1

الرحيم الرحمن الله بسم

“ISLAMSKA PEDAGOŠKA AKADEMIJA”u Zenici

Seminarski rad

Predmet: Hadis 1

Tema: NAJPOZNATIJI PRENOSIOCI HADISA

MENTOR: KANDIDAT:______________ ______________DR. Šefik Kurdić

Zenica, maj 1999. godine

2

SADRŽAJ:

SADRŽAJ ………………………………………………………………………. 2UVOD ………………………………………………………………………….. 3PRVO POGLAVLJE …………………………………………………………. 5

Imam Buhari i njegov “Džamius – Sahih”………………………………..

5

Džamius – sahih ……………………………………………………….….

6

Uvjeti Buharija pri sastavljanju “Džamius – Sahiha”……………………..

8

Hadisi “Džamius – sahiha” …………………………………………….…

9

Značajna djela nastala kao rezultat izučavanja “Džamius – Sahiha” poslije Buharijeve smrti ………………………………………………….

10

DRUGO POGLAVLJE ………………………………………………………. 12 Imam Muslim ibn Hadždžadž …………………………………………….

12

Muslimov Sahih …………………………………………………………..

13

Komentari Muslimovog Sahiha …………………………………………..

15

TREĆE POGLAVLJE …………………………………………………….. 16 Imam Et – Tirmizi …………………………………………………………

16

El – Džami ………………………………………………………………..

17

Hadisi Tirmizijevog Džamia …………….………………………………..

18

Ebu Davud ………………………………………………………………..

19

Ibn Madže …………………………………………………………………

20

Nesa’i ……………………………………………………………………..

20

ZAKLJUČAK ………………………………………………………………. 21LITERATURA ……………………………………………………………… 22

3

الرحيم الرحمن الله بسم

UVOD

Zahvala pripada Allahu ! Njemu zahvaljujemo, od Njega pomoć i uputu tražimo. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik. Učitelj ovog Ummeta i Vjerovjesnik upute.

Allah stvorio je ljude i džinne da Mu budu pokorni i da Mu ibadet čine, a način na koji Mu se ispoljava ibadet mora biti shodan i podudaran Allahovom Šerijatu, tj. onako kako je to On propisao.

Allahov Poslanik Muhammed kaže: “Dužni ste se pridržavati moga sunneta i prakse mojih nasljednika – halifa, koji su na pravom putu i ukazuju na njega.” Allah je objavio svoju vjeru Muhammedu i u potpunosti je usavršio.

Allah u suri Maide 3 kaže:

�ْو�َم� �ي �م�ل�ُت� ال ْك� �م� َأ �ُك �م� ل �ُك �م�م�ُت� َو� ِد&يَن ْت

� �م� َأ �ُك �ي &ْع�م�ِت&ي َع�ل ِض&يُت� َو� ِن �م� َر� �ُك ل�َم� َال �&ْس 5ا اِإل ِد&يَن

المائدة* *ْسْوَرة“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i

zadovoljan sam da vam Islam bude vjera.” S tog stanovišta, šerijatske znanosti su najčasnije znanosti. Allah u suri Zumer 9 kaže:

��ْو&ي َه�ْل ِت ��س <ِذ&ين� ي �م�ْوَن� ال �ْع�ل <ِذ&ين� َو� ي � ال �م�ْوَن� َال �ْع�ل يالزمر* *ْسْوَرة

“Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?” Hadis dolazi odmah iza Kur’ana, kao glavno vrelo islamskog učenja. On

predstavlja višestruki značaj za nauku, a u islamskom pravu je nezamjenjljiv. U nekim slučajevima, hadis razjašnjava teže razumljiva mjesta i u samom Kur’anu.

Allah u suri Nahl 44 kaže:

�َنآ َو� ل �ز� �ِن �َك� َأ �ي &ل �ر& ِإ Fن� الِذFْك �ي �َب &ِت <اِس& ل &لَن َل� م�ا ل Fز� �ِه&م� ِن �ي &ل <ِه�م� َو� ِإ �ْع�ل َوَن� ل <ر� �َف�ُك �ِت يالَنحْل* *ْسْوَرة

4“I Mi smo tebi poslali Kur'an, da objasniš ljudima ono što im je objavljeno i da

bi oni razmišljali!”. Ima slučajeva gdje hadis nije samo dopuna pojedinih kur’anskih propisa, nego

je glavno i jedino vrelo islamskog učenja, posebno kod ibadeta i ahkama. To su slučajevi kod onih vjerskih, pravnih i drugih pitanja, o kojima se u Kur'anu ne govori posebno nego uopćeno. Poznato je da je namaz Kur’anom propisan kao obaveza vjernicima. Međutim, vrijeme namaza, broj rekata pojedinih namaza itd. objasnio je Vjerovjesnik praktikujući namaz i podučavajući vjernike.

O tome Vjerovjesnik kaže: “Klanjajte na način kao što vidite da ja klanjam!”Hadisom su predviđene i neke odredbe koje ne registruje Kur’an, niti za to u

njemu ima objašnjenja. Ovo znači da je hadis nezaobilazni izvor islamskog prava, neminovan za brojna pitanja i da je nemoguće odvojiti hadis od Kur’ana.

Shvatajući ulogu hadisa u islamskom pravu i njegovu snagu kao vjerskog odraza, ljudi koji su se bavili ovom problematikom, posebno ashabi, tabe’ini i etba’i tabe’ini su uložili velike napore u očuvanju hadisa u njegovoj izvornosti. Tom pitanju posvetili su toliko pažnje, da je teško naći neku drugu naučnu disciplinu u historiji sa kojom bi se mogli porediti uloženi napori. Ta opreznost ispoljavala se u provjeravanju rivajeta, ispravnosti prenošenja nekog hadisa, a proisticala je iz straha da se ne potkrade kakva greška, ne uvuče neprimjetno kakva devijacija.

“Ljudi hadisa” postavili su temelje svjetskoj naučnoj kritici, te je stoga nezaobilazno pomenuti svijetle biografije tih velikana, radi stimulansa nama i budućim naraštajima koji dolaze.

Najpoznatiji prenosioci hadisa su: Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madže i Nesa'i.

الرحيم الرحمن الله بسم

5

PRVO POGLAVLJE

IMAM BUHARI I NJEGOV “DŽAMIUS – SAHIH”

Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Mugire el – Džufi el – Buhari, priznati hadiski učenjak, šerijatski pravnik i mudžtehid, rođen je u petak, poslije džume - namaza, 194. godine po Hidžri u Buhari. Potiče iz ugledne porodice koja je dala nekoliko istaknutih učenjaka. Otac mu je Ismail bio poznat u svoje vrijeme kao veoma učen i pobožan čovjek. Kao i sin mu Muhammed, Ismail je pokazivao osobiti interes za hadis. Muhammed se još kao dijete isticao nad ostalom djecom bistrinom, oštroumnošću i ljubavlju prema nauci, a posebno prema hadisu. Sa nepunih deset godina prisustvuje medžlisima hadisa, obilazi učenjake svog kraja i od njih uči hadis. Ubrzo je napamet naučio Kur'an, a potom i značajna djela istaknutih učenjaka Abdullaha ibn Mubareka, Vakia ibn Džabira i dr.

Jedno je vrijeme, pored najveće želje, morao prekinuti naukovanje zbog bolesti očiju. Bolest se pogoršala do te mjere da je potpuno obnevidio. Pošto u to vrijeme nije bilo stručnih ljekara za bolesti takve vrste, Buharijevoj majci nije preostajalo ništa drugo, nego da se obrati Allahu i moli za njegovo ozdravljenje. Molila je svakodnevno, ne gubeći ni za trenutak nadu u Njegovu milost. Jedne noći je u snu vidila Ibrahima , kako joj reče da se ne žalosti, jer će joj sin ozdraviti i progledati. To se ubrzo iza toga i ostvarilo, Buhari je potpuno ozdravio i progledao. Ovaj slučaj je bio uzrok da neki učenjaci kažu da je Allah odabrao Buharija za zaštitnika Resulullahove tradicije.

Kada je Buhari napunio šesnaest godina sa majkom i bratom Ahmedom odlazi u Mekku da obavi hadždž. Nakon obavljenog hadždža, Ahmed i majka se vraćaju kući, a Muhammed je ostao u Mekki da kod tamošnjih učenjaka produbljuje znanje u hadisu. Dok je boravio u Mekki često je odlazio i u Medinu i od medinskih učenjaka slušao hadis. U krugu dva harema započinje sa pisanjem čuvenog “DŽAMIUS – SAHIHA”. U želji da što bolje upozna hadis i hadisku nauku, Buhari obilazi sve značajnije naučne centre. Dolazi u kontakt sa najeminentnijim hadiskim stručnjacima s kojima vodi rasprave i traži njihova mišljenja u pogledu stručnih ocjena. Boravio je u Šamu, Egiptu, Hidžazu, Basri, Kufi, Horasanu i Bagdadu. 250. godine po Hidžri odlazi u Nejsabur. Sve vrijeme koje je proveo tamo Buhari maksimalno koristi za predavanja iz hadisa. Njegovim predavanjima prisustvovalo je hiljade ljudi. Među slušaocima su redovno bili njegovi raniji učitelji.

Nakon izvjesnog vremena Buhari je bio prisiljen da napusti Nejsabur i otputuje u svoje mjesto Buharu. Jednog dana ga tamošnji namjesnik Zuhali poziva na dvor da njemu i njegovim sinovima predaje njegov “DŽAMIUS – SAHIH”. Buhari je odbio taj poziv, uz obrazloženje da on ne želi poniziti nauku time što će je odnijeti pred vladarska vrata, nego ukoliko namjesnik, sa svojim sinovima, želi da sluša njegov “DŽAMIUS – SAHIH”, neka izvoli prisustvovati predavanjima sa ostalim svijetom. Tada je bio prisiljen da napusti rodno mjesto i krene prema Samarkandu. Na putu prema Samarkandu, u mjestu Hartenek, Buharija zatiče smrt 256. godine po Hidžri.

6Cijeli je svoj život Buhari proveo u izučavanju hadisa. Sam je rekao da je hadis

učio od 1080 učenjaka među kojima su najpoznatiji: Ahmed ibn Hambel, Jahja ibn Mu’in, Ishak ibn Rahivejh i Abdullah ibn Mubarek. Između mnogobrojnih Buharijinih učenika istaći ćemo imena samo nekih, koji su kasnije kao hadiski stručnjaci postali poznati u čitavom svijetu. To su: Muslim ibn Hadždžadž, Nesa’i, Tirmizi i dr. Kao što je sam naglašavao, Buhari je znao napamet 100000 vjerodostojnih i 200000 hadisa, koji nisu vjerodostojni. Uz to, kazao je da ne postoji nijedno ime u historiji biografije i analima, a da on o toj osobi ne zna sve moguće podatke. Imam Muslim ga naziva liječnikom koji liječi od skrivenih nedostataka i slabosti.

Koliki je bio poznavalac hadisa najbolje nam svjedoči bagdadski slučaj. Naime, jednom prilikom, kada je po ko zna koji put svratio u Bagdad, tamošnji učenjaci su željeli da provjere Buharija, pa su uzeli 100 hadisa i ispremetali njihove senede i podijelili ih desetorici ljudi. Kada je Buhari stigao svaki od njih ga je pitao šta misli o pomenutim hadisima. Svakom od njih je odgovorio da te hadise ne zna. Pošto su se svi izredali, počeo je pojedinačno da odgovara na svaki hadis. Ukazao je na pogreške u svakom hadisu, a zatim povratio sened svakog hadisa njegovom metnu. Vidjevši to svi prisutni mu priznaše učenost.

Kao učenjak Buhari je priznat od svih učenjaka svoga vremena, kao i od svih kasnijih hadiskih i islamskih učenjaka. Nazvali su ga Emirul - mu’mininom u hadisu, a taj naziv, osim njega, nije dobio nijedan hadiski učenjak sve do danas. Ahmed ibn Hambel bilježi da je Imam Muslim jednog dana stao pred Buharija i rekao mu: “O učitelju svih učitelja, poglavico hadisa, učenjaku, liječniku koji poznaješ sve bolesti hadisa, dozvoli mi da ti poljubim noge.”

Kruna svega šta je u znak pohvale o Buhariji rečeno su riječi poznatog hadiskog učenjaka Ibn Hadžera koji kaže: “Sve što postoji od papira i svi učenjaci ne bi bili dovoljni da napišu sve ono što je o Buhariji pohvalno rečeno, to je more u kome nema kraja.”

Buhari je napisao veliki broj djela iz hadisa, fikha i drugih grana islamskih znanosti. Najpoznatija su mu sljedeća djela: “DŽAMIUS - SAHIH”, “EL - EDEBUL – MUFRED”, “ET - TARIHUL KEBIR”, “ET - TARIHUL – VESIL”, “ET - TARIHUS – SAGIR”, “DŽAMIUL – KEBIR”, “ESMAUS – SEHABE”.

“DŽAMIUS – SAHIH”

Najznačajnije djelo koje je Buhari ostavio iza sebe bez sumnje je njegov ”DŽAMIUS – SAHIH”, kod nas poznat kao “SAHIHUL BUHARI”. To je prva zbirka naslova, isključivo nastala od vjerodostojnih hadisa. Sve ranije zbirke, koje su napisane prije “DŽAMIUS – SAHIHA”, sadržavale su sve kategorije hadisa. Zbog toga su one, na izvjestan način, bile nedostupne ljudima koji nisu stručnjaci u poznavanju hadiske nauke obzirom da nisu mogli znati šta je u tim djelima pouzdano i dobro, a šta slabo i apokrifno.

Da bi omogućio širem krugu ljudi bavljenje hadisom i njegovom praktičnom primjenom, Buhari je odlučio da napiše ”DŽAMIUS – SAHIH” sa isključivo

7autentičnim hadisima. Po mišljenju učenjaka, dva su motiva rukovodila Buharija da napiše ovo djelo :

1. Prijedlog poznatog učenjaka i jednog od njegovih učitelja Ishaka ibn Rahivejha koji je na jednom skupu učenjaka, na kome je prisustvovao i Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku u koju će sabrati isključivo vjerodostojne hadise.” “Taj prijedlog mi se dopao, pa sam se odlučio da pišem ”DŽAMIUS – SAHIH” – veli Buhari.

2. San Buharija u kojem je vidio kako pred njim stoji Allahov Poslanik , a u njegovoj ruci lepeza kojom ga štiti i brani. Upitao je neke ljude koji su se bavili tumačenjem snova o značenju tog sna, a oni mu rekoše da taj san znači da Buhari treba da hadis Allahovog Poslanika štiti od podvala i laži.

Pisanje ”DŽAMIUS – SAHIHA” Buhari je počeo u Poslanikovoj džamiji, za boravka u Medini. Na njemu je radio punih šesnaest godina. Nije nijedan hadis zapisao u ovo djelo dok ga ne bi temeljito izučio, konsultovao sve poznate učenjake, a potom se okupao i klanjao dva rekata istihare - namaza. Sve je to činio iz opreznosti, kako u djelo ne bi ubilježio hadis koji nije vjerodostojan. Pri izboru hadisa bio je veoma kritičan. Naročito je njegova kritičnost došla do izražaja kada su bile u pitanju muannan predaje. Za razliku od Muslima i drugih učenjaka koji su se kod prihvatanja ovakvih predaja zadovoljavali da, pored općih uvjeta što ih prenose ljudi koji su vremenski dočekali svoje prethodnike, Buhari nije prihvatao nijedan ovakav hadis, bez obzira što su svi prenosioci pouzdani, precizni i dosljedni u prenošenju, dok nije ustanovio da se svaki prenosilac pored toga što je vremenski dočekao svog prethodnika, sa njim i susreo i od njega hadis izravno čuo. Osim toga Buhari u svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” bilježi samo one hadise koji su najvjerodostojniji, koje od Allahovog Poslanika pričaju od pouzdanih, najpouzdaniji prenosioci.

Također je poznato da učenjaci hadisa pouzdane prenosioce svrstavaju u pet kategorija: u prvu kategoriju spadaju oni koji su najpošteniji, najiskreniji, najpobožniji, najučeniji i koji su uz šejha proveli najviše vremena slušajući hadis. U drugoj kategoriji su nešto niži i tako redom. Buhari sve muttesil hadise svog ”DŽAMIUS – SAHIHA” bilježi izričito iz prve kategorije prenosilaca, tj. najpouzdanijih, muallek od druge, a vrlo malo od treće, dok nijedan hadis ne bilježi od preostale dvije kategorije, iako su i oni pouzdani.

Buhari je ”DŽAMIUS – SAHIH” napisao u 97 dijelova (kitaba). Prvi dio govori o početku Objave Allahovom Poslaniku , drugi o vjerovanju, treći o nauci, četvrti o čistoći itd. Posljednji dio govori o tevhidu. Ovo djelo je podijelio na poglavlja, kojih po nekima ima 3730, a po nekima 3450.

Pošto je Buhari bio vrhunski hadiski stručnjak, islamski pravnik i teolog, on je djelo obogatio kur’anskim citatima, šerijatsko - pravnim gledištima, te brojnim drugim mudrostima, logičkim stavovima i zaključcima. Stoga što djelo u sebi sadrži gore navedeno, ne može se smatrati samo hadiskom zbirkom u klasičnom smislu riječi. Pored toga, ona je šerijatsko – pravno djelo, a ujedno i komentar na hadise koje u sebi sadrži. Buhari, za razliku od ostalih učenjaka, nije imao namjeru da samo tematski sabere hadise sa senedom. On uz hadise želi da ukaže na njihov smisao i sadržaj, da iz njih izvuče prava rješenja i iznese mudrosti i preporuke, a samim

8naslovom iznosi sadržaj i smisao sadržan u njemu. Kao npr. prvi dio svog “Sahiha” on naslovljava pitanjem: “Kako je izgledao početak Objave Allahovom Poslaniku ?”, a onda citira hadise u kojima je dat odgovor. Na taj način, on, u svom djelu, prvo formuliše temu, a onda citirajući hadise, odgovara na postavljena pitanja. Dosta poglavlja Buhari formuliše tako da samim poglavljem iznese šerijatsko – pravno rješenje i stav Islama po određenom pitanju, a onda citira hadis ili odlomke iz Kur'ana, koji argumentuju i potvrđuju ispravnost tog stava. Npr. Poglavlje – “Kada čovjek stane na lijevu stranu imama, pa ga imam premjesti iza sebe na svoju desnu stranu, punovažan im je namaz.” Nazivom poglavlja Buhari je iznio stav Islama po ovom pitanju, a onda je citirao hadis koji potvrđuje ispravnost tog stava. On kaže: “Ispričao nam je Kutejbe ibn Seid i rekao da mu je ispričao Davud, prenoseći od Amra ibn Dinara, a on od Kurejba, oslobođenog roba Ibn Abbasa, a ovaj od Abbasa da je rekao: “Jedne noći klanjao sam sa Allahovim Poslanikom , i stao na lijevu stranu, pa me je Allahov Poslanik uhvatio straga i postavio na svoju desnu stranu, potom klanjao i opet legao …” Također, naslovom poglavlja: “Džunup će uzeti tejemmum ako se boji bolesti, smrti ili žeđi.” iznio je stav Islama o tom pitanju, a onda ga potvrdio hadisom kojeg je citirao bez seneda, a potom muttesil hadisima, koje citira u navedenom poglavlju.

Ovakav način zbirki je veoma koristan, a u isto vrijeme i nepraktičan. Koristan je zbog toga što nam pisac, pored hadisa ukratko objašnjava i njihov smisao, i daje meritorna rješenja i odgovara na mnoga pitanja, a uz to iznosi brojne mudrosti i logične zaključke. Nepraktičan je, jer nam Buhari, kada je riječ o njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, ne bilježi sve hadise na određenu temu na jednom mjestu, te zbog toga nije moguće znati da li na tu temu ima i drugih hadisa, koji se sa citiranim međusobno dopunjuju, objašnjavaju, konkretiziraju i sl. Pored navedenog, Buhari je, ovakvim metodom, bio na izvjestan način primoran da ponekad parcijalno citira određene hadise, te da u djela zabilježi mnoge metabi, muallek i munkati’ predaje.

UVJETI BUHARIJA PRI SASTAVLJANJU “DŽAMIUS – SAHIHA”

Imam Buhari lično, nigdje ne naglašava da je sebi postavio uvjete kojih će se držati prilikom sastavljanja ove zbirke hadisa, kao što to nisu naglasili ni ostali pisci hadiskih zbirki. Međutim, neki učenjaci i hadiski teoretičari su, iz samog naziva Buharijevog Sahiha - “DŽAMIUS – SAHIHUL - MUSNEDUL MUHTESARU MIN EHADISI RESULILLAHI VE SUNENIHI VE EJJAMIHI”, zaključili da je Buhari, pored uvjeta koji su ranije naglašavani pri sastavljanju ovog značajnog djela, postavio sebi još četiri uvjeta:

1. Da u djelo želi sabrati cjelokupnu islamsku tematiku - kao npr. hadise koji govore o vjerovanju, nauci, ibadetu, nasljednom i kaznenom pravu, bračnom pravu, Poslanikovim tjelesnim i moralnim osobinama, borbama koje je vodio, o međuljudskim i porodičnim odnosima i sl.

92. Da u djelo želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise. To zaključuju iz riječi

“ES – SAHIH”, kao i iz nekih Buharijevih izjava. Hatib el – Bagdadi i Ismaili bilježe od Ma’kala da je Buhari rekao: “U svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” sam sabrao isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo, koje nisam uvrstio u svoju zbirku iz bojazni da djelo ne bi bilo preopširno.” Ima teoretičara, u svijetu i kod nas, koji tvrde da je Buhari iz ukupno 600000 hadisa koje je poznavao, izdvojio ono što je u njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU” vjerodostojno, dok je ostalo odbacio kao nepouzdano i apokrifno. Da to nije tačno govori nam navedena predaja, u kojoj Buhari nedvosmisleno navodi razlog zbog kojeg je mnoge vjerodostojne hadise izostavio. Mnogi Buharijevi biografi bilježe od Buharija da je rekao: “Znam 100000 vjerodostojnih hadisa napamet i 200000 hadisa koji nisu vjerodostojni.”, što također dokazuje da su prethodne konstatacije netačne i neosnovane. Poznati učenjak Ahmed ibn Hambel tvrdi da ukupno ima 700000 vjerodostojnih hadisa, koji su zabilježeni u poznatim zbirkama.

3. Da želi sabrati hadise sa potpunim senedima. To zaključuju iz riječi “EL – MUSNEDU”. Što se tiče ovog trećeg uvjeta, učenjaci smatraju da Buhari tu nije bio dosljedan. On je pored muttesil hadisa u djelo ubilježio dosta muallek i munkati’ predaja (hadisi bez seneda ili sa nepotpunim senedom). Zašto je to učinio?

Hadiski učenjaci nam daju odgovor. Oni kažu: “Buhari je, iz više razloga, uz musned hadise bilježio i muallek i munkati’ hadise:

a) S obzirom da je težio da iz hadisa koje navodi izvuče pravna rješenja i odgovore na pojedina pitanja, Buhari je bio prisiljen da više puta u toku djela citira jedan te isti hadis. Da bi dobio na vremenu i prostoru, ako bi citirao jedan hadis na početku djela sa senedom, kasnije bi u ponovljenom slučaju izostavio sened.

b) Da bi svoje stavove, koje je formulisao kroz naslove i poglavlja, učinio argumentovanijim, on je uz hadis sa senedom bilježio i hadis bez seneda ili sa nepotpunim senedom, kao i odlomke iz Kur'ana.

c) Neke hadise je ubilježio bez, a neke sa nepotpunim senedom, iz razloga što ih nije izravno čuo od svojih učitelja, nego su mu preneseni, ili nisu odgovarali njegovim uvjetima da bi upozorio na to.

4. Da on želi napisati sažetu zbirku vjerodostojnih hadisa. To se pak zaključuje iz riječi “EL – MUHTESARU”. Osim nabrojanih uvjeta, neki učenjaci kao što je Hakim, smatraju da je uslov Buharija i Muslima bio taj da nisu prihvatali nijedan hadis, koji iz generacije u generaciju, od početka do kraja seneda, ne prenose najmanje dva prenosioca. Npr. “Nitko od vas neće istinski vjerovati, sve dotle dok mu ja ne budem draži od roditelja, djece i cijelog svijeta.”

HADISI “DŽAMIUS – SAHIHA”

Jedan od uvjeta Buharija je da u djelo želi sabrati hadise sa kompletnim senedom. Tog se uvjeta držao striktno kada su u pitanju hadisi, koji se smatraju osnovom djela. U želji da potvrdi određeni stav, ili da predaje učini argumentovanijim, on je u djelo bilježio i muallek, munkati’, mevkuf i mutebea predaje.

10”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži ukupno 9082 hadisa. Od tog broja 7397 muttesil

hadisa, računajući i one koji su u toku djela više puta ponavljani. Bez ponovljenih, ”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži 2761 muttesil hadisa; pored muttesil hadisa, čiji su senedi od početka do kraja spojeni, on bilježi 1341 muallek hadisa i 344 mutebea predaje. Muallek je hadis iz čijeg je seneda na početku, namjerno ili nenamjerno, izostavljen jedan, ili više prenosilaca, ili čak cijeli sened. Od ukupnog broja muallek hadisa ”DŽAMIUS – SAHIHA”, 159 je citirano bez, ili sa nepotpunim senedima.

Svi muttesil hadisi iz ”DŽAMIUS – SAHIHA” su, po mišljenju svih učenjaka, potpuno vjerodostojni i u to nema nikakve sumnje. Muallek hadisi, koji su citirani bez seneda, ili sa nepotpunim senedom, kao i mutebea predaje, obzirom na stepen, mogu se podijeliti na dvije vrste:

a) muallek i mutebea predaje koje Buhari prenosi riječima: kale, haddese, ahbere, reva, emere, neha i sl. tj. riječima koje daju uvjerenje i sigurnost učenjaka, u većini su vjerodostojne i

b) muallek i mutebea predaje koje prenosi riječima: kile, ruvije, uhbire, umire, dakle izrazima koji na izvjestan način ukazuju na slabost (sigatut – temrid ), slabe su, ali ne u smislu da ih treba odbaciti, već zbog prekinutosti seneda.

Istaknuti učenjak i hadiski kritičar, Ibn Hadžer el – Askalani (852. god.) je, da bi otklonio sve dileme oko Buharijeva ”DŽAMIUS – SAHIHA”, izučavao sve hadise ovog djela dugo vremena. Tragao je za senedom tih hadisa u drugim djelima, kritički se osvrnuo na prenosioce tih hadisa, a zatim je, kao autoritet i vrhunski poznavalac hadiske nauke, jasno i glasno, svima stavio do znanja da ”DŽAMIUS – SAHIH” nema slabih predaja, te da u njemu nema slabih hadisa. Na taj način, on je otklonio sve dileme, koje su se odnosile na muallek, munkati’ i mutebea predaje ove značajne hadiske zbirke, naročito one koje su proizašle iz izraza: juzkeru, jurva, juvije i sl., kojima Buhari prenosi hadise, koje nije do kraja izučio, ili koji ne odgovaraju njegovim uvjetima, te je samim takvim načinom prenošenja hadisa poručio učenjacima iza sebe da takve hadise pomnije i temeljitije izuče.

Ibn Hadžer je izvršio Buharijevu oporuku, i uradio ono što ovaj nije stigao. Isto su to učinili i drugi učenjaci, koji su izučavajući ”DŽAMIUS – SAHIH” posvećivali pažnju spornim dijelovima, i u svojim djelima, citirajući druge hadise, i navodeći više seneda spomenutih hadisa, otklanjali takve dileme.

ZNAČAJNA DJELA NASTALA KAO REZULTAT SVESTRANOG IZUČAVANJA

“DŽAMIUS – SAHIHA” POSLIJE BUHARIJEVE SMRTI

Nijednom djelu, izuzme li se Kur’ani Kerim, nije posvećena takva pažnja, kao Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”. Naročita pažnja posvećena je komentarisanju ovog djela. Najznačajniji komentar ”DŽAMIUS – SAHIHA” je “FETHUL BARI ŠERHUL SAHIHUL BUHARI”, kojeg je napisao Ibn Hadžer el – Askalani. Osim komentara nastala su i druga značajna djela, od kojih su ona pod nazivom: “EL – MUSTEHREDŽ”, “EL – MUSTEDREK”, “EL – MEDŽAMI” i “EL – MEFATIH”.

11 “MUSTEHREDŽ” je djelo u kojem su sabrani hadisi neke hadiske znanosti sa

sasvim drugim senedima nego što su u toj zbirci. Konkretno, kada je riječ o Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, u mustehredžima ovog djela su sabrani isti hadisi koji se nalaze u Buharijevoj zbirci, ali sa drugim senedima. Pisci ovih djela su željeli da hadise ”DŽAMIUS – SAHIHA” učine argumentovanijim time što su, za svaki hadis ponaosob, pronašli drugi sened, jer nema sumnje da jedan vjerodostojan hadis, koji dolazi u više predaja, postaje još vjerodostojniji i pouzdaniji.

“MUSTEDREK” je djelo u kojem su sabrani hadisi koji ispunjavaju uvjete jedne zbirke, ali ih je pisac izostavio, i nije ih uvrstio u svoju zbirku. Takav je npr. “MUSTEDREK” Ebu Abdullaha el – Hakima. On je u svom djelu sabrao hadise koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali ih njih dvojica nisu uvrstili u svoje “Sahihe”. Hakim je u svoje djelo sabrao tri vrste hadisa:

1. one koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima koje su oni izostavili,2. one koji ne ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali su, po mišljenju

drugih učenjaka hadisa, vjerodostojni i3. one koji ne ispunjavaju uslove vjerodostojnosti, ili pak u sebi imaju slabost,

a on ih je uvrstio da bi ukazao na njih.“MEDŽANI” su djela u kojima su objedinjeni hadisi više zbirki. Naročito

vrijedan pažnje je: “DŽAMIU BEJNES – SAHIHAJN”, koje je napisao El – Humejdi. Pisac je u ovom djelu objedinio hadise koji se nalaze u Buharijevom i Muslimovom “Sahihu”.

“MEFATIH” su djela u kojima su hadisi jedne ili više zbirki poredani po abecednom redu.

Buharijev “DŽAMIUS - SAHIH” je preveden na sve značajnije jezike svijeta. Samim tim postaje nam jasno sa koliko pažnje i uvažavanja je ovo djelo prihvaćeno od pripadnika Islama, što je još jedna potvrda značaja ovog djela.

الرحيم الرحمن الله بسم

12

DRUGO POGLAVLJE

IMAM MUSLIM IBN HADŽDŽADŽ

Ebul Husejn Muslim ibn Hadždžadž ibn Muslim El – Kušejri En – Nejsaburi, je poznati učenjak, Imam i Šejhul – Islam u hadisu. Rođen je 204. godine po Hidžri u gradu Nejsaburu. Po rodnom mjestu prozvan je En – Nejsaburi, a naziv El – Kušejri dobio je po plemenu iz kojeg je ponikao. Vrlo rano se počeo interesovati za nauku. Još u mladosti osjećao je posebnu ljubav prema hadisu. Prisustvovao je medžlisima hadisa, koje su vodili učenjaci njegovog kraja. Do četrnaeste godine odslušao je predavanja mjesnih muderrisa, a potome kreće u svijet. Obišao je sve značajnija mjesta u Horasanu, Re’ju, Iraku, Hidžazu i Egiptu gdje je upoznao brojne, istaknute učenjake hadisa i hadiskih disciplina. U Horasanu je susreo Jahja ibn Jahja el – Tejmija i Ishaka ibn Rahivejha, učitelje imama Buharija. U Re’ju je učio kod Muhammeda ibn Mihrana i Ebu Gassana Muhammeda ibn Amra Ez – Zunejdža. U Iraku, kod Ahmeda ibn Hambela i Abdullaha ibn Musleme el – Ka’nebija. U Hidžazu, pred Seidom ibn Mensurom i Ebu Mus’ abom Es – Suhrijem. U Egiptu, pred Amrom ibn Sevvadom i Harmaletom ibn Jahjaom i dr.

Muslim je najviše vremena proveo uz Buharija, koga je visoko poštovao i cijenio. Od njega je najviše i naučio o hadisu, pa za kratko vrijeme i Muslimovo ime postaje poznato. O njemu se pričalo sa naglašenim uvažavanjem. Po povratku u rodni kraj, počeo je predavati hadis.

Njegovim medžlisima prisustvovao je veliki broj slušalaca. Naročito ga je rado slušala omladina. Njegovim medžlisima prisustvovali su i oni čija će imena kasnije ostati trajno zabilježena u hadiskoj nauci: Ebu Hatem Er – Razi i Zu’ra Er – Razi, Muaz ibn Harun, Ahmed ibn Seleme, Ebu Bekr ibn Huzejme, pisac poznatog “Sahiha”, Ebu Jahja ibn Seid, Ebu Isa Et – Tirmizi, pisac “Sunena”, i mnogi drugi.

U hadiskoj nauci Muslimu pripada visoko mjesto. Slovio je kao Imam, Hafiz, Hudždže, Hakim i Šejhul - Islam u hadisu. Bio je svestran, poznavao je hadiske nauke, tako da nije bilo grane u hadisu iz koje nije napisao djelo, a u nekim disciplinama nadmašio je i svog učitelja – Buharija. Zbog toga svega bio je cijenjen i uvažavan među učenjacima hadisa. Ahmed ibn Seleme kaže da su Ebu Zu’ ra Er – Razi i Ebu Hatem Er – Razi Muslima stavljali ispred svih učenjaka svoga vremena. Ebu Kurejš tvrdi da su na ovome svijetu samo četiri istinska Hafiza hadisa, a među njih ubraja i Muslima.

Ebu Amr ibn Hamadan kaže da je pitao Ibn Ukadeta ko je učeniji: Buhari ili Muslim, te ko od njih dvojice zna više hadisa, pa mu je odgovorio: “Buhari je Imam i Muslim je Imam u hadisu “.

Muslim je, iza sebe, ostavio više djela. Neki kažu da je napisao preko 20 djela iz hadisa. Spomenimo najznačajnije: “EL – MUSNEDUS – SAHIH”, “EL – MUSNEDUL – KEBIRU ALEL RIDŽALI” i “EL – DŽAMIUL - KEBIRU ALEL EBVAL”, “KITABU MEN LEJSE LEHU ILLA RAVIN VAHIDIN” itd.

13Biografi Muslima bilježe interesantnu priču za njegovu smrt: “Dok je jednom

prilikom držao predavanje iz hadisa, neko od prisutnih ga je pitao za hadis koji Muslimu nije bio poznat. Muslim je, na to, otišao kući, upalio svjetiljku i cijelu noć tragao za tim hadisom. Usput je jeo hurme koje mu neko darovao. Pred sabah je pronašao traženi hadis, a i posuda sa hurmama bila je prazna. Kažu da su mu te hurme naudile. Počeo je poboljevati, i od te je bolesti i preselio na Ahiret.” Muslim je umro u selu Nasr Abu, nedaleko od Nejsabura 261. godine po Hidžri.

MUSLIMOV “SAHIH”

Najznačajnije djelo koje je Muslim napisao, i koje mu je donijelo ugled i slavu u znanstvenom svijetu, bez sumnje je “MUSNEDUS – SAHIHU”, više poznato kao “MUSLIMOV SAHIH”. Petnaest godina je radio na njemu. To je zbirka vjerodostojnih hadisa, koja je po vjerodostojnosti iza Buharijevog “Sahiha”. Neki je ravnaju sa Buharijevom zbirkom, a neki joj daju prednost nad njom.

Od učenjaka, koji ovu zbirku stavljaju ispred Buharijeve, je i Ebu Ali En – Nejsaburi, Hakimov učitelj. On kaže: “Pod ovim nebeskim svodom nema pouzdanije zbirke od Muslimovog “Sahiha”. Na šta je on mislio, kada je rekao ove riječi, ni mnogim učenjacima i teoretičarima do danas nije jasno. Mišljenja i za, i protiv, su se isprepletala, a bilo kako bilo, za nas je mjerodavno mišljenje većine, koja Buharijevu zbirku, po vjerodostojnosti, stavlja ispred svih hadiskih zbirki - pa i ispred Muslimove, iako su i jedna i druga po vjerodostojnosti sasvim blizu. Muslim je svoj “Sahih” napisao po poglavljima. U njemu je, ne računajući one koji su tokom djela više puta ponavljani, zabilježio oko 4000 hadisa, a neki kažu 3000 i nekoliko. Sa ponovljenim, u Muslimovom “Sahihu” ima oko 10000, a neki kažu 12000 hadisa. Hadise sabrane u “Sahihu”, Muslim je izabrao iz 300000 hadisa, koje je poznavao.

Muslim je rekao: “Nisam sve vjerodostojne hadise koje sam poznavao zabilježio u svoj “Sahih”. U njemu sam zabilježio samo one koji ispunjavaju kriterije vjerodostojnosti kod svih učenjaka.” Pošto je završio djelo, dao ga ja na uvid poznatom učenjaku i svom savremeniku Ebu Zur’a Er – Raziju, da ga on pregleda. Sve hadise, na koje mu je skrenuo pažnju da imaju u sebi mahane, ukoliko je to i dokumentovao, Muslim je izbacio, dok je hadise na koje nije imao primjedbi zadržao.

U predgovoru svog “Sahiha” Muslim je naglasio da u zbirku želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise. Takav se zaključak da izvesti i iz njegove zbirke “EL – MUSNEDUS – SAHIH” (“Vjerodostojnost hadisa sa punim senedom”). On hadise svoje zbirke klasificira u tri kategorije:

1. one, koje prenose Hafizi muttekini – najsigurniji i najpouzdaniji prenosioci,2.one, koje prenose također pouzdani i sigurni prenosioci, ali koji su po rangu

niži od prve kategorije i3. one, u čijem senedu ima i slabih ravija i onih koje su neki hadiski učenjaci

odbacili. Ovakva klasifikacija hadisa kod Muslima, izazvala je veliku nedoumicu i

zbunjenost kod mnogih učenjaka i hadiskih teoretičara. Jednostavno rečeno, mnogi nisu mogli da shvate suštinu ovakve klasifikacije, posebno kada se ima u vidu da je

14Muslim sebi uslovio da u zbirku želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise; oni nisu mogli da dokuče smisao tih njegovih riječi. Stoga su i mišljenja o tome različita.

Npr. Ibn Salah kaže: “Muslimu su mnogi zamjerili što je u svoj “Sahih” bilježio hadise od druge i treće kategorije, jer oni nisu onakvi kakvi se traže kod vjerodostojnih hadisa.” Dalje, on veli: “Zato bi na to odgovorio na sljedeći način: “Prenosioci druge i treće kategorije, od kojih Muslim bilježi hadise, su po kvalitetu slabiji, po mišljenju nekih učenjaka, dok su kod Muslima pouzdani i sigurni. Od ovakvih prenosioca Muslim bilježi samo mutabea i ševahid predaje, dok je sve musned hadise zabilježio od prve kategorije.”

Kod mutebea i ševahid predaje, Muslim je pribjegavao kraćem senedu i bilježio hadise sa kraćim senedima, iako ravije u njima nisu bile najpouzdanije, jer je takve hadise sa dužim senedima i pouzdanijim ravijama već zabilježio kod musned hadisa, pa je zbog kratkoće zapisao one sa slabijim.

Kadi ‘Ijjad i Sujutija smatraju da je Muslim musned hadise bilježio od prve kategorije najpouzdanijih ravija. Ako više nije imao hadisa o određenom pitanju od te kategorije, onda je mutebea i ševahid predaje bilježio od druge ketegorije pouzdanih prenosilaca, a tek, ako ne bi imao nijednog hadisa od druge kategorije, bilježio bi od treće.

Dr. Omer Ibn Hasan Osman Felabeh smatra da je Muslim zabilježio hadise samo od prve dvije kategorije prenosilaca, i to od prve - musned, a od druge - mutebea i ševahid predaje, i to samo nakon što je iscrpio sve hadise od prve kategorije, dok od treće kategorije ravija u svoj “Sahih” nije zabilježio nijednog hadisa. Također, on smatra da je Imam Muslim u svoju zbirku uvrstio isključivo vjerodostojne hadise, bez obzira da li su ti hadisi vjerodostojni sami po sebi (sahih li zatihi), ili su vjerodostojni zbog toga što su došli u više predaja (sahih li gajrihi). Ovo nam se mišljenje činilo najispravnijim, posebno kada se ima u vidu da su svi učenjaci idžma’om prihvatili hadise Buharija i Muslima.

Allahov Poslanik kaže: “Moji se sljedbenici ne mogu složiti, osim na onome što je istina.” Ovo što smo istakli je sasvim dovoljno da svaki razuman i dobronamjeran vjernik shvati da je svaka polemika i diskusija o hadisima dva “Sahiha” suvišna, jer je sama činjenica da su prihvaćeni idžma’om kao vjerodostojni, dovoljna garancija njihove pouzdanosti, a znamo da idžma’a, sama po sebi, obavezuje na prihvatanje i slijeđenje.

Buharijeva zbirka hadisa, po mišljenju učenjaka, odlikuje se nad Muslimovom u sljedećem:

1. Buhari bilježi hadise od 430 ravija, od kojih Muslim nije zabilježio nijedan hadis. Od toga je kritikovano 80 ravija. Muslim bilježi hadise od 610 ravija, od kojih Buhari nije bilježio hadise. Od toga je kritikovano 160 ravija.

2. Buhari, od ravija koji su kritikovani, bilježi veoma malo hadisa, dok Muslim od takvih ravija bilježi daleko više.

3. Većina ravija, koji su kritikovani kod Buharija, su uglavnom njegovi učitelji koje je on najbolje poznavao, dok je većina kritikovanih ravija kod Muslima živjela prije njega.

4. Buhari sve muttesil hadise bilježi od prve kategorije ravija, a ševahid predaje od druge. Muslim i neke muttesil hadise prenosi od druge kategorije prenosilaca.

155. Buhari kod muanan predaja uslovljava susret ravija, a Muslim se

zadovoljava time što su živjeli u isto vrijeme. 6. Broj hadisa, kojima je osporavana vjerodostojnost, je manji nego kod

Muslima. Kod njega takvih hadisa ima nešto manje od 80, dok kod Muslima ima 120.7. Buharija je, po mišljenju većine, veći znalac u hadisu od Muslima. Muslimova zbirka se odlikuje nad Buharijevom u tome što je Muslim sve

hadise sabrao na jednom mjestu po temama i nije ih parcijalno iznosio po poglavljima, i što on na jednom mjestu navodi više predaja jednog hadisa, što nije slučaj sa Buharijem.

KOMENTARI MUSLIMOVOG “SAHIHA”

Muslimov “Sahih” je više puta komentiran. To svakako ukazuje na to koliku su pažnju učenjaci pridavali ovom značajnom djelu. Muvetik ibn Abdullah ibn Abdulkadir u predgovoru djela “SIJANETUS – SAHIH MUSLIM” od Ibn Salaha, navodi 48 većih islamskih komentara, ili kraćih osvrta na Muslimov “Sahih” ili na rezime ove zbirke. Kao najznačajnije komentare ove zbirke izdvajamo:

- “EL – MINHADŽ FI ŠERHI SAHIHI MUSLIM IBN HADŽDŽADŽ” od Ebu Zekerija Jahja ibn Šerefa En – Nevevija (676. po Hidžri), poznat kao “KOMENTAR NEVEVIJE”.

- “IKMALUL – IKMAL” od Ebu Ruha Isa ibn Mes’ud Ez - Zavavija (744. po Hidžri), koji ima 12 tomova.

- “IKMALUL – IKMALUL – MU’LIM” od Muhammeda ibn Hilfeta ibn Umera el – Veštanija (827. po Hidžri), što je štampan u Kairu 1328. po Hidžri u 7 tomova.

الرحيم الرحمن الله بسم

TREĆE POGLAVLJE

IMAM ET - TIRMIZI

16

Poznati učenjak i Imam u hadisu, Ebu Isa Muhammed ibn Isa ibn Sevre Et – Tirmizi, rođen je u jednom selu nedaleko od Tirmiza u Horasanu. Rođen je u vrijeme kada su sve grane islamske nauke doživljavale procvat. Kao i mnogi učenjaci prije njega, Tirmizi se rano počeo baviti naukom, a poseban interes pokazuje za hadis. Iz te oblasti će uglavnom napisati sva svoja djela. Još kao dječak isticao se izuzetnom bistrinom i oštroumnošću. Tada, u to vrijeme, ako su za nekog željeli da kažu da je izuzetno bistar i oštrouman govorili bi: “Bistar kao Tirmizi.”Ta njegova nadarenost naročito je došla do izražaja kod pamćenja hadisa.

Ahmed ibn Abdullah ibn Davud kaže da mu je Tirmizi ispričao sljedeće: “Jednom prilikom dok sam bio na putu za Mekku, naišao je jedan šejh. Upitao sam prisutne ko je on, i kada su mi kazali ko je, ja sam ga zamolio da me presluša hadise koje su mi ljudi od njega prenijeli. Od njega sam imao napisana dva djela i obično sam ih nosio sa sobom. Pošto je pristao, ja sam izvadio ta dva djela da mu pročitam hadise. Kad sam ih izvadio, vidio sam da nisu ti, nego drugi hadisi. Tada sam počeo da ih citiram napamet. Kada sam sve hadise citirao, on me je upitao da li sam ja te hadise pred polazak obnovio. Kako sam rekao da ih od prije pamtim, on se zadivio. Saopćio mi je zatim 40 hadisa, i kada sam ih poslije toga sve ponovio, rekao je: “Sličnog tebi još nisam vidio.”

Tragajući za hadisom, Tirmizi je obišao sve značajne znanstvene centre. Boravio je u Hidžazu, Iraku, Šamu i Horasanu. Na tom putu je došao u kontakt sa brojnim istaknutim poznavaocima hadisa. Hadis je slušao od Kutejbe ibn Seida, Ebu Mus’aba, Ibrahima ibn Abdullaha el - Herevija, Ismaila ibn Musa’a, Suvejda ibn Nasra, Alija ibn Hadžera, Muhammeda ibn Abdulmelika, Ebu Davuda, Buharija i dr.

Nema sumnje da je Tirmizi najviše naučio od Buharija. Buhari je izuzetno cijenio Tirmizija, jer je u njemu vidio veliki dar i sklonost hadisu. Jednom prilikom je rekao: “Više sam ja naučio od Tirmizija, nego što je Tirmizi od mene.” Da bi mu iskazao poštovanje, on od njega prenosi dva hadisa. To zbog toga što je u hadiskoj nauci važilo pravilo: ”Ako od nekog prihvatiš hadis, on ti je učitelj”, pa je on time, uvjerivši se u učenost Tirmizija, želio da ga prizna ko svog učitelja.

Tirmizi je dobro poznavao sve grane hadiske nauke, a posebno se istakao otkrivanju mahana u hadisima. Kasnije je i sam dugo predavao hadis. Od njega su učili mnogi, kasnije poznati učenjaci. Smatrali su ga Imamom hadisa. Bio je veoma pošten i pobožan čovjek. Živio je 70 godina, a pred kraj života je oslijepio.

Umro je u rodnom mjestu 279. godine po Hidžri, dok neki kažu da je umro u Tirmizi 277. godine po Hidžri. Tirmizi je cijeli svoj život posvetio hadisima Allahovog Poslanika .

Napisao je desetak djela i uglavnom su sva iz oblasti hadisa. Najznačajnija su: “KITABUL DŽAMI”, “KITABUL – ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, “KITABUT – TARIH”, “KITABUZ – ZUHD” itd.

Do danas su štampana samo dva: “EL – DŽAMI” i “ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, a za ostale se ne zna gdje su im rukopisi.

“EL – DŽAMI”

17

Najpoznatije djelo, koje je Tirmizi ostavio iza sebe, je poznata zbirka hadisa koja mu je donijela ugled u cijelom svijetu. Učenjaci se razilaze oko naziva ove zbirke: El - Bagdadi je naziva “TIRMIZIJEVIM SAHIHOM”, Hakem “DŽAMIUS – SAHIH”, većina je naziva “DŽAMIOM”, a u narodu je poznata kao “TIRMIZIJEV SUNEN”. Nema sumnje, najadekvatniji naziv za ovu zbirku je “DŽAMI”, i toga je mišljenja većina učenjaka hadisa, a evo zašto: Sahihi su zbirke u kojima su isključivo vjerodostojni hadisi. U Tirmizijevoj zbirci nisu svi takvi.

Suneni su zbirke u kojima su hadisi, koji se odnose na fikhska pitanja i propise Islama, dok su Džami zbirke u kojima su, pored hadisa, fikhskih pitanja i propisa, zabilježeni i hadisi koji se tiču vjerovanja, lijepog ponašanja (ahlaka), tefsira, vrijednosti učenja Kur’ana, koji se odnose na Allahovog Poslanika , ashabe , i sl. Jednom riječi, hadisi koji tretiraju sva pitanja Islama.

Ovu zbirku napisao je iz ljubavi prema hadisu. Tirmizi nije nigdje naglasio kakve je uslove sebi postavio, ali se jasno, prilikom čitanja ovog djela, može zaključiti sljedeće:

1. Da se ne želi ograničiti isključivo na vjerodostojne, tako da u zbirku bilježi i dobre (hasen) i slabe (daif) hadise, za razliku od Ebu Davuda. On također u tu zbirku bilježi hadise koje nije čuo od svojih učitelja, nego su ih neki fikhski učenjaci uzeli kao argument u rješavanju pojedinih pitanja, svejedno da li su vjerodostojni ili ne, a povrh toga, on uz hadise bilježi i mišljenja učenjaka.

2. Ako jedan hadis ima više predaja, Tirmizi navodi sve predaje tog hadisa, a onda se jednom kritičkom analizom osvrće na ove predaje i ukazuje šta u njima nedostaje, a šta je u njima suvišno.

3. Ako neki hadisi imaju mutabe i ševahide, tj. ako je isti hadis, sa istim ili drugačijim senedom prenesen od drugog ashaba, on navodi i imena tih ashaba. Npr. “Na ovu temu sa istim ili sličnim značenjem prenosi se hadis i od tog i tog.”

4. Da pored hadisa bilježi i rasprave učenjaka o pojedinim pitanjima, za koje su ti hadisi važni.

5. Da Tirmizi ukazuje na stepen svakog hadisa kojeg je zabilježio. Ako je hadis slab, on ukazuje na uzroke slabosti tog hadisa kritički se osvrčući na ravije u njegovom senedu. Ukoliko je hadis slab zbog seneda, on ukazuje na nedostatke tog ravije. Pri tome navodi i mišljenje drugih učenjaka.

Kada se sagleda sve izloženo, da se zaključiti da je Tirmizi bilježio i slabe hadise u svoju zbirku, radi ukazivanja na njih, kao i otkrivanja uzroka slabosti tih hadisa i ravija. Zato se ovo ne može smatrati nedostatkom i manjkavošću Tirmizijevog “Džamia”. Naprotiv, to je ono što krasi ovu zbirku i što je zadivilo učenjake hadisa.

Kada je Tirmizi napisao “Džami” dao ga je na uvid učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, te su se najpohvalnije izrazili o njemu. Sam Tirmizi kaže: “Pošto sam završio svoj “Džami”, dao sam učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, da ga pogledaju i iznesu svoje primjedbe, pa su svi bili oduševljeni i zadovoljni. Zato ko ima ovu zbirku u svojoj kući, kao da ima Allahovog Poslanika koji mu govori.

18

HADISI TIRMIZIJEVOG “DŽAMIA”

U ovoj zbirci ima ukupno oko 4000 hadisa. Tirmizi se nije ograničio isključivo na vjerodostojne hadise, nego je pored njih bilježio i dobre i slabe hadise. Što se tiče apokrifnih hadisa, u ovoj zbirci ih nema, iako je Ibn Dževzi u svom djelu “EL – MEVDUALUL KUBRA” iz Tirmizijevog “Džamia” zabilježio 23 hadisa, smatrajući ih apokrifnim. Međutim, učenjaci su jasno i argumentirano pobili Ibn Dževzija, dokazavši da nije u pravu i da takvih hadisa u ovoj zbirci nema. Hadiski teoretičari hadise iz Tirmizijeve zbirke svrstavaju u četiri kategorije:

1. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Buharija i Muslima,2. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Ebu Davuda, Nesa’ija i ostalih,3. hasen hadisi, koji nemaju mahane i 4. slabi hadisi, u kojima su vidljivi uzroci slabosti.Tirmizi je ukazao na stepen svakog hadisa, a kod ocjene istog koristi se

terminima koji prije njega nisu bili poznati. Za njega kažu da je prvi počeo hadise da ocjenjuje sa hasen, iako se u tome ne slažu svi. Neki kažu da je tu ocjenu za hadise prvi uveo Alija ibn Medini inače Buharijev učitelj.

Tirmizi hadis ocjenjuje riječima sahih – hasen, hasen – sahih, sahih – hasen – garib. On nije objasnio šta je time mislio, pa su učenjaci pokušali da objasne smisao tih termina. Ibn Salah, Nevevi, Sujuti i dr. kažu da, kad Tirmizi ocijeni hadis jednim od spomenutih termina, onda ta ocjena ima jedno od sljedećih značenja:

1. da je hadis došao u više predaja, pa su neke sahih, neke hasen,2. da je sened hadisa sahih, a metn hasen, i obrnuto,3. da se sam Tirmizi dvoumi da li je hadis sahih ili hasen,4. da je hadis različito ocijenjen od učenjaka, pa ga neki smatraju sahihom, a

neki hasenom,5. da je hadis po stepenu iznad hasena, a ispod sahiha.

Ako hadis ocijeni riječima: sahih – hasen – garib, onda to može značiti: a) da mu je sened sahih, a da ga iz jedne generacije prenosi samo jedan ravija, b) da ga prenosi jedan ravija, a različito je ocijenjen. Neki ga smatraju

sahihom, a neki hasenom,c) da je došao pojedinačnom predajom, i Tirmizi se dvoumi da li je sahih, ili

hasen, d) da je sened hadisa sahih, metn hasen, a značenje mu čudno i tome sl.

Tirmizijeva zbirka je više puta komentarisana, a najznačajniji komentari su: - “ARIDATUL – AHVERZI ALET – TIRMIZI” od Hafiza Ebu Bekra Ibnul

Arebija (534.), štampan uz Tirmizijev “Džami” u Egiptu 1350. – 1352. godine po Hidžri.

- “TUHVETUL - AHVERZI ALET – TIRMIZI” od Abdurrahmana el - Mubarekfuria el – Hindija, štampan 1355. godine po Hidžri.

Muhammed ibn Muhammed Eš – Šafi (734.) je prokomentarisao dvije trećine u deset tomova, a upotpunio je njegov komentar Zejneddin Abdurrahim ibn Husejn el – Iraki (804.)

19

الرحيم الرحمن الله بسم

EBU DAVUD

Ebu Davud, (202.-275./817.-889.), je također veliki kapacitet u hadiskoj nauci svoga vremena. Proputovao je Siriju, Hidžaz, Irak i Horasan u cilju izučavanja hadisa. Umro je u Basri. Ebu Davud je napisao zbirku hadisa “Sunen” u dva toma. Djelo spada među šest najvjerodostojnijih hadiskih djela. Neki kažu da je Ebu Davud imao za cilj da sabere u ovu zbirku samo one hadise koje su islamski pravnici u pojedinim mjestima koristili za donošenje sudova (el – ahkam). Stoga oni ističu da je “Sunen” Ebu Davuda sasvim dovoljan za onoga koji se bavi problematikom islamskog prava, tj. mudžtehidu. Kod procjene ovog djela, neki odlaze u krajnost i daju mu najveću ocjenu, govoreći da u hadiskoj nauci nije ništa bolje napisano od Ebu Davudovog “Sunena” i da je boljeg sastava i da u sebi sadrži više pravne problematike nego dva Sahiha.

Ebu Davud, koji je učio pravo zajedno sa Buharijom u Iraku pred istim profesorima, za svoje djelo kaže da ga je sačinio uključivši u njega 4 800 hadisa između 500 000 koje je sakupio, te da su svi ti hadisi vjerodostojni (sahih) i slični sahihu, a da su za čovjeka, od te skupine, sasvim dovoljna četiri sljedeća:

- “Djela se vrednuju prema nijjetu,…”,Tما ،…بالَنيات األَعماَل ِإِن

- “Od lijepog obilježja čovjeka je da se kloni onoga što nije vezano za njega…,”،…يْعَنيه َال ما ْترْكه المرء ِإْسَالَم حسن من

- “Vjernik će biti kompletan mu’min tek onda, kada bude volio i drugom bratu ono što voli sebi.”

لَنَفسه، يرِضاه ألخيه يرِضى حِتTى مؤمَنا المؤمن يُكْوَن َال - “Dozvoljeno je jasno i zabranjeno je jasno. Sve drugo, što se nalazi između jednog i drugog, problematično je.”

Tن الحَالَل Tن الحراَم َو بي مِتشابِهات، َأمْوَر ذلَك بين َو بي

الرحيم الرحمن الله بسم

IBN MADŽE

Ibn Madže, (209.–273./824.–887.), kapacitet u hadiskoj nauci, porijeklom je iz Kazvinija. Proputovao je brojne zemlje, kao što su to običavali mnogi učenjaci njegovog vremena. Između ostalog posjetio je Irak, Siriju, Egipat, Hidžaz itd., radi izučavanja hadisa. Učio je pred brojnim učenjacima, a od njega prenosi hadis također veliki broj prenosilaca. Napisao je vrijedno djelo iz područja hadisa, koje je u hadiskoj nauci poznato kao “SUNEN IBN MADŽE”. Objavljeno je u dva toma i podjeljeno na poglavlja (32 knjige i 1500 poglavlja). Sadrži 4000 hadisa. Ovu zbirku neki hadiski kapaciteti ubrajaju među šest istaknutih hadiskih djela.

20

الرحيم الرحمن الله بسم

NESA’I

Nesa’i, (215.-303./830.-910.), je također jedan od istaknutih stručnjaka hadisa svoga vremena i najbolji poznavalac discipline valjanosti i povredljivosti prenosilaca hadisa toga vremena. Hadis počinje izučavati u petnaestoj godini života, putujući po mnogim mjestima i slušajući razne učenjake. Posebno se dugo zadržao u Egiptu.

U Damask dolazi 302. godine. Tamo su od njega tražili da nešto kaže u prilog Muavije, a on umjesto da govori u prilog Muavije govori u prilog Alije, ističući da je Alija plemenitiji od Muavije. To je rasrdilo Muavijine pristalice pa su ga počele zlostavljati.

Neki neprovjereni podaci govore da je umro u Damasku od posljedica udaraca, dok drugi, pouzdaniji, kažu da je prebačen u Mekku i da je umro na putu između Saffe i Merve, također od posljedica udaraca Muavijinih pristalica.

Ima mišljenja, koja ističu da niko kao Nesa’i, u svom “SUNENU”, nije tako strogo i kritički pristupio provjeri ravije i preuzimanja hadisa od njih. Po tim mišljenjima, njegov “SUNEN” je po autentičnosti smješten odmah iza dva “SAHIHA”.

Neki idu tako daleko pa kažu, da je njegov “SUNEN” djelo koje je napisano sa najvećom kritičkom strogošću u hadiskoj nauci, i da tako nešto nije napisano u Islamu, te da je, prema tome, sve što je registrovano u “Sunenu” Nesa’ija vjerodostojno. Razumljivo je da su ovakve tvrdnje neprihvatljive, jer se zna kakav je sud ogromne većine islamskih znalaca hadisa uopće i da su Buharijev i Muslimov “SAHIH” najautoritativnija djela u hadisu.

Nesa’i je napisao djela “ES – SUNENUL KUBRA” i “EL – MUDŽTEBA”. Ovo drugo djelo je kraća verzija prvog. U ovoj manjoj zbirci ispustio je nepouzdane hadise, koji su bili zastupljeni u drugoj. “MUDŽTEBA” se ubraja među šest vjerodostojnih djela hadisa i ponekad se zove imenom “ES – SUNENUS – SUGRA”.

الرحيم الرحمن الله بسم

ZAKLJUČAK

Zlatno doba hadisa, poznatije kao doba “KUTUBUS – SITTE”, je period u kojem su vjerodostojni (sahih) hadisi sabrani i raspoređeni u poglavlja. Tada su sačinjene glavne hadiske zbirke, djela Buharija, Muslima, Tirmizija, Ebu Davuda, Nesa’ija i Ibn Madžea. Stručnjaci iz kasnijih perioda radili su uglavnom na dotjerivanju, tumačenju i sažimanju poznatih hadiskih zbirki, kao npr.

- Humejdi raspoređuje dva sahiha po sistemu dva musneda. - El – Esir svih šest zbirki “KUTUBUS – SITTE” raspoređuje po poglavljima. - Sujuti sastavlja veliku zbirku pod naslovom “DŽAMIUL KEBIR” od šest

najpoznatijih zbirki hadisa, deset musneda i drugih hadiskih djela.

21Ključno obilježje ovih velikih kapaciteta hadisa je to, da se nisu zadovoljili

slušanjem i izučavanjem hadisa samo preko mjesnih učenjaka hadiskih nauka ili obližnjih mjesta, nego su putovali u daleke zemlje islamskog svijeta u potrazi za znanjem. Želja im je bila da njihovo obrazovanje bude što neposrednije i izvornije.

Zahvaljujemo Allahu koji je podario ovakve velikane, koji su zaštitili hadis od bilo kakvih podvala i laži. Zato smo mi danas u mogućnosti da iščitavamo tradiciju Allahovog Poslanika , čistu i nepatvorenu.

NAŠA ZADNJA DOVA JE ELHAMDULILLAHI RABBIL ALEMIN!

LITERATURA: 1. Uvod u hadiske znanosti, Dr. Omer Nakičević, Sarajevo, 1996. godine2. Hadis i hadiske znanosti, Mahmut Karalić

22