Razvoj temeljnih ljudskih prava u eu Doc.dr. Snjezana Vasiljevic

Temeljna prava u EU �  Temeljna prava predstavljaju vrijednost svakog

liberalno-demokratskog poretka te zauzimaju veliku ulogu u konstitucionalizaciji pravnog i institucionalnog sustava Europske unije.

�  Kada se govori o temeljnim pravima, najčešće se misli na subjektivna prava koja stoje na raspolaganju pojedincu nasuprot moći suverene države.

�  Od samog početka, EU je bila zamišljena kao zajednica ograničenih ovlasti, a te ovlasti nikada nisu uključivale nadležnosti vezane uz pravno uređenje temeljnih sloboda i prava.

Razvoj temeljnih prava u EU � Pariški ugovor o osnivanju EZUČ iz 1951.

i Rimski ugovori o osnivanju EEZ i EURATOM iz 1957. nisu sadržavali odredbe o zaštiti temeljnih prava u stvorenim zajednicama

� Europske zajednice = zajednice ograničenih ovlasti prvenstveno posvećene ekonomskoj integraciji

�  ljudska prava zaštićena putem nacionalnih Ustava, kao i putem Europske konvencije

Početna nevoljnost Europskog suda da štiti temeljna prava � Predmet 1/58 Stork v. High Authority �  "Visoka vlast nije ovlaštena razmatrati

osnovu tužbe kojom se tvrdi da je usvajanjem svoje odluke povrijedila načela njemačkog ustavnog prava"

Promjena pristupa Europskog suda zaštiti temeljnih prava � 1969. u predmetu Stauder Europski sud je

prvi put utvrdio dužnost štititi ljudska prava

�  temeljna ljudska prava ugrađena su u temeljna načela europskog prava, te im se stoga mora pružiti sudska zaštita

Promjena pristupa Europskog suda zaštiti temeljnih prava � motivi Suda da promijeni svoju praksu te

proširi svoju nadležnost na zaštitu temeljnih ljudskih prava?

� Konstitucionalizacija prava Zajednice � Prihvaćanje nadređenosti prava Zajednice

od strane nacionalnih sudova bez nekog jamstva da to nadređeno pravo neće kršiti temeljna ljudska prava bilo bi zbiljski nemoguće

Izvori zaštite temeljnih prava �  Opća pravna načela ◦  Sud mora osigurati da se prilikom tumačenja i primjene

Ugovora poštuje pravo ◦  Sud može poništiti akt Zajednice. ◦  Jedna od tih osnova je "povreda ovog Ugovora ili bilo kojeg

pravnog pravila koje se odnosi na njegovu primjenu". ◦  odgovornost za štetu Zajednice - Sud u slučaju takvog

spora odlučuje "u skladu s općim načelima zajedničkim svim pravima država članica"

Sud može naći nadahnuće za opća pravna načela ◦ u odredbama Osnivačkih ugovora ◦ u nacionalnim pravnim sustavima

država članica ◦ u međunarodnim ugovorima

� Bez obzira na izvor nadahnuća, Europski sud uvijek naglašava da opće načelo primjenjuje kao načelo prava Zajednice (Unije) a ne kao načelo nekog nacionalnog prava

Ustavne tradicije država članica kao nadahnuće za zaštitu temeljnih prava �  Predmet Internationale Handelsgesellschaft � Na valjanost mjera Zajednice ne mogu

utjecati tvrdnje da su te mjere suprotne temeljnim pravima koja su zaštićena ustavom određene države članice; kada bi to bilo dopušteno, djelotvornost i ujednačenost prava Zajednice bila bi ugrožena

� Međutim, Sud je dužan istražiti je li nekom mjerom Zajednice zanemareno odnosno povrijeđeno neko analogno temeljno pravo zajamčeno u pravnom poretku Zajednice

Hauer � Hauer se zalila na povredu temeljnog prava

vlasnistva � Ogranicenje proizvodnje odredjene sorte

vina na period od 3 godine �  Sud – takvo ogranicenje nije prekomjerno

restriktivno? �  iako Europska zajednica (Unija) nije članica

Europske konvencije, pa ona formalno ne predstavlja izravan izvor prava Zajednice, Sud je počeo primjenjivati njena pravna pravila

Hauer � Europski sud je prihvatio izazov da

Uredba Zajednice koja zabranjuje uzgoj novih sorti vina na odredjenom zemljistu predstavlja krsenje prava na vlasnistvo i vrsenje poduzetnicke/trgovacke slobode koja je zajamcena njemackim Ustavom.

�  Sud je utvrdio da nije doslo do povrede prava vlasnistva naglasavajuci da je ovakva regulativa ogranicena samo na period od 3 godine.

Europska konvencija i drugi međunarodni ugovori za zaštiti ljudskih prava

� predmet Nold: "međunarodni ugovori o zaštiti ljudskih prava, na čijoj su izradi države članice sudjelovale ili čije su potpisnice, mogu biti smjernice koje treba slijediti unutar okvira prava Zajednice.“

� predmet Hauer - iako Europska zajednica (Unija) nije članica Europske konvencije, pa ona formalno ne predstavlja izravan izvor prava Zajednice, Sud je počeo primjenjivati njena pravna pravila

Predmet 4/73, J. Nold, Kohlen- und Baustoffgroßhandlung v Ruhrkohle Aktiengesellschaft, [1977]

�  U drugoj fazi, koju označava odluka u predmetu Nold iz 1977. godine , Europski sud, suočen s opravdanim zahtjevima nacionalnih visokih sudova pokušava amortizirati negativne učinke nepostojanja kodificiranih izvora temeljnih prava na europskoj razini koji bi obvezivala Zajednicu, te formulira izvore temeljnih prava kojima se Sud inspirira.

�  Riječima Europskog suda, �  U zaštiti tih prava Sud je obvezan crpiti inspiraciju iz ustavnih

tradicija zajedničkih svim državama članicama i ne može poduprijeti mjere koje nisu u skladu s temeljnim pravima utvrđenim i osiguranim Ustavima država članica.

�  Slično, međunarodni sporazumi za zaštitu ljudskih prava, na kojima su surađivale ili čije su potpisnice države članice, mogu pružiti smjernice koje treba slijediti u okviru prava Zajednice.

Nold �  Formula koju je Sud uveo u toj odluci

integrirana je u tekst Čl. 6 Ugovora o Europskoj uniji i danas predstavlja standardni element acquisa.

�  Time je, bar djelomično amortiziran prigovor nedostatne zaštite temeljnih prava i, što je još važnije, očuvana legitimnost europske sudbene nadležnosti.

�  Istovremeno je otklonjen, barem privremeno, argument nacionalnih ustavnih sudova kako su upravo oni sudovi posljednje instance u pitanjima zaštite temeljnih prava.

Predmet Solange II, BVerfGE 73, 339, 2 BvR 197/83 �  Stav Europskog suda uskoro je nagrađen odlukom Saveznog

ustavnog suda u predmetu Solange II, koji je odstupio od stava da će uskratiti primjenu normi prava Zajednice koje krše temeljna jamstva ljudskih prava zajamčena njemačkim Ustavom.

�  Ipak, rješavanje pravog problema je ovime bilo tek odgođeno, a Europski sud zatišje je pokušao održavati izbjegavanjem teških pitanja.

�  Tako je primjerice 1991. godine implicitno izbjegao rješiti pravno pitanje koje je moglo dovesti do neprimjene normi Irskog ustava kojima se uređuje zabrana medicinskog prekida trudnoće.

�  Time je Europski sud jasno dao do znanja da će nerado davati prednost u primjeni normama prava Zajednice koje se odnose na tržišne slobode, ukoliko se njima ograničavaju ustavna prava zajamčena nacionalnim ustavom.

�  Predmet C-159/90, The Society for the Protection of Unborn Children Ireland Ltd v Stephen Grogan and others [1991] ECR 4685

“Sukob” s njemačkim Ustavnim sudom � 1974. Solange I – Tako dugo (njem.

solange) dok razina zaštite temeljnih prava u Zajednici ne dostigne onu razinu koja postoji na temelju njemačkog Ustava, njemački Ustavni sud si pridržava pravo nadzirati jesu li norme prava Zajednice koje zadiru u temeljna prava primjenjive u Njemačkoj

“Sukob” s njemačkim Ustavnim sudom � 1986. Solange II - Europska zajednica jamči

učinkovitu zaštitu temeljnih prava, te se, stoga, njemački Ustavni sud neće više koristiti svojom nadležnošću da odlučuje o primjenjivosti europskog zakonodavstva u SR Njemačkoj

Priznanje temeljnih ljudskih prava u Osnivačkim ugovorima tek 1992. (1993.)

� Ugovor o Europskoj uniji iz Maastrichta - članak F stavak 2.:

� Unija kao opće načelo prava Zajednice poštuje temeljna prava, kao što su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisanom u Rimu 4. studenog 1950. i kao što proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkim državama članicama.

Unija & Povelja � Unija priznaje prava, slobode i načela

propisana Poveljom temeljnih prava EU koja ima istu pravnu vrijednost kao i Ugovori

� Odredbe Povelje ne smiju ni na koji način proširiti nadležnost Unije kako su one određene Ugovorima

� Temeljna prava kako su zajamčena Europskom konvencijom te kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkim državama članicama čine opća načela prava Unije

Neprimjenjivanje Povelje u Ujedinjenom Kraljevstvu i Poljskoj �  Povelja pravno obvezujuća samo za 26

umjesto 28 država članica EU �  Protokol o primjeni Povelje na Poljsku i UK -  Niti jedan sud (ni Europski sud ni nacionalni)

nemaju ovlasti ispitivati jesu li akti/radnje Poljske ili UK nesuglasni s Poveljom

-  Povelja ne stvara nikakva prava o kojima bi se moglo raspravljati pred sudovima u Poljskoj ili UK osima ako Poljska ili UK priznaju ta prava u svojim zakonima

Temeljna prava u EU �  Dugo je vremena bilo potrebno kako bi Europska ekonomska

zajednica počela razvijati sustav zaštite temeljnih prava. �  Nepostojanje kodificiranog kataloga ljudskih prava i jamstva

na nadnacionalnoj razini oduvijek je bio najčešće isticani prigovor pravnom sustavu EU.

�  Takav prigovor više nije opravdan budući da je stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora u prosincu 2009. godine, Povelja temeljnih prava EU postala pravno obvezujući dokument.

�  Obveza poštivanja temeljnih prava odnosi se na institucije EU, na države članice (vertikalni učinak) te na fizičke i pravne osobe u međusobnim odnosima (horizontalni učinak).

Temeljna prava u EU �  Države članice su se obvezale da će štiti ljudska prava

iako samo područje zaštite ljudskih prava ne ulazi u isključivu nadležnost Unije, već su države članice zadržale svojevrsnu suverenost o odlučivanju o tome na koji će način štiti ljudska prava u svom dvorištu.

�  Europski sustav temeljnih prava čovjeka ima tri razine: Vijeće Europe, sustav Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i sustav Europske unije.

�  Postoji izvjesna interakcija između navedena tri okvira

Uloga europskih sudova �  Sud EU nije se želio baviti pitanjima zaštite

ljudskih prava poput Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu stoga što EU-a nije imala katalog "listu" ljudskih prava koje bi morala štititi.

�  Međutim, 2000. g. u Nici donosi se novi dokument koji predstavlja "listu" odnosno popis postojećih načela i prava u EU (katalog klasičnih sloboda i prava, prava koja jamče jednakost, te gospodarskih i socijalnih prava) - Povelju temeljnih prava u EU.

Temeljna prava kao opca pravna nacela � Štoviše, u čl. 6. st. 3. Ugovora o

Europskoj uniji određeno je da temeljna prava zajamčena EK koja proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine opća pravna načela Unije.

Uloga jamstva temeljnih prava u pravnom poretku EU, uključujući i pravne poretke država članica je sljedeća:

�  države članice moraju poštivati temeljna prava kako ih je definirao Sud EU kada izravno primjenjuju pravo EU, kada donose nacionalne propise kojima prenose pravo EU u nacionalno zakonodavstvo, ili kada djeluju u okvirima diskrecije koju im ostavlja pravo EU

�  ona su kriterij za procjenu jesu li nacionalna odstupanja od tržišnih sloboda opravdana u smislu prava EU,

�  ona je jedan od kriterija za članstvo u EU, propisan čl.49 i čl.2 UEU.

Povelja temeljnih prava EU �  Povelja ima jednaku pravnu snagu kao i Ugovori, kao i da

Povelja ni na koji način ne povećava ovlasti Unije. �  Za poštivanje načela Povelje nadležan je Sud EU u

Luxembourgu. Načelo nediskriminacije na temelju spola ili etničke pripadnosti, Sud EU je u brojnim slučajevima prihvatio kao temeljno pravo u pravu Zajednice, gdje se iznimke moraju vrlo usko tumačiti.

�  Sadržajno, Povelja temeljnih prava EU utjelovljuje veliki broj prava već sadržanih u EK.

�  Ipak, promatrajući ih odvojeno, svaka od njih predstavlja zasebni mehanizam pravne zaštite i temelj je judikature dva različita europska suda.

�  To nas uvodi u problematiku nadležnosti dvaju sudova.

Povelja I EK �  članku 52. stavku 3. Povelje o temeljnim

pravima Europske unije, u kojemu se pojašnjava odnos između Povelje i Europske konvencije o ljudskim pravima, stoji da:

�  „U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.”

Melloni C-399/11 �  Poveljom se omogućava uvođenje mnogo viših

standarda temeljnih prava od onih koja su propisana u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

�  presudq Suda EU u predmetu Melloni (C-399/11), u kojoj je Sud u vezi s tumačenjem članka 53. Povelje zaključio da donošenje zajedničkih standarda EU-a na području kaznenog postupka onemogućuje poštovanje nacionalnih ustavnih normi na višoj razini kao temelja za nepriznavanje ljudskih prava u postupcima međusobnog priznavanja.

Melloni C-399/11 �  Kako bi se uklonila proturječja između nacionalnih

ustavnih normi na području kaznenog prava koje su na višoj razini od minimalnih standarda utvrđenih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, s jedne strane, i propisa utvrđenih u Povelji te propisa na razini EU-a u vezi s usklađivanjem, s druge strane (da bi se izbjegao sukob između prava EU- a i nacionalnih ustavnih prava na području temeljnih prava, kao npr. u predmetu Solange), prava iz Povelje trebalo bi tumačiti u što širem opsegu, a zajedničkim bi se usklađivanjem na razini EU-a trebala uvesti veća razina zaštite.

�  Tako visok standard u instrumentima EU-a za usklađivanje postupovnih prava neophodan je i za opravdanje nadležnosti EU-a na području kaznenog prava u skladu s načelom supsidijarnosti.

C-617/10, Åklagaren protiv Hansa Åkerberga Franssona, 26.2.2013. �  Godine 2013. mnogo se raspravljalo o presudi o primjenjivosti Povelje u

slučaju presude Åkerberg Fransson. Ova presuda predstavlja važan korak u procesu pojašnjenja tumačenja članka 51. Povelje.

�  Od Suda je zatraženo da razjasni odnose li se slučajevi iz nacionalnog prava koji ispunjavaju ciljeve utvrđene u pravu EU-a i na situacije u kojima se pravo EU-a „provodi“ u smislu članka 51. Povelje.

�  Slučaj je Sudu na donošenje odluke o prethodnim pitanjima uputio Okružni sud u Švedskoj, zbog nedoumice o tome može li se kazneni postupak za utaju poreza u kontekstu prijave PDV-a pokrenuti protiv tuženika ako mu je za isto djelo već dosuđena kazna u upravnom poreznom postupku za pružanje lažnih informacija.

�  Takvi se postupci moraju ispitivati prema načelu ne bis in idem (načelo da se osoba ne bi smjela dvaput kazniti za isto djelo), koje je sadržano u članku 50. Povelje, čak i u slučaju kada za te upravne kazne i kaznene postupke nije doneseno osnovno nacionalno zakonodavstvo kako bi se preuzelo pravo EU-a.

C-617/10, Åklagaren protiv Hansa Åkerberga Franssona, 26.2.2013. �  Sud je presudio da „s obzirom na to da temeljna prava

zajamčena Poveljom moraju (...) biti zadovoljena ako je nacionalno zakonodavstvo obuhvaćeno područjem primjene prava Europske unije, ne mogu postojati situacije koje su na taj način obuhvaćene pravom Europske unije, a da pritom ta temeljna prava nisu primjenjiva.

�  Primjenjivost prava Europske unije uključuje primjenjivost temeljnih prava koja su zajamčena Poveljom’. Prema Sudu, nacionalno je pravo u tom kontekstu „osmišljeno radi sankcioniranja povreda direktive i stoga je [bilo] namijenjeno provedbi Ugovorom propisane obveze država članica za izricanje učinkovitih sankcija za postupanje koje šteti financijskim interesima Europske unije.”

C-617/10, Åklagaren protiv Hansa Åkerberga Franssona, 26.2.2013. � Što se tiče ishoda slučaja, Sud primijetio da načelo da se osobe ne kažnjava dvaput za isto djelo ne sprečava države članice da za ista djela uvedu kombinaciju poreznih i kaznenih sankcija, pod uvjetom da porezna sankcija nije kaznenopravne naravi.

C-617/10, Åklagaren protiv Hansa Åkerberga Franssona, 26.2.2013. �  U 2013. Sud je rješavao veliki broj predmeta koji se odnose

na primjenjivost Povelje na nacionalnoj razini. Tom se činjenicom naglašava sve veće uzajamno djelovanje Povelje s nacionalnim pravnim sustavima.

�  U tom kontekstu presuda u predmetu Åkerberg Fransson igra važnu ulogu u daljnjem definiranju primjene Povelje u državama članicama od strane nacionalnih sudaca, iako se sudska praksa u tom smislu još uvijek razvija i vjerojatno će se stalno poboljšavati.

�  Nacionalni suci ključni su akteri za davanje konkretnog učinka pravima i slobodama koji su ugrađeni u Povelju, budući da oni izravno osiguravaju puno pravo pojedinaca na izvanredne pravne lijekove u slučajevima kada nisu poštovana temeljna prava u području primjene prava EU-a.

� Pristupanje Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Problem pristupanja EU Konvenciji

�  Smetnje na strani EU -  Do Lisabonskog ugovora EZ (EU) nije

imala ovlast pristupiti Konvenciji -  EU nije imala pravnu osobnost �  Smetnje na strani Vijeća Europe - u čl. 59. Konvencije propisano je da je

Konvencija otvorena za potpisivanje članicama Vijeća Europe, a prema Statutu Vijeća Europe njegove članice mogu biti samo države

Razlozi za pristupanje Konvenciji �  Pojedinci se ne mogu koristiti mehanizmima

zaštite koju predviđa Europska konvencija ako je njihova prava povrijedila EU

�  EU ne može biti tužena pred Europskim sudom za ljudska prava zbog povrede Konvencije

� Nadzor je, pod određenim uvjetima, moguć jedino posredno – tužba protiv država članica EU (sve su stranke Konvencije)

Kriteriji Na strani EU Lisabonski ugovor u čl. 6. st. 2. predviđa da će

Unija (koja sada ima pravnu osobnost) pristupiti Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Na strani Vijeća Europe �  u Protokolu br. 14 uz Konvenciju predviđen

novi stavak 2. čl. 59. koji određuje da Europska unija može pristupiti Konvenciji

EU moto – ujedinjeni u razlicitosti