skripta za ispit medjunarodna ekonomija

UVOD U MEĐUNARODNU EKONOMIJU

1.Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina?

Međunarodna ekonomija kao naucna disciplina je primjenjena ekonomska naucna disciplina koja istrazuje medj.trgovinske tokove, pojave i politike vezane za ovu praksu. Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina, može se posmatrati sa dva gledišta:

teorijskog, tehničkog.

Teorijsko gledište međunarodne ekonomije podrazumijeva skup o vanjskoj trgovini kao znanstvenoj disciplini.Tehničko gledište međunarodne ekonomije odnosi se na način poslovanja u vanjskoj trgovini koji započinje od istraživanja inozemnog tržišta, inozemne ponude, zaključivanja međunarodnog ugovora, isporuke robe, naplate potraživanja, pa sve do postprodajnog servisa. U pojam međunarodne ekonomije ne uključuju se tehnike vanjske trgovine. Predmet izučavanja međunarodne ekonomijePrema R. Bićaniću predmet izučavanja ekonomike vanjske trgovine su ekonomski zakoni koji određuje kretanje robe iz jedne države u drugu.

2. Vanjska trgovina kao ekonomska djelatnost?

Ako su partneri u razmjeni države, onda govorimo o međunarodnoj razmjeni, međunarodnoj trovini ili vanjskoj trgovini neke zemlje. Riječ trgovina dolazi od latinske riječi commercium. Postojeće definicije trgovine mogu se uglavnom razvrstati u dvije skupine:

1. utilitarističke - naglasak je na ostvarivanju profita, kao cilja prodaje robe koja je kupljna zato da bi bila skuplje prodana. Još su merkantilisti osmislili devizu:»jeftino kupi, skupo prodaj» . Dakle , u trgovini se novac stvara pomoću novca, također. Aristotel je nazvao bebermatilistikom.

2. Funkcijske - naglasak je na ulozi trgovine u društvenoj podjeli rada, kao posredniku između proizvođača i potrošača tj.tzv intermedijarna uloga trgovine.

Poimanje vanjske trgovineOhlin smatra da je vanjska trgovina jedinstvena djelatnost, tj.vanjska trgovina je proširenje unutarnje trgovine. Sa makro stajališta međunarodna trgovina je razmjena roba između zemalja – izvoznica i zemalja – uvoznica. Dakle, vanjska trgovina je razmjena roba između ekonomskih subjekata različitih zemalja. Uvjeti nastanka trgovine

1

Razmjenom, kao stepen duštvene reprodukcije, obavlja trgovina. Za nastanak razmjene, odnosno trgovine, nužno su tri uslova:

1. društvena podjela rada2. privatno vlasništvo 3. višak proizvoda

Da bi se razmjena mogla izvršiti, moraju postojati najmanje dva partnera, barem dva dobra, te svi partneri moraju očekivati da će imati korist od razmjene. U tehničkom pogledu, razmjena uvijek počinje ponudom jednog od partnera, a kad drugi partner prihvati ponudu razmjena se može izvršiti.Posebnost međunarodne trgovine

1. roba koja se razmjenjuje između zemalja prelazi državnu granicu, odnosno carinsko podučje,

2. izvoznik je rezident jedne zemlje, a uvoznik i rezident druge zelje3. kao svjetski novac može biti: druga roba tzv.trampa, devize, zlato4. zemlja izvoznica i zemlja uvoznica imaju različita društveno ekonomska

obilježja (različit nivo proizvodnih snaga, različit nivo dohotka per kapita, različiti običaji...)

5. pokretljivost faktora proizvodnje je manja zbog protekcionističkih mjera6. otežan način priopćavanja zbog razlika u jeziku7. neekonomski faktori (tzv.hladni rat, ratno stanje...) usporavajuće djeluje na

vanjsko trgovinsku razmjenuUloga trgovinePod ulogama trgovine se podrazumjevaju one njene zadaće koje obavlja između proizvodnje i potrošnje. Tri bitne uloge trgovine:

1. međusobno (interpersonalno) posredovanje – razmjena roba je između rezidenata različitih zemalja.

2. međumjesno (interlokalno) posredovanje – razmjena roba između različitih zemalja

3. međuvremensko (inertemporalno) posredovanje - vremensko je usklađivanje ponude iz jedne zemlje i potražnje u drugoj zemlji

Tipologija vanjske trgovine1. s obzirom na odnos općeg i posebnog: OPĆA I POSEBNA VANJSKA

TRGOVINA2. s obzirom na zemlje: VT SAD-a, VT JAPANA Itd...3. s obzirom na vrste robe: VT NAFTE, VT PŠENICE itd...4. s obzirom na stepen razvijenosti zemalja:

a) VT razvijenih b) VT novoindusrijaliziranih c) VT zemalja u razvoju d) VT nerazvijenih zemalja

5. s obzirom na stepen liberalizacije: VT u uslovima liberalizacije i VT u uslovima intervencionizma

6. s obzirom na broj zemalja koje međusobno razmjenjuju robu:

2

a) bilateralna (2), b) triangularna (3), c) multilateralna (više)

7. s obzirom na način plaćanja: VT s konvertibilnim načinom plaćanja i VT sa klirinškim

8. s obzirom na smijer kretanja robe: a) VT koja se bavi izvozom b) VT koja se bavi uvozom c) VT koja se bavi i uvozom i izvozom d) VT koja se bavi tranzitom

9. s obzirom na širinu obuhvata: a)VT u užem smislu – obuhvata razmjenu roba između zemalja. Razmjena

ima tri oblika: uvoz, izvoz i tranzit b) u širem smislu – obuhvata cjelokupni promet između zemalja: promet robe, promet usluga, promet novca, promet ljudi (turistički), promet radne snage, promet informacija

10.s obzirom na oblik vanjsko trgoviskog poslovanja: VT za malogranični promet i VT za iznajmljivanje opreme (lizing)

11.s obzirom na oblik odnosa sa inostranstvom: a) ekonomika vanjsko trgovinskih odnosa i ekonomika VT s robom b) ekonomika privatnih transfera kapitala c) ekonomika javne pomoći

d) ekonomika teritorijalnih udruživanja

4.. Otvorena i zatvorena ekonomija?

Otvorena ekonomija je ona koja slobodno uspostavlja odnose sa drugim ekonomijama širom svijeta, dok je suprotna koncepcija zatvorena ekonomija ona koja ne surađuje sa drugim ekonomijama u svijetu. Pod zatvorenom privredom se podrazumjeva ona privreda koja je odvojena od međunarodne okoline, odnosno svjetskog tržišta. Zatvorenost privrede može biti:

1. MONOLATERALNA ZATVORENOST-ograničen uvoz, a liberaliziran izvoz-neograničen uvoz, a ograničen izvoz2. BILATERALNA ZATVORENOST

- ograničen uvoz i izvoz

Zatvorenost privrede se postiže na različite načine:1. robni režimi – režim dozvola, kontigenata, zabrana2. carine – posebno prohibitivne3. dvostruki devizni kursevi – visok za uvoz, a nizak za izvoz

3

4. polaganje depozita u vlastitoj valuti, bez prava na obračun kamata unapred, u visini uvezene robe ili u visini carine, takse i sličnih opterećenja

Neka zemlja se može zatvoriti prema drugim zemljama vlastitom i tuđom odlukom. Vlastita odluka može biti njenih privremenih unutrašnjih ekonomskih ili političkih promjena. Tuđa odluka je sankcija ( embargo) jedne ili više zemalja prema zemlji koja se želi izdvojiti. Strategija zatvorene privrede može biti kratkoročne prirode, jer niti jedna zemlja nema u cjelosti sve uslove da bi mogla samostalno opstajati na duži rok. Otvorenost privrede omogućava se na nivou:

preduzeća države

Fiziokratizam je učenje koje zastupa otvorenu privredu. U institucijskom smislu riječi, otvorena privreda predstavlja područje slobodne trgovine, carinskih unija i dr.oblika međunarodnih integracija. Otvorenost privrede se omogućava na nivou preduzeća i države. U otvorenoj privredi preduzeće na svjetskom tržištu mora biti konkurentno i efikasno. Ako država želi da njena privreda bude otvorena prema svjetskom tržištu, ona primjeljuje mjere ekonomske politike protiv protekcionizma. Isitna je da u svijetu nema privrede koja je u potpunosti otvorena.

5. Vrste specijalizacije i koristi?

Proces razmjene nastaje zato što partneri posjeduju robe koje za njih imaju različitu korisnost. To znači da su partneri proizvođači različitih roba. Oni su se, dakle, specijalizirali u proizvodnji različitih roba. Zbog toga razmjena ne može nastati bez specijalizacije, jer se ne bi imalo šta razmjenjivati. Međutim, specijalizacija bez razmjene ne bi imala smisla. Zbog toga se one međusobno uslovljavaju. Da bi postojala specijalizacija, mora postojati podjela rada. Podjela rada je uvjetovala spacijalizaciju i razmjenu. Specijalizacija može poprimiti dva oblika:

1. SPECIJALIZACIJA U PROIZVODIMA2. SPECIJALIZACIJA U PROIZVODNIM OPERACIJAMA

Specijalizacija, dakle, povećava produktivnost rada. Povećanje produktivnosti rada snižava troškove proizvodnje, što omogućava niže cijene proizvoda. Uz niže cijene proizvoda, moguće je sa istim dohotkom nabaviti više proizvoda i tako u većem stepenu zadovoljiti potrebe. Specijalizacija promiče i usavrštavanja, poboljšavanja proizvoda i proizvodnih procesa. To uvođenje novih proizvodnih postupaka ili novih proizvoda naziva se inovacija. Inovacije se mogu događati u proizvodima, uvođenjem novih proivoda ili u proizvodnim postupcima, uvođenjem novih ili usavršavanjem postojećih postupaka. Inovacije i u proizvodima i u proizvodnim postupcima utiču na porast: produktivnosi, proizvodnje, materijalnog standarda. Što je veći stepen specijalizacije, može se očekivati da će i stepen razmjene i matererijalnog blagostanja biti veći.

4

Postoje različita ograničenja povećanju stepena specijalizacije:1. najvažnije ograničenje povećanju stepena specijalizacije i razmjene je veličina

tržišta. Stepen specijalizacije i razmjene srazmjeran je veličini tržišta. Zato su male zemlje više upućene na međunarodnu razmjenu nego velike, kod kojih je unutrašnje tržište veliko

2. prirodni uslovi izraženi u veličini i strukturi proizvodnih resursa3. demografski uslovi tj.broj i struktura stanovništva, gustoća naseljenosti, stepen

obrazovanja4. tehnički uslovi – razvijenost saobraćajnog sistema5. barijere ekonomske politike (carine, kvote) su ograničenje povećanju VT

I DIO - TEORIJA VANJSKE TRGOVINE

1. Specijalizacija i razmjena

Razmjena ne može nastati bez specijalizacije, jer se ne bi imalo što razmjenjivati. Opći princip po kojem se ravna razmjena i specijalizacija može se nazvati principom najbolje alternative. Naime, u svom nastojanju da dobije robu X koju želi, pojedinac ima dvije alternative. On tu robu moće proizvesti direktno, ili proizvesti neku drugu robu i zamijeniti je za dobro X. Koju će alternativu izabrati ovisi o tome koji mu je put lakši i šta mu je jednostavnije. Da bi postojala specijalizacija, mora postojati podjela rada. Prema tome podjela rada je uvjetovala specijalizaciju i razmjenu. Specijalizacija može poprimiti dva oblika :

1. specijalizacija u proizvodima,2. specijalizacija u proizvodnim operacijama.

Bez razmjene nema specijalizacije, bez specijalizacije nema ni razmjene.

2. Unutrašnja i vanjska trgovina (razlike i pralele) – str. 7 Babić

Partneri u razmjeni mogu biti pojedinci ili skupovi pojedina. Tako partneri u ramjeni mogu biti regije unutar jedne države, ili pak partneri mogu biti države. Ako su partnerii u razmjeni regije unutar iste države govorimo o unutarnjoj trgovini, međuregionalnoj razmjeni ili međuregionalnoj trgovini. Ako su pak partneri u razmjeni države, onda govorimo o međunarodnjoj razmjeni, međunarodnoj trgovini ili vanjskoj trgovini neke zemlje. Klasični su ekonomisti smatrali međunarodnu nemobilnost proizvodnih faktora najvažnijim razlogom razlikovanja teorije vanjske trgovine od teorije unutarnje trgovine. Klasičari (J.S. Mill i Bastable) su zaključili da je u situacija međuregionalne nemobilnosti proizvodnih fakora, teorija vanjske trgovine primjenjiva u analizi međuregionalne trgovine, a da bi u slučaju potpune mobilnosti proizvodnih faktora rada i kapitala na međunarodnoj razini posebna teorija vanjske trgovine bila suvišnaa. Druga karakterisika koja razlikuje vanjsku trgovinu od unutrašnje

5

jeste postojanje različitih monetarnih sistema u različitim zemljama. Treća činjenica jeste postojanje političkih granica pojedinih država partnera u vanjskoj trgovini. Četvrti razlog je što se vanjska trgovina odvija među partnerima na većim geografskim udaljenostima koje uvjetuju i veće transportne troškove. U tom se smislu teorija vanjske trgovine ponekad miješa sa lokacijskom teorijom. Sva ova četiri faktora zajedno čine vanjsku trgovinu specifičnom i razlikuju je od unutrašnje trgovine, te zbog toga uvjetuju postojanje teorije vanjske trgovine kao posebne discipline.

3. Merkantilizam

Merkantilizam je u Evropi trajao od polovine 15-og do druge polovine 18-og stoljeća (1400-1800). U merkantilizmu trgovina je najvaznija privredna djelatnost, bogastvo jednog naroda mjeri se samo novcem i to zlatom kao opcim nadomjeskom. Merkantilizam ima poslebno mjesto u razvoju medjunarodne trgovine i privrede. Među najvažnije mjere VT politike, merkantilisti su ubrajali carine. Njihova je funkcija bila ,ne samo da smanjuju uvoz, nego i fiskala tj. da povećaju prihod.Merkantilizam se dijeli na dva stepena:

1. rani2. razvijeni

Najznačajniji predstavnici: STAFFORD, MUN i SERRAProtivnici : QUESNAY, A. SMIT koji je gotovo cijelu četvrtu knjigu «Bogatstvo naroda» posvetio kritici merkantilističkog sistema. Temeljna obilježja merkantilističkog učenja:

1. trgovina, a posebno Vanjska trgovina , najvažnija je privredna djelatnost2. novac, odnosno zlato predstavnike društvenog bogatstva3. potrošnju treba ograničavati da bi se moglo što više izvoziti4. izvoz treba biti veći od uvoza5. protekcionističkim se mjerama uvoz ograničava a izvoz pospješuje kako

bi vanjskotrgovinski bilans bio pozitivniji,6. pvećanje nacionalnog bogastva i moći7. države su intervenisale kako bi povećale izvoz, a smanjile uvoz

4. Smithova teorija apsolutnih prednosti

Period kraj 18-og do sredinog 19-og stoljeća A.Smith jedan je od predstavnika klasične političke ekonomije. Otac ekonomije (1723-1790) u to vrijeme ekonomija se odvojila od filozofije.Teorija apsolutne prednosti imala je u svojoj osnovi društvenu podjelu rada između zemalja i regiona Ako jedna zemlja može proizvesti novu robu efikasnije nego neka druga kaže se da ona ima apsolutnu prednost. Efikasnost proizvodnje se mjeri

6

utorškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda, jer samo rad stvara vrijednost. Neka zemlja ima apsolutnu prenost u proizvodnji nekog dobra, ako za njegovu proizvodnju troši manje rada. Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti:

1. PRIRODNE – klima, prirodna bogatstva...2. STEČENE – to su znanje, vještine...

Ako svaka od dviju zemalja A i B ima apsolutnu prednost u proizvonji jednog proizvoda ona će se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod druge zemlje u kojem ova ima apsolutnu prednost. Na taj način ukupna proizvodnja i potrošnja će biti veća u obje zemlje. Proizvodnja po satu prije specijalizacijePROIZVOD A B UKUPNO X 10 2 12 Y 2 5 7

Zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvdnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji dobra Y. Zato će se zemlja A specijalizirati u proizvodnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji dobra Y. Ukupna proizvodnja za dva sata rada prije specijalizacije bilo je 12 jedinica proizvoda X i 7 jedinica proizvoda Y. Ako se međutim svaka zemlja specijalizira u proizvodnji onog proizvoda u kojem ima apsolutnost prednost, tada će proizvodnja za 2 sata biti

PROIZVOD A B UKUPNO X 20 0 20 Y 0 10 10

Nakon potpune specijalizacije na temelju apsolutnih prednosti proizvodnja X i Y bi bila veća nego prije. To bi omogućilo i veću potrošnju oba proizvoda, kao i stepen materijalnog bogatstva. Obje zemlje bi imale koristi od specijalizacije i razmjene. Posljedice razmjene prema Smithovoj teoriji:

1. nastaje društvena podjela rada na svjetskom nivou (specijalizacija)2. odvija se racionalna alokacija resursa.

5. Ricardova teorija komparativnih prednosti

Polazne pretpostavke Rikardove teorije komparativnih prednosti: 1) razmatraju se dva proizvoda2) razmjena se obavlja između dvije zemlje3) postoje stalni troškovi proizvodnje4) jednoličan je sastav kapitala5) zanemaruju se transportni troškovi6) apstrahira se novac kao sredstvo razmjene

7

Proizvod Zemlja A Zemlja B

X 8 6Y 6 4

Podaci iz tablice 1. pokazuju da je zemlja A produktivnija od zemlje B i kod proizvoda X i kod proizvoda Y:

Ax> Bx ; 8> 6Ay> By ; 6> 4

„ Teorija komparativnih troškova ne stavlja na vagu troškove proizvodnje jedne robe X ili Y) na dva različita mjesta (zemlja A i zemlja B), nego razlike između troškova proizvodnje dviju roba u svakoj od dviju zemalja.“1

Matematički rečeno, u tablici treba promatrati okomite odnose između proizvoda X i Y u zemlji A, zatim u zemlji B. Evo jednog jednostavnog izvoda: ; što znači da 1y unutar zemlje A vrijedi 1,33x

; što znači da 1y unutar zemlje B vrijedi 1,5x

za 1x=0,75y

za 1x=0,66y

; 0.75>0.66

Zemlja A izvozit će u zemlju B proizvod y, a uvozit će iz zemlje B proizvod x. Za svaku izvezenu jedinicu y zemlja A može uvesti 1,5 proizvoda x, a razmjenom unutar zemlje za 1y dobila bi samo 1,3x. Zemlja B za izvezeni proizvod x može uvesti 0,75y, a razmjenom unutar zemlje za 1x dobila bi samo 0,66y.

6. Teorija međunarodne vrijednosti ili recipročne potražnje ?

Ova teorija je dopuna klasične teorije komparativnih prednosti, jer je J.S.Mill (1823.-1883.) pokazao da nije dovoljno samo utvrditi komparativne prednosti

1 Baban, Međunarodna ekonomija str.53

8

nekog proizvoda s gledišta odnosa troškova proizvodnje unutar zemlje, nego je potrebno u analizu uključiti i stepen intenziteta potražnje zemlje A za proizvodima zemlje B, i obrnuto. Drugim riječima, on kao impuls međunarodne razmjene smatra međusobnu potražnju zemlje A i zemlje B, odnosno recipročnu potražnju.Mill definira ovako svoj impuls međunarodne razmjene:„Vrijednost strane robe u svakoj zemlji ovisi od količine domaćih proizvoda koji se moraju dati stranoj zemlji u zamjenu za nju. Vrijednost strane robe ovisi o omjeru međunarodne razmjene.“Primjer: Ista količina rada može proizvesti:

- u Engleskoj 10 jedinica tkanine i 15 jedinica platna- u Njemačkoj 10 jedinica tkanine i 20 platna

Omjer proizvodnje: Engleska / Njemačka = 10/10 i 15/20 => 1 > 15/20 Njemačka / Engleska = 10/10 i 20/15 => 1 < 20/15

Engleska će izvesti 10 jedinica tkanine i uvesti između 15 i 20 jedinica platna (više od min 15 i max 20) Njemačka će uvesti 10 jedinica tkanine i izvesti između 15 i 20 jedinica platna. Tržište će se cijenama oblikovati između dvije krajnosti (15 i 20 jedinica platna) na koju utiče ponuda, odnosno potražnja. Npr. Ako Njemačka (uvoznik) traži više tkanine, morat će dati i više jedinica platna. Kad je Mill uzeo u obzir i troškove prometa, razmjenu više proizvoda i razmjenu između više zemalja, te mijenjanje produktivnosti rada, formulisao je opći zakon međunarodne razmjene: « Vrijednosti, po kojima jedna zemlja razmjenjuje svoje proizvode sa stranim zemljama, ovisi od veličine i mogućnosti proširenja njihove,tj.strane potražnje, njene tj.domaće robe, upoređene njenom potražnjom za njihovom stranom robom» Što više strana potražnja za njenom robom premašuje njenu potražnju za stranom robom to će povoljniji biti omjer razmene, tj.više će strane robe dobiti u zamjenu za određenu količinu vlastite robe.

7. Komparacija Smitha, Ricarda i Mill-a (može se zaključiti iz prethodnog pitanja)

Dodatak: A.Smith smatra da neće doći do razmjene, jer Engleska ima u oba dobra apsolutnu prednost. D.Ricardo smatra da će doći do razmjene, i to Englesko vino, a Francuska svilu (to izvoze) i gdje najmanje gubi,a najviše dobija. Kritike klasične teorije vanjske trgovine:

1. postoji veća ili manja pokretljivost svih roba, a ne nepokretljivost kako to predpostavlja klasična teorija vanjske trgovine

2. nerazmjenjuju se robe samo na osnovu materijalizovanog rada u robama, nego i na osnovu dr.faktora (zemlja, kapital, znanje, tehnologija, «know how»)

9

3. neoblikuje se cijena samo prema radu, nego i prema koristi koju imamo od te robe (teorija subjektivne vrijednosti)

4. ne postoji na svjetskom tržištu samo potpuna konkurencija i otvoreno tržište nego protekcionizam, tzv.monopoloidna tržišta)

5. klasična teorija vanjske trgovine uzima u obzir troškove proizvodnje dvije robe koje se razmjenjuju, a ne uzima u obzir uticaj troškova, odnosno cijene dr.roba

S tim u vezi novo je gledište u teoriju VT-a unio Graham, koji ističe:a) kad bogate zemlje imaju prednost u VT dajući manje rada za više radab) da male zemlje ne mogu imati koristi od VT, osim ako specijaliziraju

proizvodnju za izvoz jedne ili dviju roba u zamjenu za uvoz robe koju bi bilo preskupo proizvoditi kod kuće

c) da komparativni troškovi predstavljaju nestalne i promjenjive odnose, i da u međunarodnoj razmjeni ne odlučuju samo komparativni troškovi, nego i opća trgovinska situacija zemlje.

21. Klasična teorija u današnjim uslovima

Pojam klasične političke ekonomijePojavila se krajem 18 stoljeća i trajala do sredine 19 stoljeća. Nastala kada se kapitalizam počeo razvijati u vrijeme Francuske revolucije. Ova teorija treba da brani slobodnu trgovinu. Pod klasičnom ekonomijom podrazumijeva se učenje W. Pettya, A. Smitha, D. Ricarda i J.S. Mill-a.

Pretpostavke klasične teorije vanjske trgovineNajbitnije su pretpostavke klasične teorije vanjske trgovine:1. postoji radna teorija vrijednosti2. analizira se samo rad (rad stvara vrijednost), a ne zemlja i kapital3. postoji slobodno svjetsko tržište4. postoje razlike u proizvodnim troškovima od zemlje do zemlje, odnosno od

proizvoda do proizvoda.Drugim riječima, postoje različite proizvodne funkcije, npr. proizvodna funkcija za zemlju A je 9Y : 7X, a za zemlju B je 7Y : 12X za isti fond rada.

Slika sa str. 49 Baban

10

Proizvodna funkcija zemlje A i zemlje B

Ako su proizvodne funkcije dviju zemalja iste (npr. proizvodna funkcija zemlje A je 5Y:3X, a zemlje B 5Y:3X, među njima nema razmjene)Vrste klasične teorije vanjske trgovineU klasične teorije vanjske trgovine ubrajamo :

1. Smithovu teoriju apsolutne prednosti2. Ricardova teorija komparativnih prednosti3. Mill-ova teorija međunarodne vrijednosti i recipročne potražnje

8. Heckscher - Ohlinova teorija vanjske trgovine

H-O teorija glasi: jedna zemlja ima komparativnu prednost u proizvodnji onog proizvoda u cijoj proizvodnji intenzivno koristi određeni proizvodni faktor kojim ona raspolaže i zbog toga će izvoziti taj proizvod i obratno. Suština ove teorije je da faktori treba da uđu u razmjenu sa nižim cjenama. Proizvodi koji idu na svjetsko tržište su sa nižim cjenama konkurenti- Ograničenja - (2, 2, 2) - 2 faktora, 2 zemlje, 2 proizvoda - obje zemlje istu tehnologiju da koriste - X radno intenzivan, Y kapitalno intenzivan - nema transportnih troškova - međunarodna razmjena je uravnotežena - mobilnost faktora je idealna - ukus identičanPrema toj teoriji svaka zemlja će izvoziti ono dobro u čijoj se proizvodnji intenzivnije koristi onaj proizvodni faktor kojeg ta zemlja ima u većoj količini. Svaka će zemlja izvoziti robu koja sadrži više njenog relativno obilnijeg, jeftijeg proizvodnog faktora, a uvoziti će ono dobro u čijoj se proizvodnji intenzivn koristi relativno oskudni, odnosno skuplji proizvodni faktor te zemlje.

11

Hekšer Olinova teorija temelji se na teoriji komparativnih troškova, ali ide korak dalje, objašnjavajući da komparativne prednosti potiču razlika u količini proizvodnih faktora kojim pojedini partneri u međunarnoj razmjeni raspolažu. Postavlja se pitanje koja je minimalna razlika između partnera dovoljna da objasni postojanje međunarodne ekonomske razmjene? Odgovor na to pitanje daje Hekšer Olinova teorija tvrdnjom da je minimalan razlika potrebna za nastajanje međnarodne ekonomske razmjene razlika u relativnoj obdarenosti proizvodnim faktorima među zemljama partnerima. Hekšer Olinov model međunarodne ekonomske razmjene temelji se na sljedećim pretpostavkama:1. sve zemlje proizvode iste dvije robe upotebom istih dvaju faktora i proizvodnih

procesa definisanih identičnim proizvodnim funkcijama2. proizvodne funkcije obaju dobara su funkcije obaju proizvodnih faktora,

homogene su, konvekske prema ishodištu i imaju konstantne prinose (srazmjerno)

3. proizvodne funkcije su takve da su relativne intenzivnosti, upotrebe proizvodnih faktora (proporciju ulaganja proizvodnih faktora KIL)jednake za sve cijene proizvodnih faktora koje su ineče jednake u objema industrijama. To znači da radno intenzivno dobro uvijek ostaje radno intenzivno, a kapitalno intenzivna ostaje kapitalno intenzivna.Ova pretpostavka osigurava da nema obratnog faktorskog intenziteta tj.da se dobro koje radnointenzivno u zemlji A može proizvoditi kapitalnointenzivnim tehnikama u zemlji B.

4. na svim tržištima vlada potpuna konkurencija, a resursi su potpuno iskorišteni (puna zaposlenost)

5. nema transportnih troškova, niti bilo kojih drugih prepreka slobodnoj trgovini6. relativne količine proizvodnih faktora kojima zemlje raspolažu, tj.proporcije

proizvodnih faktora u dvjema zemljama su različite.7. ukusi potrošača identični su u dvjema zemljama

12

Slika sa str.49. Babić

Uz uobičajen ostale pretpostavke prema Hekšer Olinovoj teoriji, zemlja A ima komparativnu prednost u prizvodnji X (jer se u njegovoj proizvodnji intenzivnije koristi njen relativno obilniji proizvodni faktor – rad), dok zemlja B ima komparativnu prednost u proizvodnji dobra Y. Zbog toga će zemlja A izvoziti dobro X, a zemlja B dobro Y. U tački unutrašnje ravnoteže u situaciji autarkije (situacija prije međunarodne razmjene) odos cijena dobara X i Y u zemlji A niži je nego u zemlji BOva razlika u odnosima cijena u zemljama A i B predstvlja razlog za obostrano korisnu razmjenu. Zbog toga se zemlja A specijalizira u proizvodnji radno intenzivonog dobra X kreću ći se uzduž svoje KPM iz tačke EA u FA. Zemlja B specijalizira u proizvodnji kapitalnointenzivog dobra Y i kraće se iz EB u FB duž KPM. U tačkama FA i FB odnos cijena PX / PY jednak je u objema. Zemlja A izvozi FAG doba X u zamjenu za CG dobra Y koga uvozi od zemlje B. Zemlja B izvozi FBH dobra Y u zamjenu za HC dobra X koje uvozi iz zemlje A. Trokuti razmjene FAGC i FBHC su identični, pa su njihove stranice jednake tj. HC = GFA i FBH = CG. To znači da je izvoz dobra X iz zemlje A jednak uvozu dobra X u zemlju B, tj da je FAG=CH, isto tako Y. Ta jednakost izvoza dobra X iz zemlje A, uvozu istog proizvoda zemlje B se ostvaruje samo uz odnos cijena PX / PY koji je dat. Da je odnos cijena bio npr.veći tj. PX / PY < FACFB tad bi zemlja A zeljela izvoziti dobra X, nego što bi B željela uvoziti proizvoda X, što bi dovelo do opadanja cijene dobra X i opadanja odnosa cijena PX / PY sve dok se ne uspostavi odnos cijena koji će uravnotežiti tokove trgovine među zemljama A i B.

9. Komparacija Heheckscher - Ohlinove i Ricardove teorije

Za razliku od Ricardove teorije komparativnih prednosti koja se temelji na proizvodnoj funkciji sa samo jednim proizvodnim faktorom (radom) , H-O teorija komparativnih prednosti temelji se na proizvodnoj funkciji s dva faktora ( radom i kapitalom). Osim toga Ricardova teorija pretpostavlja različitu kvalitetu proizvodnog faktora ( različita produktivnost), dok H- O teorija pretpostavlja

13

istu kvalitetu proizvodnih faktora. Osim toga Rikardova teorija pretpostavlja različit kvalitet proizvodnog faktora (različita produktivnost), dok H-O pretpostavlja isti kvalitet proizvodnih faktora. Pretpostavimo da zemlja raspolaže određenom količinom rada L i kapitala K za proizvodnju dobara xi y . Ako je utrošak rada i kapitala po jedinici proizvodnje dobra x , aLX i aKX , a za jedinicu proizvodnje dobra y, aLY i aKY,možemo definisati ograničenja proizvodnje dobara x i y neke zemlje u obliku ovih nejednačina:

aLX * X +aLY * y≤L (1) aKX * x +aKY * y≤k (2)

U Ricardovom modelu postoji samo prva nejednačina, koja pokazuje sve kombinacije proizvodnje dobara x i y koje omogučuje raspoloživa količina rada L. Analogno tome, druga nejednačina definiše prostor moguće proizvodnje dobara x i y s obzirom na raspoloživu količinu kapitala K. Prikažemo li gornje nejednačine grafički, dobit ćemo prostor mogučih rješenja, mogućih količina proizvodnje dobara x i y s obzirom na raspoložive količine proizvodnih faktora L i K

Slika sa str. 51 Babić

Šrafirani prostor predstavlja prostor mogućih rješenja. Nagib svakog ograničenja predstavlja oportunitene troškove proizvodnje dodatne jedinice dobra X izražene u terminima dobra Y s obzirom na ograničenje datog faktora. U Rikardovom modelu jedino ograničenje je rad, pa je KPM krivulja L / aLX E L / aLY, vidimo da je dobro X radno intenzivno, jer je aLX / aKX > aLY / aKY. (krivulja ograničenja rada ima manji odrezak na apcisi, nego krivulja ograničenja kapitala). Nagib te krivulje, oportunitetni trošak jedinice dobra X bio je L / aLY

= aLY / aLY

L / aLX

14

Kombinacija proizvodnje u trokutu K / aKY E L / aLY i kad bi bila moguća ostavljala bi jedan dio faktora rada neiskorištenim. Isto tako kombinacija E L / a LX

K / aKX ostavljala bi jedan dio kapitala nezaposlen. Zbog toga je puna zaposlenost oba proizvodna faktora postoji jedino pri kombinaciji određenoj tačkom E.

10 . Teorem Rybczynski (grafički prikaz i objašnjenje)

Ova teorija glasi:„Porast relativne raspoloživosti jednog proizvodnog faktora dovodi do porasta intenzivnosti njegove upotrebe u svim sektorima, i do pada relativne cijene dobra za čiju se proizvodnju on koristi u relativno većem intenzitetu/obimu.“

Ako fiksiramo veličinu kapitala na ordinati tačkom E i dozvolimo povećanje samo rada za EE,, dobit ćemo sliku koja pokazuje promjenu strukture proizvodnje uvjetovanu porastom samo jednog proizvodnog faktora (u našem slučaju rada ). Tako se dobija teorem Ribčinskog.


Porast radne snage za EE*, uvjetuje porast proizvodnje dobra x za CF radi očuvanja pune zaposlenosti. Da bi se očuvala ista opremljenost rada kapitalom, potrebno je iz proizvodnje dobra y relocirati određenu količinu kapitala u proizvodnju dobra x. To uvjetuje opadanje proizvodnje dobra y za DG. Povećanje radne snage EE*=IF; a u trokutu ICF hipotenuza CF veća je od katete IF, pa je dakle, povećanje proizvodnje dobra x veće od povećanja rada.Povećanjem proizvodnje onog dobra u kojem se intenzivnije koristi relativno obilni proizvodni faktor, zbog domaće potrošnje i izvozam raste potražnja za tim obilnijim proizvodnim faktorom, pa raste i njegova cijena. To rezultira smanjivanjem (ili čak eliminiranjem) razlika u cijenama inače homogenih proizvodnih faktora među zemljama.

15

Pretpostavke ove teoreme su:1. posmatra se slučaj zatvorene privrede2. samo dva proizvodna faktora3. dva proizvoda4. jedan proizvod je uvijek kapitalno intenzivniji u odnosu na drugi.

12 . Stopler-Samuelsonov teorem

Nastao 1950, 1960-ih kao odgovor na američki sindikalni proces.Poraste li cijena nekog dobra, povećat će se realna zarada onog proizvodnog faktora koji se intenzivnije koristi u proizvodnji tog dobra. Ako je dobro x radno intenzivno, tada će porast relativne cijene dobra x uticati na porast potražnje za radom, što će uticati na porast realnih plaća i to proporcionalno veći od porasta cijena dobra x.

Slika sa str.59 Babić

Ako je odnos cijena promjenjen sa P = PX / PY = 1 na P1 = PX / PY > 1 tj.ako je došlo do relativnog porasta cijena X doći će do porasta plaća od OE na OG, dakle za EG ali i do opadanja dohotka na kapital za FH. Vidimo da je relativni porast plaća EG naspram OE veće od relatvinog porasta cijena dobra X, PP1 / KP jer je KP > OE i EG > PP1. IG = PP1, a hipotenuza trokuta IG veća od njegove katete GI. Porast proizvodnje dobra X uvjetovao je relociranje rada iz proizvodnje dobra Y u proizvodnju X, pa je smanjena proizvodnja Y. Budući da je dobro Y kapitalno intenzivo opala je potražnja za K, pa je smanjena cijena kapitala za FH, ali opadanje cijene kapitala manje je od povećanja cijene rada. FH < EG.( Značaj ove teoreme otvaranjem trgovine povećava se cijena proizvoda izvoznog sektora i cijena proizvodnog faktora koji je intenzivno koristan u izvoznom sektoru. Kod uvoza je suprotno.)

16

16 Leontijevljev paradoks (1950.)

Pionirski pokušaj empirijskog testiranja HO teorije izvršio je Leontijev poređenjem intenziteta korištenja proizvodnih faktora prosjeka ukupnog izvoza i konkurentnog uvoza u SAD. Njegova je studija utemeljena na bilateralnom poredjenju intenziteta korištenja i raspoloživosti proizvodnih faktora SAD i ostalog svijeta. Došao je do zaključka da SAD izvozi radno intenzivne proizvode, a uvozi kapitalno intenzivna dobra, a to je suprotno zaključcima HO teorije VT, jer se smatra da je kapital obilni proizvodni faktor u SAD. Testiranje HO teorije Leontijev je izvršio tako što je izračunao koliko rada, a koliko kapitala direktno i indirektno uslovljava jedan milion dolara vrijenosti izvoza, a koliko rada i kapitala uslovljava domaća proizvodnja kojom bi se substituirao uvoz u iznosu od jednog miliona dolara. Rezultati do kojih je došao 1947. godine su: Izvoz Supstitucija uvozaKapital (dolari, cijene 1947) 2 550 780 3 091 339Rad ( radnici- godine) 182 313 170 004

- Direktne i indirektne potrebe rada i kapitala uvjetovane izvozom, odnosno supstitucijom konkurentnog uvoza od 1 mil. dolara

Iz tablice se vidi da američki uvoz sadrži više kapitala (21%) nego izvoz. Prema tome SAD uvoze kapitalno intenzivna dobra. Takođe se vidi da je izvoz radne snage veći od uvoza (za 7%) , tako da SAD izvoze radno intenzivna dobra. Široko rasprostranjeno mišljenje da privredu SAD, u usporedbi sa ostalim svijetom karakterizira relativno obilje kapitala i relativna oskudica rada, pokazalo se pogrešnim.

Leontijev: «...ova zemlja pribjegava VT da bi štedjela kapitala, a riješila se viška rada...»Jedna od kritika Leontivjeve analize bila je da je trebalo analizirati odnose proizvodnih faktora samo u sektoru dobara koja su predmet VT, a ne u cjelokupnoj privredi. Druga se kritika komentarisala u činjenici da rad u sebi sadrži i kapital ostvaren investicijama u obrazovanju, pa se ljudski kapital treba uzeti u obzir kod poređenja intenziteta korištenja proizvodnih faktora u VT.Argumenti za to su sljedeći:

1. američki izvozni sektori upošljavaju puno više nepoljoprivrednog rada koji ima veću kvalifikacijsku razinu.

2. plaće u izvoznim sektorima Američke privrede veće su od nacionalnog prosjeka, što implicira i višu kvalifikacijsku strukturu u izvoznim sektorima.

17

Zbog toga upotreba intenziteta korištenja proizvodnog faktora rada u izvoznim i uvoznim prizvodim treba biti korigovana s produktivnošću rada, dakle efikasnošću tog proizvodnog faktora. I Leontijev je bio svjestan činjenice jer je tvrdio da faktor rada traba biti izražen u standardim jedinicama, što znači korigiran različitim indeksima. On je smatrao da je Američki radnik prosječno 3x efikasniji od prosječnog radnika u inostranstvu.Rezultati Leontivljeve analize inicirali su pokušaje objašnjavanja vanjske trgovine različite od H-O teorije vanjske trgovine, te Vernonovu teoriju životnog ciklusa proizvoda.

20 . Marskizam i postmarksizam o vanjskoj trgovini

Među klasike marksizma se ubrajaju Mark, Engels, Lenjin.Klasici marksizma su izučavali robu, novac, kapital, vrijednost, cijenu profit, rentu, kamate i društvenu podjelu rada, društvenu reprodukciju. Prema klasicima marksizma svjetsko tržište odnosno vanjska trgovina je uslov razvoja proizvodnih snaga. Marks je posebnu važnost pridavao svjetskom tržištu i vanjskoj trgovini.Ova teorija je nastala u 19-om stoljeću. Marks je proveo sa Engelsom (1820 – 1895) veći dio života. Teorija slijedi klasične teorije, ali je novina: - neki autori smatraju da je rezultirala oktobarsku revoluciju - na istoku je izvršena vulgarizacija ove teorije, ali je na zapadu iskorištena - što se tiče međunarodne ekonomije Marks je ostao nedorečenSuština ove teorije je u nekoliko teza:

1. potencira eksplotaciju u međunarodnim ekonomskim odnosima, jedna zemlja eksploatiše drugu i tako se bogati. Razvijene zemlje prodaju proizvode po višim cijenama, ali su ispod cijena konkurencije. Tehnološki razvijene zemlje uz višu produktivnost rada ostvaruju produktivitet. Manje razvijene zemlje to ne mogu.

2. „okomio“ se na slobodnu trgovinu. Bio je njen protivnik, po njemu ne postoji slobodna trgovina, nego samo eksploaticija. Marks jedino podržava slobodnu trgovinu sa aspekta da dovodi do tenzija i uzrokuje pobune. Prema njegovom mišljnje slobodna trgovina se protežira od strane jačega. Razvijene zemlje prolaze kroz fazu žestokog protekcionizma.

3. ova teorija analizira krize u ekonomiji, prenosi se iz jedne zemlje u drugu. 4. kritikovali su klasičnu i merkantilističku tezu. Marks posmatra problem

kompleksnije od Rikarda. Smatra da nisu bitni odnosi razmjene, nego raspodjela bogatstva. Treba uzeti u obzir internacionalne tokove robnih cijena. Teoriju radne vrijednosti Davida Ricarda ne treba posmatrati u statičkom kontekstu. Rad nije jedini koji stvara vrijednost

5. nacionalna ekonomija je nastala kao prirodna posljedica zavisti i lakomislenosti trgovaca

18

6. realni socijalizam je rastao na osnovama ove teorije. Podrazumjeva socijalnu nejednakost među ljudima

13 . Haberler (1936.)

Utemeljitelj ove teorije je G. Haberler, koji u svojoj analizi međunarodne razmjene polazi od dva bitna gledišta:

u proizvodnji roba koje se razmjenjuju, sudjeluju sva tri činioca: zemlja, rad i kapital.

svjetske cijene oblikuju se na razini graničnih troškova proizvodnje.

Prvim stavom Haberler ne prihvata teoriju radne vrijednosti, nego teoriju troškova proiizvodnje. Drugi stav znači da će ona zemlja koja ima manje granične troškove proizvodnje po jedinici proizvoda, u odnosu na neku drugu zemlju, moći izvoziti svoje proizvode , a to možemo ilustrirati na sljedeći način:

Slika sa str.71. Baban

Usporedba graničnih troškova zemlje A i zemlje B

Zemlja A će izvoziti proizvode u zemlju B jer su joj niži granični troškovi po jedinici proizvoda. Cijene na svjetskom tržištu oblikovat će se na razini graničnih troškova. Ova teorija nastala je 30-tih godina. U analizi se uvode tri faktora: kapital, rad i zemljište. Po ovoj teoriji cijena svakog proizvoda biće jednaka njegovim marginalnim troškovima, odnosno troškovima kojima se plaćaju proizvodni faktori potrebni da se proizvede dodatna jedinica proizvoda. Kod konstantnih troškova odnos razmjene se formira isključivo na osnovu proizvodnih troškova. Pri rastućim ili opadajućim troškovima, cijena proizvoda na tržištu se ne ravna prema stvarnim troškovima nego prema marginalnim troškovima potrebnim da bi se dobila dodatna količina proizvoda. Cijena proizvoda se ravna prema marginalnim troškovima koji će biti ravni troškovima supstitucije drugog proizvoda prvim. Cijena jednog proizvoda će iznositi onoliko koliko se nekog drugog proizvoda mora žrtvovati da bi se dobila

19

dopunska količina prvog. Problem se svodi na to koliko se proizvoda Y mora žrtvovati da bi se dobilo više proizvoda X. Ako se uzme da svaka jedinica proizvoda X zahtjeva utrošak jedne, a svaka jedinica proizvoda Y zahtjeva dvije jedinice rada, ova dva proizvoda će se razmjenjivati u odnosu 2X:1Y. Troškovi supstitucije su jednaki marginalnim troškovima proizvodnje koja se supstituiše u korist neke druge proizvodnje. Neki autori ovu teoriju nazivanju „teorija oportunitetnih troškova“.

17 . Kravis (1960.)

1960-ih godina, naslanja se na H-O teoriju. Kravis je iznio tvrdnju da se struktura VT određuje «raspoloživošću» dobara. To znači da se uvoze dobra koja nisu «raspoloživa» u zemlji. Dobra mogu ne biti raspoloživa u apsolutnom smislu (dijamanti, nafta, južno voće...) ili mogu biti raspoloživa u relativnom smislu, a to znači da je njihova domaća ponuda neelastična.Dva su razloga za neraspoloživost dobara:

1. prirodni resursi ( obnovljivi- šuma, ribarstvo, i neobnovljivi- rudnici)2. inovacije

Razloge zašto se VT ograničava na dobra koja nisu raspoloživa u zemlji, Kravis vidi u tome što politika carina, transportni troškovi, teže da eliminišu iz VT ona dobra koja su raspoloživa u domaćoj proizvodnji, ali uz više troškove.Razloge za neraspolaganje dobrima Kravis vidi u:

1. nedostatku prirodnih izvora2. u tehničkoj promjeni3. u diferencijaciji proizvoda koji jednoj zemlji daju privremeni monopol u

proizvodnji, sve dok druge zemlje ne nauče imitirati tu proizvodnju.Prema Kravisu: uvoz neke zemlje je «posljedica elastičnosti vanjske trgovine ponude i neelastičnosti domaće ponude.» Kod izvoza je obruto. Zbog toga izvozni sektori svake zemlje pokazuju natprosječnu stopu tehničkog progresa. Da bi se izvoz nastavio izvoznici te zemlje moraju održavati svoju konkurentnost, a da bi to uspjeli stopa tehnčkog progresa kod njih treba biti veća od stope tehničkog progresa u istim sektorima u inozemstvu. Ova teorija nije adekvatno empirijski verifikovana.

18 . Linder

Linder, švedski naučnik, je autor teorije zasnovane na sličnosti preferencije potrošaća. Nastala je 60-ih godina. Teorija polazi od podjele proizvoda na primarne (visoko učešće privrednih sirovina) i sekundarne (industrijski proizvodi). Linder formuliše tezu o sličnosti preferencija tražnje privrednih zemalja.Bazira se na dva principa:

20

1. rastom per capita ND u zemlji, raste i kvalitet tražnje u zemlji, struktura tražnje u zemlji je u velikoj mjeri određena nivom dohotka.

2. firme koje svojim proizvodima zadovoljavaju potrebe potrošaća, mnogo bolje poznaju domaće nego strano tržište. Firma prvo ostvari uspjeh na domaćem tržištu i tek onda kreće na strano tržište. Prema tome zemlja će po pravilu izvoziti samo one proizvode za koje postoji obimno i veliko domaće tržište, na kome se ostvaruje ekonomija obima.

Prema Linderu, međunarodna razmjena biti će pod uticajem sličnosti tražnje, odnosno sličnosti u preferencijama potrošaća. Linder je u istraživanjima nadošao da postoji veza između intenziteta razmjene i dohotka. Trgovinski odnosi se odvijaju u okviru razmjene sličnih ili neznatno različitih proizvoda. Kod industrijskih proizvoda se treba ostvariti tehnološka superiornost, vještina rukovođenja i ekonomija obima. Linder je među prvima utvrdio da uzrok vanjske trgovine određuje potražnja, a ne ponuda. Da bi objasnio strukturu vanjske trgovine Linder pravi razliku između trgovine primarnih i industrijskih proizvoda. Trgovina primarnim proizvodima se može objasniti njihovom prirodnom raspoloživošću u skladu sa H-O teorijom.Međutim, trgovina industijskim proizvodima ne može. Struktura vanjske trgovine industrijskim proizvodima je funkcija mnogih faktora:

1. tehnološka superiornost,2. menadžerska vještina,3. ekonomija obima.

Linderova temeljna teza: „Veličina trgovine industrijskim proizvodima zemlje A sa njenim vanjsko trgovinskim partnerima veća je što je veća sličnost strukture potražnje dotičnog para zemalja. A sličnost strukture potražnje je uslovljena sličnošću perkapita nacionalnog dohotka tih zemalja“.. Što god je iznos perkapita ND dviju zemalja bliži intenzitet njihove međusobne trgovine industijskim proizvodima je veći, zato se najveći dio vanjske trgovine industrijskim proizvodima odvija među razvijenim zemljama.Iz toga slijedi nekoliko zaključaka:1) zemlja izvozi one proizvode za kojima postoji velika domaća potražnja, a ne one u čijoj proizvodnji ima komparativnu prednost. Pred uslov za izvoz industrijskih proizvoda je postojanje domaće potražnje za tim proizvodima. Razloga za to više: a) VT je samo proširenje domaće trgovine b) inovacije se koncentrišu na postojeće industrije i daju joj mogućnost izvoza c) postiže se ekonomija obima zbog veće proizvodnjeZato se proizvodnja koncentriše u jednoj zemlji, a prodaje se u Svima na koje se odnosi 2) postojanje industrije kojom se zadovoljava domaća potražnja implicira da vanjska potražnja određuje asortiman dobara koja čine potencijalni izvoz. To znači da su izvozni sektori samo oni koji su «dovoljno veliki»

21

3) što je veća sličnost struktura privreda dviju zemalja veća je mogućnost njihove međusobne razmjene4) potencijalni volumen / obim VT dvije zemalja je veći što je nivo perkapita dohotka u njima bliži5) obim potencijalne VT određuje i obim strukture VT ( mada carine, transportni troškovi, politički razlozi i td..mogu otoževati tu međuzavisnost).Linder je pokušao objasniti zašto tokovi vanjske trgovine u svijetu ne slijede zaključke H-O teorije komparativne prednosti. Naime, u tradicionalnoj teoriji trgovine komparativna prednost se zasniva na razlikama u relativnim troškovima proizvodnje koje postoje zbog razloga u relativnim cijenama faktora. Što je veća razlika u relativnim cijenama faktora veći će biti obim trgovine. To implicira da bi obim trgovine trebao biti veći između zemalja koje imaju veće razlike u relativnim cijena faktora. Ako je to tačno očekivali bi smo da postoji veći tok trgovine između visokorazvijenih i manje razvijenih nego između samih visokorazvijenih. Međutim, istina je sasvim suprotna, obim trgovine među razvijenim zemljama znatno premašuje obim trgovine između razvijenih i manje razvijenih zemalja. Objašnjenje koje je Linder ponudio sastoji se u tvrdnji da vanjska trgovina više zavisi od sličnosti u ukusima, nego od razlika u troškovima proizvodnje.

18 . Raul Prebish

Teorija periferne privrede

- Prebish je bio latinoamerikanacOva teorija polazi od bipolarnosti svijeta, tj. svijeta podijeljenog na: 1. središte ( razvijeni dio svijeta),2. periferiju ( nerazvijeni dio svijeta).Između središta i periferije razmjenjuju se robe i tehnologija. On je uočio da središte izvozi u periferiju industrijske robe i «know- how» (tj. sekundarne proizvode), a iz periferije uvozi primarne proizvode. Takođe je uočio da elastičnost ponude i potražnje (dohodovna i cjenovna) nije ista za primarne i sekundarne proizvode. Prema ovoj teoriji središte pokazuje slabiju cjenovnu elastičnost potražnje za primarnim proizvodima periferije (ako su cijene primarnih proizvoda smanje, neće se bitno povećati potražnja), a isto tako i manju dohodovnu elastičnost potražnje. S druge strane periferija pokazuje veću dohodovnu elastičnost potražnje za sekundarnim proizvodima središta, i slabiju cjenovnu elastičnost za esencijalni input u vezi sa svojim privrednim razvojem( tehnologijom) Zbog neelastišnosti potražnje primarnih proizvoda poremečaji na tržištu izmmeđu ponude i potražnje tih proizvoda uzrokuju fluktuacije cijena. Rast ili pad cijena ovisi i o razvojnom stupnju ciklusa, što možemo vidjeti sa slike:

22

Slika sa str.83. Baban

Razvojni stupnjevi ciklusaU uzlaznom stupnju privrednog ciklusa cijene primarnih proizvoda rastu brže od cijena sekundarnih proizvoda, a u silaznom stupnju cijene primarnih proizvoda padaju brže nego cijene sekundarnih proizvoda. Gubitak je periferije u silaznom stupnju ciklusa, po pravilu, veći od dobitka u uzlaznom stupnju. Odnosi između periferije i centra mogu se izraziti pomoću: « terms of trade » Odnos cijene izvozne robe zemlje A prema cijeni uvozne robe zemlje A prema ravnoteži tj. PX/PY zove se uvjeti razmjene (terms of trade). Što god su uvjeti razmjene zemlje A povoljniji to ona ima veće koristi od vanjske trgovine. Za zemlju B uvjeti razmjene PY / PX recipročna su vrijednost uvjeta razmjene A. U slučaju da zemlja A izvozi više vrsta roba X1, X2...i uvozi takođe više vrsta roba Y1,Y2... uvjete razmjene računamo kao odnos indeksa cijena izvoza prema indeksu cijena uvoza. Pri tome se indeksi cijena računaju kao ponderisani prosjek, gdje su za pondere uzeti udjeli pojedinih vrsta robe u izvozu odonoso uvozu. Uvjeti razmjene mogu se mjeriti na različite načine:

1. odnos cijena izvoza i uvoza,2. odnos količina izvoza i uvoza.

Poboljšanje uvjeta razmjene znači da zemlja daje manje izvoznih dobara za jedinicu uvoza. Svrha je povećati materijalno blagostanje stanovništva. To se može ostavariti povećanom potrošnjom, povećanje potrošnje može se ostavriti povećanjem ponude u zemlji, a povećanje ponude u zemlji, a povećanje ponude u zemlji ostvaruje se povećanjem proizvodnje ili/i uvoza. Zbog toga je svrha vanjske trgovine povećanje domaće ponude povećanjem uvoza. Izvoz je samo sredstvo za ostavrenje tog cilja, jer se njime uvoz ostvaruje, plaća. Višak uvoza nad izvozom može se finansirati tansfernim primanjima, izvozom zlata, smanjenjem rezervi, ili neto zaduženjem tj.izvozom mjenice. Ako je svrha uvjeta razmjene da mjere odnose cijene izvoza i uvoza roba i usluga tj.koliko se jedinica izvoza plaća po jedinici uvoza ili koliko se uvoza dobija po jedinici izvoza tada se uvjeti razmjene trebaju mjeriti odnosima cijena, a ne odnosima količina.

23

Protekcionizam zemalja u razvojuPrebish za zemlje u razvoju predlaže tri strategije:1. industralizacija zemalja u razvoju uz visoke uvozne carine2. proizvodnja radi zamjene uvoza tj.strategija razvoja proizvodnje radi

zadovoljavanja vlastitih potreba3. razvoj proizvodnje radi povećanja izvoza

19 . Teorija životnog ciklusa Vernon (1966)

Tehnološke promjene utiče na svjetsku trgovinu:1. stalnim uvođenjem novih proizvoda na tržište,2. unapređivanjem načina proizvodnje postojećih dobara.

Međutim tehnološko promjene ne utiču jednako na sve zemlje. Zbog toga što tehnologija nije podjednako dostupna svim zemljama nastaju tehnološki jazovi u kojima je najnaprednija tehnologija koncentrisana u relativno malo zemalja i te zemlje obično nastoje razviti velike komparativne prednosti u proizvodima visoke tehnologije. Uočavanje značenja tehnologije u određivanju strukture svjetske trgovine dovelo je do razvoja teorije u kojoj se promjene u komparativnim prednostima zasnivaju eksplicitno na širenju tehnologije. To je teorija životnog ciklusa proizvoda koju je formulirao Reymond Vernon. Prema toj teoriji novo-razvijeni proizvod će proći kroz nekoliko faza, pri čemu svaka faza ima različit utjecaj na strukturu trgovine:1. faza novog proizvoda 2. faza sazrijevanja proizvoda3. faza standardizovanog proizvoda1. Faza novog proizvodaProizvod će u svojoj ranoj fazi biti nestandardizovan, a proizvođać će nastojati razviti karakteristike proizvoda koje najbolje zadovoljavaju preferencije potrošača. Proizvodnja novorazvijenog proizvoda će sasvim sigurno biti locirana u zemlji porijekla, jer se u početku nastoji održati bliska komunikacija s kupcima i dobavljačima.2. Faza sazrijevanja proizvodaKako se domaće tržište za tim proizvodom širi, domaći proizvođači postaju upoznati s karakteristikama tržišta, dizajn proizvoda postaje sve standardizovaniji, a potražnja za tim proizvodom će se proširiti i na strana tržišta. Glavna tržišta će biti ona koja imaju strukturu potražnje sličnu onoj u zemlji. Tako će npr. proizvod razvijen u SAD najvjerovatnije naći strana tržišta u zemljama zapadne Europe i Japanu. Ako prvi proizvođači ustanove da se roba može proizvesti u inozemstvu s manjim troškovima nego u zemlji (uračunavajući troškove transporta) konkurentski položaj domaćih proizvođača može biti pojačan relokacijom proizvodnje, te na taj način dolazi do smanjenja izvoza domaće zemlje. Takođe je moguće da strano proizvođači uoče priliku za

24

dobitak i takođe uđu u proizvodnju tog dobra, pa ga mogu izvoziti u treće zemlje ili čak i u samu zemlju porijekla. Na taj način će se izvoz domaće zemlje još više smanjiti.3. Faza standardizovanog proizvodaKako se proizvod približava naprednoj fazi standardizacije, troškovi proizvodnje postaju glavna odrednica lokacije proizvodnje, pa tada manje razvijene zemlje mogu predstavljati najatraktivnije lokacije. Ako dođe do takvih ponuda u lokaciji, izvoz i manje razvijenih zemalja dalje će smanjiti proizvodnju tog dobra u zemlji porijekla.

Životni ciklus proizvoda možemo prikazati grafički:Slika sa str.67 Babić

Slika pokazuje proizvodnju i potrošnju novog proizvoda u vremenu. Kao što se vidi količina izvoza (proizvodnja minus potrošnja) je u svom vrhuncu za vrijeme sredine faze sazrijevanja proizvoda, kada se vanjska potražnja pojavljuje prvi put. Kako faza sazrijevanja proizvoda napreduje, i neki domaći proizvođači premještaju proizvodnju u inozemstvo, domaća proizvodnja i izvoz se počinju smanjivati. Na kraju kad se dosegne faza standardizacije proizvoda, domaća proizvodnja znatno opada, sve dok zemlja ne postane neto uvoznik tog proizvoda. Dakle Vernon je mislio da vremenom do smanjenja izvoza dolazi zbog relokacije proizvodnje domaćih proizvođača. S druge strane, neki ekonomisti su naglašavali da se tehnologija često direktno transferira stranim proizvođačima (prodajom tehnološkog know- how stranoj firmi, zajedničkom proizvodnjom domaćih i stranih proizvođača, direktnom imitacijom, pa čak i industrijskom špijunažom). Vremenski interval od početka proizvodnje zemlje inovatora do početka proizvodnje imitatira zove se « imitacijsko kašnjenje», koje se sve više smanjuje zbog širenja multinacionalnih kompanija i njihovih

25

podružnica koje omogućuju međunarodni prijenos tehnologije. Zbog toga, zemlja koja želi da zadrži neto izvoznu poziciju, mora imati trajan inovacijski proces, a to zahtjeva visok stupanj istraživanja i razvoja unutar svoje izvozne industrije.Bitno je zapaziti da je Vernon pošao od dvije pretpostavke:1. domaća potrošnja raste2. domaća proizvodnja ima ciklično kretanjeOvdje je riječ o tehnološkom proizvodu; prehrambeni proizvodi imaju nešto drugačiji linijski tok.

15 . Porterova teorija konkurentnih prednosti ( 88.str. BABAN)

Nastala je 1980-ih godina. Tvorac je Michael Porter, amerikanac sa Harvarda. Porterova teorija je u svojoj osnovi vezana za dinamicniji koncept Rikardove teorije, ona koriguje Smithova razmišljanja koja su nastala u vremenu kada su prirodni resursi postali osnova specijalizacije. Međutim, prirodni resursi nisu od tolikog značaja, oni su samo preduslov za konkurentnost. Na svjetskom se tržištu povećava broj ponuđača i potraživača i njihova pojedinačna ekonomska snaga. Ekonomski subjekti žele povećati svoj udio na svjetskom tržištu. Konkurentnost je jako bitna za osvajanje sve većeg udjela na tržištu. Konkurentnost je sposobnost jednog u odnosu na drugi ekonomski subjekt da svoju ponudu ili potražnju prikaže i dokaže bolje. Teorija komparativnih prednosti Davida Ricarda iako se održala kao opšte važeća sve do današnjih dana, moglo se s pravom reći da ustupa mjesto teoriji konkurentnih prednosti Majkla Portera. M. Porter je na osnovu empirijske analize razradio model konkurentih prednosti, na osnovu četiri faktora koji su u međusobnoj povezanosti poznati pod nazivom «Dijamant».Determinante u dijamantu:1. strategija firme i stanje konkurencije2. uslovi faktora (proizvodnje)3. uslovi tražnje (mora postojati tražnja za našim proizvodom)4. uslov prateće industrijeNa osnovu Porterovog modela konkurentskih prednosti nacionalnog bogatstva treba istaći:1) sva četiri faktora «dijamanta» su promjenjiva2) sva četiri faktora su međuovisna, što znači da neko nacionalno bogatsvo može imati zadovoljavajuće ekonomske resurse, ali ako nema tri ostala faktora zadovoljavajuća neće biti konkurentna na svjetskom tržištu. Ponekad nedostatak sirovina, ali visok stepen tehnologije, kvalitet rada, poduzetnički duh...omogućavaju visoku konkurentnost (Švajcarska, Japan i Južna Koreja). Vlada treba omogućiti veću konkurentnost.Radeći na projektu konkurentnih prednosti Porter je klasificirao nacionalna bogatstva:

26

ekonomije zasnovane na faktorima (prirodni uslovi) ekonomije zasnovane na investicijama (kapital) ekonomije zasnovane na inovacijama ekonomije zasnovane na bogatstvu

23. Krivulja indiferencije i koristi od razmjene (Pareto optimum) - 71.str. BABIĆ

Krivulja indiferencije pokazuje različite kombinacije potrošnje dvaju dobara koje potrošaču donose jedna stepen zadovoljstva. Krivulje indiferencije nekog potrošača nikada se ne sijeku i konveksne su prema ishodištu.


Uz određene pretpostavke da svi pojedinci imaju iste ukuse i iste realne dohotke, moguće je dobiti krivulje indiferencije za skup pojedinih potrošača. Svaka krivulja indiferencije pokazuje različite kombinacije potrošnje dvaju dobara od kojih svaka pojedincu (društu) donosi istu razinu zadovoljenja potreba. Što god da je kombinacija potrošnje na „višoj“ (udaljenijej od ishodišta) krivulji indiferencije to su kombinacije potrošnje predstavljene tačkama na toj krivulju za pojedinca (društvo) poželjnije. Na temelju krivulje indiferencije možemo definirati graničnu stopu supstitucije dobra X za dobro Y.


27

Granična stopa supstitucije pokazuje koliko je jedinica dobra X društvo spremno zrtvovati za potrošnju dodatne jedinice dobra Y, a da mu razina zadovoljstva ostane ista, tj. da ostane na istoj krivulji indiferencije. Budući da krivulje indiferencije pokazuju ukuse potrošača (društva), one imaju različit oblik za različite potrošače ako ti potrošači imaju različite ukuse. Ako su granične stope supstitucije u zemljama A i B različite, razmjena dobra X i Y među tim zemljama bit će obostrano probitačna sve dok se granične stope supstitucije ne izjednače.


Kada zarotiramo krivulje indiferencije zemlje B i superponiramo ih na mapu krivulja indiferencije zemlje A, dobijamo Edgeworthov zatvoreni dijagram čije su dimenzije određene količinama dobara X i Y. Krivulje indiferencije zemlje A smo označili sa I1, I2 i I3, a krivulje indiferencije zemlje B označili smo sa Z1, Z2 i Z3. Dimenzije dijagrama određene su ukupnom količinom dobara X i Y kojom raspolažu oba partnera zajedno. Kada spojimo sve tačke dodira krivulja indiferencije zemalja A i B dobit ćemo krivulju ugovora FS. Tačke na toj

28

krivulji pokazuju jednakosti graničnih stopa susptitucije partnera, postignuta je ravnoteža, a svako dalje nastavljanje razmjene išlo bi na štetu jednog od partnera. Zato tačke na krivulji ugovora predstavljaju Pareto optimum u razmjeni, koji nije postignut ako se položaj bilo koje stranke može poboljšati, a da se time ne pogorša položaj druge stranke. Kad granične stope supstitucije partnera u razmjeni nisu jednake, kao što znamo, može se poboljšati položaj barem jednog partnera u razmjeni, a da se položaj drugog ne pogorša. Između tačaka F i S na krivulji ugovora obje stranke imaju koristi od razmjene, a koja će od njih imati veču korist od razmjene zavisi od njihove relativne ekonomske snage. Ako partner A ima veću pregovaračku moć, vjerovatno je da će on u razmjeni više poboljšati svoj položaj, izvući veću korist od razmjene nego zemlja B i da će se tačka ravnoteže nalaziti na krivulju ugovora bliže tački S.

22. Odnosi cijena u međunarodnoj razmjeni

Formiranje odnosa cijena u međunarodnoj razmjeniRavnotežni odnos cijena dobara x i y u međunarodnoj razmjeni određen je prosjekom krivulja ponude tih dobaraod strane zemalja A i B. To možemo prikazati na sljedeći način:


Krivulje ponude zemalja A i B sijeku se u tački CA1=CB1 određujući tako ravnotežni odnos cijena Px/Py=1. Uz taj se odnos cijena određuje ravnoteža u međunarodnoj razmjeni, jer je ponuda svakog dobra jednaka njegovoj potražnji. Međutim, uz odnos cijena Px/Py=1/2 zemlja A bi nudila OG proizvoda x dok bi zemlja B tražila da se uveze OG2 proizvoda x, znači javlja se višak potražnje GG2 što će uticati na porast cijena proizvoda x, a to će uticati na povečanje odnosa cijena Px/Py=1/2 prema ravnotežnom odnosu Px/Py=1.Ako je pak odnos cijena Px/Py=2 zemlja B bi nudila OH proizvoda, a zemlja A bi potraživala OH2 proizvoda y i ovdje se javlja višak potražnje HH1 što će

29

uticati na porast cijena dobra y i smanjenje odnosa cijena Px/Py=2 prema ravnotežnom odnosu cijena Px/Py=1.

Elastičnost krivulja recipročne potražnje i stabilnost odnosa cijenaOdgovor na pitanje: uz koje uvjete tržište uspostavlja ravnotežni odnos cijena kad se on naruši, dat će nam elastičnost krivulje potražnje za uvozom na promjene odnosa cijena .


Elastičnost potražnje s obzirom na cijenu p u nekoj tački E, grafički izračunavamo ovako: suma a=OM/OP. Dakle, koeficijent elastičnosti u tački E izračunavamo tako da iz tačke E povučemo okomica na apscisu (OS koja pokazuje izvozni proizvod zemlje A) da bi smo dobili odrezak OM. U tački E povučemo tangentu i nađemo njezino sjecište s apscisom u tački N. Podijelimo duž OM sa ON i dobit ćemo koeficijent elastičnosti potražnje krivulje recipročne potražnje zemlje A u tački E. Budući da je OM>ON koeficijent elastičnosti je veći od 1, pa je potražnja za uvozom dobra y elastična. To znači da bi porast odnosa cijena za 1% doveo do porasta uvoza dobra y za više od 1% ( jer porast odnosa cijena Px/Py, uz konstantnu Px znači smanjenje Py). To bi uvjetovalo porast izdataka zemlje A, tj. porast poterbnog izvoza proizvoda x , kojim bi se platio povećani uvoz dobra y. U tački G tangenta je okomita na apscisu pa bi OM i ON bilo jednako, pa je koeficijent elastičnosti jednak 1. U tački F koeficijent elastičnosti potražnje je OM*/ON*, a budući da je OM*<ON*, to je koeficijent elastičnosti manji od 1, pa je potražnja za y neelastična. To znači da bi porast odnosa cijenaa Px/Py za 1 % doveo do porasta uvoza dobra y za manje od 1 %. Zbog toga bi se izvoz proizvoda x zemlje A kojim ona treba platiti uvoz dobra y iz zemlje B smanjio. Način izračunavanja elastičnosti potražnje za uvozom

30

dobrax zemlje B je isti kao kod zemlje A, samo što sjecišta treba tražiti na ordinati, obzirom da je izvozni proizvod zemlje B proizvod y.

Slika sa str.96.Babić

U tački E, elastičnost potražnje za uvozom proizvoda x od strane zemlje B je veća od 1 , što znači da bi opadanje cijene dobra x , dakle opadanje odnosa cijena Px/Py za 1 % rezultiralo povećanjem potražnje za uvozom dobra x u zemlji B za više od 1 %. To bi dovelo do povećanja izvoza dobra y radi plaćanja povećanog uvoza dobra x.

U tački G OM=ON pa je elastičnost potražnje za uvozom dobra x jednaka 1. U tački F OM*<ON*, pa je suma b<1 to znači da bi u toj tački smanjenje cijena dobra x, odnosno porast odnosa cijena Px/Py za 1 % rezultiralo povećanjem potražnje za uvozom dobra x za manje od 1 %. To bi dovelo do smanjenja izvoza dobra y kojim plaća uvoz proizvoda x iz zemlje A.

26. Marshall – Lernerov uslov ravnoteže

Prikažimo na istom grafikonu krivulje ponude zemalja A i B, da bismo na temelju njihovih elastičnosti odredili uvjete stabilnosti svjetskog tržišta. Krivulja ponude zemlje A siječe odozdo krivulju ponude zemlje B. To znači da je tangenta na krivulju ponude zemlje A u tački E okomitija (zatvara s apcisom veći ugao), nego tangenta na krivulju ponude zemlje B u itoj tački. Zbog toga ravnoteža u tački E je stabilna. Naime, promjena odnosa cijena, recimo njegovo opadanje (bilo zbog smanjenja Px ili povećanja Py) dovodilo bi do relativnog viška ponude dobra Y na svjetskom tržištu što bi uvjetovalo smanjenje njegove potražnje, pa bi se odnos cijena vratio u ravnotežni položaj. Da bismo utvrdili postojanje stabilnosti svjetskog tržita u tački ravnoteže treba uporediti nagibe krivulja potražnje zemlje A i B. Ako je nagib krivulje reciporčne potražnje zemlje A veći nego nabig krivulje zemlje B (što možemo utvrditi povlačenjem tangenti na obje krivulje u tački ravnoteže) tj. ako krivulja recipročne potražnje zemlje A siječe odozdo krivulju recipročne potražnje zemlje B, ravnoteža je stabilna.

31


Marshall – Lernerov uslov ravnoteže glasi: „Ako je zbir elastičnosti recipročne potražnje obje zemlje veći od 1, tržište je stabilno, pa je ravnoteža u tački E stabilna, tj. ako je suma a + suma b>1, tržište je stabilno.“Uvjet stabilnosti tržišta je da krivulja recipročne potražnje zemlje A siječe krivulju recipročne potražnje zemlje B odozdo, tj. da je tangens ugla koji tangenta na krivulji potražnje zemlje A u tački E zatvara s apscisom (EM/NM) veći od tangensa ugla koji tangenta na krivulji potražnje zemlje B u tački E zatvara s apscisom, možemo pisati:

EM/NM>N´M´/EM´Sa slike vidimo da je EM=OM´ i EM´=OM, te da je NM=OM-ON i N´M´=OM´-ON´, pa možemo pisati: OM´ / OM – ON > OM´ - ON´ / OM

28. Uticaj transportnih troškova na vanjsku trgovinu

U ravnoteži, tj. kad je ponuda izvoza nekog dobra jednaka potražnji za uvozom tog dobra, cijena dotičnog dobra u zemlji uvoznici veća je od cijene tog dobra u zemlji izvoznici za iznos transportnih troškova. To možemo predstaviti grafički:


32

Uticaj transportnih troškova na cijene u vanjskoj trgovini

Apstrahiramo li transportne troškove, ravnotežni odnos je Px/Py=1, a količine izvoza i uvoza određene su koordinatama tačke Ca1=Cb1. Na slici vidimo da uz odnos cijena Px/Py=5/4 zemlja B uvozi OG dobra x. Međutim, da bi zemlja A izvozila OG jedinica dobra x, odnos cijena treba biti svega Px/Py=1/4. Odnos cijena veći je u zemlji B nego u zemlji A za iznos transportnih troškova, tj. Px/PyB>Px/PyA; transportne troškove dobijamo na sljedeći način (Px/Py=5/4)-(Px/Py=1/4)= Cb-Ca=1. Prema tome troškovi transporta dobra x iz zemlje A u zemlju B iznose Cb-Ca=1 jedinicu dobra y. Ako analiziramo sa stajališta izvoza dobra y, vidimo da bi uz Px/Py=5/4 zemlja B bila voljna izvesti CbG dobra y, dok bi zemlja A htjela uvesti CaG dobra y uz odnos cijena Px/Py=1/4. Vidimo da uvođenje transportnih troškova utiče na smanjenje količine međunarodne razmjene, jer utiče na povećanje cijena. Utjecaj transportnih troškova na cijene i količine u međunarodnoj razmjeni lakše je analizirati pomoću parcijalnog modela tržišta sa slijedeće slike:


Uticaj transportnih troškova na vanjsku trgovinu

33

Ravnotežna cijena i količina dobra x u situaciji autarhije određena je sjecištem krivulje potražnje i ponude u svakoj zemlji. U zemlji A cijena dobra x niža je nego u zemlji B, što je dovoljan uvjet za razmjenu. Zemlja A bi izvozila dobro x, a zemlja B bi uvozila dobro x, time bi se ponuda u zemlji B povećala, a u zemlji A smanjila što bi uvjetovalo pad cijena dobra x u zemlji B i porast cijena dobra x u zemlji A. Na taj način cijena u obje zemlje bi se izjednačila.Uz ravnotežnu cijenu p=5, zemlja A bi proizvodila pc=5 proizvoda dobra x, od toga bi pD=3 trošila, a CD=2 bi izvozila. Zemlja B bi proizvodila pE=3 dobra x , a uvozila bi EF= 2, tako bi potražnja u zemlji B za proizvodom x bila pF=5. Ako sada pretpostavimo da su troškovi transporta jedinice dobra x iz zemlje A u zemlju B jedna novčana jedinica, tada bi cijena u zemlji A bila 4,5 novčanih jedinica, a u zemlji B 5,5 novčanih jedinica. Proizvodnja u zemlji A bi bila 4,5 jedinica ( manje nego prije), potražnja bi bila 3,5 jedinica, a izvoz 1 jedinica. Proizvodnja u zemlji B bila bi 3,5 jedinica ( više nego prije postojanja transportnih troškova), a uvoz 1 jedinica. U tom slučaju troškove transporta jednako su snosile obje zemlje. Dalje povećanje transportnih troškova utjecalo bi na smanjenje razmjene među zemljama. Kad bi transportni troškovi bili jednaki razlici u cijeni dobra x u ovim zemljama (pb-pA) prestala bi razmjena i specijalizacija.

29. Uticaj promjene ukusa na međunarodnu ekonomsku razmjenu

Primjena ukusa u nekoj zemlji uz nepromijenjenu krivulju njezinih proizvodnih mogučnosti utjecat će na promjenu krivulje recipročne potražnje, na promjene odnosa cijena, količina razmjene i na promjene u razdiobi koristi od razmjene. Pretpostavimo da u zemlji A je došlo do promjene ukusa potrošača i da oni sad intenzivnije žele dobro x, koje je inače izvozno dobro zemlje A, te se to odražava na promjenu mape indiferencije, pa su sada te krivulje okomitije, više nagnute prema dobru x, jer su potrošači voljni žrtvovati veću količinu dobra y za dodatnu jedinicu dobra x. Dakle, porasla je granična stopa supstitucije dobra y za dobro x, zbog toga raste i Px/Py, a to utiče na poboljšanje uvjeta razmjene ali i na smanjivanje količina razmjene.


34

Prije promjene ukusa zemlja A je proizvodila u tački Fa, trošila Ca na krivulji indiferencije Z2, izvozeći FaG dobra x u zamjenu za Gca dobra y. Sjecište krivulja potražnje zemalja A i B prije promjena ukusa odredilo je donos cijena Px/Py=1. Nakon promjene ukusa u zemlji A u korist njezina izvoznog dobra x, povećana je njegova proizvodnja u zemlji A do tačke Fà, ali je još više se povećala potrošnja dobra x u zemlji A, do tačke Cà na krivulji indiferencije I1, pa zemlja A želi izvoziti FàG1 proizvoda x u zamjenu za CàG1 dobra y. Kako je CàG1>C1Fà, to je i odnos cijena Px/Py>1, pa s ekrivulja ponude rotira u smjeru suprotnom od kazaljke na satu s A na A`. To utječe na poboljšanje uvjeta razmjene zemlje A i na smanjenje opsega međunarodne ekonomske razmjene i smanjenje specijalizacije u proizvodnji. Da li je zemlja A u boljem ili lošijem položaju, ne možemo znati, jer je mapa indiferencije promjenjena, tako da se krivulje Z1, Z2…..i I1, I2……….. sijeku. Promjena ukusa u zemlji A u korist uvoznog dobra y, odrazila bi se na promjenu krivulje indiferencije koje bi bile nagnutije prema dobru y, pa bi zemlja A bila voljna nuditi više dobra x za istu količinu dobra y . Zbog toga se njezina krivulja ponude rotira u smjeru kazaljke na satu, što određuje novi niži odnos cijena Px/Py<1 što znači da se uvjeti razmjene pogoršavaju, a da se volumen međunarodne razmjene, a to znači i specijalizacija proizvodnje povećava. Opet ne možemo reći da li se položaj zemlje A poboljšava ili pogoršao, jer je mapa indiferencije promijenjena, a krivulje indiferencije u zemlji A se sijeku.Analogno tome, možemo analizirati utjecaj promjena ukusa u zemlji B.Na narednoj slici analizirat ćemo utjecaj promjena ukusa i u zemlji A i u zemlji B.

Slika sa str 116.Babić

Promjena ukusa u zemlji A u korist njezina izvoznog dobra zarotirala bi njezinu krivulju ponude od A do A`, što će uticati na porast odnosa cijena Px/Py>1, pa

35

bi se uvjeti razmjene zemlje A poboljšali ( zraka OR1), ali bi se smanjio volumen međunarodne ekonomske razmjene. Obratno, promjena ukusa u zemlji A u krist uvoznog dobra y pomjerila bi krivulju ponude s A na A2, što će utjecati na smanjenje odnosa cijena Px/PY<1, a to znači pogoršanje uvjeta razmjene ( zraka OR2) ali i povećanje opsega međunarodne razmjene. Promjena ukusa u zemlji B u korist njezina izvoznog dobra y zarotirala bi njezinu krivulju ponude u smjeru kazaljke na satu od B do B1. To bi značilo da za istu količinu dobra y , zemlja B traži veću količinu dobra x, pa bi se uz nepromijenjenu krivulju ponude zemlje A, uvjeti razmjene zemlje B poboljšali ( zraka OR3), pa bi bilo Px/Py<1. Obratno, promjena ukusa u zemlji B u korist njezina uvoznog dobra x, pomjerila bi krivulju ponude s B na B2, to bi značilo da je zemlja B za istu količinu dobra x voljna dati više dobra y, pa se pogoršavaju njezini uvjeti razmjene, jer je Px/Py>1 ( zraka OR4). Na slici je moguće analizirati i utjecaj istodobnih promjena ukusa u zemlji A i u zemlji B. Ako se npr. promjene ukusi u korist dobra x u obje zemlje, krivulja ponude zemlje A će se pomjeriti s A na A1, a zemlje B s B na B2, rezultat bi bio najveći porast odnosa cijena Px/Py ( zbog povećane potražnje za x). Zbog toga bi se uvjeti razmjene zemlje A još poboljšali, ali bi se povećala međunarodna razmjena, a time i specijalizacija u proizvodnji, pa bi zemlja A bila u još boljem položaju. Obratno, promjena ukusa u obje zemlje u korist proizvoda y utjecale bi na poboljšanje uvjeta razmjene zemlje B (zraka OR6), međutim to nije utjecalo na smanjenje međunarodne ekonomske razmjene, pa je i zemlja B u boljem položaju nego ranije.

27. Odnosi razmjene – terms of trade – 100 str. Babić

Odnos cijena izvozne robe zemlje A prema cijeni uvozne robe zemlje A u ravnoteži tj. Px/Py zove se uvjeti razmjene zemlje A. Što god su uvjeti zemlje A povoljniji to ona ima veće koristi od vanjske trgovine. Za zemlju B uvjeti razmjene Py/Px recipročna su vrijednost uvjeta razmjene zemlje A. U slučaju da zemlja A izvozi više vrsta robe: x1,x2,...,xn i uvozi više vrsta robe: y1,y2,...yn uvjete razmjene računamo kao odnos indeksa cijena izvoza prema indeksu cijena uvoza. Pri tome se indeksi cijena računaju kao ponderisan prosjek gdje su za pondere uzeti udjeli pojedinih vrsta roba u izvozu (uvozu).Uvjeti razmjene mogu se mjeriti na različite načine:1.možemo ih izraziti kao odnos cijena izvoza i uvoza2.možemo ih izraziti kao odnos količina izvoza i uvoza.Ako je svrha uvjeta razmjene da mjere odnose cijena izvoz,uvoz roba i usluge koliko se jedinica izvoza plaća po jedinici uvoza ili koliko se uvoza dobiva po jedinici izvoza tada se uvjeti razmjene trebaju mjeriti odnosima cijena a ne odnosima količina.

36

II DIO – VANJSKO TRGOVINSKA POLITIKA

1. Vrste spoljno trgovinske politike

Postoji više kriterija za razvrstavanje vanjskotrgovinske politike, među kojima ističemo one koji su najčešće u uporabi:I. S obzirom na stupanj liberalizacije vanjske trgovine:

A. liberalistička vanjskotrgovinska politika,B. protekcionistička vanjskotrgovinska politika,C. intervencionistička vanjskotrgovinska politika.

II. S obzirom na oblik zaštitnih (protekcionističkih) mjera:A. carinska zaštita,B. bezcarinska zaštita.

III. S obzirom na složenost zaštitnih mjera:A. pasivna zaštita,B. carine,C. vancarinske pristojbe,D. prelevmani,E. antidamping:

1) kvantitativna ograničenja uvoza,2) standardi, atesti, tehnički normativi i norma kvalitete,3) devizni tečaj i devizna ograničenja,4) ostala stredstva pasivne zašite,

F. aktivna zaštita:1) povrat carina i drugih uvoznih pristojbi,2) subvencioniranje poljoprivrede,3) ostali povrati (povrat plaćene vozarine, naknada dijela troškova opće

privredne i turističke propagande u inozemstvu).G. finansijsko-kreditna gledišta zaštitne politike (venture kapital,

finansiranje u stranoj valuti, BOT finansiranje, lizing, faktoring i sl.).IV. S obzirom na vrste ograničenja i poticaja:

A. vrste robnog režima:1) liberalizirani uvoz i izvoz,2) ograničeni uvoz i izvoz,

B. vrste deviznog režima:1) slobodno raspolaganje devizama,2) ograničeno raspolaganje devizama,

C. kvantitativna ograničenja:1) zabrana uvoza i izvoza,2) plafoni,3) kvote,4) dozvole,

37

D. kvalitativna ograničenja:1) standardi,2) sanitarni propisi itd.

E. poticajne mjere izvoza:1) devizni tečaj,2) izvozne premije,3) retencijska kvota,4) selektivno kreditiranje itd.

2. Liberalizam

Riječ liberalizam potiče od latinske riječi liber, što znači slobodan. U ekonomskom smislu liberalizam je privredni sistem u kojemu su privredni subjekti slobodni na tržištu. Svojim odlukama pridonose finansijskom učinku (dobitku ili gubitku). Dobitak ih stimulira, a rizik destimulira. Prema A.Smithu država ne treba da se miješa u privredne tokove, nego samo da obezbijedi normalno funkcionisanje ekonomskih aktivnosti. Englezi su prihvatili ovaj sistem 1850-ih., dok je 1849 godine ukinut je žitni zakon.Ekonomski liberalizam se temelji na:

1. ekonomskoj samostalnosti privrednih subjekata2. pravnoj slobodi privrednih subjekata.

U uvjetima liberalizma razvija se i teorija savršene konkurencije, prema kojoj se u uvjetima slobodnog tržišta obavlja racionalna alokacija resursa. Prednosti liberalizma:

mogućnost podjele rada efikasnije bolje snadbjevanje proizvoda ukidanje diskriminacije niže cijene proizvoda

3. Protekcionizam

Riječ ''protekcionizam'' dolazi od latinske riječi protegere, što znači pokazati, zakloniti, zaštititi. Protekcionizmom se podrazumijeva skup državnih mjera kojima ona zaštićuje svoju privredu od uticaja inozemne konkurencije. Naime, uz uvjet da je inozemna roba jeftinija, nakon plačanja carina, prelevmana (oblik dodatne carinske zaštite, najčešće za uvoz poljoprivrednih proizvoda) i drugih uvoznih nameta, za uvoznika, odnosno domaćeg potrošača roba postaje skuplja. Na taj način uvozna cijena robe može biti na razini cijena domaće robe ili čak i veća. Drugim riječima, protekcionističkim mjerama eliminira se inozemni konkurent s domaćeg tržišta. Odnosno možemo reći da se protekcionizam kao grama ekonomske politike shvaća:

1. u užem smislu riječi2. u širem smislu riječi

38

Protekcioniozam u užem smislu riječi je zaštita domaće privrede od uvoza. Država raznim mjerama ograničava uvoz. Protekcionizam u širem smislu riječi predstavlja zaštitu domaće privrede od uvoza i poticajne mjere za povećanje vlastitog izvoza, kako bi stvorio uvjete za razvoj vlastite privrede. Teorije protekcionizmaPostoje 4 škole protekcionizma:

a) Klasične teorije protekcionizmab) Marsistički pogled na protekcionizamc) Protekcionizam zemalja u razvojud) Teorijske koncepcije kvantitativnog kriterija zaštitne politike-koncepcija

''efektivne ''carinske zaštite

4. Intervencionizam (1920-tih godina)

Intervencionizmom se podrazumijeva skup mjera kojima država utiče na tijek društvene reprodukcije. Intervencionizam je, kao način upravljanja gospodarskim procesom, vjerovatno nastao kada i drzava. Ulogu države u međunarodnoj razmjeni rasvjetljava jos i merkantilizam.Temeljitiju raspravu u ulozi države nametnula je velika svjetska kriza. Kejns ističe da klasična politička ekonomija, odnosno teorija savršene konkurencije, ne daje odgovore na krupna gospodarska pitanja kao što su krize. On je još 1926. u svom poznatom predavanju pod nazivom “Kraj laissez faire-a”, nagovijestio nužnost napuštanja učenja klasične političke ekonomije, a izričito ga je negirao u svom poznatom djelu “Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca”. Kejns smatra da slobodno trzište treba zamijeniti reguliranim trzištem.Sve mjere kojima država utiče na privredne tokove mogu se svrstati u dvije grupe:

1. izravne mjere,2. neizravne mjere.

Izravne mjere države su one koje se odnose, općenito na konkretne privredne subjekte. U takve mjere svrstavamo pokrivanje gubitka, državne nabavke, sufinansiranje znanstveno-istraživačkog rada, itd. Neizravne mjere države su one koje se odnose na sve privredne subjekte. Kada je u pitanju vanjsko-trgovinska razmjena, onda se u takve mjere ubrajaju carine, uvozne takse, devalvacija, revalvacija, dozvole, zabrane, itd.

39

5. Teorija carinske zaštite (Baban)

Carinskom zaštitom se podrazumijevaju zaštitne mjere u obliku carina i sličnih mjera koje štite domaću privredu od inozemne privrede.U sredstva carinske zaštite se ubrajaju:1. carine,2. prelevmani,3. superprelevmani.Carine je oblik posrednog poreza koji se obračunava i naplaćuje kada roba, na koju se plaća carina prelazi carinsku granicu. Drugo značenje carine je da je ona sredstvo zaštite domaće privrede od inozemne konkurencije. Prelevman je oblik dodatne carinske zaštite, najčešće za uvoz poljoprivrednih proizvoda. On je dinamičan, može se mijenati u vremenskom razdoblju od 7 dana. Ako je domaća ponuda poljoprivrednih prizvoda veća od potražnje, cijene ce imati tendenciju pada. Ukoliko su svjetske cijene poljoprivrednih proizvoda niže, zemlja ce u cilju spriječavanja inozemne konkurencije, osim carina uvesti i prelevman. Superprelevman je dodatna zaštita iznad prelevmana. Drugim riječima, ako carina i prelevmani dovoljno ne štite domacu proizvodnju jer je inozemna proizvodnja konkurentnija, utvrđuje se dodatna mjera zaštite superprelevman. Jedno je mišljenje da se u carinsku zaštitu ubrajaju samo carine, a naš stav je da u carinsku zaštitu treba ubrojiti prelevmane, superprelevmane pa i uvozne takse. Da se samo carine ubrajaju u carinsku zaštitu je samo formalni pristup problemu, međutim suštinski pristup problemu mijenja stav da samo carine predstavljaju carinsku zastitu.Naime, navedimo argumente o sličnosti carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi:

1. sva četiri oblika plaćanja su posredni porezi,2. posredni porezi plaćaju se u valuti zemlje uvoznice i prihod su državnog

proračuna.3. osnovica za obračun carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi

je ista,4. kao što se carine mogu obračunati na vrijednost robe i naturalne

vrijednosti takav sistem obračuna koristi se i za prelevmane, superprelevmane i uvozne takse.

Dakle bit navedenih oblika dadžbina je ista a razlika je samo u nazivu. Zbog toga i prelevmane, superprelevmane i uvozne takse svrstavamo u carinsku zaštitu.

40

6. Vrste carina

I s obzirom na stepen liberalizacije vanjske trgovine:1. liberalistička vanjskotrgovinska politika2. protekcionistička vanjskotrgovinska politika3. intervencionistička vanjskotrgovinska politika

II s obzirom na oblik zaštitnih (protekcionističkih) mjera:1. carinska zaštita2. bescarinska zaštita

III s obzirom na složenost zaštitnih mjera:1. pasivna zaštita 2. carine3. vancarinske pristojbe (takse)4. prelevmani5. antidamping

kvantitativna ograničenja uvoza standardi, atesti, tehnički normativi i norma kvalitete devizni tečaj i devizna ograničenja ostala sredstva pasivne zaštite

6. aktivna zaštita: povrat carina i drugih uvoznih pristojbi subvencioniranje poljoprivrede ostali povrati (povrat plaćene vozarine, naknada dijela troškova opće

privredne i turističke propagande u inozemstvu) 7. finansijska-kreditna gledišta zaštitne politike (venture kapital, finansiranje

u stranoj valuti, lizing, faktoring i sl.)

IV s obzirom na vrste ograničenja i poticaja:1. vrste robnog režima

a. liberalizirani uvoz i izvozb. ograničeni uvoz i izvoz

2. vrste deviznog režimaa. slobodno raspolaganje devizamab. ograničeno raspolaganje devizama

3. kvantitativna ograničenjaa. zabrana uvoza i izvozab. plafonic. kvoted. dozvolee.

41

4. kvalitativna ograničenjaa. standardib. sanitarni propisi

5. poticajne mjere izvoza:a. devizni tečaj b. izvozne premijec. retencijska kvotad. selektivno kreditiranje itd

S OBZIROM NA SMJER KRETANJA ROBE: 1. uvozne carine-se obračunavaju i plaćaju na uvezenu robu za koju je propisano da podliježe carinjenju. 2. izvozne carine-se obračunavaju i plaćaju na izvezenu robu za koju je propisano da podliježe carinjenju. Cilj im je da se ekonomskim a ne administrativnim putem oteža izvoz robe, kako bi se prvenstveno zadovoljile domaće potrebe. 3. tranzitne carine-se obtačunavaju i plaćaju na tranzitnu robu. U skladu sa GATT-om (član 5) i Barcelonskom konvencijom 11921.g. danas se više ne plaća ova carina.

CARINE S OBZIROM NA SVRHU: To su:

1. zaštitne carine su one kojima se zaštićuje domaća privreda od inozemne privrede koja je agresivnija i konkurentnija2. fiskalne carine s u one kojima je prvobitni cilj ostvarenje javnih prihoda, za finansiranje javnih rashoda, a sekundarni cilj im je zaštita domaće proizvodnje. Mogu se obračunati i na uvoznu u na izvoznu robu.3. prohibitivne carine svojom visinom onemogućuju uvoz robe. Dakle, uvoz ne zabranjuje administrativno, nego ekonomski (visinom carine)

CARINE S OBZIROM NA OSNOVICU ZA OBRAČUN CARINE:

To su:1. carine na vrijednost uvezene robe (carine ''ad valorem'') se obračaunavaju i

plaćaju na vrijednost uvezene robe, a postoje dva oblika:a) jedinstvena carina ''ad valorem'' na svu robu obračunava jedan te

isti postotak od vrijednosti robeb) specijalizirana carina ''ad valorem'' carinska stopa je različita,

ovisno o vrsti i kvalitetu robe.2. specifične carine se obračunavaju i plaćaju prema količini uvezene robe.

Specifične carine su one koje se obračunavaju (i plaćaju) prema količini (kg, lit, kom, itd.) uvezene robe. Kod specifičnih carina carinsko opterećenje je stalno. Carina je izražena u apsolutnom iznosu domaće

42

valute. Državni prihod, a tim i carinski teret, ovisi o vrijednosti domaće valute. Međutim, relativni državni prihod ovisi i o kretanju cijena uvezene robe na svjetskom tržištu.

3. kombinirane carine su kombinacija ''ad valorem'' i specifičnih carina, a postoje:

a) alternativne carine koje daju veće fiskalne efekteb) periodične carine gdje se naizmjenično primjenjuju u jednom

razdoblju ''ad valorem'' a drugom specifične carine

CARINE S OBZIROM NA SUBJEKT ODLUČIVANJA To su:

1. samostalne (autonomne) carine su one koje samostalno određuje svaka država.

2. ugovorne (konvencionalne) carine u saglasnosti međusobno utvrđuju dvije ili više država, a mogu biti:

a. bilateralne ugovorneb. tripartitno ugovornec. multilateralno ugovorne

CARINE S OBZIROM NA STEPEN BENEFICIRANJA CARINE Mogu biti:

1. preferencijalne carine su beneficirane carine, gdje na osnovu međudržavnih ugovora, jedna država u odnosu na drugu (druge) države plaćaju manje carine od uobičajenih.

2. diferencijalne carine su veće carine u odnosu na uobičajene prema drugoj (drugim) državi, otežavaju carinski teret.

DIFERENCIJALNIH CARINA Diferencijalne carine mogu biti:

a) retorzivne(ratne) su reakcija prema nekoj državi koja je uvela sankcije, carinski rat najcesce je uzrok retorzivnim carinama

b) kompenzatorne carine su carinski dodatak normalnoj carini, čiji je cilj povećati carinsku zaštitu prema zemlji koja potiče svoj izvoz da bi bila kokurentnija na svjetskom trzistu

c) diferencijalne carine na neizravan transport su carinski dodatak na robu koja se prevozi brodom, koja je pretovarena u pristaništu neke treće države ili na robu koja se prevozi tuđim brodom.

43

CARINE S OBZIROM NA EFEKTE

Mogu biti:1. efektivne carine u zemlji uvoznici izazivaju rezličite učinke, kao npr.

a. smanjenje uvoza (restriktivni carinski učinak)b. smanjenje potrošnje i povećanje proizvodnje (zaštitni učinak)

2. neefektivne carine ne izazivaju direktne učinke u zemlji uvoznici.

ANTIDAMPINŠKE CARINE I carine se mogu podijeleti i s obzirom na vrstu robe koja se carini

a) carine na industrijske proizvodeb) carine na poljoprivredne proizvode

II s obzirom na uravnoteženje domaćih i inozemnih cijena imamo 1. antidampinške carine- dampingom se smatra izvozna djelatnost kada je

''jedan proizvod izvezen iz jedne zemlje u drugu, na tržište zemlje uvoznice unjet po cijeni normalne, ako je cijena datog proizvoda:

a. ispod uporedive cijene koja važi za normalne trgovinske operacije sa sličnim proizvodom, namjenjen za potrošnju u izvozničkoj zemlji

b. ili u slučaju da takva cijena ne postoji na unutrašnjem tržištu ove posljednje zemlje, ako je cijena izvezenog proizvoda- ispod najviše uporedive cijene sličnog proizvoda za izvoz u treću zemlju po normalnim trgovinskim operacijama- ili ispod cijene koštanja tog proizvoda u zemlji porijekla, s jednim razumnim dodatkom za prodajne troškove i profit.

III imamo još podjelu carina s obzirom na druge kriterije:1. konsolidarne- dogovorene tokom multilateralnih konferencija2. primarne carine daju prednost prevozu uvezene robe pomoću domaćih

brodova.

7. Optimalna carina ( 131.str. BABIĆ)

U uvjetima potpune konkurencije u zemlji i nepostojanja eksternih ekonomija, slobodna bi međunarodna razmjena vodila ka maksimiziranju svjetske proizvodnje. Međutim, to ne znači da slobodna vanjska trgovina znači i najbolju moguću politiku za svaku pojedinu zemlju. Naprotiv, u interesu je svake zemlje da u izvjesnoj mjesti ograniči uvoz ili izvoz ako inozemna potražnja nije savršeno elastična i ako se ne boji odmazde. U uvjetima nesavršene elastičnosti inozemne potražnje optimalna carinska zaštita ovisi o elastičnosti iznozemne potražnje i o obliku domaće krivulje transformacije. Zato se ona određuje tako da se izabere skup carinskih stopa koji će izjednačiti granični prihod, tj. granične

44

uvjete razmjene s graničnim troškom, tj. graničnom stopom transformacije. Zemlja bi trebala uvesti takvu carinu koja bi joj donijela optimalne uvjete razmjene, a to znači maksimalno društveno blagostanje.Određivanje optimalne carine ilustrirat ćemo na slici.


U situaciji neometane međunarodne razmjene ravnoteža se postiže u tački R1 gdje zemlja A razmjenjuje OX1 svog izvoznog proizvoda X za OY1 proizvoda Y sa zemljom B. Na taj način dosiže se krivulja indiferentnosti u trgovini IT1. Uvjeti razmjene (odnosi cijena) jesu Px:Py=1.Zemlja A uvodi carinu koja će joj donijeti maximalno blagostanje, uz pretpostavku da zemlja B neće odgovoriti istom mjerom. To je ona carina pri kojoj se dosiže najviša krivulja indiferentnosti prema trgovini IT2. To je ona krivulja indiferentnosti koja je tangenta na krivulji recipročne potražnje zemlje B (na krivulju ponude inozemstva). Nakon uvođenja optimalne carine zemlja A izvozi OX2 dobra X (umjesto OX1) u zamjenu za uvoz OY2 proizvoda Y (umjesto OY1). Veličina optimalne carine ovisi o obliku inozemne krivulje ponude (krivulje recipročne potražnje zemlje B) u okolice tačke R. Da je krivulja recipročne potražnje zemlje B bila vodoravna ili opadajuća (s negativnom nagibom) optimalna carina bila bi vrlo visoka.

8. Carinske stope

Carinskim stopama podrazumijevamo postotak ili apsolutnu vrijednost koja se primjenjuje na carinsku osnovicu. Postoji više mogućnosti razvrstavanja carinskih stopa, među kojima ističemo:- Sa obzirom na način izražavanja carinske stope:1. carinske stope u postotku2. carina u apsolutnom iznosu

45

- Sa obzirom na raspon:1. minimalne carinske stope2. maksimalne carinske stope3. carinske stope u rasponu od minimalnih do maksimalnih

- Sa obzirom na povlastice:1. preferencijalne carinske stope2. nepreferencijalne carinske stope

-Sa obzirom na samostalnost odlučivanja o visini carinskih stopa:1. samostalne2. konvencionalne

- Sa obzirom na stepen obrade robe:1. carinske stope na sirovine2. carinske stope na poluproizvode3. carinske stope na finalne proizvode

- Sa obzirom na sezonu:1. sezonske carinske stope2. nesezonske carinske stopeCarinske stope u postotku se primjenjuju kod ad volorem carina. Carina u apsolutnom iznosu se primjenjuje kod specifičnih carina. Minimalna carinska stopa je najmanje relativno carinsko opterećenje uvozne robe. Ona treba pokriti razliku u troškovima skuplje domaće i jeftinije inozemne proizvodnje. Maksimalna carinska stopa je najvece relativno carinsko opterećenje uvozne robe. Carinske stope u rasponu između minimalnih i maksimalnih carinskih stopa su određene brojnim faktorima kao npr. :

1. stepenom obrade robe2. preferiranjem pojedinih zemalja3. vrstom robe4. optimiziranjem državnih prihoda od carina

Autonomne carinske stope su one stope koje samostalno utvrđuje pojedina država.Konvencionalne carinske stope su one koje zajednički dogovaraju države. U carinskoj uniji države članice mogu međusobno ukloniti varine a prema trećim zemljama primjeniti tzv. jedinstvenu carinsku tarifu.

9. Argumenti ograni č enja slobode me đ unarodne ekonomske razmjene (Prvo najbolje rješenje) - 122.str. BABIĆ

Postojanje nesavršenosti tržišta,na domaćem ili svjetskom tržištu onemogućava slobodnu međunarodnu ekonomsku razmjenu da izvrši optimalnu alokaciju

46

oskudnih resursa, jer nisu zadovoljeni nužni uvjeti postojanja paretovog optimuma (jednakost graničnih stopa transformacije i supstitucije sa cijenama). Zbog toga u uvjetima nesavršenosti tržišta, domaćeg ili međunarodnog, slobodna međunarodna ekonomska razmjena ne rezultira optimalnom alokoacijom resursa. Da bi se u uvjetima nesavršenosti tržišta postigla optimalna alokcija resursa, nužno je mjerama ekonomske politike intervenirati na domaćem ili međunarodnom tržištu (korekcije porezima i subvencijama sve do izjednačenja graničnih stopa transformacije i supstitucije sa cijenama). Pri tome te poreze i subvencije treba uvoditi tako gdje se dogodila nesavršenost tržišta. Ovaj uvjetni optimum se zove drugi optimum ili drugo najbolje rješenje, za razliku od optimuma koji bi se postigao bez ovih ograničenja, prvo najbolje rješenje. Prvo najbolje rješenje predstavlja apsolutni maximum funkcije društvenog blagostanja koji se ostvaruje ako i samo ako su zadovoljene sve pretpostavke Paretovog optimuma, a to znači da postoje uvjeti perfektne konkurencije na svim tržištima i u svim zemljama. Ako je jedna (ili više) pretpostavki za ostvarenje Paretovog optimuma neostvaruje, ne može se ostvariti prvo najbolje rješenje. U tom se slučaju maximizira funkcija blagostanja uz data ograničenja, pa se dobija njen uvjetni ili ograničeni maximum koji predstavlja drugo najbolje rješenje. Ograničenja za ostvarenje apsolutnog maximuma prvog najboljeg rješenja mogu se klasificirati u dvije kategorije, i to:

1. ograničenje ponašanja kod funkcija cilja nije maximiziranje zadovoljstva potrošaća ili maximiziranje dobiti proizvođača

2. ograničenje okruženja koja nameće država (carine, porezi, subvencije) ili su posljedica nesavršenosti tržišta ili tehnoloških karakteristika (rastući prinosi i ekonomija obima) ili postojanje eksternih ekonomija ili eksternih disekonomija.

Uklanjanje ovih ograničenja mjerama ekonomske politike, ako je to moguće, omogućivalo bi postojanje prvog najboljeg rješenja.

10. Uticaj carina na doma ć u proizvodnju i potro š nju

Pretpostavimo da zemlja A uvede ad valorem na uvoz proizvoda Y. Too pretpostavimo da je udio zemlje A u svjetskoj razmjeni mali tako da ona nemože uticati na svjetske cijene. Zbog toga cijena uvoznog proizvoda Y u zemlji A poraste za puni iznos carine. Pogledajmo kako bi uvođenje carine za t posto u zemlji A uticalo na proizvodnju u toj zemlji – slika ispod Odnos cijena na svjetskom tržištu prije uvođenja carine bio je Px/Py=1 . Uz taj odnos cijena optimalna kombinacija proizvodnje zemlje A bila je u tački E. Nacionalni dohodak u zemlji A mjeren u jedinicama dobra Y bio je OG. Uvođenjem carine od t % na cijenu proizvoda Y u zemlji A, povećana je za t % pa sada iznosi PyA=Py(1+t). Zbog toga je krivulja odnosa cijena u zemlji sada Px/Py * A ≤1 .

47


Uz taj novi odnos cijena optimalna kombinacija proizvodnje (uz nepromjenjenu krivulju transformacije) određena tačkom F. To unači da je uvođenjem carina na uvoz proizvoda Y, dakle zaštitom domaće proizvodnje dobra Y u zemlji A, došlo do djelimične realokacije proizvodnih faktora iz proizvodnje dobra X u proizvodnju dobra Y. Budući da smo prestavili da je zemlja A mala da bi uticala na cijene na svjetskom tržištu, odnos cijena na svjetskom tržištu je isti Px/Py=1, ako domaću proizvodnju u zemlji A valoriziramo prema svjetskom cijenama, tj ako povučemo paralelu sa svjetskim odnosom cijena do tačke T, dkle do tačke proizvodnje u zemlji A, vidimo da je sada proizvodnja, smanjen na OH. Mala zemlja A sama sebi nanosi štetu uvođenjem carine na uvoz proizvoda Y. Zbog toga je za malu zemlju koja nemože uticati na svjetske cijene optimalna politika slobodne trgovine. Pretpostavimo međutim, da je proizvodnja i nakon uvođenja carine u zemlji A ostala u tački E, bilo zbog nemobilnosti proizvodnih faktora ili zbog potpune neelastičnosti supstitucije proizvodnih faktora u tom slučaju uvođenje carine u zemlji A ne utiče na proizvodnju nago samo na potrošnju.

48


Prije uvođenja carine zemlja je proizvodila u tački E, a trošila u tački F, izvozeći EH proizvoda X u zamjenu za FH proizvoda Y. Na taj način dosezala je krivu indiferencije Z1. uvođenjem carine povećava se cijena dobra Y u zemlji A pa je onda cijena Px/Py < 1. Kad bi zemlja A i dalje mogla dosezati istu krivu indiferencije ona bi trošila u tački I u kojoj je novi odnos Px/Py tangenta na istoj kljivulji indiferencije Z1. Vidimo da bi zemlja A u tački i trošila više proizvoda X, a manje sada skupljeg proizvoda Y nego u tački F. Dakle zbog efekta supstitucije zemlja A supstituira dio potrošnje poskupjelog proizvoda Y potrošnjom dobra X. Ako ovom efektu supstitucije dodamo i efekat dohotka potrošnja zemlje a biće u tački J dakle na nižoj krivulji indiferencije Zo jer je poskupljenje proizvoda ekvivalentno smanjenju realnog dohotka. Tačka J određena je tangentom koja je paralelna s odnosom cijena Px/Py < 1 koja predstavlja budžetsku jednačinu domaćih potrošača. Kada bismo na sličan način odredili sve tačke uz koje je odnos cijena Px/Py < 1 dobili bismo zraku iz ishodišta OM koju smo označili sa f (y, Px/Py < 1 ) Vidimo da je zemlja A zbog uvođenja carine dosegla nižu krivulju indiferencije pa se njezin položaj u potrošnji pogoršao. Sada je trokut razmjene EJK manji od EF. Prema tome zemlja koja je mala da bi uticala na cijene na svjetskom tržištu pogoršava svoj vlastiti položaj uvođenjem carine na uvoz proizvoda.

11. Dejstvo uvo đ enja carina na ekonomsko blagostanje ( model male zemlje )

Veličina dađbina ukljućujući i carine, dovodi do gubitka u kupovnoj moći stanovništva. U slučaju carine, ovaj gubitak iznosi: gubitak u potrošačkom višku, koji nije kompenzovan dobitkom i fiskalnim prihodima + dobitak u proizvođačkom višku

49

Slika ...

Grafikon pokazuje mikroekonomske efekte carina u maloj zemlji. Prije uvođenja carine uz datu svjetsku cijenu PW domaća tražnja iznosi Q4 a domaća ponuda Q1 uvoz je s toga jedna Q1 - Q4. Sada predpostavimo da zemlja uvede carinu koja iznosi PW-PWt i koja povećava domaću cijenu proizvoda na PWt uz datu višu cijenu domaća potražnja opada na Q3 a domaća proizvodnja raste na Q2. Shodno tome uvoz pada, na Q3 – Q2. Porast domaće prizvodnje koji u ovom slučaju iznosi Q2 – Q1 predstavlja zaštitni efekat carine. S obzirom da on pokazuje za koliko se proizvodnja povećava kao rezultat uvođenja carine. Sve carine uključuju troškove. Na grafikonu 16 carina povećava domaću cijenu proizvoda a ovo vodi smanjenju u potrošačkom višku koji je jednak zbiru površina A, B, C i D. Međutim ono što potrošač izgubi ostali učesnici mogu dobiti. Ukoliko je smanjenje u potrošačkom višku potpuno kompenzovano povećanje u proizvođačkom višku plus državni prihodi, privreda kao cjelina nije na gubitku. Proizvođački višak, nakon uvođenja carine raste za površinu pravougaonika A a povećani državni prihodi su jednaki carinskoj stopi PW-PWt puta uvoz q2-q3, odnosno jednaki su površini C. Trougao B press. zaštitu (proizvođačev efekat, a trougao D, efekat na potrošnju.). njihov zbir press gubitak u kupovnoj moći stanovništva, s obzirom da gubitak u potrošačkom višku nije kompenzovan dobitkom u proizvođačkom višku ili državnim prihodima. Tradicionalna teorija carina vjerovatno potcjenjuje gubitak u kupovnoj moći stanovništva koji prouzrokuje radnje carina, s obzirom da ova teorija uobićajeno pretpostavlja da će bilo kakvo povećanje u proizvođačkom višku (površina A) biti mudro utrošena. Po ovoj teoriji, zaštitna carina bi trebala da poveća rentabilnost domaćih preduzeća, uz veće profite, domaća preduzeća bi trebala da budu sposobna da prošire svoje proizvodne kapacitete. Teorija podrazumjeva da u mjeri u kojoj domaća preduzeća postaju konkurentnija, nastaje potreba za carinom. Ukratko, tvrdi se da će carina inicirati lanac koji će je, na dugi rok učiniti nepotrebnom.

50

Ova tvrdnja ima dvije slabe točke:1. ekspanzija jedne privredne grane – ukoliko nije rezultat tehnoloških

inovacija zahtijeva kontrakciju druge privredne grane s obzirom da su resursi limitirani.

2. s ozirom da se resursi koriste manje efikasno privreda neće dostići svoj nivo potencijalne proizvodnje koji važi u uslovima slobodne trgovine.

Uslovi po kojim bi carina bila uspješna u unapređenje domaće proizvodnje:- elastičnost domaće ponude bi trebalo da bude visoka (tako da mali porast

cijena tj niska carinska tarifa dovede do velikog porasta domaće proizvodnje).

- tražnja za proizvodom bi trebala da bude cjenovno neelastična (ukoliko mali porast cijena dovede do dramatičnom smanjenja tražnje za proizvodom nakon uvođenja carina može doći do drastičnog sužavanja tržišta za zaštićenog domaćeg proizvođača.

Kada velika zemlja uvodi carinu i kada njena tražnja za uvozom opada svjetska cijena uvoznog proizvoda može takođe da pada. Ukoliko se ovo dogodi i ukoliko je cijena izvoza velike zemlje nepromjenjena odnosi razmjene te zemlje se popravljaju. Ovo se označava kao EFEKAT CARINA NA ODNOSE RAZMJENE.

12. Dejstvo uvo đ enja carina na ekonomsko blagostanje ( model velike zemlje )

Kada velika zemlja uvodi carinu i kada njena tražnja za uvozom opada svjetska cijena uvoznog proizvoda može takođe da pada. Ukoliko se ovo dogodi, ukoliko je cijena izvoza vellike zemlje nepromjenjena odnosi razmjene te zemlje se popravljaju. Ovo se označava kao efekat CARINE na odnose razmjene. U uslovima slobodne trgovine svjetska cijena je Po. Strana potrošnja i proizvodnja iznose Q1 i Q4. nacionalna ili domaća potrošnja i proizvodnja iznose Q4 i Q1. Višak domaće potrošnje u odnosu na proizvodnju je jednak višku strane proizvodnje u odnosu na potrošnju. U ovom slučaju, velika zemlja će uvoziti Q1-Q4 iz inostranstva. Pretpostavimo da zemlja uvodi carinu koja je jednaka vertikalnom rastojanju Pt – P1 na grafikonu 19 b. Uz pretpostavku da je u pitanju velika zemlja svjetska cijena pada na P1. Proizvodnja na stanom tržištu smanjuje se na nivo Q3, a potražnja raste na Q2. iako svjetska cijena opada domaća cijena koja je jednaka svjetskoj cijeni + carina, raste na Pt. Uz datu višu cijenu, domaća tražnja pada na Q3 ali domaća ponuda raste na Q2. S obzirom da je, uprkos povečanju cijene, domaća tražnja još uvijek veća od domaće ponude velika zemlja nastavlja da uvozi taj proizvod iz inostranstva iako u manjem iznosu. Međutim kao što se može vidjeti carinska stopa je veća od porasta domaće cijene odnosno PtP1 > PtPa. Ovo znači da strani izvoznici plaćaju dio carine. Drugim riječima, strani izvoznici su voljni da plate dio carine kako bi zadržali udio na domaćem tržištu. Prevaljivanje carine mjeri konačnu

51

preraspodjelu carinskog opterećenja odnosno utvrđuje ko zaista plaća carinu, dali potrošaći ili proizvođaći. U ovom slučaju strani izvoznici djelimično snose carine. Što je kriva strane ponude manje elastična vće je prevaljivanje carinskih stopa na ramena stranih izvoznika. Efekti carine na velikoj zemlji su isti kao efekti carine u maloj zemlji: efekat redistribucije, efekat na potrošnju, zaštitni i fiskalni efekat, koji su obilježeni sa A, B, C i D na slici 19 b. Us lučaju velike zemlje postoji još jedan dodatni efekat. To je površina E koja predstavlja iznos carine koji plaćaju strani izvoznici. Površina E se često označava kao efekat Carine na odnose razmjene. Zbog toga što je zemlja uvoznica sada u mogućnosti da kupi više uvoznih dobara po nižoj cijeni, njeni odnosi razmjene – cijena izvoza podijeljenja cijenom uvoza se povećava. Što je površina E veća u onosu na površinu C (provjeriti podatak jel C) staranac plaća veći dio carine. Ukoliko strani izvoznik plaća dio ili čak cijelu uvoznu carinu velika je zemlja na dobitku zbog toga što naplaćuje carinu od stranca. Stoga da bi se izračunao gubitak u kupovnoj moći stanovništva u slučaju velike zemlje, površinu E treba oduzeti od zbira površina B i D. Što je kriva strane ponude više neelastična, veći je dio carine koji plaćaju strani proizvođači, ali je pad uvoza manji. U ekstremnom slučaju, kada je kriva strane ponude potpuno neelastična strani proizvođači plačaju cijelu carinu, ali nivo uvoza ostaje nepromjenjen. Zemlja će dosta povećati svoje fiskalne prihode, ali carine neće zaštiti domaću privredu. Ukoliko je elastičnost strne tražnje visoka domaći potrošaći plaćaju carinu kroz više cijene, ukoliko je niska, strani proizvođaći ˝jednu˝ carinu kroz niše prihode od prodaje.

13. Uticaj carina na odnose razmjene

Uvođenje carine na uvozne proizvode utiče na poboljšanje uslova razmjene. Međutim uvođenje carina uslovljava i poskupljenje uvoznih proizvoda što rezultira smanjenjem uvoza (osim u slučaju perfektne neelastične potražnje za uvozom) a time i cjelokupne međunarodne razmjene. Poboljšanjem uslova razmjene uvođenjem carine zemlja A poboljšava i svoj položaj u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni na štetu svog partnera zemlje B. Lako je pretpostaviti da i zemlja B može odgovoriti istom mjerom – uvesti carinu na uvoz proizvoda iz zemlje A. Time se dalje smanjuje međunarodna ekonomska razmjena, pa obje zemlje gube prednosti koje im slobodna međunarodna ekonomska razmjena pruža. U uslovima slobodne razmjene zemlja A razmjenjivala je 60 jedinica dobara X za 60 jed. Dobara Y koje je uvozila iz zemlje B. Nakon uvođenja 100 postotne carine na uvoz proizvoda Y iz zemlje B krivulja ponude zemlje A rotira u smjeru suprotnom od kazaljke na satu u A´. To pokazuje da zemlja A želi sada dvostruko veću količinu dobara za istu količinu dobara Y za istu količinu dobara X nego prije uvođenja carine.zato su se uslovi razmjene poboljšali od Px/Py=1 na Px/Py = 5/4 pa je zemlja A u boljem položaju nego prije.

52


Nova ravnoteža ostvaruje se u tački R1 obim razmjene u R1 manji je nego u EA=EB smanjenje obima međunarodne ekonomske razmjene utiče na pogoršanje položaja zemlje A. Ako je poboljšanje položaja zemlje A zbog povoljnih uslova rezmjene veće od pogoršanja njezinog položaja zbog smanjenja količine razmjene, zemlja A će biti u boljem položaju. Kad bi zemlja a bila vrlo mala onda bi mogla uticati na cijene na svjetskom tržištu, uslovi razmjene bili bi za nju dani pa bi rezultat uvođenja carina na uvoz dobra Y bio smanjenje razmjene s Og na OG1 uz isti odnos cijena Px/Py=1. U tom slučaju zemlja A (mala zemlja) uvođenjem carine pogoršala bi svoj položaj. Položaj zemlje B nakon uvođenja carine u zemlji A pogoršao bi se i zbog pogoršanja njezinih uslova razmjene i zbog smanjenja količine međunarodne ekonomske razmjene. U ovakoj situaciji lako je pretpostaviti das će i zemlja B pribjeći uvođenju carina.


53

Ako samo zemlja B uvede 100- postotnu carinu na uvoz proizvoda X iz zemlje A njena kriva ponude rotira u smjeru kazaljke na satu u B čije su udaljenosti od ordinate dvostruko veće nego krivulje ponude B. Nova ravnoteža je u tački R2 a novi odnos cijena, uslovi razmjene je Px/PY= 5/4 što je povoljnije za zemlju B nego prije. Zemlja B je ostvarila poboljšanje svojih uslova razmjene na štetu zemlje A. Opet je količina međunarodne ekonomske razmjene opala. Vjerovatno će zemlja A uzvratiti uvođenjem carina na uvoz proizvoda iz zemlje B. Na slici je rezultat uvođenja carine jedne zemlje A ili B i odmazdom druge zemlje.


Posljednja slika se dobije spajanjem prethodnih. Konačni rezultat je točka E´A= E´B a u kojoj Px/Py=1. Međutim u tački E´A= E´B rezmjenjuje se samo 30 jedinica X za 30 jedinica Y. Dakle došlo je do smanjenja obima međunarodne ekonomske razmjene. Zato su oba partnera u lošijoj situaciji nego prije uvođenja carine. Carinski rat su oba partnera izgubila. Uviđajući ovu činjenicu partneri A i B mogu pristupiti uzajamnom smanjenju carina kako bi poboljšali svoj položaj povećavajući svoje blagostanje efikasnom alokacijom resursam, većom specijalizacijom i razmjenom. Njihova proizvodnja i blagostanje biće maximiziranio u tački EA= EB gdje su carine potpuno ukinute.

14. Mikroekonomska analiza carina ( 132.str. BABIĆ)

Potrebno je utvrditi uticaj carina na mikroekonomske kategorije. Trgovinske restrikcije pogađaju i domaćinstva i preduzeća, ali i privredu u cjelini. Međutim mikroekonomija trgovinskih restrikcija privlači najveću medijsku pažnju, s obzirom da se trgovinske restrikcije obično uvode kako bi zaštitile konkretnu domaću privrednu granu od strane konkurencije a ne privredu u cjelini.Mikroekonomski efekat carina ima 4 dimenzije:

1. efekat na potrošnju- objašnjava uticaj carina na potrošnju konkretne robe, a on može biti mali ili veliki.

54

2. zaštitni efekat (protekcionistički) mjeri do kojeg stepena carine ohrabruju domaću proizvodnju.

3. fiksalni efekat pokazuje koliki će carinski prihod država ostvariti njihovim uvođenjem.

4. redistributivni efekat utvrđuje iznos dohotka koji carina preraspoređuje od potrošača ka domaćim potrošačima. Drugim riječima on mjeri promjenu u proizvođačkom višku. Većina carina sadrži u sebi sva 4 elementa, samo u različitom stepenu. Međutim ovi elementi mogu poništavati jedan drugog tako da se ugrožava krajnji cilj uvođenja carina (npr. Fiksalna carina treaba da poveća fiksalne prihode ali da ne ograniči uvoz).

Većina carina sadrži u sebi sva 4 elementa samo u različitom stepenu. Međutim ovi elementi mogu poništavati jedan drugoga tako da se ugrožava krajnji cilj uvođenja carina. U svakom slučaju, carina povećava domaće cijene uvoza proizvoda. Ukoliko viša cijena proizvoda dovede do toga da se potrošači momentalno prestanu da troše taj proizvod, carina neće ni povećati prihode niti će obezbjediti zaštićeno tržište ili bilo kakvo tržište za domaće proizvođače. Bilo da je njen cilj da zaštiti domaću privrednu granu, bilo da poveća prihode najbolje bi bilo da carina neznatno utiče na potrošnju tj, da ne smanjuje domaću potrošnju konkretnog proizvoda u velikoj mjeri. Zbog ovoga je efekat carina na potrošnju odlučujući prilikom određivanja efikasnosti uvozne carine (dobrovoljna izvozna ograničenja tokom 80- tih SAD su sa Japanskom auto industrijom dogovorile ograničen broj japanskih automobila koji se može izvoziti u SAD) => to su privremene mjere.

21. Nominalna, efektivna i ukupna carinska zaštita

S obzirom na stupanj realnosti carinskog opterećenja razlikujemo:a) nominalno carinsko opterećenjeb) efektivno carinsko opterećenje.

Nominalno carinsko opterećenje uvoznik proizvoda nastoji povećanjem cijena prevaliti na kupce. Što je neelastičnija potražnja za uvoznim proizvodima, to će veći iznos carinskog opterećenja uvoznik moći prevaliti na potrošače. Nominalna carinska zaštita utiče na promjenu strukture potrošnje, jer utiče na povećanje cijena uvoznih finalnih proizvoda.Da bismo analizirali uticaj strukture carina na alokaciju resursa u proizvodnji među pojedinim proizvodnim sektorima, treba izračunati stopu zaštite svakog proizvodnog sektora posebno. Takvu stopu carinske zaštite zovemo stopa efektivne carinske zaštite. Osnovna svrha efektivne zaštite je da pokaže efekte zaštitne strukture na pravac realokacije proizvodnih faktora među sektorima. Razlika između stope nominalne zaštite i stope efektivne zaštite potiče od razlike u nominalnoj carinskoj stopi na uvoz finalnih i na uvoz intermedijarnih proizvoda. Gotovo sve zemlje primjenjuju različitu carinsku stopu na uvoz finalnih i na uvoz intermedijarnih proizvoda. Primjenjujući određenu nominalnu

55

carinsku stopu na uvoz gotovih proizvoda nekog proizvodnog sektora, zemlja štiti taj sektor od vanjske konkurencije. Međutim, taj sektor u svojoj reprodukcijskoj potrošnji troši i uvozne intermedijarne proizvode na koje se plaća carina ali po drugačijoj (nižoj) stopi nego na uvoz gotovih proizvoda. Taj dio carine koji opterećuje troškove poslovanja dotičnog sektora umanjuje njegovu zaštitu. Stopa efektivne carinske zaštite se dobija kad se razlika nominalne carinske stope i intermedijarne stope carinske zaštite podijeli sa dodatnom vrijednošću po jedinici finalne proizvodnje (uz pretpostavku stabilnog deviznog tečaja). Kad se izračunaju stope efektivne carinske zaštite moguće je poredati sve proizvodne sektore prema stopi njihove efektivne zaštite, uz pretpostavku da je elasticnost supstitucije u proizvodnji veća od nule. Ovaj nam poredak ukazuje na smjer realokacije proizvodnih faktora među pojedinim sektorima. Naime, logično je pretpostaviti da će proizvodni faktori ići iz sektora s nižom u sektor sa višom stopom efektivne carinske zaštite. Ovaj učinak strukturne efektivne carinske zaštite na strukturu domaće proizvodnje ovisi o stepenu efektivne carinske zaštite pojedinih sektora i o elastičnostima supstitucije u proizvodnji.Ako, međutim, uzmemo u obzir moguće promjene deviznih tečajeva, stopa zaštite će se mijenjati. Naime, devalvacija domaće valute ekvivalentna je uvođenju carine na sve proizvode za postotak devalvacije. Naprotiv, revalvacija domaće valute ekvivalentna je subvencioniranju uvoza svih proizvoda. Ako se stopa efektivne carinske zaštite korigira za stopu promjene nacionalne valute, dobit ćemo stopu netto efektivne zaštite. Postoje 4 koncepta pri određivanju kad je neki sektor zaštićen:

1. sektor je zaštićen onda kada je stopa na uvoz gotovih proizvoda tog sektora pozitivna

2. sektor je zaštićen ako je stopa efektivne zaštite pozitivna. Ovo vrijedi uz uvjet da nema promjena tečaja nacionalne valute u smislu njezine revalvacije

3. sektor je zaštićen ako je stopa netto efektivne zaštite tj.stopa efektivne carinske zaštite korigirana stopom promjene tečaja nacionalne valute, pozitivna

4. sektor je zaštićen samo onda kada stopa efektivne carinske zaštite zajedno s odgovarajućim promjenama deviznog tečaja ima za rezultat porast dodatne vrijednosti tog sektora na taj način se definira pojam UKUPNE ZAŠTITE.

Razlike između nominale i efektivne zaštite:a. kako se računa,b. od čega zavisi,c. formula,d. kad je neki sektor stvarno zaštićen,

56

e. od čega zavisi je li neki sektor totalno zaštićen.Kada se govori o nominalnoj i efektivnoj stopi carinskog opterećenja, onda treba razlikovati:

1. tradicijsku teoriju carinske zaštite2. suvremenu teoriju carinske zaštite koja se još naziva „teorija carinskih

ustrojstava“.Tradicijska teorija carinske zaštite smatra da su svi proizvodni činioci, koji sudjeluju u proizvodnji jednog proizvoda koji se uvozi, domaćeg podrijetla. Ova teorija primjenjuje nominalnu stopu carinskog opterećenja. Nominalna stopa carinskog opterećenja je apsolutni iznos vrijednosti kod specifične carine i postotak carine kod ad 'valorem carine'.

Nominalna carinska stopa može biti:1. opća2. minimalna3. maksimalna i to različito po pojedinim grupama carinske robe.

16. Necarinske prepreke (akcenat na grafički prikaz uvođenja kvota i subvencija)

Necarinske prepreke ili bescarinska zaštita predstavljaju skup mjera koje poduzima jedna zemlja u odnosu na drugu (druge), osim carina radi ograničenja vanjskotrgovinske razmjene. Nazivaju se i novim protekcionizmom. Necarinske prepreke su sekundarni oblik zaštite domaće privrede u odnosu na inozemnu a carine su primarni oblik zaštite. Jedan i drugi oblik zaštite povećavaju zatvorenost domaće privrede u odnosu na inostranu. Sve necarinske barijere mogu se svrstati u 3 grupe:

- I tip mjera - pripadaju ona necarinska ograničenja kojima je svrha zaštiti domaću privredu od vanjske konkurencije, ograničiti uvoz ili ojačati domaću privreduu konkurenciji, s uvozom na domaćem tržištu ili u konkurenciji za izvozna tržišta. Ove se mjere grupiraju dalje u dvije grupe: mjere prema uvozu i mjere prema izvozu.

- II tip mjera – pripadaju mjere koje se odnose prije svega na probleme koji nisu direktno vezani za trgovinu ali se povremeno koriste za ograničavanje trgovine.

- III tip mjera – pripadaju mjere ekonomske politike koje se primjenjuju isključivo iz razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali koje neizbježno dovode do iskrivljavanja uslova međunarodne razmjene i zbog toga utiče na vanjsku trgovinu.

Kvantitativnim ograničenjima vanjske trgovine dozvoljava se da samo određena količina neke robe ili usluga pređe carinsku granicu. Najvažnije kvantitativno ograničenje u vanjskoj trgovini je kvota.

57

KVOTA se definira kao apsolutna granica do koje može ići vrijednost ili količina neke robe ili usluge u određenom vremenskom razdoblju. Kvotom se može ograničiti uvoz ili izvoz. Zato razlikujemo uvozne i izvozne kvote. Ako se kvotom ograničava ukupna trgovina neke robe ili usluge sa svijetom , kvota je globalna i nediskriminatorna. Kad je dosegnut limit određenom kvotom neovisno iz koje je zemlje roba uvezena dalja trgovina prestaje, ako se kvota razlikuje prema zemljama porijekla ili odredištima robe ili usluge, kvota je selektivna i diskriminatorna. Kod selektivne kvote uvozne granice određuju se uglavnom bilateralnim sporazumima. Posebnu vrstu kvote čini carinska kvota koja stavlja limit na uvoz određene količine ili vrijednosti neke robe uz datu carinsku stopu. Prijeđe li uvoz taj limit primjenjuje se druga viša carinska stopa.


U uslovima slobodne razmjene i uz potpuno elastičnu krivulju ponude dobra X zemlje A, zemlja B bi uvozila 80 jedinica dobra, pa bi potrošnja dobra X u zemlji B bila 100 jedinica a cije 2 NJ. Pretpostavimo da zemlja B odluči uvesti kvotu na uvoz dobra X iz zemlje A u visini od 40 jedinica. Sada se ponuda dobra X u zemlji B mijenja i postaje SB + UB tj domaća ponuda dobra X, SB

uvećana za uvoz tog dobra UB tj domaća ponuda dobra X, SB uvečano za uvoz tog dobra UB u dijelu AG=40, a toje uvozna kvota, i ponuda je potpuno elastična. Za svjetsku cijenu pw= 2 ponuda u Zemlji B bila bi 60 jedinica, a od čega je paA=20 jedinica, bila bi domaća proizvodnja, a 40 jedinica uvoz. Međutim uz tu cijenu potražnja za dobrom X u zemlji B bilo bi 100 jedinica. Viđšak potražnje nad ponudom GB uticao bi na porast cijena dobra X u zemlji B. Ratvnotežna cija u zemlji B bila bi p=3. uz tu cijenu potražnja i ponuda bila bi izjednačena. Domaća proizvodnja bila bi povećana za 20 jedinica AE. Uvođenje kvote izaziva:

1. povrat cijene dobra X u zemlji B od p=2 na p=3.2. smanjenje uvoza za 40 jedinica,3. smanjenje potrošnje od 100 jedinica na 80 jedinica,4. porast domaće proizvodnje od 20 na 40 jedinica,5. preraspodjela realnog dohotka od potrošača proizvođačima

58

6. prihodi državni, naime vlada može prodavati dozvole za uvoz do veličine kvote i

7. smanjenje blagostanja smjerno smanjenju potrošačeva dobitka (trogao GDB)

Dobrovoljna izvozna ograničenja- ( VER ) su slična kvotama. VER su stvorene u cilju da pomognu domaćim proizvođačima da restrukturišu i ponovo osvoje svoje tržište(npr. Japanska auto industrija pristaje da ograniči broj auta koje izvozi u određenu zemlju npr SAD).Plafon je vrsta ograničenja uvoza određenog proizvoda u sistemu bescarinske zaštite EU, dok je uvezena količina ispod te granice, sve odobrene prednosti ostaće na snazi bez ikakvih ograničenja. Međutim od trenutka kada se količina poklopi s plafonom, ulazne pristojbe se mogu ponovo uvesti. Subvencije predstavljaju direktne restriktivne mjere i neku vrstu monetarne pomoći domaćoj industriji. Ova pomoć se javlja u obliku dozvola, prekid oporezivanja i manjih kamatnih stopa na pozajmice. Osnovni cilj subvencije je stimulisanje razvoja određenog sektora, povećanje zaposlenosti ili omogućavanje relativne prednosti odabrane industrije na globalnom tržištu. Obično je to fiksni novčani iznos po komadu ili procenat od troškova proizvodnje. Uvođenjem subvencije proizvođačima za proizvodnju nekog proizvoda dolazi do snižavanja troškova proizvodnje ali ne i do smanjenja profita. Efekat uvođenja subvencija je nastajanje dodatnih troškova državi.Kvalitativnim se ograničenjima uvoza odnosno izvoza podrazumjevaju one državne mjere koje se odnose na kvalitet robe koja se uvozi (izvozi). U kalitativna se ograničenja uvoza (izvoza) ubrajau:

1. norme2. pakiranje3. označavanje4. atesti5. oznaka o porijeklu robe

23. Ekonomske integracije (oblici i historijski razvoj) - (str.155-160.Babić)

Ekonomska integracija podrazumjeva formiranje zona slobodne trgovine, carinskih unija, zajedničkog tržišta ili ekonomske zajednice određene grupe zemalja. U svrhu povećanja proizvodnje i blagostanja zemlje nastoje smanjenjem međusobnih carina postići veću specijalizaciju i podjelu rada. Na toj osnovi način one ostvaruju veći ili manji stepen ekonomskih integracija. Postoji više vrsta integracionih i trgovinskih blokova koji nastaju i funkcionišu na bazi sporazuma dvije ili više država. Najniži oblik integracije između zemalja je slučaj kada se zemlje sporazumjevaju da u međunarodnoj trgovini primjenjuju niže carinske stope od onih koje se primjenjuju u trgovini po pravilu pri uvozu iz ostalih zemalja.

59

U ovom slučaju riječ je o preferencijalnoj trgovini. Sporazum 2 ili više zemalja po kome one zadržavaju inicijalne carinske tarife u međusobnoj trgovini, a prema svim ostalim zemljama uvode zajedničku carinsku tarifu - naziva se nepotpuna carinska unija.Sporazum 2 ili više zemalja o ukidanju carina u međusobnoj trgovini i uvođenju zajedničke carinske farife prama trećim zemljama raziva se carinska unija.Zona slobodne trgovine nastaje nakon sporazuma zemalja da ukinu carine u međusobnoj trgovini, ali i da zadrže svoje carinske tarife, po pravilu na uvoz i ostalih zemalja.Carinska unija - Zemlje koje formiraju carinsku uniju ukidaju sve carine u međusobnoj razmjeni i primjenjuju zajedničke carinske tarife u razmjeni sa zemljama izvan unije. Zajedničko tržište podrazumjeva sporazum zemalja kojima se, pored ukidanja carina u međusobnoj trgovini i uvođenja zajedničke carinske tarife prema trećim zemljama,obezbjeđuje i slobodu kretanja faktora proizvodnje (radne snage i kapitala) i zajednička politika ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Ekonomske zajednice - Najviši stepen ekonomske integracije je stvaranje ekonomske zajednice u kojoj zemlje članice, osim ukidanja carina na međusobnu razmjenu, zajedničkih carina u razmjeni sa nečlanicama i slobodnog kretanaj proizvodnih faktora među zemljama, usklađuju i sve mjere ekonomske politike, prije svega monetarne i fiskalne.Nepotpuna ili djelomična ekonomska unija podrazumjeva sporazum zemalja kojima se, pored zajedničkog tržišta prihvata usklađivanje fiskalne, monetarne i industijske, regionalne i dr.oblasti EPPotpuna ekonomska unija nastaje sporazumom zemalja da kreiraju zajednički novac, da vode jedinstvenu EP i da formiraju nadnacionalne institucije kao što su parlament i vlada sa nadnacionalnim ovlaštenjima.Sporazumi zemalja kojima se «integrišu» samo carinska i spoljnotrgovinska politika su niži oblici integracije i oni se mogu označavati kao trgovinski sporazmi ili trgovinski blokovi.Ako sprorazum država pored carinske i spoljnotrgovinske podrazumjeva i harmonizaciju drugih sfera ekonomske politike, prihvatanje zajedničkog novca, nacionalne institucije tada je riječ o integracionim blokovima.

.

60

III DIO – MAKROEKONOMSKI EFEKTI MEĐUNARODNE RAZMJENE

1. Investicijski multiplikator ( 166. str . BABI Ć)

Pod multiplikatorom investicija podrazumjevamo broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GNP-a. Multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mjenja GNP ovisno o komponenti agregatne lične potrošnje. Funkciju agregatne osobne potrošnje formulirali smo kao:

C = α + βyGdje je: β – granična sklonost potrošnji Y – dohodak C – osobna potrošnjaDobili smo još jednu jednačinu sa dvije endogene varijable c i y. Da bi model bio potpun, treba ga proširiti sa još jednom jednačinom u koju nećemo uvoditi nove endogene varijable kako bismo dobili broj jednačina jednak broju endogenih varijabli.Ta dodatna jednačina koju ćemo dodati funkciji potrošnje da bismo dobili potpun model, uvjet je ravnoteže, tj.jednakosti između agregatne ponude i agregatne tražnje:

Y = C + IAko veličinu investicija I tretiramo kao egzogenu varijablu, dobili smo potpun model koji se sastoji od dvije jednačine sa divje nepoznanice. Sada možemo napisati polazni ili strukturni oblik našeg modela:

C = α + βyY = C + I

Uvrstimo li prvu jednačinu u drugu, imamo: y = α + βy + IOdvojimo endogene od egzogenih varijabli i parametara:

y – βy = α + Iy ( 1 – β ) = α + I

y = (1/1-β)α + (1/1-β)I

Autonomna promjena investicija I uticat će na promjenu domaćeg proizvoda i narodnog dohotka y:

Dy/dI = 1/1-βSvaka jedinica investicija multiplicirat će se 1/1- β puta u domaći proizvod, nakon određenog vremena potrebnog da se multiplikativni efekti promjene investicija raspostru kroz čitav sistem. Zato 1/1-β zovemo investicijski multiplikator.

61

2. Efekti vanjske trgovine na ND (181.str. BABIĆ) - 181.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!!

3. Uticaj vanjske trgovine na ND (uticaj izvoza, funkcija uvoza) - 182.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!!

4. Multiplikator vanjske trgovine (ND u otvorenoj privredi, autonomni uvoz i izvoz) - 184.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!! Sve formule

5. Multiregionalni multiplikator vanjske trgovine - 191.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!! Sve formule

6. Damping

Dampingom se smatra izvozna djelatnost kada je jedan proizvod izvezen iz jedne zemlje u drugu, na tržište zemlje uvoznice uvezen po cijeni ispod normalne, ako je cijena datog proizvoda:

ispod usporedive cijene koja važi za normalne trgovinske operacije sa sličnim proizvodom namijenjenim za potrošnju u izvozničkoj zemlji

ili ako u slučaju da takva cijena ne postoji na unutarnjem tržištu ove posljednje zemlje, ako je cijena izvezenog proizvoda:

o Ispod najviše usporedive cijene jednog sličnog proizvoda za izvoz u

treću zemlju po normalnim trgovinskim operacijama,o Ili ispod cijene koštanja tog proizvoda u zemlji porijekla, s jednim

razumnim dodatkom za prodajne troškove i profit.Sa aspekta međunarodne ekonomije značajne se sljedeće vrste dampinga:

1. pljačkaši realizuje se u 2 faze a. prodaja po jako niskim cijenama (istiskivanje konkurenata).b. Kasnije rastu cijene i ostvaruje se veći profit.

2. sporadični javlja se povremeno3. valutni damping podcjenjena domaća, a precjenjena strana valuta u

prodaji.4. Damping cijena cijena koštanja + profit. 5. Socijalni damping jeftinija radna snaga, niži troškovi proizvodnje

konkurenti proizvod

62

6. damping putem izvozne premije sama država daje određene podsticaje izvozu.

Damping je najviše karakterističan za:- robe visoke tehnologije- robe hemijske industrije- visokokoncentrisana proizvodnja- neadekvatna tražnja- tražnja za domaćim proizvodima – neelastična- rezultat monopolskog ponašanja <==> proizvodnja na određenom

prostoru, ili okolne zemlje nemaju taj proizvod.Postoje i određene situacije kada je prihvaćena na tržištu roba po damping cijenama. Robe mogu ulaziti po damping cijenama a dase ne obraća pažnja na to ako postoje opravdani razlozi (npr ako se radi o sirovinama i poluproizvodima koji ulaze u finalnu proizvodnju). Antidampinške carine su one koje utvrđuje zemlja uvoznica prema zemlji izvoznici ako ona primjenjuje damping. Antidampinški postupci su radnje koje zemlja uvoznica provodi protiv zemlje izvoznice.Radi se o 4 faze:

1. prepoznavanje dampinga2. kretanje postupka3. dokazivanje dampinga4. sankcije za damping

7. Svjetsko tržište (tipologija, morfologija, struktura, faktori, svjetske cijene)

Svjetsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i potražnje svih roba koje se razmjenjuju na svjetskom prostoru. Prema tome, promet na svjetskom tržištu predstavlja promet vlastitih proizvoda na domaćem tržištu i promet roba između nacionalnih privreda.*Tipologija svjetskog tržišta*R. Bićanić pod tipologijom tržišta podrazumijeva znanstveno razvrstavanje tržišta prema tome kako se na tržištu ponašaju kupci i prodavatelji kao činitelji, kako stvaraju odluke i kako ih izvršavaju. U teoriji tržišta poznati su brojni kriteriji razvrstavanja tržišta u pojedine tipove. Među njima istaknut ćemo najvažnije:

1. vrsta robe u međunarodnoj razmjeni (tržište proizvoda, tržište usluga, tržište rada, tržište kapitala, tržište deviza, tržište informacija),

2. stupanj razvoja zemalja (tržište nerazvijenih zemalja, tržište zemalja u razvoju, tržište novoindustrijaliziranih zemalja, tržište razvijenih zemalja, tržište visokorazvijenih zemalja),

63

3. udruženost zemalja (tržište udruženih zemalja npr. tržište Europske unije, tržište EFTA; tržište neudruženih zemalja),

4. veličina poduzeća u međunarodnoj razmjeni (tržište malih, srednjih i velikih poduzeća – npr. multinacionalne korporacije),

5. stupanj zaštite (tržišta s visokim stupnjem protekcionizma, tržišta s manjim stupnjem protekcionizma) itd.

A. Katunarić, raspravljajući o oblicima, odnosno vrstama svjetskog, odnosno međunarodnog tržišta, ističe da su se tijekom razvoja međunarodne razmjene razvile ove posebne vrste međunarodnog tržišta:

a) specijalizirano tržište za određenu vrstu robe, b) aukcijsko tržište,c) velesajamsko tržište,d) burzovsko tržište..

*Morfologija svjetskog tržišta*Morfologijom svjetskog tržišta podrazumijeva se znanost koja proučava međusobni suodnos osoba koje sudjeluju na svjetskom tržištu. Međusobni suodnos osoba na svjetskom tržištu ovisi o stupnju razvoja svjetskog tržišta.Svjetsko je tržište određeno mnogobrojnim činiocima. Među kojima treba istaknuti:

broj stanovnika,nacionalni dohodak (ukupno i po stanovniku),prirodne resurse,razvoj znanosti i tehnologije,razvoj prometa itd.a) Pod suodnosom se podrazumijeva međusobni ekonomski odnos

između privrednih subjekata koji obavljaju promet na svjetskom tržištu.

*Struktura svjetskog tržišta*Pod ustrojstvom (strukturom) svjetskog tržišta se podrazumijeva međusobni odnos različitih tipova tržišta. Budući da je svjetsko tržište heterogeno, sa stajališta jedne zemlje, odnosno njenog privrednog subjekta, koja (koji) želi međusobne ekonomske odnose s drugim zemljama, nužna je segmentacija svjetskog tržišta.Kriteriji segmentacije svjetskog tržišta su brojni, a među njima ističemo:

1. veličinu pojedine zemlje, mjerenu brojem stanovnika, površinom, ukupnim i 'per capita' dohotkom itd., i njen udio u vanjskotrgovinskoj razmjeni

2. veličinu privrednih subjekata na svjetskom tržištu i njihov udio u vanjskotrgovinskoj razmjeni,

3. međunarodne udruge (integracije) i njihov udio na svjetskom tržištu,4. stupanj razvoja pojedinih zemalja i njihov udio na svjetskom tržištu itd.

64

*Tržišni čimbenici*Tržišni čimbenici su ponuda, potražnja, i cijena. Međutim, takav bi pristup bio suviše pojednostavljen, jer je tržišni mehanizam mnogo složenija pojava. Zbog toga bi pod tržišnim čimbenicima trebalo podrazumijevati njegove sveukupne sile koje određuju tržišno stanje.Postoje brojni kriteriji za klasifikaciju tržišnih čimbenika.S obzirom na odnos općeg i pojedinačnog tržišne čimbenike djelimo na:

1. opće,2. specifične.

Opći tržišni čimbenici su svi oni čimbenici koji utječu na tržišno stanje narodnog i svjetskog gospodarstva. Specifični tržišni čimbenici su oni čimbenici koji se odnose na tržišno stanje pojedinih roba (npr. tržišni čimbenici automobila, nafte itd.).Tržišne čimbenike možemo klasificirati s obzirom na ishodište djelovanja:

1. ekonomski čimbenici: potrebe, potražnja, ponuda, cijene2. društveni čimbenici: moda, navike, običaji, hit, snobizam, preferencije

potrošača itd.3. politički čimbenici: mirnodopsko stanje, predratno stanje, ratno stanje,

državno uređenje (monarhija, republika), militarizam itd.4. špekulativni čimbenici: očekivanje rasta cijena, očekivanje pada cijena5. demografski čimbenici: broj stanovnika, spol, dob, natalitet, mortalitet,

fertilitet6. zemljopisni: zemljopisna širina i dužina, reljef, klima7. mjere ekonomske politike države: carine, takse, porezi, doprinosi,

administrativne cijene, uvozni i izvozni robni režimi, politika državnih robnih rezervi itd.

Tržišne čimbenike možemo podijeliti i prema stupnju njihove povezanosti na:1. funkcionalne tržišne čimbenike,2. stohastičke tržišne čimbenike.

Funkcionalni tržišni čimbenici su oni među kojima postoji zakonita međuovisnost. Stohastički tržišni čimbenici su oni među kojima ne postoji zakonita međuovisnost (npr. ako bi cijene nekoj luksuznoj robi pale, kupci nebi povećali kupovinu takve robe, jer sumnjaju u njenu kakvoću).Kada je u pitanju međunarodna ekonomija, tada je bitna podjela tržišnih čimbenika na:

1. domaće tržišne čimbenike,2. svjetske tržišne čimbenike.

*Svjetske cijene*Cijena je novčani izraz vrijednosti robe ili vrijednost robe izražena u novcu.

Svjetska cijena je ona koja se oblikuje na svjetskom tržištu, odnosno svjetska cijena je učinak odnosa inozemne ponude i potražnje.

65

Među svjetskim cijenama najčešće se primjenjuju ove cijene:1. uvozne (importne)2. izvozne (eksportne)3. burzovne (kotacijske)4. inodomicilne5. monopolističke6. dempinške cijene.

Uvozne cijene su one po kojima je uvoznik ugovorio kupnju robe. Ona se sastoji od fakturne cijene i zavisnih troškova. Često se poslovi zaključuju na paritetu CIF. Izvozna cijena je ona po kojoj je izvoznik zaključio ugovor s kupcem u inozemstvu. Ako je posao zaključen na paritetu FOB, onda se izvozna cijena sastoji od tvorničke cijene i troškova prijevoza do određene luke. Burzovne cijene su one koje se oblikuju na burzi. S obzirom da postoje produktne burze i efektne burze, cijene će ovisiti o vrsti robe koja se burzovno trži, o ponudi i potražnji robe, ali i o špekulaciji. Inodomicilne cijene su one koje se pod utjecajem ponude i potražnje oblikuju u pojedinim stranim zemljama. Monopolistička cijena je ona koju oblikuju monopoli; multinacionalne kompanije oblikuju monopolističke cijene. Dampinške cijene su izvozne cijene koje su niže od inodomicilnih cijena. Primjenjuje ih zemlja izvoznica da bi, odlučujući se za cjenovnu konkurenciju, prodrla na inozemno tržište. Razlika između dempinške cijene koja je niža i domicilne cijene koja je viša pokriva se na različite načine: na teret većih domicilnih cijena; izvoznim premijama; refakcijama itd.

8. Međunarodni trgovinski nazivi - 354.str. BABAN

GATTGATT je tzv. multilateralni vladin sporazum koji nije potrebno ratificirati. Stupio je na snagu 1.1.1948 g. Broj se članica odnosno potpisnica GATTa od 1948 do danas povećavao. Danas GATT ima 92 zemlje članice koje sudjeluju 85% u međunarodnoj razmjeni. Tako je tokom godina osnovni tekst ostao isti kao 1948 g. Bilo je i dalje sporazuma u cilju daljeg snižavanja carina kroz tzv trgovinske runde. Ono što treba posebo istaći jeste da sve odredbe GATT-a zabranjuju diskriminacije između članica i između domaće i uvezene robe. Principi GATT-aGATT se temelji na 3 osnovna principa:

1. najpovlaštenije nacije, 2. zabrana drugih ograničenja u međunarodnoj razmjeni osim carina,3. pregovaranje i učvrščivanje carinskih koncesija i povlastica.

66

WTO WTO je pravni i institucionalni osnov multilateralnog trgovinskog sistema ( međunarodni institut za regionalizaciju svjetske trgovine. WTO predviđa osnovne ugovorne obaveze kojima se utvrđuje kako vlade treba da formulišu i primjenju domaću regulativu u oblasti međunarodne razmjene. Osnovana je 1.1.1995 kao pravno uobličavanje rezultata urugvajske runde. Krajem 1994 godine bilo je 128 članica zemalja. Osnovne funkcije WTOa su:

1. nadzor i sprovođenje multilateralnih i plurilateralnih trgovinskih sporazuma koje zajedno predstavlja WTO.

2. forum za multilateralne pregovore3. rješavanje trgovinskih sporazuma4. nadzor nad nacionalnim trgovinskim politikama5. Saradnja sa drugim međunarodnim institucijamaž

WTO sadrži 29 sporazuma, 3 multilateralna i sve institucije koje postaju obavezujuće, 140 članica i regulira 90 % svjetske trgovine. Poseban uspjeh je tzv TARIFIKACIJA – pretvaranje svih necarinskih barijera u carinski ekvivalent kod poljoprivrednih proizvoda i time obezbjeđuje znatno povećanje predvidivosti na tržištu poljoprivrednih proizvoda. Više od 30 % poljoprivrednih proizvoda do tada je bio predmet kvota kao uvoznih restrikcija. Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske ekonomske politike.

UNIDOU skladu sa zahtjevom nerazvijenih zemalja, da UN veću pažnju posveti razmatrajući pitanja industrijskog razvoja nerazvijenih zemalja,1966.g. osnovan je UNIDO. Osnivanjem ove organizacije, UN je nastojao da proces industrijalizacije u zemljama u razvoju dobije međunarodni organizirani oblik. Nakon reorganizacije UNIDO nakon 1995.g. njegova osnovna uloga je podržavanje i unapređenje industrijskog razvoja na globalnoj osnovi i pružanje koordiniranih usluga u sferi tehničke saradnje. Prioritetne aktivnosti UNIDO-a su :

1. strategija, formulisanje politike i izgradnja institucija u cilju svjetske ekonomske integracije

2. inovacije, produktivnost i kvalitet kao faktor konkurentnosti na svjetskom tržištu

3. mala i srednja preduzeća: politika, koordinacija i tehnička saradnja 4. investicije, promocije tehnologije i pružanje industrijskih informacija5. razvoj industrije u poljoprivrednim područjima6. zaštita okoline i energetika7. povezivanje razvoja industrije i poljoprivrede u Africi i u najmanje

razvijenim zemljama

67

OECDOrganizacija za ekonomsku saradnju i razvoj direktan je nasljednik Evropske organizacije za ekonomsku saradnju (OECE) koja je formirana 1948.g. i bila je zadužena, prije svega, za sprovođenje u djelo tzv. Maršalovog programa, odnosno Američke pomoći Evropi u cilju njenog oporavka od posljedica II svjetskog rata. Od svog nastanka OECD se zalaže za ekonomsku ekspanziju, rast i razvoj. Osnovni pravci su:

1. prikupljanje podataka iz ekonomske djelatnosti i njihova naučna obrada

2. praćenje mjera i propisa za regulisanje i usmjeravanje trgovinskih tokova i direktnih stranih investicija

3. predviđanje ekonomskih tokova za narednih 18 mjeseci s ciljem da zemlje članice imaju što je moguće bolju orijentaciju

4. istraživanje i naučna obrada ekonomske situacije zemalja članica koja se jednom godišnje razmatra.

5. stimulisanje strukturnih promjena u privredi i njihovo prilagođavanje budućim očekivanim trendovima

6. stvaranje šireg, efikasnijeg i inovativnijeg tržišta kapitala 7. kontrola javnih rashoda i predlaganje mjera, kako bi se rashodi u

buduće smanjili8. liberalizacije spoljne trgovine i borba protiv protekcionizma u

međunarodnoj trgovini 9. izučavanje i saradnja u sferi najsavremenije tehnologije i sl.

OPECSavjet o bezobzirnoj eksploataciji naftnih resursa i minornom učešću zemalja, na čijoj se teritoriji eksploatacije vrši, u raspodjeli ogromnog bogatstva koje se stvaralo u svjetskoj industriji nafte, počinje da se ispopljava krajem 40-tih godina 20 st. naročito u Iranu i Venecueli. Tek 1960.g. u Bagdadu pet zemalja (S. Arabija, Iran, Irak, Venecuela i Kuvajt) formiraju Organizaciju zemalja izvoznica nafte- OPEC. Zaključno su 1967.g. su pristupili: Katar, Indonezija, Libija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Osnovni ciljevi su :

a) zemlje OPEC-a izražavaju želju i odlučnost da unapređuju svoje izvore nafte bez pomoći iz inostranstva

b) žele da učestvuju u kapitalu akcionarskih društava koja vrše eksploataciju njihove nafte

c) žele da budu aktivni učesnici u pregovorima o cijeni nafted) žele da postojeći i budući ugovori o eksploataciji nafte budu izloženi

revizijama ako to bude potrebno žele da preuzmu zone ustupljene

68

APECAPEC je osnovan 1989.g od strane 15 zemalja iz Azije, Sjeverne Amerike, Australije i Okeanije. U međuvremenu, u APEC je uključeno još 6 zemalja, a među njima i Ruska Federacija, pa ovu zajednicu čine 21 zemlja sa svih 5 kontinenata. U 2000.g članice APEC-a su: Australija, Burnej, Kanada, Čile, Kina, Hong Kong, Indonezija, Japan, Republika Koreja, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Peru, Filipini itd.

69

skripta za ispit medjunarodna ekonomija

Documents