rui zink: TurisTička desTinacija

rui zink TurisTička desTinacija

prijevod djela

O Destino Turístico

nakladnik

MeandarMediaZagreb 2011.

za nakladnika

Branko Čegec

urednik

Branko Čegec

lekTura/korekTura

Jasmina Han

dizajn

prijeloM

MeandarMedia/Tomica Zobec

Tisak

KikaGraf Zagreb

© Rui Zink, 2008By arrangement with Literarische Agentur Mertin Inh. Nicole Witt e. K., Frankfurt am Main, Germany© MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 778184

ISBN 978-953-7355-89-0

Printed in Croatia 9/2011

knjiGa 40 TurisTička desTinacija

s portugalskoga prevelaTanja Tarbuk

TurisTička desTinacija

rui zink

Sadržaj

Nije imao problema Na aerodromu 7NevažaN događaj 103NeTko je razgrNuo zasTore 109sve bi bilo dobro kad bi 141greg je imao predosjećaj 145Nije bilo kako je očekivao 147klupa u parku 153bio je zlovoljaN 157čovjek može poželjeTi 177upadaju u zgradu 187bilješka povjereNsTva 191čudovišTe liže raNe 197bolNičarka prilazi 201bilješka auTora 205

7

stigao je ujutro, let je bio noćni, nije imao problema na aerodromu. odnosno očekivao je više problema, a kako ih nije bilo, smatrao je da ih nije bilo uopće. viza je bila uredna, pasoš vrijedio do metuzale-mova rođendana. u avionu je bilo malo ljudi. danas su ovdje prizemljivali samo luđaci, samoubojice, le-gionari, krijumčari oružja ili novinari koji su imali više želje za slavom nego sivih stanica. svejedno, pri-jelaz preko granice bio je spor. jedan putnik, ostav-ljajući dojam iskusne osobe, možda poslovni čovjek, promrmljao je: jebeni birokrati. imao je pravo. bilo je dobro poznato da je ta zemlja raskomadana, da više i nije zemlja, nego tek zona, zona smrti, područje divljeg i brutalnog lova, pa što im je onda trebalo da se drže kao da su vitezo-vi nekog reda? barem je takav dojam ostavljala po-granična služba s vrlo elokventnim graničnim prije-lazom, prepunim arabeski, ukrasa & dodataka, koji je vodio nikamo, praveći se da ne zna kako je to ulaz u palaču koja je izbrisana s lica zemlje. razmislivši bolje, ta je granica bila dobra najava. zbogom vanj-ski svijete. pozdravljam pakao koji se nalazi unutra. kad su mu u torbi pronašli poluautomatsku puš-ku, poslovni se čovjek uzbunio: – zašto ne mogu ući naoružan? Ne mogu ući na-oružan? pa vi se šalite?

Nije imao problema Na aerodromu

rui zink

8

graničari su bili umorni, iskusni, cinični. – mjere sigurnosti, sir. – mjere sigurnosti? To je kao da zabranite ulazak u disko s visokim potpeticama! – Takva su pravila, sir. – pogledajte, imam dozvolu za nošenje oružja. imam dozvolu čak i za ubijanje! vi se sigurno šalite sa mnom, ništa drugo ne može biti. – samo provodimo naredbe, sir. – jebeni birokrati! – Nema potrebe da psujete, sir. – Nema potrebe? čuj, ti, majmune, dat ću ti ja nema potr... – molim vas, pođite s nama, sir. što će mu napraviti kad nitko ne bude gledao? opaliti ga šakom posred lica, pokazati mu da se dr-žavni organi ne mogu nekažnjeno vrijeđati? ili mu samo zagorčavati život, dati mu terapiju dosade, pu-stiti ga da satima čeka u zatvorenoj prostoriji bez za-hoda i ukrcati ga u prvi avion natrag za civilizaciju? Najvjerojatnije je ipak da će mu samo oduzeti oružje i pustiti ga da nastavi putovanje. zemlja je trebala devize, pa čak ni ova banda uniformiranih psihopata ne bi ubila kokoš koja nese zlatna jaja.

*

Na izlasku bjeličasta svjetlost, prašina, pustopoljina sa suhim ostacima blatnjavih lokvi. ili kraterima koji su možda tragovi nekih divovskih gmazova. budući

turistička destinacija

9

da je malo vjerojatno, to i nije tako nemoguće. osim toga brošure su donosile slikovitu priču, nešto poput lokalnog folklora, naime kružile su glasine (teško je reći da su pouzdane) o postojanju takve vrste ču-dovišta. Neobjašnjivi napadi, ljudi koji su nestajali, tajanstveni tragovi. istinita ili izmišljena (bolje reče-no, izmišljena ili izmišljena), bila je to dobra priča. postojale su dvije teorije: ona o uskrsnuću izumr-lih dinosaura koji su mutirali, odnosno godinama nastajali kao plod miješanja koktela od radijacija i kemikalija; i ona poetičnija, da se čudovište uvijek nalazilo ondje, samo je hiberniralo malo duže od jednog godišnjeg doba – oko 65 milijuna godina duže, sitnica. No dobro, samo što, logički gledano, činjenica da postojanje takvih bića nije utvrđeno ne dokazuje da ona ne postoje. isto se rasuđivanje može primijeniti i na oružje za masovno uništenje – zašto ne, zar je ova zona manje važna od neke druge? bila bi to strašna nepravda da postoje hijerarhijske razlike između ra-jeva kaosa. s druge pak strane, život je uvijek nepravedan.

*

Nije mu bilo teško naći taksi. Nije se čak ni cjenkao. pošao je od ideje da bi samo glup taksist pokušao po-nuditi cijenu koja je sramotno viša od konkurencije. ali to mu ionako nije bilo važno, on je imao novca. čak i kad se ide na mjesto gdje se može umrijeti, ne

rui zink

10

ide se bez novca. osim toga novac je trebalo trošiti jer su troškovi života stalno rasli, ili ga ulagati u si-gurne dionice: goriva, hranu, nanotehnologiju. inflacija, globalna pošast. čak i u normalnim zemljama život je gledao smrti u oči – bilo bi stoga zanimljivo znati koliko stoji smrt u ovoj zoni. mora-listi su neumorno ponavljali da je ta zona mikrokoz-mos u kojem su sve vrijednosti izokrenute, iako su to govorili više rezignirano nego moralistički. ako je život vrijedio malo ili nimalo, možda je onda smrt vrijedila više nego inače. a on je bio spreman platiti koliko je potrebno. dvije kolone tenkova, jedna sa svake strane ce-ste, 120-milimetarski topovi, dijagonalno uzdignuti (ukršteni kao istočnjačke sablje), branili su od pobu-njenika jedinu cestu koja je vodila od aerodroma do grada. – vidite li kako naša vlada drži do sigurnosti, go-spodine? Nije se dalo naslutiti je li u vozačevu glasu bilo poruge. – vidim – reče putnik. – Ne zato što bi teroristi bili tako jaki – nastavi vozač. – ili imali interesa u tome. i objasni ono što je putnik slučajno već i znao: da su mnoge te bande živjele uglavnom od otmica stranaca. da zatvore aerodrom, oni bi izgubili jedan od glavnih izvora prihoda. putnik nije imao pojma nalazi li se u pravom, službenom taksiju ili ne. Nije uopće znao kako izgle-daju njihovi taksiji, kakva im je boja, miris, vanjske

turistička destinacija

11

oznake, imaju li taksimetar ili sami izračunavaju kilometražu. No bilo je vjerojatnije da je ovaj taksi piratski – izgledao je kao privatni automobil što ga je snalažljiv vlasnik jednostavno prekrstio u taksi. s druge strane, iz iskustva je znao da vlada, što je ma-nje sposobna, to više nastoji kontrolirati takve stvari. – ako želite, mogu vam biti na usluzi ovih dana. za malu cijenu, gazda. vozit ću vas kamo želite. u razgledavanje naše lijepe zemlje. – razmislit ću – odvrati putnik. vozač je odmjerio putnika u prljavom retrovizo-ru. – vi ste amerikanac? – Ne. vozač zašutje i stane čekati, kao da je to pitanje iscrpilo sve druge mogućnosti. Nakon nekoliko trenutaka putnik uzdahne i sla-že: – švicarac. vozač kao da je odahnuo: – ah, švicarska. lijepa zemlja. Nije da je pozna-jem, ali koliko sam čuo, to je lijepa zemlja. planine i snijeg, zar ne? Neutralni ste, zar ne? putnik potvrdi: – da, neutralni. vozač se složi: – To je dobro. dobro je biti neutralan. a kako se zovete, gospodine? putnik pogleda ustranu. vozili su se kroz nekakvu prljavu smeđu pustinju, raštrkani kućerci, uglavnom kolibe. po toj su se pustoši kretali obrisi zamotanih

rui zink

12

glava, dok su neki samo stajali, gledajući kako kraj njih prolazi život. jedan visok, suhonjav pastir, skoro gol, s pastirskim štapom u ruci i s mršavim stadom ovaca. i mnoge olupine koje su nekada bile automo-bili. Nagorjele karoserije tenkova, džipova, suv-vo-zila, kombija, običnih automobila, čak i helikoptera. groblje metalnih kostiju koje su pougljenile, s time da ništa ne upućuje da će iz tog rudnika proizaći di-jamanti. što je bilo loše u tome da kaže svoje ime? kakvu važnost može imati jedno ime u razgovoru dvoje ne-znanaca? mogao je bez straha reći pravo ime. među-tim mogao je i nastaviti lagati. kao onaj grčki junak, odisej. lažljiv kao pas, taj dobri stari odisej. kiklop ga je pitao kako se zove, a on je rekao: moje ime je Nitko. kad se div požalio ocu da mu je grk iskopao jedino oko, srditi bog upita ga tko je bio tako drzak da to učini, a budalasti div odgovori: Nitko, tata, Nit-ko je to učinio. Nitko, odisej... To su dobra imena. a koje bi drugo ime mogao imati osim tih dvaju? ah, da, naravno. To je bar očito. – greg – slaže. – moje ime je greg. – gereg? – Ne. samo greg. – gereg. lijepo ime. ja sam amadu, vama na us-luzi. – drago mi je, amadu. – drago mi je, gospodine gereg. zadovoljstvo mi je što sam vas upoznao. amadu je govorio engleski, što već nije bilo loše. u agenciji su rekli da ovdje svi govore engleski. kao

turistička destinacija

13

da im je to drugi jezik. katkad i treći, ili četvrti, ali govorili su engleski. siromašni ljudi, kako se čini, imaju smisla za strane jezike. To je neka genetska osobina, ili nešto slično. Ni gregu engleski nije bio prvi jezik, ali uvi-jek bi se šokirao ako nitko ne bi govorio engleski, ili barem hindski ili mandarin. No, hvala bogu, ovdje to nije bio problem. Neki su govorili engleski. Hvala ti bože, greg je gotovo osjetio poriv da kaže shukran, gracias, xie xie, viele danke, dhanyawaad, spasiba, dzięki, samalat po, barak, hvala ti što u ovom jadnom kutku svijeta netko govori engleski. – vi ste legionar, gospodine gereg? amadu možda nije bio dobar vozač, ali ne može mu se poreći upornost. možda bi ga vrijedilo uzeti na neko vrijeme. bilo bi to poput braka iz interesa. Dok nas smrt ne rastavi. – Ne. – Trgovac? – Ne. amadu je jednim okom gledao cestu, a drugim putnika. lijevo oko bilo mu je prikovano za bjeliča-stu prašinu koja je predstavljala vanjski svijet, a de-sno je kontroliralo što se zbiva u retrovizoru. činilo se kao da se predao, nije mogao pogoditi zanimanje tog uvaženog putnika. ali ne, još jedan pokušaj: –uN? greg odluči skinuti veo s tajne koja i nije bila taj-na: – Turist.

rui zink

14

– ah! Ne bi bilo neprimjereno reći da su amaduove oči zablistale. činilo se da greg nije shvatio izraz u njegovim očima, jer je smatrao potrebnim ponoviti: – da, turist. amadu se nasmije, a putnik se pomalo iznenadi što on još uvijek ima sve zube. vjerojatno je mlađi nego što izgleda. sada kada ga je greg pogledao oči-ma koje gledaju, on je doista bio mlađi nego što se činilo. Ne u svojim četrdesetim, niti tridesetim, nego u dvadesetim. čak su mu i brkovi izgledali kao da su nacrtani. To je dobar znak. dobar znak. amadu je kimao glavom, ne prestajući se smijati: – Turist? shvaćam. Turist. pa onda dobrodošli u našu skromnu zemlju, gereg, turiste!

*

greg nije znao je li taksist, bio on amater ili profesi-onalac, pretjerao u cijeni. ali to mu i nije bilo važno. Nije znao ni koliko će ostati u toj zoni, samo se na-dao da neće dugo. Hotel je rezervirao na tjedan dana, uzeo je polupansion. No ako se sve bude odvijalo po planu, njegov boravak neće biti duži od dva-tri dana. došao je zato što je ta zemlja bila na glasu (nadao se opravdano) da se u njoj ne čeka dugo na proizvod koji je on tražio. ulazili su u grad. Trošne, ruševne, nagrizene zgra-de – bilo je teško dokučiti jesu li bile napola izgra-

turistička destinacija

15

đene ili napola srušene. mnoge bez krovova, neke s pola krova, neke tek ruševne ili ogoljele, ništa osim betona i čelika. Neke od cigle. ulice su bile prašnjave, govna i plastične vrećice po tlu i u zraku. i sve je to bilo obavijeno zasljepljujućom svjetloš-ću. Zasljepljujuća svjetlost – to zvuči kao paradoks, ali nije, ne ondje. bila je to doista tako blještava svje-tlost da se od nje gotovo ništa nije vidjelo. za vrijeme vožnje greg je nazreo (više nego vi-dio) kružne tokove, trgovine, ljude koji tumaraju ulicama. Tu i tamo ugledao bi poneki crni krater i pomislio da se radi o nekom sablasnom kafiću ili piceriji. Ta su mjesta, iako zamrljana čađom, bila tek neočekivana tama u snažnom sudaru s bjelinom svjetlosti. zamrljana ili zamaskirana? vrag bi ga znao. što on to govori? Nije morao zazivati vraga, on je ovdje već obitavao. ako vrag nije bio vlasnik ovoga mjesta, onda je sigurno bio stanovnik honoris causa ove zone. upravo zato što je ova zemlja pakao, greg je i došao u nju, odnosno u ono što je od nje pre-ostalo, jer je od tog drevnog raja vrag očito napravio svoje obitavalište. Nema nikakve sumnje. greg je došao umrijeti. i ponesen euforijom, gotovo je tome nazdravio. imao je neki osjećaj, intuiciju, slutnju da će tu zaplesati svoj posljednji tango, scaramouche, fandango, will you do the tango, for me, for me, for me. Nakon života što ga je provodio u stilu Daj Bože, a koji je okrutno obilovao onim Bože-nisi-dao, ba-rem bi njegova smrt imala smisla, jer ju je on sam

rui zink

16

tražio, trebao ju je, on je izabrao mjesto, ako već ne i sat, za svoj posljednji (ili prvi, ovdje se mišljenja razi-laze) susret s tvorcem. ili s njom.

*

Hotel je imao bazen. greg nije znao bi li se smijao ili plakao. Hotel je imao bazen. Hotel nije bio pun, ali svejedno je u predvorju bila gužva. mnogo poslovnih ljudi, neki su izgledali vrlo zaposleno, na mobitelima, a neki sjedili na kaučima, nagnuti naprijed, usred žestoke rasprave. jedan tip zalizane kose, kao da je namazana briljantinom, že-stoko je mahao rukama. visoka žena u prsluku kaki boje s džepovima, i s visokim čizmama, podsjećaju-ći pomalo na laru Croft (glumicu u filmu, a ne u videoigri), davala je upute dugokosom muškarcu s kamerom na koljenima. grupa Filipinaca slijedila je ženu koja je izgledala kao domaća (ali lijepa, na svoj način) i koja je visoko podignula okruglu lepezu poput kakva prometnika. sada su se svugdje mogli vidjeti Filipinci. uvijek u jatima – gore nego japanci. amadu nije mogao pomoći gregu u nošenju torbe, te se zbog toga ispričavao, jer, nažalost, tak-sistima nije bilo dopušteno ulaziti u hotel. prije ne-kog vremena bilo je tu i nekih problema, možda je gospodin gereg nešto čuo o tome. Naravno, uprava nije smatrala da je baš od neke koristi za ugled hotela da gosti eksplodiraju i poginu u predvorju. bilo bi

turistička destinacija

17

to i više nego neugodno, bilo bi to neotmjeno. To se moglo obavljati vani, zar ne? Hotel je bio prostor za odmor i rekreaciju, toliko uređen i siguran koliko im je to, u danim prilikama, bilo ljudski moguće. greg je uzeo amaduovu posjetnicu, ali nije se ni-šta dogovorio. već će vidjeti. Nosač prtljage otpratio ga je do recepcije, gdje je izdeklamirao svoje ime, po-kazao pasoš i ostavio podatke o svojoj kreditnoj kar-tici. greg je mislio da se ti podaci traže, kao i obično, kako bi mu kasnije mogli naplatiti troškove minibara ili telefona, ili možda Health Cluba, ali recepcionar ga je pogledao povrh naočala kao što bi bibliotekar pogledao čitatelja koji kasni s vraćanjem knjige. – mislili smo da znate. svaki tjedan unaprijed skidamo određenu svotu za podmirenje eventualnih bolničkih troškova, troškova hitnog prijevoza, intim-nih usluga, detoksikacije, proteza, kasina... – unaprijed? recepcionar napravi gotovo neprimjetnu grima-su koja je mogla značiti a) žao mi je, ili pak b) žao mi je zbog vašeg nedostatka razumijevanja. – kao što sigurno znate, dragi moj gospodine, ni-jedno osiguranje ne pokriva ovu zonu. zato, na našu veliku žalost, nemamo drugog izbora nego naplaći-vati unaprijed. – ah. Naplaćujete unaprijed usluge koje nisam dobio... – ali budite sigurni, ako na kraju vašeg boravka saldo bude u vašu korist, s velikim ćemo vam za-dovoljstvom podmiriti razliku, iako se to, nažalost, rijetko događa.

rui zink

18

greg zaključi da je bolje prijeći preko toga. iako se pitao zašto plaćati neki rat za koji nas uopće nije briga? – dobro. ako su to pravila kuće... – a dobra je vijest da je korištenje bazena i ham-mama besplatno. ako nešto zaboravite, kupaće gaći-ce ili šlapice ili plivaće naočale ili neki sportski rekvi-zit, mi smo sigurni da vam ga možemo nadoknaditi za taj skromni iznos. – Nećete mi valjda reći da imate i tenis u hotelu? – sa zadovoljstvom vam mogu reći da ga imamo. jasno, korištenje igrališta ovisi o listi čekanja ili o eventualnoj potrebi da se očisti od krhotina granata, što je u posljednje vrijeme čak rijetko. – iznenađuje me taj vaš hotel... – Nadamo se da vas ugodno iznenađuje, dragi gospodine. Nismo najveći hotel u ovoj zoni, doduše ni najstariji, ali nastojimo našim uvaženim gostima pružiti najbolje usluge. Naš je moto: ova je zona možda barbarska, ali mi smo oaza civilizacije.

*

greg je namjeravao otići u obilazak čim odnese stvari u sobu. legao je na pospremljen krevet da se na trenutak odmori, a onda se zatekao kako se divi starinskom stropu, koji je bio impresivan zbog svoje visine (neka četiri metra), ali i zbog arabesknih re-ljefa s biljnim ili morskim motivima, možda čak s ribama ili jeguljama, jegulje, da, one su na pola puta

turistička destinacija

19

između zmija i riba, s tom razlikom da nisu tako od-bojne za jelo kao zmije, isprepletena morska bića u kružnom pokretu koji se protezao (u spirali? poput rorschachovih mrlja?) od lustera prema četiri kuta na stropu...

*

kad se probudio, osjetio je izvjesnu nelagodu. često mu se to događalo kad bi mu se vrijeme spavanja po-remetilo. shvatio je da nije smio podcijeniti jet lag i zamalo je rukom srušio svjetiljku tražeći prekidač. Nije ništa sanjao. odnosno nije se sjećao što je sa-njao, a to je, na kraju krajeva, isto. dakle nije sanjao. pokušao je upaliti svjetlo – ništa se nije dogodilo. ustao je, obišao sve prekidače, čak i onaj u kupaonici. Ništa. ponovo je legao na krevet, gotovo na rubu mi-grene. Nakon dužeg trenutka sjetio se da mu je recep-cionar rekao da može doći do nestanka struje. čak mu je rekao i gdje se nalaze šibice... ah, da. u ladici komode, naravno. greg je otkrio svjetiljke sa svijećama koje su bile pričvršćene za zid, kao uljane baklje u srednjovjekov-nim utvrdama u filmovima o srednjovjekovnim utvr-dama. čak i u kupaonici. prekidi struje vjerojatno su bili svakodnevna gnjavaža. Nagnut nad umivaonikom, umio se i nije mu se svidjelo ono što je vidio: okruglo, podbuhlo lice, sa smeđim zamućenim očima i sa sumnjivim mrljama na pomalo mlitavim obrazima – vjerojatno od jeta-

rui zink

20

ra. lice čovjeka koji je bio više na onoj nego na ovoj strani vremenske ljuljačke. odgrnuo je zastore. sve je u bilo u mraku. još je bila noć. spremao se ponovo leći, pokušati zaspati, kada je narančasti bljesak proparao nebo, a nakon njega još jedan, i još jedan. Teško je bilo odrediti udaljenost, ali vjerojatno nije bilo naročito blizu. međutim ako se i čulo bombardiranje, zvuk je bio prigušen prozorima s duplim staklima. Hm. zanim-ljivo. ponovo dobro raspoložen, greg legne. iako to nije očekivao, nije mu trebalo dugo da opet zaspi. ovaj je put sanjao. i to nekog golemog dinosau-ra, možda rexa, usta su se cerila onim gmazovskim smijehom, prijetvornim, stražnje noge bile su nepri-mjereno velike, sami mišići, naspram prednjih udo-va koji su bili komično slabašni i kojima je tirano-saur... kukičao? kukičao kostima svoga plijena kao pletaćim iglama, i to šlapice za bebu koja se trebala roditi? To bi dakle bila definicija okrepljujućeg sna.

*

sljedeći dan već se počeo snalaziti. još nije znao imena ulica, koje su uglavnom bile više kozji putelj-ci nego ulice, barem prema onome što je vidio, jer su onuda prolazili pastiri s kozama, ovcama, i kola koja su vukli magarci ili mule. kraj njega je prošla bosonoga žena noseći u naručju dječaka kojem su visjele ruke i glava i koji je za sobom ostavljao krvav