Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studijeUniverzitet u Sarajevu

Mart, 2010

Upravno pravo

Parcijalna pitanja i odgovori

student

2

1. Čemu služi upravno pravo?Radi ostvarivanja prava građana i zaštite javnog poretka značajno mjesto pripada upravnim

postupovnim pravilima koja treba da znače daljnje oslanjanje na proceduralna pravila opceg upravnog postupka kojima se osigurava ostvarivanje prava i izvršavanje obaveza svih sudionika u radu organa javne vlasti. To doprinosi, da upravno djelovanje postane standarizovano i predvidivo, što smanjuje neizvjesnost i pravnu nesigurnost građana kao subjekata u njihovim odnosima sa Unijom, kao i odnosima sa državnim organima u državama članicama.

2. Na koliko nivoa se vrši odlučivanje u upravnom postupku u BiH?Sadašnji institucionalni okvir djelovanja javne uprave i njena efikasnost u zaštiti prava građana i zaštiti javnog interesa nije na zadovoljavajućem nivou. Njega su uslovile promjene političkog i teritorijalno-upravnog sistema u Bosni Hercegovim koje su isparcelisale odlučivanje u upravnom postupanju na čak na četiri različita nivoa (Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko).

3. Istorijski razvoj upravnog prava?Prva kodifikacija propisa iz domena upravnog prava izvršena je u Austriji 1925. godine, a nakon toga kodifikaciji su pristupile i mnoge druge zemlje. Kodifikaciju pravila upravnog prava Kraljevina Jugoslavija izvršila je 1930. godine kada je donijela Zakon o općem upravnom postupku. Mora se imati u vidu da je državna administracija, i sva javna uprava, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, sve svoje snage angažovala na rješavanju problema efikasnosti i racionalnosti rada uprave. Također, istorija pamti začetke upravnog prava u Njemačkoj već od druge polovine XIX. stoljeća u vrijeme nastanka Hitlerovog III Rajha kada su se javili rudimentarni oblici uprave i upravnog postupka kojim su bila potpuno zanemarena subjektivna javna prava. Mnogo godina nakon Drugog svjetskog rata uprava je našla svoje mjesto u pravnim porecima Čehoslovačke, Italije, Španije, Poljske i drugih evropskih država. Zakon o općem upravnom postupku prestao se primjenjivati nakon Drugog svjetskog rata, donošenjem Zakona o prestanku važenja pravnih akata donijetih prije 06. aprila 1941. godine i, narednih deset godina (sve do 1951,. godine), Jugoslavija nije imala regulaciju mnogih pitanja iz oblasti društvenih odnosa kroz upravno postupanje i rad njenih državnih organa i organizacija. Godine 1956. donesen je zakon o općem Upravnom postupku SFRJ., a 1974. Izvršena njegova izmjena. Razvoju upravnog prava i daljnjem organizacijskom i funkcionalnom jačanju državne uprave znatno je doprinio nastanak nove naučne dscipline - Nauke o upravi koja je bila izdvojena iz upravnog prava.

4. Etimološko (pojmovno) određenje upravnog prava?Pojam «Upravno pravo» usko je vezan za riječ "administracija" (lat. administratio), što znači upravljanje, uprava, upravna vlast, vlada, činovnistvo, službeništvo. Iz toga slijedi, da je njegovo etimološko određenje vezano za pravnu normu kojom se uređuje organizacija, krug djelovanja, postupak rada, način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji vrše upravne djelatnosti iz razloga što se uprava javlja kao državna djelatnost nameće se zaključak da je upravo ona ta koja upravno pravo sadržajno određuje. Postoje dva gledišta pojma uprave koja je potrebno međusobno razlikovati, a to su:

a) Funkcionalno ili materijalno shvatanje uprave,

47

Prema funkcionalnom ili materijalnom shvatanju uprave, upravu trebamo razumijeti u funkcionalnom smislu kao određenu djelatnost ili aktivnost državnih organa koja se ispoljava kroz vršenje određenih upravnih zadataka). Ovaj pojam uprave ispoljava se na dva načina i to kao:

a) negativno određenje uprave ib) pozitivno ođredenje uprave. Negativno određenje uprave je ono koje polazi od uprave kao vrste državne djelatnosti u

sistemu podjele vlasti. Nesporno, po ovom shvatanju uprava je sve ono što ne spada u zakonodavnu i sudsku vlast. Na drugoj strani, pozitivno određenje uprave polazi od definisanja, zadataka, koje uprava treba obaviti u regulisanju različitih oblasti društvenog života i rada. Uprava se po ovom gledištu ispoljava kao zasebni organizam ili aparat državne vlasti koji provodi određenu upravnu djelatnost koja je strogo određena.

b) Organizacijsko ili formalno shvatanje upraveOrganizacijsko ili formalno shvatanje uprave podrazumijeva organizacijski karakter koji

ostvaruju državni organi u sistemu podjele vlasti. Uprava se određuje u zavisnosti od upravnih funkcija koje vrse državni organi, kao i od forme kroz koju oni djeluju.

5. Šta reguliraju propisi upravnog prava?Predmet upravnog prava kao normativne pravne nauke svakako su pravne norme, kao i odnosi koji iz njih ili povodom njihove primjene proizilaze. Da bi javna uprava mogla izvršiti svoj društveni zadatak i ispuniti ulogu koja joj u sistemu vlasti pripada, ona mora biti uređena nizom propisa kao sto su oni koji obuhvataju:

a) organizaciju i nadležnost uprave;Organizaciju i nadležnost javne uprave, obuhvata prva grupa normi koja je vezana za

propise kojima se uređuje organizacija javne uprave. Ona obuhvata postupak osnivanja, ustrojavanja i ukidanja organa uprave. U vezi sa organizacijom javne uprave treba istaći da se proučavaju propisi (norme) kojima se određuje način osnivanja i ukidanja organa, kao i organizacioni oblici javne uprave u našoj zemlji. To su norme koje ustanovljavaju prava, obaveze i funkcije organa uprave i službenih lica, podjela nadležnosti između pojedinih organizacionih jedinica, ovlašćenja organa da izdaju upravne akte.

b) djelatnost državnih i drugih javnih organa kojom se stvaraju, mijenjaju ili ukidaju upravno-pravni odnosi;

Druga grupa određuje formu i način djelatnosti javne uprave u različitim oblastima društvenog zivota i rada. Ovim pravilima regulišu se međusobni odnosi izmedu državnih i drugih organa javne uprave, kao i odnosi ovih organa prema samostalnim ustanovama, privrednim i društvenim organizacijama, kao i prema građanima. To su norme koje ustanovljavaju kako prava građana i pravnih lica na zaštitu njihovih prava i pravnih interesa, tako i njihove obaveze koje proizilaze iz rada državnih organa i institucija u vršenju upravne djelatnosti. Kao što vidimo, svakako najznačajnije mjesto u radu javne uprave zauzimaju upravnopravni odnosi.

c) organizaciju i postupak u pogledu odgovornosti, zakonitosti i pravilnosti rada službenih lica u upravi, kao i u pogledu rada organa uprave i drugih drzavnih organa kad vrše poslove javne uprave;

U treću grupu spadaju norme koje regulišu međusobne odnose izmedu predstavničkih organa i njihovih izvršnih organa, s jedne strane, i organa državne uprave, s druge strane, kao i odnose između pravosuđa (sudova) i organa državne uprave; odnose između javnog tužilastva i organa državne uprave; i odnose između organa uprave i samostalnih ustanova i organizacija.

6. Koji su to oblici upravnog djelovanja?Postoje dva oblika upravnog djelovanja:

2

a) Neposredno upravno djelovanje znači regulaciju kojom se ostvaruje primjena pravne norme na konkretan slučaj. Ono nastaje nezavisno od volje adresata na kojeg se odnosi. Za njegov nastanak nije važno postojanje spora između njegovih stranaka kao adresata sa suprotnim interesima, niti se zahtijeva posebno iniciranje postupka, odnosno, formalno podnošenje zahtjeva kao što je to slučaj u sudskom djelovanju. Djelatnost uprave se vezuje za adresata kao subjekta upravnog djelovanja nezavisno od njegove volje i manifestira se vrsenjem najrazličitijih aktivnosti upravnog organa, kao što je izdavanje različitih odobrenja u vidu rješenja, zabrane i sl,

b) Posredno upravno djelovanje predstavlja takav vid društvene regulacije koja se vrši u interesu svih građana. Na taj način, akt uprave nije usmjeren na neki pojedinačni slučaj, nego je njim obuhvaćen najveći broj ljudi. Npr., javni poziv za opću vakcinaciju stanovništva usmjeren je na suzbijanje opasnosti od zaraznih bolesti. Zatim, unutrašnja organizacija i položaj državnih službenika treba da omogući jednak tretman svim građanima. Također, uređivanje pitanja koja se odnose na javnu sigurnost mora biti tako postavljeno da se svi građani u državi osjećaju sigurno itd. Kao što vidimo, posredno upravno djelovanje može biti ostvareno aktivnošću samo državnih organa, kada se radi o državnoj upravi, ali isto tako i aktivnočću drugih organa koji postoje radi zadovoljenja općeg ili javnog interesa, kada se radi o upravnoj djelatnosti koja postoji u okviru rada javnih službi.

7. Koje su to upravne djelatnosti državnih organa?Upravne djelatnosti državnih organa su:

a) regulativna djelatnost,Organizacija kojom se ostvaruje regulativna djelatnost državnih organa pretpostavlja

postojanje takvog sistema preko kojeg se neki dijelovi cjeline usklađuju i usmjeravaju radi postizanja cilja kojem služe. Stoga, sasvim je prihvatljiva definicija prema kojoj "organizacija je sistem regulisanja čiji je cilj usmjeravanje većeg broja nosilaca zadataka i njihovog rada na jedan glavni zadatak koji treba riješiti". Uspostavljanje regulacije preko normativnog sistema zahtjeva svjesni pristup onome što se želi. Zavisno od odnosa koji postoje u političkom sistemu, sistem regulacije u demokratskim državama mora polaziti od vrijednosti koje su iskustveno potvrđene kao kompatibilne životnim interesima većine članova društva.

b) nadzorno-kontrolna djelatnost Ova vrsta djelatnosti podrazumijeva, takvu organizaciju u sistemu regulacije koja obično

dolazi do izražaja u završnoj fazi postupanja uprave. Preko nadzorno-kontrolne djelatnosti uspostavlja se institucionalna pravna kontrola rada organa javnog poretka tako što kontrolu nad radom organa uprave vrše upravni kontrolni organi. Radi se o naknadnoj provjeri pravilnosti ponašanja organa javne uprave, državnih organa i organizacija koje raspolažu javnim ovlaštenjima. Upravna kontrola moze biti unutrašnjeg i vanjskog karaktera. Ako se radi o unutrašnjoj kontroli uprave, onda se ima u vidu kvalitet upravnog rada službenog lica koji je vršio neku upravnu djelatnost. S obzirom na inicijativu prema kojoj dolazi do vršenja nadzorno kontrolne djelatnosti, ona može biti ostvarena po službenoj dužnosti ili povodom žalbe. Kada se radi o tzv. vanjskoj kontroli uprave, tada se ona, u pravilu, ostvaruje od organa koji imaju naglašeniji političko nego pravni karakter. Vanjska kontrola uprave podrazumijeva kontrolu uprave od strane parlamenta, vlade, sudsku kontrolu uprave, kontrolu i nadzor uprave od strane ombudsmena i dr.

c) represivna djelatnost. Organi uprave staraju se o izvršenju zakona i drugih propisa i vršenjem određenih

nadzornih ovlaštenja do momenta, dok se njeni subjekti ponašaju u skladu sa zadanom normom. Represivna djelatnost uprave proizilazi iz same činjenice da ona izvršava i primjenjuje zakone. Kada uprava ne uspijeva ostvariti regulativnu funkciju koja je utvrđena primjenom propisa, tada ona autoritativno primjenjuje sankcije i druge mjere kojima se adresat prinuđava na ponašanje u skladu sa zadanom normom. Primjenjivanje prinude

47

ispoljava se samo kao autoritativno pravno djelovanje uprave koje se ostvaruje putem imperijuma, odnosno, vlasti i javnih ovlaštenja državnih organa i drugih neautoritativnih organa organizacija. Dakle, pod upravnom djelatnošću uprave podrazumijeva se uprava u užem smislu u kojoj dolazi do izražaja neposredna primjena mjera prinude, kao i vršenje materijalnih operacija primjenom prinude.

8. Izvori upravnog prava?Upravno pravo i dalje koristi opće izvore prava u formalnom smislu, a to su ustvari opći pravni akti koji sadrže opće pravne norme kao pravila ponašanja. koja su imperativna, impersonalna. To su takva pravila koja regulišu društvene odnose, koja važe za budućnost i koja su sankcionisana državnim monopolom prinude. Možda je ipak najbolja sistematizacija izvora upravnog prava prema hijerarhiji pravnih akata, jer u tom slučaju izvore upravnog prava čine formalni izvori kod kojih je redoslijed utvrđen prema njihovoj pravnoj snazi koja je u direktnoj vezi sa položajem državnih organa u strukturi državne vlasti. Nesumnjivo, ustav je prvi i najvažniji pravni akt u državi i samim tim temeljni izvor prava sa kojim moraju biti usaglašeni svi ostali pravni akti niže pravne snage. Iza njega slijede zakoni, zatim podzakonski akti koji imaju manju pravnu snagu od zakona itd. Na osnovu ovakvog redoslijeda izvora upravnog prava moguće je izvršiti njihovu podjelu prema organima koji su ovlašćeni za njihovo donošenje. Ti organi su određeni položajem u hijerarhijskoj strukturi vlasti Bosne i Hercegovine kao predstavnički, odnosno, organi zakonodavne vlasti i, kao izvršno-politički i upravni organi vlasti. U skladu s tom podjelom razvrstani su i opci podzakonski akti koje oni donose, na:

a) OPĆI AKTI PREDSTAVNIČKIH ORGANAOpce podzakonske pravne akte predstavničkih organa mogu donositi predstavnički organi

u Bosni i Hercegovini različitih nivoa, kao što su Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, Narodna skupština Republike Srpske, Kanotonalne skupštine u Federaciji BiH, Skupština Distrikta Brčko, Gradska i općinska Vijeća u Federaciji BiH, Skupštine opština u RS. Osirn predstavničkih organa lokalnog i gradskog nivoa, svi ostali organi mogu donositi opće pravne akte kao što su: l.ustav, 2. zakon, 3. podzakonsk akt (autentična tumacenja, odluke, deklaracije, rezolucije, preporuke, budžet, statut itd),

1. a) Ustav - Ustav kao opći akt najviše pravne snage s kojim moraju biti u saglasnosti svi ostali pravni akti, predstavlja najznačajniji izvor prava. Njegove odredbe su posredni izvor upravnog prava, posebno u Bosni Hercegovini iz razloga što predstavljaju okvir u kojem zakonodavac uređuje sva druga pitanja. Pojam ustava određen je dvojako i to: a) u formalnom i b) u materijalnom smislu. Ustav u formalnom smislu određen je svojom arhitekturom, prema vrsti i sastavu orgna koji ga donosi, proceduri donošenja, načinu izglasavanja itd. Ustav donosi poseban, ustavotvorni organ i po posebnom ustavotvornom postupku, ili zakonodavan organ kao predstavničko tijelo, ali po posebnom postupku. U formalnom smislu ustav sadrži najvažnije pravne norme koje se odnose na organizaciju organa državne vlasti, odnosno, organizacionu strukturu državnog uređenja. Pri tome je bitna, i sadržina tih normi iz razloga što one čine ustav u materijalnom smislu. Ustav u materijalnom smislu određen je sadržinom pravnih normi. U pitanju su najšire apstraktno postavljene norme kojima se uređuje cjelokupna organizacija države. Ustavne odredbe se veoma rijetko neposredno primjenjuju u radu organa uprave, pačak i sudskih organa nižeg nivoa odlučivanja, osim u slučajevima kada dolazi do primjene određenih propisa u skladu sa ustavnim načelima.

1. b) Zakon - To je opći pravni akt niže pravne snage od ustava, ali koji u odnosu na njega ima mnogo veću primjenu. Razlikuje se od ustava po određenim karakteristikama, a prije svega, po vrsti društvenih odnosa koje reguliše u skladu sa ustavom.

Osnovna podjela zakona je na:;

2

zakone u formalnom smisluU formalnom smislu definicija zakona određena je formalnim karakteristikama i pravnom

snagom koje nisu u korelaciji sa sadržinom koja je utvrđena zakonskim normama. Bez obzira na sadržajni smisao njegovih odredbi, zakon može sadržavati opće ili pojedinačne pravne norme. U formalnom smislu, zakon se smatra najvaznijim pravnim izvorom upravnog prava u Bosni i Hercegovini, pogotovo što ustavne odredbe ne tretiraju položaj uprave u organizaciji vlasti, pa zakon ima apsolutni primat prema svim ostalim pravnim izvorima.

zakone u matrerijalnom smislu.U materijalnom smislu pojam zakona određuje se po sadržini akta, tj. po normama koje

sadrži, pa razlikujemo onaj pravni akt koji sadrži opće norme, bez obzira na to kakva mu je forma. Naprimjer, uredba se ne može nazvati zakonom. Ona je opći pravni akt kao i zakon, ali se od njega razlikuje po pravnoj snazi, odnosno, po postupku donošenja itd. Međutim, u materijalnom smislu, s obzirom na njenu sadržinu, uredba jeste zakon, jer je opći akt.

1. c) Podzakonski akti predstavničkih organa - U ovu vrstu opće normativnih akata koje donose predstavnički organi spadaju: I) autentična tumačenja - Autentičnim tumačenjem utvrđuje se istinitost, autentičnost,

izvornost i pravilan smisao nedovoljno jasne odredbe zakona i drugog propisa, odnosno općeg akta. Autentično tumačenje donosi Dom i ono postaje sastavni dio zakona, drugog propisa, odnosno općeg akta koji se tumači;II) odluke - odluka je akt kojim se rješavaju pitanja iz nadležnosti PSBiH. Uglavnom, radi se tu o pitanjima koja se odnose na izvršenje zakona ili općeg akta niže pravne snage radi regulisanja rada, unutrašnje organizacije. Najčešće se odluke donose kod imenovanja i razrješenja pojedinih funkcionera i rukovodnih radnika;

III) deklaracije – deklaracija je akt PSBIH koji sadrži načelno mišljenje o odlukama koje je PSBIH razmatrala;

IV) rezolucije – iako nije izričito navedena u poslovniku PS BIH, cijenimo da zbog sličnosti sa deklaracijom, nema zapreka za njeno donošenje. Rezolucija sadrži načelno mišljenje o važnim pitanjima koja nemaju pravni karakter, ali bez obzira na to, deklaracije i rezolucije su kao politički akti obavezni za organe državne uprave;V) preporuke - Preporuka je akt kojim se ukazuje na značaj određenih pitanja koja se odnose na provođenje zakona. U pitanju je akt kojim predstavnički organ izražava svoje mišljenje o pitanjima iz određene oblasti. Stoga preporuka u sebi sadrži određene političke stavove. Međutim, zbog činjenice da preporuka može sadržavati određene sankcije kojima se adresati obavezuju na njeno poštivanje, ona se smatra općim pravnim aktom i izvorom upravnog prava;

VI) budžet - to je opći akt kojim se utvrđuje plan prihoda i rashoda u toku jedne budžetske godine. Na prijedlog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština BiH svake godine usvaja budžet koji služi za pokriće izdataka neophodnih za izvršavanje nadležnosti zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Ukoliko se takav budžet ne usvoji blagovremeno, budžet za prethodnu godinu bit ce korišten na privremenoj osnovi;

VII) zaključke - zaključak je akt koji se donosi o pitanjima koja se tiču postupka u pojedinačnoj stvari.

b) OPĆE AKTE IZVRSNO-POLITICKIH ORGANAIzvršno-politički i organi državne uprave u Bosni i Hercegovini mogu donositi

podzakonske opće pravne (normativne) akte u skladu sa propisanim nadležnostima. Donose ih izvršno-politički organi u Bosni i Hercegovini i to: 1. Predsjedništvo BiH, 2. Vijeće ministara BiH, 3. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Vlada Republike Srpske i 4. Organi državne uprave na svim nivoima (ministarstva, službe za upravu, sekretarijati itd.),

47

Normativni karakter podzakonskih akata proizilazi iz pravnog osnova kao ovlašćenja za njihovo donošenje, pa ih možemo podijeliti na dvije osnovne grupe i to:

1) spontani (ustavni) podzakonski aktiTo su takvi opći akti za čije donošenje nije potrebno posebno ovlašćenje u višem pravnom

aktu, odnosno u zakonu, nego se oni donose na osnovu ustava kao općeg zakonskog ovlašćenja. Dijelimo ih u dvije osnovne grupe i to:

A) samostalni podzakonski akti To je takav opći pravni akt koji zamjenjuje zakon kao njegov viši pravni izvor. Kao

podzakonski akt, on niti razrađuje niti dopunjava zakon, nego ga mijenja, bilo da se njim reguliše materija koja nije regulisana, bilo da se njim mijenjaju određene zakonske odredbe, ill se čak suspenduju neke ustavne odredbe. Takvi samostalni spontani podzakonski pravni akti su uredbe sa zakonskom snagom.

B) nesamostalni spontani podzakonski akti.To su opći pravni akti koji se donose radi izvršenja zakona. U njih spadaju uredbe izvršnih

organa (vlade). Ove vrste uredbi moraju biti u skladu sa ustavom i zakonom.2) podzakonski akti po posebnom ovlašćenju više pravne norme.To su takvi opći pravni akti koji, da bi se donijeli, moraju sadržavati posebno ovlašćenje u

višoj pravnoj normi. Njih mogu donositi izvršni i organi uprave, bilo da ih donose radi izvršenja zakona (izvrsni organi i organi uprave), bilo radi izvršenja propisa izvršnog organa (organi uprave). I u jednom i u drugom slučaju za njihovo donošenje potrebno je posebno ovlašćenje što znači da se ovi propisi ne mogu donositi spontano, nego samo ukoliko su na to izričito ovlašćni u pravnom propisu više pravne snage. Takvo ovlašćenje nazivamo «izvršna klauzula». U ovu kategoriju općih akata spadaju: pravilnici, uputstva i naredbe. Njih ne mogu donositi predstavnički organi iz razloga što akti tih organa imaju karakter zakonodavnog akta. Opce normativne podzakonske pravne akte iz nadležnosti organa državne uprave mogu donositi i institucijeje koje raspolažu javnim ovlaštenjima, kada su ovlašćene da vrše normativnu djelatnost iz okvira svoje nadležnosti. Zanimljivo je da neke od navedenih općih akata ne mogu donositi političko-izvršni organi višeg nivoa kao što je slučaj u vezi sa donošenjem uredbe sa zakonskom snagom. Nju mogu donositi vlade entiteta, a ne može je donijeti Predsjedništvo BiH.

9. Koje akte donosi Predjedništvo BiH?Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u obavljanju svojih aktivnosti usvaja sljedeće normativne akte:

• odluke;• poslovnike,• pravilnik i druga pravila o unutrašnjem ustrojstvu,• druge akte iz svog ovlaštenja.a) Odluke - Odluke su vezane za ovlaštenja Predsjedništva u domenu vanjske politike,b) Poslovnik - Poslovnik je podzakonski opći pravni akt Predsjedništva BiH i Vijeća

ministara koji se donosi u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Poslovnikom se uređuje: unutrašnja organizacija, uredi, službe i radna tijela; programiranje rada; održavanje sjednica, pitanja vezana za normativne akte, kao i druga pitanja od značaja za rad Vijeća ministara.

c) Pravilnik - Pravilnik je podzakonski opći pravni akt kojim se uređuju pitanja unutrašnjeg ustrojstva Sekretarijata Predsjedništva, kao i druga pravila o unutrašnjoj organizaciji,

d) Drugi akti - Predsjedništvo donosi i neke druge podzakonske opće akte u slučaju potrebe kada izdaje potvrde, svjedočanstva i dr.

2

10. Koje akte donosi Vijeće Ministara BiH?Vijeće ministara BiH u ostvarivanju svojih prava i dužnosti donosi slijedeće akte:

• odluke,• zaključke,• rješenja, • uputstva.a) Odluka - Odlukom se uređuju određena pitanja za izvršavanje zakona, drugih propisa i

općih akata, osnivaju radna tijela Vijeća ministara, uređuju određena pitanja i određuju mjere iz okvira prava i dužnosti Vijeća ministara i vrše izmjene i dopune Poslovnika o radu Vijeća ministara.

b) Zaključci - to su takvi opcći podzakonski akti koji sadrže, po pravilu, prijedloge konkretnih mjera, kao i radne zadatke ministarstava i drugih organa državne vlasti sa rokovima za njihovo izvršenje. Prijedlozi zaključaka, odnosno stavova datih u materijalima izlažu se u obliku u kome Vijeće ministara treba da ih usvoji,

c) Rješenja - Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donosi rješenja kada odlučuje o imenovanjima, postavljanjima i razrješenjima, o osnivanju privremenih radnih tijela, o pojedinačnim pitanjima, o davanju saglasnosti na opće i druge akte ministarstava i drugih institucija i organa Bosne i Hercegovine, ako je takva saglasnost predviđena zakonom, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom,

d) Uputstva - Uputstvima se propisuje način rada ministarstava, drugih organa i institucija Bosne i Hercegovine u izvršavanju pojedinih odredaba zakona, drugih propisa kao i općih akata.

11. Koje uredbe sa zakonskom snagom donosi Vlada Federacije BiH? Vlade entiteta u ostvarivanju svojih ovlašćenja utvrđenih Ustavom Federacije (Republike Srpske), donosi: a) uredbe sa zakonskom snagom b) uredbe, c) odluke, d) rješenja i e) zaključke.

a) Uredbe sa zakonskom snagom - Vlada Federacije (Vlada RS) donosi uredbe sa zakonskom snagom u skladu sa Ustavom Federacije. Vlada je ovlasćena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imat će snagu zakona i ne može derogirati prava, slobode utvrđene ovim ustavom. Svaka uredba prestat će važiti najkasnije istekom tridesetog dana od njenog objavijivanja, s tim da će prestati važiti odmah po ukidanju odlukom Parlamenta ili na kraju desetog dana od njenog objavijivanja, ukoliko je Parlament Federacije u zasjedanju kada je uredba objavljena. Uredba objavljena dok Federacija upotrebljava oružane snage u skladu sa ovim ustavom ostat će na snazi do petog dana sljedeće sjednice Parlamenta Federacije, kada prestaje važiti, osim ako ne bude potvrdjena ali ni u kom slučaju neće važiti duže od šest mjeseci. Po isteku roka, važenje uredbe se ne može produžavati, uredba se ne može ponovo donositi niti djelimično mijenjati bez odluke Parlamenta Federacije i njegove saglasnosti.

b) Uredbe - Uredba je najviši opšti pravni akt nakon zakona koji donosi Vlada. Uredba se gotovo ne razlikuje od zakona i pitanje njihovog razgraničenja primarno je praktično pitanje. Nekada su u zakonu sadržane samo najosnovnije norme, dok je sve ostalo ugrađeno u uredbu. Uglavnom kao što se uredba odnosi prema zakonu, tako se prema njoj odnose svi ostali opći pravni akti, koji su niži od nje i koji razrađuju pitanja, koja su sadržana u uredbi. Uredba je akt koji se sve češće donosi. To je nastalo usljed potrebe za donošenjem velikog broja pravnih normi u najraznovrsnijirn oblastima. Ako bi se zahtijevalo da sve ove norme donose zakonodavna tijela zakonima, došlo bi do preopterećenja tih organa i ona ne bi nikad mogla obaviti taj posao. Stoga se sve više normi donosi kroz donosšnje uredbi iz razloga što je donosi vlada po brzom postupku. Tako u savremenom pravu uredba sve više potiskuje zakon, a na vladu sve više prenosi, uslovno rečeno, zakonodavna vlast, koja, u načelu, pripada

47

parlamentu. U nekim zemljama kao što je naprimjer u Francuskoj, cijeli niz pravnih oblasti stavlja se u isključivu nadleznost uredbodavca, tj. vlade, čime se sužava nadležnost parlamenta. Pojava širenja vlasti uredbodavca na štetu vlasti parlamenta nije u skladu s demokratijom, ali je u većoj ili manjoj mjeri nužna zbog preopterećenosti predstavničkog organa kao zakonodavca. U Bosni i Hercegovini uredbom se uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti vlada entiteta, tako što se bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona, osnivaju stručne i druge službe vlade i utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa državne uprave.

c) Odluke - Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrdjuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

d) Rješenja - Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, kao i o drugim pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.

e) Zaključci - Zaključkom se utvrđuju stavovi o pitanjima od značaja za provođenje utvrđene politike, uređuju unutrašnji odnosi u Vladi i određuju zadaci federalnim organima državne uprave i službama Vlade.

12. Podzakonski akti organa uprave?U pitanju su opći podzakonski pravni akti organa uprave koji imaju pravnu snagu manju od zakona. Njih donosi uprava u skladu sa svojim ovlaštenjem pa njena djelatnost u pogledu donošenja ovih pravnih akata podsjeća na zakonodavnu nadležnost predstavničkih organa. Podzakonske opće pravne akte organa uprave dijelimo na dvije grupe. U prvu grupu ulaze akti koji se donose radi regulisanja nekog društvenog odnosa. U pitanju je odnos koji je pravno regulisan, ali se u vezi njega nastoji omogućiti, odnosno, olakšati primjena ili izvršenje nekog zakona. U drugu grupu ulaze akti radi ostvarenja cilja koji se želi postići donošenjem podzakonskog općeg pravnog akta. Kao što vidimo, podzakonskim opće normativnim aktima koje donose organi uprave, nastoji se regulisati neki društveni odnos koji uopće nije regulisan, te drugačije urediti odnos koji je već ranije regulisan. Tu spadaju:

1. opći akti eksternog karaktera:a) pravilnicib) uputstvac) naredbe2. opći akti internog karaktera: stručna uputstva i instrukcije.

a) Pravilnici - To je najvažniji akt općeg značaja koji donose organi uprave radi izvršenja određenog propisa sadržnog u zakonu, odnosno, općem aktu predstavničkog organa ili propisu izvršnog organa. Njima se ne mogu u cjelosti izvršavati viši pravni propisi, bilo zakon, odnosno, opći akt predstavničkog organa ili podzakonski opći akt izvršnog organa.

b) Upustva - Uputstvom se utvrđuju pravila za postupanje i poslovanje organa uprave ili institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima radi izvršenja propisa. Ovim aktima, također, mogu se izvršavati samo pojedine odredbe općeg akta koji donose predstavnički ili izvršni organi vlasti. Upustvom se neposredno ne mogu uspostavljati neposredni upravno-pravni odnosi između državnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima, s jedne strane i, subjekata tih odnosa građana, fizičkih i pravnih lica, organizacija, zajednica, udruženja i drugih državnih organa, s druge strane.

c) Naredbe - Naredbom se reguliše neka određena situacija na opći način, radi izvršenja određenog propisa sadržanog u zakonu, odnosno, općem aktu predstavničkog organa ili propisu izvršnog organa. Dakle, to je akt općeg značaja koji donose organi uprave kada naređuju ili zabranjuju postupanje u određenom slučaju općeg značaja. Norma koja je sadržana u naredbi ima uži značaj od norme u pravilniku. Naprimjer, naredbom se može zabraniti korištenje vode za piće zbog njene neispravnosti.

2

d) Stručna upustva i instrukcije - Stručno upustvo predstavlja opći akt internog karaktera koji donose organi uprave radi davanja stručnog uputstva državnim službenicima i namještenicima u organu uprave, odnosno, radi pravilnog vršenja poslova organa uprave u primjeni zakona. Mogu ih izdavati viši organi prema nižim organima (npr. centralni u odnosu na područne organe).

13. Definirajte upravno-pravni odnos?Kao što je pravni odnos svaki onaj odnos koji je određen pravnim dispozicijama, tako je i upravno-pravni odnos, onaj koji je normiran pravom. U pitanju je društveni odnos u kojem su njegovi subjekti dužni da se ponašaju u skladu sa njegovim normama. Za razliku od pravnog odnosa, norme upravno pravnog odnosa su karakteristične i po formi i po sadržini. Zahvaljujići njima, subjekti upravno-pravnog odnosa su mnogo više vezani normom, nego što su to u slučaju kada je njihov odnos normiran dispozitivnim pravnim normama, kao odnos koji je zavisan od njihove volje, odnosno, koji oni međusobno uspostavljaju. Pod upravno-pravnim odnosom podrazumijevamo onaj pravni odnos u koji na autoritativan način stupaju javni organi sa pojedincima, pravnim licima i drugim strankama. On se od drugih pravnih odnosa razlikuje po svojim subjektiima i po načinu nastanka, odnosno, zasnivanja. Uvijek je jedna strana upravno pravnog odnosa javni organ, odnosno, državni organ ili institucija koja raspolaže javnim ovlašćenjima. Dakle, upravno-pravni odnos ne zasniva se slobodnom voljom ili putem sporazuma subjekata koji u njemu učestvuju, nego, nezavisno od volje njegovih subjekata kao učesnika upravno-pravnog odnosa, autoritetom državnog organa, na osnovu strane njegove jače volje kao obaveznog učesnika u tom odnosu.

14. Tko su subjekti upravno-pravnog odnosa?Upravno-pravni odnosi mogu se zasnovati između sljedećih subjekata tog odnosa:

a) između organa uprave ili drugog državnog organa koji vrši javna ovlašćenja, s jedne strane, i pojedinca, odnosno, građanina, s druge strane. (npr. dozvola za građenje);

b) između upravnih organa (i drugih državnih organa) i preduzeća, odnosno; privrednih društava (bez obzira da li ona vrše javna ovlaštenja ili ne);

c) između organizacija koje vrše javna ovlašćenja i drugih organizacija;d) između samih upravnih, odnosno državnih organa;e) između određenih državnih organa i njegovih službenika.15. Osnovna obilježja upravno-pravnog odnosa?

Z.R.Tomić, smatra da postoje tri odlučujuća obilježja upravnog odnosa. To su: "l) javno-službenički karakter upravnog odnosa, 2) unutrašnja nepotpuna izbalansiranost u njemu angažovanih interesa i 3) načelna promjenljivost, odnosno, dozirana nestabilnost". Što se javno-službeničkog karaktera upravnog odnosa tiče, isti autor polazi od toga da su upravno-pravni odnosi ove vrste regulisani zakonom, kako u procesnom, tako i u materijalnom smislu. lz toga razloga, upravno-procesni odnos se preobražava u upravno-materijalni odnos, nakon završetka postupka donošenja upravnog akta. U pogledu drugog obilježja upravnog odnosa, autor smatra da zbog različitosti interesa koje učesnici u uspostavljenom odnosu imaju, upravni odnosi su odnosi legalne i legitimne nejednakopravnosti učesnika. I, na kraju, treće obilježje upravnog odnosa, svodi se na njegovu načelnu promjenljivost, doziranu nestabilnost. Nama, za razumijevanje zadane hipoteze, posljednje obilježje je svakako najvažnije za razumijevanje ove problematike. Prema S. Dediću, obilježja upravno-pravnog odnosa proističu iz njegove definicije kojom su obuhvaćeni, prije svega, subjekti, od kojih je na jednoj strani, jedan od njih, javna uprava, dok su na drugoj strani to građani, organizacije i zajednice, razne asocijacije građana, građansko-pravna lica i dr. Zatim, drugo obilježje su javna ovlašćenja subjekata, odnosno, organa javne uprave, bilo da su ex lege, bilo da su im povjerena. Treć obilježje upravno-pravnog odnosa, ustvari proizilazi iz drugog ili se nadovezuje na drugo, a tiče se neravnopravnog položaja njegovih subjekata, gdje do izražaja

47

dolazi subordinacija, jednostranost i jača volja organa uprave u odnosu na druge subjekte u upravno-pravnom odnosu. Na kraju, posebno obilježje upravno-pravnih odnosa, čini njihova dioba na dvije osnovne grupe, od kojih prvu grupu čine odnosi koji se uspostavljaju, raspravljaju i rješavaju na inicijativu uprave. U njima je stranka u pasivnoj poziciji, pa je bez obzira da li se radi o inicijativi uprave za postupanje po službenoj dužnosti ili rješavanje po zahtjevu stranke, opći interes dominantan u odnosu na individualni. Ovlasćenje uprave sastoji se, u pravilu, u dužnosti i pravu izdavanja zapovjesti, odnosno, utvrđivanja raznih dužnosti drugom subjektu upravno-pravnog odnosa. Drugu grupu čine odnosi u kojima dominira volja jedne ili više stranaka. U njima do izražaja dolaze subjektivna prava koja su načelno lične prirode, ukoliko nisu imovinskog karaktera. Pravo na odricanje od prava iz ove vrste upravno-pravnih odnosa ograničeno je samo na ona prava sa kojima ne moze stranka slobodno raspolagati. Na osnovu svega kazanog mozemo zaključiti da su osnovna obilježja i pravna svojstva svakog upravno-pravnog odnosa zavisna od različitih elemenata kojima su određena. Iz toga razloga imamo podjelu upravno-pravnih odnose prema:

1. subjektu nastajanja upravno-pravnog odnosa2. načinu zasnivanja upravno-pravnog odnosa,3. uslovima nastajanja upravno-pravnog odnosa4. načinu rješavanja sporova proisteklih iz upravnopravnih odnosa.16. Izdavanje upravnih pojedinačnih akata?

U vezi sa nastankom upravno-pravnog odnosa izdavanjem upravnog akta, razlikujemo dvije situacije koje mogu rezultirati nastankom toga odnosa. Prva se odnosi na direktni upravni rad organa kao i njegovo jednostrano i autoritarivno postupanje. Tada upravno-pravni odnos nastaje donošenjem upravnog akta i njegovim dostavljanjem drugom subjektu, odnosno, adresatu (kao drugom učesniku tog odnosa); Izdavanjem akta (rješenje), odnosno, njegovim dostavljanjem stranci, ona kao jedan od subjekata upravno-pravnog odnosa stiče određeno pravo ili joj se nameće neka obaveza. (Naprimjer, izdavanje rješenja organa uprave nadležnog za oblast građenja kojim se stranci odobrava izgradnja stambeno-porodičnog objekta, odnosno, izdavanje rješenja poreskog organa kojim se stranci utvrđuje obaveza plaćanja poreza). Kao što vidimo u pitanju je zasnivanje upravno-pravnog odnosa pismenim putem, a izuzetno, pojedinačni upravni akt se može donijeti usmeno, u slučaju preduzimanja hitnih mjera, radi zaštite javnog reda i mira (Naprimjer, izdavanje naredbe od strane službenog lica organa unutrašnjih poslova da se sva lica udalje sa određenog mjesta), odnosno, radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine (Naprimjer, izdavanje naredbe sanitarnog inspektora o zabrani upotrebe vode za piće zbog neispravnosti). Druga situacija vezana je za nastanak upravno-pravnog odnosa izdavanjem upravnog akta indirektno, pri čemu, također, do izrazaja dolazi jednostrano i autoritativno postupanje državnog organa, odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima. To je slučaj kada organ javne vlasti ne izda upravni akt, odnosno, ogluši se o njegovo izdavanje, što se u pravnoj teoriji naziva "šutnja uprave", "ćutanje administracije" i sl... Takva pravna situacija moze uzrokovati zakonsku pretpostavku koja uzrokuje nastanak upravno-pravnog odnosa poslije proteka određenog roka (protek vremena za izdavanje upravnog akta). (Naprimjer, ako nadležni organ uprave, odnosno, institucija koja raspolaže javnim ovlaštenjima, protiv čijeg je rješenja dopupštena žalba, ne donese rješenje u roku (trideset dana u jednostavnim upravnim stvarima, odnosno šezdeset dana u složenim upravnim stvarima) i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je njen zahtjev odbijen. U konkretnom slučaju postoji zakonska pretpostavka da je uspostavljen upravno-pravni odnos u kojem je organ donio negativno odlučio po zahtjevu stranke.).

17. Na koji način se može donijeti upravni akt?Upravni akt se može donijeti:

2

a) Donošenje upravnog akta po službenoj dužnosti - To su akti koji se donose bez zahtjeva stranke. Kod njih do izražaja dolazi načelo oficijelnosti, jer organ nastupa isključivo jačom voljom i neovisno od volje drugog subjekta kao učesnika u upravno-pravnom odnosu. (Npr, pozivanje roditelja djece sa navršenim godinama života da svoju djecu dovedu u zdravstvenu ustanovu radi vakcinacije od zaraznih bolesti; oduzimanje dozvole za držanje i nošenje oruzja licu koje više ne ispunjava uslove za posjedovanje oruzja, itd.);

b) Donošenje upravnog akta po zahtjevu stranke - Za izdavanje upravnog akta neophodan je zahtjev stranke. Stavljanjem zahtjeva, stranka inicira pokretanje upravnog postupka i donošenje rješenja. Ovu vrstu upravnih akata organ javne uprave može izdati ukoliko stranka nije podnijela zahtjev za njihovo izdavanje, odnosno, ukoliko kasnije nije pristala podnijeti zahtjev (konvalidirati upravni akt). Donošenje upravnog akta po zahtjevu stranke znači da se akt može izdati, tek pošto je stranka podnijela zahtjev u stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban takav zahtjev. Autoritativnosi organa javne uprave ne dolazi u pitanje, samo se kao uslov za njegov rad zahtijeva inicijativa stranke kao učesnika u upravno-pravnom odnosu.

18. Objasni karakteristike normi koje regulišu upravno-pravne odnose?Zajednička obilježja svih pravnih normi su sljedeća:

• pravne norme su preskriptivne (tj. sadrže neki zahtjev ili traženje),• pravne norme su hipotetičke (odnose se na nešto što se može, a ne mora dogoditi) i• pravne norme sadrže sankcije (posjeduju reakciju na zahtjev sadržan u normi).

19. Prema stepenu slobode pravne norme se dijele na?Pravne norme se međusobno razlikuju po načinu nastanka, po sadržaju, po roku važenja i po stepenu slobode koju norme ostavljaju svojim adresatima. Najvažnija podjela je ona prema stepenu slobode koju pravne norme ostavljaju svojim adresatima, pa razlikujemo:

1) kategoričke pravne normeTo su strogo precizno određene (imperativno) pravne norme koje sadrže pravna pravila

koja ne dozvoljavaju bilo kakvu slobodu ponašanja svojih adresata kojima su upućene, od ponašanja koje je utvrđeno pravnom normom. Upravo iz razloga što su obavezne za sve subjekte, dispozitivne dispozicije se nazivaju prinudnim (imperativnim) dispozicijama. U slučaju da pravilno ponašanje kod ovh normi nije unaprijed precizno pojmovno određeno, ono je ipak obavezno. U slučaju dispozitivne dispozicije, dakle, subjekt na koga se odnosi dispozicija sam stvara dispoziciju kojom reguliše sopstveno ponašanje ili ponašanje drugih subjekata. Pogrešno bi bilo smatrati da dispozitivne dispozicije nisu obavezne. One su obavezne jer dotični odnos mora da se reguliše na obavezan način, odn. subjekt mora da se ponaša po jednoj dispoziciji, bilo da je sam odredi , ako je ne odredi, da primjeni onu koja je već data u normi. Ako subjekt upotrijebi svoje pravo da sam donese dispoziciju, onda njegova dispozicija nije ništa manje obavezna od prinudne dispozicije. Kategoričke dispozicije su strogo određene i ne ovlašćuju državne organe ili organizacije koje raspolažu javnim ovlašćenjima da mijenjaju karakter ispunjenja obaveze ili sticanja nekog prava, dotle disjunktivne, odnosno, alternativno određene dispozicije daju ovlašćenje upravnom organu da između više drugih izabere onu dispoziciju za koju smatra da je najpogodnija.

2) disjunktivne pravne normeTo su takva pravila ponašanja koja znače izvjesnu slobodu ponašanja njihovih adresata.

One su alternativno određene i ne određuju samo jednu mogućnost ponašanja svojih adresata, nego im daju više mogućnosti (alternativa) za određena ponašanja. U pitanju su norme kojima zakonodavac daje adresatima nekoliko mogućnosti za ponašanje. U tom smislu postoje dvije vrste disjunktivnih pravnih normi i to:

a) alternativnepravne norme

47

Alternativne (zamjenjive) dispozicije - Alternativne dispozicije su takve koje sadrže određeno pravilo ponašanja, ali istovremeno ono i ovlašćuje subjekta da stvori neko drugo pravilo ponašanja, odnosno, da primijeni drugu dispoziciju. U pitanju su pravne norme koje ovlašćuju subjekta prava da bira između više alternativa, onu za koju smatra da je najpogodnija za njega. Ako dispozicija predviđa dva ili vise ponašanja, ova su potpuno određena, jedino sto je neodređeno, to je, koje ponašanje ima subjekt da slijedi, jer to zavisi od njegove volje. Normalno je da subjektu u pitanju dispozicije određuju jedno ponašanje kao obavezno za njega. Alternativnim normama ne stvara se nova dispozicija. Kao što je slučaj kod kategoričkih, tako se i kod alternativnih pravnih normi ispoljava imperativni karakter njihovog djelovanja, s tim što alternativne pravne norme ovlašćuju adresata na određeno činjenje ili nečinjenje. Kod kategoričkih pravnih normi to nije slučaj, adresat je obavezan da nesto čini ili ne čini. (Npr. alternativne pravne norme daju ovlašćenje državnom organu unutrašnjih poslova da diskreciono odlučuju u slučaju davanja ili ne davanja odobrenja za nabavljanje, držanje i nošenje oružja.). Međutim, dispozicija može predvidjeti i dva ili više ponašanja koja su sva podjednako dopuštena i u tom slučaju se subjektu ostavlja da bira između njih. Bitno je da on ispunjava svoju obavezu pa bilo koju od njih da izabere. Naprotiv, u slučaju neodređene dispozicije, subjekt nema slobodu da bira između jednog ili više ponašanja - tu postoji samo jedno ponašanje koje je za njega obavezno, ali ono nije precizno određeno i s toga ima da ga odredi subjekt koji je na to ovlašćen.

b) diskrecione pravne normeDiskrecione pravne norme - Posebnu grupu dispozicija u okviru disjunktivnih pravnih

normi čine dispozicije koje daju diskrecionu vlast. One, također, proizilaze iz alternativne dispozicije koja ovlašćuje subjekta obaveze u pravnom odnosu da izabere između jedne ili vise alternativa onu koju smatra najpogodnijom za svoje ponašanje. Ovakvo njihovo ovlašćenje na biranje jedne od dvije ili više alternativa daje im, dakle, pravo na samostalnu odluku koja je za druge obavezna, i stoga se ovakav izbor obično naziva diskreciona vlast. Međutim, to nije nikakva samovoljna vlast već vršenje jednog ovlašćenja koje proizilazi iz zakona vodeći racuna o javnom, tj. općem interesu. Ono se ispoljava kao vršenje funkcije, pa se umjesto toga upotrebljava izraz ,,diskreciono pravo", "diskreciona ocjena", "slobodna ocjena" i slično. Ovakve dispozicije se najčešće nalaze među onima koje regulišu nadležnost upravnih i sudskih organa, tj. koje regulišu rad ovih organa pri donošenju pojedinačnih pravnih akata (što predstavlja njihovu specifičnu nadležnost). Drugim riječima, u okviru svoje diskrecione vlasti, organ je slobodan da cijeni cjelishodnost svog ponašanja, odnosno, svojih pravnih akata, i nad tom ocjenom se ne može vršiti nikakav nadzor od strane drugih organa. Ovi drugi organi mogu vršiti samo nadzor nad zakonitošću takvih akata. U tome upravo i jest vlast organa koji je nosilac diskrecione vlasti, u okviru zakona, njegova odluka je konačna. Takva vlast ne postoji ako je riječ o neodređenom pojmu, jer tu nadzorni organ u potpunosti cijeni da li je dotična mjera u skladu sa zakonom ili ne tj. da li je od strane nadležnog subjekta u datom slučaju tačno određen inače uopće neodređen pojam. Očigledno je da je ovdje sloboda subjekta koji je ovlašćen da sam stvara dispoziciju umjesto one koja je već data, daleko veća od bilo koje druge koju smo ranije istakli. Ni u jednom od tih ranijih slučajeva nijedan subjekt nije ovlašćen da sam stvara dispoziciju (jedino na što je bio ovlašćen jeste, da bira između dvije ili više alternativa određenih dispozicijom), a baš na to je ovlašćen dispozitivnom dispozicijom.

20. Koje su to pravne norme koje regulišu djelatnost javnih organa u ostvarivanju prava, odn., izvršavanju obaveza?

2

Pravne norme koje regulišu djelatnost javnih organa u ostvarivanju prava, odnosno, izvršavanju obaveza, kao i zaštiti javnog interesa u upravno-pravnim odnosima možemo podijeliti u tri grupe:

1) norme koje regulišu prava i obaveze javnih organa i drugih subjekata u ovom odnosu (norme materijalnog prava);

2) norme koje regulišu postupak zasnivanja upravno-pravnih odnosa (norme procesnog prava);

3) norme koje regulišu prestanak upravno-pravnog odnosa, odnosno, postupak razrješavanja sporova iz upravno-pravnih odnosa (procesne norme).

Očigledno, dvije posljednje grupe normi spadaju u tzv. formalno pravo. S obzirom na činjenicu da u pogledu nastanka upravno-pravnog odnosa, prvenstveno imamo u vidu upravno-pravni odnos koji nastaje upravnim pojedinačnim aktom drzavnog organa uprave, odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima, u njemu moraju biti sadražane prve dvije vrste norme. Ove dvije norme su, dakle, nužne za nastanak upravno-pravnog odnosa, što znači, da on ne može bez njih nastati upravnim aktom.

21. Koje djelatnosti organa javne uprave vrši državna uprava radi izvršavanja prava i drugih pravnih akata?

Sadržaj djelatnosti organa državne uprave u sistemu društvene regulacije, kao i poslovi koje ona obavlja, bitna su obilježja djelatnosti državnih organa uprave koja su utvrđena ustavom i zakonom. Prvenstveni zadatak u vršenju upravne djelatnosti jeste u izvršavanju i primjenjivanju zakona i drugih općih akata, a poslovi koje državna uprava u vezi s tim vrši, čine njihovu djelatnost koja se sastoji u vršenju:

1) upravnih poslova i2) rješavanje u pojedinačnim upravnim stvarima i vršenje materijalnih operacija, odnosno, drugih stručnih poslova i radnih zadataka

Organi državne uprave i institucije koje raspolažu javnim ovlaštenjima u okviru upravne funkcije izvršne vlasti, autoritativno vrše poslove koji su im ustavom i zakonom stavljeni u nadležnost. U njih spadaju:

1) provode politiku i izvršavaju zakone i druge propise;2) obavljaju upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa,3) donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa4) pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti koja se odnose na njihovu

nadležnost;6) prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima,7) obavljaju i druge upravne i strucne poslove određene zakonom i drugim propisima,

normativnih i pojedinačnih upravnih akata.22. Oblici upravnog nadzora?

Upravni nadzor je jedna od najznačajnijih komponenti ukupne djelatnosti uprave. Pored rješavanja u upravnim stvarima, u tipičnije i karakterističnije upravne poslove kojima se odlučuje o pravima i obavezama građana, pravnih i fizičkih osoba, organizacija i zajednica, spadaju i poslovi vršenja upravnog nadzora. U vršenju upravnog nadzora organi uprave nadziru provedbu zakona i drugih propisa, te zakonitost rada i postupanja kada su za to ovlašteni zakonom. Postoje tri oblika upravnog nadzora, i to:

1) nadzor nad zakonitošću akata kojim se rješava u upravnim stvarima;Nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava o pravima i obavezama građana,

preduzeća, odnosno dioničarskih društava, ustanova i drugih organizacija i zajednica u upravnom postupku vrše organi uprave prilikom odlučivanja o žalbi, odnosno drugom pravnom sredstvu (instancioni nadzor). Radi se o prvostepenim upravnim aktima organa

47

uprave i institucija koje imaju javna ovlaštenja (preduzeća, odnosno društva, ustanove i druga pravna lica), kojima se rješava u upravnim stvarima i u vezi s tim poduzimaju se mjere za koje su zakonom ovlašteni. Kontrolu zakonitosti ovih upravnih akata, kada su na to zakonom ovlašteni, organi uprave ne vrše samo prilikom odlučivanja o žalbi, već mogu imati i druga ovlaštenja (npr. poništenje po pravu nadzora ill ukidanje konašnih rješenja).

2) nadzor nad zakonitošću rada preduzeća, ustanova i drugih organizacija, kada je to zakonom uređeno;

Ovaj nadzor odnosi se na kontrolu zakonitosti nad radom preduzeća, privrednih društava, ustanova, kao i institucija koje imaju javna ovlaštenja.

Nadzor nad zakonitošću rada preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica moze biti vezan za različite oblike djelatnosti kao što su:

a. predlaganje, odnosno pokretanje postupka za ocjenjivanje zakonitosti općih akata preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica;

b. predlaganje prestanka rada, odnosno zabrane rada preduzeća, ustanova i drugih organizacija;

c. nalaganje izvršenja zakonom određenih obaveza;d. pokretanje inicijative za drukčije uredivanje zakonom uređenih odnosae. preduzimanje drugih mjera za koje su ovlašteni zakonom.Ovako postavljen ovaj oblik upravnog nadzora ipak se čini preširokim, pa čak i u odnosu

na raniji sistem. Uže postavljanje ovog nadzora može se smatrati primjerenije izvršenim promjenama u društveno-političkom i društveno-ekonomskom sistemu.

3) inspekcijski nadzorInspekcijski nadzor, kao treći oblik upravnog nadzora, je najznačajniji i najobuhvatniji, pa

se kao takav u teoriji upravnog prava najviše i obrađuje, a ostali oblici samo fragmentarno.Od ostalih vidova upravnog nadzora, inspekcijski nadzor, kao specijalizirani oblik

upravnog nadzora, razlikuje se upravni nadzor po sljedećim osnovnim obilježjima:• vrši se nad uže određenim oblastima društvenog života, odnosno nad određenim

djelatnostima u društvu;• vršioci nadzora su specijalizirani i posebno kvalificirani za obavljanje bitnih aktivnosti

u okviru ostvarivanja ovog nadzora;• nadzor se sprovodi i posebnim metodama - inspekcijskim metodama;• vršioci nadzora raspolažu specifičnim ovlaštenjima i mogu primjenjivati posebna

sredstva.• ostvaruju neposredan uvid u poslovanje i postupanje raznovrsnih organizacija i

zajednica, građana i građansko-pravnih lica u pogledu pridržavanja zakona, drugih propisa i općih akata;

• preduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno odlukom općinskog vijeća.

U okviru nadležnosti organa državne uprave, inspekcijski vrše inspekcije organizovane kao "inspekcijske službe" određenog organa uprave ili, što je rjeđi slučaj, centralizovani samostalni organ ili organ u sastavu samostalnog organa državne uprave organizovan po funkcionalnom principu na nivou određene političko-teritorijalne zajednice.

Neposredni vršioci poslova iz djelokruga inspekcijskih službi su inspektori kao najznačajniji službenici sa posebnim ovlaštenjima. Njih, kao i druge službenike s posebnim ovlaštenjima postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave, ako zakonom nije drukčije određeno. Izuzetno, kada to potreba službe zahtijeva, rukovodilac organa uprave može ovlastiti i druge službenike tog organa koji imaju odgovarajuću stručnu spremu, da izvrše inspekcijski nadzor, odnosno da pruže potrebnu pomoć inspektoru u obavljanju tog nadzora.

23. Koja su to inspekcijska ovlaštenja?

2

Inspekcijska ovlaštenja su veoma raznovrsna i ovisna su od vrste inspekcijskog nadzora. Bez obzira o kakvoj se inspekciji radi, njihova "specijalna" ovlaštenja, u pravilu, su modifikacija osnovnih ovlaštenja u vršenju inspekcijskog nadzora, a to su:

• ostvarivanje neposrednog uvida u poslovanje i postupanje raznovrsnih organizacija i zajednica, građana i građansko-pravnih lica u pogledu pridržavanja propisa i općih akata;

• pregledavanje poslovnih prostorija i drugih objekata rada, proizvoda i druge robe, isprava i drugih dokumenata, kao i procesa rada;

• utvrđivanje identiteta lica kada je to potrebno;• vršenje ličnih pretresa kada je to zakonom određeno.O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sačiniti zapisnik o nađenom

stanju. Zapisnik se sastavlja u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i sa njegovim sadržajem obavezno se upoznaje subjekt kontrole koji može staviti primjedbe na konstatovano stanje. Također, jedan primjerak zapisnika uručuje se odgovornom licu. Ukoliko se radi o organizaciji i zajednici čiji organ upravljanja imenuje političko-teritorijalna zajednica, odgovorno lice dužno je, o nalazima inspektora upoznati taj organ kako bi se mogle preduzeti potrebne mjere na otklanjanju utvrđenih nepravilnosti. U vršenju inspekcijskog nadzora, inspektor je dužan čuvati poslovnu, službenu, vojnu i državnu tajnu, s tim što njegova dalja aktivnost zavisi od stanja koje je utvrđeno inspekcijskim pregledom.

24. Kakva može biti aktivnost inspektora?Treba imati u vidu, da je nepravilno sve aktivnosti inspektora svoditi isključivo samo na represiju, nego je neophodno da inspektori pri vršenju inspekcijske kontrole provode preventivne aktivnosti kao oblik mijenjanja stanja u oblasti kontrole, kao i na korekciju ponašanja kontrolisanih subjekata. Stoga, aktivnost inspektora može biti:

a) Preventivna aktivnostPreventivna djelatnost inspekcijskog nadzora prvenstveno se sastoji u stvaranju takve

atmosfere kod što većeg broja subjekata nad kojim se vrši inspekcijska kontrola, da se otklone uzroci koji dovode do kršenja propisa i općih akata. U tom cilju je posebno zanačjno da svi subjekti u organizacijama i zajednicama, koje su, ovisno od svoje pozicije, pozvani, da pored ostalog, dejluju i u pravcu sprovodenja načela zakonitosti, počev od poslovodstva, interne kontrole, pa do subjekata nad kojim se vrši neposredna kontrola. Inspekcija treba da pruži pomoć u provođenju propisa i mjera i da ukazuje na potrebu njihovog sprovodenja. To čine na razne načine (Naprimjer, putem sredstava informisanja, održavanjem stručnih sastanaka i savjetovanja inspektori trebaju voditi kampanju u cilju provođenja zakona). Aktivnost inspekcija, posebno je značajna kada su u pitanju novi propisi ili značajnije izmjenjeni propisi, kao i kad treba, u cilju osiguranja zaštite zdravlja radnika ili ljudske okoline izvršiti značajna ulaganja. ;

b) Korektivna aktivnostKorektivna aktivnost, predstavlja, također, jedan strožiji oblik prevencije inspektora koji se

sastoji u pravu i dužnosti inspektora da naredi otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i nedostataka u određenom roku, o čemu donosi pismeno rješenje.

c) Represivna aktivnostRepresivna aktivnost inspekcijskih organa dolazi do izražaja kada se ne otklone naređene

nepravilnosti i nedostaci u određenom roku ili ako se radi o provedbi propisa ili općeg akta koji predstavlja povredu radne dužnosti, prekršaj, privredni prestup ili krivično djelo. Ako se radi o povredama radne dužnosti, inspektor je dužan da bez odlaganja podnese zahtjev za utvrđivanje odgovornosti zbog povrede radne dužnosti. U slučaju postojanja prekršaja, zavisno od vrste i težine prekršaja, izriče i odmah naplaćuje novčanu kaznu, na licu mjesta ili podnosi zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Ukoliko inspektor uoči da povreda

47

propisa predstavlja privredni prestup ili krivično djelo, dužan je podnijeti nadležnom javnom tužiocu prijavu zbog učinjenog privrednog prestupa ili krivičnog djela.

25. Koji su to opći pravni akti?Opći (normativni) pravni akti su svi oni akti koji pravnim normama na općenit način regulišu neke društvene odnose. Za pojam općeg akta zajedničko je to što oni sadrže opće norme, za razliku od pojedinačnog pravnog akta koji sadrži pojedinačne norme. (Npr., ustavi, zakoni, podzakonski propisi i drugi akti općeg karaktera kao što su deklaracije, rezolucije, preporuke i dr., kojima se ureduju odnosi u društvu. Kao što vidimo, akte kojima se stvaraju pravne norme možemo podijeliti, s jedne strane, na opće i pojedinačne, a s druge strane na one kojima se stvara potpuna pravna norma, tj., norma koja sadrži i dispoziciju i sankciju (opći pravni akt) i, one akte kojima se stvara samo jedan element pravne norme, bilo dispozicija ili sankcija (pojedinačni pravni akt). Na osnovu općih pravnih akata ustanovljava se sistem za regulaciju odnosa u društvu/državi koji služi za ostvarivanje prava i izvršavanja obaveza (dužnosti) njegovih subjekata. U upravno-pravnim odnosima, uvijek je to, s jedne strane državni organa ili institucija koja raspolaže javnim ovlaštenjima, a, s druge strane, to su građani, kao fizička i pravna lica, odnosno, drugi subjekti. Donošenje općih pravnih akata predstavlja vršenje normativne funkcije koju u našem sistemu vrše predstavnički organi (zakonodavna funkcija), odnosno, izvršni organi i upravni organi, kada su na to izričito ovlaščeni. Stoga je normativna funkcija kao djelatnost državnih organa uprave, širi pojam od od njihove zakonodavne funkcije iz razloga što ona obuhvata, pored, uslovno kazano, zakonodavne funkcije koju inače vrše predstavnička tijela, određenu podzakonsku funkciju, tj., donošenje općih akata od strane izvršnih i državnih organa uprave. Ovakva podjela općih pravnih akata uslovila je postojanje hijerarhije pravnih propisa koje donose državni organi. Ona počiva na tradicionalnoj podjeli pravnih propisa prema njihovoj pravnoj snazi na:

a) UstavUstav je opći pravni akt najveće pravne snage koji donosi, bilo specijalni i, za tu namjenu

stvoren predstavnički organ (ustavotvorna skupština), bilo, postojeći predstavnički organ (skupština, parlament, konvent i si.). Ustavom se određuju osnovi društvenog i političkog uređenja države. Na tim osnovama ustav uspostavlja normativni sistem, a pravnim propisima koji čine dio tog sistema pobliže se razrađuju načelne ustavne postavke u skladu s osnovama koje je uredio sam Ustav. On razrađuje okvire u kojima se mogu kretati ovlašćenja donosioca drugih pravnih propisa (donosioca zakona i podazakonskih opće-normativnih akata). Na osnovama ustava, za donosioce pravnih propisa postoji potreba usaglašavanja njihove normativne funkcije prema ustavnim ovlaštenjima i dužnost donošenja nižih pravnih propisa (zakona i podzakonskih općih akata) koji će prema ustavu stajati u onim relacijama koje određuje i dopušta ustav.

b) ZakoniZakoni su pravni akti niže pravne snage od ustava. Zakon donosi predstavničko tijelo

(skupština, parlament, konvent i si.) koje ima karakter zakonodavnog organa vlasti, zbog čega je zakon poslije ustava najviši akt u hijerarhijskoj strukturi pravnih akata. On se donosi po posebnoj prč eduri koju obično propisuje sam ustav. Zakonskim odredbama normativno se uređuje oblast društvenih odnosa koje ne mogu biti predmet podzakonskog normiranja. Zakon sadrži odredbe koje služe za donošenje podzakonskih akata, kao i odredbe za donošenje pojedinačnih akata. Odredbe koje su sadržane u zakonu i koje sadrže apstraktne opće norme, pojedinačnim pravnim aktima primjenjuju se na konkretan slučaj koj'-n se reguliše određeni

2

društveni odnos. U zavisnosti od državnog uređenja, postoje različiti nivoi donošenja zakona. Tako, npr. u unitarnim državama, zakone donose centralni organi vlasti. U njima se zakoni mogu međusobno razlikovati po određenim elementima (npr. pravnoj proceduri donošenja iz čega proizilaze i razlike u njihovom značenju). S druge strane, u složenim (federativnim) državama uz savezne zakone postoje i zakonidržava članica i u tom se slučaju najčešće saveznim ustavom ureduje njihov međusobni odnos.

c) Podzakonski opće-normativni aktiPodzakonski opće-normativni akti predstavljaju akte koje ne donose zakonodavni organi,

nego drugi državni organi, a najčešće ih donose izvršno-politički i upravni organi. Dakle, ovu vrstu pravnih akata donose oni državni organi čija vlast nije originerna, nego je izvedena. U svakom slučaju, osnovna karakteristika podzakonskih općih akata jeste, da su oni niže pravne snage od ustava i zakona. Podzakonski opće-normativni akti se donose radi regulisanja različitih područja društvenog života, a karakteriše ih njihova raznovrsnost i brojnost, bilo samih akata, bilo organa ovlaštenih za njihovo donošenje.

S obzirom da smo u u prethodnim izlaganjima (izvorima upravnog prava) šire objasnili pravnu prirodu podzakonskih opće-normativnih akata, u pogledu ovlaštenja za njihovo donošenje, na ovom mjestu, šire ćemo izložiti podzakonske opće pravne akte izvršno-političkih i organa državne uprave. Svi oni, kao što smo već napomenuli mogu se odrediti kao opći akt čija je snaga slabija od zakona i može ih donositi predstavnički organ (zakonodavni organ), zbog toga što njegovi akti, bez obzira na naziv, uvijek imaju karaketer zakonodavnog akta (zakona).

Također, kao što znamo, podzakonske akte mogu donositi izvršni organi i organi uprave. Svi oni moraju posjedovati ovlaščenje za donošenje podzakonskih opće-normativnih akata. U odnosu na nadležnost za njihovo donošenje, postoje dvije osnovne grupe podzakonskih akata i to:

1. Spontani (ustavni) podzakonski akti - to su takvi akti za čije donošenje nije potrebno nikakvo posebno ovlaščenje koje je sadržano u višem pravnom aktu, nego se donosi na osnovu samog ustava. Spontane podzakonske akte možemo svrstati u dvije grupe. Prva grupa se odnosi na način regulisanja pravnog odnosa. To su akti koji se donose prema cilju koji se želi postići donošenjem podzakonskog akta, a obuhvataju akte koji se donose da bi se omogućila, odnosno, olakšala primjena ili izvršenje nekog zakona. U drugu grupu spadaju oni akti koji se donose da bi se njima regulisao odnos koji uopće nije regulisan, odnosno, da bi se na drugačiji način regulisao neki društveni odnos, od onoga kako je on regulisan nekim ranijim zakonom. U zavisnosti od cilja koji se želi postići u regulisanju nekog pravnog odnosa, spontani podzakonski akti mogu se podijeliti u dvije grupe:

a) samostalni spontani podzakonski akti - to su takvi podzakonski opće-normativni akti koji ne razrađuju, ne dopunjavaju, nego zamjenjuju zakon kao više pravno vrelo, bilo da podzakonski akt reguliše materiju koja još nije zakonom regulisana, bilo da podzakonski akt mijenja određene zakonske odredbe ili, čak suspendira neke ustavne odredbe (uredbe sa zakonskom snagom).

b) nesamostalni spontani podzakonski akti - ovi pravni akti se donosi se radi izvršenja, odnosno, primjene zakona kao višeg pravnog vrela. U ove akte spadaju uredbe izvršnih organa (vlade).

2. Podzakonski akti po naročitom ovlaščenju više pravne norme predstavlju takve akte za čije donošenje mora postojati ovlaščenje koje je sadržano u višoj pravnoj normi. To znači da ovaj podzakonski akt može biti donesen samo onda kada u višoj pravnoj normi postoji izričito ovlaščenje za njegovo donošenje. U ovu kategoriju podzakonskih akata spadaju opći akti organa uprave, bilo da se donose radi izvršenja zakona, bilo da se donose radi izvršenja propisa izvršnog organa. U oba slučaja potrebno je izričitoovlaščenje više pravne norme. Organi uprave ne mogu donositi svoje propise spontano, nego samo kada su nato izričito

47

zakonom ovlaščeni. Ovo ovlaščenje, odnosno, poziv sadržan u višem pravnom propisu, obično se naziva "izvršnom klauzulom". Pored toga, ovlaščenje za donošenje podzakonskog opće-normativnog akta strogo je specijalizovano samo za određeno pitanje, a također i jednokratno je. U tom smislu, ovlaščenje je obično obligatorno, a samo izuzetno može biti fakultativno određeno. Ovlašćenje za donošenje ove vrste upravnih akata obično sadrži i neki rok u kojem se podzakonski akt mora donijeti. Samo izuzetno, ovlaščenje se daje široko i generalno, a iz njega se mora vidjeti koji organ treba da donese normu za izvršenje odgovarajućeg propisa. Pravna snaga podzakonskih opće-normativnih akata određena prema pravnoj snazi propisa na osnovu koji se oni donose, a ona, očigledno proizilazi iz političke moći i uloge ovih organa u izvršnoj vlasti. U tom smislu, razlikujemo dvije vrste ovih akata i to:

1. podzakonske opće-normativne akte izvršno-političkih organa (vlade) To je posebna vrsta pravnih akata koje donose izvršni organi, shvaćeni u širem smislu

riječi. Radi se o organima »izvršne vlasti« (vlade), na čelu sa šefom države (predsjednik države, predsjedništvo itd.), koji ovim aktima uređuju izvjesne odnose i slučajeve koji su od naročitog značaja za politiku države. Za razliku od ostalih akata koje donose organi uprave, podrazumijevajući tu i neke akte koje donose organi izvršne vlasti, ovi akti ne podliježu upravno-sudskoj kontroli, zbog čega se u teoriji smatra, da za njih nije potrebna »zakonodavna habilitacija«. Bez obzira koji ih organ donosi (vlada ili šef države), taj organ uvijek ima slobodu inicijative, zasnovanu na ustavu. S obzirom, da takvi akti ne podliježu sudskoj kontroli zbog svoje prirode, a ne zato što postoji neki »poseban cilj« ili što ih donosi neki posebni organ, autori upravnog prava saglasni su u tome d,i se prilikom analize karaktera ovih akata ne mogu koristiti, ni same formalni, niti samo materijalni kriterijumi, bez obzira što se sadržina ovih akata određuje isključivo prema formalnom kriterijumu, tj. prema organu koji donosi ove uglavnom limitativno nabrojane akte. Nesaglasnost koj.i postoji u pogledu pojma da se radi o »aktima vlade«, vezana je isključiv« za njihovo izuzeće iz upravno-sudske kontrole, iz razloga što neki autori ne prihvataju stajališta da je donošenje ovih akata vezano »političkim ciljem". Mora se imati u vidu da je funkcija vlade drugačija od upravne funkcije u užem smislu, mada je ona u uslovima vladavine klasično).; principa podjele vlasti, poprilično neodređena. Ipak, potpuno je nesporno da u ovu vrstu podzakonskih opće normativnih akata spadaju akti kojima se uređuju: odnosi između vlade i parlamenta u, uslovno kazano, odnosi u zakonodavnoj sferi, ' prilikom donošenja akata pomilovanja; akata o spoljnopolitičkim i diplomatskim odnosima i si., pa ih možemo podijeliti na:

a) uredbe ib) odlukeBez obzira što su uredbe u materijalnom smislu veoma slične zakonima, u teoriji se one

dijele na slijedeće vrste:• uredbe koje izvršavaju (razrađuju) zakonske propise i stoga su one, po pravilu, „izvedeni"

pravni akti, jer svoju pravnu snagu crpe, bilo na osnovu izričitog ovlaščenja sadržanog u konkretnom zakonu, bilo na osnovu generalnog ustavnog ovlaščenja.

• uredbe sa zakonskom snagom - imaju snagu zakona i donose u izuzenim okolnostima ili teškim prilikama za državu; Po pravilu se podnose na odobrenje parlamentu.

a) Odluke Odluka je uobičajen naziv za razne vrste pravnih akataUredbeUredbe, kao najviše opće pravne akte poslije zakona, najčešće donosi Vlada. Po pravilu u

njima se razrađuju osnovne norme koje sadrže zakoni u raznim oblastima, čime se omogućuje efikasnija primjena zakona i rasterećuju zakonodavni organi od donošenja mnogobrojnih pojedinačnih normi. Pravni osnovi za donošenje uredbi sadržani su u zakonima koji se odnose na određenu oblast i najčešće se prepušta da uredba reguliše uslove, postupak i ostale

2

pojedinosti u toj pravnoj oblasti. Odnos uredbe prema zakonu je isti kao što je odnos zakona prema Ustavu, što znači da ona mora biti u skladu sa zakonom, kao i sa Ustavom. U pravnim sistemima mnogih zemalja vlade sve češće donose uredbe koje sadrže norme kojima se regulišu prava i obaveze u određenoj oblasti, a koje bi trebalo normirati zakonom. Donošenju uredbi kojima se reguliše određena oblast pribegava se zbog hitnosti regulisanja prava, obaveza i postupanja u toj oblasti, što se uredbom daleko brže postiže, a iz razloga što je sam postupak donošenja uredbi jednostavniji. Time izvršna - upravna vlast preuzima funkciju zakonodavne vlasti, koja po pravilu pripada parlamentu i tako izvršna vlast postaje nosilac i zakonodavne i izvršne vlasti, što je na štetu vlasti parlamenta. Regulisanje odnosa uredbama, čemu se često pribjegava i zbog preopterećenosti zakonodavne vlasti, što ni kojem slučaju ne bi smjelo da postane pravilo, nego samo izuzetak, s obzirom da je takav način regulisanja suprotan osnovnim principima demokratije. 106 Tako u sistemu podjele vlasti, kakav je naš sistem vlasti, Vlada bilo kojeg od dva entiteta ne bi trebalo da preuzima zakonodavnu funkciju time što će isključivo uredbom regulisati odnos u određenoj materiji. Naime, izvršna vlast je, preko svojih organa, prije svega nadležna za sprovođenje propisa - zakona, te samo u cilju bržeg i dosljednijeg sprovođenja zakona može donositi određene propise. Nesumnjivo je, ipak, da su uredbe poslije zakona najvažniji i najviši opći podzakonski normativni pravni akti koji su po svojoj materijalnoj strani veoma slični zakonima.

Uredbe se od zakona razlikuju po organu koji je nadležan za njihovo donošenje, kao po postupku samog donošenja. Ipak, uredbe su veoma praktičan način normativneg regulisanja različitih društvenih potreba koje se teško ili veoma sporo mogu regulisati preko zakonodavnog organa iz prostog razloga što se radi o glomaznom organu koji se prilično teško sastaje i donosi svoje odluke.

Uredba sa zakonskom snagomUredba sa zakonskom snagom je opći pravni akt koji je ovlaštena donositi vlada. U Bosni i

Hercegovini ovlaštenje za donošenje uredbi sa zakonskom snagom imaju Vlada FBiH i Vlada RS. Ove vrste općih pravnih akata vlade entiteta ovlaštene su donositi u slučaju opasnosti za zemlju, kada Parlament FBiH, odnosno, Narodna skupština RS-a nisu u mogućnosti to učiniti. Ustavni osnov za donošenje Uredbe sa zakonskom snagom u Federaciji Bosne i Hercegovine sadržan je u Ustavu FBiH (član B.3.9).

2. podzakonske opće-normativne akte državnih organa upraveOrgani državne uprave u vršenju normativne djelatnosti mogu donositi opće-normativne

podzakonske akte za koje su ovlašteni na osnovu ovlaštenja koje je sadržano u višoj pravnoj normi. Njima se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi akt više pravne snage. Upravo, u tome i jeste nmanja pravna snaga općih pravnih akata uprave koji, očigledno, imaju tehnički karakter, jer razrađuju način primjene pravnih normi koje su već donesene. Oni ne propisuju nove pravne norme, nego upotrebljavaju postojeće za bliže određivanje načina vršenja određenih tehničkih postupaka pri primjenjivanju prava, kao i određenih pitanja koja su vezana za propisivanje pravnih normi kojima se urđuju određeni odnosi sa građanima i drugim subjektima izvan uprave. S obzirom na svoj tehnički karakter, podzakonski opće-normativni akti uprave predstavljaju njen unutrašnjii akt koji važi samo za odnosne upravne organe i ne tiče se subjekata izvan uprave. Stoga, što njihova snaga proizilazi iz više pravne norme, viši upravni organ bliže određuje način vršenja funkcija nižeg organa u okvirima postojećih pravnih normi.

U opće pravne akte uprave nižeg pravnog učinka od zakona spadaju: a) uputstva, b) naredbe, c) pravilnici i d) instrukcije.

a) Uputstvo (uputa) - uputstvo predstavlja pravni akt koji, po pravilu, donose upravni organi. To je poseban oblik općeg upravnog akta koji je po svojoj prirodi internog karaktera.

47

Preko njega se u okviru upravne organizacije, od strane višeg organa, daje nižem organu, uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama. Viši upravni organ uputstvom bliže određuje način vršenja upravne djelatnosti i funkcije nižeg organa, ostajući potpuno u okvirima dotad postojećih pravnih normi. Stoga, uputstvo nema obilježja pravnog pravila, pa se na njega se ne mogu pozivati treće osobe. Tako, npr.; Zakon o upravi daje pravo direktoru državne upravne organizacije da u upravljanju ovom organizacijom, između ostalog, državnim službenicima i namještenicima daje uputstva za rad. Ali, ni to pravilo nije bez izuzetka tako da se ponekad uputstvo upotrebljava i za propisivanje pravnih normi koje se odnose na građane i druge subjekte van uprave, odnosno, izvan državne upravne organizacije. Općenito posmatrano, uputstvo je opći pravni akt niže pravne strane kojim se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi, viši opći pravni akt. Bez obzira što uputstvo predstavlja najniži opći pravni akt koji prvenstveno ima tehnički karakter, tj. onaj kojim se razrađuje način primjene pravnih normi koje su već donesene, a ne akt kojim se propisuju nove pravne norme, najčešće se upotrebljava za bliže određivanje načina vršenja određenih tehničkih postupaka pri primjenjivanju prava. Uz to uputstvo se veoma često upotrebljava kao unutrašnji akt uprave prilikom donošenja važnih pravnih normi koje važi samo za odnosne upravne organe i ne tiču se drugih subjekata izvan organa uprave. Uputstvo mogu izdavati, kako nosioci izvršno-političkih funkcija (premijeri vlada, odnosno), tako i rukovodioci organba (ministri, direktori itd.). Uputstva mogu biti individualna i generalna, obvezna i neobvezna, s tim što su neobavezna uputstva, u pravilu, neobvezni opći pravni akti. Da bi neko uputstvo bilo obavezno, njegova obaveza mora proizlaziti iz pravne norme.

b) Naredba - to je opći pravni akt uprave kojim se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja je od općeg, odnosno, javnog interesa. Izdavanjem naredbe uprava izvršava određene poslove koji su propisani zakonom ili drugim propisom na osnovu zakona.

c) Pravilnik - pravilnik je opći pravni akt uprave kojim se razrađuju pojedine odredbe zakon i propisa vlade radi osiguranja uslova za njihovu odgovarajuću primjenu, odnosno, radi njihovog izvršenja. Donosi se na osnovu ovlaštenja sadržanih u zakonu.

d) Instrukcija - instrukcija je opći pravni akt uprave kojim se utvrđuju pravila i uputstva o načinu vršenja pojedinih upravnih i strčnih poslova od strane organa uprave i upravnih organizacija, odnosno, pravnih osoba s javnim ovlaštenjima u provedbi i primjeni zakona i drugih propisa.

26. Na koji način se rješavaju upravne stvari?Donošenje konkretnih pravnih akata vezano je za osnovnu djelatnost vršenja upravne funkcije državnih organa uprave. Pod njima se podrazumijevaju akti koji se odnose na pojedine određene stvari (predmet). Iz toga razloga, ovi pravni akti koji sadrže konkretne pravne norme koje se dijele na dvije osnovne grupe i to: a) akti koji sadrže dispoziciju i b) akti koji sadrže sankciju. Akti koji sadrže i preciziraju dispoziciju mogu se donositi na autoritativan način i saglasnom izjavom volja stranaka prilikom njihovog donošenja. Klasičan konkretni pravni akt koji sadrži dispoziciju i koji se donosi na autoritativan način -jeste upravni akt, dok, s druge strane, tipičan konkretni pravni akt koji sadrži sankciju -jeste sudski akt. Između njih, naravno, postoji razlika, ali ona nije stvar sadržine, nego se tiče organa koji ih donose i postupka donošenja. O tome, P. Dimitrijević navodi slijedeće: «Upravni i sudski akti su, kažu pisci ovog shvatanja, manifestacije iste izvršne funkcije (tj. 'primjena zakona'). Ne postoji nikakva sadržinska razlika među ovim vrstama pravnih akata. Među njima mogu postojati sammo formalne: to su samo dva puta, dva načina, ili tačnije rečeno dva postupka za realizaciju prava. Zato je opravdano i nužno isticati i razvijati one lemente koji zbližavaju ove dve pravne kategorije. Različiti uslovi pod kojimma su se u datoj fazi društvenog razvitka pojavili sudski i upravni akti kao dve različite kategorije pravnih akata, ne moraju uvek postojati. Pravni poredak ide u pravcu sve potpunijeg izjednačavanja režima sudskog

2

akta i upravnog akta». S obzirom na dejstvo koje akti ostvaruju u odnosima sa subjektima koje tangiraju, kao i s obzirom na njihovu formu i sadržinu, i akti uprave mogu biti:

• upravni pojedinačni akti;• akti poslovanja;• ostali konkretni akti državne uprave.1) Upravni pojedinačni akt uprave - Razmatrajući pitanje upravnog akta, uvijek imamo

u vidu pojedinačan pravni akt koji sadrži ili stvara pojedinačnu normu, bilo u cjelini ili djelimično, kojom se reguliše jedan upravno-pravni odnos. On se ne bi mogao regulisati općom pravnom normom koja je sadržana u općem aktu iz razloga što se radi o apstraktnoj normi koja važi za neodređen broj slučajeva i neodređen broj subjekata. Njena primjena nije moguća u svakoj situaciji, jer se njom ne može regulisati ponašanje ljudi u svim pojedinačnim prilikama, s obzirom da se lica u istoj situaciji različito ponašaju. (Npr., norme koje sadrže odredbu, po kojoj su svi građani dužni plaćati porez, roditelj je dužan da izdržava svoju djecu itd.). Pojedinačne norme se odnose samo na jedan, tačno određen slučaj, i on se po pravilu u normi konkretizuje. (Npr., N.N. je dužan platiti na ime poreza iznos od Pojedinačna norma se odnosi na individualni (konkretan) slučaj, bez obzira koliki je broj pojedinaca čije se ponašanje reguliše. Iz ovog razloga, opće norme se najčešće smatraju uslovnim iz razloga što je njihova primjena vezana za ispunjenje nekog određenog uslova, dok su pojedinačne bezuslovnog karaktera, mada ovakva podjela nije bez izuzetka. Primjenom pojedinačnih pravnih normi subjekti prava i obaveza znaju kako da se ponašaju. Njihovo ponašanje znači konkretizaciju opće pravne norme koja je sadržana u aktima više pravne snage kada ovaj akt određuje pojedinačnu dispoziciju, bilo razrađujući dispoziciju opće pravne norme, bilo u slučaju pravne praznine, kada je on samostalno određuje. Stoga, opće norme se obično konkretizuju pojedinačnom normom, mada postoje slučajevi da se opća norma primjenjuje na neku konkretnu situaciju. (Npr., sticanje državljanstva na osnovu Zakona.). Nakon donošenja pojedinačnog akta prestaje proces stvaranja pravnih normi, ali djelovanje pravnog poretka ne prestaje iz razloga što slijedi njegovo izvršenje koje se sprovodi ljudskim radnjama. Nadležnost za donošenje pojedinačnih upravnih akata, uglavnom je u rukama državnih organa uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima za rješavanje upravnih predmeta prema pravilima upravnog postupka. Bez obzira na to koji je subjekt nadležan za donošenje upravnog pojedinačnog akta kojim se rješava o sticanju prava ili o izvršavanju obaveza, akt mora biti donesen u postupku i sadržavati formu koja je propisana, forma njegovog akta. Određivanje akta prema njegovoj sadržini ili prema formi, ne mora uvijek značiti da je u pitanju pojedinačni upravni akt, nego može biti u pitanju pravni posao iz čega se vidi da postoje dva vida upravnog djelovanja: a) donošenje pravnih akata i b) vršenje materijalnih operacija. U tom smislu, upravna funkcija državnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima, mogla bi se označiti kao djelatnost donošenja upravnih akata i i vršenja materijalnih operacija kao tjelesnih radnji iza kojih stoji legitimna državna prinuda. Za pravne akte državne uprave karakteristično je da se dijele se na 1) opšte (normativne) 2) konkretne (pojedinačne).

1) Pod opštim (normativnim) aktima državne uprave podrazumjevaju se oni koje ovlašteni organi donose u vršenju upravne djelatnosti, a koji se ne odnose na konkretne slučajeve, već ragulišu pravne situacije na apstraktan, odnosno, generalan način. Prema tome, ovim aktima se propisuju pravila ponašanja neodređenog broja lica i neodređenog broja

47

slučajeva. Na osnovu normativnih akata uprave raspravljaju se konkretni slučajevi u odnosima koji su tim aktima regulisani. U zemljama u kojima se državna organizacija zasniva na načelu podjele vlasti organi državne uprave u velikom obimu donose normativne akte. Organi uprave mogu donositi normativne akte (propise) samo ako su zakonom na to ovlašćeni.

2) Akti poslovanja - Za akte poslovanja karakteristično je, da su to dvostrani akti koji se sastoje u izjavi volje organa uprave zbog čega oni takvim aktima ne vrše funkciju vlasti, što znači, da ne deluju na autoritativan način i ne pojavljuju se u odnosu na ostale učesnike nekog imovinskopravnog odnosa sa jačom voljom. (Naprimjer, ugovori koje je zaključio organ državne uprave sa organizacijama i pojedinim građanima u imovinsko-pravnom odnosu). Sporove nastale povodom akata poslovanja rješavaju redovni sudovi..

3) Ostali konkretni akti državne uprave - U pogledu ostalih konkretnih akata državne uprave, važno je napomenuti da se u njih ubrajaju akti državne uprave koji nemaju elemente upravnog akta i ne proizvode pravno dejstvo koje daju upravni akti. Radi se o konkretnim aktima državne uprave koji ne spadaju u upravne akte i akte poslovanja. Donose ih organi uprave donose u procesu svog funkcionisanja. U ostale konkretne akte državne uprave spadaju: 1) evidentiranje (akti evidencije); 2) uvjerenja; 3) interni akti državne uprave (uputstva i si.); 4) davanje objašnjenja. Pored ove podjele, upravni akti se mogu podijeliti i na interne i eksterne pravne akte. Interni pravni akti organa državne uprave nastaju u okviru upravnog aparata i u njemu izazivaju određena pravna dejstva (stručna uputstva ili instrukcije, i si.). Eksterni pravni akti organa državne uprave deluju prema trećim licima (građanima, organizacijama i t d.).

4) Ostali materijalni akti uprave - tu spadaju mnogobrojne druge radnje koje vrše organi uprave, a koje ne spadaju u navedene tri grupe (inspekcijski pregledi, izvještaji, poslovi izvršenja u upravnom postupku itd.). Pored njih, postoje i razne vrste drugih upravnih radnji kao što su pregled vozila, pretres stana i dr. Upravne radnje prema materijalnim dobrima, također se smatraju materijalnim operacijama. Naprimmjer, uništavanje stoke zaražene nekom bolešću i sl.).Također, upravne radnje se mogu preduzimati i prema ljudima kao što je, naprimjer, npr. uklanjanje pijanog lica sa određenog mjesta, iseljenje iz stana itd.

27. Da bi neki pravni akt bio upravni treba biti?Da bi neki pravni akt bio upravni akt, on mora u sebi sadržavati slijedeća obilježja:

a) da je to pravni akt,Obilježje da je pravni akt - tj. da sadrži pravnu normu, pravilo ponašanja. Materijalni akt

ne sadrži pravnu normu, nego se sastoji u vršenju radnji, u ponašanju koje je regulisano normama. Pravni akti se dijele na opće i konkretne, zavisno od toga kakvu normu sadrže. Ako sadrže normu koja se odnosi na neodređen broj slučajeva, onda se radi o općim aktima, a ako sadrže normu koja se odnosi na konkretan slučaj, onda se radi o konkretnim ili pojedinačnim aktima.

b) da je pojedinačan (konkretan),Obilježje da je upravni akt pojedinačan (konkretan), podrazumijeva da se upravni akt

odnosi na tačno određenog pojedinca i tačno određeni slučaj. S obzirom da postoji osnovna podjela na opće i pojedinačne pravne akte, to za prve mmožemo reći da su potpuni pravni akti, tj. akte koji sadrže i dispoziciju i sankciju, dok za druge možemo reći da su nepotpuni, odnosno, radi se o aktima koji sadrže samo dispoziciju ili samo sankciju.

c) da sadrži dispoziciju;Dispozicija - sadržana je u upravnom aktu i treba shvatiti kao zahtjevano (primarno)

pravilo ponašanja, dok sankcija dolazi u obzir samo onda ako se lice ne ponaša u skladu sa dispozicijom, tj. ako učini prekršaj (delikt).110 Sankcija se, stoga, u teoriji često naziva sekundarna dispozicija.Također, potpuni pojedinačni pravni akti su rijetkost u pravnom poretku, pa ih stoga, nećemo šire objašnjavati. Ono što je bitno naglasiti, odnosi se na opće

2

pravne akte, da oni, u pravilu, sadrže oba normativna elementa, tj. i dispoziciju i sankciju (npr. Zakon sadrži i dispoziciju i sankciju). S druge strane, kao što smo napomenuli, nepotpuni pojedinačni pravni akti sadrže, ili dispoziciju ili sankciju. Kao što smo istakli, oni nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže dispoziciju dijele se na upravne akte i pratne poslove, a nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže sankciju, jesu sudski akti. Obilježje da akt sadrži dispoziciju podrazumijeva da može biti donesen na dva načina: 1) autoritativno na osnovu jače volje državnog organa ili institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima (upravni akt) i 2) pristankom lica na čije se ponašanje akt odnosi (pravni posao). Kao što vidimo, u prvom slučaju radi se o upravnom aktu, a u drugom slučaju u pitanju je pravni posao.Upravnim aktom zasniva se upravno-pravni odnos kojim se ostvaruju prava i izvršavaju obaveze, potpuno nezavisno od pristanka ili saglasnosti druge strane u upravno-pravnom odnosu. U drugom slučaju nastaje pravni posao kao građansko-pravni odnos koji nastaje u zavisnosti od slobodno izražene volje njegovih subjekata, s jedne strane, državnog organa, a s druge strane, građanina, bilo fizičkog ili pravnog lica, organizacije i zajednice, kao drugog učesnika u tom odnosu. Dakle, zasnivaju se upravnopravni odnosi. U drugom slučaju dolazi do stvaranja. Za upravni akt je karakteristično da se može prinudno izvršiti dispozicija koju on sadrži (Npr. rješenje o plaćanju poreza). Također, i pravni posao koji nastaje u vidu sporazuma ugovornih strana može se izvršiti prinudnim putem, jer ima snagu izvršne isprave. (Npr., poravnanje kojen je zaključeno između državnog organa, s jedne strane i drugog subjekta kao učesnika u sporazumu, s druge strane, mmože se izvršiti prinudnim putem, jer sadrži normu koja mu daje snagu izvršne isprave.

d) da je autoritativan;Obilježje autoritativnosti upravnog akta - zasniva se na jačoj volji državnog organa u

odnosu na drugog subjekta čije se ponašanje aktom reguliše. Ovo obilježje dolazi do izražaja kod upravnog akta, prilikom donošenja dispozicije, a kod sudskog akta, prilikom donošenja sankcije. Ono podrazumijeva da će nadležni organ donijeti pravni akt i kada stranka za takvo nešto nije zainteresovana.

28. Vrste upravnih akata?Već smo istakli da se upravni akti kao pravni akti uprave mogu biti posmatrani u formalnom i materijalnom smislu. Akti u formalnom smislu su oni koji su izdati od organa državne uprave po propisanom postupku, dok su akti u materijalnom smislu oni kojima se izražava volja državnog organa ili institucije koja vrši javna ovlašćenja, kojim se na jednostran način primjenjuju pravne norme na konkretan slučaj. Preko tih normi ispoljava se neposredno pravno dejstvo u pogledu prava i obaveza subjekata upravno-pravnog odnosa koji nastaje na osnovu pravnog akta. To znači da se putem upravnog akta, jednostrano od strane upravnog organa primjenjuje pravna norma na konkretan slučaj u kojoj je sadržana dispozicija koja subjekta čije se ponašanje reguliše, obavezuje i protiv njegove volje.

U pravnoj teoriji postoji više vrsta pojedinačnih upravnih akata zavisno od toga koji se kriteriji uzimaju za njihovu podjelu. Tako, najveći broj autora upravnog prava usvaja podjelu upravnih pojedinačnih akata na:

1)Individualni i generalni upravni akti; 2) Konstitutivni i deklarativni upravni akti; 3) Pozitivni i negativni upravni akti; 4) Pravno vezani i akti koji se donose na osnovu slobodne ocjene; 5) Akti koje donosi jedan organ i zbirni akti (akti koje donose dva ili više organa) - složeni , kompleksi upravni akti; 6) Akti koji se donose po službenoj dužnosti i akti koji se donose po zahtjevu stranke; 7) Akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi; 8) Rješenja i zaključci.

1. Individualni i generalni upravni aktiOva podjela je izvršena s obzirom na činjenicu da li se upravni akti odnose na individualno

određena ili na neodređena lica. To znači da se podjela zasniva na identifikaciji lica o čijim se

47

pravima, obavezama ili pravnim interesima odlučuje upravnim aktom. U tom smislu, upravni akti se dijele na:

a) individualne Za individualne upravne akte je karakteristično da je lice na koje se odnosi taj akt

poimenično navedeno u tom aktu, bez obzira koliko ih ima (npr. rješenje o eksproprijaciji većeg kompleksa zemljišta koje je vlasništvo većeg broja lica, također, takav upravni akt predstavlja odobrenje za otvaranje radnje), također, kada se u upravnom aktu poimenično navodi više lica, opet se radi o individualnom upravnom aktu,

b) generalne upravne akteGeneralni upravni akti su, također, akti pojedinačnog karaktera kojim se na autoritativan

način rješava neki konkretan slučaj. Za razliku od individualnih upravnih akata, generalni upravni akti se odnose na više lica koja se u aktu poimenično ne navode, ali koja se iz takvog akta veoma jednostavno mogu odrediti. U pitanju je akt čiji dispozitiv tačno upućuje na koja se lica odnosi, bez obzira na njihov broj. To znači da se upravni pojedinačni akt odnosi na konkretan slučaj, iako lica u aktu nisu poimenično navedena. Upravo, po tome što lica u aktu nisu navedena, nego su odrediva, generalni upravni akti se i razlikuju od općih akata koji su apstrktni i odnose se na neodređen broj slučajeva i neodređen broj lica. lica se akt konkretno i odnosi, što ga i razlikuje od općeg akta (Npr., generalni upravni akt je onaj čija dispozicija nalaže, da su sva lica koja su ostvarila prihod veći od 22.000 KM, dužna platiti porez, ili, npr., akt kojim se nalaže obavezna vakcinacija lica određene dobi). Iz ovog primjera se vidi da lica nisu određena, nego su odrediva.

Vidimo da se generalni pojedinačni upravni akti razlikuju od individualnih upravnih akata po subjektu upravno-pravnog odnosa na kojeg se akt odnosi. Naime, taj subjekt, bilo građanin, kao fizičko ili pravno lice, odnosno, organizacija, zajednica ili udruženje, u generalnim pojedinačnim upravnim aktima, za razliku od individulanij pojedinačnih upravnih akata, nije poimenično navedeno. Zbog toga, generalni upravni akti više podsjećaju na opći akt, u kojem lica na koja se taj akt odnosi, također, nisu poimenično navedena. Naravno, ključna razlika vezana je za pravnu normu koju oba pravna akta sadržed, pri čemu opći akt akt sadrži opću normu - kao pravilo ponašanja za neodređen broj lica i slučajeva, dok generalni upravni akt sadrži pojedinačnu normu samo za jedan slučaj (Npr. cjepljenje djece od sedam godina od zarazne žutice).

2. Konstitutivni i deklarativni upravni aktiS obzirom na činjenicu da li se upravnim aktom formiraju (stvaraju, mijenjaju ili dokidaju)

upravno-pravni odnosi ili se samo utvrđuje postojanje pravnog odnosa, individualni upravni akti se dijele na:

a) konstitutivne upravne akteTo sutakvi pojedinačni pravni akti kojim se stvaraju, ukidaju ili mijenjaju pravni odnosi

kojima se na autoritativan način rješava o sticanju prava ili o vršenju obaveze. Ova vrsta upravnih akata ima pravno dejstvo "od momenta izdavanja upravnog akta" (dejstvo ex nunc), što znači da oni djeluju samo ubuduće. Takvi su svi oni upravni akti pojedinačnog karaktera kojima se formiraju određeni upravno-pravni odnosi. (Npr. rješenje kojim se dozvoljava izgradnja objekta na nekom zemljištu, akti kojima se nalaže plaćanje poreza, izdavanje dozvole za nošenje oružja itd.). Očigledno je da kod ove vrste upravnih akata, ranije nije bio uspostavljen upravno-pravni odnos između organa i stranke, pa je zadatak akta baš u tome da ga formira. Također, konstituivni upravni akt bio bi i onaj kojim se mijenja upravno-pravni odnos koji je od ranije postojao. (Npr. Kada nadležni organ državne uprave izda rješenje kojim dozvoljava izmjenu namjene stambenog porodičnog objekta u stambeno poslovni objekata pa mijenja svoje ranije rješenje u kojem je dispozicija sadržana u aktu dozvoljavala izgradnju stambenog porodičnog objekta.). Iz istih razloga, konstitutivni upravni pojedinačni akt bio bi i onaj kojim prestaje neki pravni odnos

2

koji je ranije postojao. (Npr. rješenje nadležnog organa uprave kojim se dozvoljava prestanak obavljanja neke djelatnosti.).

U skladu sa onim što smo istakli, da konstitutivni upravni akti mogu razvrstati na akte kojim se stvaraju upravno-pravni odnosi, odnosno, kojim se ti odnosi mijenjaju, ili koji na osnovu ovih akata prestaju, odnosno, koji ukidaju postojeće upravno-pravne odnose, možemo ili podijeliti na:

i. ovlaščujuće (favorabilne);ii. obavezujuće (onerozne),iii. rekonstruktivne, odnosno,iv. dekonstitutivne, Prva dva akta iz ove podjele, odnose se na akte kojima nastaje upravno pravni odnos,

kojim subjekt iz tog odnosa ili, stiče neko pravo ili, izvršava neku obavezu, dok se treći i četvrti akt odnose na akte koji nešto mijenjaju u postojećem pravnom odnosu, odnosno, na akte koji ukidaju postojeći pravni odnos.

b) deklarativne upravne akteDeklarativni upravni pojedinačni aktgi su oni akti kojima se potvrđuje postojanje nekog

upravno-pravnog odnosa. To su, dakle, akti koji potvrđuju da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za nastupanje određene pravne situacije i da ta situacija postoji, pa se ovim aktima samo utvrđuju, a ne stvaraju pravni odnosi i pravne situacije. Iz toga razloga, pravno dejstvo deklarativnih upravnih pojedinačnih akata je ex tune, što znači da oni važe unazad, tj., od momenta kad su se stekle određene okolnosti koje su bile od uticaja na stvaranje pravnog odnosa, a ne od momenta izdavanja upravnog akta. Očigledno je, da kod deklarativnog upravnog akta već postoji određeni pravni odnos i zadatak je tog akta samo da utvrdi njegovo poxstojanje, odnosno, da ga konstatuje. (Npr,.rješenje o sticanju prava na penziju, predstavlja deklarativni pravni akt, jer se njim samo potvrđuje da je lice steklo pravo na osnovu ispunjavanja uslova za penziju koji su propisani zakonom, a ne na osnovu akta).

3.Pozitivni i negativni upravni aktiZavisno od toga da li je upravnim aktom proizvedena neka promjena u upravno-pravnim

odnosima ili nije, upravni akti se dijele na:1. pozitivne upravne pojedinačne aktePozitivni su oni upravni akti koji proizvode neku promjenu u postojećim pravnim

odnosima, bilo da se tim aktima stvaraju novi odnosi, mijenjaju postojeći ili se ukidaju ili nište postojeći pravni odnosi. Pozitivne akte ne treba miješati sa ovlaščujućim (favorabilnim) upravnim aktima, jer je ovdje bitnmo da se prizvode promjene u pravnim odnosima, bez obzira da li je to korist ili nije stranke (što je bilo bitno kod razlikovanja ovlaščujućih akata od obavezujući upravnih akata), tako, naprimjer, pozitivan je akt o razrezu poreza, ali je on i obavezujući za stranku, što znači da je i onerozan.

2. negativne upravne pojedinačne akteNegativni upravni pojedinačni akti su oni pravni akti u kojima je sadržana izjava volje

nadležnog organa, da se odbije stvaranje bilo kakve promene u postojećim pravnim odnosima. Ovi akti se najčešće donose povodom zahtjeva stranke, kada se zahtjev njen odbija u pogledu priznanje nekog subjektivnog prava ili pravnog interesa. (Npr. u negativne upravne akte spadaju akti kojima se odbija zahtjev za izdavanje dozvole za nošenje oružja, odbija zahtjev za otvaranje zanatske radnje i dr.). Negativni upravni akti mogu biti doneseni i šutnjom uprave. To je posebna vrsta upravnog akta kada nadležni organ nije povodom zahtjeva stranke uopće odlučio, odnosno, nije donio rješenje u propisanom roku, pa stranka povodom njega može izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je povodom njenog zahtjeva donseno negativno rješenje. Negativni upravni akti ne mogu steći pravnosnažnost.

29. Kakvi su to, i koje su vrste pravno vezanih akata?

47

Osnovna karakteristika pravno vezanih upravnih akata jeste u tome što pravna norma koja je sadržana u aktu na imperativan način određuje kakvu radnju organ mora preduzeti, odnosno, kakvo rešenje mora donijeti, ako su ispunjeni uslovi predviđeni pravnim propisom. To su takvi akti kod kojih je zakonom unaprijed propisano da se oni imaju donijeti i kakva mora biti njihova sadržina. Inicijativa za donošenje pravno vezanih akata i njihova sadržina zakonom su unaprijed određeni (Npr., rješenje kojim se odobrava bavljenje određenom djelatnošću ako subjekt ispunjava uslove koji su propisani zakonom.). To znači da se pravno vezani upravni akti donose uvijek kada su ispunjeni uslovi sadržani u materijalno-pravnom propisu. Organ uprave nema ovlaščenja da bira između više alternativa, nego je dužan da primijeni propis koji na to upućuje, pa je njegovo ponašanje unapred određeno pravnim propisom i konkretnim činjeničnim stanjem. Pravno vezani upravni akti. moraju imati onu sadržinu koja je predviđena pravnim propisom. Najveći broj upravnih akta su pravno vezani upravni akti (rješenja o odobrenjima).

30. Koji su to upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti?Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti su akti koje nadležni organ donosi po vlastitoj inicijativi (npr. rješenje inspekcijskog organa). Prilikom donošenja akata po službenoj dužnosti, organ javne uprave pokrenuće postupak za donošenje upravnog akta po sosptvenoj inicijativi (vlastitoj volji), uvijek kada to određuje zakon ili na zakonu zasnovani propis ili kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba, radi zaštite javnog interesa, pokrenuti upravni postupak i donijeti upravni akt po službenoj dužnosti. Kao što vidimo, pod upravnim aktima koji se donose po službenoj dužnosti moraju se podrazumijevaju akti koje organi javne uprave donose po svojoj inicijativi (Npr., upravni akt kojim se oduzima imaocu oružja odobrenje za držanje i nošenje oružja; rješenje inspektora kojim se vlasniku trgovinske radnje nalaže zatvaranje dok ne otkloni uočene nedostatke u radu).

31. Izjava jače volje se daje na dva načina za upravno-pravne odnose?Poznato nam je da upravni akt predstavlja jednostrani izraz jače volje državnog organa i da njegova dispozicija upućuje na neko pravo ili neku obavezu. Izjava jače volje kojom se uspostavlja upravno-pravni odnos može biti data na dva načina i to:

1. u pismenoj formiPravilo je da se upravni akt donosi u pismenoj formi, a samo izuzetno može se izdati i

usmeno.Pisani akt se izdaje na papiru pisan kompjuterom ili pisaćom mašinom na jednom od tri

službena jezika u Bosni i Hercegovini.2. u usmenoj formiUpravni pojedinačni akt se donosi usmeno u slučajevima kada se radi o preduzimanju

izuzetno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog reda imira, te sigurnosti javnog poretka u cilju otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg obima.

Organ koji je donio usmeno rješenje, ima pravo narediti njegovo administrativno izvršenje bez odlaganja.

Također, po zahtjevu stranke organ koji je donio usmeno rješenje dužan ga je izdati u pismenoj formi najkasnije u roku od osam dana od dana njegovog usmenog saopštavanja. Od usmenog rješenja moramo razlikovat, usmeno objavljeno ili saopćeno rješenje. Kod njega se ne radi o donošenju rješenja, nego samo o njegovom saopćavanju nakon usmene rasprave. U tom slučaju, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja, a ne od dana njegovog saopćavanja.

32. Objasnite jedno rješenje o glavnoj stvari?Rješenje kao upravni akt kojim se odlučuje o glavnoj stvari (predmetu), u pravno tehničkom smislu predstavlja odluku organa javne uprave kao što presuda u istom smislu predstavlja odluku sudskog organa. Odluka koju organ donosi rješenjem vezana je za upravnu stvar koja

2

može biti vezana za neko pravo ili neku obavezu, odnosno, zaštitu javnog intersa u nekom konkretnom slučaju. Rješenje je autoritativni upravni akt koji se izdaje jačom voljom organa državne uprave ili institutcije koja raspolaže javnim ovlaštenjima. Ono mora sadržavati svoje sadržajne elemente i biti pravilno doneseno i na zakonu zasnovano.

Postoje i tzv., rješenja sa skraćenim obrazloženjem. To su takvi pojedinačni upravni akti koji posjeduju sadržajne elemente kakve posjeduje i redovno rješenje, s tom razlikom što se obrazloženje sastoji od tzv. „kratkog izlaganja zahtjeva stranke" i pozivanja na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. Ova vrsta rješenja se donosi ako se radi o jednostavnim upravnim stvarima u kojima u postupku učestvuju dvije ili više stranaka, s tim da nijedna od njih ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev stranke se uvažava.

Također, u pravnom prometu organa javne uprave mogu postojati rješenje koja uopće ne sadrže obrazloženje, odnosno, kod kojih je jedini sadržajni elemenat dispozitiv u vidu zabilješke u spisu.

Sto se tiče tzv. slobodnih upravnih akata, odnosno, akata koji se donose na osnovu diskrecione ocjena, oni sadrže obrazloženje, osim kada je u javnom interesu zakonom ili uredbom izričito predviđeno da se takav akt ne obrazlaže.

33. Šta sadrže zaključci u upravnim aktima?Sve što je naprijed kazano za rješenje, gotovo da bi se moglo reći i za zaključak, uz napomenu da je on, također, pojedinačni upravni akt kojim se odlučuje o pitanjima vezanim za postupak donošenja upravnog akta. Ukoliko je dat u usmenoj formi, onda se radi o akcesornom aktu, koji u potpunosti i nije upravni akt, jer ne sadrži sastavne djelove.

Kada se donosi u pismenoj formi, zaključak je nesumnjivo pojedinačni upravni akt koji služi za odlučivanje o pitanjima koja se tiču samog postupka kada se radi pitanjima postupka koja mogu biti od uticaja na ostvarivanje i zaštitu prava i interesa stranke.

Na kraju, u vezi zaključaka i rješenja, treba znati da, i jedni i drugi, predstavljaju pojedinačne upravne akte koji su po formi potpuno jednaki. Uostalom, upravno pravo i ne poznaje akte drugog naziva, niti druge namjene. Razlika između njih je u tome, što se rješenjima odlučuje o glavnoj stvari u postupku, a zaključcima se upravlja postupkom.120 Iz prednjeg vidimo, da je razlika između rješenja i zaključaka samo procesne prirode, s tim što je zaključak u upravnom postupku pojedinačni upravni akt akcesorne prirode.

34. Sadržajni elementi upravnih akata?Naprijed smo naglasili da je pojedinačni upravni akt određen u formalnom i materijalnom smislu. Upravni akt se donosi u pismenoj formi i mora sadržavati odgovarajuće sastavne dijelove kao sadržajne elemente. Osnovni sadržajni elementi upravnog akta su:

1. uvod (konkretizacija predmeta i subjekata upravnog akta);Uvod, odnosno, konkretizacija predmeta i subjekata između kojih se stvara upravno-pravni

odnos, prvi je sadržajni elemenat pojedinačnog upravnog akta. I on sam sadrži određene obavezne dijelove, bez kojih bi upravni akt, bio, u najmanju ruku neuredan. Taj dio akta sadrži: naziv izdavaoca upravnog akta, naziv subjekta (subjekata), odnosno, stranaka koje su učestvovale u postupku, njihovih zastupnika i punomoćnika, upravnu stvar (predmet upravnog postupka), pravnu normu, datum rješavanja upravne stvari, odnosno, datum izdavanja upravnog akta. Ukoliko upravni akt izdaje organ kojim rukovodi inokosni organ, tada se izdavaocem upravnog akta označava lice koje rukovodi tim organom. U slučaju da se u svojstvu izdavaoca organa uprave javlja organ kojim rukovodi kolektivni organ (zborni organ), tada se radi o aktu tog tijela i trebalo bi navesti sastav organa koji je donio odluku navedenu u dispozitivu upravnog akta. Sto se subjekta koji, kao druga strana, učestvuje u upravno-pravnom odnosu, ako se radi o jednom ili više lica, oni mogu biti označeni imenom i prezimenom kao nosioci prava i obaveza, odnosno, ako u postupku učestvuje pravno lice, tada je neophodno navesti zakonskog zastupnika koji to lice zastupa i predstavlja u postupku pred

47

državnim oragnima. Subjekti ne moraju biti uvijek označeni poimenično, pošto upravni akt može biti i generalan, odnosno ne mora biti individualan.

Također, u slučaju da se u postupku pojavljuje zakonski zastupnik fizičkog lica, odnosno, punomoćnik fizičkog ili pravnog lica, u uvodu se moraju naveti imena zastupnika, odnosno, punomoćnika. Nakon navođenja podataka donosioca upravnog pojedinačnog akta (adresanta) i lica kojem je akt namijenjen (adresata), u uvodni dio akta se upisuje upravna stvar (predmet upravnog postupka), a nakon toga, u akt se unosi pravna norma koja ovlašćuje organ javne uprave da izda upravni akt, kao i datum rješavanja upravne stvari.

2. dispozitiv (odlučenje o pravnoj stvari, odluka, rješidba i si.);Srž sadržaja svakog upravnog akta, nesumnjivo je, ipak, njegov dispozitiv (izreka),

odnosno, odluka (rješidba) kojom se rješava predmet upravnog postupka, tj., upravna stvar. Dispozitiv je najvažniji dio upravnog akta koji također, sadrži sastavne dijelove kao njegove obavezne sadržajne elemente. U njega se upisuje autoritativna i jednostrana izjava volje organa javne uprave kojom se rješava konkretni slučaj povodom određenog upravno-pravnog odnosa (Npr., odobrava se licu N.N. iz Sarajeva da može pristupiti izgradnji stambenog porodičnog objekta na zemljištu označenom kao...). U pitanju je odluka organa javne vlasti kojom se subjektu omogućava sticanje nekog subjektivnog prava, ili mu se nameće neka dužnost, odnosno, vrši zaštita nekog pravom zaštićenog interesa. Ona treba da je kratka, jasna i precizno izražena u pisanom obliku, tako da ne stvara nikakvu nejasnoću ili konfuziju u pogledu sadražaja odluke o meritumu. Nakon odluke, dispozitiv sadrži odluku o troškovima, postupka, zatim naznačenje da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, te, eventualno, dodatke upravnom aktu.

3. Obrazloženje upravnog akta;Nakon dispozitiva koji je najvažniji sadržajni dio upravnog akta, slijedi obrazloženje koje

ima sasvim drugi karakter, jer se preko njega učvršćuje načelo zakonitosti, zatim, omogućava kontrola upravnog akta i daje uporište za preduzimanje pravnih radnji u cilju njegovog pobijanja itd. Bez obzira što obrazloženje u formalnom smislu ne zahtjeva izričito nabrajanje obaveznih sastavnih dijelova, ono te dijelove, ipak, sadrži u redoslijedu koji ćemo istaći. Na početku dispozitiva, navodi se kratak sadržaj zahtjeva stranaka kao subjekata u upravnom postupku, ukoliko se postupak vodi po zahtjevu stranke. Ukoliko je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, dovoljno je da se na početak dispozitiva unese ta činjenica koja je bila odlučujuća za vođenje upravnog postupka. Nakon toga, potrebno je navesti dokaze koji su bili predloženi i koje je organ proveo, odnosno, razloge zbog kojih neke dokaze nije uzeo u razmatranje, odnosno, potrebno je dati ocjenu izvedenih dokaza kao i njihovu povezanost ,. pojedinačno i međusobno. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđuje se činjenično stanje i izvodi zaključak koji je komplementaran materijalnoj pravnoj koja je bila osnov za dispoziciju koja je sadržana u dispozitivu.

4. uputstvo o pravnom lijeku (pravna pouka);Obavezni sadržajni elemenat pojedinačnog upravnog akta jeste i „pouka o pravnom

lijeku", odnosno, „uputstvo o pravnom lijeku" kojim se strankama kno subjektima upravnog postupka daje pravo, da po zakonu mogu koristiti određeno pravno sredstvo (pravni lijek) protiv odluka (rješenja i zaključaka), donesenih od strane organa javne uprave u upravnom postupku. Pojedinačni upravni akt ne sadrži uputstvo ukoliko se radi o vanrednim pravnim lijekovima (obnova postupka, zahtev za zaštitu zakonitosti itd

U upravnom postupku, prema odredbama ZUP-a, svako pismeno rješenje mora sadržavati, pored ostalog, uputstvo o pravnom sredstvu (pravnom lijeku) koje može biti upotrebljeno protiv tog rješenja. On predstavlja sredstvo kojim se stranka obavještava o postojanju prava na žalbu, odnosno, o pravu na pokretanje upravnog spora ili drugog postupka pred sudom. Ukoliko se protiv rješenja može izjaviti žalba, u pravnoj pouci se navodi kome se ona izjavljuje. Radi se o većem organu od onoga koji je odlučivao u pravom stepenu, tj., o organu

2

koji je donio upravni akt koji se žalbom osporava. Uputstvo o pravnom sredstvu, također, sadrži kome se, u kom roku i sa kolikom taksom predaje, kao i to da li se može izjaviti na zapisnik. Za razliku od podnošenja ili izjavljivanja, predaja žalbe podrazumijeva postupak kojim se žalba uručuje organu koji je rješavao u prvom stepenu, tj., donosiocu upravnog akta. Ukoliko se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu o pravnom sredstvu, obavezno se navodi kojem se sudu tužba podnosi i u kojem roku se predaje, a kad se može pokrenuti neki drugi postupak pred sudom, tada se navodi taj sud kod kojeg se postupak pokreće i u kojem roku se pokreće.

U slučaju da je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po propisima, a može u roku od osam dana tražiti od organa koji je donio rješenje da isto ispravi. U takvom slučaju rok za žalbu odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rešenja. Kada je protiv rešenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv toga rešenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana saznanja stranke da se žalba može podnijeti, odnosno, od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije prije toga već pokrenula upravni spor.

Ne smatra se sadržajnim elementom zaglavlje upravnog akta (rješenja ili zaključka) koje sadrži službeni naziv organa javne uprave, broj pod kojim je akt zaveden u djelovodnik predmeta i akata (djelovodni protokol, odnosno, službenu evidenciju organa u koju su upisani akti koje izdaje organ javne uprave), kao i datum koji se stavlja na upravni akt na dan kada je on sačinjen. Sadržajni elementi upravnog akta određeni su prema njegovim osobinama, odnosno, obilježjima koja smo ranije naveli. U svim njegovim pojedinim dijelovima, organ javne uprave kao izdavalac akta mora dobro paziti da akt sadrži sve potrebne elemente kako bi bio pravno ispravan.

35. Dodatci u upravnom aktu?Govoreći o sadržajnim elementima pojedinačnog upravnog akta (rješenje ili zaključak), istakli smo da dispozitiv može sadržavati i određene dodatke upravnom aktu koji, istina, nisu obavezni sastavni dijelovi, ali, koji u određenim situacijama to mogu postati. Dodatci upravnom aktu mogu biti:

1. uslovUslov je buduća i neizvesna okolnost od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi nastanak

pravnih dejstava posla ili prestanak pravnih dejstava koja je pravni posao proizveo. (Npr., biće plaćen porez na djelatnost ukoliko obveznik ostvari prihod veći od 25.000 KM, biće zaključen kupoprodajni ugovor između prodavca i kupca za kupoprodaju kuće, ukoliko kupac dobije kredit, ugovorom o poklonu poklonodavac poklanja, a poklonoprimac prima poklon, uz uslov da u slučaju, nastupanja smrti poklonoprimca prije nego što umre poklonodavac, poklon bude vraćen poklonodavcu.). Iz prednjih primjera vidimo da uslov dolazi u obzir ukoliko se dejstvo pravnog posla podredi nekoj budućoj okolnosti čije je nastupanje neizvjesno. To znači, da je uslov takav dodatak upravnom aktu kojim se čini zavisnim njegovo djelovanje o nekoj budućoj okolnosti čiji je nastup neizvjestan. Uslovi se dijele na:

a) Odložni uslovKada je u upravnom aktu sadržan suspenzivni uslov, upravni akt ne proizvodi nikakvo

dejstvo dok ne nastupi određeni događaj, odnosno, dok ne nastupi određena okolnost koja je postavljena kao uslov (Npr., nadležni organ uprave izdaće odobrenje za obavljanje određene djelatnosti, nakon što poslovna prostorija bude dovedena u stanje da odgovara propisanim uslovima iz pravilnika o ispunjavanju potrebnih higijenskih, tehničkih i ostalih uslova za obavljanje djelatnosti).

b) Raskidni uslovKod raskidnog uslova, akt stupa na snagu odmah, ali njegovo pravno dejstvo prestaje

nastupanjem predviđenog događaja ili okolnosti koje su postavljene kao uslov. U torn slučaju

47

nije potrebno donositi novi upravni akt (ako se takav akt i donese, on ima deklarativno dejstvo).

Pored ove podjele, postoji podjela na: potestativne, kauzalne, odnosno, mješovite uslove, zavisno od toga da li nastupanje uslova zavisi od volje adresata (potestativni) ili ne zavisi od njegove volje (kauzalni) ili i jedno i drugo (mješoviti uslovi). Kao što vidimo, potestativan je onaj uslov koji zavisi od volje jednog od učesnika pravnog posla. (Npr., neko se obvezuje da prijatelju posudi novac na znjam ukoliko zajmoprimac kupi vozilo tačno određene marke, odnosno, otac poklanja automobil sinu pod uslovom da odustane od ženidbe). Kauzalan je onaj uslov koji ne zavisi od volje ni jedne ni druge strane, već od slučaja, ili zavisi isključivo od volje nekog trećeg. (Npr., kupuje se vozilo pod uslovom da kupac dobije novac na kladionici ili na lutriji, ili da mu bude odobren kredit koji je tražio, ili da dobije naslijede). ' Mješovit uslov jeste onaj koji, istovremeno, zavisi od volje učesnika pravnog posla (nasljednika ili legatara) i volje nekog trećeg (ili objektivnih okolnosti). (Npr., poklanja se kuća, s tim da se poklonoprimac oženi određenom djevojkom).

Postoji, također, podjela na odložne i raskidne uslove. Odložan ili suspenzivan uslov je onaj koji dejstva pravnog posla odlaže i njihovo nastupanje čini neizvjesnim (Npr., kupovina pod uslovom da kupac dobije kredit). Već u fazi neizvjesnosti (u navedenom primjeru, dok još nije odlučeno o kreditu) stranke su vezane ugovorom, te se nijedna ne može jednostavno povući. Pravo koje je predmet ugovora i dalje pripada prenosiocu (on je vlasnik, povjerilac). Prodavač (vlasnik) i dalje uživa stvar, a može preduzimati i akte raspolaganja, samo je njihova sudbina neizvjesna i zavisi od toga da li će se uslov ostvariti ili ne; za sve to vreme sticalac prava još nije titular samog prava, te ga ne može vršiti (upotrebljavati stvar, naplatiti potraživanje), ali može (kao imalac »eventualnog prava«, »prava u začetku«) preduzimati radnje za očuvanje prava (npr., prekinuti rok zasta-relosti odn. održaja), kao i raspolagati njime, samo je sudbina ovih akata neizvjesna i zavisi od ostvarenja uslova. Ukoliko ne dođe do ostvarenja odložnog uslova (u navedenom primjeru, ako ne bude odobren kredit), smatra se da posao nije ni bio zaključen. Prema tome, raspolaganja koja je u međuvremenu vršio prenosilac važe, konsoliduju se (bez obzira na savjesnost trećeg), dok raspolaganja pribavioca ne važe, smatra se da ih nije ni bilo. Ostvarenjem uslova (u navedenom primjeru, odobrenjem kredita) pravni posao proizvodi dejstva na koja je bio upravljen, pravo prelazi na pribavioca, a raspolaganja koja je vršio u međuvremenu konsolidovana su i postala konačna (dok prenosiočeva raspolaganja padaju). Prema pravnoj teoriji i pravnoj praksi, ostvarenje odložnog uslova ima povratno dejstvo, što se ogleda u slijedećim pravilima: (a) ugovor važi odmah po zaključenju i nijedna stranka se ne može jednostrano povući; (b) povećanje vrijednosti stvari po zaključenju ugovora je u korist pribavioca; (c) akti raspolaganja učinjeni od strane prenosioca padaju.

Posao modifikovan raskidnim uslovom (npr. prodaja sa pravom otkupa) proizvodi dejstva na koja je bio upravljen (pravo prelazi na pribavioca) i u tom pogledu nema neizvjesnosti, ali je neizvjesno da li će ta dejstva opstati, da li su definitivna. To znači, da ako se uslov ostvari, stečeno pravo se gubi, pribaviočevi akti raspolaganja (npr. dalja prodaja) padaju, pravo se vraća prenosiocu, a akti raspolaganja koje je on u međuvremenu činio konsoliduju se i važe.

2. rokRok (term, terme, frist), je dodatak upravnom aktu koji je jako sličan uslovu. Rok postoji i

primjenjuje se, kako u međunarodnom, tako i u unutrašnjem pravu. U međunarodnom pravu, najčešće se za rok veže neki datum na koji ističe važnost nekog međunarodnog ugovora, datum do kojega treba izvršiti neku činidbu ili datum do kojega može trajati neko stanje (npr. mandat, starateljstvo, boravak itd.). Također, to može biti neko vremensko razdoblje kojim se može odrediti važenje međunarodnog ugovora ili nekog odnosa, a da se uopće i ne navodi određeni datum, (Npr., da će ugovor biti na snazi dvadeset godina, s tim što se u času stipuliranja ne zna se kada će ugovor stupiti na snagu.).

2

Rokovi u unutrašnjem, posebno, upravnom pravu predstavljaju protek vremena čijim nastupanjem pravni posao počinje da proizvodi pravno dejstvo (odložni rok) ili prestaje da proizvodi pravno dejstvo (raskidni rok). Na taj način, rokovima se modifikuju redovna dejstva pravnog posla koja se odnose za određeni protek vremena za koji je vezan nastanak ili prestanak nekog upravno-pravnog odnosa, odnosno, dejstvo pravnog akta. Zahvaljujući rokovima, ili tek počinje dejstvo upravnog akta (suspenzivni uslov), ili, pak, tada prestaje da važi pojedinačni upravni akt (raskidni rok). (Npr., suspenzivni uslov postoji u slučaju kada se upravnim aktom nalaže, da se licu isplati suma nakon 6 (šest) mjeseci, a raskidni uslov postoji kada se izda odobrenje za građenje na rok od l (jedne) godine, pa u tom roku lice ne započne sa izgradnjom). Primjena rokova u upravnom postupku, veoma je značajna, s obzirom da oni predstavljaju određen vremenski razmak u kojem se neka procesna radnja može preduzeti, odnosno prije čijeg isticanja se ona ne može preduzeti.

Razlika između uslova i roka je u tome što kod roka ne postoji neizvjesnost u pogledu nastupanja događaja, jer razlozi sigurno nastupaju, dok uslovi ne moraju uvijek nastupiti.

3. nalog (namet, modus)Nalog je takav dodatak upravnom aktu kojim se stranci nalaže da izvrši određenu radnju,

ali izvršenje ili neizvršenje te radnje nije vezano sa pravnim dejstvom upravnog akta. Ako lice ne izvrši određeni nalog, rješenje ne prestaje da važi, nego organ javne uprave ima pravo da pristupi prinudnom izvršenju naloga. Stoga, uslov i nalog izazivaju različite pravne posljedice.

4. pridržaj opozivaPridržaj opoziva predstavlja dodatak upravnom aktu kojim se određuje da će se akt

opozvati u slučaju kada nastupe određene okolnosti. Ovaj je dodatak veoma sličan raskidnom sulovu, ali se od njega razlikuje po time što ne nastaje po pravu (ipso jure) nego je, da bi se primijenio, potrebno izdati posebno rješenje (novo rješenje) kojim se utvrđuje opozivanje ranijeg pojedinačnog upravnog akta.

36. Na koje načine prestaje važenje upravnog akta?Važenjem pojedinačnog upravnog akta proizilaze posljedice za subjekte upravno-pravnog odnosa koje se manifestuju u stvaranju prava i izvršavanju obaveza. Onog momenta kada prestane važenje upravnog akta, prava i obaveze prestaju, ali to ne znači da prestaju pravne posljedice koje je akt proizveo.127

Postavlja se pitanje, šta dovodi do prestanka upravnog akta, odnosno, koji razlozi do toga dovode?

Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, moramo se na trenutak prisjetiti na uslove koji su vezani za nastanak upravnog akta, pa pokušati pronaći neku korelaciju između ovih dviju relacija. Pri tome, neophodno je u svakom momentu imati u vidu obilježja upravnog akta, pa tek onda definisati uslove za njegov nestanak. Kad sve ovo imamo u vidu, nesporno je da uslovi koji važe za nastanak upravnog akta, nisu isti onim koji važe za njegov prestanak, zahvaljujući, prije svega, činjenici da upravni akt nastaje djelatnošću organa javne uprave (jednostranost) koja je izraz njegove jače volje (autoritativnost). U tom, smislu, vidimo da se voljni faktor državnog organa i institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima ispoljava kao subjektivan kriterij za izdavanje upravnog akta. Nasuprot tome, kod prestanka upravno-pravnog odnosa, osim subjektivnih razloga koji se ispoljavaju jačom voljom organa javne uprave, postoje i neki objektivni razlozi koji mogu dovesti do prestanka važenja upravnog akta.

Iz svega, možemo zaključiti da je prestanak važenja upravnog akta vezan za slijedeće razloge:

• Upotreba ovlašćenja i izvršenjem obaveze iz upravnog akta;• Nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka;• Odricanjem od ovlaščenja ili propuštanjem određenog roka;

47

• Smrću adresata kao nosioca strogo ličnih prava i obaveza;• Propašću stvari;• Stavljanjem van snage upravnog akta (poništavanjem, oglašavanjem

ništavim i ukidanjem);• Donošenjem suprotnog akta;• Donošenjem zakona kojim se zabranjuje vršenje određene djelatnosti.a) Upotreba ovlašćenja i izvršenje obaveze ik pojedinačnog upravnog akta;Upotrebom ovlašćenja koje je sadržano u pojedinačnom upravnom aktu (konzumiranjem

subjektivnih prava iz upravno-pravnog odnosa koji je nastao upravnim aktom), odnosno, izvršenjem obaveze (dužnosti) sadržane u aktu, prestaje važenje pojedinačnog upravnog akta. (Npr., prestanak važenja upravnog akta upotrebom ovlaščenja, vezan je za postupanje, odnosno, primjenu akta kojim je neko stekao pravo građenja stambeno-poslovnog objekta.). Stranka, na osnovu takvog upravnog akta više ne može izgraditi još jedan objekat, jer je njeno subjektivno pravo građenja prestalo izgradnjom za koju je dobijeno odobrenje za građenje.

Također, u vezi sa prestankom važenja pojedinačnog upravnog akta izvršenjem obaveze sadržane, upravni akt prestaje kada stranka dobrovoljno postupi po njemu. (Npr., kada stranka izvrši plaćanje poreza koji joj je određen rješenjem poreskog organa, tada taj akt prestaje da važi.)

b) Nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka;Upravni akt prestaje da važi i nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka.

(Npr. rješenje kojim se nekom licu dodjeljuje stalna socijalna pomoć u vidu novčane naknade zbog toga što njegova porodica nema nikakvih sredstava za izdržavanje, prestaće važiti ukoliko se neko od članova porodičnog domaćinstva zaposli i porodica stekne stalni izvor prihoda.). U ovom slučaju nastupio je raskidni uslov, jer je stalna socijalna pomoć isplaćivana dok porodica nuije stekla neki stalni izvor primanja.

U drugom slučaju, kada upravni akt prestane da važi nastupanjem raskidnog roka, radi se proteku vremena koje je određeno u aktu u kojem stranka ima neko subjektivno pravo ili pravno ovlaštenje. Nakon isteka roka koji je određen u upravnom aktu to pravo prestaje, a samim tim prestaje pravno važenje i upravnog akta kojim je ono bilo ustanovljeno. (Npr., rješenje kojim je nekom licu utvrđeno pravo na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti, a najduže za period od godinu dana, prestaje istekom toga roka.).

c) Odricanjem od ovlaščenja ili propuštanjem određenog roka;Upravni akt koji sadrži ovlaščenje prestaje da važi ako se to lice odrekne tog ovlaščenja ili

se njime ne posluži u određenom roku. Odricanje od određenog prava (ovlašćenja) može biti izričito ili prećutno. Bez obzira o kakvom odricanju se radi, stranka gubi prava koja su joj proizillazila iz upravnog akta, a samim tim i akt prestaje da važi. (Npr., rješenje o davanju urbanističke saglasnosti prestaje da važi godinu dana od dana izdavanja ukoliko stranka u tom roku nije dobila odobrenje za građenje.)

d) Smrću adresata kao nosioca strogo ličnih prava i obaveza;Upravni akt prestaje da važi smrću adresata, ako se radi o strogo ličnim ovlaščenjima i

dužnostima. Smrt je faktička činjenica prestanka života čovjeka, čime on gubi svoju pravnu sposobnost kao i druga svojstva koja mu kao subjektu prava (nosiocu prava i obaveza) pripadaju. Radi se o strogo ličnim pravima koja su neprenosiva i vezana su, isključivo, za čovjekovu ličnost. (Npr., takvo jedno strogo lično pravo jeste rješenje kojim nadležni državni organ dozvoljava nekom licu nabavku, držanje i nošenje oružja. Mada ovo pravo može prestati i zbog nekih drugih razloga koji, također, imaju za posljedicu prestanak važenja upravnog akta, smrću lica na čije ime je izdato odobrenje, prestaje važenje upravnog akta i to pravo je neprenosivo na njegove nasljednike. Kao što smo napomenuli, to je iz razloga što se radi o ličnim pravima koja su neprenosiva, odnosno, odobrenje za posjedovanje oružja vezano je za svojstva određene ličnosti koja ne moraju biti i svojstva njegovog najbližeg srodnika. To

2

znači, ako je otac bio, po svojim osobinama, podoban za nošenje oružja, ne znači da i njegov sin ima ista svojstva koja se traže za izdavanje odobrenja.).

e) Propašću stvariAko je upravni akt donesen povodom neke stvari, njegovo pravno važenje prestaje

propašću te stvari. Upravno-pravni odnos koji nastaje jačom voljom državnog organa, odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima, a materalizuje se donošenjem upravnog akta kojim se rješava o pravu, obavezi ili pravnom interesu subjekata kao učesnika u postupku povodom nekog pravnog objekta. Kao što znamo subjektivno pravo predstavlja ovlašćenje subjekta prava da na osnovu pozitivno-pravne norme, tj., na osnovu objektivnog prava (prava u objektivnom smislu), ostvari neko pravo na pravnom objektu129 Sljedsrveno tome, obaveza se može sastojati u činjenju ili trpljenju, što je opet vezano za ljudske radnje. Subjektivno pravo, također, može biti privatno ili javno, zavisno od toga da li se ovlašćenja pravnog subjekta odnose na drugog pravnog subjekta (građanin, fizičko lice, pravno lice itd), ili se odnose na državu kao nosioca suverene vlasti.

Propast stvari predstavlja faktičku činjenicu i, ukoliko od njenog postojanja zavisi postojanje pravnog odnosa, tada će, njenom propašću taj pravni odnos biti doveden u pitanje. (Npr., ako nadležni organ upravnim aktom odobri obavljanje javnog taxi prevoza, pa vozilo bude uništeno u saobraćajnoj nezgodui, a ukoliko nosilac djelatnosti ne nebavi drugo, upravni akt će prestati da važi.).

f) Stavljanjem van snage upravnog akta (poništavanjem, oglašavanjem ništavim i ukidanjem)

Upravni akt prestaje da važi kada ga nadležni organ stavi van snage, bilo da ga poništi, oglasi ništavim, ili ukine. U slučaju poništavanja ili oglašavanja rješenja ništavim, ono prestaje da važi od momenta njegovog donošenja, čime prestaju sve pravne posljedice koje je akt proizveo od momenta njegovog donošenja (ex tune), dok u slučaju ukidanja upravnog akta, zadržavaju se sve pravne posljedice koje su nastupile do momenta stavljanja akta van snage (ex nunc).

g) Donošenjem suprotnog akta;Upravni akt može prestati u slučaju kada organ javne uprave donese tzv. „suprotni"

(kontrarni) akt kojim se, donošenjem novog akta od strane upravnog organa mijenja upravno-pravni odnos koji je ranijim aktom bio uspostavljen. Do toga može doći u slučaju kada se promijene činjenične ili pravne okiolnosti koje su bile od uticaja za donošenje ranijeg akta koji prestaje da važi.130 Nije moguće donošenje suprotnog upravnog akta od strane organa javne uprave, nezavisno od postojanja propisa koji takvo što omogućava. Promjena činjeničnih okolnosti, sama po sebi, ne ovlašćuje organe uprave da povlače raniji upravni akt bez jasnih razloga na koje upućuje suprotni upravni akt. To ne znači opozivanje upravnog akta, jer ono ima za posljedicu njegovo stavljanje van snage (poništenje ili ukidanje). Pravna snaga suprotnog upravnog akta, stvara situaciju kojom prestaje jedan pravni odnos koji je ranije postojao. Samim tim, prestaje i važenje ranijeg upravnog akta, a uspostavlja se novi, prema činjeničnim i pravnim okolnostima koje su bile od utiacaja na njegov nastanak. Očigledno, autoritet organa javne uprave, ipak, nije takav da može samostalno stvarati razloge i uslove za donošenje suprotnog akta, nego ti razlozi mogu biti vezani takvim promjenama činjeničmnih i pravnih okolnosti, zbog kojih zakon dozvoljava donošenje suprotnog upravnog akta.

h) Donošenjem zakona kojim se zabranjuje vršenje određene djelatnosti.Upravni akt može prestati kada se zakonom zabrani vršenje određene djelatnosti, pa se

istovremeno proglašavaju ukinutim i sva rješenja koja su bila donesena u vršenju takve, sada, zabranjene djelatnosti. Smatramo kako nije sporno, da raniji zakoni i opći akti (opće norme), u načelu, djeluju pro futuro i na njih se može primijeniti pravno pravilo: lex prospicit non respicit (zakon gleda unaprijed, a ne unazad), što znači da oni nemaju povratnu snagu. Oni

47

ureduju određene upravno-pravne odnose koji će nastati nakon što zakon stupi na pravnu snagu. (Npr., zabrana obavljanja djelatnosti uzgoja peradi radi sprečavanja širenja zarazne bolesti, zabrana uvoza žive stoke i sl.).

37. Koji su to nezakoniti upravni akti?Polazeći od načela zakonitosti kao jednog od najvažnijih i osnovnih načela rada državnih organa uprave, upravni akti moraju biti zakoniti. To znači da u njima mora biti pravilno primijenjen materijalni zakon, te da moraju biti doneseni po zakonom predviđenom postupku.

Nezakoniti su oni upravni pojedinačni akti u kojima je povrijeđen, bilo materijalni, bilo formalni (procesni) zakon ili drugi na zakonu zasnovani pravni propis. To su akti koji sadrže pravne greške koje ih čine nezakonitim. Nesumnjivo, u pitanju je najteža vrsta grešaka koje se mogu pojaviti u radu upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima prilikom donošenja upravnih akata. Prema stepenu nezakonitosti, nezakoniti upravni akti dijele se na:

a) rušljive ib) ništave upravne akte.

a) Rušljivi (oborivi) upravni aktiUpravni akti koji sadrže određene nedostatke, ali koji nisu takve prirode da predstavljaju

povrede zakona koje povlače ništavost, mogu biti poništeni. Nezakonitost u rušljivim upravnim aktima može biti u vidu lakših ili manje teških povreda zakona, ali to ne ne znači da oni zbog toga moraju obavezno biti stavljeni van snage. Jedna ili više pravnih povreda u aktima koje mogu, ali i ne moraju dovesti do njihovog stavljanja van snage mora prethoditi zvanična provjera od strane nadležnog organa.

Stoga, oni mogu ostati na snazi ako se takva provjera ne učini ili, ako se protiv njih blagovremeno ne upotrijebi neko pravno sredstvo (redovno ili vanredno), ili se takvo sredstvo upotrijebi, ali se ne uspije upravni akt staviti van snage. Poslije isdteka roka u kojem se njihova rušljivost može isticati i u kojem se oni mogu uklanjati zbog sadržine nezakonitosti, dobijaju status zakonitih upravnih akata.

Zbog zadržavanja svoje pravne snage ovi akti postaju pravosnažni i neoborivi.Razlozi oborivosti upravnih akata koji mogu biti teže i lakše prirode dijele se:• formalno-pravne razloge i• materijalno-pravne razlogeFormalno-pravni razlozi su: i) nenadležnost, ii) nedostatak ovlaščenja službenog lica, iii)

nedostaci u vezi sa organom javne uprave koji donosi upravni akt;Materijalno-pravni razlozi kao što su: i) povreda materijalnog prava, ii) prekoračenje

ovlaščenja, odnosno, zloupotreba ovlaščenja.1. Formalno pravni razloziU pitanju je formalna greška koja se tiče samog akta, kao i greška u postupku donošenja

kojih upravnog akta ili postupka sprovođenja njegovog izvršenja. Pri tom je naročito potrebno praviti razliku između bitnih i nebitnih grešaka. Nebitna greška jeste ona koja očigledno ne utiče na sadržinu akta. Kad bi se i takva greška uzela u obzir zapalo bi se u preveliki formalizam, a i sadržinski ispravan akt postao bi nezakonit zbog neke sitne, beznačajne formalne greške.

2. Greška u činjeničnom stanjuGreška u činjeničnom stanju može biti trojaka: a) da u aktu u kome je zbog obaveze

obrazloženja trebalo navesti činjenično stanje, to nije uopće učinjeno; b) da navedeno činjenično stanje ne pokriva ono što zakon (pravni propis) traži za konkretan slučaj, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o čitavom činjeničnom stanju; i c) da su činjenice pogrešno ili nepotpuno utvrđene, odnosno, netačno prikazane, ili da ono što se navodi kao činjenično stanje ne odgovara faktičnom stanju stvari.

3. Povreda materijalne sadržine zakona (pravnog propisa)

2

Tu je akt po svojoj sadržind nezakonit. Potvrda zakona može biti u tome: a) da donosilac akta uopće ne primijeni određeni propis koji je trebalo primijeniti (iz neznanja ili namjerno), ili primijeni propis koji se nije mogao ili nije smio primijeniti; i b) da uzme u obzir ispravan propis, ali da ga pogrešno protumači.

Rušljivi, odnosno, oborivi nezakoniti upravni akti mogu se napadati i poništavati u instancionom postupku (povodom žalbe), u upravno-sudskom postupku, te vanrednim pravnim sredstvima.

Kod vanrednih pravnih sredstava, radi stavljanja van snage oborivih upravnih akata u zakonu postoji rok za njihovu upotrebu, s tim što bez ikakvog roka, neko rušljivo rješenje može biti obarano vanrednim pravnim sredstvima u slijedećim slučajevima: i) u slučaju obnove postupka zbog toga što je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka, vještaka; ii) ako je došlo kao posljedica krivičnog djela iii) ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili privrednom prestupu, a presuda je ukinuta; iv) ako se rješenje zasniva na nekom prethodnom pitanju koje je riješeno pravosnažno drugačije od strane nadležnog organa.

b) Ništavi upravni aktiTo su takvi upravni akti koji sadrže bitne nedostatke koji predstavljaju najteže povrede

pravnih pravila. U pitanju su povrede načela zakonitosti koji dovode do nemogućnosti osnaženja upravnih akata, odnosno, konvalidacije, bez obzira na protek vremena.P. Dimirrijević navodi, da su bitni nedostaci u upravnom aktu «l.nedostaci koji su specijalnim zakonskim propisima predviđeni kao osnovi ništavosti i 2.nenadležnost organa».

Oglašavanje upravnog akta ništavim provodi se, bilo po prijedlogu stranke, bilo po službenoj dužnosti. Bez obzira na inicijativu za uklanjanje ništavih upravnih akata iz pravnog prometa, oglašavanje uvijek djeluje unatrag - ex tune, ti. od momenta kada je donesen upravni akt koji se oglašava ništavim. ZUP navodi pet slučajeva ništavosti rješenja i to: i) rješenje koje je u upravnom postupku doneseno iz stvari koje spadaju u sudsku nadležnost, odnosno iz stvari o kojima se uopće ne može rješavati u upravnom postupku; ii) rješenje koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu; iii) rješenje čije izvršenje uopće nije moguće; v) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala i vi) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Oglašavanje rješenja ništavim vrši se deklarativnim upravnim aktom i to u bilo kojem stadiju upravnog postupka.

38. Zašto je upravni akt ništavan?To su takvi upravni akti koji sadrže bitne nedostatke koji predstavljaju najteže povrede pravnih pravila. U pitanju su povrede načela zakonitosti koji dovode do nemogućnosti osnaženja upravnih akata, odnosno, konvalidacije, bez obzira na protek vremena. P. Dimitrijević navodi, da su bitni nedostaci u upravnom aktu «l.nedostaci koji su specijalnim zakonskim propisima predviđeni kao osnovi ništavosti i 2.nenadležnost organa».

39. Kako se dijele materijalni akti?Najrealnija je podjela materijalnih akata ona koja ih dijeli na četiri grupe i to: 1. Dokumentovanje, 2. Obavještavanje, 3) Primanje izjava i 4. Ostali materijalni akti uprave;

1) Dokumentovanje - to su takvi materijalni akti kojima organi uprave bilježe razne pojave, svojstva, druge činjenice i pružaju podatke o tim pojavama, svojstvima i činjenicama. U užem smislu, u materijalne radnje dokumentovanja spada evidentiranje činjenica i vođenje propisanih evidencija. Stoga, ove kate možemo podijeliti u dvije osnovne grupe i to:

a) akte evidencije ib) uvjerenja;a) Aktima evidencije smatraju se materijalne radnje uprave kojima se evidentiraju (vrši

upis) određeni podaci u evidencijama koje je organ uprave dužan uredno voditi. Stoga,

47

očigledno evidentiranje je formalizovana upravna radnja koja predstavlja realni akt. (Npr., vođenje propisanih evidencija u koje se evidentiraju promjene u vezi sa građanskim stanjima, kao što su evidencije koje se vode u matičnim knjigama rođenih,umrlih i vjenčanih lica, knjigama državljana itd. Bez obzira što evidencije vodi državni organ uprave i što se na osnovu njih izdaju uvjerenja o činjenicama o kojim se vodi evidencija, ne radi se o upravnim aktima, jer oni ne stvaraju normu, niti izazivaju neposredni pravni učinak.

b) Uvjerenja vjerodostojne činjenice iz evidencija koje se vode os strane državnog organa uprave. ZUP poznaje dvije vrste uvjerenja i drugih isprava, kao što su:

a) ona uvjerenja koja se izdaju na osnovu javnih evidencija (činjenice upisane u njih smatraju se tačnim. To je zakonska oboriva pretpostavka - presumpcija.

b) druga vrsta uvjerenja, jesu ona koja se izdaju nakon vođenja postupka i utvrđivanja činjenica na osnovu kojih se izdaje uvjerenje, samo prva vrsta uvjerenja imaju svojstvo tačnosti i istinitosti. Tu spadaju i potvrde kojima se ovjeravaju potpisi, rukopisi i prepisi.

Bez obzira o kojim materijalnim aktima uprave se radilo, i jedni i drugi predstavljaju akte koji se sastoje u pružanju podataka o činjenicama o kojima se vodi evidencija, odnosno koje se utvrde u postupku.

Da bi jedno uvjerenje predstavljalo vjerodostojan dokaz o onome što tvrdi, treba da ispunjava slijedeća dva uslova:

a) da ga je izdao nadležni organ; ib) da se odnosi na ono o čemu taj organ vodi službenu evidenciju.2) Obavještavanje - predstavlja drugu grupu materijalnih akata uprave. To su takve radnje

organa uprave putem kojih se obavještavaju zaintersovana lica o raznim činjenicama ili pravnim aktima (npr. o objavljivanju propisa u službenim glasilima, dostavljanje akata zainteresovanim licima, slanje opomena, davanje obavještenja strankama u toku upravnog postupka.). Dakle, očigledno je da se akti obavještavanja, poučavanja, savjetovanja, javljaju kao materijalne operacije u radu svih organa uprave.

3) Primanje izjava - to je treća kategorija materijalnih akata uprave. Ovdje se radi o takvoj djelatnosti uprave gdje ona prima spolja izjave zaintersovanih lica (npr. prijava rođenja, vjenčanje, prijava smrti, poreska prijava itd.). Primanje izjava uvijek se javlja u vezi sa izvrašavanjem neke obaveze. Ova pozivanja radi primanja izjava mogu biti generalna (npr. poziv za podnošenje poreskih prijava, poziv za regrutaciju) i individualna (poziv za zdravstvenu kontrolu jednog lica).

4) Ostali materijalni akti uprave - U ostale materijalne akte uprave spadaju svi oni akti koji se javljaju kao rezultat rada organa državne uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima. U njih spadaju Ijekarska uvjerenja koje izdaju zdravstvene ustanove, certifikati, aplikacije i dr.

40. Na koji način se vrši ratifikacija podzakonskih akata?Ratifikacija predstavlja potvrdu podzakonskog akta od strane predstavničkog tijela. Radi se, u pravilu, o potvrdi akata koji su doneseni u cilju da zamjenjuju zakon, ili pak i neke odredbe ustava, tj. kada se radi o ratifikaciji uredaba sa zakonskom snagom. Ratifikacija ne mijenja prirodu podzakonskog akta.Ratifikacija može biti parcijalna i potpuna.Potpuna ratifikacija se odnosi na akt u cjelini, a parcijalna ratifikacija samo na dijelove akta. Ne ratifikovani dio akta se, u tom slučaju, samo ukida, a ne poništava se. Za ratifikaciju akta (u pravilu: u ustavu) određen je rok i ako podzakonski akt nije podnesen na ratifikaciju u predviđenom roku, on gubi pravnu snagu. Kada je podnesen, a predstavničko tijelo ga ne razmotri, podzakonski akt ostaje na snazi. Podzakonski akti koji se donose radi primjene ili izvršenja zakona, odnosno, akata više pravne snage, ne podnose se na ratifikaciju, nego organ čiji se akt dopunjuje ima pravo ukidanja, poništavanja i obustavljanja od izvršenja podzakonskih akata.

41. Šta je to neopozivost upravnog akta?Akt se ne može opozvati, poništiti, odn., promijeniti.

2

42. Koje vrste pravosnažnosti razlikujemo?Pravosnažnost, dakle, predstavlja svojstvo pravnog akta da se ne može stavljati van snage zbog njegove eventualne nezakonitosti. Ona predstavlja kompromis između načela zakonitosti i načela pravne sigurnosti stranke. To je procesno pravni institut. Sam organ ne može više iznova rješavati upravnu stvar, dakle, kod upravnog akta najvažnije je spriječiti, odnosno, ograničiti opozivanje akta od strane organa koji ga je donio. Neopozivost upravnog akta, kao suština pravosnažnosti razlikuje:

• formalnu pravosnažnost Formalna pravosnažnost upravnog akta - podrazumijeva nepobojnost akta od strane

stranke. Na taj način, stranka ne može više upotrebljavati pravna sredstva kojima bi vršila pobijanje upravnog akta;

• materijalnu pravosnažnostMaterijalna pravosnažnost upravnog akta - podrazumijeva neopozivost akta od strane

organa, odnosno, njegovu vezanost tim aktom. Akt može postati materijalno pravosnažan, tek pošto je postao formalno pravosnažan, odnosno, nakon što je stranka iscrpila pravna sredstva (redovna) za njegovo stavljanje van snage ili ih nije iskoristila u određenom roku. Ponovno ispitivanje zakonitosti pravosnažnog upravnog akta vrši se isključivo samo vanrednim pravnim sredstvima čije postojanje predstavlja ograničavanje načela pravosnažnosti.

43. Dejstva promjene činjeničnih okolnosti na pravne akte?Obavezno dejstvo prethodnog upravnog akta kojim je pravosnažno regulisan određeni upravni odnos, može se mijenjati zavisno od izmjene pravnih okolnosti, odnosno izmjene pravne norme koja omogućava donošenje suprotnog upravnog akta. To će se dogoditi onog momenta kada sadržina prethodnog upravnog akta ne bude odgovarala novim pravnim okolnostima koje nastanu donošenjem opće pravne norme, odnosno, zakona ili drugog općeg akta na osnovu zakona. Donošenje novog zakona ili općeg akta koje stvara novu promijenjenu okolnost za postojeći upravni akt, u pravilu, ima za cilj zaštitu položaja javnog interesa koji je iz nekih razloga došao u pitanje djelovanjem postojeće pravne norme. Nikada se ne mijenjaju pravne okolnosti s ciljem da djeluju prema nekom pojedincu. Opstankom ranijeg akta, bila bi spriječena pravna snaga zakona koji je kasnije donesen, odnosno, identični upravno-pravni odnosi, bili bi istovremeno potpuno različito regulirani. Stvorio bi se dualizam propisa iz ranijeg i sadašnjeg perioda koji bi neravnopravno tretirao upravne odnose u pogledu istih pravnih stvari, odnosno, istih upravno-pravnih odnosa. To bi stvorilo koliziju pravnih učinaka zakona na snazi. (Npr., upravni akt kojim je izdato odobrenje za obavljanje određene djelatnosti, a koji je donesen po ranijem zakonu, bio bi suprotan upravnom aktu o obavljanju identične djelatnosti u sadašnjim uslovima koje propisuje novi zakon koji je, u međuvremenu stupio na snagu.). Da se to ne bi dogodilo, donošenjem suprotnog upravnog akta na osnovu promijenjenih pravnih okolnosti, odnosno, primjene clausule rebus sic stantibus, de facto bi se onemogućila dalju egzistencija ranije donesenog pravosnažnog upravnog akta. Stoga, donošenje novog propisa,uvijek stvara novu pravnu situaciju drugačiju od prethodne u kojoj je egzistirao raniji upravni akt.

44. Konačnost upravnog akta?Pozitivno pravo određuje konačnost akta kao svojstvo u odnosu na akt protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva. Razlike, ipak, postoje, jer bi se inače konačnost time izjednačila sa pojmom formalne pravosnažnosti. Pravosnažnost treba razlikovati od izvrsnosti i konačnosti akta, mada su i jedan i drugi procesno-pravni institut vezani za okončanje upravnog postupka, odnosno, za postupak donošenja upravnog akta. Pod konačnim upravnim aktom podrazumijeva se akt u kojem je predmet definitivno (konačno) riješen u upravnom postupku (tj. kod državnih upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima).

Pojam konačnosti upravnog akta se veoma često izjednačava sa pojmom njegove formalne pravosnažnosti. Ipak je pojam pravosnažanosti nekako preciznije određen procesno-pravni

47

institut i smatramo da se ne može miješati sa konačnošću, iako su i jedan i drugi, prije svega, pravni izrazi. Odredbe pozitivnog prava (Član 12. ZUP-a), konačnost upravnog akta određuju kao »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno, kojim su stranci nametnute neke obaveze, može se poništiti, ukinuti, ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom izričito predviđeni. Dakle, konačan upravni akt je onaj akt protiv kojeg ne postoji redovno pravno sredstvo njegovog mijenjanja. Na pitanje - koji su to akti, pojedini autori daju različite odgovore.158 Nekada su to prvostepeni upravni akti, kada protiv njih žalba nije dopuštena, dostavljanjem takvog rješenja stranci, odnosno, kad je stranka propustila rok za ulaganje žalbe. Drugi put su to drugostepeni akti, ali samo nakon što je drugostepeni organ odlučivao o žalbi, danom dostavljanja drugostepenog rješenja stranci.

Dakle, konačan upravni akt je: 1. onaj na koji nije izjavljena žalba (ako žalba nije dozvoljena ili, ako je žalba bila dozvoljena, pa je stranka propustila rok za žalbu; 2. rješenje protiv kojeg je izjavljena žalba o kojoj je drugostepeni organ donio svoju odluku, bilo da je žalba odbijena ili odbačena Kao što vidimo, institut konačnosti upravnog akta tretira žalbu samo kao redovan pravni lijek za izmjenu upravnog akta, dok institut pravosnažnosti, za izmjenjivost upravnih akata, osim žalbe, obavezno obuhvata i podnošenje tužbe u upravnom sporu. Također, konačnost upravnog akta javlja, u pravilu, prije pravosnažnosti iz razloga što su se stranke u postupku dužne pridržavati redoslijeda postupanja u primjeni pravnih sredstava, prema kojim žalba dolazi u obzir prije podnošenja tužbe, osim u slučaju kada ona nije dopuštena.

Međutim, pod određenim uslovima, konačnost može nastupiti istovremeno sa pravosnažnošću upravnih akata. To je slučaj kada je protiv drugostepenog upravnog akta isključena mogućnost pokretanja upravnog spora. Iz svega, možemo izvući zaključak, da konačnost upravnog akta može nastupiti, bilo nakon završetka prvostepenog upravnog postupka, bilo završetka postupka po žalbi (drugostepenog upravnog postupka).

45. Izvršnost upravnog akta?Ukoliko stranka ne postupi po aktu svojevoljno, suočiće se sa legitimnom prinudom državne vlasti koja se ispoljava u izvršenju pravne norme koja je sadržana u upravnom aktu. Izvršenja se javlja kao posljednja faza postupanja državnih organa, ali to ne znači da do njega uvijek dolazi na kraju kada se akt više ne može pobijati redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima. Kao i ostali instituti upravnog prava koji se odnose na svojstva upravnog akta, izvrsnost je institut kod kojeg do izražaja dolazi ponašanje organa i stranke u upravnom postupanju. Institut izvrsnosti nije uvijek unaprijed hijerarhijski određen iza instituta konačnosti i pravosnažnosti.

Zaključak je da izvršnost upravnog akta znači da se neki akt može izvršiti, pri čemu se uvijek ima u vidu izvršenje prinudnim putem. Ono znači da je upravni akt stekao takvo svojstvo koje mu omogućava faktičku provedbu dispozitiva putem izvršenja. Ksao što smo vidjeli, pravilo je da se izvršava samo i konačan upravni akt, ali u slučaju kada žalba nema suspenzivno dejstvo, izvrsnost nastupa prije konačnosti, pa se upravni akt može izvršiti prije nego je postao konačan.

46. Kada upravni akt postaje izvršiv?Pozitivne odredbe određuju momente izvršenja upravnih akta (rješenja i zaključaka), imajući u vidu da ona može nastupiti i, nakon prvostepenog upravnog akta, kao i nakon drugostepenog akta, svojim odredbama utvrđuje kada nastupa svojstvo izvrsnosti upravnog akta:

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku postaje izvršno u prvostepenom i u drugostepenom postupku.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:• istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;

2

• dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;• dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;• dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmjenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se

dostavi stranci;(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u

ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršnou roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno, propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teče od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.

(5) Izvršenje se može sprovesti i na osnovu zaključenog poravnanja, ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja.

(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvujusa istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka spriječava izvrsnost rješenja.

(7) Nakon isteka roka od 5 godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje".

47. Lični status građana?Ljudska prava su univerzalna kategorija i kao takva, imanentna su svakom čovjeku.

Upravo zato, što djeluju erga omnes, utvrđena su brojnim međunarodnim ugovorima, počevši od Univerzalne (Opće) deklaracije o ljudskim pravima koja u sebi sadrži cijeli katalog osnovnih ljudskih prava i sloboda, preko Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, skupa sa njenim protokolima, pa sve do mnogih drugih propisa regionalnog ili nacionalnog dometa. Kao što vidimo, svaki čovjek ima potpuno pravo na ispunjenje svojih ljudskih prava. Upravo, zbog toga što ljudska prava zahtijevaju stvarnu zaštitu i što predstavljaju osnovnu karakteristiku demokratije u državi, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine usvojilo je šesnaest međunarodnih konvencija koje su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine. Između ostalog, prihvaćena je i Evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se u BiH zakonodavstvu direktno primjenjuje, i ima pravnu snagu veću od svih naših zakona.

48. Navedite poslove u vezi sa ličnim statusom građana?Poslovi koje državni organi uprave obavljaju u vezi sa ličnim statusom građana obuhvataju: 1. uspostavljanje i vođenje evidencija o ličnom statusu građana i 2. mijenjanje osnovnih elemenata ličnog statusa statusa građana u vezi ličnog imena, državljanstva i evidencija o matičnim knjigama.

a) Lično imeLično ime spada u lična prava građana (sui generis). Svaki građanin dužan je služiti se

svojimm imenom u pravnom saobraćaju, radi vlastite identifikacije. Čovjek dobija svoje lično ime odmah nakon rođenja, a određuju ga njegovi roditelji, odnosno, staratelji ako se radi o djetetu čiji su roditelji nepoznati ili nisu živi. Lično ime je pravo svakog čovjeka, a korištenje imena je njegova dužnost. Ime se sastoji od imena i prezimena, a način dodjele imena, kao i svi ostali poslovi u vezi sa ličnim imenom, utvrđeni su «Porodičnim zakonom».166 Dijete može imati prezime jednog ili oba roditelja, a u slučaju razvoda braka, u roku od dva mjeseca može se sporazumno odrediti ime djeteta ukoliko nije biklo određeno. Također, bračni drugovi određuju prezime djeteta sporazumno. Kod promjene imena, ukoliko je u pitanju maloljetnik, neopohodan je sporazum roditelja, a ukoliko je dijete starije od 10 godina neophodna je i saglasnost djeteta. U slučaju vođenja krivičnog postupka, ne može se vršiti promjena ličnog imena dok krivični postupak traje. Rješenje o promjeni ličnog imena donosi organ uprave.

b) Državljanstvo i državljanski status

47

Državljanstvo (citizenship - nationalitv, nationalite, Staatsangehorigkeit) je veza između čovjeka i države. Postalo je predmet detaljnog regulisanja u nacionalnim zakonodavstvima, tek podkraj XVIII i početkom XIX stoljeća. U odnosu između fizičkog lica i suverene države, državljanstvo se ispoljilo kao javno-pravna veza pripadnosti pojedinca određenoj državi. Na osnovu državljanstva određuje se pravni položaj državljanina u unutrašnjem, ali i u međunarodnom pravu. Norme o državljanstvu bile su, uglavnom, najčešće sadržane u građanskim zakonicima pojedinih država, a tek kasnije u posebnim zakonima o državljanstvu. Kasnije su norme o državljanstvu, bile sadržane u dvostranim i višestranim međunarodnim ugovorima, (takvi su ugovori, npr. -Haška konvencija od 1930. Kodeks Bustamante od 1928, konvencije donete u Montevideu 1933, Konvencija o državljanstvu udate žene od 1957. i dr.). Mada je državljanstvo, primarno, stvar unutrašnjeg prava i unutrašnjeg odnosa države prema državljanima, ono je kao što vidimo odavno i predmmet izučavanja meduunarodnog prava. Na tim osnovama je Bečka konvencija o sukcesiji država u vezi državne imovine, arhiva i dugova iz 1983. ("Bečka konvencija iz 1983.), stvorila veoma jasna pravila o državljanstvu kao supranacionalnoj kategoriji. Ukupnost vlasti što je država vrši nad svojim državljanima (tzv. personalna suverenost), zasniva se upravo na činjenici da je određeni pojedinac državljanin određene države i kada se nalazi izvan granica svoje države. Pravila koja se tiču državljanstva ureduju pitanja sticanja i gubljenja državljanstva, kao i sva druga pitanja koja se za njega mogu vezati i zakonom urediti. Činjenica o vezanosti čovjeka i države determinirajuća je za prava i dužnosti državljana u skladu s njenim poretkom. Iako je državljanstvo institut unutrašnjeg prava (ustavnog i upravnog), međunarodno pravo postavlja okvire koje unutrašnje pravo ne smije prijeći jer bi time bile prekršene međunarodnopravne obaveze države i učinjen međunarodni delikt. Međunarodnopravni poredak neće priznati sticanje državljanstva po zakonima jedne države ako osoba o kojoj se radi još nije izgubila državljanstvo druge države. Državljanstvo se u teoriji shvata na dva načina i to, kao:

1. kao pravna cjelina i2. kao pravni odnos1. Kao pravna celina, državljanstvo predstavlja skup pravnih normi kojim se regulišu

odnosi između države i državljana.2. Kao pravni odnos, državljanstvo se shvata u javno-pravnom smislu kao odnos između

fizičkog lica (državljanina) i suverene države na osnovu kojeg to lice ima određen status. Na osnovu njega, lice ima odgovarajuće obaveze i formalno-pravno, njemu su dostupna sva građanska, politčka i ekonomsko-socijalna prava u toj državi, bez obzira da li trenutno u njoj boravi ili se nalazi na stranoj teritoriji. Pravni odnos koji se uspostavlja državljanstvom može biti različit, zavisno od uspostavljenog državnog uređenja. U jedinstvenoj, odnosno, unitarnoj državi u kojoj postoji jedna organizacija vlasti ustanovljava se jedno državljanstvo.167 S druge strane, u složenoj državi kakve su danas federalne države, odnosno, konfederacija, personalne i realne unije, kakve su ranije postojale, postoji državljanstvo federacije i državljanstvo federalnih jedinica.

Svaki pojedinac na području države koja je promijenila suverenitet, ima pravo na državljanstvo. Na teritoriji na kojoj su nastale tzv. nove države (države sljednice) slobodne su uređivati pitanja državljanstva svojih državljana donošenjem vlastitih zakona, ali tako da se ukupnom primjenom svih tih zakona ne smije dovoditi u pitanje državljanstvo lica koje su ga imale. Lica bez državljanstva (apatride) ne poznaje ni unutrašnje ni međunarodno pravo, što znači da je stvaranje takvih lica zabranjeno. Da bi izbjegle apatridiju, države mogu pojedinačna pitanja državljanstva uređivati dvostranim ili višestranim ugovorima sa drugim državama.170 Taj status, kao pravni odnos između države i pojedinca može se izraziti kao odnos u svojstvu: 1. državljana; 2. stranaca i 3. lica bez državljanstva (apatridi).

49. Da li državljani BiH posjeduju jedno ili dva državljanstva?BIH državljani posjeduju 2 državljanstva, jedno FBIH i drugo RS-a.

2

Državljani su fizička lica koja su pravno vezana za određenu državu iz čega za njih proizilaze određena posebna prava i dužnosti. Još u rimskom pravu postojao je pojam civis Romanus koji je, u sadržajnom smislu i svom etimološkom određenju, bio kompatibilan sa današnjem shvatanjem pojma državljanina (državljankse). U njemu su bila sadržana tri temeljna svojstva: sloboda, građanska prava i pripadnost porodici. Nakon francuske revolucije dolazi do transformacije individuuma čovjeka, u građanina i u državljanina. Danas je položaj državljana uređen zakonom i u formalnopravnom smislu, državljani su osnovni pravni i politički subjekti u državi/društvu i javljaju se kao nosioci prava i obaveza u pravnom prometu sa vlastitom državom i njenim subjektima (fizičkim licima, građanima, pravnim licima - ustanovama i privrednim društvima, javnim preduzećima, udruženjima, organizacijama i dr.). Državljanima su dostupna sva politička, građanska i ekonomsko-socijalna prava, bez obzira da li se nalaze na njenoj teritoriji ili u inostranstvu.

50. Tko su stranci?Stranci (foreigner-alien, e'tranger, Auslander) su sva ona fizička lica koja nisu državljani države u kojoj borave. To su lica koje borave na teritoriji jodne države, a državljani su neke druge države. Položaj i prava stranaca nisu jednoobrazno uređena u međunarodnoj pravnoj praksi. Najviše su na njihov položaj uticala pravila običajnog prava o tzv. »međunarodnom minimalnom standardu«. Važno je naglasiti da ni jedna država nema obavezu primiti strance na svoje područje, a ako oni borave na njenoj teritoriji, onda potpadaju pod vlast organa te države.

Također, država može zabraniti strancima da ulaze na njenu teritoriji, odnosno, dozvoliti im da ograničeno u njoj borave. Obično se dozvoljava boravak strancima kao turistima na teritoriji jedne države u trajanju od tri došest mjeseci, odnosno, do godinu dana. Prilikom boravka u državu svoga odredišta stranac mora imati važeću putnu ispravu (pasoš), a u nekim slučajevima posjedovati i odobren ulazak u zemlju (viza). U tom slučaju, stranac uživa diplomatsku zaštitu u državi u kojoj se nalazi. Međunarodno pravo ne dozvoljava ni jednoj državi da strancima uskrati prava kao što su sklapanje braka, zaključenje građanskih ugovora, sticanje vlasništva itd. također, svako lice (fizičko ili pravno), bilo da se radi o domaćem državljaninu ili strancuz ima pravo da se ravnopravno pojavi prud sudskim i drugim državnim organima radi ostvarenja svojih prava.

51. Tko su lica bez državljanstva?Apatridi (grčki, a-ne, bez+lat. Patria - domovina) su lica bez državljanstva. Njih ni jedna država ne smatra svojim državljanima niti strancima, bilo iz razloga što nisu stekli državljanstvo u momentu svog rođenja, bilo zbog toga što su ga izgubili, a nisu stekli novo od neke druge države. Na pravni položaj lica bez državljanstva primjenjuju se odredbe Konvencije o pravnom položaju lica bez državljanstva iz 1954., Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. i Konvencija o smanjenju slučajeva apatrida iz 1961. godine.

52. Koji su to osnovni načini sticanja državljanstva?Državljanstvo kao pravni odnos između fizičkog lica i suverene države stiče se na osnovu određenih načina sticanja državljanstva, a prestaje na osnovu određenih načina prestanka prestanka.

Načini sticanja državljanstva mogu biti dvojaki:1. osnovni i2. dopunski.Propisima o državljanstvu pojedinih država najčešće je u primjeni tzv., kombinovani način

sticanja državljnstva, prema kojem se državljanstvo može se steći na pet osnovnih načina:1. po porijeklu (ius sanguinis),2. po rođenju (ius soli), 3. naturalizacijom,4. usvojenjem i

47

5. na osnovu medunarodnih ugovora;1) Sticanje državljanstva po porijeklu (ius sanguinis).

Nekada su postojala dva oblika ovog načina sticanja državljanstva. Prvi je bio prema državljanstvu oca (klasični ius sanguinis), a nakon toga nastalo je državljanstvo po porijeklu oba roditelja (ius sanguinis novijeg tipa).U odnosu na porijeklo, državljanstvo se može steći u slučaju:

a) ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani jedne države, bez obzira na mjesto rođenja djeteta;

b) ako je jedan roditelj državljanin jedne države, a dijete je rođeno u toj državi;c) ako je jedan roditelj državljanin jedne države, a dijete je rođeno u inostranstvu,

odnosno, u drugoj državi, ukoliko bi ono bilo lice bez državljanstva;d) dijete je rođeno u inostranstvu, a jedan roditelj mu je državljanin, pod uslovom da se

do određene godine života: 1) upiše u knjigu državljana države iz koje mu je roditelj; 2) da ima stalno mjesto boravka u državi čije državljanstvo prima.

Slučajevi sticanja državljanstva nabrojani od a-c, podrazumijevaju da se državljanstvo stiče po sili zakona (ex lege), a slučaj pod rednim brojem d) podrazumijeva sticanje državljanstva od rođenja djeteta ipunjenjem postavljenih uslova i ovakav način ima pravno djelovanje ex tune.2) Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji određene države (ius soli)

Ako su oba roditelja djeteta nepoznata ili su bez državljanstva, dijete će steći državljanstvo one države na čijoj teritoriji je rođeno. Na taj način zastupljen je teritorijalni princip ius soli. Na ovaj način stečeno državljanstvo može prestati ukoliko se do navršene određene dobi života djeteta utvrdi strano državljanstvo njegovih roditelja.3) Sticanje državljanstva usvojenjem

Usvajanjem se stiče državljanstvo jedne države lica koje je mlađe od 18 godina, a koje je usvojio državljanin države koja dodjeljuje državljanstvo;4) Sticanje državljanstva prirodenjem (naturalizacijom)

Prirodenjem (naturalizacija), predstavlja osnov sticanja državljanstva za strance, odnosno, državljane druge države. Uslovi su: - da ima navršene određene godine života, - da poznaje jedan od jezika koji se kao službeni govore u državi državljanstva koje stiče - da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja iz države državljanstva u pitanju, - da nije pravosnažno osuđeno za izvršenje krivičnog djela na kaznu u određenomm vremmenskom trajanju. - da se odrekne ranijeg državljanstva. U pojedinimm državamma postoji tzv. «olakšana naturalizacija« koja podrazumijeva sticanje državljanstva ukoliko je strani državljenin imao zaključen brak sa državljaninom države čije državljanstvo stiče određeno lice u neprkidnom trajanju od određeni broj godina i ukoliko se odrekao ranijeg državljanstva.5) Sticanje državljanstva na osnovu međunarodnih ugovora

Sticanje državljanstva na osnovu međunarodnih ugovora, predstavlja način sticanja državljanstva koji postoji po međunarodnom pravu, na osnovu usvojenih konvencija o državljanstvu.

Osim pobrojanih načina sticanja državljanstva, u nekim državama gdje važi princip neravnopravnosti muškarca i žene i neravnopravnosti bračnog i vanbračnog djeteta pojavljuju se kao dopunski načini sticanja državljanstva i udaja, pozakonjenje i drugi.

53. Na koji način prestaje državljanstvo?Državljnstvo prestaje na neki od slijedećih načina: 1. po sili zakona (kada lice stekne državljanstvo neke druge države); 2. odricanjem od državljanstva; 3. otpustom iz državljanstva; 4. oduzimanjem državljanstva i po međunarodnim ugovorima.

54. Koje evidencije o ličnom statusu državljana poznajemo?Državni organi uprave,.pored normativne djelatnosti i djelatnosti izdavanja upravnih akata, vrše i uprane radnje. One se odnose na poslove izdavanja materijalnih akata, odnosno, akata

2

koji nisu upravni akti. Oni doprinose radu uprave tako što doprinose ostvarivanju prava i vršenju obaveza posrednim putem. Jedan od načina vršenja materijalnih radnji jeste i vođenje evidencija o ličnom statusu građana koju vode organi državne uprave. Radi se o evidencijama čije je vođenje obavezno. One sadrže lične podatke o činjenicama koje su vezane za sva lica koja se upisuju u javne evidencije čije vođenje je regulisano zakonom i podzakonskim aktom. Pod evidencijama o ličnom statusu građana podrazumijevamo: 1. matične knjige i 2. evidencije o državljanstvu.

I) Matične knjigeU matične knjige se upisuju lična stanja u odnosu na rođenje, vjenčanje i smrt, pa stoga

postoje tri vrste ovih knjiga i to:a) matične knjige rođenih,To su knjige koje sadrže evidencije u koje se upisuju: ime i prezime djeteta, spol, dan

mjesec i godina rođenja, čas, mjesto rođenja, državljanstvo, datum i mjesto rođenja oba roditelja, prebivalište i adresa. Sve ove knjige su jedinstvene za svaki entitet ponaosob. Naknadno se upisuje: priznavanje i utvrđivanje očinstva-materinstva, pozakonjenje, usvojenje, prestanak usvojenja, starateljstvo, bračna stanja, promjena imena i prezimena, promjena državljanstva i smrt.

Rok za upis rođenog u matičnu knjigu iznosi 15 dana od dana rođenja djeteta (za mrtvo dijete, rok upisa je 24 sata). Određivanje imena rođenog djeteta mora se izvršiti u roku od dva mjeseca.

b) matične knjige vjenčanihU njih se upisuju činjenice koje su vezane za zaključenje braka (ime i prezime, dan, mjesec

i godina rođenja, mjesto rođenja, državljanstvo, prebivalište, adresa, ime i prezime roditelja bračnih drugova, ime i prezime i prebivalište svjedoka, službena lica. Također, u matične knjige vjenčanih se upisuju podaci o prevvstanku braka, kao što su: oglašavanje braka nepostojećim, poništenje braka i prestanak braka razvodom, smrću, nestankom i proghlašavanjem nestalog lica za umrlo itd, podaci u vezi sa promjenom imena nekog od bračnih drugova.

c) matične knjige umrlihOsim činjenice o smrti, u matičnu knjigu umrlih se upisuju i lični podaci umrlog, spol,

godina, mjesec, dan i sat, kao i mjesto smrti, dan mjesec i godina rođenja, mjesto rođenja, bračno stanmje, državljanstvo, prebivalište i adresa stana. Također, u matičnu knjigu umrlih se upisjuju promjene bračnog stanja. Činjenica smrti se prijavljuje matičnom uredu mjesta u kojem je smrt nastupila. Smrt koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi prijavljuje se matičnom uredu gdje se umrli sahranjuje. Potvrdu o smrti izdaje Ijekar koji je konstatovao smrt. Matične knjige se vode u dva primjerka. Jedan primjerak koji se naziva IZVORNIK čuva se u matičnom, odnosno, uredu, a drugi primjerak jeste KOPIJA i ona se čuva u prostorijama MUP-u.II) Evidencija o državljanstvu

U matične knjige rođenih lica upisuje se državljanstvo kada se utvrdi da to lice ispunjava zakonske uslove za sticanje državljanstva određene države po osnovu: a) porijekla, b) rođenjem na teritoriji BiH; c) usvojenjem. Ove matične knjige vode se na teritoriji države, kao i u njenim diplommatsko-konzularnimm predstavništvima

Državljanstvo po osnovu naturalizacije se vodi u u matičnim knjigama koje se čuvaju u MUP-u, a uvjerenje o državljanstvu izdaje organ koji vodi matične knjige rođenih.

55. Šta je to državna imovina?Nastanak države i njen historijski razvoj opredjeljuju prirodu i način nastanka državnog vlasništva. Državnu imovinu čini pravo svojine na dobrima od opšteg interesa, dobrima u općoj upotrebi, prirodnim bogatstvima, na nepokretnim i pokretnim stvarima, novčanim

47

sredstvima, hartijama od vrijednosti i drugim imovinskim pravima (stvarna, obligaciona i intelektualna prava), kao i ona koja se steknu u skladu sa zakonom iz javnih prihoda koji pripadaju državi. Dobra u opštoj upotrebi su van pravnog prometa i ne mogu biti u privatnoj svojini, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ostala državna imovina može preći u privatnu svojinu na osnovu odluke nadležnog organa, pravnog posla ili na drugi način, u skladu sa zakonom. U svom nastanku ui razvoju, karakter društvenih odnosa bio je određen monopolom državne sile koja je štitila sredstva za proizvodnju. Sa gledišta imovinskog prava državna imovina bila je i ostala produkt stvarnih i upravno-pravnih odnosa.

56. Šta je to eksproprijacija?Eksproprijacija (novolat. expropriatio, od lat. ex - iz + proprius - vlastit) predstavlja upravno-pravni način sticanja državne imovine. To je institut koji je sadržan u unutrašnjim pravnim porecima gotovo svih država koji označava prisilno i zakonom uređeno oduzimanje nekretnina u privatnoj svojini od strane države u općem, odnosno, javnom interesu. Starija pravna teorija, naročito ona civilistička, nastojala je eksproprijaciju tumačiti kao nekakvu prinudnu kupoprodaju nekretnina, odnosno, kao svojevrsnu obavezu (obligatio sui generis). Kasnije se ispostavilo da se eksproprijacija javlja kao upravno-pravni odnos između organa javne vlasti i eksproprijata. U pitanju je društveno-ekonomski i pravni pojam kojeg poznaje i međunarodno pravo. Po njemu, transformacija vlasništva na privatnoj imovini i imovinskim pravima na osnovu akata vlasti u jednoj državi predstavlja akt slobodne volje o kojem odlučuju, isključivo, državni organi te države (Act of state doktrina). Medunarodno-pravna dopustivost eksproprijacije tumači se i opravdava time što se, zapravo, radi o zamjeni jedne imovine drugom, pri čemu prijašnji vlasnik, odnosno imalac prava na nekretninama, bilo da se radi o domaćem državljaninu ili strancu, prestaje biti njenim titularom uz određenu pravičnu novčanu naknadu ili, sticanjem vlasništva na nekoj drugoj nekretnini. Davanje pravične naknade (Just compensatiori) za eksproprisanu (izvlaštenu) nepokretnu imovinu, jedan dio savremene pravne nauke i doktrine smatra neophodnim iz dva razlogha. Prvi razlog je, što se na taj način osigurava zaštita osnovnih ljudskih prava, a drugi je, što se na taj način podstiče društveno-ekonomski razvoj političko-teritorijalne zajednice. Osim što eksproprijacija podrazumijeva upravno-pravni odnos između države i eksproprijanta kao korisnika eksproprijacije, ona znači i svojevrrnu promjenu vlasničko-pravnih odnosa između države, s jedne strane i eksproprijata, odnosno, građana, građansko-pravnih lica, društveno-političkih organizacija i udruženja građana (građanska svojina), s druge strane. U određenom smislu, eksproprijacija kao oblik ograničavanja svojinskog prava na nekretninamam, ima privatno-pravni karakter ako se ima u vidu da se zahtjev za isplatu pravične naknade, ima karakter satisfakciju oduzetu nekretninu.

57. Vrste eksproprijacije?U teoriji postoji podjela eksproprijacije na dvije osnovne vrste i to:

1. potpuna i2. nepotpuna ili djelimična eksproprijacijaa) Potpuna eksproprijacija Potpuna eksproprijacija je ona kojom se uspostavlja državno vlasništvo na eksproprisanoj

nekretnini. Korisnik stiče pravo koriščenja nepokretnosti u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena. Potpuna eksproprijacija uvijek obuhvata sve ono što se na nekretnini nalazi, kao što su zgrade, objekti, nasadi, zasadi, ograde itd.

b) Nepotpuna eksproprijacijaNepotpuna eksproprijacija predstavlja takav oblik sticanja nekretnine kod koje ne dolazi do

promjene vlanišrva na eksproprisanoj nepokretnosti, nego se ustanovljava ograničavanje prava vlasništva. Uspostavlja se službenost na nekretnini za određeno vrijeme. Za razliku od službenosti koja se ustanovljava na zemljištu i zgradi na neodređeno vrijeme, zakup kao oblik nepotpune eksproprijacije može se ustanoviti samo na zemljištu i to na određeno vrijeme. To

2

može biti u slučaju podizanja postrojenja polaganja raznih vrsta kablova (PTT, elektro, TV), polaganje qevovoda (vodovoda i kanalizacije) i si. Tako ustanovljen zakup kod nepotpune eksproprijacije može trajati najduže pet godina.

58. Postupak eksproprijacije?Provođenje postupka eksproprijacije započinje podnošenjem prijedloga od strane korisnika eksproprijacije nadležnom općinskom organu uprave, nakon što je utvrđen opći interes. Uz prijedlog za eksproprijaciju dostavlja se rješenje o utvrđivanju općeg interesa, a sam prijedlog mora sadržavati podatke koji se odnose na predlagača, nekretninu koja je predmet eksproprijacije, podaci koji se odnose na vlasnika nekretnine za koju se predlaže provođenje postupka eksproprijacije i podaci o objektu za koji je utvrđen opći interes.

Nakon prijema prijedloga za eksproprijaciju, općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove obavještava vlasnika nepokrenosti da je podnesen prijedlog za eksproprijaciju njegove nekretnine i poziva ga da se izjasni o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.178 Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ će kao prethodno pitanje raspraviti (utvrditi) vlasničke odnose na nekretninama koje su predložene za eksproprijaciju. Nakon toga, postupak eksproprijacije provodi se kroz tri međuzavisne faze i to:

1. utvrđivanje općeg (javnog) interesa;2. postupak donošenja rješenja o eksproprijaciji i3. postupak određivanje naknade za nekretnine;a) Utvrđivanje općeg interesaTo je osnovni uslov za eksproprijaciju nekretnbine, a smatra se da je opći interes utvrđen u

slijedećim slučajevima:a) ako je akt o izgradnji objekta donijelo predstavničko tijelo ili vlada. Taj akt sadrži

podatke o objektu i zemljištu koje je špotrebno eksproprisati. Dakle, kada je aktima nadležnih organa odlučeno o izgradnji objekata od interesa za te zajednice u čijoj djelatnosti je sadržan opći interes (zdravstvo, sport, obrazovanje itd.)

b) opći interes se može utvrditi i posebnim aktom sdvih organa, odnosno, zakonom, uredbom, odlukom, rješenjem i si.

c) ako je donesen regulacioni plan po propisanoj proceduri i koji je usvojen od strane predstavničkog organa nadležnog za njegovo usvajanje, ili je izmijenjen postojeći regulacioni plan po istoj ' proceduri kakva je i procedura njegovog donošenja.

d) opći interes za istraživanje prirodnog bogatstva utvrđuje se dozviolom nadležnog državnog organa.

U slučaju kada opći interes nije utvrđen ni na jedan od ovih načina, eksproprijacija se može predložiti, tek pošto općinsko vijeće na sjednici, a na obrazložen prijedlog korisnika eksproprijacije donese rješenje da je izgradnja na određenom zemljištu od općeg interesa i da se može pristupiti eksproprijaciji. Ovo je najčešći način na koji se utvrđuje opći interes za izgradnju objekata na zemljištu koje je predmet eksproprijacije.

Ovo rješenje predstavlja upravni akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba ali se može pokrenuti upravni spor. međutim, upravnim sporom se ne prekida postupak eksproprijacije.

b) Donošenje rješenja o eksproprijacijiPrijedlog za eksproprijaciju može se podnijeti tek pošto je prethodno utvrđen opći interes

za izgradnju nekog objekta. Prijedlog za eksproprijaciju posnodi korisnik eksprorpijacije Prijedlog se

podnosi općinskom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove. Ako je opći isnteres utvrđen rješenjem općinskog vijeća, prijedlog za eksproprijaciju se može podnijeti u roku od dvije godine od dana donošenja rješenja kojim je utvrđen opći insteres. U ime pravnih lica koje zastupa, prijedlog za eksproprijaciju podnosi nadležni općinski javni pravobranilac.

47

Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave za imovinsko-pravne poslove općine na čijem se području nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže. Prije donošenja rješenja, obavezno se mora saslušati vlasnik nepokrernosti koja je predmet eksproprijacije.

Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokrernosti danom nastupanja pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

c) Naknada za eksproprisanu imovinuOsnovno je načelo Zakona o eksproprijaciji da vlasniku nekretnine pripada pravična

naknada koju snosi korisnik eksproprijacije. U tom smislu različito se tretira pitanje skidanja usjeva, naknada službenosti itd. . Vlasnik eksproprisane nepokretnosti (eksproprijat) ima pravo na tzv. pravičnu naknadu, koju plaća korisnik eksproprijacije (eksproprijant). Svrha isplate ove naknade jeste u tome da se kompenzuju posljedice provedene mjere. Na taj način, isplatom se nadoknađuje gubitak vrijednosti oduzete nekretnine i otklanjaju pogoršani uslovi života i rada ranijeg vlasnika koji su nastali prestankom prava vlasništva, a samim tim prestankomm korišćenja na nepokretnosti. Naknada za eksproprisanu nepokretnost daje se u gotovom novcu, a uz određene sulove, može se umjesto u novcu, naknada odrediti u davanju drugog zemljišta.

Za eksproprisano obradivo poljoprivredno zemljište zemljoradnika, kome je prihod od tog zemljišta uslov za egzistenciju, naknada se određuje davanjem u svojinu drugog odgovarajućeg zemljišta (osim kada korisnik eksproprijacije nema i ne može da pribavi takvo zemljište). Sporazumom stranaka naknada se može odrediti u vidu davanja druge nepokretnosti u svojinu, susvojinu ili na korišćenje. Ranijem vlasniku, odnosno, korisniku, eksproprisane stambene zgrade ili stana, korisnik eksproprijacije dužan je prije rušenja obezbijediti korišćenje odgovarajućeg stana, a ranijem korisniku eksproprisane poslovne prostorije korišćenje druge poslovne prostorije.

Za oduzeta prava u pogledu zgrada i drugih građevinskih objekata, pravno lice ima pravo na naknadu u visini koja je potrebna za kupovinu takve zgrade, odnosno, objekta, ili u visini njihove građevinske vrijednosti, ili u visini uloženih sredstava u sticanje i investicione održavanje, u zavisnosti od toga kako je došlo do građevinskog objekta i da li je on predstavljao uslov rada ili materijalnu osnovu pravnog lica.

Prava pravnog lica, odnosno, organizacije u pogledu nepokretnost! u državnoj svojini mogu se rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove oduzeti ili ograničiti i prenijeti na drugo pravno lice, samo ako to, na osnovu zakona, zahtijevaju utvrđene potrebe planskog uređenja prostora ili izgradnja objekta od općeg značaja ili drugi zakonom određeni opći interesi (administrativni prenos). Opći interes za uzimanje ili ograničenje tih prava utvrđuje se na način koji je zakonom određen za eksproprijaciju nepokretnosti.

Za oduzeta prava u pogledu zemljišta ili drugih prirodnih bogatstava, pravno lice ima pravo na naknadu samo za uložena sredstva i rad, a ako su zemljište ili drugo prirodno bogatstvo uslovi rada, na naknadu kojom se osigurava da ti uslovi ne budu pogoršani.

Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, općinski organ uprave za imovinsko-pravne poslove, dužan je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazzumno određivanje naknade za eksprorisanu nepokretnost (oblik, visina nakande, rok), o čemu se sačinjava zapisnik. Zapisnik ima snagu izvršnog naslova, a sporazum je postignut kada ga potpišu obe strane.

Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, a naknada u novcu se isplaćuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja pravosnažnog rješenja kojim je određena naknada u novcu. Ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi u roku od 30 dana od dana

2

pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji naknadu će odrediti stvarno i mjesno nadležan općinski sud.

59. Šta je to konfiskacija?Konfiskacija nije redovni način nastanka državne svojine, jer se provodi kao posljedica izvršenja krivičnog djela.

60. Šta je to agrarna reforma?Prema agrarnoj reformi, zemljište prelazi u državnu svojinu kao posljedica socijalne revolucije. To je jedan vid eksproprijacije kojim se ukidaju veliki zemljišni posjedi.

61. Šta je to nacionalizacija?Nacionalizacija se razlikuje od konfiskacije po tome što je ona posljedica jedne privredno - političke mjere i što se provodi u cilju jačanja državne svojine Provodi se upravilu sa naknadoma za nacionalizovanu imovinu.

62. Šta je to rekvizicija?Rekvizicija je institut pretvaranja privatne imovine u državnu svojinu, ali, koji za razliku od eksproprijacije podrazumijeva da se može provesti samo u odnosu na pokretne stvari. Stoga je rekvizicija u odnosu na pokretne stvari isto ono što je za nepokretnost, eksproprijacija, kao upravno-pravni način nastanka državne svojine na ovim stvarima. Provodi se izuzetno u određenim specifičnim prilikama kao što su u miru elementarne nepogode ili, u ratu upotreba privatne pokretne imovine za potrebe vođenja rata.

Rekviziciju sprovodi općinski organ uprave, a mogu je sprovesti i starješine ranga komandanta bataljona ili višeg ranga.

63. Šta je to obavezni otkup?Ovaj vid sticanja državne imovine postojao je u periodu administrativnog socijalizma u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Uglavnom, obuhvatao je poljoprivredne proizvode. Obaveza otkupa nastaje donošenjem upravnog akta (rješenja), dok su ugovori imali samo nadopunjujući značaj.

Zajedničko za sve načine nastanka državne svojine je bilo to što je bilo neophodno donijeti, na osnovu zakona, upravne akte (rješenja) za određena lica. Svi akti su bili deklarativnog, a ne konstitutivnog karaktera, jer je imovina postajala državna direktno na osnovu zakona, a ne na osnovu rješenja, odnosno, akta koje je u konkretnom slučaju doneseno.

Treba imati u vidu, da je kod eksproprijacije i rekvizije upravni akt je konstitutvnog , jer on ukida privatnu svojinu određenog subjekta i istovremeno ustanovljava državnu svojinu na takvoj imovini.

Literatura: Materijal za odgovore na ispitna pitanja izuzet iz knjige dolje navedenog autora.

1. Dr. Zenaid Đelmo (2007), „Upravno pravo i evropsko upravno pravo“, Sarajevo, Fakultet za javnu upravu