SUŠTINA I ZNAČAJ IGARA

UVOD

Vrijeme u kojem živimo karakteristično je po mnogobrojnim i višestrukim svakodnevnim

promjenama. Na našoj planeti dužina života njenih stanovnika se sve duže produžava kao I

vrijeme obučavanja. U savremenoj nauci su već odavno poznate neke činjenice relevantne na

području sporta, odnosno, tjelesnog i intelektualnog razvoja djece, gdje se sa specifičnim

obučavanjima budućih sportista visokog stvaralaštva započinje sve ranije. Također je poznato da

se za pravilan razvoj djeteta, preporučuje rano “sportiranje”. Sportske aktivnosti, tjelesno

vježbanje, sportski trening, predstavljaju važan faktor u pravilnom razvoju djeteta.

Brojni naučni radovi, eksperimentalna istraživanja iz ove oblasti, upućuju na neposrednu vezu

između rane obuke i pravovremeno usmjerene specijalizacije u pogodnom uzrastu sa vrhunskim

sportskim ostvarenjima. Pod sportom podrazumjevamo sve oblike ljudskog natjecanja, pa I

natjecanja sa samim sobom.

Dio sporta su sportske, ali i dječije igre.

Igra je jedno od osnovnih metoda utjecanja na dijete, na njegov psihofizički razvoj,

podrazumjevajući i socijalizaciju, i emocionalnu inteligenciju, i udruživanje u ispoljavanju

određenih aktivnosti, kao i stizanje do timskog djelovanja, kao najvišeg stepena ispoljavanja

ljudska socijalnosti. Djetinstvo je period najintezivnijeg interesovanja za igru. Dijete počinje

spontano da se igra od rođenja i ta igra je prividno bez određenog cilja , naivna i spontana.

Kasnije igra postaje svjesna aktivnost i ona tada već ima određeni cilj.

Igra se razvijala neposredno sa razvojem društva. Na nižim stupnjevima društvenog razvoja i

igra je bila po sadržaju i formi primitivnija. Razvojem društva i igra postaje složenija aktivnost i

zavisno od nivoa razvoja društva-određivane su forma i sadržaj igre. Intezitet interesovanja za

igrom, međutim nije isti u svim razvojnim periodima-u pojedinim fazama je više izraženo u

nekim manje.

2

IGRA Igra je osnovni, najprirodniji i najznačajniji vid aktivnosti svakog djeteta. Igra je svaka aktivnost

gdje dominira osjećaj zadovoljstva, a pokreti su prirodni i slobodni i nema pravila koja

ograničavaju kretnje. Dijete počinje da se igra od rođenja i želja za igrom je prisutna u svim

fazama njegovog života: djetinstvu, mladalaštvu, zrelom dobu. Intezitet interesovanja za igrom,

međutim nije isti u svim razvojnim periodima – u pojedinim fazama je više izraženo u nekim

manje. Djetinjstvo je period najintezivnijeg interesovanja za igru. Dijete počinje spontano da se

igra od rođenja i ta igra je prividno bez određenog cilja, naivna i spontana. Kasnije igra postaje

svjesna aktivnost i ona tada već ima određen cilj.

Igra se razvijala neposredno sa razvojem društva. Na nižim nivoima društvenog razvoja i igra je

bila po sadržaju i formi primitivnija. Razvojem društva i igra postaje složenija aktivnost i

zavisno od novoa razvoja društva određivane su forma i sadržaj igre.

Osnovne karakteristike

- Igra je spontana nagonska aktivnost. Ona je svjesna, misaona aktivnost, jer dijete

osmišlja sadržaj i oblik igre.

- Igra je prijatna i zabavna aktivnost. Igra je svaka kretna djelatnost gdje dominira osjećaj

zadovoljstva, sa pokretima koji su prirodni i slobodni i nema pravila koja ograničavaju

kretanje. Tu se dijete ispoljava, dokazuje, ispoljava svoju unutrašnju maštu, itd.

- Igra prividno nema cilja. Kada pitamo dijete zašto se igra, ono će reći:«da se razonodim»

ili zato «jer volim»...mada cilj postoji, ono ga nije svijesno.

- Igra sadrži raznovrsne i nedisciplinovane pokrete. Pokreti se ne mogu unaprijed

predvidjeti, to zavisi od konkretne situacije i od tjelesne konstitucije.

- U igri su svi aktivni.

- U igri nema opasnosti od opterećenja. Dijete kada se naigra, tj. kad potroši energiju, ono

samo prekida aktivnost.

3

Podjela igara

Teoretičari su napravili niz podjela, kao što su prema uzrastu (dječije, igre za odrasle, prema

godišnjem dobu, prema broju igrača (pojedinačne, parne, grupne), prema mjestu izvođenja (na

vježbalištu, u Sali, u vodi, na snijegu, terenu, običaju (svatovske, žetelačke) itd.

Savremena podjela igara

1.Stvaralačke igre su karakteristične za predškolsku djecu. Dijete izmišlja sadržaj, postavlja

zadatke, pravi planove i bira sredstva za njihovu realizaciju. Sadržaj zavisi od sredine u kojoj

dijete živi. Uloga nastavnika je da osigurava djetetu prostor, obezbjeđuje potrebna sredstva i

čuva ga od nepredviđenih opasnosti.

2.Pedagoške igre se ostvaruju pod neposrednim rukovodstvom nastavnika, jer on određuje

sadržaj, način kretanja i organizuje igru. Posebnu pažnju treba obratiti na idejnost sadržaja, jer se

mogu formirati negativne crte ličnosti.

U praksi pedagoške igre djelimo na:

-ELEMENTARNE

-SPORTSKE

Elementarne igre služe za oblikovanje osnovne motorike, a ujedno mogu predstavljati i uvod u

sportske igre, kod njih nema dugotrajnog i velikog naprezanja, pravila su jednostavna i

malobrojna. Broj igrača nije kruto određen, trajanje igara nije određeno. U elmentarne igre i

terenske igre (u prirodi) koje imaju značaj za upoznavanje prirode i razvijanje snalažljivosti i

orijentacije u prirodi.

Sportske igre su nastale iz elementarnih igara. One su sadržajno bogatije i imaju čvrsta pravila i

određenu organizaciju. Ove igre imaju elemente sporta, jer se karakterišu velikim naprezanjem u

težnji za rezultatom (pobjedom).

Elementarne i sportske igre možemo podjeliti u određene grupe prema ostvarivanju bioloških

zadataka, tj. tjelesnih sposobnosti (snage, brzine, okretnosti, izdržljivosti). To je za metodiku

tjelesnog odgoja veoma praktična podjela, tim što se po ovom principu igre sistematiziraju

prema uzrastu (razredima).

Sport

Sport predstavlja određenu psiho-motornu aktivnost koja se svodi na rezultate, tj. čiji je cilj

pobjeda, bilo žive sile, pepreke, visine, težine, prostora itd. Mada je sama riječ novijeg datuma,

engleskog porijekla, iz početka19.vijeka, njegov sadržaj prati ljudsko društvo od prvobitne

zajednice, samo što se sadržaj mjenjao s obzirom na društvene potrebe.

4

Osnovne karakteristike sporta

-To je aktivnost gdje kroz takmičenje dominira volja, odnosno motiv, što je više naglašen motiv

kao potsticaj za aktivnost, to tim više raste sportsko obilježje. Prema tome, konačan rezultat ne

zavisi od preduslova: motoričke i fizičke spremnosti, već od volje kao psihološkog faktora da li

će sportaš angažovati ili ne svoju volju.

Planiranje i organizacija igara

Kako se igra odlikuje bogastvom i jednostavnošću pokreta, a prati je i osjećaj ugodnosti,

razonode i zabave, vrlo pozitivno djeluje i na tjelesni i mentalni razvoj djeteta.

Planiranje igara treba početi primjrenom jednostavnih elemanata igara, kako bi djeca stekla

predodžbu o tome šta treba raditi i da se suoče činjenicama da igra ima svoja pravilakoja treba

poštovati.

Dobro je da u početku to budu igre u kojima pogreška pojedinca neće štetiti ostalim učenicima,

suigračima. Naime ako pojedinac i pogriješi, «pogriješio je na svoj račun» pa neće doći u

situaciju da ga drugi «osuđuju», da bude demotiviran. U daljnjoj, višoj etapi učenja treba

primjenjivati igre koje na učenike postavljaju veće zahtjeve i što se tiče kretanja i pravila. To su

obično igre u parovima, trojkama, četvorkama, u kojima konačan rezultat zavisi od više učenika,

što ih još više motivira za rad. Nakon toga trebale bi slijediti momčadske igre kojima se učenici

pripremaju i osposobljavaju za sportske igre. U sportskim igrama u početku treba primjenjivati

pojednostavljena pravila koja postepeno dopunjavamo, što zavisi od stepena savladanosti tehnike

i taktike igre.

Uspjeh igre svakako zavisi od organizacije. Tako između ostalog treba voditi računa o mjestu

održavanja, podjeli na grupe, upoznavanja djece s igrom, treba pratiti tok i završetak igre. Igre se

mogu održavati gotovo na svim terenima, ali treba paziti da veličina terena odgovara dobi i broju

djece. Vrlo pažljivo treba pristupiti i podjeli djece na grupe. Kad god je moguće, moramo

nastojati da su grupe približno jednake kvalitete. U protivnom će jedan dio djece biti

demotiviran, što će najčešće onemogućiti uspjeh igre.

Pošto se odlučimo za mjesto održavanja predvidimo raspored igrača, pristupamo objašnjavanju

igre. Pri objašnjavanju moramo biti kratki i jasni. Djecu treba upoznati sa ciljem, pravilima igre,

a ako je igra teža, treba ih posebno upozoriti na pojedine djelove igre i neposredno prije prelaska

na igru provjeriti jesu li sve razumjeli. Nastavnikova prisutnost mora se osjetiti i za vrijeme igre.

5

Njegova intervencija mora biti pravodobna i svrsishodna jer će samo tako pridonijeti razvoju

igre, poticati inicijativu i stvaralaštvo učenika, a to i jeste jedan od osnovnih ciljeva igre.

Na kraju igre treba objaviti rezultat, proglasiti pobjednika i, dakako, osvrnuti se na najvažnije

pozitivne i negativne trenutke. To je još jedna prilika koju trener, pedagog mora iskoristiti radi

osiguravanja obrazovnih i odgojnih zadataka, a složit će mo se da igra zaista pružaju velike

mogućnosti.

SUŠTINA I ZNAČAJ IGRE

Igra je nezaobilazan dio razvoja svakog djeteta. Kroz igru individualno dijete vježba i razvija

svoje fizičke i psihičke snage i sposobnosti, stiče saznanja o svijetu oko sebe, bogati svoj

emocionalni život, razvija i formira svoje voljne osobine, bogati riječnik novim pojmovima,

rezimira stečene predstave, aktivna igra zahtijeva djetetovu sabranost, sposobnost, udubljivanja,

strpljivost, predanost, a također i njegovo vlastito stvaralaštvo. Igra koja ima ispravan sadržaj i

tok postaje važno sredstvo vaspitanja za svako predškolsko dijete.

Igra pruža mogućnost uvježbavanja odraslih uloga. Djeca se često igraju škole, porodice,

bolnice, prodavnica i okušavaju se u ulogama roditelja, učitelja, trgovaca, ljekara. Kroz igru

djeca takođe uče izmjenjivati se u aktivnostima s partnerima u igri i nadovezivati se na uloge

drugih. Igra pomaže djeci da razviju osjećaj identiteta. Kroz igru djeca mogu sagledati sebe same

u drugom svijetlu i iz drugih perspektiva.

Igra omogućava i maštu i stvarnost. Kroz igru se djeca mogu na siguran način suočiti sa svojim

strahovima i brigama, te se kroz epizode mašte sukobiti s tim likovima i možda ih pobjediti.

Svakog dana potrebno je odvojiti vrijeme za igru s djetetom (posebno u predškolskom i ranom

školskom dobu), tako da to bude vrijeme u kojem će pažnja biti rezervisana isključivo na dijete.

Potrebno je koristiti društvene igre za zabavu i druženje cijele porodice tako da igra postane

porodični ritual. Tokom igre potrebno je isticati djetetove vještine i vrline, čime će se potaknuti

stvaranje djetetovog osjećaja kompetentnosti. Treba naučiti dijete da prihvati i pobjedu i poraz

kao normalan dio igre i aktivnosti. Dodatno vrijeme zajedničke ili samostalne igre može se

koristiti i kao nagrada za poželjna ponašanja djeteta.

Značaj igre ogleda se kroz biološki, mentalni i pedagoški razvoj dijece.

6

Biološki značaj igre

Igra angažuje čitav organizam. Ona predstavlja popodražaj na rast i razvoj svih sistema i organa.

Djetinjstvo je dato da se igra. Sprečavanje igre može se negativno odraziti na metalno zdravlje

djeteta. Dijete će postati razdražljivo i nervozno, što će se još nepovoljnije odraziti na njegovo

mentalno stanje. Igra na otvorenom prostoru, uz promjenjive klimatske faktore, predstavlja

sredstvo očeličenja organizma. Igra stimulativno djeluje na izoštravanje čula i povećava

sposobnost CNS. Samostalni izbor igara od najmlađih dana pozitivno utiče na razvoj i

poboljšanje psihomotornih sposobnosti učenika.

Mentalni značaj igre

Igra svojim bogatim sadržajem povoljno utiče na formiranje i razvoj psihičkih procesa kao što su

pažnja, pamćenje, mišljenja, mašte, zaključivanje. Osim toga igra kompenzira različite psihičke

smetnje i nedostatke. Sloboda i neograničenost pokreta, atmosfera u zajednici s drugima

pozitivno utiče ne samo na rasterećenje živčane napetosti već i na poboljšanje pojedinih

psihičkih funkcija.

Sazrijevanje CNS-a

Sazrijevanje nervnih ćelija moždane kore inervnih vlakana ( mijelinizacija) nije potpuno još ni u

7 godini. Slično je i sa čulima koja su veoma razvijena, ali po svojoj zrelosti i funkcionalnim

sposobnostima ne dostižu još stepen razvoja kao uodraslih. Mijelinizacija motornih vlakana

najčešće se završava u 6-7 godini, čime se stvaraju uslovi za razvoj voljne motorne aktivnosti. Sa

8 godina se završava rast velikog mozga i on dostiže svoju konačnu veličinu. Međutim, funkcije

velikog mozga i dalje se razvijaju. Dijete se odlikuje velikom pokretljivošću procesa u kori

velikog mozga i velikom emocionalnom razdražljivošću.

Na ovom uzrasnom nivou nema bitnih razlika u psihofizičkom razvoju. Potpuno izgrađeni čulni

receptori omogućavaju dobru čulnu recepciju. Ona se i dalje usavršava. Saznajne sposobnosti

djece se bitno oslanjaju na čulnu percepciju. Djete postaje sposobnije da uočava : razlikeu

obliku, veličini i težini predmeta, prostorne i vremenske odnose, kao i da razlikuje svoje pokrete.

Međutim, još uvijeknije sposobno da uočava strukturu predmeta i složenost pojava. Pažnja je na

početku uglavnom, nenamjernog karaktera, ali može da bude i dosta trajna i stabilna (naroćito

7

pred kraj ovog uzrasnog perioda), ako je vezana za predmet koje dijete zanima. Interes je

najbitniji način animiranja njegove pažnje. Ako se pažnja namjerno usmjerava na predmet , za

koji se malo dijete zanima, ona je kratkotrajna i labilna. Fantazija je živa i podstiče mnoge

dječije aktivnosti posebno u 7-8 godini. U ovom periodu dijete je sklono velikom emocionalnom

preživljavanju i emocionalnim izljevima (koje čine neadekvatnim). Ali, sve se više razvija umna

i voljna sfera. Tokom ovog perioda djetetu je svojstveno ritmičko izražavanje i motoričko

učenje. U okviru svojih kretnih mogućnosti ono rado istražuje . Od 6-8 godine najlakše će naučiti

da vozi bicikl i da se kliže, a od svoje 10 godine ono rteba da nauči da pliva, preskače konopac,

manipuliše loptom i reketom i dr.

Upravljanjem pokretima je proces uvjetovan složenom djelatnošću mnogih djelova mozga.

Sazrijevanje nervnih stanica koje učestvuju u upravljanju pokretima završava se oko 13-14

godina. Stoga kretanje kod tog uzrasta može biti isto tako koordinirano kao i kod odraslih. Na

osnovu mnogih promatranja ieksperimenata, poznati ruski filozof Farfelj je utvrdio da ne postoji

tako složena tehnika kretanja koja nebi bila dostupna djeci tog uzrasta.

Organizam djece ovog uzrasta još uvijek nije sposoban za duže kontinuirane napore i veča

statička opterećenja, niti za aktivnosti u kojima se zahtjeva precizna i veoma složena

koordinacija pokreta.

Uticaj pola ma razvoj karakteristika dječaka i djevojčice u ovom uzrastu sve je jače i jasnije

ispoljavaju.

Najznačajnije psihološke karakteristike koje se razvijaju kod djece tokom igre su: pažnja,

pamćenje, mišljenje, mašta, emocije, volja i temperament.

Pažnja, koja je na početku tog uzrasta još uvjek nestalna, postepeno dobija sve veću stalnost.

Duža koncentracija pažnje moguća je samo ako se koncentriše na nešto interesantno, konkrentno

i raznovrsno. Dječiju pažnju još uvijek privlače predmeti koji su u domenu čulnog opažanja,

zbog čega se djeca lahko usresređuju na očigledan materijal. Što su djeca starija, svoju pažnju

lakše mogu zadržati i na apstraktnom materijalu. Opseg pažnje se sve više proširuje i djeca su u

stanju da uočavaju više stvari.

Pamćenje. Svaka aktivnost ostavlja neki trag u centralnom nervnom sistemu. Nešto što smo

naučili možemo po potrebi reprodukovati, a neke doživljaje prepoznati, tj. Prisjetiti se da smo ih

nekada doživjeli. Bez pamćenja ne bi bilo moguće nikakvo učenje niti bilo kakvo prilagođavanje

organizma, jer bi bilo onemogućeno sticanje iskustva. Pamćenje u tom uzrastu gubi mehanički

8

karakter i postaje sve više svjesna i namjerna djelatnost, te se razvija sposobnost pamćenja

logički povezanog materijala i vjernog reprodukovanja.

Mišljenje je nerazdvojivo povezano sa procesom saznanja. Postepeno se mišljenje u ovom

uzrastu razvija od konkretnog prema apstraktnom. Sve više raste sposobnost iznalaženja

jednostavnih uzročnih veza između predmeta, ali složenije veze djete ne može još da uočava.

Misaoni procesi su bitni prilikom vježbanja jer samo ono što se radi sa razumjevanjem može se

izvesti na najbolji mogući način i najbolje savladati. Osom toga, u mnogim se igrama treba

snalaziti u novim i neočekivanim situacijama, pa je brzo i odgovarajuće mišljenje neophodno za

uspjeh.

Mašta je kod djeteta ovoga uzrasta veoma živa, ali pretežno reproduktivna, zasniva se na

podržavanju i reprodukovanju onoga što je vidjelo. Ukoliko je dječije iskustvo veće i svijest

razvijenija, utoliko je njegova fantazija dublja. Za razliku od ranijeg uzrasta , djete ovog doba je

u stanju da fantaziju razlikuje od realnog, igru od rada. Školskim radom pomalo se razvija

stvaralačka mašta.

Emocije su u još velikoj mjeri kratkotrajne, manifestuju se neposredno i jasno. Djeca u ovom

uzrastu još ne znaju vladati svojim emocijama, pa možemo na osnovu njih odrediti stepen dječije

pažnje i jasno vidjeti da li opterećenje odgovara djetetu ili ne. Postepeno, na osnovu vaspitanja i

umnog napretka, emocije postaju stabilnije, gube svoj karakter naglosti sve su složenije.

Ljubav, radost, tuga, mržnja, radoznalost, čuđenje razna su emotivna stanja koja se javljaju kod

čovjeka. Sport, a osobito takmičenja, izazivaju različite emocije. Veselimo se kada pobjedimo

tužni smo kod poraza, ljutimo se na nepravedne odluke. Djecu moramo vaspitavati da kontrolišu

svoje emocije, da znaju kad odrastu da vladaju njima. Pravilan stav učitelja u velikoj mjeri utiče

na emocionalni život njegovih učenika. Pogrešnim postupcima učenika možemo učiniti

osjetljivim, nervoznim, plašljivim, ali takođe možemo izgraditi od njih vedre, staložene ljude

koji će se u životu i sportu znati vladati.

Volja je u tom uzrastu tek u začetku. Dijete sada sve više stiče sposobnost hotimične, voljne

aktivnosti, koja postaje sve stabilnija i sve viže usmjerena ka određenom cilju. Do devete godine

dijete se interesuje za stvarnost, ali lakovjerno i brzo pada pod uticaj starijih i to zbog nedostatka

iskustva i suviše malo razvijenog mišljenja. Od devete godine pa nadalje dijete se više ne

zadovoljava svakim odgovorom, ono pojedina mišljenja provjerva i na svoje vaspitače se osvrće

kritički. Ukoliko nastavnik u svojim odnosima prema djetetu nije dosljedan ono se itekako pita

zašto postupa jednom na jedan način, a drugi put na drugi način. Sada se ono kritički osvrće i na

9

vlastite postupke. Veoma je radoznalo, ali je bojažljivo. Zato su razumljivi njegovi podvizi

(npr.penjanje po drveću), a koji nisu bezopasni.

Iako diferencijacija među polovima nije velika, individualne razlike među djecom su značajne u

biološkom i psihološkom pogledu. Djeca se, od sada pa nadalje, znatno odvajaju prema stepenu

inteligencije, koju primjećujemo na osnovu snalažljivosti djeteta u novim situacijama, njegove

stvaralačke fantazije, misaone dubine, bogastva i preciznosti riječi i pokreta, želje za saznanjem

samostalnog razmišljanja, zaključivanja i drugo.

Temperament kao jedna od najuočiljivijih psihičkih osobina ispoljava se još u najranijim

uzrastima. Živahan temperament djeteta pokazuje ogromnu potrebu za akcijom, (radoznalost,

neposlušnost) a u različitim porodicama biva različito tretiran. Vaspitni uticaji mogu biti takvi da

»guše« ispoljavanje takvog temperamenta ponekad i uz primjenjivanje kazni. U drugim

slučajevima se stavovi roditelja koji tolerišu ili čak i podstiču ispoljavanje živahnog

temperamenta djeteta. Tako dvoje djece sa istim tipom temperamenta u zavisnosti od stavova

okoline, prije svega roditelja, mogu tokom razvoja i učenja uspostaviti sasvim različite obrasce

ponašanja. Kod jednog će ponašanje biti maksimalno usklađeno sa aktuelnim željama i

potrebama; djete će teško podnositi napetost stvorenu odlaganjem i pokazivati sklonost da tu

napetost brzo i snažno odreaguje. Ponašanje drugog djeteta bit će upravo suprotno vaspitanju.

Često i zbog straha od kazne, formira se iskustvo da je prikladno ono ponašanje koje odlaže ili

čak osujećuje zadovoljenje aktuelnih želja i potreba.

Pedagoški značaj igre

Igra svojim bogatim sadržajem povoljno utiče na razvoj psihičkih procesa: predstave, pažnja,

koncentracija, pamćenje, mišljenje i zaključivanje u igri se razvijaju, kao: pozitivne moralne-

voljne crte ličnosti; osjećaj za kolektiv, hrabrost i odvažnost, nestaje strah od prepreka i visine,

stvara se poštovanje i uvažavanje drugoga, norme ponašanja itd. Zato se može reći: «Kakav si u

igri, takav si u životu». Tjelesno vaspitanje organizovano kroz igru pomaže umnom vaspitanju,

razvijanju moralnih, radnih i estetskih osobina. Igre i vježbe su sastavni dio pedagoškog procesa.

Polaskom djeteta u školu značajno se mjenja i njegov socijalni život. Iz svijeta slobodne igre i

labavog režima dnevnih aktivnosti ono se uključuje u organizovan rad. U početku dijete ovu

promjenu teže podnosi. Egocentričnoje, u igri i drugim aktivnostima više učestvuje «pored

drugih nego sa drugim». Bučno je, vrlo pokretljivo, živahno, nametljivo,nepažljivo. Međutim, do

kraja ovog perida ono se socijalizuje toliko da teži da se istakne svojim motoričkim umijećima,

10

da se afirmiše, nadmeće i upoređuje. Dijete ovog uzrasta voli jasne direktive i čvrsto vođstvo

odraslih. Ono radno izvršava zadatke. Vrlo je znatiželjno i sklono istraživanju i učenju. Poslije 9.

godine (neki smatraju 10-te), sve su prisutniji diferencirani polni interesi u njegovom

društvenom ponašanju, čime su sve više obojene njegove aktivnosti.

IGRE PREDŠKOLSKE DJECE

Igra se može definisati kao dobrovoljna i često spontana aktivnost najrazvijenijih životinjskih

organizama i čovjeka čija svrha nije podmirivanje životnih potreba, već rekreacija, učenje,

trošenje viška energije. S obzirom na dob dječija igra postaje sve više socijalna i kooperativna.

Takođe, u novije vrijeme se pokazalo da se igra predškolske djece donekle promjenila u odnosu

na prijašnje godine. Naime pokazalo se da je igra današnjih predškolaca manje socijalna od igre

predškolaca prije više godina. Smatra se da to može biti odraz promjena u okolini: danas dijeca

više gledaju televiziju pa su postala pasivnija, imaju naprednije igračke i manje braće i sestara te

se češće igraju sama. Iako se ranije smatralo da su mala djeca koja se igraju sama rizična za

razvoj socijalnih, psiholoških i obrazovnih poteškoća, istraživanja su pokazala da se veliki dio

nesocijalne igresastoji od konstruktivnih ili edukacijskih aktivnosti koje unapređuju djetetov

kognitivni, fizički socijalni razvoj.

Igra može biti individualna i grupna (socijalna).

U grupnoj igri djeca daju jedan drugome signal da se njihova aktivnost smatra igrom, tj. da ta

aktivnost nije «prava», tj. da nije ozbiljna. Događa se da pojedinci u grupi ili ne vide signal, ili

ga ne razumiju, pa u takvom slučaju aktivnost drugih članova grupe shvate ozbiljnom, na što i

sami reagiraju. Igra onda može poprimiti nepoželjan tok, npr. prijateljska peckanja pretvaraju se

u svađe, neozbiljna natezanja prerastaju u tučnjave, itd.

Aktivnost u igri ponekad se teško razlikuje od drugih aktivnosti, npr. od orijentacijsko-

reflektornog reagiranja kojima se zadovoljava radoznalost.

Kod dojenčeta se igra jedva razlikuje od opšte neizdiferencirane aktivnosti kao što je mahanje

rukama ili nogama. Kada dijete u drugoj godini života dira svoje spolovilo, teško je reći da li se

ono igra ili to čini da bi zadovoljilo svoju nejasnu potrebu da doživi ugodu.

Predmeti sa kojima se dijete igra nazivaju se igračkama. Za dojenče to su zvečke, lutke od gume

ili plastike koje se mogu stiskati i kojima se proizvode zvukovi. Te prve igračke zadovoljavaju

11

djetetovu potrebu za doživljavanje različitih osjeta – slušnih, vidnih, kinestetičkih... Djetetova

potreba za osjetilima je tolika da se opravdano govori o njegovoj senzornoj gladi.

U drugoj se godini svog života dijete počinje igrati društvenih igara. Ono se zanima za druge

ljude, za njihov glas, pokrete. Uživa ako se netko pred njim naizmjenično skriva i pokazuje. Voli

kad se prstima ide po njegovu tijelu i govore neke riječi. Dijete te dobi ima potrebu da odrasli s

njim nešto rade, da ga na različite načine nose, da ga visoko dižu, prevrću, okreću. Djeca bez

ikakva straha pristaju na takve manipulacije, vrište pri tome od uživanja i imaju u odrasle

potpuno povjerenje. Takve igre povoljno djeluju na dječiji motorički razvoj.

Dojenče i dijete u drugoj godini života nije još zainteresirano za drugu djecu. Taj se interes javlja

tek u trećoj godini. Ali i tada se djeca više igraju jedno pored drugoga nego li jedno s drugim. Na

primjer, u pijesku svako dijete samo za sebe nešto kopa ili prevrće, kad mu treba uzima pribor

druge djece što dovodi do čestih sukoba među malim igračima. Zato igranje takve male djece

mora biti pod nadzorom odrasle osobe.

U trećoj godini djeca se igraju igara prenošenja, prevoženja, prevlačenja, igračaka ili kakvih

drugih stvari. Tim igrama dijete ovladava sve većim prostorom. U tome je važna dječija mašta i

počeci mehanizma projekcije. Dijete će, recimo, svoju želju da ima nekakvo vozilo projicirati u

naopačke okrenutu kuhinjsku stolicu, pa će je u svojoj mašti pretvoriti u žaljeno vozilo. Da bi

takva dječja projekcija bila olakšana, bolje je da igračke imaju grub i nezavršen izgled negoli da

su vjerna imitacija predmete kojima se služe odrasli.

Najčešća igračka predškolske djece je lutka. U igrama s lutkom mehanizam projekcije dolazi do

svog punog izražaja. Naime, u tim igrama djeca projiciraju svoje vlastite životne situacije, a pri

tome se i indentificiraju ili poistovjećuju sa svojim lutkama, odnosno lutkama prepuštaju svoju

životnu ulogu a sama preuzimaju ulogu svojih roditelja. Zato lutke dobivaju imena, s njima se

izvodi predstava ustajanja, oblačenja, hranjenja, previjanja, liječenja, uspavljivanja, čak i

kažnjavanja. Igre sa lutkama doprinose zbog toga socijalizaciji djece.

U nekim sredinama lutka se smatra igračkom za djevojčice, dok se dječacima daju tzv. muške

igračke: alati, vozila, lopta, itd. tako se igre i igračke iskorištavaju za razvijanje spolnih

stereotipa, tj. za preuzimanje ženskih ili muških uloga.

Ima sredina koje ne prave veliku razliku između ženskih i muških igara i igračaka. U manjim

naseljima, gdje i djece ima malo, mališani mališani se ne razdvajaju po spolovima: tu se sva

djeca igraju zajedno istih igara i s tim istim igračkama.

U organiziranom predškolskom odgoju, npr. u dječijim vrtićima, postupa se prema sličnim

stavovima, tj. i tu se ne naglašavaju spolne razlike među djecom. Za buduće humane odnose

12

među spolovima takvi su stavovi pravilniji od naglašavanja spolnih razlika među djecom i

različitog vrednovanja spolova.

Igračke služe djeci za igranje, ali drasli mogu na igračkama razviti u djece i veoma korisne

osobine. Jedna od značajnih je urednost. Da bi dijete sa svojim igračkama bilo uredno, ne smije

ih imati previše. Ako ih prije spavanja ostavi razbacane po sobi, ne treba ih spremati, već je bolje

uzeti nekoliko djetetu najdražih igračaka i nekamo ih sakriti. Kada igračke nisu na svome mjestu

tako mogu i nestati.

Nova navika -urednost- treba da bude potkrijepljena, i to pozitivno (pohvalom, vraćanjem

oduzetih igračaka, pristajanjem roditelja da se igra sa djetetom, itd.).

Ta bihevioristička tehnika formiranja poželjnog ponašanja djece uvijek se pokazuje uspješnom, a

stečeno ponašanje trajnim.

Od raznih igara u male su dijece veoma česte govorne igre. Već je i gukanje ili vokalizacija

dojenčeta svojevrsna igra, a uzastopno ponavljanje slogova (tzv. slogovanje ili silabifikacija) ima

još jasnije izražene karakteristike igre, kada dijete te svoje slogove «pjeva», a onda je još očitije

da se igra. I riječi što ih dijete u svojoj drugoj godini nauči služe za igru, i to tako da se

međusobno rimuju. Ako za neku riječ ne može naći drugu kojaq se njom rimuje, dijete za

rimovanje upotrebljava izmišljenu riječ.

Od treće godine dalje djeca uče brojalice, kratke pjesmice sastavljene od pravih ili izmišljenih

riječi, a koje služe za raspoređivanje igrača. Brojalice su važan dio društvenih (socijalnih) igara.

Predškolska djeca vole riječi kojima se pridaje neko magično značenje (hokus-pokus-preparatus,

abrakadabra). Mogućnost pozitivnog djelovanja govornih igara na djecu su goleme, pa se zato

upućeni roditelji i sami uključuju u takve igre sa djecom. U predškolskim odgojnim ustanovama

govorne su igre dio redovnih i sistemska zanimanja djece.

Razvoj igre u predškolske djece može se pratiti i prema kriteriju organiziranosti. Tako se mlađa

predškolska djeca najradije igraju igara bez pravila. To su igre s mnogo tjelesne aktivnosti

(trčanje, skakanje, valjanje po zemlji), s vikom i cikom. U toj neorganiziranoj aktivnosti djeca se

često posvađaju i počupaju,pa su tu ponekad potrebne i intervencije odraslih.

Zrelija predškolska djeca sve više usvajaju igre s pravilima. Igre s pravilima imaju i svoj etički

element, tj. zahtjevaju od igrača da se pošteno pridržavaju pravila (da se pošteno broji, da se

pošteno žmiri, pošteno skriva, itd.), zato takve igre pridonose etičko-moralnom razvoju djece.

13

Na kraju predškolskog sve su češće igre s ulogama. Naravno, uloge su različite, neke se smatraju

boljima, druge slabijima pa se djeca otimaju za uloge koje smatraju vrednijim. Djeca radije

biraju uloge u kojima se vodi, u kojima ima inicijative i aktivnost. One druge – uloge vođenih,

manje aktivnih i s manje inicijative prihvaćaju se kao nužno zlo. Ali sada već razvijena socijalna

svijest djece upravo se i sastoji u tome da se prihvate i odigraju i manje poželjne uloge.

Uzimajući u obzir pomenuto te anatomsko – fiziološke i psihičke osobenosti djeteta u različitim

uzrasnim dobima igre predškolske djece će mo posmatrati kroz sljedeće faze igre kao što su:

neokupirajuća igra, promatranje, samostalna ili individualna igra, usporedna ili paralelna igra,

povezujuća igra i saradnička ili grupna igra.

Neokupirajuća igra

U najranijoj dobi dominira neokupirajuća igra pri kojoj se dijete zapravo ne igra, već je

zaokupljeno nečim od trenutnog interesa (npr. stoji na jednom mjestu, gleda po sobi ili radi neke

pokrete koji nemaju određeni cilj).

Promatranje

Nakon neokupirajuće igre počinje se javljati promatranje. Ono podrazumjeva gledanje drugih

kako se igraju, ali bez uključivanja u njihovu igru. Pri tome dijete može razgovarati s drugom

djecom, postavljati im pitanja, davati svoje sugestije, ali ne ulazi u igru. Promatrač promatra

određenu grupu dijece, a ne ono što može biti od intresa. Ono što razlikuje promatračku igru od

neokupiranog ponašanja je upravo aktivni interes promatrača.

Samostalna ili individualna igra

Nakon faze promatranja javlja se samostalna igra djeteta koja podrazumjeva samostalno i

nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci. Dijete se igra samo, s igračkama koje

se razlikuju od onih koje koriste druga djeca u blizini i ne pokušava im se približiti.

Samostalna igra može biti vrlo raznolika, od igranja s kockicama i građenja kula do crtanja.

Također je potrebno napomenuti da samostalna igra može biti znak nezavisnosti i zrelosti, a ne

nužno loše socijalne prilagodbe što znači da nije sva nesocijalna igra nezrela. Neka dijeca

jednostavno više uživaju u nedruštvenim aktivnostima, nego u grupnim aktivnostima. Također,

igra se ne razvija kod svakog djeteta na isti način, kroz isti redoslijed faza. Tako, na primjer,

neko dijete može sa samostalne igre odmah prijeći na saradničku, preskačući pritom fazu

usporedne igre. Isto tako nije nužno da vrste igara koje se javljaju rano u životu kasnije u

potpunosti nestanu. samostalna i usporedna igra još uvijek su česte kod djece od četiri i pet

14

godina. Ono što se mijenja s dobi je spoznajna složenost igre. Nedruštvena igra djece od dvije ili

tri godine pretežno se sastoji od različitih vrsta funkcionalne igre. Starija djeca češće će čak i u

nedruštvenu igru ugraditi konstruktivan ili dramatski tekst.

Usporedna ili paralelna igra

Kod djece predškolske dobi javlja se usporedna ili paralelna igra. Djeca se igraju pored druge

djece sa sličnim materijalima, ali bez pravog druženja ili saradnje. Tako se često može vidjeti

kako se više djece igra u pijesku, pri čemu svako gradi nešto svoje, ali nema zajedničke saradnje.

U ovom obliku igre često su angažovana djeca starije predškolske dobi.

Povezujuća igra

U povezujućoj igri javlja se igranje sa drugom djecom nečeg svima bliskog, ali bez podjele rada

ili podređenosti nekom grupnom opštem cilju. Djeca međusobno razgovaraju o igri, posuđuju si

igračke, slijede jedan drugoga i pokušavaju kontrolisati tko se smije igrati u grupi. Svako dijete

se ponaša u skladu u skladu s vlastitim željama pokazujući veći interes da bude zajedno s

drugom djecom nego za samu aktivnost.

Saradnička ili grupna igra

Najrazvijeniji stepen igre je saradnička ili grupna igra koja podrazumjeva igranje u grupi koja je

stvorena radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, pri čemu cilj može biti igrati

određenu igru, napraviti nešto i slično. U grupnoj igri su postupci djece usklađeni radi ostvarenja

zajedničkog cilja. Ovaj oblik igre karakterističan je za srednje djetinjstvo, a rijetko će se naći kod

predškolske djece.

15

IGRE I VJEŽBE SA GRAFIČKIM PRIKAZIMA

Grafički prikaz kretnih aktivnosti u trenažnom procesu

1. Krivudavo trčanje

2. Preskakanje, provlačenje

3. Hodanje i trčanje po maloj gimnastičkoj gredi ili švedskoj klupi

4. Naskok zadržati se na klupi 2 sek.-saskok

5. Preskakanje makazicama

6. Preskakanje grede-oslanjajući se rukama nagredu

7. Kolut naprijed i kolut nazad

8. Premet starnice

9. Naskok na kozlić ili sanduk

10. Penjanje na školske ljestve

11. Penjanje uz manevarske ljestve

16

12. Penjanje i provlačenje kroz drvenu rešetku

13. Poskoci (sunožni) lijevo-desno

14. Poskoci (sunožni) naprijed nazad

15. Kombinacija skokova (naprijed –nazad, lijevo-desno)

16. Poskoci sa uvrtanjem tijela i stopala

17. Sunožni poskoci iz kruga u krug

18. Hodanje i trčanje četveronoške (naprijed, nazad)

19.Hodanje i trčanje na petama (naprijed, nazad)

20. Trčanje ukrštenim korakom

21. Promjenjiva kretanja-licem u pravcu kretanja, leđima, promjene (licem-leđima, bočni

skokovi, zabacivanje podlaktica, izbacivanje nogu naprijed)

22. Trčanje sa visokim podizanjem koljena,

trčanje sa visokim podizanjem koljena bočno

(nogu do nogu u oba smjera)

23. Kombinacija svih ovih kretanja

17

24. Poskoci snoge na nogu, saginjanje naizmjenično na desnu i lijevu nogu (stranu) sa

dodirivanjem patosa

25. Trčanje iz kruga u krug

26. Trčanje iz kruga u krug (između krugova –step)

27. Trčanje i provlačenje

28.Trčanje kroz krugove

29. Trčanje, provlačenje

30. Trčanje, provlačenje i preskakanje

31. Trčanje po polu-loptama

32. Poligon

18

33. Iz sjeda na znak brzo ustati pretrčati u drugi krug, sjesti, ustati i vratiti se u svoj krug

(po dvojica)

34. Iz sijeda na znak ustati, trčati oko krugova ili stalaka, obići do kruga, sjesti, ustati i

ponovo se vratiti nazad sa istim zadatkom.

35. Prolačenje kroz okvire sanduka

36. Penjanje i slaženje na švedske ljestve

37. Penjanje i slaženje na mornarskim ljestvama

38. Hodanje, trčanje, poskoci i okreti

39. Bacanje lopte u cilj

40. Bacanje lopte u koš

19

20

21

22

23

24

Formacije djece pri vježbanju s loptama

Ne ulazeći u obradu pojedinih sportskih igra prikazujem skicirane preglede raznih formacija koje

mogu veće ili manje grupe dijecve zauzeti prilikom vježbi u rukovanju loptom. Rad u tim

formacijama ne mora uvijek biti tehnička priprema stanovitoj sportskoj igri. To mogu biti lagane

i teže vježbice snalaženja u prostoru uz dodavanje bilo kakve lopte kotrljanjem, bacanjem ili

prenošenjem. Zato uz naznačene formacije nisu pisane nikakve posebne vježbe baratanja loptom,

jer je to sada sporedno. Bitno je ovdje samo dobar smještaj i poredak djece kod grupnog

vježbanja s loptom.

Trener - pedagog će sam prema svojim potrebama odabrati formaciju koja mu najbolje odgovara.

U tri skice prikazano je nekoliko primjera slikovitih dodavanja lopti od djeteta do djeteta u

manjim grupama, kao i mjenjanje njihovih mjesta za vrijeme rukovanja loSkica I. sadrži

najjednostavnije formacije kod kojih djeca jedne grupe cijelo vrijeme stoje na svojim mjestima,

dok se lopta kreće od djeteta do djeteta kako to na tabeli prikazuju naznačeni brojevi.

25

Skica II.

prikazuje složenije formacije kod kojih neka djeca iste grupe stoje, dok se druga kreću za

vrijeme dodavanja lopte. Kretanja djece označavajubrojevi u zagradama, a smjer njihovog

kretanja prikazuju isprekidane crte.

Vježba se jednom loptom.

26

Skica III.

donosi još složenije formacije s obzirom na korištenje dviju ili više lopti istovremeno. U nekim

od ovih grupa, djeca vježbaju s dvije, tri i četiri lopte istodobno, što se na crtežu vidi iz napisanih

slova koje postoje uz pojedine brojke.

27

Igre djece sa grafičkim prikazima

Štafeta s tenis loptama

28

1. Djeca stoje u brojčano jednakim redovima, postavljeni za štafetu. Na udaljenosti od 15-30 m

od djece postavljena je pred svaki dan (broj redova ovisi o broju djece) po 1 okvir u kojoj se

nalazi lopta. Taj okvir ujedno služi za okretište. Sva

djeca stoje u redovima iza startne crte. Zadnji drže u

ruci loptu. Na znak trenera protrči zadnji iz svakg reda,

trči s desne strane prema okviru na kojem se nalazi

lopta, skine snjega postavljenu loptu, te odmah na okvir

stavi svoju loptu. Nakon toga dijete obiđe okvir, trči do

svoga reda i zakotrlja loptu kroz raširene noge noge djece do posljednjeg, koji nakon toga što

uhvati loptu trči na isti način i s istim zadatkom do okvira. Dijete, koje se vratilo s trčanja,

postavlja se iza startne crte. Pobjeđuje onaj red, koji je prvi izvršio zadatak.

2. Djeca stoje u redovima iza startne crte. na 2 m od startne crte nacrtani su kvadrati, koji su

smješteni tačno ispred svakog reda U svakom kvadratu nalazi se 6-8 lopti.

Na znak trenera, prvi iz svakog reda protrči do kvadrata i pokupi sve lopte, te ih ponese do

sljedećeg djeteta, koje ga čeka iza startne crte. Njemu

preda sve ove lopte i ode na začelje reda. Onaj, koji je

lopte primio, trči s snjima i ponovno ih stavlja u

kvadrate. Tako neprestano jedni donose lopte, a drugi ih

vraćaju u kvadrate. Prenošenje lopti je slobodno, zato se

način tog prenošenja nikad ne određuje. Pobjednik je

onaj red, koji je prvi izvršio zadatak.

3. Djeca stoje u dva reda ili tri kruga, prebrojani od 1 dalje (najviše 10). Krugovi neka se na tlu

obilježe radi jednake veličine. Razmak među djecom izmjeriti tako da svaki stavi desnu ruku o

bok. Taj razmak je potreban radi pravilne izmjene štafete i radi određivanja veličine kruga i

mjesta djece u krugu. Štafetu počinje dijete broj 1, koje se kreće oko kruga u smjeru kazaljke na

satu. Prije početka stavi loptu ispod svoga koljena i drži je savijenom nogom.

Na dati znak počinju svi dječaci sa oznakom jedan

skakutanjem na jednoj nozi oko svojih krugova do broja

dva, koji mu uzme loptu stavi sebi ispod koljena i skakuće

oko kruga kao i predhodni. Pobjeđuje prvi krug koji je

prvi izredao svu djecu. Treba paziti da krug ne

bude odviše velik. Djete kome za vrijeme skakutanja

ispadne lopta, podigne je sam.

29

Vježbe za djecu predškolskog uzrasta

Dijete je u središtu pozornosti savremene humanističke koncepcije predškolskog odgoja. U

koncepciji je izražena težnja za unapređivanjem kvalitete djetetova života u cjelini,

organizacijom demokratskih odnosa u njegovom okruženju, s ciljem poticanja djetetovih

autentičnih razvojnih mogućnosti. Takav pristup posebno naglašava značenje povoljne obiteljske

sredine i obiteljskog odgoja kao primarnog uslova za kvalitetan razvoj djeteta. Istodobno, potiču

se i nastojanja za uvođenjem djeteta u razne izvanobiteljske oblike predškolskog odgopja koji

pružaju razne mogućnosti zadovoljavanja djetetovih potreba i poticanja njegovih razvojnih

mogućnosti. Veze obiteljskog i izvanobiteljskog odgoja moraju se dopunjavati i isprepletati kroz

jedinstvo posebnosti, djelujući u istom pravcu, prema stvaranju takvih faktora sredine koji će biti

po mjeri djeteta i za dijete.

Savremena predškolska ustanoova predstavlja mjesto optimalnog društvenog uticaja na cjelovit

razvoj ličnosti. Ona je sinteza socijalnogi edukativnog miljea, interesa sposobnosti i dr., tako da

sve sadržaje i postupke valja usmjeravati prema djetetu u stalnoj čežnji da se potiče njegov

optimalan razvoj. Pri tome je potrebno posebnu pažnju obratite na značaj dječijeg razvijanja

kako bi primjenjivani sadržaji predstavljani stimulativno okruženje za dijete.

Širok spektar motoričkih sadržaja može ostvarivati primjenom redovnih oblika rada u području

tjelesne i zdrastvene kulture u dječijem vrtiću, kao i aktivnostima koje se organizuju u drugim

oblicima izvanobiteljskog odgoja (sportske igraonice, fitnes centri i sl.).

IGRA je u predškolskoj dobi osnovna aktivnost i ima vrlo važnu ulogu u djetetovu razvoju. No,

stvarnu veličinu značenja igre može procijeniti samo «dobro i stručno oko» odgajatelja. Igra u

institucionalnom kontekstu nije samo »slobodno i besciljno djetetovo lutanje», već uvijek

poticanje i kreativna saradnja odgajatelja i djeteta.

Pri provođenju planiranih spoljašnjih uticaja izuzetno je važan način na koji odrasla stručna

osoba (odgajatelj, sportski voditelj) reguliše proces, jer ona svojim ponašanjem može poboljšati,

održati, ali i odstraniti psihomotoričke dispozicije djeteta. U našem je interesu da odrasla osoba

(odgajatelj i sportski voditelj) u svakom trenutku bude svjesna svojih postupaka te da sama i uz

pomoć drugih vrednuje i procjenjuje svoje postupke. U tom su smislu naročito važni:

1. verbalni poticaji

2. neverbalni poticaji

30

3. demonstracije

Tjelesno vježbanje je nedvojbeno osnovno ponašanje koje u predškolskoj dobi treba uvažavati i

poticati. Osim što zadovoljava djetetove osnovne tjelesne potrebe, provođenje planski

osmišljenog tjelesnog vježbanja i usvajanje elemenata pojedinih sportova ima zadatak povećati

otpornost dječijeg organizma na bolesti, uticati na razvoj motoričkih sposobnosti te omogućiti

djetetu usvajanje sportskih znanja i vještina. Posredno, takve aktivnosti mogu uticati i na neke

druge aspekte razvoja djetetove ličnosti (socio-emocionalni, spoznajni...), koji se intergativno

obuhvaćaju i prožimaju u našem sportskom programu.

U ovoj dobi dijete se kreće sve skladnije i sigurnije. Dobro se orijentiše u prostoru, lako i

slobodno se zaustavlja, mijenja pravac kretanja i položaje tijela, ima bogatiji repertoar kretanja.

Sposobno je da duže vježba i da izvršava teže i složenije zadatke. I dalje je aktivnost djeteta

prožeta sklonošću za podražavanjem. U ovom uzrasnom periodu djetetu vježbu ne treba puno

objašnjavati već je demonstrirati sa podražavanjem.

Sl.1. Stoji-naizmjenično kružijednom i drugom rukom ispredtijela kao kazaljka ili točak.

31

Sl.2. Stoji raširenim nogama i rukama na boku-savije trup naprijeddo vodoravnog položaja i gleda naprijed.

Sl. 6. Stoji četveronoške-naizmjenično podiže desno ilijevu nogo.Gleda naprijed (glava ne smije da visi).

32

Sl. 3. Stoji raširenim nogama ruke spoji iza leđa – savije trup naprijed i podigne ruke što više u nazad. Ispravi se pusti ruke.

Sl. 4. Stoji-poskoči u vis raširi noge a ruke podigne strace do glave i pljesnenad glavom. Ponovo pskoči istovremeno skupi noge i spusti ruke.

Sl.5. Stoji – podiže ruke strance i pljesne nad glavom pa i iza leđa u ritmu gore-dole, ili naprijed nazad

Sl. 8. Sjedi sa opruženim nogama, rukama se oslanja na pod- podiže tijelo tako da

se oslanja samo naruke i stopala. «Napravi most».

33

Sl. 7. Sjedi u turskom sjedu –ustaje ne pomjerajući noge i bez pomoći ruku.Tijelo i ruke treba da nagne naprijed između nogu. isto tako i sjedne.

Sl. 9. Leži na leđima noge pružene- podigne nogedo vertikale ispravi koljena »pravo kao svijeću».Pažljivo ih spusti da se «svijeća ne polomi».

Sl. 10. Sjedi, rukama se osloni o pod -stopalima obuhvati vrećicu i podigne je i polako spusti. Ako je duže drži podignutu više će naprezati mišiće trbušnog zida. Pored vrećice podiže loptu, jastuk, igračku.

.

glavu i podigne leđa. «Maca se ljuti». pored desne noge-podigne noge i prenese ih prekoPodigne glavu i ispravi leđa. Udahne kad vrećice. Više se angažuju mišići trbušnog zida ako se savije, izdahne kad opruži leđa. se umjesto vrećice nalazi velika lopta.

Sl. 14. Leži na stomaku-rukama obuhvati noge podigne glavu i trup.

Sl. 13. Sjedi stopalima obuhvati punjenu vrećicu podigne noge i savije preko glaveKad legne ruke raširi i osloni na pod.Vrećica se ne smije usput ispustiti.

34

Sl. 19. Partner i ti okrenete leđa i raširite noge-vrećicu prenosite rukama iznad glave i između nogu. To može i da bude i lopta , igračka

35

Sl. 15. Hoda četveronoške naprijed,unazad na stomaku nosi punjenu vreću

Sl. 16. Jednom nogom stane na klupicu a na drugoj poskakuje kružno oko nje;mijenja nogu. Bolje je ako se to radi bez zastajkovanja.

Sl. 17. Stoji-prstima jedne noge podigne vrećicu a na drugoj poskakuje u mjestu i kretanju.«Pazi da da ne izgubiš vrećicu»

Sl.18. Stoji bosom nogom na novinskoj hartiji (jedna stranica) a prstima druge noge cjepka hartiju. Isto uradi i drugom nogom.

je poslije odbijanja od tla uhvati. okrene leđa i preko glave prebaci loptu koju dijete hvata.Poslije ono okreće leđa

i bacana isti način

36

Sl. 22. Otac stoji i rukama napravi «koš» dijete sa vstrane gađa u njega. Ako je koš visok otac će kleknuti.

Sl. 23. Loptu bacati preko kanapa i uhvatiti je prije nego što padne. Dijete treba da brzo protrči ispred kanapa. Ovo je igra jednog djeteta sa samim sobom.

37

ZAKLJUČAK

U zaključku možemo reći da je igra nezaobilazan dio razvoja svakog djeteta. Igra je osnovni,

najpririodniji i najznačajniji vid aktivnosti svakog djeteta. Kroz igru individualno dijete vježba i

razvija svoje fizičke i psihičke snage i sposobnosti, stiče saznanja o svijetu oko sebe, bogati svoj

emocionalni život, razvija i formira svoje voljne osobine, bogati riječnik novim pojmovima,

rezimira stečene predstave, aktivna igra zahtijeva djetetovu sabranost, sposobnost, udubljivanja,

strpljivost, predanost, a također i njegovo vlastito stvaralaštvo. Igra koja ima ispravan sadržaj i

tok postaje važno sredstvo vaspitanja za svako predškolsko dijete. Uzimajući u obzir već

pomenuto važno je imati na umu sljedeće:

Igra priprema djecu za život prema njihovom vlastitom ritmu. U igri su djeca aktivni

sudionici svijeta oko sebe, nisu samo pasivni primaoci. U porodici i u školi djeca

izvršavaju različite obaveze i zadatka prema unaprijed određenom slijedu, ali u svijetu

igre djeca mogu rastaviti realnost na njima prihvatljive dijelove i aktivno je mjenjati.

Istraživanje i igra su snažan pokretač spoznajnog razvoja. Kroz igru djeca uče o

predmetima, oblicima, teksturama, prostoru. Manipuliraju, indentificiraju, redaju, spajaju,

mjere. Kroz građenje i rušenje djeca uče o svojstvima predmeta i stiču koncepte težine,

visine, obujma i teksture.

38

Sl. 24. Kotrljati loptu ispred sebe i trčeći je prestići a teže je preskočiti je dok je u kretanju. Lopta se može voditi nogom i šutirati.

Sl. 25. gađati otvore na penjalici. Na tlu obilježi mjesto odakle se gađa.Udaljenost povećavati.

Igra pruža mogućnost uvježbavanja odraslih uloga. Djeca se često igraju škole, porodice,

bolnice, prodavnica i okušavaju se u ulogama roditelja, učitelja, trgovaca, ljekara. Kroz

igru djeca takođe uče izmjenjivati se u aktivnostima s partnerima u igri i nadovezivati se

na uloge drugih.

Igra pomaže djeci da razviju osjećaj identiteta. kroz igru djeca mogu sagledati sebe same

u drugom svijetlu i iz drugih perspektiva.

Igra omogućava i maštu i stvarnost. Kroz igru se djeca mogu na siguran način suočiti sa

svojim strahovima i brigama, te se kroz epizode mašte sukobiti s tim likovima i možda ih

pobjediti.

Svakog dana potrebno je odvojiti vrijeme za igru s djetetom (posebno u predškolskom i

ranom školskom dobu), tako da to bude vrijeme u kojem će pažnja biti rezervisana

isključivo na dijete.

Potrebno je koristiti društvene igre za zabavu i druženje cijele porodice tako da igra

postane porodični ritual

Tokom igre potrebno je isticati djetetove vještine i vrline, čime će se potaknuti stvaranje

djetetovog osjećaja kompetentnosti

Treba naučiti dijete da prihvati i pobjedu i poraz kao normalan dio igre i aktivnosti

Ukoliko dijete mora prekinuti igru, potrebno mu je omogućiti prelazno razdoblje tako da

ga npr. upozorite da ima na raspolaganju 15 minuta, pa još 5 minuta, nakon čega mora

završiti sa igranjem

Dodatno vrijeme zajedničke ili samostalne igre može se koristiti i kao nagrada za

poželjna ponašanja djeteta.

Aktivnost djeteta kroz igru i vježbanje dovodi do niza promjena u organskim sistemima, kao u

pogledu funkcije tako isto i u pogledu morfoloških svojstava. Ispitivanja su pokazala da se pod

dejstvom pravilno programiranog tjelesnog napora poboljšava razvoj koštanog, mišićnog, srčano

sudovnog, raspiratornog, endokrinog i dr. sistema. Razna ispitivanja navode na zaključak da

samo pravilno koncipiran i pravilno doziran tjelesni napor u osnovi može biti faktor koji

povoljno utiče na dinamiku razvoja djeteta podvrgnuto organizovanim tjelesnim aktivnostima.

Razvoj djece ima svoje specifičnosti vezane, prije svega, za osnovnu karakteristiku razvoja,

izraženu stalnim promjenama. Ove promjene, iako često imaju fazni karakter i nisu podjednake,

odvajaju se manje ili više određenim tokom bez oštrih prelaza.

Prema osobinama vezanim za građu i funkciju organizma, cjelokupni čovjekov život, hronološki

determinisan, djeli se na određene periode. Ima više podjela dječijeg uzrasta prema anatomskim i

39

fiziološkim osobinama koje uzimaju u obzir i sistem školovanja. Ove podjele najčešće dijele

dječiji i adolescentni uzrast na predškolski i tri školska, i to na mlađi, srednji i stariji školski

uzrast. S obzirom na naš školski sistem, korisno je držati se ove podjele.

Prirodni biološki razvoj ima, kako je već naglašeno, svoje zakonitosti.Tokom cijelog života

proces izgradnje, tj. anabolički procesi i procesi razgradnje, odnosno katabolički procesi nalaze

se u međusobnoj vezi i različito su izraženi u uzrasnom periodu.

Sportske aktivnosti, tjelesno vježbanje, sportski trening, predstavljaju važan faktor u pravilnom

razvoju djeteta. Tjelesni i mentalni razvoj djeteta je neprekidan, mada se odvija postepeno i

neravnomjerno, sa posebnim karakteristikama u određenim periodima. Rast i razvoj su, znači, u

suštini kontinuirani procesi, iako se pojedini anatomski, fiziološki i psihički elementi razvijaju

posebnim tempom i dostižu punu zrelost u različito vrijeme.

Svi ovi važni uticaji svakako su snažni argumenti da djeca imaju itekako potrebu za

organizovanom tjelesnom aktivnošću koja bi im pomogla u pravilnom psihofizičkom razvoju.

I na kraju treba istaći da djeca imaju pravo na igru, a odraslima je dužnost da osiguraju načine za

ostvarivanje osnovnih uslova pri realizaciji tog dječijeg prava.

40