http://www.mediaonline.ba/ba/arhiva/arhiva/html/2000/nom62.htm

S A Ž E T A K

Broj 62, Serija I

Sarajevo, 10. juli 2000.

* Promovisan nacrt Zakona o slobodi informisanja

Korak ka demokratizaciji zemlje

Temelj za otvoreno drustvo u BiH

U Sarajevu je promovisan Nacrt zakona o slobodi informisanja koji je izradila specijalna radna grupa sastavljena od domacih i stranih pravnika. Zakon, koji je 28. juna zvanicno usao u parlamentarnu proceduru, predstavlja, kako isticu u medjunarodnoj zajednici, temelj za otvorenije drustvo u Bosni i Hercegovini. Kako je predvidjeno Nacrtom, svaka osoba ima pravo pristupa informacijama koje su u posjedu vlade i drugih javnih organa. On takodje daje pravo pojedincima da dopune ili isprave svoje osobne informacije i daju svoj komentar na njih. Prakticno, organi drzave i sve javne institucije u BiH, izuzev taksativno pobrojanih izuzetaka, ne bi vise imale tajni. Po Nacrtu zakona dovoljno je napisati zahtjev, poslati ga nadleznom organu, i dobiti bilo kakvu informaciju iz domena njegovog rada. Finansijska, politicka i kadrovska transparentnost, kada bude usvojen ovaj zakon, bar formalno, postaju javna dobra. Zakon o slobodi informisanja predvidja i izuzetke od slobodnog davanja informacija. Rijec je o podacima cije bi objavljivanje ugrozilo bezbjednost drzave ili entiteta, nanijelo stete u kriminalistickim istragama i slicno. Zakon ce posebno biti koristan novinarima, koji najbolje znaju koliko je u BiH tesko, bez licnih poznanstava sa pojedincima iz vlasti, doci do relevantnih informacija. Osim arogantnih ministara i njihovih zamjenika, pristup informacijama su cesto kocile i njihove sekretarice, pa cak i portiri u drzavnoj sluzbi. Prilikom predstavljanja nacrta, na novinarsko pitanje da li se zakon odnosi i na medjunarodnu zajednicu, koja u Bosni ima glomazan upravljacki aparat, Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je odgovorio negativno. “Institucije medjunarodne zajednice u BiH ne potpadaju pod

domace zakone, ali to ne znaci da zakon necemo postovati, pogotovo zato sto ga predlazemo” – rekao je Petritsch.

Mogucnost zloupotrebe izuzetaka

Osnovni cilj ovog zakona je, kako stoji u uvodnim odredbama, da se ustanovi da informacije pod kontrolom javnog tijela predstavljaju javno dobro, te kako svaka osoba ima pravo pristupa ovim informacijama i mogucnost davanja komentara ili ispravki na osobne informacije koje su pod kontrolom javnog tijela. U uvodnim odredbama prijedloga zakona definise se da je “informacija svaki materijal kojim se prenose cinjenice, misljenja, podaci ili bilo koji drugi sadrzaj”, a da su javna tijela: (a) izvrsno tijelo (vlade), (b) zakonodavno tijelo (parlamenti), (c) pravosudno tijelo (sudovi), (d) tijelo koje obavlja javnu funkciju, a imenovano je ili ustanovljeno sukladno zakonu, (e) bilo koje drugo upravno tijelo, (f) pravna osoba koja je u vlasnistvu ili koju kontrolira javno tijelo. Specifikacija javnih tijela je vrlo siroko postavljana i prakticno obuhvata sve organe vlasti. Medjutim, liberalnost objavljivanja informacija koje se nalaze pod kontrolom tih tijela ogranicavaju izuzeci koji su svrstani u tri kategorije: (a) interesi odbrane i sigurnosti, kao i zastita javne sigurnosti; (b) sprecavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala; (c) zastita procesa donosenja odluke od strane javnog tijela u davanju misljenja, savjeta ili preporuka zaposlene osobe u javnom tijelu, a ne obuhvata cinjenicne, statisticke ili tehnicke informacije.

Obzirom da su izuzeci uopsteno postavljeni, to ostavlja mogucnost da se pod opravdanjem, naprimjer, “interesa odbrane i sigurnosti”, neke informacije gdje vlast ne zeli transparentnost, sakriju. Ili, kod stavke “c”, koja je vrlo nejasno formulisana i tice se u sustini zastite javnog organa, otvara se osjetljivo podrucje sta je misljenje, a sta cinjenica. Postavlja se pitanje ko je to ko procjenjuje da li je, kako i koliko ugrozena sigurnost i da li ce se unutrasnjim aktima javnih tijela precizirati ti slucajevi. Cak i u danasnje vrijeme politicari u BiH su skloni optuzivanju novinara, pojedinih politickih partija ili nevladinih organizacija, da svojim pisanjem ili djelovanjem ugrozavaju nacionalnu sigurnost ili interese drzave. Ovaj problem djelimicno bi trebalo da rijesi uvodjenje institucije Ombudsmena za informisanje, sto je predvidjeno po Nacrtu zakona. Ovaj ombudsmen, kako stoji u prijedlogu zakona, bi trebao “da ispituje djelatnosti javnih tijela u smislu ovog zakona, bilo po prijemu prituzbe ili po sluzbenoj duznosti”. Medjutim, nije regulisano kako ce Ombudsmen za informisanje djelovati ukoliko uoci nepravilnosti i izigravanje odredbi zakona. Takodje, u zavrsnim odredbama zakona stoji da odgovornost za primjenu Zakona ima Ministarstvo pravde entiteta. Predvidja se da u roku tri mjeseca od dana njegovog stupanja na snagu to ministarstvo potpise zajednicki dogovor sa Vladom BiH i vladom drugog entiteta o primjeni odgovornosti za sprovodjenje zakona. Zahtjev za pristup informacijama podnosi se nadleznom javnom tijelu. U tekstu zakona predvidjeno je da ako javno tijelo ustanovi svoju nenadleznost za sadrzaj zahtjeva, u roku od 8 dana ono ce proslijediti zahtjev nadleznom tijelu i dopisom o tome izvijestiti podnositelja zahtjeva. Zahtjev mora: (a) biti u pisanoj formi na jednom od sluzbenih jezika u BiH; (b) sadrzati dovoljno podataka o prirodi i sadrzaju informacija; (c) ukljuciti ime podnositelja zahtjeva i podatke za kontaktiranje podnositelja zahtjeva. Posebno je znacajno da javno tijelo nece ispitivati niti zahtijevati razloge opravdanosti zahtjeva. Dakle, nije nuzno da, naprimjer, novinar u zahtjevu navede da informacija treba za pisanje tog i tog teksta, koji ce biti objavljen tada i tada i sl. Ako se odobri pristup informaciji, bilo djelimicnoj ili cijeloj, nadlezno tijelo je duzno dopisom podnositelja zahtjeva informisati o mogucnosti, mjestu i drugim modalitetima pristupa informacijama. Ukoliko se odbije pristup informaciji, nadlezno tijelo je duzno,

takodje dopisom, navesti zakonski temelj i druge razloge zasto se ne moze dati informacija, ali i precizno navesti mogucnosti podnosenja zalbe nadleznom tijelu kao i navesti sve rokove vezane za tu zalbu. Svako javno tijelo je duzno nakon usvajanja zakona da imenuje funkcionera za informisanje koji obradjuje prispjele zahtjeve. Prakticno, kada zakon stupi na snagu, svaki organ vlasti ce imati ono sto se dosada zvalo ured za odnose sa javnoscu. Nadlezno javno tijelo ne naplacuje naknade ili takse za podnosenje zahtjeva ili za pisane obavijesti u smislu ovog Zakona. Cijene se odredjuju samo za usluge umnozavanja. Medjutim, prvih deset fotokopiranih strana standardnog formata ce biti besplatne.

Veci politicki, nego prakticni znacaj

Nacrt Zakona o informisanju nesumnjivo je znacajno demokratsko dostignuce u BiH. Nakon njegovog usvajanja bice sruseni neki balkanski stereotipi da je drzava svemocna struktura koja moze informacije tajiti od svojih gradjana. Zakon o slobodi informisanja upravo daje PRAVO DA SE ZNA. I u vrijeme komunistickog sistema, tokom rata, pa i sada, ovo pravo je sistematski guseno. Politicki znacaj zakona je nemjerljiv, pogotovo sto daje sansu gradjanima da dobiju informaciju direktno od javnog tijela. Medjutim, samim novinarima, bar u ovom obliku, zakon nece biti od prevelike pomoci. Cak im moze i otezati rad ukoliko bi javni funkcioneri i administracija striktno primijenili pravilo da novinar za svaku informaciju mora dati pismeni zahtjev, a na njega moze cekati odgovor 15 dana. Naprimjer, informaciju iz policije o broju registrovanih narkomana u Sarajevu, novinari su nakon zahtjeva morali da cekaju tri dana, a moguce ju je dobiti nakon tri poteza kompjuterskog misa. Da li i takvu informaciju javno tijelo moze razvuci na 15 dana ? Direktor Nezavisne komisije za medije Krister Thelin je prije par mjeseci najavio da ce insistirati na sljedecim postulatima koji moraju biti inkorporirani u ovaj zakon kako bi se novinarima olaksao posao. To su: 1. Zahtjev za dobivanje informacije treba biti neformalan. Ovo je posebno znacajno jer mnoge drzavne strukture i policijski organi traze sluzbene dopise iz medija da daju bilo kakvu informaciju; 2. Brzo dostavljanje informacije. Naime, novinari u BiH cekaju i po nekoliko dana da dobiju informaciju, koja je cesto dostupna istog dana. Stoga je Thelin predlagao rjesenje kao u Svedskoj, da informacija treba biti dostavljena istog dana; 3. Informacije su u potpunosti besplatne, ukljucujuci i troskove kopiranja i slanja koje treba da napravi drzavni organ; 4. Mogucnost da se sudskim putem dobije informacija, ukoliko bude uskracena, kao i odgovornost pred sudom onih koji nisu htjeli dati informaciju. Iz Nacrta zakona koji je otisao u parlamentarnu proceduru, jasno je da su ovi prijedlozi znatno ublazeni. To je vjerovatno rezultat kompromisa i izlaska u susret tromom drzavnom aparatu. Mozda se time moze objasniti i cinjenica da je zakon tek godinu dana nakon njegovog iniciranja od strane Visokog predstavnika usao u parlamentarnu proceduru sa neizvjesnoscu kada ce uopste biti usvojen.

(Radenko Udovicic)

*Komentar na televiziji

Kompromitovan novinarski zanr

Da li ce novinarima Hrvatske radio-televizije biti zabranjeno da objavljuju komentare u informativnom programu? Na ovo pitanje odgovorice Hrvatski sabor koji treba da usvoji dugo ocekivani novi Zakon o Hrvatskoj radio-televiziji. U vladinom prijedlogu zakona stoji jedan clan u kome se zabranjuje objavljivanje komentara u informativnom programu televizije kako

bi se izbjegao “sugerirajuci pristup gledaocima”. Koliko je poznato ovo je jedinstvena zakonska inicijativa u regionu.

*Izvjestavanje u ratu i postivanje Zenevskih konvencija

Novi pogledi – sa distance

Da se ponovo nadjem u ratu vjerovatno bih drugacije radio – ovakav zakljucak, ali uz razlicite argumentacije, mogao se izvuci iz vecine razmisljanja koja su se cula na susretu ratnih reportera u Neumu 23. i 24. juna ove godine. Za neke od njih ratno izvjestavanje bilo je profesionalni izazov, za druge patriotska obaveza. Neki su se na “crti” nasli gotovo slucajno i tako postali ratni reporteri, druge je redakcija poslala kao i na svaki drugi zadatak. Medju njima su i oni koji su ocekivali ratna priznanja, jer su mislili da su prije svega vojnici, pa tek zatim novinari. Bilo kako bilo, godinu, pet ili cak deset godina nakon svojih “ratnih krstenja” ovi novinari danas sa dosta opreza i bez euforije govore o svojim ratnim izvjestajima. Hvalospjevna sjecanja na ratne dane provedene na hrvatskim bojisnicama jos 1992. godine, na ratistima Bosne sa obje strane linije razgranicenja ili sa Kosova sve vise ustupaju mjesto demistifikaciji rata i vlastite novinarske uloge. Delegacija Medjunarodnog crvenog krsta (MKCK) u Bosni i Hercegovini odlucila je da u okviru projekta “Ljudi o ratu” okupi ratne reportere koji su izvjestavali u ratu u Bosni. U skladu sa mandatom ove medjunarodne organizacije tema je bila Zenevske konvencije – da li su za njih novinari znali, da li su pisali o njihovom postivanju i krsenju, kako su bili zasticeni u svom profesionalnom radu. Iako je ovako postavljena tema dosta suzila sadrzinu moguce rasprave, susret u Neumu, u okviru Ljetnje skole Media plana, bio je po mnogo cemu znakovit. Prvo, na njemu su se prvi put od rata na jednom mjestu nasli reporteri koji su radili na razlicitim stranama sukoba. Drugo, pocela je da nastaje prijeko potrebna distanca iz koje je moguce procjenjivati stvarne profesionalne efekte i promasaje ratnog izvjestavanja. Na susretu, sto je normalno, nije bilo onih novinarskih perjanica koje su tokom rata bljuvale mrznju, ali je steta sto nisu dosli i neki vrsni reporteri, koji su izgleda sa rezervom primili mogucnost da o profesionalnim poslovima razgovaraju mimo svojih nacionalnih, entitetskih ili ideoloskih opredjeljenja. “Novosti o medijima” ponudile su novinaru sa OBN-a, Adisu Saranovicu, inace svrsenom studentu Skole novinarstva Media plana, da iznese vidjenje ratnog izvjestavanja na osnovu svojih iskustava iz rata i danasnjih razmisljanja njegovih kolega…

*Moralni, politicki i finansijski problemi “Slobodne Dalmacije”

Hoce li se “Slobodna Dalmacija” ispricati za govor mrznje?

Slucaj “Slobodne Dalmacije” iz Splita daleko prevazilazi karakteristike jedne lokalne medijske afere. U njemu je moguce prepoznati svu tragicnost medijske situacije u mnogim tranzicijskim zemljama: uplitanje drzave, korupcija, zloupotreba medija u dnevno - politicke svrhe, ovisnost novinara od poslodavca, gubljenje profesionalnog identiteta. O “Slobodnoj Dalmaciji” pise Goran Vezic (novinska agencija STINA, Split).

*Vijesti

“Vizija”, casopis za kulturu jugoistocne Evrope

Pocetkom jula u Sarajevu se pojavio casopis “Vizija”, koji u podnaslovu ima odrednicu “magazin za kulturu i kritiku vremena”. Na osnovu prvog broja stice se utisak da je rijec o regionalnom casopisu u kojem pisu provjerena spisateljska imena sa podrucja bivse Jugoslavije poput Tatjane Tagirov, Gordane Suse, Petra Lukovica… Urednici magazina su iz BiH – Nenad Velickovic, Tanja Topic i Faruk Loncarevic.

Ponovo “Valter”

U Sarajevu je 28. juna promovisan list “Valter”. List bi trebao da koncepcijski, a donekle i kadrovski, bude nasljednik istoimenog lista iz 1988. godine, koji su nakon godinu dana komunisticke vlasti zabranile. Glavni urednik lista je Enver Causevic dok je njegovog zamjenik Senad Mesetovic.

Privatizacija drzavnih medija u RS

Direkcija za privatizaciju Republike Srpske saopstila je da je Radio televizija Republike Srpske stavljena na listu strateskih preduzeca i da ce za tu medijsku kucu biti izradjen poseban program privatizacije.

Pretplata na Novosti o medijma

Savjet Media plan Instituta

Prof.dr Muhamed Nuhić, Hamza Bakšić (Sarajevo); Perica Vučinić (Banja Luka); mr Lenart Šetinc (Ljubljana); Prof.dr Mario Plenković (Zagreb); mr Louis de la Ronciere (Paris); mr Aleksandar Todorović (Montreux); Prof. dr Slavo Kukić (Mostar); Prof.dr. Miroljub Radojković (Beograd).

http://www.budimojprijatelj.co.ba/?q=node/94

Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH

Godina VIII-Broj 32, Utorak, 24.srpnja/jula 2001. Godine

-------------------

ZAKON

O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

I - OPCE ODREDBE

Član 1.

Predmet i cilj

Ovim zakonom ureduje se pristup informacijama u posjedu javnih organa radi:

1) utvrđivanja da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju značajno javno dobro i da javni pristup informacijama potiče veću transparentnost i odgovornost javnih organa, što je neophodno za demokratski proces,

2) utvrđivanja da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da saopće te informacije,

3) omogućavanja svakom fizičkom licu da zatraži izmjenu i stavi primjedbe na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.

Član 2

Tumačenje

Odredbe ovog zakona tumače se tako da se u najvećoj mjeri i bez odlaganja olakša i potakne saopćavanje informacija pod kontrolom javnog organa uz najnižu prihvatljivu cijenu.

Član 3.

Nazivi koji se koriste u zakonu

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

1) informacija - svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik, karakteristike, vrijeme kada je sačinjena i kako je klasificirana;

2) javni organ - organ odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i to:organ zakonodavne vlasti,organ izvršne vlasti,organ sudske vlasti,organ uprave, pravno lice sa javnim ovlaštenjima koje je osnovano u skladu sa zakonom, pravno lice koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor;

3) kontrola - posjedovanje informacija ili omogućavanje pristupa informacijama;

4) lična informacija - svaka informacija koja se odnosi na fizičko lice koje se može neposredno ili posredno identificirati činjenicama, naročito uključujući: identifikacioni broj, fizički, mentalni, ekonomski, etnički, vjerski, kulturni ili socijalni identitet tog lica;

5) nadležni javni organ - javni organ koji ima kontrolu nad traženom informacijom, kao i javni organ koji je sačinio informaciju ili za koga je sačinjena informacija. Ako se javni organ koji je sačinio informaciju ili za koga je sačinjena informacija ne može utvrditi, nadležan je onaj javni organ čija je nadležnost najbliža traženoj informaciji.

II - PRISTUP INFORMACIJAMA

Član 4.

Pravo pristupa

Svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da te informacije saopći. Pravo pristupa informacijama može biti ograničeno samo na način i pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom.

Član 5.

Utvrđivanje izuzetaka

Tražena informacija bit ce utvrđena izuzetom od saopćavanja na osnovu ocjene svakog pojedinačnog slučaja, samo ako nadležni javni organ:

1) utvrdi izuzetak u smislu čl. 6., 7. i 8. ovog zakona za cijelu ili dio informacije i2) utvrdi, nakon obavljenog ispitivanja javnog interesa u smislu člana 9. ovog zakona, da saopćavanje informacije nije u javnom interesu.

Član 6.

Izuzeci u vezi sa djelokrugom javnih organa

Nadležni javni organ može utvrditi izuzetak u slučajevima kada se saopćavanjem informacije osnovano može očekivati izazivanje značajne štete za sljedeće legitimne ciljeve Federacije:1) interesi odbrane i sigurnosti, kao i zaštita javne sigurnosti,2) sprečavanje kriminala i otkrivanje kriminala,3) zaštita postupka donošenja odluka u javnom organu, uključujući davanje mišljenja, savjeta ili preporuka bilo da se radi o licu zaposlenom u javnom organu ili drugom licu koje radi za ili u ime javnog organa, s tim da to ne obuhvata činjenične, statističke, naučne ili tehničke informacije.

Član 7.

Izuzetak u vezi s povjerljivim komercijalnim informacijama

(1) Kada nadležni javni organ osnovano utvrdi da zahtjev za pristup informaciji uključuje povjerljive komercijalne interese treće strane, bez odlaganja pismeno obavještava treću stranu o pojedinostima zahtjeva i upozorava je da ce se tražena informacija saopćiti, ako u roku od 15 dana od dana prijema ovog obavještenja pismeno ne odgovori da smatra da je informacija povjerljiva i navede razloge zbog kojih bi njenim saopćavanjem mogla nastupiti šteta.

(2) Nakon prijema odgovora u smislu stava 1. ovog člana, nadležni javni organ utvrdit će izuzetak od saopćavanja tražene informacije.

Član 8.

Izuzetak kod zaštite privatnosti

Nadležni javni organ utvrđuje izuzetak od saopćavanja tražene informacije, ako osnovano utvrdi da informacija uključuje lične interese koji se odnose na privatnost trećeg lica.

<b<="" 9.=""></b

Ispitivanje javnog interesa

(1) Nadležni javni organ saopćava traženu informaciju, bez obzira na izuzetak utvrđen u skladu sa čl. 6., 7. ili 8. ovog zakona, ako je to opravdano javnim interesom. Pri tome uzima u obzir svaku korist i štetu koje mogu proisteći iz saopćavanja informacije.

(2) Prilikom donošenja odluke da li je saopćavanje informacije opravdano javnim interesom, nadležni javni organ razmatra okolnosti naročito uključujući: svako nepoštivanje zakonske obaveze, postojanje bilo kakvog prijestupa, nepravde, zloupotrebe vlasti ili nemara u obavljanju službene dužnosti, neovlaštenog korištenja javnih fondova, opasnosti po zdravlje ili sigurnost pojedinca, javnosti ili okoline.

(3) Ako se utvrdi da je saopćavanje tražene informacije, koju je nadležni organ utvrdio kao izuzetak u smislu čl. 7. i 8. ovog zakona u javnom interesu, nadležni javni organ rješenjem obaviještava treću stranu da ce informaciju saopćiti po isteku roka od 15 dana od dana prijema tog rješenja. Navedeno rješenje sadrži pouku o pravu na žalbu, naznaku i adresu organa kojem se žalba podnosi, rok i troškove za podnošenje žalbe, kao i uputu o pravu obraćanja instituciji Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ombudsmen), sa naznakom neophodnih podataka za kontaktiranje ombudsmena.

Član 10.

Razdvajanje informacije na dijelove

Ako je dio tražene informacije utvrđen kao izuzetak, nadležni javni organ izdvaja taj dio i saopćava ostatak informacije, osim ako uslijed ovog razdvajanja informacija nije postala nerazumljiva.

III - POSTUPAK PRISTUPA INFORMACIJAMA

Član 11.

Podnošenje zahtjeva

(1) Zahtjev za pristup informacijama podnosi se onom javnom organu za koji podnosilac zahtjeva vjeruje da je nadležan.

(2) Zahtjev za pristup informaciji mora:1) biti u pisanom obliku na jednom od službenih jezika Federacije,2) dati dovoljno podataka o prirodi i/ili sadržaju informacije, kako bi se omogućilo da javni organ uz razuman napor pronađe traženu informaciju; i3) sadržavati ime podnosioca zahtjeva i njegovu adresu.

(3) Ako se zahtjev odnosi na ličnu informaciju podnosioca zahtjeva, zahtjev, pored ispunjavanja uvjeta u smislu stava 2. ovog člana, može podnijeti samo fizičko lice na koje se zahtjev odnosi, njegov zakonski zastupnik ili lice koje je podnosilac zahtjeva pisano ovlastio za pristup informaciji. Ako zahtjev podnese fizičko lice na koje se zahtjev odnosi, to lice je dužno da potpiše zahtjev i pokaže propisani lični dokument sa fotografijom. Ako zahtjev podnese zakonski zastupnik podnosioca zahtjeva ili lice koje je podnosilac zahtjeva pisano ovlastio za pristup informaciji, to lice dužno je da potpiše

zahtjev i pokaže propisani lični dokument sa fotografijom, dokaz o zakonskom zastupanju odnosno punomoć, kao i kopiju ličnog dokumenta podnosioca zahtjeva.

(4) Javni organ nije ovlašten da ispituje opravdanost ili da zahtijeva obrazloženje zahtjeva.

Član 12.

Nemogućnost postupanja u skladu sa zahtjevom

(1) Ako javni organ nije u mogucnosti da udovolji zahtjevu zbog odsutnosti formalnih uvjeta utvrđenih st. 2. ili 3. člana 11. ovog zakona, javni organ što je prije moguće, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva, rješenjem obavještava podnosioca zahtjeva, kada je takvo obavještavanje moguće, da zahtjev ne može biti obrađen iz navedenog razloga. Navedeno rješenje sadrži pouku o pravu na žalbu, naznaku i adresu organa kojem se žalba podnosi, rok i troškove za podnošenje žalbe, kao i uputu o pravu obraćanja ombudsmenu sa naznakom neophodnih podataka za kontaktiranje ombudsmena.

(2) Za zahtjeve koji nisu u skladu sa članom 11. stav 2. tačka 2) ovog zakona rješenje iz stava 1. ovog člana sadrži i sva specifična pitanja koja mogu razjasniti zahtjev, kao i kopiju Vodica u smislu člana 20. tačka 1) ovog zakona.

(3) Rješenjem iz st. 1. i 2. ovog člana obavještava se podnosilac zahtjeva da ce se njegov preinačeni zahtjev smatrati novim zahtjevom.

Član 13.

Određivanje nadležnog organa

(1) Ako javni organ koji primi zahtjev nije nadležan, dužan je da bez odlaganja, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva, dostavi zahtjev nadležnom javnom organu i da o tom pisano obavijesti podnosioca zahtjeva. Ako javni organ koji je primio zahtjev u navedenom roku utvrdi da posjeduje zahtijevanu informaciju neće dostavljati zahtjev nadležnom javnom organu, ali ce obavijestiti taj nadležni javni organ o pojedinostima zahtjeva. Ukoliko se nadležni javni organ ne protivi da zahtjev bude obrađen, javni organ koji je primio zahtjev smatra se nadležnim javnim organom i dužan je da postupi u smislu člana 14. ovog zakona.

(2) Ako se ne može utvrditi sjedište nadležnog javnog organa, a javni organ koji je primio zahtjev ima kontrolu nad traženom informacijom, javni organ koji je primio zahtjev smatra se nadležnim javnim organom. Ako se ne može utvrditi sjedište nadležnog javnog organa, a javni organ koji je primio zahtjev nema kontrolu nad traženom informacijom, dužan je da u roku iz stava 1. ovog člana pisano obavijesti podnosioca zahtjeva o razlozima zbog kojih ne može udovoljiti zahtjevu.

Član 14.

Postupanje nadležnog javnog organa nakon prijema zahtjeva

(1) Nakon prijema zahtjeva za pristup informaciji nadležni javni organ poduzima sve potrebne radnje da pribavi traženu informaciju i razmatra sve činjenice i okolnosti od značaja za rješavanje zahtjeva.

(2) Kada nadležni javni organ odobri pristup informaciji u cjelosti ili djelimično, rješenje o tome dostavlja podnosiocu zahtjeva. Navedeno rješenje sadrži:

1) obavještenje o mogucnosti ličnog pristupa informaciji u prostorijama nadležnog javnog organa;2) obavještenje o mogucnosti umnožavanja informacije i o troškovima umnožavanja, uz napomenu da se umnožavanje informacije omogućava nakon izvršene uplate. Kada je umnožavanje informacije neuobičajeno složeno ili dugotrajno, umnožavanje se omogućava podnosiocu zahtjeva u vrijeme koje je prihvatljivo i za podnosioca zahtjeva i za nadležni javni organ; i/ili

3) priloženu kopiju tražene informacije, kada se ista osigurava besplatno u smislu člana 16. ovog zakona.

(3) Ako nadležni javni organ odbije pristup informaciji u cjelosti ili djelimično, rješenjem ce obavijestiti podnosioca zahtjeva o tome.

Navedeno rješenje sadrži:1) zakonski osnov za status izuzeća informacije u smislu ovog zakona, uključujući sva materijalna pitanja važna za donošenje rješenja, kao i uzimanje u obzir faktora javnog interesa; i2) pouku o pravu na žalbu, naznaku i adresu organa kome se žalba podnosi, rok i troškove za podnošenje žalbe, kao i uputu o pravu obraćanja ombudsmenu, sa naznakom neophodnih podataka za kontaktiranje ombudsmena.

(4) Rješenja iz st. 2. i 3. ovog člana dostavljaju se što je prije moguće, a najkasnije 15 dana od dana prijema zahtjeva. Za zahtjeve koji se obraduju u smislu člana 7. i/ili člana 9. stav 3. ovog zakona, rok od 15 dana produžava se saglasno rokovima utvrđenim tim odredbama. Nadležni javni organ po hitnom postupku pisano obavještava podnosioca zahtjeva o produžetku roka, kao i o razlozima tog produženja.

<b<="" 15.=""></b

Jezik na kojem su informacije dostupne

(1) Pristup informacijama osigurava se na jednom od službenih jezika Federacije kao i, ako je to moguće i razumno učiniti, na originalnom jeziku koji je različit od jednog od službenih jezika.(2) Nadležni javni organ nije dužan da prevodi zahtijevanu informaciju sa jednog na drugi službeni jezik.

Član 16.

Troškovi umnožavanja

(1) Javni organ ne naplaćuje naknadu ili taksu za podnesene zahtjeve, rješenja ili obavještenja u smislu ovog zakona. Cijena se određuje samo za troškove umnožavanja, a utvrđuje se u skladu sa uputstvom koje u smislu ovog zakona donosi federalni ministar pravde.

(2) Za standardnu veličinu fotokopija prvih deset stranica troškovi se ne naplaćuju.

IV - LIČNE INFORMACIJE

Član 17.

Pravo na izmjenu i davanje primjedbi na lične informacije

(1) Svako lice ima pravo da osigura da njegove lične informacije koje su pod kontrolom javnog organa budu tacne i, s obzirom na svrhu prikupljanja ili korištenja informacija,

aktuelne, potpune, od značaja za namjenu zbog koje su sačinjene ili da na bilo koji drugi način ne navode na pogrešan zaključak.

(2) Nakon odobravanja pristupa ličnim informacijama podnosilac zahtjeva može postupiti u smislu stava 1. ovog člana tako što podnosi:1) zahtjev za izmjenu navedenih ličnih informacija koji nadležni javni organ može odbiti ako osnovano utvrdi da navedene informacije ispunjavaju uvjete iz stava 1. ovog člana. Ako nadležni javni organ odbije zahtjev, rješenjem o tome obavještava podnosioca zahtjeva u skladu sa članom 14. stav 3. alineja 2) ovog zakona; i/ili2) primjedbe koje se odnose na navedene lične informacije koje nadležni javni organ prilaže uz te informacije. Primjedbe koje potpisuje podnosilac zahtjeva moraju se odnositi na lične informacije kojima se prilažu. Nadležni javni organ što je moguće prije, a najkasnije u roku od 15 dana od prijema primjedaba pisano obavještava ponosioca zahtjeva da su primjedbe priložene uz odgovarajuće lične informacije.

V - ODGOVORNOST JAVNIH ORGANA

Član 18.

Dužnost pružanja pomoći

Javni organ dužan je da u okviru svojih mogucnosti poduzme potrebne mjere pružanja pomoći fizičkom ili pravnom licu koje traži da ostvari svoje pravo u smislu ovog zakona.

Član 19.

Službenik za informiranje

Javni organ dužan je da odredi službenika za informiranje koji obraduje zahtjeve sačinjene u smislu ovog zakona. Nakon određivanja službenika za informiranje njegovo ime i podaci za kontaktiranje dostavljaju se ombudsmenu.

Član 20.

Obaveza objavljivanja i dostavljanja

Javni organ dužan je da objavi:1) Vodič koji svakom licu omogućava pristup informacijama pod kontrolom javnog organa i koji naročito uključuje: informacije potrebne za obraćanje javnom organu i službeniku za informiranje; bitne elemente postupka podnošenja zahtjeva zajedno sa uzorkom za informiranje, bitne elemente postupka podnošenja zahtjeva zajedno sa uzorkom zahtjeva u pisanoj formi; informacije o vrstama izuzetaka, postupku pristupa informacijama, troškovima umnožavanja, o pravnim lijekovima i svim bitnim rokovima. Vodič upućuje i na indeks registar u skladu sa tačkom 2) ovog člana, kao i na način pristupa tom registru. Vodič se dostavlja ombudsmenu, svakoj općinskoj i pravnoj biblioteci u Federaciji i, ako je to moguće, objavljuje putem Interneta, a dostupan je na zahtjev. Vodič je besplatan.

2) Indeks registar koji sadrži vrste informacija koje su pod kontrolom javnog organa, oblik u kojem su informacije dostupne, kao i podatke o tome gdje se može pristupiti tim informacijama. Ovaj Indeks registar dostupan je u skladu sa obavezama dostavljanja utvrđenim u tački 1) ovog člana;

3) Tromjesečne podatke koji naročito uključuju: broj primljenih zahtjeva, vrstu traženih informacija, utvrđene izuzetke, odluke donesene u toku postupka i konačne odluke. Ovi statistički podaci dostavljaju se Parlamentu Federacije i ombudsmenu, a dostupni su na zahtjev.

4) Godišnji izvještaj koji sadrži: djelokrug, politiku, poslove, organizacionu strukturu i finansijske poslove javnog organa, što naročito uključuje predloženi budžet i godišnji finansijski izvještaj sa podacima o ostvarenim prihodima i rashodima u prethodnoj godini. Navedeni izvještaj dostavlja se Parlamentu Federacije i dostupan je na zahtjev.

VI - OMBUDSMEN

Član 21.

Ombudsmen

Ombudsmen obavlja svoje funkcije u smislu ovog zakona u okviru svog mandata i odgovornosti utvrđenih Ustavom Federacije i Zakonom o ombudsmenima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/2000).

Član 22.

Aktivnosti ombudsmena

U obavljanju svojih funkcija u smislu ovog zakona ombudsmen može, izmedu ostalog, razmatrati:1) sačinjavanje i dostavljanje informacija, kao što su vodiči i opće preporuke koje se odnose na provođenje i primjenu ovog zakona;2) uključivanje u godišnji izvještaj posebnog dijela koji se odnosi na njegove aktivnosti u smislu ovog zakona: i3) predlaganje uputstava o primjeni ovog zakona svim nadležnim organima u Federaciji, u saradnji sa institucijom Ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu i ombudsmenom Republike Srpske.

VII- PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 23.

Međusobna saradnja

Svaki javni organ u Federaciji dužan je da pruži pomoć javnim organima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske kada primjena odgovarajućih zakona o slobodi pristupa informacijama zahtijeva njihovu saradnju.

Član 24.

Odgovornost za primjenu ovog zakona

(1) Federalni ministar pravde dužan je da poduzme sve odgovarajuće mjere, naročito uključujući izdavanje uputstava za efikasno provođenje ovog zakona. Federalni ministar pravde utvrdit će troškove umnožavanja u smislu člana 16. ovog zakona, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) U roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, Vlada Federacije potpisat će sporazum sa Vladom Republike Srpske, kao i Vijećem ministara Bosne i Hercegovine radi osiguranja primjene člana 23. ovog zakona.

Član 25.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

(1) U cilju provođenja ovog zakona, Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/97), Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) i Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine

Federacije BiH", broj 2/98) primjenjuju se na sve javne organe u smislu ovog zakona, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ovim zakonom ne ograničavaju se prava i obaveze fizičkih i pravnih lica koja se odnose na na pristup informacijama u skladu sa zakonima o sudskom postupku, uključujući dokazni postupak, zakonima koji se odnose na oslobađanje od dužnosti svjedočenja ili zakonima o administrativnim taksama, uključujući takse za pribavljanje originalnih dokumenata, a isključujući takse za podnošenje zahtjeva i donošenje odluka.

(3) Zakoni koji se usvoje nakon donošenja ovog zakona, a čija svrha nije izmjena ili dopuna ovog zakona, ni na koji način ne mogu ograničiti prava i obaveze utvrđene ovim zakonom.

(4) Na svako kršenje ovog zakona primjenjuju se sankcije utvrđene krivičnim zakonima, zakonima o prekršajima i zakonima iz oblasti uprave, kao i drugim zakonima koji su na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Član 26.

Stupanje na snagu i početak primjene

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se nakon isteka šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

---------------------------

Predsjedavajući Doma naroda Parlamenta Federacije BiH prof. dr. Ivo Komšić, s. r.

---------------------------

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso, s. r.

http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/primjena-novog-zakona-o-zastiti-od-klevete-u-bih-novinari-nisu-previse-profitirali

Primjena novog zakona o zaštiti od klevete u BiH: novinari nisu previše profitiraliMehmed Halilović, 24/03/2005 , No Comments

tags: kleveta

Prije nepune tri godine u Bosni i Hercegovini je kleveta i oficijelno dekriminalizirana. Šta više, novi je zakon znatno liberalniji i moderniji. Ali, ipak je iznevjerio početna, mora se priznati, naivna nadanja novinara da ce tužbi za klevetu biti manje.

Novinari u Bosni i Hercegovini su jedini u jugoistočnoj Evropi koji već dvije godine nisu suočeni sa prijetnjom da zbog klevete

budu osuđeni na kazne zatvora ili na visoke novčane kazne, kao njihove kolege u svim susjednim zemljama bivše Jugoslavije.

Ali, nisu sasvim sigurni ni da li se novi sistem u samom početku pokazao kao bolji ili gori od starog.

Prije nepune tri godine u Bosni i Hercegovini je kleveta i oficijelno dekriminalizirana. Znači, zakonski je izmještena iz krivičnog zakonodavstva i prebačena u domen građanskog prava, a eventualna suđenja iz krivičnog - u parnični postupak.

Ova promjena nije beznačajna. Šta više, novi je zakon znatno liberalniji i moderniji. Ali, ipak je iznevjerio početna, mora se priznati, naivna nadanja novinara da će tužbi za klevetu biti manje.

Dogodilo se upravo obratno. Danas, naime, ima znatno više tužbi nego koju godinu ranije, pa su novinari konačno morali da shvate da sa ukidanjem kriminalizacije nije ukinuta – i sama kleveta. Niti suđenja za klevetu.

Radikalan zaokret

Tužbe političara protiv novinara i medija bile su uobičajeni događaji u svim novonastalim zemljama bivše Jugoslavije tokom posljednjih petnaestak godina. U takvom okruženju, u kojem su po broju krivičnih tužbi prednjačili najviši predstavnici totalitarnih vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, nije naravno izostajala ni politička elita u Bosni i Hercegovini.

Postojala je, istina, i ranije mogućnost da se uz krivična suđenja vode i parnični postupci za naplatu štete, ali ona su se rijetko koristila. Većina tužbi su bile krivične i tužitelji su se uglavnom zadovoljavali osudom novinara ili urednika. Čak i kad ta osuda nije prevazilazila obim manje novčane kazne ili uvjetne kazne zatvorom. Tek u rijetkim slučajevima tužitelji su, uz krivične osude, pokretali i građanske parnice i tražili visoka novčana obeštećenja.

Novinari, ipak, nisu bili ravnodušni prema krivičnim suđenjima, kad se zna da ni zatvor u takvom slučaju nije sasvim isključen. Istina je, pak, da u posljednjih dvadesetak godina u Bosni i Hercegovini nijedan novinar ili urednik nije osuđen na kaznu zatvora i nije otišao u zatvor, iako su krajem devedesetih godina zabilježena dva slučaja kad je urednicima izrečena uvjetna kazna i u jednom slučaju – novčana. Uvjetna kazna, istina, izgleda bezazleno, ali uvijek može postati kazna zatvora ukoliko se krivično djelo ponovi, te je treba shvatiti kao ozbiljnu prijetnju pravu na slobodu izražavanja, tim prije što su neki novinari na vratu imali i po nekoliko tužbi.

Čak i novčana kazna, koja se mogla izricati u krivičnim postupcima, može postati zatvorska – ukoliko se ne plati dosuđeni iznos, kao što je to pokazao nedavni slučaj novinara u Hrvatskoj. Novinar je smatrao da nije odgovoran i odbio je da plati novčanu kaznu i zbog toga je, po nalogu suda, trebao ići u zatvor 60 dana. Pošto je izbila javna afera o tom slučaju, koja je po Hrvatsku mogla imati i neugodne političke posljedice, jer bi to bio prvi novinar u zemljama bivše Jugoslavije koji bi, na početku novog milenija, morao u zatvor zbog klevete, kaznu je umjesto njega platila ministrica pravosuđa i Hrvatsku spasila jos veće bruke.

Novinarima u Bosni i Hercegovini, međutim, danas ne visi nad glavom prijetnja odlaska u zatvor zbog klevete, niti plaćanje novčane kazne u državni budžet!

Oba entiteta Bosne i Hercegovine su prije nepune tri godine usvojili odvojene, iako u suštini istovjetne, zakone o zaštiti od klevete koji su tu oblast definitivno dekriminalizirali i ovu vrstu suđenja dopustili isključivo u parničnim postupcima.

Više nema, dakle, krivičnih postupaka, nema kazni - ni novčanih a ni zatvorskih i, šta više, u ovim novim zakonima (u daljem tekstu, zbog njihove istovjetnosti, Zakonu) nema ni suđenja za uvredu. Istina, ostala je mogućnost suđenja za uvredu po Zakonu o obligacionim odnosima, koja je i dosad postojala i rijetko se koristila, ali i ta su suđenja u okviru parničnog postupka.

Ovo je bio radikalan zaokret i po tome je Bosna i Hercegovina jedinstvena u cijeloj Evropi. Načinjen je pod uticajem međunarodne zajednice i pod pritiskom domaće medijske scene.

Balans između prava i obaveza

U tom "prebacivanju" s krivičnog na civilni postupak u novom su zakonu iz sasvim opravdanog razloga "ispuštena" neka ranija krivična djela iz ovog domena, kao što su "povreda ugleda države (BiH ali i oba entiteta), njihove zastave, grba i himne, konstitutivnih naroda...". Za ova krivična djela bilo je predviđeno da optužnicu po službenoj dužnosti podiže državni tužilac.

Izostavljavljanje takve vrste "zaštite" države, državnih organa i simbola i ukidanje obaveze državnom tužiocu da po službenoj dužnosti to čini smatra se jednim od demokratskih dostignuća evropskih društava i nije nikakvo iznenađenje da je to učinjeno i ovdje, iako su sudije u prvim javnim raspravama o zakonu takav potez ocijenili "apsurdnim".

"Zar je moguće da niko neće odgovarati ako izvrgne poruzi državu i njene simbole?" Jedan od sudija zaključio je da "odsad, dakle, svako može zapaliti državnu zastavu i proći bez kazne".

Sudija sa iskustvom iz sistema u kojem se vlast mnogo više brinula o simbolima i vrlo malo o ljudima i njihovom ugledu, naravno, teško je mogao i zamisliti nove odnose u kojima će prevladati neke druge mjere vrijednosti. A one su bitno drugačije.

U uvodnom dijelu novog zakona, u članu 2, doslovno je napisano da "... pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe, i na ona koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti...".

Kako se u novom zakonu niti ne spominje uvreda, već samo kleveta, ovakva je formulacija u članu 2. (dozvoljeno je uvrijediti, šokirati ili uznemiriti) prosto šokirala pravnike (sudije, na prvom mjestu) ali, iskreno govoreći, i dio novinara. Naime, neke su sudije u Bosni i Hercegovini, pod uticajem stare škole i dugogodišnjeg vlastitog iskustva, ponovno ocijenile da je "apsurdno da niko ne odgovara za uvredu" i da se praktično to još i dozvoljava.

Do ovakve ocjene dio sudija i novinara je došao pozivajući se i na, ovim zakonom, zagarantovano pravo novinara (urednika i drugih) da ne otkriju identitet povjerljivog izvora, niti dokument koji bi mogao razotkriti identitet izvora. Neki su to, naime, shvatili kao mogućnost automatske odbrane tek prostim pozivanjem da je novinar i urednik koristio informacije "povjerljivog izvora".

Stvari, međutim, ne stoje tako jednostavno. Novi zakon zaista ohrabruje slobodnu štampu i slobodu izražavanja, pa i izražavanja "koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti", ali to je tek jedna strana medalje. Druga podrazumijeva – odgovornu štampu i odgovorne novinare. Novinari, ako je o njima riječ, odgovaraće i snositi posljedice za klevetu ukoliko su "namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili pronijeli izražavanje neistinite činjenice" (citat iz Zakona). Od novinara i štampe se, dakle, traži razumno ponašanje, u skladu sa profesionalnim kodeksom, i postupanje koje nije zlonamjerno.

Novinar se, recimo, može pred sudom odbraniti i ako objavi neistinite informacije (u Zakonu piše, činjenice), ukoliko može dokazati da je postupao profesionalno (prema novinarskom Kodeksu) i u dobroj namjeri. To praktično znači da, recimo, može dokazati da je imao razloga da vjeruje da su iznesene činjenice tačne i da je svoju priču zasnivao na više izvora i tražio, pored drugih, i mišljenje osobe o kojoj piše. Dobronamjernost će se, uz to, mjeriti i po tome kako je postupao nakon što je saznao da je objavio nešto neistinito (na osnovu podataka o tome da li je objavio ispravku, izvinjenje ili nešto slično tome). S druge strane, novinar se neće moći odbraniti ako je znao ili mogao znati da su činjenice na kojima je gradio svoju priču – neistinite. Teret dokazivanja o istinitosti i neistinitosti činjenica je na tužitelju, a ne na novinarima.

Sve ovo vrijedi, naravno, i u slučaju pozivanja na zaštitu identiteta povjerljivog izvora. I tada, naime, važi isto pravilo - novinar preuzima na sebe odgovornost za objavljene činjenice i za profesionalno postupanje. Iza anonimnog izvora, drugim riječima, ne može se sakriti neodgovorno ponašanje novinara i štampe u cjelini i objavljivanje činjenica za koje su oni (novinar i štampa) "znali ili mogli znati" da nisu istinite.

Zaštita povjerljivog izvora nije nikakva privilegija novinara koja bi ih oslobađala odgovornosti, ali jeste privilegija zato što im omogućava dobijanje informacija (slučajevi raznih zloupotreba javnih funkcionera) do kojih inače redovnim putem ne bi došli. To je demokratski institut kojim se štite interesi javnosti. Dobijanje takvih informacija – i onda kad se to vlastima na dopada – ključni je interes javnosti.

Generalno, uz sve to, ovaj zakon u Bosni i Hercegovini ohrabruje i štampu (novinare) i oštećena fizička i pravna lica, koji bi eventualno mogli tražiti sudsku zaštitu u slučaju klevete, da sve nesuglasice rješavaju na što jednostavniji način i bez suda. Ukoliko ipak oštećena strana podigne tužbu, sud je na samom početku dužan da ispita da li postoji mogućnost mirenja stranaka, kako bi se izbjeglo dalje vođenje postupka. Drugo, pri utvrđivanju eventualne naknade, sud je dužan da utvrdi da li su tužitelj ili tuženi prethodno preduzeli bilo kakve mjere u pogledu umanjivanja ili ublažavanja štete

prouzrokovane klevetničkim karakterom nekog teksta ili izražavanja (objavljivanje ispravke i izvinjenja).

Zakon u stvari podstiče tužitelja da se prvo obrati mediju u kojem je njegov ugled narušen i da zadovoljštinu dobije na taj način, odnosno da se sudu obrati tek ukoliko je nije dobio, ili ako je nastala šteta tolika da se ne može sanirati objavljivanjem ispravke. U svakom slučaju, sud je dužan da cijeni da li je tužitelj postupio na ovaj način, kao što je dužan da cijeni i da li je tuženi, u dobroj namjeri, objavio ispravku ili izvinjenje, zbog čega može smanjiti iznos dodijeljene štete.

U praktično nepreglednoj listi onih koji na osnovu ovog zakona mogu podnijeti tužbu ipak postoji jedno bitno ograničenje koje isključuje jednu cijelu strukturu koja se tim pravom ranije najviše služila. Vlasti i vlade!

U ovom zakonu je pojam "javni organ" (vlast) definiran kao "svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ... koji obavlja javnu funkciju i svaki organ koji je u vlasništvu ili je kontroliran od strane nekog javnog organa"). Svi su oni, dakle, onemogućeni da budu tužioci.

Tužbu, dakle, ne može podnijeti vlada, skupština, sud, javna preduzeća i ustanove, ali mogu podnijeti – u svoje lično ime – i članovi vlade, javni funkcioneri, sudije... Njihova tužba, međutim, u tom slučaju nije tužba predsjednika vlade, ministra ili sudije, već samo lična tužba građanina...

Kako se vidi, bosanskohercegovački zakon je u cjelini prihvatio najviše međunarodne demokratske standarde kojima je cilj, na prvom mjestu, ohrabrivanje prava na slobodu izražavanja, ali isto tako i zaštita prava na ugled i na privatnost fizičkih i pravnih lica.

Novinari su, kako se vidi, po ovom zakonu u velikoj mjeri zaštićeni, pod uslovom da rade odgovorno i profesionalno, dok političari u principu imaju mnogo manji stepen zaštite u odnosu na onu kakvu su nekad imali. Oni ne samo što nemaju neku posebnu zaštitu, već moraju pokazati i znatno veći stepen tolerancije za javnu kritiku – u odnosu na obične građane - jer obavljaju javne funkcije. Novinari, s druge strane, moraju imati na umu da ih nove zakonske "povlastice" itekako obavezuju.

Tu lekciju novinari tek sada uče na vlastitoj koži.

Trostruko povećanje tužbi

Nakon dvije godine primjene novog zakona o zaštiti od klevete može se uslovno reći, ako se sudi tek po prvim efektima, da novinari i nisu naročito "profitirali".

Na prvom mjestu, kako je već kazano, nije se smanjio broj tužbi protiv novinara, kako su oni očekivali, već se on naprotiv znatno povećao. Doduše, više im se ne sudi u krivičnim postupcima, već u parničnim, ali to i nije neka naročita prednost pošto se sada dobar broj postupaka okončava presudom o plaćanju novčanog obeštećenja podnosiocima tužbi. Istina, ne pretjerano velikim, ali ni sasvim beznačajnim.

Kad se usporede ranije sudske uvjetne i novčane kazne sa sadašnjim novčanim obeštećenjima, ispada da se ranije "isplatilo" služiti se klevetom a danas – ne isplati.

Blizu 350 tužbi stiglo je kantonalnim i okružnim sudovima u oba dijela Bosne i Hercegovine u ove dvije i po godine, što je trostruko više nego u, recimo, prethodne dvije-tri godine. Od toga su dvije trećine tužbi podnesene samo sarajevskom Kantonalnom sudu, što je i logično jer je to i najrazvijenija sredina u zemlji, ali i grad sa najvećom koncentracijom svih medija.

Kad se ovaj broj od 350 tužbi uporedi sa ukupnim brojem medijskih kuća danas, onda ispada da je svaki medij tužen bar jednom. Više od tri stotine tužbi na približno tri stotine medijskih kuća! Ili, po broju novinara, značilo bi da je svaki deseti novinar u Bosni i Hercegovini tužen.

Ovo je, naravno, samo puka statistika koja ne može dati pravu sliku, jer većina medijskih kuća i njihovih novinara nikad nisu tuženi. Ali zato su neki tuženi toliko puta da im se čini da "svakog drugog dana stiže po jedna tužba".

Malo stvarne statistike može dati znatno realniju sliku: do kraja 2003. godine, kad je i podnesena većina tužbi, najviše su tuženi listovi "Dnevni avaz" i njegova izdanja (30 tužbi), potom nedjeljnici "Slobodna Bosna" (22) i "Ljiljan" (15), dnevnik "Oslobođenje" (13), Federalna TV (8), magazin "Dani" (6)... U međuvremenu, tokom 2004. godine, neki su ponovno tuženi tako da su prethodne brojke premašene. Po broju novih tužbi koje su podnesene protiv njih, ponovno "prednjače" listovi "Dnevni avaz" i "Slobodna Bosna" i, među elektronskim medijima, Federalna televizija. U većini slučajeva tuženi su izdavači, glavni urednici i, kad su poznati, autori tekstova (novinari).

Ko su tužioci i šta traže? U odnosu na raniju praksu, smanjio se donekle broj klasičnih političara koji podnose tužbe, ali nastao je novi fenomen - tužbe novinara protiv novinara! U cjelini gledano, tužbe podnose javne ličnosti, bilo da su to visoki državni dužnosnici – lideri političkih partija, ministri, načelnici, šefovi službi, potom ljudi iz bezbjedonosnih agencija, direktori javnih ustanova, preduzeća, profesori univerziteta... Sve su tužbe, kao što Zakon zahtijeva, u vlastito ime, osim nekoliko tužbi komercijalnih firmi koje traže materijalno obeštećenje.

Dakle, tužbe podnose uglavnom osobe iz javnog života. Dva su razloga za to: prvo, o njima se najviše piše i, prema očekivanju, najčešće kritički; drugo, zato što ovi sudski postupci prilično koštaju i zato tzv. obični ljudi – i kad bi imali razloga da se obrate sudu – to ne mogu sebi priuštiti. Istina, oni imaju zakonsku mogućnost da od suda traže oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, ali najčešće za to i ne znaju i na to se ne pozivaju.

Dakle, tužioci su i političari i državni zvaničnici visokog ranga (blizu 60 tužbi, s tim što neki imaju i po dvije i više tužbi, pa je naravno broj takvih osoba u ovom slučaju manji od broja njihovih tužbi), potom penzionirani radnici iz policijsko-bezbjednosnih službi (15 tužbi, neki takođe i sa pet-šest tužbi), državni funkcioneri nižeg ranga (petnaestak tužbi), direktori preduzeća (desetak) itd.

Ali, potpuno neuobičajeno u odnosu na druge zemlje i, čak u odnosu na praksu minulih godina u samoj Bosni i Hercegovini, odmah iza političara po broju podnesenih tužbi su – novinari! Blizu 40 tužbi novinari su podnijeli protiv drugih novinara i medija!

Rekorderi su, ponovno, iz najvećeg izdavača novina u Bosni i Hercegovini ("Dnevni Avaz"): samo osnivač i vlasnik ove izdavačke kuće podnio je u ime preduzeća i u vlastito

ime blizu 30 tužbi do kraja 2004. godine, pretežno protiv drugih medija a neke i protiv poznatih javnih ličnost.

Novinari "Avaza" podnijeli su još tri tužbe – dvije osobne i jednu kolektivnu koju je potpisalo čak 40 novinara.

Nekoliko novinara koji rade za druge medije, s druge strane, tužili su urednike i novinare "Avaza", ali i neke druge listove.

Milion maraka za duševne boli?!

Na osnovu podataka o tome koliki su oštetni zahtjevi postavljeni u tužbama za klevetu, moglo bi se bar djelimično odgovoriti i na pitanje otkud toliki broj novih tužbi.

U jednom televizijskom intervjuu osnivač novinsko-izdavačke kuće "Avaz" je početkom 2004. rekao da visina u tužbama postavljenih odštetnih zahtjeva protiv "Avaza" i njegovih izdanja dostiže ukupnu sumu od dva i po miliona maraka (približno 1,3 miliona eura), ali i da je visina oštetnih zahtjeva koje je "Avaz" zatražio od drugih - isto tolika! U oba slučaja, bez dodatnih sudskih troškova i plaćanja visokih tarifa advokata, koje su dosad – prema neslužbenim podacima – samo "Avaz" koštali nekoliko stotina hiljada maraka.

Čini se da je ovdje moguće naći odgovor na pitanje o broju tužbi: mogućnost traženja novčanog obeštećenja - koja u Zakonu o zaštiti od klevete nije ograničena nikakvim apsolutnim iznosima, već samo načelno klauzulama koje cijelu stvar bitno relativiziraju – shvaćena je kod nekih javnih ličnosti kao mogućnost da se protivničku stranu "odere".

Neodmjereni odštetni zahtjevi nastali su, s jedne strane, kao izraz osvetničke klime stvorene u krugu političke elite u odnosu prema medijima – jer su mediji u cjelini postajali sve kritičniji prema nosiocima vlasti - i, s druge, kao razultat iluzije o vanrednoj prilici da se i u ovoj zemlji, poput nekih glasovitih slučajeva u svijetu i u susjedstvu (opet Hrvatska), "zaradi na lak način".

Iako su većina odštetnih zahtjeva u relativno umjerenim okvirima, od 10.000 do 20.000 maraka (od 5.000 do 10.000 eura), nije mali broj i takvih koji, dakle, potvrđuju znatno veće apetite navodno oštećenih. Oni su zahtijevali stotinu ili dvjesta hiljada, odnosno pola miliona maraka, a ima i takvih koji misle da njihov ugled i duševne boli ne može spasiti nikakav iznos manji od milion maraka. Čak i milion i po maraka – u dva slučaja, odnosno dva miliona maraka – u jednom slučaju!

U jednoj tužbi zahtijevano je, pak, obeštećenje od tri miliona maraka (dosad apsolutni rekord!) od dnevnog lista koji je devedesetih godina imao najveći ugled i prestiž u zemlji, ali i u svijetu ("Oslobođenje") – zbog navodne materijalne štete nastale nakon nekog teksta. Ali, podnosioci ove tužbe, kompanija "Lijanovići", u međuvremenu je povukla tužbu.

Ako su u ovim tužbama i bili neodmjereni apetiti i precijenjene "štete" i "duševne boli i patnje", njihovi podnositelji morali su se vrlo brzo ohladiti, možda čak i pokajati, jer su ubrzo uvidjeli da im sudovi – i kad presude u njihovu korist – u ovim ekstremnim slučajevima dodijele obeštećenja ne veća od jednog ili dva procenta od traženog iznosa!

Sudovi su, naravno, zauzeli jedino moguće stanovište koje je u skladu sa sudskom praksom dodjeljivanja naknada štete u drugim sličnim procesima i u duhu novih propisa –

novog Zakona o parničnom postupku, ali i ovog zakona o zaštiti od klevete. Prvim zakonom se određuje plaćanje sudskih troškova, a drugim visina naknade štete.

Sam Zakon o zaštiti od klevete je najviše uticao na opredjeljenje sudova da se zadrže u ovim relativno umjerenim okvirima obeštećenja. Njime je, naime, propisano da "obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog" i "isključivo radi naknade štete", odnosno propisana je obaveza suda da vodi računa "da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih teškoća ili stečaja štetnika" (u ovim slučajevima, znači, medija).

Kad se to što je napisano u Zakonu prevede na praktičan jezik, ostaje obaveza medija da plate presuđenu i procijenjenu štetu, ali zbog toga - propasti neće. Osim, ako ne ustraju u ponavljanju neistinitih priča zbog kojih će svaki čas ići na sud...

"Smirivanje naboja" nastalo je, dakle, nakon prvih presuda. Od blizu 40 koje je donio Kantonalni sud u Sarajevu u prvoj polovini 2004. godine, značajan je broj u kojima je odbijen tužbeni zahtjev u cjelini (14), samo su u jednoj presudi u potpunosti prihvaćeni svi navodi u tužbi i dodijeljena tražena visina odštetnog zahtjeva (10.000 maraka). U svim drugim slučajevima, u kojima je presuđeno u korist podnosioca tužbi, dodijeljene odštete nisu veće od dvije do osam hiljada maraka (zahtijevano od 20.000 do 200.000). Samo u nekoliko slučajeva presuđena obeštećenja iznose 10 do 15.000, u tri – 20.000 maraka, s tim što je Vrhovni sud, rješavajući po žalbi, smanjio jedno od njih na 15.000 maraka.

Istovremeno, ni dodijeljena obeštećenja od 20.000 maraka nisu finansijski "isplativa", jer je i u takvim slučajevima svakoj strani naloženo plaćanje vlastitih sudskih troškova koji su, i u ove tri presude, vrlo visoki, odnosno neznatno manji od iznosa odštete.

Naime, u svim slučajevima kad samo djelimično prihvata tužbeni zahtjev – a ovdje su oni bili čak i deset puta viši od dodijeljenog iznosa (!) - sud po Zakonu o parničnom postupku može (u većini presuda to i radi) svakoj strani narediti da plati vlastite sudske troškove u koje spadaju i nemala sudska taksa i troškovi advokata. Što su oštetni zahtjevi bili veći, kao što je to bilo i u ova tri slučaja, to su i sudske takse veće.

Najgore su, naravno, prošli oni koji su u tužbama zahtijevali ogromna obeštećenja i – izgubili spor. Preduzeće "Kalen" iz Zenice je, recimo, tražilo jedan milion maraka obeštećenja za navodnu štetu od lokalne televizije u Zenici i, nakon što je i u drugostepenom postupku odbijeno, mora platiti, uz svoje, i sudske troškove tužene strane koji iznose čak 73.144 marke! (oko 37.000 eura)

Oni koji su tražili najviše, najviše su se i – opekli.

Novinari, međutim, nisu zadovoljni plaćanjem presuđenih obeštećenja i kad nisu veća od desetak hiljada maraka, jer smatraju da su previsoka za prilike kakve su u Bosni i Hercegovini danas i, pogotovo, da nisu u srazmjeri sa obeštećenjima kakva sudovi dodjeljuju u slučaju, recimo, gubitka člana porodice (za duševne boli zbog izgubljenog djeteta, na primjer, oko 10 do 15 hiljada KM). Može li se ta duševna bol, pitaju se novinari, mjeriti sa bilo kakvom boli ili gubitka ugleda zbog klevete?

Početna nesnalaženja sudova

Dvogodišnje iskustvo pokazalo je, ipak, da su sudovi nespremno dočekali početak primjene novog zakona o zaštiti od klevete, pa i novog parničnog zakona, tako da su se u

početku tužbe gomilale a suđenja uglavnom prolongirala. Ova se činjenica donekle može objasniti i podatkom da se od kraja devedesetih godina bosanskohercegovačko sudstvo nalazilo u fazi reformi, koje se tek sada privode kraju, a same sudije pred izazovom vlastitog (re)izbora. Zbog takvog stanja, naravno, trpila su zainteresovana lica – kojima se zbog isticanja vremena na neki način negira i samo pravo (na zaštitu privatnosti, dostojanstva i ugleda), trpile su medijske organizacije – kojima tužbe vise nad glavom kao Damaklov mač, a trpilo je i sudstvo - jer gubi povjerenje javnosti.

Najnesretniji je po sudove bio sam početak primjene zakona o zaštiti od klevete. Naime, sredinom 2003. godine, kad još nije bilo nikakvih presuda, Kantonalni sud u Sarajevu je u priličnoj mjeri uskovitlao javnost odlukama o privremenim zabranama pisanja.

Koristeći se mogućnošću koju im daje Zakon, podnosioci tužbi su redovno tražili na početku suđenja izricanje privremenih mjera zabrane pisanja (o sebi) - dok traje postupak. Ta je mogućnost u Zakonu zaista predviđena, ali kao izuzetak koji se može primijeniti "samo ako oštećeni sa najvećom sigurnošću može učiniti vjerovatnim... da će trpjeti nepopravljivu štetu kao razultat iznošenja ili daljeg pronošenja tog izražavanja" (objavljivanja neistinih činjenica). Ali, kako je sud u Sarajevu od šest zahtjeva već u startu prihvatio i donio četiri takve odluke, izgledalo je da bi vrlo restriktivni izuzetak mogao postati – prilično uobičajeno pravilo!

To je, naravno, izazvalo buru negodovanja u javnosti, pogotovo u novinarskoj zajednici, jer je to shvaćeno kao uvođenje cenzure na mala vrata. Vjerovatno i pod uticajem tih reagovanja, nakon te četiri odluke - nije bilo novih mjera te vrste.

Ako je, dakle, cijela 2003. godina bila izgubljena – sa samo desetak prvostepenih presuda u sudovima u cijeloj zemlji - stanje počinje da se mijenja tokom naredne godine. Statistika iz Kantonalnog suda u Sarajevu će nam pružiti najbolju sliku promjena: tokom prošle godine ovom je sudu podneseno 80 novih tužbi (2003. bilo ih je čak 192!), prvostepena presuda donesena u 67 predmeta, dok je 12 tužbi odbačeno, odnosno 29 su povučene. Tokom 2004. godine uloženo je 60 žalbi Vrhovnom sudu povodom prvostepenih presuda ovog suda.

Vrhovni sud Federacije BiH je dosad donio ukupno 37 drugostepenih presuda – povodom žalbi na prvostepene presude svih sudova u ovom entitetu Bosne i Hercegovine – u kojima su odbijeni navodi u žalbama i u kojima su potvrđene prvostepene presude i desetak u kojima su prvostepene presude u osnovi potvrđene, ali je promijenjena visina dodijeljene odštete (u dva neznatno uvećana, u tri smanjena), odnosno visina i način plaćanja sudskih troškova. Ovaj je sud donio i 16 rješenja po žalbama koje se odnose na proceduralna pitanja u prvostepenim sudskim postupcima.

Profesionalizam i samoregulacija

Činjenice, pak, da na sudovima ima na stotine tužbi protiv novinara i medija i deseci osuđujućih presuda i pored tako favorizirajućeg zakona po njih, otkrivaju najmanje još dvije stvari: relativno nizak nivo profesionalnosti u samim medijima i nefunkcioniranje novouspostavljenog sistema samoregulacije u štampi.

Istina je da veliki broj tužbi protiv novinara i medija za klevetu, kao i veliki oštetni zahtjevi, mogu biti ograničavajući faktor za medijske slobode, ali one su, s druge strane, jednako pokazatelj prilično masovnog ugrožavanja, pa i kršenja, ljudskih prava u medijima!

Mediji krše ljudska prava jer u stvari - krše vlastiti etički kodeks. Prema jednom monitoringu Vijeća za štampu, najviše prekršaja Kodeksa za štampu u novinama nalazi se u tzv. crnim hronikama, ili u rubrikama u kojima se vlastita mišljenja poturaju kao činjenice, potom u jednostranim prikazima kontroverznih tema, uskraćivanjem prava na odgovor... Kao ilustracija tome može se navesti da je podignuto nekoliko tužbi zbog toga što su mediji odbili da objave reagovanje i ispravku oštećene strane i sve su one na sudovima, bez izuzetka, riješene na – štetu novinara i medija.

Visok broj tužbi djelimično se, uz to, može objasniti i trenutnim stanjem u bosanskohercegovačkom novinarstvu koje je potpuno fragmentirano. Najviše u zavisnosti od političkih i ideoloških podjela, pri čemu preovladavaju interesi koji nisu interesi profesije, a često ni javnosti, što svako malo ima za rezultat oštre, često i vrlo prljave, "medijske ratove". U Bosni i Hercegovini djeluje mnoštvo od pet-šest novinarskih unija i saveza, od kojih neki imaju i etnički predznak. Te podjele i povremeni oštri sukobi, po prirodi stvari, imaju kao posljedicu i ove međusobne tužbe na sudu.

Većina tužbi na sudu mogle bi se, naravno, izbjeći kad bi sistem samoregulacije djelovao efikasnije ili, bolje rečeno, kad bi svi mediji prihvatili i iskreno podržali Vijeće za štampu. Ovo tijelo djeluje tek nekoliko godina i sastavljeno je od jednakog broja uglednih novinara i javnih ličnosti iz cijele zemlje koje nemaju političke i državne funkcije. Ono je u stanju da mnogo brže od suda i jeftinije (u stvari, potpuno besplatno za ljude koji mu se obraćaju) razriješi većinu ovakvih sporova i, u slučajevima kad je to potrebno, pruži punu satisfakciju svima koji misle da je njihovo ljudsko dostojanstvo i ugled narušeno u bilo kojem tekstu u bilo kojoj novini.

Problem, međutim, nije u njemu, već u medijima koje ne pružaju podršku i ne ohrabruju rad Vijeća. A kad to već ne čine oni koji bi po prirodi stvari morali biti najviše zainteresovani za to, ne može se onda očekivati ni od javnosti da ona više od samih novinara vjeruje u taj sistem samoregulacije.

Zato Vijeće godišnje u prosjeku dobije tridesetak žalbi građana, a sudovi, kao što vidimo, na stotine.

Tekst je preuzet sa www.mediaonline.ba uz dozvolu uredništva.

- Media Online 2005. All rights reserved.

Tekst je napravljen u okviru projekta Medijska saplitanja zemalja u tranziciji koji podržava Mreža za profesionalizaciju medija jugoistočne Evrope (SEENPM), a izvodi Media plan institut Sarajevo sa partnerskim organizacijama – Medija centar Beograd, Albanski medijski institut Tirana, Internacionalni centar za edukaciju novinara Opatija, Makedonski institut za medije Skopje i Crnogorski medijski institut Podgorica. Svi tekstovi će krajem aprila biti dostupni u knjizi na engleskom i bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku.

http://www.bitno.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/medijima-u-bih-se-ne-moze-vjerovati

MOSTAR – Medijima u BiH se ne može vjerovati smatra čak 86 posto čitatelja portala Bitno koji su sudjelovali u anketi i odgovorili negativno na pitanje 'Može li se vjerovati medijima u BiH?'.

Nažalost, mediji su stekli povjerenje samo kod 14 posto, koji su odgovorili na anketno pitanje.

Danas, na Svjetski dan slobode medija, ta se sloboda različito poima. Dok se dobar dio medija busa u prsa neovisnošću, ipak se veliki dio njih ne može pohvaliti slobodom. Nju ipak, na ovaj ili onaj način, drži politika u šaci.

Tako primjerice politički vrh Republike Srpske medijima isplaćuje poticaje iz entitetskog proračuna, pa je nemoguće očekivati da će novinari raskrinkati ruku koja ih hrani. S druge strane, u Federaciji BiH, politički utjecaj na medije se ne pokušava ni sakriti. Federalna televizija očito je pod utjecajem SDP-a, a tiskovine se vežu uz određene političke stranke.

I internetski portali, koji su u modernim vremenima sinonim slobode izražavanja i velika prijetnja svjetskim cenzorima, kod nas su pali pod utjecaj politika jer je tako lakše preživjeti na tržištu. Također, lakše je političke ideje iznositi, pa i na prljaviji način, na mjestu koje još uvijek nije u jasnim zakonskim okvirima.

Dobar dio medija ne poštuje pravila profesije, pa su česte žalbe na rad novinara. Iznose se detalji o žrtvama nasilja, o maloljetnicima, ne poštuje se zakon o autorskim pravima, a dodatni problem su i marketinški lobiji koji također uvjetuju slobodu pisanja.

bitno.ba

http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/sloboda-i-odgovornost-medija-u-bosni-i-hercegovini

Sloboda i odgovornost medija u Bosni i HercegoviniIrma Husić, 12/10/2011 , No Comments

tags: Bosna i Hercegovina, medijska etika, medijske slobode

Trećeplasirani esej na temu "Sloboda i odgovornost medija u BiH", produciran u okviru kampanje MedijaManifest.

Bosanskohercegovačka medijska scena je u velikim previranjima i promjenama koje su nastupile u 1990-im, a traju do danas. Gotovo je nemoguće upoređivati današnje novinarstvo i stanje u medijima s onim u prethodnom političkom sistemu. Bh. društvo je kompleksno, ljudi su nacionalno

opredjeljeni, a samim tim i novinari, što uvijek rezultira naklonjenošću jednoj strani. Korisno je podsjetiti da se kod nas rat najprije odvijao na stranicama novina, radio stanicama i TV ekranima, a tek kada su teorije i propagande ponovljene mnogo puta došlo je do krvavog sukoba. U BiH odsustvo morala i objektivnosti u novinarskom izvještavanju vrlo često je imalo tragične posljedice: protjerivanja, ubistva, pozive na linč, silovanja i sl.

Stanje u bh. medijima danas nije daleko odmaklo od onog kakvo je bilo u poslijeratnim godinama. Što se tice odgovornosti za plasirane sadržaje, treba istaci da je zakonska regultiva provedena na visokom nivou, ali je pitanje koliko se poštuje u praksi? „Sudeći prema velikom broju afera u koje su upleteni mediji, može se konstatovati kako novinari i mediji u BiH ne drže previše do odgovornosti za izrečeno i napisano.“1Kada su u pitanju elektronski mediji, postoje kodeksi Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) koji nadziru sadržinu onoga što mediji plasiraju, što znači da nije moguće korititi neetičke elemente pri izvještavanju. „Ako se takav sadržaj plasira u medjima i ako bude prijavljen od strane građana ili institucija, RAK će reagovati i na odgovarajući način sankcionisati taj medij.2 Što se tiče printanih medija, na snazi je sistem samoregulacije, što znači da nije moguće da Vijeće za štampu, koje je noseći organ te samoregulacije, kažnjava medije ili ističe sankcije, ali radi na osnovu preporuka. Pitanje koje slijedi je da li će neko ko je upozoren htjeti da prihvati preporuku ili upozorenje. Rezultati istraživanja3 pokazuju da mediji ne pridaju veliki značaj upozorenjima Vijeća za štampu.

Međutim, ono sto se nigdje u svijetu ne može kontrolisati i što je mnogo veći problem, jeste odgovornost za dovođenje građana u zabludu. Mediji svojim tendencioznim izvještavanjem ili navijanjem za “jednu od strana” dovode ljude u zablude. To je najveći problem i s tog aspekta ne postoji ni pravno ni praktično riješenje.

Koliko su mediji i medijski radnici sposobni i spremni djelovati objektivno u gotovo apsulutnoj slobodi (treba u obzir uzeti i zakon o zaštiti od klevete FBiH i Zakon o zaštiti od klevete RS) koja im se pruža, pokazat će primjeri analize medijskog sadržaja i stručne literature, rezultati istraživanja, anketa i činjenice koje su iznijeli poznavatelji situacije u medijima u BiH.

Brojni su elementi koji negativno utječu na objektivnost medija u BiH. Najznačajniji je bez sumnje čvrsta riješenost stranaka na vlasti da kontrolišu protok informacija. Pored ovoga potrebno je govoriti i o sljedećim elementima: govor mržnje i propagandna djelatnost, politička angažovanost novinara u funkciji promocije određene ideologije, finansijska zavisnost od različitih političkih i društvenih centara moći, te prepucavanje medijskih kuća i njenih djelatnika.

Čvrsta riješenost stranaka na vlasti da kontrolišu protok informacija

Mediji su strankama potrebni radi: popularizacije njihove politike, propagiranje njihovih političkih stavova, opravdanja političkih poteza, zataškivanja promašaja i isticanja uspjeha. Veliki broj medija koji su na „jednoj od strana“ nisu pristrasni zbog toga su na bilo koji način prisiljeni, nego su redakcije, glavi urednici ili druge utjecajne ličnosti u vlasničkoj strukturi medija simpatizeri neke od političkih opcija, pa iz vlastitih ubjeđenja rade na način na koji rade. Međutim, postoje i oni mediji koji su pod direktom kontrolom neke političke stranke, što pokazuju i brojna istraživanja4. Novinari koji rade u medijima koji su pod direktnom kontrolom neke političke stranke suočavaju se sa mnogim etičkim problemima kao sto je npr: Kako ostvariti novinarsku zadaću ako je ona u suprotnosti od stranke koju kontolira medij?

„Praksa je vrlo jasna: ili se novinar mora pokloniti proklamiranoj uređivačkoj koncepciji ili mora napustiti taj medij. Pokoreni novinari žive i rade pod velikim etičkim opterećenjima, bježe na sporedne teme, priklanjaju se samocenzuri, a nerijetko napuštaju profesiju.“5 Na njihovo mjesto dolaze mladi, neiskusni novinari koji nemaju alternativu. Prihvataju uvjete koje im nameću vlasnici, sretni što mogu raditi. Prva i najčešća žrtva takvog medijskog stanja jeste etika, a krajnja žrtva je istina. Kao preporuke za prevazilaženje ovakve situacije gosp. Radenko Udovičić preporučuje: edukaciju i praksu mladih novinara i studenata novinarstva, te izraženiju toleranciju medijskih radnika. „Potrebna su dva elemeta. Prvi je profesonalni, da studenti novinarstva i novinari budu bolje educirani, sa puno više prakse, da se usavrše u svim tehnikama rada i na taj način unaprijede profesionalizam. Druga stvar je politička komponenta. Potrebno je mnogo više toleranciije kod samih novinara. Svoje lične impresije i stavove treba da ostave na stranu, a da izvjeste profesionalno, u skladu s novinarskim standardima.”6

Govor mržnje i propagandna djelatnost

U nekim dijelovima BiH rat kao da još uvijek nije završio. Postoje novinari koji kontinuirano filuju javnost o ugroženosti pojedinih naroda u BiH i stvaraju negativnu klimu. Senzacionalistički naslovi medijima, poput „Ubijen bošnjacki povratnik u RS“7 povećat će tiraž novine za taj dan i donijet će privremenu zaradu. Posljedice tog naslova su trajno uništavanje novinarske profesije i njeno spuštanje na niske grane.

Politička angažovanost novinara u funkciji promocije određene ideologije

Novinar kao i svaki drugi čovjek ima pravo na vlastito političko opredjeljenje, ali to se ne smije odražavati na objektivnost izvještavanja. „Predizborna kampanja za Opće Izbore

2010. godine u Bosni i Hercegovini još jednom je pokazala podijeljenost javnog i medijskog prostora po teritorijalnom i etnonacionalnom principu.“8 Ono što je bilo karekteristično za ove izbore je pristajanje pojedinih medija da rade u službi određenih političkih stranaka, a ne u službi javnosti:

• Glas Srpske - Ovaj se dnevni list tokom septembarske kampanje u potpunosti stavio u službu vladajuće stranke (SNSD) i Milorada Dodika. (Primjer: „Građani RS najviše vjeruju Dodiku“9)• Večernji list – Ovaj list je najviše pažnje poklanjao promociji Hrvatske demokratske zajednice i kandidata za člana Predsjedništva BiH, Borjana Krišto. (Primjer: “Suradnja HDZ BiH i Evropske pučke stranke vodi BiH na čelu s Borjanom Krišto u Evropu”10)• Dnevni Avaz – Ovaj list je bio glavno medijsko „oružje“ za promociju Fahrudina Radončića, ali i njegove stranke. To je uglavnom postizano blaćenjem aktuelnih bošnjackih predstavnika u vlasti. (Primjer: "Sramna svađa, Tihić i Silajdžić najsretniji bi bili da se svi branioci nađu iza rešetaka“11)

Finansijska zavisnost od različitih političkih i društvenih centara moći

Nerijetke su situacije da određene elite finansiraju medij, a zauzvrat taj isti medij koriste za propagiranje svojih ideologija. „Mediji ponekad neće, iako imaju povod, kritikovati određeno preduzeće ili neće istražiti nešto o njemu, da bi ostvarili potencijalnu marketinšku dobit.”12

Prepucavanje medijskih kuća i njenih djelatnika

U bh. medijima često svjedočimo prepucavanju određenih utjecajnih ličnosti putem medija vodeći polemiku bez kraja, u kojoj nije prioritet poštivanje istine i informiranje javnosti, nego puko blaćenje neistomišljenika. (Primjer naslova koji pokazuje negativnu orijentisanost jedne medijske kuće prema drugoj:“Iza lažne vaktije stoji sekta ahmedije: Fetva zaustavila podvalu "Oslobođenja"13)

Mediji su izgubili kriterije koji bi trebali biti okosnica novinarske profesije, a to su objektivnost i istinitost. Najveći problem je što većina medija u BiH ne radi u službi informiranja javnosti, nego u službi obmanjivanja javnosti. Da građani ne vjeruju javnosti, ili da vjeruju samo određenim medijima pokazalo je istraživanje urađeno za potrebe pisanja ovoga rada.14

Analogno spomenutom pripadanju medija “različitim stranama” evidentno je da ljudi vjeruju onim medijima koji plasiraju ono što “pripadnici te strane” žele čuti. Uloga medija je od ključnog značaja u oblikovanju i stvaranju kritične mase, i malo je nažalost ljudi koji prepoznaju činjenicu da je riječ o izrazito opasnom oružju.

Novinari u BiH su “previše slobodni“, nema odgovornosti za izgovorenu riječ i to je mnogo veći problem nego kada nema slobode medija. Poštivanje istine najvažnija je profesionalna obaveza i ona je neizostavan članak etičkih kodeksa. Da bi Bosnu i Hercegovinu smatrali demokratskom državom u kojoj djeluju mediji koji se propisno pridržavaju novinarskih kodeksa potrebno je da se propagandne aktivnosti, govor mržnje, politička angažiranost novinara i sl. svedu na minimum. Zbog ovoga bi novinari morali imati mnogo jača udruženja, koja bi, zajedno sa pozitivnom zakonskom regulativom utjecala na profesionalnost medija.Bosna i Hercegovina ima jako dobre zakone sa područja medija, ali oni ostaju samo

„mrtvo slovo na papiru“ . Izgledaju odlično u teoriji, ali se provode vrlo nakaradno, odnosno interpretira ih svako u skladu sa svojim interesima. Isti slučaj je i s međunarodnim aktima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, koji nemaju iza sebe neku sankciju koja bi garantovala da ga države stvarno i poštuju. Iz spomenutog se može vrlo lahko shvatiti da ne treba unaprijeđivati zakone, nego ojačati mehanizme njihove primjene na cijelom teritoriju BiH. Neophodno je insistirati na izgradnji i provedbi regulatornih mehanizama bez cenzure, na primjeni međunarodnog prava i evropske prakse, te na dosljednoj primjeni domaćih zakona.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

1 Iz intervjua s Farukom Kajtazom, free lance novinarom2 Iz intervjua s Radenkom Udovičićem, direktorom Media plan instituta3 Istraživanje implementirano na Fakultetu humanističkih nauka, Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru (18.10.2010. do 31.10.2010.) o kršenju Kodeksa za štampu u kojem su kao parametri uzete naslovne stranice tri dnevne novine u BiH: Dnevni avaz, Oslobođenje i Dnevni list.

4 Izbori 2010 u BiH, Kako su mediji pratili izbornu kampanju, Media plan institut, Sarajevo, 2010, str. 21. – 126.5 Iz intervjua sa Seminom Ajvaz, asistenticom na odsjeku za Komunikologiju, Fakultet humanističkih nauka Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar6 Iz intervjua s Radenkom Udovičićem, direktorom Media plan instituta7 Ilustrativan primjer, nije preuzet iz medija

8 Izbori 2010 u BiH, Kako su mediji pratili izbornu kampanju, Media plan institut, Sarajevo, 2010, str 53.9 Glas Srpske, 17.9.2010.10 Vecernji list, 11.9.2010.11 Dnevni Avaz, 18.6.2010.

12 Iz intervjua s Radenkom Udovicicem, direktorom Media plan instituta13 Dnevi avaz, 01.8.2011.14 Online anketa urađena za potrebe pisanja ovoga rada pokazuje da vise od 50% ispitanika ne vjeruje medijima ili vjeruje samo određenim medijima.

http://bib.irb.hr/datoteka/565871.MD7_019-032_ENM_Obradovic.pdf

U 21. stoljeću intelektualno vlasništvo ugroženo je više nego ikada prije. Rapidni razvoj i utjecaj interneta sa sobom je uz brojne prednosti donio i “poneke” nedostatke, a jedan od njih je i kršenje etike. U današnje vrijeme svatko može pokrenuti svoj blog, pa čak i web portal

bez obzira je li usvojio temeljna etička načela. U online novinarstvu to je problem većih proporcija; etika se svakodnevno krši, a istovremeno nitko za to ne odgovara.

Jedan od gorućih problema je krađa tuđeg sadržaja jer svatko si daje za pravo da prenosi tuđi rad bez navođenja i linkanja izvora informacije. U ovoj velikoj i nepreglednoj internetskoj džungli svi grabe i uzimaju ono što im se učini zgodnim i potrebnim, pritom ne uzimajući u obzir da svaki piksel fotografije ili svaka preuzeta rečenica iz teksta već ima svog vlasnika. U današnje vrijeme novinarstvo je izgubilo svoj pravi smisao jer sve se svodi na utrku: tko će prije prenijeti vijest a pritom se ne poštuju pravila struke već se služi neprijatnim metodama. Novinarstvo je danas biznis – primarna je zarada a pritom je manje važno kako se do nje dolazi. Novinari su izgubili prave novinarske i istraživačke vrijednosti a unaprijedili sposobnosti kopiranja i krađe tuđeg sadržaja ispod kojeg ponosno potpisuju svoje ime.

Gotovo nitko se ne pridržava onog što je Dušan Babić sa sarajevskog Media Plan instituta primjetio a tiče se mistificiranja novih medija. On, naime, smatra da je bitna poruka, a ne medij koji je posreduje. Savršeno je jasno kako regulacija generalno zaostaje za tehnologijom, naročito ne drži korak s novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama. Zaključak je jasan i jednostavan: ono što je nelegalno u offline medijima, trebalo bi se odnositi i na online medije.

Zločin bez kazne

U svakodnevnom životu susrećemo se s osudama za krađu bilo kojeg oblika, no u online svijetu kao da vrijede neka nova pravila jer ako novinar objavi tuđu vijest, a ne navede izvor već sebe potpiše kao autora – u tom slučaju uglavnom nitko ne odgovara. Dovoljno je prekopirati jednu rečenicu iz tuđeg teksta da bi taj čin ušao u domenu krađe intelektualnog vlasništva.

Tako se novinarka portala Jutarnji.hr potpisala punim imenom i prezimenom kao autorica vijesti o objavljenoj necenzuriranoj verziji romana Oscara Wildea Slika Doriyana Graya. Međutim, ona nije autorica spomenutog teksta već je riječ o doslovnom prijevodu vijesti koju je napisala novinarka Alison Flood za britanski Guardian. Na portalu Jutarnji.hr objavljena je skraćena verzija s prijevodima odabranih odlomaka bez spominjanja prave autorice i izvora ove informacije.

Takvih je slučajeva mnogo, toliko da ih često ni sami nismo svjesni no kada krenemo istraživati shvatimo da vrlo često naši primarni izvori informiranja, oni koji bi trebali biti i najrelevantinji, koriste ove sitne trikove koji prerastaju u ozbiljan problem.

Potpisivanje napisa prevedenih iz stranih glasila bez pozivanja na izvor, kao da su njihovi autorski prilozi, zabranjuje i Kodeks časti hrvatskih novinara. Njegov 13. članak izrijekom navodi: “Plagijat je nespojiv s novinarskim Kodeksom”. Članak 10. glasi: “Novinar poštuje autorstvo drugih novinara i ostalih sudionika u javnom informiranju. U svojim prilozima navodi imena drugih autora čijim se tekstovima koristi”.

Kako bi izbjegli ovakve krađe, u siječnju 2011. EPH i Styria potpisali su sporazum kojim su definirali protokol o prenošenju sadržaja koji se odnosi na sve platforme u njihovom vlasništvu. Tako po novom pravilu dvije medijske kuće u najavi i unutar prenesenog sadržaja jasno moraju istaknuti izvor. Na početku, unutar ili na kraju tekstualnog sadržaja izdvojit će se link koji vodi na izvor, dok preneseni sadržaj smije integralno imati najviše 100 riječi.

Isključuje se mogućnost “prepričavanja” kako bi se izbjegli nesporazumi proizašli iz dokazivanja slobodne interpretacije. Preneseni sadržaj smije se pojaviti na elektroničkim platformama prenositelja 60 minuta nakon prve objave na izvorniku.

Ovim su činom EPH i Styria dali pozitivan primjer za sve ostale izdavače, no prema mišljenju glavnog urednika Nacionala, Plamenka Cvitića, ovaj čin pokazuje u kakvoj se krizi nalaze mediji jer očito je da nemaju dovoljno novinara koje mogu financirati kako bi pokrivali priče već se moraju okrenuti jeftinijoj varijanti, a to je preuzimanje tuđeg sadržaja.

No, bez obzira na ovaj sporazum, Jutarnji.hr i dalje preuzima tuđe sadržaje bez linkanja na izvor. Tako je u ponedjeljak, 18. listopada na naslovnici portala bila objavljena vijest o španjolskom slučaju s krađom i prodajom novorođenčadi. Iako se unutar teksta navodi izvor, ne postoji link koji će čitatelja odvesti na izvorno mjesto, a kao autor se potpisala čitava redakcija portala.

Samo slovo na papiru

Sva pravila koja uređuju intelektualno vlasništvo kao da su samo još jedno slovo na papiru jer pravih odgovaranja za ovakve radnje kod nas još uvijek – nema. Za online izdanje Nacionala, u travnju 2011. predsjednik Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) Ivica Grčar, naveo je tek jedan primjer iz prakse. “Tako je svojedobno u časopisu Ministarstva unutarnjih poslova ukraden tekst o detektoru laži iz jedne američke publikacije. Amerikanci su zbog svega pokrenuli postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je nadležan za autorska prava i dobili su spor. Usprkos dokazanoj krađi, sud je tužiteljima odredio naknadu od svega 12 tisuća kuna, što je jasna poruka da treba krasti i dalje”.

DZNAP je osnovan prije četiri godine radi kolektivne zaštite novinarskih autorskih prava. Vrijeme će pokazati hoće li ova inicijativa donijeti pozitivne pomake u online svijetu i općenito medijskom, no sigurno je da napokon treba svako kršenje novinarskih pravila kažnjavati. Trenutno se nalazimo u začaranom krugu jer, prije svega, potrebna je veća transparentnost medija kako bi i povjerenje u njih raslo, a transparentnosti nema sve dok mediji krše pravila igre.

Postojeća pravila služe tek kao ukras dok je na novinarima i urednicima da pronađu način na koji će postupiti i odrede žele li trčati isključivo za profitom ili se okrenuti onima zbog kojih primarno i postoje – svojoj publici a pritom se služiti novinarskim metodama, jer krađa i kopiranje to nisu.

Svijet je kompleksan i težak za razumijevanje u svojoj kompleksnosti pa smo prisiljeni na pojednostavljenja kako bi ga razumjeli ali ta pojednostavljenja ponekad nam daju krivu sliku stvarnosti. Komunistička, Maova kina imala je velika dostignuća i tragične promašaje. Nova

post-maoistička kina kakvu sad vidimo razvila se nakon jednog takvog promašaja koji je na vrh izbacio Deng Xiaopinga koji je poznat po svojoj " Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe". Uvođenje kapitalizma pod pokroviteljstvom komunističke partije bilo je smiono kockanje koje se dosad Kini obilato isplatilo ali kapitalizam dobitke izrazito neravnopravno raspodjeljuje. Svaki kapitalizam je izrabljivački, ni kineski nije izuzetak ali u Kini je on instrument državne nacionalne i razvojne politike koja ga kontrolira. Da li će se kineski kapitalizam posve oteti kontroli i zagospodariti državom i društvom kao što je to učinio u svom liberalno-demokratskom obliku ostaje za vidjet. Jedno je sigurno, kinezi su dosad neviđenim razvojem uspjeli socijalne tenzije držati pod kontrolom i ujedno svojoj zemlji osigurati mnogo utjecajnije mjesto na međunarodnoj sceni od onog koje je imala prije samo tridesetak godina. Iskreno se nadam smirivanju ovih turbulencija, u ovom momentu potrebna nam je kina koja nije zabavljena vlastitim problemima već kina koja gleda van i pomaže u jačanju međunarodnog prava i suprostavljanju agresiji.

Relativizam

Vec dugo vremena je u BiH na vlasti relativizam. Relativizam je shvacanje da ne postoji niko ili nista apsolutno,

nepostojanje nikakvog nacela koje bi moglo biti obrazac za bilo koju ljudsku aktivnost. Sve je relativno. U BiH

vec odavno nemamo nicega za sta bi smo se mogli uhvatiti kao neku univerzalnu vrijednost, sve je relativno do

bola. Svaki politicar,novinar, biznismen je u isto vrijeme kriminalac ili postenjacina, borac za pravdu ili ratni

zlocinac, patriota ili izdajnik, ispravan ili pogresan, a sve to zavisi od situacije u kojoj se nalazimo, da li ljudi oko

vas za nekoga smatraju da je “OK” ili da je “paksu”. Sve se prebija preko tamo neke imaginarne libele, neke

nepoznate spekulacije, onoga sta se objavi u novinama i na televiziji a sta ne. Nikome ni nicemu vise ne

mozemo vjerovati, niti postoji nista sto se preko noci ne bi moglo okrenuti naopacke. Svi smo podlozni kritici i

ta kritika moze bez ikakvog razloga biti dobra ili losa. To je za nasu drzavu izuzetno opasno, nedostatak

povjerenja u bilo koga izaziva brojne frustracije koje se prije ili kasnije prebiju preko ledja obicnog svijeta, koji

biva izludjen nedostatkom istine. Nepostojanje relevantnih cinjenica, ili pak dokaza o aktivnostima pojedinaca

se takodjer moze prekriti relativiziranjem postojecih cinjenica ili dokaza. Svako moze da demantuje sve sto se

izgovori, bilo da je to sto je izgovoreno tacno ili ne. Konfuzija koja je zavladala prijeti da obustavi sve aktivnosti,

“konspiracijske teorije” su izjednacene sa “konspiracijskom praksom”. Drzava je ta koja bi svojim institucijama

trebala da obuzda vladajuci relativizam, ali to se ne desava. Cak ni religiozni lideri nemaju autoritet da

uspostave kakav-takav sistem vrijednosti, i oni su potpali pod relativizirajuce arsine, njihove rijeci nisu niti mogu

biti dovoljno ubjedljive u vladajucem relativizmu.

Problem relativizma ide duboko u korijene zapadne civilizacije, sve do stare Grcke. Najznacaniji pobornik

relativizma je bio Protagora, ciji stav je bio da je razmisljanje kao i percepcija produkt direktne i pasivne

privlacnosti tijela od strane spoljnih objekata. Njemu se suprotstavio Aristotel (kao i svim ostalim

prethodnicima Sokrata) koji je vjerovao da su sve misli proizvedene na nacin po kojem je nemoguce imati laznu

misao, da je greska u razmisljanju nemoguca. Aristotelova analiza Protagorinog relativizma navodi nas na

dosljednost u preciznom razlikovanju izmedju razmisljanja i percepcije. U tom svjetlu, Aristotel je pobio

Protagorinu tvrdnju o “covjeku kao mjerilu”, odnosno tezu da je ono sto se svakom covjeku pricinjava

neoborivo.

U proslom sistemu malo je sta bilo ocigledno relativno. Znala se “oficijelna” istina, pa cak i kada nije ili jeste bila

istina. Postojala je konstanta koja je drzala sve pod kontrolom. Relativizam je na svoj nacin isao na ruku

pobornicima bezboznosti, odnosno relativizacije Boga (necega apsolutnog). Bog je zamijenjen komunistickom

partijom kao apsolutnom vrijednoscu i mjerilom. Dolazak multipartijskog sistema i slobode govora je umjesto

da otkloni postojeci relativizam uspio da stvar gurne unazad, postavio je relativizam na prvo mjesto, i umjesto

da izdigne ljudskost i moralna nacela, stvari razvio u suprotnom pravcu. U nasem slucaju relativizam je izuzetno

plodno tlo za finansijske spekulacije, otvorenu pljacku, opravdavanje pljacke, prikrivanje zlocina, gusenje

morala, nedostatak zakona, razaranje povjerenja u sistem vrijednosti.

Pozitivna strana relativizma je da ne dozvoljava da nam se nametne jednoobrazan svijet. Svako od nas bi trebao

da ima svoj pogled na sve sto nas okruzuje, mada u tome treba biti oprezan. Apsolutno odbijajuci ili apsolutno

prihvatajuci sve oko nas je jednako opasno.