Uloga tradicionalne kulture u održivom razvoju društva

Ka pomirenju razvoja i konzervacije

Sveučilište u Zagrebu - Filozofski FakultetOdsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

DIPLOMSKI RAD

Mentor:Doc. Dr. Sc. Branko aković

Student:Grga Frangeš

ZAGREB, 2005.

Predgovor

DIO I. - TEorija

Uvod

Hrvatske prilike

Tradicionalni identitet kao polazište razvoja?

Eko-muzej kao nova paradigma pristupa tradicionalnoj

kulturi

Razvojne perspektive temeljene na tradicijskoj

kulturi

Selo kao istraživački laboratorij te kreativni i edukativni

prostor

Umjesto zaključka; Ka društvu decentralizirane

kreativnosti i obilja te stabilne budućnosti

dio II. - MALA STUDIJA: Žumberak

Uvod

Žumberak danas

Ka potencijalnim rješenjima

Umjesto zaključka; Što održivi razvoj Žumberka može

vratiti društvu?

Literatura

sadržaj

7

3

6

10

12

20

22

26

27

43

51

53

1

1

PREDGOVOR

Prilikom pisanja ovog rada nametnula mi se za jedan “diplomski” poprilično netipična forma. Dio rada koji se bavi Žumberkom inicijalno je trebao biti samo dodatak, svojevrstan empirijski ukras u kojem se kratko ilustriraju ideje i teorija izrečeni u prvome dijelu koj je već sam po sebi neka zaokružena cjelina. No razvojna problematika Žumberka, kao i materija koju sam prikupio tijekom terenskog rada tamo, zahtijevale su više prostora no što sam im izvorno namijenio. Rezultat bi se gotovo mogao razdvojiti u dva zasebna rada; prvi, teorijski koji se bavi općenitom problematikom uloge tradicionalne kulture u održivom razvoju, te drugi, svojevrsnu malu uvodnu studiju o ovakvom pristupu razvoju žumberačkog kraja. No ja osobno ova dva teksta radije promatram kao dva poglavlja jedne veće cjeline koja još nije napisana; za njenu daljnju razradu u okvirima ovog diplomskog rada jednostavno nemam dovoljno prostora, niti, s obzirom da djelujem iz pozicije samostalnog studenta, dovoljno resursa. Ova problematika nije nešto s čime bi se u koštac mogao uhvatiti samo jedan pojedinac te neka stvarna studija o održivom razvoju zaboravljenih hrvatskih krajeva zahtjeva širi angažman stručnjaka, institucija i lokalnog stanovništva.Zbog svega toga ove dvije cjeline nisam povezao jednim zajedničkim zaključkom - taj zajednički zaključak još jednostavno nije donesen. No ipak, ako kroz zaključak tražite tražite neke misli koje zaokružuju ovaj rad i koje me osobno inspiriraju da se dalje bavim ovim pitanjem, one su iznesene u posljednjem poglavlju njegova prvog, teorijskog dijela.

2

DIO I. - Teorija

3

[Održivi razvoj] ...zahtijeva da potražimo načine življenja,

rada i postojanja koji omogućuju svim ljudima svijeta

voenje zdravog, ispunjenog i ekonomski sigurnog života, bez

uništavanja okoliša i dovoenja u opasnost buduće opstojnosti

planete i njezinih stanovnika.

Wikipedia, Članak o održivom razvoju1

Ako je kreativnost esencijalna u potrazi za održivošću,

sjećanje je ključ kreativnosti. Ovo jednako važi i za pojedince

i za narode, koji u svojoj baštini – prirodnoj i kulturnoj,

opipljivoj i neopipljivoj – traže ključ svog identiteta i izvor

svoje inspiracije.

Citat sa internet stranice UNESCO-a2

I. Uvod

Na etnologiju se uglavnom gleda kao na povijesnu znanost. Povijesne znanosti mnogi doživljavaju kao ugodne oaze mira koje onima koji se njima bave omogućuju da u ime “povijesne distance” operu ruke od angažmana oko stvari koje se dešavaju danas, osim možda u svrhu puke konzervacije nestajućih tragova prošlosti. Moglo bi se čak reći da se u dominantnom vienju stvari razvoj i očuvanje tradicionalne kulture posmatraju kao dvije suprotstavljene težnje. Ovaj je rad pokušaj pomirenja tih težnji idejom da tradicionalna kultura koju etnologija proučava u ovome trenutku društvu može ponuditi važne temelje i primjenjive spoznaje po pitanju planiranja njegova daljnjeg razvoja. Ili, s druge strane, da istinsko očuvanje neke kulture zahtjeva i razvojno a ne samo konzervacijsko razmišljanje.Povijest zapadne civilizacije od renesanse nadalje obilježena je vjerovanjem da je jedini način opstanka u kompetitivnom globalnom

1 http://en.wikipedia.org/wiki/Sustainable_development2 http://portal.unesco.org/culture/en/ev.php-URL_ID=11407&URL_DO=DO_

TOPIC&URL_SECTION=201.html

4

okruženju stalna ekspanzija i nesmiljeni napredak, radi održanja kojih su često gaženi nebrojeni ljudski životi i cijele ne-europske civilizacije. Ovakav odnos prema svijetu postaje posebno destruktivan nakon pojave industrijske revolucije; pod sintagmom “cijena napretka” nisu se samo porobljavale populacije drugih kontinenata već je i europski seljak bio naznačen kao nužna žrtva tog nesmiljenog puta naprijed. Naravno, opasno je upasti u zamku romantiziranja tradicionalne seoske egzistencije. No predgraa i slamovi industrijskih centara XIX. stoljeća svjedoče o drastičnom padu kvalitete života ruralne populacije koja je slijedom nametnutih ekonomskih okolnosti bila prinuena potražiti nov život radnika u tvornicama. Makar je veći dio ove pretvorbe iz seljaštva u radništvo i u ovim krajevima bio dovršen do kraja XX. stoljeća, i dalje smo svjedoci kako ova prijelomna točka u životima pojedinaca nastavlja biti izvor mnogih traumi i traganja za identitetom unutar modernog društva.XX. stoljeće donijelo je sa sobom tzv. “zelenu revoluciju” – skup metoda intenzivne poljoprivrede razvijenih u SAD-u koje podrazumijevaju intenzivnu upotrebu mašinerije i kemijskih sredstava te okrupnjavanje posjeda. Ova doktrina koja je svijetu nametnuta kroz neumoljivu logiku globalne tržišne računice, konačno je u očima novih ekonomskih stratega stratificirala idealnu raspodjelu radne snage u društvu: od predindustrijskih 90% ruralnog stanovništva koje se bavilo proizvodnjom hrane, u današnjem društvu to je niša koja je predviena za 2-3% krupnih industrijaliziranih veleposjednika ili uposlenika agro-korporacija. Ekološke, zdravstvene, društvene i duhovne posljedice ovog trenda su nesagledive.Moramo se zapitati, opet opasno koračajući ivicom romantičnog idealiziranja prošlosti, koliko je sav ovaj napredak zaista pridonio kvaliteti ljudskog života. Zagledamo li se u lokalne statistike, mogli bismo konstatirati - vrlo mnogo! Glad u našim krajevima uistinu više nije problem. Prosječan životni vijek zabilježio je značajan porast. Kupovna moć stanovništva veća je nego ikad ranije. No taj bi zaključak možda ipak bio preuranjen.Kao prvo, bilo bi to vrlo sebično i usko gledanje na stvari. Naše lokalne statistike ne uzimaju u obzir činjenicu da u globaliziranom svijetu nečiji napredak često ima naličje opresije nad nekim drugim. Osnovni resurs koji pogoni napredak zapadne civilizacije jesu fosilna goriva. Eksploatacijska prava nad fosilnim gorivima i nekim drugim resursima trenutno su uzrok više svjetskih konflikata. Takoer, trgovinska i poljoprivredna politika moćnih, koji proizvode svojeg industrijaliziranog poljoprivrednog sektora

5

još dodatno guraju teškim subvencijama, bacila je na koljena seljaštvo i prehrambenu samoopstojnost golemih područja Afrike, Azije i Južne Amerike. Općenito govoreći, napredak prvog svijeta provodi se na leima trećeg. Čak i da ovo nije amoralno, takvo se stanje ne može održavati zauvijek.Drugo, moramo se zapitati o dalekosežnim posljedicama ovakvog napretka za okoliš i za naše zdravlje. Problemi vezani uz uništavanje okoliša postaju sve ozbiljniji, i nameće se pitanje koliko još možemo opteretiti njegove regenerativne kapacitete prije no što doe do katastrofalnog kraha. To da je trenutni tempo potrošnje resursa i proizvodnje otpadnih materijala neodrživ, prihvaćeno je kao opće znanje od svih osim od struja kojima je u kratkoročnom ekonomskom interesu poricanje ovih činjenica. Takoer, za život osnovni proizvodi modernog industrijskog društva postaju sve problematičniji. Hrana proizvedena modernim postupcima uz intenzivnu upotrebu kemikalija, koja kasnije još prolazi intenzivno procesiranje i rafiniranje, pokazuje se kao uzročnik rastućeg niza zdravstvenih problema, od srčanih bolesti do raka. Pesticidi i industrijske kemikalije sve češće nalaze put u vodu koju pijemo.Moj treći razlog za preispitivanje smjera našeg napretka najteže je kvantificirati u statistike i stoga je uglavnom najmanje zapažen – a radi se možda o najvažnijem razlogu od svih ovdje nabrojanih. Moramo se zapitati što će nam donijeti industrijalizacija apsolutno svih aspekata ljudskog postojanja. Nedostaju li nam već sad korica domaćeg kruha, kvrgava i slatka rajčica iz malog povrtnjaka te večeri zabave bez televizije i big brothera? Hoće li naša djeca više moći uživo vidjeti kravu na pašnjaku i igrati se nečim drugim doli plastičnim artiklima iz Kine? Što uopće čini čovjekov život ispunjenim i sretnim? Neki bi ovo mogli nazvati sentimentaliziranjem za koje nema mjesta u jednom znanstvenom radu, no ja tvrdim da je ovo korijen svih drugih problema s kojima se moramo uhvatiti u koštac. Etnologija se, meu ostalim, bavi identitetima, a gore nabrojane čežnje odraz su krize identiteta koja se nameće cijelom čovječanstvu.Kada bi se pokazalo da predmet proučavanja jedne tihe i često previane znanosti poput etnologije ima potencijal ponuditi neke odgovore na mnoge ovdje nabrojane probleme, ne bi li bilo neodgovorno ne prihvatiti taj izazov? Etnologija možda jest primarno povijesna znanost, no povijest je kažu, učiteljica života.

6

II. Hrvatske prilike

Selo je danas izrazito omalovažavani oblik društvene zajednice - kod nas je čak i naziv “seljak” postao pogrdni epitet. Vrlo zanimljivo s obzirom na statistike koje kažu da su do prije samo pedeset godina 77.7% stanovništva Hrvatske činili seljaci. Mogu li osobe koje se licemjerno srame vlastite prošlosti izgraditi zdravu budućnost? U globalnim razmjerima statistike takoer kažu da su prije pedeset godina preko 70% stanovništva činili ruralni proizvoači hrane3. A što nam je svima namijenila svijetla globalizirana budućnost? 2-3% radnika u visoko industrijaliziranom poljoprivrednom sektoru koji prehranjuju nas ostalih 97% posto, sve u cilju toga da bi se mašinerija globalne ekonomije efikasnije okretala.Zadivljujuća je ambicioznost ovog projekta: gotovo potpuno supsti-tuiranje kultura koje su u manjem ili većem skladu s prirodom nastajale tisućama godinama jednim umjetno kreiranim surogatom, a sve to unutar jednog stoljeća. Mislite li da pretjerujem, pogledajte mlae urbane naraštaje te preispitajte njihov sustav vrijednosti. Mogli biste zapaziti da je on većinom potpuno dislociran od kulture iz koje potjeću. Prolazni trendovi izmjenjuju se u životima djece u mjesečnim ciklusima a njihovi idoli i uzori koji dolaze iz redova takve efemerne kulture nude napadno materijalističke i potrošačke ideale. Čak je i mladenački bunt danas ukroćen od strane medijskih mega-korporacija koje tinejdžerima nude i dalje groznu i bučnu, ali za strukture potrošačkog društva potpuno bezopasnu glazbu. A naziv “seljak” je u svemu tome definitivno ustoličen kao pogrdni epitet.Ne želim ovdje preduboko zalaziti u svoju subjektivnu estetsku osudu ove novostvorene globalne monokulture, već se baviti njenim posljedicama za društvo i njegove kreativne snage. Što može proizvesti jedan tako nagli prijelom u kulturnom kontinuitetu neke društvene zajednice? Smatram da odreene simptome društvene shizofrenosti uzrokovane ovim stanjem gledamo oko nas već duže vremena – konflikt izmeu “industrijaliziranog” sjevera zemlje i “pasivnog” juga. Sukob “Vlaja” i starijeg urbanog stanovništva u Splitu. Stigmatizacija “Hercegovaca” od strane urbanog stanovništva kao uzroka svih društvenih zala. Upiranje prstom u urbano stanovništvo kao “izdajnike nacionalne stvari” od strane stanovnika “pasivnih” krajeva.

3 Izvor statistika: United nations Population Division - World Population Prospects: The 2004 Revision Population Database, http://esa.un.org/unpp/

7

Pripisivanje svih uzroka ovih problema traumi prisile na prelazak iz tradicionalno-ruralne u potrošačko-urbanu egzistenciju bilo bi pretjerano pojednostavljenje, no svakako ne možemo zanemariti obrise razdora koje oslikavaju nabrojani unutar-društveni konflikti: linija je, čini se, ipak povučena na relaciji selo-grad, tradicionalizam-progres. Dugogodišnja društvena marginalizacija seljaštva kao nazadne djelatnosti donosi svoje plodove. Da stvari budu gore, ako nekom uporno dodjeljujete ulogu “primitivca”, on često nema izbora nego da je prihvati – to bi bilo vrlo dobro objašnjenje nazi-folk estradno-političkih fenomena poput Thompsona i sličnih izvoača.Ovdje treba napomenuti da se ta marginalizacija ne očituje samo ljepljenjem etiketa i epiteta, već i sustavnim ignoriranjem malih poljoprivrednika u državnoj ekonomskoj politici. Seljaštvo danas zaista i jest vrlo teška i nezahvalna egzistencija – konkurenciju uvozne industrijski uzgojene robe gotovo je nemoguće slijediti cijenama, a kvaliteta je na tržištu ionako postala sekundarni kriterij. Ironično, u toj nezahvalnoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze, jedini savjet koji država nudi seljacima jest da okrupne svoje posjede u pripremi za još intenzivniju konkurenciju koja će doći sa stupanjem u Europsku uniju. Kao što vidimo po migracijskim trendovima, za većinu seljaka, a pogotovo mlade ljude, indirektna je poruka tog savjeta: napustite svoju zemlju i potražite sreću negdje drugdje. Pitanje je da li je s obzirom na zemljopisne karakteristike Hrvatske uopće moguće šire provesti takav program okrupnjavanja i industrijalizacije proizvodnje koji bi naše proizvoače učinio konkurentnima golemim izvoznicima kao što su Španjolska, Italija i Nizozemska. No probate li rajčicu ili papriku uvezenu iz tih na europskom poljoprivrednom tržištu dominantnih zemalja, mogli biste se, već samo na osnovu toga, zapitati je li to uopće poželjno.

III. Tradicionalni identitet kao polazište održivog razvoja?

Što se pokušaja očuvanja tradicionalne kulture tiče, u Hrvatskoj je ustanovljeno nekoliko etno-sela, svojevrsnih muzeja na otvorenome. Makar se diljem Hrvatske epitet “etno” lijepi na svakakve stvari, u idejnom smislu etno-selo je pokušaj da se sačuva manje-više cjelovito materijalno okruženje tradicionalnog života – stare seoske jezgre, gospodarska dvorišta, ponekad i cjelokupni kućni inventar. Ovaj pristup ima veliku vrijednost u čisto materijalno-konzervacijskom smislu, no promatran u

Slika 1. Čigoć - materijalno lijepo uščuvano selo u kojem rode višestruko nadbrajaju nesretne stanovnike. Primjer nedaća pretjerane konzervacije.

Slika 2. Izvadak iz istarske turitičke ponude; tipični apartmanski smještaj pakiran u tradicionalnu arhitekturu.

8

kontekstu života i razvoja dotičnog kraja on je često potpuno kontra-produktivan. Iz razgovora s preostalim stanovnicima jednog takvog sela, Čigoća, dobio sam dojam da ljudi takav status često doživljavaju kao nešto nametnuto od čega oni nemaju mnogo gospodarske koristi. Ti sentimenti ne iznenauju – pokušajte zamisliti da netko vaš životni prostor pretvori u muzej. Bit muzealizacije jest zamrzavanje objekta u njegovom izvornom stanju i sprječavanje svake promjene – težnja koja je direktno suprotstavljena razvoju i napretku pa i samom životu jedne zajednice. Nestajuća kultura koja se nastoji očuvati ovim postupkom nije zaštićena za sljedeća pokoljenja već joj je zapravo zadan konačni smrtni udarac. Očuvan ostaje zapravo njezin perfektno balzamirani leš, lišen duše i života.Sa druge strane, jedna od tradicionalno najviše razmatranih mogućnosti primjene etnologije u razvojnom smislu jest u turizmu. Nažalost u većini slučajeva radi se samo o razmišljanjima kako bi se standardna masovno-turistička ponuda mogla ukrasiti svojevrsnim lokalnim “štihom”, u vidu nekakve nakupine tradicionalnih stvarčica i suvenira u lobiju velikog betonskog hotela, ili ureenju skupih restorana u stilu “stare” dalmatinske konobe. Ambicioznije planove mogli smo vidjeti na djelu u Istri, gdje su štancije ili čak cijela sela bila ureena u luksuzne turističke objekte. Dosta tih primjera čak i prilično uspješno slijedi tradicionalnu estetiku kraja što je izrazito pohvalno, no i dalje se, uglavnom, ne zadire dublje od te estetske dimenzije. Ipak se radi o manje-više klasičnom apartmanskom smještaju sa modernim kupaonicama, klimatizacijom i spremačicom. Makar je ovaj trend dobrodošao odmak od konfekcijske vizije masovnog turizma, moramo se zapitati koliko doprinosi očuvanju lokalne kulture i održivom razvoju kraja? Tradicionalno gospodarstvo je tu uglavnom mrtvo jer ekonomski ne može konkurirati turizmu. Cijene nekretnina zbog svoje turističke vrijednosti postaju astronomske i starosjediocima nepriuštljive za svakodnevni život. Ako pogledamo neka od za ovu svrhu prelijepo obnovljenih istarskih sela zimi, dobivamo po tom pitanju vrlo tužnu sliku. Gostiju više nema, a za starosjedioce tu ionako više nema mjesta - oni su odselili u neko obližnje veće mjesto gdje sklapaju svoju vansezonsku egzistenciju. Mnoga prekrasna sela tako postaju tek lijepe kulise za sezonsku predstavu, bez ikakvog stvarnog života u njima. Turizam je iznimno koristan gospodarski pokretač i ukoliko je ispravno shvaćen, vrijedno sredstvo komuniciranja svoje kulture. No uvijek postoji ta tendencija da se pretvori u isključivu djelatnost nekog kraja; u tom slučaju ono što je nekad bila živa i izvorna kultura pretvara se u show bussines, a njena lokacija van sezone ostaje gospodarski

9

mrtva i nenaseljena. S vremenom, čak i turisti prepoznaju artificijelnost novonastale situacije i odlaze u potrazi za novim neiskvarenim prostranstvima.Čini mi se da su osnovne greške ova dva pristupa zapravo identične. Tradicionalnu kulturu se tretira kao skup nekih obilježja zamrznut u jednoj vremenskoj točci, a jedini njen doprinos razvoju vidi se u njenoj muzealizaciji i izlaganju poput preparirane trofejne životinje. Svaka kultura je, kao što znamo, živ proces koji da bi opstao mora nastaviti sa svojim razvojem. Mišljenja sam da bi se u etnologiju morala smjestiti jedna takva nova paradigma očuvanja kulture, te da bi se na to čak moglo i gledati kao na najvažnije društveno poslanje te znanosti. Etnologija bi, uz pomoć drugih znanstvenih disciplina, mogla djelovati kao svojevrsni posrednik pomirenja tradicije i razvoja; pomoći da se današnjemu modernom društvu da prijeko potreban osjećaj povezanosti, kontinuiteta i smjera, a da se tradiciji udahne nov život prilagoen mijenjajućim okolnostima. Takoer smatram da tek kada se takvo pomirenje počne ostvarivati, društvo će imati dovoljno zrelosti da u svojoj tradiciji prepozna iznimne praktične naputke za svoj budući opstanak. Kako ostvariti te ambicije?

10

IV. Ekomuzej kao nova paradigma pristupa tradicionalnoj kulturi

“Ekomuzej je instrument zajednički osmišljen, oblikovan i

voen od strane javnih ustanova i lokalnog stanovništva. Uloga

javne ustanove jest da pruži stručnjake, pogone i sredstva;

uloga lokalnog stanovništva ovisi o njegovim težnjama, znanju

i individualnom pristupu.”

“On je zrcalo u kojem lokalno stanovništvo promatra sebe

kako bi otkrilo svoj vlastiti lik... On je zrcalo koje lokalno

stanovništvo pokazuje svojim posjetiteljima kako bi bilo bolje

shvaćeno i kako bi njegove djelatnosti, običaji i identitet

izazivali poštovanje.”

“On je laboratorij, utoliko što doprinosi proučavanju prošlosti,

sadašnjosti i okoliša dotične populacije te pomaže obrazovanju

stručnjaka u tim poljima, u suradnji sa vanjskim istraživačkim

institucijama”

“On je škola, utoliko što angažira stanovništvo u svoju zadaću

proučavanja i zaštite te ga ohabruje da razvije jasniju

predodžbu o svojoj budućnosti.”

Georges-Henri Riviere4

Kao student muzeologije nisam mogao izbjeći susret sa koncepcijom “ekomuzeja” kakvu na svojim predavanjima inspirirano izlaže Prof. Tomislav Šola. Ovdje ću posuditi taj muzeološki koncept jer smatram da upravo on etnologiji može ponuditi tu traženu novu paradigmu. No tu moju posudbu treba gledati više na konceptualnoj razini – kada govorim o ekomuzeju ne govorim o konkretnoj instituciji, već o načinu pristupa našoj baštini. Radi se o ideji čija je srž nastala u Francuskoj 1960ih, djelovanjem gore citiranog Georges-Henri Rivierea te Huguesa de Varinea, tadašnjih čelnih ljudi ICOM-a. Potreba za takvom institucijom nastala je u područjima Francuske u kojima su se u to doba odvijale velike i neugodno brze društvene i ekonomske promjene koje su ugrožavale same temelje mnogih lokalnih zajednica. Jedan od osnovnih ciljeva pri osmišljavanju ekomuzeja bilo je pomirenje u prošlom poglavlju spomenute suprotstavljenosti konzervacijskog i razvojnog djelovanja.

4 The Ecomuseum - an evolutive def inition, str. 182-183, Museum; 148,

11

Ekomuzej je zamišljen kao institucija koja će vratiti samopoštovanje i samopouzdanje lokalnoj kulturi zaglavljenoj u razvojnoj slijepoj ulici, te joj otvoriti mnoge smjerove razvoja koji će biti u harmoniji s očuvanjem njezine baštine. Kako kaže sam de Varine: “Bilo nam je potrebno nešto što će ujediniti lokalne ljude u zajedničkom cilju da iskoriste prošlost sa svim njezinim uspjesima i propastima kao sredstvo otkrića nove budućnosti.” 5 Vjerojatno najosnovniji postulat ekomuzeja jest taj da su nosioci kulture ljudi a ne predmeti ili knjige sa opisima narodnih običaja. Ekomuzej je stoga centriran na lokalnu populaciju kao svoju osnovnu grau. On je kao što kaže Riviere, “institucija zasnovana zajednički od strane javnih službi i lokalne populacije”. Uloga stručnjaka koje dovode javne službe je da savjetima usmjeravaju proces čiji će nositelj biti ta lokalna populacija, a ne da toj populaciji, trerirajući je kao neadekvatnog skrbnika svoje vlastite baštine, stručnjaci oduzmu pravo posjedovanja vlastite kulture, pospremivši je u formalinski ambijent muzejske zbirke. Sudjelovanje i uvažavanje lokalnog stanovništva je jedini način da se kontinuitet lokalne kulture zaista i očuva.Sljedeće, eko muzej transcendira pojam muzeja kao zgrade ili kompleksa s jasno ucrtanim granicama i jasno odreenim popisom predmeta u svojoj skrbi. Prefiks “eko” u pojmu eko muzeja odnosi se na prepoznavanje da lokalna kultura može biti u potpunosti predočena jedino promatrana u cjelokupnom kontekstu u kojemu je iznikla, a stručnjaci nebi smjeli koristiti svoju poziciju da bi diskriminirali koji su aspekti lokalne kulture vrijedni pažnje. To se odnosi kako na od čovjeka kreirani aspekt tako i na prirodni okoliš, šume, oranice i potoke, prirodne resurse i nepogode koji su oblikovali život lokalne zajednice. Prostor ekomuzeja je dakle cjelokupni kraj čijom se kulturom on bavi, a što se tiće obuhvata njegove zbirke de Varine je napisao slijedeće: “Bilo koji pokretni ili nepokretni objekt unutar obuhvata zajednice je fiziološki dio muzeja. Ovo donosi ideju kulturnog vlasništva koja nema nikakve veze s pravnim vlasništvom nečega. Sukladno, funkcija takvog muzeja nije da nabavlja svoju muzejsku grau, jer sve je što postoji unutar njegovog geografskog obuhvata već na raspolaganju. Svaka zgrada, svaka osoba, svaka krava, svaki zasad i svako drvo unutar granica djelovanja muzeja smatrat će se dijelom kolekcija, objektom od potencijalnog interesa i važnosti.” 6

5 Vidi: Tomorrow’s Community Museums6 Vidi: Tomorrow’s Community Museums

12

Iz svega navedenog može se shvatiti da ekomuzej ne treba promatrati kao klasičnu muzejsku instituciju, već kao paradigmu cjelovitog napora očuvanja i revitalizacije lokalne kulture. I tu dolazimo do, za tradicionalnu muzeologiju pomalo šokantne, treće temeljne odlike ekomuzeja: u ekomuzeju su, kako kaže Riviere, posjetitelji tek bonus! Iza ove pomalo oštre izjave, krije se zapravo odreivanje prioriteta; prvenstvena svrha ekomuzeja jest da služi lokalnoj zajednici i revitalizaciji njene kulture, cilj koji može postati ugrožen ako se podredi tržišnim diktatima turizma. Daleko od toga da posjetitelji nisu poželjni, ali kao što je u prošlom poglavlju spomenuto, ako sve podredimo njima kao ciljanom izvoru prihoda, kultura koju pokušavamo spasiti je u opasnosti da se pretvori u umjetno održavanu predstavu. S druge strane, ako je konzervacijsko-razvojna misija ekomuzeja uspješna, zdravlje i vigor lokalne kulture bit će sami po sebi ključni turistički adut tog kraja.No kako bi sve ove naizgled pomalo utopističke ideje trebale biti pokrenute u praksi? S obzirom da svaki lokalitet i pripadajuća mu kultura zahtijevaju jedinstveni i po mjeri krojeni pristup, realizaciju ću nastojati ilustrirati na konkretnom primjeru u drugom, studijskom dijelu ovoga rada.

v.Razvojne perspektive temeljene na tradicijskoj kulturi

U razvojnoj problematici bavimo se veoma kompleksnim meu-odnosima koji rade na principima povratne sprege. Odumiranje odreenih krajeva može biti uvjetovano raznim promjenjivim okolnostima: ekonomskim, ekološkim i kulturnim. No ono što je krajnji rezultat svih tih utjecaja jest slom tradicionalnog sustava vrijednosti na kojem je počivalo funkcioniranje zajednice. Spomenuti ekomuzej kao revitalizacijska mjera počiva na premisi da je za obrat negativnih trendova ključno restaurirati taj sustav vrijednosti i prilagoditi ga novonastalim okolnostima – vratiti lokalnom stanovništvu osjećaj da je njihov život i rad smislen i perspektivan. Ta restaurirana svijest o vlastitoj vrijednosti trebala bi potom biti ciljano upotrijebljena kao platforma i motor konkretnog gospodarskog i društvenog oporavka te daljnjeg održivog razvoja. To će opet, u nekom obliku spomenute povratne sprege, tu svijest dodatno učvrstiti te dati još veći zamah cijelom procesu. U ovome ću poglavlju razmotriti neke moguće razvojne perspektive koje bi bile u skladu s ranije iznesenim premisama, a u kojima, kao i u cijelom takvom razvojnom konceptu, etnologija igra ključnu ulogu.

13

V.1 Održivi turizamEkonomska kretanja su mnoge oblike seoske ekonomije učinila

zastarjelima i nekonkurentnima, no otvorila su s druge strane i mnoge nove perspektive, od kojih je turizam svakako jedna od najvažnijih. Kao što je ranije dotaknuto, turizam nije isključivo benigna sila, no uz pravilno usmjeravanje može igrati ključnu ulogu u ekonomskom i kulturnom oporavku i razvoju.Pokretačka sila iza turizma je ljudska potreba za povremenim bijegom od svakodnevice i novim iskustvima. Usprkos tome što stvari u praksi nikad nisu tako crno-bijele, za potrebe ove argumentacije razlučio bih dva tipa turizma. Postoji masovni turizam čiji je “modus operandi” prodavanje fabriciranih iskustava stvorenih kako bi podilazili nekoj marketinški pojednostavljenoj procjeni tih ljudskih čežnji i potreba. Hotel, restoran, supermarket, disko-klub - oprobani je model takvog pristupa kojeg, na moju osobnu žalost, možemo vidjeti posvuda po našoj obali, koja tu igra tek ulogu ugodne scenografije prikladne za izgradnju takve infrastukture. Ovakav oblik turizma svakako generira golem profit, no taj je profit često više usmjeren prema raznim velikim poslovnim subjektima kao što su hotelijerska poduzeća i trgovački lanci nego prema lokalnoj zajednici, čiji pripadnici mogu eventualno očekivati zaposlenje kao hotelsko osoblje ili kakve mrvice izvanpansionske potrošnje. Nadalje, kao što svjedoče primjeri turističkih “velesila” poput Španjolske i Grčke, kulturološke i ekološke posljedice ovakvog turizma na područja u kojima se odvija mogu biti katastrofalne.S druge strane postoji koncept kojeg ću za potrebe ovog izlaganja krstiti kao “održivi turizam”, a u kojem se posjetiteljima kao atrakcija nudi niz nepatvorenih kvaliteta nekog kraja: njegovi pejzaži, flora i fauna te ljudi i kultura. Sve to uz pretpostavku da je spomenuti poriv za bijegom od svakodnevice u stvari želja da se iskusi neki drugi način života i nečiji tui sustav vrijednosti, a ne tek puka glad za artificijelnim podražajima. Takva vrst turizma nije toliko interesantna silama kapitala, jer kultura nije nešto što možete kupiti i kontrolirati, ili još jednostavnije, fabricirati iz ničega. Ako izuzmemo kulture na rubu izumiranja koje publiku privlače iz kurioziteta prema nečem što će uskoro nepovratno nestati, osnova za turizam je vitalna i živa kultura. Pomalo paradoksalno, no u skladu s ranije spomenutom idejom povratne sprege, da bi kultura bila prepoznata kao “živa i vitalna”, ona mora biti cjelina sposobna da preživi neovisno o turizmu. Dodajmo još u tu jednadžbu i glavni faktor atrakcije koji neka kultura može ispoljavati, a to je autentičnost i razvojni kontinuitet, i shvatiti ćemo zašto je ovaj recept izvan domašaja dominantnog masovno-tržišnog mentaliteta.

Slika 3. U zapuštenom zaseoku Dragodid u brdima sjeverno od Komiže, europska udruga studenata arhitekture EASA u suradnji s lokalnim stanovništvom svakog ljeta organizira dvotjednu radionicu s ciljem restauracije sela korištenjem izvornih graevinskih tehnika (cijepanje kamenih ploča, krovna konstrukcija od lokalnog drveta...). Uvjeti života su rudimentarni i točno onakvi kakvi su vladali za negdašnje stanovnike Dragodida - otvoreno ognjište, kišnica iz cisterne i rasvjeta uljanicama. Pa ipak zabava je odlična, a kulturološko iskustvo poučno i autentično, stoga kandidata za sudjelovanje iz Hrvatske i inozemstva nikada ne manjka. Makar ova vrst “turizma” ustinu nije za svakoga, ipak služi kao lijepa ilustracija potencijala danas zapuštene baštine.

14

Lokalnim zajednicama bi, s druge strane, takav turizam mogao ponuditi mnogo povoljniji odnos dobivenog i izgubljenog. Turizam istinski zasnovan na lokalnoj kulturi osigurava da lokalna populacija ostane u kontroli nad svojom sudbinom – oni su na kraju krajeva njeni proizvoači i nositelji te njezini jedini dioničari. Ako gore spomenutom modelu “hotel, restoran, bazen, disko-klub” suprotstavimo koncept čija bi osnova bila smještaj u tradicionalnim domaćinstvima, tradicionalna gastronomija, tradicionalni proizvodi, lokalna priroda i povijest, te lokalni kulturni život, uvidjet ćemo da je profit od tih resursa usmjeren izravno ka lokalnom stanovništvu. Van ove ekonomske računice nalazi se jedan možda još važniji dobitak: ako lokalna zajednica na ovaj način uspješno predstavlja i plasira svoju kulturu široj okolini, povratni efekt je nanovo naeni osjećaj identiteta, važnosti i perspektive. Zbog svega navedenog ovakav održivi turizam možemo promatrati kao primjer ranije spomenute integracije razvojnih i konzervacijskih napora.Ovakva vrst turizma takoer ima i mnogo šire područje primjene. Premda npr. Dalmatinska zagora nema aduta kao što su plaže i skijališta koji bi omogućili razvoj masovnog turizma, ima gotovo idealne karakteristike za pokretanje održivog turizma. Nažalost, ostatak Hrvatske danas Dalmatinsku zagoru često posmatra kao pasivnu zabit ispunjenu deprimantnim ruševinama i rijetko napučenu nazadnim stanovništvom koje je izvorište radikalnih političkih pokreta. No potrebno je samo malo reinterpretacije i mogli bismo uvidjeti da na rukama imamo potencijalni turistički zlatni rudnik; Pasivna zabit je u stvari netaknuta priroda u kojoj još možemo naći medvjede i vukove. Deprimantne ruševine postaju svjedoci dramatične povijesti od ilirskih vremena pa do nedavnih ratova. A nazadno stanovništvo su potomci ponosnih i neovisnih hajdučkih plemena koja su kroz povijest prkosila svakoj vlasti, ali je gostoprimstvo jedna od temeljnih vrijednosti njihove drevne tradicije. Možda će skidanje takve nametnute stigme “pasivnog kraja” biti i prvi korak u zaljećivanju ranije spomenutih konflikata izmeu urbanog i ruralnog u hrvatskom društvu. No, u svakom slučaju, etnolozi bi morali biti angažirani na prepoznavanju i skretanju pažnje na takve kulturološke potencijale, te usmjeravanju njihove primjene – kako iz konzervacijskih tako i zbog razvojnih razloga.

V.2 Proizvodnja temeljena na tradicijiU prethodnom poglavlju tradicionalni proizvodi spomenuti su kao

jedna od osnova za izgradnju održivog turizma, no oni imaju i svoju širu ekonomsku vrijednost. U ovo doba masovne proizvodnje često čujemo

Slika 4. Neki od hrvatskih primjera uspješnog korištenja tradicije u stvaranju konkurentnih i traženih proizvoda; sirevi male sirane s Paga, moderno odijelo zasnovano na tradicionalnoj splitskoj gradskoj nošnji iz obiteljskog studija "Gena - Moda Croatica", drvene posude iz Gorskog kotara tvrtke Ravna doo., proizvodi od tartufa "Zigante".Tradicionalna kultura ovih prostora sadrži mnoštvo mogućih ideja za proizvode sa sličnim potencijalom, pitanje je da li će one biti na vrijeme prepoznate.

nostalgična prisjećanja o prošlim vremenima kada se jeo “pravi” kruh pečen u vlastitom domu, a gotovo svaki uporabni predmet je bio rukom izraeni unikat. Čini se da postoji skoro pa univerzalna ljudska čežnja za takvim vezama sa našim izvornim načinom života. Taj se sentiment ne smije potcjenjivati jer je u njemu sadržana razumljiva ljudska potreba za korijenima i povezanosti s prirodnim svijetom koju mašinski artefakti naše svakodnevne egzistencije ne mogu pružiti. No ta potreba svakako nadilazi tu sentimentalnu vrijednost: tradicionalni prozvodi često su svojim karakteristikama superiorni onim industrijski proizvedenima. To je svakako najlakše uočiti na primjeru hrane - okus i hranjiva svojstva tradicionalno proizvedenih namirnica uglavnom zamjetno nadmašuju iste karakteristike onih industrijski proizvedenih. Hladno prešano maslinovo ulje istješteno u staroj drvenoj preši i pohranjeno u kamenim uljanicama već svojim mirisom odaje punoću koju je industrijskim procesima nemoguće reproducirati. Okus pravog ovčjeg sira takoer je, čini se, izvan dohvata moderne prehrambene industrije. Brojna medicinska istraživanja svjedoče o vrijednosti ovakvih namirnica za zdravlje naspram rafinirane industrijske hrane.Rukom raeni uporabni i umjetnički predmeti koji nose pečat autentične kulturne tradicije u velikoj su potražnji diljem industrijski razvijenog svijeta. Tradicionalni komadi odjeće i nakita postali su jedan od popularnijih načina isticanja individualnosti i multi-kulturalnih nazora. Tradicionalna kućanska orua poput pekvi, mužara, mlinaca te drvenog posua postala su iznimno tražena, a deficitarna roba, ne samo zbog svoje ugodne estetske dimenzije, već i zbog jednostavnosti i funkcionalnosti koja često apsolutno posramljuje njihove moderne pandane. Tako je vjerojatno najcjenjeniji komad kuhinjskog inventara u mojem kućanstvu upravo 200 godina star masivni mužar, koji superiorno bilo kojem modernom aparatu u kratkom roku pretvara u fini prah šta god stavite u njega. Tradicionalni proizvodi očigledno zadovoljavaju sasvim konkretne ljudske potrebe i predstavljaju značajnu ekonomsku priliku za ruralno stanovništvo. Etnologija svakako treba imati značajnu savjetodavnu ulogu u poticanju takve proizvodnje: u prepoznavanju lokalnih vrijednosti prikladnih za plasman na tržište, reguliranju metoda proizvodnje, geografskog podrijetla i estetskih vrijednosti proizvoda, te rekonstrukciji starih proizvodnih tehnika. Takoer, u ovome trenutku kada se spremamo na ulazak u Europsku Uniju, često se spominje problematika očuvanja tradicionalnih proizvoda, kako pred striktnim sanitetskim i tržišnim propisima koje članstvo u Uniji nosi sa sobom, tako i pred navalom

15

inferiornih industrijskih plagijata. To se pitanje u nas čak često spominje kako bi se, demagoški, pojačale pozicije odreenih ekstremnih političkih skupina kroz prijetnje da će domaći sir i vrhnje te slične vrijednosti nestati sa ulaskom u Europsku Uniju. Istina je meutim ta da Europska Unija kroz sustav “geografskih indikacija”7 posjeduje pravne mehanizme koji reguliraju iznimke spomenutih sanitetskih i tržišnih pravila u svrhu zaštite lokalnih kulturnih vrijednosti, tradicionalnih metoda proizvodnje a i prevencije plagijarizma. Za zaštitu naše baštine tradicionalnih proizvoda potrebna je dakle samo inicijativa i valjana argumentacija. U kokretnom slučaju domaćeg sira i vrhnja takva inicijativa je već i pokrenuta kroz internet stranicu http://www.sirivrhnje.org/ na kojoj se nalazi “Deklaracija o Mljekaricama”. U takvom procesu dokazivanja vrijednosti nekog proizvoda ili tržišne prakse za lokalnu kulturu gotovo je nepotrebno napominjati ključnost etnologije.

V.3 Održiva poljoprivreda

“Usjevi imaju kulturalnu komponentu. Usjevi nekog područja

evoluiraju zbog ljudi koji tamo žive. A za mnoge kulture,

poput nekih američkih Indijanca, cijeli svijet je sazdan oko

kultivacije usjeva.

Suzanne Nelson, direktorica konzervacije u

organizaciji “Native Seed Search”8

Poljoprivreda je bila i ostat će osnovna gospodarska djelatnost i temelj lokalne kulture ruralnih područja i zato ću joj, možda suprotno normama jedne društvene znanosti, posvetiti disproporcionalno velik prostor u ovome izlaganju. Naime bez adekvatnog uščuvanja te osnove, ranije izložen koncept održivog turizma i proizvodnje tradicionalnih dobara ne može istinski funkcionirati. No problem leži u tome što moderne metode industrijske poljoprivrede često razorno djeluju na tradicionalnu strukturu lokalne kulture i u suštoj su suprotnosti sa bilo kakvim konzervacijskim naporima. U ime konkurentnosti i povećanja prinosa zahtijeva se upotreba krupne poljoprivredne mašinerije, intenzivna upotreba kemikalija i sijanje velikih površina monokulturama visoko-specijaliziranih laboratorijskih hibrida otpornih na te kemikalije. Te mjere su praktično primjenjive jedino

7 EU - Why do Geographical Indications matter to us?, “http://jpn.cec.eu.int/homenews_

en_newsobj553.php”8 Kristen Philipkoski, Farmers Given Food for Thought

16

na krupnim posjedima te zahtijevaju znatnu promjenu demografske slike, distribucije zemlje u lokalnog stanovništva, te samog krajolika.Stočarstvo je danas takoer postalo ekološki i etički izrazito upitna intenzivna industrija, što je najbolje ilustrirala nedavna afera s koštanim brašnom i kravljim ludilom. Životinje poput krava, svinja i kokoši koje su kao izvor preživljavanja nekad bile tretirane s odreenim poštovanjem – seljaci su im nakraju krajeva davali i pojedinačna imena – od industrijskog su stočarstva gledane samo kao resurs kojeg treba što efikasnije eksploatirati. Velik broj krava koje daju mlijeko koje kupujemo u supermarketima vjerojatno nikad nisu bile izvedena na pašu, već su provele život u nekom hangaru smještene u najmanjim mogućim nastambama, hranjene proteinskim pripravcima možda proizvedenim od ostataka pripadnika vlastite vrste. Čak i ako zanemarimo izrazitu etičku kontoroverznost ovakvih postupaka nad samim životinjama, moramo se zapitati kako takve metode utječu na tradicionalnu strukturu ruralnog društva koje je tijekom cijele svoje povijesti ovisilo o simbiozi i suživotu sa tim pripitomljenim vrstama.Negativne ekološke, zdravstvene i kulturološke nuspojave ovakvih metoda spominjane su već više puta u ovome izlaganju, no postoji takoer i pitanja o njihovoj ekonomskoj vrijednosti za lokalno stanovništvo - nasuprot ogromnih agrikulturnih i agrokemijskih koncerna koji zasigurno izvlače profit njihovim širenjem. Hibridne sorte koje propagira agrikulturna industrija izrazito su ovisne o kemijskim gnojivima, čija uporaba na duži rok dodatno osiromašuje i sterilizira zemlju te zahtijeva primjenu još veće količine tih preparata. Širenje proizvedenih hibridnih sorti takoer smanjuje biodiverzitet i genetičku raznolikost unutar pojednih vrsta, što ih čini podložnijim masovnim epidemijama, zahtijevajući još intenzivniju upotrebu kemikalija. Životinje podložene metodama intenzivnog uzgoja potrebno je tretirati antibioticima i hraniti specijalnim proteinskim preparatima, a čini se da je u zadnje vrijeme poželjna i primjena umjetnih hormona koji potiču rast ili laktaciju. Sva ta sredstva pogone ogromnu agrokemijsku industriju o kojoj seljaci postaju sve više i više ovisni. Kamo to vodi pokazuje primjer multinacionalnih koncerna Aventis i Monsanto koji su plasirali na tržište takozvane “terminator” sorte genetski modificiranih biljaka koje će dati samo jedan urod i zatim postati jalove – a sve u svrhu zaštite intelektualnog vlasništva nad samim životom i tjeranja seljaka da ponovo kupe sjeme od proizvoača.9

Možda se pitate kako ova problematika nalazi mjesto u jednom etnološkom radu? Kako etnologija može pomoći rješavanju ovih

9 Associated Press, Saving Seed Is Latest Tech Piracy

17

problema, te da li s obzirom na današnju ogromnu ljudsku populaciju uopće postoji alternativa primjeni ovakvih metoda. Alternativa mora postojati, jer sve je više indikacija da ovakav eksploatatorski pristup našoj prirodnoj okolini polako vodi ka ekološkom, društvenom, a potom i neumitnom ekonomskom kolapsu čovječanstva. Srž problema se, po mojem mišljenju, opet nalazi upravo u prekidu razvojnog kontinuiteta koji se iznova spominje kroz cijeli ovaj rad. Negdje u ne tako davnoj prošlosti, čovječanstvo je počelo ubrzano zamjenjivati svoje tisućama godina stvarane poljoprivredne tradicije novopronaenim tehničkim dostignućima. Iskorištavanje tehničkih napredaka samo po sebi ne bi bilo sporno da u tom procesu nismo, čini se, u potpunosti zapostavili taj fond znanja i njegove pouke, smatrajući ih valjda za nazadni relikt prošlosti. No iskustva svuda po svijetu pokazuju da se u lokalnoj poljoprivrednoj tradiciji nalaze mnoga održiva rješenja za probleme na kojima je moderna tehnologija na duži rok zakazala ili ih je pak sama i izazvala. Tradicijska poljoprivreda uglavnom je po samoj svojoj prirodi održiva. Nastala je iz stoljeća prilagodbe specifičnostima lokalnog okoliša. Oslanja se na životinjske i biljne vrste koje najbolje uspjevaju u danom podneblju. Slijedi godišnje cikluse koji diktiraju kad je najbolje što sjeti i žeti. Prehrana zasnovana na njoj najbolje podmiruje prehrambene potrebe ljudi u tome podneblju s obzirom na lokalnu klimu i doba godine. I na kraju krajeva oko takve poljoprivrede su stoljećima graeni kultura i identitet lokalnog stanovništva.Ljudski hir danas zahtijeva mogućnost da se rajčica kupi i zimi ili da, ako nam se prohtije, jedemo nojevo meso, papaje ili kakvu drugu namirnicu potpuno nevezanu uz naše podneblje. No priznajte si, rajčica kupljena zimi apsolutno je okusom razočaravajuća, njezina nutritivna svojstva su zanemariva, a u njezino uzgajanje i prijevoz do vas nepotrebno je utrošena golema količina energije što se odražava i na njenoj cijeni. A iz vlastitog iskustva mogu reći da je prizor prigradske farme nojeva po hrvatskoj zimi pomalo tragičan. Takoer sve ovakve upitno korisne inovacije izrazito su zahtjevne što se tiče infrastrukture, kemijskih sredstava te energije i ne predstavljaju realnu opciju razvoja za većinu hrvatskih poljoprivrednika.Zanemarimo li dakle naše hirove i umjetno kreirane potrebe mogli bismo uvidjeti da je rajčice najbolje jesti ljeti, da je po zimi ukusnije, zdravije i neizmjerno jeftinije jesti krumpir, kiseli kupus i povrće tradicionalno konzervirano u zimnicu, a da egzotična i teško dobavljiva roba nije nešto čime bi se trebali svakodnevno častiti. Moderno tržište ipak sve više prepoznaje ove činjenice. Tome se možemo osvjedoćiti na tržnici gdje su

18

Slika 5. Obiteljsko gospodarstvo Sever preko svoje internet stranice (http://www.eko-sever.hr/) neposredno nudi dostavu svojih proizvoda zainteresiranima. Severovi uz brojne vrste povrća sade širok raspon danas rijetkih tradicijskih žitarica poput heljde, pira i raži. Ponuda im je isključivo sezonska s time da nude i tradicionalno pripravljenu zimnicu i druge preraevine od svojih proizvoda. Meu svoju klijentelu ubrajaju mnoge cijenjene zagrebačke restorane.

za robu koja nosi epitet “domaće”, “nešpricano” ili ponekad čak i “eko-uzgoj” kupci često spremni platiti dodatne novce. S obzirom na izrazitu prikladnost hrvatskog okoliša za ekološku poljoprivredu, minimalne potrebne investicije i prilagodbe (naspram intenzivne industrijske poljoprivrede), ekološku ispravnost te kompatibilnost ovih metoda s tradicionalnom seoskom poljoprivredom i kulturom, postavlja se pitanje zašto poticanje ovakve proizvodnje nije na vrhu prioriteta naše poljoprivredne politike?Apsurdno, kao dokaz vrijednosti tradicijskog poljoprivrednog znanja javlja se i činjenica da u njegovo istraživanje golema sredstva ulažu upravo agrikulturne korporacije, ali opet sa nimalo filantropskim motivima. Trenutno je, od strane tih korporacija, u tijeku više pokušaja bezočne pljačke kulturnog nasljea kroz patentiranje biljnih vrsta i poljoprivrednih tehnika koje su lokalne kulture stjecale tisućama godina svoje društvene evolucije. Recept je sljedeći: proučavaju se tradicionalne poljoprivredne prakse koje se prenose usmenom predajom i zatim se rezultati jednostavno formaliziraju u patentni zahtjev koji prešućuje stvarne kreatore ovih znanja. Žrtve, siromašne nacije i domorodački narodi, obično su nemoćne da se suprotstave ogromnom multinacionalnom koncernu, a dotična korporacija poslije može ubirati golem profit plasiranjem naenih tehnika i biljnih vrsta na tržište.10 Ozbiljniji otpor ovoj praksi započeo je od strane indijskih poljoprivrednika okupljenih oko aktivistkinje Vandane Shive i organizacije Navdanya, koji su pokrenuli uspješne kampanje za povlačenje više patenata nad indijskim agrikulturnim nasljeem izdanih američkim korporacijama. Ilustracije radi, navedimo samo primjer patentiranja fungicidalnih svojstava indijskog drveta neem, koja su lokalnim poljoprivrednicima bila poznata preko 2000 godina,11 ili patentiranje genoma izvjesnih sojeva “Basmati” riže koja je jedan od najvažnijih indijskih poljoprivrednih izvoznih proizvoda.12 U oba slučaja u opovrgavanju ovih patentnih zahtjeva ključan je bio dokaz etnografske prirode – dokumentiranje dugotrajnog postojanja spomenutih praksi i biljnih vrsta u indijskoj poljoprivrednoj tradiciji. Zahvaljujući ovakvom angažmanu, pitanje vlasništva nad tradicionalnim poljoprivrednim znanjem se čak postavilo kao jedan od glavnih kamena spoticanja u tržišnim pregovorima koji se unutar WTO-a vode izmeu razvijenog bloka nacija kojeg čine matične

10 Wired News Report, Keep your patents off our plants11 V. Shiva et. al., Corporate hijack of biodevirsity, st. 6-812 V. Shiva et. al., Corporate hijack of biodevirsity, st. 9-12

19

zemlje dotičnih korporacija, i zemalja u razvoju koje su obično izvor iz kojeg se crpe sporna znanja. Sve se više govori o konceptu “kulturnog vlasništva” u značenju neosporivog prava zajednica koje su kreatori tradicionalnog znanja da ga kontroliraju i njime raspolažu kako nalaze shodno. To obično ne uključuje uskraćivanje tog znanja svijetu već upravo prevenciju njegove otmice i monopolizacije od strane beskrupuloznih ekonomskih interesa.No etnologija ne bi trebala biti zazivana tek kad treba ispraviti ovakve već nanesene nepravde – potrebno je pokrenuti sustavni pristup proučavanju tradicionalnih poljoprivrednih znanja, ne samo zato da bi se dokumentirala prije nego što nestanu, već da bi se adekvatno zaštitila i iskoristila za dobrobit svih. Mnogi bi mogli djelomično opravdano prigovoriti da je takav zadatak primjerenije ostaviti agronomima i biolozima. Premda je istina da su te struke kvalificiranije da razumiju biološki i tehnološki aspekt te materije, tu je takoer i njen jednako važan kulturni aspekt za koji smo mi etnolozi jedinstveno kvalificirani da ga protumačimo. Na kraju krajeva, proučavanje tradicionalnih sustava znanja zadatak je najprimjereniji etnologiji, koja potom, spoznaje dobivene ovim putem može proslijediti drugim znanostima na daljnju analizu. Ako se dobiveno znanje pokaže iskoristivim, etnolozi će opet biti u jedinstvenoj poziciji da pomognu njegovoj reintegraciji u živuću seosku kulturu.U Hrvatskoj je, za razliku od zemalja trećeg svijeta, proces padanja u zaborav tradicionalnih poljoprivrednih tehnika, te biljnih i životinjskih vrsta već u svojim zadnjim stadijima i stoga je žurba i potreba za time još veća. Mogao bi se steći dojam da je za većinu Hrvatske već prekasno i da je previše stvari palo u zaborav uslijed neupotrebe. No ako ništa ne pokušamo u ovom kratkom periodu još dok je posljednja generacija tradicijskih poljoprivrednika živa, cijeli ti tisućljećima stvarani sustavi znanja biće uistinu nepovratno izgubljeni.

vi. Selo kao istraživački laboratorij te kreativni i edukativni prostor

Kroz prethodno poglavlje posvećeno mogućim razvojnim perspektivama nastojao sam skrenuti pozornost ne samo na ekonomske potencijale sela. Istinski vjerujem da naša prošlost i tradicija kriju golemi rezervoar zapostavljenog i neiskorištenog praktičnog znanja i životnih pouka. Osim spomenutih poljoprivrednih znanja i tradicionalnih zanata, tu su još i ljekarska znanja, travarstvo... Neke tradicionalne zajednice mogle bi nam

20

dati i lekcije iz demokratičnosti, distribucije dobara i održivih socijalnih ustroja – pa čak i o umjetnosti i filozofiji. Mnoge pouke možemo izvući ne samo iz uspjeha tradicije već i iz njezinih krahova; američki antropolog Jared Diamond u svojoj knjizi “Collapse – How Societies Chose to Fail or Survive” napravio je monumentalnu studiju povijesti propasti ljudskih zajednica, u kojoj je razvidno da moderno čovječanstvo može izvući vitalne pouke o vlastitom opstanku na globalnoj razini iz proučavanja uspjeha i neuspjeha prošlih društava – pa bila ona i malene seoske zajednice.S obzirom na to da je selo proizvelo znanja koja su kroz cijelu ljudsku povijest bila toliko esencijalna za naš opstanak, taj okoliš i društveno ustrojstvo očigledno posjeduju golem potencijal kreacije - seljaci u prošlosti nisu bili tek puki industrijski proizvoači hrane u koje ih danas pokušavamo pretvoriti. Kao što nam bogata seoska baština može potvrditi, meu njima je bio i pjesnik koji je opjevao dolazak proljeća. Umjetnica koja je osmislila prekrasne dezene koji krase tradicionalnu odjeću. Filozof koji je razmatrao koje to misteriozne sile uistinu pokreću mjene svijeta oko njega. Genetičarka koja je križala i selektirala poljske trave i stvorila ono što danas znamo kao žitarice. Tehnolog koji je osmislio plug. Stoga nije dovoljno stati samo na istraživanju seoske baštine; u današnje vrijeme kada nam nove tehnologije omogućuju sve veću komunikacijsku decentraliziranost, selo se nalazi u poziciji da povrati svoj izgubljeni društveni značaj i bok uz bok s gradom postane mjesto ljudske kreativnosti i učenja.Iz osobnog zapažanja mogu reći da već sam dolazak interneta u manje i izolirane zajednice otvara neizmjerne nove mogućnosti i interese lokalnom stanovništvu. Provevši dva zimska mjeseca na otoku Visu, prmjetio sam da mnogi mladi Višani koriste internet kao najvažniji komunikacijski kanal sa ostatkom svjeta; veza na internet predstavlja im mogućnost da razviju hobije i interese koji su prije zbog nevelikosti lokalne zajednice bili raspoloživi jedino njihovim vršnjacima u velikim urbanim centrima. Ukoliko bi se ozbiljno poradilo na najavljenoj implementaciji programa kao što su širenje interneta meu stanovništvom, daljinsko obrazovanje te e-goverment, smanjio bi se jedan od glavnih razloga demografskog i kulturološkog osipanja sela, a otvorile neslućene kreativne mogućnosti malih zajednica. Makar ostvarenje ovakvih inicijativa ne spada u područje djelovanja etnologije, njihova implementacija od ključnog je značaja za očuvanje žive i vitalne ruralne kulture.

21

Slika 6. Život na farmi u selu Perniö, 150 km od Helsinkija. Odozgora prema dolje: stanari na okupu, jesensko pripremanje tla za nove povrtne gredice, izvaanje ovaca na pašu prilikom odlaska na posao u obližnji gradić, internet kao veza s urbanom egzistencijom.

VII. Umjesto zaključka;Ka društvu decentralizirane kreativnosti i obilja, te stabilne budućnosti

Kao anegdotalni dokaz da vizija o kojoj pričam nije tek puki idealizam iznio bih primjer kojem sam se sam osvjedočio i koji nije usamljen. Tijekom svog putovanja po skandinavskim zemljama susreo sam se s čitavom subkulturom mladih i obrazovanih ljudi koji su se odlučili vratiti na selo. Budući da sam sa nekima od njih postao veoma blizak prijatelj bio sam u prilici da na neko vrijeme u južnoj Finskoj iskusim njihov način života. To nije bio svjestan pokušaj repliciranja tradicionalnog finskog seoskog života – na kraju krajeva živimo u drugom vremenu i pod drugim okolnostima. No ipak, od svih stvari koje sam osobno vidio, taj dotok mladih obrazovanih ljudi u jednu pomalo zapostavljenu ruralnu sredinu bio najbliže idealu revitalizacije kakvog sam ovdje izložio. Moji su prijatelji živjeli na tradicionalnoj finskoj farmi, komunicirali su sa svojim susjedima, učili od njih i nastojali se što bolje uklopiti u lokalnu zajednicu. Imali su svoje zasade, od kojih su neke davali na otkup trgovcima organske hrane, te svojih par ovaca od čije su vune radili razne odjevne i ukrasne predmete – ponekad u skladu sa finskom narodnom tradicijom, a ponekad prema svojim originalnim zamislima. Od modernih specifičnosti, njihova je farma imala vrlo brzu stalnu vezu na internet što im je omogućavalo da paralelno svojem ruralnom životu rade ono za što su se obrazovali: budu računalni programeri, publicisti i poljoprivredni znanstvenici. Preko svoje udruge, uz potporu finskog ministarstva poljoprivrede, producirali su niz dokumentarnih filmova o održivoj poljoprivredi. Na njihovoj farmi vikendom se održavaju radionice razmjene vještina koje pohaa kako gradska tako i lokalna publika. Meu dosad obraenim temama našli su se i pletenje vune, grnčarija, pečenje tradicionalnih kolača, ili s druge strane upotreba računala, kreativno pisanje, radionice glume... Pokazalo se da su stariji susjedi bili fascinirani činjenicom da neko mlad iz grada uopće želi od njih naučiti plesti vunu ili peći tradicionalne seoske kolače, te su bili više nego sretni da mogu podijeliti svoja znanja. Možda su u tim znatiželjnim mladim ljudima na neki način vidjeli garanciju kontinuiteta svoje zajednice koja se dotad lagano osipavala migracijom stanovništva u gradove.Nedavno me izrazito obradovalo kada sam se u Hrvatskoj susreo s pokretom mladih ljudi sa aspiracijama za životom sličnim gore opisanome. Susrevši se s problemom samostalnog upuštanja u takve radikalne i neizvjesne životne promjene kao što je selidba na selo, i ne

22

Slika 7. Struktura mreže udruge ZMAG. Preuzeto sa “www.zmag.hr”.

našavši nikakvu potporu u formalnim strukturama stvorili su udrugu “Zelena Mreža Alternativnih Grupa”. Njen cilj je ispomoć u koordinaciji i edukaciji pojedinaca, skupina udruga i ustanova koje se bave organskom poljoprivredom, održivim turizmom, očuvanjem seoske baštine i ostalim oblicima očuvanja i revitalizacije seoskih područja te promocije održivih načina života.13 Suraujući s njima na nizu edukativnih radionica u kojima su sudjelovali učesnici iz cijele Hrvatske, imao sam prilike vidjeti da se ova demografska pojava povratka selu, makar u začecima, javlja i diljem naše zemlje. Smatram da bi formalne strukture u koje spadaju i znanstvenici te znanstvene ustanove morale dati svoju potporu i ekspertizu ovakvim inicijativama te pomoći stvaranju okvira za njihovu provedbu. Zamislite tek kakve bi uspjehe na nekim područjima mogli polučiti koordinirani revitalizacijski programi izgraeni na nekim od zasada izloženim u ovome radu, potpomognuti od javnih ustanova, regionalnih i državnih vlasti, te znanstvenih i obrazovnih institucija. Etnologija bi morala prepoznati svoju ulogu u ovakvim razvojnim projektima, nalaziti za njih “graevni materijal” u obliku lokalne kulture i baštine, te poticati njihovu provedbu.

* * *Opisane inicijative ne izniču same od sebe – one su refleksija realnih društvenih potreba. Nakon prošlostoljetne fascinacije industrijalizacijom i rastom životnog standarda seobom u grad, postaje očigledno da život u gradu ili predgrau nije aspiracija svih članova našeg društva. Takoer, kroz ovaj sam tekst nastojao izložiti svoju tezu da je opstanak sela u izravnoj vezi s mentalnim i fizičkim zdravljem cjelokupnog društva - njegovim osjećajem podrijetla, cjelovitosti, razvojnog kontinuiteta te kontakta sa svojim prirodnim okolišem. A na kraju krajeva i sposobnosti tog društva da održivo koristi resurse svijeta u kojem živi.Razvoj ljudskog društva i tehnologije donedavno se kretao u smjeru sve izraženije centralizacije. Čovječanstvo je u početku bilo slabo povezana mreža prvotnih zajednica koje su unutar sebe ispunjavale sve svoje potrebe – egzistencijalne, kreativne, duhovne... Trend centralizacije je vjerojatno započeo tehnološkim inovacijama kao što su poljoprivreda, stočarstvo i zanati, koje su dovele do diverzifikacije ljudskih djelatnosti te stvorile potrebu za trgovinom. Iz početnih malih centara robne razmjene gdje su planinski lovci i stočari silazili kako bi trgovali svoju robu sa zanatlijama i poljoprivrednicima, tijekom tisuća godina ljudske društvene evolucije iznikle su današnje metropole – centri nezamislive

13 http://www.zmag.hr/portal/html/O_zmagu.htm

23

produktivne moći, ljudske kreativnosti i učenja. No možda smo u zamahu svog ubrzanog razvoja posljednjih par generacija otišli predaleko – privlačna moć grada istrgla je njegove korijene iz prirodnog okoliša i stvorila apstrakciju života u kojemu većina nas nikad nije ubrala i pojela svježu i sočnu rajčicu iz svog vrta, već smo morali cijeli dan odraivati svoje urbane zadaće kako bi smo u supermarketu kupili onu bezukusnu, prerano ubranu. Paralelno tome diverzifikacija i specijalizacija ljudskih djelatnosti takoer je dosegla svoj vrhunac – danas je mladim ljudima ponueno toliko diskriminativnih i krajnjih životnih izbora; Dali će biti radnici u industriji ili će se obrazovati? Hoće li se baviti društvenim ili prirodnim znanostima? dali žele postati etnolozi ili možda sociolozi?No ne tako davno, desio se odreeni obrat ovog trenda. Pojavom interneta komunikacijske i informacijske tehnologije koje su dosad pomagale centralizaciji svijeta odjednom su postale sredstvo demokratske distribucije kreativnih i informacijskih potencijala. Paralelno tome, u znanosti sazrijeva sve jasnija potreba da se nadiu uske specijalizacije i razgraničenja ljudskih djelatnosti te sve češće čujemo o potrebi multidiciplinarnog i cijelovitog sagledavanja stvari. Kao idealist, nadam se da će ove pojave i ostale spoznaje opisane u ovom tekstu služiti kao temelj i kao vjesnici društvene promjene u kojima ćemo, ako to želimo, moći povratiti odreeni kontakt i kontrolu nad cjelinom vlastite egzistencije; Promjene koja će otvoriti put do društva u kojemu će seljaku opet biti omogućeno da bude relevantan pjesnik, znanstvenik, tehnolog ili filozof. Do društva u kojemu će mladim i obrazovanim ljudima biti sasvim prihatljiv i ispunjen životni put da, ako to žele, žive na selu i jednostavno budu seljaci. Ako to postignemo naša konzervacijska, revitalizacijska i razvojna zadaća biće potpuna.

24

DIO II. - MALA Studija: Žumberak

25

Slika 8. Tipična žumberačka kuća, Ognjanovci.

I. Uvod

Za ilustraciju ideja iznesenih u prethodnom teorijskom dijelu rada odabrao sam Žumberak, kako zbog osobnog poznavanja tog kraja, tako i zbog mišljenja da je od mnogih područja Hrvatske upravo Žumberak u poziciji da najviše profitira njihovom primjenom. Moram napomenuti da se ovdje neću baviti isključivo ulogom tradicionalne kulture u razvoju Žumberka, već njegovim cjelovitim razvojnim potencijalom. Smatram da je takav širi pristup potreban radi stvaranja cjelovitog razvojnog plana te da se svi razvojni aspekti koje ću ovdje iznijeti uvelike naslanjaju upravo na tradicionalni žumberački identitet. No prije nego što započnemo razmišljati o načinima oporavka, potrebno je nakratko zadrti u povijest kraja i njegovih problema, te iznjeti neka njegova prirodna, geografska i populacijska obilježja koja ga čine takvim izuzetnim primjerom.Već i za površnog posjeta Žumberku, posjetitelj može primijetiti da se radi o kraju koji je veoma privlačan kao ljudsko obitavalište. Reljef ispresjiecan brojnim vodotocima nastanjenim ribom i rakovima uzdiže se u pošumljena brda koja su okrovljena blagim padinama bujnih pašnjaka ili kotlinama u kojima se nalazi kvalitetno poljoprivredno zemljište. Brdska klima, s hladnim ali ne predugim zimama, blagim ljetima te obilnim padalinama, pogoduje rastu pašnjaka punih eteričnog bilja i cvijeća, što je osobito pogodno za stočarstvo i pčelarstvo, a južne padine brda čini dobrim voćnjacima i vinogradima.Dokazani tragovi ljudskog boravka na ovome području sežu unazad znatno više od 3000 godina. No prvi ljudski doseljenici na ovo područje nisu ga zatekli ovakvim kakvim ga vidimo danas. Današnjih 30% teritorija Žumberka pokrivenih livadama i poljoprivrednim čistinama u svom izvornom stanju bili su pokriveni šumom, te su plod ljudske kultivacije. Tijekom tisuća godina oko ovih ljudskih tvorevina uspostavio se stabilan ekosustav u kojem je lokalna ljudska populacija krčenjem sprečavala povratak šume i time stvarala životnu nišu za mnogobrojne biljne i životinjske vrste. Ovom biološkom bogatstvu Žumberka moramo pribrojiti i ono geološko; dolomit i ostale vapnenačke stijene kojima ovdašnje tlo obiluje pokazale su se kao izvor kvalitetnog graevinskog materijala, a prisutnost bakrene i željezne rude pridonijela je tome da stanovnici ovih krajeva meu prvima na ovom prostoru ovladaju vještinama obrade metala.Na Žumberku su se tijekom daljnje povijesti izmjenjivali razni narodi; Kelti, ilirska plemena, rimski naseljenici i najzad Slaveni. Nakon depopulacije ovog kraja koja se zbog čestih upada Turaka počela odvijati prije 500

26

godina, carske vlasti odlučuju riješiti problem manjka stanovništva usmjeravajući ovdje zbjeg iz područja okupiranih od strane Turaka. Taj posljednji val migracije na Žumberak postavio je temelje današnje populacije i njene lokalne kulture. Bilo je to stočarsko stanovništvo dinarskog područja, naviknuto na sličan prirodni okoliš. Sa sobom su donijeli karakteristične načine gradnje, tehnike obrade i ukrašavanja tekstila, te mnoga ostala gospodarska i kulturna obilježja. Kao području Vojne krajine, Žumberku je od strane carske uprave bila namijenjena prvenstveno obrambena funkcija te ga je zaobišlo ulaganje u obrazovanje stanovništva i modernizaciju gospodarskih praksi, karakteristično za doba prosvjetiteljstva u ostatku Austro-Ugarskog Carstva. Tako se, ukidanjem Vojne krajine i vojničkih prihoda u drugoj polovici XIX. stoljeća, žumberački kraj našao u poziciji gospodarski zaostalog područja.1

U razdoblju nakon II. Svjetskog rata, kada je seljaštvo bilo dodatno osiromašeno ratnim zbivanjima, svjedoci smo masovne depopulacije žumberačkog područja. Kako mlai naraštaj migrira, dolazi do opadanja reproduktivnih potencijala lokalne populacije. Djece je sve manje te dolazi do zatvaranja lokalnih škola, što, stvorivši svojevrstan začarani krug, daje mlaem stanovništvu još snažniji motiv da se odseli. Žumberak je danas rijetko naseljen ostarjelim stanovništvom koje više nije u stanju adekvatno iskoristiti te skrbiti za poljoprivredno i pašnjačko zemljište. Zbog tog manjka poljoprivredne i stočarske aktivnosti dolazi do obrastanja livada i pašnjaka u šikaru i grab. Na Žumberku danas ne umire samo jedna ljudska zajednica, već i karakteristični krajobraz koji je ovisio o simbiozi s ljudima.

II. Žumberak danas

Što cjelovitijuu sliku o trenutnoj situaciji, problemima i perspektivama Žumberka nastojao sam izgraditi iz više izvora; tu su moja osobna zapažanja stećena tijekom mnogobrojnih posjeta tom kraju, faktografija sakupljena iz različite literature, dokumentacija Parka prirode Žumberak i Samoborsko gorje te razgovori s njegovim djelatnicima. No dio kojem osobno dajem najveću težinu je niz intervjua s lokalnim stanovništvom sakupljenih tjekom moje studentske prakse koju sam, u sklopu ustanove Parka prirode, odradio stacioniran u Budinjaku tijekom svibnja 2005 .godine.

1 Povijesni podatci preuzeti iz zbornika “Žumberak, baština i izazovi budućnosti”, M. Štambuk; Uvod

27

Odlučio sam spoznaje sakupljene iz ovih raznolikih izvora objediniti u koherentni skup metodom tzv. SWOT analize. SWOT je akronim od engleskih riječi za: jake strane (strenghts), slabosti (weaknesses), prilike (opportunities), prijetnje (threats).2 Strukturiravši sakupljena vienja o Žumberku u navedene skupine, navest ću za svako kratko objašnjenje. Moram ponovno napomenuti da mnoge od tema koje ću ovdje dotaknuti nisu neposredno povezane s tradicionalnom kulturom, nego i s drugim aspektima žumberačke situacije te drugim potencijalnim temeljima održivog razvoja. Smatram da je u sagledavanju razvojne situacije i mogućnosti nekog područja nužno imati tako širok obuhvat; sve je te aspekte potrebno integrirati u jedinstven plan za održivi razvoj tog kraja, a moj je cilj pokazati da upravo tradicionalni žumberački identitet ovdje igra veoma važnu ulogu.Pošto me akronim “SWOT” u biti ipak ne obavezuje o redosljedu izlaganja ovih skupina, smatrao sam za shodno žumberačkoj situaciji prekrojiti ga i krenuti od negativnosti.

II.1. Slabosti

II.1.a) Mala i ostarjela populacijaPrema posljednjem popisu stanovništva učinjenom 2001. godine, prostor općine Žumberak nastanjivalo je 1185 stanovnika od čega je 533 starije od 60 godina.3 Ukoliko bi se tendencija odumiranja nastavila trenutnim tempom, Žumberak bi kroz par desetljeća ostao gotovo potpuno nenaseljen.U razgovorima s lokalnim stanovništvom otkriva se bolna ljudska dimenzija ovih brojki: ušavši u kakvo manje selo susretao sam se uglavnom s ostarjelim licima unesrećenim samoćom. Sjetu starog čovjeka iz Kekića koji je poput svojevrsnog čuvara ostao zadnji stvarni stanovnik svog sela nakratko bi razbio moj dolazak, no za sebe kaže: “Tužno je ovdje. Nisam se ženio pa sam jedini ostao. Moji su ti pošli u Kanadu, a ovi ostali kuda-kamo. Ponekad mi šalju dolari ali i to je rijetko. [...]Kad mi doe kakav dinar, obično odem četiri kilometra u Sošice na piće samo da bi pričao s nekim.” Ukoliko bih i naišao na koga mlaeg, često bi se odmah po susretu otkrivao izravan razlog ostanka te osobe na selu: gluhonijemost, fizički deformitet, alkoholizam...

2 T. Šola, 2001; 2293 http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis20001.htm

28

Slika 9. Polagano propadanje lijepe seoske kuće u Cerniku.

Priča desetogodišnje djevojčice, koja je, nakon što je njezin stariji brat otišao na školovanje u Zagreb, jedino preostalo dijete u Budinjaku, neobična je mješavina idiličnog odrastanja u netaknutoj prirodi i za dijete zastrašujuće osamljenosti i dosade. Upitana s kim se ovdje igra, odgovara: “S njim se igram [pokazuje na svoj bicikl] jer ovdje nemam nikog drugog za igranje”. S obzirom da su zbog premalenog broja djece sve bliže škole zatvorene, svaki dan pohaa osnovnu školu u 25 km udaljenim Grdanjcima, gdje dijeli razred sa još četvero djece njene dobi. Nakon što završi 4. razred, školovanje će morati nastaviti još 5 kilometara dalje u Bregani u razredu pune veličine. Njena majka, gospoa Jasminka, pomalo strepi od te promjene: “Ta djeca su navikla na osobni tretman, kad ih je samo četiri, učitelj im može svakom osobno posvetiti pažnju. Ona nema niti društvene vještine da se nosi s tolikom drugom djecom. [...] Za djecu iz Bregane svi odavde su ‘gorjani’ i to je razlog da im se rugaju i izdvajaju ih.”Kao nijemi svjedoci ove demografske propasti sablasno stoje napuštene lijepe seljačke kuće, te livade i polja koja zarastaju u šikaru. Ili ponegdje kraj potoka, lijep stari mlin s istrunulim kolom.

II.1.b) Krah zajednice - defetistički stav i razjedinjenost

“A zašto bi se iko vraćo’? Bjež’ i ti dok možeš!”

Starac iz Cernika

Vjerojatno najteži zadatak u mojim razgovorima sa Žumberčanima bio je pokušaj da od njih dobijem pokoju ideju o tome kako ponovo pokrenuti Žumberak. Većina mojih sugovornika, poučena životom teškog rada koji im osigurava puki minimum egzistencije i mnogim prijašnjim propalim obećanjima i nadanjima, krajnje je skeptična prema bilo kakvoj mogučnosti oporavka. Osobno smatram ovo ključnim faktorom žumberačke propasti – sama depopulacija ovog kraja uzrokovana je vidom odustajanja, priznavanja poraza. Kao što sam opisao u teorijskom dijelu rada, radi se u stvari o slomu tradicionalnog sustava vrijednosti. Seljaci su ovdje uvijek bili sirotinja, ali ranije je nahraniti i okućiti svoju obitelj marljivim radom bila dovoljna i društveno cijenjena ekonomska aspiracija. Druge životne potrebe kao što su razonoda i duhovnost lokalna zajednica i kultura takoer su zadovoljavale unutar svojih okvira, te su, kao što je rečeno, ti isti seljaci mogli u svojoj zajednici biti cijenjeni pjesnici, muzičari ili likovni stvaraoci. No došlo je doba kada je ekonomsko mjerilo postao

29

novac, razonoda ono što se prikazuje na televiziji, a kulturno stvaralaštvo nešto o čemu, po danas dominatnom vienju, seljaci pojma nemaju. U rječima gospodina Marijana, vlasnika dućana u Kalju: “Mi smo bili siroti, ali život je ipak bio lijep. To kako smo se mi družili i pomagali... Sve je je ošlo’ kvragu kad su se ljudi počeli iz Njemačke vraćati s autima, s televizorima... Odjednom ovo staro više nikom nije valjalo.”I tako, kultura koja je nekad pružala okvir za valjan i pošten život, odjednom je postala nazadnom, besperspektivnom te osuenom na polagano odumiranje - mnogi bi joj njeni današnji baštinici, poput citiranog gospodina iz Cernika, najradije prekratili muke. Iz svega toga izlazi i danas prevladavajući “svako za se” stav – propadanjem starog osjećaja zajednice ljudi su se uglavnom prepustili životu u kojem pokušavaju u svojoj osobnoj teškoj egzistenciji skrpati kraj s krajem i ne vide kako mogu jedni drugima pomoći ili zajednički nastupiti u obranu svojih interesa.Dok se ove percepcije ne počnu mijenjati na bolje, tako da se lokalnoj kulturi ponude nove perspektive i novi osječaj o vlastitom smislu , važnosti te jedinstvu, teško da možemo započeti sa stvarnim oporavkom Žumberka.

II.1.c) Neobrazovanost i loša kultura življenja i proizvodnjeU posjeti žumberačkim domaćinstvima koja su još gospodarski aktivna, često bi se razgovor okrenuo na perspektive lokalnog mljekarstva ili seoskog turizma te raznih drugih mogućnosti dodatnih prihoda. No nerijetko sam se našao u neugodnoj situaciji da još za vrijeme razgovora vidim ogromnu prepreku realizaciji takvih planova, a da je svojim sugovornicima u tom trenutku nikako ne mogu taktično pripomenuti. Radi se o problemu higijene – kako nekomu tko nikad niti ne opere kravlja vimena pomoći da plasira svoj sir na tržište i ne pitati se o vlastitoj odgovornosti za moguće posljedice? Kako u domaćinstvo u kojem se ne prakticiraju osnovne higijenske mjere poslati goste? Daleko od toga da je ovakva situacija norma za Žumberak, većina kuća u kojima sam bio odlikovala se zavidnom razinom urednosti, no ipak, ova pojava je u mome zapažanju daleko preučestala da se ne bi tretirala kao problem.Za ovo stanje dakako postoje razlozi i u njegovu rješavanju treba pokazati veliku dozu razumijevanja za prilike u kojima se ti ljudi nalaze – tko im je uopće nastojao pružiti neki bolji ideal životnih i radnih navika i dati im razloga da ga prihvate? Ostavljeni u svojem siromaštvu često nisu bili u poziciji poboljšati svoje životne i proizvodne uvjete sve i da su htjeli.

30

II.1.d) Reljef otežava prometno povezivanje i izgradnju infrastruktureDa bi se iskusio ovaj problem dovoljno je sjesti u auto i odvesti se iz Zagreba u Budinjak. Prvih 30 kilometara puta od Zagreba do Bregane proći ćemo modernim autoputom za kakavih petnaestak minuta. Za daljnjih 30 kilometara zavojite brdske ceste do Budinjaka biti će nam potrebno otprilike 1 sat. Pokušate li taj put reproducirati sredstvima javnog prijevoza, uvidjet ćete da se radi o za svakodnevene uvjete sasvim nepraktičnom poduhvatu. Dok neka od Zagreba udaljenija područja mogu računati na prednosti blizine glavnog grada, u Žumberku je danas to tek još jedan razlog da se od tamo odseli.

II.1.e) Blizina velikog grada kao migracijskog atraktoraKao što je spomenuto faktor u depopulaciji Žumberka je, ironično, i blizina modernog velikog grada – Zagreba. Makar bi se ta činjenica danas mogla promatrati isključivo kao prednost, kontrast životnog standarda i gospodarske perspektive izmeu Žumberka i ostatka gradske okolice, uz spomenutu prometnu izoliranost pokazao se prevelikim. Zagreb i manja urbana središta u njegovoj okolici ispoljili su ekonomsku privlačnu silu kojoj lokalne perspektive nisu mogle konkurirati.

II.1.f) Neadekvatnost kraja za razvoj moderne industrijeZbog svojeg specifičnog reljefa, prometne nepovezanosti i demografske slabosti, Žumberak nije područje koje privlači tipične investicije. Većina današnjih industrijskih grana svoje će proizvodne i uslužne djelatnosti mnogo jednostavnije i efikasnije obavljati u prometno povezanijim područjima s većim fondom mlade i obrazovane radne snage. Isto važi i za modernu industrijaliziranu poljoprivredu, koja uz sve to na Žumberku teško može okupiti dovoljno velike zemljišne parcele za efikasnu proizvodnju.Dok se ove činjenice uglavnom promatraju kao slabost te još jedan faktor u pesimističnim predvianjima žumberačke budućnosti, konstruktivnije je na njih gledati kao na lokalnu specifičnost koja zahtijeva drugačije razvojne pristupe. Na kraju, upravo je nedostatak moderne industrije doprinijeo tome da Žumberak ostane ekološki i kulturno nezagaeno područje.

31

II.1.g)Parceliziranost zemljišta i nedefinirano vlasništvo

“A ti bi to kupit htio? A od koga ćeš? Njih ti je pola u Kanadu

ošlo’, a pola neznam gdje.”

Starac iz Cernika kao odgovor na moj usputni

interes za jednu lijepu seosku kuću

Problem premalih zemljišnih čestica takve je magnitude da ne dovodi u pitanje samo pokretanje industrijalizirane poljoprivrede već i normalnu seosku egzistenciju. Parceliziranje zemlje radi nasljedstva dovelo je do toga da većina Žumberčana posjeduje nekoliko malih i raštrkanih čestica koje je vrlo teško adekvatno iskoristiti. A ako bi netko i htio kupiti ili razmijeniti zemlju, u svrhu povećanja svoje poljoprivredne proizvodnje, često se javlja problem neriješnih vlasničkih odnosa.Taj problem velika je zapreka i u pokretanju seoskog turizma. Za mnoge stare seoske jezgre potrebno je minimalno ulaganja da bi se pretvorila u prvorazredne turističke atrakcije, a čak i postoji volja lokalnih stanovnika za takvim poduhvatom. No element nesigurnosti u te ideje unosi činjenica da su potencijalni polagatelji vlasničkih prava na pojedine objekte razasuti svijetom od Zagreba, preko Njemačke pa sve do Kanade i Australije.

II.1.h) Administrativna razjedinjenost1995. godine, Žumberak je podijeljen na 3 administrativna područja – Grad Samobor, Općinu Žumberak te Grad Ozalj. S obzirom da se nedvojbeno radi o kulturno i geografski cjelovitom području koje zahtijeva i cjeloviti razvojni pristup, ovo i nije najsretnije rješenje. Stanovnici Gornje Vasi i Novog Sela Petričkog žive slične živote, obavljaju svoje djelatnosti na istoj zemlji, čak i kupuju potrepštine u istom dućanu. Pa ipak razdvaja ih administrativna granice te jedni moraju svoje probleme rješavati u Samoboru, a drugi u Sošicama, sa svojim zasebnim garniturama lokalne vlasti koje nemaju previše formalnih kanala meusobne komunikacije.Tu je takoer i pitanje državne (a trenutno i schöengenske) granice koja dijeli Žumberak od slovenskih Gorjanci koji su takoer geografski, kulturno i turistički slično područje. Stojdraga i Kamence susjedna su sela, svako sa svoje strane granice, koje spaja 500 metara dugačak makadam i meu kojima su tradicionalno vladali dobrosusjedski odnosi i gospodarska suradnja. No ako bi danas htjeli legalno posjetiti svoje susjede, Stojdražani bi morali napraviti kružni put od oko 80 kilometara preko najbližeg službenog graničnog prijelaza.

32

Slika 10. Sopotski slap.

II.2. Jake strane:

II.2.a) Prelijep i uščuvan prirodni krajolikKada se nekog po prvi puta povede u Žumberak, dotični se obićno ne mogu načuditi kako tek četrdesetak kilometara od Zagreba postoji tako netaknut krajolik u kojemu možete piti vodu iz potoka, kupati se ispod slapa, hodati satima bez da naiete na ikakav znak civilizacije te susresti divlje svinje, srne, sokolove pa čak i medvjede. Prirodna baština Žumberka čini ogroman ekološki i društveni kapital, kako toga područja tako i cjele Hrvatske, koji čeka da bude adekvatno i razumno upotrijebljen.

II.2.b) Entuzijazam pojedinaca i ponos lokalnih stanovnika na svoj kraj

“Mi smo se ovdje vratili kontra svih onih koji odlaze. Smatrali

su nas za lude, i smijali nam se iza lea.”

Gospodin Subić iz Stojdrage

U suprotnosti s prevladavajućim defetizmom, u Žumberku, istina rijetko, možete naići na pojedince koji iskazuju neizmjernu vjeru u svijetlu budućnost ovog kraja. Meu ljudima koje sam upoznao tijekom svog kretanja po Žumberku, tu kvalitetu najviše je utjelovljavala obitelj Subić iz Stojdrage. Školovavši svoju djecu u Bregani, oni su se odlučili na povratak u Stojdragu, odakle potječe gospoa Subić, te pokretanje obrta koji će se baviti izradom suvenira. Važno je napomenuti da u doba te odluke, a stanje se nije mnogo promjenilo niti danas, u Žumberku nije postojao razvijen turizam niti tržište za njihove proizvode. Što je dakle cijelu obitelj potaklo na takav rizičan potez koji se još nije isplatio? Ako sa njima započnete razgovor o ovoj temi, njihov bezgraničan entuzijazam po pitanju Žumberka lako bi vas mogao zaraziti i uvjeriti da je takav postupak najlogičnija stvar na svijetu. Jer budućnost takvog prekrasnog i kulturom te prirodnom baštinom bogatog kraja koj je istovremeno toliko blizu glavnog grada, je u njihovim očima zagarantirana – samo je pitanje vremena kad će se taj potencijal prepoznati te njihove ideje dobiti smisao.Ovakvi sentimenti o Žumberku se kriju i u mnogim pojedincima koji su na prvu ruku potpuni defetisti. Potrebno je samo malo zadrijeti ispod te pesimistične površine, predstaviti par mogućih ideja, potaknuti ih da i sami razmisle o bogatstvima i mogućnostima Žumberka i susrest će te se s ganutljivim nadanjem i ljubavi prema svome kraju. Makar će na kraju mnogi, poučeni dotadašnjim iskustvom razočaranja, ipak rezimirati

33

Slika 11. Obitelj Subić iz Stojdrage.

takav razgovor kao što je to učinio gospodin Marijan, vlasnik dućana u Kalju: “Ja se toliko nadam da je to što govorite moguće, ali bojim se da ste došli prekasno.”Ovakvi sentimenti nekih lokalnih stanovnika, tolika ljubav i entuzijazam, izimna su kreativna energija koju treba usmjeriti i dati joj šansu da se iskaže prije nego što zaista postane prekasno.

II.2.c) Specifična lokalna kultura sa neobičnom poviješćuPovijest ljudskih obitavatelja Žumberka višeslojna je i dramatična, čemu svjedoče brojni arheološki spomenici. I današnji stanovnici Žumberka kao baštinici te povjesti očuvali su svoje specifičnosti koje ih izdvajaju iz okolice – Grko-katoličku vjersku pripadnost te zanimljivu mješavinu dinarskih i pred-alpskih kulturnih obilježja i gospodarskih praksi. Ova jedinstvena i endemična lokalna kultura može poslužiti kao odličan temelj za izgradnju specifičnog žumberačkog turističkog identiteta te inspiracija za poduzetničke poduhvate i održivi razvoj kraja. O mogučnostima upotrebe tradicionalne kulture u održivom razvoju naširoko je raspravljeno u prethodom dijelu rada, a više o žumberačkim specifićnostima govorit ćemo u poglavlju koje se bavi konkretnim lokalnim prilikama i rješenjima.

II.2.d) Uščuvanost kraja za tradicionalnu i ekološku proizvodnju te seoski turizamRazvojna zapostavljenost Žumberka imala je i jedan donekle pozitivan učinak – izolirala ga je od stihijske promjene načina života i modernih gospodarskih praksi čija se održivost potencijalno može pokazati veoma upitnom. U Žumberku nema propalih mastodontskih industrijskih postrojenja iz ere socijalističkog napretka. Žumberačka polja i vodotoci nisu natopljeni insekticidima i umjetnim gnojivima što daje osnovni preduvjet za pokretanje ekološke poljoprivrede. Vodenice, sjenici, kozlaci i druge gospodarske zgrade u Žumberku jesu oronule ali barem nije izbrisan svaki njihov trag kao što se to znalo dešavati drugdje.Jedna mala anegdota lijepo ilustrira izvornu ušćuvanost žumberačkih sela; kada bih drugdje po Hrvatskoj želio kamerom snimiti kakvu lijepu seosku kuću, gotovo svugdje bi bilo potrebno pažljivo namjestiti kadar kakako se u pozadini ne bi isticala ružna nova betonska graevina ili dalekovod. U Žumberku je dovoljno izvaditi kameru i ispucati sliku – uglavnom se ništa takvog neće naći da vam ue u vidno polje.

34

II.2.e) Blizina velikog grada kao ekonomskog i socijalnog pokretača te potencijalnog tržišta

Danas, internet, auto, to je normalna stvar... Tu u vrtu smo

sjedili Ana i ja, bilo je predvečerje, nije još bio mrak. I reko,

idemo mi u Zagreb. I za 45 minuta smo bili u Bogovićevoj pili

kavu.

Gospodin Subić iz Stojdrage

Kao što je raspravljano u prvome, teorijskom dijelu ovog rada, postoje indicije da je tehnološki napredak koji je dosad usmjeravao društvo ka sve većoj populacijskoj, ekonomskoj i kulturnoj centralizaciji, u posljednje vrijeme postao vrijedna alatka distribucije informacija, kreativnosti i društvene participacije. Uz sredstva komunikacije kao što je internet i široku rasprostranjenost osobnih vozila, Žumberak se danas možda po prvi put nalazi u situaciji da profitira od relativne blizine velikog grada. Makar je i dalje činjenica da je velik broj ljudskih djelatnosti lakše i efikasnije organizirati bliže većih prometnica i populacijskih centara, Žumberku je danas kroz te nove potencijale povezivanja otvorena mogućnost da postane prostor od izrazitog društvenog značaja. Tu veliku ulogu igraju spomenuta ekološka i tradicionalna proizvodnja te seoski turizam, no perspektive održivog razvoja su zapravo mnogo šire od toga. Žumberak s minimalnim dodatnim infrastrukturnim investicijama može biti okoliš za mnoge djelatnosti i načine života na koje se dosada gledalo kao isključivo urbane pojave. U zapadnoj Europi sasvim je uobičajeno da se arhitektonski biroi, odvjetnički uredi, pa i veliki poslovni poduhvati kao što su banke i korporacije, velikim dijelom vode iz kućnih ureda smještenih u idiličnim seoskim krajolicima u relativnoj blizini grada. Vrijednost ovakvog života za kreativne profesionalce kao što su publicisti, znanstvenici i umjetnici nije potrebno posebno objašnjavati.Kako pokazuju mnoga inozemna, ali i neka hrvatska iskustva , uz današnju novonaenu povezanost, ovakva ruralna područja mogu poslužiti kao jedinstveno pogodan i stimulativan okoliš za uspostavu nebrojenih oblika uspješnog malog poduzetništva, koje će svoje tržište naći kako u obližnjem velikom gradu, tako potencijalno i diljem svijeta.

II.2.f) Ujedinjujuće inicijative i ustanoveUsprkos administrativnoj razjedinjenosti Žumberka, u mnogim je aspektima bilo nemoguće zanemariti očiglednu jedinstvenost ovog

35

područja. Tako je 28. svibnja 1999. godine u svrhu zaštite prirodne baštine Žumberka i Samoborskog gorja zakonom proglašena javna ustanova Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje (u daljem tekstu Park prirode). Kao što je rečeno, u djelovanje ove neprofitne javne ustanove prvenstveno spada zaštita prirodne baštine, no sve se više nameće njezina uloga u općem razvoju kraja. Park prirode nije organ lokalne vlasti i van svog primarnog djelovanja zaštite žumberačkog krajolika nema specifičan autoritet i ovlasti, no može služiti kao koordinacijska ustanova za pokretanje i pomoć projekata održivog razvoja koji bi obuhvaćali cijelo žumberačko područje. Ustanova parka prirode već igra ključnu ulogu u stvaranju turističke i rekreativne infrastrukture markiranjem i održavanjem planinarskih i biciklističkih staza, označavanjem mjesta od baštinske važnosti, tiskanjem turističkih karata, otvaranjem informacijskih centara, izložbenih prostora i suvenirnica u svojim ispostavama te brojnim drugim aktivnostima. Park prirode se ujedno nalazi i u poziciji da postane glavni kanal Žumberačkog predstavljanja svijetu kroz medijsku promociju kraja, organiziranje javnih rekreativnih i kulturnih aktivnosti te promoviranje lokalnih proizvoda i usluga.Druga inicijativa vrijedna spomena jest utemeljenje Turističke zone po Kupi i Žumberku (Gorjancima) i Turističke zone po Sutli i Žumberku (Gorjancima).4 Cilj ove inicijative pokrenute od Hrvatske gospodarske komore Zagreb, Gospodarske zbornice Slovenije i lokalnih planinarskih udruga, jest turističko povezivanje Žumberka s hrvatske te Gorjanci sa slovenske strane granice. U sklopu te inicijative zajednički bi se radilo na obogaćenju i promociji turističkih sadržaja ovog kraja a posjetiteljima i stanovnicima bilo bi omogućeno nesmetano prelaženje državne granice. Ovo se može smatrati i nekom vrstom rane pripreme lokalnog turizma za očekivanu liberalizaciju graničnog režima koju bi donio eventualni ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.

II.3. Prijetnje

II.3.a) Daljnja depopulacijaTrend odumiranja Žumberka uslijed svih ranije nabrojanih razloga trenutno još uvijek ne jenjava. Promjena na bolje može se naslutiti tek u optimističnim nadanjima poput onih iznesenih u ovome radu.

4 Hrvatska gospodarska komora, Izvješće o radu za 2004. županijske komore Zagreb,

str. 16.

36

II.3.b) Daljnja društvena marginalizacija selaKao što je raspravljeno u prvome dijelu ovog rada, u našem društvu još uvijek prevladava stav u kojem se napredak poistovjećuje sa urbanizacijom te se shodno tome život na selu smatra nazadnim oblikom postojanja. Makar su začeci tog po Žumberak pogubnog stava u socijalističkim idejama industrijskog napretka, koje su na ovim područjima dominirale tijekom druge polovice XX. stoljeća, danas je, ironično, ulogu marginalizacije sela jednako uspješno preuzeo potrošački menatlitet.

II.3.c) Kultura masovne proizvodnje i potrošnjeU odnosu na zapadnu Europu, razvoj ultra-potrošačkog društva u Hrvatskoj krenuo je razmjerno kasno. Makar bismo mogli reći da po pitanju neumjerene potrošnje i prijemčljivosti na metode modernog marketinga iskazujemo zapanjujuće brz napredak, transformacija našeg društva ipak još nije toliko potpuna. U Hrvatskoj još uvijek žive i nalaze tržište mnogi oblici tradicionalne ekonomije, čemu se možemo osvjedočiti ako posjetimo koju od gradskih tržnica te tamo (danas već uz nešto traganja) direktno od seljaka kupimo povrće, med, mliječne proizvode i slično. No ovaj sektor iz dana u dan prima nove udarce pred navalom industrijskih proizvoda i njihovog agresivnog marketinga ili jednostavno niže cijene. Tako sve više potrošaća, iz čistog komoditeta, preferira proizvode tradicionalno dobavljane na tržnici danas jednostavno kupiti u kakvom trgovačkom centru, upakirane u šarena i potpuno bespredmentna pakiranjam a čak i samom institucijom tržnice danas dominiraju prekupci koji uglavnom prodaju istu takvu robu. O pitanju stvarne kvalitete i ekološke cijene tako proizvedenih i dobavljenih proizvoda svoje sam stajalište izrazio već ranije u ovome radu.Hrvatsko društvo je danas na raskršću na kojemu bira da li će jednom zauvijek odbacititi ove tradicionalne oblike ekonomije i postati istinsko masovno-potrošačko društvo ili će ih, poput nekih drugih europskih država, prigrliti kao jedinstvenu kulturnu, zdravstvenu i ekološku vrijednost. Relevantnost ovog pitanja za daljnu sudbinu Žumberka je iznimna i ne radi se samo o tome da ovaj kraj ekonomski ovisi o ovim tradicionalnim oblicima privreivanja. Ovako korjenita promjena naših potrošačkih navika je ustvari potpuna promjena naše kulture i mentaliteta i prekid naših veza s okolišem i našim razvojnim kontinuitetom. Ukoliko se takav trend nastavi ka svojoj hipotetskoj krajnosti razmatranja o budućnosti Žumberka kakvima se ja bavim u ovome radu su uistinu potpuno bespredmetna.

37

II.3.d) Zagaenje okoliša i kulture nekontroliranim turizmomLijepo je vidjeti kako negdašnji “samoupravni” ideal obiteljskog boravka u prirodi, s osobnim automobilom iz kojeg trešti radio, sandukom piva, mesom s roštilja i popratnom gomilom smeća, ispušnim plinovima te gumama razrovanom livadom, krasno koegzistira sa tekovinama novonastajućeg potrošačkog društva. Na kraju krajeva, automobila koje možemo parkirati po zelenim livadama više je nego ikad, kao i nepovratne plastične ambalaže i ostalog smeća koje možemo razasuti po obližnjem grmlju.Prirodni okoliš nije jedino što se nalazi u opasnosti od nekontroliranog i bezglavog turizma. Kao što se možemo uvjeriti na primjeru naše obale, betonizacija nekad lijepih seoskih naselja i izguravanje lokalne kulture instant turističkom ponudom takoer su neke od njegovih nuspojava. Da Žumberak nije imun na ovakve pojave svjedoće lokaliteti poput gabrovičkog “Eko parka Divlje vode” - u osnovi velikog betonskog ribnjaka sa upitnim utjecajem na čistoću rječice Bregane i sa zabavnim elementima koji podsjećaju na minijaturni Disneyland.

II.3.e) Pretvaranje Žumberka u naselje vikendicaJedna od vizija žumberačke budućnosti, za koju s obzirom na blizinu Zagreba postoje naznake da bi se mogla ostvariti, jest i ta da se proces iseljavanja i odumiranja lokalnog stanovništva nastavi, a da nekretnine i zemlja budu otkupljeni od gradskih stanovnika u svrhu imanja za odmor. Makar su rat i prateća ekonomska recesija donekle prekinuli taj običaj, posjedovanje seoskih vikendica tradicionalna je odlika ovdašnje urbane srednje klase. Kako se relativni prosperitet polako ponovo vraća u naše krajeve, za očekivati je da će se ovaj običaj vratiti u još većim razmjerima nego prije. Motivacije za posjedovanje jednog takvog mirnog utočišta na selu u osnovi su pozitivne i identične nekima koje su u ovome radu iznesene kao razlozi zašto je očuvanje ruralne sredine nužnost za zdravo društvo – kontakt sa svojom prirodnom okolinom, tradicijskom kulturom i osloboenje od stresa nakupljenog urbanim životom. Problem leži u tome da, ako nije kontroliran i kontriran lokalnim perspektivama za starosjedilačko stanovništvo, ovaj poriv teži istiskivati autentičan seoski život – cijene koje su gradski stanovnici spremni platiti za seoske nekretnine rastu do mjere potpuno nepriuštljive besperspektivnom lokalnom stanovništvu te postaju još jedan motivator da se svoju zemlju proda i iseli negdje drugdje. Rezultat tog procesa već je u ovome radu ranije opisan – lijepa, ali mrtva sela koja stoje poput kulisa negdašnjeg života i čekaju svoje povremene posjetitelje. Zapuštena polja i pašnjaci,

38

te konačna tiha smrt jedne specifične ruralne kulture i krajolika. Ostaju vlasnici vikendica koji uz glazbu s tranzistora jedu hranu koju su putem iz grada kupili u velikom supermarketu.

II.4. Prilike

II.4.a) Društvena potreba za uščuvanjem selaPošto je ovo u neku ruku motiv koji se provlači kroz cijeli ovaj rad, mislim da ga ovdje nije potrebno na široko dodatno elaborirati. Specifićnosti Žumberka vezana uz ovu temu su sljedeće: radi se o iznimno prirodno lijepoj i kulturološki specifićnoj ruralnoj sredini, blizina glavnog grada čini ga posebno važnim mjestom interakcije i komunikacije urbanog i ruralnog života a i iz svega toga proizlaze i neke sasvim stvarne ekonomske perspektive o kojima ćemo govoriti. Ako uz sve to Žumberak ne može iskoristiti ovu sve evidentniju društvenu potrebu, teško da će to moći učiniti i jedna druga sredina u Hrvatskoj.

II.4.b) Potreba za proizvodima tradicijske kulture i ekološkim proizvodimaVećina će se potrošača makar izrijekom složiti da su nam u našem svakodnevnom životu potrebni zdravi proizvodi dobiveni održivim proizvodnim metodama. Uz to, kao što sam kroz ovaj rad nastojao argumentirati, i proizvodi tradicijske kulture kako zbog svojih osobitih kvaliteta tako i zbog sentimentalnih i kulturoloških razloga, imaju svoju vrlo realnu tržišnu nišu. Osobno smatram da su ekološka i tradicionalna proizvodnja kategorije koje se idealno preklapaju i oslanjaju jedna na drugu; tradicionalno gospodarstvo oslanjalo se na biljne i životinjske vrste koje su bile prikladne za uzgoj u neposrednoj okolini te na sirovine koje su se tamo mogle naći. Upravo takav pristup prilagoen “neposrednoj okolini” jedna je od osnovnih ideja većine pristupa ekološkoj proizvodnji kojoj pečat tradicije daje i dodatni tržišni kredibilitet. A s druge strane održivi i ekološki pristup gospodarstvu obično se pokazuje mnogo kompatibilniji s tradicionalnim vrijednostima i načinom života nekog područja.Slijedom tih misli žumberački prirodni okoliš i tradicionalna kultura mogu ponuditi zaista mnogo jedinstvenih proizvoda modernom tržištu. Sam krajolik nam na razumno raspolaganje već sam od sebe nudi livade ispunjene aromatičnim i ljekovitim biljem, velike šume ispunjene mnoštvom kvalitetnog drveta i kvalitetan graevinski kamen. Od poljoprivrednih proizvoda tu je tradicionalno prisutan iznimno kvalitetan

39

krumpir, kukuruz, kupus i ostale kulture, a tradicija mljekarstva i vinarstva, ako se ispravno usmjeri, ima potencijal proizvesti kvalitetne ekološke proizvode s velikom dodanom vrijednošću. Po pitanju uporabnih predmeta žumberačka tradicija nam nudi širok raspon potencijalnih autentičnih proizvoda od prirodnih materijala, kao što su drveno i glineno posue, unikatne tekstilne rukotvorine, tradicionalne igračke... Svaki od kojih se može suptilno prilagoditi modernom životu i prilikama bez da izgubi svoj specifičan lokalni pečat.

II.4.c) Potražnja za seoskim turizmomIako većina stanovnika grada vjerojatno nije spremna zamijeniti svoju urbanu egzistenciju ruralnom, čini se da dosta njih ipak žudi za povremenim iskustvom “pravog” seoskog života. Tako sam se osobno od dosta Zagrepčana naslušao priča o njihovim posjetima pitoresknim dijelovima Slovenije te uživanju u blagodatima dobro osmišljenog seoskog turizma. I uistinu iz osobnog iskustva mogu reći da je Slovenija prekrasna zemlja koja je vrhunski kapitalizirala svoju tradicionalnu kulturu i prirodni okoliš; prekrasna alpska sela oko kanjona Soče nude priuštljiv smještaj, odličnu tradicionalnu prehranu i mnoštvo kulturnih, rekreativnih i prirodnih sadržaja. Ono što nalazim pomalo apsurdnim u svim tim panegiricima jest činjenica da većina ljudi od kojih ih slušam nikad nije posjetila Žumberak, kraj s jednako velikim turističkim potencijalom koji se nalazi samo 45 km od Zagreba. Žumberak već posjeduje i prekrasan prirodni krajolik i lijepu tradicionalnu gradnju koja zahtijeva tek minimum ureenja kako bi bila prikladna za smještaj gostiju. Od tradicionalne bi se žumeračke prehrane uz malo uloženog truda i pažnje mogla napraviti reprezentativna kuhinja, a od lokalnih običaja i predaja danas prepuštenih zaboravu, kulturna dogaanja koja ne bi služila samo gostima, već i lokalnom stanovništvu kao reafirmacija njegova identiteta.

II.4.d) Društvena potreba za prirodnim rekreativnim prostorom (boravak u prirodi, planinarenje, biciklizam, ekstremni sportovi...)Često u medijima čujemo brojne floskule o sportu kao temelju zdravog života i društva. I stvarno, uz današnji fizički neaktivan način života tipičan za gradske stanovnike, neporeciva je dodatna potreba za kretanjem i rekracijom. Način na koji to činimo (ili ne činimo) pitanje je osobnog odabira, no igralište za nogomet, olimpijski bazen ili teretana teško mogu zadovoljiti rekreacijske potrebe svih pojedinaca. Za ljudska bića

40

Slika 12. Žumberačka priroda nudi svoje rekreativne potencijale neovisno o sezoni i godišnjem dobu.

fizički napor u svojoj najprirodnijoj i za mnoge najispunjujućoj formi jest kretanje u prirodnom okolišu, a ne u umjetno izgraenim ambijentima ili statičnim napravama. Susjedna Slovenija opet nam pruža lijep primjer društva koje je kontakt sa svojom prirodnom okolinom dovelo do zavidne razine i od toga izvuklo mnoge koristi kako za svoju urbanu populaciju, tako i za ruralna područja i tradicionalnu kulturu. Vikendom na slovenskim dvijetisućnjacima možete naići na mnoštvo ljudi iz svih slojeva društva, dobnog raspona od 8 do 88 godina, a upravo je na ovoj živahnoj starijoj populaciji evidentan blagotvorni učinak ovakvog načina života. Prolazite li slovenskim lokalnim cestma koje vijugaju meu vinogradima i pokraj riječnih kanjona, u susret će vam putem dolaziti mnogobrojni biciklisti, a iznad glave letjet će vam paraglideri. Infrastrukura za ovakve oblike rekreacije ujedno je i infrastruktura za izgradnju seoskog turizma i plasiranje lokalnih proizvoda. Na kraju krajeva ako ste se već popeli do 2000 metara visokog planinarskog doma u Julijskim Alpama, vjerovatno niste tamo došli da pojedete McDonaldsov hamburger već će vam više odgovarati ričet, štruklje od kmečkog sira i gemišt s lokalnim cvičekom.Općenito, u društvima zdravog blagostanja i kulture kvalitetnog života primjetan je trend ovakvog punog uživanja svog prirodnog okoliša, što se sve više može zamjetiti i u Hrvatskoj. Žumberački kraj zbirom svih već nabrojanih kvaliteta izvanredno je područje za tu vrst aktivnosti.

II.4.e) Mogući priliv mlade i obrazovane populacije koja traži alternativu urbanom življenjuRanije u ovom radu opisao sam ovaj novonastali društveni fenomen i pozitivne implikacije koje on nosi kako za dotične ruralne sredine tako i za šire društvo. Ovdje ću iznijeti jedan žumberački primjer ove pojave za koji smatram da neće dugo ostati usamljen.Ivan Gregov mladi je akademski obrazovan likovni umjetnik, uspješan i nagraivan u svojoj struci. Prije nekoliko godina on i njegova djevojka odlučili su ispuniti svoje aspiracije o životu u prirodi, kreativnom miru i vlastitom povrtnjaku te su se dali u potragu za adekvatnom lokacijom. Evo njihove priće u Ivanovim rječima:Tražili smo jeftini objekt na selu, a prednost su imali brdski krajevi, zbog blaže ljetne klime, snijega za trčanje na skijama zimi, udaljenosti od prometnica... Žumberak se pojavio kao alternativa Gorskom Kotaru, zbog nižih cijena nekretnina i blizine Zagrebu. Takoer nas je privukla lokalna varijanta drvene tradicionalne gradnje, s prostranim sobama i kamenim

41

podrumom. Kao plus smo držali i činjenicu da je bio proglašen Park prirode. Na kraju smo se odlučili za 130 g. staru kuću u najudaljenijem dijelu Žumberka, u selu Dučići u Radatovićkom kraju. Zanimljivo je da tu gotovo 24h na dan vlada potpuna tišina.Odmah nakon kupovine smo promijenili prebivaliste na Dučiće, da bi mogli prelaziti malogranični prijelaz jer je tako kraći put u Zagreb preko Metlike. Prve godine smo djelomično obnovili najveću sobu za ugodan boravak, i boravili u prosjeku 4 dana u tjednu često ostajući i cijeli tjedan. Zbog udaljenosti do Zagreba od 90km, prebacili smo automobil na plin. Od prve sezone smo počeli održavati povrtnjak i naučili puno toga o poljodjelstvu od nule, s naglaskom na organsko poljodjelstvo. Druge godine smo zamolili susjede da nam ustupe malu njivu od cca 200 m2 koju smo s lakoćom održavali tehnikom mulčiranja, što je za dvije osobe zahtijevalo angažman 1 dan rada, svakih 2 tjedna. Tako smo zadovoljili potrebe za povrćem u totalu za boravka u Dučićima, i dio potreba u Zagrebu.O organizaciji svog posla s obzirom na selidbu Ivan kaže:Posao smo nastavili tako da provodimo 4 dana na Žumberku, a da organiziramo posao u gradu u 3 dana, dok ja recimo nisam prihvaćao nekoliko ponuda za stalni posao u gradu, upravo da bih zadržao slobodu da honorarni posao donesem na Žumberak, i ostanem po 10 dana. Tako smo razmišljali i o prebacivanju nekog dijela posla preko interneta - prevelika mobilnost, pa makar i jednom na tjedan u pravcu Zagreba jednostavno nije pravo rješenje za tako udaljeni dio Žumberka.O problemima i prednostima života na Žumberku:Za ljude koji su vezani profesijom za Zagreb, posebno za ljude koji rade kod kuće, Žumberak mi se čini kao idealno mjesto za boravak. Prednosti su vrlo niski troškovi boravka u usporedbi s gradskima, niske režije, obilje drva koje treba krčiti od čega se dobiva ušteda na grijanju, potpun mir i tišina, idealno rekreativno područje za biciklizam, čista i kvalitetna zemlja za poljodjelstvo, obilje padalina tokom cijele godine, dobar mentalitet lokalnog stanovništva, niske cijene nekretnina... Ceste se relativno dobro održavaju i snijeg se čisti. Teskoće su nedostatak javnog prijevoza, problemi s graničnim prijelazima sa Slovenijom, velika udaljenost od grada po dugoj zavojitoj cesti, poteškoće pri transportu graevinskog materijala... Kao problem smo od početka vidjeli puno te vožnje autom, posebno u zimskim uvjetima, ili u perspektivi kada dobiješ dijete pa ga navažaš svaki tjedan...O tome kako vidi svoj potencijalni doprinos razvoju Žumberka:Kao očuvana etnografska oaza Žumberak zaslužuje možda i

42

malo etno-selo, ili bar sprečavanje propadanja reprezentativnih primjera tradicijskog graditeljstva, što bi onda bio sastavni dio turističke ponude. U okvirima svoje likovne struke bio bih više nego voljan doprinijeti takvim projektima u budućnosti.

III. Ka potencijalnim rješenjima

U ovome ću poglavlju, na temelju ovdje nabrojanih žumberačkih slabosti, jakih strana, prijetnji i prilika, te pogleda iznesenih u teorijskom dijelu rada, u par točaka iznijeti vlastitu viziju revitalizacije ovoga kraja. Prilikom pisanja ove male studije nastojao sam biti što sveobuhvatniji i u svoju analizu te rezultirajuće zaključke integrirati sve probleme koji muče Žumberak, te sve perspektive koje osobno smatram valjanim za njegov razvoj. No sve je to tek grebanje po površini k tome još iz mog realno subjektivnog gledišta kao etnologa, idealista i ljubitelja prirode. Svaka od ovdje nabrojanih razvojnih perspektiva zaslužuje svoj zaseban znanstveni rad, a i teško da netko drugi (možda netko drugačijeg obrazovanja i osobnih afiniteta) ne bi mojoj viziji mogao dodati još mnoštvo takvih perspektiva ili izgraditi potpuno drugačiji a ipak vrijedan i održiv pristup. Stoga ne smatram da je ovo što ću dalje napisati apsolutno jedini mogući plan razvoja Žumberka. No ipak sam uvjeren da iznosim realan okvir na kojemu se može dalje graditi i koji ostavlja prostora za koegzistenciju sa drugačijim održivim pristupima razvoju Žumberka. Apsolutno sam uvjeren da je za održiv razvoj kraja potrebna i podloga u obliku zdrave i autentične lokalne kulture i identiteta, te kao etnolog, nalazim da je moj posao bio da ukažem na tu perspektivu razvojne problematike.

III.1. Ustanova Parka prirode kao posrednik izmeu različitih aktera u razvoju ŽumberkaNe umanjujući ulogu drugih institucionalnih aktera (lokalne vlasti,

županije, države...), ulogu ustanove koja bi na sebe preuzela koordinaciju provedbe ove vizije namijenio sam Parku prirode Žumberak i Samoborsko gorje. Tomu je više razloga: Parku prirode dana je ingerencija nad gotovo cijelim žumberačkim područjem i bliskim Samoborskim gorjem - za razliku od lokalnih vlasti i njihove tri zasebne administrativne jedinice ili države i županije čije je područje djelovanja mnogo šire. On može upotrijebiti svoj konzervacijski i stručni autoritet za pokretanje i nadziranje zajedičkih inicijativa izmeu tih razina i jedinica vlasti.

43

Park prirode već okuplja stručni kadar koji je kvalificiran za brigu o žumberačkom okolišu i za razvoj lokalnih rekreacijskih i turističkih potencijala. Smatram da je za daljnje proširivanje njegove misije na područje očuvanja i revitalizacije lokalne kulture te održivog razvoja potrebno samo minimalno proširenje toga kadra.I na kraju krajeva, postavlja se pitanje zašto bi se takva institucija bavila razvojnim pitanima? Park prirode je baštinska ustanova. Istini za volju njegov osnovni cilj je definiran kao “zaštititi i promovirati prirodne ljepote toga kraja”4, no kao što je na razne načine već sugerirano u ovome radu, smatram da na područjima na kojima stoljećima žive ljudi prirodna i kulturna baština nisu aspekti koje možemo čuvati odvojeno. Ukoliko Park prirode prihvati ovu svoju cjelovitu konzervacijsku ulogu on ne može pobjeći i od one razvojne; da bismo istinski očuvali ovu lokalnu kulturno-prirodnu baštinsku cjelinu potrebno joj je omogućiti okvire za održivi razvoj. Uz prepoznavanje tih činjenica institucija Parka prirode postaje već veoma bliska idealiziranoj instituciji ekomuzeja, te kao takva čini prirodno orue za primjenu razvojno-konzervacijskih ideja iznesenih u ovome radu.Rekavši sve ovo, opet moram naglasiti da je ključni instrument i provoditelj revitalizacije nekog kraja i njegove kulture lokalno stanovništvo.

III.2. “Grassroots” mreža: prevladavanje defetizma te osvještavanje zajedničkih interesaKako dakle uz spomenuti opće-rašireni defetizam mobilizirati preostalo

lokalno stanovništvo da krene u zajedničku akciju spašavanja svog kraja i kulture? Da bismo dali odgovor na to pitanje, moramo shvatiti da taj osjećaj poraženosti nije nešto za što su Žumberčani sami krivi, već je nametnut spomenutim promjenama širih društvenih okolnosti te nedostatkom razumijevanja i potpore od strane struktura ekonomske i političke vlasti. Žumberčani uglavnom imaju vrlo nostalgične osjećaje o svojem propadajućem kraju i kulturi, no okolnosti su ih uvjerile da se tu više nema što spasiti. No ključ rješenja krije se u riječima Zvonka Šiljka, novoizabranog načelnika općine Žumberak: “Pedeset godina se sve odnekud obećava i obećava, a ništa nije učinjeno. [...] treba ići s ljudima osobno razgovarati, pitati ih gdje su problemi, kako to zajedno možemo riješiti [...] a to do sada nitko tu na Žumberku nije učinio.”I zaista, iz mojih razgovora sa Žumberčanima čini mi se da i nije potrebno tako mnogo truda da se zadobije njihov entuzijazam za akciju – ukoliko

4 http://www.ppzsg.org/Opci_podaci.htm

44

Slika 13. Ureeno selo Sopote iščekuje turiste.

im argumentirano predočite da njihov kraj ima što ponuditi svijetu te im po tom pitanju predložite neke moguće oblike suradnje u kojima bi mogli sudjelovati, obično će, uz zadržanu dozu skepse i opreza, postati zainteresirani za takve prijedloge. Kao što sam spomenuo, meu lokalnim stanovništvom postoje i entuzijasti koji jedva čekaju da im se pruži šansa da učine nešto za sebe i svoj kraj te vas obaspu mnoštvom vlastitih ideja. Volju tih ljudi treba adekvatno iskoristiti – kao pripadnici lokalnog stanovništva oni mogu učiniti mnogo na pridobivanju povjerenja i suradnje ostatka zajednice. Uz njihovu pomoć mogla bi se organizirati svojevrsna “grassroots” mreža lokalnog stanovništva koja bi ravnopravno suraivala sa parkom na razvojnim i konzervacijskim inicijativama. Stvaranjem takve mreže angažiranih lokalnih stanovnika mnogo bi se napravilo na osvješćivanju zajedničkih interesa, potrebe suradnje te zajedničkong nastupa lokalnih zajednica. Time ne bi dobili samo vrijedne suradnike i osnovni instrument za obnovu Žumberka već bismo vjerojatno napravili i velik korak u obnovi osjećaja smisla, jedinstvenosti i emancipacije lokalne zajednice koja bi opet dobila priliku da sama sudjeluje u krojenju svoje sudbine.

III.3. Razvoj turizmaPark prirode je već mnogo učinio u stvaranju rekreativne i turističke

infrastrukture i lokalno stanovništvo prepoznaje tu činjenicu kao pozitivan pomak te znak istinskog angažmana ove institucije. Taj rad svakako treba nastaviti, ali takoer i poraditi na stvaranju pristupa razvoju turizma koji bi bio koordiniran s lokalnim stanovništvom kao bi oni od svega toga ubrali što više koristi. Kao skromni početak nameće se ideja organiziranja rekreativnih dogaanja poput biciklijada i planinarskih pohoda, koje bi lokalno stanovništvo moglo iskoristiti za prodaju vlastitih prehrambenih i drugih proizvoda te turističku promociju svoga sela. Ako bi se ovakvo dogaanje dodatno poklopilo s nekim lokalnoj zajednici važnim datumom, npr. proštenjem u lokalnoj crkvi i slično, tim bolje kako za posjetioce koji dobivaju dodatnu atrakciju, tako i za lokalne stanovnike koji dobivaju dodatni osjećaj obnovljenog interesa za njihovu kulturu . Već sam prizor mnoštva zainteresiranih namjernika mnogim bi lokalcima vratio vjeru u smisao ostanka na Žumberku.Paralelno takvim inicijativama potrebno je s lokalnim stanovništvom razraditi koordinirani marketinški nastup Žumberka, utvrditi kakav identitet i koje turističke proizvode žele predstaviti svijetu te im dati potporu u širenju te poruke - kako kroz ustanovu Parka prirode i njegove

45

Slika 14. Znak na cesti izmeu Novog Sela Petričkog i Sošica.

komunikacijske materijale tako i kroz medije. Moglo bi se na primjer popisati domaćinstva zainteresirana za ugošćavanje turista te s njima utvrditi neke osnovne odrednice takve djelatnosti i njihove ciljane publike. Nakon što se izvrše odgovarajuće pripreme, Park prirode može poslužiti kao veza tih ljudi s njihovom publikom, promovirajući njihovu djelatnost kroz vlastitu internet stranicu i druge komunikacijske materijale, te posredujući u njihovim kontaktima s ostalim medijima. Pod odgovarajuće pripreme svakako bih ubrojio i podizanje ugostiteljske kulture stanovništva. Žumberčani su, barem iz mog iskustva, tradicionalno gostoljubivi tako da nije potrebno raditi na njihovom opčem stavu već na detaljima. Spomenuta je potreba za podizanjem higijenskih i smještajnih standarda. Možda taj zadatak ne bi bio toliko neugodan kada bismo lokalno stanovništvo kroz ranije spomenutu “grassroots” mrežu angažiranih pojedinaca naveli da samo doe do spoznaje o toj potrebi umjesto da je pokušamo izreći kao dekret prosvjetljene institucije neukim seljacima.Pitanje ugostiteljske kulture svakako ne staje samo na higijeni. Smatram da je lokalno stanovništvo potrebno potaknuti da postanu glavni interpretatori svoje kulture i krajolika svojim gostima. Zašto bi unajmljivali nekog iz Zagreba da bude turistički vodić po Žumberku i gostima priča o lokalnom životu kada imamo ljude koji tamo obitavaju i posjeduju izravno životno iskustvo i mnoge osobne priče vezane uz taj kraj. Kao dodatna prednost mnogi od njih deprimirani osamljenošću danas jedva čekaju publiku za razgovor. Naravno lokalnom stanovništvu potrebno je ponuditi ispravne i potpune informacije koje im samima ranije nisu bile dostupne, npr. o pra-povijesti njihovog kraja, ekološkim vrijednostima i problemima... No ostavimo njih da ih interpretiraju i upletu u svoju osobnu priču – osobno mi to kao slušatelju zvuči mnogo zanimljivije od golih činjenica deklamiranih od nezainteresiranog turističkog vodiča.Za kraj, potrebno je turizam maksimalno povezati s održivim oblicima lokalne ekonomije, kako zbog promocije njenih proizvoda, tako i zbog stvaranja cjelovitog turističkog produkta. Domaćinstva koja bi se bavila ugostiteljstvom po pitanju nabave sirovina i kućnog inventara treba što više povezati s lokalnim proizvoačima. Kao što je više puta napomenuto, ljudi će u Žumberak vjerovatno doći da bi jeli domaći sir i povrće, a ne ono kupljeno u kakvom velikom prigradskom nabavnom centru. Ako je još servirano u lokalnoj grnčariji ili drvenom posuu, traženi ugoaj će biti potpun, a lokalna ekonomija i kultura nešto bogatiji.

46

Slika 15. Stara vršilica, Ognjanovci

III.4. Tradicionalno i održivo gospodarstvoRazvoj turizma valja iskoristiti i za osvještavanje stanovništva na tržišne

prilike koje proizlaze iz njihove tradicionalne kulture i krajolika, a koje su šire od same turističke ponude. Ako bi kroz turizam lokalni stanovnici prepoznali tržišnu potražnju za svojim poljoprivrednim proizvodima, zanatima, rukotvorinama ili nečim drugim, bio bi to najbolji poticaj za pokretanje malog poduzetništva koji Žumberak može dobiti. Park prirode bi stanovnicima po tom pitanju mogao organizirati vrijednu potporu i stručnu pomoć u pronalaženju održivih i modernom tržištu primjerenih ideja i proizvoda, stvorivši neku vrst referalnog centra za održivi razvoj. Smatram da je ovdje opet veoma bitno ne ponoviti greške iz prošlosti – seljacima su strukture vlasti tradicionalno dekretima nametale nove gospodarske prakse uz objašnjenje da je ono što su dosad radili glupo i nazadno, a takav odnos samo produbljuje duh defetizma i pasivnosti. Stoga nove ideje stanovništvu ne treba prezentirati u obliku njima zamornih, nerazumljivih i patronizirajućih predavanja, već u duhu interaktivne komunikacije - polazeći od postavke da dok stručnjaci posjeduju stručnost, lokalni stanovnici su ti koji ovdje žive stoljećima i najintimnije poznaju svoj kraj i svoju kulturu.Sa zainteresiranim lokalnim stanovništvom mogao bi se organizirati niz sastanaka gdje bi sa stručnjacima i praktičarima u tom polju mogli razgovarati o stvaranju uvjeta za pokretanje ekološke poljoprivrede s naglaskom na prilagodbu tih metoda njihovom podneblju i vlastitom poljoprivrednom naslijeu. Umjesto da im se nameće neki uniformni recept u kojem moraju slijepo slijediti upute stručnjaka, ljude bi trebalo potaknuti da u svojem naslijeu prepoznaju i upotrijebe one dobre i razumne ideje koje su nastajale tijekom višestoljetnog iskustva života u ovom kraju te ih kombiniraju s održivim aspektima modernog poljoprivrednog napretka. Park prirode bi tu u sklopu svoje misije zaštite prirodne baštine mogao vidjeti svoju ulogu u očuvanju biološke raznolikosti lokalnih ljudski uzgojenih vrsta; stanovništvo bi se moglo potaći da na dio svoje zemlje posije neku danas zapuštenu žumberačku sjetvu poput heljde ili prosa koju bi se, za početak, dalje koristilo za izradu starih lokalnih jela u turističke svrhe. Ili da dijelom umjesto uvezenih pasmina uzgajaju izvornu kokoš “Hrvaticu” koja daje manja ali izrazito ukusna jaja, svojim kljucanjem nametnika s lišća i gnojenjem zemlje može činiti veliku pomoć u ekološkom povrtlarstvu, a država u svrhu njene zaštite odnendavno uzgajivačima daje i nezanemariva poticajna sredstva.5

5 http://www.vlada.hr/Download/2004/07/23/Zakon_o_izmjenama_i_dopunama_Zakona_o_drzavnoj_potpori_u_poljoprivredi__ribarstvu_i_sumarstvu-82.04.htm,

47

Slika 16. Gospodin Viktor Očić iz Pokleka u slobodno vrijeme iz lokalnih materijala izrauje mnoge originalne uporabne predmete za sebe i svoje prijatelje. Makar kao umirovljenik nema osobnih interesa za komercijalizaciju ove svoje djelatnosti, kaže dabi rado svoje ideje prepustio nekom zainteresiranom da od njih zaradi.

Zanate i rukotvorstvo moglo bi se potpomoći da postanu više od proizvodnje suvenira tako da se ljudima koji se njima bave daju ideje o tome kako njihove tradicionalne proizvode prilagoditi potrebama modernog života. U današnje vrijeme, kada postoji velika potražnja za rukom izraenim i autentičnim proizvodima, nije teško zamisliti da se tradicionalni žumberački vez nae na kakvom današnjem komadu odjeće poput modernije krojenih kapa i košulja ili uporabnom predmetu poput torbice, novčanika... Drveno posue i grnčarija mogli bi zadobiti čistije i elegantnije linije primjerenije novijoj estetici, a ipak zadržati obilježja i ornamente svojih izvornika. Ako se izvedu sa dobrim ukusom i poštovanjem prema izvornim oblicima i materijalima, ovakve inovacije i dalje zadržavaju obilježja lokalne kulture, te ju na neki način odmrzavaju, otvaraju njen razvojni kontinuitet i uvode u moderno doba. U tu svrhu mogla bi se otvoriti suradnja sa zainteresiranim studentima dizajna ili tekstilne tehnologije uz izazov da tradicionalnu estetiku prilagode modernom dobu i pritom očuvaju uporabu tradicionalnih proizvodnih metoda i lokalnih prirodnih materijala.Kao što je kratko spomenuto u odlomku koji se bavi razvojem turizma, bilo bi korisno sa stanovništvom poraditi na obnovi sustava lokalne razmjene i nabave sirovina. Tako bi se povezale lokalne primarne, sekundarne i tercijarne djelatnosti, obnovila fragmentirana ekonomija ovog kraja, a ljudi bi zadovoljavali što više svojih potreba u vlastitoj zajednici i na meusobnu korist. Tu potrebu ilustrira priča gospoe Zore Rebić iz Stojdrage koja se izmeu ostalog bavi tradicionalnim vezom i izradom nošnji. Osnovni problem s kojim se susreće pri izradi vunenih predmeta je taj da ne može naći izvor domaće vune. S druge strane svi stočari s kojima sam razgovarao ovčju vunu pale jer neznaju što bi drugo s njome.U svjetu takoer postoje i mnogi uspješni primjeri stvaranja tzv. “lokalnih valuta” koje se koriste kako bi ovu lokalnu ekonomiju podigle na višu razinu koju direktna razmjena ne može pokriti. Iza ovog koncepta stoji vrlo ozbiljna ekonomska teorija,6 no za potrebe ovog teksta vjerojatno ga je najbolje sažeti u ilustrativnu anegdotu; seljak svoje povrće prodaje prijatelju koj je ugostitelj u zamjenu za “žumberački novac”. Stečeni “novac” može iskoristiti kod svojih mladih susjeda nedavno doseljenih iz grada kako bi svome djetetu platio instrukcije iz upotrebe računala, a oni ga zatim mogu potrošiti na ručak kod spomenutog lokalnog ugostitelja. Možda se ovaj koncept za žumberačke prilike čini utopijskom “new-age” maštarijom, no iza njega zaista stoje mnoge priče o uspjehu koje vrijedi proučiti.7

6 http://www.smallisbeautiful.org/publications/essay_currency.html7 http://en.wikipedia.org/wiki/Local_currency

48

Slika 17. Suveniri koje izrauje obitelj Subić; model žumberačke kuće u kojemu se nalazi poklon kutija s lokalnim medom, rakijom i čajem od ljekovitih trava; motivi žumberačkog veza.

Za kraj, vrijedilo bi razmisliti o stvaranju kontroliranog žumberačkog “branda”. Ovakva marka trebala bi utjelovljivati identitet i kvalitete kojima se Žumberak predstavlja svijetu: kao mjesto čiste prirode, autentične tradicije, gostoljubivih ljudi, zdrave hrane... Kao takva bila bi sredstvo kontrole i poticanja kvalitete lokalnih proizvoda i usluga te vrijedno sredstvo njihove promocije. Dok je važno osigurati nepristranost i stručne kriterije, bitno je u kreiranje i dodjeljivanje takve marke neizostavno umješati lokalnu zajednicu: ona je stvarni nosioc i vlasnik identiteta koji se kroz tu marku izražava. Marku ne bi trebalo rezervirati samo za proizvode žumberačke tradicije već je iskoristiti i kao sredstvo poticanja održivih inovacija koje su u skladu s identitetom kojeg ona izražava.

III.5 Decentralizirajuća tehnologija kao ključ preživljavanja ŽumberkaDosad dotaknuti aspekti revitalizacije Žumberka mogli bi učiniti dio

posla na stvaranju razloga za ostanak na Žumberku ili možda čak i za priliv nešto novog stanovništva. No želimo li osigurati istinski održivu budućnost ovog kraja, ljudima je potrebno osigurati infrastrukturu koja će zadovoljiti sve potrebe i otvoriti sve perspektive modernog življenja. Kao neke od potreba koje treba zadovoljiti nameću se mogućnost normalnog školovanja, energetska i vodoopskrbna infrastruktura, adekvatna prometna povezanost i moderna telekomunikacijska sredstva poput interneta. Izgradnja ovakve komunalne infrastrukture tradicionalno se posmatra kao uloga državnih institucija, a u novije vrijeme dio tih potreba, pogotovo energetike i telekomunikacija biva prepušten silama slobodnog tržišta. Ovdje dolazimo do još jedne žumberačke slijepe ulice. Kao preduvjet za stvarni razvoj i populacijsku obnovu Žumberka potrebno je zadovoljiti sve te potrebe, no zašto bi država ponovo otvarala škole za koje nema učenika? Zašto bi gradila ceste za tako mali broj korisnika? Zašto bi komercijalne telekomunikacijske kompanije dovele modernu infratrukturu na Žumberak gdje od nje nikako ne mogu zaraditi? Moralni odgovor na to pitanje je jednostavan: zato jer svaki graanin ove zemlje i svaka njezina regija imaju pravo na jednako sudjelovanje u tekovinama modernog života i jednake mogućnosti razvoja. No to ne mijenja činjenicu da ćemo samo na osnovu moralne utemeljenosti takvih zahtjeva teško uskoro dočekati njihovo ispunjenje.Makar se čini da nema previše dodira s današnjom žumberačkom zbiljom, smatram da je od tih zahtjeva upravo internet neobično važan za

49

Slika 18. Stranice www.spansko.net iza kojih stoji kvartovska bežična mreža. Obratite pozornost na relevantnost obraenih tema za lokalnu zajednicu. U nekim nadoilazećim boljim vremenima i Žumberak bi mogao izrazito prof itirati od ovakvih inicijativa.

žumberačku budućnost. Istina je da je malo vjerojatno da ćemo pridobiti starije poljoprivrednike da se njime rabe, no internet je ključan preduvjet za ostanak i dolazak mlae populacije. Osim što otvara interaktivni kanal komunikacije s cijelim svijetom koji omogućava lokalno obavljanje mnogobrojnih poslova za koje je prije bilo potrebno putovati u grad, internet ima golem obrazovni potencijal kako u formalnom, tako i u neformalnom smislu. U neformalnom smislu on je izvor nepreglednog mnoštva informacija, širitelj ljudskih horizonata i interesa – već sam opisao kako mladi ljudi na otoku Visu koriste internet kao vezu sa zbivanjima, trendovima i svojim vršnjacima u svijetu. U formalnom smislu, mnoge zemlje koje iz geografskih i demografskih razloga imaju potrebu za daljinskim obrazovanjem, upravo su u internetu naišle na idealni medij za tu svrhu. Naravno internet nije potpuna zamjena za direktan pedagoški kontakt, no sudbine djece koja svaki dan moraju prelaziti 60 km zbog školovanja značajno bi olakšalo sredstvo koje bi im omogućilo da to moraju raditi samo dvaput tjedno. Za takvu praksu postoje već i primjeri unutar Hrvatske a CARNET-ov edukacijski centar EduPoint8 aktivno radi na širenju upotrebe ove tehnologije.No, dok je malo vjerojatno da se izvan uobičajenih sporih i ne efikasnih političkih kanala može napraviti mnogo po pitanju asfaltiranja cesta i kopanja vodovoda, što se modernih telekomunikacijskih sredstava i interneta tiče, danas je moguće da se uz pomoć neznatnih sredstava i malo stručnosti neki od ovih problema počnu rješavati i na razini Parka prirode i lokalne zajednice. Izvan ne tako malog kruga entuzijasta koji se bave ovom tehnologijom, šira hrvatska javnost još nije upoznata sa fenomenom stvaranja WiFi bežičnih javnih mreža. Bez predubokog zalaženja u tehničke detalje WiFi(IEE 802.11b/g)9 tehnologija bi se mogla objasniti kao izvanredan primjer decentralizirajućeg tehničkog napretka; Radi se o iznimno jeftinoj tehnologiji bežičnog računalnog povezivanja prvotno namijenjenoj kućnim i uredskim korisnicima, koju entuzijasti priručnim sredstvima modificiraju za stvaranje visokopropusnih javnih mreža potencijalno vrlo širokog dometa. U Hrvatskoj danas funkcionira više desetaka ovako postavljenih mreža, najčešće zasnovanih u novogradskim četvrtima većih gradova, od kojih neke imaju težnje da postanu glavni informacijski i kulturni komunikacijski kanali svojih zajednica te sredstvo samoorganiziranja njihovih žitelja.10

8 http://edupoint.carnet.hr/ond/ond.html9 http://en.wikipedia.org/wiki/WiFi10 http://www.spansko.net/

50

Brdoviti žumberački reljef koj otežava izgradnju tradicionalne infrastrukture gotovo je idealan za ovakvu vrst umrežavanja. Na ovaj naćin, neznatnim sredstvima izgraena mreža omogućila bi lokalnom stanovništvu sve blagodati moderne telekomunikacijske povezanosti i provedbu gore opisanih obrazovnih i društvenih projekata. Možda se iz današnje perspektive ovo ćini kao preuranjeno i s obzirom na ostarjelu žumberačku populaciju deplasirano razmišljanje, no ako istinski mislimo o budućnosti ovoga kraja onda moramo biti svjesni da se nitko u njega neće vratiti niti će u njemu ostati da bi vodio srednjevjekovni život zasnovan na poljoprivredi preživljavanja – internet je ključan infrastrukturni preduvjet moderne egzistencije.

IV. Umjesto zaključka - Što održivi razvoj Žumberka može vratiti društvu

Smatram da eventualna uspješna revitalizacija i održivi razvoj Žumberka mogu imati implikacije koje su mnogo šire od njihovog značaja za lokalnu zajednicu. Kada bi se realizirali potencijali izneseni u ovoj maloj studiji, Žumberak bi na mnoge načine mogao društvu višestruko vratiti ovu “investiciju”.Adekvatno rabljen, žumberački kraj predstavlja dobrobit za fizičko i mentalno zdravlje društva. Tu je napomenuti značaj Žumberka za stanovništvo obližnjeg glavnog grada, kao prostor osloboenja gradske populacije od nakupljenog stresa urbanog života. To se realizira kako kroz lokalni krajolik, koji je sam po sebi idealan, prirodno stvoren rekrativni prostor, tako i kroz lokalnu kulturu koja gradskim gostima može ponuditi kontakt sa jednostavnim i prirodnim načinom života koji je zajednička baština sviju nas.Žumberak je takoer potencijalno važan prostor učenja. U današnje vrijeme kada globalna monokultura sve više dislocira mlae naraštaje od njihova prirodnog okoliša i kulturnog podrijetla, on može predstavljati idealan prostor edukacije koji će bolje od bilo kojeg suhoparnog udžbenika djeci prezentirati vrijednosti njihove lokalne baštine.Održivi razvoj Žumberka bio bi svojevrstan ekspiriment u održivom razvoju cjeloukupne Hrvatske. S obzirom da većinu našeg teritorija čine ruralna područja, koja su sva u većoj ili manjoj mjeri ugrožena naglim promjenama koje nas okružuju, uspješan razvoj Žumberka stvorio bi

51

Slika 19. Idelan prostor za rad i život?

52

pozitivan presedan i primjer kako vratiti izgubljeni smisao ruralnog života, dati mu gospodarski zamah i šansu da doprinosi osječaju dobrobiti cjelog društva.No, možda i najvažnije, postavljanjem Žumberka na noge, društvo bi dobilo jedinstven prostor za zdrav, kreativan i ispunjen život svojih članova.

U Zagrebu, 3.VII.2005

Literatura:Fukuoka, M. The One-Straw Revolution: An Introduction to Natural

farming, Other India Press, 1992.Mumford, L. The City in History: Its origins, its transformations, and its

prospects, Penguin Books, 1964.Diamond, J. Collapse: How societies choose to fail or survive, Allen Lane,

2005.Šola, T. Marketing u muzejima: ili o vrlini i kako je obznaniti, Hrvatsko

muzejsko društvo, 2001.Šola, T.Eseji o muzejima i njihovoj teoriji: prema kibernetičkom muzeju,

Hrvatski nacionalni komitet ICOM-a, 2003.Riviere, G. H. The Ecomuseum - an evolutive definition, str. 182-183,

Museum; 148, 1985.Shiva, V.; Bhar, R.H.; Jafri, A. H. Corporate Hijack of Biodiversity:

How WTO-TRIPs rules promote hijack of people’s Biodiversity and knowledge, Navdanya, 2002.

Muraj, A. Živim znači stanujem: etnološka studija o kulturi stanovanja u žumberačkim Sošicama, HED, 1989.

Žumberak: baština i izazovi budućnosti, uredili ivan Magdalenić, Mile Vranišić, Milan Župančić, Odbor za proslavu 700-te obljetnice imena Žumberak, 1996.

Šrajer, F. Obnova ruralnog sklopa Dragodid, diplomski rad pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 2003.

Internet Izvori:United nations Population Division - World Population Prospects:

The 2004 Revision Population Database, http://esa.un.org/unpp/, (15.VI.2005).

Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis20001.htm, (15.VI.2005).

de Varine, H. Tomorrow’s Community Museums, http://assembly.coe.int/Museum/ForumEuroMusee/Conferences/tomorrow.htm,

(20.III.2005).Hudson, K. Ecomuseums Become More Realistic, http://www

.nordiskmuseologi.com/www/nm/962/hudson962.html, (20.III.2005).

Philipkoski, K. Got Hormones? Not This Dairy, http://www.wired.com/news/medtech/0,1286,61612,00.html, (20.III.2005).

53

Philipkoski, K. Sour Grapes Over Milk Labeling, http://www.wired.com/news/medtech/0,1286,60132,00.html, (20.III.2005).

Philipkoski, K. Farmers Given Food for Thought, http://wired-vig .wired.com/news/technology/0,1282,38545,00.html, (20.III.2005).

Wired News Report, Keep your patents off our plants, http://www.wired.com/news/technology/0,1282,62266,00.html, (20.III.2005).

Associated Press, Saving Seed Is Latest Tech Piracy, http://wired-vig .wired.com/news/technology/0,1282,66282,00.html, (20.III.2005).

Associated Press, Biotech’s David vs. Goliath, http://wired-vig.wired.com/news/politics/0,1283,61981,00.html, (20.III.2005).

Khor, M. Third World Network: A worldwide fight against biopiracy and patents on life, http://www.twnside.org.sg/title/pat-ch.htm, (20.III.2005).

Swan, R.; Witt, S. Local Currencies: Catalysts for Sustainable Regional Economies, http://www.smallisbeautiful.org/publications/essay_currency.html

Unesco: Culture & Development, http://portal.unesco.org/culture/en/ev.php-URL_ID=11407&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html, (20.III.2005).

EU - Why do Geographical Indications matter to us?, http://jpn.cec.eu.int/home/news_en_newsobj553.php, (20.III.2005).

Native Seeds/SEARCH, http://www.nativeseeds.org/v2/default.php, (20.III.2005).

Deklaracija o Mljekaricama, http://www.sirivrhnje.org/, (20.III.2005).Navdanya, http://www.navdanya.org/nav/index.php, (20.III.2005).ZMAG, http://www.zmag.hr/, (15.VI.2005).

54