thomas bernhard gubitnik roman djela thomasa bernharda knjiga 5 MEANDAR Zagreb Nova ves 5 naslov izvornika Thomas Bernhard:Der Untergeher za nakladnika Ivana Plejić glavni urednik Branko Čegec urednik Zvonko Maković design Designsvstem/Tomislav Kraljević lavout Snježana Engelman Džafić tisak Kikagraf copvright © SUHRKAMP Verlag Frankfurt am Main 1983 copyright © MEANDAR za hrvatski prijevod 2003 ISBN 953-206-168-1 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK821.112.2(436)-31=163.42 BERNHARD, Thomas Gubitnik / Thomas Bernhard ; s njemačkog preveo Boris Perić. - Zagreb : Meandar, 2005. - (Djela Thomasa Bernharda ; knj. 5) Prijevod djela: Der Untergeher ISBN 953-206-168-1 441028056 Tiskano u Hrvatskoj 2005 thomas bernhard > gubitnik S njemačkoga preveo Boris Perić meandar Dugo unaprijed pripremano samoubojstvo, pomislio sam, nimalo spontani čin očaja. I Glenn Gould, naš prijatelj i najznačajniji klavirski virtuoz stoljeća, navršio je samo pedeset i jednu godinu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Tek, taj se nije ubio poput Wertheimera, već je, kao što sam rekao, umro prirodnom smrću. Četiri i pol mjeseca New Yorka i sve vrijeme samo Goldbergvarijacije i Umjetnost fuge, četiri i pol mjeseca Klavirskj-h vježbi, kako je Glenn Gould svaki put običavao reći na njemačkom, pomislio sam. Prije točno dvadeset i osam godina stanovali smo u Leopoldskornu, studirali kod Horovvitza i (što se odnosilo na Wertheimera i mene, no po prirodi stvari ne i na Glenna Goulda) tijekom jednog posve kišnog ljeta naučili od Horowitza više nego prije toga u osam godina Mozarteuma i Bečke akademije. Horowitz je sve naše profesore učinio beznačajnima. Ali ti grozni učitelji bili su potrebni da shvatimo Horovvitza. Dva i pol mjeseca kiša je lila bez prestanka, pa smo se zatvorili u svoje sobe u Leopoldskornu i radili danonoćno, nesanica (Glenna Goulda!) je postala našim presudnim stanjem, noću bismo utvrđivali ono čemu nas je Horowitz danju poučavao. Jeli nismo gotovo ništa, a sve vrijeme nismo osjećali ni bol u leđima, koji nas je inače uvijek mučio, dokle god smo studirali kod naših starih profesora; kod

Horovvitza taj bol u leđima nije se ni javljao, jer smo studirali s tolikim intenzitetom da se nije ni mogao pojaviti. Kad smo završili s nastavom kod Horovvitza, bilo je jasno da je Glenn već bolji klavirist od samog Horovvitza, iznenada sam imao dojam da Glenn svira bolje od Horovvitza i od tog trenutka Glenn je za mene bio najznačajniji klavirski virtuoz na svijetu; koliko god da sam klavirista slušao od tog trenutka, nijedan nije svirao kao Glenn; čak ni Rubinstein, kojeg sam uvijek volio, nije bio bolji. Wertheimer i ja bili smo podjednako dobri, a čak je i Wertheimer uvijek govorio da je Glenn najbolji, iako se još uvijek nismo usudili reći da je najbolji klavirist stoljeća. Kad se Glenn vratio u Kanadu, zaista smo izgubili našeg kanadskog prijatelja, nismo mislili da ćemo ga ikad ponovno vidjeti, on je svojom umjetnošću bio toliko opsjednut da smo morali pretpostaviti kako to stanje više neće moći dugo izdržati, te će uskoro umrijeti. Ali dvije godine nakon što smo s njim studirali kod Horovvitza, Glenn je na Salzburškim svečanim igrama svirao Goldberg varijacije, koje je dvije godine ranije uvježbavao s nama u Mozarteumu. Nakon njegova koncerta novine su pisale kako još nijedan pijanist Goldberg varijacije nije odsvirao na umjetnički toliko vrijedan način, pisale su, dakle, nakon njegova salzburškog koncerta ono što smo mi tvrdili i znali dvije godine ranije. S Glen- nom smo se poslije koncerta susreli u Ganshofu u Maxglanu, jednoj staroj gostionici koju sam oduvijek volio. Pili smo vodu i ništa nismo govorili. Kad smo se susreli, bez oklijevanja sam rekao Glennu kako mi, Wertheimer (koji je iz Beča stigao u Salzburg) i ja, ni trenutka nismo vjerovali u ponovni susret s njim, Glennom, da smo sve vrijeme mislili samo da će Glenn nakon povradca iz Salzburga u Kanadu brzo skončati od svoje opsjednutosti umjetnošću, od svog klavirskpg radikalizma. Zaista, u razgovoru s njim upotrijebio sam izraz klavirskj radikalizam. Moj l{lavirsl{i radikalizam, uzvraćao bi Glenn, a znam i da je taj izraz neprestance upotrebljavao u Kanadi i Americi. Već tad, dakle gotovo trideset godina prije svoje smrti, Glenn nijednog drugog skladatelja nije volio kao Bacha, na drugom mjestu bio mu je Handl, Beethovena je prezirao, čak ni Mozart, kojeg sam volio kao nijednog drugog, više nije bio taj kad bi on govorio o njemu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Nijedan jedini ton Glenn nije odsvirao bez svog pjevnog glasa, pomislio sam, nijedan klavirist nikad nije imao tu naviku. O svojoj plućnoj bolesti govorio je kao da je riječ o njegovoj drugoj umjetnosti. Pomislio sam kako smo u isto doba bolovali od iste bolesti, kako od nje nikad nismo prestali bolovati, te kako se i Wertheimer naposljetku razbolio od te naše bolesti. Ali Glenn nije skončao od te bolesti, pomislio sam. Ubila ga je bezizlaznost u koju je gotovo četrdeset godina ulazio svojim sviranjem, pomislio sam. Po prirodi stvari, on nije odustao od sviranja klavira, pomislio sam, dok smo Werthei-mer i ja odustali od sviranja klavira, jer od njega nismo napravili takvu monstruoznost kao Glenn, koji više nije mogao izići iz te monstruoznosti, štoviše, nije više imao čak ni volje da iziđe iz te monstruoznosti. Wertheimer je svoj klavir marke Bosendorfer prodao na dražbi u Dorotheumu, ja sam svoj Steinway jednog dana poklonio jednoj devetogodišnjoj učiteljskoj kćeri u Neukirchenu kod Altmiinstera, kako me taj više ne bi gnjavio. Učiteljsko dijete ruiniralo je moj Stein-way u najkraćem roku, ta me činjenica nije boljela, naprotiv, promatrao sam to tupo uništavanje s perverznom nasladom. Wertheimer je, tako je sam uvijek govorio, ušao u duhovne znanosti, dok sam ja započeo sprocesom za^ržljavanja. Bez glazbe, koju sam iz dana u dan sve teže podnosio, kržljao sam, i to bez praktične glazbe, jer je ona teoretska na mene od prvog trenutka imala isključivo pogubno djelovanje. Iz trenutka u trenutak sve sam više mrzio svoj vlastiti klavir, nisam se više mogao slušati kako sviram; nisam se više želio ogriješiti o svoj instrument. Tako sam jednoga dana posjetio učitelja da mu najavim svoj dar, svoj Stein-way. Čuo sam da njegova kći pokazuje dar za taj instrument, rekao sam mu, i najavio transport Stein-waya u njegovu kuću. Na vrijeme sam se uvjerio da sam nisam pogodan za karijeru virtuoza, rekao sam učitelju. Kako u svemu tražim samo ono najviše, moram se rastati od svog instrumenta, jer na njemu, kao što sam se iznenada uvjerio, posve sigurno neću postići ono najviše, pa se samo po sebi razumije da ću njegovoj darovitoj

kćeri staviti na raspolaganje svoj klavir. Nijedan jedini put neću više podići njegov poklopac, rekao sam zaprepaštenom učitelju, prilično primitivnom čovjeku, oženjenom još primitivnijom ženom, također iz Neukirchena kod Altmiinstera. Troškove transporta preuzet ću, naravno, ja, rekao sam učitelju, kojega poznajem od djetinjstva, baš kao i njegovu ograničenost, da ne kažem glupost. Učitelj je smjesta prihvatio moj dar, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Ni trenutka nisam vjerovao u darovitost njegove kćeri; za svu učiteljsku djecu sa sela tvrdi se da su nadarena, posebice za glazbu, ali ustvari ona nemaju dara nizašto, sva ta djeca oduvijek su posve bez dara, a ako neko takvo dijete i umije odsvirati nešto na fru-li ili citri ili klaviru, to još uvijek ne dokazuje njegovu darovitost. Znao sam da svoj skupocjeni instrument izručujem potpunoj bezvrijednosti i upravo sam ga stoga dao odnijeti učitelju. Učiteljeva kći je moj instrument, jedan od najboljih i najrjeđih, pa tako i najtraženijih i najskupljih, u najkraćem roku uništila i učinila neupotrebljivim. Ali upravo taj proces uniš-tavanja mog voljenog Steinwaya bio je ono što sam želio. Wertheimer je, kao što je uvijek govorio, ušao u duhovne znanosti, ja sam zakoračio u proces zakržljavanja, a time što sam svoj instrument otpremio u učiteljevu kuću, taj sam proces započeo na najbolji mogući način. Wertheimer je, međutim, još godinama nakon što sam ja svoj Steinway poklonio učiteljevoj kćeri, svirao klavir, jer je još godinama vjerovao da može postati klavirski virtuoz. Uostalom, svirao je tisuću puta bolje od većine klavirskih virtuoza koji javno nastupaju kod nas, ali naposljetku ga više nije zadovoljavalo da u najboljem slučaju bude klavirski virtuoz poput svih drugih u Europi, pa je prestao i posvetio se duhovnim znanostima. Osobno sam, kako sam mislio, svirao bolje od Wertheimera, ali nikad ne bih umio svirati kao Glenn i stoga sam (dakle, iz istog razloga kao i Wertheimer!) iz trenutka u trenutak odustajao od sviranja klavira. Morao sam svirati bolje od Glenna, a to nije bilo moguće, to je bilo naprosto isključeno, pa sam tako odustao od sviranja klavira. Probudio sam se jednoga travanjskog dana (ne znam više koji je točno bio) i rekao samome sebi: dostaje klavira. I ja zaista više nisam dotaknuo instrument. Odsad ću se posvetiti filozofskim stvarima, mislio sam na putu do učitelja, iako po prirodi stvari nisam mogao imati nikakva pojma što bi te filozofske stvari za-pravo trebale biti. Ja apsolutno nisam klavirski virtuoz, rekao sam samome sebi, ja nisam interpretator, nisam reproduktivni umjetnik. Ja uopće nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam išao k učitelju, izgovarao sam neprestance te tri riječi: uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, možda čak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam. Glenna sam začudo upoznao na Monchsbergu, na brijegu mojega djetinjstva. Vidio sam ga, doduše, već ranije u Mozarteumu, no s njime nisam bio progovorio ni riječi prije susreta na Monchsbergu, koji zovu i brijegom samoubojica, jer je pogodan za samoubojstvo kao nijedan drugi; ta ne baci se uzalud tjedno troje do četvero samoubojica s njega u dubinu. Samoubojice se dizalom u unutrašnjosti brijega dovezu do vrha, prijeđu nekoliko koraka i bace se dolje u grad. Oni koji bi se razbili na cesti uvijek su me fascinirali, a i sam sam se (kao uostalom i Wertheimer!) često uspinjao ili vozio na vrh Monch-sberga u namjeri da se bacim s njega, ali to nisam učinio (kao uostalom ni Wertheimer!). Više puta sam (kao i Wertheimer!) već bio spreman za skok, ali, poput Wertheimera, nisam skočio. Okrenuo sam se. Naravno da ih se dosad više okrenulo nego što ih je skočilo, pomislio sam. Glenna sam susreo na Monchsbergu, na takozvanoj Sudačkoj visoravni, odakle se pruža najbolji pogled na Njemačku. Oslovio sam ga i rekao mu da obojica studiramo kpd Horoivitza. Da, odgovorio je. Zagledali smo se u njemačku ravnicu i Glenn se odmah posvetio Umjetnosti fuge. Upoznao sam veoma inteligentnog čovjeka od znanosti, pomislio sam tada. On je rekao da ima Rockefellerovu stipendiju. Uostalom, njegov otac je bogat čovjek. Kože, krzna, rekao je. Govorio je njemački bolje od naših studijskih

kolega iz austrijske provincije. Sreća što se Salzburg nalazi ovdje, a ne četiri kilometra niže u Njemačkoj, rekao je. U Njemačku ne bi bio otišao. Od prvog trenutka to je bilo duhovno prijateljstvo. Većina klavirista, pa i onih najpoznatijih, nema pojma o svojoj umjetnosti, rekao je. Ali tako je u svim granama umjetnosti, odgovorio sam. Tako je u slikarstvu, u književnosti, rekao sam. Čak ni filozofi nisu svjesni filozofije. Većina umjetnika nije svjesna svoje umjetnosti. Poimanje umjetnosti im je diletantsko, čitav život ne mogu dalje od diletantizma, pa ni oni u svijetu najpoznatiji. Odmah smo se razumjeli. Moram reći da smo se od prvog trenutka privlačili svojim suprotnostima, koje su zaista bile najsuprotnije u našem, razumije se, jednakom poimanju umjetnosti. Tek nekoliko dana nakon susreta na Monchsbergu pridružio nam se i Wertheimer. Glenn, Wertheimer i ja, koji smo prva dva tjedna stanovali odvojeno, svako u posve nedostatnom stanu u starom dijelu grada, iznajmili smo naposljetku za vrijeme tečaja kod Horovvitza kuću u Leopoldskornu, u kojoj smo mogli činiti što nas je volja. U starom dijelu grada sve je na nas djelovalo poput paralize, zrak se nije dao udisati, ljudi se nisu dali izdržati, vlažnost zidova naškodila je i nama i našim instrumentima. Tečaj kod Horovvitza mogli smo nastaviti samo zato jer smo odselili iz grada, koji je u biti za umjetnost i duh najneprijateljskija moguća sredina, tupo provincijsko gnjezdašce s glupim ljudima i hladnim zidovima, u kojoj se s vremenom sve, bez iznimke, pretvara u tupost. Spas nam je bio uzeti svoje stvari i otići u Leopoldskorn, koji je tad još bio zelena livada na kojoj su pasle krave i pjevale stotine tisuća ptica. Sam grad Salzburg, koji je danas, svježe obojen do posljednjeg kutka, još odvratniji nego prije dvadeset i osam godina, bio je i ostao protivnik svega što čovjek nosi u sebi i s vremenom sve to uništava, shvatili smo smjesta i pobjegli iz njega u Leopoldskorn. Salz-buržani su uvijek bili grozni kao i njihova klima, a kad danas dođem u taj grad, moj stav ne samo da se potvrđuje, već vidim da je sve postalo još groznije. Ali studij kod Horowitza, upravo u tom gradu koji je neprijatelj svega umjetničkog i duhovnog, bio je zacijelo najveća prednost. Ako je okolina u kojoj studiramo prema nama neprijateljski nastrojena, studirat ćemo bolje nego u nekoj prijateljskoj sredini; studentu će uvijek biti bolje da za studij odabere mjesto koje je prema njemu nastrojeno neprijateljski, jer će mu ono drugo oduzeti velik dio koncentracije na studij, dok će mu neprijateljski nastrojeno mjesto omogućiti stopostotni studij, jer će se morati koncentrirati na taj studij da ne zapadne u očaj, i zbog toga Salzburg, kao vjerojatno i sve druge takozvane lijepe gradove, mogu apsolutno preporučiti kao mjesto za studij, doduše, samo snažnom karakteru, jer će slab karakter tamo propasti u najkraćem roku. Tri dana Glenn je bio zaluđen čarolijom toga grada, tad je iznenada uvidio da je ta čarolija, kako se kaže, trula, daje ta ljepota u biti odbojna, a da su ljudi u toj odbojnoj ljepoti pokvareni. Predalpska klima stvara ljude bolesne ćudi, koji vrlo brzo podlegnu tuposti, a. s vremenom postanu zloćudni, rekao sam. Tko ovdje živi, zna to, ako je iskren; tko dođe ovamo, uvida to nakon kratkog vremena i mora otići prije nego što bude prekasno, ako sam ne želi postati poput tih tupih stanovnika, poput tih Salzbur-žana bolesne ćudi, koji svojom tupošću ubijaju sve što još nije postalo poput njih samih. Isprva je pomislio kako bi bilo lijepo ovdje odrasti, ali već dva-tri dana po dolasku rođenje, rast i odrastanje u Salzburgu učinili su mu se poput noćne more. Ta klima i ti zidovi ubijaju senzibilitet, rekao je. Na to nisam imao što dodati. U Leopoldskornu, zao duh toga grada nije nas više mogao ugroziti, mislio sam pri ulasku u gostionicu. U biti, Horowitz nije bio jedini koji me je poučavao sviranju klavira u najvišem smislu; bilo je to i svakodnevno druženje s Glennom Gouldom kod Horovvitza, pomislio sam. Njih dvojica uopće, omogućila su mi glazbu i njeno poimanje, pomislio sam. Moj posljednji učitelj prije Horovvitza bio je Wuhrer, jedan od onih učitelja koji čovjeka udave osrednjošću, o njegovim prethodnicima da i ne govorim, koji svi, kao što sam rekao, imaju sjajna imena, nastupaju u velikim gradovima i drže visoko dotirane katedre na našim slavnim akademijama, ali nisu ništa drugo nego svirajući uništavatelji koji nemaju blage veze s poimanjem glazbe,

pomislio sam. Ti učitelji glazbe sviraju i sjede posvuda, ruinirajući tisuće i tisuće svojih učenika, kao da im je zadatak da u zametku uguše glazbeni talent mladih ljudi. Od dvadeset tisuća učitelja glazbe samo je jedan idealan. Horowitz je bio taj idealni učitelj, pomislio sam. Glenn bi, da se htio upustiti u to, bio takav. Glenn je, poput Horowitza, imao idealan osjećaj i idealan um za taj nauk, za tu svrhu posredovanja umjetnosti. Svake godine tisuće studenata glazbe krenu putem akademskoga glazbenog zatupljivanj a, na kojem ih uništavaju njihovi ne-kvalificirani učitelji, pomislio sam. Možda će se i proslaviti, a da svejedno ništa ne shvate, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Postanu Gulda ili Brendel, a da svejedno nisu ništa. Postanu Gileli, a da svejedno nisu ništa. I Wertheimer bi, da nije susreo Glenna, posve sigurno postao jednim od naših najvažnijih klavirskih virtuoza, pomislio sam. Ne bi morao, poput mene, zlorabiti ni filozofiju ni duhovne znanosti, jer kao što sam ja desetljećima zlorabio filozofiju ili ono filozofsko, Wertheimer je zlorabio takozvane duhovne znanosti. Ne bi ispisao svoje cedulje, pomislio sam, kao ni ja svoje rukopise. I ne bi počinio duhovni zločin, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Započinjemo kao klavirski virtuozi, a onda počinjemo čeprkati i prekopavati po društvenim znanostima i filozofijama, sve dok sasvim ne propadnemo. A sve zato što nismo išli do krajnosti ili preko njih, odustavši naočigled jednog genija u našoj struci, pomislio sam. Ali, da budem iskren, ja ionako nikad ne bih mogao postati klavirski virtuoz, jer sam se od toga uvijek najviše ograđivao. U svojoj propasti zlorabio sam klavirsku virtuoznost, štoviše, pijanista sam od početka doživljavao kao nešto smiješno; zaveden svojim zaista izvanrednim talentom za klavir, tjerao sam karijeru pijanista, ne bih li je potom, nakon petnaestak godina torture, iznenada posve beskrupulozno otjerao kvragu. Nije moj način da egzistenciju žrtvujem sentimentalnosti. Uhvatio me smijeh kad sam klavir dao otpremiti u učiteljevu kuću i još sam se danima zabavljao vlastitim smijehom nad transportom klavira, to je sva istina, ismijavao sam svoju karijeru klavirskog virtuoza, uništivši je u jed- nom jedinom trenutku. I vjerojatno je ta karijera klavirskog virtuoza što sam je iznenada uništio bila neophodan dio mog procesa zakržljavanja, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Isprobavamo sve moguće i prekidamo sa svime, bacajući desetljeća iznenada na smedište. Wertheimer je uvijek bio sporiji, nikad tako odlučan u svojim odlukama kao ja; on je svoju klavirsku virtuoznost bacio na smetlište mnogo godina nakon mene, a za razliku od mene, on to nije ni prevladao, svako malo čuo bih ga kako jadikuje kako nije trebao odustati od sviranja klavira, kako je trebao nastaviti, kako sam ja u određenoj mjeri krivac za to, jer sam uvijek bio njegov uzor u važnim pitanjima, u egzistencijalnim odlukama, kao što je jednom zgodom rekao, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Pohađanje nastave kod Horowitza bilo je ubojito kako za mene, tako i za Wertheimera, dok je kod Glenna razvilo genijalnost. Wertheimera i mene, što se tiče klavirske virtuoznosti, ali i glazbe općenito, nije ubio Horowitz, nego Glenn, pomislio sam. Klavirsku virtuoznost onemogućio nam je Glenn još u trenutku kad smo obojica čvrsto vjerovali u nju. Godinama nakon nastave kod Horowitza, još uvijek smo vjerovali u svoju virtuoznost, iako je ona bila mrtva od trenutka kad smo upoznali Glenna. Tko zna ne bih li, da sam, umjesto da odem Horovvitzu, poslušao svog učitelja Wuhrera, danas ipak bio klavirski virtuoz, i to, kako sam mislio, jedan od onih poznatijih, koji zahvaljujući svojoj umjetnosti čitavu godinu provode na putovanjima između Buenos Airesa i Beča. Također i Wertheimer. U istom trenutku odlučno sam zanijekao vlastitu misao, jer sam od početka mrzio virtuoznost i sve njene popratne pojave, mrzio sam nastupe pred mnoštvom i, kao ništa na svijetu, mrzio sam aplauz, naprosto ga nisam podnosio, iako dugo nisam znao ne podnosim li ustajao zrak u koncertnim dvoranama, ili aplauz, ili jedno i drugo, sve dok mi nije postalo jasno da ne podnosim virtuoznost samu po sebi, a posebice klavir-sku virtuoznost. Više od svega mrzio sam publiku i sve što je bilo s njom u vezi, i tako sam zamrzio virtuoz-nost i virtuoze. A i Glenn je svirao samo dvije ili tri godine, potom ni on nije više mogao izdržati pa je ostao kod kuće, postavši tamo, u svojoj kući u Americi, najbolji i najvažniji od

svih pijanista. Kad smo ga prije dvanaest godina posljednji put posjetili, on već deset godina nije održao koncert. U međuvremenu je postao najbistriji od sviju luda. Dostigao je vrhunac svoje umjetnosti i bilo je samo pitanje vremena, i to najkraćeg, kad će dobiti moždani udar. I Werthe-imeru se tada činilo da će Glenn živjeti samo još veoma kratko vrijeme, i rekao mi je da će ga dokrajčiti moždani udar. Dva i pol tjedna proveli smo u Glennovoj kući, u kojoj si je uredio studio. Kao i u vrijeme pohađanja nastave kod Horowitza u Salzburgu, svirao je klavir manje-više danonoćno. Godinama, čitavo desetljeće. U dvije godine održao sam trideset i četiri koncerta, to je dovoljno za čitav život, rekao je Glenn. Wertheimer i ja svirali smo s Glennom Brahmsa, od dva sata poslijepodne do jedan sat u noći. Oko kuće je Glenn razmjestio tri čuvara, kako ga ljudi ne bi posjećivali. Isprva ga nismo htjeli opterećivati nijed-nim sićušnim noćenjem, no onda smo ostali dva i pol tjedna, tijekom kojih je i Wertheimeru i meni ponovno postalo jasno koliko je naša odluka da odustanemo od klavirske virtuoznosti bila ispravna. Dragi moj gubitnice, pozdravio je Glenn Wertheimera. S američko-kanadskom hladnokrvnošću uvijek ga je zvao samo gubitnicom, dok je mene suhoparno oslovljavao kao filozofa, što me nije osobito smetalo. Wert-helmet, gubitnik, za Glenna je neprestance propadao, ja sam za Glenna u svakom trenutku, a vjerojatno i u neizdrživo pravilnim razmacima koristio riječ filozof, tako da smo po prirodi stvari za njega bili gubitni^ i filozof, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Gubitnik i filozofdošli su u Ameriku da ponovno susretnu kla-virskog virtuoza Glenna i ni zbog čega drugog. I kako bi proveli četiri i pol mjeseca u New Yorku. Većim dijelom u Glennovu društvu. Umjesto dobrodošlice, Glenn je rekao kako ne osjeća čežnju za Europom. Europa za njega više ne dolazi u obzir. Zabarikadirao se u svojoj kući. Doživotno. Čitav život nas trojica smo dijelili želju da se zabarikadiramo. Sva trojica bili smo rođeni fanatici za barikade. Glenn je, međutim, najviše od nas trojice razvio taj fanatizam. U New Yorku smo stanovali pokraj hotela Taft; bolji položaj za naše potrebe nije postojao. U jednu od stražnjih prostorija Tafta Glenn je dopremio Steinway, na kojem je svirao osam do deset sati, nerijetko i noću. Nije prošao nijedan dan a da Glenn nije svirao klavir. Wertheimer i ja zavoljeli smo New York od samog početka. To je najljepši grad na svijetu, u kojem je ujedno i najbolji zrak, govorili bismo neprestance. Nigdje na svijetu nismo udisali bolji zrak. Glenn je potvrdio naš osjećaj: NewYork je jedini grad na svijetu u kojem čovjek duha može neometano disati, tek što je stupio na njegovo tlo. Svaka tri tjedna Glenn je dolazio k nama i pokazivao nam skrovite zakutke Manhattana. Mozarteum je bio loša škola, pomislio sam pri ulasku u gostionicu, s druge strane, za nas je bila i najbolja, jer nam je otvorila oči. Sve visoke škole su loše, a ona koju pohađamo uvijek je najgora, ako nam ne otvori oči. Kakve li smo samo mizerne učitelje morali otrpjeti, dok su zlorabili naše glave. Svi su oni bili istjerivači umjetnosti, uništavatelji umjetnosti, grobari duha i ubojice studenata. Horovvitz je bio izuzetak, možda i Merkewitsch ili Vegh, pomislio sam. Ali jedan Horovvitz još uvijek ne čini prvoklasnu akademiju, pomislio sam. Diletanti su ovladali zgra- dom, koja je bila poznata kao malokoja na svijetu, a ni danas stvari ne stoje bitno drukčije. Kažem li da dolazim s Mozarteuma, ljudi se načisto raspamete. Wertheimer je, poput Glenna, bio sin ne samo dobrostojećih nego i bogatih roditelja. Ni mene nisu morile ekonomske brige. Uvijek je prednost imati prijatelje iz istog miljea i ekonomske klase, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Kako nismo imali novčanih briga, bilo nam je moguće da se posvetimo isključivo svojim studijima, da ih tjeramo što je radikalnije moguće, a ništa drugo nije nam ni bilo na pameti, tek što smo sve vrijeme morali sklanjati s puta one koji su nas ometali u razvoju, naše profesore, njihove niskosti i gadosti. Mozarteum je i danas čuven u svijetu, ali on je i najlošija moguća škola, pomislio sam. Ali da nisam pohađao Mozarteum, nikad ne bih upoznao Wertheimera i Glenna, moje životne prijatelje, pomislio sam. Danas ne mogu reći čak ni zašto sam se odlučio za glazbu; nitko u mojoj obitelji nije bio muzikalan, nikome umjetnost nije bila draga, čitav život ništa nisu mrzili kao umjetnost i duh, no bit će da je za mene upravo to bilo presudno da se jednog dana zaljubim u isprva omražen klavir i stari

obiteljski Ehrbar zamijenim za zaista prekrasan Steinway, ne bih li se zainatio omraženoj obitelji i krenuo putem koji ju je potresao od samog početka. Nije to bila ni umjetnost, ni glazba, ni sviranje klavira; posrijedi je bila isključivo opozicija spram moje obitelji, pomislio sam. Mrzio sam svirati na Ehrbaru, jer su me roditelji na to prisiljavali, kao i sve ostale u obitelji; Ehrbar je bio središte njihovog umjetničkog svijeta i na njemu su dospjeli do posljednjih Brahms-Regerovih komada. Mrzio sam to središte obiteljskog umjetničkog svijeta, no volio sam Steinway, dopremljen iz Pariza, nakon što sam ga iznudio od oca, pod najgorim okolnostima. Morao sam pohađati Mozarteum, samo da se dokažem; ta ja nisam imao ni pojam o glazbi, a kamoli da bi mi sviranje klavira bilo strast, no bilo mi je sredstvo u borbi protiv roditelja i čitave obitelji, koristio sam ga protiv njih i na koncu sam u inat njima počeo ovladavati njime, iz dana u dan sve bolje, iz godine u godinu sa sve većom virtuoznošću. U inat njima pohađao sam Mozarteum, pomislio sam u gostionici. Naš Ehrbar stajao je u takozvanoj sobi za glazbu i bio je središte našeg umjetničkog svijeta, s kojim bi se hvalili tijekom subotnjih poslijepodneva. Steinway su izbjegavali, ljudi su prestali dolaziti, jer je Steinway okončao eru Ehrbara. Od dana kad sam počeo svirati na Steinvva-yu, u kući mojih roditelja nije više bilo umjetničkog središta. Steinway je, pomislio sam ušavši u gostionicu, bio usmjeren protiv moje obitelji. Pohađao sam Mozarteum ne bih li im se osvetio i ni iz kojeg drugog razloga nego da ih kaznim za zločin koji su izvršili nada mnom. Sada su za sina imali umjetnika, osobu koja je s njihovog stajališta bila vrijedna prijezira. A ja sam u inat njima zlorabio Mozarteum, koristeći sva njegova sredstva protiv svoje obitelji. Da sam preuzeo njihove ciglane i čitav život svirao na njihovom starom Ehrbaru, bili bi zadovoljni. Ovako sam se, međutim, odvojio od njih, uz pomoć Steinwaya, postavljenog u sobi za glazbu, koji je stajao pravi mali imetak, jer su ga morali dopremiti u našu kuću čak iz Pariza. Prvo sam insistirao na Steinwayu, a potom, kao što priliči, na pohađanju Mozarteuma. U tome sam, moram priznati, bio neumoljiv. Preko noći sam odlučio postati umjetnik i tražio sam sve. Dobio sam ih na prepad, pomislio sam ogledavajući se po gostionici. Steinway je bio moj bedem protiv njih, protiv svijeta, protiv tuposti obitelji i svjetske tuposti. ]a nisam poput Glenna, a možda i Wertheimera, iako to ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, rođen za klavirskog virtuoza, no ja sam se prisiljavao da to postanem, uvjeravao se u to riječju i glazbom, bez ikakva obzira prema njima. Zahvaljujući Steinwayu, odjednom mi je postalo moguće da im se oduprem. Iz očaja zbog njih, učinio sam od sebe umjetnika, klavirskog virtuoza, što se nametalo samo po sebi, možda čak i svjetskog klavirskog virtuoza. Omraženi Ehrbar u našoj sobi za glazbu doveo me je do te zamisli što sam je upotrijebio kao oružje protiv njih, razvivši ga u inat njima do najvišeg stupnja perfekcije. Ali drukčije nije bilo ni kod Glenna, pa ni kod Werthe-imera, koji je umjetnost, dakle glazbu, studirao isključivo kako bi, što mi nije nepoznato, zgrozio svog oca, pomislio sam u gostionici. Činjenica da studiram klavir za mog oca predstavlja katastrofu, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom. Glenn je bio radikalniji: mrze me i mrze moj klavir. Kažem li Bach, oni tek što se ne ispovraćaju, rekao je Glenn. Već je stekao svjetsku slavu, a roditelji mu se još nisu bili pomirili sa sudbinom. Ali dok je on ostao konsekventan, uspjevši ih naposljetku, premda tek dvije ili tri godine pred vlastitu smrt, uvjeriti u svoju genijalnost, Wert-heimer i ja smo svojim roditeljima dali za pravo, pro-pavši u našoj virtuoznosti. Propali smo na najsramotniji način, kao što mi je otac često govorio. Ali mene činjenica propadanja nije ni izdaleka potištila kao Wertheimera, koji je do kraja života patio zbog činjenice da je odustao i posvetio se duhovnim znanostima, za koje do posljednjeg trenutka nije točno znao što bi trebale biti, kao što ni ja još dan-danas ne znam što bi točno trebalo biti ono filozofsko, odnosno filozofija uopće. Glenn je trijumfirao, mi smo krahirali, pomislio sam u gostionici. Glenn je svoju egzistenciju okončao u jedinom ispravnom trenutku, pomislio sam. A nije je ni ubio sam, vlastitom rukom, kao Wertheimer, koji nije imao drugog izbora nego da se objesi, pomislio sam. Kao što se Glennov kraj dugo

unaprijed mogao predvidjeti, mogao se predvidjeti i Wertheimerov, pomislio sam. Kažu daje Glenn doživio moždani udar usred Goldberg varijacija. Werthei-mer nije podnio Glennovu smrt. Stidio se što je nakon Glennove smrti još uvijek na životu, što je, takoreći, nadživio genija; znam da ga je to mučilo čitavu posljednju godinu. Dva dana nakon što smo u novinama pročitali vijest o Glennovoj smrti, od Glennovog oca dobili smo telegrame kojima nas je obavijestio da mu je sin preminuo. Tek što bi sjeo za klavir, on bi već sav utonuo u sebe, pomislio sam; izgledao je tad poput zvijeri, pri drugom pogledu poput bogalja, no tko bi ga promatrao još pozornije vidio bi u njemu ponovno onog lijepog, oštroumnog čovjeka koji je oduvijek bio. Od bake s majčine strane Glenn je naučio njemački, koji je, kako sam već natuknuo, govorio tečno poput mene. Svojim izgovorom postidio bi sve naše njemačke i austrijske kolege, koji su govorili posve zapuštenim njemačkim jezikom, i tim će posve zapuštenim njemačkim jezikom govoriti do kraja života, jer nemaju osjećaja za jezik. Ali kako umjetnik da nema osjećaja za materinji jezik, često bi govorio Glenn. Iz godine u godinu nosio je jednake, iako ne i iste hlače, njegov hod bio je lagan, otac bi mu rekao: gospodski. Volio je jasnu definiciju, a mrzio nedorečenosti. Jedna od najdražih riječi bila mu je samodisciplina, upotrebljavao bi je svako toliko, čak i za vrijeme nastave kod Horowitza, čega se dobro sjećam. Neposredno nakon ponoći rado bi još jednom izlazio na cestu, ili barem pred kuću, zamijetio sam to još u Leopold-skornu. Moramo neprestance udisati svjež zrak, govorio bi, inače ćemo biti spriječeni u napretku, paralizirani u našem nastojanju da postignemo ono najviše. Prema sebi je bio najbezobzirniji čovjek. Nije si dopuštao nijednu netočnost. Svoj govor razvijao bi isključivo iz mišljenja. Prezirao je ljude koji su govorili nedomiš-ljene stvari, dakle, prezirao je zamalo čitavo čovječanstvo. A pred tim prezrenim čovječanstvom povukao se prije više od dvadeset godina. Bio je jedini klavirski virtuoz svjetskoga glasa koji je prezirao svoju publiku, povukavši se doslovce i zauvijek pred tom prezrenom publikom. Ona mu nije bila potrebna. Kupio je kuću u šumi, uredio je prema svojim zamislima i doveo se u njoj do savršenstva. On i Bach nastanjivali su tu kuću u Americi sve do njegove smrti. Bio je fanatik u pogledu držanja reda. Sve u njegovoj kući poštivalo je red. Kad sam ga s Wertheimerom prvi put posjetio, mislio sam samo još na njegov pojam samodiscipline. Nakon što smo ušli u njegovu kuću, on nas nije pitao jesmo li žedni, već je sjeo za svoj Steinway i odsvirao nam one stavke iz Goldberg varijacija koje nam je odsvirao i u Leopoldskomu, dan prije no što je otputovao u Kanadu. Njegovo sviranje bilo je savršeno kao i tada. U hipu mi je postalo jasno da tako ne svira nitko na svijetu osim njega. Usukao se u sebe i započeo. Svirao je, takoreći, odozdo prema gore, a ne kao svi ostali odozgo prema dolje. To je bila njegova tajna. Godinama sam se gnjavio razmišljanjem da li bi bilo u redu da ga posjetimo u Americi. Jadna je to zamisao. Wertheimer isprva nije htio, morao sam ga nagovarati. Werdieimerova sestra bila je protiv toga da joj brat posjećuje svjetski poznatog, za njega, kako je mislila, opasnog Glenna Goulda. Wertheimer se naposljetku odupro sestri i pošao sa mnom u Ameriku da posjeti Glenna. Sve vrijeme govorio mi je da je to posljednja mogućnost da vidimo Glenna. Ja sam zaista očekivao njegovu smrt i htio sam ga vidjeti još jednom i čuti ga kako svira, pomislio sam kad sam, ušavši u gostionicu, udahnuo loše mirise gostionice, koje sam poznavao otprije. Poznavao sam Wankham. U Wankhamu bih, kad bih posjećivao Wertheimera, svaki put odsjeo u toj gostionici, jer kod Wertheimera, koji nije podnosio da mu gosti ostaju preko noći, nisam mogao prenoćiti. Potražio sam gazdaricu, no nisam čuo ni zvuka. Wermeimer je mrzio goste koji ostaju preko noći, prezirao ih je. Uopće, prezirao je goste. Primao bi ih i ispraćao tek što bi stigli; daleko od toga da bi i mene odmah bio ispratio, za to smo ipak bili suviše prisni, ali nakon nekoliko sati bilo mu je draže da i ja odem umjesto da ostanem ili prenoćim. Nikad mi ne bi ni palo na pamet da prenoćim kod njega, pomislio sam tražeći pogledom gazdaricu. Glenn je, poput mene i Wertheimera, bio čovjek velegrada; u biti smo voljeli sve velegradsko, a mrzili selo, koje smo, međutim (kao uostalom i velegrad), iskoristili do

posljednjeg daha. Wertheimer i Glenn otišli su na selo zbog svojih bolesnih pluća—Wertheimer je to učinio još nevoljkije od Glenna - Glenn u krajnjoj liniji jer više nije mogao podnijeti čovječanstvo, Wertheimer zbog neprestanih napadaja kašlja koji su ga mučili u gradu i jer mu je internist rekao da u velegradu nema šanse da ostane živ. Wertheimer se na dva desetljeća sklonio kod svoje sestre na Kohlmarktu, u jednom od najvećih i najluk-suznijih stanova u Beču. Ali njegova se sestra kasnije udala za jednog takozvanog veleindustrijalca iz Švicarske i otišla sa svojim suprugom u Zizers kod Chura. Baš u Švicarsku i baš s vlasnikom kemijskog koncerna, rekao mi je Wertheimer jednom zgodom. Katastrofalna veza. Ostavila me je na cjedilu, kukao je Wertheimer bez prestanka. Nakon što se stan odjednom ispraznio, Wertheimer se prvo vrijeme osjećao kao paraliziran, nakon sestrina odlaska danima bi nepomično sjedio u fotelji, ne bi li potom poput luđaka trčao kroz sobe, dok se naposljetku nije povukao u očevu lovačku kuću u Traichu. Nakon smrti roditelja ipak je dvadeset godina živio kod sestre i, koliko znam, tiranizirao tu sestru, onemogućujući joj godinama kontakte s muškarcima i društvom uopće, okovavši je, takoreći, lan- cima. Ali ona je pobjegla i ostavila ga na cjedilu medu starim, dotrajalim namještajem što su ga zajedno naslijedili. Kako mi je to samo mogla učiniti, govorio mi je, pomislio sam u gostionici. Ja sam sve napravio za nju, žrtvovao se za nju, a ona me sad ostavlja na cjedilu i odlazi u Švicarsku s tim skorojevićkim subjektom, s tim groznim karakterom, govorio je. I to baš u Chur, u taj strašni kraj gdje katolicizam doslovce smrdi do neba. Zizers, kakva li odvratna naziva za mjesto, ustvrdio je i pitao me jesam li ikad bio u Zizersu, a ja sam se, pomislio sam, sjetio kako sam na putu prema Sankt Moritzu nekoliko puta prošao kroz Zizers. Tupost, samostani i kemijski koncerni, ništa drugo tamo ne postoji, rekao je. Nekoliko puta drznuo se ustvrditi kako je od karijere klavirskog virtuoza odustao samo zbog nje, zbognje sam prekinuo, žrtvovao svoju karijeru, govorio bi, žrtvovao sve što mi je u životu išta značilo. Tako se pokušavao lažima izvući iz očaja, pomislio sam. Stan na Kohlmarktu protezao se kroz tri kata i bio je nakrcan svim mogućim umjetničkim djelima, što bi me ostavilo potištena svaki put kad bih posjetio prijatelja. On sam tvrdio je da mrzi ta umjetnička djela, da ih je nakupovala njegova sestra, no on ih mrzi i nema za njih nikakva razumijevanja; čitavu svoju nesreću svaljivao je na sestru, koja ga je, govorio je, ostavila na cjedilu zbog megalomanije jednog Švicarca. Zaista, rekao mi je jednom zgodom, nadao se da će u tom stanu na Kohlmarktu zajedno sa sestrom dočekati starost, s njom ću ostarjeti, ovdje u ovim sobama, rekao je. No, ispalo je drukčije, sestra mu se izmakla i okrenula mu leda, možda u posljed-njem trenutku, pomislio sam. Tek mjesecima nakon što mu se sestra udala, on je izišao na ulicu, pretvorivši se, takoreći, iz sjedača natrag u hodača. U svom najboljem razdoblju odlazio bi s Kohlmarkta u dvadeseti okrug, odande u dvadeset i prvi, pa kroz Leopoldstadt natrag u prvi, kojim bi tad još satima lutao, sve dok ga ne bi napustila snaga. Na selu se osjećao kao paraliziran. Tamo jedva da bi prevalio par koraka do šume. Selo mi je beskrajno dosadno, govorio bi svaki put. Glenn je bio u pravu kad mi je govorio da sam hodač asfaltom, rekao je Wertiieimer,yđ hodam samo asfaltom, na selu ne hodam, jer mije to beskrajno dosadno pa radije ostajem sjediti u kplibi. Kolibom je nazivao lovačku kuću sa četrnaest soba koju je naslijedio od roditelja. Činjenica je da je u toj lovačkoj kući ustajao rano i oblačio se kao da namjerava prevaliti pješice pedeset ili šezdeset kilometara, u čvrstim kožnim cipelama na vezanje, debeloj odjeći od lodena, s pustenom kapom na glavi. Ali on bi izišao iz kuće samo da ustanovi kako nema volje otići, pa bi se vratio, svukao, sjeo u donju sobu i zagledao se u zid preko puta. In-ternist kaže da u gradu nemam šanse, govorio je, ali ovdje nemam baš nikakve šanse. Mrzim selo. S druge strane, voljan sam poštivati savjete internista, kako si ne bih morao nešto predbacivati. Ali da odem, ili uopće hodam po selu, to ne mogu. To je nešto najbes-mislenije, to nikako neću učiniti, zločin tog ludila ja ne želim počiniti. Redovito se oblačim, rekao je, pa odlazim pred kuću, vraćam se i ponovno svlačim, svejedno koje je godišnje doba, uvijek je isto. Barem

nitko ne promatra moje ludilo, govorio je, pomislio sam u gostionici. Poput Glenna, ni Wertheimer nije trpio ljude oko sebe. Tako je s vremenom postao nesnosan. Ali ni ja, pomislio sam stojeći u gostionici, ne bih bio u stanju živjeti na selu, stoga i živim u Madridu i ne pomišljam da napustim Madrid, taj najljepši od svih gradova, u kojemu imam sve što mi svijet može pružiti. Onaj koji živi na selu s vremenom zaglupi a da to uopće ne zamijeti, neko vrijeme vjeruje kako je to originalno i dobro za njegovo zdravlje, ali život na selu uopće nije originalan, već je neukusan za svakoga tko nije rođen na selu i za selo, a za zdravlje je ionako samo štetan. Ljudi koji odlaze na selo na selu će uvenuti, a egzistencija im je blago rečeno groteskna, jer ih odvodi prvo u zaglupljivanje, a potom u smrt. Preporučiti čovjeku velegrada da ode na selo kako bi preživio, internistički je bezobrazluk, pomislio sam. Svi primjeri ljudi koji su iz velegrada otišli na selo, ne bi li tamo živjeli bolje i duže, samo su jezivi primjeri. Ali Wertheimer naposljetku nije bio samo žrtva svog internista, već prije svega žrtva svog uvjerenja da mu sestra postoji još samo zbog njega. Zaista, nekoliko puta rekao je da mu je sestra rođena samo zbog njega, kako bi ostala uz njega i štitila ga. Nitko me nije toliko razočarao kao moja sestra, ustvrdio je jednom, pomislio sam. Bio je upravo smrtonosno naviknut na sestru, pomislio sam. Na dan kad ga je sestra napustila, zakleo se da će je zauvijek mrziti i navukao je sve zastore u stanu na Kohlmarktu, da ih nikad više ne razgrne. Svoj naum uspio je ostvarivati četrnaest dana, onda je razgrnuo zavjese u stanu na Kohlmarktu i poput luđaka istrčao na ulicu, gladan jela i ljudi. Gubitnik se, koliko znam, od silne iznemoglosti srušio već na Grabenu. Tek sretnoj okolnosti daje upravo prolazio jedan njegov rođak mogao je zahvaliti što je odmah vraćen u stan, pomislio sam, jer bi ga inače vjerojatno uputili u ludnicu na Steinhofu; ta izgledao je kao da je netom sišao s uma. Od nas trojice najteži slučaj nije bio Glenn nego Wertheimer. Glenn je bio jak, Wertheimer je bio najslabiji od nas. Glenn nije bio lud, kako se uvijek tvrdilo, a još se i danas tvrdi, već je lud, kao što ja tvrdim, zapravo bio Wertheimer. Dvadeset godina uspijevalo mu je da svoju sestru prikiva uza se tisućama, stotinama tisuća okova, jer ona je od njega pobjegla, a na koncu je, kao što se priča, napravila još i dobru partiju. Bogata po prirodi, sestra mu se udala za još bogatijeg Švicarca. Nije više mogao čuti ni riječ sestra ni riječ Chur, tvrdio je Wertheimer kad sam ga posljednji put vidio. Nije mi poslala čak ni razglednicu, rekao je, pomislio sam ogledavajući se po gostionici. Otišla je od njega potajice, ostavivši za sobom sve što je imala u stanu. Ništa nije ponijela sa sobom, govorio je. Iako mi je obećala da me nikad neće napustiti, govorio je, pomislio sam. K tome, moja sestra je prešla, kako se izražavao, i sad je duboka katolkinja kojoj nema spasa. Ali takvi su svi duboko religiozni ljudi, duboki katolici, oni koji su prešli, govorio je. Ne prezaju ni od najvećeg zločina, napustit će vlastitog brata i baciti se oko vrata nekom tamo skorojeviću koji je slučajno, zahvaljujući svojoj beskrupuloznosti, došao do novca, rekao je kad sam ga posljednji put posjetio, pomislio sam. Vidim ga kako stoji preda mnom, čujem ga točno kako govori svojim odsječnim rečenicama kakve je uvijek koristio. Taj gubitnik je fanatičan čovjel{, rekao je Glenn jednom prilikom, gotovo da neprestance umire od samosažaljenja. Još vidim i čujem Glenna kako to govori, bilo je to na Monchsbergu, na takozvanoj Sudačkoj visoravni, kamo sam vrlo često odlazio s Glennom, ali bez Werthei-mera, kad bi Wertheimer zaželio biti sam, bez nas, osjećajući se često uvrijeđenim. Vrlo često govorio sam o njemu kao o uvrijeđenom. Nakon što se sestra odselila, povlačio se u sve kraćim razmacima u Traich, govoreći da odlazi tamo jer mu je Traich zapravo mrzak. U stanu na Kohlmarktu uhvatile su se debele naslage prašine, jer on za svojih odsustava nikog nije puštao unutra. U Traichu bi često danima ostajao u kući, tražeći od svog najamnog radnika tek da mu donese vrč mlijeka, putra, kruha ili komad sušena mesa. I čitao je svoje filozofe, Schopenhauera, Kanta, Spinozu. I u Traichu je gotovo sve vrijeme imao navu-čene zavjese. Jednom sam pomislio da ponovno kupim Bosendorfer, rekao je, ali onda sam odustao od te ideje, jer to bi ipak bila ludost. Inače, već petnaest godina nisam sjeo za klavir, rekao je, pomislio sam u gostionici, dvojeći bi li bilo

bolje da zovnem gazdaricu ili ne. Moja najveća zabluda bila je da sam povjerovao kako mogu biti umjetnik i voditi umjetničku egzistenciju. Ali nisam mogao odmah pobjeći ni u duhovne znanosti, morao sam krenuti zaobilaznim putem, preko umjetnosti, govorio je. Misliš li da bih postao veliki klavirski virtuoz, pitao me je jednom prilikom, ne očekujući po prirodi stvari nikakav odgovor. Nasmijao se i uz smijeh glasno izgovorio nifad. Ti da, rekao je, ali ja ne. Ti si bio nadaren, rekao je, to sam odmah vidio, bilo je dosta da odsviraš nekoliko taktova da mi bude jasno kako ti možeš postati umjetnik, ali ja ne. A kod Glenna je unaprijed bilo jasno da je genij. Naš američko-kanadski genij. Svatko od nas propada iz posve suprotnog razloga, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Nisam imao što dokazati, mogao sam samo sve izgubiti, rekao je, pomislio sam. Naši imeci zacijelo su bili naša nesreća, rekao je, dodavši odmah potom: Glenna imetak nije ubio, već mu je pomogao da postane genijem. E, da nismo upoznali Glenna, rekao je Wertheimer. Da nam ime Horovvitz nije značilo ništa. Da uopće nismo otišli u Salzburg, rekao je. U tom gradu zaradili smo smrt, jer smo studirali kod Horovvitza i upoznali Glenna Goulda. Naš prijatelj bio je naša smrt. Ta bili smo bolji od svih ostalih koji su studirali kod Horovvitza, ali Glenn je bio bolji i od samog Horovvitza, rekao je Wertheimer. Još uvijek ga čujem kako to kaže, pomislio sam. S druge strane, rekao je, mi smo još uvijek živi, a on nije. Toliki iz njegova okruženja već su umrli, toliki rođaci, prijatelji, znanci, a da ga nijedan od tih smrtnih slučajeva nije ni najmanje potresao, dok ga je Glennova smrt smrtno pogodila. Riječ smrtno izgovorio je s nevjerojatnom preciznošću. Ta ne moramo biti s nekim da bismo s njim bili povezani kao ni s kim drugim, rekao je. Glennova smrt pogodila ga je najdublje, rekao je, pomislio sam stojeći u gostionici. Premda se ta smrt mogla predvidjeti kao nijedna druga, rekao je. Bila je sama po sebi razumljiva. Mi je svejedno nismo shvatili, a ne shvaćamo je i ne razumijemo ni sada. Glenn je neizmjerno volio riječ i pojam gubitnik, točno se sjećam kako mu je pala na pamet u ulici Sig-munda Haffhera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaćene, rekao nam je Glenn jednom prilikom, osakaćene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukčiji i ne postoje, pomislio sam. Sto duže gledamo nekog čovjeka, to će nam se više učiniti osakaćenim, jer je toliko osakaćen da mi to ne želimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih. Pozivamo čovjeka k sebi i u kući imamo sakatog, rekao je Glenn, pomislio sam. Takve stvari opažao sam i sam, tako da sam Glennu morao dati za pravo. Wertheimer, Glenn, ja - sve sami osakaćeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sam, pomislio sam, jer sam, ako ću pravo, u svom životu imao samo dva čovjeka koji su mi značili sve na svijetu: Glenna i Wertheime-ra. Sad su Glenn i Wertheimer mrtvi, a ja moram izići na kraj s tom činjenicom. Gostionica mi se učinila propalom, poput svih gostionica u tom kraju bila je prepuna prljavštine, a zrak se, kako sam rekao, mogao rezati na kriške. Posvuda neukus. Gazdaricu, koju sam poznavao, odavno sam mogao pozvati, no nisam to učinio. Wertheimer je s gazdaricom više puta spavao, naravno, u njenoj gostionici, ne u svojoj lovačkoj kući, tako barem pričaju, pomislio sam. Glenn je u osnovi ipak svirao samo Goldbergvarijacijei Umjetnost fuge, čak i kad je svirao nešto drugo, primjerice Bacha ili Mozarta, Schonberga ili Weberna, o kojima je imao najviše mišljenje, no Schonberga je uvijek pretpostavljao Webernu, nikad obrnuto, kako bi netko možda pomislio. Wertheimer je Glenna nekoliko puta pozvao u Traich, ali Glenn nakon svog nastupa na Salz-burškom festivalu nikad više nije došao u Europu. Nismo se ni dopisivali, jer ono malo razglednica što smo ih tijekom godina razmijenili ne može se nazvati dopisivanjem. Glenn nam je redovito slao svoje gramofonske ploče, na kojima smo mu zahvaljivali, i to je bilo sve. U osnovi nas je povezivala savršena nesenti-mentalnost našeg prijateljstva; ta i Wertheimer je bio sasvim nesentimentalan, iako bi netko s vremena na vrijeme možda pomislio suprotno. Kad je jadikovao, to nije bila sentimentalnost, već proračunatost. Ideja da nakon Wertheimerove smrti još jednom posjetim njegovu lovačku kuću iznenada mi se učinila apsurdnom. Uhvatio sam se za glavu, bez da to stvarno učinim. Ali to što radim zaista nije ništa sentimentalno,

pomislio sam ogledavajući se po gostionici. Isprva sam samo želio obići stan na bečkom Kohlmarktu, no onda sam odlučio da pođem u Traich i tamo još jednom pogledam lovačku kuću u kojoj je Werthei-mer proveo posljednje dvije godine, i to, kao što znam, u najgorim okolnostima. Nakon sestrine udaje, u Beču je s mukom izdržao još tri mjeseca, lutao je gradom neprestance je proklinjući, sve do trenutka kad je jednostavno morao napustiti Beč, ne bi li se sklonio u Traich. Posljednja dopisnica koju mi je poslao u Madrid naprosto me užasnula. Njegov rukopis bio je rukopis starca, naznake ludila jasno su se vidjele u silnim nepovezanostima koje mi je napisao. Ali ja nisam imao namjeru doći u Austriju; u svom stanu na Calle del Pradu bio sam suviše zaokupljen svojim radom O Glennu Gouldu, radom koji nikako nisam mogao prekinuti jer bih ga inače izgubio, što nisam želio riskirati, tako da uopće nisam odgovorio na Wertheimerovu dopisnicu, koja mi se, još dok sam je čitao, učinila zabrinjavajućom. Wertheimer je imao ideju da odleti u Ameriku na Glennov pogreb, što sam ja, međutim, odbio, a sam nije želio ići. Tek tri dana nakon što se Werdieimer objesio, shvatio sam daje, poput Glenna, navršio pedeset i jednu godinu. Kad prijeđemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo možemo izdržati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali više ih je koji to učine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smrću, kako se to obično naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma često stid koji osjeća pedesetogodišnjak zbog prekoračenja granice, ostavljajući pedesetu godinu života iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeđemo pedesetu, a svejedno nastavimo živjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam. Sad sam ja besramnik, pomislio sam. Zavidio sam mrtvima. Na trenutke sam ih mrzio zbog njihove nadmoći. Činjenicu da sam doputovao u Traich doživljavao sam kao zabludu, jer sam to učinio iz znatiželje, najjeftinijeg od svih razloga. Stojeći u gostionici i prezirući je, najdublje sam prezirao samog sebe. I tko zna, pomislio sam, hoće li me netko uopće pustiti u lovačku kuću, jer novi vlasnici bez sumnje su već tu i ne primaju nikog, a najmanje mene koji sam im, koliko znam, oduvijek morao biti mrzak, jer Wertheimer mi je svoju rodbinu oduvijek opisivao tako da sam morao pretpostaviti kako me mrze barem onoliko koliko i njega samog, a sad bi me vjerojatno s pravom smatrali najnepristojnijim od svih uljeza. Trebao sam se vratiti u Madrid umjesto da pođem na taj sasvim suvišan put u Traich, pomislio sam. Dospio sam u besramnu situaciju, pomislio sam. U svojoj nakani da posjetim lovačku kuću, prođem tamo kroz sve sobe, ne propustim ništa i detaljno razmislim o svemu tome, osjetio sam se iznenada poput grobo-kradice. Ja sam stravičan čovjek, odvratan, odbojan, pomislio sam kad sam htio pozvati gazdaricu, ali to nisam učinio, iznenada sam se uplašio da bi se mogla pojaviti prerano za moje potrebe i prerezati tok mojih misli, poništiti sve o čemu sam ovdje razmišljao, moja promišljanja o Glennu i Wertheimeru, koja sam si odjednom dopustio. Zaista sam imao namjeru, a imam je još i sada, pregledati eventualne spise iz Wert-heimerove ostavštine. Wertheimer je često govorio o spisima koje je napisao tijekom godina. Besmislice, govorio bi, ali Wertheimer je bio i dovoljno ohol da pretpostavim kako se kod tih besmislica radi o nečem vrednijem, ako ništa drugo, a onda o wertheimerov-skim mislima koje zavređuju da budu sačuvane, sa-kupljene, spašene i sređene, pomislio sam, vidjevši u mislima čitavu hrpu bilježnica (i cedulja), manje-više matematičko-filozofskog sadržaja. Ali nasljednici mi te bilježnice (i cedulje), sve te spise (i cedulje) najvjerojatnije neće dati, pomislio sam. Neće me ni pustiti da uđem u lovačku kuću. Pitat će me tko sam, a kažem li im to, zalupit će mi vrata pred nosom. Bio sam na tako lošem glasu da će preda mnom smjesta zalupiti i zaključati svoja vrata, pomislio sam. Suluda ideja da posjetim lovačku kuću sinula mi je još u Madridu. Moguće je i da Wertheimer nikome osim meni nije pričao o svojim spisima (i ceduljama), te da ih je

negdje sakrio, pomislio sam. Ako je tome tako, dužnost mi je da pronađem te bilježnice i spise (i cedulje) i sačuvam ih, svejedno pod kojim okolnostima. Od Glenna zaista nije preostalo ništa, Glenn nije radio bilješke, pomislio sam, no Wertheimer je za razliku od njega neprestance pisao, godinama, desetljećima. Mogao bih prije svega pronaći nešto zanimljivo o Glennu, pomislio sam, a onda u svakom slučaju i o nama trojici, o vremenu kad smo studirali, o našim učiteljima, o našem razvoju, pa i o čitavom razvoju svijeta, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i zavirivao kroz kuhinjski prozor iza kojega se, međutim, nije vidjelo ništa, jer su stakla bila crna od prljavštine. U toj prljavoj kuhinji se kuha, pomislio sam, iz te prljave kuhinje nosi se jelo gostima za stolovima. Austrijske su gostionice sve prljave i neukusne, pomislio sam, u tim gostionicama čovjek jedva da će dobiti čist stolnjak, a kamoli platneni ubrus kakvi su u Švicarskoj sasvim uobičajeni. I u najmanjoj gostionici u Švicarskoj čisto je i ukusno, a kod nas u Austriji prljavo je i neukusno čak i u hotelima. A kakve su tek sobe, pomislio sam. Već korištenu posteljinu često samo preglačaju za sljedećeg gosta, a nerijetko se događa da u slivniku još ima kose od prethodnika. Austrijske gostionice uvijek su mi se gadile, pomislio sam. Posude nije čisto, a pribor za jelo, pogleda li se pozornije, gotovo uvijek je prljav. Ali Wertheimer je često odlazio na objed u tu gostionicu. Barem jednom dnevno želim vidjeti ljude, rekao mi je, ma bila to i samo ova propala, zapuštena, prljava birtija. Tako sam, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom, samo prelazio iz jednog kaveza u drugi, iz stana na Kohlmarktu u Traich, pa natrag, rekao je, pomislio sam. Iz katastrofalnog velegradskog kaveza u katastrofalni seoski kavez. Jednom se skrivam ovdje, drugi put tamo, jednom u perverznosti Kohlmarkta, drugi put u perverznosti seoske šume. Šmugnem iz jednog da bih se zavukao u drugo. Doživotno. Ali ta mi je radnja postala navikom do te mjere da drugu naprosto ne mogu zamisliti, rekao je. Glenn se zatvorio u svoj američki kavez, a ja u svoj gornjoaustrijski, govorio je Wertheimer, pomislio sam. On sa svojom megalomanijom, ja sa svojim očajem. Sva trojica sa svojim očajem, rekao je, pomislio sam. Pričao sam Glennu o našoj lovačkoj kući, rekao je Wertheimer, uvjeren sam da je to presudno utjecalo na njegovu odluku da sagradi kuću u šumi, svoj studio, svoj stroj za očaj, rekao je Wertheimer jednom prilikom, pomislio sam. Takvu ludost, da si usred šume, potpuno odvojen od ljudi, uredi glazbeni studio, kilometrima udaljen od svega, napravit će samo sumanut čovjek, luđak, rekao je Wertheimer. Ja svoj studio za očaj ne moram ni sagraditi, imao sam ga već u Traichu. Naslijedio sam ga od mog oca koji je ovdje godinama izdržao sam, bio je manje sitničav od mene, manje je ja-dikovao od mene, bio je manji jadnik, manje smiješan od mene, rekao je Wertheimer jednom prilikom. Imamo za nas idealnu sestru, a ona nas ostavi u najnepogodnijem trenutku, posve beskrupulozno, rekao je Wertheimer. Ode u Švicarsku, gdje je sve propalo; Švicarska je najbeskarakternija zemlja u Europi, rekao je. Sve se prokurvalo, svejedno je li u gradovima ili na selu, rekao je Wertheimer više puta. Svjetski bordeli, ništa do svjetskih bordela. Taj Chur, taj mračni grad u kojem nadbiskup još i danas kaže dobro jutro i laku noć, vikao je. I tamo onda ode moja sestra, u bijegu preda mnom, njenim okrutnim bratom, uniš-tavačem njena života i njene egzistencije, rekao je Wertheimer, pomislio sam. U Zizers, gdje katolicizam smrdi do neba! Glennova smrt najdublje me je pogodila, čuo sam ga ponovno kako govori, dok sam stajao u gostionici, još uvijek na istom mjestu, tek što sam torbu odložio na pod. Wertheimer se morao ubiti, rekao sam samom sebi, on više nije imao budućnost. Proživio je svoj život do kraja, doveo egzistenciju do kraja. Sasvim mu pristaje daje s gazdaricom spavao u njenoj kući, pomislio sam i pogledao prema stropu, pretpostavivši da su se sjedinili u gazdaričinom krevetu točno iznad sale za goste. Nad-estet u krevetu punom prljavštine, pomislio sam. Senzibilac koji je sve vrijeme vjerovao da može živjeti samo sa Schopenhauerom, Kantom i Spinozom, zavlačio se, u manje ili više velikim vremenskim razmacima, s gazdaricom iz Wan-khama pod grub pokrivač od kokošjeg perja. Prvo sam se glasno nasmijao, onda sam ostao zgađen. Moj smijeh

nitko nije čuo. Što sam je više promatrao, sala za goste postajala je sve prljavija, čitava gostionica nije bila za ljude. Ali ja nisam imao izbora, u tom kraju postojala je, a i danas postoji, samo ta gostionica. Glenn, pomislio sam, nikad nije svirao Chopina. Odbio je sve pozive, sve najviše honorare. Svakog bi pokušao razuvjeriti u to da je nesretan čovjek, govoreći kako je najsretniji, te kako je najsretnije ispao. Glazba/opsjed-nutostlcastohlepljelGlenn, zabilježio sam jednom prilikom u prvu bilježnicu koju sam počeo ispisivati u Madridu. Ti ljudi na Puerti del Sol, koje sam opisao Glennu u jednom pismu tisuću devetsto šezdeset treće, nakon što sam otkrio Hardjja. Opisi borbe s bikovima, refleksije perivoja Retiro, pomislio sam, koje mi Glenn nikad nije potvrdio. Wertheimer je Glenna često pozivao u Traich, uvjeren da će mu leći lovačka kuća. Glenn se nikad u to nije upustio; ta ni sam Wertheimer nije bio čovjek za lovačke kuće, a kamoli Glenn Gould. Horowitz nije bio matematičar kakav je bio Glenn Gould. Bio. Kažemo on je, a onda, odjed-nom, on je bio, uvijek to jezivo bio je, pomislio sam. Wertheimer mi se miješao u posao kad sam se, primjerice, bavio Schonbergom. Glenn to nikad nije radio. Nije podnosio da netko drugi zna više od njega samog, da eksplicira nešto o čemu ne može imati pojma. Stid zbog neznanja, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i čekao gazdaricu. S druge strane, Wertheimer je bio čitatelj, a ne Glenn ili ja. Nisam čitao osobito mnogo, a kad i bih, bile su to uvijek iste knjige, isti autori, isti filozofi, svaki put kao daje posrijedi netko sasvim drugi. Umjetnost da jedno te isto svaki put doživim kao nešto drugo, razvio sam do fantastičnih razmjera, dok ni Glenn ni Wertheimer nisu imali taj dar. Glenn gotovo da uopće nije čitao, prezirao je književnost, što je išlo uz njega. Prihvaćam samo ono što služi mojoj stvarnoj svrsi, mojoj umjetnosti, rekao je jednom prilikom. Čitavog Bacha znao je napamet, isto tako i Handla, gotovo sve od Mozarta, a sve i od Bartoka. Mogao je sjesti i - kako je sam to nazivao — satima interpretirati, dakako bez ijedne greške, glen-novskjgenijalno, ^LO je govorio Wertheimer. U osnovi mi je već tijekom prvog susreta s Glennom na Monc-hsbergu postalo jasno da se radi o najizuzetnijem čovjeku kojeg sam ikad susreo, pomislio sam. Fiziogno-mičar u meni ne griješi. Godinama kasnije uslijedio je svjetski dokaz, zbog kojeg mi je, međutim, ipak bilo neugodno, kao i zbog svega što se dokazalo putem novina. Mi jesmo, drugog izbora nemamo, rekao je Glenn jednom prilikom. Puki besmisao, to što proživ-ljavamo, pa čak i on, pomislio sam. I Wertheimerova smrt bila je predvidiva, pomislio sam. Začudo, pomislio sam, Wertheimer je neprestance govorio da ću ja biti taj koji će se ubiti, da ću se objesiti u šumi, u tvom voljenom perivoju Retiro, rekao je jednom prilikom. Nikad mi nije oprostio što sam preko noći otišao u Madrid, ostavivši sve u Austriji i ne rekavši nikom ni riječi. Bio je navikao da godinama, pa i čitavo desedjeće, hodam s njim po Beču, doduše njegovim putovima, a ne mojima. Uvijek je išao brže od mene, namučio bih se da ga sustignem, iako je on bio bolestan, a ne ja. Zacijelo je hitao upravo stoga što je on bio bo-lestan, ostavljajući me uvijek već na početku šetnje iza sebe, pomislio sam. Gubitnik je genijalni izum Glenna Goulda, pomislio sam, Glenn je Wertheimera prozreo već u prvom trenutku, sve ljude on bi prozreo već u trenutku kad bi ih prvi put vidio. Wertheimer je ustajao u pet sati, ja u pola šest, dok je Glenn ustajao tek oko pola deset, jer bi lijegao tek oko četiri, ne da bi spavao, već, kako je govorio, da se iscrpljenost utiša i umu^ne. Ja da se ubijem, nakon što je Glenn umro, nakon što se Wertheimer ubio, pomislio sam ogledavajući se po sali za goste. Vlažnosti austrijskih sala za goste pribojavao se i Glenn; bojao se da će se u tim salama, koje su se provjetravale tek nedostatno, ili uopće nisu, nasmrt razboljeti. Uistinu, u našim gostionicama mnogi se nasmrt razbole. Gostioničari ne otvaraju prozore, čak ni ljeti, pa se vlaga može zauvijek zadržati u zidovima. A taj novi neukus koji se posvuda širi, ta totalna proletarizacija čak i naših najljepših gostionica, nezaustavljivo napreduje, pomislio sam. Nijedna riječ ne gadi mi se toliko kao riječ socijalizam, pomislim li što su od nje napravili. Posvuda taj dozlaboga pokvareni socijalizam naših dozlaboga pokvarenih socijalista, koji socijalizam koriste protiv naroda,

tako da je i taj s vremenom postao pokvaren kao i oni. Kud god danas pogledamo, posvuda taj ubojiti pokvareni socijalizam, vidi se, osjeća, sve je prožeto njime. Sobe u ovoj gostionici poznajem, pomislio sam, one su smrtonosne. Pomisao da sam u Wank-ham došao samo kako bih još jednom vidio lovačku kuću, u istom trenutku učinila mi se infamnom. S druge strane, smjesta sam rekao samome sebi da to Wertheimeru naprosto dugujem, baš tu rečenicu rekao sam onako za sebe, dugujem to Wertheimeru, rekao sam glasno za sebe. Laži su dolazile jedna za drugom. Znatiželja, koja je oduvijek bila moja najizraženija osobina, ponovno je u potpunosti ovladala mnome. Možda su nasljednici lovačku kuću već ispraznili, pomislio sam, a moguće da su je već i u potpunosti izmijenili, jer nasljednici često napreduju vrlo brzo, tjerani bezobzimošću koju mi ne možemo ni zamisliti. Nekoliko sati nakon pokojnikove smrti oni već isprazne sve, odnesu sve i nikoga više ne puštaju u svoju blizinu. Nitko svoju rodbinu nije prikazao u groznijem svjetlu nego Wertheimer, koji ih je svojim prikazom doslovce izvrijeđao do temelja. Mrzio je oca, majku, sestru, predbacujući im krivnju za svoju nesreću. Neprestance ih je optuživao što mora egzistirati, što su ga ubacili u strašan egzistencijalni stroj, iz kojeg će izići potpuno uništen. Od obrane nema nikakve koristi, govorio bi neprestance. Majka je dijete bacila u egzistencijalni stroj, a otac je taj stroj, koji je komadao dijete, čitav život držao u pogonu. Roditelji točno znaju da nesreću, koju utjelovljuju sami, nastavljaju u svojoj djeci, njihovi postupci su okrutni, dok rade djecu i bacaju ih u egzistencijalni stroj, govorio je, pomislio sam pregledavajući gostinsku salu. Werdiei-mera sam prvi put vidio u NuEdorferstraEe, ispred tržnice. Trebao je postati trgovac kao njegov otac, ali na kraju nije postao čak ni glazbenik, kako je sam želio, već je, govorio bi, dopustio da ga unište duhovne znanosti, pomislio sam. Bježimo iz jednog u drugo i uništavamo se, govorio je. Dajemo uvijek vrlo malo, dok posve ne prestanemo, govorio je. Volio je groblja poput mene, pomislio sam, danima smo šetali samo grobljima u Doblingu i Neustift am Waldu. Čitav život čeznuo je da bude sam, pomislio sam, baš kao i ja. Wertheimer nije bio putnik poput mene. Promjena mjesta nije bila njegova strast. Jednom je bio s roditeljima u Egiptu, i to je bilo sve. A ja sam, pomislio sam, koristio svaku priliku da otputujem; u Veneciju sam prvi put pobjegao s djedovom liječničkom torbom i sto pedeset šilinga, i to na deset dana, što su k tome bili ispunjeni posjetima Akademiji i predstavama u Feniceu. Tancredi prvi put u Feniceu, prvi put želja da se okušam u glazbi. Wertheimer je uvijek bio samo gubitnik. Nijedan čovjek nije pretrčao toliko bečkih ulica, i to svaku i iz jednog i iz drugog smjera, do potpune iznemoglosti. Manevri za zavaravanje, pomislio sam. Wertheimer je imao nevjerojatnu potrošnju cipela. Fetišist cipela, rekao mu je, mislim, i Glenn. U svom stanu na Kohlmarktu imao je stotine pari cipela, čime je također dovodio sestru do ludila. Cijenio je i volio svoju sestru, pomislio sam, a s vremenom ju je ipak doveo do ludila. U posljednjem trenutku pobjegla je pred njim u Zizers kod Chura, odakle mu se više nije javila. Ostavila ga je. Njenu odjeću držao je u ormaru kako ju je ona ostavila. Nije više dodirnuo ništa njezino. U osnovi sam svoju sestru samo zlorabio da mi okreće stranice, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Nitko nije umio tako dobro okretati stranice, ja sam je tome naučio, na vrlo bezobziran način, rekao je jednom. Isprva ona uopće nije znala čitati note. Moja genijalna okretaćica stranica, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Svoju sestru degradirao je da mu okreće stranice, što ona s vremenom više nije željela podnositi. Pomisao kako ni^ad neće pronaći muza ispostavila se za njega kobnom pogreškom, pomislio sam. Werrheimer je za svoju sestru sagradio savršeno sigurnu tamnicu, tamnicu iz koje se nikako nije moglo pobjeći, a njoj je to ipak pošlo za rukom, kako govore, preko noći. Wertheimera je ta činjenica užasno postidjela. Sjedio je u svojoj fotelji i razmišljao još samo o tome kako bi bilo da se ubije, govorio je, pomislio sam. Danima je mozgao na koji način, no na kraju nije napravio ništa. Već je Glenno-va smrt pomisao na samoubojstvo u njemu učinila trajnim stanjem; sestrin bijeg to je stanje samo pojačao. Kad je Glenn umro, činjenica vlastite propasti svom mu je

silinom doprla do svijesti. Ali, što se tiče sestre, bio je to njen bezobrazluk i njena niskost da ga u tom stanju izrazite ugroženosti ostavi sama i ode s bezvrijednim Švicarcem koji oblači zastarjele kišne ogrtače sa šiljastim reverima i cipele s mjedenom kopčom, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi tom jezivom internistu Horchu (njezinu liječniku!), govorio je, jer tamo je upoznala Švicarca. Liječnici paktiraju s vlasnicima kemijskih koncerna, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi, rekao je o svojoj četrdesetšestogodisnjoj sestri, pomislio sam. Četrdesetšestogodišnjakinja je morala tražiti dopuštenje za svaki izlazak, pomislio sam. Za svaki posjet morala mu je podnositi račune. Isprva je mislio da se Švicarac, kojeg je odmah ocijenio kao bezobzirnog i proračunatog čovjeka, oženio njome zbog njezina bogatstva, ali potom se ispostavilo da je Švicarac još mnogo bogatiji nego njih dvoje zajedno; bio je, dakle, neizmjerno bogat, švicarski bogat, što je značilo višestruko bogatiji od austrijskih bogataša, govorio je. Otac tog čovjeka (Švicarca) bio je jedan od direktora ciriške banke Leu. Da čovjek ne povjeruje, govorio je Wertheimer, a sin posjeduje jedan od najvećih kemijskih koncerna! Švicarčeva prva žena umrla je pod nerazjašnjenim okolnostima, nitko o tome ne zna istinu. Moja sestra kao druga žena jednog skorojevića, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Jednom je osam sati sjedio u ledeno hladnoj katedrali sv. Stjepana i buljio u oltar. Podvornik ga je istjerao iz crkve riječima: Gospodine, zatvaramo! Na odlasku je podvorniku dao novčanicu od sto šilinga. Bio je to kratak spoj, govorio je Wertheimer. Imao sam potrebu sjediti u katedrali sv. Stjepana dok ne padnem mrtav, govorio je. Ali nije mi uspjelo, ma koliko se koncentrirao na tu želju, rekao je, a sve naše želje ostvaruju se samo ako se na njih koncentriramo. Od djetinjstva je imao želju da umre, da se ubije, ali nikad se na nju nije dovoljno koncentrirao, govorilo se. Nije mogao izići na kraj s činjenicom da se rodio u svijetu koji mu je od samog početka u svakoj svojoj pojedinosti bio odvratan. Kako je postajao stariji, mislio je da će želja za smrću jednom nestati, ali ta je želja iz godine u godinu bivala sve intenzivnija, pa ipak ne do krajnjih granica intenziteta i koncentracije, govorio je. Moja uznapredovala radoznalost spriječila je moje samoubojstvo, govorio je, pomislio sam. Ocu ne opraštamo što nas je napravio, majci ne opraštamo što nas je rodila, govorio je, a sestri ne opraštamo što je sve vrijeme svjedok naše nesreće. Egzistirati ne znači ništa drugo nego očajavati, govorio je. Ustanem li, s gadenjem ću razmišljati o sebi i zgrozit ću se pred svime što mi predstoji. Legnem li, ne osjećam druge želje nego da umrem, da se više ne probudim, ali onda se ponovno budim i užas se ponavlja punih pedeset godina, govorio je. Zamislimo li da pedeset godina ne želimo ništa nego da umremo, a svejedno smo živi i ne možemo to promijeniti, jer smo skroz-naskroz nedosljedni. Jer smo sam jad i sama niskost. Nikakav talent za glazbu, nikakav talent za egzistenciju, tvrdio je. Toliko smo naduti da mislimo kako je studij glazbe sve što nam treba, a da pritom nismo u stanju čak ni da živimo, čak ni da egzistiramo, jer mi i ne egzistiramo, već nešto egzistira nas, rekao je jednom prilikom na Wahringerstrafie, nakon što smo četiri sata hodali Brigittenauom, sve do potpune iznemoglosti. Nekoć smo čitave noći provodili u Koralju, a sad ne idemo više ni u Kolloseum, rekao je, kflkp li se sve mijenja u apsolutnu nepovoljnost. Mislimo da imamo prijatelja, a s vremenom vidimo da ga nemamo, jer nemamo uopće nikoga, to je istina, govorio je. Dok sam se grčevito držao Bosendorfera, sve se s vremenom ispostavilo kao užasna zabluda. Glenn je imao sreću da doživi slom za svojim Steinwayem, usred Goldberg varijacija. On već godinama pokušava doživjeti slom, no učinak izostaje. Više puta bio je sa sestrom u Glavnoj praterskoj aleji, ne bi li joj se poboljšalo zdravstveno stanje, govorio je, da udahne svjež zrak, ali ona te izlete ne honorira, zašto bas Glavna pratersfa aleja, a ne Gradišće, zašto baš Glavnapratersl{a aleja, a neKre-uzstein ili Retz, nikako da ona bude zadovoljna, a sve sam učinio za nju, mogla je kupiti svaku haljinu koju je poželjela, govorio je. Razmazio sam je, govorio je. Na vrhuncu razmaženosti pobjegla je u Zizers kod Chura, u taj stravičan kraj, govorio je. Svi bježe u

Švicarsku kad više ne znaju kamo bi, govorio je, pomislio sam. Ali Švicarska je onda ipak za sve smrtonosna tamnica, malo-pomalo ugušit će se u Švicarskoj, kao što će se i moja sestra ugušiti od Švicarske, on to može predvidjeti, Zizers će je ubiti, Švicarac će je ubiti, Švicarska će je ubiti, govorio je, pomislio sam. I kud baš u Zizers, u tu perverznu jezičnu tvorevinu, govorio je, pomislio sam. Možda je to bila roditeljska koncepcija, roditeljski račun, moja sestra i ja za čitav život. Ali ta roditeljska koncepcija, taj roditeljski račun, nisu imali smisla. Napravit ćemo sina, bit će da su mislili roditelji, a uz njega i jednu sestru, i njih će dvoje egzistirati jedno uz drugo do kraja života, međusobno će se potpomagati i međusobno uništavati, možda je to bila roditeljska misao, đavolska roditeljska misao, govorio je. Roditelji naprave koncepciju, ali ta koncepcija po prirodi stvari nema smisla, govorio je. Sestra se nije držala koncepcije, ona je jača, govorio je, ja sam uvijek bio slabiji, apsolutno slabiji dio, govorio je Wertheimer. Kad se uspinjao, gotovo da uopće nije mogao doći do zraka, a svejedno bi mi uvijek pobjegao. Nije se mogao uspinjati uza stube, pa ipak, na treći kat stizao bi prije mene. Sve su to bili pokušaji samoubojstva, pomislio sam, promatrajući salu za goste, uzaludni pokušaji da se pobjegne pred egzistencijom. Jednom je sa sestrom otputovao u Passau, jer ga je otac uvjerio da je Passau lijep grad, grad za odmor, izuzetan grad, ali tek što su stigli u Passau, uvidjeli su da je Passau jedan od najodvratnijih gradova uopće, grad koji se trudi natjecati sa Salzburgom, a odiše bespomoćnošću, ružnoćom i odvratnom tupoš-ću, grad koji se u svojoj perverznoj nadutosti naziva gradom na tri rijeke. Samo su malo ušli u taj grad na tri rijeke i odmah se okrenuli. Kako satima nije bilo vlaka kojim bi se vratili u Beč, uzeli su taksi. Nakon tog doživljaja u Passauu, godinama više nisu odlazili ni na kakva putovanja, pomislio sam. Ako bi sestra poželjela nekamo otputovati, Wertheimer bi joj samo rekao: sjeti se Passaua!, gušeći u zametku svaku debatu o putovanju između sebe i sestre. Na mjesto Bosen-dorfera, koji je prodan na dražbi, postavljen je jozefin-ski pisaći stol, pomislio sam. Ali mi ne moramo neprestance htjeti studirati, pomislio sam, posve je dovoljno ako samo mislimo i dopustimo našem mišljenju da odluta kud želi. Da popustimo pred svjetonazorom i predamo mu se, ali to je najteže, pomislio sam. U vrijeme kad je prodao Bosendorfer na dražbi, Werthe- imer još nije bio sposoban za takav postupak, a ni kasnije, za razliku od mene, koji sam za to bio spreman, pomislio sam. Ta prednost omogućila mi je da jednog dana nestanem iz Austrije, noseći sa sobom tek malu putnu torbu, prvo u Portugal, a potom u Španjolsku, gdje sam se skrasio u Calle del Prado, odmah pokraj Sothebya. Iznenada i takoreći preko noći, postao sam umjetnicom svjetonazora. Ne mogu a da se ne nasmijem toj mojoj trenutačnoj jezičnoj tvorevini. Približio sam se kuhinjskom prozoru na nekoliko koraka, ali znao sam da kroz kuhinjski prozor ne mogu gledati, jer je, kao što sam rekao, u potpunosti prljav. Austrijski kuhinjski prozori svi su u potpunosti prljavi, tako da se kroz njih ništa ne vidi, što je, pomislio sam, po prirodi stvari najveća prednost, jer da nije tako, čovjek bi gledao ravno u katastrofu, u kaos austrijske kuhinjske prljavštine. I tako sam se ponovno odmaknuo nekoliko koraka od kuhinjskog prozora i ostao stajati tamo gdje sam sve vrijeme stajao. Glenn je umro u za njega najpogodnijem trenutku, pomislio sam, ali Wertheimer se nije ubio u trenutku koji bi za njega bio najpogodniji; tko se ubije, nikad to ne učini u najpogodnijem trenutku, ali takozvana prirodna smrt uvijek nastupa u pogodnom trenutku. Wertheimer je htio biti poput Glenna, pomislio sam, htio je pokazati sestri i odužiti joj se za sve, objesivši se stotinjak koraka od njene kuće u Zizersu. Kupio je kartu za Zizers kod Chura, odvezao se u Zizers i objesio stotinjak koraka od sestri-ne kuće. Kad su ga pronašli, više dana nisu ga identificirali kao onog koji je bio. Tek pet ili šest dana nakon što su ga pronašli, jednom službeniku u bolnici u Churu zapelo je za oko prezime Wertheimer, koje je doveo u vezu sa suprugom vlasnika kemijskog koncerna, koja mu je bila poznata kao bivša gospoda Werthe-imer, pa se raspitao u Zizersu postoji li nekakva veza između samoubojice Wertheimera koji leži u prosek-turi i supruge vlasnika kemijskog koncerna iz Zizersa. Wertheimerova sestra, koja uopće nije znala

da se stotinjak koraka od njene kuće netko objesio, smjesta je, kažu, odjurila u prosekturu u Chur i identificirala svog brata. Wertheimerov račun dao je smisla: svoju sestru je načinom samoubojstva, kao i izborom mjesta na kojem gaje počinio, bacio u doživotni osjećaj krivnje, pomislio sam. Takav račun ide uz Wertheimera, pomislio sam. Ali na taj način ispao je jadan, pomislio sam. Iz Traicha je već otputovao s namjerom da se objesi na stablu stotinjak koraka od sestrine kuće, pomislio sam, nije to bio nikakav spontani čin. Iz Madrida nikad ne bih otišao na njegov pogreb u Chur, pomislio sam, ali kako sam već bio u Beču, bilo je posve normalno da otputujem u Chur. A iz Chura u Traich. Sad mislim da bi bilo bolje da sam iz Chura otišao ravno u Beč, umjesto da se zaustavljam u Traic- hu. Trenutačno mi nije bilo jasno što uopće ovdje tražim, izuzmem li to sasvim jeftino zadovoljenje znatiželje, jer to da bih bio nužan samo sam si umislio i pokušao se u to uvjeriti. Wertheimerovoj sestri nisam rekao da namjeravam otići u Traich, tim više što u Churu nisam ni imao tu ideju. Tek u vlaku sinulo mi je da bih mogao izići u Attnang Puchheimu, nastaviti preko Traicha i prenoćiti u Wankhamu, kao što sam običavao i za ranijih posjeta Traichu, pomislio sam. Uvijek sam mislio da ću jednog dana otići na Wertheimerov pogreb, po prirodi stvari nisam znao kad, ali da će se to dogoditi - iako nikad nisam spomenuo tu misao, pogotovo ne pred Wertheimerom, dok mi je on veoma često govorio da će jednog dana otići na moj pogreb - u to sam bio siguran, pomislio sam, čekajući i dalje da se pojavi gostioničarka. I bio sam siguran da će se Wertheimer jednog dana ubiti, iz svih tih razloga kojih sam neprestance bio svjestan. Glennova smrt, kako se uspostavilo, nije bila presudna za njegovo samoubojstvo, već činjenica da ga je ostavila sestra, no Glennova smrt već je označila početak njegova kraja, dok je inicijalni trenutak bio sestrina udaja za Švicarca. Neprestanim pješačenjem po Beču WertJieimer se pokušao spasiti, ali taj pokušaj je propao i spasa više nije bilo. Prolazio je kroz omiljene radničke četvrti dvadesetog i dvadeset prvog okruga, Brigittenau, Kaisermiihlen, Prater, Zirkusgasse, Schiit- telstrafše, Radetzkystra£e itd. Mjesecima je trčkarao po Beču, danju i noću, dok nije doživio slom. Ništa više nije moglo pomoći. Ali i lovačka kuća u Traichu, od koje je isprva očekivao egzistencijalni spas, ispostavila se obmanom. Koliko znam, prvo se tri tjedna zaključao u lovačkoj kući, potom je odlazio k drvosječama i maltretirao ih svojim problemima. Jednostavni ljudi, međutim, ne razumiju komplicirane, pa ih u sebi odbijaju, bezobzirnije nego bilo tko drugi, pomislio sam. Najveća zabluda je pomisliti da bi takozvani jednostavni ljudi mogli nekoga spasiti. Čovjek odlazi k njima u najvećim nevoljama i doslovce ih moljaka da ga spase, a oni ga samo još dublje bace u očaj. A i kako bi im uopće palo na pamet da spašavaju ekstravagantnog čovjeka u njegovoj ekstravaganciji, pomislio sam. Nakon što ga je napustila sestra, Wertheimer nije imao drugog izbora nego da se ubije, pomislio sam. Želio je objaviti knjigu, ali do toga nije došlo, jer je neprestance mijenjao rukopis. Mijenjao ga je toliko često i toliko dugo, da od rukopisa na kraju nije preostalo ništa; mijenjanje njegova rukopisa nije bilo ništa drugo nego njegovo potpuno sažimanje, sve dok na kraju nije preostalo ništa osim naslova Gubitnif{. Sad imam samo još naslov, rekao mi je, i to je dobro. Ne znam imam li snage da napišem drugu knjigu, ne vjerujem; daje Gubitnik izišao, mislim da bih se bio morao ubiti, rekao je, pomislio sam. Ali, s druge strane, on je bio čovjek cedulja, ispisivao je tisuće, desetke tisuća cedulja i skladištio ih u svom stanu na Kohlmarktu, baš kao i u lovačkoj kući u Traichu. Možda su ono što te zanima i zbog čega si sišao s vlaka u Attnang Puchheimu zaista njegove cedulje, pomislio sam. Ili je to samo taktika kupovanja vremena, jer se groziš Beča. Tisuće cedulja, poredanih jedna do druge i objavljenih pod naslovom Gubitni^, pomislio sam. Koješta. Procijenio sam da je uništio sve cedulje u Traichu i Beču. Ne ostavljati tragove, bila je također jedna od njegovih omiljenih izreka. Kad prijatelj umre, pribit ćemo ga za njegove nekadašnje izreke i izjave, ubiti ga njegovim vlastitim oružjem. S jedne strane on živi u svemu što je za života rekao nama (i drugima), s druge strane ubit ćemo ga time. Što se tiče njegovih izjava i

bilješki, mi smo prema njemu najbezobzirniji, pomislio sam. Ako nemamo bilješki, jer ih je mudro uništio, posežemo za njegovim izjavama da uništimo njega, pomislio sam. Izrabljuje-mo ostavštinu da još više uništimo onog koji nam ju je ostavio, da mrtvaca još više ubijemo, a ako nam nije ostavio dostatnu ostavštinu za uništavanje, smislit ćemo je, smišljajući posve jednostavno izjave protiv njega itd., pomislio sam. Nasljednici su okrutni, oni koji ostaju za pokojnikom ne poznaju ni najmanji obzir, pomislio sam. Tragamo za svjedočanstvima protiv njega, a za sebe, pomislio sam. Krademo sve što može biti upotrijebljeno protiv njega, ne bismo li poboljšali vlastiti položaj, pomislio sam. To je cijela istina. Wertheimer je uvijek bio kandidat za samoubojstvo, ali on je preopteretio svoj račun, on se morao ubiti godinama^rz/e svog stvarnog samoubojstva, dugo prije Glennove smrti, mislio sam. Ovako je njegovo samoubojstvo nezgodno, nisko već stoga što se ubio baš pred sestrinom kućom u Zizersu, pomislio sam prije svega, a kako bih ublažio vlastitu nečistu savjest, koja se još nije bila pomirila sa činjenicom da nisam odgovorio na Wertheimerova pisma, da sam ga manje ili više sramotno ostavio na cjedilu, da ne mogu napustiti Madrid, to je bila samo podmukla laž, za kojom sam posegnuo kako se ne bih morao posvetiti svome prijatelju koji je, kako vidim, od mene očekivao posljednju mogućnost preživljavanja, koji mi je poslao u Madrid četiri pisma o svom samoubojstvu, tek na peto otpisao sam mu da se nikako ne mogu maknuti iz grada, da ne mogu uništiti svoj rad samo zbog putovanja u Austriju, svejedno u koju svrhu. Pretpostavio sam mu spis O Glennu Gouldu, taj jadni pokušaj koji ću, kako sam mislio, odmah po povratku u Madrid baciti u peć, jer nema ni najmanju vrijednost. Wertheimera sam, pomislio sam, sramno ostavio na cjedilu, u njegovoj najvećoj nevolji okrenuo sam mu leda. No, pomisao na vlastitu krivnju za njegovo samoubojstvo vehementno sam potisnuo, uvjeravajući se da mu više ne bih bio ni od kakve koristi, da ga ne bih bio mogao spasiti, jer je već bio zreo za samoubojstvo. Mora da je bila kriva visoka škola, pomislio sam, pa još k tome visoka glazbena škola! U prvom redu ideja da postane slavan, i to na najjednostavniji način, najvećom mogućom brzinom, za što je po prirodi stvari visoka glazbena škola idealna odskočna daska, mislili smo nas trojica - Glenn, Wertheimer i ja. Ali samo Glennu je pošlo za rukom što smo sva trojica namjeravali, Glenn je naposljetku čak i nas zloupotrijebio za vlastite svrhe, pomislio sam, zloupotrijebio je sve samo da postane Glenn Gould, makar i nesvjesno, pomislio sam. Nas dvojica, Wertheimer i ja, morali smo odustati, samo da oslobodimo put za Glenna. Tu misao trenutačno nisam doživio kao apsurdnu, kakvom mi se čini danas, pomislio sam. Ali Glenn je bio genij već kad je stigao u Europu i upisao tečaj kod Horowitza; mi smo u tom trenutku već bili kra-hirali, pomislio sam. Ja u osnovi i nisam želio postati klavirski virtuoz; Mozarteum i sve što je u vezi s njim za mene je bila samo izlika da se spasim iz činjenične dosade spram svijeta, iz moje vrlo rane prezasićenosti životom. A Wertheimer se, u biti, ponašao poput mene, zato od nas, kao što sam rekao, na kraju nije bilo ništa, jer nismo ni pomišljali da bismo postali nešto, za razliku od Glenna, koji je želio pod svaku cijenu postati Glenn Gould i koji je morao doći u Europu samo kako bi zloupotrijebio Horowitza, kako bi postao genij, za čime je žudio kao ni za čim drugim, takoreći klavirsko svjetsko iznenađenje. Riječju svjetsko iznenađenje zabavljao sam se u sali za goste, čekajući i dalje da se pojavi gostioničarka, koja je, kako sam mislio, zacijelo bila zaokupljena hranjenjem svinja iza gostionice, što se moglo zaključiti po zvukovima koji su dopirali odande. Osobno nikad nisam imao potrebu za svjetskim iznenađenjem, a nije je imao ni Werthei-mer, pomislio sam. Wertheimerova glava bila je sličnija mojoj nego Glennova, pomislio sam; za razliku od mene i Wertheimera, koji smo bili glave razuma, on je na ramenima apsolutno nosio glavu virtuoza. Ali kad bih sad morao reći što je to glava virtuoza, to mi ne bi pošlo za rukom, baš kao ni da pokušam reći što je to glava razuma. Nije se Wertheimer sprijateljio s Glennom Gouldom, nego ja, ja sam se približio Glennu i sprijateljio se s njime, a tek tada nam se pridružio Wertheimer, koji je medu nama u osnovi uvijek ostao

autsajder. Ali sva trojica bili smo, može se reći, prijatelji za čitav život, pomislio sam. Wertheimer je svojoj sestri samom činjenicom da se ubio nanio tešku štetu, pomislio sam, provincijalno gnjezdašce Zizers uvijek će se s nelagodom prisjećati samoubojstva brata supruge vlasnika kemijskog koncerna, a još će joj više naškoditi bezobrazluk što se objesio baš preko puta njezine kuće, pomislio sam. Wertheimer za života nije držao do pogrebnih svečanosti, pomislio sam, ali u Churu, gdje je sahranjen, takve mu ionako ne bi bile upriličene. Znakovito je da je pogreb obavljen u pet sati ujutro, a prisustvovali smo mu, uz ljude iz jednog pogrebnog poduzeća iz Chura, samo Wert-heimerova sestra, njezin muž i ja. 7j&\ys\ li još jednom vidjeti Wertheimera, pitala me začudo Wertheimero-va sestra, no ja sam smjesta odbio. Taj prijedlog bio mi je odbojan, kao i čitav postupak i ljudi koji su sudjelovali u njemu. Bilo bi bolje da uopće nisam došao na sahranu u Chur, mislio sam kasnije. Iz telegrama koji mi je poslala Wertheimerova sestra nije proizlazilo da se Wertheimer ubio, već je bio naznačen samo termin pogreba. Isprva sam mislio da je umro za vrijeme posjeta sestri. Takav posjet začudio me je po prirodi stvari jer ga nikako nisam mogao zamisliti. Wertheimer nikad ne bi posjetio sestru u Zizersu, pomislio sam. Svoju sestru, pomislio sam, kažnjavao je najtežom kaznom, uništavajući joj mozak doživotno. Putovanje od Beča do Chura trajalo je trinaest sati, austrijski vlakovi su zapušteni, u restoranima, ako takvi uopće postoje, čovjek dobiva najlošije jelo. Htio sam, uz čašu mineralne vode na stolu, nakon dvadeset godina ponovno pročitati Musilove Pomutnje gojenca Torlessa, što mi nije pošlo za rukom, jer pripovijetke više ne podnosim, pročitam jednu stranicu i onda sam nesposoban da nastavim čitanje. Opise više ne mogu podnijeti. S druge strane nije bilo moguće ni da vrijeme prikratim Pascalom; Misli sam znao napamet, a i oduševljenje Pascalovim stilom brzo se iscrpio. Zadovoljio sam se, dakle,promatranjem kra-jolika. Gradovi djeluju propalo dok se prolazi pokraj njih, seoske kuće sve su, pak, ruinirane nakon što su njihovi vlasnici iščupali stare seljačke prozore i zamijenili ih plastičnima. Krajolikom više ne prevladavaju zvonici crkvi, već plastični silosi, predimenzionirani skladišni tornjevi. Vožnja od Beča do Linza vožnja je kroz sam neukus. Od Linza do Salzburga nije ništa bolje. A tirolska brda izazivaju tjeskobu. Vorarlberg sam uvijek mrzio, baš kao i Švicarsku, u kojoj stanuje tupost, kako mi je otac uvijek govorio, u čemu mu nikad nisam proturječio. Chur sam poznavao iz vremena kad sam s roditeljima putovao u Sankt Moritz, pa bismo morali prenoćiti u Churu, uvijek u istom hotelu, u kojem je smrdjelo po čaju od metvice i u kojem su poznavali mog oca i davali mu dvadeset posto popusta, jer je kxoz četrdeset godina ostao vjeran hotelu. Bio je to takozvani dobar hotel u središtu grada, ne znam više kako se zvao, moguće KSuncu, ako se ne varam, iako je bio smješten u najmračnijem di-jelu grada. U churskim restoranima točilo se najlošije vino i servirale najgore kobasice. Moj otac večerao je s nama uvijek u hotelu, naručivao takozvanu sitnicu i nazivao Chur ugodnom stanicom, što nisam razumio, jer sam Chur uvijek doživljavao kao izrazito neugodan grad. Poput stanovnika Salzburga, oni u Churu bili su mi omraženi zbog njihove planinske tuposti. Uvijek sam doživljavao kao kaznu kad sam s roditeljima, a ponekad i samo s ocem, morao odlaziti u Sankt Moritz i pritom prenoćiti u Churu, uvijek u tom beznadnom hotelu, gdje su prozori gledali na neku ulicu čija se vlaga uspinjala do drugog kata. U Churu, pomislio sam, nikad nisam prespavao, jer me očaj svaki put tjerao da budan dočekam zoru. Chur je zaista najtmurnije mjesto koje sam ikad vidio, čak ni Sal-zburg nije toliko tmuran, i čovjek se naposljetku ne razboli toliko od njega kao od Chura. A i stanovnici Chura odgovaraju svome gradu. U Churu čovjek, ma ostao i jednu jedinu noć, može biti ruiniran za čitav život. Ali do danas nije moguće da se od Beča do Sankt Moritza vlakom dođe u jednom danu, pomislio sam. Prenoćio sam izvan Chura, jer mi je Chur, kao što sam već rekao, još iz djetinjstva ostao u vrlo depri-mirajućem sjećanju. Jednostavno sam se provezao kroz Chur i zaustavio između Chura i Zizersa, gdje sam zamijetio tablu hotela. Plavi orao, pročitao sam sljedećeg jutra, napuštajući pred pogreb hotel.

Po prirodi stvari nisam spavao. Glenn zaista nije bio presudan za Wertheimerovo samoubojstvo, pomislio sam; bio je to odlazak sestre i njena udaja za Švicarca. Glen-nove Goldberg varijacije preslušao sam, uzgred, pred odlazak u Chur u svom bečkom stanu, nekoliko puta zaredom. Za to vrijeme nekoliko puta sam ustao iz fotelje i hodao gore-dolje po radnoj sobi, zamišljajući kako Glenn zaista svira Goldberg varijacije u mom stanu. Hodajući gore-dolje pokušavao sam dokučiti u čemu je razlika između interpretacija na tim pločama i interpretacija dvadeset i osam godina ranije u Mozar-teumu, preda mnom, Horowitzom i Wertheimerom. Nisam uočio nikakve razlike. Glenn je prije dvadeset i osam godina Goldberg varijacije svirao na isti način kao i na tim pločama, koje mi je, uzgred, bio poklonio za pedeseti rođendan. Dao ih je jednoj prijateljici iz New Yorka da mi ih odnese u Beč. Slušao sam ga kako svira Goldberg varijacije i pomislio kako je bio uvjeren daje tom interpretacijom stekao besmrtnost. Može biti da mu je to i uspjelo, pomislio sam, jer ne mogu zamisliti da bi osim njega ikad postojao klavirist koji bi Goldberg varijacije svirao na isti način kao on, to znači tako genijalno kao Glenn. Dok sam za ljubav svog spisa o Glennu preslušavao Goldberg varijacije, još sam preciznije uočio zapuštenost mog stana, u kojem nisam bio tri godine. Nitko drugi također nije bio u mom stanu, pomislio sam. Nije me bilo tri godine, u potpunosti sam se bio povukao u Calle del Prado, kroz te tri godine povratak u Beč nisam mogao ni zamisliti, a nisam ni pomišljao da bih se ikad vratio u Beč, taj duboko omraženi grad, u Austriju, tu dubo- ko omraženu zemlju. Pomislio sam da mi je bio spas što sam iz Beča takoreći definitivno otišao, i to baš u Madrid, koji mi je postao idealnim središtem egzistencije, i to ne s vremenom, već od prvog trenutka. U Beču bi me, kako je Wertheimer govorio, s vremenom požderali, ugušio bih se od Bečana, a Austrijanci bi me uopće uništili. Sve u meni takvo je da se u Beču mora ugušiti, a u Austriji će biti uništeno, pomislio sam, kao što je i Wertheimer smatrao da ga Bečani moraju ugušiti, a Austrijanci uništiti. Ali Wertheimer nije bio čovjek koji bi preko noći mogao otići u Madrid ili Lisabon ili Rim; on to, za razliku od mene, nikako nije mogao. Tako mu je preostala još samo mogućnost da se skloni u Traich, ali u Traichu je za njega sve bilo još mnogo gore. U Traichu je morao propasti takoreći sam sa svojim duhovnim znanostima. Zajedno sa sestrom - da, ali sam s duhovnim znanostima u Traichu — ne, pomislio sam. Grad Chur, koji uopće nije poznavao, naposljetku je već po imenu, po riječi Chur, toliko zamrzio daje naprosto morao otputovati tamo da se ubije, pomislio sam. Riječ Chur prisilila ga je, baš kao i riječ Zizers, da otputuje u Švicarsku i da se objesi na stablu koje se po prirodi stvari moralo nalaziti nedaleko sestrine kuće. Unaprijed dogovoreno, bio je također jedan od njegovih izraza, koji zaista odgovara i njegovu samoubojstvu, pomislio sam. Njegovo samoubojstvo bilo je unaprijed dogovoreno, pomislio sam. Svi zasadi u meni su smrtonosni, rekao mi je jednom prilikom, sve u meni zasadili su na smrtonosan način moji začetnici, govorio je, pomislio sam. Stalno je čitao knjige u kojima se govori o samouboji-cama, u kojima se govori o bolestima i smrtnim slučajevima, pomislio sam stojeći u gostionici, knjige u kojima se opisuju ljudska bijeda, bezizlaznost i besmislenost, u kojima je sve uvijek razorno i smrtonosno. Zato je iznad svega volio Dostojevskog i sve njegove nasljednike, uopće, volio je rusku književnost, koja je zaista smrtonosna, ali i depresivne francuske filozofe. Najradije i s najvećim zanimanjem čitao je medicinsku literaturu, te bi ga njegovi putovi svako toliko vodili u bolnice i umirališta, staračke domove i mrtvačnice. Ta navika ostala mu je do samoga kraja; iako se bojao bolnica i umirališta, staračkih domova i mrtvačnica, uvijek bi odlazio u te bolnice i umirališta, staračke domove i mrtvačnice. A ako mu ne bi bilo moguće ući u bolnicu, čitao je spise i knjige o bolestima i bolesnicima, knjige i spise o umiranju kad ne bi mogao ući u umiralište, knjige i spise o starcima kad ga ne bi pustili u starački dom, te knjige i spise o mrtvacima, ukoliko mu se ne bi pružila prilika za posjet mrtvačnici. Po prirodi stvari želimo praktičan odnos s predmetima koji nas fasciniraju, rekao je jednom prilikom, dakle, prije svega odnos spram bolesnih i umirućih, staraca i

mrtvaca, jer nam teorija tu nije dovoljna, no na duge staze naprosto smo osuđeni na teorijski odnos, govorio je, pomislio sam. Njega su fascinirali ti ljudi u svojoj nesreći, uglavnom nesreća, ne i ljudi sami, nesreća koju je nalazio posvuda gdje su ljudi, pomislio sam. Bio je ovisan o ljudima, jer je bio ovisan o nesreći, pomislio sam. Čovjek je nesreća, govorio je neprestance, pomislio sam; samo lude tvrde suprotno. Rođenje je nesreća, govorio je, a dokle god živimo, mi je nastavljamo, prekida je tek smrt. Ali to ne znači da smo samo nesretni, naša nesreća pretpostavka je da uopće možemo biti sretni, samo zaobilaznim putem nesreće možemo osjetiti sreću, govorio je, pomislio sam. Moji roditelji nisu mi pokazali ništa osim nesreće, govorio je, to je istina, pomislio sam, a ipak, oni su uvijek bili sretni, tako da nije mogao reći da su mu roditelji bili nesretni ljudi, ali ni da su bili sretni, kao što o sebi samom nije mogao reći da je bio sretan ili nesretan, jer su ljudi ujedno sretni i nesretni, pri čemu je sreća u njima pokatkad veća od nesreće, ili obrnuto. Ali činjenica je da u čovjeku ima više nesreće nego sreće, govorio je, pomislio sam. Bio je pisac afori-zama, napisao je za života nebrojene aforizme, pomislio sam, moguće je da ih je uništio. Pišem aforizme, govorio je, pomislio sam, to je manje vrijedna umjetnost duhovnosti kratkog daha, od koje su određeni ljudi prije svega u Francuskoj živjeli i još uvijek žive, ja ih nazivam polovičnim filozofima za noćni ormarić medicinske sestre, mogao bih reći i kalendarski filozofi za sve i svakog, čije izreke povremeno čitamo na zido-vima liječničkih čekaonica; takozvani negativni medu njima odvratni su baš kao i takozvani pozitivni. Ali ja se nisam mogao odviknuti od tog pisanja aforizama, naposljetku, bojim se da sam ih napisao već na milijune, govorio je, pomislio sam, i mislim da će biti dobro ako ih uništim, jer ja njima ne namjeravam jednog dana tapecirati zidove u bolnicama i župnim uredima, kao što ih tapeciraju Goetheom, Lichtenbergom i drugovima, rekao je, pomislio sam. Kako nisam rođen da budem filozof, postao sam, ne posve nesvjesno, aforističar, jedan od onih odvratnih participatora u filozofiji, kakvih ima na tisuće, govorio je, pomislio sam. Bit je u tome da se vrlo malim idejama cilja na vrlo velik učinak i tako obmanjuje čovječanstvo, govorio je, pomislio sam. U biti ja nisam ništa drugo nego jedan od tih prostačkih, opasnih aforističara, koji su se u svojoj bezgraničnoj beskrupuloznosti i nepopravljivoj drskosti pomiješali s filozofima kao jelenci s jelenima, govorio je, pomislio sam. Kad prestanemo piti, umireno od žeđi, kad prestanemo jesti, umireno od gladi, govorio je, na takve mudrosti svode se svi aforizmi, osim ako im autor nije Novalis, ali i Novalis je izrekao mnoge besmislice, govorio je, pomislio sam. U pustinji vapimo za vodom, tako otprilike glasi Pascalo-va maksima, govorio je, pomislio sam. U biti nam od velikih filozofskih ostvarenja preostaje tek jadan aforistički okus u ustima, svejedno o kojoj filozofiji ili kojem filozofu govorili, sve se osipa i mrvi, približimo li mu se sa svim našim sposobnostima, dakle svim instrumentima duha kojima raspolažemo, govorio je, pomislio sam. Sve vrijeme govorim o duhovnim znanostima, a ne znam čak ni što bi te duhovne znanosti trebale biti, nemam pojma o njima, govorio je, pomislio sam. Govorim o filozofiji, a nemam pojma o filozofiji, govorim o egzistenciji, a nemam pojma što je to, govorio je. Naše polazište uvijek je to da ni o čemu ništa ne znamo, čak i da ni o čemu nemamo pojma, govorio je, pomislio sam. Tek što smo se nečemu posvetili, gušimo se u našem nevjerojatnom materijalu, koji nam na svim područjima stoji na raspolaganju, to je istina, govorio je, pomislio sam. I premda smo toga svjesni, uvijek ćemo se iznova posvećivati našim takozvanim duhovnim problemima i upuštati se u nemoguće, pokušavajući stvoriti duhovni proizvod. To je ludilo, govorio je, pomislio sam. Načelno smo osposobljeni za sve, isto tako načelno krahirat ćemo u svemu, govorio je, pomislio sam. Usukali su se u jednu jedinu uspjelu rečenicu, naši veliki filozofi, naši najveći pjesnici, govorio je, pomislio sam. To je istina, mi se često prisjećamo tek takozvanog filozofskog kolorita, ničega drugog, govorio je, pomislio sam. Studiramo čudovišno djelo, primjerice Kantovo, a ono se s vremenom usuče u malu istočnoprusku Kantovu glavu i sasvim nestvaran svijet sazdan od

magle i noći, koji skončava u istoj bespomoćnosti kao i svi drugi, govorio je, pomislio sam. Čudovišni svijet želio je biti, a preostao je tek smiješan detalj, govorio je, pomislio sam, kao što to uvijek i svugdje biva. Takozvano veliko na koncu doseže točku na kojoj osjećamo samo još ganutost zbog njegove nakarade i jada. U svijetlim trenucima uvida Shakespeare će se također svesti na nakaradu, govorio je, pomislio sam. Bogovi nam se već dugo ukazuju samo s bradom na vrčevima za pivo, govorio je, pomislio sam. Samo luda osjeća divljenje, govorio je, pomislio sam. Takozvani duhovni čovjek izgorjet će u jednom, kako mu se čini, epohalnom djelu, a da na kraju svejedno ispadne smiješan, zvao se on Schopenhauer ili Nietzsche, to je svejedno, bio on Kleist ili Voltaire, sve što vidimo je ganudjiv čovjek, koji je zloupotrijebio svoju glavu i na kraju doveo samog sebe do apsurda. Čovjek kojeg povijest neprestance gazi. Velike mislioce zatvorili smo u svoje vitrine s knjigama, iz kojih bulje u nas, zauvijek osuđeni da budu smiješni, govorio je, pomislio sam. Danonoćno čujem jadikovku velikih mislioca koje smo zatvorili u svoje vitrine s knjigama; te smiješne duhovne veličine stavili smo pod staklo kao usukane glave, govorio je, pomislio sam. Svi ti ljudi ogriješili su se o prirodu, govorio je, počinili kapitalni zločin protiv duha, zbog toga ih kažnjavamo i zauvijek zatvaramo u vitrine s knjigama. Jer u našim vitrinama s knjigama oni će se ugušiti, to je istina. Naše biblioteke su takoreći kaznionice u koje smo zatvorili svoje duhovne veličine, Kant je po prirodi stvari dobio samicu, kao i Schopenhauer, Nietzsche, Pascal, Voltaire, Montaigne; svi velikani nalaze se u samicama, svi ostali u masovnim ćelijama, ali svi su, dragi moj, utamničeni zauvijek, to je istina. I jao onome medu tim kapitalnim zločincima koji se drzne pobjeći, jer toga će smjesta uništiti i učiniti smi-ješnim, to je istina. Čovječanstvo zna kako da se obrani od svih tih takozvanih duhovnih veličina, govorio je, pomislio sam. Duh, gdje god se pojavi, uništavaju i zatvaraju, proglašavajući ga po prirodi stvari smjesta zloduhom, govorio je, pomislio sam promatrajući strop u sali za goste. Ali sve što govorimo puke su besmislice, govorio je, pomislio sam, svejedno što rekli, besmisleno je, a naš život ionako je sama besmislenost. Rano sam to shvatio, tek što sam počeo razmišljati, već sam to shvatio, govorimo samo besmislice, sve što kažemo je besmisleno, ali besmisleno je i sve što nam kažu, kao što je besmisleno sve što se uopće kaže, u ovom svijetu dosad su se govorile samo besmislice, govorio je, zaista i po prirodi stvari, sve što se ikad napisalo su besmislice, sve napisano što posjedujemo su besmis-lice, jer to i ne može biti ništa drugo nego hrpa besmislica, što nam dokazuje povijest, govorio je, pomislio sam. Naposljetku sam se sl{bnio u pojam aforističara, govorio je, i zaista sam jednom, kad su me pitali za profesiju, odgovorio da sam aforističar. Ali ljudi nisu shvatili što sam time želio reći, kao što nikad ne razumiju kad nešto kažem, jer to što kažem ne znači da sam to što sam rekao zaista rekao, govorio je, pomislio sam. Kažem nešto, govorio je, pomislio sam, a zapravo govorim nešto sasvim drugo. Tako sam čitav život morao provesti u samim nesporazumima, govorio je, pomislio sam. Da budemo precizni, mi se ionako rađamo u svijetu prepunom nesporazuma, iz kojih se ne možemo izvući dokle god egzistiramo; možemo se naprezati koliko želimo, to nam ništa neće pomoći. To, međutim, zamjećuje svatko, govorio je, pomislio sam, jer svatJco neprestance govori nešto, a da ga drugi pogrešno shvate, u toj jednoj jedinoj točci na kraju će se ipak svi složiti, govorio je, pomislio sam. Nesporazum nas baca u svijet pun nesporazuma, koji moramo podnositi kao svijet sazdan od samih nesporazuma, napuštajući ga s jednim velikim nesporazumom, jer smrt je ipak najveći od svih nesporazuma, govorio je, pomislio sam. Wertheimerovi roditelji bili su mali ljudi, sam WertJieimer bio je veći od svojih roditelja, pomislio sam. Bio je, kako se kaže, stasit čovjek, pomislio sam. Samo u Hietzingu Wertheimeri su posjedovali tri gospodske vile, a kad se jednom radilo o tome želi li Wertheimer da mu otac prepiše jednu od njihovih grinzinških vila, javio mu je da za nju ne gaji nikakav interes, kao što ne gaji nikakav interes ni za ostale vile svog oca, koji je posjedovao nekoliko tvornica u Lobauu, kao i mnoge pogone u čitavoj Austriji i inozemstvu, pomislio sam. Wertheimeri su uvijek, kako se kaže,

živjeli na visokoj nozi, ali nitko to nije prepoznao, jer oni nisu dozvoljavali da se to prepozna; njihovo bogatstvo nije se, barem na prvi pogled, moglo iščitati iz njihove pojave. Brat i sestra Wertheimer u osnovi nisu imali nikakva interesa za roditeljsko nasljedstvo, tako da ni Wertheimer ni njegova sestra u trenutku ostavinske rasprave nisu imali pojma o razmjerima imetka koji im je pripao; raspodjela imetka koju je proveo jedan odvjetnik iz središta grada jedva da ih je zanimala, mada su bili iznenađeni činjeničnim bogatstvom koje je odjednom bilo njihovo, iako su ga oni doživljavali kao veliku smetnju. Sve osim stana na Kohlmarktu i lovačke kuće u Traichu unovčili su i uložili po čitavom svijetu uz pomoć jednog odvjetnika iz obitelji, rekao je Wertheimer jednom prilikom, iako nije običavao govoriti o svojim imovinskim odnosima. Tri četvrtine roditeljskog imetka otpalo je na Wertheimera, jedna četvrtina na njegovu sestru, koja je svoje bogatstvo također uložila u razne banke u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, pomislio sam. Brat i sestra Wertheimer bili su zbrinuti, kao uostalom i ja, iako se moja imovina nije dala usporediti s onom Wertheimera i njegove sestre. Wert-heimerovi pradjed i prabaka bili su još sirotinja, pomislio sam, koja je u predgrađima Lavova guskama zavrtala vratove. Ali, poput mene, i on je potjecao iz trgovačke obitelji, pomislio sam. Za jedan rođendan otac mu je naumio pokloniti ladanjski dvorac koji se isprva nalazio u vlasništvu obitelji Harrach, ali sin nije bio spreman da uopće pogleda stečeni dvorac, na što gaje otac, razljućen po prirodi stvari sinovljevom nezainteresiranošću, ponovno prodao, pomislio sam. Brat i sestra Wertheimer vodili su u osnovi skroman život, samozatajno, bez velikih prohtjeva, manje-više uvijek u pozadini, spram čega su svi ostali u njihovoj okolini djelovali poput hvalisavaca. Ni u Mozarteumu se Wertheimerovo bogatstvo nije primjećivalo. Kao, uostalom, ni Glennovo, a Glenn je također bio bogat. Naknadno je postalo jasno da su se, takoreći, bogataši međusobno pronašli, pomislio sam, jer su imali osjećaj za svoju podlogu. Genij Glenn bio je takoreći dobrodošao dodatak, pomislio sam. Prijateljstva su, pomislio sam, trajno moguća samo ako su iznikla na odgovarajućoj podlozi svih sudionika, stoje iskustvo pokazalo, pomislio sam. Sve drugo su zablude. Iznenada sam ostao zadivljen hladnokrvnošću s kojom sam u Attnang Puchheimu sišao s vlaka i otišao u Wankham, ne bih li svratio u Traich, u Wertheimerovu lovačku kuću, iako ni na trenutak nisam pomislio na odlazak do vlastite kuće u Desselbrunnu, koja je već pet godina prazna, i u kojoj, kako pretpostavljam, jer plaćam odgovarajuće ljude, svakih četiri ili pet dana otvaraju prozore. Začudio sam se hladnokrvnosti koja mi omogućuje da ovdje, u Wankhamu, želim prenoćiti u jednoj od najgorih meni poznatih gostionica uopće, iako nepunih dvanaest kilometara dalje stoji moja vlastita kuća, u koju, kao što sam odmah pomislio, ni pod kakvim okolnostima neću otići, jer sam se prije pet godina zakleo samome sebi da najmanje deset godina neću otići u Desselbrunn, a ni sad mi nije bilo teško da održim zadanu riječ i savladam se. Desselbrunn sam jednog dana sam za sebe propisno upropastio i učinio nemogućim za život, pomislio sam, zbog neprestanog odustajanja od vlastitih nakana u Desselbrunnu. Početak tog odustajanja bilo je odbacivanje mog Steinwaya, takoreći inicijalni trenutak za nemogućnost daljnjeg boravka u Desselbrunnu. Zrak u Desselbrunnu iznenada više nisam mogao udisati, zidine su mi se gadile, a sobe su prijetile da će me ugušiti. Zamislite samo te velike sobe, devet puta šest, ili osam puta osam metara, pomislio sam. Mrzio sam te sobe i mrzio sam njihov sadržaj, a kad bih izišao iz kuće, mrzio sam ljude pred njom, iznenada sam bio nepravedan prema svim tim ljudima koji su mi željeli samo najbolje, ali upravo mi je to počelo s vremenom ići na živce, njihova neprestana susretljivost, koja me je počela najjače odbijati. Zatvorio bih se u radnu sobu i buljio kroz prozor a da pritom nisam vidio ništa drugo doli vlastitu nesreću. Bježao bih iz kuće i grdio svakoga. Trčao bih u šumu i iznemogao čučao pod stablom. Da zaista ne poludim, okrenuo sam Desselbrunnu leda, barem na deset godina, barem na deset godina, barem na deset godina, govorio sam neprestance samome sebi kad sam napustio kuću i otišao u Beč, odakle sam otišao u Portugal, gdje imam rodbinu, u Sintri, u najljepšem

portugalskom kraju, gdje stabla eukaliptusa dosežu visinu od trideset metara, a zrak je najbolji na svijetu. U Sintri ću ponovno pronaći put do glazbe, koju sam si u Desselbrunnu temeljito i takoreći za sva vremena izbio iz glave, mislio sam tada, pomislio sam, i regenerirat ću se matematički preciznim udisanjem zraka s Atlantika. Mislio sam da ću tada na Stein-wayu mog ujaka iz Sintre nastaviti gdje sam u Desselbrunnu stao, ali to je bila besmislica, pomislio sam. U Sintri sam svaki dan trčao šest kilometara niz obalu Atlantika, osam mjeseci ne pomišljajući da ponovno sjednem za klavir. Iako su mi ujak i svi ostali ukućani neprestance govorili da im nešto odsviram, u Sintri nikad nisam dotaknuo tipku klavira, no u Sintri -gdje sam tijekom te, moram priznati, divne neaktivnosti, sve vrijeme bio na svježem zraku i, što također moram priznati, u jednom od najljepših krajeva svijeta — sinula mi je ideja da napišem nešto o Glennu, nešto, nisam znao što, naprosto nešto o njemu i njegovoj umjetnosti. S tom mišlju šetao sam Sintrom i okolicom, ostavši tamo čitavih godinu dana a da za to vrijeme nisam ni započeo s nečim o Glennu. Započeti s pisanjem nešto je najteže, i ja sam mjesecima, pa i godinama, znao trčkarati amo-tamo, zanoseći se idejom o nekom spisu a da ga svejedno ne započnem, što je bio slučaj i s onim o Glennu, koji je, kako sam tada mislio, morao biti opisan, no taj opis morao je dati kompetentan svjedok njegove egzistencije, kao i njegova sviranja klavira, kompetentan svjedok njegove sasvim izvanredne glave. Jednoga dana usudio sam se započeti s pisanjem, u Inglaterri, gdje sam namjeravao odsjesti samo dva dana, ali sam, ne prestajući pisati o Glennu, na kraju ostao šest tjedana. Na koncu, kad sam se preselio u Madrid, u torbi sam imao samo skice, a te sam skice uništio, jer su me iznenada počele ometati u pisanju, umjesto da mi budu od koristi, napravio sam bio previše skica, to mi je zlo uništilo već mnoge radove. Za svaki rad moramo raditi skice, no napravimo li ih previše, one će upropastiti rad, mislio sam, pa tako i one iz Inglaterre, gdje sam sve vrijeme sjedio u svojoj sobi i radio skice, sve dok nisam pomislio da sam poludio i spoznao da su te skice o Glennu uzrok mog ludila, te sam smogao snage da ih uništim. Naprosto sam ih gurnuo u košaru za otpatke i promatrao sobaricu kako uzima košaru, iznosi je iz sobe i baca njezin sadržaj u smeće. Bio je, pomislio sam, ugodan prizor gledati sobaricu kako iznosi moje skice o Glennu, a bilo ih je na stotine i na tisuće, i kako one nestaju u smeću. Bilo je to olakšanje, mislio sam. Čitavo poslijepodne sjedio sam u fotelji pred prozorom, a u sumrak mi je bilo moguće napustiti Inglaterru i u Lisabonu odšetati niz Liberdade na Rua Garrett, u moj omiljeni lokal. Osam takvih pokušaja, koji su bez iznimke završavali uništavanjem skica o Glennu, imao sam već iza sebe, kad sam u Madridu napokon shvatio kf-kp da započnem spis O Glennu, koji sam u Calle del Prado naposljetku i završio, pomislio sam. Ali odmah sam posumnjao u vrijednost tog spisa i pomislio da ga po povratku uništim, jer nam svaki tekst koji smo napisali, ako ga neko vrijeme ostavimo da odstoji i pritom svaki put promatramo ispočetka, po prirodi stvari postaje nesnosan i nemamo mira dok ga ne uništimo, pomislio sam. Sljedeći tjedan bit ću opet u Madridu i prvo čemu ću se posvetiti bit će uništavanje spisa 0 Glennu, ne bih li, pomislio sam, započeo s pisanjem novog, još koncentriranijeg i autentičnijeg. Mi uvijek vjerujemo da smo autentični, a ustvari to nismo; vjerujemo da smo koncentrirani, a ustvari nismo ni to. Naravno da je ta spoznaja kod mene dovela do činjenice da ništa što sam napisao nikad nije objavljeno, pomislio sam, nijedan jedini rad u dvadeset i osam godina, koliko se već bavim pi- sanjem. Samo spisom o Glennu bavim se već devet godina, pomislio sam. Dobro je da nijedan od tih nesavršenih, nezgotovljenih radova nije izišao, pomislio sam, jer da sam ih objavio, što mi ne bi pričinjalo nikakve poteškoće, danas bih bio najnesretniji čovjek koji se uopće može zamisliti, danomice suočen sa svojim katastrofalnim spisima, što vrve greškama, netoč-nostima, previdima i diletantizmom. Od te kazne spasio sam se uništavanjem, pomislio sam, i iznenada osjetio velik užitak u spomenu riječi uništavanje. Ponovio sam je više puta onako za sebe. Kad stignem u Madrid prvo ću uništiti spis 0 Glennu, pomislio sam, on mora nestati što je brže moguće, ne bi li mi omogućio pisanje novog. Sad znam k.akp da započnem taj spis,

nikad to nisam znao, uvijek sam ga započinjao prerano, pomislio sam, a to je bilo diletantski. Čitav život nastojimo uteći pred diletantizmom, a on nas svaki put sus-tigne, pomislio sam, i ništa ne želimo intenzivnije nego da zauvijek pobjegnemo diletantizmu, a on nas uvijek sustiže. Glenn i bezobzirnost, Glenn i samovanje, Glenn i Bach, Glenn i Goldberg varijacije, pomislio sam. Glenn u svom studiju u šumi, njegova mržnja spram ljudi, njegova mržnja spram glazbe, njegova mržnja spram ljudi od glazbe, pomislio sam. Glenn i jednostavnost, pomislio sam promatrajući salu za goste. Od početka moramo znati što želimo, pomislio sam, već u glavi djeteta mora biti jasno što čovjek želi, što želi imati, što mora imati, pomislio sam. Vrijeme što sam ga proveo u Desselbrunnu, a Wertheimer u Traichu, bilo je smrtonosno, pomislio sam. Međusobno posjećivanje i međusobna poniženja uništili su nas, pomislio sam. K Wertheimeru u Traich odlazio sam samo kako bih ga uništio, kako bih ga ometao i uništio, kao što, obrnuto, Wertheimer ni iz kakvog drugog razloga nije dolazio k meni. Odlazak u Traich značio je samo skretanje pozornosti s moje užasne duhovne bijede, ometanje Wertheimera razmjenom mladenačkih sjećanja uz šalicu čaja, uvijek s Glennom Gouldom u središtu, ne s Glennom, već s Glennom Gouldom, koji nas je obojicu uništio, pomislio sam. Werdieimer je dolazio u Desselbrunn da ometa mene, da u zametku uguši neki moj započet rad, i to već u trenutku kad bi se najavio. Neprestance je govorio da barem nismo upoznali Glenna, ali i daje Glenn barem umro prije no sto je stekao svjetsku slavu, pomislio sam. Susrećemo čovjeka poput Glenna i već smo uništeni, mislim, ili spašeni, u našem slučaju Glenn nas je uništio, pomislio sam. Na Bosendorferu nikad ne bih svirao, rekao je Glenn, pomislio sam, ništa ne bih postigao da sam svirao na Bosendorferu. Svirači na Bosendorferu protiv svirača na Steinwayu, pomislio sam, entuzijasti Bosendorfera protiv entuzijasta Steinwaya. U sobu su mu prvo postavili Bosendorfer, no on je odmah zatražio da ga iznesu i zamijene Steinwayem, pomislio sam. Ja se ne bih bio usudio postaviti takav zahtjev, pomislio sam, tada u Salzburgu, na početku tečaja kod Horowitza. Glenn je već u to doba bio potpuno siguran u sebe, Bosendorfer za njega nije dolazio u obzir, jer bi uništio njegov koncept. Bez pogovora zamijenili su Bosendorfer Steinwayem, pomislio sam, iako Glenn jos nije bio Glenn Gould. Još vidim radnike kako iznose Bosendorfer i unose Steinway, pomislio sam. Ali Salzburg nije mjesto na kojem bi se svirač klavira mogao razviti, često bi govorio Glenn, klima je previše vlažna, ona ruinira instrument, ruinirajući istodobno i svirača, u najkraćem roku ruinira mu ruke i mozak. Ali ja sam želio studirati kod Horowitza, rekao je Glenn, to je bilo presudno. U Wertheimero-voj sobi zavjese su sve vrijeme bile navučene, a rebrenice spuštene, Glenn je često svirao pri razmaknutim zavjesama i podignutim rebrenicama, dok sam ja gotovo uvijek svirao uz otvoren prozor. Srećom nije bilo susjednih kuća, pa se tako nitko nije ni ljutio na nas, jer takvi ljudi uništili bi naš rad. Za vrijeme trajanja tečaja iznajmili smo kuću jednog ranije preminulog nacističkog kipara; djela majstora, kako su ga u okolici nazivali, još su stajala posvuda u prostorijama visokim pet do šest metara. Zbog visine soba smjesta smo iznajmili kuću, plastike koje su stajale uokolo nisu nas smetale, bile su čak i dobre za akustiku, te nagomilane tuposti jednog, kako su nam rekli, umjetnika u mramoru svjetskoga glasa, koji je desetljećima radio za Hide-ra. Divovske mramorne izrasline, koje su iznajmljivači kuće zbog nas zaista nagurali uz zidove, bile su akus-tički idealne, pomislio sam. Prizor plastika isprva nas je plašio svojim tupim monumentalizmom u mramoru i granitu, Wertheimer ih se posebno užasavao, no Glenn je rekao da su sobe idealne, a zahvaljujući mo-nnmennmzjošidealnije za naše svrhe. Plastike su bile tako teške da nismo uspjeli pomaknuti ni najmanju od njih, za to nam je jednostavno nedostajalo snage, premda nismo bili slabići; suprotno uvriježenom mišljenju, klavirski virtuozi su snažni ljudi s velikom otpornošću. Glenn, za kojega još i danas svi misle da je bio najslabije konstitucije, bio je adetski tip. Skutren za Steinwayem djelovao je kao bogalj, tako ga poznaje čitav glazbeni svijet, ali taj glazbeni svijet podlegao je totalnoj obmani, pomislio sam. Glenn se svugdje pri-

kazuje kao bogalj i slabić, kao produhovljen čovjek kojem se priznaje samo obogaljenost i obogaljenosti svojstvena hipersenzibilnost, ali on je zaista bio adetski tip, mnogo snažniji od Werdieimera i mene zajedno, vidjeli smo to kad je vlastoručno srušio jedan jasen pred prozorom, koji ga je, kako je rekao, ometao u sviranju klavira. Jasen, koji je bio promjera najmanje pola metra, vlastoručno je prepilio, ne dopustivši nam čak ni da mu se približimo. Jasen je odmah usitnio i naslagao klade uza zid kuće, tipično američki, mislio sam tada, pomislio sam. Tek što je Glenn srušio jasen koji ga je navodno ometao, sinula mu je zamisao da jednostavno navuče zavjese u svojoj sobi i spusti rebrenice. Mogao sam izbjeći rušenje jasena, rekao je, pomislio sam. Često rušimo takve jasene, takvih duhovnih jasena ima mnogo, a njihovo rušenje mogli bismo izbjeći jednim jedinim smiješnim zahvatom, rekao je, pomislio sam. Kad je u Leopoldskornu prvi put sjeo za Steinway, jasen onkraj prozora već ga je smetao. Ne zatraživši dozvolu od vlasnika, otišao je u kolibu s alatom, uzeo pilu i sjekiru, i srušio jasen. Ako ću se dugo raspitivati, samo ću gubiti vrijeme i energiju, jasen ću srušiti odmah, rekao je i srušio ga, pomislio sam. Tek što se jasen našao na podu, sinulo mu je da je samo trebao navući zavjese i spustiti rebrenice. Srušeni jasen usitnio je bez naše pomoći, pomislio sam, uspostavivši ponovno na mjestu na kojem je jasen stajao sebi svojstven totalni red. Ako nas nešto sprječava, to moramo maknuti, govorio je Glenn, ma bio to i običan jasen. I ne smijemo prvo pitati smijemo li ga uopće srušiti, jer će nas to oslabiti. Pitamo li prvo, to će nas toliko oslabiti da će za nas biti štetno, pa i ubojito, rekao je, pomislio sam. Nijednom od njegovih slušatelja i obožavatelja, pomislio sam smjesta, ne bi palo na pamet pomisliti da bi taj Glenn Gould, koji je na čitavom svijetu bio poznat i slavljen takoreći kao praslabić medu umjetnicima, bio sposoban u najkraćem roku vlastoručno oboriti snažan, zdrav jasen, promjera pola metra, usitniti ga i njegove dijelove poslagati duž zida kuće, još k tome u strašnim klimatskim uvjetima, pomislio sam. Obožavatelji obožavaju fantoma, pomislio sam, oni obožavaju jednog Glenna Goulda koji nikad nije postojao. Ali moj Glenn Gould je neizmjerno veći i vredniji obožavanja, pomislio sam, nego njihov. Kad su nam rekli da smo uselili u kuću jednog poznatog nacističkog kipara, Glenn se zvonko nasmijao. Wertheimer se pridružio njegovu smijehu, pomislio sam, njih dvojica razvukli su svoj smijeh do totalne iznemoglosti i na koncu donijeli iz podruma bocu šampanjca. Glenn je usmjerio čep ravno u lice jednog šest metara visokog anđela od carrarskog mramora i poprskao pjenušcem lica ostalih nemani, ostavivši tek malu količinu koju smo popili iz boce. Praznu bocu Glenn je bacio u glavu imperatora u kutu, toliko snažno da smo se morali skloniti. Nijedan od Glenno-vih obožavatelja ne bi mogao povjerovati da se Glenn uopće može tako nasmijati, a uvijek se tako smijao, pomislio sam. Naš Glenn Gould mogao se smijati neobuzdano kao nitko drugi, i zbog toga je najozbiljniji čovjek, pomislio sam. Tko se ne može smijati, tog ne treba ni uzeti za ozbiljno, pomislio sam, a tko se ne može smijati poput Glenna, tog ne treba uzeti za ozbiljno kao Glenna. Oko tri sata ujutro sjedio je iznemogao na imperatorovim nogama, on sa svojim Goldberg varijacijama, pomislio sam. Uvijek ista slika: Glenn, naslonjen na list imperatora, bulji u pod. Nismo ga smjeli ni osloviti. Ujutro je bio ponovno rođen, rekao je. Svakog dana nosim na ramenima novu glavu, iako je za ostatak svijeta stara, rekao je. Wertheimer je svakoga drugog dana u pet sati ujutro trčao do Untersberga, dokle je srećom vodila asfaltirana cesta, i natrag, dok bih ja prije doručka samo jednom prošao oko kuće, doduše pri svakom vremenu i bez ičega na sebi. Glenn je izlazio iz kuće samo da ode k Horowitzu i natrag. Zapravo mrzim prirodu, govorio je. I sam sam prisvojio tu rečenicu, ponavljam je još i danas, i ponavljat ću je, kako mi se čini, zauvijek, pomislio sam. Priroda je protiv mene, govorio je Glenn, dijeleći svoj svjetonazor sa mnom, koji tu rečenicu također neprestance govorim, pomislio sam. Naša egzistencija sastoji se u tome da neprestance budemo protiv prirode i odupiremo joj se, govorio je Glenn, da se odupi-remo prirodi dokle god ne odustanemo, jer je priroda jača od nas, koji smo iz obijesti napravili od sebe umjetni proizvod. Ta mi nismo ljudi,

mi smo umjetni proizvodi, klavirist je umjetni proizvod, i to odvratan, rekao bi zaključno. Mi smo ti koji neprestance pokušavaju uteći pred prirodom, ali nam to po prirodi stvari ne uspijeva, govorio je, pomislio sam, mi ostajemo poraženi. U osnovi želimo biti klavir, ne ljudi, već klavir, čitav život želimo biti klavir, a ne ljudi, bježimo pred ljudima koji jesmo da bismo postali klavir, a to nam nikako ne može uspjeti, u što, međutim, ne želimo povjerovati, govorio je. Idealni svirač klavira (Glenn nikad nije rekao pijanist) je onaj koji želi biti klavir, a i ja svaki dan kad se probudim kažem samome sebi da želim biti Steinway, ne čovjek koji svira na Stein-wayu, već Steinway sam. Ponekad se zaista približavamo tom idealu, rekao je, ponekad smo mu sasvim blizu, kad mislimo da smo već poludjeli, takoreći na putu u ludilo, kojeg se bojimo kao ničeg na svijetu. Glenn je čitav život želio biti Steinway, mrzio je predodžbu da se nalazi između Bacha i Steinwaya samo kao glazbeni posrednik koji će se jednog dana raspršiti između Bacha i Steinwaya; jednoga dana, govorio je, samljet će me Bach s jedne i Steinway s druge strane, pomislio sam. Čitav život bojim se da ću biti zdrobljen između Bacha i Steinwaya, i stoji me dosta napora da izbjegnem tu grozotu, govorio je. Idealno bi bilo da sam ja tajSteinway, da mi Glenn Gould nije potreban, govorio je. Mogao bih, da sam Steinway, Glenna Go-ulda učiniti posve izlišnim. Ali nijednom sviraču klavira još nije pošlo za rukom da sam sebe učini posve izlišnim, utoliko što bi bio Steinway, govorio je Glenn. Kad bih se jednog dana mogao probuditi i biti Glenn i Steinivaj u jednom, govorio je, Glenn Steinway, Stein-way Glenn, samo za Bacha. Možda je Wertheimer mrzio Glenna, možda je mrzio i mene, pomislio sam, ta misao počivala je na tisućama, ako ne i desecima tisuća zapažanja u vezi sa mnom, Wertheimerom i Glennom. A ni ja nisam bio oslobođen mržnje spram Glenna, pomislio sam, mrzio sam Glenna u svakom trenutku, a istom ga u krajnjoj liniji i volio. Ne postoji ništa strasnije nego vidjeti čovjeka koji je toliko veličanstven da nas njegova veličanstvenost uništava, te da taj proces moramo promatrati, izdržati, a na kraju i prihvatiti, dok zapravo u takav proces ne vjerujemo i ne možemo povjerovati, sve dok nam ne postane nepobitnom činjenicom, pomislio sam, a tad je za nas prekasno. Wertheimer i ja bili smo nužni za Glennov razvoj, Glenn nas je zloupotrebljavao kao i sve ostalo, pomislio sam u sali za goste. Bezobrazluk s kojim nam je Glenn pristupao, Wertheimerovo stravično oklijevanje, moje ograđivanje od svega i svačeg, pomislio sam. Glenn je iznenada bio Glenn Gould, trenutak do, moram tako reći, postanka Glennom Gouldom svi su previdjeli, pa čak i Wertheimer i ja. Glenn nas je mjesecima uvlačio u taj zajednički proces mršavljenja, pomislio sam, u opsjednutost Horowitzom, jer zaista bi bilo moguće da ja sam ta dva i pol mjeseca Horovvit-za u Salzburgu ne bih bio izdržao, a pogotovo ne Wertheimer, da bih odustao da nije bilo Glenna. Ni Horowitz ne bi bio taj Horowitz daje Glenn izostao; jedan je uvjetovao drugog i obrnuto. Za Glenna je to bio tečaj kod Horov/itza, pomislio sam stojeći u gostionici, ništa drugo. Glenn je od Horowitza napravio svog učitelja, a ne Horovvitz od Glenna genija, pomislio sam. Glenn je svojim genijem od Horovvitza tijekom tih salzburških mjeseci napravio idealnog učitelja za svoj genij, pomislio sam. U glazbu ulazimo ili kao cjeline ili uopće ne, često bi govorio Glenn, čak i Horowitzu. Ali samo je on sam znao što to znači, po-mislio sam, i to u jedinom pravom trenutku. Ako taj trenutak nije pravi, to što je uspjelo s Glennom i Ho-rowitzom, naprosto neće uspjeti. Od učitelja koji nije genij, genij će napraviti svog idealnog učitelja, u tom sasvim određenom trenutku i na sasvim određeno vrijeme, pomislio sam. Ali stvarna žrtva tog tečaja kod Horovvitza nisam bio ja, već Wertheimer, koji bi bez Glenna zasigurno postao izvanredni, glasoviti klavirski virtuoz, pomislio sam. Wertheimer, koji je napravio pogrešku da te godine ode u Salzburg k Ho-rowitzu, gdje će ga uništiti Glenn, a ne Horowitz. Ta Wertheimer je htio postati klavirski virtuoz, ne ja, pomislio sam; za mene je klavirska virtuoznost bila samo izlaz, taktika odugovlačenja za nešto što mi doduše do danas nije postalo jasno. Wertheimer je htio, ja nisam htio, pomislio sam, Glenn ga ima na savjesti, pomislio sam. Glenn je odsvirao svega nekoliko taktova, a Wertheimer je već

pomišljao da odustane, točno se sjećam kako je Wertheimer ušao u sobu na prvom katu Mozarteuma, koja je bila dodijeljena Horovvitzu, i čuo i vidio Glenna, nakon čega je zastao na vratima nemoćan da sjedne; čak ni kad mu je Horovvitz ponudio da sjedne, on to nije mogao, dokle god je Glenn svirao, i tek kad je Glenn prestao svirati, Wertheimer je uspio sjesti, sklopio oči i ništa više nije rekao. Patetično rečeno, bio je to kraj, kraj Wertheimerove karijere virtuoza. Deset godina studiramo instrument koji smo sami odabrali, a onda, nakon tih mukotrpnih, manje--više depresivnih deset godina, čujemo nekoliko taktova jednog genija i gotovi smo, pomislio sam. Werthei-mer to godinama nije želio priznati. Ali tih nekoliko taktova Glennova sviranja bili su njegov kraj, pomislio sam. U mom slučaju nije bilo tako, jer ja sam i prije no što smo upoznali Glenna razmišljao o odustajanju, o besmislenosti mojih napora; kamo god bih došao, uvijek sam bio najbolji, navikao na takvo stanje nisam imao poteškoća razmišljati o odustajanju, o prekidu jedne besmislice, protiv svih glasova koji su mi potvrđivali da spadam medu najbolje, ali spadati medu najbolje, to mi nije bilo dovoljno, ja sam želio biti najbolji ili uopće ne sudjelovati, i tako sam prestao i poklonio svoj Steinway učiteljskom djetetu iz Alt-miinstera, pomislio sam. Wertheimer je, moram reći, uložio sve u karijeru virtuoza, ja ništa, to je bila razlika medu nama. Nekoliko taktova Glennovih Goldberg varijacija smrtno ga je pogodilo, mene ne. Biti najbolji ili uopće ne sudjelovati, oduvijek je bio moj zahtjev, u svakom pogledu. Tako sam naposljetku završio u Calle del Prado u potpunoj anonimnosti, zaokupljen spisateljskim besmislom. Wertheimerov cilj bio je kla-virski virtuoz koji glazbenom svijetu dokazuje svoje majstorstvo iz godine u godinu, sve dok ne padne s nogu, dakle, koliko poznajem Wertiieimera, do duboke staračke dobi. Taj mu je cilj Glenn osujetio, sjedavši za klavir i odsviravši prve taktove Goldberg varijacija. Wertheimer ga je morao čuti, pomislio sam, njemu se morah dogoditi da ga Glenn uništi. Da tada nisam otišao u Salzburg i da pod svaku cijenu nisam želio studirati kod Horowitza, ja bih nastavio i ostvario svoju želju, često bi govorio Wertheimer. Ali Werthei-mer je, kako se kaže, morao otići u Salzburg i upisati tečaj kod Horovvirza. Mi smo već uništeni, a svejedno ne odustajemo, pomislio sam, za to je Wertheimer dobar primjer. On nije odustao još godinama nakon što ga je Glenn uništio, pomislio sam. A čak mu ni samome nije sinula zamisao da se oprosti od svog Bosendorfera, pomislio sam; prvo sam ja morao pokloniti svoj Steinway, ne bi li on time dobio priliku da svoj Bosendorfer proda na dražbi. On svoj Bosen-dorfer nikad ne bi poklonio, on ga je morao dati na dražbu u Dorotheum, to je karakteristično za njega, pomislio sam. Ja sam poklonio Steinway, on je na dražbi prodao Bosendorfer, pomislio sam, time je sve rečeno. Ništa vvertheimerovskoga nije proizišlo iz Wertheimera samog, kažem sada samome sebi, sve vvertheimerovsko uvijek je bilo samo oponašanje, imitacija, on je oponašao sve, radio sve što radim i ja, tako je oponašao i moje propadanje i postupio kao i ja, pomislio sam. Tek je njegovo samoubojstvo bilo isključivo njegova odluka, proizišla u potpunosti iz njega, pomislio sam, i tako je na kraju, kako se kaže, imao još jedan trijumfalan osjećaj. I možda je to što se ubio vlastitom odlukom njegova velika prednost preda mnom, pomislio sam. Slabi karakteri uvijek će postajati slabim umjetnicima, pomislio sam, Werthe-imer to nedvosmisleno dokazuje. Wertheimerova priroda bila je u potpunosti suprotstavljena Glennovoj, pomislio sam, on je imao takozvano poimanje umjet-nosti, Glennu Gouldu to nije bilo potrebno. Dok je Wertheimer neprestance postavljao pitanja, Glenn nikad ništa nije pitao, nikad ga nisam čuo da postavlja pitanje, pomislio sam. Wertheimer se uvijek bojao da će izići iz okvira vlastitih mogućnosti, Glenn nije imao čak ni ideju da bi mu se to moglo ikad dogoditi. Wertheimer se, uzgred, svako malo ispričavao zbog stvari koje nisu bile povod za ispriku, dok Glenn pojam isprike uopće nije poznavao, Glenn se nikad nije ispričavao, iako je prema našim pojmovima neprestance bilo povoda za ispriku. Wertheimeru je uvijek bilo važno znati što o njemu misle ljudi, Glenn to nije nimalo cijenio, kao uostalom ni ja; meni je, kao i Glennu, oduvijek bilo svejedno što o meni misli takozvana okolina. Wertheimer je govorio i kad ne bi imao što reći, samo zato jer mu je šutnja postala

opasnom, Glenn je šutio i na najduže staze, kao uostalom i ja, koji sam, poput Glenna, mogao šutjeti barem danima, ako već ne tjednima, što je Glennu glatko polazilo za rukom. Sam strah da ga neće uzeti ozbiljno činio je našega gubitnika razgovorljivim, pomislio sam. Bit će da je to bilo stoga što se u Beču, kao i u Traichu, tada već većinu vremena oslanjao sam na sebe, što je trčkarao po Beču, ne razgovarajući sa svojom sestrom, jer sa svojom sestrom nikad mu nije bilo moguće povesti razgovor. Za svoje imovinske odnose imao je, kako ih je nazivao, bezobrazne upravitelje, s kojima je komunicirao samo pismenim putem. Tako je i Wertheimer bio čovjek koji je bez daljnjeg mogao šutjeti, moguće čak i duže nego Glenn i ja, ali je, nakon što smo se zbližili, naprosto morao govoriti, pomislio sam. On koji je stanovao na najboljoj adresi u središtu grada odlazio je najradije u Floridsdorf, u radničku četvrt koja se proslavila svojom tvornicom lokomotiva, u Kagran, u Kaisermtihlen, gdje stanuju najsiromašniji medu siromasima, na takozvani Alser-grund, ili van u Ottakring, što je svakako bila perverzija, pomislio sam. Izlazio je kroz stražnja vrata, u iz-nošenoj odjeći, u proleterskom kostimu, samo kako na svojim istraživačkim pohodima nikome ne bi upao u oči, pomislio sam. Stojeći satima na floridsdorrskom mostu, promatrao je prolaznike, gledao u smeđu, kemijom odavno uništenu dunavsku vodu, na kojoj su ruski i jugoslavenski teretni brodovi plovili prema Crnome moru. Tamo je često razmišljao nije li njegova najveća nesreća to što se rodio u bogatoj obitelji, pomislio sam, jer je uvijek govorio da se u Floridsdorfu i Kagranu osjeća bolje nego u prvom okrugu, da se medu ljudima iz Floridsdorfa i Kagrana osjeća bolje nego medu ljudima iz prvog okruga, koji su mu zapravo oduvijek bili mrski. Posjećivao je gostionice u Praškoj i Brnskoj ulici i naručivao pivo i kobasice u octu, ostajao satima i slušao ljude, promatrao ih dok takoreći ne bi ostao bez zraka, te bi morao izići i poći kući, po prirodi stvari pješice, pomislio sam. Ali uvijek bi govorio i da je zabluda misliti da bi kao stanovnik Floridsdorfa, Kagrana ili Alsergrunda bio sretniji, pomislio sam, zabluda je pomisliti da ti ljudi imaju u najmanju ruku bolji karakter od stanovnika prvog okruga. Promotre li se bolje, govorio je, takozvani društveno slabiji, takozvana sirotinja i takozvani zaostali isto su tako beskarakterni i odvratni u svom biću i valja ih odbijati isto kao i one kojima čovjek sam pripada i koje baš iz tog razloga smatra odbojnima. Niži slojevi jednako su pokvareni i opasni kao i viši, govorio je, oni barataju istim gnusnim stvarima, jednako su odbojni, drukčiji su, ali jednako gnusni, govorio je, pomislio sam. Takozvani intelektualac mrzi svoj takozvani intelektualizam i umišlja da će pronaći spokoj kod takozvane sirotinje i socijalno slabijih, koje se nekoć nazivalo poniženima i uvrijeđenima, rekao je, ali on će tamo umjesto spokoja pronaći istu odvratnost, govorio je, pomislio sam. Nakon što sam dvadeset puta otišao u Floridsdorf ili Kagran, rekao je Wert-heimer jednom prilikom, uvidio sam svoju zabludu, pa sam radije otišao u Bristoli tamo se okomio na sebi ravne. Mi uvijek pokušavamo skliznuti iz sebe, ali u tome nikad ne uspijevamo, svaki put udarimo glavom o nešto, jer ne želimo uvidjeti da ne možemo uteći pred sobom, osim u smrt. Sad je utekao pred samim sobom, pomislio sam, na manje-više neukusan način. Treba prestati s pedeset, najkasnije s pedeset i jednom godinom, rekao je jednom prilikom. Na kraju je sam sebe uzeo ozbiljno, pomislio sam. Promatramo kolegu kako prolazi hodnikom visoke škole, pomislio sam, oslovimo ga i time smo zasnovali takozvano životno prijateljstvo. Po prirodi stvari isprva ne znamo da je posrijedi takozvano životno prijateljstvo, jer ga ispočetka doživljavamo samo kao prijateljstvo zbog određene svrhe, koje nam je u tom trenutku potrebno kako bismo napredovali, ali taj kojeg smo oslovili nije bilo koji čovjek, već jedini mogući u tom trenutku, pomislio sam, jer imao sam na stotine mogućnosti da oslovim kolege koji su svi studirali na Mozarteumu, a medu njima i mnoge koji su u to doba pohađali tečaj kod Horovvitza, ali ja sam oslovio upravo Werthei-mera, pomislio sam, koji se sjećao da smo se jednom vidjeli i razgovarali u Beču. Wertheimer je uglavnom studirao u Beču, ne kao ja na Mozarteumu, već na Bečkoj akademiji, koja je, gledana s pozicije Mozarte-uma, uvijek slovila kao bolja visoka glazbena

škola, kao što je, obrnuto, Mozarteum, promatran iz Beča, uvijek slovio kao korisniji institut, pomislio sam. Oni koji studiraju na nekom institutu, uvijek će ga procjenjivati lošijim nego što zaista jest i očijukati s konkurencijom; pogotovo su studenti glazbe poznati po tome da konkurentske institute uvijek smatraju boljima, a bečki studenti glazbe uvijek su mislili, kao što i danas misle, da je Mozarteum bolji, kao što su, obrnuto, studenti Mozarteuma boljom smatrali Bečku akademiju. U biti su Mozarteum i Bečka akademija oduvijek imali podjednako dobre ili podjednako loše učitelje, pomislio sam, jedino je o studentima ovisilo hoće li te učitelje s najvišom mjerom bezobzirnosti iskoristiti za vlastite svrhe. Ne radi se čak ni o kvaliteti naših učitelja, pomislio sam, radi se o nama samima, jer i loši učitelji uvijek su proizvodili genije, kao što su, obrnuto, dobri učitelji mnoge genije uništili, pomislio sam. Horovvitz je bio na najboljem glasu, za time smo se povodili, pomislio sam. Ali nismo imali pojma o Glennu Gouldu i što bi nam taj mogao značiti. Glenn Gould bio je student poput svakog drugog, neobična ponašanja, a naposljetku i najvećeg talenta koji je uopće postojao u ovom stoljeću, pomislio sam. Za mene pohađanje tečaja kod Horovvitza nije bilo katastrofalno kao što je bilo za Wertheimera; Werthei-mer je bio preslab za Glenna. Tako gledano, Werthei-mer je, odlučivši se za tečaj kod Horovvitza, ušao u životnu stupicu, pomislio sam. Stupica se zatvorila kad je prvi put čuo Glenna kako svira, pomislio sam. Iz te životne stupice Wertheimer više nije izišao. Wert-heimer bi bio morao ostati u Beču i nastaviti studij na Akademiji, pomislio sam. Uništila ga je riječ Horo-witz, indirektno pojam Horovuitz, pomislio sam, iako ga je uistinu uništio Glenn. Dok smo bili u Americi, rekao sam Glennu daje uništio Wertheimera, ali Glenn uopće nije shvatio na što mislim. Nikad više nisam ga opterećivao tom mišlju. Wertheimer mi se nevoljko priključio na putu u Ameriku, za vrijeme putovanja svako malo bi mi govorio da se zapravo grozi umjetnika, koji su, kako je rekao, svoju umjetnost dotjerali toliko daleko kao Glenn, koji su, kako je govorio, uništili svoju osobnost samo da bi bili geniji. Ljudi kakav je bio Glenn napravili bi od sebe naposljetku umjetnički stroj, sa čovjekom više ne bi imali ništa zajedničko, već bi samo još podsjećali na njega, pomislio sam. Ali Wertheimer je Glennu neprestance zavidio na toj umjetničkoj crti, nije bio sposoban da joj se čudi bez zavisti, ako joj se već i nije mogao diviti, za što su i meni nedostajali svi preduvjeti, a i sad mi nedostaju; ja se nikad ničemu nisam divio, ali mi je mnogo toga u životu izmamilo čuđenje, a najviše sam se u životu, koji možda ipak zavređuje da ga se nazove umjetničkim, čudio Glennu, u čudu sam promatrao njegov razvoj, u čudu bih ga svaki put susreo, upijajući, kako se kaže, njegove interpretacije, pomislio sam. Uvijek sam bio u mogućnosti pustiti svoje čuđenje da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograničava ili mi sužava prostor, pomislio sam. Tu osobinu Wertheimer nikad, ni u kakvom smislu, nije imao, pomislio sam. Ta ja, za razliku od Werthei-mera, koji je itekako želio biti Glenn Gould, nikad nisam osjetio želju da budem on, već sam uvijek želio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu, pomislio sam. Werthei-mer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Werthei-mer nije bio u stanju vidjeti sama sebe l{ao nešto jedinstveno, što si svatko može i mora priuštiti ako ne želi pasti u očaj, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kažem i spašen sam. Wertheimer to sidro spasa, naime, da sam sebe doživi kao nešto jedinstveno, nikad nije mogao ozbiljno uzeti u obzir, jer su mu za to nedostajale sve pretpostavke. Svaki čovjek je jedinstven čovjek i, zaista, gledan za sebe, najveće umjetničko djelo svih vremena, tako sam uvijek mislio, a i bilo mi je moguće da tako mislim, pomislio sam. Wertheimer nije imao tu sposobnost i tako je neprestance htio biti Glenn Gould, ili Gustav Mahler, ili Mozart i drugovi, pomislio sam. Zarana ga je to počelo bacati u očaj. Čovjek ne mora biti genij da bi bio jedinstven, pa da to i zamijeti, pomislio sam. Wertheimer se neprestance trudio da bude kao netko drugi, poistovjećivao se sa svime za što je mislio da

ima bolji položaj od njega, iako za to, kao što danas vidim, nije imao nikakve pretpostavke; želio je biti umjetnik i to ga je povuklo u katastrofu, pomislio sam. Odatle njegov nemir, njegovo neprestano, usrdno hodanje, trčkaranje, nemogućnost da bude na miru, pomislio sam. Svoju nesreću, pomislio sam, iživljavao je na svojoj sestri, koju je desedjećima mučio, zatvarao je u svojoj glavi, da je odade, kako sam mislio, nikad više ne pusti. Na takozvanim izvedbenim večerima, čiji je smisao da se studenti naviknu na koncertni pogon, i koje se sve do jedne održavaju u Bečkoj dvorani, jednom smo nastupili zajedno, izvadajući, kako se kaže, Brahmsa četveroruč^e. Wertheimer se tijekom čitavog koncerta htio istaknuti, čime je sam koncert uništio do temelja. Uništio ga je posve svjesno, kao što danas vidim. Nakon koncerta rekao mi je oprosti, samo tu jednu riječ, to je bilo karakteristično za njega. Bio je nesposoban za zajedničko sviranje, želio je, kako se kaže, briljirati, te je, jer mu to po prirodi stvari nije pošlo za rukom, uništio koncert, pomislio sam. Wert-heimer se čitav život neprestance želio istaknuti, što mu nikad nije pošlo za rukom, ni u kojem smislu i ni u kakvim okolnostima. Zato se i morao ubiti, pomislio sam. Glenn se nije morao ubiti, pomislio sam, jer Glenn se nikad nije trebao istaknuti, on se isticao uvijek i svugdje i u svim okolnostima. Wertheimer je uvijek želio više, a da za to nije imao pretpostavke, pomislio sam; Glenn je za sve imao pretpostavke. Sebe ovdje ne bih proučavao, iako mogu reći da sam uvijek imao sve pretpostavke za sve moguće, samo što ih uglavnom posve svjesno ne bih iskoristio, uvijek iz indolencije, lijenosti, oholosti i dosade, pomislio sam. Ali Wertheimer nikad nije imao pretpostavke nizašto čemu se posvećivao, nizašto na svijetu, kako se kaže. Osim što je imao sve pretpostavke da bude nesretan čovjek. Utoliko ne čudi da se ubio upravo Werthei-mer, a ne Glenn, pa ni ja, iako je Wertheimer uvijek predviđao moje samoubojstvo, kao i toliki drugi, koji bi mi svako malo davali do znanja da znaju da ću se ja ubiti. Wertheimer je zaista svirao klavir bolje nego bilo tko drugi na Mozarteumu, važno je to reći, ali nakon što je čuo Glenna, ta mu činjenica više nije bila dovoljna. Svatko tko je odlučio postati slavan i biti majstor, uspije svirati kao Wertheimer, samo ako je dovoljno dugo radio na tome, pomislio sam, ali ako susretne jednog Glenna Goulda i takvog Gknna. Go-ulda čuje kako svira, onda je krahirao, ukoliko je poput Wertheimera, pomislio sam. Wertheimerova sahrana nije trajala ni pola sata. Za njegovu sahranu prvo sam htio odjenuti takozvano tamno odijelo, no potom sam ipak odlučio da na pogreb odem u putnoj odjeći, jer mi se iznenada učinilo smiješnim držati se propisa o odijevanju koji sam uvijek mrzio, kao što sam mrzio i sve druge propise o odijevanju, tako da sam na pogreb otišao u istoj svakodnevnoj odjeći u kojoj sam doputovao u Chur, pomislio sam. Isprva sam mislio da ću na groblje u Churu otići pješice, no kasnije sam ipak pozvao taksi, koji me dovezao do glavnog portala. Telegram Wertheimerove sestre, koja se sad zove Dumveiler, iz predostrožnosti sam ponio sa sobom, jer u njemu je bilo navedeno točno vrijeme pogreba. Pretpostavljao sam daje posrijedi bio nesretni slučaj, da je Wertheimera u Churu možda pregazio automobil; kako nisam znao da bi Wertheimer bolovao od kakve ozbiljne ili smrtonosne bolesti, pretpostavljao sam sve moguće nesreće, posebice prometne, kakve se danas posvuda događaju, ali da je počinio samoubojstvo, to mi nikako ne bi palo na pamet. Iako mi je takva pomisao, kao što sad vidim, trebala biti najpreča, pomislio sam. Začudilo me je daje Dut- tvveilerova telegram poslala na moju bečku adresu, a ne u Madrid, jer odakle bi Wertheimerova sestra mogla znati da se nalazim u Beču, a ne u Madridu, pomislio sam. Ni sad mi nije jasno odakle je znala da me može kontaktirati u Beču, a ne u Madridu, pomislio sam. Možda je sa svojim bratom, prije no što se ubio, ipak još uspjela uspostaviti kontakt, pomislio sam. Naravno da bih i iz Madrida doputovao u Chur, pomislio sam, iako bi to bilo znatno napornije. A možda i ne bih, pomislio sam, jer stići iz Ziiricha u Chur, to zaista nije teško. Svoj bečki stan opet sam pokazao nekolicini zainteresiranih, jer ga već godinama želim prodati a da još uvijek nisam pronašao pogodnog kupca, čak ni oni koji su se sad javili nisu

dolazili u obzir. Ili nisu htjeli platiti koliko sam tražio, ili su otpali iz drugih razloga. Namjeravao sam svoj bečki stan prodati onakav l{al{avjest, dakle u cjelini, i zbog toga sam se s kupcima morao, kako se kaže, nalaziti licem u lice, što nijednom nije bio slučaj. Zapitao sam se i ne bi li bilo besmisleno da se upravo sad, u ovim teškim vremenima, rastajem od bečkog stana, da odustanem od njega u doba totalne nesigurnosti. Nitko ne prodaje sad, osim ako je prisiljen na to, pomislio sam, a ja nisam bio prisiljen prodavati svoj stan u Beču. Imam Desselbrunn, mislio sam uvijek, bečki stan nije mi potreban, jer živim u Madridu i ne namjeravam se vratiti u Beč, nikad u životu, mislio sam, ali onda sam vidio sva ta užasna lica kupaca koji su mi pomisao na prodavanje bečkog stana naprosto izbili iz glave. Naposljetku, mislio sam, Desselbrunn ionako nije dovoljan, biti jednom nogom u Beču, a drugom u Desselbrunnu bolje je nego biti samo u Desselbrunnu, kamo se također ne namjeravam vratiti, pa ga svejedno ne prodajem. Neću prodati stan u Beču i neću prodati Desselbrunn, odustat ću od života u bečkom stanu, što sam zapravo već učinio, kao što sam odustao i od života u Desselbrunnu, ali ni Beč ni Desselbrunn neću prodati, jer mi to nije neophodno, pomislio sam. Iskreno rečeno, posjedujem točno one rezerve koje mi bez daljnjeg omogućuju da ne prodajem ni Beč ni Desselbrunn, pomislio sam. Prodam li, ja sam budala, pomislio sam. Ovako imam i Beč i Desselbrunn, iako ne koristim ni jedan ni drugi, pomislio sam, ali u biti posjedujem i Beč i Desselbrunn, i moja nezavisnost znatno je veća nego da nemam Beč ili Desselbrunn, odnosno da nemam Beč / Desselbrunn. U pet sati ujutro održavaju se oni pogrebi koje nitko ni na koji način ne bi trebao zamijetiti, pomislio sam, a upravo takav trebao je biti Wertheimerov pogreb, i za Dut-tvveilere i za upravu groblja u Churu. Wertheimerova sestra rekla je više puta da je pogreb njenog brata privremen, jer da ga jednog dana namjerava preseliti u Beč i sahraniti ga u obiteljskoj grobnici na groblju u Doblingu. Trenutno preseljenje njezina brata ne bi došlo u obzir, rekla je, ne rekavši zbog čega, pomislio sam. Grobnica Wertheimerovih jedna je od najvećih na doblinškom groblju, pomislio sam. Možda najesen, rekla je Wertheimerova sestra, udana Dumveiler, pomislio sam. U kratkom kaputu, pomislio sam, gospodin Dumveiler vodio je Werdieimerovu sestru do rake koja je bila iskopana na suprotnom kraju chur-skoga groblja, dakle, već u neposrednoj blizini smetlišta. Kako nitko nije govorio ništa, a lijes je zahvaljujući okretnosti grobara nevjerojatno brzo potonuo u grob, pogreb nije trajao više od dvadeset minuta. Jedan gospodin u crnom, koji je posve sigurno pripadao pogrebnom poduzeću, ako mu nije bio i vlasnik, htio je, pomislio sam, nešto reći, no gospodin Dumveiler prekinuo ga je u toj nakani još prije nego što je ovaj počeo govoriti. Ja nisam uspio nabaviti cvijeće, nikad u životu to nisam radio, utoliko više deprimirala je činjenica da ni Dutnveilerovi nisu donijeli cvijeće, najvjerojatnije stoga što je Wertheimerova sestra bila mišljenja da uz pogreb njezina brata cvijeće ne pristaje, u čemu je, pomislio sam, bila u pravu, iako je taj pogreb onako bez cvijeća ostavljao strašan dojam na sve prisutne. Gospodin Dumveiler dao je pogrebnicima još nad otvorenim grobom po dvije novčanice, što je djelovalo odbojno, pa ipak, pristajalo je uz čitav tijek pogreba. Wertheimerova sestra pogledala je u raku, njezin suprug i ja to nismo učinili. Hodajući iza bračnog para Duttvveiler, napustio sam groblje. Ispred portala, njih dvoje se okrenulo prema meni i uputilo mi poziv na ručak, koji, međutim, nisam prihvatio. To zacijelo nije bilo u redu, pomislio sam u gostionici. Od njih dvoje, a posebice od Wertheime-rove sestre, vjerojatno sam mogao saznati još štošta korisnog, pomislio sam. Tako sam se oprostio od njih i odjednom ostao sam. Chur me više nije zanimao, tako da sam otišao na kolodvor i zaputio se sljedećim vlakom prema Beču. Sasvim je prirodno da nakon pogreba neko vrijeme vrlo intenzivno mislimo na pokojnika, pogotovo ako je bio blizak, pa i prisan prijatelj, s kojim smo desetljećima bili usko povezani, a takozvani studijski kolega uvijek je izuzetni životni i egzistencijalni pratitelj, jer je takoreći prastjedok naših odnosa, pomislio sam, te se tijekom vožnje preko Buch-sa i lihtenštajnske granice nisam bavio ničime nego Wertheimerom. Pomislio sam kako je rođen s neizmjernim

imetkom, s kojim tijekom života nije znao ništa učiniti, pa je zbog tog neizmjernog imetka sve vrijeme zapravo bio nesretan. Imao sam deprimirajuće djetinjstvo, govorio bi Wertheimer, imao sam deprimi-rajuću mladost, imao sam deprimirajući studij, oca kpji me je deprimirao, majku kpja me je deprimirala, deprimirajuće učitelje, okolinu kpja me je neprestance depri-mirala. Pomislio sam kako su oni (njegovi roditelji i odgajatelji) uvijek vrijeđali njegove osjećaje i isto tako uvijek zanemarivali njegov um. On nikada nije imao dom, pomislio sam, stojeći još uvijek u sali za goste, jer mu roditelji nikad nisu pružili dom, jer nikad nisu bili sposobni da mu pruže dom. Kao rijetko tko drugi, uvijek je govorio o obitelji, jer njegovi ionako nisu bili obitelj. Na koncu nikoga nije mrzio kao svoje roditelje, govoreći o njima samo još kao o onima koji su ga upropastili i uništili. Nakon smrti svojih roditelja, koji su s automobilom nedaleko Brbcena sletjeli u provaliju, naposljetku više nije imao nikoga osim sestre, jer se svima drugima, pa i meni, zamjerio, a sestrom je beskrupulozno i u potpunosti ovladao, pomislio sam. Uvijek je tražio sve, ali nikad nije davao ništa, pomislio sam. Svako malo odlazio je na floridsdorfski most u nakani da skoči s njega, ali nikad nije skočio s njega, pomislio sam. Studirao je glazbu u nakani da postane klavirski virtuoz, ali nikad nije postao klavirski virtuoz, već se, kako je sam govorio, sklonio u duhovne znanosti, a da sam nije znao što duhovne znanosti uopće jesu, pomislio sam. Svoje mogućnosti s jedne strane je precjenjivao, dok ih je s druge podcjenjivao, pomislio sam. I od mene je uvijek tražio više nego što bi mi davao, pomislio sam. Uvijek je postavljao previsoke zahtjeve meni i ostalima, tako da ti zahtjevi nikad nisu mogli biti ispunjeni, zbog čega je on neprestance bio nesretan, pomislio sam. Wertheimer je rođen kao nesretan čovjek, to je znao, ali poput svih nesretnih ljudi nije htio uvidjeti da on ima biti nesretan, kako je vjerovao, a svi ostali ne, što ga je deprimiralo do te mjere da je neprestance bio očajan. Glenn je sretan čovje^, ja sam nesretni^, govorio je često, na što bih mu odgovarao da se ne može tvrditi kako je Glenn sretan čovjek, dok on, Wertheimer, to zaista nije. Uvijek odgovara kad kažemo da je ovaj ili onaj čovjek nesretan, rekao sam Wertheimeru, dok nikad ne odgovara ako kažemo da je ovaj ili onaj čovjek sretan. Ali s Wertheimerovog stajališta Glenn Gould je uvijek bio sretan čovjek, kao uostalom i ja, što znam, jer mi je to dovoljno često govorio, pomislio sam, jer mi je predbacivao da sam sretan ili barem sretniji od njega, koji je većinu vremena doživljavao sam sebe kao naj-nesretnijeg čovjeka. Ali Wertheimer bi u svakom trenutku poduzimao sve samo da može biti nesretan, da može biti onaj nesretni čovjek o kojem je uvijek pričao, pomislio sam, jer njegovi su ga roditelji nesum-njivo pokušali učiniti sretnim, samo što bi ih Werthei-mer svaki put odbio, kao što je i svoju sestru neprestance odbijao kad bi ga pokušala učiniti sretnim. Kao nijedan čovjek, ni Wertheimer nije bez prestanka bio nesretnik kojime je, kako je vjerovao, njegova nesreća u potpunosti ovladala. Sjećam se daje upravo za vrijeme tečaja kod Horowitza bio sretan, da je sa mnom (i s Glennom) odlazio u šetnje koje su ga činile sretnim, da je i svoje samovanje u Leopoldskornu znao pretvoriti u stanje sreće, što sam imao prilike zamijetiti, ali svemu tome došao je kraj kad je prvi put čuo Glenna kako svira Goldberg varijacije, u kojima se Wertheimer, kao što znam, nikad poslije više nije okušao. Ja sam zarana i mnogo prije Glenna Goulda pokušavao svirati Goldberg varijacije, nikad ih se nisam bojao, za razliku od Wertheimera, koji je Goldberg varijacije takoreći uvijek ostavljao za kasnije, pomislio sam. Takav nedostatak hrabrosti spram jednog tako nevjerojatnog djela kao što su Goldberg varijacije ja nikad nisam osjetio, nikad nisam patio od takvog nedostatka hrabrosti, čak si nikad nisam ni razbijao glavu takvom drskošću, tako da sam ih sasvim jednostavno počeo uvježbavati, usudivši ih se svirati dugo prije tečaja kod Horovvitza; naravno, svirao sam ih napamet, nimalo lošije od mnogih naših slavljenih glazbenika, ali po prirodi stvari ne i tako dobro kao što sam to smatrao poželjnim. Wertheimer je uvijek bio tip strašljivca, posve nepogodan već iz toga bitnog razloga za karijeru virtuoza, pa još k tome na klaviru, što prije svega iziskuje radikalnu neustrašivost pred svim i svačim, pomislio sam. Virtuoz, pa još k

tome virtuoz svjetskoga glasa, ne smije se ničega bojati, pomislio sam, svejedno o kakvom virtuozu govorili. Wertheimerov strah uvijek je bio prepoznatljiv, nikad ga nije uspio prikriti, čak ni malčice. Jednoga dana njegov se koncept morao raspasti, pomislio sam, kao što se na kraju i raspao, a da čak ni taj raspad njegova umjetničkog koncepta nije bio njegov vlastiti, već ga je izazvala moja odluka da se definitivno rastanem od Steinwaya i karijere virtuoza. Pomislio sam kako je sve, ili gotovo sve, preuzeo od mene, pa i ono što je odgovaralo meni, ali ne i njemu, mnogo toga što je meni bilo korisno, ali njemu štetno. Oponašatelj me oponašao u svemu, pa i tamo gdje su stvari bile sasvim otvoreno okrenute protiv njega, pomislio sam. Za Wertheimera sam uvijek bio štetan, pomislio sam, i to ću si uvijek predbacivati, tu ideju neću si izbiti iz glave dok sam živ, pomislio sam. Wertheimer je bio nesamostalan, pomislio sam. U mnogim stvarima bio je tankoćutniji od mene, ali je, a to mu je bila najveća greška, na koncu uvijek razvijao samo lažne osjećaje, zaista, bio je gubitnik, pomislio sam. Jer nije smogao hrabrosti da od Glenna nauči sve što je za njega bilo važno, učio je sve od mene, što je, međutim, bilo sasvim beskorisno, jer od mene nije imao što naučiti a da mu bude važno ili korisno, sve što je učio od mene bilo je beskorisno, samo što on to nije želio uvidjeti, iako sam ga svako malo upozoravao na to, pomislio sam. Da je postao trgovac, dakle upravitelj imperija svojih roditelja, pomislio sam, bio bi sretan, sretan prema vlastitim zamislima, ali za takvu odluku nedostajalo mu je hrabrosti, za mali obrat o kojem sam mu često govorio, a da on na njega nikad nije pristao. Želio je biti umjetnik, umjetni^ u življenju, to mu nije bilo dovoljno, iako upravo taj pojam sadrži sve što nas čini sretnima, samo ako smo dovoljno pronicljivi, pomislio sam. Naposljetku se zaljubio u svoju propast, ako nije za njom načisto i poludio, pomislio sam, zakopavši se u tu propast sve do kraja. Zaista bih mogao reći da je bio nesretan u svojoj nesreći, ali i da bi bio još mnogo nesretniji daje tu svoju nesreću preko noći izgubio, da mu ju je jednog trenutka netko oduzeo, što bi opet bio dokaz da u osnovi uopće nije bio nesretan, već sretan, ma bila to i sreća zbog vlastite nesreće, pomislio sam. Ta mnogi duboki nesretnici u osnovi su sretni, pomislio sam i rekao samome sebi da je Wertheimer zacijelo sve vrijeme bio sretan, jer je sve vrijeme bio svjestan svoje nesreće, u kojoj je u svakom trenutku mogao uživati. Ideja da se bojao mogućnosti gubitka svoje nesreće iz nekog meni nepoznatog razloga i da je zbog toga otputovao u Chur i u Zizers i tamo se ubio, iznenada mi se više nije činila apsurdnom. Možda moramo polaziti od pretpostavke da takozvani nesretni čovjek uopće ne postoji, pomislio sam, jer većinu unesrećujemo upravo time što im oduzimamo njihovu nesreću. Wertheimer se bojao da bi mogao izgubiti svoju nesreću, iz tog se razloga ubio, i ni iz kojeg drugog, pomislio sam. Rafiniranim potezom uskratio se svijetu, održavši takoreći obećanje u koje nitko više nije vjerovao, pomislio sam, zaista, uskratio se svijetu koji ga je, kao i milijune njegovih supatnika, sve vrijeme želio učiniti sretnim, što je on pak na najbezobzirniji način po sebe i po ostale znao spriječiti, jer se, baš kao i ostali supatnici, na smrtonosan način naviknuo na svoju nesreću i ni na što drugo. Po okončanju studija, Wertheimer je mogao održati više koncerata, no odbio ih je, pomislio sam, zbog Glenna, jer mu je iznenada postalo neprih-vadjivo da nastupi javno; već mi sama pomisao da moram izići na podij izaziva mučninu, govorio je, pomislio sam. Dobio je, pomislio sam, brojne pozive i sve ih je odbio, mogao je otići u Italiju, u Mađarsku, u Cehoslovačku, u Njemačku, jer je, kako se priča, već zbog izvedbenih večeri u Mozarteumu medu agentima bio na dobru glasu. Ali on se svodio samo još na nedostatak hrabrosti u odnosu na način na koji je Glenn trijumfirao Goldberg varijacijama. Kako sad, kad sam čuo Glenna, mogu nastupiti, govorio bi često, na što bih mu redom odgovarao da svira bolje od svih ostalih, iako ne tako dobro kfl-o Glenn, što mu nikad nisam rekao, iako se moglo naslutiti iz svega što bih mu govorio. Klavirski umjetnik, govorio sam Wertheimeru - govoreći o umjetnosti klavira često sam koristio pojam klavirski umjetnik, ne bih li izbjegao odvratnu riječ pijanist— dakle, klavirski umjetnik ne smije dopustiti da neki genij ostavi na njega toliko snažan dojam da od njega

ostane paraliziran, jer činje- nica je da si dopustio da Glenn na tebe ostavi takav dojam da si sad paraliziran, ti, najveći talent koji je ikad pohađao Mozarteum, govorio sam, svjestan da govorim istinu, jer Wertheimer je zaista bio takav izvanredan talent, kakav na Mozarteumu više nikad nije studirao, iako nije bio genij poput Glenna. Nemoj dopustiti da te neki kanadsko-američki vjetropir odmah obori s nogu, govorio sam Wertheimeru, pomislio sam. Oni koji nisu bili toliko izuzetni kao Werthei-mer, nisu dopustili da ih Glenn iritira na taj smrtonosan način, pomislio sam, no oni s druge strane nisu prepoznali ni genij Glenna Goulda. Wertheimer je prepoznao genijalnog Glenna Goulda, što ga je nasmrt pogodilo, pomislio sam. A ako predugo izbivamo i apstiniramo, iznenada više nemamo hrabrosti, a time onda ni snage da nastupamo, pomislio sam. A Wert-heimer, nakon što je dvije godine po okončanju studija odbijao sve pozive, više nije imao hrabrosti nastupiti, nije imao snage da uopće odgovori na ponude agencija, pomislio sam. Ono što si je Glenn mogao priuštiti, naime da u jednom trenutku ostvari odluku da više ne nastupa, a svejedno nastavi s usavršavanjem do krajnjih granica svojih mogućnosti, a time i svih mogućnosti što ih klavir pruža, postavši u izolaciji najsavršeniji medu savršenima, a potom i najpoznatiji klavirist na svijetu, Wertheimeru po prirodi stvari nije bilo moguće. Opirući se nastupima, s vremenom ne samo da je izgubio vezu s /(oncertnimpogonom, što se bez daljnjeg može reći, već i svoje sposobnosti, jer Wertheimer nije bio sposoban da se, poput Glenna, kroz izolaciju usavršava i u najvišoj mjeri uzdiže u svojoj umjetnosti; naprotiv, Wertheimera bi izolacija manje ili više dokrajčila. Što se mene tiče, svirao sam još nekoliko puta u Grazu i Linzu, jednom i u Koblen-zu na Rajni, posredstvom jedne studijske kolegice, a onda sam sasvim prestao. Sviranje klavira nije me više zabavljalo, a nisam imao ni namjeru da se doživotno dokazujem pred javnošću za koju mi je uz međuvremenu, kako mi se činilo preko noći, postalo sasvim svejedno. Wertheimeru, međutim, za tu javnost nije bilo nimalo svejedno; on je, da, moram tako reći, patio od neprestane prisile da se umjetnički dokazuje, kao uostalom i Glenn, i to možda u daleko većoj mjeri od Wertheimera, ali Glennu je, eto, pošlo za rukom da ostvari nešto o čemu je Wertheimer sve vrijeme samo sanjao, pomislio sam. Glenn Gould bio je rođeni virtuoz u svakom pogledu, pomislio sam, Werthei-mer je bio onaj koji je unaprijed propao, koji svoju propast nije želio uvidjeti i doživotno je nije shvaćao, ma bio on i jedan od najboljih klavirista koje smo ikad imali, što bez pretjerivanja mogu reći, on je ujedno bio tipični gubitnik koji je naprosto morao propasti već u prvoj konfrontaciji s Glennom. Glenn je bio genij, Wertheimer nije bio ništa doli častohleplja, pomislio sam. Zaista, Wertheimer je kasnije pokušavao uhvatiti vezu, kako se kaže, no nije ju uhvatio. Od klavirske umjetnosti odjednom je bio odsječen, pomislio sam. Ušao je u takozvane duhovne znanosti, a da nije znao što duhovne znanosti jesu, pomislio sam. Skončao je na aforizmu, odnosno, da se izrazim nešto zlobnije, na pseudofilozofiji, pomislio sam. Go-dinama je svirao onako za sebe, a da sve vrijeme nije uspio stvoriti ništa više od glazbene uvrijeđenosti, pomislio sam. Iznenada se okušao samo još kao Scho-penhauer, Kant ili Novalis, takoreći iz druge ruke, podcrtavajući tu pseudofilozorsku zbunjenost Brahm-som i Handlom, Chopinom i Rahmanjinovom. Samog sebe doživljavao je samo još kao odbojnu osobu, takav sam barem dojam stekao kad sam ga nakon više godina ponovno susreo. Bosendorfer mu je bio samo još sredstvo da glazbeno oblikuje svoj duhovno-znan-stveni put, ta ružna riječ ovdje se savršeno uklapala, pomislio sam. Za dvije godine izgubio je praktički sve; što je tijekom dvanaest studijskih godina prije toga stekao, pomislio sam, više se nije moglo čuti, sjećam se da sam ga prije dvanaest ili trinaest godina posjetio u Traichu i bio potresen njegovim očajnim sviranjem, jer nije mi ni pružio nešto drugo u svom iznenadnom napadu glazbene sentimentalnosti. Nisam vjerovao da mi je svojim prijedlogom da nešto odsvira posve svjesno želio demonstrirati svoju totalnu umjetničku propast, prije bih rekao da se nadao kako ću ga ipak potaknuti da nastavi s karijerom u koju ni sam već gotovo deset

godina nije vjerovao, ali o poticaju s moje strane nije moglo biti govora, ja sam mu jasno rekao da je stigao do kraja, da digne ruke od klavira, jer je čovjeku samo još neugodno kada ga mora slušati, ništa drugo; njegovo sviranje, rekao sam, bacilo me u najveću nepriliku i najdublju žalost. Spustio je poklopac Bosendorfera, ustao i izišao napolje, ne vraćajući se dva puna sata, nakon čega čitavu večer nije progovorio ni riječi, pomislio sam. Klavir mu više nije bio moguć, a takozvane duhovne znanosti nisu bile nadomjestak, pomislio sam. Započevši studij kako bi postali veliki virtuozi, naši bivši kolege već su desetljećima životarili još samo kao učitelji klavira, pomislio sam, nazivajući sami sebe akademskim glazbenim pedagozima, proživljavajući nakaznu pedagošku egzistenciju, upućeni na netalentirane učenike i njihove megalomanske, za umjetnošću pohlepne roditelje, snivajući u svojim malograđanskim stanovima 0 svojim mirovinama glazbenih pedagoga. Devedeset 1 osam posto svih studenata visokih glazbenih škola pristupa našim akademijama s najvišim zahtjevima, provodeći po okončanju studija desetljeća svojega života na najsmješniji mogući način, kao takozvani profesori glazbe, pomislio sam. Takve egzistencije bio sam pošteđen, kao i Wertheimer, pomislio sam, ali i one koju ni u kojem trenutku nisam mrzio ništa manje, a koja naše poznate i slavne klaviriste vodi iz jednog velegrada u drugi, iz jednog lječilišta u drugo, te naposljetku iz jednog provincijskog gnjezdašca u drugo, sve dok se prsti ne ukoče, a njima u potpunosti ovlada interpretatorski senilitet. Dođemo li u neko provincijsko mjestašce, na nekom plakatu, pribijenom čavlima za stablo, vidjet ćemo posve sigurno ime nekog našeg bivšeg kolege, koji u jedinoj dvorani u mjestu, najčešće je to sala u gostionici, svira Mozarta, Beetho-vena i Bartoka, pomislio sam, a od toga nam se okreće želudac. Takve nedostojne sudbine ostali smo pošteđeni, pomislio sam. Od tisuću klavirista tek jedan ili dvojica ne kreću tim jadnim, odvratnim putem, pomislio sam. Danas nitko ne zna da sam nekoć, kako se kaže, studirao klavir, da sam pohađao i završio visoku glazbenu školu, i zaista bio jedan od najboljih klavirista Austrije, ako ne i Europe, kao uostalom i Wertheimer, pomislio sam; danas pišem te besmislice, za koje se usuđujem reći da su esejističke, samo kako bih na putu svog samouništenja jednom upotrijebio i tu omraženu riječ, pišem te esejističke ispade koje ću na koncu ionako morati prokleti i rastrgati, dakle uništiti, i nijedan čovjek više ne zna da sam nekoć i ja svirao Goldberg varijacije, premda ne tako dobro kao Glenn Gould, čiji se opis već godinama trudim dati, jer se u davanju tog opisa smatram autentičnijim od drugih, da sam pohađao Mozarteum koji još uvijek slovi kao jedna od najboljih visokih glazbenih škola na svijetu, kao ni da sam i sam održavao koncerte, i to ne samo u Bad Reichenhallu i Bad Krozingenu, pomislio sam. Nitko ne zna da sam nekoć bio fanatični student glazbe, fanatični klavirski virtuoz koji se ravnopravno s Glennom Gouldom okušavao u Brahm-su i Bachu i Schonbergu. No, dok je meni osobno to zatajivanje uvijek bilo prednost i kao takvo od koristi, pomislio sam, mom prijatelju Wertheimeru ono je u najvećoj mjeri naškodilo, mene je to zatajivanje svaki put ponovno osovilo na noge, njega bi uvijek učinilo bolesnim, te ga naposljetku, kako danas čvrsto vjerujem, i ubilo. Menije činjenica da sam petnaest godina danonoćno svirao klavir, doguravši svojim vježbanjem naposljetku do izuzetne perfekcije, uvijek bila oružje, ne samo protiv moje okoline, već i protiv mene samog, dok je Wertheimer od toga neprestance/wft'o. U svakom pogledu činjenica da sam studirao klavir danas mi je od koristi, uvijek je bila presudna, upravo stoga što o njoj nitko ništa ne zna, što je zaboravljena i što je tajim. Wertheimeru, međutim, ista je činjenica donosila uvijek samo nesreću, dajući mu neprestance povoda za egzistencijalne depresije, pomislio sam. Bio sam daleko bolji od većine kolega na akademiji, pomislio sam, pa ipak sam jednoga trenutka prestao, što me je učinilo jakim, pomislio sam, jačim od svih onih koji nisu prestali, a nikad nisu bili bolji od mene, koji su u svom diletantizmu pronašli doživotno utočište, koji se nazivaju profesorima i dopuštaju da ih kite odlikovanjima i

ordenima, pomislio sam. Svi ti glazbeni glupani, koji su završili akademije i započeli s kon-certnom djelatnošću, pomislio sam; moja glava nije mi dopuštala da budem kao oni, ali ja sa svojom kon-certnom djelatnošću nisam započeo iz jednog sasvim drugačijeg razloga nego Wertheimer, koji s njome, kao što smo rekli, nije započeo, ili je od nje barem odmah odustao, zbog Glenna Goulda. Meni je glava zabranila da započnem s koncertnom djelatnošću, a Wertheimera je u tome omeo Glenn Gould. Koncert-na djelatnost nešto je najgore što se uopće može zamisliti, svejedno kakva, sviramo li pred publikom klavir - užasno je, sviramo li pred publikom violinu - užasno je, o užasu koji moramo podnijeti ukoliko pjevamo pred publikom da i ne govorim, pomislio sam. Naš najveći kapital je kad možemo reći da smo studirali na određenoj visokoj glazbenoj školi i da smo, kako se kaže, na toj visokoj glazbenoj školi stekli diplomu, a od toga nismo napravili ništa i sve to k tome još i tajimo, pomislio sam. A taj kapital ne nastojimo spiskati dugogodišnjim koncertnim nastupima itd., već na njega gledamo kao na završeno poglavlje, ne bismo li ga lakše zatajili, pomislio sam. Ali ja sam uvijek bio genij u zatajivanju, za razliku od Wertheimera koji u osnovi nikad ništa nije znao zatajiti, koji je o svemu morao govoriti, koji je sve morao izbacivati iz sebe, dokle god je živio, pomislio sam. Ali naravno da smo za razliku od svih ostalih imali sreću da ne moramo zarađivati novac, jer smo ga od početka imali dovoljno. No, dok je Wertheimer uvijek bio taj koji se stidio svog novca, ja se svoga nikad nisam postidio, pomislio sam, jer bilo bi najluđe stidjeti se zbog novca usred kojeg se čovjek rodio, u mojim očima to bi u svakom slučaju bilo perverzno, odbojno licemjerje, pomislio sam. Kuda god pogledali, ljudi su licemjerni, jer govore da se stide novca što ga oni imaju, a drugi ne, premda je u prirodi stvari da jedni imaju novaca, a drugi ne, a jednom ti isti neće imati novaca, a drugi hoće, u tome se ništa neće promijeniti, jedni neće biti krivi što imaju novaca, kao što drugi neće biti krivi što ga nemaju itd., pomislio sam, što, međutim, ne razumiju ni jedni ni drugi, jer na kraju krajeva i jedni i drugi poznaju samo licemjerje i ništa drugo. Ja sebi nikad nisam predbacio to što imam novaca, Wertheimer si je to neprestance predbacivao, ja nikad nisam rekao da bih patio zbog svoga bogatstva kao Wertheimer, koji je to veoma često govorio, ne ustručavajući se čak ni od najbesmislenijih darivanja, što mu na koncu nisu ništa koristila, poput, primjerice, onih milijuna koje je poslao u afričku Sahel-Zonu, iako tamo, kako je kasnije saznao, nikad nisu stigli, jer su ih pojele one katoličke dobrotvorne organizacije kojima ih je doznačio. Čovjekova nesigurnost je njegova priroda i njegov očaj, govorio je Wertheimer često veoma točno, samo što mu nikad nije pošlo za rukom da se pridržava vlastitih izjava, da se čvrsto uhvati za njih, u glavi je uvijek imao čudovišnu, zaista čudovišnu teoričnost (pa i u svim aforizmima koje je napisao!), pomislio sam, koja je uistinu bila spasonosna životna i egzistencijalna filozofija, samo što je bio nesposoban da je primijeni sam na sebe. U teoriji je rješavao sve neugodne situacije života, sva stanja očaja, pa i sve zlo svijeta u kojem se svaka stvar raspada, ali praktički to nif(ad nije bio u stanju. Tako je suprotno vlastitim teorijama sve više propadao, sve do samoubojstva, pomislio sam, sve do Zizersa, njegove smiješne posljednje stanice, pomislio sam. Teoretski je uvijek govorio samo protiv samoubojstva, za što je, međutim, mene bez daljnjeg smatrao sposobnim, odlazeći uvijek na moj pogreb, praktički je on bio taj koji je počinio samoubojstvo, a ja sam bio na njegovom pogrebu. Teoretski je postao jednim od najboljih klavirista na svijetu, jednim od najslavnijih umjetnika uopće (premda ne takav kakav je bio Glenn Gould!), praktički na klaviru nije postigao ništa, već je, pomislio sam, pobjegao u okrilje svojih takozvanih duhovnih znanosti. Teoretski je ovladao egzistencijom, praktički njome ne samo da nije ovladao, već je dopustio da ga ona uništi, pomislio sam. Teoretski je bio naš, moj i Glennov, prijatelj, praktički to nikad nije bio, pomislio sam, jer kao što mu je nedostajalo sve da bi bio virtuoz, sve mu je nedostajalo i za činjenično prijateljstvo, što dokazuje i njegovo samoubojstvo, pomislio sam. Sve u svemu: on se ubio, a ne ja, pomislio sam. Baš sam podigao torbu s poda da je stavim na klupu, kad je u salu ušla gostioničarka.

Rekla je da je iznenađena, jer me nije čula, no meni se činilo da laže. Sasvim sigurno me je vidjela kako ulazim u gostionicu, vjerojatno me je sve vrijeme i promatrala, samo što namjerno nije htjela ući u salu za goste, ta odvratna, odbojna, a istom i privlačna osoba, koja je bluzu nosila raskopčanu sve do trbuha. Svoju podlost ti ljudi više i ne skrivaju, već je posve javno izlažu, pomislio sam. Prikrivanje njihove podlosti i niskosti uopće im nije potrebno, pomislio sam. Soba u kojoj sam svaki put odsjeo nije grijana, rekla je, ali najvjerojatnije to neće biti ni potrebno, jer puše topao vjetar, pa će otvoriti prozore i pustiti da u sobu ude topao proljetni zrak, rekla je namjeravajući zakopčati bluzu, iako je na koncu nije zaista zakopčala. Rekla je da je Wertheimer bio kod nje, prije no što je otputovao u Zizers. Da se ubio saznala je od otpremnika, koji je to čuo od jednog drvosječe koji je brinuo oko Wertheimerovog posjeda, od Kohlrosera (Franza). Nije jasno kome će Traich sad pripasti, rekla je, Wertheimerovoj sestri zasigurno ne, jer ona je zauvijek otišla u Švicarsku. Ona ju je u posljednjih deset godina vidjela samo dvaput, nazvala ju je nepristupačnom ženom, posve drukčijom od brata, koji je bio društven, upotrijebila je čak i izraz prijazan, što me začudilo, jer pojam prijaznosti nikad nisam dovodio u vezu s Wertheimerom. Wertheimer je prema svim ljudima bio dobar, rekla je, upotrijebivši zaista riječ dobar, no u istoj rečenici spomenula je i da je ostavio Traich. U posljednje vrijeme u Traichu su se često pojavljivali stranci, koji bi ostajali danima, pa i tjednima, a da se Wertheimer sam ne bi pojavljivao, ljudi kojima je Wertheimer, kako je rekla, predavao ključeve od Traicha, umjetnici i glazbenici. Pri spomenu riječi umjetnici i glazbenicizvučala je nekako prezrivo. Ti ljudi, rekla je, Wertheimera i Traich samo su iskoristili, napijajući se i prežderavajući tjednima na njegov račun, ostajali su u krevetima do podneva, a potom bi uz glasan smijeh u luđačkoj odjeći hodali po mjestu. Onako zapušteni, rekla je, ostavljali su najgori dojam. I kod samog Wertheimera bilo je zamjetno uznapredovalo zapuštanje, riječ zapustanje razvukla, je, kao što je to činio Wertheimer, pomislio sam. Noću bi čula Wertheimera kako svira klavir, često satima, sve do zore, na koncu se u mjestu pojavljivao neispavan, u izgužvanoj, poderanoj odjeći, dolazeći k njoj u gostionicu ni iz kojeg drugog razloga nego da se ispava. Posljednjih mjeseci više nije odlazio u Beč, nije ga zanimala čak ni pošta koja je tamo stizala za njega, pa nije tražio čak ni da mu je šalju ovamo. Četiri mjeseca bio je sam u Traichu, ne napustivši nijednom kuću, drvosječe su ga opskrbljivali namirni-cama, rekla je, uzela moju torbu i krenula s njom uza stube prema sobi. Smjesta je otvorila prozor i rekla mi da tijekom čitave zime nitko nije prenoćio u toj sobi, sve je prljavo, rekla je, ako nemam ništa protiv uzet će krpu i obrisati prašinu, barem s prozorske daske. Odbio sam njenu ponudu, rekavši da mi je svejedno za prljavštinu. Razmaknula je posteljinu i rekla mi da je svježa, da će se na zraku osušiti. Svi gosti traže istu sobu, rekla je. Nekoć Wertheimer niko-me nije dozvoljavao da prenoći u Traichu, onda mu je kuća iznenada bila prepuna ljudi, rekla je. Trideset godina u Traichu nije prenoćio nitko osim Werthe-imera samog, posljednjih tjedana prije njegove smrti u Traichu su boravili deseci ljudi iz grada, okrenuvši, kako je rekla, čitavu kuću naglavačke. Umjetnici, rekla je, su začudni ljudi, riječ začudno također nije bila njena nego Wertheimerova, koji ju je posebno volio, pomislio sam. Ljudi poput Wertheimera (pa i mene) mogu dugo izdržati izdvojenost, pomislio sam, nakon čega odjednom žude za društvom; dvadeset godina Wertheimer je izdržao bez društva, a onda je napunio kuću svim mogućim ljudima. I ubio se, pomislio sam. Poput moje kuće u Desselbrunnu, Traich je pogodan za samovanje, pomislio sam, za nekog poput mene ili Wertheimera, za umjetničku glavu, takozvanu duhovnu glavu, ali ako takvu kuću štrapaciramo preko određene granice, ona će nas ubiti, jer će postati apsolutno smrtonosna. Prvo takvu kuću uredujemo da udovolji našim umjetničkim i duhovnim zahtjevima, a kad je napokon uredimo, ona nas ubije, pomislio sam gledajući gostioničarku kako prstima briše prašinu s vrata ormara, sasvim bez stida, kao da joj se sviđa što je neprestance promatram, ne ispuštajući je takoreći iz vida. Iznenada mi više nije

bilo neshvatljivo kako je Wertheimer mogao otići s njom u krevet. Rekao sam da ću najvjerojatnije ostati samo jednu noć, da sam osjetio potrebu još jednom doći u Traich, pa tako i prespavati u njenoj gostionici, pitao sam je sjeća li se imena Glenn Gould, ona je odgovorila da se sjeća, jer taj je ipak svjetski poznat. Poput Wertheimera, rekao sam, i taj je prešao pedesetu, klavirski virtuoz, najbolji na čitavom svijetu, koji je jednom bio u Traichu, prije dvadeset i osam godina, rekao sam, čega se ona, međutim, najvjerojatnije neće prisjetiti. Smjesta me ispravila, rekavši da se togAmerifanca točno sjeća. Ali taj Glenn Gould nije se ubio, rekao sam, njega je udarila kap, srušio se mrtav za /(lavirom, rekao sam, svjestan bespomoćnosti u vlastitim riječima, no pred gostioničarkom mi je zbog te bespomoćnosti bilo manje neugodno nego preda mnom samim. Srušio se mrtav, čuo sam još jednom samog sebe kako govorim, dok je gostioničarka već stajala pred otvorenim prozorom, gdje je ustanovila kako smrad tvornice papira zagađuje zrak, kao i svaki put kada puše fen. Werthei-mer se ubio, rekao sam, taj Glenn Gould ne, taj je umro prirodnom smrću, još nikad u životu nisam rekao ništa tako umjetno, pomislio sam. Moguće da se Wertheimer ubio jer je taj Glenn Gouldumio. Moždana kap je nešto lijepo, rekla je gostioničarka, svatko priželjkuje moždanu kap, ukoliko je smrtonosna. Iznenadan kraj. Rekao sam da ću odmah otići prijeko u Traich i pitao je zna li ima li nekog tamo i tko uopće sad pazi na kuću. Rekla je da ne zna, no drvosječe su posve sigurno u Traichu. Po njezinu mišljenju u Traichu se ništa nije promijenilo otkako je Werthei-mer umro. Wertheimerova sestra, koja je Traich bez sumnje naslijedila, nije se pojavila,pa ni drugi ovlašteni nasljednici, kako je rekla. Pitala me je želim li večerati u njenoj gostionici, odgovorio sam joj da još ne mogu reći što će biti navečer, iako sam znao da ću kod nje pojesti kobasicu u octu, koju nigdje drugdje ne mogu naručiti, no to joj nisam rekao, već sam samo pomislio. Njezin posao ide kao i uvijek, rekla je, radnici u tvornici papira održavaju pogon, no oni svi dolaze tek navečer, na ručak jedva da netko dođe, to je oduvijek bilo tako. Ako uopće, u gostionici sjede samo prijevoznici piva i drvosječe i jedu kobasice od slanine, rekla je. Ali ona ima dovoljno posla. Pomislio sam kako je jednom bila udana za nekog radnika iz tvornice papira s kojim je živjela tri godine, sve dok taj nije upao u jedan od onih strašnih mlinova za papir, koji ga je naprosto samljeo, nakon čega se ona više nije udavala. Moj suprug mrtav je već devet godina, rekla je sasvim neočekivano i sjela na rub prozora. Udaja više ne dolazi u obzir, rekla je, bolje je da ostanem sama. Ali u početku žena poduzima sve kako bi sebi priskrbila muža i udala se za njega, nije rekla da je kasnije bila sretna što ga više nije bilo, što je sa sigurnošću pomislila, rekla je da se nesreća nije morala dogoditi,/>m? vrijeme nal{on pogreba gospodin Werthei-mer bio mije od velike pomoći. U trenutku kad više nije mogla izdržati zajednički život s mužem, pomislio sam promatrajući je, taj je upao u mlin za papir i nestao, ostavivši joj penziju koja je, ako i nije bila dovoljna za život, ipak stizala redovito. Moj muž je bio dobar čovje/(, rekla je, ta poznavali stega, iako se ja njenog supruga gotovo uopće nisam mogao sjetiti, osim da je uvijek nosio istu pustenu odjeću tvornice papira, da je s pustenom kapom tvornice papira na glavi sjedio za stolom u sali za goste i jeo velike komade sušena mesa koje mu je donosila njegova žena. Moj muž je bio dobar čovjel{, ponovila je nekoliko puta, pogledala kroz prozor i popravila frizuru. Ali ima nečeg i u samoći, rekla je. Zasigurno sam bio na pogrebu, rekla je i smjesta poželjela saznati sve o Wertheimerovom ukopu. Znala je daje obavljen u Churu, ali pobliže okolnosti koje su dovele do njega nisu joj bile poznate, tako da sam sjeo na krevet i stao joj pričati što je bilo. Uspio sam, po prirodi stvari, dati tek djelomičan izvještaj, započeo sam time da sam bio u Beču gdje sam pokušavao napustiti svoj stan, veliki stan, rekao sam, prevelik za jednog jedinog čovjeka, a i posve suvišan za nekog tko se nastanio u Madridu, tom najljepšem od sviju gradova. Ali ja taj stan neću prodati, rekao sam, kao što ne pomišljam ni na prodaju Des-selbrunna, koji ona, uostalom, poznaje. Prije mnogo godina bila je jednom prilikom s mužem u Desselbrun-nu, l{ad je izgorio majur, rekao sam; s obzirom na gospodarsku krizu kakva vlada danas bilo bi glupo prodati realitet, rekao sam, pri čemu sam riječ realitet namjerno

ponovio više puta, jer je bio važan za moj izvještaj. Država je u stečaju, rekao sam, na što je ona odmahnula glavom, vlada je korumpirana, rekao sam, socijalisti, koji su sad već trinaest godina na vlasti, iskoristili su tu vlast do krajnjih granica, u potpunosti ruiniravši državu. Dok sam govorio, gostioničarka je kimala glavom, gledajući čas prema meni, čas prema prozoru. Svi su oni htjeli socijalističku vladu, rekao sam, ali sad vide da je upravo ta socijalistička vlada spiskala sve, pri čemu sam riječ spiskala namjerno izgovorio razgovjetnije od svih ostalih, ne postidjevši se čak ni što sam je uopće upotrijebio, štoviše, riječ spiskala upotrijebio sam još nekoliko puta, govoreći o državnom bankrotu pod našom socijalističkom vladom, a nekoliko puta rekao sam i da je kancelar pokvareni, prefrigani gad, koji je socijalizam samo zloupotrijebio kao oruđe svoje perverzne naslade u vlasti, kao uostalom i čitava vlada, rekao sam, svi su ti ljudi pohlepni za vlašću, pokvareni i beskrupulozni, država, koja su oni sami, za njih je sve, dok im narod, kojim vladaju, ne znači ništa. Ja jesam i volim ovaj narod, ali s ovom državom ne želim imati posla, rekao sam. Naša zemlj a nije se još ni^ad u svojoj povijesti našla tako nisko, još nikad u njezinoj povijesti njome nisu vladali pokvareniji, beskaraktemiji i tuplji ljudi. Ali narod je glup, rekao sam, i preslab da promijeni takvo stanje, pa nasjeda upravo takvim prepredenim pokvarenjacima kakvi su trenutno u vladi. Vjerojatno ni sljedeći izbori neće promijeniti ništa u tom žaljenja vrijednom stanju, rekao sam, jer Austrijanci su ljudi navike, pa se naviknu i na močvaru kojom sad već gaze preko deset godina. Jadan narod, rekao sam, a na riječ socijalizam Austrijanci posebno rado nasjedaju, iako svatko zna daje riječ socijalizam izgubila svoju vrijednost. Socijalisti više nisu socijalisti, rekao sam, današnji socijalisti su novi izrabljivači, sve je to podlo i pokvareno, rekao sam gostioničarki koja, kako sam iznenada zamijetio, uopće nije željela slušati moja besmislena skretanja s teme, jer je naprosto žudjela za izvještajem o sahrani. Dakle, rekao sam, u Beču me iznenadio telegram iz Zizersa; telegram gospode Dut-tweiler, Wertheimerove sestre, primio sam u Beču, bio sam u čuvenoj kući palmi i pronašao telegram pred svojim vratima. Ni sad mi nije jasno odakle je gospoda Duttweiler mogla znati da sam u Beču, rekao sam. Ružan je to grad, koji se više ni po čemu ne može usporediti s Bečom ranijih vremena. Strašno je to iskustvo, vratiti se nakon godina provedenih u inozemstvu u taj grad, uopće u tu zemlju, rekao sam. Ćudi me što mi je gospoda Dumveiler uopće telegrafi-rala, što me uopće obavijestila, rekao sam. Duttweiler, rekao sam, kakvo užasno ime! Bogata švicarska obitelj, u koju se Wertheimerova sestra udala, rekao sam. Kemijski koncern. Ali, kao što i sama zna, Werdieimer je svoju sestru neprestance tlačio, ne dopuštajući joj da mu bude dorasla, rekao sam gostioničarki, tek u posljednjem trenutku ona je uspjela pobjeći od njega. Kad bi gostioničarka sad otputovala u Beč, zaprepas-tila bi se, rekao sam. Kako li se samo taj grad promijenio nagore, rekao sam. Ni traga više veličini, sve sam ološ, rekao sam. Najbolje je da se čovjek ni u što ne upušta i da se iz svega povuče, rekao sam. Ni trenutka nisam zažalio što sam prije dosta godina napustio Beč i otišao u Madrid. Ali ako nam nije pružena mogućnost da odemo, pa moramo ostati u tako tupoj zemlji, u tako tupom gradu kao što je Beč, uvenut ćemo i sasvim sigurno nećemo dugo ostati na životu, rekao sam. Dva dana imao sam u Beču vremena razmišljati o Wertheimeru, pa tijekom vožnje do Chura i u noći prije pogreba. Gostioničarka me pitala koliko je ljudi bilo na sahrani. Samo Duttvveilerova, njezin suprug i ja, rekao sam. I, naravno, ljudi iz pogrebnog poduzeća, rekao sam. Sve se okončalo za manje od dvadeset minuta. Gostioničarka je rekla kako je Wertheimer često govorio da će joj, umre li prije nje, ostaviti ogrlicu, vrijednu ogrlicu, rekla je, od svoje bake. Ali Wertheimer je u svojoj oporuci zacijelo nije ni spomenuo, rekla je, na što sam pomislio da Wertheimer zacijelo nije ni sastavio oporuku. Ako joj je Wertheimer obećao ogrlicu, rekao sam joj, ona će tu ogrlicu i dobiti. Wert-heimer je s vremena na vrijeme znao prenoćiti kod nje, rekla je i lice joj se naglo zarumenilo, kad se, kao što se češće znalo dogoditi, bojao biti sam u Traichu; kad bi stigao iz Beča, prvo bi otišao do nje da prenoći, jer

zimi je često znao iznenada doputovati iz Beča, a zimi se u Traichu nije grijalo. Ljudi koje je u posljednje vrijeme pozivao u Traich nosili su suludu odjeću. Glumci., rekla je, kao u cirkusu. Kod nje nisu konzumirali ništa, već su se pićima opskrbljivali u trgovini mješovitom robom. Oni su ga samo iskorištavali, rekla je gostioničarka, na njegov račun tjednima su živjeli u Traichu, radili nered i bučali čitave noći, sve do zore. Tafoa gamad, rekla je. Tjednima su u Traichu bili sami, bez Wertheimera, koji se pojavio tek nekoliko dana prije no što je otputovao u Chur. Wertheimer je gostioničarki često govorio da će otputovati u Zi-zers, k svojoj sestri i svome šogoru, ali bi to svaki put odgađao. Svojoj sestri u Zizers poslao je mnogo pisama, neka dođe k njemu u Traich, neka se rastane od supruga, do kojeg on, Wertheimer, nikad nije držao, do tog stravičnog čovjeka, rekla je gostioničarka Wert-heimerovim riječima, ali sestra nije odgovorila ni na jedno njegovo pismo. Ne možemo vezati ljude uz sebe, rekao sam, ako netko to ne želi, moramo ga ostaviti na miru. Wertheimer je svoju sestru želio vezati uza sebe za sva vremena, rekao sam, a to je bila velika greška. Izluđivao je svoju sestru, a pritom je i sam poludio, rekao sam, jer čovjek mora biti lud da bi se ubio. Gostioničarka se zanimala što će biti sa silnim novcem što ga je Wertheimer ostavio. Rekao sam joj da ne znam, ali da mislim kako ga je zasigurno naslijedila sestra. Gdje ima mnogo novca, bit će ga i više, rekla je gostioničarka i nastavila se raspitivati o pogrebu, ali ja nisam znao što bih joj još mogao ispričati, jer sam joj rekao već manje-više sve o Wertheimerovoj sahrani. Je li bio židovski pogreb, upitala me gostioničarka. Ne, nije bio židovski pogreb, rekao sam, pokopan je što je brže išlo, sve se odvijalo tako brzo da gotovo ništa nisam ni zamijetio. Duttvveilerova me poslije sahrane pozvala na ručak, rekao sam, no ja sam to odbio, jer nisam htio biti s njima. Ali to je bila greška, rekao sam, trebao sam prihvatiti i poći s njima, jer sam ovako ostao sam i nisam znao što mi je činiti. Chur je ružan grad, rekao sam, mračan kao malokoji drugi. Wertheimer je u Churu pokopan samo privremeno, rekao sam iznenada, definitivno će ga sahraniti u Beču, u obiteljskoj grobnici na doblinškom groblju, rekao sam. Gostioničarka je ustala i rekla da će topao zrak izvana do večeri zagrijati sobu, neka zbog toga ne brinem. Ovdje još ima zimske hladnoće, rekla je. Zaista sam se bojao prehlade, naočigled činjenice da ću morati prenoćiti u sobi u kojoj sam već tolike noći ležao bez sna. Drugamo, međutim, nisam mogao otići, jer je sve ostalo bilo ili predaleko ili još primitivnije, pomislio sam. Naravno da sam prije imao daleko manje zahtjeve, pomislio sam, nisam još bio tako osjedjiv kao danas. Odlučio sam da prije odlaska na počinak od gostioničarke u svakom slučaju zatražim dva vunena pokrivača. Pitao sam je može li mi ipak skuhati vruć čaj, prije no što odem u Traich, na što je ona krenula niza stube prema kuhinji. Za to vrijeme ja sam izvadio stvari iz torbe i objesio u ormar sivo-cr-no odijelo, koje sam takoreći nosio kao pogrebno odijelo u Churu. Posvuda u spavaćim sobama drže tog otrcanog anđela Rafaela, pomislio sam promatrajući anđela Rafaela na zidu. Bio je već prepun plijesni, što gaje, opet, činilo podnošljivijim. Prisjetio sam se kako su me ovdje već oko pet sati budile svinje koje su hitale prema koritu, a potom bezobzirno gostioničarki-no lupanje vratima. Kad znamo što nam predstoji, lakše ćemo to podnijeti, pomislio sam. U zrcalu, pred kojim sam se morao sagnuti kako bih se uopće vidio, zapazio sam da je lišaj na mojoj sljepoočnici, što sam ga tjednima mazao kineskom mašću sve dok se nije povukao, ponovno bio na starom mjestu, što me pomalo uplašilo. Smjesta sam pomislio da patim od kakve neizlječive bolesti koju mi liječnik prešućuje, dajući mi tu kinesku mast samo da me umiri, iako je ona ustvari beskorisna. Takav lišaj po prirodi stvari može biti ishodište teške, zloćudne bolesti, pomislio sam i okrenuo se. Odjednom mi se učinilo posve besmislenim što sam sišao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, ne bih li otišao u Traich. Mogao sam i bez tog Wankhama, rekao sam samome sebi, baš mi je to trebalo, pomislio sam iznenada, da stojim u toj hladnoj, neprozračenoj sobi i bojim se noći, čije grozote s lakoćom mogu zamisliti. Čak i da sam ostao u Beču, da uopće nisam reagirao na telegram koji mi je poslala Dumveilerova i na njezin poziv otišao u Chur, bilo bi bolje nego

da sam se otisnuo na taj put, sišao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, samo kako bih još jednom vidio Traich, koji me se zapravo nije ticao. Budući da s Duttvveilerovima nisam razgovarao, a nad Wertheimerovim otvorenim grobom nisam osjetio baš ništa, mogao sam bez daljnjeg izbjeći čitavu torturu, umjesto da joj se prepuštam. Moj postupak učinio mi se odvratnim. S druge strane, o čemu bih ja to imao razgovarati s Wertheimerovom sestrom? S njezinim suprugom, koji me se ne tiče i koji me je zaista odbijao, još više u osobnom susretu negoli kroz Wertheimerove opise što su ga već prikazivali u više nego lošem svjetlu. S ljudima poput Dut-tweilera nemam što razgovarati, pomislio sam odmah, nakon što sam ga prvi put vidio. Ali čak je i takav Duttvveiler bio dovoljan povod da Wertheimerova sestra ostavi svoga brata i otputuje u Švicarsku, pomislio sam, čak i takav odvratni Duttvveiler! Ponovno sam pogledao u zrcalo i ustanovio da se lišaj nije više nalazio samo na mojoj desnoj sljepoočnici, već je prešao i na stražnju stranu glave. Možda će se Duttvveile-rova sad vratiti u Beč, pomislio sam, stan na Kohl-marktu sad je slobodan za nju, Švicarska joj više nije potrebna. Bečki stan pripada njoj, baš kao i Traich. A u stanu na Kohlmarktu možda je još i njezin namještaj što ga je voljela, za razliku od svog brata, koji ga je, kako je sam često znao govoriti, uvijek mrzio. Sad joj je lako živjeti sa Švicarcem u Zizersu, pomislio sam, jer se u svakom trenutku može vratiti u Beč ili u Traich. Virtuoz leži na churskom groblju, nedaleko smedišta, pomislio sam na tren. Wertheimerovi su roditelji još sahranjeni prema židovskom zakonu, pomislio sam, sam Wertheimer govorio je posljednjih godina za sebe da je religiozno neopredijeljen. Grobnicu Wertheimerovih na doblinškom groblju, odmah do takozvane grobnice Liebenovih i groba Theodora Herzla, u Wertheimerovu sam društvu češće posjeći-vao. Nije ga smetalo što je golemi granitni blok, u koji su bila uklesana imena Wertheimera sahranjenih u obiteljskoj grobnici, jedna bukva što je rasla iz grobnice s vremenom pomaknula za deset ili dvadeset centimetara. Njegova sestra neprestance ga je silila da ukloni bukvu i vrati granitni blok na staro mjesto, njega osobno činjenica da je bukva neometano rasla iz grobnice i pomicala granitni blok nije nimalo smetala, naprotiv, svaki put kad bi stajao pred grobnicom divio bi se bukvi i granitnom bloku što se sve više pomicao ustranu. Sad će sestra dati ukloniti bukvu i ispraviti granitni blok, a prije toga preselit će Werthe-imera iz Chura u Beč i sahraniti u grobnici, pomislio sam. Wertheimer je bio najstrastveniji posjetitelj groblja kojeg sam poznavao, pomislio sam, strastveniji i od mene samog. Desnim kažiprstom napisao sam u prašini na vratima ormara veliko W. Tom prilikom ponovno sam se sjetio Desselbrunna i uhvatio se u sentimentalnom razmišljanju da možda ipak još jednom odem u Desselbrunn, no tu sam misao smjesta prekinuo. Htio sam biti konsekventan i rekao sam samome sebi da se neću vraćati u Desselbrunn još najmanje pet ili šest godina. Posjet Desselbrunnu oslabio bi me zasigurno za nekoliko godina, rekao sam, zbog čega si posjet Desselbrunnu naprosto ne mogu priuštiti. Krajolik u Desselbrunnu bio je pust i bolestan, meni dobro poznat deselbrunski krajolik, koji prije nekoliko godina odjednom više nisam mogao vidjeti. Da nisam otišao iz Desselbrunna, rekao sam sebi, tamo bih propao, ne bih više egzistirao, propao bih i umro još prije Glenna i prije Wertheimera, jer krajolik u Desselbrunnu naprosto pogoduje umiranju, baš kao i krajolik ispred prozora u Wankhamu, koji sve ugrožava i guši, ne podižući i ne zaštićujući nikoga. Ne možemo odabrati mjesto našeg rođenja, pomislio sam. Ali mi iz mjesta rođenja možemo otići kad ono počne prijetiti da će nas ugušiti, otići od onog što nas ubija, previdimo li trenutak odlaženja. Ja sam imao sreću da odem u pravom trenutku, rekao sam sebi. Naposljetku, otišao sam i iz Beča, jer mi je i taj grad prijetio i htio me ugušiti. Očinskom bankovnom računu u svakom slučaju zahvaljujem da sam još na životu, da još uvijek smijem egzistirati, zaključio sam iznenada. Nije to kraj koji bi zračio životom, pomislio sam. Nije to kraj koji bi čovjeka umirio. Nema ovdje ugodnih ljudi. Svi me ovdje vrebaju, pomislio sam. Svi me straše. Svi me obmanjuju. Nikad se u tom kraju nisam osjećao siguran, pomislio sam. Neprestan-

I ce su me spopadale bolesti, nesanica, na koncu sam zamalo umro. Kad su došli ljudi iz Altmiinstera i uzeli sa sobom Steinway, osjetio sam olakšanje, pomislio sam. Iznenada sam mogao slobodno šetati po Dessel-brunnu. Od umjetnosti, ma što god ona bila, nisam odustao, iako sam Steinway poklonio učiteljskom djetetu u Altmiinsteru, pomislio sam. Izručio sam Stein-way učiteljskoj niskosti, izručio sam ga tuposti učiteljske djece, pomislio sam. Da sam učitelju rekao koliko moj Steinway zaista vrijedi, taj bi se prepao, pomislio sam. Ovako, međutim, on o vrijednosti instrumenta nije imao pojma. Već kad sam dao da prevezu Stein-way iz Beča u Desselbrunn, znao sam da tamo neće dugo ostati, ali po prirodi stvari nisam imao pojma da ću ga pokloniti učiteljskom djetetu, pomislio sam. Dokle god sam imao Steinway, u svojim spisima nisam bio samostalan, pomislio sam, nisam bio slobodan kao što sam bio od trenutka kad je Steinway definitivno napustio moju kuću. Morao sam se rastati od Steinwaya kako bih mogao pisati, jer, iskreno rečeno, četrnaest godina nisam pisao ništa drugo doli manje ili više neupotrebljive stvari, upravo zato jer se nisam mogao odvojiti od Steinwaya. Tek što je Steinway otišao, počeo sam pisati bolje, pomislio sam. U Calle del Prado uvijek sam mislio da Steinway stoji u Beču (ili u Desselbrunnu) i da iz tog razloga ne mogu napisati ništa bolje od pokušaja koji mi u krajnjoj liniji nikad ne bi uspjeli. Tek što sam odbacio Steinway, pisao sam drukčije, od prvog trenutka, kako sam pomislio. Ali to ne znači da sam zajedno sa Steinwayem odustao i od glazbe, pomislio sam. Naprotiv. Ali glazba više nije imala onu užasnu moć nada mnom, iznenada me ona više nije boljela, pomislio sam. Kad se zagledamo u ovaj krajolik, hvata nas strah. Ni pod kojim uvjetima ne želimo se više vratiti u taj kraj. Sve je uvijek sivo, a ljudi ostavljaju dojam što nas deprimira. Ovdje bih se ionako samo zavukao u svoju sobu gdje mi ne bi sinula nijedna korisna misao, pomislio sam. I postao bih poput svih njih ovdje; tS dovoljno mi je da samo pogledam gostioničarku, to ljudsko biće u potpunosti uništeno prirodom koja ovdje vlada nad svime, biće koje više ne može izići iz svoje podlosti i niskosti, pomislio sam. U tom zlom krajoliku ja bih uvenuo. Alija nikad nisam morao otići u Desselbrunn, pomislio sam, nisam morao prihvatiti nasljedstvo, mogao sam odustati od njega; ta i ostavio sam ga neka stoji, pomislio sam. Desselbrunn je sagradio jedan od mojih stričeva, koji je bio direktor tvornice papira, kao gospodsku kuću s mnogo soba za mnoštvo djece koju je imao. Jednostavno ga ostaviti, to je bio moj spas, u to sam posve siguran. Isprva sam odlazio u Desselbrunn samo ljeti s roditeljima, potom sam godinama živio u Desselbrunnu i u Wankhamu pohađao školu, pa gimnaziju u Salzburgu, pa Mozarteum, jednom čak godinu dana Bečku akademiju, pomislio sam, pa natrag u Mozarteum, pa još jednom u Beč, dok mi napokon nije sinula ideja da se zajedno sa svojim duhovnim ambicijama zauvijek povučem natrag u Desselbrunn, gdje sam ubrzo krahirao, shvativši da sam se našao u slijepoj ulici. Karijera klavirskog virtuoza bila mi je samo izlika za bijeg, pa ipak, dotjerao sam je do krajnje perfekcije, pomislio sam. Na vrhuncu umijeća odustao sam od svega, mogu slobodno reći da sam od svega digao ru^e, udario se po glavi i poklonio Steinway. Ako ovdje šest ili sedam tjedana bez prestanka kiši, pomislio sam, a čovjek od te neprestane kiše poludi, potrebna mu je najveća snaga volje da se ne ubije. Ali polovica ovih ljudi tu se prije ili kasnije ubije, ne propada sama od sebe, kako se govori. Oni nemaju ništa drugo osim svog katolicizma ili socijalističke stranke, tih najodvratnijih institucija našega doba. U Madridu barem jednom dnevno izlazim iz stana da nešto pojedem, pomislio sam. Ovdje nikad ne bih izišao napolje, u mom uznapredovalom, beznadnom procesu zapuštanja. Ali nikad nisam ozbiljno pomišljao na prodaju, istina, spekulirao sam o tome, kao posljednje dvije godine, ali to po prirodi stvari nije imalo nikakva učinka. Pritom nikad nikakvom za to nadležnom čovjeku nisam obećao da Desselbrunn neću prodati, pomislio sam. Bez posrednika za nekret-nine nije moguća nikakva prodaja, a takvih se posred- nika grozim, pomislio sam. Kuću poput Desselbrunna, pomislio sam, možemo bez daljnjeg

ostaviti godinama da stoji, da propada, što da ne? Ja ni u kojem slučaju ne idem u Desselbrunn, pomislio sam. Gostioničarka mi je pripremila čaj i ja sam se spustio u salu za goste. Sjeo sam za stol pokraj prozora, za kojim sam sjedio i ranijih godina, ali nisam imao dojam da se vrijeme zaustavilo. Čuo sam gostioničarku kako radi u kuhinji i pomislio da najvjerojatnije priprema objed za dijete koje će oko jedan ili dva sata doći iz škole, da mu po-dgrijava gulaš ili možda kuha juhu od povrća. U teoriji razumijemo ljude, ali u praksi ih ne možemo smisliti, pomislio sam, te im uvijek samo nevoljko prilazimo, odnoseći se prema njima s našeg gledišta. Ali mi ljude ne bismo trebali promatrati i odnositi se prema njima samo sa svoga gledišta, već sa svih aspekata, pomislio sam. S ljudima bismo se trebali ophoditi tako da možemo reći kako se s njima ophodimo na takoreći nepristran način, što nam u stvarnosti ne uspijeva, jer smo zaista prema svakome pristrani. Gostioničarka je, pomislio sam, jednom oboljela na pluća, poput mene, i tu je plućnu bolest, poput mene, mogla istisnuti iz sebe, likvidirati je snagom vlastite volje za životom. Na jedvite jade, kako se kaže, završila je osnovnu školu i onda od svog ujaka, koji je bio upleten u jedan do danas nerazjašnjen slučaj ubojstva i osuđen na dvadeset godina tamnice, preuzela gostionicu. Zajedno s jednim susjedom, ujak joj je u sobi pored moje navodno udavio jednoga bečkog zastupnika takozvane kratke robe koji je odsjeo u gostionici, ne bi li prisvojio nevjerojatnu svotu novca koju je bečki zastupnik navodno imao kod sebe. Dichtelmiihle, kako se gostionica zove, od tog je ubojstva takoreći na zlu glasu. Kad se pročulo za slučaj ubojstva, s gostionicom Dich-telmuhle isprva je krenulo nizbrdo i ona je preko dvije godine bila zatvorena. Nećakinji ubojice, dakle, sud je potom dodijelio gostionicu, pomislio sam, nakon čega je Dichtelmiihle pod vodstvom nećakinje ponovno otvorena, ali to po prirodi stvari nije bila ista ona Dichtelmiihle kao prije ubojstva. O gostioničarkinu ujaku nitko ništa više nije čuo, pomislio sam, no bit će da je kao i svi ostali ubojice i osuđenici na dvadeset godina tamnice pušten već nakon dvanaest ili trinaest godina na slobodu, moguće je i da uopće više nije živ, pomislio sam, no nisam imao namjeru da se kod gostioničarke raspitujem o njenom ujaku, jer nisam imao volje ponovno slušati čitavu priču o ubojstvu, koju mi je bila ispričala već nekoliko puta, i to na moj zahtjev. Ubojstvo bečkoga trgovačkog putnika podiglo je tada dosta prašine, tijekom sudskog procesa novine su bile pune napisa o njemu, a gostionica Dichtelmiihle, tada već odavno zatvorena, tjednima je bila meta znatiželjnika, iako se u njoj i oko nje nije moglo vidjeti ništa što bi bilo vrijedno zapažanja. Od ubojstva naovamo Dichtelmiihle zovu još samo kuća ubojstva, pa kad netko želi reći da ide u Dichtelmuhlekaze i da ide u Kuću ubojstva, kao što se i uvriježilo. Proces je voden na osnovi indicija, pomislio sam, stvarna krivnja nije dokazana ni gostioničarkinu ujaku ni njegovom pomagaču, čiju je obitelj zahvaljujući priči o ubojstvu, kako se priča, također snašla nesreća. Takozvanog cestara čak ni sud nije držao sposobnim za takvo okrutno ubojstvo u sudioništvu s gostioničarkinim ujakom, kojeg su uvijek i posvuda opisivali kao druželjubiva, skromna i skroz-naskroz karakterna čovjeka, a i danas ga svi koji su ga poznavali opisuju kao takvog, no po-rotnici su izrekli najvišu kaznu, ne samo gostioničarkinu ujaku, nego i nekadašnjem cestaru, koji je, koliko znam, u međuvremenu preminuo, kako mu je supruga uvijek govorila, iz očaja nad činjenicom da je postao nedužnom žrtvom porotnika čovjekomrzaca. Sudovi se, čak i kad su za čitav život uništili nevine ljude i njihove živote, vrlo brzo vraćaju dnevnom redu, pomislio sam, dok se porotnici, koji su se u svojim presudama uvijek povodili za trenutačnim raspoloženjima, ali i nesmiljenom mržnjom prema ljudima sličnima sebi, vrlo lako mire s pogrešnim presudama i samima sobom, čak i ako su odavno uvidjeli da su počinili neizbrisiv zločin nad nedužnim čovjekom. Polovica svih porotničkih presuda, čuo sam, zaista počiva na pogrešnom sudu, i ja sam sto posto siguran da je i u slučaju ubojstva u gostionici Dichtelmuhle posrijedi bio takav sud, koji je završio pogrešnom presudom porote. Takozvani austrijski općinski sudovi poznati su po tome da se svake godine donesu na desetine pogrešnih presuda na temelju mišljenja porote i da stoga na savjesti imaju na desetke

nedužnih, koji u našim kaznenim ustanovama odslužuju mahom doživotnu kaznu, bez izgleda da bi, kako se kaže, ikad mogli biti rehabilitirani. Uopće, pomislio sam, u našim zatvorima i kaznenim ustanovama sjedi više nedužnih nego krivaca, jer postoji toliko nesavjesnih sudaca i porotnika koji mrze ljude poput sebe, pa se za vlastitu nesreću i gadosti svete svakome koga su jezive okolnosti, što su ga dovele pred sud, izručile njima. Austrijsko sudstvo je paklensko, pomislio sam, što možemo ustanoviti svaki put kad otvorimo novine, no ono je još mnogo paklenskije ako znamo da samo najmanji dio njegovih zločina izlazi na svjedo dana i biva objavljen. Ja sam uvjeren da gostioničarkin ujak nije onaj ubojica ili, bolje rečeno, sudionik u ubojstvu kojim su ga prije trinaest ili četrnaest godina proglasili, pomislio sam. I cestar mi se čini zaista nevinim; ta sjećam se još uvijek sudskih izvještaja, prema kojima su gostioničarkin ujak i takozvani njegov susjed cestar trebali biti pod svaku cijenu oslobođeni, za što se zalagao i državni tužitelj, no porota se odlučila za zajedničko i okrutno ubojstvo, nakon čega su gosti- oničar i cestar nestali u kaznenoj ustanovi Garsten, pomislio sam. I ukoliko nitko nema hrabrosti ni novca da ponovno pokrene takav užasan sudski postupak, pogrešna presuda, kakva je donijeta u slučaju gostioničara i cestara, jednostavno ostaje na snazi. Stravična je to nepravda nanijeta dvojici nedužnih, s kojima čovjek, a to znači društvo, onda više ne želi imati posla, svejedno bili oni krivi ili nevini. Slučaja Dichtelmuhle, kako su ga zvali, prisjetio sam se i razmišljao 0 njemu sve vrijeme dok sam sjedio za stolom pokraj prozora, jer sam na suprotnom zidu spazio fotografiju koja je prikazivala gostioničarkina ujaka u gostioničar-skoj odori, s lulom u ustima. Pomislio sam kako gosti-oničarka fotografiju tamo najvjerojatnije nije pričvrstila tek zato što svom ujaku duguje gostionicu, dakle 1 egzistenciju, već i kako stari vlasnik gostionice Dichtelmuhle ne bi sasvim pao u zaborav. Ali većina onih koji su se zaista i temeljito bavili slučajem Dichtelmuhle odavno je umrla, pomislio sam, a današnjim ljudima fotografija više ništa ne znači. U gostionici je, međutim, nesumnjivo ostao sačuvan određen miris kapitalnog zločina, pomislio sam, koji po prirodi stvari privlači ljude. Rado gledamo ljude kad ih sumnjiče, optužuju i bacaju u zatvor, pomislio sam, to je istina. Kad zločin dopre na svjetlo dana, pomislio sam naočigled fotografije na suprotnom zidu. Kad se vrati iz kuhinje, pitat ću gostioničarku što se dogodilo s njezinim ujakom, pomislio sam. Jednom sam bio odlučan da je pitam, drugi put da je ne pitam, pitat ću je, neću je pitati, govorio sam sebi, zagledan sve vrijeme u fotografiju starog gostioničara, za kojeg sam se htio i u isti mah nisam htio raspitati kod njegove nećakinje itd. Iznenada običnog čovjeka, koji nikad nije tek običan čovjek, istrgnu iz njegove okoline i preko noći strpaju u kaznenu ustanovu, pomislio sam, iz koje će se, ako se uopće vrati, vratiti kao uništen čovjek, kao pravosudna olupina za koju je, kao što moram reći, krivo čitavo društvo. U novinama je odmah po okončanju sudskog postupka nabačeno pitanje nisu li gostioničar i cestar zapravo nevini, na tu temu tiskano je i nekoliko komentara, no već dva ili tri dana nakon završetka postupka nitko više nije spominjao slučaj Dichtelmuhle. Iz tih se komentara dalo iščitati da dvojica naprasno proglašenih ubojica ubojstvo uopće nisu mogli počiniti, daje krivac morala biti treća osoba, ili više trećih osoba, ali porota je svoju presudu već bila izrekla, a postupak nije bio ponovno pokrenut, pomislio sam. Zaista, malo toga u životu zanimalo me je toliko kao kazneno-pravna strana našega svijeta. Pratimo li tu kazneno-pravnu stranu našeg svijeta, što će reći našega društva, svaki dan ćemo se, kako se kaže, nemalo iznenaditi. Kad je gostioničarka manje--više iscrpljena izišla iz kuhinje i sjela za moj stol -prala je rublje i kuhinjska isparavanja neko vrijeme su je unakazivala - ipak sam je pitao što je bilo s njezinim ujakom gostioničarom, pazeći da pitanje ipak ne postavim na nespretan, već na obazriv način. Rekla je da je otišao svom bratu u Hirschbach, to je malo mjesto na češkoj granici, ona je svega jednom bila tamo, a i to je bilo prije dosta godina, kad su njezinu sinu bile tek tri godine. Namjeravala je ujaku pokazati sina,

u nadi da će joj on, za kojeg je pretpostavljala da je još uvijek dosta imućan, pomoći u nevolji, to jest dati novac, samo zato otisnula se s malim sinom na tako naporno putovanje u Hirschbach na češkoj granici, pola godine nakon smrti njezina supruga i oca njezina sina, koji se unatoč svim nesretnim okolnostima tako dobro razvijao. Ali ujak je uopće nije primio, tražio je od brata da ga zaniječe, ne pojavljujući se sve dok nije odustala od čekanja na njega i vratila se s malim sinom natrag u Wankham, ne ostvarivši ono čemu se nadala. Kako samo čovjek može biti tako tvrda srca, rekla je, dodavši, međutim, i da razumije svog ujaka. Taj više nije htio čuti ni za Wankham ni za Dichtelmuhle. Tko je bio u kaznenoj ustanovi, svejedno koliko dugo, taj se, kad ga otpuste, više ne vraća odakle je došao, rekao sam. Gostioničarka se nadala da će joj ujak, ili barem drugi ujak, onaj iz Hirschbacha, pomoći da prebrodi životne nedaće, no pomoć je izostala upravo od one dvojice ljudi koji su joj bili posljednja rodbina, što su još i danas, i za koje je znala da, iako žive u siromašnim uvjetima, što je u Hirschbachu posve uobičajeno, još uvijek raspolažu većim imetkom. Gostioničarka je dala naslutiti i koliki je po njezinoj procjeni morao biti imetak dvojice ujaka; iako nije navela točan iznos, taj je iznos bio dirljivo malen, pomislio sam, ali njoj, gostioničarki, morao je izgledati dovoljno velik daje na osnovi njega očekivala za sebe presudnu pomoć, pomislio sam. Starci su škrtice, čak i kad im ništa više ne treba, što su stariji, to su škrtiji, ni najmanji izdatak nije više moguć, a njihovi potomci mogli bi im pred očima umrijeti od gladi, oni se ne bi ni najmanje postidjeli. Gostioničarka mi je potom opisivala svoje putovanje i koliko je naporno i komplicirano doći iz Wankhama u Hirsch-bach, i kako je sa svojim bolesnim djetetom morala tri puta presjedati i kako posjet Hirschbachu ne samo da joj nije donio novac, već je zaradila i upalu grla. Nakon puta u Hirschbach mislila je da će ujakovu fotografiju skinuti sa zida, ali je onda ipak nije uklonila, zbog gostiju, koji bi je zasigurno pitali zašto je to učinila, a ona, rekla je, nije imala volje da svaki put svakome čitavu priču objašnjava ispočetka. U tom slučaju htjeli bi znati sve o sudskom postupku, rekla je, ali u to se ona više nije željela upuštati. Ali činjenica je da je svog ujaka, koji je prikazan na fbtografiji,/>rz-je odlaska u Hirschbach voljela, dok ga je napori povrataka iz Hirschbacha mogla samo još mrziti. Svom ujaku, rekla je, prišla je s najvećim razumijevanjem, on njoj ni s najmanjim. Naposljetku je nastavila voditi gostionicu, rekla je, pod najgorim okolnostima, samo kako kuća ne bi propala, a nije ju ni prodala, iako je za to bilo dobrih prilika. Njezin suprug nije imao smisla za ugostiteljstvo, ona ga je upoznala na jednoj pokladnoj zabavi u Regauu, kamo je otišla kako bi kupila nekoliko starih stolaca što ih jedna gostionica iz Regaua više nije trebala. Odmah je vidjela da tamo sjedi dobrodušan čovjek posve sam, bez društva. Sjela je za njegov stol i povela ga sa sobom u Wankham, gdje je onda i ostao živjeti. Ali nikad nije postao gostioničar, rekla je. Ovdje sve supruge, zaista, upotrijebila je riječ supruge, neprestance moraju računati s opasnošću da će im supruzi pasti u mlin za papir ili da će im taj barem odsjeći ruku ili nekoliko prstiju, rekla je, u biti se svaki dan događa da se netko ozlijedi pokraj mlina za papir, a u mjestu ionako žive samo još muškarci koje je mlin za papir osakatio. Devedeset posto svih muškaraca ovdje radi u tvornici papira, rekla je. Ni s djecom ovdje nitko nema drukčije plano-ve nego da ih pošalje natrag u tvornicu papira, generacijama ovdje vlada jedan te isti mehanizam, pomislio sam. A kad tvornica papira propadne, rekla je, svi će lijepo ostati na cjedilu. Samo je pitanje najkraćeg vremena kad će se tvornica papira zatvoriti, rekla je, jer tvornica papira je podržavljeno poduzeće, koje će, jer je poput svih ostalih podržavljenih poduzeća nagomilalo milijarde šilinga dugova, naposljetku morati biti zatvoreno. Ovdje se sve oslanja na tvornicu papira, a kad nju zatvore, svemu je došao kraj. Ni ona tad neće imati posla, jer je devedeset posto njezinih gostiju zaposleno u tvornici papira, rekla je. Radnici u tvornici papira barem troše novac, primijetila je, drvosječe nikad, a ono malo seljaka ionako vidi tek jednom ili dvaput godišnje. Oni gostionicu Dichtelmuhle izbjegavaju još iz vremena suđenja, pa više i ne ulaze a da ne postave neko neugodno pitanje, rekla je. O toj beznadnoj

budućnosti, rekla je, ona već dugo ne razmišlja, naposljetku, sin joj sad ima dvanaest godina, a s četrnaest su u tom kraju dosad uvijek bili dovoljno odrasli da stanu na vlastite noge. Mene budućnost uopće ne zanima, rekla je. Gospodin Wertheimer, primijetila je, uvijek joj je bio dobrodošao gost. Ali takva fina gospoda uopće ne znaju što znači živjeti kao ona i voditi gostionicu kakva je Dichtelmuhle. Oni (fina gospoda!) govore uvijek samo o njoj nerazumljivim stvarima, ne moraju brinuti ni o čemu, a svoje vrijeme troše samo na razmišljanje što da učine sa svojim novcem i svojim vremenom. Ona sama nikad nije imala ni dovoljno novca ni dovoljno vremena, stoga nikad nije bila čak ni nesretna, za razliku od onih koje je apostrofirala kao finu gospodu, koji su uvijek imali dovoljno novca i dovoljno vremena i neprestance go- vorili samo o svojoj nesreći. Neshvatljivo joj je da je Wertheimer u razgovorima s njom uvijek govorio samo o tome kako je nesretan čovjek. Često bi u sali za goste sjedio do jedan sat u noći i kukao, pa bi mu se ona, kako je rekla, smilovala i otišla s njim u svoju sobu, jer kasno noću više nije htio ići u Traich. Ta ljudi kakav je gospodin Wertheimer barem imaju sve mogućnosti da budu sretni, a da nijednu od njih nikad ne iskoriste, rekla je. Jedna tako gospodska kuća, a u čovjeku svejedno tolika nesreća, rekla je. U biti je Wertheimerovo samoubojstvo uopće nije iznenadilo, ali on to ipak nije smio učiniti, objesiti se upravo u Zizersu, pred kućom svoje sestre, o granu, to mu ona nikad neće oprostiti. Način na koji je izgovarala riječi gospodin Wertheimer bio je dirljiv i odvratan u isti mah. Jednom sam ga i tražila novac, ali taj mi ništa nije dao, rekla je, a takp mi je hitno trebao kredit za novu ledenicu. Ali kad se radi o novcu, rekla je, bogati ljudi zakopčani su do grla. A pritom je Wertheimer svoje milijune bez oklijevanja bacao kroz prozor. I mene je procjenjivala čovjekom poput Wertheimera, dobrostojećim, bogatim i neljudskim, jer je iznenada rekla da su svi dobrostojeći i bogati ljudi neljudski. Ali, ima li u njoj onda ljudskosti, pitao sam je, na što mi nije odgovorila. Ustala je i krenula ususret prijevoznicima piva, koji su se sa svojim velikim kamionom zaustavili pred gostionicom. Kopkalo me je to što je gostioničarka rekla, zato nisam odmah ustao i otišao u Traich, već sam ostao sjediti i promatrao prijevoznike piva i prije svega gostioničarku, koja je s njima bez sumnje bila intimnija nego sa svima ostalima koji su dolazili u njezinu gostionicu. Prijevoznici piva fascinirali su me od najranijeg djetinjstva, pa tako i tog dana. Fasciniralo me je kako su istovarili bačve i kotrljali ih kroz predvorje, a potom još i načeli prvu, te sjeli s gostioničarkom za pokrajnji stol. Kao dijete sam htio postati prijevoznik piva, pomislio sam, divio sam im se i nisam ih se mogao nagledati. Taj djetinji osjećaj spopao me je i dok sam sjedio za susjednim stolom i promatrao ih, no nisam mu se želio prepustiti, pa sam ustao, izišao iz gostionice i zaputio se u Traich, rekavši gostioničarki da ću se vratiti predvečer ili ranije, ovisno fa/(o se stvari budu razvijale, i da bih tada rado večerao. Dok sam izlazio, čuo sam kako se prijevoznici piva raspituju tko sam, a kako imam bolji sluh od ikoga na svijetu, čuo sam i kako gostioničarka spominje moje ime i govori im da sam prijatelj Wertheimera, luđaka koji se objesio u Švicarskoj. U osnovi bih više volio da nisam otišao u Traich nego da sam ostao u gostionici i slušao razgovor prijevoznika piva i gostio-ničarke, pomislio sam na odlasku. Najradije bih s prijevoznicima piva sjeo za stol i popio s njima čašu piva. Svako malo stvaramo predodžbu da za stolom sjedimo s onima koji nas čitav život privlače, upravo s onim jednostavnim ljudima koje po prirodi stvari zamišljamo drukčije nego što zaista jesu, jer kad zaista sjednemo s njima za stol, vidimo da nisu takvi kakvima smo ih zamišljali i da apsolutno ne spadamo k njima, kao što smo se uvjeravali, tako da za njihovim stolom i u njihovoj sredini sa strepnjom možemo očekivati tek naprašite uvrede, koje dosljedno osjećamo kad smo sjeli za njihov stol, a vjerovali smo da spadamo k njima ili da makar nakratko možemo sjesti s njima, što je najveća zabluda, pomislio sam. Čitav život čeznemo za tim ljudima i želimo im se približiti, a oni nas, ako pokažemo što osjećamo spram njih, samo odbacuju, i to na najbezobzirniji način. Werthe-imer je često pričao kako je u svojoj potrebi

da bude s takozvanim jednostavnim ljudima, dakle s takozvanim narodom, kojem je želio pripadati, doživio neuspjeh, a često bi govorio i kako je u gostionicu Dichtel-miihle dolazio samo da sjedne za stol s narodom, ne bi li već pri prvom pokušaju uvidio da je zabluda vje-rovati da bi ljudi kakav je on, Wertheimer, ili kakav sam ja, mogli tek tako sjesti s narodom za stol. Ljudi poput nas zarana su se isključili iz društva za narodnim stolom, prisjetio sam se njegovih riječi, ti ljudi već su rođeni za drugim stolom, a to nije bio stol naroda. Ali ljude poput nas stol naroda po prirodi stvari uvijek privlači, rekao je. Ali tamo mi nemamo što tražiti, rekao je, prisjetio sam se. Kako bih uopće mogao egzistirati kao prijevoznik piva, pomislio sam, da dan za danom istovarujem i utovarujem pivske bačve, kotrljam ih kroz predvorja gornjoaustrijskih gostionica, da svaki put sjedim za stolom s tim pokvarenim gosti-oničarkama i svake večeri mrtav umoran padnem u krevet, trideset godina, četrdeset godina? Duboko sam udahnuo i otišao što je brže moguće u Traich. Da smo na selu s problemima svijeta, koji nikad, pa ni u najdaljoj budućnosti, neće biti riješeni, konfrontirani na daleko bezobzirniji način nego u gradu, u kojem, ako želimo, možemo živjeti posve anonimno, da će nas gadosti i grozote na selu udariti direktno u lice, da se pred njima nećemo moći skloniti i da će nas te gadosti i grozote, ostanemo li na selu, zasigurno uništiti u najkraćem roku, to se nije promijenilo otkako sam otišao, pomislio sam. Vratim li se u Desselbrunn, uvenut ću u svakom slučaju, povratak u Desselbrunn za mene ne dolazi u obzir, pa ni za pet ili šest godina, rekao sam samome sebi, i što duže izbivam, to je nužnije da se nikad više ne vratim u Desselbrunn, da ostanem u Madridu ili nekom drugom velegradu, samo ne na selu i nikad više u Gornjoj Austriji, pomislio sam. Bilo je hladno i vjetrovito. Apsolutna ludost da idem u Traich, da sam izišao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, udarila me je u glavu. U tom kraju Wertheimer je morao poludjeti, na koncu čak i postati umobolan, pomislio sam i rekao samome sebi da je on uvijek bio upravo onaj gubitnik o kojem je govorio Glenn Gould, tipičan čovjek za slijepe ulice, pomislio sam, jer Wertheimer bi iz jedne slijepe ulice s apsolutnom sigurnošću odlazio u drugu, Traich mu je oduvijek bio slijepa ulica, a kasnije i Beč, pa naravno i Salzburg, jer Salzburg za njega nije predstavljao ništa doli slijepe ulice, Mozarteum nije bio ništa doli slijepe ulice, kao što su i Bečka akademija i čitavo sviranje klavira bile samo slijepe ulice, takvi ljudi uopće mogu birati samo između ove ili one slijepe ulice, pomislio sam, a da iz tih slijepih ulica pritom nikad ne iziđu. Gubitnil{se već rada kflo gubitnik pomislio sam, on je uvijek bio gubitnika a kad pažljivo promotrimo svoju okolinu, ustanovit ćemo da se ona sastoji gotovo isključivo od takvih gubitnika, pomislio sam, od ljudi za slijepe ulice kakav je bio Wertheimer, što ga je Glenn Gould već u prvom trenutku prozreo kao čovjeka slijepe ulice i gubitnika, kao što ga je Glenn Gould prvi i nazvao gubitnikom, na taj bezobziran, ali skroz-naskroz otvoren kanadsko-američki način, izgovorivši bez imalo stida što su drugi takpder mislili, ali nikad ne bi bili izrekli, jer im taj bezobziran i otvoren, pa ipak ljekovit kanadsko-američki način, nije svojstven, pomislio sam, a svi su u Wertheimeru oduvijek vidjeli gubitnika, ne usudivši ga se nazvati takvim; ali možda u svojoj nemaštovitosti samo nisu uspjeli smisliti tako precizan naziv kakav je smislio Glenn Gould u prvom trenutku kad je ugledao Wertheime-ra. Oštrovidno, moram priznati, a da ga prethodno dugo ne promatra, smislio je gubitnica, ne kao ja, koji sam tek nakon dužeg promatranja i više godina zajedništva došao do pojma čovjeka slijepih ulica. Uvijek imamo posla s takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, rekao sam samome sebi i nastavio hodati uz vjetar. Teškom mukom spašavamo se pred takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, jer ti će gubitnici i ljudi slijepih ulica učiniti sve da nas tiraniziraju, da usmrte ljude koji ih okružuju, rekao sam sebi. Slabi kakvi jesu i upravo stoga što su tako slabo konstruirani i izrađeni, oni imaju snagu da razorno djeluju na svoju okolinu, pomislio sam. Na svoju okolinu i ljude koji ih okružuju oni nasrću bezobzirnije nego što bismo to isprva mogli zamisliti, a kad shvatimo što ih pokreće, njihov mehanizam gubitnika i ljudi slijepih ulica, najčešće je prekasno a da bismo im još stigli

uteći, jer oni nas, gdje god im se ukazala prilika, nasilno vuku prema dnu, rekao sam sebi, njima je svaka žrtva po volji, ma radilo se pritom i o vlastitoj sestri, pomislio sam. Iz svoje nesreće, svoga gubitničkog mehanizma, oni izvlače najveći kapital, rekao sam sebi hodajući prema Traichu, premda im taj kapital naposljetku posve prirodno ništa ne koristi. Wertheimer je vlastitom životu uvijek pristupao s krivim pretpostavkama, pomislio sam, za razliku od Glenna, koji je uvijek s ispravnim pretpostavkama pristupao vlastitoj egzistenciji. Wertheimer je Glennu Gouldu zavidio čak i na smrti, rekao sam sebi, čak ni njegovu smrt nije mogao podnijeti, tako da je nedugo zatim sam sebi oduzeo život, jer presudni trenutak za njegovo samoubojstvo nije bio sestrin odlazak u Švicarsku, već nemogućnost da podnese činjenicu da je Glenna Goulda na vrhuncu njegove umjetničke karijere udarila kap. Wertheimer prvo nije mogao podnijeti da Glenn Gould svira klavir bolje od njega, potom da je iznenada postao genij Glenn Gould, pa onda još i genij svjetskoga glasa, te naposljetku da je na vrhuncu svoje genijalnosti i svjetske popularnosti umro od moždane kapi, pomislio sam. Nasuprot tome, za Wertheimera je po-stojala samo vlastita smrt, i to prouzrokovana vlastitom rukom, pomislio sam. Obuzet megalomanijom, sjeo je u vlak za Chur, rekao sam sebi, odvezao se u Zizers i tamo se bestidno objesio pred kućom Dut-tvveilerovih. A što bih ja imao pričati s Dumveilero-vima, pitao sam se i smjesta si odgovorio glasnim: ništa. Zar sam sestri trebao reći što sam zaista mislio i mislim o njezinu bratu Wertheimeru? Bila bi to najveća ludost, pomislio sam. Duttweilerovima bih svojim pričanjem samo dosađivao, a mene ono ne bi odvelo nikamo. Ali njihov poziv trebao sam odbiti na pristojniji način, pomislio sam sad, jer ja njihov poziv nisam odbio samo na nepristojan, već i na neprimjeren način, grubo, uvredljivo, što mi sad, naravno, nije po volji. Ponašamo se nepravedno, vrijeđajući ljude samo kako bismo u trenutku izbjegli veći napor, pomislio sam, kako bismo izbjegli neugodnu konfrontaciju, jer konfrontacija s Duttvveilerovima nakon Werthe-imerova pogreba ni u kom slučaju ne bi mogla biti ugodna, sve što ne treba ponovno bih izvukao na svjedo dana, svemu što se tiče Wertheimera pristupio bih sa za mene odavno kobnom nepravednošću i ne-preciznošću, jednom riječju subjektivnošću, koju sam osobno uvijek mrzio a da pred njom nikad nisam bio siguran. A Dumveilerovi bi na svoj način stvarali wert-heimerovske kontekste, iz kojih bi proizišla isto tako nepravedna i pogrešna predodžba o Wertheimeru, rekao sam sebi. Ljude opisujemo i procjenjujemo uvijek na pogrešan način, procjenjujemo ih nepravedno, a opisujemo nisko i podlo, rekao sam sebi, i to u svakom slučaju, svejedno kako ih procijenili ili opisali. Takav ručak s Duttvveilerovima u Churu ne bi donio ništa doli nesporazuma, a obje strane na koncu bi pale u očaj, pomislio sam. Tako gledano, dobro je da sam odbio njihov poziv i odmah se vratio u Austriju, pomislio sam, iako nisam trebao sići u Attnang Puch-heimu, već sam trebao produžiti do Beča, otići u svoj stan, prespavati tamo jednu noć i vratiti se u Madrid. Sentimentalističku komponentu tog prekida putovanja u Attnang Puchheimu, zbog odvratnog, ali neophodnog noćenja u Wankhamu, samo kako bih posjetio Wertheimerovu ostavštinu Traich, nikad si neću oprostiti. Duttvveilerove sam barem mogao pitati tko je sad u Traichu, o čemu još putem prema Traichu nisam imao ni najmanju predodžbu, jer se u gostioničarkine riječi ne mogu pouzdati, ona uvijek mnogo govori, pomislio sam, a to su, kao i kod svih ostalih gostioni-čarki, uglavnom besmislice i netočnosti. A moglo bi biti i da je Duttweilerova sama već stigla u Traich, pomislio sam, to bi bilo najprirodnije, da iz Chura u Traich nije otputovala navečer kao ja, nego možda već popodne ili čak u podne. Tko bi drugi sad mogao preuzeti Traich ako ne sestra, pomislio sam, jer ona se Wertheimera sad, kad je mrtav i pokopan u Churu, nema zašto bojati. Njezin mučitelj je mrtav, pomislio sam, njezin uništavatelj je izdahnuo život, nema ga više, i što se nje tiče nikad više neće imati što da kaže. Pretjerivao sam kao uvijek i bilo mi je neugodno pred samim sobom da Wertheimera nazivam mučiteljem i uništavateljem svoje sestre, na taj način, pomislio sam, uvijek se odnosim prema drugima, nepravedno, pa čak i zločinački. Oduvijek

sam patio od vlastite nepravednosti, pomislio sam. Gospodin Duttvveiler, koji mi je za prvog susreta djelovao toliko odbojno, a koji, kao što sam iznenada pomislio, možda uopće nije bio takav, zacijelo nije zainteresiran za Traich, kao što nije zainteresiran ni za kakav interes ili ostavštinu Wertheimerovih, bilo u Traichu, bilo u Beču, osim možda za novac koji je Wertheimer ostavio, ali sestra bi morala biti zainteresirana, i to u najvećoj mjeri, pomislio sam, jer ne mogu ni zamisliti da bi se udajom za Duttweilera bila toliko radikalno rastala od brata da bi joj za njegovu ostavštinu sad još bilo svejedno, naprotiv, pretpostavljao sam da će se upravo sad, kad ju je brat svojim demonstrativnim samoubojstvom takoreći pustio na slobodu, početi zanimati za sve wertheimerovsko, i to s intenzitetom s kakvim se dosad nizašto nije zanimala, pa i da bi sad mogla pokazati interes čak i za takozvanu duhovno-znanstvenu ostavštinu svoga brata. U mislima, kako se kaže, vidio sam je kako sjedi u Traichu i studira tisuće, ako ne i stotine tisuća cedulja iz bratove ostavštine. Potom sam pomislio da je isto tako moguće da Wertheimer nije ostavio nijednu jedinu cedulju, što bi mu više odgovaralo nego takozvana literarna ostavština, o kakvoj sam nikad nije imao dobro mišljenje, tako mi je barem uvijek govorio, iako ne mogu reći da je to mislio sasvim ozbiljno, pomislio sam. Jer ljudi koji rade na duhovnim proizvodima često kažu kako do njih uopće ne drže, dok zapravo do njih drže jako mnogo, tek što to nisu spremni priznati, jer se stide takva podmetanja, kako oni to zovu, pa omalovažavaju vlastiti rad, kako se barem javno ne bi morali stidjeti, Wertheimerov rad moguće su pratili takvi manevri zavaravanja, ba- rem u pogledu njegove takozvane duhovne znanosti, pomislio sam, uostalom, to dobro ide uz njega. U tom slučaju zaista bih imao priliku steći uvid u taj njegov duhovni rad, pomislio sam. Iznenada je toliko zahladilo da sam morao podići ovratnik kaputa. Uvijek pitamo što je čemu uzrok, pa onda malo-pomalo skačemo s jedne mogućnosti na drugu, pomislio sam, napokon, uvijek sam mislio da je Glennova smrt istinski uzrok Wertheimerove smrti, a ne činjenica da je Wertheimerova sestra otišla Duttvveileru u Zizers. Uzrok, to nije tek puka izreka, uvijek leži mnogo dublje i on leži u Goldberg varijacijama, koje je Glenn svirao u Salzburgu za vrijeme tečaja kod Horowitza, uzrof( je Dobro ugoden ^lavir, pomislio sam, a ne činjenica da je Wertheimerova sestra sa četrdeset i šest godina napustila brata. Wertheimerovu sestru zaista ne pogađa krivnja zbog Wertheimerove smrti, pomislio sam, Wertheimer je krivnju za svoje samoubojstvo samo želio prebaciti na sestru, samo da skrene pažnju s činjenice da su njegovo samoubojstvo, ako ne i njegovu životnu katastrofu uopće, izazvale Glennove interpretacije Goldberg varijacija, kao i Dobro ugoden Ifavir. Ali početak Wertheimerove katastrofe dogodio se već u trenutku kad mu je Glenn Gould rekao da )egubit-ni/(, nešto što je Wertheimer oduvijek znao, a što je Glenn, moram priznati, iznenada sasvim nepristrano izrekao na svoj kanadsko-američki način, zadavši Wertheimeru svojim gubitnicom smrtonosan udarac, pomislio sam, ne jer je Wertheimer taj pojam tada prvi put bio čuo, nego jer je Wertheimer, a da riječ gubitnik uopće nije poznavao, odavno bio upoznat s pojmom gubitnica, dok je Glenn Gould riječ gubitnik samo izgovorio u presudnom trenutku, pomislio sam. Mi izgovaramo riječi i njima uništavamo ljude, a da čovjek kojeg smo uništili u trenutku kad smo izgovorili riječ kojom smo ga uništili nije ni svjestan te smrtonosne činjenice, pomislio sam. Čovjek konfrontiran sa smrtonosnom riječju kao smrtonosnim pojmom još ništa ne sluti o smrtonosnom djelovanju te riječi i njezina pojma, pomislio sam. Glenn je Wertheimera nazvao gubitnikom još prije nego što je tečaj kod Ho-rovvitza uopće započeo, pomislio sam, mogao bih čak odrediti točan sat kad je Glenn za Werdieimera upotrijebio riječ gubitnik- Mi čovjeku kažemo smrtonosnu riječ a da po prirodi stvari u istom trenutku nismo ni svjesni da je riječ koju smo izrekli zaista smrtonosna. Dvadeset i osam godina nakon što je Glenn u Mozar-teumu rekao Wertheimeru da je gubitnikl dvanaest godina nakon što mu je to rekao u Americi, Werthe-imer si je oduzeo život. Samoubojice su smiješni, a oni koji se vješaju, ti su najodvratniji, govorio je Wert-heimer, pomislio sam. Danas naravno upada u oči daje često govorio o samoubojstvu, pri čemu se, moram priznati, uvijek manje-više rugao

samoubojicama, govoreći o samoubojicama i samoubojstvu uvijek tako kao da ga se ni jedan ni drugi pojam ne tiču, te da za njega ni jedan ni drugi pojam ne dolaze u obzir. Ja sam čovjek koji će se ubiti, govorio je često, prisjetio sam se putem prema Traichu, ja sam onaj koji je ugrožen, a ne on. I svoju sestru smatrao je sposobnom za samoubojstvo, vjerojatno zato što je najbolje poznavao njezin stvarni položaj, što je, kao nitko drugi, bio upoznat s njezinom bezizlaznošću, što je, kako je često govorio, mislio da je prozreo svoje stvorenje. Ali njegova sestra je, umjesto da se ubije, ipak otišla u Švicarsku i udala se za gospodina Duttvveilera, pomislio sam. Wertheimer se napokon ubio na način koji je sam nazivao odvratnim i odbojnim, i to baš u Švicarskoj, njegova sestra otišla je u Švicarsku kako bi se udala za bogatog kemičara Duttvveilera, a ne da se ubije, dok je on otišao kako bi se objesio na stablo u Zizersu, pomislio sam. Htio je studirati kod Horowitza, pomislio sam, a tamo gaje uništio Glenn Gould. Glenn je umro u trenutku koji je za njega bio idealan, dok se Wertheimer nije ubio u za sebe idealnom trenutku, pomislio sam. Okušam li se još jednom u prikazu Glenna Goulda, pomislio sam, u njemu ću morati navesti i taj njegov opis Wertheimera, tako da je upitno tko će se naći u središtu tog prikaza, Glenn Gould ili Wertheimer, pomislio sam. Polazna točka bit će mi Glenn Gould, Goldberg varijacije i Dobro ugoden kfavir, ali Werdieimer će u tom prikazu igrati odlučujuću ulogu, barem što se mene tiče, jer za mene je Glenn Gould uvijek bio povezan s Wertheimerom, svejedno u kakvom odnosu, i obrnuto, Wertheimer s Glennom Gouldom, i možda, na kraju krajeva, Glenn Gould u odnosu na Wertheimera igra važniju ulogu nego obrnuto. Stvarno ishodište mora biti tečaj kod Horo-witza, pomislio sam, kipareva kuća u Leopoldskornu, životno važna i odlučujuća činjenica da smo prije dvadeset i osam godina posve neovisno prišli jedni drugima, pomislio sam. Wertheimerov Bbsendorfer protiv Steinwaya Glenna Goulda, pomislio sam, Goldberg varijacije Glenna Goulda protiv Wertheimerove Umjetnosti fuge, pomislio sam. Glenn Gould svoj genij zasigurno ne duguje Horowitzu, pomislio sam, ali Wertheimer Horowitza bez daljnjeg može smatrati odgovornim za svoje uništenje, pomislio sam, jer Wert-heimera je u Salzburg privuklo ime Horowitz, bez tog imena on nikad ne bi došao u Salzburg, u svakom slučaju ne te za njega kobne godine. Iako su Goldberg varijacije komponirane samo zato da nesanicu čovjeka koji je od nje patio čitav život učine podnošljivijom, pomislio sam, Wertheimera su uspjele ubiti. Izvorno komponirane za razveseljavanje naravi, ubile su gotovo dvjesto i pedeset godina kasnije jednog beznadnog čovjeka, naime Wertheimera, pomislio sam na putu prema Traichu. Da Wertheimer prije dvadeset i osam godina nije prošao pokraj sobe trideset i tri na prvom katu Mozarteuma, koliko se sjećam, točno u četiri sata poslijepodne, on se dvadeset i osam godina kasnije ne bi objesio u Zizersu pokraj Chura, pomislio sam. Wertheimerovo prokletstvo bilo je da je pokraj sobe trideset i tri Mozarteuma prošao upravo u trenutku u kojem je Glenn Gould svirao takozvanu^r^'«. Wert-heimer mi je pričao o svom doživljaju, kako je, čuvši Glenna kako svira, zastao pred sobom trideset i tri, odakle se nije pomaknuo do završetka Arije. Tada mi je postalo jasno što je to šok, pomislio sam. Takozvano čudo od djeteta Glenn Gould, nama, Werthei-meru i meni, nije bio pojam, a i da smo znali nešto o njemu, ne bismo to uzeli za ozbiljno, pomislio sam. Ali Glenn Gould nije bio čudo od djeteta, on je od samog početka bio genij na klaviru, pomislio sam, još kao djetetu nije mu bilo dovoljno da bude samo majstor. Nas dvojica, Wertheimer i ja, imali smo na ladanju takoreći svoje kuće za izolaciju i izbjegavali ih. Glenn Gould je svoj kavez za izolaciju, kako ga je nazivao, sagradio u Americi, u blizini New Yorka. Ako je on Wertheimera nazvao gubitnicom, ja ću njega, Glenna, nazvati čovjekom kpji ne prihvaća, pomislio sam. Godinu 1953. moram, međutim, nazvati kobnom za Wertheimera, jer 1953. Glenn u našoj kiparskoj kući Goldberg varijacije nije svirao ni za koga drugog nego za Wertheimera i mene, godinama prije no što će s istim tim Goldberg varijacijama, kako se kaže, preko noći steći svjetsku slavu. 1953.

Glenn Gould uništio je Wertheimera, pomislio sam. 1954. nismo čuli ništa o njemu, 1955. svirao je Goldberg varijacije na Salzburškom festivalu, Wertheimer i ja slušali smo ga na nadstroplju, zajedno s nekolicinom scenskih radnika, koji inače nikad ne bi čuli klavirski koncert, no Glennovo ih je sviranje oduševilo. Glenn, koji nikad nije svirao a da iz njega ne izbije znoj, Glenn, kanadski Amerikanac, koji je Wertheimera bez stida nazvao gubitnicom, Glenn, koji se u Ganshofu smijao tako zvonko kako nikad ranije ni kasnije nisam čuo čovjeka da se smije, pomislio sam, nasuprot Werthe-imera, koji je bio puka suprotnost Glenna Goulda, iako tu suprotnost ne mogu točno opisati, ja ću svakako pokušati, kad ću ponovno započeti s pisanjem Pokušaja o Glennu Gouldu. Zaključat ću se u Calle del Prado i pisati o Glennu, a Wertheimer će mi sam od sebe postati jasan, pomislio sam. Kroz pisanje o Glennu Gouldu steći ću jasnu sliku o Wertheimeru, pomislio sam na putu za Traich. Išao sam prebrzo, pa mi je tijekom hodanja ponestalo zraka. To je stara boljka, od koje patim sad već preko dva desetljeća. Pišući o jednom (Glennu Gouldu), steći ću jasnu sliku o drugom (Wertheimeru), pomislio sam, slušajući neprestance Goldberg varijacije (i Umjetnost fuge) jednog (Glenna), kako bih mogao o njima pisati, znat ću sve više i više o umjetnosti (ili neumjetnosti!) drugog (Wertheimera) i moći ću to zapisati, pomislio sam i iznenada, kao nikad ranije u životu, osjetio čežnju za Madridom i mojom Calle del Prado, mojim španjolskim domom. Put prema Traichu u osnovi me deprimirao, a na koncu će se, kako sam oduvijek mislio, ispostaviti i da nije imao nikakve svrhe. Ili možda neće biti bas posve beskpristan, kao što trenutno mislim, pomislio sam i ubrzao korak. Lovačku kuću dobro sam poznavao, moj prvi dojam bio je da se ništa u njoj nije promijenilo, drugi da ona naprosto mora biti idealna zgrada za čovjeka poput Wertheime-ra, ali da mu to naposljetku ipak nikad nije bila, naprotiv. Kao što ni moj Desselbrunn za mene nikad nije bio idealan, već puka suprotnost, pomislio sam, iako se u svakom pogledu činilo da Desselbrunn za mene (i ljude poput mene) mora biti naprosto idealan. Gledamo zgradu i mislimo da mora biti naprosto idealna za nas (i ljude poput nas), a ona uopće nije idealna za naše svrhe i svrhe ljudi poput nas, pomislio sam. Na isti način čovjeka ćemo smatrati idealnim za nas, dok nam je on ustvari sve drugo samo ne idealan, pomislio sam. Moja pretpostavka da je Traich zaključan nije se pokazala točnom, vrtni ulaz bio je otvoren, čak i ulazna vrata, što sam vidio izdaleka, tako da sam se zaputio ravno kroz vrt prema njima. Pozdravio me je drvosječa Franz (Kohlroser), kojeg sam poznavao. Re- kao je da je tek ujutro čuo za Wertheimerovo samoubojstvo i da su svi zaprepašteni. Wertheimerova sestra, gospoda Duttvveiler, najavila je svoj dolazak za sljedeći dan, rekao je. Neka samo uđem, rekao je, on je u međuvremenu širom otvorio sve prozore da ude svjež zrak, na nesreću njegov kolega morao je otputovati na tri dana u Linz, tako da je on u Traichu sam, srećom, sad ste stigli vi, rekao je. Pitao me je hoću li vode, smjesta se sjetio da sam vodopija. Ne, rekao sam, ne sad, u gostionici u Wankhamu, gdje mislim prenoćiti, popio sam čaj. Wertheimer je, kao uvijek, bio otputovao samo na dva ili tri dana, no refao je da odlazi u Chur, k svojoj sestri, rekao je Franz. Na Wert-heimeru se, nastavio je Franz, nije dalo uočiti ništa neobično ili upadljivo kad je automobilom napuštao Traich. Odvezao se do Attnang Puchheima, automobil je zasigurno još parkiran ispred tamošnjeg kolodvora. Franz je izračunao da je prošlo ravno dvanaest dana otkako mu je gazda otputovao u Švicarsku, te da je, kako je doznao tek od mene, mrtav već jedanaest dana. Objesio se, rekao sam Franzu. On, Franz, bojao se da bi se sad, nakon smrti njegova poslodavca, u Traichu sve moglo promijeniti, pogotovo stoga što je Duttweilerova neobična osoba, nije rekao da se boji dolaska gospode Duttweiler, ali ipak je dao naslutiti da se pribojava da bi ona pod utjecajem svog supruga Švicarca u Traichu mogla sve promijeniti, moguće je čak i da proda Traich, rekao je Franz, jer što bi ona, koja se udala u Švicarskoj, pa onda još i tako bogato, uopće radila u Traichu? Traich je ipak u cijelosti bio kuća njezina brata, taj ju je u potpunosti uredio prema svojim potrebama, i to tako da se nikom drugom ne bi moglo

svidjeti da živi u njoj, pomislio sam, uredio ju je na Wertheimerov način, samo za sebe. Werthei-merova sestra u Traichu se nikad nije osjećala dobro, a i njezin brat, rekao je Franz, nikad joj nije dopustio da se pojavi u Traichu, nijednu njezinu želju koja se ticala Traicha on nikad nije ispunio, njene ideje da uredi Traich prema svojim potrebama Wertheimer bi svaki put ugušio u zametku, uostalom, u Traichu ju je, jadnu, ionako uvijek mučio, rekao je Franz. Dut-tvveilerova mora da mrzi Traich, zaključio je, jer u Traichu nije proživjela nijedan sretan dan. Sjetio se kako je jednom bez pitanja razgrnula zavjese u bratovoj sobi, na što ju je on bijesan istjerao napolje. Kad bi htjela pozvati goste, on bi joj to zabranio, rekao je Franz, a nije se smjela ni oblačiti kako je htjela, već je uvijek morala nositi samo one haljine u kojima ju je on htio vidjeti, čak i za najhladnijeg vremena nije smjela nositi tirolski šešir, jer njezin je brat mrzio tirolske šešire, a mrzio je, kao što i ja znam, i sve ostalo što ima veze s narodnom nošnjom. Kako ni on nikad nije obukao ništa što bi imalo ikakve veze s narodnom nošnjom, u ovom kraju je, po prirodi stvari, odmah bio zamijećen, jer ovdje svi nose narodne nošnje, po-gotovo one sašivene od tirolskog lodena, koje su u klimatski tako groznim uvjetima predgorja zaista bile idealna odjeća, pomislio sam. Narodna nošnja duboko mu se gadila, kao i sve što je samo podsjećalo na narodnu nošnju. Kad ga je sestra jednom prilikom zamolila daje pusti da u društvu susjede ode na takozvano Pel{arsl{o brdo, na ples upriličen povodom Prvog svibnja, on joj je to zabranio, rekao je Franz. Dakako, bila je uskraćena i za društvo župnika, jer Wertheimer je mrzio katolicizam, kojem se njegova sestra posljednjih godina, kao što i ja znam, bila priklonila. Jedna od njegovih navika bila je da sestru usred noći poziva u svoju sobu, gdje bi mu na starom harmoniju, koji je stajao u njegovoj sobi, morala odsvirati nešto od Handla, zaista, Franz je rekao odHdndla. Ujedan ili dva sata u noći sestra je morala ustajati, oblačiti kućni haljetak i odlaziti u njegovu sobu, gdje bi sjela za harmonij i u hladnoj sobi svirala Handla, rekao je Franz, što je za posljedicu naravno imalo da bi se svaki put prehladila, te da je u Traichu neprestance patila od prehlade. On, Wertheimer, nije se dobro odnosio prema svojoj sestri, rekao je Franz. Sat vremena tjerao bi je da mu na harmoniju svira Handla, rekao je Franz, ne bi li joj ujutro, za zajedničkim doručkom u kuhinji, govorio kako harmonij svira nepodnošljivo loše. Tjerao ju je da mu svira kako bi mogao zaspati, rekao je Franz, jer gospodin Wertheimer oduvijek je patio od nesanice, a onda bi joj ujutro rekao da svira poput krmače. Wertheimer je, dodao je Franz, svoju sestru uvijek morao prisiljavati da dođe u Traich, činilo mu se čak i da je Wertheimer svoju sestru zapravo mrzio, ali da bez nje u Traichu nije mogao opstati, a ja sam pomislio daje Wertheimer uvijek govorio o samoći a da stvarno nije mogao biti sam, on nije bio samac, pomislio sam, i tako je sestru, koju je, uzgred, iako ju je mrzio, volio kao nikoga drugog na svijetu, neprestance vodio sa sobom u Traich, ne bi li je zloupotrijebio na sebi svojstven način. Kad bi zahladilo, rekao je Franz, sestra bi ugrijala Wertheimerovu sobu, dok se u njezinoj sobi nije smjelo grijati. Njezinim šetnjama brat bi određivao smjer i dužinu, a morala se točno držati i vremena koje bi on odredio za njezine šetnje, rekao je Franz. Većinu vremena, rekao je Franz, sjedila je u svojoj sobi, ali nije smjela slušati glazbu, jer joj brat nije mogao podnijeti da, što bi toliko rado bila učinila, stavi ploču na gramofon. On, Franz, još se točno sjećao djetinjstva dvoje Wertheimerovih, kad su kao djeca radosni dolazili u Traich, razigrana djeca, rekao je, koja su bila raspoložena za sve vrste igara i zabave. Lovačka kuća bila je njihovo najdraže igralište. Vrijeme koje su Wertheimerovi proveli u Engleskoj, za vrijeme nacizma, u Traichu, koji je imao nacističkog upravitelja, bilo je zastrašujuće tiho, rekao je Franz. U to doba sve je propalo, ništa se nije popravljalo, sve je bilo prepušteno samo sebi, jer se upravitelj nizašto nije brinuo, rekao je Franz. U Traichu je stanovao jedan propali nacistički grof, koji se ni u što nije razumio, rekao je Franz, taj nacistički grof Traich je zamah ruinirao. Nakon što su se Wertheimerovi vratili iz Engleske, prvo u Beč, a tek mnogo kasnije u Traich, rekao je Franz, povukli su se sasvim u sebe, prekinuvši sve kontakte s okolinom. On, Franz, ponovno je stupio u njihovu službu, uvijek su ga dobro plaćali, a uvijek su cijenili i činjenicu

da im je za vrijeme nacizma, dok su bili u Engleskoj, ostao vjeran, rekao je. To što se za vrijeme nacizma više brinuo za Traich nego što je nacistima bilo po volji, rekao je Franz, priskrbilo mu je ne samo prijavu kod nacističkih vlasti, već i dvomjesečni zatvor u Welsu. Otad mrzi Wels i više ne odlazi tamo, čak ni u vrijeme narodnih zabava. Gospodin Wertheimer svojoj sestri nije htio dopustiti da odlazi u crkvu, rekao je Franz, ali ona )t potajice odlazila na večernje mise. Roditelji mladih Wertheimera nisu imali previše koristi od Traicha, rekao je Franz s kojim sam stajao u kuhinji, prerano su u nesreći izgubili živote. Htjeli su u Meran, rekao je Franz. Stari Werthei-mer nije toliko želio u Meran, ali ona je željela, rekao je. Olupinu automobila pronašli su tek dva tjedna nakon što su kod Brixena sletjeli u provaliju, rekao je. U Meranu Wertheimerovi imaju rodbinu, pomis- lio sam. Franza je, kako je rekao, u Traichu zaposlio već Wertheimerov pradjed. I njegov otac bio je čitav život zaposlen kod Wertheimerovih. Gospoda su se prema njima uvijek dobro odnosila, ništa lošeg nisu učinili, pa tako ni obrnuto nikad nije bilo primjedbi, rekao je Franz. Nije mogao zamisliti što će sad biti od Traicha. Franz me pitao što mislim o gospodinu Duttweileru, no ja sam samo odmahnuo glavom. Možda, rekao je Franz, Wertheimerova sestra dolazi u Traich da ga proda. Ne vjerujem, rekao sam. Apsolutno nisam mogao zamisliti da bi Duttvveilerova prodala Traich, iako sam smatrao mogućim da razmišlja o prodaji Traicha, no Franzu nisam rekao što mislim, rekao sam posve razgovijetno: Ne, ne vjerujem da bi Duttvveilerova mogla prodati Traich, zaista ne mislim da bi to bilo moguće. Htio sam umiriti Franza, koji je po prirodi stvari bio zabrinut da bi mogao izgubiti službu. Moguće je, bez daljnjeg, da Wertheimerova sestra, gospoda Dumveiler, dođe u Traich i proda ga, možda i što je brže moguće, pomislio sam, no Franzu sam rekao da sam uvjeren kako Wertheimero-va sestra, sestra mogprijatelja rekao sam doslovce, neće prodati Traich, jer Duttvveilerovi imaju toliko novaca da im nije nužno prodavati Traich. U sebi sam mislio da Duttvveilerovi, upravo zato što imaju toliko novaca, razmišljaju kako da se najbrže riješe Traicha. Rekao sam da Traich posve sigurno neće prodati, a mislio da će ga možda prodati odmah, Franzu sam rekao da može biti siguran da se u Traichu ništa neće promijeniti, a mislio sam da će se u Traichu najvjerojatnije promijeniti sve. Duttweilerova će doći i urediti što mora i uzeti ostavštinu u svoje ruke, rekao sam Franzu i pitao ga dolazi li Duttvveilerova u Traich sama ili u pratnji supruga. Rekao je da ne zna, jer da to nije javila. Popio sam čašu vode, prisjetivši se kako sam u Traichu uvijek pio najbolju vodu u životu. Prije no što je Wertheimer otputovao u Švicarsku, dva tjedna je pozivao u Traich razne ljude, Franzu i njegovom kolegi bilo je potrebno nekoliko dana da sve opet dovedu u red. Bečani, rekao je Franz, koji nikad nisu bili u Traichu, ali su očito bili jako dobri prijatelji njegova gazde. O tim ljudima već mi je pričala gosti-oničarka, rekao sam, da su lutali po mjestu, da su bili umjetnici, najvjerojatnije glazbenici, rekao sam po-mislivši da su ti umjetnici i glazbenici najvjerojatnije bili ljudi koji su studirali zajedno s Wertheimerom, takoreći kolege iz visokih škola iz njegova bečkog i salzburškog akademskog doba. Na koncu ćemo se prisjetiti svih koji su zajedno s nama polazili visoku školu i pozvat ćemo ih k sebi, samo kako bismo ustanovili da s njima više nemamo baš ništa zajedničko, pomislio sam. I mene je Wertheimer pozivao, i s kakvom neumoljivošću, pomislio sam u istom trenutku, sjetivši se njegovih pisama i prije svega posljednje dopisnice koju mi je poslao u Madrid, sad sam po prirodi stvari osjećao grižnju savjesti, jer sam te pozive umjetnicima dovodio u vezu i sa sobom, ali on mi, pomislio sam, nije napisao ni riječi o tim ljudima, a k tim ljudima ja ne bih ni došao u Traich, rekao sam sebi. Što li je samo bilo Wertheimeru, da je, iako nikad nikog nije pozvao u Traich, iznenada pozvao na desetke ljudi, ma bili to i njegovi studijski kolege, koje je, uzgred, sve vrijeme mrzio. Kad bi govorio o svojim bivšim studijskim kolegama, u njegovu glasu uvijek bi se osjećao barem prijezir, pomislio sam. Iznenada mi je postalo jasno ono što je gostioničarka samo dala naslutiti, jer o tome ionako nije mogla znati više, ispričavši mi kako je sve te upadljivo umjetnički kostimirane ljude vidjela kako hodaju mjestom, kako se smiju i rade

izgrede: Wertheimer je pozvao u Traich svoje bivše studijske kolege i nije ih odmah otjerao, već im je dopustio da danima, pa i tjednima luduju u Traichu protiv njega. Bila je to činjenica koja mi je morala biti posve nerazumljiva, jer Wertheimer desetljećima nije htio čuti za svoje studijske kolege, nikad ga nije zanimalo kako su, pa tako ni u snu ne bi pomislio da ih jednog dana pozove u Traich, što je sad očito učinio, a između tih apsurdnih poziva i njegova samoubojstva postoji, naravno, veza, pomislio sam. Mnogo toga u Traichu ti su ljudi ruinirali, rekao je Franz. Werthei-mer je s njima, što je i Franz zamijetio, bio razuzdan, tih dana i tjedana pokazivao se u njihovu društvu sasvim promijenjen. I Franz je rekao da su ti ljudi dva tjedna bili u Traichu gdje ih je Wertheimer uzdržavao, zaista, rekao je da ih je uzdržavao, kao što je rekla i gostioničarka, pričajući mi o tim ljudima iz Beča. Nakon što je čitavo društvo, koje se svaki dan opijalo i čitave noći nije davalo mira, otišlo, Wertheimer je legao u krevet iz kojeg nije ustao čitava dva dana, rekao je Franz, koji je za to vrijeme spremao nered koji su ljudi iz grada ostavili za sobom, vraćajući kuću u stanje dostojno čovjeka, kako bi gospodina Wertheimera, kad ponovno ustane, poštedio prizora pustošenja Traicha, rekao je. Franz je zamijetio i da je Wertheimer, dan prije no što su stigli ti ljudi iz Beča, iz Salzburga naručio klavir, dao ga dovesti u Traich i svirao na njemu, što je za mene, rekao je Franz, zasigurno od značenja. Wertheimer je svirao na tom klaviru, isprva sam za sebe, a kad je društvo stiglo, i za čitavo društvo, rekao je Franz. Neprestano im je svirao Handla i Bacha, što više od deset godina nije činio. Wertheimer je, rekao je Franz, bez prestanka na klaviru svirao Bacha, sve dok njegovo društvo to više nije moglo izdržati, pa su napustili kuću. Tek što bi se društvo vratilo, Wertheimer bi ponovno počeo svirati Bacha, dok oni ponovno ne bi otišli. Možda ih je svojim sviranjem na klaviru sve htio izluditi, rekao je Franz, jer tek što bi se pojavili, on bi im svirao Handla i Bacha, dok ne bi otišli iz kuće, a kad bi se vratili, ponovno su morali računati s njegovim sviranjem klavira. Trajalo je to preko dva tjedna, rekao je Franz, koji mora daje pomislio da mu je gazda sišao s uma. Mislio je da gosti neće dugo izdržati Wertheimerovo neprestano sviranje na klaviru, ali oni su ipak ostali dva tjedna, prekp dva tjedna, bez iznimke; njemu, Franzu, budući daje svojim očima vidio kako Wertheimer svoje goste sviranjem na klaviru dovodi do ludila, čini se da ih je Wert-heimer ucijenio, da im je dao novac kako bi ostali u Traichu, jer bez ucjene, dakle novčane potpore, rekao je Franz, zacijelo ne bi ostali preko dva tjedna i dopuštali da ih Wertheimer svojim sviranjem klavira dovodi do ludila, a ja sam pomislio kako je bez daljnjeg moguće da je Franz u pravu sa svojom tvrdnjom da je Wertheimer svojim gostima davao novac, da ih je zaista ucjenjivao, ako ne novcem, onda zacijelo nečim drugim, kako bi ostali dva tjedna, pa i vile od. dva tjedna. Sigurno je želio da ostanu preko dva tjedna, pomislio sam, jer inače ne bi ostali tako dugo, Wertheimera poznajem previše dobro a da ga ne bih smatrao sposobnim za takav pritisak, pomislio sam. Uvijek samo Bach i Handl, govorio je Franz, bez prestanka, do besvijesti. Na kraju je Wertheimer za sve te ljude u velikoj blagovaonici u prizemlju dao prirediti, kako ju je Franz nazvao, grofovsku večeru i rekao im da do sljedećeg jutra svi moraju nestati, vlastitim je ušima Franz čuo Wertheimera kako im govori da ih sljedeće jutro više ne želi vidjeti. Zaista im je svima, bez iznimke, za sljedeće jutro, i to već za četiri sata, naručio taksije iz Attnang Puchheima, kojima su se svi odvezli, ostavivši kuću u katastrofalnom stanju. On, Franz, počeo je odmah i bez odlaganja dovoditi kuću u red, jer nije mogao znati da će on, njegov gazda, još dva dana i dvije noći ostati u krevetu, što je, međutim, bilo dobro, jer Wertheimeru je to bilo potrebno, a i nedvojbeno bi ga udarila kap, rekao je Franz, kad bi vidio u kakvom su stanju ljudi ostavili kuću. Namjerno su, rekao je Franz, uništili još niz predmeta, porušili stolce, pa i stolove, prije no što su napustili Traich. Nekoliko zrcala i staklenih vrata porazbijali su vjerojatno iz obi-jesti, rekao je Franz, ili pak iz bijesa što ih je Werthe-imer dva tjedna zloupotrebljavao, pomislio sam ja. Na mjestu gdje ga preko deset godina nije bilo, sad je zaista stajao klavir, kako sam vidio kad sam s Franzom stigao na prvi kat. Još dolje, u kuhinji, rekao sam Franzu

da me zanimaju Wertheimerove bilješke, na što me on poveo na prvi kat. Klavir je bio Ehrbar i nije vrijedio ništa. I bio je, kako sam smjesta ustanovio, posve neugoden, skroz-naskroz diletantski instrument, pomislio sam. Okrenuo sam se i rekao Franzu, koji je stajao iza mene, kako je posrijedi s^roz-nas^roz diletantski instrument. Nisam se mogao savladati pa sam sjeo za klavir, no smjesta sam mu ponovno spustio poklopac. Zanimam se za cedulje koje je Wertheimer ispisao, rekao sam Franzu i pitao ga može li mi reći gdje se nalaze te cedulje. Franz je rekao da nema pojma na kakve cedulje mislim, ne bi li mi odmah potom ispričao da je Wertheimer isti dan kad je u Salzburgu, u Mozarteumu, rekao je, naručio klavir, dakle, dan prije no što su u Traich stigli ljudi koji će ga manje--više razoriti, u takozvanoj donjoj peći, dakle u peći u blagovaonici, spalio čitave hrpe cedulja. On, Franz, pomogao je svom gazdi, jer su kupovi cedulja bili tako veliki i teški da ih Wertheimer sam ne bi mogao ponijeti niz stube. Iz svih pretinaca i ormara izvukao je stotine, pa i tisuće cedulja i odvukao ih zajedno s Franzom u blagovaonicu, gdje su ih spalili; samo u tu svrhu da spali cedulje, zatražio je taj dan od njega da već u pet sati ujutro naloži peć u blagovaonici, rekao je Franz. Kad su sve cedulje, sve napisano, kako se izrazio Franz, napokon izgorjele, Wertheimer je telefonirao u Salzburg i naručio klavir, a Franz se točno mogao prisjetiti kako je njegov gazda za vrijeme telefonskog razgovora neprestance naglašavao neka mu u Traich pošalju posve bezvrijedan, užasno neugoden l(lavir. Posve bezvrijedan instrument, užasno neugoden instrument, govorio je Wertheimer sve vrijeme na telefonu, rekao je Franz. Nekoliko sati kasnije, četvorica muškaraca dostavili su klavir u Traich i odnijeli ga u nekadašnju sobu za glazbu, rekao je Franz, a Wertheimer im je za to dao zastrašujuće visoku napojnicu, ako ga sjećanje ne vara, a ne vara ga, rekao je, radilo se o svoti od dvije tisuće šilinga. Dostavljači klavira nisu još bili ni otišli, rekao je Franz, a Wertheimer je već sjedio za klavirom i svirao. Bilo je užasno, rekao je Franz. Tu je on, Franz, stekao dojam da mu je gazda sišao s uma. Ali da bi Wertheimer mogao sići s uma, u to on, Franz, naprosto nije htio povjerovati, tako da neobično ponašanje svog gazde ipak nije shvatio ozbiljno. Ako nešto očekujem od toga, rekao mi je Franz, jednom će mi rado ispričati što se u Traichu događalo sljedećih dana i tjedana. Zamolio sam Fran-za da me neko vrijeme ostavi samog u Wertheimero-voj sobi i pustio Glennove Goldberg varijacije, koje sam ugledao na Wertheimerovom još otvorenom gramofonu. OBJAVLJENO U EDICIJI DJELA THOMASA BERNHARDA > Imitator glasova > priče. 2003. > VVittgensteinov nećak > roman. 2003. > Trg heroja > izabrane drame. 2003. > Podnim > roman, 2004.