripadnost, kao i socijalni i drutveni poloaj njegov, nebitne su stavke za odreivanje etnike pri-padnosti njegova usmenoknjievnog teksta zato to je kaziva taj tekst zapisivau kazivao jezikom kojim je ovladao na teritoriji e je ponikao. Posluimo se analoki jednim primjerom iz pisane knjievnosti. Mea Selimovi se svojevoljno prepisao u srpsku knjievnost, ali njegovo knjievno djelo ini sam vrh bonjake pisane literature. Ovome stavu moe se uiniti zamjerka zato to je poetika usmene knjievnosti zajed-nika kategorija svih naroda tokavskoga jezikog sistema koji su ue-stvovali u njezinu stvaranju. Da, ali u ljudskome drutvu nijesu rijetke formalnosti kao stabilizatori neke drutvene datosti koja je neminovna. Nijesu rijetke granine linije drava koje su, kao obiljeja neminovne razdvojenosti, uspostavljene rezonom forme, a ne sutine. (...) Dakle, svaki usmeni knjievni tekst koji je kazivau saoptilo lice koje je svoj jezik formiralo na bilo kom prostoru dananje Crne Gore pripada usme-noj knjievnosti te drave.

Namjera autora ovoga projekta, niti izdavaa i urednika ove Isto-rije, ni u kom sluaju nije da ospori mogunost pripadnosti pojedinih autora i djela i drugim nacionalnim knjievnostima. No injenica da su autori koji su ove uvreni ili roeni u Crnoj Gori ili porijeklom iz nje ili su se svojim radom ukljuili u crnogorski knjievni ivot svakako potvruje njihovu pripadnost (i) crnogorskoj knjievnosti.

Urednici

Narod pamti i prepriava ono to moe da shvatii to uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi

mimo njega bez dubljeg traga, sa nemomravnodunou bezimenih prirodnih pojava, ne dira

njegovu matu i ne ostaje u njegovom seanju.

Ivo ANDRI

Umjetniko djelo ushiuje i oduevljava upravoonim svojim slojem koji je nedostian svjesnom

shvatanju. Snaan uticaj umjetniki lijepoga zavisi upravo od toga, a ne od djelova koje moemo do

kraja analizirati.

J. F. GETE

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIEVNOSTI

15

NAZIV

Od uobiajenoga termina na-rodna sadrajno je precizniji naziv usmena, za knjievnost usmenoga postanka i trajanja, zato to i pi-sana literatura pripada narodima ijim se jezikom slue pisci koji je stvaraju. Autoritet nominacije Narodna knjievnost, koji je uspo-stavio Vuk Karadi, toliko je jak da i knjievni teoretiari koji na isti nain vrednuju umjetnost usmenih i pisanih knjievnih tekstova upo-trebljavaju odrednicu narodna za knjievnost koja je imala usmeni nastanak i razvoj. U tome pravcu uputan je osvrt na sljedei primjer.

Bogdan Popovi, estetiar u pristupu knjievnome tekstu, pole-miui s istraivaima usmene knjievnosti koji su joj pristupali vie kao odrazu drutvenih pojava nego kao knjievnoj umjetnosti, rekao je: Romantino shvatanje narodnog pesnika kao pesnika svoje vrste, sui generis, nije samo povrno, no i pogreno. Narodni pesnik se od umetnikog razlikuje samo time to svoje pesme ne pie, to ih usmeno improvizuje (s posledicama koje iz toga istiu) i, naravno, i time to je, po pravilu, ovek manjeg obrazovanja, s uim horizontom, esto s primitivnim oseanjima, manje pronicljiv i suptilan psiholog, a manje vet ili virtuozan stilist. Inae je psihologija stvaranja i kod jednog i kod drugog identina. Profesionalni narodni pevai su originalni pesnici, s veim ili manjim darom, kako koji, ali su stvaraoci kao umetniki pesnici. I njihove su varijante originali i nezavisni proizvodi, isto tako

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIEVNOSTI Knjiga I

16

nezavisni jedan od drugoga kao i proizvodi umetnikih pesnika, kad ovi obrauju istu datu temu.

Kao to se vidi iz navedenoga teksta, Bogdan Popovi je ve da-leke 1936. godine istakao injenicu da izmeu stvaralakoga procesa usmenoga i pisanoga knjievnog teksta nema razlike, to je bezmalo bila revolucionarna izjava u vrijeme apsolutne prevlasti herderovsko-gri-movske kole u tumaenju usmene knjievnosti kao produkta kolektivne

svijesti datoga etnosa. Meutim, Bogdan Popovi, i danas uzorno istaknuti primjer antologiara po-ezije koji se pri izboru pjesama rukovodi iskljuivo apolonskim principom da je pjesma cjelovi-to lijepa, ostao je, u formalnome znaenju, upotrebom nekakvih termina zarobljenik tumaenja usmene knjievnosti s kojim se on generalno ne slae. Popovi naziva usmenoga pjesnika na-rodnim a pisanoga umjetnikim, to znai da pisana knjievnost ne pripada narodu, niti je usme-ni pjesnik knjievni umjetnik. Naglaavanjem svoga uvjerenja da je usmeni pjesnik stvaralac s

uim horizontom, esto primitivnoga oeanja i nepronicljivi psiholog, Bogdan Popovi je upravo demantovao svoj naelno iskazani stav da je herderovsko-grimovsko shvatanje narodnoga pjesnika, kao knjievno-ga stvaraoca sui generis, povrno i pogreno. Tako je Bogdan Popovi sadrajno uzdrmao temelj romantiarskoj koli u pristupu usmenoj knji-evnosti, a formalno ostao zarobljenik njezine terminologije. Glasoviti teoretiar knjievnosti Bogdan Popovi bez primisli je vjerovao da je Homer jedan od najuzvienijih stvaralaca u istoriji svjetske knjievnosti, ali terminologija koju je on prihvatio od Johana Herdera i Vuka Karad-ia upuuje na pomisao da pjesnik Ilijade ne moe kao umjetnik ni dozvati pisanoga pjesnika! Tako je i poslije Bogdana Popovia pristup usmenoj knjievnosti, koja je ostvarena na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bonjaka alijas Muslimana, ostao obgrljen folkloristikom kao

Novak Kilibarda USMENA KNJIEVNOST

17

komparativnom naukom koja prouava i rekonstruie duhovnu kulturu pojedinih naroda i njezin razvoj na temelju folklornoga materijala iji je najistaknutiji iskaz usmena knjievnost. To znai da se takvim pri-stupom usmenoj knjievnosti njezina umjetnika postignua pripisuju kolektivnome duhu odgovarajuega etnosa, a ne pojedinim knjievnim stvaraocima kao umjetnikim reprezentima toga duha.

Divljenje zamasima kolektivnoga duha koji iskazuju usmene pje-sme zbornika Vuka Karadia narastalo je u svome intenzitetu posebno zbog elitnih pohvala koje su im izrekle linosti iz samoga vrha evrop-ske kulture, kao Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva panja nije poklanjala kazivaima usmenih knjievnih tvorevina kao kreativ-nim stvaraocima. Da se cijenio kolektivni duh u usmenoj knjievnosti, a ne kreativni pojedinac to ga knjievno uobliava, pokazuju pregnua nekih Evropljana koji su, kao zaljubljenici u kolektivni duh svoga naro-da, objavljivali svoje knjievne tvorevine kao usmena knjievna djela iznikla iz kolektivnoga duha. U toj mistifikatorskoj knjievnoj djelatno-sti najpoznatiji su Dems Makferson, Prosper Merime i Vaclav Hanka. Razumije se, bilo je upozorenja kakvo je ono autoritativnoga Bogda-na Popovia da usmena knjievnost, kakva se ita iz zbornika Vuka Karadia, nudi line umjetnike rezultate visokoga nivoa. Takvo zna-ajno upozorenje dolo je 1935. godine i od njemakoga slaviste Ger-harda Gezemana. On kae: Milija i Tean su pevali prastaro narodno blago i pevali su ga i sjajno. Oni nisu davali naprosto rapsodski ono to im je predanje ostavilo, nego su starom umetnikom blagu udarali vid-ljiv peat svoga sopstvenog talenta i originalnosti; davali su pesmama kojima su snabdevali starinu Vuka za njegove zbirke sjaj umetnikog dela i trajnu vrednost. Ali, ipak, naelni romantiarski pristup usmenoj knjievnosti, koji je najprikladnije nazivati herderovsko-grimovskim, produavao je svoj ekstenzitet.

Prvi je Vladan Nedi (19201975) posvetio punu panju indivi-dualnoj kreaciji usmenoga knjievnika istakavi specifinosti u stvara-lakome procesu usmenih pjesnika, odnosno pjesnika-pjevaa Vukove zbirke do ijih je biografskih podataka mogao doi. Voen uvjerenjem da su usmeni pjesnici stvaraoci kao i umetniki, kako je konstatovao Bogdan Popovi, Nedi se okrenuo usmenoj knjievnosti iskljuivo kao umjetnosti rijei koju stvaraju pojedinci. Kreui se tim smjerom objavio je i Antologiju jugoslovenske narodne lirike (1962). Kako se Vladan Nedi drao apolonskoga principa prilikom izbora tekstova za


18

svoju Antologiju svjedoi injenica da je od 55000 pjesama izabrao samo 300 tekstovnih cjelina. Meu njima je i pjesma od cijela dva stiha:

Ide soko, vodi sokolicu,blago majci zlatna su joj krila.

Ali koliko je herderovsko-grimovska kola bila ucijepljena u dvovjekovnu naviku da se na usmeno knjievno djelo gleda kao na narodni knjievni proizvod pokazuje injenica da su poslije Nedieve smrti objedinjeni njegovi radovi o usmenim pjesnicima kao stvaraoci-ma i objavljeni u knjizi koja ima naslov Vukovi narodni pevai (1981). Odista, narod je dobro rekao da je navika jedna muka, a oduka trista muka! Tako se, eto, desilo da prva knjiga na meunarodnim prostorima iz oblasti nauke o usmenoj knjievnosti, koja tretira usmenoga pjesnika kao stvaraoca, ostaje kroz svoj naslov obavijena folklornom maglinom.

Ima jo jedan zaudniji primjer zanemarljivoga odnosa prema usmenim knjievnim stvaraocima. Vojislav uri objavio je 1960. go-dine Antologiju narodne poezije u koju je uvrstio 42 lirske i 31 epsku usmenu pjesmu. Prilikom tako strogoga odabira antologijskih teksto-va uri je konsultovao sve zapisane tekstove usmene poezije koja se ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bonjaka alijas Musli-mana. Kako izborom pjesama tako i predgovorom Antologiji Vojislav uri je pokazao zavidan oeaj za knjievnu ljepotu. Briljantna je la-pidarnost njegova iskaza kojim ocjenjuje kompozicioni poredak date pjesme, opisne efekte pjesnike cjeline, muzikalnost virtuozno upotri-jebljene spontane rime i druge profile umjetnike uoblienosti izabra-nih pjesama. Meutim, taj suptilni odabira antologijskih pjesama ne pominje u predgovoru Antologije, ama ba nijednom rijeju, ni jednoga jedinog pjesnika ijim se pjesmama posluio!

Evo jednoga primjera koji pokazuje kakvu je nepravdu uinio Vo-jislav uri prema usmenim knjievnim stvaraocima. Od etiri pjesme koje je pjesnik-pjeva Starac Milija saoptio Vuku Karadiu 1822. go-dine Vojislav uri preuzeo je dvije za svoju strogo estetski formiranu Antologiju, ali nije spomenuo ime pjesnika tih dviju pjesama: enidba Maksima Crnojevia i Banovi Strahinja, koje ukupno imaju 2036 de-seterakih stihova.

Herderovsko-grimovski pristup usmenim knjievnim stvaraoci-ma koji reprezentuje Vojislav uri cjelovito je podvrgao kritici Albert B. Lord. Autor studije koja je rijeila Homersko pitanje, The Singer of


19

Tales, veli: Shvatamo da ono to se zove usmenom tradicijom pred-stavlja isto toliko sloenu i znaajnu umjetniku formu koliko i njezina izvedenica knjievna tradicija. Ona nije naprosto manje uglaena, ma-nje vana ili primitivnija daljnja roaka knjievnosti. U trenutku kad su pisane tehnike stupile na scenu umjetnike forme su ve odavno bile ustanovljene i ve tada su bile visoko razvijene i drevne.

Ova knjiga, Istorija crnogorske knjievnosti. Usmena knjiev-nost, ide trasom Vladana Nedia s tom razlikom to se u njoj dosljed-no upotrebljavaju termini: usmena knjievnost, usmeni pjesnik, usmeni pjesnik-pjeva i usmeni pripovjeda.

U ovoj knjizi crnogorskim se jezikom imenuje jezik na kojem je ostvarena usmena knjievnost Crne Gore u bilo kojemu njezinom isto-rijskom periodu, i na bilo kojemu prostoru to danas pripada Crnoj Gori koja je povratila svoju dravnost 21. maja 2006. godine. Uz dosljednu upotrebu tih naziva podrazumijeva se injenica da su, u vrijeme trajanja nepatvorene usmene knjievnosti, govorili istim jezikom etnosi koji su kasnije uvrstili svoja nacionalna imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bonja-ci alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.

U ovoj knjizi se pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju i njezi-ni nekadanji nazivi Duklja i Zeta.

21

POSTANAK

U antropolokoj nauci odr-ava se pretpostavka da se usme-na knjievnost zaela odmah po postanku ljudskoga govora kao sredstva za sporazumijevanje. ovjek je svoje knjievne potre-be zaodijevao jezikom, a u tome procesu nicali su embrioni knji-evne usmenosti. Iskaz pojedinca prelazio je na drugoga, odnosno na okolinu, pa se tako zainjao razvoj usmene knjievnosti kao batine ljudske grupe s prostora na kome ona opstaje i u uslovima za ivot koje taj ambijent prua. Javljajui se u uslovima svjesno-ga pribiranja sredstava za ivot, usmena knjievnost prvobitne zajednice otpoinjala je svoj neogranieni vijek trajanja. Rijeju, ivot homo sapiensa bio je uslovljen njegovom aktivnou da upriklauje svoj opstanak neminovnim okolnostima, pa je u procesu svojih ivot-nih zbivanja produkovao umjetniko iskazivanje toga uprilagoavanja. Istraivanjem ivota ljudskih zajednica u praumama Afrike, Amazoni-je i Okeanije, ivota koji, makar uslovno, podea na najraniji period ljudske zajednice, istraivai su primijetili da je svaki umjetniki iskaz tih skupina vezan s procesom pribavljanja sredstava za ivot. Evo jed-noga primjera.

Kad grupa osoba iz jedne skupine, bilo da je vezana gensom bilo plemenom, vadi med iz pronaene pelinje duplje, sve osobe koje e okusiti tu pronaenu poslasticu pleu imitirajui pelinji let pokretima svojih ruku i pelinji zvuk zapjevajuim glasom. Upravo takvim imi-


22

tiranjem pelinjega leta i zuja prate detalje konkretne radnje od prona-laska pelinjega ulita do uivanja u slasti meda koji je pronaen. Od koliine pronaenoga meda zavisio je emotivni naboj i zapjevanih rijei koje se izgovaraju. Ta s plesom uritmljena pjesma je u stvari apoteo-zna poast sreniku koji je pronalaskom meda priutio korist i radost kolektiva kome pripada. A ta zahvalnost ujedno je i potovanje magi-noga duha koji stoji iza procesa radnje od pronalska duplje s medom

do slatkoga objeda. Kako je to u nauci istaknuto, ljudi te medom oduevljene skupine vjeruju da e stalna elja za pronalaskom meda biti ostvarljiva zato to su ritualni ples i pjevna recitacija, koji prate tu radnju, izraz ma-ginoga duha koji daje kondiciju njezina produavanja.

Ostavljajui po strani me-tafizike pristupe pojavi ljudsko-ga govora i prerastanja njegove praktine obavijetenosti u knji-evni oblik, a na osnovu realnih pretpostavki i analognoga zaklju-ivanja, moe se konstatovati da je umjetnost otpoela svoje traja-nje kao produkt ljudskoga roda,

prvjenstveno emotivni a djelimino i racionalni.Praoblici svih dananjih vrsta umjetnosti bili su objedinjeni, od-

nosno bivstvovali su u poretku tzv. sinkretizma. Dananja knjievnost, likovna umjetnost, muzika, balet, gluma bili su neodvojivi jedno od drugoga u svojim zaecima. U dugotrajnome, sporome ali stalnome, procesu razvitka ljudskoga roda, na datim prostorima i u datome vre-menu, pojedinani vidovi umjetnosti poeli su se odvajati od elemen-tarnoga procesa proizvodnje sredstava za ivot. To se deavalo tako to su se oformili uslovi da ovjek moe izraavati svoju misao i oeanje i mimo poslovnoga procesa proizvodnoga rada koji mu obezbjeuje ivotno trajanje i drutveno iskazivanje. ovjek je prvo imitirao po-krete i glas ivotinje koju namjerava da ulovi, crtao joj lik na praini ili raskvaenome zemljitu, a poslije uspjenoga lova hvalio se svojim


23

podvigom imitirajui bolni krik ulovljene ivotinje. Kako je rekao So-lomon Renak, ovjek je postao radan iz nude prije nego to je postao umjetnik po ukusu. Razumije se, trenuci plesne, likovne i knjievne umjetnosti bili su namijenjeni za praktine ivotne potrebe, ali, ipak, bio je veliki korak izmeu polazne elje da se ulovi ivotinja ili da se pronae medonosna duplja i veselja povodom uspjeno obavljenoga posla. Zoru i suton, kao harmonine smjene mraka i svjetlosti, talase na vodi i ritam rascvjetanoga polja po muzici lahora, lovac je doivljavao kad se lovom zadovoljio. Doivljavao ih u mjeri koliko te ljepote nije primjeivao kad je u lov krenuo. Sva je prilika da je slikarstvo Alta-mire vie rezultat zadovoljstva postignutim poslom nego pretpostavka da se on postigne! Ritualne radnje ovjeka koje je upranjavao da bi u lov krenuo bile su mu radna obaveza, a govorni iskaz uspjenoga lova znaio je njegovo veselje. Embrioni umjetnosti zaeli su se kao ivot-na potreba, a onda prerastali u duhovnu potrebu. Dakako, i tada kao i danas, nijesu sve drutvene jedinke bile jednako sposobne da veselje doivljavaju, a kamoli da ga umjetniki izraavaju. Nijesu svi peinski stanovnici Altamire slikali po njezinim zidovima, nego samo oni koji su za to bili obdareni. Dakle, embrioni umjetnosti zaeli su se u ljud-skim skupinama kao ivotna potreba, a onda su prerastali u duhovne potrebe koje nijesu morale biti u direktnoj vezi s egzistencijalnom i-votnom praksom. Upriklaivanje ivota, koji ne znai izraz samo gole egzistencije, otvaralo je prostore na kojima se embrioni umjetnosti, iz pozicije sinkretizma, pretvaraju u organizovane vidove umjetnosti. Ra-zumije se, najstarija ljudska prolost ne moe biti zabranski poligon ni religije ni nauke; ta nepoznanica ljudske najudaljenije prolosti samo provocira pretpostavke za koje se ne moe apodiktino rei da su tane. Ipak, nauni pristup datome problemu ima oslonac u injenici da iska-zi najnerazvijenijih ljudskih skupina, koje su istraivane u praumama Afrike, Amazonije i Okeanije, i arheoloki pronalasci ljudskih iskaza iz najdavnijih vremena govore o skoro istim rezultatima.

Kako se to pretpostavlja, na osnovu analokoga zakljuivanja i logikoga domiljanja, usmeno knjievno stvaralatvo se osamostalilo, odnosno razdvojilo se od svojih sadrunika iz doba sinkretizma, tek krajem perioda tzv. divljatva, onda kad je kreativni pojedinac poeo da raznovrsne sadraje materijalne stvarnosti i zaumnoga dosanjavanja viih sila, kao usmjerivaa njegove ivotne i post mortem sudbine, uno-si u svoje usmene knjievne tvorevine. Svakako, prvo su se javili lirski


24

oblici knjievne umjetnosti, jer su ivotne dae i nedae prije uzbui-vale oeanja nego svjesnu namjeru da se konkretni doivljaj fabularno uoblii. U zavisnosti od stepena razvitka date drutvene skupine, na odreenome prostoru i tokom uprilienoga vremena, doi e do razvit-ka ustihovanih saoptenja i proznih knjievnih iskaza. Tako je geneza usmene knjievnosti uobliavala posebne forme umjetnike datosti, a prevlast jednoga ili drugoga njezina oblika zavisila je prvo od ivotno egzistencijalnih prilika, a onda od konkretne etnike datosti, odnosno drutveno-istorijskih okolnosti.

Postignuti knjievni iskaz koji je potekao od obdarenoga pojedin-ca, to je socijalno i obrazovno sasvim poravnat sa svojom drutvenom sredinom, u stvari je preobraaj normativnoga jezikog iskaza neke po-jave u njezin knjievni oblik. Tako obdareni pojedinac prefermentira informativno u knjievno, on obino govorenje knjievno oneobiava. Ali taj knjievni iskaz jedne realne ili imaginativne sekvence ostajao je da traje samo ako je prihvaen od strane ljudske skupine s kojom je njegov knjievni tvorac ama ba u svemu poravnat, osim sposobnou da normativni jeziki iskaz pretvara u knjievni. To kreativno to je od obdarene individue stvoreno i spontano obznanjeno, ostalo je, kao usmena knjievna tvorevina, samo da je prihvati etno-socijalna sredina kojoj obdareni pripada. Bolje rei, od stepena kreativnosti, odnosno do-padljivosti iskazanoga zavisilo je njegovo trajanje u pamenju i upotre-bi odgovarajue sredine. Normalno je pretpostaviti da se tadanji knji-evni kreativac nije mogao uzdii iz svoje sredine toliko da bi mogao ostvariti tvorevinu od iskustvenoga svijeta kome ne pripada drutvena sredina iji je on pojedinac. Tako ostvareni knjievni iskaz, kad bi bio od kolektiva prihvaen, prirodno se prenosio od usta do usta. A kad bi onda ta knjievna tvorevina svojom umjetnikom privlanou zaslui-la da traje, krenula bi s koljena na koljeno, kako bi rekao Vuk Karadi taj bez premca umnik u razumijevanju prirode usmene knjievnosti. Tako prihvaeni usmeno-knjievni tekst jednako je imao uspjenu vre-mensku vertikalu i etno-prostornu horizontalu. U svakome svom no-vom iskazivanju, a u zavisnosti od nivoa obdarenosti pojedinca koji ga prihvata, kao pjeva odnosno kaziva, taj prvobitni tekst pojavljivao se u novoj varijanti na adekvatnome etno-jezikom prostoru. Kako se nagomilavalo drutveno iskustvo, posebno na prostorima e je istorija gazila krupnim koracima, otvarali su se vidici za tematsko uslonjava-nje knjievne usmenosti i za kreativni uspon prilinika te sloenosti.


25

Kako je poetna verzija usmenoga knjievnog teksta mogla, kroz prostor i vrijeme, doivljavati uspone i padove pokazae se na odgova-rajuemu mjestu u ovoj knjizi.

TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIEVNOSTI

29

PRETHRIANSKI PERIOD

Sloveni su u svojoj prapo-stojbini imali usmenu knjiev-nost kao pratioca svoje paganske duhovnosti. U to vrijeme, otpri-like do V vijeka n. e, neraseljeni Sloveni bili su na nivou onoga drutvenog stanja na kojemu su se nalazili skitski narodi o kojima se, barem poneto, moe saznati iz bajkovito pisane Herodotove Isto-rije. A i gnoseoloki podtekst Ho-merovih spjevova, koji nam doa-rava kritsko-mikenski politeizam, pretpostavlja analoke zakljuke o duhovnome stanju neraseljenoga slovenskog etnosa. Kao to je gro-movnik Zevs vladao panteonskom hijerarhijom kritsko-mikenskih politeista, tako je iznad rodovsko-plemenskoga poretka Slovena leb-ela politeistika hijerarhija s gromovnikom Perunom na elu. Nauka ne raspolae relevantnim podacima o slinosti, odnosno razlici, izmeu kritsko-mikenskoga i slovenskoga politeizma. Prethomersko doba na kritsko-mikenskim prostorima daje se indirektno sagledati iz helenske civilizacije koja se razvila iz olimpskoga panteona, dok se o neraselje-nim Slovenima moe samo poneto nazreti preko Herodotova matovi-tog izlaganja o Skitima. Ipak, neosporna je injenica logina vjerovat-noa da su na seobu opredijeljeni Sloveni imali svoj usmenoknjievni miraz s kojim su krenuli na put u pravcu Balkana.

Neto podataka o na Balkan doseljenim Slovenima nude opaske vizantijskih i rimskih opservatora svoga vremena. Razumije se, te opa-ske koje su zapisala lica hrianske istorije, iza kojih stoji precvjetala


30

antika civilizacija, treba kritiki prosuivati. Ne samo zato to su ti hrianski opservatori gledali iz ptiije perspektive na slovenski no-madsko-stoarski populus bez istorijske prolosti, nego i stoga to se u iskazima rimskih i vizantijskih hroniara i politiara izraavaju interesi drave i politike iji su oni istaknuti graani. U njihovim opaskama o Slovenima, nomadima koji demografski najedravaju Balkan, lako se mogla smjestiti namjera da se doseljenici prikau na isplanirani nain

prije to nego obaveza da se oni realno osmotre. Ali, u nedostatku dokaza o drutvenome kontekstu na Balkan prispjelih Slovena, koji su s paganizmom u dui preli Du-nav i Savu, ne treba zaobii opasku kakva je sljedea.

Vizantijski hroniar Teofilakt Simokata, iz VII vijeka, zapisuje kako su vizantijski vojnici zarobili slovenske uhode koji nijesu nosili oruje, nego muzike instrumente uz koje pjevaju. Ako se da povjero-vati u dati iskaz vizantijskoga isto-riara, moe se vjerovati da su Slo-veni radije uz svirku pjevali nego naoruani ratovali. Odista, lako je povjerovati da ljudi radije pjevaju

nego ratuju, ali ostaje otvoreno pitanje jesu li bili tako idealni uslo-vi za slovensko naseljavanje Balkana da nomadski doseljenici nijesu imali potrebe da s orujem uhode prostore drave koje svojim nase-ljavanjem od nje otimaju! Pa zato je onda doseljenici uhode ako ona samo pobuuje svirku i pjesmu stoarskih nomada koji je naseljavaju? Ipak, za nauku je znaajan Simokatin podatak da su Sloveni, u doba svoje demografske stabilizacije na Balkanu, imali muzike instrumen-te uz koje pjevaju. Jedno moe biti odgovarajua Simokatina namjera da to istakne, a drugo je injenica da on, uz bilo kakvu namjeru, ne bi mogao izmisliti ono to slovenske uhode nijesu imale sa sobom kad su ih vizantijski vojnici zarobili. Mogao im je Simokata zakinuti oru-je, ali nije imao potrebe da im dodaje muzike instrumente i pjesmu. Moda je ipak suvino naglaavati znaenje Simokatinoga iskaza, jer


31

je nepobitna injenica da je slovenski paganizam morala pratiti usmena knjievnost koja mu odgovara. A onda se logino moe zakljuiti da je slovenska svirka uz date diple, frulu ili neke gusle sa strunama iz konj-skoga repa, podrazumijevala i pjesmu i ples koji ta muzika prati kao njihov neizostavni saputnik. Na osnovu Simokatinoga podatka, kao i uz pomo logino formiranih pretpostavki, moe se pouzdano tvrditi da su balkanski Sloveni, i prije doseljenja na Balkan, a to je period njihova rodovsko-plemenskoga ustrojstva, imali oformljeno usmenoknjievno stvaralatvo. Da je ta njihova knjievna umjetnost bila i prikladno razu-ena, svjedoe lirske usmene pjesme koje su u svoj balkansko-istorij-ski okvir smjestile sutinski neokrnjeni duh predseobnoga slovenskog paganizma. Elitni primjer te poezije jeste pjesma o boanstvu svjetlosti Bijelome Vidu, koju je zapisao Vuk Karadi. Kako to kritika istorija naglaava, balkanski Sloveni ve krajem IX vijeka bili su oficijelno hri-stijanizovani a, eto, nakon jednoga milenijuma njihove usmene pjesme nude duh svoga predselidbenoga paganizma.

Kako je izgledala slovenska paganska pjesma, oda Suncu i tro-par boanstvu svjetlosti Vidu, moe se uveliko vieti u njezinu isto-rijski uokvirenome obliku koji je od nepismenoga kazivaa zapisan u prvoj polovini XIX vijeka. Samo duboko oeanje paganskoga ivota, s kojim su se Sloveni doselili na Balkan, moglo je pobijediti milenijum da se udrueno sa slojevima istorije i hrianstva ispostavi u svjetlosti, odnosno Bijelome Vidu. Ta je pjesma knjievno slivena simbioza pa-ganskoga doivljavanja svjetlosti, istorijskih dogaanja i hrianskoga miljea porodinoga doma.

Ilarion Ruvarac je uoio da su u znatnome broju pjesama Vukove zbirke, i u lirskim i u epskim, jednako uoljivi slojevi istorije i mitolo-gije. Mitski element, istie Ruvarac, imao je u pjesmama s istorijskom tematikom dejstvo kvasa za brano. To uoavanje Ilariona Ruvarca, zaetnika kritike istoriografije na jugoslovenskim prostorima, pretpo-stavilo je mogunost za dokaze da se proces prevladavanja mitolokoga poimanja stvarnosti ostvario ne eliminacijom mistike, nego njezinom transformacijom u istorijsku svijest koju su balkanski Sloveni formirali primanjem hrianstva. Uglavnom, karakteristino je stalno meusob-no preplitanje istorije i legende u usmenoj knjievnosti koja je ostva-rena na tokavskome jezikom prostoru jugoslovenskih zemalja. Kako je rekao Vladan Nedi, glavno obiljeje usmene lirike jugoslovenskih naroda je pagansko oeanje ivota. I Miodrag Pavlovi je istakao da


32

kod najveega broja epskih pjesama s istorijskom tematikom nijesu u pitanju istorijske injenice u doslovnome znaenju, a koje formalno te-matski izgledaju da jesu, nego korekcija tih injenica koja je primjerena paganskome oeaju ivota to fluidno traje u oficijelno pohrianjenoj kolektivnoj svijesti jugoslovenskih etnosa kojima te pjesme pripadaju.

Prihvatajui se istorijskih motiva, tvorci junakih pjesama rijetko su polazili od samoga istorijskog dogaanja, a ee od njegove in-terpretacije u feudalno-klerikalskim krugovima u kojima je istorijski dogaaj prethodno ideoloki osmiljen. Tako se dogaalo sjedinjavanje hrianski ideologizovane istorije i paganskih motiva u amalgamisa-nu knjievnu cjelinu. Naelno, u usmenoj epici jugoslovenskih naroda nijesu paganska boanstva zamijenjena stvarnim istorijskim linosti-ma, no njihovom hrianskom idealizacijom svetiteljima i hrianski usmjerenijim feudalcima. Ipak, knjievni amalgam od mitologije, od-nosno praslovenskoga paganizma, hrianstva i istorije, koji je ostvaren u usmenoj knjievnosti jugoslovenskih naroda, najuoljiviji je u lirskim pjesmama. Najistaknutije osobito mitologijske pjesme, kako ih je Vuk nazvao, on ih je isti zapisao na Crnogorskome primorju.

Bijeli Vide oliava Sunce ije se vraanje s junoga povratnika sa zebnjom iekivalo u slovenskoj praistoriji, na prostorima mrazovitih zima i dugih noi. Pjesma o Bijelome Vidu prenosi kolektivno veselje izazvano uvjerenjem da e se povratkom Sunca i dolaskom proljea nastaviti ivot ovjeka i prirode od koje on ivi. Tekst pjesme koji je usmenim putem dopro do sredine XIX vijeka udruen je s hrianstvom i istorijom, ali stavke cjelovite paganske pjesme ostale su sutinski ne-dirnute iako su presvuene u istorijsko-hriansko ruho. Pod egidom istorijsko-hrianskih vjekova pjesma je izgubila paganski strah da e besunana tmina pobijediti svjetlost. Upravo, praslovensko politeisti-ko veselje, izazvano povratkom Sunca, preimenovano je u sreu ene zbog povratka njezina mua s dugoga ratovanja koje je vodio s crnijem Ugrima i kletijem Turcima. Preoblikovala je pjesma svoju pagansku lje-potu proljea u istorijski kontekst zbivanja. Ostala je slika jednoga vje-rovanja mitskoga karaktera, iako se to vjerovanje u svome bukvalitetu zaboravilo. Razgrni pepeo pa e nai ar, narodski bi se reklo!

U istorijsko-hrianskome tekstu o Bijelome Vidu paganska apo-teoza svjetlosti struji nevidljivo kao limfa u krvi. Bijeli Vide, jeziki preoblikovano ime boga Svetovida, ne ratuje s nebeskom tamom s ko-jom je kod neraseljenih Slovena ratovao, nego s crnim Ugrima i kletim


33

Turcima, upravo s istorijskim narodima s kojima su balkanski Sloveni vodili bitke i bojeve. Boanstvo svjetlosti, Bijeli Vide, preraslo je u re-alnoga ovjeka-ratnika koji se bori protiv neprijatelja od kojih se moe doivjeti tama ropstva i vihor plijena. Tako je tokom istorijskih vjekova pagansko boanstvo prerastalo u ivotni realitet koji se oficijelno davno razvjenao s paganima. Istorijski Vide, u datoj pjesmi, ima realni dom i suprugu koja ga je s ljubavnom enjom penelopski ekala da sreno doe s vojske. U pjesmi o Vidu, sad realnome ratniku i muu, data je slika patrijarhalnoga reda u kuevnome obiaju. edi domain-gospo-dar za sofrom i zapovijeda, kao tipini patrijarhalni domain, svojoj supruzi da izae pred kuna vrata i vidi ta je tropot, ta je gromot / oko dvora Vidojeva. Jednostavno i suptilno data je u pjesmi slika patrijarhalnoga domainskog reda, ali i silueta erotizovane brane lju-bavi Vidove ene. Kroz tropot i gromot, a to je kopitanje konja i lepr-anje golubova, oliena je uzavrela radost Vidove suprunice to joj je vojno poslije sedam godina s vojske prispio. Radovanje, izgledom vrlo ugodnih ivotinja konja i golubova, jeste posredna slika dugo oekivane brane sree. enjive sree jugoslovenske Penelope koja je dugo odsutnoga mua ekala da joj padne u ljubavni zagrljaj. Slika o-vjekova veselja to se Sunce izborilo s tamama i mrakovima ustupila je mjesto najdosljednijemu realizmu svakodnevnih ljudskih odnosa. Isto-rija i obiaji tipinoga patrijarhalnog doma prekrili su svojom paletom oblik pjesme praslovenske. Mrklu tminu i besunano vrijeme zamijenili su Ugri i Turci, opasni suparnici balkanskih Slovena tokom vjekova. Moda se pjesma o Bijelome Vidu pjevala po kalendarskoj navici uz boine praznike, ali davno su bili usahnuli paganski prijemnici koje je paganska pjesma cjelovito opsluivala u doba svoga prethrianskog trajanja. Ba povodom grupe pjesama s pripjevom koledo, koje su pje-vane uz boine sveanosti, Vuk Karadi napominje da se koledarski obiaj meu ljudima naeg zakona (pravoslavnoga N. K.) gotovo sasvim izgubio, ali u krana (katolika N. K.) jo traje. injenica da Vuk ne kazuje e je i od koga zapisao pjesmu o Bijelome Vidu znai da tu pjesmu svi tokavci mogu ubrajati u svoju usmenu knjievnost.

Vukova napomena da se pjesma o Bijelome Vidu pjevala uoi Boia inicira sljedei sadraj. Hrianstvo, e je go moglo, nije se borilo protiv paganskih obiaja i knjievnih tekstova koji te obiaje pra-te ako ih je moglo sebi potiniti. Jednostavno, koledarski obiaj koji je znaio slavljenje dana u godini kad je Sunce poinjalo da jaa, a to je


34

prestanak kratkodnevice, hriani su prilagodili svojim interesima tako to su kult svjetlosti proglasili badnjakom vatrom, a koledarsko pjeva-nje posvetili roenju Hristovome. Raanje Mladoga Sunca zamijenjeno je raanjem Mladoga Boga! Tako je potomak bezbrojnih generacija pa-gana pjevao i dalje pjesme koje formalno ne slave povratak Sunca, a sa-drajno proslavljaju beriet koji je uslovljen ba sunevom svjetlou. Kako kae Vuk, koledari, kojih se on opominje iz mladosti, pjevali su pjesme u kojima se Mladome Bogu mole da im krave budu mlijene, kako bi namuzli dosta mlijeka kojim se moe okupati Mladi Bog, to e rei Isus Hristos. Tako je hrianstvo vjeto iskoristilo paganski obiaj dajui mu svoju namjenu.

Njego, koji je imao fluidni uvid u sve iskaze ivota crnogorskoga naroda kojim je gospodarski upravljao, oformio je pjesniku sliku mije-anja ostataka paganstva s vladajuim hrianstvom u Crnoj Gori. Kako poetkom XVIII vijeka, to obuhvata radnja Gorskoga vijenca, tako i u Njegoevoj savremenosti. Sve vradbine koje se pominju u Gorskome vijencu slue osobama koje su oficijelno hriani. Priest ustanika, koji su svoje ruke okupali ljudskom krvlju svojih prevjerenih bratstvenika i plemenika, obavlja, i to bez ispovijedanja priesnika, iguman Stefan, to nije kanonski ortodoksno. Tu slubu vri iguman koji je, kako to on s ponosom istie, obiao sva glavna hrianska svetilita, meu njima i Vitlejem e se sunce hrianstvu rodilo! Vuk Miunovi, svojim umom i autoritetom neposrednik vladike Danila pjesnikova ideolo-ko-politikoga alter ega u djelu, pita svoga gospodara, koji zna duboke knjige, ima li vjetica. Ne samo to je vezir skadarski uspio preko jed-ne ene, koja se pod njegovom prisilom obetala vjeticom, da zakrvi tri crnogorska plemena, nego, eto, i umni odlinik Vuk Miunovi nije ba siguran da nema vjetica. I zaista, ona tri zakrvljena crnogorska plemena bez sumnje su vjerovala u Mjedeno guvno e se ene-vjetice u svaku ivinu preobliavaju, vjerovali su da vjetice plove u kori od jajeta i da su toj lai vesla srebrna! Samo vladika Danilo, hriansko-politiki visokodostojnik, ne nasijeda paganskim vjerovanjima, nego zakljuuje da vezir skadarski, koristei obilate recidive paganizma u podlovenskoj sredini, izaziva razdor meu crnogorskim plemenima. Zaista, gnoseoloko znaenje Gorskoga vijenca nezaobilazno je u pri-stupu istorijskome i duhovnome kompleksu Crne Gore.

Prepriavajui legendu o postanku grada Kotora, Vuk Karadi je plastino pokazao kako se slovenski paganizam integrisao u istoriju.


35

Legenda pria, kad je Silni car Duan, to e rei car Duan Nemanji (13461355), htio da podigne grad u kamenitoj gori e se viela velika jama kao peina, vila mu je rekla da tu nema ni brodu pristanita, ni konju poigrita, nego neka grad gradi dolje kod morskoga zaliva. Car poslua vilu, podigne grad Kotor, pa u ast novoga grada pozove na ast mnogu gospodu i istu vilu. Ali, kad se car Duan poeo pred gostima hvaliti svojim lijepim gradom, vila ga je prekorila da on bez njezina savjeta ne bi tako lijepi grad podigao. To je caru bilo krivo, pa je udario akom vilu po obrazu. Vila se na to rasrdi, pa sve careve goste izludi, a sve kotorske izvore zatruje. Kad je vidio ta je uinio, ojaeli car je molio bijelu vilu da mu oprosti i jedva je izmolio da mu gospodi pamet povrati. Od otrova je vila caru oistila samo jedan izvor, onaj iza ju-nih vrata Kotora. I nastavlja Vuk prepriavanje legende dodajui da su, osobito ljeti kad je velika sua, svi kotorski izvori pomalo slani, osim onoga kod junih vrata na koji se vila smilovala.

I tom prilikom, kao i vazda, Vuk svojim kratkim tekstom mno-go kae. Ve od grke kolonizacije istone obale Jadrana zametnuo se grad na mjestu dananjega Kotora. Glasio se u vrijeme rimske vladavi-ne Balkanom, a nakon sloma Zapadnoga Rimskog Carstva doao je pod vlast Vizantije. Latinsko ime Catarum ustalilo mu se bilo u srednjemu vijeku. Pa eto, prethrianskome i predslovenskome gradu legenda za ktitora odreuje cara Duana Nemanjia, iz sredine XIV vijeka, dajui vili mjesto savjetnika za lociranje Kotora. To je jedan od jarkih dokaza duboke ukorijenjenosti slovenske mitologije u istorijsko tkivo balkan-skih Slovena.

Iskrsava logino pitanje: Na osnovu kojih se dokaza moe pratiti povlaenje paganstva, bilo u vidu totala bilo preoblikovanja, i uvri-vanje hrianstva kod balkanskih Slovena, konkretno predaka dana-njih Crnogoraca? I kako se taj proces odslikavao u usmenoj knjiev-nosti njihovoj? Onoj knjievnosti koju na jugoslovenskim prostorima reprezentuje pjesma o Bijelome Vidu. Ali, prije pribliavanja odgovoru na ta pitanja, valja skrenuti panju na sljedee injenice.

Da bi se shvatila specifina ukorijenjenost paganizma u svakod-nevnome ivotu podlovenskih plemensko-bratstvenikih prostora, ko-jima je najadekvatnija nominacija Stara Crna Gora, treba imati u vidu istinu da se taj prostor kulturoloki razlikovao od suednih prostora da-nanje Crne Gore, iako je kroz istoriju imao s njima razliite vidove odnosa. Ukratko reeno, Stara Crna Gora prepoznatljiva je osebujnou


36

svojom tokom dugoga trajanja. Stara Crna Gora ostala je rezistentna na aortne duhovne tokove i njihove mijene koje su bile evidentne na izvje-snim prostorima dananje Crne Gore. Kad su Sloveni naselili prostore Stare Crne Gore, nijesu se suoili s vidljivim ostacima antike istorije i hrianske civilizacije. Prostor Stare Crne Gore bio je ostao mimo doticaja tih trendova. Dok su na drugim prostorima dananje Crne Gore tokom postantikoga doba, konkretno nakon IV vijeka, zapaeno po-dizani hrianski hramovi, najee na temeljima politeistikih sve-tilita, na prostorima Stare Crne Gore nije evidentiran nijedan takav hram. Takvo stanje se produilo i tokom srednjega vijeka. One e je antiki svijet bio utemeljio novoprimljeno hrianstvo i podizao svoje hramove, nastavie se u srednjemu vijeku podizanje hramova analo-gno stilskim obrascima tekuega vremena i u vezi s crkvenim editima ija je hijerarhija na datome prostoru bila prisutna. Tako se to deavalo na tim prostorima, a Stara Crna Gora ostajala je u autentinosti svoje arhainosti kojoj je primjeren plemensko-bratstveniki drutveni izraz i njegovo stoarsko-zemljoradniko zanimanje. Autentinost materijal-ne kulture toga prostora, koja ima svoje temelje u bronzanome dobu, u dijalektikoj je vezi s drutveno-ekonomskom konstelacijom ivlja koji je taj prostor naseljavao. Inae, neki prostori dananje Crne Gore, na priliku Duklje i primorskoga pojasa, proivjeli su antiku kulturu i hrianstvo koje e je zamijeniti, a neki e se prostori tokom srednjega vijeka oglaavati podizanjem hrianskih hramova, kakvi su urevi stupovi, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, Moraki manastir, Crkva Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju i dr. Hramove koji su u doba Osmansko-ga Carstva podizani na dananjim prostorima Crne Gore reprezentuju Husein-paina damija u Pljevljima i Pivski manastir. Uglavnom, kad se govori o razvitku usmene knjievnosti crnogorske, treba uoavati razliku izmeu istorijske prolosti podlovenske Crne Gore i onih crno-gorskih prostora koji su imali istorijsku prolost ekspliciranu u hramo-vima, gradovima i spomenicima drugih vidova. Podlovenske prostore Crne Gore hramovno je prvi obiljeio Ivan-beg Crnojevi podizanjem Cetinjskoga manastira, posljednjih decenija XV vijeka.

Kad se hrianstvo u Crnoj Gori, koja se tada nazivala Duklja, uvrstilo kao dravna religija, otpoelo je podizanje hrianskih svetili-ta i njegovanje pisane kulture koju su konzumirali samo vladarski sloj i klerikalski krugovi. A interesi jednih i drugih ili su podruku, kako bi se narodski reklo. Kao po pravilu, hrianski hramovi podizani su na mje-


37

stima razruenih paganskih svetilita i kultnih mjesta e su se odravale paganske sveanosti. Razumije se, ostaje otvoreno pitanje koliko je u vrijeme uvrivanja hrianstva drave Crne Gore bilo ostalo tragova rimskih paganskih svetilita koja nijesu bila preplavljena hrianskim slojem rimske hristijanizovane kulture, odnosno vizantijske. I da li su u srazmjeri slovenska prilagoavanja ve podignutome i njihovo stre-mljenje ka linome izrazu? Moda se da pretpostaviti da su, eventualno sauvana, paganska svetilita, odnosno njihovi ostaci, koja nijesu bila hrianski prekomponovana, prihvatana od novodoseljenih Slovena, jer su mjesta s tim eventualnim svetilitima bila birana od strane hrian-skih naseljenika rezonom kojim bi ih izabrali i doseljeni pagani da su to bili pusti prostori. Jedna napomena Vuka Karadia koju je dao uz pjesme koje su se u Budvi pjevale o Spasovu dne, i koje je on zapisao, pribliavaju nas tim dalekim vremenima.

Vuk napominje 1823. godine da se spasovski obiaj koji je, veli, prije neko dvadeset godina jo bio iv, izvodio svake godine na Spa-sovdan. U spasovsko rano jutro izae mnotvo enskinja i mukinja na brdo koje se zove Spas. Momci i evojke nosili su na glavama vijence od razlinoga cvijea. Onda kae Vuk da se na vrhu brda Spasa nala-ze zidine od nekakve crkve koja se zvala Sveti Spas. Ali, za ovu priliku, najznaajnije je ovo to Vuk naglaava: Pred ovijem zidinama bilo je upravo za ovaj dan nainjeno veliko gumno koje se i danas, premda je razvaljeno, zove Vilino guvno. I dalje Vuk nastavlja: Kako bi Bud-ljani na brdo izali, onda bi se mlade na gumnu uhvatila u kolo, pa bi mukarci, koji su svi jedan do drugoga pohvatani, zapjevali Dobro jutro, bjele vile, i nama ga dajte!

Taj sadrajni Vukov tekst upuuje i na pagansku, i na ranohri-ansku prolost crnogorskih Slovena s Jadranskoga primorja i ne samo njih, nego i romanskoga ivlja koji se vremenom slovenizirao na crno-gorskim prostorima.

Vuk ne kae da li su spasovski uranici na brdo Spas bili pravoslav-ci ili katolici, odnosno da li su na datoj sveanosti bivali jedni i drugi. Vjerovatno je to bio njihov skupni izlazak, jer se nijesu obraali konkret-nome hrianskom svetitelju, nego paganskim biima vilama. Od tri pjesme koje je Vuk u Budvi zapisao i naveo ih kao vokalnotekstovne pra-tioce spasovdanskoga obiaja, dvije su naskroz paganske, a jedna je usti-hovani oblik ljubavne enje. Samo se u toj treoj pjesmi umoljava Vinji da razabere umiljaj evojke, a u prvim dvijema je isti paganizam.


38

Kae se u prvoj pjesmi da je pred evojku koja je poranila na brdo Spas neto rosu zatresalo te ona poelje da vidi svako zvjere s oicama / razma zmaja planinskoga. Ali, neeljeni zmaj iskrsne i poletnu s evojicom / u te spilje kamenite. I onda taj plahi zmaje pod krilima zadrava evojku u peini sve do iduega Spasova dne. Zarobljenica je procviljela to njezine drugarice ruu beru, vjence viju, a ona jad-na u zmajevoj peini tamnuje. Zmaj se onda saalio i putio evojku da bere cvijee i poeti svoju majku, ali pod uslovom da mu se ona u peinu povrati. evojka mu zadade rije da e se vratiti, ali obeanje nije ispunila. Sagorijevajui od elje da mu se povrati ljepotica, pue zmaje na kamenu / ekajui evojicu. Dakle, sadrina te pjesme je bez primjese paganska. Mitoloko bie zmaj potpuno je antropomor-fizovano. Osim krila na kojima leti, zmaju su sve druge osobine ljudske. Saalijeva se na molbu evojke, puta je iz peine na zadatu rije, a onda umire, jednako od plemenite i strastvene tuge to mu se uiare-na evojka nije vratila. Taj koloplet od mitskih i ljudskih elemenata u budvanskoj spasovskoj pjesmi preivio je silne vjekove i ostao cjelovit na crnogorskim prostorima do poetka XIX vijeka. Pjesma kipti ljubav-nom enjom oovjeenoga zmaja planinskoga, a otmjeno je izbjegnut pomen erotskoga spoja zmaja s evojkom. Ali, taj se in podrazumije-va preko zmajevoga povjerenja u evojku koje ga je na kraju kotalo ivota. Isto se tako iz pjesme moe domisliti ljepota evojke za kojom je zmaj presvisnuo! Pjesma je samo formalno narativna, pjesnike slike nagovjetavaju njezinu sadrinu.

I druga spasovska pjesma iz Budve koju je Vuk zapisao, a koja je, kao i prva, o Spasovu dne pjevana na brdu Spas, umjetniki je cjelovito ostvarena. Evo je, neka ona sama sobom govori kako je politeistiki duh Slovena plovio na jedrima poezije na Crnogorskome primorju do u XIX vijek:

Via je gora od gore,najvia Loven planina.U njoj je trnje i grabljeu svako doba godita.Vilenski u njoj stanovi sve vile tance uzvode.Junak mi konja jezdae,predragu sreu iskae,


39

vile mi njega viee,junaka stae dozivat:Ovamo svraaj, junae,tvoja se srea rodila,sunanom drakom povila,mjesecem sjajnim gojila,zvjezdama sjajnim rosila!

U ljubavnoj pjesmi Moma i vila jednako se gorska vila i evojka brinu o momku koji je polje zainio svojom zornom momakom ljepo-tom. evojka se brine to e joj dragi, sveano obuen dok jae prije nejahana hata, u polju pokisnuti, a gorska vila evojku tjei da se ne bri-ne. Veli nagorkinja da mu je ona u polju svileni ador raspela pod kojim je ve momak zaspao prekriven samurli urdijom. Preko momakoga lica je, veli vila, zlaena marama. Od ega se momak zamorio da zaspi pod vilinskim adorom? Otkud to da vila tako brine o njemu? Ali, sve je jasno! U toj pjesmi nije vila poetoloko sredstvo, kao to je na poet-ku nekih pjesama kad se neka poruka povjerava, kao bajagi, dodjeljuje vili. U pjesmi Moma i vila i evojka i vila jednako su prikladne za lju-bavni doivljaj, samo to je nagorkinja, bar za jedan strastveni zagrljaj, momka preotela evojci. Kako bi rekao Vladan Nedi, ta pjesma je obimom mala a poezijom gorostasna!

U pjesmi Suneva sestra i paa tiranin istorija i paganizam tvore jedno poetsko tkivo. Suneva sestra edi na srebrnoj stolici ukraj bistro-ga studenca.

ute joj se noge do koljena,I zlaene ruke do ramena,Kosa joj je kita ibriima.

uo paa za to udo od ljepote, pa poslao svoje aue da mu Sun-evu sestru dovedu. Hoe paa da je uzme za vjernu ljubovcu. I onda ravno est stotinah svatah ide u svatovski pohod po Sunevu sestru. Pai silnome i obijesnome sve se moe, eto i sestru jarkoga Sunca hoe da u svoj harem uvede. Ali, ta paina izabranica nije samo Suneva sestrica, no i Mjeseeva prvobratueda i posestrima zvijezde Danice! Zaista, paina izabranica toliko je onebeena zemaljska ljepotica kao da je isplovila iz prethomerovske mitologije! Lik njezin je sav od astralno-ga konca ispleten.


40

Kad je viela tursku svatovsku silu, zemaljska nebesnica iz svojih bujnih njedara izvadi tri jabuke zlatne / i bai ih nebu u visine. Tada se potakmii svatah est stotinah / ko e prije ugrabit jabuke. Paina elja za Sunevom sestrom izraena je kroz violentnost njegovih svatova da se domognu zlatnih jabuka, ali sve je to daba, jer je u ovozemaljsko dogaanje via sila umijeala svoje prste. Tri munje od neba pukoe i svaka pogodi svoj cilj. Jedna ubi dva evera mlada, druga smrvi pau na dorinu, trea sa zemljom sastavi svatah est stotinah. Zemaljska sila nestade, nebeska je sila pobijedi! Sa svatovskoga puta ne utee oka za svjedoka / ni da kae kako pogiboe. Tako je u umjetnikome posti-gnuu te pjesme maestralno ujedinjena mitologija i istorija. Ne samo to je pjesma iz Crne Gore Suneva sestra i paa tiranin trajala kroz vjekove hrianstva u Crnoj Gori, no je u toj pjesmi turski paa zamijenio neko-ga paganskog monika koji je u prapostojbini Slovena htio da se oeni Sunevom sestrom. Htio, ali mu neko iz hijerarhije Perunova panteona to nije dozvolio. Htio za svoju suprunicu sestru onoga Sunca koje e se kasnije, u pohrianjenoj varijanti paganske pjesme, antropomorfizovati u lik Bijeloga Vida koji ratuje s crnim Ugrima i kletim Turcima. Pagan-ska pjesma koja je ugazila u tursko vrijeme ela je da kae da iznad turskoga pae, koji je bezbeli znaio silu koja na Crnu Goru esto vojti, ima via sila koja mu ne dozvoljava da realizuje svaku svoju zamisao. Duh praslovenskoga paganizma ostao je u sutini pjesme, a crnogorska istorija tu sutinu zaogrnula svojim platom.

Pod nazivom Pjesme osobito mitologike Vuk Karadi je u prvoj knjizi Lajpcikoga izdanja objavio dvadesetak tekstova sa tokavskoga jezikog prostora. Iz Crne Gore ih je zapaen broj, najvie iz Boke Ko-torske. U svakoj toj pjesmi mitska bia imaju antropoloke karakteristike. Tako je dostrujala slovenska mitologija svojom poetskom maticom sve do Vukova vremena, a onda e joj njezino tampano oblije pomrsiti dota-danje usmene staze i bogaze. Kad se osmotre irine tokavskoga prostora koji je pronikao usmenom poezijom, a koji je Vuk kontrolisao, moe se rei da je teritorija dananje Crne Gore naglaeno zastupljena u pagan-skim pjesmama koje su u sebe integrisale hrianstvo i istoriju. I nije slu-ajno to zraci tih pjesama probljeskaju kroz Njegoevo pjesniko djelo.

Crnogorski momci su u Gorskome vijencu ertve blagorodne koji s bojnih poprita prelaze u veselo carstvo poezije kao rosne svijetle kapljice / uz vesele zrake na nebesa. Iz Njegoevih stihova o borbenim momcima struji priglas spasovske pjesme o lovenskim sta-


41

nitima u kojima vile tance izvode / u svako doba godita prizivajui junaka-konjanika obeanjem sree koja se sunanom drakom povila, / zvjezdama sjajnim rosila. Dakako, i da nije zapisana pjesma o Love-nu kao vilinskome stanitu obraslom trnjem i grabljem, ali i vilinskim bivakovanjem u svako doba godita, dalo bi se na osnovu Njegoevih stihova zakljuiti da je takvih pjesama bilo u usmenome repertoaru cr-nogorske lirike. Nauka se nije domogla nijedne pjesme iz prethomer-skoga usmenoknjievnog repertoara kritsko-mikenskoga vremena, ali na osnovu nekih prostora u Ilijadi i Odiseji moe se dointuirati ta za-navijek izgubljena prethomerska knjievna umjetnost iz koje je izra-stao Homer, kako e i Njego izrasti iz usmene poezije Crne Gore, s tom razlikom to je Njego to svoje elementarno izrastanje racionalno usmjeravao kao ovjek pisane kulture.

Kad se hrianstvo u dukljanskoj alijas crnogorskoj dravi uteme-ljilo, to ipak nije pretpostavljalo osvjedoavanje te religije u svim vi-dovima drutvene stvarnosti. Crnogorski period o kome najvie dokaza nudi vladavina dinastije Vojislavljevia, shodno nestabilnosti dravne teritorije, vie se iskazivao kao proces stabilizacije hrianstva nego njegove aplikacije u hramove i pisano-likovna ostvarenja u tim hramo-vima. Meutim, u zaokruenoj nemanjikoj dravi, poslije pada Zete alijas Crne Gore pod njezinu vlast, dinasti su se utrkivali u podizanju hramova, to je znailo nadomjetaj prethodnosti koja je vie protekla u stabilisanju hrianstva nego u hramovskoj enormnosti te stabilizacije. S druge strane, taj nemanjiki elan u podizanju hramova nadomjetao je i predseobne vjekove slovenskoga paganizma koji se nije ostvario u kulturi onako kako se odrazio helenski i rimski politeizam. Slovenska prethrianska epoha nije u oblasti kulture ostavila iza sebe nita osim usmene knjievnosti koja e se kasnije integrisati u slovenski hrian-ski period.

Kad su se Sloveni uvrivali u hrianstvu, nijesu se oni obra-unavali bilo s kakvim svojim kulturnim postignuem paganskoga smjera. A kako su novopeeni hriani satirali kulturna postignua po-liteizma, one e se bio eksplicirao u svim oblastima ljudskoga duha, najizrazitije pokazuje car Teodosije I (347395) koji je naredio da se porue Delfi i druga paganska svetilita. Jo nekolika vijeka poslije toga ruenja selidbeni Sloveni kretali su se u kousima punim pela, na-sljeujui usmenu knjievnost iz postojbine koju su naputili, svirku koja im je pjesmu pratila i rabo koji su upotrebljavali kad su jedni s


42

drugima kakve raune namirivali. Slovenska drevna svetilita, koja su nesumnjivo imali u svojoj neraseljenoj postojbini, u kojima se sluilo Perunu i njegovim podreenicima, lako su stradala od gromova i vo-denih izliva. A kosturi helenskoga paganizma, kao atinski Partenon na primjer, ostali su da uspravno stoje i pored svih tektonskih potresa i teodosijevskih ruenja! Kako su se antiko graevinarstvo i skulptura, u svojim djelovima, otimali vjekovima ruenja, tako se slovenska knji-evna usmenost, nadojena paganizmom, ouvala u svojim djelovima tokom vievjekovne hriansko-istorijske poplave.

Intenzivno podizanje manastira, koji svojim freskoslikarstvom na najuvjerljiviji nain predoavaju nepismenome svijetu sadraj Bi-blije, upravo je znailo podastiranje, jo na mnogim pravcima ivoga politeizma, podloge hrianskoj svemoi iza koje stoji snaga drave. Tako su freske u manastirima bile stalno otvoreni hrianski bukvar za nepismena lica koja dolaze na crkvene obrede Bogu, Hristu Spasitelju i, posebno, svetitelju kojemu je posveen hram u kojemu se mole. Hagio-grafsko-biografska literatura, koju je u nemanjikoj dravi prvi otpoeo arhiepiskop Sava, sin osvajaa Zete Stevana Nemanje, opsluivala je vladajuu i klerikalsku elitu, a njezina slikarska aplikacija na zidovima manastira plijenila je masu vjerniku. Tako se tokom dvjestogodinjega bivakovanja Crne Gore u nemanjikoj kraljevini i carevini uvrivao hrianski plat narodnoga ivota koji ukriva paganske floskule to pra-te oraa na njivi, obanina na katunitu, pomeljara u vodenici, ratnika u borbenome zagonu! Meutim, i boje bljetavoga hrianskog plata, i paganski ostaci koje taj plat zaogre, slono su se iskazivali u knjiev-noj usmenosti koja je cjelovito opsluivala narodnu masu, a djelimi-no uzmone dvorjane i panagijom udostojene klerikalce. Freskopisana manastirska Biblija bila je za nepismeni svijet jednako otvorena u tur-skome i u predturskome periodu jugoslovenskih pravoslavnih prostora. Tako se kod neislamizovanoga svijeta na tim prostorima, tokom turske vladavine, odravala hrianska kondicija kroz koju neprekidno struje paganski tokovi ivota. Nepismeni ovjek, prvo u statusu sebra a onda rajetina, gleda na zidu hrama u kome se moli blaeno lice Bogorodice, Hrista Spasitelja, Raj i Pakao, ali svu tu uznesenu svetost na zidovima manastira pribliavaju mu ovce, slama, jasle i magarac, kao milje u kojemu je roen Boji Sin. Odista, vjetije prilagoavanje dojuera-njega neprijatelja svojim interesima od onoga koje je radilo hrianstvo pobjeujui paganizam ne da se sresti ni u politici s makijavelistikim


43

predznakom! Politeistika vjera koja je tokom brojnih vjekova bila obu-hvatila kolektivnu svijest datoga etnosa uspjenije se susprezala ustup-cima nego presijom. U poetku preovladavanja hrianske vjere ostaci paganizma gube svoju ontoloku sutinu iskazujui ove-one poneki svoj refleks, ali svoju propast prethrianski paganizam, na dananjim prostorima Crne Gore, kompenzovao je svoj zvanini nestanak produ-etkom svoga duha u usmenoj knjievnosti koja je zvanino hrianska. Svi paganski damari koji su bili opasni za hriansku vjeru satirani su onako kako je to car Teodosije I uinio u Delfima, a svemu iz paganiz-ma, to se nije frontalno suprotstavljalo, gledano je kroz prste s uvje-renjem da e vrijeme uiniti svoje. Tiha voda brijeg roni! Kao i svaka politika, hrianstvo se e treba sluilo poputanjem, a one e ne treba pritezalo je uzde svoje moi. Od bezbrojnih primjera s te trase treba istai Stevana Nemanju, koji je naredio da se bogumilskome sveteniku izree jezik iz grla njegova, i lomae koje su svojim ognjevima bile procvjetale katoliku Evropu. A moral obrauna s protivnikom jednako je balansirao u postupcima paganskih careva prema hrianima, kad je Hristova vjera najedrala, i hrianskih careva prema paganima kad su ih krstom i maem dokrajivali. U smjenama religija malo je bilo zna-ajnih koncesija na putu smjene, a nezvanino su se inili ustupci da bi pobjednika strana komotnije gazila svojom magistralom. Pobijeena strana izgubila je putni pravac kojim se od iskoni kretala, ali ostale su joj naputnice koje prate iroki drum pobjednika. Tim naputnicama pristizali su u usmenu knjievnost pobjednika pojednici iz razbijene vojske gubitnika. Tako je razrueni slovenski politeizam uziivan kao graevinski materijal u hrianska zdanja usmene knjievnosti. I, kao to je primijetio Ilarion Ruvarac, esto se mitski element u hrianskoj usmenoj pjesmi ponaao kao kvasac u tijestu. Kod hrianskih naroda, kod kojih je pisana knjievnost zamijenila usmenu, ostaci paganizma izgubili su se u matici pisane knjievnosti, kao to se gube tanki dotoci u irini rijeke. Meutim, kod Crnogoraca i Srba, koji su potpali pod islamsko-osmansku vlast, usmena knjievnost nije utihnula, nego je ba najedrala preuzimanjem duhovnoga prvjenstva koje se ne postie u pre-vlasti pisane knjievnosti, kakvo je stanje bilo prije dolaska Turaka. Od Homera do Eshila, koji se posluio mrvicama s usmenoknjievne trpeze Ilijade i Odiseje, proteklo je vie vjekova, a Njego je bio savremenik svoje usmenoknjievne prethodnosti. Njego je izrastao iz usmene po-


44

ezije koja ima hriansku krv a politeistiku limfu. Uostalom, kako bi poezija izrastala iz ljudske due bez paganskih sokova koji je napajaju!

Nema dokaza koji se mogu empirijski kontrolisati o procesu hristijanizacije paganske usmene knjievnosti na prostorima dananje Crne Gore, odnosno ondanje drave Duklje. Svaki pristup toj proble-matici, mutatis mutandis, mora ostati u granicama loginih pretpostav-ki. No, ne treba zapostaviti injenicu da je prostor rimskoga Prevalisa, koji su naselili preci dananjih Crnogoraca, ponajmanje odgovarao za nastavljanje paganskoga ponaanja novodoseljenoga nomadsko-slo-venskoga ivlja. Mogao je novodoseljeni Sloven lomiti ostatke antikih kipova i ruiti hrianske hramove, ali ostaci razruenoga postepeno e se doticati duha njihovih potomaka. S prelaskom na formiranje drave i primanje hrianstva, naslojavalo se iskustvo kod dukljanskih Slovena u koje je ugraivan materijal s prevaliskih prostora koje su oni naselja-vali. Zato se moe govoriti o tri duhovna dotoka u usmenu knjievnost Crne Gore na poetku njezina dravno-hrianskog uoblienja. Jedan je paganizam s kojim su doli iz prapostojbine, drugi je iskustvo pri-brano na prostoru koji je pripadao antikoj kulturi i trei je namjerno dravno-hriansko djelovanje na kolektivnu svijest etnosa koju prati usmena knjievnost. Tako onda izlazi logian zakljuak da se u kolek-tivni duh dukljanskih Slovena, predaka dananjih Crnogoraca, uselilo poneto i iz antikoga duhovnog svijeta to nije bila tipina pojava za sve balkanske prostore koje su naselili Sloveni. Amanetnik te sloenosti duhovnoga miraza Crne Gore je broj vrhunskih umjetnikih ostvare-nja u usmenoj poeziji s njezinih prostora. Ti pjesnici, koje reprezentuje Starac Milija, nijesu produkt neke posebne etnike obdarenosti, nego posljedica motivske sloenosti tematike koju su obraivali crnogorski usmeni knjievnici. Prema tome, nije nimalo sluajno to su umjetni-ki vrhovi usmene knjievnosti, koja se razvijala na jeziku Crnogora-ca, Srba, Hrvata i Bonjaka alijas Muslimana, ostvareni na prostorima Crne Gore. Raspolaui horizontima takvoga usmenog stvaralatva Njego je doao do Gorskoga vijenca i Noi skuplje vijeka. I proza Ste-fana Mitrova Ljubie umjetniki je nabujala na polju crnogorske knji-evne usmenosti. Najvii crnogorski usponi u pisanoj poeziji i prozi u XIX vijeku pripremljeni su usmenoknjievnom prethodnou Crne Gore onako kako je helenska knjievnost Periklova vijeka pripremljena homerovskom knjievnom usmenou.

45

HRIANSKO VRIJEME

Stvaralaka polazita usmenoga i pisanoga knjievnika sasvim su razlii-ta. Na meunarodnim prostorima pisane literature koautorstva u stvaranju kon-kretnoga knjievnog djela nebitni su izuzeci, kao to su bili rijetki sluajevi da jedna usmena knjievna tvorevina prelazi u pisano trajanje bez svoje pret-hodnosti, koja moe biti i vremenska, i prostorna. Tipian ivot jedne usmene knjievne tvorevine, od njezina prapo-etka do zapisivanja finalnoga joj pro-izvoda, nalikovao je na rijeku u koju se slivaju pritoke od njezina izvora do ua. Svoju irinu koju predaje Crnome moru Dunavu nije uobliio izvor ispod varcvalda, nego pritoke s obje strane dugoga dunavskog toka. Ima rijeka, ali su rijetke, koje obim svojega izvora, bit-nije netaknut, povjeravaju svome uvoru, kakva je rijeka Bojana. Ima i usmenih knjievnih djela, ali su rijetka, koje je nepismeni kaziva saoptio zapisivau kao svoje lino ostvarenje. Takva je pjesma Po-etak bune protiv dahija koju je njezin tvorac, Filip Vinji iz Bosne, saoptio u pero Vuku Karadiu. Izuzeci, meu rijekama i usmenim pjesmama, to su to im se kae, a tipini tok rijeke i usmene knjievne tvorevine podrazumijeva njihova izvorita, pritoke i ua. Kako je du-navski nastala i razvijala se enidba Maksima Crnojevia, to vrhunsko knjievno ostvarenje, pokazao je Vuk Karadi. Kae Vuk da je pjesmu o Maksimovoj enidbi jo od etinjstva kojekako znao i potom je od mlogo ljudi sluao i prepisanu imao, ali mu od tih varijanti nijed-na nije bila sasvijem po volji. Onda se Vuk, neprevazieni sakuplja


46

usmenih knjievnih tekstova, domogao Starca Milije i od njega zapisao pjesmu kojoj je odredio naslov i objavio je u II knjizi Lajpcikoga iz-danja usmenih pjesama. Vukov opis Starca Milije i procesa zapisivanja pjesama od njega, u Kragujevcu 1822. godine, sadri sve stavke koje su potrebne za sagledavanje prirode usmene poezije koju su, manje ili vie, imali svi istorijski narodi u datome obliku. Na osnovu Vukovih saoptenja o pjesnicima-pjevaima, kakav je bio Starac Milija, moe se

analoki dokazivati kako je izgle-dala usmena knjievnost, bilo pred-gilgamekoga i prethomerovskoga vremena, bilo usmene prethodnosti spjevova o Ronaldu, Cidu, Nibe-lunzima, Igoru i dr. Potujui her-derovsko-grimovsku kolu o geni-jalnosti kolektivnoga duha datoga, jeziki prepoznatljivoga, etnosa, Vuk Karadi je uoio injenicu koju nijesu uzimali u obzir njegovi prethodnici ije potovanje kolek-tivne stvaralake svijesti on gene-ralno slijedi. Generalno slijedi, jer mu nije bilo isplativo da im prkosi, ali vjeto, kao uzgred, on ukazuje na stvaralaki profil pojedinaca na polju knjievne usmenosti. Takvom

svojom vjetinom Vuk je posvetio punu panju pojedincima koji stvara-laki uobliavaju usmeno knjievno djelo to nie iz kolektivne svijesti, a koje ima sluaoce drutveno primjerene pjesniku, odnosno kazivau, koji ih umjetniki zadovoljava tekstom to ga saoptava.

Sljedei lapidarni tekst Vuka Karadia o Starcu Miliji najsadr-ajniji je dokumenat o usmenome knjievnom procesu koji se odvijao kod istorijskih naroda. A konkretnost toga Vukova teksta odnosi se na usmeni knjievni proces koji je trajao na dananjim prostorima Crne Gore, od vremena prevlasti hrianstva do zavretka klasinoga vijeka usmeno-epske, guslarsko-deseterake, crnogorske poezije.

U predgovoru IV knjige Srpskih narodnih pjesama, koja je objav-ljena 1833. godine, Vuk doslovno kae: uvi ja 1820. godine u Kra-gujevcu da Milija osobito zna pjesmu o enidbi Maksima Crnojevia i


47

o Banoviu Strahinji (koje sam ja obje jo od etinjstva kojekako znao i potom od mlogi ljudi sluao i prepisane imao, ali mi ni jedna nije bila sasvijem po volji), zamolim se nekoliko puta Njegovoj Svjetlosti gospodaru Milou Obrenoviu, da bi mi ga u Kragujevac dobavio, ili mene u Nahiju Poeku njemu poslao. No pri svemu obeanju Njegove Svjetlosti nekako mi ova molba ostane onda neispunjena. Vrativi se ja u proljee 1821. godine iz Srbije u Be, molio sam pismeno kako Njegovu Svjetlost tako pokojno-ga Vasa Popovia, bivega onda glavnoga kneza u Nahiji Poekoj, da bi mi se te dvije pjesme od Mi-lije prepisale i poslale. No ni to mi se ne mogne uinjeti. Kad u jesen 1822. godine na pozivanje Njego-ve Svjetlosti doem u Kragujevac, Njegova Svjetlost, opomenuvi se moji usmeni i pismeni molbi, u onaj isti as kad na divanami preda Nji izaem, i poljubivi Im skut stanem se s njima pozdravlja-ti, dozovu iz kancelarije svoga pi-sara, Lazara Teodorovia (onda-njeg starjeinu Srpske deputacije u Carigradu), i smijui se kau mu: Lazo, pii knjazu Vasu da je doao Vuk, nego i on odma nek ide amo i Starca Miliju iva neka dovede ili mrtva neka donese. Neka uredi ko e mu kod kue mjesto njega raditi dok se on odovud vrati! Poslije nekoliko dana doe knez Vaso i dove-de Starca Miliju. Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku. Ne samo to on, kao i ostali gotovo svi pjevai (koji su samo pjevai), nije znao pjesme kazivati redom do samo pjevati, nego bez rakije nije eo ni zapjevati. A kako malo srkne rakije, on se, i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isjeena tukui se negda s nekakijem Turcima iz Kolaina), slab budui, tako zabuni da nije znao svagda redom ni pljevati. Videi ja to, nita drugo nijesam znao initi, nego sam gledao da mi svaku pljesmu pljeva po nekoliko puta, dok je nijesam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se ta preskoi, pa sam ga onda molio da mi je pljeva pola-


48

ko (rasteui rijei), a ja sam za njim pisao to sam bre mogao. A kad sam koju pljesmu tako napisao, onda mi je opet morao pljevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro zapisano. Tako sam oko ove etiri pljesme proveo vie od petnajest dana. Milija je znao jo mlogo onaki pljesama kao to je ona Gavran harambaa i Limo u III knjizi, ali mi se nije dalo da jo koju prepiem. Njemu se ve bilo malo dosadilo besposlenu sjedei i meni pljevajui, a uz to nae se lju-

di (kakovi se obino kod mlogi dvorova nalaze), koji se najvie o tome brinu kako e od svae-ga alu i smej zametnuti, te mu kau: Kud si ti star i pametan o-vjek pristao za budalom? Zar ne vidi da je Vuk lud i besposlen ovjek, kojemu je samo do plje-sama i besposlica kojekaki? Ako ti njega uzaslua, tebi e itava jesen ove propasti, nego idi kui te gledaj svoj posao! I tako ga podgovore te jedno jutro, primiv-i od Njegove Svjetlosti poklon za dojakonju dangubu, otide iz Kragujevca krijui od mene. Kad sam proavi godina pitao za nj, kazali su mi da je umro.

Vuk je u napomeni rekao i ovo o Starcu Miliji: On nije imao obiaja piti rakiju iz onoga suda u kome mu se donese, nego je saspe u uturu, koju je u jandiku nosio, pa poslije pjevajui pripija svaki as pomalo. Kad se ko desi kod njega, on mu nazdravi kad oe da pije, a poto se napije ostavi uturu opet u jandik, ne pruajui je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao obiaj, stresavi se i namrgodivi, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna ne moe gra biti, ne dao ti je Bog piti! Kako Starac Milija tako i drugi ekoji pjevai molili su me u ovakvijem dogaajima da im proitam pljesmu, i koliko su se radovali sluajui je onako kako je oni znaju, toliko su se udili kako sam ja sve tako mogao napisati.


49

Vuk Karadi je napomenuo i to da je Starac Milija za Karaor-ina vremena od Kolaina pobjegao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Poekoj.

Kao to se to lako vidi, citirani tekst Vuka Karadia o Starcu Mi-liji, crnogorskome pjesniku-pjevau iz Rovaca, krajnje je instruktivan za sagledanje prirode i toka knjievne usmenosti koja je opsluivala et-nike prostore to danas pripadaju Crnoj Gori. Nauka se samo domilja kakvi su bili aedi i rapsodi prethomerskoga doba u kritsko-mikenskoj stvarnosti. Na osnovu likova dvaju pjevaa, Demodoka i Femija, iz Ho-merove Odiseje zakljuuje se o prethomerovskoj knjievnoj usmenosti, jer ni Aristotel nije znao o Homeru nita vie nego to se danas zna. Ista nauka ima vrlo oskudne podatke o usmenim tvorcima i prenosiocima knjievnosti na drugim prostorima, i u drugim civilizacijama, koje ba-tine epove kao zapisanu zavrnicu jedne konkretne knjievne usme-nosti. Navedeni Vukov tekst o Starcu Miliji sve kazuje, do najsitnijih pojedinosti, o knjievnoj usmenosti Crne Gore u klasinome periodu njezina trajanja. Koliko je herderovsko-grimovska kola zapostavila pojedinane stvaraoce usmene knjievnosti, kola koja silom inercije i danas generalno vlada naukom o usmenoj knjievnosti, toliko je Vuk Karadi i stvaraocima i prenosiocima usmenoga knjievnog teksta ukazao panju. Svojim radom Vuk je nauci pribliio ne samo usmene knjievne tvorevine koje je sam zapisao, nego i prirodu usmene knji-evnosti u optemu znaenju.

Da je Starac Milija bio pismen, ne bi se on onako udio kada slua napisani tekst svoje pjesme. Milija je pisane rijei sluao samo kad sve-tenik u nekoj kanonskoj prigodi pjevui kakav liturgijski tekst. Knjige su za Miliju bile carostavna zavjetanja koja se u pjesmama mogu po-minjati kao dokazi neega to je davno bilo sad se spominjalo. Milija nije znao itati knjige, ali je za njega narodna tradicija bila otvorena itanka. Ona tradicija koja uobliava istorijske dogaaje po mjeri du-hovnoga interesa naroda koji tu tradiciju proizvodi. Vukova napomena da je pjesmu o enidbi Maksima Crnojevia kojekako sluao jo od svojega etinjstva prua imanentno znaenje koje moe da ukazuje na mogunost da je tradicija o dinastiji Crnojevia, posebno o njezinu tra-ginom kraju, imala svoju prirodnu batinu samo na dananjim prosto-rima Crne Gore. Moti Svetoga Vasilija u Ostrokome manastiru privla-ile su vjernike, kako one koji se mole za svoj prosperitet i sreu, tako i one koji se nadaju da e im Ostroki udotvorac preei kakav bak-


50

suzluk i nesreu. Ostroko svetilite privlailo je i slijepe prosjake koji pjevajui uz gusle bogodare i zabavljaju. Vukov ed Joksim Karadi Bandula doselio se u Tri iz drobnjake Petnjice, dakle s prostora s kojega se bezmalo naobdan mogao poetiti Ostrog. Naseobine crnogor-skih doseljenika, kakav je Tri u koji su se doselili Karadii, znaile su produetak usmene knjievne tematike s kojom su doseljenici doli i s kojom dolaze njihovi bratstvenici da ih obilaze. Vuk ba napominje da su tokom zime, kad svi zemljoradniki poslovi u durmitorskome kraju miruju, dolazili u Tri roaci njegovi iz Petnjice, due se zadravali i uz gusle pjevali. Drobnjaci koji su dolazili na zimovnik u Tri ob-navljali su odseljenim roacima eanja na staru njihovu postojbinu. Tokom dugih zimskih noi, imuna kua Joksima Bandule i njegova vodenica na rijeci eraviji, mora da su romorile priom i pjesmom o vuku i bauku, durmitorskim snjegovima i krilatim konjima, o enid-bama i megdanima iz staroga zemana. Jednako su za usmenu pjesmu i priu bili prikladni domain i gosti. Bili su od mentaliteta patrijarhalnih stoara koji su svoju knjievnu usmenost doturili i Ilijadi i Starome za-vjetu. Joksimov unuk i miljenik Vuk, dijete s izotrenim prijemnicima kakve je morao imati budui Karadi, hvatao je utiske koji e zrelom Vuku znaiti najpouzdaniji prirunik za sastavljanje Rjenika, koji je objavio 1818. godine, i za osvrte na sutinske stavke u procesu knji-evne usmenosti. Sljedea napomena, koju je dao uz pjesmu enidba kralja Vukaina, to je zapisana od Stojana Lomovia s durmitorskih prostora, oslikava etia Vuka koji uz toplo ognjite trike kue slua legende s Durmitora o Durmitoru. Evo te Vukove napomene uz pjesmu Stojana Hajduka:

Pripovijeda se da je onamo nee u nekakvom jezeru bio krilat konj, pa izlazio nou te pasao Momilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera. No kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi (da ne bi odrijebila krilata konja). Kad to dozna Momilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekakve sprave to lupaju, pa otide danju te se sakrije kod jezera, a kobile naera oko jezera. Kad nou izie konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa poe da sie s nje, onda on pone lupati u bubnjeve i u ostale sprave, te se konj poplai i ne ima kad izjaloviti kobilu, nego utee u jezero, a kobila ostane sudrebna i odrijebi (Momilu) krilatoga konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni ogatom, a ove se pljeva Jabuilo i, kratkosti radi, ila i ile.


51

Dakle, osnovu Vukova poimanja usmene knjievnosti, to e ostati da traje kao temeljno polazite za razumijevanje knjievne usme-nosti u optemu znaenju, ini knjievno uobliena tradicija koja se ra-zvila na dananjim prostorima Crne Gore. Odista, teko je pretpostaviti da je Vuk Karadi jo od svojega etinjstva kojekako sluao pjesme o Maksimu Crnojeviu i legende o durmitorskim krilatim konjima od domicilnih Bosanaca, koji nijesu imali nikakvih mogunosti da dramu dinastije Crnojevia importuju u svoju usmenu tradiciju. Tokom turske vladavine crnogorski prostori vie su bili raselite nego doselite. Crna Gora je neuporedivo vie doprinijela usmenoj knjievnosti drugih ju-goslovenskih prostora, nego to su ti prostori doprinijeli njoj. Njegoev slobodarski usklik u Gorskome vijencu to se ne e u lance vezati / to se zbjea u ove planine vie je ideoloka eksklamacija dravnika i politiara, nego to je aplikacija doslovnoga dogaanja. Koliko je Crna Gora prostorno stijenjena toliko je istorijski uslonjena.

Da umijee pjevanja uz gusle, posebno izvan prostora Stare Crne Gore i Sedmoro Brda, nije pjesniku-pjevau podizalo njegov graanski ugled, rjeito govori Vukova napomena o dvorjanima iz Kragujevca koji posprdno uvjeravaju Starca Miliju da besposlii pjevajui Vuku pjesme koje prosjaci i slijepci prenose sentom i svijetom. Tako doe da su guslari, koje reprezentuje Starac Milija, bili po svome drutvenome ugledu na priliku zabavljaa koji su u antikome Rimu imali status bur-gis personae, to je bila zajednika odrednica za zabavljae (glumce i pjevae), gladijatore i prostitutke. Uostalom, to je Vuk najbolje okarak-terisao: U narodu niko ne dri za kakvu majstoriju ili slavu novu pje-smu spjevati. I ne samo to se niko tijem ne hvali, nego jo svaki (ba i onaj koji jest) odbija od sebe i kae da je uo od drugoga. Rijeju, u vrijeme najslavnijega zapisivaa usmenih knjievnih tesktova, Vuka Karadia, pjesme su prenosili najee slijepci i prosjaci, a prie su se priale vazda kad je bilo uslova da se zanimljivi prialac slua. Autoritet pjevaa i pripovjedaa bio je njihova vrlina samo dok se slua pjesma i pria koju saoptavaju. Da se jedan pjesnik-pjeva nije iskazivao kao vien domain, rukat zanatlija ili harambaa, vjetina njegova guslanja i saoptavanja pjesme bila bi vie znak njegove prepoznatljivosti nego drutvenoga ugleda. Posebno u agonalnoj, plemensko-bratstvenikoj Crnoj Gori, tretman najboljega guslara nije pretpostavljao ni plemensko ni bratstveniko prvaenje njegovo. Uostalom, slavu dananjega Rolin-


52

gstounsa i holivudske filmske zvijezde pjeva i glumac iz ekspirova vremena nijesu mogli doivljavati ni u najmatovitijemu snu!

Naelno, usmena knjievnost prihvatila je za svoju tematiku i-votne iskaze, bilo kojega smjera, koje prihvata i razumije slualaka masa, to e rei, intelektualno i emocionalno proeni pojedinac. A da je usmena knjievnost mogla da se bavi i najsuptilnijim problemima ivota, onih to nemaju svoj normativno-svakodnevni iskaz, svjedoe stvaraoci kakvi su Starac Milija, Tean Podrugovi, Stojan Lomovi i dr. Na primjer, Starac Milija uzima za svoje pjesme istorijsku temati-ku koju uzimaju sreda i drugi pjesnici-pjevai. Uzima je formalno u onome obliku kako ju je tradicija verifikovala, a sutinski Miliju samo interesuju univerzalne istine o ovjeku koje nemaju svakodnevno vid-ljivu iskazanost. Moe se, bez ograde, rei da je Starcu Miliji posluila istorija samo kao nominacija odreenoga istorijskog lica iji alter ego on istrauje. Starca Miliju ne interesuje Marko Kraljevi kao optepri-hvaena epska legenda, koja se u oformljenome obimu prenosi s ko-ljena na koljeno, a koja je metonimija zatitnika raje od siledija i na-pasnika tokom turske vladavine na jugoslovenskim prostorima. ak se Markova epska popularnost oetila u usmenoj knjievnosti Albanaca, Grka, Bugara i Rumuna. Refleks te iroke popularnosti Marka Kraljevi-a bljesnuo je ak i u Ukrajini. Meutim, Starca Miliju interesuje drama ovjeka koja se skriva ispod Markova legendarnoga oklopa! Uopteni epski pristup Marku Kraljeviu je apoteoza zatoeniku slobode nor-malnoga ivljenja ovjekova na svome imanju i u svojoj porodici, i zatoeniku pravde i istine. To je odnos prema junaku-zatitniku s kojim se niko drugi ne moe porediti. Ni od arca boljeg konja nema, / ni od Marka boljega junaka! A Milijinu Marku, ijega arca pjesnik-pjeva i ne pominje u pjesmi Sestra Leke kapetana, nedostupno je ono to je dostupno obinome ovjeku. A to je da, prema sebi, izabere svoju ivot-nu saputnicu. Milijin Marko je zarobljenik svoje slave to je nesreni ovjek koji ne preza ni od najgroznijega zloina kad mu se istina o njemu saspe direktno u oi! Isto tako, i Milijine pjesme Banovi Strahi-nja i enidba Maksima Crnojevia znae psihoanalitiko raslojavanje ovjekove sutine koju taj ovjek u uobiajenome toku svojega pona-anja ne eksponira na okolinu s kojom je u svakodnevnoj vezi. Takvim pristupom tematici koju obrauje Starcu Miliji je najblii Fjodor M. Dostojevski.


53

Milijin sukob s kolainskim zagondijama turske vlasti, njegovo bjeanje iz svoga doma, bratstva (najvjerovatnije Medenica) i rodno-ga mu plemena Rovaca, rasvjetljava i knjievno-stvaralaku stranu nje-gove linosti. Stari Milija, sav izranavljen po glavi od strane nekakvih divanija iz lokalne turske vlasti u Kolainu, u svojoj e pjesmi Banovi Strahinja izvajati moralno najuzvieniji lik ovjeka koji je osvjedoen u crnogorskoj usmenoj epici, pa i u itavoj crnogorskoj knjievnosti usmenoj i pisanoj. To je lik staroga Dervia muslimana i Turina! Sta-rac Milija kretao se u okvirima poetike usmenih epskih pjesama crno-gorske deseterake pjevanije, koja rabi tematiku iz istorijske prolosti, a u izgradnji ljudskih likova, i etiki i estetiki, uzdigao se do samoga vrha knjievnosti. U istoriji crnogorske knjievnosti u zapisima koji nude usmenu i u pisanim djelima od Ljetopisa Popa Dukljanina pa na-dalje, niko se nije domogao umjetnikoga vrha Starca Milije. Iako je u ocjenjivanju knjievnoga djela njegov fiziki obim zanemarljiv, nije naodmet pomenuti da Gorski vijenac ima 2819 stihova, a etiri pjesme Starca Milije, koliko ih je saoptio Vuku Karadiu, skupno 3590 sti-hova. Meu crnogorskim knjievnicima Starac Milija je specifian i po tome to nijedan grad u Crnoj Gori nije njegovo ime podario ni najma-njoj svojoj ulici. ak ni njegov Kolain.

Izjave Vuka Karadia o usmenoj knjievnosti, njegove opaske, uzgredne napomene i svi drugi dodiri problematike knjievne usmeno-sti, vode ka zakljuku da je Vuk uvidio istinu koja se paualno moe ovako iskazati: Usmena knjievnost s drutveno-istorijskom temati-kom datoga etnosa najpotpunija je slika njegove svestranosti koja ima religijske, kosmogonijske, istorijsko-ideoloke, etike, mentalitetske i socijalne iskaze. Iz Vukovih sagledanja strukture knjievne usmeno-sti takoe proizilazi nepobitni zakljuak da su umjetnika ostvarenja u usmenoj knjievnosti produkat stvaralake kreacije pojedinaca. Prema tome, sveukupna knjievna umjetnost Crne Gore je sveukupna istina o Crnoj Gori. to su zlatna zgunjenja u zemaljskoj kori to su kreativni stvaraoci u knjievnousmenoj sveukupnosti crnogorskoj.

Opet, niko drugi no Vuk Karadi nije preciznije i lapidarnije rekao ta su stvaraoci, a ta prenosioci u toku bivstvovanja knjievne umjetnosti na preeku vremenske vertikale i prostorne horizontale. Veli Vuk:

Koji ovjek zna pedeset razlini pljesama (ako je za taj posao), njemu je lasno novu pljesmu spjevati... Rav pjeva i dobru pljesmu


54

ravo upamti i pokvareno je drugome pjeva i kazuje, a dobar pjeva i ravu pljesmu popravi prema ostalijem pljesmama koje zna. Tako ja mislim da kakav Podrugovi danas uje najgoru pljesmu, on bi je posli-je nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao to su i ostale njegove pljesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je budalatina koja nije za pamenje ni za kazivanje... Istina da u narodnijem pljesma-ma (kao gotovo ni u kakvim) ne treba traiti istinite istorije, ali pripo-vijetka, koja je u junakijem pljesmama najglavnija stvar, u pljesmi od dobroga pjevaa nikad nije sasvijem protivna zdravome narodnom i u pljesmama obinom razumu.

U nauci se uzima kao nepobitna injenica da su ameriki naunici Milman Peri i Albert B. Lord rijeili Homersko pitanje koje je otvo-rio Fridrih August Volf 1795. godine u svojoj knjizi Prolegomena ad Homerum. Istraujui, pisanom civilizacijom nepovrijeenu, prirodu usmene epske poezije na muslimanskim prostorima sandakih tere-na Crne Gore i Srbije, koja se djelimino bila ouvala do sredine XX vijeka, naunici s amerikoga Harvarda doli su do zakljuka da su zajednika poetoloka sredstva u usmenoj epici graevinski materijal koji pjesniki neimar uziuje u svoju graevinu. Graevinu neimar ne moe podii bez toga materijala, a umjetnika funkcija uzidane grae zavisi od kreativne snage graditelja. Knjiga Alberta B. Lojda The Sin-ger od Tales (Cambridge, 1960) koja je, kao rjeenje Homerskoga pita-nja, opravdano doivjela meunarodno priznanje, nije Vuku Karadiu posvetila panju koju on zasluuje. Karadi je sagledao u usmenome knjievnom procesu deseterake epike sve ono na osnovu ega se ana-loki dolo do zakljuka da je jedan pjesnik tvorac Ilijade i Odiseje. Ne umanjujui znaaj doprinosa nauci harvardskih profesora, ipak treba naglasiti da je Vuk Karadi otvorio prostor za rjeavanje Homerskoga pitanja, onako kako je rijeeno u Lordovoj studiji. Razlike u kreativnoj upotrebi zajednikih poetolokih sredstava Vuk je indirektno naglasio i poretkom pjesama s istom tematikom koji je upriliio u svojim zbirka-ma Lajpcikoga izdanja: knjievne tekstove, bilo da su varijante motiva bilo svojih inaica, Vuk je poreao tako to je na prvo mjesto stavi

usmena knjizevnost

Documents