1

Thomas Bernhard

UZROK

www.crowarez.org

2

U saveznoj zemlji Salzburg dvije tisuće ljudi godišnje pokušava si oduzeti

život, a deset posto pokušaja samoubojstava završava smrtno. Time Salzburg

drži rekord u Austriji, koja uz Mađarsku i Švedsku bilježi najvišu stopu

samoubojstava.

„Salzburger Nachrichten”, 6. svibnja 1975.

Ovaj tekst odgovara izdanju određenom zaključkom Zemaljskog suda u

Salzburgu od 25. svibnja 1977. Izbačeni dijelovi označeni su zvjezdicom.

www.crowarez.org

3

Grünkranz

Grad, napučen dvjema kategorijama ljudi, poslovnim mešetarima i njihovim

žrtvama, za one koji u njemu uče ili studiraju nastanjiv je tek na bolan,

svakoj prirodi nametljiv, s vremenom pomutljiv i razoran, a počesto

isključivo podmuklo-ubojit način. Ekstremne vremenske prilike, koje

njegove stanovnike neprestano iritiraju, nerviraju i čine bolesnima s jedne i

salcburška arhitektura, koja u takvim vremenskim prilikama vrši sve

pogubniji utjecaj na stanje tih ljudi s druge strane, kao i čitava predalpska

klima, koja svim tim ljudima vrijednih žaljenja svjesno ili nesvjesno, u

medicinskom smislu, uvijek na štetan način pritišće glavu, tijelo i čitavo biće,

bespomoćno izloženo takvim prirodnim uvjetima, proizvodeći s

nevjerojatnom bezobzirnošću uvijek iznova svoje iritantne, ponižavajuće i

uvredljive stanovnike koji, obdareni neviđenom bezobraznošću i niskošću,

čovjeka naprosto čine bolesnim. Proizvode redovito i takve rođene ili

pridošle Salcburžane koji se među hladnim i mokrim zidovima, što ih

učenici i studenti, što sam prije trideset godina i sam bio u tom gradu, iz

preferencije vole, ali iz iskustva mrze, povode za svojim borniranim

svojeglavostima, besmislicama, tupostima, brutalnim poslovima i

melankolijama, predstavljajući nepresušno vrelo prihoda za sve moguće

www.crowarez.org

4

liječnike i pogrebna poduzeća. Onaj koji je prema želji svojih odgojnih

opunomoćenika, ali protiv vlastite volje odrastao u tom gradu, osuđen od

najranijeg djetinjstva s najvećom osjećajnom i razumnom sklonošću prema

tom gradu u javnom procesu njegove svjetske slave kao perverznoj mašineriji

ljepote i pokvarenosti koja producira novac i kamate s jedne te neimaštini i

bespomoćnosti svog na sve strane nezaštićenog djetinjstva i mladosti kao

zatvorenik u tvrđavi straha i užasa s druge strane, gajit će presudne i jezive

uspomene na taj grad kao mjesto svog duhovnog i karakternog razvoja.

Nasuprot klevetama, lažima i dvoličnostima, morat će, dok piše ovu

naznaku, reći da mu je taj grad, koji je prožeo čitavo njegovo biće i odredio

njegov um, uvijek, a prije svega u djetinjstvu i mladosti, tijekom dva

desetljeća koja je u njemu provježbao i proveo, predstavljao mjesto ozljede

duha i ćudi, štoviše, mučenja duha i ćudi, koje ga je neprestano izravno ili

neizravno korilo i kažnjavalo za nepočinjene prijestupe i zločine, gušeći u

njemu ćutljivost i osjećajnost, umjesto da potiče njegov stvaralački dar. On je

za razdoblje svog studiranja, koje je nedvojbeno bilo najužasnije doba u

njegovu životu, a o tom razdoblju njegova studiranja i svemu što je za

vrijeme tog studiranja osjetio ovdje je riječ, tijekom čitava života morao

plaćati visoku cijenu, ako ne i najviši iznos. Taj grad nije zavrijedio naklonost

i ljubav što su mu je preci ostavili kao prednaklonost i predljubav, odbijajući

ga do današnjeg dana, udarajući ga po nezaštićenoj glavi. Da tom gradu, u

kojem su stvaratelji oduvijek bili predmetom uvreda i huškanja i na koncu

www.crowarez.org

5

uvijek doživljavali svoje uništenje, a koji mi je preko mojih roditelja ujedno

očinski i majčinski grad, nisam uspio okrenuti leđa, ja bih se, kao i toliki

drugi stvaratelji u njemu te toliki s kojima sam osjećao povezanost i prisnost,

odlučio na jedinu za taj grad znakovitu kušnju i iznenada okončao svoj život,

kao što su toliki u njemu iznenada okončali svoje živote, ili bih polako i

jadno skončao okružen njegovim zidovima i njegovim neljudskim zrakom

koji izaziva gušenje, kao toliki drugi koji su u njemu skončali polako i jadno.

Imao sam priliku spoznati i zavoljeti posebno biće i apsolutnu posebnost toga

očinskoga i majčinskoga grada kroz njegovu (slavnu) prirodu i (slavnu)

arhitekturu, no njegovi slaboumni stanovnici, koji su egzistirali u okruženju

tog krajobraza, prirode i arhitekture, množeći se bezglavo iz godine u

godinu, i njihovi podli zakoni te još podlija izlaganja tih njihovih zakona,

uvijek su na isti način ubijali spoznaju i ljubav prema toj prirodi (kao

krajobrazu), koja je čudo, i toj arhitekturi, koja je umjetničko djelo, uvijek

već u prvim naznakama, dok su sredstva moje egzistencije, u kojoj sam se

uvijek morao oslanjati na sebe samog, redom bila podjednako bespomoćna

protiv malograđanske logike, koja u tom gradu oduvijek vlada kao ni u

kojem drugom. Sve u tom gradu upereno je protiv stvaralaštva i mada se sve

više i sve vehementnije tvrdi suprotno, dvoličnost je njegov temelj, a

bezdušnost njegova najveća strast, odlučna da istrijebi fantaziju ma gdje se

ona u njemu ukazala. Salzburg je perfidna fasada na kojoj svijet neprestano

slika svoju izopačenost i iza koje stvaralaštvo ili stvaratelj nužno venu,

www.crowarez.org

6

propadaju i umiru. Moj rodni grad zapravo je smrtonosna bolest u koju se

rođenjem bacaju i uvlače njegovi stanovnici, koji će, ako ne odu u

presudnom trenutku, prije ili kasnije pod svim tim jezivim okolnostima

izravno ili neizravno počiniti samoubojstvo ili, pak, izravno ili neizravno

skončati na tom smrtonosnom, čovjeku dokraja neprijateljskom,

arhitektonsko-nadbiskupsko-tupoumno-nacionalsocijalističko-katoličkom

tlu. Za onoga koji poznaje njega i njegove stanovnike, grad je na površini

lijepo, ali ispod te površine zaista stravično groblje fantazija i želja. Za

učenika i studenta, koji se pokušava snaći u tom gradu, koji je posvuda na

glasu po ljepoti i duhovnom uzdizanju, a zbog Ljetnih igara svake godine još

i po visokoj umjetnosti, i u njemu pronaći pravdu, on uskoro neće

predstavljati više doli hladnog i za sve boleštine i niskosti otvorenog muzeja

smrti u kojem niču nezamislive prepreke što bezobzirno razaraju i duboko

ranjavaju njegovu energiju, duhovne talente i zasade. Uskoro za njega grad

više neće biti lijepa priroda i egzemplarna arhitektura, već ništa drugo doli

neprohodna ljudska šikara podlosti i opačine, i on više neće kročiti kroz

glazbu, već kroz moralnu močvaru njegovih stanovnika. Sukladno njegovoj

dobi, grad onome koji je u njemu prevaren za sve, u tom stanju više neće

predstavljati otrežnjenje, već užas koji za sve, pa i za potresenost, ima svoje

ubojite argumente. Trinaestogodišnjak se iznenada, kako sam tada ćutio i

kako danas mislim, u svoj okrutnosti takva iskustva, zateče s trideset i

četvoricom vršnjaka u prljavoj i smrdljivoj spavaonici internata u

www.crowarez.org

7

Schrannengasseu, koja vonja po starim i vlažnim zidovima, staroj i otrcanoj

posteljini i mladim, neopranim gojencima, i tjednima ne pronalazi sna, jer

mu razum ne može shvatiti zašto odjednom mora boraviti u toj smrdljivoj i

prljavoj spavaonici, jer ono što mu nije objašnjeno kao obrazovna nužnost

naprosto mora doživjeti kao izdaju. Noćima on vježba promatranje

zapuštenih dvorana javnih odgojnih ustanova, naposljetku i odgojnih

ustanova uopće, i uvijek onih koji su smješteni u tim obrazovnim

ustanovama, djece iz zemaljskih općina koju su roditelji, kao uostalom i

njega samog, predali u ruke državnom odgoju, i koja, kako mu se čini za

njegovih noćnih prisilnih promatranja, svoja stanja iscrpljenosti bez daljnjeg

umiju pretvoriti u dubok san, dok on svoje daleko veće stanje iscrpljenosti

kao neprekidno stanje ozlijeđenosti nikako ne uspijeva pretvoriti u trenutak

sna. Noći se otežu kao stanja očaja i straha, a ono što on jednako ustrašen

čuje, vidi i opaža samo je nova hrana za njegov očaj. Novopridošlici internat

je tamnica, rafinirano smišljena da uništi njega, a time i čitavu njegovu

egzistenciju, zatvor podlo izgrađen protiv njegova duha, u kojem ravnatelj

(Grünkranz) i njegovi pomoćnici (nadglednici) vladaju nad svima i svime, i u

kojem su dopušteni samo apsolutna poslušnost i podređenost gojenaca,

uzdržavanje od bilo kakva odgovora i mrak. Internat kao tamnica znači

postupno zaoštravanje kazne te naposljetku posvemašnji gubitak izgleda i

nade. Da su ga oni, koji su ga, kako je uvijek vjerovao, voljeli, pri punoj

svijesti bacili u tu državnu tamnicu, on nikako ne može shvatiti, a ono što ga

www.crowarez.org

8

već tijekom prvih dana zaokuplja prirodna je pomisao na samoubojstvo.

Ubiti život ili egzistenciju, kako se njime ili njome više ne bi moralo živjeti

ili egzistirati, učiniti toj iznenadnoj, potpunoj bijedi i bespomoćnosti kraj

skokom s prozora, vješanjem, primjerice, u sobici za obuću u prizemlju,

djeluje mu kao jedini ispravan izbor, ali on to neće učiniti. Uvijek kad u

prostoriji za obuću vježba violinu, jer mu je Grünkranz za vježbanje violine

dodijelio upravo prostoriju za obuću, on pomišlja na samoubojstvo. Ta je

prostorija ispunjena stotinama gojenačkih cipela iz kojih isparava znoj,

poredanih na trošnim drvenim policama, i raspolaže samo jednim

prozorskim otvorom, probijenim u zidu tik ispod stropa, ali kroz njega

ionako dopire samo loš kuhinjski zrak. U prostoriji za obuću on je sam sa

sobom i sam sa svojim razmišljanjem o samoubojstvu, koje započinje u istom

trenutku kad i vježbanje violine. Na taj način, ulazak u prostoriju za obuću,

koja je nedvojbeno najstrašnija prostorija u čitavom internatu, predstavlja za

njega bijeg ka njemu samome, pod izlikom vježbanja violine, pa će violinu u

prostoriji za obuću vježbati tako glasno, da će se i sam za vrijeme vježbanja

violine u prostoriji za obuću neprestano pribojavati da će prostorija svakog

trenutka eksplodirati, uz zvukove violine koji mu polaze za rukom na lak i

virtuozan, premda ne i posve točan način, on se odjednom počinje gubiti u

razmišljanjima o samoubojstvu u kojima je bio vješt i prije dolaska u internat,

jer je u suživotu s djedom tijekom čitavog svog ranijeg djetinjstva učio

spekulirati o samoubojstvu. Sviranje violine i svakodnevni Ševčik bili su mu,

www.crowarez.org

9

sa sviješću da na violini nikad neće polučiti velik uspjeh, dobrodošao alibi da

bude sâm i sâm sa sobom u prostoriji za obuću, u koju za vrijeme njegova

vježbanja nikome nije bilo dopušteno ulaziti; s vanjske strane vrata visila je

ploča na koju je gospođa Grünkranz napisala: „Ne ulazi. Glazbena vježba”.

Svakog dana čeznuo je za time da muke odgoja u internatu, koje bi ga u

potpunosti izmorile, prekine boravkom u prostoriji za obuću, da svirajući

svoju violinu tu strašnu prostoriju za obuću može učiniti korisnom za svoja

razmišljanja o samoubojstvu. Na violini je stvorio vlastitu glazbu koja se

slagala s njegovim razmišljanjima o samoubojstvu, virtuoznu glazbu koja nije

imala ni najmanje veze s glazbom koju je propisivao Ševčik, a ni sa zadacima

koje mu je zadavao njegov učitelj violine Steiner, i koja mu je omogućavala

da se svaki dan nakon objeda odijeli od ostalih gojenaca i čitave vreve u

internatu i preda samome sebi, ništa drugo, jer sa studijem violine, kakav bi

se od njega bio očekivao i na kakav je bio prisiljen, a kojeg se užasavao jer ga

u osnovi nije ni želio, nije imala ništa zajedničko. Taj sat vježbanja violine u

gotovo sasvim mračnoj prostoriji za obuću u kojoj su cipele gojenaca

naslagane do stropa ostavljale za sobom vonj znoja i kože, bio mu jz jedina

mogućnost za bijeg. Njegov ulazak u prostoriju za obuću označavao je

početak meditacije o samoubojstvu, dok je sve intenzivnije sviranje violine

označavalo potpunu zaokupljenost samoubojstvom. U prostoriji za obuću

zaista se često pokušavao ubiti, ali ni u jednom od tih pokušaja nije otišao

predaleko. Rukovanje konopcima i držačima za hlače te stotine pokušaja da

www.crowarez.org

10

se objesi o brojne kuke na zidovima uvijek bi u trenutku presudnom za spas

života prekinuo svjesnim sviranjem violine, sasvim svjesnim prekidom

razmišljanjao samoubojstvu i sasvim svjesnom koncentracijom o

mogućnostima violine koje su ga počele oduševljavati, pretvarajući je s

vremenom sve manje u glazbalo, a sve više u instrument za izazivanje

meditacije o samoubojstvu, a isto tako i naglog prekida te meditacije i

povodljivosti; s jedne strane nadasve muzikalno (Steiner), a s druge strane

podleglo potpunoj nedisciplini u pogledu propisa (također Steiner), njegovo

sviranje violine, prvenstveno u prostoriji za obuću, poprimilo je svrhu koja je

u potpunosti odgovarala isključivo njegovim razmišljanjima o samoubojstvu i

ničem drugom, a njegova nesposobnost da sluša Steinerove zapovijedi i tako

napreduje na violini, to jest studiju violine bila je očigledna. Na razmišljanje

o samoubojstvu, koje ga je u internatu i izvan njega gotovo neprestano

zaokupljalo i pred kojim u to doba i u tom gradu ni na koji način i ni u kojem

duševnom stanju nije mogao uzmaknuti, poticala ga je već sama pomisao na

sviranje violine, a potom i vađenje violine iz sanduka i započinjanje sviranja

na njoj. Kasnije, kad bi se prisjetio prostorije za obuću, često je razmišljao ne

bi li bilo bolje da je u toj prostoriji zaključio čitavu svoju egzistenciju, da je

imao hrabrosti likvidirati čitavu svoju budućnost, kojega god sadržaja, nego

da desetljećima nastavi tu sve u svemu posve upitnu egzistenciju. Međutim,

za takvu bi odluku svaki put bio preslab. U internatu u Schrannengasseu

toliki su imali hrabrosti počiniti samoubojstvo, ali, začudo, nitko u prostoriji

www.crowarez.org

11

za obuću, iako bi bila idealna za samoubojstvo. Neki su se bacili s prozora

spavaćih soba i zahoda ili su se u praonici objesili o tuševe, ali on sam nikad

nije imao snage, odlučnosti i čvrstoće karaktera da počini samoubojstvo.

Zaista, u njegovo vrijeme u internatu u Schrannengasseu samo u

nacionalsocijalističkom razdoblju između jeseni četrdeset i treće (njegova

dolaska) i jeseni četrdeset i četvrte (njegova odlaska) ubila su se, bacivši se s

prozora ili objesivši se, kao i toliki prije i poslije, četvorica gojenaca, dok su

se mnogi drugi đaci iz grada, koji su iz nesnosna misaonog očaja sišli sa

školskog puta, bacili s jednog od dva gradska brda, najradije s Mönchsberga,

ravno na asfaltiranu Müllner Hauptstraße, Ulicu samoubojica, kako sam tu

strahovitu ulicu uvijek običavao nazivati, jer sam veoma često vidio kako na

njoj leže smrskana ljudska tijela, grude mesa u šarenoj odjeći, sukladno

godišnjem dobu. I danas, tri desetljeća kasnije, u pravilnim razmacima, a

posebice u proljeće i jesen, čitam o đacima i ostalima koji su počinili

samoubojstvo. Godišnje se spominju deseci njih, iako ih, kao što znam, ima

na stotine. Bit će da je u internatima, posebice u takvima gdje vladaju

najekstremniji ljudsko-sadistički i prirodno-klimatski uvjeti kao što je slučaj

u Schrannengasseu, glavna tema među učenicima i studentima, među

gojencima, tema samoubojstva, koja predstavlja sve drugo samo ne

znanstveni predmet, dakle predmet koji bi proizlazio iz studijske mase, već

iz prve misli koja ih sve zajedno najintenzivnije zaokuplja, a samoubojstvo i

pomisao na samoubojstvo uvijek su najznanstveniji predmet, ali to je društvu

www.crowarez.org

12

lažljivaca nerazumljivo. Boraviti zajedno s drugim gojencima uvijek je

značilo boraviti zajedno s mislima o samoubojstvu. Činjenica je da nisam

samo ja tijekom svog razdoblja učenja i studiranja najviše vremena provodio

razmišljajući o samoubojstvu, na što me izazvala brutalna, bezobzirna i

podmukla okolina s jedne strane, ali i moja ranjivost s druge strane. Doba

učenja i studiranja uglavnom je doba razmišljanja o samoubojstvu, tko to

niječe, sve je zaboravio. Koliko sam često, mora da je bilo na stotine puta,

lutao gradom misleći isključivo na samoubojstvo, na gašenje svoje vlastitosti

te gdje bih i kako (sam ili u društvu) mogao počiniti samoubojstvo, ali te

misli i pokušaji, izazvani svime u ovome gradu, redom bi vodili natrag u

internat, u internatsku tamnicu. Mišlju o samoubojstvu, kao jedinom

konstantnom, nije se bavio svatko sam za sebe, njome su se neprekidno

bavili svi zajedno, pri čemu je jedne ta pomisao odmah ubila, dok je druge

samo slomila i to za čitav život. O tome se uvijek raspravljalo, ali i šutjelo.

Poznati su mi mnogi pogrebi na Komunalnom i maksglanskom groblju, na

kojima su zatrpani, ne sahranjeni takvi gojenci od trinaest ili četrnaest,

petnaest ili šesnaest godina koje je okolina ubila, jer se u tom strogo

katoličkom gradu ti mladi samoubojice nisu pokapali, već zatrpavali zemljom

pod najdepresivnijim uvjetima njihova ljudskog raskrinkavanja. Ta dva

groblja jamče za točnost mog sjećanja koje se, za što sam zahvalan, nimalo

nije iskrivilo, i ovdje to može biti samo napomena. Vidim Grünkranza kako

šuti na mjestu ukopa, postiđen užas samoubojičine takozvane rodbine u

www.crowarez.org

13

pompoznoj crnini, školske prijatelje koji jedini na mjestu ukopa znaju istinu i

strahovitost te istine dok promatraju tijek tih zbunjenih ukopa. Čujem riječi

kojima su se takozvani odgojni opunomoćenici nastojali distancirati od

samoubojice, dok ga u drvenom lijesu spuštaju u zemlju. Svećenik u takvom

gradu, u potpunosti obuhvaćenom tupošću katolicizma, koji je u to doba bio

i sasvim nacistički grad, na pogrebu samoubojice nema što tražiti. Konac

jeseni i proljeća uvijek bi tražio svoje žrtve, ovdje više nego igdje drugdje na

svijetu. Oni koji su najskloniji samoubojstvu mladi su ljudi koje su njihovi

roditelji i odgajatelji ostavili same, učenici i studenti koji samo meditiraju o

brisanju i uništenju sebe, za koje je sve naprosto još istina i stvarnost, i koji

propadaju u toj istini i stvarnosti kao jednom jedinom užasu. Svatko od nas

mogao je počiniti samoubojstvo, kod jednih smo to unaprijed mogli jasno

iščitati, kod drugih ne, ali rijetko kad bismo se prevarili. Ako se netko u

nastupu slabosti odjednom više ne bi mogao oduprijeti stravičnom teretu

svog unutarnjeg, kao i vanjskog svijeta, jer je izgubio ravnotežu tih dvaju

utega koji ga neprestano tište te bi potom, od jednog određenog trenutka

nadalje, sve u njemu i na njemu ukazivalo na samoubojstvo, ako se njegova

odluka da počini samoubojstvo mogla zamijetiti u čitavom njegovom biću, a

potom sa strahovitom jasnoćom iz njega iščitati, uvijek bismo bili pripravni

na stravičnu činjenicu koja nas nije iznenađivala, na dosljedno počinjeno

samoubojstvo, dok direktor i njegovi pomagači ni u kojem slučaju ne bi

obratili pozornost na fazu pripreme za samoubojstvo, koja se uvijek dugo

www.crowarez.org

14

razvijala i čiji su se vanjski pokazatelji mogli zorno promatrati, zbog čega su

po prirodi stvari uvijek bili zatečeni samoubojstvom samoubojice kao

gojenca, ili bi tvrdili da su zatečeni samoubojstvom samoubojice kao gojenca,

on bi svaki put bio užasnut, pokazujući kako ga je taj nesretnik i bezobraznik

iznevjerio, i svojom bi odbojnom reakcijom na nemilosrdan i hladan, ali i

nacističko-egoističan način optužio krivca, koji po prirodi stvari nikad nije

kriv, jer samoubojicu ne pogađa krivnja, krivnja pogađa okolinu, u ovom

slučaju, dakle, uvijek samo katoličko-nacističku okolinu samoubojice, koja je

zgnječila tog čovjeka, koja ga je natjerala i prisilila na samoubojstvo, ma iz

kojeg razloga, ma iz kojih stotina i tisuća razloga da je on počinio

samoubojstvo ili bolje rečeno da ga je napravio, a u internatu ili odgojnoj

ustanovi čiji je službeni naziv bio Nacionalsocijalističkii đački dom, posebice

takvoj kao što je bila u Schrannengasseu, koja bi svaku tankoćutnu osobu u

svakom pogledu zavodila i navodila na samoubojstvo, što je u visokom

postotku i moralo završiti samoubojstvom, sve je neprestano pružalo razlog

za samoubojstvo. Činjenice uvijek zastrašuju i mi ih ne smijemo zataškavati

svojim bolesnim, u svakome neprekidno prisutnim strahom od istih tih

činjenica, pa na taj način krivotvoriti povijest i prenositi je dalje, jer smo

stekli navikumijenjati povijest i prenositi je kao takvu. Da je u internat došao

sa svrhom vlastita razaranja, pa čak i uništenja, a ne zbog brižnog razvijanja

duha, čuvstava i osjećaja, kako su ga sve vrijeme uvjeravali, pretvarajući se

neprestano i na izričit zahtjev odgojnih opunomoćenika, koji su u osnovi bili

www.crowarez.org

15

svjesni te bezobzirne, podle i zločinačke odgojne laži, da čine upravo to,

njemu, dotad lakovjernom gojencu, ubrzo je postalo jasno i on prije svega

nije mogao razumjeti svog djeda kao odgojnog opunomoćenika (njegov

staratelj bio je poslan u vojsku, takozvani njemački wehrmacht, u kojoj je

proveo čitav rat na takozvanom jugoslavenskom Balkanu). Danas znam da

moj djed nije imao drugog izbora nego da me pošalje u internat u

Schrannengasseu i, kao pripremu za gimnaziju, u Osnovnu školu sv. Andrije,

ukoliko nije želio da budem isključen iz svakog oblika srednjoškolskog i, kao

posljedica toga, iz kasnijeg visokoškolskog obrazovanja. Besmislena bi bila

već i sama pomisao na bijeg, kad je jedina mogućnost bijega vodila u

samoubojstvo, tako da su mnogi odlučili da svoju egzistenciju, na koju se

okomio taj nacionalsocijalistički totalitarizam, (i taj grad, koji je taj

totalitarizam, ako ga već nije u svemu veličao i dizao u nebesa, ipak izričito

poticao, ciljajući samo na rastakanje, razaranje i ubijanje, čak i pored trajnog

utjecaja nacionalsocijalističkog totalitarizma na svaku pojavu kod mladog,

bespomoćnog čovjeka) i samim time je potresao do samoubojstva, bace kroz

prozor s jedne od strmih litica Mönchsberga, da dakle radije presude sebi po

kratkom i najkraćem, dakle u najizvornijem i najelementarnijem smislu

riječi najkraćem postupku, nego da dopuste da ih razara i uništava

državnofašističko-sadistički odgojni plan kao općedržavni odgojni sustav po

pravilima tadašnjeg velikonjemačkog umijeća odgoja. Onaj mladi čovjek koji

bi bio pušten iz takve ustanove ostat će u svom daljnjem životu i svojoj

www.crowarez.org

16

daljnjoj egzistenciji, svejedno tko on bio i što on postao, u svakom slučaju do

smrti ponižena, a ujedno i beznadna i time beznadno izgubljena priroda,

uništena uslijed boravka u svojstvu odgojnog zatočenika u takvoj odgojnoj

tamnici. Tako su u to doba gojencem, koji sam tada bio ja, uglavnom vladala

dva straha. S jedne strane strah od svega i svakoga u internatu, prije svega od

Grünkranza, koji je uvijek nastupao neposredno i kažnjavao nas s vojnom

podlošću i lukavstvom, koji je bio uzorni časnik SA-odreda i kojega gotovo

nikad nisam vidio u civilnoj odjeći, već uvijek samo u odorama satnika ili

časnika SA-odreda, tog do kraja nacionalsocijalističkog čovjeka koji, po

svemu sudeći, kao što danas znam, nikad nije izašao na kraj sa svojim

seksualnim i perverzno-opće-sadističkim grčevima i protugrčevima, i koji je

vodio jedan salcburški pjevački zbor, a s druge strane strah zbog rata o kojem

iznenada više nismo saznavali samo iz novina i izvješća unovačene rodbine

na odmoru, poput mog staratelja koji je bio stacioniran na Balkanu i ujaka

koji je bio stacioniran u Norveškoj i koji mi je, kao genijalni komunist i

izumitelj, ostao u sjećanju kao kreativan čovjek koji me suočavao s

izvanrednim i opasnim mislima te nevjerojatnim i isto tako opasnim idejama,

premda je imao bolesno nestabilan karakter, dakle u obliku pukog izvješća o

noćnoj mori koja se događa daleko od nas, vladajući čitavom Europom i

proždirući ljude, već nam se svima počeo prikazivati i kroz takozvane zračne

ili zrakoplovne uzbune; dva straha među kojima, i unutar kojih se doba

mojega boravka u internatu sve više pretvaralo u situaciju životne

www.crowarez.org

17

ugroženosti. Studijsko gradivo potisnuo je s jedne strane strah od

nacionalsocijalista Grünkranza, a s druge strane strah od rata u obliku stotina

i tisuća zrakoplova koji su svakodnevno brujali i prijetili, zastirući i

zatamnjujući nebo, pa većinu vremena nismo više provodili u školi ili u

prostorijama za učenje, već u zračnim skloništima koja su u neljudskim

uvjetima iskapali strani, uglavnom ruski, francuski, poljski i češki prisilni

radnici. U dugačkim hodnicima, u koje je gradsko stanovništvo dolazilo

isprva samo nevoljko i iz radoznalosti, ne bi li se kasnije, nakon prvih

zračnih napada na Salzburg svakodnevno na tisuće preplašenih i

prestravljenih slijevalo u njih, u tim mračnim spiljama, pred našim su se

očima odigravale najstrašnije i često smrtonosne scene, jer opskrba tunela

zrakom nije bila dostatna. Često sam s desecima, pa i stotinama nemoćnih

muškaraca, žena i djece boravio u tom mračnom i mokrom tunelu, u kojem

dan danas vidim tisuće ljudi, koji su tamo potražili zaklon te koji su,

nagurani jedni na druge, stajali, čučali i ležali. Tuneli u gradskim brdima bili

su sigurno sklonište pred bombama, ali mnogi su se u njima ugušili ili su

umrli od straha, a i ja sam vidio mnoge mrtvace koje su izvukli iz tunela.

Ponekad bi se redom onesvijestili odmah nakon ulaska u takozvani tunel

Glockengasse, u koji smo odlazili i mi, gojenci iz internata, predvođeni za tu

svrhu posebno određenim predvodnicima, starijim studentima ili školskim

prijateljima, zajedno sa stotinama i tisućama đaka iz drugih škola, kroz

Wolfdietrichstraße, kraj Vještičjeg tornja u Linzergasse i odatle u

www.crowarez.org

18

Glockengasse; već nakon ulaska redom bi popadali u nesvijest te smo ih,

kako bismo ih spasili, morali smjesta izvlačiti iz tunela. Ispred ulaza u tunel

uvijek bi stajalo i čekalo nekoliko autobusa opremljenih nosilima i vunenim

pokrivačima, u koje su se smještali onesviješteni, premda bi njih najčešće

znalo biti više nego što je u autobusima bilo mjesta. Oni, za koje se ne bi

pronašlo mjesta u autobusima, ostavljani su pod vedrim nebom pred ulazom

u tunel, dok se one u autobusima vozilo kroz grad do tzv. Nove kapije, gdje

su autobusi zajedno s onima koji su ležali u njima, a često bi u njima i umrli,

čekali tako dugo dok ne bi bio oglašen prestanak zračne opasnosti. Ja sam se

dvaput onesvijestio u tunelu Glockengasse, odakle su me iznijeli u takav

autobus i za vrijeme uzbune odvezli do Nove kapije, ali sam se svaki put na

svježem zraku izvan tunela brzo oporavio, tako da sam i u autobusima u

Novoj kapiji mogao promatrati kako su se bespomoćne žene i djeca postupno

budili iz nesvijesti ili se, pak, jednostavno više ne bi probudili, pa nije bilo

moguće utvrditi jesu li umrli od gušenja ili straha. Oni koji su umrli od

gušenja ili straha bili su prve žrtve zračnih i terorističkih napada, prije no što

je ijedna bomba stigla pasti na Salzburg. To se i dogodilo jednog sasvim

vedrog jesenjeg dana sredinom listopada tisuću devetsto četrdeset i četvrte.

Tog su dana mnogi stradali, a bili su tek prvi od stotina i tisuća koji su

poginuli u zračnim i terorističkim napadima na Salzburg. S jedne strane,

bojali smo se takvog pravog zračnog, bombaškog ili terorističkog napada na

naš grad, koji ih je do tog listopadskog popodneva ostao u potpunosti

www.crowarez.org

19

pošteđen, s druge strane smo se mi, gojenci, zaista potajice nadali

sučeljavanju s takvim zračnim, bombaškim ili terorističkim napadom kao

činjeničnim događajem. Takav stravičan događaj još nismo bili doživjeli, a

istina je da smo iz (pubertetske) radoznalosti priželjkivali da nakon stotina

njemačkih i austrijskih gradova, koji su već bili bombardirani i najvećim

dijelom potpuno razoreni i uništeni, što smo znali i što ne samo da se pred

nama nije tajilo, već nam se kroz sva moguća osobna izvješća i novine

svakodnevno nametalo u svoj grozoti autentičnosti, i naš grad bude

bombardiran, što se onda i dogodilo. Mislim da je bio sedamnaesti listopada.

Kao i stotinu puta ranije i taj dan smo, umjesto u školu ili iz škole, kroz

Wolfdietrichstraße otišli u tunel Glockengasse, gdje smo s najvećom

spremnošću da zamjećujemo i promatramo, dakle i da doživimo senzaciju,

zamjećivali to, bez ikakve dvojbe, strašno i zastrašujuće zbivanje koje se

odigravalo već po navici, strah svih onih ljudi koji su stojeći i ležeći u tunelu

bili manje ili više pogođeni njime, iako je to strašno događanje rata, svjesno

ili nesvjesno, odavno u potpunosti ovladalo njima, a prije svega strah djece,

đaka, žena i starih muškaraca koji su u međusobnoj bespomoćnosti i

neprestanom stanju ratne ustrajnosti i vrebanja, kao da im je ono postalo

jedinom hranom, sumnjičavo promatrali jedni druge, promatrajući apatično,

pogledima slomljenima od straha i gladi, sve što se zbivalo dok su oni bili

potpuno bespomoćni, ali i što su, većinom odrasli, ravnodušno prihvaćali.

Svi smo se već odavno naviknuli na ljude koji umiru u tunelu, prihvativši ga

www.crowarez.org

20

kao svoje svakodnevno boravište, u koje se odlazi po navici. Taj dan, u

vrijeme kad bi se inače oglasio takozvani prestanak zračne opasnosti,

iznenada smo začuli tutnjavu, osjetili neobično podrhtavanje tla, nakon

kojega je u tunelu uslijedila potpuna tišina. Ljudi su pogledavali jedni druge,

nisu govorili ništa, ali su svojom šutnjom davali do znanja da se ono, čega su

se već mjesecima bili pribojavali, sada i dogodilo. I zaista, ubrzo nakon tog

podrhtavanja zemlje i šutnje koja je potrajala četvrt sata, pročulo se da su na

grad bačene bombe. Nakon oglašavanja prestanka zračne opasnosti, ljudi su,

drukčije nego što su dotada bili navikli, pohitali prema izlazu iz tunela, jer su

na vlastite oči htjeli vidjeti što se dogodilo. Kad smo izašli na čistinu, nismo

vidjeli ništa neobično, pa smo povjerovali da je posrijedi bila samo glasina

kako je grad bombardiran, tako da smo smjesta posumnjali u tu činjenicu i

ponovno bili skloni ideji kako taj grad, koji slovi kao jedan od najljepših na

svijetu, neće biti bombardiran, u što su mnogi u tom gradu zaista vjerovali.

Nebo je bilo vedro, sivo-plavo i mi zaista nismo ni vidjeli ni čuli ništa što bi

upućivalo na bombardiranje. Iznenada se, međutim, pročulo da je stari dio

grada, dakle onaj dio na suprotnoj obali rijeke Salzach, razoren.

Bombardiranje smo drukčije zamišljali, trebala se zatresti čitava zemlja.

Potrčali smo niz Linzergasse. Tu su se čuli svi mogući signali i zavijanje

vatrogasnih i bolničkih kola, a kad smo nakon Gablerbräua preko

Bergrstraße istrčali na Tržnicu, vidjeli smo i prve znakove razaranja: ulice su

bile pune krhotina stakala i zidova, a u zraku se osjećao miris rata. Izravan

www.crowarez.org

21

pogodak pretvorio je Mozartovu kuću u zadimljenu ruševinu teško oštetivši i

okolne zgrade. Koliko god da je prizor bio strašan, ljudi se tu nisu zaustavili,

već su u očekivanju još većeg razaranja potrčali dalje, u stari dio grada, gdje

su naslućivali središte razaranja i odakle su dopirali svi mogući zvukovi i

dosad nepoznati mirisi, upućujući na uništenje širih razmjera. Dok nismo

prešli takozvani Državni most, nisam uočio nikakvu promjenu poznatog

stanja, ali na Staroj tržnici tešku je štetu pretrpio poznati i cijenjeni trgovac

muškom odjećom Slama, kod kojeg je moj djed kupovao kad bi mu se

ukazala prilika i kad bi imao novaca; svi prozori na zgradi, svi izlozi i svi u

njima izloženi, premda sukladno ratnom stanju manje vrijedni, no ipak

poželjni odjevni predmeti bili su razbijeni i poderani, a mene je čudilo da su

ljudi koje sam vidio na Staroj tržnici, ne poklanjajući previše pažnje

razaranju trgovine trgovca muškom odjećom Slame, trčali u smjeru

Residenzplatza. Čim sam u društvu nekolicine gojenaca odmaknuo za uglom

kuće trgovca Slame, znao sam što ne dopušta ljudima da se tamo zaustave,

već ih tjera da hitaju dalje: katedralu je pogodila zračna mina, tako da se

njena kupola urušila u crkvenu lađu, a mi smo na Residenzplatz stigli u

pravom trenutku: velik oblak prašine nadvio se nad urušenom katedralom, a

tamo gdje je bila kupola, sad je bila rupa jednake veličine, tako da smo već na

uglu kuće trgovca Slame mogli vidjeti brutalno uništene slike na zidovima

kupole. Obasjane popodnevnim suncem sad su stršile u vedro, plavo nebo;

izgledalo je kao da se na leđima velike građevine koja dominira slikom grada

www.crowarez.org

22

razjapila strašna krvava rana. Čitav trg ispod katedrale bio je pun krhotina

zidova, a ljudi, koji su poput nas bili dotrčali, u čudu su promatrali

nevjerojatni prizor, koji je za mene predstavljao upravo čudovišnu ljepotu i

koji za mene nije zračio užasom; odjednom sučeljen s apsolutnom

brutalnošću rata, a istodobno i fasciniran tom čudovišnošću, prostajao sam

još nekoliko minuta, promatrajući bez riječi sliku, koju mi je, kao nešto

silovito i nepojmljivo, pružao trg s razorenom katedralom. Onda smo, kao i

svi ostali, otišli preko u Kaigasse, koja je u bombardiranju bila gotovo u

cijelosti uništena. Dugo vremena prostajali smo, osuđeni na besposlenost,

pred divovskom, zadimljenom gomilom krša, pod kojom su, kako se čulo,

mnogi ljudi bili pokopani, vjerojatno već kao mrtvaci. Gledali smo gomilu

krša i ljude koji su očajnički tragali za preživjelima. U tom sam trenutku

vidio svu bespomoćnost onih koji su iznenada neposredno ušli u rat, njemu u

potpunosti izručenog i poniženog čovjeka, koji je u hipu postao svjestan

svoje bespomoćnosti i besmislenosti. S vremenom je pristizalo sve više

spasilačkih ekipa, a mi smo se odjednom prisjetili pravila naše ustanove i

krenuli natrag, ali onda ipak nismo otišli u Schrannengasse, već u

Gstättengasse, odakle je javljeno o jednako teškim razaranjima kao i u

Kaigasse. U Gstättengasse, u prastaroj kući lijevo od dizala koje vodi na

Mönchsberg, koja je u to doba još pripadala mojim rođacima koji su za

vrijeme napada nedvojbeno bili u svojoj kući, vidio sam da su nadalje gotovo

sve zgrade u potpunosti uništene i ubrzo sam se uvjerio da je moja rodbina

www.crowarez.org

23

još živa. Putem prema Gstättengasse, pred Crkvom građanske bolnice, stao

sam na nešto meko i, promatrajući taj predmet, pomislio da je posrijedi ruka

lutke, a i moji školski prijatelji vjerovali su da je to posrijedi, no bila je to

dječja ruka, otrgnuta s tijela nekog djeteta. Tek od prizora te dječje ruke taj

prvi bombaški napad američkih zrakoplova na moj grad pretvorio se iz

senzacije, koja je mene kao dječaka snašla u stanju vrućice, u jezivi upliv

nasilja i katastrofu. I kad smo potom, a bilo nas je više koji smo se prepali

ruke što smo je pronašli pred Crkvom građanske bolnice, prešli Državni most

i protivno razumu umjesto da se vratimo u internat otrčali do kolodvora i

skrenuli u Fanny von Lehnerstraße, gdje su bombe pale na zgradu Konzuma

i ubile mnoge zaposlenike, i kad smo iza željezne rešetke zelene površine

takozvanog Konzuma vidjeli redove mrtvaca prekrivenih mrtvačkim

pokrovima, čije su gole noge ležale na prašnjavoj travi, i kad smo prvi put

vidjeli velika teretna kola koja su vozila gomile naslaganih drvenih lijesova u

Fanny von Lehnerstraße, u hipu nas je prošla oduševljenost senzacijom. Do

danas nisam zaboravio mrtvace koji su, prekriveni mrtvačkim pokrovima,

ležali na travi u vrtu zgrade Konzuma, i ako me danas put nanese u blizinu

kolodvora, ja vidim te mrtvace i čujem očajničke glasove njihovih bližnjih, a

smrad spaljena životinjskog i ljudskog mesa u Fanny von Lehnerstraße

zadržao se do danas u tom prizoru. Događaj u Fanny von Lehnerstraße za

mene je bio presudan, ozljeda za čitav život. Ulica se i danas zove Fanny von

Lehnerstraße, a Konzum se, ponovno izgrađen, nalazi na istome mjestu, ali

www.crowarez.org

24

kad danas pitam ljude koji tamo stanuju i (ili) rade, nitko ne zna ništa o

onome što sam tada vidio jer vrijeme od svojih svjedoka uvijek napravi ljude

koji zaboravljaju. Ljudi su u to doba bili u neprestanom strahu, a američki

zrakoplovi gotovo su neprekidno letjeli, tako da je odlazak u tunele svima u

gradu postao navikom. Mnogi se noću više ne bi ni svlačili kako bi, kad se

oglasi uzbuna, smjesta zgrabili kovčege i torbe s najnužnijim potrepštinama i

otišli u tunele, ali mnogima je bilo dovoljno i da odu u vlastite podrume, jer

su se tamo osjećali sigurnima, iako su se podrumi kuća, kad bi ih pogodile

bombe, pretvarali u grobnice. Ubrzo je bilo više uzbuna danju nego noću, jer

su se Amerikanci mogli neometano kretati zračnim prostorom, koji su

Nijemci, kako se činilo, u potpunosti napustili. Usred bijela dana rojevi

bombardera kretali bi se nad gradom svojim putanjama prema njemačkim

ciljevima, potkraj četrdeset i četvrte noću se još samo rijetko mogla čuti

tutnjava takozvanih neprijateljskih bombardera. Ipak, bilo je i u to doba još

noćnih zračnih uzbuna, kad bismo iskočili iz kreveta, obukli se i kroz

propisno zamračene ulice i ceste odlazili u tunele, koji su, kad smo stigli, već

bili puni, jer su mnogi još navečer, prije uzbune, pokupili sve što su imali i

otišli u tunele. Tako bi u njima provodili noći ne morajući čekati uzbunu te

preplašeni zavijanjem sirena juriti ulicama prema njima. Već nakon prvog

napada na tisuće je ljudi pohrlilo u tunele iskopane u crnim, od vlage

svjetlucavim i zaista po život opasnim stijenama, koje su izazivale mnoge

smrtonosne bolesti. Sjećam se kako sam jednom usred noći ustao probuđen

www.crowarez.org

25

sirenom i kako sam, bez razmišljanja, kroz gužvu otrčao do nužnika i vratio

se u spavaonicu, gdje sam legao i smjesta ponovno zaspao. Nedugo zatim

probudio me udarac po glavi. Bio je to Grünkranz koji me udario svojom

baterijskom svjetiljkom. Poskočio sam i stao pred njega drhteći od straha.

Tada sam u svjetlu Grünkranzove baterijske svjetiljke vidio da su svi kreveti

u spavaonici prazni, sjetivši se u istom trenutku da je uzbuna i da su svi otišli

u tunel, dok sam ja, umjesto da se obučem kao svi ostali, otišao u nužnik.

Kako sam zaboravio da je uzbuna, vratio sam se u potpuno mirnu spavaonicu

i tamo u mraku napipao svoj krevet, legao i smjesta zaspao, sam u toj

ogromnoj spavaonici, dok su svi ostali već bili u tunelu, no Grünkranz me,

kao takozvani čuvar protuzračne zaštite, otkrio na svojoj ophodnji i

jednostavno probudio, udarivši me svojom štapnom baterijskom svjetiljkom

po glavi. Dao mi je zaušnicu i naredio da se obučem, a on će, rekao je,

smisliti neku kaznu za moj prijestup (kazna je vjerojatno bila dvodnevna

zabrana doručka), prije no što mi je zapovjedio da se spustim u zračno

sklonište kuće, gdje nije bilo nikoga osim njegove žene, gospođe Grünkranz,

u koju sam imao povjerenja. Sjedila je u kutu podruma, a meni je bilo

dopušteno da sjednem pored nje i umirim se u prisustvu te majčinske žene,

koja me štitila gdje god je mogla. Ispričao sam joj da sam ustao poput svih

ostalih gojenaca, ali da sam, umjesto da se obučem i odem s njima u tunel,

otišao na nužnik i potom, po povratku, u spavaonicu, zaboravio na uzbunu i

legao natrag u krevet, što je razljutilo njenog supruga, gospodina direktora.

www.crowarez.org

26

Nisam joj rekao da me njen suprug svjetiljkom udario po glavi kako bi me

probudio, samo sam rekao da očekujem kaznu. Te noći nisu bačene bombe.

Kućni red u internatu u potpunosti se raspao, jer su neprestano davane

uzbune i morali smo prekidati svaku djelatnost kojom smo se bavili. Svi su

odlazili u tunele, a još za vrijeme zavijanja sirena struja ljudi počela se kretati

prema njima, pred čijim su se ulazima uvijek odigravale užasne scene nasilja.

Ljudi su se s prirođenom, nesputanom brutalnošću gurali unutra, kao što će

se poslije gurati van, pri čemu bi često jednostavno pregazili slabe. U samim

tunelima, u kojima je većina već imala svoja stalna mjesta, vidjeli su se uvijek

isti ljudi, koji su formirali skupine. Stotine njih satima bi čučale na kamenom

tlu, padajući ponekad, kad bi ponestalo zraka, u nesvijest, ili bi svi počeli

vrištati, a znalo se dogoditi i da zavlada takva tišina da čovjek pomisli kako

su svi mrtvi. Na širokim pripremljenim drvenim stolovima odlagali su se

onesviješteni, prije no što će ih izvući iz tunela, a meni se u sjećanje urezalo

mnoštvo golih ženskih tijela na tim stolovima što su ih bolničari i

bolničarke, a često i mi sami prema uputama masirali, ne bismo li ih održali

na životu. To izgladnjelo, blijedo samrtno društvo u tunelima postajalo je iz

dana u dan i iz noći u noć sve sablasnije. Čučeći u tunelima u tami punoj

beznađa i straha, to je samrtno društvo neprestano razgovaralo samo o smrti i

ni o čemu drugome, o svim poznatim ili proživljenim ratnim užasima, kao i o

tisućama obavijesti o smrti, pristiglima odasvud, iz čitave Njemačke i Europe.

Raspravljali su usrdno šireći u tami osjećaj propasti i sadašnjosti koja se sve

www.crowarez.org

27

više razvijala u najveću svjetsku katastrofu, a prestajali bi tek kada bi se

posve izmorili. Često bi sve u tunelu zahvatilo strašno i tjeskobno stanje

izmorenosti te bi u dugačkim nizovima polijegali kraj zidova i zaspali,

pokriveni komadima odjeće, počesto već sasvim nedirnuti stanjima umiranja

njihovih supatnika, koja su se mjestimice mogla čuti ili vidjeti.

U to doba mi gojenci provodili smo najviše vremena u tunelima, a na učenje

ili studij nije se moglo ni pomisliti, no pogon u internatu održavao se

grčevito i bolesno, iako bismo se iz tunela u internat često znali vratiti tek u

pet sati ujutro. Unatoč tome morali smo ustati već u šest sati, otići na pranje i

točno u pola sedam biti u studijskoj sobi. Izmoreni kakvi smo bili nismo,

međutim, ni pomišljali da bismo u studijskoj sobi mogli studirati, a zajutrak

često ne bi označio ništa drugo doli ponovni odlazak u tunele, pa na taj način

često danima ne bismo dolazili u školu ni pohađali nastavu. Tako se vidim

kako kroz Wolfdietrichstraße odlazim u tunel i iz tunela kroz istu ulicu

vraćam u internat. Uvijek se nalazim u gomili, a iz dana u dan obroci su sve

gori, a dobivali smo ih u sve nepravilnijim razmacima. Iako u školi sv.

Andrije uskoro uopće više nije bilo nastave, jer se škola zatvarala već za

takozvane preduzbune, đaci su odlazili u tunele, a preduzbuna se oglašavala

svakog dana oko devet sati, tako da se nastava u osam sastojala od čekanja na

preduzbunu u devet, pa se nijedan učitelj više nije upuštao u držanje nastave,

već su svi čekali da se oglasi preduzbuna te da odu u tunele. Školske torbe

nisu se više ni raspremale, već su spremne stajale na klupama, a učitelji bi

www.crowarez.org

28

vrijeme od osam do devet provodili komentirajući novinske vijesti ili

obavijesti o smrtnim slučajevima, ili bi pak opisivali razaranja mnogih

poznatih njemačkih gradova. Nastava engleskog i violine uvijek se održavala,

jer između dva i četiri najčešće nije bilo uzbune. Učitelj violine Steiner još

uvijek me bezbrižno podučavao na trećem katu svoje kuće, a učiteljica

engleskog samo još u tmurnoj prizemnoj gostionici u Linzergasseu. Jednog

dana, zacijelo nakon drugog bombardiranja grada, od gostionice, gdje me

dama iz Hannovera podučavala, preostale su samo još ruševine. Nisam znao

da je gostionica u potpunosti razorena, pa sam kao i obično otišao na

podučavanje, kad mi je pred ruševinama netko koga nisam poznavao, ali je

taj očito poznavao mene, rekao da su u ruševinama ostali zatrpani svi

stanovnici kuće, a s njima i moja učiteljica engleskog. Stojeći pred

razvalinama čuo sam što mi neznanac govori, misleći u isti mah na svoju

poginulu učiteljicu engleskog iz Hannovera, koja je, nakon što je u

Hannoveru bila u potpunosti izbombardirana (kako su se službeno nazivali

ljudi koji su u zračnim ili zrakoplovnim ili takozvanim terorističkim

napadima izgubili sve), izbjegla u Salzburg, ne bi li ovdje bila sigurna pred

bombama. Na kraju ne samo da je ponovnoostala bez svega, već je izgubila i

život. Na mjestu gdje je nekoć stajala gostionica, u kojoj me dama iz

Hannovera podučavala engleski, danas je kino i nitko ne zna o čemu

govorim kad govorim o tome kako su svi, čini se, izgubili pamćenje, bar što

se tiče mnoštva uništenih kuća i ubijenih ljudi, kako su zaboravili sve ili

www.crowarez.org

29

jednostavno više ne žele znati. Kada danas dođem u grad, ljudima svejedno

ponovno spominjem to užasno vrijeme, ali oni na. to samo odmahuju

glavom. U meni samome ti su stravični događaji još uvijek toliko prisutni kao

da su se zbili jučer, šumovi i mirisi stvaraju se u trenu kad stignem u grad,

koji je, čini se, izbrisao svoje sjećanje, tako da danas, kad ovdje razgovaram s

ljudima, koji su zaista stari stanovnici grada i morali su doživjeti isto što i ja,

razgovaram s najzbunjenijim, najneobavještenijim i najzaboravnijim ljudima,

pa mi se čini da razgovaram sa samim ignorantima čije ponašanje ranjava

duh. Kako sam stajao pred posve razorenom gostionicom, dakle i pred

razvalinama, a učiteljica engleskog iz Hannovera odjednom nije bila više

ništa osim sjećanja, nisam bio čak ni zaplakao, iako mi je bilo do plakanja, i

sjećam se još da sam, zamijetivši iznenada kako u ruci držim kuvertu u kojoj

se nalazio novac mog djeda da je isplati za trud mog podučavanja, razmišljao

ne bih li kod kuće trebao reći da sam dami iz Hannovera dao novac još prije

njene strašne smrti. Ne znam, dakle ne mogu reći kako sam postupio, bit će

da sam kod kuće rekao da sam dami još prije njene smrti platio podučavanje.

Tako iznenada više nisam imao učiteljicu engleskog, već samo satove violine.

Za vrijeme nastave violine gledao sam, slijedeći naputke mog strogog,

nervoznog učitelja, prihvaćajući, dakle, i izvršavajući s jedne strane

Steinerove zapovijedi, dok sam s druge mislio na sve, samo ne na nastavu

violine, zbog čega u učenju violine naravno nisam napredovao, dolje prema

groblju Svetog Sebastijana, na lijepi, kupolom ukrašeni mauzolej nadbiskupa

www.crowarez.org

30

Wolfdietricha te na grobove kao grobne spomenice i grobnice, što ih je

vrijeme već bilo napola otvorilo, tako da su za mene zračili jezivom

hladnoćom, dolje prema grobljanskim arkadama s imenima građana

Salzburga, među kojima ima mnogo imena mojih rođaka. Oduvijek sam rado

odlazio na groblja, naslijedio sam to od svoje bake s majčine strane, koja je

bila strastvena posjetiteljica groblja, a prije svega mrtvačnica i polaganja na

odar te me je, dok sam bio dijete, često vodila na groblja kako bi mi pokazala

mrtvace koji s njom nisu bili čak ni u rodu, ali su u mrtvačnicama ležali na

odru. Ti mrtvaci na odru oduvijek su je fascinirali, tako da je tu strast

neprestano pokušavala prenijeti na mene, iako me sve vrijeme plašila

podižući me do mrtvaca na odru. I danas vidim kako me uvodi u mrtvačnicu

i podiže uvis da vidim mrtvaca držeći me tako koliko god je mogla izdržati,

govoreći mi neprestano vidiš li, vidiš li, vidiš li, sve dok ja ne bih zaplakao, a

ona me spustila na tlo, promatrajući sama još dugo mrtvaca na odru, prije no

što bismo napokon napustili mrtvačnicu. Nekoliko puta tjedno baka bi me

vodila na groblja i u mrtvačnice, posjećivala ih je sa mnom redovito,

razgledavajući prvo grobove rodbine, a potom sve ostale grobove i grobnice,

pri čemu joj zacijelo nijedan grob nije promaknuo. Znala je sve o njemu,

kako izgleda, u kakvom je stanju, a i sva imena ispisana na tim grobovima i

grobnicama oduvijek su joj bila poznata, tako da je u svakom društvu imala

neiscrpnu temu za razgovor. I bit će da je moja, priznajem, velika fascinacija

grobljima i odlascima na groblje potjecala od moje bake, koja me ničemu nije

www.crowarez.org

31

poučila više negoli posjećivanju groblja, promatranju i razgledavanju grobova

te intenzivnom promatranju mrtvaca na odru. Imala je takozvana najdraža

groblja, a sva koja je u životu upoznala i uvijek im se ponovno vraćala

označavala su stanice njena života, u Meranu i Münchenu, u Baselu i

Ilmenauu, u Thüringenu, Speyeru i Beču te u rodnom Salzburgu, gdje joj

najdraže groblje nije bilo groblje Svetog Petra, koje se često naziva najljepšim

grobljem na svijetu, već Komunalno groblje, na kojem je pokopano najviše

moje rodbine i već umrlih suputnika. Meni je, međutim, groblje Svetog

Sebastijana uvijek bilo najjezivije i samim time najfascinantnije. Tamo sam

često provodio sate i sate, sam i u samrtnim meditacijama. Gledajući za

vrijeme nastave violine prema groblju Svetog Sebastijana, uvijek sam

razmišljao kako bi bilo lijepo da me Steiner ostavi na miru, pa da tamo dolje

budem sam sa sobom, hodam od groba do groba, kako sam bio naučio od

bake, misleći na mrtvace i smrt, promatrajući prirodu među grobovima i na

njima, kako ovdje, u potpunoj osami najavljuje i mijenja godišnja doba. To

groblje je bilo zapušteno, a nekadašnji vlasnici grobnih mjesta nisu se više

brinuli za svoje vlasništvo. Često bih sjeo na neki srušeni nadgrobni kamen

ne bih li se smirio, utekavši na sat ili dva iz internata. Steiner me prvo

podučavao na tročetvrtinskoj violini, potom na takozvanoj cijeloj, odsviravši

mi za vrijeme teoretske i praktične nastave svaku pojedinačnu pasažu iz

Ševčika, na kojem se trebao zasnivati moj temeljni studij, na što sam ja

morao ponavljati iste pasaže, uvijek iz Ševčika, ali s vremenom ipak i

www.crowarez.org

32

klasične sonate i druge komade, a on bi mi u sasvim određenim, ali uvijek

nepredvidljivim trenucima gudalom strogo udarao po prstima, u razmacima

koji su u potpunosti odgovarali i njemu i njegovu s vremenom u potpunosti

ritmiziranom biću, jer on je gotovo neprestano bio bijesan zbog moje

rastresenosti, mog otpora i već gotovo bolesnog opiranja učenju violine, jer

ako sam s jedne strane i osjećao najveću želju da sviram violinu, da

proizvodim glazbu, jer je glazba za mene predstavljala najljepšu stvar na

svijetu, mrzio sam svaku vrstu teorije i procesa učenja, dakle i napredovanje

kroz neprestano pažljivo poštivanje pravila studija violine. Svirao sam prema

vlastitom nahođenju na najvirtuozniji način, dok po notama ni

najjednostavnije stvari ne bih odsvirao bez greške, što je mog učitelja

Steinera po prirodi stvari moralo okrenuti protiv mene, i svaki put bih se

začudio što uopće želi nastaviti s podučavanjem, umjesto da s njime iznenada

prekine, izgrdi me, ponizi i pošalje kući s violinom pod rukom. Glazba koju

sam ja proizvodio u ušima laika bila je najizvrsnija, a u mojima najznalačkija

i najuzbudljivija, ako sam je u potpunosti bio izmislio sam, s matematikom

glazbe ona više nije imala ni najmanje veze, samo još s mojim, kako je

Steiner svako malo govorio, visokim glazbenim sluhom, koji je bio izraz

moga visokoga glazbenog osjećaja, kako je Steiner također svako malo

govorio mom djedu, koji je plaćao moje podučavanje, izraz moga visokoga

glazbenog talenta, ali ta glazba koju sam svirao na violini kako bih zadovoljio

samog sebe, u osnovi nije bila ništa drugo doli diletantske glazbe, koja je

www.crowarez.org

33

ocrtavala moje melankolije, ometajući po prirodi stvari napredovanje u

studiju violine. Da skratim, violinom sam virtuozno ovladao, ali na njoj

nikada nisam uspio ispravno svirati po notama, što Steinera s vremenom ne

samo da je moralo oneraspoložiti, već i razljutiti. Stupanj moga glazbenog

talenta bio je nedvojbeno najviši, ali isto je vrijedilo i za stupanj moje

nediscipliniranosti, kao i za stupanj moje rastresenosti. Satovi violine kod

Steinera nisu predstavljali ništa drugo nego bezizglednost njegovih napora,

koja se još uvijek intenzivirala. Ali upravo u smjenjivanju satova violine i

engleskog, dvaju sasvim oprečnih načina discipliniranja, u smjenjivanju

dame u Linzergasseu, koja me učila engleski, koja me uvijek smirivala i

poučavala na najpažljiviji način, predstavljajući za mene sve vrijeme biće

koje je svojom prijaznošću dodatno povećavalo moju naklonost prema sebi, i

Steinera u Wolfdietrichstraße, koji me ipak neprestano mučio i deprimirao,

nastave engleskog, koju sam imao dvaput tjedno, i violine, koju sam također

imao dvaput tjedno, ja sam, izuzme li se činjenica da mi je i jedno i drugo

omogućavalo da se na sasvim korektan način u pravilnim razmacima

udaljavam iz internata, pronalazio protutežu koja me obeštećivala za strogost

i neprestanu torturu mučenja i poniženja u Schrannengasseu, tako da sam

nakon gubitka dame iz Hannovera i satova engleskog u potpunosti izgubio

ravnotežu, jer sami satovi violine bez satova engleskog nisu predstavljali

protutežu ni poravnavanje onog što je za mene značio internat, nego su, kao

što sam već napomenuo, satovi violine samo pojačavali ono što sam u

www.crowarez.org

34

internatu morao izdržavati. Bezizglednost da me poduči umjetnosti sviranja

violine, a bit će da je djedova želja ipak bila da postanem umjetnik, činjenica

da sam bio umjetnički čovjek morala ga je navesti da si postavi cilj da od

mene napravi umjetnika pa je sa svom ljubavlju prema unuku, koji će s njime

čitava života biti povezan kroz ljubav, uvijek pokušavao sve da od mene

napravi umjetnika, glazbenika ili slikara, jer poslat će me kasnije, nakon

vremena provedenog u salcburškom internatu, jednom slikaru da naučim

slikati, i uvijek je dječaku i kasnije mladiću govorio samo o najvećim

umjetnicima, o Mozartu i Rembrandtu i o Beethovenu i Leonardu i o

Bruckneru i Delacroixu, uvijek mi je pričao o velikim umjetnicima kojima se

divio, skrećući mi usrdno još kao djetetu pažnju na veličinu, upućujući me

na veličinu i pokušavajući mi protumačiti veličinu. Bezizglednost da ću ikad

ovladati umijećem sviranja violine bila je, međutim, iz nastavnog sata u

nastavni sat sve očiglednija, zbog djeda, kojeg sam volio, rado bih bio

napredovao u sviranju violine, ali samo moja volja da djedu učinim tu

uslugu, da mu ostvarim želju i postanem umjetnik violine, nikako nije bila

dovoljna, na svakom satu violine najjadnije bih zakazivao, a Steiner je na to

uvijek reagirao tako što bi moje zakazivanje nazivao zločinom, govoreći

svaki put kako čovjek tako visokih glazbenih predispozicijapoput mene

svojim zločinom rastresenosti čini najveći zločin uopće, a i meni samom to je

bilo jasno. No, Steiner je govorio da je moj djed toliko simpatičan čovjek da

mu ne može reći u lice da odustane od nade da bih ja na violini mogao

www.crowarez.org

35

ostvariti ikakav napredak, a bit će da je Steiner mislio i kako je u to kaotično

doba predstojećeg rata sasvim svejedno za sve, pa tako, razumije se, i za tu

moju stvar. I dalje sam, međutim, deprimiran prolazio kraj Vještičjeg tornja

na putu za Wolfdietrichstraße i natrag, a violina je bila inajvrjedniji

instrument moje melankolije, koja mi je, kao što sam već napomenuo,

omogućila pristup prostoriji za obuću. Iako sam u gradu imao mnoge rođake,

kojima sam, kad sam kao dijete, prije svega s bakom s ladanja dolazio u grad,

odlazio u posjetu, obilazeći mnoge kuće s obiju strana rijeke Salzach, a mogu

reći i da sam bio, a i danas sam još u srodstvu sa stotinama građana Salzburga,

tada nisam osjećao ni najmanju želju da posjetim te rođake, instinktivno ne

vjerujući u korist takvih posjeta, a i što bi mi pomoglo da sam tim rođacima,

koji su, kao što danas vidim, a ne samo da instinktivno osjećam, u potpunosti

zatvoreni u svoju industriju koja širi tupost, povjerio svoje jade, jer ne bih

bio naišao ni na što drugo nego na potpuno nerazumijevanje, kao što bih

uostalom i danas, da odem k njima, naišao samo na nerazumijevanje. Dječak,

kojeg je baka u svim mogućim obiteljskim prigodama odvodila u posjet svim

tim rođacima, je te ljude zacijelo odmah prozreo i sasvim je pravilno reagirao

ne posjećujući ih više, oni su iza svojih zidova u svim tim starim ulicama i na

svim tim starim trgovima doduše i dalje bili prisutni, živeći vrlo unosnim, pa

stoga i vrlo raskošnim životom, ali on ih nije posjećivao, radije bi bio propao

nego da ih potraži, oni su mu od samog početka bili samo odvratni, a takvi su

u njegovim očima ostali desetljećima, koncentrirani samo na svoj imetak i

www.crowarez.org

36

pazeći samo na svoj ugled, do kraja rastočeni u katoličkoj i

nacionalsocijalističkoj tuposti dječaku iz internata ionako ne bi imali što reći,

kamoli da bi mu pomogli ako bi od njih tražio pomoć, naprotiv, oni bi ga, da

je otišao k njima, ma bio i u najgorem stanju, samo udarali u čelo i sasvim

uništili. Stanovnici ovoga grada prožeti su hladnoćom, bezobrazluk je njihov

svagdašnji kruh, a niska sračunatost njihovo posebno obilježje, i bilo mu je

posve jasno da bi kod takvih ljudi sa svojim strahovima i stostrukim

očajavanjem naišao samo na potpuno nerazumijevanje, stoga ih nikad nije

posjetio. A i djed mu je te rođake opisao na najgori način. Tako sam ja, koji

sam u tom gradu imao više rođaka nego ostali u internatu, jer većina ih u

Salzburgu uopće nije imala rodbine, ujedno bio i najusamljeniji. Nijedan

jedini put, čak ni u najvećoj nevolji, nisam otišao ni u koju od tih rodbinskih

kuća, uvijek sam, doduše, prolazio pored njih, ali nikad nisam ušao. Već je

moj djed stekao previše bolnih iskustava s građanima Salzburga, prije svega s

onima koji su s nama u srodstvu, a da bi meni bilo moguće ulaziti u njihove

kuće, našli bi se, doduše, mnogi razlozi da odem k njima, ali je na kraju

uvijek postojao i jedan jedini razlog da to ne učinim, naprosto si nisam

mogao dopustiti da se susrećem s takvim ljudima, jer je u svakom mom

rođaku, što su ih taj grad i njegovo hladno, smrtonosno ozračje ohladili i

umrtvili, bilo toliko nerazumijevanja i toliko neljudskosti. Već su mog djeda

ti njegovi salcburški rođaci najdublje obmanuli i razočarali, u svakom

pogledu samo su ga varali i bacali u duboku nesreću kad god bi pomislio da

www.crowarez.org

37

im se može obratiti za pomoć, umjesto da u doba svoje vlastite studentske

bezizlaznosti u njima pronađe uporište, a i kasnije, kad se, nakon što je

propao u inozemstvu, vratio u domovinu, spavši, kao što danas moram reći,

pod najstrašnijim i najjadnijim okolnostima na svoj grad i svoju domovinu, ta

njegova rodbina i Salcburžani općenito samo su ga još više difamirali i u biti

uništili. Priča o njegovoj smrti imala je tužan, ujedno i smiješan, za ovaj grad,

njegove upravitelje i stanovnike, međutim, znakovit vrhunac: deset dana moj

djed je na groblju u Maxglanu ležao na odru, ali tamošnji župnik nije ga želio

sahraniti, jer moj djed nije bio u crkvenom braku, njegova žena, moja baka, i

njen sin pokušali su sve što je bilo u njihovoj moći, kako bi ishodili pogreb

na maksglanskom groblju koje je bilo nadležno za mog djeda, ali njegova

sahrana na maksglanskom groblju, gdje je moj djed želio biti sahranjen, nije

dopuštena. Nijedno drugo groblje osim Komunalnog, koje je mom djedu,

međutim, bilo mrsko, nije ga željelo uzeti, nijedno katoličko crkveno groblje

u gradu, jer moja baka i njen sin otišli su na sva groblja i molili za dopuštenje

da djed bude prihvaćen i sahranjen na jednom od groblja, ali nijedno od njih

na kraju nije prihvatilo mog djeda, jer nije bio u crkvenom braku. I to 1949.

godine! Tek kad je moj ujak, njegov sin, otišao nadbiskupu i rekao mu da će

leš moga oca, čiji je raspad već bio uznapredovao, jer ga nijedno katoličko

groblje u gradu nije htjelo prihvatiti i zato što ne zna kamo bi s njegovim

lešom, ostaviti njemu, nadbiskupu, pred vratima palače, nadbiskup je dao

dopuštenje da djed bude sahranjen na maksglanskom groblju. Osobno nisam

www.crowarez.org

38

prisustvovao pogrebu, koji je zacijelo bio jedan od najtužnijih pogreba u

ovom gradu, i koji je, kao što znam, insceniran sa svim mogućim

neugodnostima, jer sam ležao u bolnici zbog teške plućne bolesti. Danas je

grob mog djeda takozvani počasni grob. Ovaj grad izopćio je sve čiji um više

nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag,

kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina

žalosnih i podmuklih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više

nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas, i svaka drukčija tvrdnja bila bi

pogrešna i laž i kleveta, a ove bilješke moraju biti zabilježene sad, a ne

kasnije, i to upravo u ovom trenutku kad imam mogućnost da se bez ograda

vratim u djetinjstvo i mladost, posebice u vrijeme dok sam učio i studirao u

Salzburgu, s nepotkupljivošću neophodnom za takav opis kao napomenu i

iskrenom krivnjom, taj trenutak, u kojem će biti rečeno što mora biti rečeno,

napomenuto što mora biti napomenuto, mora biti iskorišten, ne bi li se

tadašnjoj istini, stvarnosti i činjeničnom stanju bar u smislu napomene

pomoglo da ostvari svoje pravo, jer odveć lako dolazi vrijeme uljepšavanja i

nedopustivog ublažavanja, a Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio

je za mene sve drugo samo ne lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem

bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je

nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada

bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz

poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti neprestano tvrdilo,

www.crowarez.org

39

mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio

radostan, štoviše sretan. Trenuci radosti i sreće koje sam doživio u tom gradu

mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, a i za njih sam platio skupu cijenu. Ali

nije bilo u pitanju samo to nesretno doba rata i njegovih razaranja na

površini i ljudima koji su postojali na toj površini, duhovnog stanja čiji je

jedini cilj bio da nanosi štetu prirodi i ljudima, ne samo okolnost propasti i

potpunog zamračenja Njemačke i čitave Europe, zbog čega to razdoblje dan-

danas klasificiram kao najmračnije i najmukotrpnije u svom životu, i ne

samo moja priroda, u uvjetima tog zamračenja vremena i ljudi i prirode

općenito u visokoj mjeri i na fatalan način prijemčiva za sve prirodne

odnose, kojima je u osnovi uvijek i u potpunosti izložena, bio je to (i ostao)

ne samo za mene ubojiti duh ovoga grada, to ne samo za mene ubojito tlo

smrti. Ljepota ovog mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav

svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu,

upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s

ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega

prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami,

ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u

sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita.

Upravo ovdje, na ovom meni prirođenom ubojitom tlu, ja sam kod kuće,

štoviše, u tom (ubojitom) gradu i njegovu (ubojitom) krajoliku kod kuće sam

kao nitko drugi, a kad danas prolazim tim gradom i pomislim kako taj grad

www.crowarez.org

40

ne želi imati nikakve veze sa mnom, jer ja ne želim imati nikakve veze s

njim, jer odavna više ne želim imati nikakve veze s njim, sve u meni (i na

meni) je iz njega, a mene i grad povezuje doživotan, neraskidiv i stravičan

odnos. Jer sve u meni zaista se odnosi i može svesti na taj grad i taj krajolik,

mogu činiti ili misliti što me volja, ali ta činjenica samo će mi jače dopirati u

svijest, jednog dana doprijet će mi u svijest toliko jako da ću propasti zbog

svijesti o toj činjenici. Jer sve u meni izloženo je tom gradu kao mjestu

porijekla. Ali ono što danas bez daljnjeg mogu podnositi i zanemarivati, u

godinama učenja i studiranja nisam mogao ni podnijeti ni zanemariti,

govorim o stanju nesnalažljivosti i potpune bespomoćnostidječaka, koje

odgovara nesnalažljivosti i potpunoj bespomoćnosti svakog čovjeka u toj

nezaštićenoj dobi. Moja ćud u to doba gotovo da je propala, a tu natmurenost

i pomračenja kao razaranje ćudi nije zamijetio nitko, nijedan jedini čovjek

nije shvatio da je posrijedi stanje smrtonosne bolesti protiv kojeg i protiv

koje nitko ništa nije poduzeo. Izloženost u internatu i školi i prije svega (u

smislu podčinjenosti) Grünkranzu i njegovim pomagačima s jedne i ratno

stanje, kao i na netrpeljivosti zasnovano neprijateljstvo spram mojih rođaka s

druge strane, činjenica da mladi čovjek nigdje u ovom gradu nije imao točke

u kojoj bi pronašao zaštitu, produbljivali su njegovu nesreću, tako da mu je

ubrzo kao jedina nada preostala mogućnost zatvaranja internata, o kojoj se

govorilo već nakon drugog bombardiranja, ali je do nje zaista došlo tek

nakon četvrtog ili petog. Nakon trećeg bombardiranja moja baka je došla po

www.crowarez.org

41

mene i odvela me k sebi i djedu na selo, to najteže od svih bombardiranja

ona je mogla sa sigurne udaljenosti od trideset i šest kilometara do

Ettendorfa kod Traunsteina promatrati vlastitim očima, a čula je i za njegove

razorne posljedice. U tom bombardiranju u potpunosti je razorena prastara

srednjovjekovna tržnica natkrivena velikim svodom, koja se nalazila

neposredno preko puta internata, a ja u trenutku njena razaranja nisam bio u

nekom od tunela, već u podrumu internata, iz kojega god razloga, kao jedini

gojenac iz internata, s Grünkranzom i njegovom ženom. Činjenicu da smo

nakon tog napada živi izašli na površinu zemlje morali smo doživjeti kao

čudo, jer je u zgradama oko nas bilo mnogo poginulih. Grad se nakon toga u

potpunosti uskomešao. Prašina razaranja još je lebdjela u zraku kad sam

ustanovio da je uništen moj ormarić na hodniku prvog kata i da je violini,

koju sam bio spremio u taj ormarić, bio otrgnut vrat. Sjećam se da sam, iako

sam bio potpuno svjestan strahote tog napada, osjećao i radost zbog uništenja

moje violine, jer ono je ujedno označavalo i završetak moje karijere na

instrumentu, koji sam, koliko god mi bio drag, zamrzio iz dubine duše. Kako

se dugo nakon toga nije mogla nabaviti violina, nikad je više u životu nisam

svirao. Vrijeme između prvog i trećeg bombardiranja za mene je nedvojbeno

bilo najnesretnije. Iz sna su nas još uvijek budile Grünkranzove zapovijedi,

nakon što bi silovito otvorio vrata spavaonice, tako da mi se taj čovjek dan-

danas povremeno ukazuje na vratima, taj nacionalsocijalistički čovjek u

svojim ulaštenim SA-ovskim čizmama, koji se svom silom utiskuje u okvir

www.crowarez.org

42

vrata i gromoglasno izvikuje svoje “dobro jutro”. Iza Grünkranza, čiji prizor

dopola zastire vrata, vidim gojence kako hitaju prema praonici, gdje su se,

svatko na svoj način, poput životinja bacali na umivaonik, pri čemu su u

prednosti uvijek bili najbrutalniji, jer kraj umivaonika dugačkog sedam ili

osam metara, koji je nalikovao na korito za hranjenje stoke, nije bilo mjesta

za sve gojence, snažniji su bili prvi, a slabiji posljednji, oni snažniji uvijek su

odguravali slabije, uvijek isti snažniji imali su svoja mjesta kraj dugačkog

umivaonika i ispod tuševa, gdje su se mogli umivati i prati zube dokle god su

željeli za razliku od slabih, koji se, jer je za proceduru jutarnjeg umivanja

bilo predviđeno samo četvrt sata, najčešće ne bi stigli pošteno ni umiti ili

oprati zube, a kako ni ja nisam spadao među jače, uvijek sam bio u lošijem

položaju. Još nas se prisiljavalo da u dnevnom boravku slušamo vijesti,

izvanredne vijesti s ratišta morali smo slušati stojećke, a nedjeljom smo bili

obavezni oblačiti uniforme Hitlerjugenda i pjevati njihove pjesme. Još smo

bili pod jarmom Grünkranzove strogosti, besramnosti i nepopustljivosti, u

nama je svakog dana rastao strah pred tim čovjekom, koji se sad, kao što smo

zamijetili po njegovim radnjama, njegovom licu i čitavom njegovom

ponašanju, i sam počeo bojati da se njegovi nacionalsocijalistički planovi i

snovi neće ostvariti, da će najvjerojatnije uskoro biti uništeni, na što je

neprestano morao misliti, pa je u tom strahu od neizbježnog kraja svih

njegovih nada još jednom skupio svu brutalnost i niskost svoga bića i

prakticirao ih na nama. Još uvijek smo, premda neredovito i svega nekoliko

www.crowarez.org

43

sati tjedno, pohađali nastavu u školi sv. Andrije, aliposrijedi više nije bila

prava nastava, bilo je to uplašeno sjedenje u razredima, čekanje, očekivanje

uzbune i onoga što će uslijediti nakon nje, istrčavanje iz razreda, formiranje

na hodnicima, u školskom dvorištu, odlazak i trčanje kroz

Wolfdietrichstraße gore u Glockengasse i onda u tunele. U tunelima smo bili

suočeni i s bijedom ljudi koji su tamo tražili utočište, ali bi često pronalazili

samo iznenadnu smrt, s dječjom vikom, histeričnim vriscima žena i plačem

staraca. Još sam pohađao nastavu violine, izložen diktatu učitelja violine

Steinera i njegovim ubitačnim izjavama na moj račun, još su postojali

depresivni odlasci k Steineru i od Steinera kroz Wolfdietrichstraße. Još sam

morao čitati knjige koje nisam želio čitati, pisati što nisam želio pisati, upijati

znanje koje mi je bilo odvratno. Još uvijek su nas noću, često i prije uzbune,

iz sna budili prvi rojevi bombardera, dok bi nas danju iznenađivale njihove

skupine u zraku, na čiju bi tutnjavu tek uslijedila uzbuna, što je upućivalo na

potpuni kaos u sustavu prenošenja vijesti. Novine su bile pune užasnih

prizora rata, a takozvani Totalni rat sve nam se više približavao, štoviše, bio

je osjetan već i u Salzburgu, a zamisao da grad neće biti bombardiran u

potpunosti je ugašena. O našim očevima i stričevima vojnicima nismo čuli

ništa dobro, mnogi od nas izgubili su ih za vrijeme boravka u internatu, a

vijesti o pogibijama gomilale su se i dalje. Dugo vremena ništa nisam čuo o

svome skrbniku, suprugu moje majke, koji je bio raspoređen u Jugoslaviji, i

ujaku, bratu moje majke, koji je tijekom čitavog rata bio raspoređen u

www.crowarez.org

44

Norveškoj, pošta više nije funkcionirala, a ono što je prenosila uvijek je bilo

žalosno. Još uvijek smo, međutim, slušali kako se iza mnogih zidova u gradu

pjevaju nacističke pjesme, a i sami smo ih u dnevnom boravku još uvijek

intonirali, dok je Grünkranz, kao stari zborovođa, dirigirao kratkim

pokretima svojih napola uvučenih ruku. Svaka dva mjeseca proveo bih jedan

vikend kod djeda i bake, gdje sam se informirao o stvarnim događajima rata

koji se primicao kraju. Moj djed bi navečer, iza spuštenih zastora, na radiju

slušao strane, uglavnom švicarske stanice s vijestima i ja sam često za vrijeme

tih emisija tiho sjedio kraj njega, promatrajući, iako nisam razumio ništa od

onog što se javljalo, djelovanje tih vijesti na mog djeda kao pažljivog

slušatelja. Te zabranjene vijesti što su ih slušali djed i baka, a koje nisu mogle

ostati skrivene ni pred susjedima, priskrbile su mom djedu na mig istih tih

susjeda dvotjedni boravak u jednom obližnjem samostanu koji je kontrolirao

takozvani SS i u njemu uredio logor. Još uvijek sam se četvrt sata nakon

buđenja morao pojavljivati u studijskoj sobi ne bih li se pripremio za nastavu,

pri čemu nitko od nas nije znao za što se točno pripremamo, jer se nastava u

pravom smislu više nije održavala. Još uvijek je u meni rastao strah pred

Grünkranzom, koji mi je, ma gdje da bi me susreo, bez razloga dijelio

zaušnice. Tijekom čitavog razdoblja u internatu nije prošao tjedan, a da ja od

Grünkranza nekoliko puta ne bih dobio zaušnicu, prije svega ako bih ujutro

prekasno došao u studijsku sobu, jer bih u spavaonici i praonici, a potom opet

u spavaonici i na hodnicima bio izložen brutalnosti jačih. Poput mene

www.crowarez.org

45

provela se još nekolicina slabih, koji se nisu mogli braniti, pa bi svakodnevno

bili žrtve jačih, iako su ti jači znali biti svega malo jači od njih. Grünkranzu

su ti slabi gojenci svaki put bili povod za dijeljenje zaušnica, taj slabi ili samo

oslabljeni ljudski materijal (Grünkranz) rabio je i zlorabio u svojim bolesno-

sadističkim stanjima. Još uvijek je grad bio krcat izbjeglicama, a svakodnevno

je pristizalo na stotine, ako ne i tisuće novih, fronte su se primicale sve bliže

i bliže, među civilno stanovništvo miješalo se sve više vojnika, suživot se

odvijao u najvećoj napetosti, atmosfera je, i mi smo to mogli primijetiti, bila

eksplozivna, sve je podsjećalo na izgubljeni rat, o kojemu je moj djed već

dugo pričao, ali u internatu, naravno, o takvom izgubljenom ratu nije bilo

govora. Grünkranz je još uvijek, premda sad već u očaju, širio pobjedničko

raspoloženje, ali čak ni u internatu mu više nitko nije vjerovao. Meni je

uvijek bilo žao njegove žene, jer ona je vjerojatno sve vrijeme trpila od takva

muža, a sad je sasvim otvoreno pokazivao svoju zloćudnu prirodu, koju je,

više od ostalih, morala trpjeti njegova žena. Drveni most za nuždu

zamjenjivao je, prisjećam se, odavno srušen Državni most, i na tom najvećem

gradilištu u gradu dan-danas vidim ruske ratne zarobljenike u prljavoj, sivoj

odjeći kako vise na stupovima mosta, izgladnjeli, dok ih nemilosrdni

inženjeri niskogradnje i zidarski poslovođe tjeraju da rade; pričalo se da su

mnogi Rusi iznemogli pali u Salzach i da ih je voda odnijela. Grad je djelovao

zapušteno, pretvorivši se u jedan od onih zračnim napadima žrtvovanih

njemačkih gradova, koji su vrlo brzo gubili svoja lica, postajući tijekom

www.crowarez.org

46

nekoliko tjedana i mjeseci u jesen četrdeset i četvrte sve ružniji i ružniji,

svega nekoliko prozorskih stakala bilo je u njemu još čitavih, mnogi nizovi

kuća uopće više nisu imali prozora, samo kartonske poklopce i obloge od

dasaka, a izlozi su bili u potpunosti ispražnjeni. Sve je bilo samo još za nuždu.

Ružnoća i propast uznapredovali u tom gradu, koji nije bio unakažen samo

bombardiranjem i njegovim posljedicama, već i nadiranjem stotina i tisuća

izbjeglica, dali su mu ljudske crte, tako da sam svoj grad samo u to vrijeme

zaista mogao iskreno voljeti. Sad, u najvećoj nevolji, taj grad odjednom je bio

ono što nikad ranije nije bio, živa, makar i očajnička priroda kao gradski

organizam, dotada mrtvi i izgubljeni muzej ljepote u trenutku njegovog

najvećeg očaja napunio se ljudskošću, a okamenjena tupost postala je u

njegovoj beznadnosti i bezizlaznosti podnošljiva i ja sam je zavolio. Ljudi su

u to vrijeme živjeli od jednog dijeljenja živežnih namirnica do drugog i nisu

više mislili ni na što drugo nego da prežive, pri čemu im je postalo sasvim

svejedno kako će to učiniti. Više nisu imali nikakvih zahtjeva, svi su ih

ostavili na cjedilu. Svima je bilo jasno da je kraj rata samo pitanje vremena,

iako ih je malo to željelo priznati. U to sam doba u gradu bio suočen sa

stotinama takozvanih ratnih oštećenika, vojnika osakaćenih na bojištu,

postavši svjestan gluposti i niskosti rata i bijede njegovih žrtava. Usred kaosa,

u koji se grad tada bio pretvorio, ja sam, međutim, i dalje odlazio na satove

violine, a četvrtkom uvečer smo na stazama i travnjaku školskog igrališta u

uniformama bili izloženi Grtinkranzovom šikaniranju. Jedna jedina stvar

www.crowarez.org

47

dojmila ga se kod mene, premda ne zadugo: na godišnjim sportskim

natjecanjima u trčanju na pedeset, sto, petsto i tisuću metara bio sam

nepobjediv, zbog čega sam jednom, na postolju, koje je u tu svrhu bilo

napravljeno na sportskom igralištu u Gniglu, bio odlikovan s toliko

pobjedničkih znački na koliko sam utrka pobijedio, a pobjeđivao sam uvijek

u svim trkačkim disciplinama. Ali prije bi se reklo da su moje pobjede na

utrkama Grünkranzu bile trn u oku. Pobjeđivao sam zahvaljujući svojim

dugačkim nogama, ali i bezgraničnom strahu od poraza koji me prožimao za

vrijeme utrke. Nikad me nije veselilo bavljenje sportom, štoviše, sport sam

oduvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Sportu su u svako doba sve vlade

pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer sport zabavlja, omamljuje i

zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturama zna zašto treba uvijek i

u svakom slučaju biti za sport. Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani,

tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve

vlade oduvijek bile za sport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona

nacionalsocijalistička preko masovnog sporta postala je moćna i zamalo

zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se

upravljalo pomoću sporta, nijedna država nije mogla biti tako mala i

beznačajna da ne bi sve žrtvovala za sport. Ali kako je samo groteskno bilo

prolaziti pored stotina teških ratnih ranjenika, koji su, većim dijelom gotovo

sasvim osakaćeni, na kolodvoru pretovarivani kao nedostatno zapakirana

roba, na putu do sportskog igrališta u Gniglu, gdje ću trčati za pobjedničke

www.crowarez.org

48

značke. Sve što je u vezi s ljudima, uvijek je groteskno, a najgroteskniji su

rat, njegove okolnosti i njegova stanja. U Salzburgu se jednog dana nad

ulazom u glavnu halu kolodvora razbila velika ploča s natpisom: „Kotači se

moraju okretati za pobjedu!”. Jednog je dana na kolodvoru sasvim

jednostavno pala stotinama mrtvih na glavu. Treće bombardiranje grada bilo

je najgore. Ne znam više zašto tada nisam bio u tunelu, nego u podrumu u

Schrannengasseu, možda sam za vrijeme uzbune bio u prostoriji za obuću i

tamo vježbao violinu odajući se svojim maštarijama, snovima i razmišljanju o

samoubojstvu, a u prostoriji za obuću vrlo često ne bih čuo sirene, jer sam

intenzivno svirao violinu, maštao i sanjario. U tu prostoriju nisu prodirali

nikakvi zvukovi, kao da je bila hermetički zatvorena samo za mene, moje

maštarije, snove i razmišljanja o samoubojstvu. No, odjednom sam se našao u

podrumu zajedno sa supružnicima Grünkranz, koji su se poput mene sjurili u

podrum, a zahvaljujući snažnim detonacijama bombi i zračnih mina koje su

pale neposredno kraj internata i odbacile nas prema zidovima, izbjegao sam

Grünkranzovo kažnjavanje mog nemara i nedostatka discipline, njegov strah

od uništenja bio je u tom trenutku zacijelo veći od ideje da me mora kazniti,

ali dok sam pritisnut uza zid – gospođa Grünkranz zaštitnički me uzela u

naručje – u smrtnom strahu želio samo još preživjeti, cijelo sam to vrijeme

ipak očekivao da će Grünkranzu doprijeti do svijesti da me mora kazniti

zbog činjenice što sam prečuo ili zanemario uzbunu i zbog toga nisam otišao

u tunel, a kazna zbog toga morala je biti elementarna, egzemplarna.

www.crowarez.org

49

Grünkranz me, međutim, nije kaznio zbog prijestupa Zakona o protuzračnoj

obrani, štoviše, nikad to više nije učinio. Kad smo iz podruma izašli na

površinu zemlje, isprva nismo vidjeli ništa, jer u prašini ruševina i sumpora

uopće nismo mogli držati oči otvorene, a kad smo ih napokon otvorili,

prestrašili smo se učinka napada: natkrivena tržnica raspuknula se na četiri

velika dijela, a velika zgrada dugačka stotinu ili stotinu i dvadeset metara

izgledala je kao da ju je netko odozgo zaklao, svod se otvorio poput

divovskog trbuha, a crkva sv. Andrije iza njega postupno je izranjala iz

uskovitlane prašine koja se potom počela slijegati. Bila je razorena, ali za tu

crkvu nije bilo šteta, jer je ona oduvijek nagrđivala grad, i zaista, odjednom

su svi pomislili da crkvu sv. Andrije valja u potpunosti razoriti, ali ona nije

bila u potpunosti razorena i nakon rata su je zaista ponovno izgradili, što je

bila jedna od najvećih pogrešaka, dok je tržnica, ta čudovišna

srednjovjekovna zgrada, bila sasvim uništena. U gostionici „Schrannenwirt”

udaljenoj tri zgrade od internata stotinjak znatiželjnih gostiju, jer bio je tako

lijep i jasan dan, popelo se na krov da promatra nevjerojatnu predstavu

skupine bombardera, čiji su trupovi visoko u zraku bljeskali i svjetlucali, pri

čemu su svi ti znatiželjnici izgubili živote. Mrtvaci iz zgrade gostionice nikad

nisu izvučeni, već ih se samo, poput stotinu drugih mrtvaca u gradu, gurnulo

dalje i dublje u ruševine, zatrpalo i poravnalo zajedno s njima. Danas tamo

stoji stambena zgrada i nitko koga sam pitao ne zna za tu priču. Razaranja u

internatu bila su velika, ali ona još uvijek nisu predstavljala razlog da se

www.crowarez.org

50

internat zatvori. Svi su odmah prionuli da pometu prašinu i uklone dijelove

zida koji su iz smjera tržnice doletjeli kroz prozore, tako da se u tim

prostorijama opet moglo boraviti i stanovati. Nekoliko ormarića, među njima

i moj, bili su teško oštećeni. Moja violina bila je uništena, kao i većina moje

odjeće, koja se ionako sastojala od samo nekoliko komada. Ni dva, tri sata

nakon tog napada koji je u čitavom gradu prouzročio teška razaranja i odnio

na stotine života, pojavila se moja baka; zajedno smo spakirali sve moje stvari

koje su još bile upotrebljive, oprostili se te otišli kući u Ettendorf. Vlak je još

vozio, a ja, iako više nisam bio u internatu, svaki sam dan, tjednima,

mjesecima, gotovo do kraja godine, njime putovao od Traunsteina do

Salzburga. Sve pojedinosti tih vožnji ostale su mi u sjećanju. Tek što bih

stigao na glavni kolodvor, koji je već bio pogođen bombama, bio bih suočen s

činjenicom da je odavno oglašena zračna uzbuna te bih bez okolišanja otišao

u tunel, a boravak u tunelu potrajao bi toliko dugo da nije imalo svrhe ići još

i u školu. Kada bih izašao iz skloništa, prošetao bih gradom, u kojem su se iz

dana u dan mogli vidjeti novi tragovi razaranja, a ubrzo je čitav grad,

uključujući i stari dio, bio prepun takvih tragova. Sa školskom torbom u ruci

satima bih, u potpunosti opčinjen takozvanim Totalnim ratom koji se

odjednom udomaćio u tom gradu, lutao gradom amo-tamo, gledajući s

gomile ruševina ili kakve izbočine na zidu, odakle se pružao dobar pogled na

razaranja i ljude koji s njima više nisu mogli izaći nakraj, izravno u taj ljudski

očaj, ljudsko poniženje i ljudsko uništenje. U to vrijeme stekao sam iskustvo i

www.crowarez.org

51

naučio koliko su život i egzistencija zapravo strašni i koliko malo vrijede,

ukoliko uopće nešto vrijede. Monstruoznost rata kao elementarnog zločina

doprla mi je do svijesti. Mjesecima sam se tako vozio željeznicom u školu,

iako gotovo nikad ne bih ni stigao do škole, već samo do kolodvora koji je

naposljetku bio u cijelosti izobličen i razoren bombama, na kojem su

poginule stotine, ako ne i tisuće ljudi, a mnoge mrtvace i sam bih viđao na

kolodvoru neposredno nakon napada, kad bih, jer vlak više nije mogao ni

ulaziti u kolodvor, zajedno s jednim školskim prijateljem iz Freilassinga, koji

se uvijek vozio sa mnom u vlaku, među velikim kraterima od bombi pješice

odlazio do kolodvora. U to vrijeme izoštrio se naš pogled na mrtvace. Često

smo sasvim neometano stajali na kolodvoru, koji se uskoro pretvorio u jednu

jedinu razvalinu, i promatrali željezničare u potrazi za mrtvacima, kako one

koje su pronašli polažu na malobrojne preostale ravne površine. Jednom sam

na mjestu na kojem se danas nalaze peronski nužnici vidio čitav niz mrtvaca

koji su bili položeni jedni na druge. Grad je bio siv i sablastan, a kamioni i

osobni automobili na plinski pogon sa svojim kotlovima zavarenima za

stražnji dio kola, kao da su prevozili samo još lijesove. Posljednjih dana, prije

no što su zatvorene sve škole, rijetko kad bih se vlakom uspio probiti do

Salzburga, jer bi se taj načešće zaustavio još prije Freilassinga, a ljudi bi

iskakali iz vagona i potražili zaklon u šumama lijevo i desno od pruge.

Engleski lovački bombarderi s dvostrukim trupom pucali su na vlak, a buku

njihovih ugrađenih topova čujem danas jednako jasno kao i tada. Grane su

www.crowarez.org

52

letjele uokolo, među ljudima koji su se stisnuli na tlu vladali su strah i tišina.

Čučeći na vlažnoj šumskoj zemlji, uvučene glave, ali ipak znatiželjno motreći

neprijateljske zrakoplove, jeo bih jabuke i crni kruh, što bi mi ih baka ili

majka spremale u školsku torbu. Kad bi zrakoplovi odletjeli, ljudi bi potrčali

natrag prema vlaku, ulazili u vagone i vlak bi nastavio još komad puta, ali u

Salzburg više nije vozio, jer su tračnice u smjeru Salzburga odavno bile

uništene. Često, međutim, vlak uopće ne bi mogao nastaviti vožnju, jer je

lokomotiva u plamenu uništena, a vlakovođa ubijen mecima engleskih

strijelaca. Ali najčešće meta napada ne bi bili vlakovi za Salzburg, već oni za

München. Na putu kući najradije bih, ukoliko su prometali, sjedao u vlakove

koji su vojnike s fronte vozili na odmor, brze vlakove s bijelim, plavom

bojom dijagonalno prekriženim pločama na vagonima, što, doduše, nije bilo

dopušteno, ali je svim đacima odavno postalo navikom. U te vlakove moglo

se ulaziti i izlaziti samo kroz prozor, toliko su bili pretrpani, a ja bih većinu

vožnje između Salzburga i Traunsteina prosjedio između vagona, dakle, samo

na takozvanim spojnicama međusobno povezanih vagona, stiješnjen među

vojnicima i izbjeglicama, i trebalo je mnogo napora da se u Salzburgu uđe, a

u Traunsteinu opet izađe iz vlaka. Ti vlakovi bili su gotovo svakodnevno

meta zračnih napada. Englezi su u svojim takozvanim lightninzima otvarali

vatru na lokomotive i ubijali vlakovođe, nakon čega bi otišli. Lokomotive bi

izgorjele, mrtvi vlakovođe odnošeni su do najbliže kuće čuvara pruge i tamo

ostavljani, a kroz prozore kuća čuvara pruge vidio sam ih mnoge, s rupama

www.crowarez.org

53

od metaka na lubanji ili sasvim smrskanom glavom. Još i danas jasno vidim

tu zagasito plavu željezničarsku uniformu s razmrskanom željezničarskom

glavom za podrumskim prozorom. Ophođenje s mrtvacima postalo je

svakodnevna pojava. U kasnu jesen zatvorene su škole, raspušten je i

internat, kako sam čuo, a prestali su i moji odlasci vlakom u Salzburg, koji bi

redom završili još prije Freilassinga. Ali ja, živeći naizmjence kod majke u

Traunsteinu i djeda i bake u Ettendorfu, nisam dugo bio besposlen, svega

nekoliko dana, dok nisam počeo raditi u vrtlarskom poduzeću Schlecht i

Weininger u Traunsteinu. Taj posao pričinjao mi je najveće zadovoljstvo,

trajao je do proljeća, točnije rečeno do osamnaestog travnja. Za to vrijeme

izučio sam i zavolio vrtlarski posao. Tog osamnaestog travnja tisuće bombi

pale su na gradić Traunstein, čija je kolodvorska četvrt za svega nekoliko

minuta bila u potpunosti uništena. Od vrtlarstva Schlecht i Weininger iza

kolodvora preostala je samo još nakupina velikih rupa od bombi, dok je

upravna zgrada bila teško oštećena i neupotrebljiva. Stotine poginulih

položeno je na kolodvorsku cestu i u lijesovima od mekog drva sklepanima

za nuždu prevezeno do šumskoga groblja, gdje su zatrpani u masovnoj

grobnici, jer ih se većim dijelom više nije moglo identificirati. Taj mali grad

na rijeci Traun morao je svega nekoliko dana prije kraja rata pretrpjeti jedan

od najstrašnijih i najbesmislenijih zračnih napada uopće. Još sam jednom

otišao iz Traunsteina u Salzburg, vjerojatno da uzmem nekoliko

zaboravljenih odjevnih predmeta. Još uvijek vidim kako s bakom prolazim

www.crowarez.org

54

tim jezivo razorenim gradom, nastanjenim samo još pomućenim i

izgladnjelim stanovništvom, kako kucamo navrata rođaka i posjećujemo ih,

ukoliko su još živi. Internat je bio zatvoren, a trećina zgrade u međuvremenu

razorena, polovica spavaonice, u kojoj sam zapadao u najstrašnija stanja i

sanjao najstrašnije snove u svom životu, odvaljena je u eksploziji bombe i

odbačena u dvorište. O sudbini Grünkranza i njegove žene ništa više nisam

uspio saznati, a ništa više nisam čuo ni o svojim prijateljima koji su poput

mene bili gojenci u internatu.

Ujak Franz

Nas prave, ali nas ne odgajaju, sa svom tupošću pristupaju nam naši biološki

roditelji, nakon što su nas napravili, sa svom po čovjeka razornom

bespomoćnošću, i uništavaju već tijekom prve tri godine života sve u jednom

novom ljudskom biću, o kojem znaju tek da su ga napravili bez razmišljanja i

odgovornosti, a nisu svjesni da su time počinili najveći zločin. U potpunom

neznanju i bezobrazluku naši proizvođači, dakle, naši roditelji, postavili su

nas u svijet, gdje s nama, kad se jednom nađemo tamo, ne mogu više izići

nakraj, a njihovi pokušaji da to učine bez iznimke propadaju, od nas odustaju

rano, ali uvijek već prekasno, uvijek tek u trenutku kad su nas odavno

uništili, jer tijekom prvih triju godina života, koje su za život presudne, o

kojima naši proizvođači kao roditelji, međutim, ne znaju, ne žele i ne mogu

znati ništa, jer se stoljećima poduzimalo sve u korist tog njihovog užasnog

neznanja, naši su nas biološki roditelji tim neznanjem razorili i uništili. Novi

www.crowarez.org

55

čovjek poput životinje biva izbačen iz majke i ta će se majka prema njemu

zauvijek odnositi kao prema životinji i uništavati ga, mi nemamo posla s

ljudima, već samo sa životinjama koje su majke izbacile, razorivši ih i

uništivši već tijekom prvih mjeseci, a posebice za vrijeme prvih triju godina

sa svim svojim animalnim neznanjem, ali te majke ne snose krivnju, jer

nikad nisu prosvijećene, interesi društva razlikuju se od prosvijećenosti, tako

da društvo i ne pomišlja na prosvjećivanje, a vlade su uvijek i u svakoj zemlji

i državnoj tvorevini zainteresirane da im društvo bude neprosvijećeno, jer

kada bi prosvijetlili društvo, to bi ih društvo, naime, što su ga one

prosvijetlile, u najkraćem roku uništilo, stoljećima društvo nije

prosvjećivano, a predstoje nam još mnoga stoljeća u kojima se društvo neće

prosvjećivati, jer bi prosvjećivanje društva značilo i njegovo uništenje, tako

da imamo posla s neprosvijećenim biološkim roditeljima doživotno

neprosvijećene djece koja su osuđena na potpuno neznanje. Svejedno s kojim

odgojnim sredstvima i metodama novi ljudi bili odgajani, oni će sa svim

neznanjem, pokvarenošću i neuračunljivošću svojih odgojitelja, koji su

uvijek samo takozvani odgojitelji i odgajaju za vlastitu propast, ostati

poremećeni, razoreni ili uništeni. Roditelji uopće ne postoje, postoje samo

zločinci u svojstvu proizvođača novih ljudi, koji novim ljudima, nakon što su

ih napravili, pristupaju sa svom svojom tupošću i besmislicama da ih u tom

zločinu podržavaju još i vlade koje nisu zainteresirane za prosvijećenog i

vremenu zaista odgovarajućeg čovjeka, jer se to po prirodi stvari protivi

www.crowarez.org

56

njihovim svrhama, pa će tako milijuni i milijarde slaboumnih vjerojatno još

desetljećima, zacijelo još i stoljećima neprestano proizvoditi milijune i

milijarde novih slaboumnih. Od novog ljudskog bića tijekom prvih triju

godina njegova života proizvođači ili njihovi zamjenici rade ono što će

morati biti čitav svoj život i što nikako i ni na koji način neće moći

promijeniti: nesretna priroda kao totalno nesretno ljudsko biće, svejedno

hoće li ta nesretna priroda kao nesretno ljudsko biće to priznati ili ne i hoće

li se to ljudsko biće kao u svakom slučaju nesretna priroda makar samo

jednom zamisliti nad time, jer, kao što znamo, većina tih nesretnih priroda

kao nesretnih ljudskih bića i obrnuto tijekom života gotovo da i ne razmišlja

o tome. Novorođenče je od trenutka svog rođenja bespomoćno izloženo

zaglupljenim, neprosvijećenim biološkim roditeljima, i ti ga zaglupljeni,

neprosvijećeni proizvođači u svojstvu roditelja od prvog trenutka čine istim

takvim zaglupljenim, neprosvijećenim ljudskim bićem, taj čudovišni i

nevjerojatni postupak postao je tijekom stoljeća i tisućljeća ljudskog društva

navikom i ono se naviklo na nju, pa više i ne pomišlja na to da od nje

odustane, naprotiv, ta navika postaje sve intenzivnija, a u naše doba dosegla

je svoj vrhunac, jer ljudi nikada nisu bili rađeni na tako nepromišljen,

podmukao, nizak i bestidan način kao u naše doba. I moji proizvođači

postupili su u svojstvu roditelja na taj način, bezglavo i u tupoj suglasnosti s

cijelom masom ostalih ljudi, rasprostranjenih preko čitava svijeta, napravivši

čovjeka na čijem zaglupljivanju i uništenju rade od trenutka njegova

www.crowarez.org

57

nastanka. U tom čovjeku, kao i u svakom drugom, sve je razoreno i uništeno

tijekom prvih triju godina života, proliveno, zakopano i zatrpano s takvom

brutalnošću da mu je trebalo čitavih trideset godina da razgrne krhotine

kojima su ga zatrpali njegovi biološki roditelji, i ponovno postane ono što je

u prvom trenutku sigurno bio, čovjek, kojeg su ti proizvođači u svojstvu

roditelja i roditelji u svojstvu proizvođača zatrpali svojim stoljetnim

osjećajnim i duhovnim izmetom iz pukog neznanja. Čak i ako se time

izlažemo opasnosti da nas drugi smatraju luđacima, ne smijemo se bojati da

jasno izgovorimo kako su naši proizvođači u svojstvu roditelja počinili zločin

začeća kao zločin namjernog unesrećivanja naše prirode i, u zajednici sa

svima ostalima, zločin unesrećivanja svijeta, čija nesreća i dalje raste, kao što

su to učinili i njihovi preci. Ljudsko biće u tom životinjskom postupku prvo

biva začeto i rođeno poput životinje, i prema njemu se uvijek odnose

isključivo animalno, i njegovi će ga posve otupjeli, neprosvijećeni

proizvođači u svojstvu roditelja ili njihovi zamjenici, slijedeći egoistično

samo vlastite svrhe, zbog pomanjkanja istinske ljubavi, spoznaje i spremnosti

za odgoj, bilo ono voljeno, maženo ili zlostavljano, hraniti i odnositi se

prema njemu tupo i egoistično kao prema životinji, postupno nivelirajući,

ometajući i razarajući njegove živčane i osjećajne centre, a potom će, kao

jedna od najvećih razoriteljica, crkva preuzeti uništavanje duše tog novog

ljudskog bića, dok će škole po nalogu i na zapovijed vlada u svim državama

ovog svijeta počiniti ubojstvo njegova duha. Sad sam bio u Johanneumu,

www.crowarez.org

58

kako se po novome zvala stara zgrada, koja je u međuvremenu, koje sam

proveo kod djeda i bake, ponovno uređena i kao nacionalsocijalistička

postala strogo katoličkom. Za malobrojnih poratnih mjeseci zgrada je od

takozvanog Nacionalsocijalističkog đačkog doma pretvorena u strogo

katolički Johanneum. Bio sam jedan od malobrojnih gojenaca u Johanneumu,

koji su bili i u Nacionalsocijalističkom đačkom domu. Sad sam pohađao

gimnaziju, a ne više osnovnu školu, a umjesto Grünkranza koji je nestao,

moguće da je bio čak i uhićen zbog svoje nacionalsocijalističke prošlosti, nad

nama je u svojstvu direktora zagospodario jedan katolički svećenik kojeg sam

uvijek oslovljavao samo kao Ujaka Franza. Jedan svećenik od četrdesetak

godina asistirao je Ujaku Franzu u svojstvu prefekta, i taj je prefekt, koji je

govorio strogo pravilnim njemačkim, postao nasljednik nacionalsocijalista

Grünkranza. Jednako smo ga se bojali i mrzili ga kao što smo se bojali i mrzili

Grünkranza, a imao je isto tako odbojan karakter. U čitavoj zgradi zaista je

uređeno samo ono najneophodnije, tako da je u prvom redu obnovljena

napola uništena spavaonica, popravljen je krov, svi su prozori dobili stakla, a

pročelje zgrade ponovno je oličeno, a tko bi pogledao kroz prozor, ne bi više

gledao na staru tržnicu, nego na gomilu krša, kao i na razvaline crkve sv.

Andrije, na kojima se još nisu vidjeli tragovi obnove, jer grad nije mogao

odlučiti hoće li je ponovno izgraditi onakvu kakva je bila, izgraditi drukčiju

ili će je srušiti, što bi bilo najbolje. U unutrašnjosti internata nisam zamijetio

nikakvu bitnu promjenu, tek je takozvani dnevni boravak, u kojem smo za

www.crowarez.org

59

vrijeme nacionalsocijalizma odgajani, bio pretvoren u kapelu, a na mjestu

pulta za predavanje, za kojim je potkraj rata stajao Grünkranz i poučavao nas

u velikonjemačkom duhu, sad se nalazio oltar, na zidu gdje je nekoć visjela

Hitlerova slika, sad je visio križ, dok je glasovir, na kojem je Grünkranz

pratio naše nacionalsocijalističke pjesme kao što su „Podignimo barjake” ili

„Zadrhtat će trule kosti”, bio zamijenjen harmonijem. Čitava prostorija nije

bila čak ni oličena, za to je vjerojatno nedostajalo novaca, jer tamo gdje je sad

visio križ na sivom zidu još se vidjela zamjetna bijela mrlja koju je godinama

prekrivala Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali „Podignimo barjake” ili

„Zadrhtat će trule kosti” i nismo više u stavu mirno morali slušati izvanredne

vijesti na radiju, već smo uz pratnju harmonija pjevali „Morska zvijezdo,

pozdravljam te” ili „Tebe, Bože, hvalimo”. U šest sati više nismo hitali iz

kreveta u praonicu, a odatle u studijsku prostoriju kako bismo slušali prve

vijesti iz Führerova glavnog stožera, već kako bismo u kapeli primili Svetu

pričest i bilo je tako da su gojenci svakog dana odlazili na pričest, dakle

preko tristo puta godišnje, i mislim da se svatko u to doba pričestio za čitav

život. Vanjski tragovi nacionalsocijalizma u Salzburgu su zaista bili u

potpunosti izbrisani, kao da to užasno razdoblje nikad nije ni postojalo. Sad

se vratio potisnuti katolicizam, a Amerikanci su vladali nad svime. Nevolja je

u to doba bila daleko veća, ljudi nisu imali hrane, odjeća im se svodila samo

na najnužniju i najotrcaniju, danju su čistili gomile krša, a navečer bi odlazili

u crkve. Boja moćnika ponovno je bila crna, kao i prije rata, a ne više smeđa.

www.crowarez.org

60

Posvuda su stajale skele, a na skelama ljudi koji su se trudili podizati zidove,

no bio je to spor i mukotrpan proces. I u katedrali su postavili skele, tako da

se ubrzo započelo s obnovom kupole. Bolnice nisu bile prepune samo ratnih

bogalja, već i izgladnjelih ljudi, pa i onih koji su polako umirali od gladi i

očaja. Miris raspadanja još se godinama osjećao nad gradom, pod čijim su

ponovno sagrađenim zgradama mrtvaci, jer je to bilo najjednostavnije,

naprosto ostavljeni. Tek sad, s razmakom od nekoliko mjeseci, razmjeri

razaranja postali su vidljivi u čitavom gradu, a stanovnicima je ovladala

iznenadna duboka žalost, svakim ponaosob, jer štete su djelovale kao da se

više ne mogu popraviti. Godinama grad nije bio ništa drugo doli gomila

razvalina i krša iz koje se širio slatkast miris raspadanja i u kojoj su, kao da je

žele ismijati, svi crkveni tornjevi ostali čitavi. Izgledalo je kao da se uz

pomoć tih tornjeva i stanovništvo ponovno uspravlja. Još nije bilo ničeg osim

rada i beznadnosti, jer je nada pred kraj rata neprestano slabila zbog velikog

stradanja i sve veće gladi. Zločini su nadilazili sve poznate razmjere, tako da

je strah u to doba poraća bio još mnogo veći, jer je svatko mogao ubiti svakog

iz puke gladi. Ljude se ubijalo zbog komadića kruha ili zato što su još imali

naprtnjaču. Tko je mogao, spasio se, a većina ih se uspjela spasiti odričući se

gotovo svega. I u ovom gradu postojale su gotovo isključivo ruševine i ljudi

koji su trčkarali po tim ruševinama u potrazi za nečim jestivim, jer samo je

glad te ljude izvela na cestu, čitave gomile njih, svako jutro nakon dijeljenja

namirnica. Grad je bio prepun štakora. Seksualni ekscesi okupacijskih

www.crowarez.org

61

vojnika širili su strah i užas među stanovništvom. Većina stanovništva još

uvijek je živjela od pljački iz posljednjih dana rata. Čudovišno crno tržište

namirnica i odjeće održalo je, međutim, njihov životni duh budnim. U to

vrijeme omogućeno mi je da posredstvom jedne majčine prijateljice, koja je

potjecala iz Leipziga, a bila zaposlena u prehrambenom uredu u Traunsteinu,

organiziram kamionski transport više tisuća kilograma krumpira iz

Traunsteina preko granice u Salzburg, i zahvaljujući tom krumpiru

Johanneum se dugo vremena održavao na životu. Ljudi u gradu, napola

izgladnjeli, moljakali su Amerikance da im priušte luksuz da se najedu

dosita. U tom stanju, koje se, nastupivši nakon takozvanog oslobođenja kao

odušak od nacionalsocijalističke strahovlade, ponovno pretvorilo u potpunu

beznadnost, grad je godinama djelovao zapušteno i kao da je u potpunosti sit

života, izgledalo je kao da su ljudi odustali od sebe i od grada, i samo ih je

mali broj imao hrabrosti i snage poduzeti nešto protiv sveopćeg očaja.

Poniženje i gotovo potpuno uništenje koje je uslijedilo bilo je zastrašujuće.

Taj put sam vlastitom voljom prešao njemačko-austrijsku granicu, koja je sa

završetkom rata ponovno uspostavljena i gotovo dvije godine nakon toga bila

hermetično zatvorena, iz Traunsteina, gdje je moj staratelj tisuću devetsto

trideset i osme pronašao posao, povevši kao jedini koji je u to doba zarađivao

novac sa sobom prvo moju majku, a potom i djeda i baku, u ponovno

slobodnu Austriju, gdje sam se posve sam i samostalno vratio u internat, čije

će troškove snositi moj ujak koji je živio u Salzburgu. Razumjelo se samo po

www.crowarez.org

62

sebi da u kasno ljeto četrdeset i pete pokušam nastaviti tamo gdje sam stao u

jesen četrdeset i četvrte. Moj upis u gimnaziju protekao je bez poteškoća, a

vrijeme do polaska u školu uglavnom sam proveo kod djeda i bake u

Ettendorfu, šumskom svetištu nedaleko Traunsteina, radeći do stravičnog

bombardiranja 18. travnja u vrtlarstvu Schlecht i Weininger. U Traunsteinu

sam doživio i kraj rata, sjećam se kako se maršal Kesselring, koji se u bijegu

pred Amerikancima u Traunsteinu uhvatio u klopku, zabarikadirao u

vijećnici pod zaštitom posljednjih postrojbi SS-a i kako su Amerikanci

traunštajnskom gradonačelniku postavili ultimatum da se grad dobrovoljno

preda, jer će ga u protivnome uništiti, jedan jedini američki vojnik s dva

pištolja u rukama i još dva u velikim džepovima svojih hlača ušao je sam i

sasvim nesmetano sa zapadne strane u grad i kako mu se ništa nije dogodilo,

za njim su u grad, koji je u međuvremenu bio osvijetljen bijelim zastavama,

svježe opranim ponjavama i lanenim prostirkama izvješenima na štapovima

od metli i sasvim miran nakon odlaska postrojbi SS-a s Kesselringom u brda

oko Traunsteina, ušle američke postrojbe. Ali o tom vremenu ovdje ne bih

želio govoriti, možda bi bilo korisno da se prisjetim nastave crtanja, koju mi

je djed organizirao kod jednog starog čovjeka, smještenog u traunštajnskoj

ubožnici. Taj stari čovjek s velikim, krutim papirnatim ovratnikom, penjao

se sa mnom u svrhu nastave crtanja na brežuljke, koji su se iza ubožnice

uzdizali prema Sparzu, ne bismo li tamo gore, među drvećem, sjeli, gledali na

grad i crtali svaki njegov detalj, a često i siluetu. Ti satovi crtanja ostali su mi

www.crowarez.org

63

u najboljem sjećanju, jer, baš kao i satovi violine te kasnije klavira, nisu bili

ništa drugo nego očajnički pokušaj mog djeda da poduzme nešto kako moj

umjetnički talent ne bi zakržljao; ništa u tom umjetničkom talentu nije

smjelo ostati neisprobano. Jedan mladi Francuz, kojeg je put doveo u

Traunstein, učio me francuski, jedan drugi engleski. Sad sam se, dakle, nakon

događajima najbremenitije godine mog života, o kojoj, međutim, ovdje ne

može biti govora, preko granice vratio u domovinsko inozemstvo i ponovno

našao u internatu, ne u nacionalsocijalističkom, već u katoličkom, čiju sam

razliku isprva zamjećivao samo u zamjeni Hitlerove slike križem i

Grünkranza Ujakom Franzom. Naime, kućni se red nije bitno razlikovao,

dan je započinjao u šest, a završavao u devet sati, tek što ja sad, jer bio sam

godinu dana stariji, nisam više bio smješten u najvećoj spavaonici s trideset i

pet kreveta, već u drugoj po veličini, u kojoj je bilo svega četrnaest ili

petnaest kreveta. Na svakom koraku mnoge pojedinosti podsjećale su me još

uvijek na eru nacionalsocijalizma, koja mi je po vlastitom nahođenju i

sudovima mog djeda oduvijek bila mrska, ali u brzini obnove internata i

njegovih ustanova previdjeli su se znakovi tog razdoblja u kojem nisam vidio

ništa osim zla. Sve u svemu, najzamjetniji je bio mir, koji je, za razliku od

posljednjih ratnih mjeseci, tamo zavladao, tako da se noću ponovno moglo

spavati bez ikakva straha. Ali u snovima još su me godinama budile uzbune,

krikovi žena i djece u tunelima, brujanje i tutnjava aviona u zraku, čudovišne

detonacije i eksplozije od kojih je podrhtavala čitava zemlja. I danas sanjam

www.crowarez.org

64

takve snove. * Vidim ga danas samo još kako ruku prekriženih na leđima

hoda amo-tamo među stojećim pultovima, vrebajući hoće li intenzitet učenja

kod nekog gojenca popustiti, a takvo popuštanje ili nemar otkrio bi gotovo

svaki put te bi dotičnom gojencu prišao s leđa i udario ga pesnicom po glavi.

Sad se prefekta, koji u sadističkim crtama nimalo nije zaostajao za

Grünkranzom, nisam više toliko bojao, moj strah, vjerojatno stoga što se u

takvom intenzivnom odnosu moći i nemoći godinama oblikovao do krajnjih

mogućnosti osjećaja ili razuma, iznenada više nije bio tako velik kao kod

drugih, u Johanneumu sam se, dakle, metoda prefekta, koje u osnovi nisu

bile ništa drugo nego one Grünkranzove, bojao manje nego metoda samog

Grünkranza, ali novopridošlice u internatu sad su osjećali najveći strah, ja

sam se s tim sadističkim odgojnim ritualom bio pomirio, on mi je, doduše, jer

bio sam pogođen njime, nanosio bol, ali nije imao nikakvo razorno ni

uništavajuće djelovanje po mene, jer ja sam već bio razoren i uništen.

Ustanovio sam gotovo potpuno poklapanje odgojnih metoda

nacionalsocijalističkog režima u internatu s onom katoličkim, ovdje u

katoličkom internatu, makar i pod drugim imenom i ne u časničkim

čizmama SA-odreda, već u crnim visokim cipelama svećenika, ne u sivoj ili

smeđoj, nego u crnoj odori i ne sa sjajnim epoletama, već u prefektu s

papirnatim ovratnikom uvijek je postojao Grünkranz, kao što je Grünkranz

takozvane nacističke ere već bio prefekt. * Na ovome mjestu moram reći da

bilježim ili možda samo skiciram i napominjem, što sam tada osjećao, ne što

www.crowarez.org

65

danas mislim, jer moji tadašnji osjećaji bili su drukčiji od mog današnjeg

mišljenja, a teško je u ovim bilješkama i napomenama od tadašnjih osjećaja i

današnjeg mišljenja napraviti bilješke i napomene, koje vjerojatno neće ni

odgovarati tadašnjim činjenicama i iskustvima koja sam u to vrijeme stekao

kao gojenac, ali ja ću svejedno pokušati. U prefektu sam zaista uvijek vidio

Grünkranzov potpuno neoštećeni duh, Grünkranz je nakon rata nestao,

vjerojatno je bio zatvoren, ne znam, ali u prefektu on je za mene uvijek bio

nazočan, čak je i prefektov način držanja odgovarao onom Grünkranzovom,

kao gotovo i sve ostalo na tom čovjeku, koji je, vjerujem, bio u potpunosti

nesretan kao i Grünkranz. * Sve je bilo samo drukčije oličeno i sve je imalo

druga imena, djelovanje i posljedice bili su, međutim, jednaki. Sad smo

nakon procedure pranja, koja je bila netemeljita kao i u vrijeme nacizma,

jednostavno hodočastili u kapelu da čujemo misu i primimo Svetu pričest,

baš kao što smo u doba nacizma odlazili u dnevni boravak, da čujemo vijesti i

Grünkranzove instrukcije, pjevali smo crkvene pjesme umjesto nacističkih

koje smo pjevali ranije, a katolički dnevni red ispostavljao se istim, u osnovi

spram čovjeka neprijateljskim odgojnim mehanizmom kao i onaj

nacionalsocijalistički. Ako smo u doba nacizma prije obroka stajali mirno

kraj stolova u blagovaonici, dok Grünkranz nije rekao „Heil Hitler!”, nakon

čega bismo smjeli sjesti i započeti s jelom, sad smo u istom tom stavu stajali

kraj stolova dok Ujak Franz nije rekao „blagoslovljen objed”, nakon čega

bismo smjeli sjesti i započeti s jelom. Kao što su ih u doba nacizma odgajali u

www.crowarez.org

66

nacističkom duhu, većinu gojenaca njihovi roditelji sad su odgajali katolički,

što se mene tiče, nisam bio ni jedno ni drugo, jer moji djed i baka, kod kojih

sam odrastao, nikad nisu bili zahvaćeni ni jednom ni drugom u osnovi ipak

zloćudnom bolešću. Kako me djed neprestano upozoravao da se ne povodim

ni za jednom (nacionalsocijalističkom) ni za drugom (katoličkom) tupošću, ja

nikad, premda je to bilo najteže ostvariti u zatrovanoj atmosferi poput one u

Salzburgu, a napose u takvom internatu, nisam dospio u opasnost izlaganja

takvoj slabosti duha i karaktera. Ni Tijelo Kristovo, koje smo sad oko tri

stotine puta godišnje gutali, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno

iskazivanje poštovanja spram Adolfa Hitlera, bar sam ja, onkraj činjenice da

su posrijedi dvije potpuno različite veličine, stekao dojam da je ceremonija u

namjeri i djelovanju jedna te ista. A sumnja da se sad u ophođenju spram

Isusa Krista radi o istome kao godinu dana ili pola godine ranije spram

Adolfa Hitlera, ubrzo se potvrdila. Promotrimo li pozornije pjesme koje smo

u svrhu veličanja jedne takozvane izuzetne osobnosti, sasvim svejedno koje,

pjevali u internatu za vrijeme nacizma i nakon njega, moramo priznati da su

posrijedi bili uvijek isti tekstovi, premda s ponešto drukčijim riječima, ali

uvijek isti tekstovi na istu glazbu, tako da sve te pjesme i pjevanje u zboru

nisu ništa drugo nego izraz gluposti, podlosti i nedostatka karaktera onih koji

pjevaju te pjesme s tim tekstovima, jer to što zaista pjeva ta pjesma uvijek je

samo bezglavost i to sveobuhvatna, općesvjetska. A odgojni zločini, kakvi se

posvuda na svijetu u odgojnim ustanovama čine nad gojencima, uvijek se

www.crowarez.org

67

čine u ime jedne takve izuzetne osobnosti, zvala se ta izuzetna osobnost

Hitler ili Isus. U ime onoga koji se opjevava i veliča čine se kapitalni zločini

nad onima koji odrastaju, i uvijek će biti takvih opjevanih i veličanih

izuzetnih osobnosti, svejedno koje prirode, i takvih odgojnih zločina

počinjenih nad onima koji odrastaju. Tako nas se u internatu u Njemačkom

Rimu, kako Salzburg lucidno nazivaju, isprva u ime Adolfa Hitlera, a poslije

rata u ime Isusa Krista odgajalo da propadnemo i umremo,

nacionalsocijalizam djelovao je na sve te mlade ljude jednako pogubno kao i

katolicizam. Mladi čovjek, koji u ovom gradu i ovom krajoliku u svakom

slučaju odrasta usamljen, ne upada rođenjem ni u što drugo nego u

nacionalsocijalističko-katoličku atmosferu i u toj atmosferi on će i odrasti,

htio on to sebi priznati ili ne, bio on toga svjestan ili ne. Kamo god pogledali,

ovdje nećemo vidjeti ništa do katolicizma ili nacionalsocijalizma, jer gotovo

sve u ovom gradu i krajoliku nalazi se u takvom katoličko-

nacionalsocijalističkom stanju, koje ometa, kvari i ubija duh. Čak i uz

opasnost da u očima tih stanovnika s konjskim naočnjacima u izvornom

smislu riječi ispadnemo nemogući i budale, moramo reći da je katolicizam

ovaj grad stoljećima podmuklo mlatio, a nacionalsocijalizam desetljećima

brutalno silovao te da se učinak toga osjeća. Mladi čovjek, koji se u njemu

rodio i u njemu se razvija, razvit će se s gotovo stopostotnom sigurnošću u

svom životu u katoličkog ili nacionalsocijalističkog čovjeka, tako da, kad

imamo posla s ovim gradom, zaista imamo posla samo ili sa (stopostotnim)

www.crowarez.org

68

katolicima ili sa (stopostotnim) nacionalsocijalistima, a manjina koja ne

spada u to zanemarivo je mala. Duh ovoga grada tako je tijekom čitave

godine katoličko-nacionalsocijalistički ne duh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod

imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a

sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja tog

neduha kao perverznosti, kao što je sve ovdje ljeti samo zamagljivanje i

licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom,

takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni

za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava

samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada. Ali i to

mora ostati napomena, jer ovdje niti je mjesto, niti je vrijeme za analizu

grada nekad i danas, pri čemu onome, koji će ikad napraviti takvu analizu,

želim jasnoću misli i istodobno milost. Tako je tijekom stoljeća i malobrojnih

desetljeća biće ovoga grada postalo nesnosno i slobodno ga možemo nazvati

bolesno katoličko-nacionalsocijalističkim. To katoličko-

nacionalsocijalističko biće internat mi je svakodnevno pokazivao s

prodornom autentičnošću, stiješnjeni između katolicizma i

nacionalsocijalizma odrasli smo i napokon zgnječeni između Hitlera i Isusa

Krista kao između samoljepljivih sličica za zaglupljivanje naroda. Dovoljno

je, dakle, biti na oprezu i ne dopustiti blefiranje, jer ovdje se umijećem

obmanjivanja svijeta, svejedno o čemu se radilo, ovladalo kao nigdje drugdje;

tisuće, deseci, pa i stotine tisuća ljudi uhvati se godišnje u tu stupicu.

www.crowarez.org

69

Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana,

koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali

biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv.

Zamjenjujući katolicizam, ovdje se preko noći može ponovno pojaviti i

svime ovladati nacionalsocijalizam, ovaj grad ima sve pretpostavke za to i

zaista danas imamo posla s poremećenom ravnotežom između katolicizma i

nacionalsocijalizma, iznenadno spuštanje nacioalsocijalističkog utega moguće

je ovdje u svako doba. Ali onog koji izgovori tu misao, koja zaista neprestano

lebdi u salcburškom zraku, proglasit će, kao i kad izgovori druge isto tako

opasne misli, koje također lebde u zraku, luđakom, kao što se svatko tko

izgovori ono što misli i osjeća nužno proglašava luđakom. A ovo su samo

napomene trajno promišljanih misli i osjećaja koji onog koji ovo bilježi u

čitavoj njegovoj egzistenciji u najmanju ruku iritiraju i ne daju mu da se

smiri, ništa drugo. Gimnazija je uvijek bila strogo katolička gimnazija, iako se

sad, nakon zatvaranja trideset i osme i ponovnog otvaranja četrdeset i pete

nazivaDržavna gimnazija, ali i čitava austrijska država oduvijek se nazivala

katoličkom državom, a profesori koji su nas poučavali bili su, s jednom

jedinom iznimkom, koliko se sjećam, a ta iznimka bio je profesor

matematike, redom katolici, jer u takvim školama poučava se katolicizam

više nego išta drugo, svaki predmet je katolički, kao što je u doba nacizma

svaki predmet bio nacionalsocijalistički, kao da je sve što vrijedi znati samo

katoličko ili nacionalsocijalističko, pa ako sam u osnovnoj školi prvo bio

www.crowarez.org

70

podvrgnut nacističkoj povijesnoj laži i ta je povijesna laž u potpunosti

ovladala mnome, sad je u gimnaziji na njeno mjesto došla katolička povijesna

laž. Moj djed razvio je u meni, međutim, osjećaj za tu činjenicu i ja, koliko

god mi to teško padalo, nisam bio zahvaćen tom bolešću da do kraja rata

budem nacionalsocijalist, a nakon kraja rata katolik, ili da se bar zarazim

nacionalsocijalizmom kao nekom zaraznom bolešću, a nacionalsocijalizam i

katolicizam jesu zarazne bolesti, duhovne bolesti i ništa drugo. Ja se tom

bolešću nisam zarazio, jer sam zahvaljujući djedovoj predostrožnosti postao

imun na nju, ali patio od nje jesam, kao što samo dijete u mojoj dobi od takve

bolesti može patiti. * I u mnogim građanima Salzburga još uvijek

prepoznajem prefekta, koji je za mene bio nacionalsocijalist i katolik u

jednom. Ovdje čak i oni koji sebe nazivaju socijalistima, pojam je to koji se

uopće ne da uskladiti s visokim planinskim tlom, posebice ne onim

salcburškim, objedinjuju u sebi nacionalsocijalističke i katoličke crte, u

svakom slučaju, ta ljudska mješavina svakodnevno je kao takva

prepoznatljiva za posjetitelja, jer u svojim načinima djelovanja demonstrira

katoličko-nacionalsocijalistički duhovni stav. Ali ja samo napominjem.

Gimnazija, koja je sad, za razliku od ratne osnovne škole, bila nastavni aparat

koji je točno funkcionirao i ništa ga izvana nije ometalo, pružala mi je dobar

primjer na kojem sam mogao studirati duhovne iznutrice čitavoga

salzburškoga gradskog tijela: bio je to, kao i u drugim gimnazijama, duh

prošlih stoljeća, koji se ovdje pred očima promatrača i prije svega đaka takve

www.crowarez.org

71

škole, kao žrtve njena sustava, u svakom trenutku pokazivao sa svih mogućih

gledišta. Ta zgrada, dakle, koja je jednom bila Staro sveučilište, sa svojim

dugačkim hodnicima i u bijelo okrečenim svodovima više samostan negoli

škola, ispunila me je, kad sam upisao gimnaziju, dakle u trenutku mog

uspona iz osnovne škole u tu najvišu srednju školu, strahopoštovanjem i

divljenjem, izazvavši kod mene samim primanjem u tuštovanja vrijednu

kuću, koju sam uvijek povezivao s višim posvećenjem, spoznaju i osjećaj da

ću sad i sam, ulazeći svakodnevno u tu školu i penjući se njenim mramornim

stubama, poput nje biti nešto više. A koji mladi čovjek, ušao on u tu zgradu

iz okolnih ulica ili poput mene iz šuma i s ladanja, ne bi bio ispunjen

ponosom dok prvi put kao đak službeno korača tim strogim zdanjem, iz

kojeg je, kako se uvijek isticalo, proizišla elita zemlje. Ali strahopoštovanje,

koje u svakom slučaju predstavlja zapreku za duh, ubrzo se razgradilo, već

tijekom prvih tjedana nastave, i što je prije upisa u gimnaziju za mene (i za

mog djeda koji je želio da je upišem) značilo velik korak prema naprijed,

uskoro se ispostavilo kao veliko razočaranje. Metode u toj zgradi, koja se

samosvjesno nazivala gimnazijom i još samosvjesnije Državnom gimnazijom,

kako se danas još zove, bile su iste kao i metode u Osnovnoj školi sv. Andrije,

koju sam sa stajališta te gimnazije oduvijek prezirao, tako da sam zahvaljujući

svome mehanizmu promatranja u najkraćem vremenu i u toj gimnaziji bio

neprijateljski nastrojen prema svakome. Profesori su bili samo izvršitelji

jednog korumpiranog i neprijateljski nastrojenog društva, pa su i od učenika

www.crowarez.org

72

zahtijevali da, kad odrastu, postanu isto tako korumpirani i spram duha

neprijateljski nastrojeni ljudi. Nastava se sve više udaljavala od svakog

prirodnog razvoja duha, stiješnjen u nesnosnom škripcu nastavnog mlina

koji je povijest kao mrtav predmet neprestano krivo predstavljao i

propovijedao kao životnu nužnost, promatrao sam kako se u meni ponovno

javlja razaranje, prekinuto okončanjem nastave u osnovnoj školi. Po drugi

put zadesila me katastrofa jer sam gimnaziju ubrzo spoznao tek kao

katastrofalan stroj za sakaćenje duha, u najkraćem roku sve u meni okrenulo

se protiv te gimnazije, čemu se pridružilo i moje gađenje spram zaista

uskogrudnog profesorskog kolegija, koji je u cijelosti bio samo izrod

stoljećima ustajaloga znanstvenoga gradiva, kao i gađenje prema mojim

školskim prijateljima, koji su svu tu malograđanštinu upotrebljavali i

zloupotrebljavali kao oružje protiv svega, prijatelja s kojima nikad nisam

zaista uspio ostvariti kontakt, odbijen s jedne strane njihovim građanstvom,

uskoro sam se povukao u sebe samog, dok su me s druge strane oni, odbijeni

mojim nedvojbeno bolesnim gađenjem prema njima (i njihovoga građanstva)

i svega što je bilo u vezi s njima (i njihovim građanstvom), uskoro isključili iz

svog područja, tako da sam se ponovno našao oslonjen isključivo sam na

sebe, izoliran sa svih strana u stanju obrane i straha, koji se sve vrijeme

hranio tom neprestanom spremnošću za obranu. To, međutim, ne znači da si

ne bih bio mogao pomoći, naprotiv, pod neprestanim pritiskom ne samo

profesora, već i mojih prijatelja, čiji su milje i podrijetlo, kao što sam već

www.crowarez.org

73

napomenuo, bili u potpunoj suprotnosti s mojima, okrenut u potpunosti

prema sebi i protiv svega, postajao sam sve jači i jači, što znači da s

vremenom više nisam dopuštao da me se napada i udara u glavu, već sam

pustio da sve ide svojim tokom, osvijestivši ubrzo činjenicu da u toj gimnaziji

neću dočekati starost. Ono što se poučavalo u toj školi ubrzo me više nije

zanimalo, a sukladno tome ispale su i moje prve ocjene. Gimnaziju sam

ubrzo shvaćao samo još kao šikaniranje, pred kojim još ne mogu pobjeći, pa

ga moram još neko vrijeme trpjeti, zaista su me zanimali samo još zemljopis

kao potpuno beskoristan predmet, crtanje i glazba, a i povijest je uvijek bila

predmet koji me fascinirao, ali inače sam svemu pristupao bez ikakva

interesa, promatrajući školu ubrzo samo još instinktivno kao ono što ona

danas, pri zdravom razumu predstavlja za mene – ustanovu za uništavanje

duha. Ali ako sam želio postići nešto iznimno, a to sam po prirodi stvari

želio, morao sam svršiti gimnaziju, to su mi uvijek govorili i tako sam

pokušao s najvećom nezainteresiranošću i najvećim gađenjem prema svemu

što je s njom bilo u vezi savladati gimnaziju, što se, međutim, pokazivalo sve

manje izglednim, o čemu djedu, koji mi je objasnio da moram svršiti

gimnaziju ako ne želim dospjeti u žrvanj društva, a savršeno sam dobro znao

što to znači, nisam govorio ništa, on nije saznao ništa o mojoj potpunoj

bezuspješnosti u gimnaziji, koja me i samog ispunjavala stidom, jer mu za

svojih boravaka u Traunsteinu i Ettendorfu, kamo sam odlazio svakih

četrnaest dana, ništa o tome nisam pričao. Svakih četrnaest dana iskradao

www.crowarez.org

74

sam se s naprtnjačom punom prljavog rublja već oko tri sata ujutro kroz

jedan prozor na hodniku, koji je samo za mene stajao otvoren, iz internata i

odlazio kući, što znači da sam pješačio trinaest kilometara do granice, koju

sam prelazio u cik zore, nedaleko gostionice Wartberg, na pola puta između

Salzburga i Großgmaina, uza sve moguće popratne pojave i strah da će me

uhvatiti granični službenici, svakih četrnaest dana prolazio sam kroz hladan,

još mračan grad, koji kao da je bio izumro, kod Viehhausena skretao u šumu

i preko močvare iza Wartberga prelazio granicu u smjeru Marzolla, odakle

sam odlazio u Piding, jedno malo bavarsko mjesto, gdje bih se, posjedujući s

jedne strane austrijsku identifikacijsku, a s druge njemačku osobnu

iskaznicu, ukrcao u vlak i njime odvezao u Freilassing, a odatle u Traunstein.

Ti odlasci preko granice bili su neophodni, jer u Salzburgu nisam imao

nikoga tko bi mi mogao oprati rublje, a i nikog s kime bih mogao razgovarati,

i jer mladi čovjek kad god je moguće odlazi onom čovjeku koji mu je

najprisniji i najdraži, a moja majka također je živjela u Traunsteinu s mojom

polubraćom, djecom mog staratelja, i svojim mužem, mojim starateljem, koji

se u međuvremenu bio vratio iz rata, dakle u njegovom slučaju iz Jugoslavije.

Za slobodnih vikenda često sam odlazio i ujaku koji je živio u Salzburgu,

doživotnom komunistu i doživotnom izumitelju lonaca koji ne mogu

prekipjeti, motora na vodeni pogon itd., ali najčešće bih ipak odlazio majci,

djedu i baki u Traunstein i Ettendorf. Kad bih prešao njemačku granicu,

izvadio bih njemačku osobnu iskaznicu, a kad bih prešao austrijsku granicu u

www.crowarez.org

75

smjeru Salzburga austrijsku identifikacijsku iskaznicu, tako da sam za vlasti u

svakoj zemlji imao boravišnu dozvolu, dok je svaki takozvani prekogranični

promet u to vrijeme bio strogo zabranjen i bit će da je samo dječaku moje

dobi u to doba bilo moguće da tako često i gotovo svaki put nesmetano

prelazi granicu subotom ujutro u jednom te nedjeljom navečer u drugom

smjeru. U internatu, u kojem su u to vrijeme osim gojenaca gimnazijalaca bili

smješteni i đaci koji nisu pohađali gimnaziju te mlađi zanatlije, upoznao sam

jednog mladog muškarca koji se iznenada pojavio kao carinik ili takozvani

financijski službenik, a koji me, nakon što sam na desetke puta kod

Wartberga prešao takozvanu zelenu granicu, u Siezenheimu, gdje je bio

stacioniran, preveo preko granice pred očima svojih austrijskih i njemačkih

kolega i to pod sljedećim okolnostima: još u petak navečer pješice sam otišao

u Siezenheim, k stolarskom majstoru Allerbergeru koji je stanovao u maloj

kući kraj šume, a s mojim je ujakom bio u ratu u Norveškoj, u stožeru

generala Dietla, kako se uvijek govorilo, gdje su me prihvatili, napojili toplim

mlijekom i dali mi da prespavam u krevetu, dok me majka stolarskog

majstora Allerbergera nije probudila oko četiri sata ujutro. Ustao sam,

doručkovao i zaputio se sam kroz šumu do granične kućice, gdje sam

pokucao na prozor, na što je izašao mladi carinik odjeven u veliku pelerinu.

Kao što smo se dogovorili, smjesta sam se uhvatio za carinikova leđa i pustio

ga da me pod zaštitom pelerine preko uskoga graničnog brvna prenese na

njemačku obalu Saalacha, gdje me spustio na tlo. Brzo sam se udaljio od

www.crowarez.org

76

njega i potrčao kroz šumu u Ainring, do željezničke stanice, ne bih li se tamo

ukrcao na vlak za Freilassing i dalje za Traunstein, a u nedjelju navečer čitav

se postupak ponovio u suprotnom smjeru. Vrijeme mog dolaska bilo je

unaprijed dogovoreno, tako da je pothvat gotovo svaki put uspio. Od djeda i

bake uzimao sam markice za kruh za carinika kako bih ga nagradio za

pomoć. Nekoliko puta su me i uhvatili, a jednom čak i zatvorili, zaista, kao

dječaka od četrnaest ili petnaest godina, ne sjećam se više točno, odveli su

me kao razbojnika u carinarnicu u Marzollu, a odatle u carinarnicu u Wais,

jedan graničar s otkočenom puškom pratio me kroz šumu, a moja

uvjeravanja da sam tek zalutali gimnazijalac nisu imala učinka. Jednom su

Amerikanci u Traunsteinu uhitili mog staratelja, a da danima nije saznao

zašto, razlog je, međutim, bio taj što sam ja svaki put iz Austrije u Njemačku

donosio naprtnjaču punu pisama, a u većini tih pisama nalazile su se kutije sa

saharinom, koje su se mogle kupiti u Austriji, no ne i u Njemačkoj, a u to

doba nije bilo nikakvog poštanskog prometa između Njemačke i Austrije.

Adresati su svoje odgovore morali slati na našu adresu, dakle mom staratelju

u Traunstein, ne bih li im ja odnio poštu u Austriju. Zbog tog poštanskog

prometa između Njemačke i Austrije, koji se odvijao preko mene, moj

staratelj je četrnaest dana odsjedio u zatvoru u Traunsteinu i zacijelo mi

nikad nije oprostio zbog te neugodnosti, jer sam isključivo ja bio odgovoran

za taj poštanski promet koji je potrajao gotovo dvije godine. Ti prelasci

granice bili su za mene najjeziviji doživljaji u životu. Jednom sam iz

www.crowarez.org

77

Traunsteina poveo sa sobom svog polubrata, koji je tada imao sedam godina,

i prokrijumčario ga, bez znanja moje majke, djeda i bake, u Marzollu preko

granice, ne sjećam se više odakle mi ideja za takav čin koji mora da je

užasnuo moju obitelj, a o čijim posljedicama, naravno, nisam imao jasnu

predodžbu. Sa svojim malim polubratom nesmetano sam prešao granicu i

ostavio ga kod mog užasnutog ujaka u Salzburgu, jer što bih s njim radio u

internatu? Bit će da sam naredne subote sa svojim polubratom ponovno na

crno prešao granicu i vratio ga u Traunstein, pri čemu posljedice mora da su

bile strahotne. Vrijeme je bilo ispunjeno nelagodom ineuračunljivošću,

neprestanom neobičnošću i nevjerojatnošću. Montaigne piše da je bolno ako

se moramo zadržavati na mjestu gdje nas se sve što nam pogled zahvaća tiče i

odnosi se na nas. I dalje: moja duša bila je ganuta, o stvarima u svojoj okolini

donio sam vlastiti sud i preradio ih bez tuđe pomoći. Jedno od mojih

uvjerenja bilo je da istina ne može ni pod kakvim okolnostima podleći prisili

i nasilju. I dalje: žudim za time da. me se spozna, svejedno mi je u kojoj

mjeri, samo da se to stvarno dogodi. I dalje: ne postoji ništa teže, ali i ništa

korisnije od opisivanja samoga sebe. Moramo se preispitati, zapovijedati sami

sebi i postaviti se na pravo mjesto. Na to sam uvijek spreman, jer ja se uvijek

opisujem, ne opisujući svoja djela, nego svoje biće. I dalje: neke stvari, čije

otkrivanje brane pristojnost i razum, objavio sam da njima podučim bližnje. I

dalje: postavio sam si zadatak da kažem sve što se usuđujem učiniti, tako da

otkrivam čak i misli koje se zapravo ne mogu objaviti. I dalje: ako sebe želim

www.crowarez.org

78

upoznati, radim inventuru sebe samog. Te rečenice često sam čuo, a da ih

nisam razumio, od svog djeda, pisca, kad bih ga pratio na njegovim šetnjama,

on je volio Montaignea, a tu ljubav dijelim s njim. Više nego kod svoje

majke, s kojom sam čitav život imao težak odnos, težak jer joj je na kraju

krajeva moja egzistencija uvijek bila neshvatljiva i jer se s tom mojom

egzistencijom nikad nije uspjela pomiriti, moj otac, seljački sin i stolar,

ostavio ju je i nije se više brinuo ni za nju ni za mene, ubijen je, umlaćen, a

da do danas nisam uspio saznati pod kakvim okolnostima, krajem rata u

Frankfurtu na Odri, kako sam jednom čuo od njegova oca, svoga djeda,

kojega sam vidio tek jedan jedini put u životu, za razliku od oca, kojega

nikada nisam vidio, uvijek sam bio na strani svoje majke, koja je u listopadu

tisuću devetsto i pedesete umrla od posljedica rata kao žrtva svoje obitelji

koja ju je godinama slabila i na kraju zaista ubila, više nego kod svoje majke,

s kojom sam čitav život uvijek živio samo na najvišem stupnju težine, i čije

biće još ni danas nisam u stanju opisati, uvijek je tu ta nesposobnost da joj

biće makar samo napomenem, da njen događajima bremenit, ali tako kratak,

samo četrdeset i šest godina dug život makar samo približno shvatim, do

danas mi nije moguće donositi prosudbe o toj prekrasnoj ženi, više dakle,

nego kod svoje majke, koja je s djecom svoga muža, mog staratelja, koji nikad

nije bio moj očuh, jer me nikad, tako glasi pravnički naziv za taj postupak,

nije dao prepisati na sebe, koji je za mene čitav život bio samo staratelj, a

nikad mi nije postao očuh, više nego kod svoje majke bio sam kod djeda i

www.crowarez.org

79

bake, jer tamo sam uvijek pronalazio naklonost, razumijevanje i ljubav, koju

inače nigdje ne bih mogao pronaći, tako da sam odrastao s djedom, koji je u

potpunosti brinuo za mene i neprimjetno me odgajao. Moja najljepša sjećanja

su te šetnje s djedom, višesatne šetnje kroz prirodu i sve što sam zamijetio na

tim šetnjama, što je djed kod mene uspio razviti do umjetnosti zamjećivanja.

Zamjećujući pozorno sve na što mi je djed skretao pažnju, na vrijeme

provedeno s njime danas mogu gledati kao na jedinu školu koja je za mene

bila korisna i koja mi je odredila život, jer on i nitko drugi nije me poučio

životu i upoznao sa životom, upoznavši me prvo s prirodom. Sva moja znanja

mogu se svesti na tog za mene u svakom pogledu života i egzistencije

odlučujućeg čovjeka, koji je sam prošao Montaigneovu školu, kao što sam ja

prošao njegovu. Okolnosti i stanje u Salzburgu bili su mom djedu u

potpunosti poznati, jer i njega su njegovi roditelji u studijske svrhe bili

poslali u taj grad, tamo je posjećivao svećenički seminar i u ustanovi u

Priesterhausgasse patio pod istim uvjetima pod kojima ću i ja pedeset godina

kasnije patiti u svome internatu u Schrannengasseu, pa je pobjegao i, što je u

to doba pred kraj stoljeća bilo nezamislivo, otišao u Basel gdje je vodio

opasan život anarhista poput Kropotkina. Nakon toga je zajedno sa svojom

ženom, mojom bakom, pod najstrašnijim okolnostima dva desetljeća bio

anarhist te je uvijek bio tražen, hapšen i zatvaran. Tisuću devetsto i četvrte u

Baselu je, usred tog razdoblja, rođena moja majka, a kasnije u Münchenu,

kamo je tog mladog čovjeka najvjerojatnije u bijegu pred policijom naveo

www.crowarez.org

80

put, moj ujak. I taj njihov sin, moj ujak, bio je čitavog života revolucionar. Sa

šesnaest godina u Beču je kao komunist većinu vremena proveo u zatvoru ili

u bijegu, a čitavog je života ostao vjeran tim svojim komunističkim idealima,

komunizmu koji ga je posve zaokupljao, koji nikad neće moći postati

stvarnost, već će uvijek morati ostati fantazija u tako izvanrednim glavama

kao što je bila glava mog ujaka i od kojeg će takvi izvanredni ljudi, doživotno

nesretni, propasti, a moj je ujak propao pod strašnim okolnostima. Ali i to,

poput svega ovdje zabilježenog, može biti samo napomena. Bit će da je

vlastito iskustvo u Salzburgu kao gradu studija bilo razlog za želju i odluku

mog djeda da i mene pošalje u taj grad kako bih studirao, ali da je i unuk bio

predodređen za propast u tom gradu, to on nije mogao predvidjeti, a nije

mogao ni razumjeti, ili je mogao razumjeti, ali nije mogao shvatiti i to je

zacijelo doživio kao užasno ponavljanje vlastite propasti. Postići s unukom

ono što njemu samome nije bilo omogućeno, završiti pošteni studij u

Salzburgu, njegovom i mom gradu, to mu je zacijelo bio cilj i zacijelo je bilo

bolno što sam ga razočarao. Ali, nije li upravo njegova vlastita škola, koju

sam pohađao tijekom čitava djetinjstva i rane mladosti, bila pretpostavka za

tu propast u Salzburgu? Ali moj djed još nije ni znao ono što se, još

neostvareno, ipak moglo pretpostaviti: da više neću dugo pohađati

gimnaziju, jer je moj napredak u osnovi ipak bio samo nazadovanje i jer sam

s vremenom izgubio svaku želju da išta naučim. Mrzio sam tu školu i sve što

je imalo veze s njom i bio sam, školski gledano, izgubljen slučaj. Ali ja sam se

www.crowarez.org

81

još mjesecima prisiljavao da izdržim to neizdrživo stanje, da pohađam

gimnaziju i istodobno, u potpunosti uvjeren u bezizglednost mogućnosti da

bih tamo nešto postigao, sve vrijeme budem deprimiran na način koji me

najviše ponižava. U tu zgradu na Zelenoj tržnici, koja je za mene postala

potpuno nesnosnom, ulazio sam svakodnevno kao u pakao, a moj drugi

pakao bio je internat u Schrannengasseu, i tako sam naizmjence odlazio iz

jednog pakla u drugi i samo još više očajavao, ali nisam dopuštao da netko

prepozna makar i najmanju naznaku tog očaja. Moja baka, kći jedne imućne

salcburške građanske obitelji, čiji su rođaci posvuda u gradu imali i još uvijek

imaju svoje stare, ugledne kuće, često me poticala da posjetim te njene, dakle

i moje rođake, ali ja se nikad nisam odazvao na te njene poticaje, moje

nepovjerenje prema tim poslovnim ljudima koji su mi bili u rodu bilo je

preveliko, a da bi mi bilo moguće ulaziti kroz njihova teška željezna vrata,

izlagati se njihovoj trajno razornoj znatiželji i njihovoj sumnjičavosti. A i

sama baka mi je dovoljno često pričala o svom užasnom djetinjstvu i mladosti

u tom za nju isključivo užasnom gradu, rekavši mi da je među tom svojom

rodbinom, hladnom poput grada, provela sve drugo samo ne radosno

djetinjstvo u vlastitom domu, tako da je, nakon što su je vlastiti roditelji, par

veletrgovaca, u dobi od sedamnaest godina udali za jednog

četrdesetogodišnjeg salcburškog krojačkog majstora, bilo sasvim jasno da će

preko noći pobjeći iz tog nametnutog braka, iz kojeg je proizišlo troje djece, i

poći u Basel za mojim djedom kojega je upoznala gledajući iz svog stana

www.crowarez.org

82

prema svećeničkoj kući u Priesterhausgasse, ne bi li s njime, koji nije bio

jednostavan čovjek, ostala čitav život; u dobi od samo dvadeset i jedne

godine ostavila je svoju djecu kako bi se maknula od tog čovjeka, kojega

nikad nije voljela i koji je prema njoj uvijek bio neobično brutalan, maknula

iz braka s troje djece koji nije bio ništa do sklopljenog posla. Baka je bila

hrabra žena i jedino je ona od svih nas pokazivala nešto poput

nepokolebljive životne radosti, čitav život, skončavši na kraju prilično

bijedno u ogromnoj bolesničkoj sobi jedne salcburške duševne bolnice, u

kojoj se nalazilo tridesetak napola zahrđalih željeznih kreveta. Vidio sam je

nekoliko dana prije smrti među svim tim poludjelim i mahnitim, sasvim

bespomoćnim starcima na samrti, još me je čula, ali nije više razumjela što joj

govorim, već je neprestano plakala i taj posljednji posjet mojoj baki možda je

moje najbolnije sjećanje uopće. Imala je nevjerojatno bogat život tijekom

kojeg je, s mojim djedom ili bez njega, proputovala čitavu Europu, poznavala

je gotovo sve gradove u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, i nitko koga sam

u životu poznavao nije znao pripovijedati tako dobro i dojmljivo kao ona.

Doživjela je osamdeset i devet godina, ali ja sam od nje mogao saznati još

mnoge stvari, ona je doživjela najviše toga, a i sjećanje joj je gotovo do

samoga kraja bilo bistro i jasno. Grad, koji je predstavljao i njen zavičaj, na

kraju joj se pokazao na najgori način, konfuzni liječnici poslali su je u

bolnicu, a na kraju i u ludnicu. Napustili su je i svi ljudi, svejedno bili joj

rodbina ili ne, ostavivši je da skonča u divovskoj, čovjeka nedostojnoj

www.crowarez.org

83

bolesničkoj sobi, krcatoj ljudima na samrti. Tako su se svi koji su mi bili

bliski, a potjecali su s tla ovoga grada ili kraja vratili ovdje, ali moji posjeti

groblju na kojemu mi počivaju majka, djed, baka i ujak u osnovi su

beskorisni, samo nečuvena sjećanja i depresija koja me čini slabim i sjetnim.

Ponekad razmišljam ne bi li bilo bolje da ne žrtvujem priču svoga života.

Ova javno dana izjava obvezuje me, kaže Montaigne, da nastavim putem

kojim sam zakoračio. Žeđam za time da budem spoznat; svejedno mi je koliki

će to učiniti, samo da sve odgovara istini; ili, bolje rečeno, ne tražim ništa, ali

bojim se kao ničeg na svijetu da će me oni, koji me znaju samo po imenu,

pogrešno shvatiti, kaže Montaigne. Gimnazija mi je, zahvaljujući svim

pretpostavkama koje sam imao, postala nemoguća još prije nego što sam je

uopće upisao, i ja je nikad nisam trebao upisati, ali to je bila želja mog djeda i

tu sam želju htio ispuniti, i zaista, u početku sam upregnuo sve snage da

svom djedu, a ne sebi, jer ja je nikada nisam imao, ispunim tu želju; radije

bih bio pošao u jedan od mnogobrojnih radnih mlinova svojih rođaka nego u

gimnaziju, ali ja sam se povodio za djedovom željom. Istina je da sam

gimnaziju upisao s apsolutnom izvjesnošću da ću tamo propasti, nastavni

stroj kakav je vladao u gimnaziji mogao je na mene, dakle na čitavo moje

biće, djelovati jedino razorno, ali zbog mog djeda morao sam pohađati

gimnaziju, jer je on sam pohađao samo realnu školu, dakle nikakvu

humanističku srednju školu, već takozvanu tehničku, i zato je unuk morao

pohađati gimnaziju, koju on, ma iz kojih razloga, nije smio pohađati.

www.crowarez.org

84

Činjenica da sam upisao gimnaziju i da su me tamo primili kao redovitog

đaka bila je za mog djeda od najvećeg značaja, u tom trenutku on jepreko

mene ostvario ono što sam nije mogao. Ali sve u meni govorilo mi je već pri

upisivanju, jer sve su pretpostavke već govorile protiv mene, da ću tamo,

kamo više uopće ne pripadam, morati propasti. Oni koji su spadali u

gimnaziju, a to su zacijelo bili gotovo svi koji su je upisali, gledali su na nju

od početka kao na svoj dom, dok sam ja na gimnaziju gledao kao na ustanovu

i zgradu, ali nikada kao na dom, naprotiv, ona je za mene bila pojam svega

onoga čemu sam se suprotstavljao. Djed, baka i majka bili su ponosni što sam

sada pohađao gimnaziju, dakle što su me bili primili tamo gdje sav svijet

vjeruje da će za osam godina od čovjeka koji još nije ništa napraviti

obrazovanog, dobrostojećeg, istaknutog i izvrsnog, u svakom slučaju

neobičnog čovjeka, oni nisu krili svoj ponos, dok sam ja od samoga početka

bio uvjeren da je sasvim pogrešno što sam upisao gimnaziju, jer je čitava

moja priroda bila drukčija i nije odgovarala takvoj ustanovi. Upravo je moj

djed morao znati da me on sam učinio nesposobnim za takvu vrstu škole, na

kojoj bi mi se trebao temeljiti život, jer kako bih se odjednom trebao snaći u

takvoj gimnaziji, kad je bila činjenica da sam u školi mog djeda čitav svoj

dotadašnji život precizno i s najvećom pažnjom s njegove strane odgajan

protiv svih konvencionalnosti. On je bio jedini učitelj kojeg sam priznavao, i

tako je ostalo do danas. Tako već sama činjenica da me djed uopće dao na

takozvanu višu školu i izručio Salzburgu, za unuka nije mogla značiti ništa

www.crowarez.org

85

drugo nego izdaju, ali ja sam uvijek slijedio djedove naputke i izvršavao

njegove zapovijedi, on je bio jedini čovjek kojeg sam bezuvjetno slijedio i čije

sam zapovijedi bezuvjetno izvršavao. Poslavši me u Salzburg, izručivši me

internatu i davši prvo u osnovnu školu, a potom u gimnaziju, on nije

pokazao dosljednost i ta nedosljednost je jedina koju je za mene pokazao u

čitavom svom životu, i ona je nedvojbeno bila ta koja me kao njegovog

unuka morala najjače potresti, jer je na mene zaista djelovala uništavajuće i

jer se u potpunosti opirala djedovom mišljenju i svim mojim osjećajima

slijedeći samo doživotnu tlapnju s njegove strane. Ali ta nedosljednost

postala mu je kao zabluda još za života na bolan način jasna. Pučke škole,

koje sam pohađao u Seekirchenu na Wallerskom jezeru i u Traunsteinu nisu

me mogle ugroziti, jer ja se, uvijek u djedovoj blizini, dakle uvijek i pod

njegovim prosvjetiteljskim utjecajem, tim pučkim školama kao takozvanim

elementarnim školama uopće nisam vidio izručen, kroz njih sam mogao

prolaziti na distanci, olako i bez najmanje štete, ali iznenadni prijelom u

djedovu mišljenju, prema kojem je za mene odjednom ipak bila nužna

takozvana viša škola, u meni je razorila mnogo toga. Bila je to opreka u

njemu. Profesori su, osjećao sam, i sami bili tek jadni i poniženi duhovi, kako

bi mi onda oni mogli nešto reći? Profesori su bili oličenje nesigurnosti,

nedosljednosti i sažaljenja, pa kako bi onda ono što su predavali za mene

moglo biti i od najmanje koristi? Moj djed poučavao me preko deset godina

fiziognomici i sad sam napokon mogao primijeniti tu svoju znanost, a

www.crowarez.org

86

rezultat je bio strašan. Ti ljudi, s jedne strane u strahu pred svojim

direktorom (Schnitzlerom), s druge u strahu pred svojim obiteljskim

odnosima, na koje su bili doživotno osuđeni, nisu mi imali što reći, a odnos

između njih i mene iscrpljivao se u međusobnom preziru i nastavku

kažnjavanja. Uskoro sam se naviknuo na to kažnjavanje, uopće nije bilo u

pitanju je li ono bilo opravdano ili ne. Prezirao sam te profesore, a kako je

vrijeme odmicalo, mrzio sam ih samo još jače, jer njihova se djelatnost za

mene svodila na to da svakog dana na najbezobzirniji način sav smrdljivi

povijesni izmet kao takozvano više znanje iz divovskog, neiscrpnog vedra

prelijevaju preko moje glave, ne razmišljajući ni u naznakama o stvarnom

učinku tog postupka. Sasvim mehanički, sa slavnim profesorskim

prenemaganjem i slavnom profesorskom tupošću uništavali su svojim

učenjem, koje nije bilo ništa drugo nego rastakanje i razaranje te, u svojoj

zloćudnoj dosljednosti, uništavanje, što ga je propisala državna vlast, mladih

ljudi koji su im bili povjereni kao đaci. Ti profesori nisu bili ništa drugo do

bolesnika, kojima je vrhunac bolesničkog stanja uvijek bila nastava, a samo

tupi ili bolesni ljudi postaju gimnazijski profesori, jer ono što svakodnevno

poučavaju i izlijevaju na glave svojih đaka nije ništa do tuposti i bolesti. To je

tijekom stoljeća istrunula nastavna građa kao duhovna bolest, u kojoj se

mišljenje svakog đaka nužno mora ugušiti. U školama, a posebice u višim

srednjim školama, priroda đaka pretvara se kroz trulo, beskorisno znanje,

koje se neprestano trpa u njihove glave u neprirodu, tako da se, kad imamo

www.crowarez.org

87

posla s đacima takozvanih viših srednjih škola, susrećemo s neprirodnim

ljudima, čija je priroda uništena u tim školama. Srednje škole i gimnazije su

tu da pospješuju truljenje ljudske prirode i vrijeme je da se počne razmišljati

o tome kako da se ti centri truljenja ukinu. Svijetu bi bilo bolje kad bi ih

ukinuo, a koncentrirao se samo još na elementarne i visoke škole, jer

elementarne škole ne razaraju i ne uništavaju ništa u prirodi mladog čovjeka,

dok su visoke škole za one koji su pogodni za bavljenje znanošću i koji su im

dorasli i bez takozvanih srednjih škola, ali srednje škole treba ukinuti, jer se

u njima uništava velik dio mladih ljudi koji tamo nužno propadaju. Naš

nastavni sustav razbolio se tijekom stoljeća i mladi ljudi, prisiljeni da uđu u

taj nastavni sustav, zarazit će se njime i razboljeti se u milijunskom broju, pri

čemu o liječenju uopće ne može biti govora. Društvo mora promijeniti svoj

nastavni sustav ako želi promijeniti sebe, jer će se, ako ga ne promijeni,

ograniči i velikim dijelom ukine, uskoro naći u bezizlaznoj situaciji. Nastavni

sustav mora se promijeniti iz temelja, nije dovoljno da se tu i tamo nešto

izmijeni, u našem školskom sustavu mora se promijeniti sve, ako ne želimo

da svijet bude napučen neprirodnim i neprirodnosću razorenim i uništenim

ljudima. Prije svega valja ukinuti takozvane srednje škole, u koje se godišnje

guraju milijuni, koji se tamo razbolijevaju, razaraju i uništavaju. Novi,

obnovljeni svijet poznaje samo još elementarnu školu za mase i visoku školu

za pojedince, on se oslobodio stoljetnoga grča i ukinuo srednju školu, dakle i

gimnaziju. A kad je ostvarena takva asimetrija, možemo je smatrati

www.crowarez.org

88

uzrokomobistinjenja jednog i neobistinjenja drugog, kaže Wittgenstein.

Obuzet depresivnim ili bar iritantnim stanjem duha ili/i osjećaja koje me

danas, čak i nakon dvadeset godina, u trenutku kada dođem u ovaj grad

spopada barometarskom silinom pada koja ranjava sve u meni, pitam se o

uzroku tog stanja duha ili/i osjećaja. Ništa me više na to ne prisiljava, a ja

ipak uvijek iznova (u stvarnosti i u mislima), često ne znajući zašto, u

očekivanju, iako znam da ovdje nemam što očekivati, iz trenutka u trenutak

upadam u to stanje duha i osjećaja, koje ipak nije ništa drugo do razorno

stanje ćudi, govoreći svaki put kako u to stanje ćudi, dakle u taj grad, neću

više ulaziti, ni u stvarnosti ni u mislima. Ono što je do trenutka dolaska bilo

lako i podnošljivo, u trenutku dolaska nije više lako, već teško sjeda na glavu,

nije više prozrivo, već je nesnosno zbog tereta podrijetla koje još danas u

mojoj glavi ne izaziva ništa osim straha. Djetinjstvo i mladost u svakom

pogledu predstavljaju težak razvoj koji vodi u depresivnu pomućenost i u

ovdje napomenutim godinama ima najdalekosežnije posljedice. Grad

djetinjstva i mladosti nije zgotovljen, ja u njega još uvijek ulazim nezaštićene

glave, nesposobne za ikakvu obranu, i potpuno izložene naravi. Razmak od

dvadeset godina nema učinka protiv osjećaja koji nastupa kad stižem ovamo.

Stignem li danas ovamo, obuhvaća me isto stanje, osjećam istu netrpeljivost,

odbojnost, bespomoćnost i jad; zidovi su isti, ljudi su isti, atmosfera je ista,

čujem iste glasove, iste šumove, osjećam iste mirise, vidim iste boje i sve je to

isti proces bolesti, koji odmah nakon mog dolaska počne djelovati, a za mog

www.crowarez.org

89

odsustva tek je naoko izostao, koji neprekidno napreduje i protiv kojeg nema

sredstva. To je proces odumiranja koji ponovno započinje tek što sam stigao,

napravio prve korake. Ponovno udišem taj ubojiti zrak koji odgovara ovom

gradu, čujem ubojite glasove, ponovno odlazim kamo više ne bih smio

odlaziti, kuda više ne bih smio prolaziti, kroz djetinjstvo i kroz mladost.

Ponovno, protivno svakom razumu, slušam podmukle stavove podmuklih

ljudi, ponovno, protivno svakom razumu, govorim gdje ne bih trebao

govoriti i šutim gdje ne bih trebao šutjeti. Ljepota kao znamenitost moje

domovine samo je sredstvo kojim ona s nesmiljenim intenzitetom daje

osjetiti pokvarenost, neuračunljivost, strahovitost, uskost i megalomaniju.

Samog sebe studiram više nego sve ostalo, to je moja metafizika, to je moja

fizika, ja sam kralj materije kojom se bavim i nikome za to ne moram

polagati račune, kaže Montaigne. Dvoje ljudi iz gimnazije ostalo mi je u

sjećanju. Jedan od paralize potpuno obogaljen školski prijatelj, sin jednog

arhitekta, koji je imao ured na lijevoj obali rijeke Salzach, u jednoj od onih

kuća, crnih od vlage, sa svojim visokim svodovima i debelim zidovima, u

kojoj sam i sam često boravio zbog instrukcija iz matematike, koje su mi u

društvu tog obogaljenog školskog prijatelja koji me uvijek podupirao i u

geometrijskom crtanju, bolje polazile za rukom nego da sam ih pohađao sam,

tako da sam najmanje jednom tjedno boravio u njegovoj kući. Sjećam se i

profesora zemljopisa Pittionija, tog malenog, ćelavog, od glave do pete

neuglednog čovjeka, koji se nalazio u središtu poruge svih mojih školskih

www.crowarez.org

90

prijatelja, ali i čitave gimnazije. Taj Pittioni bio je u vrijeme kad sam ja

pohađao gimnaziju žrtva svačijeg ismijavanja i poruge, neiscrpan izvor

ismijavanja i poruge. Arhitektov sin bogalj s jedne i Pittioni s druge strane

bili su za mene dominantni likovi gimnazije, upravo oni na kojima se

svakodnevno na najdepresivniji način pokazivala strahovitost jednog

bezobzirnog društva kao školskog kolektiva. Na primjeru jednog i drugog

svakodnevno sam u toj školi mogao studirati novu okrutnost društva kao

školskog kolektiva, a u isti mah i bespomoćnost te dvojice trajnih, a s

vremenom i katastrofalnih oštećenika, proces njihovog odmaklog razaranja i

uništavanja, koje je svakog dana bilo sve strašnije. Svaka škola kao zajednica i

kao društvo, dakle svaka škola ima svoje žrtve, a u moje vrijeme to su bila

njih dvojica, arhitektov bogalj i profesor zemljopisa, sva niskost (društva) i

sasvim prirodna okrutnost i strahovitost bolesti tog društva prelamali su se

preko njih. Društvo je njihove tegobe, ružnoće i tjelesne nesposobnosti

ismijavalo iz dana u dan, učinivši ih predmetom sprdnje, kojom su se trajno

zabavljali svi đaci i profesori, kad god bi se za to pružila prilika, tako da su i

ovdje u gimnaziji, kao i svugdje gdje su ljudi na okupu u tako strahovitim

masama kao u školi, patnje pojedinca ili patnje nekolicine pojedinaca kao što

su bili arhitektov bogalj i profesor zemljopisa postali njihovom niskom

zabavom i odbojnom perverznošću. Nije bilo nikoga tko ne bi sudjelovao u

toj zabavi jer se u takvim zajednicama uvijek traži i pronalazi žrtva. Nije

teško kod nekog čovjeka ustanoviti takozvani duševni ili tjelesni defekt i tog

www.crowarez.org

91

čovjeka upravo zbog toga staviti u središte zabave čitavog društva. Društvo

kao zajednica neće se smiriti dok jedan među mnogobrojnima ili

malobrojnima ne bude izabran za žrtvu, nakon čega će svatko i u svakoj

prilici upirati kažiprstom u njega. Zajednica će, u svojstvu društva, uvijek

pronaći najslabijeg i beskrupulozno ga izložiti ismijavanju i svojim uvijek

novim i sve strahotnijim torturama zajedljivosti i poruge, jer ono je majstor u

smišljanju uvijek novih i sve okrutnijih tortura te vrste. Dovoljno je

pogledati obitelji u kojima ćemo uvijek pronaći žrtve poruge i ismijavanja,

gdje su trojica, jednoga će svakako ismijavati, a najveća zajednica u svojstvu

društva bez takve žrtve uopće ne može opstati. Društvo u svojstvu zajednice

zabavljat će se uvijek samo tegobama pojedinca ili nekolicine pojedinaca iz

vlastite sredine, to se može promatrati čitav život, a žrtve se iskorištavaju

toliko dugo dok ih se potpuno ne uništi. Što se tiče arhitektova sina bogalja i

profesora zemljopisa Pittionija, vidio sam do kojeg stupnja niskosti može

sezati ismijavanje, poruga i uništavanje takvih žrtava društva i zajednice,

uvijek do posljednjeg stupnja, a veoma često i niže, na način da se takva žrtva

bez daljnjeg ubije. A sažaljenje nad takvom žrtvom uvijek je takozvano i nije

ništa drugo negoli nečista savjest pojedinca zbog okrutnosti i postupaka

ostalih, u kojima zapravo s jednakim intenzitetom sudjeluje i on sam,

vlastitim okrutnim postupanjem. Uljepšavanje je nedopustivo. Primjera za

okrutnost, niskost i bezobzirnost u svrhu zabavljanja društva u svojstvu

zajednice takvim potpuno očajnim žrtvama ima bezbroj, kao što znamo, i to

www.crowarez.org

92

društvo u svojstvu zajednice ili obrnuto zaista će na njima isprobavati sve što

postoji na području okrutnosti i niskosti, gotovo uvijek toliko dugo dok žrtva

ne umre. Kao uvijek, u prirodi je da se njeni oslabljeni dijelovi kao oslabljene

supstancije najprije napadnu, izrabe, ubiju i unište. A ljudsko društvo u tom

je pogledu najniže, jer je najrafiniranije. Stoljećima se u tome ništa nije

promijenilo, naprotiv, metode su se promijenile, postale su još strahotnije i

besramnije. Takozvani zdravi će se u svojoj nutrini uvijek napasati bolesnima

i bogaljima. Svaki Pittionijev jutarnji nastup u gimnaziji početak je rada

mučiteljskog stroja, koji se bezobzirno stavlja u pogon čim se on pojavi, i pod

tim mučiteljskim strojem čovjek je morao patiti čitavo prijepodne i pola

popodneva, a kad bi napustio gimnaziju i otišao kući u Müllner Hauptstraße,

gdje je stanovao, za njega je to bio samo uzmak pred jednim mučiteljskim

strojem koji se nazivao gimnazijom, ne bi li kod kuće ušao u novi mučiteljski

stroj, jer i dom je, kao što znam, za Pittionija bio strahota, čovjek je bio

oženjen, imao je troje ili četvero djece, i često se prisjećam slike kako je

Pittioni, gurajući pred svojom ženom kolica s njihovim najmanjim i

najmlađim djetetom, subotom ili nedjeljom popodne u dubokom očaju hodao

kroz grad. Taj čovjek, kažnjen ružnoćom ni zbog čega za čitav život, što su ga

njegovi roditelji izbacili pred bezobzirne oči društva u svojstvu zajednice da

ga ismijava i sprda se s njim, rođen je da bi bio ništa drugo nego žrtva

društva. Kao što sam jasno mogao vidjeti, on se već bio pomirio s tim da

svojom ružnoćom i tegobama zabavlja društvo. On nije bio ništa doli žrtva

www.crowarez.org

93

društva, kao što mnogi nisu ništa doli žrtve, samo što to ne priznajemo, pa

licemjerno tvrdimo nešto sasvim drugo. Pittioni je bio izvanredan, zacijelo

najizvanredniji učitelj zemljopisa što ga je gimnazija ikad imala, ako ne i

najizvanredniji profesor koji je ikad predavao na toj školi, jer svi ostaliupravo

u svom bezgraničnom zdravlju nisu bili ništa drugo doli prosjek, ni po čemu

ravni tom čovjeku. Veoma često mislim ili sanjam o poniženom Pittioniju,

na kojem je zaista sve bilo smiješno, ali upravo je u toj njegovoj komičnosti

ležala sasvim određena veličina koja je sve nadvisivala. Nakon svršetka

nastave, kad su svi već otišli, a gimnazija se ispraznila, obogaljeni sin

arhitekta još je čekao u svojoj klupi. Osuđen na gotovo potpunu

nepokretnost, taj moj školski prijatelj morao je svakog dana čekati majku ili

sestru koje će ga izvući iz klupe i posjesti u kolica; na tu proceduru odavno je

bio naviknut. Često bih mu, ne samo zato što sam sjedio kraj njega u klupi,

kratio vrijeme dok je čekao, a to čekanje nas dvojica smo najčešće koristili za

pričanje o vlastitoj egzistenciji, pa sam mu tako ispričao sve što sam smatrao

vrijednim spomena u internatu, a on meni sve o svom domu. Njegova majka

ponekad bi zakasnila, a i njegova starija sestra znala je kasniti po čitav sat. To

čekanje je sporo prolazilo, i često sam poželio ustati i otići, preko Zelene

tržnice i Državnog mosta u internat, ali moj školski prijatelj svaki put bi me

uspio zadržati svojim iskazivanjem prijateljstva. Kad god bi njegova majka ili

sestra ušle u učionicu da svog sina i brata odvedu kući, dolazile bi s mnogo

voća ili povrća kupljenog na Zelenoj tržnici nedaleko gimnazije te bi ga

www.crowarez.org

94

objesile o kolica, posjele u njih bogalja i uz moju pomoć iznijele iz učionice

do izlaza. Pred spomenikom ratnicima na prvom katu spustile bi kolica s

bogaljem, koja bi im postala preteška, i predahnule. Tamo bih se najčešće

oprostio od njih i otišao, kasneći zbog toga često u internat, gdje bih zatekao

samo još ohlađeno jelo i svu strogoću prefekta. Moji ostali školski prijatelji

bili su sinovi dobrostojećih poslovnih ljudi, poput sina vlasnika prodavaonice

cipela Denksteina ili pak sinovi liječnika i bankara. Danas često stojim pred

nekom trgovinom i ime na portalu mi se učini poznatim, pa se

sjetim da sam sa sadašnjim vlasnikom pohađao gimnaziju. U novinama znam

čitati o sucima s kojima sam pohađao gimnaziju, ili o državnim tužiteljima,

vlasnicima mlinova s kojima sam išao u isti razred. Među njima postoji i

dosta liječnika, a većina ih je sa mnom pohađala gimnaziju ne bi li postali

ono što su im bili i očevi. Ali nijedan od njih nije mi ostao u sjećanju kao

obogaljeni sin arhitekta, čije ime neću spomenuti. Taj obogaljeni

gimnazijalac te ružni i smiješni profesor zemljopisa Pittioni, ljudi su kojih se

odmah sjetim kad pomislim na gimnaziju. Ta zgrada usred grada i samim

time okružena jednom od najljepših ikad stvorenih arhitektura, postajala je

za mene s vremenom sve nesnosnija. Ali prije nego što sam je vlastitom

odlukom konačno napustio, a s njom i internat u Schrannengasseu, morao

sam pretrpjeti još mnoga zla i nevolje. Tada mi se činilo da sam treći u savezu

s onom dvojicom, na koje sam upravo pomislio, s obogaljenim sinom

arhitekta i profesorom zemljopisa Pittionijem, ali za razliku od njih dvojice,

www.crowarez.org

95

čija se nesreća vidjela uvijek i u svemu, moja je nesreća bila skrivena duboko

u meni i mome po prirodi u sebe okrenutom biću, a prednost takvog bića je

što njegova nesreća nije prepoznata i ono ostaje uglavnom neometano, dok

druga dvojica, sin arhitekta i profesor Pittioni nikad u životu nisu bili

neometani. Ako sam ja svoju nesreću uvijek znao sakriti ispod površine i

učiniti je nevidljivom, i što je moja nesreća bila veća, to se manje vidjela na

meni i (u) mome biću, a kako se moje biće nije promijenilo, ono je danas

kakvo je bilo i tada i gotovo mi uvijek uspijeva da svoje stvarno stanje

prekrijem drukčijim, koje pokazujem prema van, iz kojeg se, međutim, ne

može zaključiti ništa o mom stvarnom unutrašnjem stanju, ta sposobnost za

mene je veliko olakšanje. Iako sam i dalje svakodnevno išao iz internata u

gimnaziju, znao sam da neću više dugo ići tim putem, ali o toj ideji, o kojoj

sam vrlo intenzivno razmišljao, nikome nisam ništa rekao, naprotiv, trudio

sam se – jer sam znao, za posljedice te odluke bilo mi je svejedno, no i djeda,

mislio sam, moram naprosto suočiti s time da ću gimnaziju, a s njome i

internat i čitavo razdoblje srednje škole napustiti svojevoljno, iako nisam

točno znao na koji način ni pod kojim okolnostima, već jedino da ću uskoro

okončati to stanje koje me ponižava i nanosi mi bol – izazivati privid da je

sve u redu. Međutim, moralo se zamijetiti da sam iznenada bio discipliniran i

samo bih se rijetko još neprimjereno isticao. Prefekt i njemu nadređeni Ujak

Franz sa mnom već dugo nisu imali poteškoća, iznenada sam se u potpunosti

podredio, pa sam čak i napredovao u učenju, ali sve to samo zbog sigurnosti

www.crowarez.org

96

da će doba mojih patnji uskoro biti okončano. Sad se često sam, baveći se

mišlju o okončanju svoga gimnazijskog doba, znam penjati na dva gradska

brda, leći pod neko drvo ili sjesti na kamen i predati se promatranju grada

koji je iznenada i za mene postao lijep. Potkraj četrdeset i šeste moji djed i

baka, majka, staratelj i njihova djeca došli su preko noći u Salzburg, jer su

htjeli biti Austrijanci, a ne Nijemci, odgovorivši na ultimatum njemačkih

vlasti da se ili smjesta prihvati njemačko državljanstvo ili isto tako smjesta

vrati u Austriju. U roku od tri dana pronašao sam im stan u okolici Müllna i

zabarikadirao ih tamo iz straha da će ih drugi ljudi u potrazi za stanom

odatle istjerati. Iskoristivši kaotično stanje u kojem smo se svi našli zbog

odluke da ostanemo Austrijanci, išao sam, nakon što sam napustio internat,

još neko vrijeme u gimnaziju, dok jednog dana nisam, nakon što sam se u

svojoj nutrini odavno rastao od gimnazije, nasred puta prema gimnaziji koji

me vodio kroz Reichenhallerstraße, donio odluku da umjesto u gimnaziju

odem na Zavod za zapošljavanje. Iz Zavoda su me još prije podne poslali

trgovcu živežnim namirnicama gdje sam započeo svoje trogodišnje

naukovanje, a da svojima o tome nisam rekao ni riječ. Tada sam imao

petnaest godina.

www.crowarez.org