JU UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTETDODIPLOMSKI STUDIJ

SEMINARSKI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETAMEĐUNARODNA EKONOMIJA

Tema: Međunarodno kretanje radne snage

Predmetni profesor: Kandidati:Dr. sc. Senija Nuhanović, docent Aldina Ikanović, I-2145/09

Jasmina Husarić, I-2152/09

Tuzla,april 2011. godine

SADRŽAJ

UVOD…………………………………………………………………………………………… 3

1. MIGRACIJE………………………………………………………………………………… 41.1. Prvi val migracije …………………………………………………………………. 4

2. FAKTORI KOJI UTIČU NA MIGRACIJE ………………………………………………. 62.1. Ekonomske odrednice migracije………………………………………………….. 62.2. Ostale (neekonomske) odrednice migracije……………………………………… 7

2.2.1. Demografski faktori ……………………………………………………… 7 2.2.2. Geografski faktori ………………………………………………………... 72.2.3. Socijalni i socio-psihološki faktori ……………………………………….. 8

3. MEĐUNARODNE MIGRACIJE…………………………………………………………… 83.1. Demografski i drustveno-ekonomski efekti vanjskih migracija………………… 9

4. EKONOMSKI EFEKTI MIGRACIJA…………………………………………………… 104.1. Uticaj migracija na zemlje porijekla migranata……………………………….. 124.2. Uticaj na zemlje domaćine migranata ………………………………………….. 12

5. SAVREMENI MIGRACIJSKI TOKOVI………………………………………………… 125.1.Globalni migracijski trendovi i iskustva u provođenju useljeničkih politika…. 165.2.Mitovi i stvarnost o migracijama ............................................................................ 195.3.Migracijske politike.................................................................................................. 19

ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………………. 22

LITERATURA ……………………………………………………………………………….. 23

PRILOG ……………………………………………………………………………………….. 24

2

UVOD

Međunarodno kretanje rada ili migracija radne snage ima veliki značaj u današnjem gospodarstvu, jer je kvaliteta ljudskog kapitala iznimno važna. Migracija ili preseljavanje stanovništva označava prostornu pokretljivost stanovništva. Unutarnja migracija stanovništva podrazumijeva preseljenje osoba unutar jedne države, odnosno područje porijekla i područje odredišta osobe u granicama određene države. Vanjska migracija stanovništva podrazumijeva preseljenje osoba iz jedne države u drugu s namjerom stalnog nastanjenja. Međunarodno kretanje radne snage obuhvata međunarodne emigracije, odnosno imigracije radne snage.

Medjunarodna migracija radne snage predstavlja zapošljavanje građana jedne zemlje u nekoj inostranoj zemlji, bilo da se radi o nemogućnosti njene zaposlenosti u zemlji, ili pak o povoljnijim uslovima zapošljavanja u inostranstvu (zarade i drugi uslovi).

Većina zemalja ne podržava useljavanje i naturaliziranje stranaca, što obeshrabruje i usporava migracijske tokove. Zvanično, samo pet zemalja ohrabruje imigracije, i to SAD, Kanada, Australija, Izrael i Novi Zeland.

Migracijski tokovi su se ubrzavali u zadnjim decenijama 13. i početkom 20. stoljeća, kada su 'novi' izvori migracija (Južna, Centralna i Istočna Evropa) počeli zamjenjivati stare izvore migracijskih tokova (Sjeverna Evropa).

Međunarodna migracija javlja uglavnom u tri smjera: (1) iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje ("jug-sjever"); (2) izmedu razvijenih zemalja; i (3) između zemalja u razvoju.

Postoje, najšire uzevši, dvije grupe odrednica migracija: a) ekonomske odrednice,b) ostale (neekonomske) odrednice. Među ekonomskim faktorima (motivima) migracije najvažniji privlačni faktori su: a) mogućnosti zaposlenja vezano na postojeću potražnju zaradnom snagom, b) mogućnosti stjecanja viših zarada,c) mogućnosti poboljšanja uvjeta rada (modernija sredstva rada, bolja zaštita na radu, suvremenija organizacija rada, mogućnost profesionalnog usavršavanja), d) mogućnosti poboljsanja kvalitete života (veća ponuda i bolja opremljenost stanova, širi izbor i kvalitetnija potrošnja dobara, širi asortiman i kvalitetnije usluge, itd.). Oni su međutim, često međupovezani i međuovisni, ali jedan od njih redovito ima dominantnu važnost za odluku omigriranju.Demografske posljedice vanjskih migracija očituju se istodobno u zemlji emigracije i zemlji imigracije. Vanjske migracije djeluju na ukupan broj stanovnika jedne zemlje, bilo da ga povećavaju ili smanjuju. Osim ovog izravnog djelovanja na brojnost stanovništva, vanjske migracije djeluju takoder na komponente prirodnog kretanja, natalitet i mortalitet, a preko toga opet na stopu promjene stanovništva, odnosno na promjenu broja stanovnika.

3

1. MIGRACIJE

Međunarodne migracije su jedna od najvažnijih demografskih dimenzija. Migracijski tokovi, podržani poboljšanim transportnim i komunikacijskim sistemima i stimulirani velikim ekonomskim i socijalnim nejednakostima u svijetu, stalno rastu. U potrazi za većim ličnim i porodičnim bladostanjem ljudi sve češće prelaze granice nacionalnih država. U zadnjih nekoliko decenija 20. stoljeća su se međunarodni tokovi ljudi u svim dijelovima svijeta enormno povećali. Povećana migracijska mobilnost ne pogađa samo migrante, nego i živote i blagostanje mnogih ljudi i društva, te utiče na funkcioniranje država ili grupa država.

Iako su politička barijere za migracije znatno više nego prije nekoliko decenija, migranti sačinjavaju 2-3% svjetske populacije, a njihov broj se svake godine uvećava za 2-4 miliona. Ove okvirne cifre su tipične dimenzije za migracije ljudi, koje je, inače, teško izmjeriti, a, osim toga, pored legalnih, postoji i veliki broj ilegalnih migranata. Postati migrant, je zapravo, krupna individualna ili porodična odluka, koja se ne donosi ni lako ni brzo. Postoje dvije široke kategorije migranata: migranti koji odlaze u druge zemlje iz ekonomskih razloga i migranti koje pokreću neekonomski razlozi. Faktori koji ohrabruju migracije se mogu grupirati u tri kategorije: 1. one koje vuče potražnja, 2. one koje gura ponuda, i 3. one koje su rezultat faktora povezivanja ili umrežavanja.

Ekonomska migracija se može ohrabrivati potražnjom privremenog rada, dok neekonomska migracija može biti motivirana željom za spajanjem porodica. Faktori migracija nemaju istu težinu, a osim toga, uticaj pojedinih faktora se vremenom može i promijeniti. Faktori ponude i potražnje su jači na početku, dok faktori povezivanja postaju mnogo važniji kada migracijski tokovi postanu 'zreli'. Jedan od najvažnijih neekonomskih faktora je spajanje porodica. Ali, mnogi migranti su primorani da napuste nacionalne granice zbog ratova ili političkih progona, pa se neki od njih tretiraju kao azilanti ili kao izbjeglice.

Međunarodne migracije su jedan od većih izazova 21. stoljeća. Procjenjuje se da je 2000. godine izvan granica država rođena življelo 168 miliona ljudi, što po broju stanovnika, poslije Kine, Indije, SAD, Indonezije i Brazila, virtuelno čini šestu državu na svijetu. Većina zemalja ne podržava useljavanje i naturaliziranje stranaca, što obeshrabruje i usporava migracijske tokove. Zvanično, samo pet zemalja ohrabruje imigracije, i to SAD, Kanada, Australija, Izrael i Novi Zeland. Međutim, njihova ukupna imigracijska kvota od 1,2 miliona godišnje je samo manji dio realne globalne imigracije, koja se pojavljuje u obliku izbjeglica, privremenih radnika ili ilegalnih boravaka.

1.1. Prvi val migracije

Raspoloživi podaci pokazuju da je između 1920. i 1932. godine 52 miliona Evropljana emigriralo u glavne zemlje dvije Amerike, od čega u SAD 32 miliona, a 3,5 miliona u Australiju i Novi Zeland. Migracijski tokovi su se ubrzavali u zadnjim decenijama 13. i početkom 20. stoljeća, kada su 'novi' izvori migracija (Južna, Centralna i Istočna Evropa) počeli zamjenjivati stare izvore migracijskih tokova (Sjeverna Evropa).Ovi veliki tokovi ljudi su odigrali glavnu ulogu u rastu populacije zemalja destinacije. U Argentini je između 1870. i 1910. godine migracija povećala stanovništvo za 60% i radnu snagu za 90%. Evropa je izgubila 11% populacije i 13% radne snage, a neke zemlje (Irska i Italija) su izgubile čak 30% radne snage. Ove migracije su učvrstile veze između Zapadne Evrope, dvije

4

Amerike i Okeanije, što je kreiralo tzv. veliku atlansku ekonomiju. 19. stoljeće je, također, bilo svjedok velikih migracijskih tokova u zemljama u razvoju, a posebno tokova ugovornog rada iz Kine i Indije. Međutim, migracije između zemalja u razovju su bile sputavane visokim troškovima u odnosu na prihode jer su prihodi migranata u Indiji i Kini bili toliko mali da je samo mali broj neobučenih radnika mogao da plati troškove migracije.

Osim toga, migracije su sputavale i relativna imobilnost rada. Potražnja za radoma na plantažama je, zahvaljujući napretku trgovine tropskim primarnim proizvodima, bila stabilna više od pola stoljeća. Međutim, kada su se izvozne cijene ovih proizvoda smanjivale, regrutiranje ugovornog rada je opadalo, pa su se migracije završavale, uglavnom, iz ekonomskih razloga. Novo doba sa svojim gospodarskim i tehničko-tehnološkim napretkom, ali i s novim medunarodnim odnosima i unutarnjim politickim sukobima, snazno je povecavalo prostornu pokretljivost stanovnistva u suvremenom svijetu. Spomenuli smo prije da se međunarodna migracija javlja uglavnom u tri smjera: (1) iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje ("jug-sjever"); (2) izmedu razvijenih zemalja; i (3) između zemalja u razvoju. Pri tome je u današnjim međunarodnim migracijama gledano po obimu, a s obzirom na veliku brojnost stanovištva u zemljama u razvoju - migracija između pojedinih zemalja u razvoju postala gotovo, čak dominantna migracijska struja (ako se u nju uključe svi migracijski oblici - sponatane migracije, pristine i izbjegličke migracije). 1

Ovdje nas na prvom mjestu zanima međunarodna migracijska struja iz zemalja urazvoju u razvijene zemlje ("sjuga na sjever", ili "jug-sjever"). Četiri su bitna uzroka migraciji iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje u suvremenom svijetu: (a) izrazita neravnoteža između jedne i druge grupe zemalja u gospodarskiln i demografskim karakteristkama i trendovima, dakle kombinirani utjecaj gospodarskih i demografskih faktora; (b) širenje siromastva u zemljama u razvoju(koje uz ostalo često obilježava i glad), (c) degradacija okoliša (napose u africkim zemljama primarno povezano uz nedostatak vode i plodnog tla), i (d) politički sukobi (ratovi).

Najveću pozornost u suvremenim vanjskim migracijama u svjetskim razmjerima privlači, svakako, migracija iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje (prekomorske i zapadnoeuropske). Procjenjuje se da je oko 1994. godine broj međunarodnih migranata u svijetu, koji napuštaju svoju domovinu i sele u druge zemlje iznosio (uključivsi izbjeglice) više od 125 milijuna od kojih je oko polovice bilo u zemljama u razvoju (osobito izbjeglica). U prvoj polovici 1990-ih godina migriralo je prosjecno godisnje oko 1,4 milijuna Ijudi od kojih je oko dvije trecine bilo podrijetlom iz zemalja u razvoju. 2

2. FAKTORI KOJI UTIČU NA MIGRACIJE

1 United Nations, Population Bulletin, 1993.2 UN, Report of the ICPD, 1995.:67

5

Faktori koji uvjetuju migraciju stanovništva kompleksni su i međusobno povezani, a intenzitet njihova djelovanja varira ovisno o specifičnosti područja, vremenskog razdoblja, pojedinih tipova migracije. Često se događa da postoje u mjestu porijekla migracije isti objektivni ekonomski uvjeti za migraciju, a da ipak neke osobe migriraju a druge ne, ovisno o različitim individualno-psihološkim predispozicijama (vezanost uz rodni kraj, stupanj nezadovoljstva sadasnjim zaposlenjem, intenzivnost veza s rodbinom, prijateljima i si.). Imajući na umu potrebu da sve generalizacije u pogledu odrednica migracije valja konkretizirati s obzirom na određene društveno-ekonomske uvjete, ipak možemo konstatirati da unutrašnju i vanjsku migraciju određuju u biti isti faktori, s napomenom da kod vanjske migracije, valja imati na umu specifičnosti postojećih međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa i činjenicu da se državno zakonodavstvo često pojavljuje kao ograničavajuci ili stimulirajući faktor vanjskih migracija.

Postoje, najšire uzevši, dvije grupe odrednica migracija: a) ekonomske odrednice,b) ostale (neekonomske) odrednice. Ali ne smije se zaboraviti na stalnu interakciju jednih i drugih odrednica, tako da navedena podjela tih odrednica služi samo njihovom boljem upoznavanju, a nikako ne znači podvojenost u njihovu djelovanju.

2.1. Ekonomske odrednice migracije

U literaturi o migraciji postoji među autorima opća suglasnost da su međubrojnim faktorima migracija najvažniji ekonomski faktori. Ako stopa rasta privrede i stopa rasta stanovništva nisu u skladu, dolazi do pojave migracije koja dovodi stanovnistvo iz područja u kojemu ono ne nalazi zaposlenje ili ne nalazi adekvatno zaposlenja u područje gdje postoji potražnja za radom, dakle i mogućnost zaposlenja, stjecanja većeg dohotka. Ekonomski faktori u području porijekla migracije djeluju kao glavni potisni fatori (push factors), a u odredištu - kao glavni privlačni faktori (pullfactors). Pri tome su ekonomski faktori shvaćeni u svom širem značenju. Tu je činjenicu istaknuo još Ravenstein u svom navedenom radu krajem 19. stoljeća. Velike ekonomske i društvene promjene koje nastaju tijekom procesa privrednog razvoja, redovito su praćene migracijom radne snage iz slabije razvijenili, visokonatalitetnih područja u razvijenija niskonantalitetna područja, odnosno iz seoskih u gradska naselja. Opće je poznato da postoji pozitivna korelacija između intenziteta migracije i stepenu ekonomskog razvoja. Privredno razvijenija područja karakterizira općenito veći stepen prostorne pokretljivosti stanovništva, odnosno migracije. Analogno tome, intenzitet je migracije između dvaju područja to veći, što je među njima veća razlika u stepenu i dinamici ekonomskog razvoja.

S tim u vezi mnoga su empirijska istraživanja pokazala da su razvojni faktori bitna determinant migracije radne snage i stanovništva između dvaju područja. U zaostalim, poljoprivredno-nuturalnim područjima, kombinacija visokog fertiliteta, odnosno prirodnog priraštaja stanovništva s istodobnim sužavanjem potražnje za radnom snagom usporedo s porastom proizvodnosti rada u poljoprivredi, dovodi do povećanja broja stanovnika u odnosu na raspoloživu obradivu zemlju i općenito proizvodne resurse i do rastuće nezaposlenosti, osobito, tzv. latentne nezaposlenosti na selu i u poljoprivredi.Brojno stanovništvo suočeno s takvim stanjem, potisnuto je sa sela, a istodobno privučeno u centre potražnje za radnom snagom. Ta je

6

situadja, kad je riječ o tzv. ekonomskoj migraciji, podjednako reprezentativna za unutarnje i vanjske migracije. Regije prema kojima ljudi migriraju redovito su perspektivna područja koja nude zaposlenje i relativno viši dohodak. A za većinu je migranata jedan od najvažnijih motiva migracije upravo da nađu bolji i unosniji posao i to kako u unutarnjim migracijama (selo-grad), tako i u vanjskim migracijama.

Prema tome, među ekonomskim faktorima (motivima) migracije najvažniji privlačni faktori su: a) mogućnosti zaposlenja vezano na postojeću potražnju zaradnom snagom, b) mogućnosti stjecanja viših zarada,c) mogućnosti poboljšanja uvjeta rada (modernija sredstva rada, bolja zaštita na radu, suvremenija organizacija rada, mogućnost profesionalnog usavršavanja), d) mogucnosti poboljsanja kvalitete života (veća ponuda i bolja opremljenost stanova, širi izbor i kvalitetnija potrošnja dobara, širi asortiman i kvalitetnije usluge, itd.). Oni su međutim, često međupovezani i međuovisni, ali jedan od njih redovito ima dominantnu važnost za odluku omigriranju.

2.2. Ostale (neekonomske) odrednice migracije

Time što smo konstatirali da su glavni motivi migracije ekonomske prirode, nikako ne umanjujemo važnost mnogih ostalih faktora koji su u pojedinačnim slučajevima migriranja često dominantni, a svi zajedno djeluju u stalnoj interakciji s ekonomskim faktorima. Među ostalim (neekonomskim) faktorima migracija najvažniji su: a) demografski, b) geografski, c) socijalni i socio-psihološki, d) ostali faktori.

2.2.1. Demografski faktori Demografski faktori najčešće djeluju na obim i smjer migracije, a to su: diferencijalne stope nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja te diferencijalna gustoća naseljenosti između područja porijekla i odredišta migracije. Naime, budući da su područja s visokim prirodnim priraštajem uglavnom slabije razvijena i gušće naseljena, to migracije kreću iz tih područja prema onima s nižom razinom prirodnog priraštaja i višom razinom razvoja. U 1980-im i 1990-im godinama mnoge zemlje u razvoju, osobito one u subsaharskoj Africi, suočene su s jakim prirastom radne snage, koju svojim vlastitim slabim ili neznatnim razvojem ne mogu apsorbirati, a niti "izvoziti" u druge zemlje. Demografski se pritisak u njima kumulira, ostaje i timepovećava demografski debalans radne snage u svijetu.

2.2.2. Geografski faktoriGeografski faktori - koji često značajno određuju obim i smjerove migracije su usljed: klima, morfologija i osobine tla, energetski i mineralni resursi, geografsko prometni faktori. Kliinatske su prilike primjerice veoma važan prirodno-geografski čimbenik migracija. Povoljnija klima često privlači stanovništvo zbog povoljnih životnih prilika, a posebno zbog zdravstvenih razloga.

7

Poznati su primjeri preseljenja pojedinih industrija, a time i radnog stanovništva u krajeve s relativno povoljnijom klimom zbog mogućnosti racionalnog korištenja raspoloživog fonda radnog vremena tijekom cijele godine.

2.2.3. Socijalni i socio-psihološki faktoriSocijalni i socio-psihološki faktori su brojni, a vezani su uz objektivne i subjektivne značajke migracijskih procesa i samih migranata. Svi oni mogu u određenim uvjetima poticati ili otežati pa čak i spriječiti proces migracije. Tu ulaze sljedeći faktori: privlačnost velikih gradova zbog općih uvjeta zživota a posebno zbog širih I boljih mogućnosti za školovanje djece, za rekreaciju, za svestranije korištenje slobodnog vremena. Zatim, u pitanju su često kulturni faktori, kao širi izbor kulturnih priredbi i manifestacija, adekvatnija kulturna sredina, susjedstvo i sl. Pri tome nesmijemo zaboraviti da s migrantima "sele" i njihove kulturne potrebe i navike. Etnička, jezična i religiozna obilježja također su važni faktori migracije.

Prema tome, premda su ekonomski faktori nesumnjivo najvažnija odrednica migracije kao masovne pojave, nužno je prilikom istraživanja svakog konkretnog migracijskog toka istraziti njegove konkretne determinante i odrediti koja od njih ima u danim okolnostima odlučujuću važnost. To ovisi o specifičnostima povijesno politickih prilika, specifičnostima općih uvjeta života u određenom razdoblju i u samom području koje istražujemo (geografskim, klimatskim, ekoloskim).

3. MEĐUNARODNE MIGRACIJE

Pod pojmom vanjska migracija podzumijevamo migracije kojih se polazište nalazi unutar granica, a odredište izvan granica van zemlje. U prošlosti imamo brojne primjere vanjskih migracija kao što su kolonizadja grčkih otoka (grčke kolonije u Maloj Aziji, na Siciliji), velike seobe naroda pred najezdom neprijatelja, selidbe nomada. "Stare" migracije pretežno su bile uzrokovane ratovima i osvajanjem porobljenih teritorija. Novije migracije, nakon velikih geografskih otkrića, pretežno su međutim, uvjetovane razlozima ekonomske prirode, a dobile su jak poticaj razvojem novih oblika prometa i uopce intenziviranjem veza izmedu Europe i prekomorskih zemalja.

Vanjske, tj. međudržavne migracije radne snage i ukupnog stanovništva (osim u iznimnim uvjetima, kao sto je slučaj u EEZ) ne predstavljaju u istoj mjeri, kao unutarnje, spontano reagiranje kretanja radne snage na postojeće neusklađenosti ponude i potražnje. Valja uvijek imati na umu da su vanjske migracije (bile one trajne ili privremene) regulirane mjerama koje država poduzima u okviru određene ekonomske ili drugih politika u pogledu obujma i strukture migranata. To se posebno odnosi na zemlje imigracije i karakteristike njihovih politika migracije (određivanje migracijskih kvota, selektivnih obiljezja migranata, itd.).

Međunarodne migracije prema njihovu prostornom dometu mogu biti: međudržavne, interkontinentalne i intrakontinentalne. Tipologija vanjskih migracija je i ovdje samo uvjetna, budući da, primjerice, medunarodne migracije mogu biti kako intrakontinentalne tako i interkontinentalne. Ili, intrakontinentalne mogu biti samo prva etapa vanjskih migracija za pojedinacne skupine migranata te mogu ubrzo prerasti u interkontinentalne. lako je kvantitativno

8

teško razgraničiti vanjsku migraciju ukupnog stanovništva od migracije radne snage, jer je jedna često integralni dio druge i jedna se često transformira u drugu, ipak ih valja razlikovati prvenstveno zbog različitih mogućih uzroka (motiva) i posljedica jedne i druge po demografski i drustveno-ekonomski razvoj određene zemlje.Pod vanjskom ekonomskom migracijom radne snage podrazumijevamo migraciju ekonomski aktivnog stanovništva" (radne snage) iz slabije razvijenih u razvijenije zemlje zbog gospodarskih razloga (zaposlenje, dohodak i si.), ali i između razvijenih zemalja (npr. zapadnoeuropskih i SAD), zbog boljih uvjeta života (bolja radna oprema, stan, školovanje djece). Pretpostavka je takve migracije sloboda kretanja svih faktora proizvodnje, dakle i radne snage, među pojedinim državama. Tako je pojačanoj migraciji radne snage između nordijskih zemalja prethodilo 1954. godine uspostavljanje Zajednickog tržišta nordijskih zemalja, a pojedinačnoj migraciji radnikaizmeđu zemalja EEZ prethodio je 1957. godine Rimski sporazum o slobodnom kretanju radnika među zemljarna članicama EEZ. Pri tome je ekonomska migracija radne snage među državama bitno određena razlikama u stupnju gospodarskog razvoja, odnosno razlikama u međuodnosima ponude i potražnje za radom.

Vanjske migracije ukupnog stanovništva i radne snage mogu biti uvjetovane istovjetnim faktorima (kao što su na primjer ekonomski faktori) ali također i različitim. Međutim, kod vanjskih migracija ukupnog stanovništva presudnu ulogu mogu imati ne samo ekonomski faktori vec i politički faktori (migracija zbog političkih razloga, zbog rasne, etničke, vjerske ili slične diskriminacije).

3.1. Demografski i drustveno-ekonomski efekti vanjskih migracija

Demografske posljedice vanjskih migracija očituju se istodobno u zemlji emigracije i zemlji imigracije. Vanjske migracije djeluju na ukupan broj stanovnika jedne zemlje, bilo da ga povecavaju ili smanjuju. Osim ovog izravnog djelovanja na brojnost stanovnistva, vanjske migracije djeluju takoder na komponente prirodnog kretanja, natalitet i mortalitet, a preko toga opet na stopu promjene stanovnistva, odnosno na promjenu broja stanovnika. Nadalje, preko selektivnih obilježja migrantsko stanovnistva vanjske migracije djeluju na promjene mnogih demografskih I društveno-ekonomskih struktura stanovništva kako u zemlji emigracije tako i imigracije. Tako, na primjer, europska kretanja radne snage koja su počela 1950-ih godina, a intenzivirala se 1960-ih do 1975. godine, imaju svoje jasno izraženo djelovanje na ukupan porast stanovništva.

Imigracija, odnosno emigracija mijenja mnoge strukture stanovništva kako u zemlji porijekla tako i u zemlji odredista. Pratimo li na primjer promjene u dobnoj strukturi vidimo da se u zemljama imigracije, uz ostale jednake uvjete, povećava proporcija odraslih, tj. radne snage u najproduktivnijoj dobi života, uz dobru zdravstvenu i radnu kondiciju i adekvatnih kvalifikacija, dok se zemlja podrijetla istodobno emigracijom lišava takvog stanovnistva i svih njegovih mogućih pozitivnih ucinka za razvoj nacionalne privrede.Međunarodna migracija. je u ekonomskoj literaturi općenito smatrana pozitivnim procesom, koji je omogućio razvoj mnogih današnjih razvijenih zemalja, osobito onih prekomorskih i otvorio veće mogućnosti zaposlenja i stjecanja većih zarada milijunima ljudi u svijetu. Ali ekonomske i društvene posljedice vanjskih migracija, treba promatrati i povezano uz njihove demografske posljedice, jer svaki pojedinac koji se iseljava iz jedne, a useljava u drugu zemlju odnosi sa

9

sobom svoje demografske ekonomske i druge karakteristike i s tim u vezi mogući proizvodni rezultat. Vanjske migracije uzete u cijelosti objektivno su skuplje od unutarnjih, zahtijevaju veće individualne i društvene troškove i odnose sa sobom prethodne investicije društva i obitelji u odgoj, školovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu migranta. One i za pojedinca znače određeni rizik, jer impliciraju materijalne troškove i neizvjesnost radnog i životnog uspjeha u novoj sredini. Nesumnjiva je činjenica da zemlje imigracije i emigracije imaju od vanjske migracije različite koristi. Danas se općenito smatra, imajući u vidu činjenicu da migracije iz slabije razvijenih zemalja uvelike obuhvaćaju ljude visokih kvalifikacija ("brain-drain"), da industrijski razvijene zemlje imaju od suvremenih vanjskih migracija znatno veće koristi negoli zemlje porijekla migracije.

Poznata je činjenica da je ljudski faktor i to visokokvalificiran rad jedna od osnovnih pretpostavki privrednog prosperiteta i održanja visoke stope rasta razvijenih zemalja. Čak i u slučaju "uvoza" nekvalificiranih radnika, kao sto je bio slučaj s "privremenim" zapošljavanjem radnika u zemljama zapadne i sjeverozapadne Europe, zemlja imigracije profitira, jer je strana radna snaga relarivno jeftinija od domaće, prihvača poslove koje domaće stanovništvo nije voljno raditi, tako da "uvoz" stranih radnika objektivno pojeftinjuje troškoveproizvodnje i povećava profitnu stopu zemalja uvoznica radne snage. S druge strane, valja imati na umu različitost ekonomskih ucčinaka privremene i definitivne vanjske migracije. Dok prva implicira priljev u zemlju porijetkla ušteda radnika, bilo novčano ili preko materijalnih dobara, druga u pravilu nema takvih efekata koji bi bili od većeg gospodarskog značenja za privredu zemlje porijekla. Osim toga, buduća definitivna emigracija u pravilu uključuje visokokvalificirane kadrove, to su gubici koje ima zemlja porijekla od takve vanjske migracije očiti.

U posljednje se vrijeme sve više čuju zahtjevi slabije razvijenih zemalja o potrebi kompenzacije gubitaka kvalificiranih kadrova, koju bi trebale snositi razvijene zemlje kao uvoznice takve radne snage. Socijalne posljedice ili, bolje rečeno, socio-psiholoske posljedice vanjskih migracija, uglavnom se svode na probleme socijalnih normi života, nostalgije za domovinom, rodbinom, prijateljima i slično. One su u velikoj mjeri pod utjecajem individualnih socio-psiholoških obiljezja migranata formiranih još u zemlji porijekla, ali i pod utjecajem društvenih karakteristika nove sredine i izgleda koje ona pruža za njihov materijalni i društveni prosperitet.

4. EKONOMSKI EFEKTI MIGRACIJA

Prije svega, migracije najviše pogađaju pojedince koji su izabrali da žive u inostranstvu. Pošto su njihove odluke u osnovi lične prirode, one uključuju mnoge elemente koji se ne nalaze na područjima koje zanimaju njihove vlade. Uprkos činjenici da se mnogi imigranti susreću s brojnim predrasudama i da često zbog nepriznavanja kvalifikacija i obuke u zemlji prijema rade ispod svog „kapaciteta“, oni nastoje da migracijama unaprijede svoje blagostanje i obezbijede bolje šanse za ostale članove svojih porodica. Agregatna rezultanta kretanja ljudi je kompleksna mješavina individualnih osjećanja i izbora, te beneficija i troškova zemalja porijekla i zemalja prijema migranata. Ova kompleksnost usložnjava odgovor na pitanje kome i kako treba pripisati troškove ili beneficije migracija. Za razumijevanje nacionalnih i globalnih politika koje utiču na donošenje

10

individualnih odluka aktuelnih ili potencijalnih migranata, kao i za lociranje troškova i beneficija imigracije na pojedince i države su potrebne delikatne analize i istraživanja.

Naprimjer, migracija visokoobučenog rada donosi koristi zemljama prijema, ali, istovremeno, i brige zemljama porijekla, jer ono što je za zemlju prijema „brain gain“, to je za zemlju porijekla „brain drain“. Za zemlje porijekla su to gubici uloženih javnih investicija u obrazovanje i obuku migranata, kao i gubici poreza koje su plaćali obučeni migranti. Međutim, indirektni gubici su mnogo veći. Gubici visokoobrazovanog humanog kapitala impliciraju da se u svom razvoju zemlja porijekla mora oslanjati na poluobučeni i neobučeni rad, što umanjuje šanse za veći ekonomski rast. Odlazak visokoobrazovanih radnika ne predstavlja samo gubitak znanja nego i pad produktivnosti zemlje kao cjeline.

I migracije poluobučenog i neobučenog rada su važne za zemlju porijekla. Prvo, nivo obuke i obrazovanja takvih migranata je ispod nacionalnog prosjeka, što stvara određene strukturne probleme na tržištu rada. Drugo, mnogi migranti su prije migriranja imali neki od oblika zaposlenja. Ako je broj ovakvih migranata veliki, njihov odlazak predstavlja gubitak poreskih prihoda kao i uloženih javnih investicija u njihovo obrazovanje i zdravstvenu zaštitu.

Emigracije radnika mogu imati i pozitivne posljedice. Prvo, obučeni migranti, koji u razvijenim zemljama obavljaju dobro plaćene poslove, mogu sebi i članovima porodice obezbijedili beneficije visokog obrazovanja. Drugo, doznake migranata, posebno doznake siromašnim porodicama, mogu donekle reducirati siromaštvo u zemlji porijekla. Dosadašnja iskustva su pokazala da su pojave siromaštva u „emigrantskim domaćinstvima“ koja primaju doznake iz inostranstva manje, da je vjerovatnoća da će djeca iz takvih domova pohađati škole mnogo veća nego djeca iz „nemigrantskih“ domova, što ima multiciplirajuće efekte na ekonomiju zemlje porijekla. Uticaj migracija na zemlju domaćina je isto tako jako uočljiv. Migracijski tokovi prema domaćem tržištu rada mogu umanjiti prihode domaćeg stanovništva, kao i povećati prihode korisnika imigrantskog rada. Veličina ovih uticaja prvenstveno zavisi od toga koliko nivo plaća obučenih i neobučenih lokalnih radnika odgovara tokovima imigranata, kao i od udjela obučenih radnika u radnoj snazi. Međutim, i u primjenima kada su neto efekti imigracije na domaću ekonomiju mali, uticaj imigracije na nekim lokacijama ili na neke radnike sa specifičnom obukom može biti veoma jak, pa zbog toga neki lokalni ekonomski i specifični sektori mogu biti znatno pogođeni migracijama.

Na imigracijsku politiku neke zemlje može uticati veliki broj faktora, čak i onda kada je neto uticaj migracije mali ili on uopće ne postoji. Sa jedne strane, lokalno stanovništvo od svojih vlasti zahtijeva da im obezbijedi niz kvalitetnih socijalnih usluga, kao što su adekvatna zaposlenost ili obrazovanje, socijalna i medicinska sigurnost i briga za siromašne. Sa druge strane, često se kod lokalnog stanovništva stvara percepcija da imigranti koriste ove usluge mnogo više nego što doprinose stvaranju fondova za njihovo finansiranje. Zato državne migracijske politike najčešće balansiraju između nacionalnih potreba za imigrantima i željama glasača za restriktivnijim imigrantskim politikama.

11

4.1. Uticaj migracija na zemlje porijekla migranata

Migracije mogu imati brojne opipljive pozitivne i negativne ekonomske efekte i na zemlje porijekla i na zemlje destinacije. U nekim slučajevima su beneficije migranata jednake troškovima zemlje destinacije (porijekla) migranata. Ali, čak i u tim slučajevima, krajnji efekti ne moraju biti isti po dimenzijama i suprotni po značaju, jer se isti finansijski resursi mogu usmjeravati u vrlo različite namjene. Ove razlike su najuočljivije kod međunarodnih migracijskih transfera humanog kapitala: posljedice gubitka obučenih ljudi za zemlju porijekla mogu biti mnogo veći nego što iznosi dobitak zemlje destinacije.

4.2. Uticaj na zemlje domaćine migranata

U zemljama prijema imigracije otvaraju tri glavna pitanja, prvo pitanje se odnosi na uticaj migracija na tržište rada, gdje je zabrinutost domaćeg stanovništva za gubitak radnih mjesta ili potrošačke snage velika. Drugo pitanje je vezano za uticaj imigracije na ekonomski rast, dok se treće pitanje, koje u svijetlu starenja populacije razvijenih zemalja postaje sve važnije, odnosi na fiskalne konsekvencije migracija.Ukupni efekti migracija na rast razvijenih zemalja su bili pozitivni. Npr. U SAD, 1% povećanje neto migracijske stope je povezano sa 0,1% povećanja stope rasta; u dugoročnoj stopi rasta Velike Britanije od 2,75% na efekte neto migracije otpada 0,4%, dok je 1992. godine u Njemačkoj, zahvaljujući migraciji, kreirano 30.000 radnih mjesta i ostvaren višak prihoda u javnom sektoru od 14 milijardi maraka.

5. SAVREMENI MIGRACIJSKI TOKOVI

U zadnjim decenijama 20. stoljeća su međunarodne migracije ponovo oživjele, a naročito poslije 1970. godine. Udio migranata iz zemalja visokih prihoda i nerazvijenih zemalja u razvijenim zemljama se u periodu od 1960. do 2005. godine skoro utrostručio, od 4,4% do 11,4%. To, ustvari, iznosi 112 miliona migranata od ukupno 190 miliona migranata.

Procjenjuje se da je 2000. godine 175 miliona ljudi živjelo izvan zemlje svog rođenja, od čega se 158 miliona ljudi odnosi na međunarodne migrante, 16 miliona na izbjeglice i oko 900.000 ljudi na azilante.Savremeni migracijski tokovi se znatno razlikuju od migracijskih tokova prvog globalnog migracijskog vala. Između 1950. i 2000. godine je samo šest zemalja (SAD, Kanada, Novi Zeland, Australija, Argentina, Urugvaj) imalo neto pozitivnu migraciju, neke zemlje emigracije su postale zemlje destinacije migranata, dok su ekonomski i politički događaji u nekim zemljama i njihov raspad prouzrokovali velike fluktuacije trendova imigracije (zemlje bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ).

12

Slika br.1

Iako su migracijski tokovi u zadnjim decenijama 20. stoljeća u odnosu na rast populacije oslabili, oni su odigrali značajnu ulogu u demografskim promjenama razvijenih država. Bez priliva migranata Evropa bi imala veći pad populacije, posebno od 1990. godine, dok je u Sjevernoj Americi u rastu populacije neto migracija učestvovala sa 43%. Nove trendove migracije u svijetu valja staviti u odgovarajuci regionalni kontekst, što znači dati pregled smjera migracije medu glavnim regijama svijeta u 1980-im i u 1990-im godinama. Pri tome imamo na umu činjenicu rastućih ekonomskih i demografskih razlika između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju (premda se manje razlike pojavljuju i unutar svake od tih grupa zemalja).

U ekonomskom pogledu s jedne strane postoji kontrast između novih, osobito gospodarskih integracija među razvijenim zemljama koje bitno olakšavaju migracije radne snage među njima (Europsko zajednistvo kao sastavnica Europske unije, Šengenski sporazum i sl., zatim određene veze izmedu novoindustrijaliziranih zemalja Azije, postojanje Japana kao svjetske gospodarske velesile, itd.), a s druge su strane uglavnom zemlje u razvoju - međusobno dezintegrirane, gospodarski zaostale i u demografskoj ekspanziji koja nema izgleda za odljev u razvijene zemlje. Takav je sadašnji opći okvir unutar kojega se sa smanjenim intenzitetotn nastavljaju stari, ali i razvijaju i jačaju novi trendovi migracije tijekom posljednja dva desetljeća.

Detaljnija analiza pokazuje da su u svjetskim migracijskim tokovima u 1980-im i1990-im godinama karakteristična tri migracijska toka: (1) nastavak emigracije iz europskih zemalja, a osobito iz zemalja tzv. trećeg svijeta (iz zemalja u razvoju) u tradicionalne prekomorske zemlje imigracije (SAD, Kanada, Australia) kojima se u kasnim 1980-im i u 1990-im godinama pridruzuje Novi Zeland. Pri tome iseljavanje iz europskih u prekomorske zemlje slabi (velik se dio odnosi na "brain drain"), a iseljavanje iz zemalja u razvoju u navedene prekomorske zemlje jača (posebno iz indo-kineskih područja Azije). Taj migracijski tok pripada struji "jug - sjever".(2) nastavak emigracije radne snage iz zemalja južne Europe (Grčka, Italija, Španjolska, Portugal i dr.) u zapadnu Europu, koje u odnosu na 1960-te i 1970. (do 1975.) relativno slabi, te

13

doseljavanje u zapadnoeuropske zemlje iz sjevernoafričkih zemalja, arapskih zemalja, koje brojčano jača. Taj migracijski tok također pripada struji "jug-sjever";(3) trend migracijski tok koji je obilježio europske migracije u 1990-im godinama, nakon raspada komunističkog sistema, predstavlja emigracija iz zemalja centralne i istočne Europe (zemlje u tranziciji) pretežno u zapadnoeuropske zemlje. Taj migracijski tok pripada struji europskih migracija "istok-zapad" i on jača.

U pogledu prve dvije migracijske struje, pokazuje se da su migracije smjera "jug-sjever" postale bitna sastavnica ukupne međunarodne migracije tijekom posljednja dva desetljeća. One znače prvenstveno migraciju iz zemalja u razvoju prema zapadnom svijetu, tj. prema razvijenim zemljama. U 1990-im godinama Novi Zeland je uz Australiju postao zemlja imigracije za Hrvate, koji su zbog ratne situacije i ekonomske nestabilnosti iseljavali, osim u zapadnoeuropske, i u navedene prekomorske zemlje.Kretanje stanovništva (prirodno kretanje stanovništva i migracija) 1970-ih godina izrazito porasla, da bi u 1980-im i 1990-im godinama dalje rasla ili ostala na dostignutoj razini (koja varira od jedne zemlje imigracije do druge). Instruktivno je s tim u vezi istraživanje te migracije, posebno za zemlje imigracije i to za tri "stare" prekomorske zemlje imigracije (SAD, Kanada, Australia) i za pet zapadnoeuropskih zemalja imigracije [(Savezna Republika Njemacka (prije ujedinjenja), Belgija, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija)] (Zlotnik, 1991). Istraživanja su pokazala : (1) da su stanovnici rođeni u zemljama u razvoju činili glavninu imigranata u tradicionalnim prekomorskim zemljama imigracije i da je u njima u kasnim 1980-im godinama zabilježen porast broja i udjela doseljenika iz zemalja u razvoju (osobito iz zemalja jugoistočne Azije) u odnosu na broj i udjel doseljenih iz razvijenih zemalja (među kojima važan udjel ima "brain-drain"); (2) za razliku od tradicionalnih prekomorskih zemalja imigracije, u zapadnoeuropskim zemljama još uvijek među imigrantima dominiraju doseljenici iz drugih razvijenih zemalja (prvenstveno europskih). Ali valja naglasiti da su tijekom 1980-ih i u 1990-im godinama zapadnoeuropske zemlje primile i znatan broj doseljenika iz zemalja u razvoju (Turci, sjeveroafrikačkih (Arapi), južnoazijski imigranti), dok su istodobno zabilježile malen pozitivan ili čak negativan migracijski saldo s razvijenim zemljama.

Takav razvoj migracije naglašava u području međunarodnih migracija važnost migracije smjera "jug-sjever" koje su, kako smo vidjeli, dominantan oblik migracije u tradicionalne prekomorske zemlje imigracije, a u porastu su i u zapadnoeuropskim zemljama imigracije. Pri tome prostorni smjer "jug-sjever" istodobno znači gospodarski smjer "slabije razvijene - razvijene i visoko razvijene zemlje". Taj zaključak potvrđuju podaci u sljedećim tablicama. (Tablice br. 7 )Podaci tablice br. 7 pokazuju da od navedenog broja imigranata u ove tri zemlje u 1985.-1989. godini na SAD otpada glavnina (vise od tri četvrtine, tj. 76,2%). Stoga je prosječan trend imigracije u te tri zemlje, kao i struktura imigranata u njima prema području podrijetla (razvijene zemlje, zemlje u razvoju) pod dominantnim utjecajem trenda zabilježenog u SAD između 1960.-1964. do 1985.-1989. godine. Pokazuje se da je u SAD, gdje je doseljavanje iz zemalja u razvoju već 1960.-1964. i 1965.-1969. bilo po udjelu signifikantno (41,9% i 55,9%), broj doseljenika između 1960.-1964. i 1985.-1989. porastao više nego 5 puta (indeks 518,5). U Kanadi i Australiji udjel je doseljenika iz zemalja u razvoju tijekom 1960-ih godina bio relativno nizak, s tim da je u Kanadi naglo porastao u petogodištu 1970.-1974. (na 42,5%), od tada dalje ubrzano raste, a u Australiji je naglo porastao 1975-1979, (na 40,9%) i od tada rastao, ali sporije nego u Kanadi.

14

Broj doseljenika u Kanadu iz zemalja u razvoju porastao je između 1960.-1964. i 1985.-1989. za više od 7 puta (indeks 726,6), a u Australiju za više od 6 puta (indeks 642,7). Pri tome je u 1980.-1985. broj doseljenika iz razvijenih zemalja nadmašio broj doseljenika iz zemalja u razvoju samo u Australji, dok je u Kanadi, te osobito u SAD njihov broj i udjel u ukupnoj imigraciji bit će smanjen.

Razvijene europske zemlje primaju još jednu migracijsku struju (koja je u prvo vrijeme ilegalna migracija) iz zemalja u razvoju, a to su tzv. tražitelji azila. Tijekom 1980-ih godina Zapadna Njemačka primila je najveći broj tražitelja azila među europskim zemljama (prosječno godišnje oko 73.000); na drugom je mjestu Francuska (s oko 29.000 prosječno godišnje), a na trećem Švedska (s oko 18.000). U tom je desetljeću u zapadnoeuropskim zemljama porastao broj tražitelja azila podrijetlom iz zemalja centralne i istočne Europe.Treća migracijska struja koja obilježava kraj 1980-ih i prvu polovicu 1990-ih godina je emigracija iz zemalja središnje i istočne Europe usmjerena pretežno prema zapadnoeuropskim zemljama, ali dijelom i u prekomorske zemlje. Ona je osobito izražena između 1989. i 1994. a nastala je kao posljedica društvenih i gospodarskih, posebno političkih prilika povezanih uz raspad komunističkog sustava i dezintegracije pojedinih država. Budući da je nijedna tih zemalja,

15

osim Poljske, bila u proteklom razdoblju niskonatalitetna, ova će emigracija, koja će vjerojatno glavninom prerasti u definitivnu migraciju, bitno pogoršati demografske prilike u tim zemljama, dok će istodobno poboljšati prvenstveno dobnu strukturu zemalja odredišta migracije (Coleman, 1993.).Ta je migracija uvjetovana političkim, ekonomskim i socijalnim nedaćama što su ih u tim godinama proživljavale zemlje u tranziciji. Nestabilnosti koje se javljaju u razdoblju prijelaza sa socijalističke na tržišnu privredu, s poduzetništvom kao temeljnim pokretačem privredne aktivnosti, stvorile su određenu nesigurnost životnih uvjeta (prvenstveno zbog porasta nezaposlenosti). U takvoj situaciji bilo je razumljivo očekivati povećanje emigracije prema gospodarski stabilnim i prosperitetnim zapadnoeuropski, zemljama i dalje - dijelom u prekomorske zemlje (osobito Novi Zeland i Australiju). Činjenica je da je raspad komunističkog sistema u 1990-im godinama pratila i dezintegracija nekih država (bivšeg Sovjetskog Saveza, bivše Jugoslavije, Čehoslovačke i ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke), što je bilo praćeno i ratnim sukobima i agresijom (u bivšoj Jugoslaviji, u bivšem Sovjetskom Savezu). Pokazuje se prema tome da je bitni faktor emigracijske struje iz zemalja centralne i istočne Europe bio politički faktor. Stoga je u toj ukupnoj emigracijskoj struji značajan udjel imala prognanička i izbjeglička populacija. Procjenjuje se da je između 1991. i 1994. (uključivo) između 2,3 i 2,7 milijuna ljudi emigriralo iz centralne i istočne Europe i (bivšeg) Sovjetskog Saveza u zapadnoeuropske zemlje. 3 Zaključno valja konstatirati da se smjer migracije iz zemalja centralne i istočne Europe u ranim 1990-im godinama u odnosu na trend tijekom proteklog stoljeća nije promijenio. Zemlje centralne i istočne Europe ostale su i nadalje emigracijsko područje.

5.1. Globalni migracijski trendovi i iskustva u provođenju useljeničkih politika

Migracije su složeni globalni fenomen, 191 milion međunarodnih migranata u svijetu; 23,7 miliona interno raseljenih osoba u 52 zemlje.Fenomen koji utječe kako na zemlju porijekla tako i na tranzitnu zemlju te zemlju odredišta a najčešće mješovito. Značajan potencijal za razvoj i napredak: novčane doznake, prijenos znanja, doprinos gospodarstvima zemalja domaćinaNegativne strane: odljev mozgova, neregularne migracije, a posebice trgovanje ljudima i krijumčarenje, socijalne tenzije (UN Pop. Div.) Migracije :kako ?

Svaki tridesetpeti stanovnik svijeta je međunarodni migrant , oko 3% svjetskog stanovništva.

Ako skupimo sve migrante svijeta u jednu zemlju ona bi bila peta po broju stanovnika zemlje svijeta.

1. Kina 1.31 mlrd.2. Indija 1.11 mlrd.3. Indonezija 301mln4. Sad 231 mln5. Migratland 191 mln

3 UN Economic Commission for Europe, 1996:5

16

(United Nations International Migration Report 2002)

Migranti: Gdje se nalaze? 4

75% svih međunarodnih migranata živi u 28 zemalja

1 od 3 migranta živi u Europi, a svaki četvrti u Sjevernoj Americi

1. SAD 38.4

2. Rusija 12.1

3. Njemačka 10.1

4. Ukrajina 6.8

5. Francuska 6.5

6. Saudijska Arabija 6.4

7. Kanada 6.1

8. Indija 5.7

9. UK 5.4

10. Španjolska 4.8

11. Australija 4.1

12. Kina 3.3

Migranti: odakle dolaze? 5

3 glavne zemlje porijekla:

Indija - oko 20 milijuna

Kina – dijaspora od oko 35 milijuna

Filipini - oko 7 milijuna

3 glavne odredišne zemlje: 6

SAD s 35 mln. migranata: 20% globalnog migrantskog kontingenta

4 UN Pop. Div., UNDESA, 20055 Global Commission on International Immigration (GCIM)

6 Global Commission on International Immigration (GCIM)

17

Ruska Federacija s 13.3 mln. migranata: 7.6 % uk. migrantskog kontingenta

Njemačka s 7.3 mil. migranata: 4.2% globalnog kontingenta

Europa ima najveću migrantsku populaciju na svijetu - više od 56 milijuna

Azija na 2. mjestu - 50 milijuna

Glavni pokreti 1960.-ih

75 mln migranata

Glavni pokreti 2000.-ih

191 mln migranata

Novi obrasci: novi tokovi

Migracije više nisu samo kretanja u smjeru jug-sjever (iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje)

61 mln. se kreće unutar zemalja u razvoju

(UN World Population Prospects)

Novi obrasci: porast visokoobrazovanih migranata i privremenih kretanja

Migracije visokoobrazovanih stručnjaka su u porastu (npr. broj nositelja H-1B vize u SAD-u se u razdoblju 1998.-2003 utrostručio)

Većina OECD zemalja modificirala svoje useljeničke sustave kako bi stimulirala i omogućila njihov primitak nekvalificirani radnici još uvijek najbrojnija skupina (3-D fenomen) sve više privremenih kretanja, cirkularna migracija pristup dugotrajnijoj migraciji uglavnom otvoren stručnim i visokoobrazovanim radnicima.

Tradicionalne migracijske zemlje Australija KanadaNovi zelandSadRusijaJapan

Nove destinacijeIrska ItalijaNorveškaŠpanjolskaJužna AfrikaSaudijska Arabija

18

5.2. Mitovi i stvarnost o migracijama7

smanjenje srednje nadnice po satu je 0.3% - 0.8 %: od $13 na $12.6 imigranti se zapošljavaju kad se radna mjesta ne mogu popuniti domaćim radnicima vidljivije za određene kategorije radnika imigranti se zapošljavaju kad se radna mjesta ne mogu popuniti domaćim radnicima imigracije povećavaju troškove sustava socijalne sigurnosti » migracije obrazovanih generiraju nove poslove ovisi o dobi, razini obrazovanja, socijalnoj i etničkoj pozadini migranti u pravilu više doprinose sustavima socijalne sigurnosti nego što troše – neto

doprinos uglavnom se sami uzdržavaju neregularne migracije Procjene: Između 30 i 40 milijuna neregularnih migranata u svijetu: 15 - 20% uk.broja1

Najveći apsolutni broj neregularnih useljenika 30% uk.broja stanovnika rođenih u inozemstvu Godišnji priliv: oko 500,000 30% uk.broja stanovnika rođenih u inozemstvu Europa ima 8 mln. “neregularnih”

migranata3

God. priljev: oko 500,000

5.3. Migracijske politike

Migracije - usko povezane s ukupnim razvojem i politikama na području gospodarstva, rada i zapošljavanja, socijalne sigurnosti, zdravstva, obrazovanja, kulture i sigurnosti

• prilikom utvrđivanja nacionalne migracijske politike važno uzeti u obzir sve te međuodnose

• Polazište: dugoročni nacionalni razvojni ciljevi i potrebe, uz uvažavanje globalnih kretanja, međunarodne suradnje i načela ljudskih prava i prava migranata sukladno međunarodnim konvencijama.

Nacionalne migracijske politike u pravilu uključuju:

1) upravljanje ulaskom, tranzitom, izlaskom i povratkom stranih državljana u i iz nacionalnog teritorija,

2) utvrđivanje kategorija stranaca kojima se odobrava boravak na teritoriju države, pod kojim uvjetima, za koje razdoblje, u koju svrhu i s kojim pravima i odgovornostima,

3) integraciju onih kojima je odobren boravak kako bi postali funkcionalni članovi društva

4) mjere koje se odnose na državljane u inozemstvu i dijasporu u širem smislu - u cilju održavanja veza i poticanja njihovog povratka

7 Global Commission on Int’l Migration1, U.S. State Department2, European Commission3, OECD3

19

• Tradicionalne useljeničke zemlje (Australija, Kanada, SAD) razvile useljeničke politike usmjerene trajnom nastanjenju

• Regionalne zajednice (EU i ECOWAS) dozvoljavaju slobodukretanja državljana zemalja članica preko državnih granica, kao i slobodu boravka i rada u drugoj zemlji članici, dok se kretanje državljana trećih zemalja regulira posebnim useljeničkim politikama.

• Kvotni sustav ili sustav bodovanja (Point system)

• Globalno: usmjerenost ka visokokvalificiranim radnicima i povećanje restriktivnosti nakon 2001.g.

Useljenička politika EU

Zajednička useljenička politika još uvijek nije usvojena

Osnovne odrednice: demografske promjene (starenje stanovništva i smanjenje kontingenta radne snage) i deficiti na tržištu rada

Potrebe za stranom radnom snagom nasuprot nekim restriktivnim nacionalnim migracijskim režimima - asimetrija koja utječe i na porast neregularnih migracija ( 8 mln), EU zovu i “Europskom tvrđavom”

Analitičari se slažu da su useljenici nužni za ublažavanje demografskih deficita i nestašica na tržištu rada

Mobilnost radnika unutar EU niska – ukloniti prepreke slobodi kretanja radnika

Masovni programi regularizacije (Italija, Španjolska) – reguliranje statusa neregularnih miranata

Razvoj:

• Članak 63(3) Ugovora o Europskoj zajednici određuje da Vijeće usvaja mjere o useljeničkoj politici unutar sljedećih područja: a) uvjeti ulaska i boravka, i standardi o postupcima izdavanja dugotrajnih viza i dozvola boravka od strane zemalja članica, uključivo one sa svrhom spaanja obitelji” i b) nezakonito useljenje i nezakoniti boravak, uključujući povratak osoba koje su nezakonito boravile.

• Amsterdamski ugovor pomaknuo migracijska pitanja iz Trećeg u Prvi stup Europske unije - neposredna jurisdikcija EU-a, a Schengenska pravila uvedena u pravnu stečevinu

• Haški program (2004)

• “Zeleni papir o pristupu EU upravljanju ekonomskom migracijom” (2005) stimulirao konzultacijski proces

20

• Plan politike o zakonitoj migraciji” (2005) - opisuje situaciju i perspektive EU tržišta rada kao scenarij potreba, temeljen na demografskim trendovima i predlaže selektivan pristup,

- ostale mjere:

- osnivanje EU Imigracijskog portala,

- revizija i razvoj Europskog portala radne pokretljivosti (EURES)

- Europska migracijska mreža.

- integracija useljenika

- suradnja sa zemljama podrijetla - potpora cirkularnoj

i povratnoj migraciji, te obuka u zemljama podrijetla.

ZAKLJUČAK

Migracije najviše pogađaju pojedince koji su izabrali da žive u inostranstvu. Pošto su njihove odluke u osnovi lične prirode, one uključuju mnoge elemente koji se ne nalaze na područjima koje zanimaju njihove vlade.U potrazi za većim ličnim i porodičnim bladostanjem ljudi sve češće prelaze granice nacionalnih država.Iako su politička barijere za migracije znatno više nego prije nekoliko decenija, migranti sačinjavaju 2-3% svjetske populacije, a njihov broj se svake godine uvećava za 2-4 miliona.Faktori koji ohrabruju migracije se mogu grupirati u tri kategorije:

21

1. one koje vuče potražnja, 2. one koje gura ponuda, i 3. one koje su rezultat faktora povezivanja ili umrežavanja.To se posebno odnosi na zemlje imigracije i karakteristike njihovih politika migracije (određivanje migracijskih kvota, selektivnih obilježja migranata, itd.). Međunarodne migracije prema njihovu prostornom dometu mogu biti: međudržavne, interkontinentalne i intrakontinentalne.Imigracija, odnosno emigracija mijenja mnoge strukture stanovništva kako u zemlji porijekla tako i u zemlji odredišta. Pratimo li na primjer promjene u dobnoj strukturi vidimo da se u zemljama imigracije, uz ostale jednake uvjete, povećava proporcija odraslih, tj. radne snage u najproduktivnijoj dobi života, uz dobru zdravstvenu i radnu kondiciju i adekvatnih kvalifikacija, dok se zemlja podrijetla istodobno emigracijom lišava takvog stanovnistva i svih njegovih mogućih pozitivnih ucinka za razvoj nacionalne privrede.U posljednje se vrijeme sve više čuju zahtjevi slabije razvijenih zemalja o potrebi kompenzacije gubitaka kvalificiranih kadrova, koju bi trebale snositi razvijene zemlje kao uvoznice takve radne snage.Migracije su složeni globalni fenomen sa 191 milion međunarodnih migranata u svijetu.Fenomen koji utječe kako na zemlju porijekla tako i na tranzitnu zemlju te zemlju odredišta a najčešće mješovito. Značajan potencijal za razvoj i napredak: novčane doznake, prijenos znanja, doprinos gospodarstvima zemalja domaćinaNegativne strane: odljev mozgova, neregularne migracije, a posebice trgovanje ljudima i krijumčarenje, socijalne tenzije.

3 glavne zemlje porijekla:Indija - oko 20 milijunaKina – dijaspora od oko 35 milijunaFilipini - oko 7 milijuna3 glavne odredišne zemljeSAD s 35 mln. migranata: 20% globalnog migrantskog kontingenta Ruska Federacija s 13.3 mln. migranata: 7.6 % uk. migrantskog kontingenta Njemačka s 7.3 mil. migranata: 4.2% globalnog kontingenta

LITERATURA

Alice Wertimer-Baletic, Stanovnistvo i razvoj, Mate d.o.o., 1999. Zagreb

Mate, Ante Babić, Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., Zagreb

Besim Ćulahović, Ekonomija svijeta- rast, razvoj i trendovi, Ekonomski fakultet Sarajevo i Beogradska bankarska akademija, 2008.

22

P. R. Krugman, M. Obstfeld, Međunarodna ekonomija, Mate d.o.o., 2008. Zagreb

P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007. Zagreb

http://web.efzg.hr/dok//MED/vbilas/MR_p2.pdf

http://www.poslovni.hr/tag/migracija-radne-snage-u-svijetu-15132.aspx

http://www.efri.uniri.hr/admin/dokumenti/PSS_Men_u_javnom_sekt_LER.pdf

PRILOG

Odljev stručnjaka U suvremenim uvjetima postojećih razlika u razini gospodarskog razvoja između raznih zemalja, a osobito između zemalja u razvoju i visokorazvijenih zemalja, selektivnost migracije poprima specifičan oblik - oblik selektivnosti migracije kombiniran između visoke razine obrazovanja i traženog zanimanja migranata. Migracija visokoobrazovanih kadrova određenih pretežno, tehničkih zanimanja, uglavnam iz slabije razvijenih u razvijene zemlje naziva se u literaturi "odljev mozgova", "odljev pameti", "brain drain" (u daljem tekstu - odljev stucnjaka).Pojam "brain drain" (odljev mozgova") prvi je put upotrijebilo u Velikoj Britaniji Kraljevsko statističko društvo (Royal Statistical Society) u 1962. godini, da bi njime označilo migraciju

23

znanstvenika, inženjera i tehničkih kadrova iz Velike Britanije u Sjevernu Ameriku (International Organization for Migration, 1990). Otada je taj pojam ušao u opću upotrebu. Valja znati da odljev stručnjaka nije nova, dosada nepoznata pojava u području migracije. Uvijek je bilo pojedinačnih odlazaka, iseljavanja stručnjaka pojedine struke (inženjeri, znanstvenici, lijecnici, biolozi i sl.) iz zemlje koja im je pružala lošije uvjete života i rada (lošiji stan, slaba oprema na radu, niza zarada i si.) u zemlju koja je pruzala opcenito bolje ili znatno bolje zivotne i radne uvjete. Ali "odljev strucnjaka" postao je 1960-ih godina i dalje, sve do danas, tj. do kraja 20. stoljeca, masovna pojava. Tako je već u 1960-im godinama registriran znatan "odljev strucnjaka" iz zemalja Latinske Amerike u SAD (Lamarra, 1992). Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina analiticki pristup problematično "odljeva stručnjaka" bio je uglavnom "gospodarski orijentiran" i usko povezan uz teoriju o ljudskom kapitalu, da bi se kasnije razmatrao sa stajalista "obratnog transfera tehnologije" (Logan, 1992.). Taj odljev stručnjaka zapravo predstavlja "transfer tehnologije" iz manje razvijenih zemalja u razvijene i visokorazvijenc zemlje, dok bi prirodno bilo očekivati obrnuti smjer odljeva stručnjaka (iz razvijenih zemalja u slabije razvijene zemlje). Odljev stručnjaka, koji je od 1970-ih godina nadalje pojava masovnih međunarodnih razmjera, a u 1980-im i 1990-im godinama i u porastu, pokazuje danas četiri struje, od kojih su prve dvije svakako najveće, a smjer im je sljedeći: (1) iz zemalja u razvoju u razvijene zemlje (SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland),(2) iz jedne razvijene zemlje u drugu razvijenu zemlju, ;(3) iz jedne zemlje u razvoju u drugu zemlju u razvoju,(4) iz jedne razvijene zemlje u zemlju u razvoju.Postoje jos dvije struje odljeva stručnjaka koje se temelje na kriteriju bogatstva 'resursa i tzv. tehnicko-kadrovskepomoci. Prva struja je "odljev stručnjaka" iz jedne zemlje u razvoju, siromašne resursima u drugu, bogatiju resursima (npr. odljev strucnjaka iz resursima siromašne africke zemlje Mali, u resursima bogatu Obalu Bjelokosti; druga struja je "odljev strucnjaka" iz razvijenih zemalja (npr. stručnjaka određenih zanimanja iz SAD) u drugu, određenim resursima bogatu zemlju (npr. Saudijsku Arabiju), ili odljev stručnjaka zbog tehničko-kadrovske pomoći.Među tri navedene glavne struje međunarodnog "odljeva stručnjaka" najmasovnija je prva - iz zemalji niske razine mzvijenosti u razvijene zemlje, koja je došla do' izražaja već nakon 1950-ih godina. U posljednja dva desetljeća sve više dolazi do izražaja druga i treća međunarodna struja migracije stručnjaka. Pri tome je opći trend porasta međunarodnog "odljeva strucnjaka" rezultanta razvojne politike razvijenih i visokorazvijenih zemalja uglavnom nakon 1950-ih godina sa ciljem da se izrazito potakne i podrži odljev stručnjaka raznih traženih stručnih profila, Ponuda vlastite radne snage traženih zanimanja i razine obrazovanja nije mogla zadovoljiti potrebnu strukturu potražnje rada. Kad je disparitet strukture ponude i potražnje radne snage visoke razine obrazovanja i specifične, modernom ekonomskom procesu imanentne strukture potrošnje u razvijenim zemljama postao transparentan, te su zemlje formulirale imigracijsku politiku koja uključuje potreban uvoz stručnjaka. Tako je počeo u podrucju međunarodnog "odljeva strucčnjaka" stadij "take off". Empirijska istraživanja pokazuju da su bitni faktori koji uzrokuju "odljev stručnjaka", međunarodnu migraciju stručnjaka prvenstveno iz slabije razvijenih u razvijene zemlje, ali i u ostale tri navedene migracijske struje koje obuhvaćaju odljev stručnjaka ("brain drain"), sljedeći:(1) razlike u visini zarade,(2) razlike u mogućnostima i uvjetima rada u znanstveno-tehnickim i drugimznanstvenim istrazivanjima,(3) razlike u izgledima za napredovanje u struci, tj. u izgledima za radnu karijeru

24

migranata,(4) razlike u uvjetima stanovanja, mogucnostima skolovanja djece, mogucnostima koristenja slobodnog vremena, puniji kulturni zivot.Svaki od ovih faktora može pri određenoj migraciji stručnjaka imati dominantnu ulogu, ovisno o razlici koja postoji u razini gospodarskog i kulturnog razvojaizmeđu zemlje podrijekla "odljeva stručnjaka" i zemlje odredišta te migracije.

25