UPRAVNI POSTUPAK PREMA NOVOM ZAKONU O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU (NN 47/O9)

OPĆE ODREDBE (čl. 1. i 2.) Upravni postupak je jedini pravozaštitni postupak u Republici Hrvatskoj koji ne potpada pod sudbenu vlast, već ga vode sva tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te druga državna tijela koja postupaju i rješavaju u upravnim stvarima (javnopravna tijela). Definicija upravnog postupka Upravni postupak je skup sustavno obavljanih pravno normiranih radnji koje poduzimaju javnopravna tijela koja na autoritativan i jednostran način odlučuju o pravima i obvezama pojedinca u konkretnoj upravnoj stvari. Definiranje upravne stvari Velika novina novog Zakona o općem upravnom postupku jest da je po prvi puta definiran pojam upravne stvari. Prema čl. 2. ZUP-a upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje. Upravnom stvari smatra se i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar. NADLEŽNOST ZA VOĐENJE UPRAVNOG POSTUPKA (čl. 15. – 22.) Nadležnost je pravo i dužnost nekog tijela da rješava konkretnu stvar u upravnom postupku. Stvarna nadležnost Za vođenje upravnog postupka stvarno su nadležna javnopravna tijela. Njihova stvarna nadležnost određuje se zakonom, a ako to nije moguće niti se ona može utvrditi prema naravi upravne stvari, stvarno je nadležno prvostupanjsko tijelo državne uprave u čijem su djelokrugu poslovi opće uprave

2

Mjesna nadležnost To je nadležnost tijela da postupa na određenom području ili po određenom kriteriju. Kriteriji određivanja mjesne nadležnosti (forumi):

1. forum rei sitae – kada se upravni postupak vodi za nekretninu, mjesno je nadležno ono tijelo na čijem se području nalazi ta nekretnina;

2. forum sedis – kada se upravni postupak vodi prema pravnoj osobi, mjesno je nadležno ono tijelo na čijem području pravna osoba ima svoje sjedište;

3. forum actus – kada je predmet upravnog postupka djelatnost pravne osobe, a djelatnost se obavlja izvan sjedišta, mjesno je nadležno tijelo na čijem se području obavlja ta djelatnost;

4. forum domicilii – kada se upravni postupak vodi prema fizičkoj osobi, mjesno je nadležno tijelo na čijem području ona ima prebivalište;

5. forum casus – ako se mjesna nadležnost ne može utvrditi ni na jedan od ova četiri načina, mjesno je nadležno ono tijelo na čijem je području došlo do povoda za pokretanje upravnog postupka.

Perpetuatio fori (ustaljivanje nadležnosti) – tijelo koje je mjesno nadležno u trenutku pokretanja postupka ostaje nadležno do kraja postupka, čak i ako su se u međuvremenu promijenile okolnosti zbog kojih bi neko drugo tijelo postalo mjesno nadležno. Delegatio fori – prepuštanje mjesne nadležnosti drugom tijelu; u upravnom postupku moguće samo kada je to zakonom izričito dopušteno. Supstitutio fori – ovlast da jedno tijelo oduzme upravni predmet iz nadležnosti drugog tijela i rješava ga umjesto njega; također dopušteno samo kada to zakon izričito predviđa. Prorogatio fori – mijenjanje mjesne nadležnosti u upravnom postupku dogovorom između javnopravnih tijela, javnopravnih tijela i stranaka, ili samih stranaka; u upravnom postupku nije dopušteno, osim kada to zakon izričito predviđa. Sukob nadležnosti – situacija kada se dva ili više javnopravnih tijela izjasne kao stvarno ili mjesno nadležnim ili nenadležnim u istoj upravnoj stvari. U tom smislu može biti pozitivan i negativan. O sukobu nadležnosti odlučuje neposredno više javnopravno tijelo (drugostupanjsko tijelo) u djelokrugu kojeg se nalazi ta upravna stvar, a ako takvog tijela nema, o sukobu nadležnosti odlučit će središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave. Ako su u sukobu nadležnosti tijela državne uprave i druga državna tijela, ili tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave, ili druga državna tijela i tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave, o tome će bez odgode odlučiti sud nadležan za upravne sporove. Postupak odlučivanja o sukobu nadležnosti pokreće se na prijedlog tijela koje je posljednje rješavalo o nadležnosti ili na prijedlog stranke.

3

Tijelo koje rješava o sukobu nadležnosti istodobno će poništiti odluku koju je donijelo nenadležno javnopravno tijelo, odnosno poništit će odluku kojom se nadležno javnopravno tijelo proglasilo nenadležnim, i dostaviti predmet na rješavanje nadležnom tijelu. Protiv odluke kojom je riješeno o sukobu nadležnosti ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor. Jedinstveno upravno mjesto Ako je za ostvarenje nekog prava stranke potrebno voditi više upravnih ili drugih postupaka, stranci će se omogućiti da na jedinstvenom upravnom mjestu u javnopravnom tijelu podnese sve zahtjeve, koji će se po službenoj dužnosti bez odgode dostaviti nadležnim javnopravnim tijelima. Isto tako, na jedinstvenom upravnom mjestu stranke i druge zainteresirane osobe mogu dobiti propisane obrasce, obavijesti, savjete i drugu pomoć iz nadležnosti javnopravnog tijela. NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA (čl. 5.-14.) Jedan od ključnih zadataka voditelja upravnog postupka jest poštivanje načela postupka pri rješavanju konkretne upravne stvari. 1. Načelo zakonitosti Namijenjeno je prvenstveno voditelju upravnog postupka te od njega zahtijeva da upravnu stvar rješava na temelju zakona, te drugih propisa i općih akata donesenih na temeljlu zakonom utvrđenih javnih ovlasti. Kad je voditelj postupka zakonom ovlašten rješavati po diskrecijskoj (slobodnoj) ocjeni, njegova odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ta ovlast dana. 2. Načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa Ovo načelo je u jednakoj mjeri namijenjeno kako voditelju upravnog postupka tako i ostalim sudionicima u postupku te propisuje kako se pod određenim uvjetima pravo stranke može ograničiti, ali samo ako je to propisano zakonom, i ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji se želi postići. Također, postoji obveza voditelja postupka da omogući strankama da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, s tim da to ne smije biti na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom. Ukoliko se stranci nalažu kakve obveze, prema njoj će se primjenjivati one mjere za ispunjenje obveze koje su za nju najpovoljnije. 3. Načelo pomoći stranci Kada voditelj postupka sazna ili ocijeni da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava, treba ju upozoriti na to, kao i na posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku. Također, treba se brinuti da neznanje, odnosno neukost stranke kao i drugih osoba u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. 4. Načelo utvrđivanja materijalne istine i načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza Ova dva ključna načela mogu se podvesti pod načelo traženja istine. Spoznaja o istini ključna je za donošenje pravilne i zakonite odluke. Do nje dolazimo putem pravno relevantnih činjenica, a činjenice utvrđujemo pomoću dokaza.

4

Postoje dvije metode traženja istine: a) slobodna ocjena dokaza – voditelj postupka sam odlučuje koje će dokaze

izvesti, kako će ih izvesti, te kako će ocjenjivati njihovu dokaznu snagu, a sve sa ciljem da se postigne tzv. slobodno sudačko uvjerenje, odnosno da se voditelj postupka, u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima, sam uvjeri da je odluka koju donosi pravilna i zakonita; istina utvrđena na ovaj način naziva se materijalna istina;

b) zakonska (legalna, vezana) ocjena dokaza – zakonom je propisano koji se dokazi moraju izvesti da bi se utvrdila neka činjenica; istina utvrđena na ovaj način naziva se formalna istina.

Zakon izričito propisuje da voditelj postupka slobodnom ocjenom utvrđuje koje će činjenice i okolnosti uzeti kao dokazane, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tu svrhu moraju se utvrditi sve činjenice i okolnosti bitne za pravilno i zakonito rješavanje upravne stvari. Također, voditelj postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na temelju toga rješava upravnu stvar. 5. Načelo učinkovitosti i ekonomičnosti U upravnim stvarima postupa se što je moguće jednostavnije, bez odgode, i uz što manje troškova, ali tako da se utvrde sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari. 6. Načelo pristupa podacima i zaštite podataka Ovdje se radi o potpuno novom načelu koje dosada nije postojalo u hrvatskom upravnom postupku, a uvedeno je novim ZUP-om. Ono izričito propisuje da su javnopravna tijela dužna omogućiti strankama pristup svim potrebnim podacima, propisanim obrascima, i njihovoj internetskoj stranici, te im pružiti druge obavijesti, savjete i stručnu pomoć. Pri tome mora se uvažavati sva zakonska regulativa propisana za ovo područje (pravo na pristup informacijama, zaštita osobnih i tajnih podataka). 7. Pravo stranke na pravni lijek Protiv prvostupanjske odluke, odnosno ako javnopravno tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, ako nije drukčije propisano. Protiv drugostupanjske odluke, odnosno protiv prvostupanjske odluke protiv koje nije dopuštena žalba može se pokrenuti upravni spor. Protiv upravnog ugovora ili drugog postupanja javnopravnog tijela ili pružatelja javnih usluga stranka ima pravo na prigovor (institut protiv radnje, a ne protiv odluke). 8. Načelo zaštite stečenih prava stranaka Ovo načelo štiti prava koja je stranka u postupku stekla nastupom pravomoćnosti upravnog akta, time se ujedno štiti pravna sigurnost. Međutim, kao izuzetak od ovog pravila javlja se pravičnost, što znači da postoje takve nezakonitosti upravnog akta koje nadilaze potrebu za pravnom sigurnosti pa kod njih ni pravomoćnost ne znači neoborivost akta. Tako se pravomoćna odluka javnopravnog tijela (protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor) kojom je stranka stekla određeno pravo, odnosno kojom su joj naložene određene obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u onim slučajevima koji su propisani zakonom, i koji u njemu moraju biti taksativno navedeni.

5

9. Službena uporaba jezika i pisma Postupak se vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, međutim može se voditi i na drugom jeziku i pismu koji su u službenoj uporabi pri javnopravnom tijelu kod kojeg se vodi postupak. Isto tako, stranka mora imati mogućnost da se u postupku služi onim jezikom i pismom koji ona poznaje, kako ne bi bila dovedena u drugorazredni položaj. STRANKE I ZASTUPANJE STRANAKA U UPRAVNOM POSTUPKU (čl. 30.-39.) Stranka je osoba prema čijem zahtjevu se vodi postupak; prema kojoj se vodi postupak; i osoba koja ima pravni interes da sudjeluje u postupku (ona mora dokazati svoj pravni interes). S obzirom na postupovnopravni položaj razlikujemo, dakle, aktivnu stranu, pasivnu stranu i umješača. Stranka u upravnom postupku može biti svaka fizička i pravna osoba, kao i skupina osoba koje nemaju posebnu pravnu osobnost, ali imaju neku zajedničku poveznicu i mogu biti nositelji prava i obveza o kojima se u postupku rješava (npr. stanari neke zgrade). Tri apsolutno bitne pretpostavke za stranačko djelovanje:

a) stranačka sposobnost – sposobnost biti nositeljem postupovnopravnih prava i dužnosti;

b) postupovna sposobnost – sposobnost s postupovnopravnim učinkom samostalno poduzimati radnje u postupku;

c) stranačka legitimacija – ovlaštenje osobe da može kao stranka sudjelovati u postupku.

Zastupanje stranaka Po izričitoj zakonskoj odredbi radnje u postupku mogu poduzimati:

1. potpuno poslovno sposobne osobe, 2. osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću kad im

se na temelju zakona priznaje ograničena poslovna sposobnost u upravnoj stvari koja je preedmet postupka.

Zastupanje predstavljaju sve one situacije u kojima postupovne radnje ne poduzima stranka već to umjesto nje čini netko drugi, s tim da se tim radnjama ostvaruje pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka. Zastupnik mora podnijeti dokaz o ovlasti za zastupanje. ZUP poznaje četiri vrste zastupanja: zakonsko zastupanje, zastupanje preko punomoćnika, zajedničko predstavljanje (postupovna zajednica) i privremeni zastupnik. Zakonski zastupnik On na temelju zakona zastupa onu stranku u postupku koja nema poslovne, odnosno postupovne sposobnosti, poduzimajući radnje u ime i za račun te stranke. ZUP omogućava voditelju postupka da ukoliko posumnja da zakonski zastupnik ne ulaže dovoljno pozornosti u zastupanju, može o tome obavijestiti tijelo koje obavlja nadzor nad radom zakonoskog zastupnika te mu odrediti privremenog zastupnika. Pravnu osobu zastupa zakonski zastupnik ili ovlašteni predstavnik.

6

Privremeni zastupnik Privremenog zastupnika određuje voditelj postupka, i to:

a) postupovno nesposobnoj stranci koja nema zakonskog zastupnika; b) stranci kojoj prebivalište, boravište ili sjedište nisu poznati, koja nema

punomoćnika, a radnja u postupku se protiv te osobe mora hitno poduzeti; c) stranci kojoj su identitet i adresa poznati, ali se ne nalazi na području RH, a

na zahtjev voditelja postupka nije u za to ostavljenom roku odredila osobu ovlaštenu za zastupanje.

U tim situacijama voditelj postupka donosi zaključak o imenovanju privremenog zastupnika koji se dostavlja stranci, ukoliko je to moguće, a ukoliko nije objavljuje se na oglasnoj ploči ili internetskoj stranici javnopravnog tijela. Ovlast privremenog zastupnika prestaje kad se stranka ili osoba ovlaštena za njezino zastupanje pojavi u postupku, odnosno ako stranka u pisanom obliku odredi osobu ovlaštenu za zastupanje. Opunomoćenik Motiv za ovu vrstu zastupanja jest da osoba, koja je inače poslovna sposobna i ne mora imati zakonskog zastupnika, smatra da će neka druga osoba bolje zaštititi njezina prava i pravne interese nego što bi ona to sama učinila. ZUP određuje da se za opunomoćenika može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi nadripisarstvom (neovlaštenim pružanjem pravne pomoći). Ukoliko voditelj postupka smatra da se opunomoćenik bavi nadripisarstvom, donijet će rješenje kojim mu uskraćuje ovlast za zastupanje. Protiv tog rješenja postoji pravo žalbe, ali ono ne odgađa izvršenje rješenja. Opunomoćenik poduzima radnje u postupku u granicama dane punomoći, i one imaju učinak kao da ih je poduzela sama stranka. Međutim, činjenica da stranka ima opunomoćenika ne utječe na njezinu samostalnost, tako da i ona može samostalno davati izjave i podizumati postupovne radnje. U tim slučajevima moguće je da izjave stranke i njezinog opunomoćenika budu kontradiktorne, pa se postavlja pitanje čija će se izjava uzeti kao pravovaljana. ZUP je propisao da će voditelj postupka uzeti kao pravovaljanu izjavu stranke ukoliko je ona bila nazočna davanju izjave opunomoćenika. Ako stranka želi naknadno opozvati izjavu svog opunomoćenika, o tome koju će izjavu uzeti u obzir odlučuje voditelj postupka po načelu slobodne ocjene dokaza. Zajednički predstavnik i zajednički opunomoćenik Zajedničko predstavljanje ili postupovna zajednica je situacija u kojoj dvije ili više stranaka u istom predmetu nastupaju zajednički prema voditelju postupka, tada su dužne naznačiti koja će od njih nastupati kao zajednički predstavnik ili odrediti zajedničkog opunomoćenika. U slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odnosno opunomoćenika svaka stranka zadržava samostalno pravo nastupanja u tom postupku. Takva postupovna zajednica može biti materijalna ili formalna. Materijalna je onda kada su zajedničari povezani među sobom i izvan postupka koji se vodi pred nadležnim tijelom. Formalna je onda kada ih povezuje jedino postupak koji se vodi pred nadležnim tijelom.

7

POKRETANJE I VOĐENJE UPRAVNOG POSTUPKA (čl. 40. – 46.) Kod pokretanja postupka postavlja se pitanje u čijim je rukama incijativa za pokretanje i vođenje postupka. Upravni postupak je specifičan po tome što se neki upravni postupci vode isključivo po zahtjevu stranke (npr. izdavanje građevinske dozvole), a neki isključivo po službenoj dužnosti (npr. porezni postupak). Pokretanje postupka na zahtjev stranke Ukoliko se postupak pokreće na zahtjev stranke, on se formalnopravno smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva javnopravnom tijelu. Zahtjev za pokretanje postupka stranka može neposredno podnijeti javnopravnom tijelu u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, a može ga poslati i poštom ili dostaviti elektroničkim putem. Ako voditelj postupka utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će odbaciti zahtjev. Pokretanje postupka po službenoj dužnosti Kada se postupak pokreće po službenoj dužnosti on se formalnopravno smatra pokrenutim u trenutku kad službena osoba u javnopravnom tijelu poduzme bilo koju radnu sa svrhom vođenja postupka. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Spajanje i razdvajanje upravnih stvari Dvije ili više upravnih stvari zaključkom se mogu spojiti u jedan postupak ako se prava i obveze stranaka temelje na istoj pravnoj osnovi i istom ili sličnom činjeničnom stanju, a javnopravno tijelo koje vodi postupak stvarno je i mjesno nadležno za vođenje svih tih postupaka. Do razdvajanja upravnih stvari doći će ako se promijene okolnosti zbog kojih su stvari spojene u jedan postupak. Izmjena zahtjeva stanke Ukoliko se postupak vodi po zahtjevu stranke, ona ima određene mogućnosti oko izmjene svog zahtjeva. Izmjenom zahtjeva smatra se postavljanje novog zahtjeva i proširenje već postojećeg zahtjeva, s tim da novi zahtjev mora biti utemeljen na istom ili sličnom činjeničnom stanju i javnopravno tijelo mora biti nadležno za postupanje po tom zahtjevu. Smanjenje zahtjeva se formalnopravno ne smatra izmjenom zahtjeva (jer za to nije potrebno dopuštenje voditelja postupka). Stranka mora formalno zatražiti dozvolu za izmjenu zahtjeva od voditelja postupka, s tim da on izmjenu neće dopustiti ako smatra da ne postoje uvjeti za to (odbacuje rješenjem). Odustanak od zahtjeva i obustava postupka Ako se postupak vodi na zahtjev stranke, ona ima pravo od svog zahtjeva odustati. To može napraviti izričito, davanjem propisane izjave volje da odustaje od zahtjeva, a može odustati i prešutno, tj. da se iz njezinog ponašanja može zaključiti da je odustala od zahtjeva. U slučaju odustanka ne postoji više potreba za vođenjem postupka, pa voditelj donosi rješenje o obustavi postupka (postupak se obustavlja i kad se utvrdi da više ne postoje pretpostavke za vođenje postupka).

8

Stadiji postupka u kojim stranka može odustati od zahtjeva: a) prije donošenja prvostupanjskog rješenja, b) nakon donošenja prvostupanjskog rješenja, a prije isteka roka za žalbu (s

rješenjem o obustavi neće se dirati onaj dio prvostupanjskog rješenja koji je povoljan za stranku),

c) nakon što je izjavljena žalba protiv prvostupanjskog rješenja, a prije dostave drugostupanjskog rješenja (s rješenjem o obustavi postupka poništava se prvostupanjsko rješenje u cijelosti, pa i onaj dio koji je za stranku bio povoljno riješen).

POSTUPAK RJEŠAVANJA UPRAVNE STVARI (čl. 47. – 57.) Bez obzira na to pokreće li se postupak po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, voditelj postupka može upravnu stvar riješiti na dva načina:

1. neposrednim rješavanjem upravne stvari, 2. provođenjem ispitnog postupka.

Neposredno rješavanje Voditelj postupka može riješiti upravnu stvar bez provedbe ispitnog postupka samo u slučajevima propisanim zakonom, i ako u postupku ne sudjeluju stranke s protivnim interesima. ZUP razlikuje dvije situacije u kojima je voditelj postupka ovlašten neposredno rješavati, i to:

a) neposredno rješavanje u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, b) neposredno rješavanje u postupku pokrenutom na zahtjev stranke.

Neposredno rješavanje u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti moguće je: 1. ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima

raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa,

2. ako je to nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi, i imovine veće vrijednosti, ako je to u javnom interesu, a te se radnje ne mogu odgoditi.

Neposredno rješavanje u postupku pokrenutom po zahtjevu stranke moguće je: 1. kad je stranka u svom zahtjevu navela sve činjenice i

dokaze na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na temelju općepoznatih (notornih) činjenica ili službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo,

2. kad je propisano da se stvar može riješiti na temelju činjenica i okolnosti koje nisu u potpunosti dokazane ili su učinjene samo vjerojatnima, ali se u tom slučaju zahtjevu stranke mora udovoljiti.

9

Ispitni postupak Ispitni postupak je pravozaštitni postupak u punom smislu riječi, a provodi se kada je to nužno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, kad u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima (kontradiktoran postupak), te kada je to potrebno da se strankama omogući zaštita njihovih prava i pravnih interesa. Prava i dužnosti stranke u ispitnom postupku Stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke, davati izjave i objašnjenja, iznijeti sve pravnorelevantne činjenice i okolnosti, i pobijati navode protivne strane koji se ne slažu s njezinim navodima. Također, voditelj postupka dužan je omogućiti stranci izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima iznijetim u postupku, sudjelovanje u izvođenju dokaza, i postavljanje pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima, kao i upoznavanje s rezultatima izvođenja dokaza. Dužnost stranke jest sudjelovati u utvrđivanju pravnorelevantnih činjenica, i osobno dati izjavu kad to zatraži voditelj postupka ili kad je to propisano zakonom. Usmena rasprava Voditelj postupka odredit će zaključkom da će se usmena rasprava provesti u ovim slučajevima:

1. kada u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima,

2. kad je potrebno provesti očevid, ili saslušati svjedoke i vještake,

3. u drugim slučajevima kad je to korisno za rješavanje upravne stvari.

Usmena rasprava je javna. Međutim, u nekim slučajevima voditelj postupka može, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, isključiti javnost s rasprave, kad to zahtijevaju razlozi za zaštitu privatnosti, javnog morala ili javne sigurnosti ili kad postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja rasprave. Stranke imaju pravo sudjelovanja na usmenoj raspravi, mogućnost dopunjavanja navoda tijekom rasprave, kao i izjašnjavanje o navodima protivne stranke i svim drugim bitnim činjenicama i okolnostima. Ukoliko uredno pozvana stranka ne dođe na usmenu raspravu, ona se može provesti i bez njezine nazočnosti. Međutim, ako na usmenu raspravu nije došla uredno pozvana stranka na čiji je zahtjev pokrenut postupak, a iz cjelokupnog stanja stvari može se zaključiti da je ona odustala od svog zahtjeva, voditelj postupka će donijeti rješenje o obustavi postupka. Prethodno pitanje Prethodno ili prejudicijelno pitanje je pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez čijeg prethodnog rješenja nije moguće zauzeti stajalište o glavnom pitanju postupka. Kad se tijekom postupka pojavi prethodno pitanje, voditelj postupka ima dvije mogućnosti: ili će sam riješiti to pitanje ili će postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe. Postupak će se prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugim slučajevima propisanim zakonom. Ako je nadležno tijelo pravomoćnom odlukom riješilo prethodno pitanje, voditelj postupka vezan je tom odlukom. Kada je voditelj postupka sam riješio prethodno pitanje, rješavanje tog prethodnog pitanja ima pravni učinak samo u onoj upravnoj stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

10

Nagodba Nagodba je sporazum o onim stranačkim zahtjevima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Po prirodi stvari moguća je samo u kontradiktornom postupku. Voditelj postupka mora ispitati je li nagodba pravno moguća, da nije na štetu trećih osoba, da nije na štetu javnog interesa (u protivnom neće biti dopuštena). Ako su sve te pretpostavke ispunjene, nagodba se stavlja na zapisnik koji stranke moraju potpisati, i ako je nagodbom u potpunosti riješena upravna stvar, postupak se obustavlja rješenjem, i takva nagodba ima snagu izvršnog rješenja. Ako je nagodba samo djelomična, dakle odnosi se na pojedina sporna pitanja, sastavlja se također zapisnik, ali se postupak nastavlja, a nakon što je završen, u izreci rješenja će se navesti postojanje nagodbe o pojedinim spornim pitanjima. ZUP daje mogućnost da stranka sklopi nagodbu i sa javnopravnim tijelom, ali se to onda naziva upravnim ugovorom. DOKAZIVANJE (čl. 58. – 70.) Dokazivanje je procesna radnja koja se provodi radi utvrđenja pravnorelevantnih činjenica za rješavanje upravne stvari koja je predmet postupka. Dokazi su procesna sredstva koja služe za utvrđenje istinitosti činjenica. Dokazna sredstva u upravnom postupku su: isprave, svjedoci, vještaci, očevid, stranke. Dokazuju se samo: sporne činjenice, i one koje su pravnorelevantne. Ne dokazuju se činjenice o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju, općepoznate činjenice, činjenice koje su poznate službenoj osobi ni činjenice koje pretpostavlja propis, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica. Isprave Isprave predstavljaju važno dokazno sredstvo kojima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje određene činjenice. Dijele se na javne i privatne. Podnose se u pisanom obliku, ali mogu i elektroničkim putem, a mogu ih podnositi stranke ili nadležno tijelo po službenoj dužnosti. Za javne isprave vrijedi presumpcija istinitosti, međutim dopušteno je dokazivati da su u njoj činjenice neistinito utvrđene ili da je sama isprava nepravilno sastavljena. Svjedoci Svjedok može biti svaka osoba za koju se smatra da ima saznanja o određenim činjenicama i da ta svoja saznanja može priopćiti (sposobnost zapažanja i reproduciranja). Svaka osoba pozvana kao svjedok dužna je odazvati se tom pozivu, i dati iskaz o činjenicama o kojima svjedoči. Međutim, postoje i neke iznimke. Svjedok ima pravo uskratiti svjedočenje, odnosno odgovore na pojedina pitanja kojima bi sebe, svoje srodnike u ravnoj liniji, pobočnoj do trećeg stupnja, bračnog druga, srodnike po tazbini do drugog stupnja, skrbnika, štićenika, posvojitelja ili posvojenika izložio kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. Svjedok ima pravo uskratiti odgovore na pojedina pitanja na koja bi inače mogao odgovoriti ako bi time povrijedio poslovnu, profesionalnu, znanstvenu ili umjetničku tajnu. Ne može se kao svjedok ispitati osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok je nadležno tijelo ne oslobodi te dužnosti. Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima kojima je bio nazočan kao svjedok, zapisničar ili posrednik, odnosno o radnjama koje je poduzeo u vezi sa spornim odnosom kao pravni prednik ili zastupnik jedne od stranaka te o drugim radnjama o kojima je na temelju propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

11

Svjedok će se saslušati bez prisutnosti ostalih svjedoka, a kada je to potrebno svjedok koji je saslušan može se ponovno ispitati ili suočiti s drugim svjedocima ako im se iskazi ne podudaraju. Svjedoka će se prethodno upozoriti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, te će mu se predočiti posljedice davanja lažnog iskaza. Svjedoku se ne smiju postavljati sugestivna pitanja, odnosno takva kojima bi ga se uputilo kako odgovoriti na postavljeno pitanje. Vještaci Voditelj postupka odredit će da se neki dokazi trebaju izvesti vještačenjem kada je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno posebno stručno znanje kojim voditelj postupka ne raspolaže. Vještačenje se može odrediti po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. Vještak ne može biti osoba koja ne može biti svjedok. Također, vještak može uskratiti vještačenje zbog istih razloga zbog kojih svjedok može uskratiti svjedočenje. Vještak podnosi svoj nalaz i mišljenje, i nakon toga voditelj postupka i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja o izloženom nalazu i mišljenju. Očevid Očevid se provodi kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe. Stranke imaju pravo nazočiti očevidu, ali se on može provesti i bez njihove nazočnosti kad je potrebno provesti hitne mjere za zaštitu života, zdravlja ili imovine veće vrijednosti. Stranke Kao dokazno sredstvo uzima se izjava stranke samo ako za utvrđivanje određenih činjenica ne postoje drugi dokazi (krajnja mogućnost). RADNJE U POSTUPKU (čl. 71. – 78.) Podnesci Podnesci su pisana priopćenja kojima se stranke i ostali sudionici u postupku obraćaju javnopravnim tijelima (zahtjevi, prijedlozi, ispunjeni obrasci, prijave, molbe, žalbe, predstavke, prigovori i drugi podnesci). Podnesak se može podnijeti neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik, poštom ili elektroničkim putem. Minimalan sadržaj koji podnesak mora imati da bi se po njemu moglo postupiti:

a) naznaka tijela kojem se upućuje, b) naznaka predmeta, c) zahtjev što se podneskom traži, d) naznaka tko ga upućuje, i naznaka zastupnika ukoliko ga stranka ima.

Podnesak mora potpisati stranka, odnosno osoba ovlaštena za njezino zastupanje. Što ako podnesak ne sadržava te elemente? Tada se razlikuju nedostaci koji ne sprječavaju i oni koji sprječavaju daljnje postupanje. Ako su nedostaci takvi da ne sprječavaju, onda se postupak nastavlja, a ako su takvi da sprječavaju postupanje (podnesak je nepotpun ili nerazumljiv), onda će voditelj postupka zaključkom upozoriti stranku na to i odrediti joj rok u kojem je ona dužna otkloniti taj nedostatak. Ako se nedostatak otklonjen, smatra se da je podnesen onog dana kad je prvi put dostavljen, a ako nije, rješenjem se odbacuje.

12

Elektronička komunikacija Javnopravna tijela, stranke i ostali sudionici u postupku mogu međusobno komunicirati i u elektroničkom obliku, a podnesci dostavljeni na takav način s elektroničkim potpisom smatraju se vlastoručnim potpisom. Podnesak dostavljen elektroničkim putem smatra se podnesenim javnopravnom tijelu u trenutku koji je zabilježen na poslužitelju za slanje takvih poruka. Javnopravno tijelo mora bez odgode elektroničkim putem pošiljatelju potvrditi primitak podneska. Zapisnik Zapisnik je javna isprava koju procesna tijela moraju sastaviti o svakoj poduzetoj procesnoj radnji (o usmenoj raspravi, očevidu, važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba te o svakoj drugoj važnijoj radnji). On je dokaz o tijeku i sadržaju radnje postupka i danih izjava. Potpisuje ga službena osoba koja je vodila upravnu radnju i zapisničar, ako ga je bilo. Osobe koje su dale izjave potpisuju zapisnik neposredno iza svoje izjave i na kraju svake stranice na kojima se njihova izjava nalazi. Zaključak Zaključak je odluka tijela u upravnom postupku kojom se ne odlučuje o upravnoj stvari koja je predmet postupka, već samo o pitanjima koji se tiču postupka (npr. o određivanju zajedničkog predstavnika, o uskraćivanju zastupanja, i sl.). Donosi ga službena osoba koja obavlja radnju u postupku. Priopćuje se usmeno; pismeno samo kada to stranka zatraži ili je to nužno radi pravilnog vođenja postupka. Protiv zaključka se ne može izjaviti žalba, može se pobijati samo žalbom protiv rješenja kojim se odlučilo o glavnom pitanju. ROKOVI (čl. 79. – 82.) Prema ZUP-u za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu se odrediti rokovi. Oni mogu biti određeni propisom, a može ih odrediti i službena osoba. Mogu se i produžavati ako je propisom tako predviđeno ili ako je tako odredila službena osoba. Računaju se na dane, mjesece i godine. Povrat u prijašnje stanje Povrat u prijašnje stanje dopustit će se stranci, na njezin zahtjev, ako je ona iz opravdanih razloga propustila obaviti neku radnju pa je zbog tog propuštanja isključena od obavljanja te radnje, kao i onoj stranci koja je iz neznanja ili očitom pogreškom poslala ili predala podnesak na vrijeme, ali nenadležnom javnopravnom tijelu. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se tijelu kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju, u roku od osam dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje roka. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji opravdanost prijedloga. Nakon proteka tri mjeseca otkad je istekao propušteni rok, ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje, osim ako je osoba bila spriječena događajem više sile. O prijedlogu se odlučuje rješenjem. Ako se prihvati, postupak se vraća u stanje prije propuštanja, a rješenjem se poništavaju pravne posljedice nastale propuštanjem roka. Povrat u prijašnje stanje neće se dopustiti ako je isključen zakonom.

13

OBAVJEŠĆIVANJE (čl. 83. – 95.) Službena osoba može stranke i ostale sudionike u postupku obavijestiti o tijeku i radnjama u postupku usmeno, elektroničkim putem, neposrednim uručenjem pismena, ili slanjem pismena poštom. Dostava Dostava je posebna procesna radnja kojoj je svrha da se pismeno preda osobi kojoj je namijenjeno. Postoje dvije vrste dostave: osobna i posredna. Dostava je osobna kad je takva dostava propisana zakonom, ili kad od obavljanja dostave počinje teći rok koji se ne može produžiti. U ovom slučaju dostava se smatra obavljenom danom uručenja, odnosno danom kad je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću, pretincu, vratima ili na drugom vidljivom mjestu za primatelja. Dostavom pismena osobi ovlaštenoj za zastupanje ili punomoćniku za primanje pismena smatra se da je dostava izvršena samoj stranci. Kad osobna dostava nije obvezna, a naslovljena osoba se ne zatekne na mjestu dostave, pismeno se može uručiti i odraslom članu kućanstva, a ako ona to ne želi ili ne može preuzeti, pismeno se ostavlja u poštanskom sandučiću ili pretincu naslovljene osobe (posredna dostava). Kad u postupku sudjeluje veći broj stranaka s istovjetnim zahtjevima ili skupina osoba povezanih zajedničkim interesom, dostavlja se obavlja uručenjem pismena njihovom zajedničkom predstavniku. Dostava pismena pravnoj osobi, osobi koja obavlja registriranu djelatnost i javnopravnom tijelu obavlja se uručivanjem pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena, odnosno, ako se ona ne zatekne na mjestu dostave, pismeno će se uručiti drugom zaposleniku. Osobi na službi u oružanim snagama, u kopnenom, zračnom, pomorskom i riječnom prometu, ili koja je lišena slobode, dostava se može obaviti preko zapovjedništva, uprave ili drugih službenih tijela. Osobama koje se nalaze u inozemstvu, stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama s diplomatskim imunitetom dostava se obavlja preko središnjeg tijela državne uprave nadležnog za vanjske poslove. Dostava stranci obavlja se na adresu koja je naznačena u zahtjevu za pokretanje postupka, a kad se postupak pokreće po službenoj dužnosti dostava stranci obavlja se na adresu prebivališta, boravišta ili mjesta na kojem se stranka trenutačno nalazi. Dostava pravnoj osobi, podružnici ili drugoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost obavlja se na adresu sjedišta. Moguće je i dostava elektroničkim putem, koja će se obaviti na zahtjev ili izričiti pristanak stranke, kao i kad je to propisano zakonom. U tom slučaju dostava se smatra obavljenom u trenutku kad je pismeno zabilježeno na poslužitelju za primanje takvih poruka. Obavljena dostava potvrđuje se dostavnicom, koju vlastoručno potpisuje osoba koja je preuzela pismeno, uz obveznu naznaku datuma primitka.

14

RJEŠAVANJE UPRAVNE STVARI (čl. 96. – 104.) O upravnoj stvari odlučuje se rješenjem koji se donosi u pisanom obliku, iznimno i usmeno, kad to zahtijevaju hitne mjere radi osiguranja javnog reda i sigurnosti, te otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i imovinu veće vrijednosti. Rješenje se sastoji od zaglavlja, uvoda, izreke, obrazloženja, upute o pravnom lijeku, potpisa službene osobe, i otiska službenog pečata javnopravnog tijela. U slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke službena osoba dužna je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Uslučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke službena osoba dužna je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo žalbe, odnosno pravo pokrenitu upravni spor. Kad je to propisano zakonom, predmnjeva se da je zahtjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo, u postupku neposrednog rješavanja pokrenutom na zahtjev stranke, nije donijelo rješenje u propisanom roku. PRAVNI LIJEKOVI (čl. 105. – 132.) Pravni lijekovi su postupovne radnje stranaka protiv odluka javnopravnih tijela. Dijele se na:

a) redovne i izvanredne, b) suspenzivne i nesuspenzivne, c) devolutivne i remonstrativne, d) samostalne i nesamostalne, i e) jednostrane i dvostrane.

Žalba Žalba je redovan pravni lijek kojim se strankama i ostalim sudionicima u postupku daje mogućnost da pred drugostupanjskim tijelom pokrenu pitanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjskog rješenja i time zaštite svoja prava i pravne interese. Može se izjaviti protiv prvostupanjskog rješenja, ako zakonom nije isključena, ali i onda kad rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku. Stranka ima mogućnost odreći se prava na žalbu, i to od dana kad je primila prvostupanjsko rješenje do dana isteka roka za izjavljivanje žalbe. Također, stranka može i odustati od već izjavljene žalbe sve do otpreme rješenja o žalbi (u tom slučaju postupak u povodu žalbe obustavlja se rješenjem). Predmet žalbenog postupka jest ispitivanje zakonitosti pobijanog rješenja, i ocjenjivanje svrhovitosti rješenja ako je ono doneseno po diskrecijskoj ocjeni. Sadržaj žalbe: naznaka rješenja koje se pobija, naziv javnopravnog tijela koje je donijelo rješenje, razlozi za pobijanje prvostupanjskog rješenja. Rok za izjavljivanje žalbe jest 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba se predaje prvostupanjskom tijelu, a ako je stranka izjavljuje zbog nedonošenja rješenja u propisanom roku, onda se može izravno predati i drugostupanjskom tijelu. Žalba je suspenzivan pravni lijek, što znači da odgađa pravne učinke rješenja, dok se stranci ne dostavi rješenje o žalbi (ako zakonom nije drukčije propisano).

15

POSTUPAK POVODOM ŽALBE Kad se žalba preda prvostupanjskom tijelu, ono mora ispitati je li žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe. Ako te pretpostavke nisu ispunjene, žalba se odbacuje rješenjem. Ako jesu, prvostupanjsko tijelo će tada razmotriti navode žalbe te ispitati je li ona zakonita, odnosno ocijenit će svrhovitost rješenja koje se žalbom osporava. Ako je postupak kontradiktoran, žalba se dostavlja na odgovor svim strankama i određuje im se primjeren rok za odgovor na žalbu. Ako prvostupanjsko tijelo ocijeni da je žalba osnovana u cijelosti ili djelomično, zamjenjuje pobijano rješenje novim, ako se time ne dira u prava trećih osoba. Ako žalba nije odbačena, niti je pobijano rješenje zamijenjeno novim, ona se sa spisom predmeta dostavlja bez odgode drugostupanjskom tijelu. Drugostupanjsko tijelo će također ispitati je li žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe, pa ako te pretpostavke nisu ispunjene odbacit će ju rješenjem. Ako je stranka izjavila žalbu protiv rješenja prvostupanjskog tijela o odbacivanju žalbe, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da ne postoje razlozi za odbacivanje žalbe, on će poništiti to rješenje i sam riješiti odbačenu žalbu. Drugostupanjsko tijelo ispituje zakonitost i ocjenjuje svrhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva navedenih u žalbi, ali nije vezano žalbenim razlozima! Po službenoj dužnosti mora paziti na nadležnost i postojanje razloga za oglašivanje rješenja ništavim. Drugostupanjsko tijelo rješava stvar na temelju činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku. Međutim, kad su činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, drugostupanjsko tijelo može upotpuniti postupak samo ili putem prvostupanjskog tijela. Odluke koje drugostupanjsko tijelo može donijeti povodom žalbe su: odbijanje žalbe, poništavanje rješenja ili izmjena rješenja. Žalba će se odbiti ako drugostupanjsko tijelo utvrdi:

a) da je postupak koji je prethodio rješenju pravilno proveden, i da je rješenje pravilno i zakonito,

b) da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali su oni bili takvi da nisu mogli utjecati na pravilno rješenje stvari,

c) da je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih navedenih u rješenju.

Rješenje se poništava i drugostupanjsko tijelo samo rješava stvar ako utvrdi:

a) da su u prvostupanjskom postupku činjenice pogrešno ili nepotpuno utvrđene,

b) da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka, a koja bi utjecala na pravilno rješavanje stvari,

c) da je izreka pobijanog rješenja nejasna ili u proturječnosti s obrazloženjem, d) da je pogrešno primijenjen pravni propis temeljem kojeg se rješava stvar.

Poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. Ako je za donošenje novog rješenja potrebno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, predmet se dostavlja na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu. Ako drugostupanjsko tijelo utvrdi da je prvostupanjsko rješenje donijelo nenadležno tijelo, rješenje se također poništava po službenoj dužnosti, a predmet se dostavlja nadležnom tijelu na ponovno rješavanje. Što se tiče izmjene rješenja, ono se ne smije izmjeniti na štetu stranke koja je izjavila žalbu. Iznimka se tiče razloga zbog kojih bi to rješenje trebalo oglasiti ništavim ili poništiti, ako nije drukčije propisano.

16

Ako je žalba izjavljena iz razloga što prvostupanjsko tijelo nije riješilo o zahtjevu stranke u propisanom roku, drugostupanjsko tijelo dužno je bez odgode zatražiti razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u propisanom roku. Ako su razlozi opravdani, drugostupanjsko tijelo određuje novi rok, koji ne može biti duži od 30 dana, prvostupanjskom tijelu za donošenje rješenja. Ako razlozi nisu opravdani, drugostupanjsko tijelo će samo riješiti upravnu stvar ili će naložiti prvostupanjskom tijelu da u roku od 15 dana donese traženo rješenje. Drugostupanjsko tijelo o žalbi odlučuje rješenjem, a protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor. Rok za donošenje drugostupanjskog rješenja je 60 dana od dana predaje uredne žalbe. Prigovor Uređen novim ZUP-om, mijenja definiciju pravnog lijeka, jer se izjavljuje protiv RADNJE, a ne protiv odluke, također je redovan pravni lijek. Izjavljuje se čelniku tijela, koji o njemu mora odlučiti u roku od osam dana od dana kad je izjavljen prigovor. Protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja o prigovoru može se odmah pokrenuti upravni spor. Odredbe o obliku, sadržaju i predaji žalbe na odgovarajući način se primjenjuju i na prigovor. Obnova postupka Obnova postupka može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti protiv rješenja protiv kojeg se ne može izjaviti žalba u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci:

a) ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi doveli do drukčijeg rješenja da su bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku,

b) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju njezinih neistinitih navoda zbog kojih je voditelj postupka doveden u zabludu,

c) ako je rješenje donijela osoba koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje ili je morala biti izuzeta,

d) ako kolegijalno tijelo koje je donijelo rješenje nije rješavalo u propisanom sastavu ili ako za rješenje nije glasovala propisana većina,

e) ako stranci nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku, f) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, g) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila dana mogućnost da se služi

svojim jezikom i pismom. Bez vremenskog ograničenja može se pokrenuti obnova postupka:

a) ako je rješenje doneseno na temelju lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica nekog kaznenog djela,

b) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u sudskom postupku, a ta je presuda pravomoćna ukinuta,

c) ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo je kasnije o tom pitanju u bitnim točkama drukčije riješilo.

Osim objektivnog roka od tri godine stranka ima na raspolaganju i subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za razloge obnove postupka ili od kad je stekla mogućnost upotrebe novih dokaza. Državni odvjetnik ili drugo ovlašteno državno tijelo može zahtijevati obnovu postupka uz jednake uvjete kao i stranka.

17

PRIJEDLOG ZA OBNOVU POSTUPKA predaje se onom tijelu koje je donijelo rješenje, i u njemu se moraju učiniti vjerojatnim razlozi zbog kojih se traži obnova postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku. Prijedlog ne odgađa izvršenje rješenja po kojem se traži obnova, međutim tijelo koje je ovlašteno odlučivati o prijedlogu može rješenjem odrediti drukčije. Tijelo nadležno za rješavanje o prijedlogu za obnovu postupka je ono javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba (prema tome obnova postupka je remonstrativan pravni lijek). Kada nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, ono je dužno ispitati je li taj prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se temelji prijedlog učinjena vjerojatnom. Ako to nije ispunjeno, prijedlog se odbacuje rješenjem. Ako je ispunjeno, nadležno tijelo ispituje mogu li okolnosti ili dokazi navedeni u prijedlogu dovesti do drukčijeg rješenja. Ako ne mogu, prijedlog se odbija rješenjem. Ako su svi prethodno navedeni uvjeti ispunjeni, nadležno tijelo donosi RJEŠENJE KOJIM SE DOPUŠTA OBNOVA POSTUPKA i određuje u kojem opsegu će se postupak obnoviti. Rješenje kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena. Nakon što je provelo obnovu postupka, nadležno tijelo donosi RJEŠENJE O OBNOVI POSTUPKA (rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka). Tim rješenjem nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem u kojem će prijašnje rješenje ili ukinuti ili poništiti. Protiv rješenja kojim je odlučeno o prijedlogu za obnovu postupka kao i protiv rješenja donesenog u obnovljenom postupku može se izjaviti žalba samo kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo. Ako je rješenje donijelo drugostupanjsko tijelo, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor. Oglašivanje rješenja ništavim I dalje egzistira, iako nema svojstvo pravnog lijeka. Rješenje će se oglasiti ništavim:

a) ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, b) ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, c) ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, d) ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, e) ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke na koje ona nije naknadno,

izričito ili prešutno pristala, f) ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za

ništavost rješenja. Rješenje oglašava ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, i to u svako doba. Ako je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv tog rješenja može se izjaviti žalba, a ako je takvo rješenje donijelo drugostupanjsko tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor. Ništavo rješenje nema pravni učinak. Kada se ono oglasi ništavim, smatraju se ništavim i pravni učinici tog rješenja.

18

Poništavanje i ukidanje rješenja NEZAKONITO RJEŠENJE može se poništiti ili ukinuti i nakon isteka roka za žalbu. Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti:

a) ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane prethodne sugkasnosti, odobrenja ili mišljenja drugog javnopravnog tijela,

b) ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

Ako je došlo do očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti, ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništavanjem ili ukidanjem. U slučaju kontradiktornog postupka rješenje se može ukinuti samo uz pristanak protivne strane. ZAKONITO RJEŠENJE kojim je stranka stekla neko pravo može se ukinuti:

a) ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom, b) ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je

nije ispunila u roku, c) ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i

zdravlje ljudi i javnu sigurnost, a ne bi se moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava (u tom slučaju stranka ima pravo na naknadu stvarne štete).

Rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti drugostupanjsko tijelo, odnosno ako njega nema, tijelo koje obavlja nadzor nad prvostupanjskim tijelom. Rok u kojem se može poništiti nezakonito rješenje je dvije godine, a ukinuti se može u roku od godine dana od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. Javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenog državnog tijela. Protiv rješenja o poništavanju ili ukidanju koje je donijelo prvostupanjsko tijelo može se izjaviti žalba, a ako ona nije dopuštena može se pokrenuti upravni spor. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor. UPRAVNA OVRHA (čl. 133. – 149.) Tri karakteristike kojima teži svaki upravni akt:

1. konačnost, 2. pravomoćnost, 3. izvršnost (ovršnost).

Prema Krbeku ovrha znači prinudno provođenje u život dispozitiv upravnog akta, pošto je stranka propustila to dobrovoljno učiniti. Ne mora nužno uslijediti kao posljednji stadij. Nije dopušteno samostalno pristupiti prinudnom izvršenju, nego tek u za to predviđenom i propisanom roku (iznimno i prije donošenja upravnog akta kad postoji opasnost od odgode).

19

Ovršni naslov vs. dopuštenost ovrhe Dozvola izvršenja:

a) ovršni naslov je valjan i postao je ovršnim, b) ne postoje nikakve pravne ili zbiljske zapreke za ovrhu, c) najblaži, ali svrsishodan način ovrhe.

Dozvola je jedna od pretpostavki da bi se moglo pristupiti izvršenju akta. Dozvola izvršenja vs. potvrda o ovršnosti Dopuštenost ovrhe i nalog da se može provesti ovrha utvrđuje se dozvolom (kad je za provođenje ovrhe nadležno prvostupanjsko tijelo), potvrda o ovršnosti izdaje se u svim ostalim slučajevima. Potvrdom o ovršnosti utvrđuje se i provjerava isto što i sa dozvolom, određuje se način izvršenja, tijela su dužna dostaviti ovršni naslov tijelu nadležnom za ovrhu zajedno sa potvrdom o ovršnosti kao i prijedlog za način ovrhe. Predmet ovrhe mogu biti: novčane (njihovo izvršenje provodi se sudskim putem) i nenovčane obveze (njihovo izvršenje provodi javnopravno tijelo koje je rješavalo u prvom stupnju, a ako ono ne može ili nije zakonom određeno, onda prvostupanjsko tijelo nadležno za poslove opće uprave prema prebivališti, boravištu ili sjedištu izvršenika), nadomjestive i nenadomjestive obveze, te strogo osobne obveze i one koje to nisu. Vrste ovrhe: upravna ovrha (nju provode upravna tijela) i sudska ovrha (nju provode sudovi i javni bilježnici na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava). Za upravnu ovrhu važno je načelo srazmjernosti – ako je moguće provesti ovrhu na više načina ili uz primjenu raznih sredstava, ovrha će se provesti na način i uz primjenu onog sredstva koji je za izvršenika najblaži. Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno. Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena; dostavom rješenja stranci da žalba nije dopuštena; dostavom rješenja stranci da žalba ne odgađa ovrhu; dostavom rješenja stranci da se žalba odbija ili odbacuje; odricanjem od prava na žalbu; dostavom rješenja o obustavi postupka povodom žalbe. Drugostupanjsko rješenje postaje izvršnim dostavom stranci. Pravni naslov za izvršenje: rješenje i zaključak. Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti (kad to nalaže javni interes), na prijedlog stranke, ili na temelju nagodbe stranaka. Ako postoji rok za obavljanje radnje, ona se mora obaviti unutar tog roka (ovrha nastupa istekom tog roka) ili se određuje da se obveza mora odmah ispuniti. Nakon isteka roka od pet godina otkad je rješenje postalo izvršnim, rješenje se više ne može izvršiti, ako zakonom nije drukčije propisano. RJEŠENJE O IZVRŠENJU donosi se kada izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju. Ono treba sadržavati: vrijeme, mjesto i način izvršenja, opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Obustava izvršenja Javnopravno tijelo će obustaviti izvršenje, a izvršene radnje poništiti ako utvrdi:

a) da je obveza izvršena, b) da izvršenje uopće nije bilo dopušteno, c) da je izvršenje započeto prema osobi koja nije u obvezi, d) ako predlagatelj izvršenja odustane od prijedloga, e) da je rješenje koje čini osnovu izvršenja oglašeno ništavim, poništeno ili

ukinuto.

20

O obustavi izvršenja donosi se rješenje. Odgoda izvršenja Do odgode izvršenja može doći na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja teško popravljive štete, u ovim slučajevima:

a) kad je u izvršenju obveze dopušten poček, b) ako se umjesto izvršnog privremenog rješenja donese rješenje o glavnoj

stvaro koje se razlikuje od privremenog rješenja. O odgodi izvršenja donosi se rješenje. Izvršenje radi osiguranja Radi osiguranja izvršenja mogu se na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti obaviti određene radnje izvršenja I PRIJE NEGO ŠTO JE RJEŠENJE POSTALO IZVRŠNO, ako bi izvršenje moglo biti spriječeno ili znatno otežano. O izvršenju radi osiguranja donosi se privremeno rješenje o osiguranju. PRAVNA ZAŠTITA OD POSTUPANJA JAVNOPRAVNIH TIJELA (čl. 155. i 156.) Dužnost javnopravnog tijela jest obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinih prava ili pravnih interesa u određenoj upravnoj stvari, i dužno je na zahtjev osobe tu obavijest izdati u pisanom obliku u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva. Ako javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku, ili u propisanom roku (osam dana) ne izda obavijest, zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor. Također, ako osoba smatra da joj je nekim drugim postupanjem javnopravnog tijela o kojem se ne donosi rješenje povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor dok traje takvo postupanje ili njegove posljedice. PRAVNA ZAŠTITA OD POSTUPANJA PRUŽATELJA JAVNIH USLUGA (čl. 157. i 158.) Pružatelji javnih usluga su pravne osobe koje obavljaju javne službe, a pod postupanjem pružatelja javnih usluga smatraju se poduzimanje ili propuštanje radnji pružatelja javnih usluga koje imaju učinak na prava, obveze ili pravne interese fizičkih i pravnih osoba i o kojima se ne rješava u upravnom postupku. Ako korisnik javnih usluga smatra da su postupanjem pružatelja javnih usluga povrijeđena njegova prava ili pravni interesi, ima pravo izjaviti prigovor tijelu nadležnom za provedbu nadzora nad obavljanjem tih javnih usluga. Nadležno tijelo dužno je ispitati navode korisnika i poduzeti mjere iz svoje nadležnosti, te bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od izjavljivanja prigovora obavijestiti korisnika o poduzetim mjerama u pisanom obliku. Ako korisnik nije zadovoljan poduzetim mjerama, ili u propisanom roku nije obaviješten o njima, ima pravo pokrenuti upravni spor.

21

UPRAVNI UGOVOR (čl. 150. – 154.) Velika novina novog ZUP-a jest da se on na odgovarajući način primjenjuje i na sklapanje upravnih ugovora, čime su upravni ugovori postali dio javnog prava i stavljeni pod nadležnost Upravnog suda! Upravni ugovor je dvostrani pravni akt što ga država ili drugo javnopravno tijelo sklapa s trećim, fizičkim ili pravnim osobama, a u svrhu ostvarivanja određenog cilja od šireg društvanog interesa pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima. Tri bitne karakteristike upravnog ugovora:

a) subjekti ugovora – u pravilu je jedna strana uvijek javni subjekt, b) cilj i svrha ugovora – upravni ugovor usmjeren je prema općem interesu, c) posebni uvjeti za sklapanje i realizaciju ugovora – npr. sklapanju upravnog

ugovora najčešće prethodi posebni postupak, a to je najčešće otvaranje javnog natječaja ili isticanje poziva za stavljanje ponude.

Uvjeti za sklapanje i predmet upravnog ugovora Stranka i javnopravno tijelo sklopit će upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena određena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje upravnog ugovora. Upravni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ne smije biti u suprotnosti sa izrekom rješenja, prisilnim propisima, javnom interesu, niti smije biti na štetu trećih osoba. Ako ima pravni učinak na prava trećih osoba, smije biti sklopljen samo uz njihov pisani pristanak. Ništetnost upravnog ugovora Tri su razloga ništetnosti upravnog ugovora:

1. ako je protivan rješenju radi izvršenja kojeg je sklopljen,

2. iz razloga ništetnosti propisanih Zakonom o obveznim odnosima,

3. kad je ništetan dio tog ugovora, osim ako bi proizvodio pravne učinke i bez tog dijela.

Ništetnost upravnog ugovora utvrđuje sud nadležan za upravne sporove, temeljem tužbe stranke ili javnopravnog tijela. Ništetan upravni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke. Izmjena upravnog ugovora zbog promijenjenih okolnosti Izmjenu upravnog ugovora može tražiti bilo koja strana, i to zbog okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora zbog čega je ispunjenje obveze za jednu od ugovornih strana postalo znatno otežano. O tome se ugovorne strane moraju suglasiti. Raskid upravnog ugovora Javnopravno tijelo ima pravo jednostrano raskinuti ugovor:

a) kad se ono i stranka ne suglase o izmjeni ugovora ili javnopravno tijelo i treće osobe uključene u upravni ugovor na takvu izmjenu ne pristanu,

b) ako stranka ne ispunjava svoje obveze iz ugovora (ako je time nastala šteta javnopravnom tijelu, ima pravo i na naknadu štete),

c) kad je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost.

Ugovor se rakida rješenjem koje mora biti obrazloženo. Protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.

22

Prigovor na upravni ugovor Stranka ima pravo izjaviti prigovor ako javnopravno tijelo ne ispunjava svoje ugovorne obveze (ako je pretrpjela štetu zbog toga, stranka ima pravo i na naknadu štete). Prigovor se izjavljuje tijelu koje obavlja nadzor nad javnopravnim tijelom s kojim je stranka sklopila upravni ugovor. O prigovoru se odlučuje rješenjem protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.

23

UPRAVNI SPOR OPĆENITO O UPRAVNIM SPOROVIMA Upravni spor je oblik sudske kontrole nad upravom, i to prvenstveno kontrole upravnog akta, a provodi ga Upravni sud. Upravni spor je fakultativan jer njegovo pokretanja ovisi o volji stranke. Pokreće se tužbom protiv upravnog tijela koje je donijelo upravni akt koji stranka smatra nezakonitim ili nepravilnim. Vrste sustava sudske kontrole nad upravom:

a) anglosaksonski – ne postoje specijalizirani upravni sudovi, već djeluju redovni sudovi,

b) francuski – postoje specijalizirani upravni sudovi, ali su oni formalno izvan sudbene vlasti,

c) njemački (germanski) – postoje specijalizirani upravni sudovi koji jesu dio sudbene vlasti (tako i naše pravo).

Upravni spor u materijalnom i formalnom smislu Upravni spor u formalnom smislu je spor za čije je rješavanje nadležan Upravni sud. Upravni spor u materijalnom smislu – pri definiranju se polazi od pojma subjekata spora (bitno je da se kao pasivna strana pojavljuje sama uprava), te od predmeta spora (bitno je da je pravno pitanje u domeni upravnog prava). Vrste upravnih sporova:

1. SPOR O ZAKONITOSTI I SPOR PUNE JURISDIKCIJE – spor o zakonitosti pokreće se i vodi sa svrhom da se ocijeni je li neki akt zasnovan na zakonu ili nije, a spor pune jurisdikcije je spor u kojem sam sud meritorno rješava neki predmet,

2. SUBJEKTIVNI I OBJEKTIVNI – objektivni je onaj kojem je svrha prvenstveno zaštita objektivne zakonitosti (može se pokrenuti i protiv općemormativnog akta), a subjektivni je onaj kojem je cilj zaštita subjektivnog prava pojedinca (može se pokrenuti protiv individualnog upravnog akta),

3. PRVOTNI I NAKNADNI – prvotni se pokreće i vodi prije nego što je donesen upravni akt, u situaciji kad je uprava propustila odlučiti o konkretnoj upravnoj stvari, a naknadni se javlja kao spor u kojem se odlučuje o upravnom aktu donesenom u konkretnoj upravnoj stvari.

24

UPRAVNI SPOR PREMA ZAKONU O UPRAVNIM SPOROVIMA (ZUS) Upravni spor vodi se prema izričitoj odredbi ZUS-a, i to prvenstveno protiv upravnih akata. Oblikom sudske kontrole ostvaruje se dvostruki cilj:

a) zaštita prava fizičkih i pravnih osoba, b) zaštita, odnosno osiguranje objektivne zakonitosti.

Tijelo koje rješava upravne sporove je UPRAVNI SUD HRVATSKE. U upravnim sporovima on odlučuje u vijeću od trojice sudaca (na zatvorenim sjednicama), ako zakonom nije određeno da o nekom pravnom sredstvu protiv odluka donesenih u upravnom sporu odlučuje sud u širem sastavu. PREDMET UPRAVNOG SPORA – ocjena zakonitosti ili legalnosti upravnog akta. ZUS daje definiciju upravnog akta propisujući u svom čl. 6. st. 2. da je upravni akt akt kojim državni organi, u vršenju javnih ovlaštenja, rješavaju o stanovitim pravima ili obvezama određenog pojedinca ili organizacije u nekoj upravnoj stvari. Upravni spor može se pokrenuti u ovim slučajevima:

a) protiv upravnog akta donesenog u drugom stupnju, b) protiv prvostupanjskog upravnog akta protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, c) kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio

odgovarajući upravni akt. Stvari izuzete iz upravnog spora su one u kojima je osigurana sudska zaštita izvan upravnog spora (kad primi tužbu, sud mora prethodno ispitati je li posrijedi stvar u kojoj je osigurana neka druga sudska zaštita, pa ako utvrdi da takva zaštita postoji, odbacuje tužbu). RAZLOZI ZBOG KOJIH SE UPRAVNI AKT MOŽE POBIJATI:

a) u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu ili drugi zakonito donesen propis ili samoupravni opći akt,

b) akt je donijelo nenadležno tijelo, c) u postupku koji je prethodio aktu nije se postupilo prema pravilima postupka,

a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u svezi sa činjeničnim stanjem.

Ako je nadležni organ rješavao po diskrecijskoj ocjeni na temelju i u granicama ovlaštenja koje mu je dano pravnim propisima, nema nepravilne primjene propisa. STRANKE U UPRAVNOM SPORU – tužitelj, tuženik, zainteresirane treće osobe. Tužitelj u upravnom sporu može biti pojedinac, pravna osoba, organizacija, skupina osoba, naselje i sl. koji smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Interes, dakle, mora biti neposredan što znači da mora biti u neposrednoj vezi s odlukom u upravnom aktu; mora biti osoban što znači da mora biti vezan za samu osobu tužitelja; i mora biti zasnovan na zakonu, dakle proizlaziti iz zakona. Takav interes imat će svatko tko je kao stranka sudjelovao u upravom postupku.

25

ZUS propisuje uvjete pod kojima i određeni drugi subjekti mogu pokrenuti upravni spor: a) kad je organ jedinice lokalne samouprave ili organizacije rješavao u

prvom stupnju u određenoj upravnoj stvari, a o žalbi protiv takvog akta rješavao je organ druge jedinice lokalne samouprave ili organizacije, upravni spor može pokrenuti i organ jedinice lokalne samouprave ili

organizacije koji je rješavao u prvom stupnju ako smatra da mu je drugostupanjskim aktom povrijeđeno neko samoupravno pravo,

b) ako je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist pojedinca ili organizacije odnosno jedinice lokalne samouprave i druge pravne osobe, upravni spor može pokrenuti nadležni državni odvjetnik ili drugo zakonom

ovlašteno tijelo, c) ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu jedinice lokalne

samouprave, odnosno organizacije koju on po zakonu zastupa, upravni spor može pokrenuti i javni pravobranitelj.

Tuženik u upravnom sporu je ona strana čiji se akt osporava, odnosno donositelj upravnog akta. U tzv. složenim upravnim aktima (u čijem su donošenju sudjelovala dva ili više tijela) tuženik je ono tijelo koje je neposredno izdalo rješenje. Ako se upravni akt pokreće zato što tijelo uopće nije donijelo odgovarajući upravni akt (šutnja uprave), tuženik je tijelo koje je bilo ovlašteno i dužno takav akt donijeti. Zainteresirana treća osoba je ona kojoj bi poništaj osporenog upravnog akta bio neposredno na štetu (mora imati pravni interes). U sporu ima položaj stranke. To može biti svaka fizička i pravna osoba. Njezin stranački interes usmjeren je na to da upravni akt ostane onakav kakav jest.

POKRETANJE UPRAVNOG SPORA – upravni spor pokreće se tužbom zainteresirane stranke (sud ne može po vlastitoj inicijativi pokrenuti upravni spor). Sadržaj tužbe:

a) osobni podaci tužitelja (ime, prezime, zanimanje i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište ako tužbu podiže pravna osoba),

b) upravni akt protiv kojeg je tužba upravljena, c) razlozi zbog kojih je tužba podignuta, te u kojem se omjeru i opsegu predlaže

poništavanje upravnog akta, Sud ispituje zakonitost osporenog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan tužbenim razlozima. Ako tužba ne sadrži sve potrebne elemente (nerazumljiva je ili nepotpuna), predsjednik vijeća pozvat će tužitelja da u određenom roku otkloni nedostatke (ako su oni takvi da sprječavaju daljnje postupanje). Ako tužitelj ne otkloni te nedostatke, sud odbacuje tužbu rješenjem. Rok i predaja tužbe Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Izuzetak postoji jedino kad je određeno tijelo ovlašteno za podizanje tužbe, ali mu upravni akt nije dostavljen. Tada ono može podignuti tužbu u roku od 60 dana od dana dostave akta stranci u čiju je korist akt donesen. Rok od 30 dana, odnosno od 60 dana je zakonski i neproduživ (ako se tužba podnese nakon proteka tih rokova, odbacit će se).

26

Načini predaje tužbe sudu: neposredno, poštom, usmeno na zapisnik kod redovnog suda nadležnog za obavljanje poslova pravne pomoći, za osobe koje se nalaze u oružanim snagama na obveznoj vojnoj službi dan predaje tužbe vojnoj jedinici odnosno vojnoj ustanovi ili vojnom štabu smatra se danom predaje tužbe sudu. Mogućnost odlaganja izvršenja upravnog akta (suspenzivni učinak tužbe) Tužba, u pravilu, ne odgađa izvršenje upravnog akta protiv kojeg je donesena. ZUS ipak dopušta mogućnost da u svezi s podnesenom tužbom dođe do odlaganja izvršenja akta. Odlaganje izvršenja akta može se pojaviti kao obvezno ili fakultativno. Obvezno odlaganje izvršenja – na zahtjev tužitelja organ čiji se akt izvršava, odnosno organ koji je nadležan za njegovo izvršenje odgodit će pravne učinke rješenja odnosno izvršenja rješenja do konačne sudske odluke:

a) ako bi izvršenje nanijelo tužitelju štetu koja bi se teško mogla popraviti, b) ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, c) ako odgoda nije protivna javnom interesu, d) ako se odgađanjem ne bi nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci.

Fakultativno izvršenje rješenja – tijelo čiji se akt izvršava, odnosno tijelo nadležno za izvršenje može i iz drugih razloga odgoditi izvršenje osporenog akta do konačne sudske odluke, ako to dopušta javni interes. Odustajanje od tužbe Tužitelj može odustati od tužbe sve do otpreme sudske odluke, u kojem slučaju sud rješenjem obustavlja postupak. Odustanak od tužbe mora biti izričit, što znači da tužitelj mora na nedvosmislen način staviti sudu do znanja da odustaje od tužbe. Jednom dani odustanak od tužbe veže tužitelja u tom smislu što on ne može povući izjavu kojom je odustao od tužbe i ponovno podizati tužbu u toj istoj stvari od koje je odustao. Ako je tijelo za vrijeme sudskog postupka donijelo drugi akt kojim se mijenja ili stavlja izvan snage akt protiv kojeg je upravni spor pokrenut, ono će osim tužitelja o tome obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će tada pozvati tužitelja da u roku od 15 dana izjavi je li zadovoljan naknadno donesenim aktom ili ostaje pri tužbi i u kojem opsegu, odnosno proširuje li tužbu i na novi akt. Ako tužitelj izjavi da je zadovoljan naknadno donesenim aktom ili ako se ne očituje u roku od 15 dana, sud rješenjem obustavlja postupak. Ako tužitelj izjavi da s novim aktom nije zadovoljan, postupak se nastavlja. POSTUPAK SUDA PO TUŽBI Kada sudu stigne tužba, on ima na raspolaganju sljedeće mogućnosti:

a) odbaciti tužbu, b) poništiti upravni akt bez dostavljanja tužbe na odgovor, c) provesti redovan postupak.

27

Odbacivanje tužbe Sud tužbu odbacuje zbog određenih formalnih nedostataka koji su takve naravi da onemogućavanju pokretanje i vođenje spora. Tužba se odbacuje rješenjem:

a) ako je nepotpuna ili nerazumljiva, b) ako je podnesena nepravovremeno ili prijevremeno, c) ako akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, odnosno ako se upravni

spor pokreće zbog nedonošenja upravnog akta u stvari u kojoj se ni ne donosi odgovarajući upravni akt,

d) ako je očito da se osporenim aktom ne dira u prava tužitelja ili u njegov neposredni osobni interes utemeljen na zakonu,

e) ako se protiv osporenog akta mogla podnijeti žalba, pa nije uopće ili nije pravovremeno podnesena,

f) ako je riječ o stvari u kojoj je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora, g) ako već postoji pravomoćna presuda donesena u upravnom sporu o istoj

stvari. Razlozi za odbacivanje tužbe dani su alternativno, pa postojanje bilo kojega od njih daje sudu pravo da odbaci tužbu u svakom stadiju postupka. Poništenje upravnog akta bez dostavljanja tužbe na odgovor Ako sud ne odbaci tužbu zbog prethodno navedenih razloga, a nađe da osporeni upravni akt sadržava takve bitne nedostatke koji sprječavaju ocjenu zakonitosti akta, može presudom poništiti taj upravni akt bez dostavljanja tužbe na odgovor (npr. ako aktu nedostaje nužno obrazloženje ili izreka, ili postoji očita nesuglasnost između izreke i obrazloženja, i sl.). Provođenje redovnog postupka Ako ne odbaci tužbu niti poništi upravni akt bez dostavljanja tužbe na odgovor, sud će po jedan prijepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor tuženoj strani i zainteresiranim osobama ako ih ima. Odgovor se daje u onom roku koji odredi sud, ali on ne smije biti kraći od 8 ni dulji od 30 dana. Propuštanje davanja odgovora na tužbu ne povlači za sobom nikakve pravne sankcije. Tužena strana dužna je u određenom roku, koji odredi sud, poslati sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako ona ni nakon drugog traženja ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, sud može stvar riješiti i bez spisa. Sud u upravnim sporovima rješava na nejavnoj sjednici, bez prisutnosti stranaka. Međutim, zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može odlučiti da se održi usmena rasprava (to može predložiti i stranka). U tom slučaju predsjednik vijeća određuje dan rasprave i na raspravu poziva stranke i zainteresirane osobe ako ih ima. Izostanak stranke sa usmene rasprave ne zadržava rad suda. Zbog njezinog izostanka ne može se uzeti da je ona odustala od svog zahtjeva, već će se njezini podnesci pročitati. Ako na raspravu ne dođu ni tužitelj ni tuženik, a rasprava se ne odgodi, sud će raspraviti spor i bez njihove prisutnosti. Raspravom rukovodi predjednik vijeća, a njen je tijek određen tako da najprije dobiva riječ član vijeća koji je izvjestitelj – on izlaže stanje stvari i bit spora ne dajući pritom svoje mišljenje. Tada se riječ daje tužitelju da obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i zainteresiranim osobama da obrazlože svoja gledišta. O usmenoj raspravi vodi se zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti te dispozitiv odluke. Zapisnik potpisuje predsjednik vijeća i zapisničar.

28

SUDSKE ODLUKE (PRESUDE I RJEŠENJA) U upravnom sporu sud donosi dvije vrste odluka:

a) presudu – njome se tužba uvažava i tada se poništava osporeni upravni akt, ili se odbija kao neosnovana,

b) rješenje – njime se rješavaju postupovna pitanja, odnosno donosi se onda kada postoje razlozi za odbacivanje tužbe.

Svoje odluke sud donosi većinom glasova. O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Ako je održana usmena rasprava, sud će odmah nakon završene rasprave usmeno objaviti presudu, odnosno rješenje, zajedno s najvažnijim razlozima. U složenim slučajevima sud može odustati od usmene objave svoje odluke i najkasnije u roku od osam dana donijeti presudu, odnosno rješenje. Presuda, odnosno rješenje sadrži oznaku suda, ime i prezime predjednika vijeća i članova vijeća i zapisničara, oznaku stranaka i njihovih zastupnika, kratko izlaganje predmeta spora i dan kad je odluka izrečena i objavljena, dispozitiv koji mora biti odvojen od obrazloženja, obrazloženje i pouka o pravnom lijeku ako je dopušten. Sud rješava spor, u pravilu, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Ako sud nađe da se spor ne može rapraviti na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u svezi s utvrđenim činjenicama postoji:

a) proturječnost u spisima, b) one su u bitnim točkama nepotpuno utvrđene, c) iz utvrđenih činjenica izveden je nepravilan zaključak glede činjeničnog

stanja, d) nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka

koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, sud osporeni akt poništava presudom.

Tada je nadležno tijelo dužno postupiti onako kako je u presudi određeno i donijeti novi upravni akt. Iznimno, sud može i sam utvrđivati činjenično stanje i na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeti presudu ili rješenje ako:

a) bi poništenje osporenog upravnog akta i ponovno vođenje postupka kod nadležnog tijela izazvalo za tužitelja štetu koja bi se teško mogla popraviti,

b) je na temelju javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očito da je činjenično stanje drukčije od onog utvrđenog u upravnom postupku,

c) je u istom sporu već jednom poništen upravni akt, a nadležni organ nije u potpunosti postupio po presudi.

Sud utvrđuje činjenično stanje po potrebi na raspravi, ili preko jednog člana vijeća, ili preko drugog redovnog suda, ili preko drugog organa. Na raspravu se poziva i stranka. Obveznost sudskih presuda Presudom u upravnom sporu tužba se, ili odbija kao neosnovana i potvrđuje upravni akt koji je tužbom bio osporen jer je sud našao da nema povrede zakonitosti, ili uvažava čime se upravni akt PONIŠTAVA (stavlja se izvan snage s djelovanjem ex tunc). Obveznost pridržavanja sudskih presuda znači dužnost državnih i drugih tijela da se ponašaju u skladu sa izrekom donesene presude. Ta obveza se odnosi i na tužitelja i treće osobe koje se kao stranke pojave u postupku.

29

PRAVNI LIJEKOVI U UPRAVNOM SPORU Protiv odluke Upravnog suda dopuštena su dva izvanredna pravna lijeka:

1. zahtjev za zaštitu zakonitosti (devolutivan pravni lijek),

2. ponavljanje postupka (remonstrativan pravni lijek). Zahtjev za zaštitu zakonitosti Pravo na podnošenje ovog pravnog lijeka dano je u nadležnost državnom odvjetniku koji ga može podnijeti protiv odluke suda ako je tom odlukom povrijeđen zakon, drugi propis ili opći akt. Podnosi se u roku od tri mjeseca od dana kad je strankama dostavljena odluka protiv koje se zahtjev podnosi. Predaje se Upravnom sudu neposredno, poštom ili na zapisnik kod redovnog suda nadležnog za pružanje pravne pomoći. Zahtjev mora sadržavati:

a) oznaku sudske odluke protiv koje se podnosi, b) razlog zbog koje se podnosi, c) oznaku podnositelja zahtjeva.

Sud rješenjem odbacuje zahtjev ako je on nepotpun ili nerazumljiv (prethodno će upozoriti državnog odvjetnika na nedostatke i odrediti rok u kojem ih mora ispraviti), ako je nepravovremen, ili ako ga je izjavila neovlaštena osoba. Nadležni sud (Vrhovni sud RH) o zahtjevu rješava, u pravilu, na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva. Rješavajući o zahtjevu nadležni sud donosi presudu kojom ili odbija zahtjev ili ga uvažava – čime se sudska odluka protiv koje je zahtjev podnesen ukida ili preinačuje. Ponavljanje postupka – izvanredno pravno sredstvo koje se može upotrijebiti protiv pravomoćnih sudskih odluka. Postupak dovršen presudom ili rješenjem ponovit će se na prijedlog stranke:

a) ako stranka sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi za nju spor bio povoljnije riješen da su te činjenice, odnosno dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku,

b) ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca ili radnika u sudu, ili je odluka posljedica prijevarne radnje zastupnika ili punomoćnika stranke, njegova protivnika, ili protivnikova zastupnika ili punomoćnika, a takva radnja je kazneno djelo,

c) ako je odluka utemeljena na presudi donesenoj u kaznenoj ili građanskoj stvari, a ta je presuda kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom,

d) ako je isprava na kojoj se temelji presuda lažna ili lažno preinačena, ili ako je svjedok, vještak ili stranka pri saslušanju pred sudom dala lažni iskaz, a odluka suda se temelji na tom iskazu,

e) ako stranka nađe ili stekne mogućnost da uptrijebi prijašnju odluku donesenu u istom upravnom sporu,

f) ako zainteresiranoj osobi nije bila dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu.

Postoje dva roka u kojem stranka može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka:

1. subjektivni – 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja, 2. objektivni – pet godina od pravomoćnosti odluke.

30

U prijedlogu za ponavljanje postupka mora se osobito navesti: presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljnje traži; zakonska osnova ponavljanja i dokazi, odnosno okolnosti koje čine vjerojatnim postojanje te osnove; okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i čime se to dokazuje; u kojem se smjeru i opsegu predlaže izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u postupku čije se ponavljanje traži. O prijedlogu odlučuje Upravni sud Hrvatske, u vijeću od pet sudaca na nejavnoj sjednici. Sud će odbaciti prijedlog ako utvrdi da ga je podnijela neovlaštena osoba ili ako je nepravovremen ili ako stranka nije učinila vjerojatnim postojanje zakonske osnove za ponavljanje. Ako sud ne odbaci prijedlog, dostavlja ga protivnoj stranci i zainteresiranim osobama te ih poziva da u roku od 15 dana odgovore na prijedlog. Nakon proteka roka za odgovor, sud presudom rješava o prijedlogu. Ako se ponavljanje dopusti, stavlja se izvan snage prijašnja odluka u cijelosti ili djelomično. Prijašnje procesne radnje na koje ne utječu razlozi ponavljanja neće se ponavljati. Presudom kojoj se ponavljanje dopušta odlučit će se i o glavnoj stvari. Protiv odluke suda donesene o prijedlogu za ponavljanje postupka mogu se podnijeti pravna sredstva koja su dopuštena u glavnoj stvari. POSEBNE VRSTE SPOROVA Mogućnost suda da sam riješi upravnu stvar (spor pune jurisdikcije) ZUS dopušta sudu koji odlučuje povodom tužbe u upravnom sporu da može:

a) kad utvrdi da se osporeni upravni akt mora poništiti, b) ako priroda stvari to dozvoljava, c) ako podaci postupka daju pouzdanu osnovu za to, PRESUDOM RIJEŠITI

UPRAVNU STVAR, i takva presuda će u svemu zamijeniti poništeni upravni akt.

Naknada štete i povrat stvari U upravnom sporu može se tražiti naknada štete i povrat oduzetih stvari koja je tužitelju nanesena izvršenjem akta koji se tužbom osporava. Tako se uz spor o zakonitost vodi i ovaj drugi spor akcesorne (adhezijske) prirode i to kao spor pune jurisdikcije da bi sud u upravnom sporu povodom jedne tužbe odlučio o dva tužbena zahtjeva (ekonomičnost u postupanju). Sud o ovom zahtjevu rješava samo ako je, uvažavajući tužbu, poništio upravni akt, ali i tada pod uvjetom da podaci postupka daju pouzdanu osnovu za to. Tada se dispozitiv sudske presude sastoji od dva odvojena dijela:

a) konstatira se da se tužba uvažava i dosljedno tome poništava upravni akt (spor o zakonitosti),

b) odlučuje se o zahtjevu za nakanadu štete i povrat stvari i izriče koja šteta, od koga, i na koji način mora biti nadoknađena, odnosno koje stvari moraju biti vraćene (spor pune jurisdikcije).

Ako naknada štete i povrat stvari nije likvidan (podaci postupka ne daju pouzdanu osnovu za odlučivanje o tome), sud će uputiti tužitelja da svoj zahtjev ostvari u građanskoj parnici. Zamjenjivanje upravnog akta sudskom odlukom Tijelo čiji se akt poništava presudom dužno je postupiti prema sudskoj odluci. Ovdje razlikujemo dvije situacije: kad nadležno tijelo, nakon što njegov akt bude poništen, donese drugi protivno pravnom shvaćanju suda; te kada nadležno tijelo ne donese uopće novi upravni akt ili ga ne donese u određenom roku.

31

Kada je prema prirodi stvari umjesto poništenog upravnog akta potrebno donijeti novi, nadležno tijelo je dužno donijeti ga bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave presude, pri tome je vezano pravnim shvaćanjem sud te primjedbama suda u vezi sa postupkom.. Ako ono donese novi upravni akt protivno pravnim shvaćanjima suda ili protivno primjedbama u vezi sa postupkom, pa tužitelj podnese novu tužbu, sud poništava osporeni upravni akt i, u pravilu, sam rješava stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje akt nadležnog tijela. Ako novi upravni akt ne bude donesen uopće ili ne bude donesen u određenom roku, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležno tijelo ne donese taj akt ni u roku od sedam dana od dana traženja, stranka može donošenje tog akta zahtijevati od suda koji je donio presudu. Sud od nadležnog tijela traži obavijest o razlozima zbog kojih upravni akt nije donesen. Nadležno tijelo dužno je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako to ne bude učinjeno, ili ako sud nije zadovoljan danom obavijesti, donosi rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog tijela. Rješenje se dostavlja tijelu nadležnom za njegovo izvršenje, i ono ga je dužno bez odgode izvršiti. Sudska zaštita protiv nerješavanja (šutnja uprave) Obveza nadležnog tijela jest donijeti odluku prema zahtjevu stranke u određenom propisanom roku. Kada nadležno tijelo ne donese rješenje ili ne odluči o žalbi, to je šutnja uprave ili nerješavanje postavljenog zahtjeva zbog čega se može pokrenuti upravni spor. Ako drugostupanjsko tijelo u roku od 60 dana ne donese rješenje prema žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor, kao da joj je žalba odbijena. Kad sud nađe da je tužba zbog šutnje uprave opravdana, presudom uvažava tužbu i određuje u kojem smislu nadležno tijelo treba donijeti rješenje. Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom našla je svoje posebno mjesto i u ZUS – u koji svojim odredbama sankcionira tu zaštitu:

a) kad su sloboda i prava zajamčeni Ustavom povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita,

b) kad je do povrede tih sloboda i prava došlo nezakonitom radnjom službene osobe u tijelu državne uprave, tj. odgovorne osobe u pravnoj osobi.

O zahtjevu za zaštitu sloboda i prava koja su povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom odlučuje sud nadležan za upravne sporove, odgovarajućom primjenom ZUS – a. Postupak za zaštitu sloboda i prava koja su povrijeđena nezakonitom radnjom pokreće se tužbom od strane onoga prema kome je ta radnja poduzeta, odnosno tužbu podnosi njezin bračni drug, roditelj ili drugi bliski srodnik ako to ona ne može sama. Tužba se podnosi sve dok radnja traje. O njoj odlučuje županijski sud na čijem je području radnja učinjena, u vijeću od trojice sudaca. Protiv odluke županijskog suda dopuštena je žalba o kojoj odlučuje Vrhovni sud RH. Žalba ne odgađa izvršenje odluke, ali sud može odlučiti drukčije ako je to potrebno. Revizija nije dopuštena. Izvršnu presudu kojom se zabranjuje daljnje obavljanje nezakonite radnje i nalaže uspostava prijašnjeg stanja tijelo državne vlasti ili druga pravna osoba dužni su izvršiti u roku od tri dana od dana dostave izvršne presude.

32