PRINTANO NOVINARSTVO

Treba razlikovati informiranje i komuniciranje. Komuniciranje podrazumijeva kružni tok, kružni proces, razmjenu podataka od jednih do drugih. To je višesmjeran (najmanje dvosmjeran) čin. Informiranje podrazumijeva prenošenje podataka, informacija, činjenica koje idu od jedne osobe ka više osoba, sve do nivoa publike. Ovaj čin je jednosmjeran, posredan i neinteraktivan. Prve forme profesionalnog novinarskog djelovanja vezane su za printano ili štampano novinarstvo, jer se u povijesti novinarstva najprije izdvojila štampa kao zasebna vrsta. Printano novinarstvo, kao i svako drugo, istražuje pojave i prezentira ih. Novinar profesionalac nalazi se u dvojakoj ulozi: komunikator koji prezentira pojavu i prvi recipijent pojave (jer je na licu mjesta bio prvi). Štampa je postojbina novinarstva jer je ona bila na početku razvojne skale uspona mas-medija i informacijskih sistema općenito.

Dušan Slavković: „Štampa je nezamjenjiv hroničar dnevnih i zapisničar historijskih zbivanja, dragocjen dokument prošlosti.“

Marshal McLuhan: „Štampa je svakodnevna akcija i fikcija i napravljena stvar, a napravljena je od maltene svega i svačega u zajednici. Ona se posredstvom mozaika pretvara u sliku i poprečan presjek zajednice.“

Štampa ima omnibus karakteristiku (karakteristiku sveobuhvatnosti, općosti, raznorodnosti).

Karel Čapek: „U novinama mora biti sve, pa čak i pjesme i statistika litvanskih trgovina, ali ne zbog onih nekoliko neshvatljivih pojedinaca koji će to možda i pročitati, već zbog desetine hiljada prosječnih i sigurnih čitatelja koji će to sigurno preskočiti, potpuno zadovoljni već time što to imaju unutra.“

POŠTANSKI I SAVREMENI NAČIN DISTRIBUCIJE PRINTANIH FORMI

Kroz ljudsku povijest postojali su neobični i vrlo različiti načini distribucije ili širenja informacija. U Grčkoj su robovlasnici imali običaj ispisati svoju (tajnu) poruku za drugoga na izbrijanoj glavi svog roba. Potom bi sačekali da mu kosa izraste i onda bi ga slali na odredište gdje bi ga najprije ošišali, a potom i pročitali upućenu im poruku. Rimljani su među prvima razvili poštanski saobraćaj, ili poštansku službu kao najsavršeniju službu toga doba. Rimska Imperija osniva Cursus Publicus, javnu organizaciju za prenos vijesti, pisama, roba i ljudi,

naročito u doba cara Augusta. To bi se moglo smatrati prvom masovnom distribucijom štampe. Potom se u funkciju stavljaju i konji, a mreža zadobija obrise tzv. agnorije, te vrlo savršene forme za prenos pisanih vijesti na daljinu.

PAPIR

Papir je prva, elementarna osnova širenja i postojanja svake vrste printanih medija, svakog izdavaštva i uopće kulture čitanja i pisanja. Drevni Kinezi su 105. godine naše ere pronašli neke forme papira. Pronalazač Tsa'i Lun je prvi papir počeo proizvoditi od kora biljaka, starih pamučnih otpadaka ili starih istrošenih ribarskih mreža. Drevni Kinezi dugo su skrivali tajnu pravljenja papira, ali u VIII st. ovo znanje će preko Arapa biti prenijeto u Evropu. Oni su tajnu otkrili zarobivši kineski karavan sa proizvođačima papira, te ih oni dovode do Samarkanda i tu pod vlašću halife Haruna Rešida u Bagdadu se razvija najveća tvornica papira. Evropa počinje prednjačiti u proizvodnji i upotrebi papira, prije svega u izdavaštvu knjiga: dominiraju crkvene institucije i to prije svega red benediktanaca. Sam sv.Benedikt je 525. godine osnovao samostan u Monte Carsinu kojem je zadaća bila danonoćno čitanje. Čitavo XV i XVI st. proći će u znaku razvoja i širenja trgovine, zanatstva, književnosti i umjetnosti. Nastaju promjene i u sferi komunikacija, od kojih je najveće i najkolosalnije otkriće Gutenbergovog štamparskog stroja. Printana revolucija omogućena je otkrićima papira i pokretnih slova. Novo vrijeme traži veću odgovornost, bolji i kvalitetniji rad, brži prenos informacija. Pošta postaje centralno mjesto koje prezentira kvalitet života nekog područja, grada ili države. Još uvijek prednjače crkveni redovi, posebno benediktinci, kao najpouzdaniji prenosioci pošte, pa i novina. Jedna od najtačnijih bila je „mesarska pošta“ koja je štitila ceh mesara, ali je šire opsluživala obične građane. I „studentska pošta“ je bila vrlo profesionalna (naročito u Parizu) sa glasnicima „misi volantes“. Skoro jedan vijek bio je potreban evropskoj pošti da uspostavi formu komuniciranja putem poštara, a to su TABELARII – lica koja pisanu komunikaciju, pisna, pošiljke prenose lično sa adrese na adresu, uz novčanu naknadu. Prve poštarske uniforme uvele su sve veće evropske gradske pošte. 1463. godine odštampana je prva knjiga – Biblija na pokretnom slogu.

Smatra se da su najstarije evropske novine „Augzburger Zeitung“ izašle 1609. godine. Sljedeće su one iz 1630. izašle u Parizu, „Gazett'e de Paris“, ljekara i travara Theophrasta Renandota. U ovim novinama je ovaj ljekar objavio prvi oglas, omogućio prvu razmjenu adresa mežu čitateljima i konzumentima njegovih novina i ujedno ljekarskih usluga, i time je ustanovio

ideju i praksu oglašavanja u novinama. Tada se rodila ideja reklame. U ovom periodu nastaju i dva veoma važna termina – žurnalist i publicist.

Žurnalist je nastalo od diurna, diurnale, žurnale, u značenju dnevno, svakodnevno, sa izvornim značenjem onoga koji zabavlja svakodnevno one oko sebe pišući nešto zabavno, nešto što će ispuniti ljudsku radoznalost. Žurnalist je prvotno imao zadaću ispunjavanja sadržaja iz područja kojima se bavi on ili njegova novina.

Publicist se bavi istraživačkim pristupom i postupkom, te temu ne obrađuje na zabavan način, već na način da temu prikazuje iz manje poznatih i teško dostupnih uglova i ukazuje na odnose i relacije kauzaliteta među pojavama i događajima.

Svaka osoba koja je držala do sebe i svoje obaviještenosti pratila je štampu ili je plaćala „novelante“ koji su imali uloga da sve pročitaju i obavijeste ih o novinskim sadržajima. Danas bi novelanti bili različite press-službe i PR-službe. Neki novelanti su bili traljavi, te je to dovodilo do prvog neprofesionalnog novinarstva, tj. do objave vijesti iz „druge“, a ne iz „prve“ ruke. Ove vijesti su najčešće bile manipulativne, netačne, neoriginalne, insinuativne, lažne. Novelanti su često bili prinuđeni da usljed oštre cemzure moraju na praznim prostorima nabrzinu smišljati neke trivijalne informacije i postavljati ih u novine da popune „bjelilo“.

NASTANAK I RAZVOJ DNEVNIH NOVINA

Dnevne novine javljaju se u XVI st. u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj. Jedna od specifičnijih formi printa javlja se u Francuskoj. Literarnost je temeljno svojstvo francuskog, kako ranog tako i aktualnog novinarstva, i to je jedno od najspecifičnijih svjetskih printanih novinarstava. U Francuskoj će izaći i prve evropske revijalne novine „La Press“, i ovdje će se po prvi put u svijetu afirmirati autorstvo i autorsko novinarstvo kao opći fenomen medija. Naime, po zakonu o štampi iz 1850. svaki autor u novinama obavezuje se na potpisivanje članka imenom i prezimenom. Ovaj zakon među prvima uređuje etičnost javne riječi i ustanovljava kazne za javno iznesenu uvredu na stranicama tiska. Velika Britanija se smatra kolijevkom ili pretečom novina jer već 1549. ovdje se izdaju prve knjižice vijesti koje se sa današnjeg stajališta mogu smatrati pretečom dnevnih novina.

PERIODIČNA ŠTAMPA – NASTANAK I RAZVOJ

Prve štampane novine u masovnoj prodaji i distribuciji pojavile su se u XVII st., ali su za prvenstveni cilj imale ne masovno informiranje recipijenata, već bi se prije reklo da su imale za cilj ispuniti ciljanu nakanu – biti ispomoć u poslovanju većim trgovcima i ispomoć političarima, te kao primarno sredstvo političke i ekonomske propagande. Krajem XIX st. sve su učestaliji zahtjevi čitatelja da se u njihovim novinama nađu i pregledi kulturnih događaja, ali i sportski pregledi, te različite lokalne vijesti (servisne informacije). XX st. donosi vrlo raznoliku profilaciju novina kao osnovnog printanog medija za različite recipijente sa stajališta profesije, uzrasta, starosne dobi, socijalnog statusa ili polja interesovanja. Tada se javlja i fenomen dokolice.

Prvi korporacijski printani mediji

Sa stajališta razvoja kapitala i kapitalizma kao pokretača XX st. prvi printani mediji koji prate korporativizam kao „prvo dijete kapitalizma“ jesu američki korporativni štampani mediji. Tu treba istaći izdavačko carstvo „Time Inc.“. Ovi printani mediji počeli su se obraćati i natprosječno obrazovanoj publici, ne samo „pukim neznalicama“, i to će uskoro profilirati jednu seriozniju skupinu čitateljstva koja insistira na referentnosti tekstova, njhove obrade, vjerodostojnosti, utjecaja,

diseminacije, kao i njihovog prijeloma, dizajna i vizualnosti. Korporativizacija printanih medija nije stala sa ovim, XXI stoljećem, već se proširila kao metod izdavaštva i širenja utjecaja putem printanih, luksuznih i manje luksuznih, ali specijaliziranih izdanja širom svijeta.

Ilustrirani časopisi

Specijalizacijom i sve većom specijalizacijom prinatnog novinarstva vremenom je došlo do izraženije upotrebe fotografije ili slike, ili umjetničke fotografije i umjetničke slike u svrhu povećanja tiraža ili proširenja vrste, obujma i tiraža printanih vrsta novina, magazina ili časopisa. Tako nastaju ilustrirani časopisi. Najveću pažnju posvećuju fotografiji kao medijskom izrazu, fotografiji kao informaciji „per se“. Ilustrirani časopisi postižu svoj najbolji komunikacijski efekat, feed back zahvaljujući dobroj fotografiji. Njihovo svojstvo ostaje brzina, dramatičnost,

efektnost, zanimljivost i općenitost poruke koju odašiljaju. Za ovu vrstu novinarstva trebaju se izdvojiti značajna novčana sredstva.

Ženski printani mediji

U toku XX st. javljau se i posebno profilirani mediji za žene. Logično svom nazivu i ciljanosti publike kojoj su namijenjeni, ženski listovi, magazini i novine najčešće su omnibus karaktera, tj. tretiraju sve od onoga što bi, na ovaj ili onaj način, moglo zanimati osnovnu publiku – ženski dio populacije. Još uvijek su među najtiražnijim i najčitanijim printanim medijima u svijetu i kod nas.

Društvena uloga ranih printanih medija

Autori poput Habermasa ili Thompsona u ranoj printanoj periodici vide veliku ulogu, povijesnu zaslugu za demokratizaciju društvenih odnosai država u Evropi općenito, ali i otvaranja nekad vrlo zatvorenih feudalnih, postfeudalnih, ranoburžoaskih i buržoaskih elemenata društva. Thompson smatra da su štampani ili printani mediji promijenili ranu modernu Evropu i to je prije svega zasluga periodične štampe i periodičnih publikacija koje su izvještavale o događajima i donosile informacije od političkog i komercijalnog značaja. Prva organizirana centrala, sjedište ili popularno kazano „network printa“ ustanovljen je upravo u Evropi, i to u rukama Katoličke Crkve. Poslije Crkve, slijedeći subjekti koji su držali do network printa bili su politički autoriteti koji su ga stavljali u funkciju putem organa države i zakonodavstva. Treći network printa vezan je za ekspanziju ekonomije i komercijalizma.

Periodična evropska štampa javlja se u drugoj polovini XVIII st., ali u pravom modernom smislu zaživjela je dvadesetih godina XX st. Ova je vrsta štampe

odigrala ključnu ulogu u britanskom građanskom ratu i snažno podržala borbu protiv cenzure.

Habermas svoje poznate teorije o javnosti i teorije o javnoj sferi gradi na analizi evropske periodične i magazinske štampe. Tvrdi da ako sedmično ili mjesečno nastaje nova javna sfera, ne kao državna već kao ona koja će se kritički i aktivistički odnositi prema državi, za Habermasa su to noseći moralni sedmičnici „novi forumi“ koji nastaju kao moguća javna debata. Zaključuje da bez pomoći periodične štampe nema „rane moderne Evrope.“

Masovni i žuti magazini

Neki drugi periodični listovi bavili su se ponajviše jednostavnom i lakom zabavom, čemu je pridružen, kasnije tako prozvan, svijet „jet-setta“, bogatih i slavnih lica. Među prvim i najutjecajnijim bio je „Radio Times“. Gotovo je nevjerovatan brz i nagli uspjeh visokotiražnih žutih listova i žutih magazina, čije je temeljno svojstvo senzacionalizam, i to grubi senzacionalizam, po svaku cijenu. Naslovnice ove vrste štampe postaju slika i prilika neukusa, nasilnosti, primitivizma, voajerstva, neprofesionalnosti, bizarnog trača i gluposti. Uz ili iz njih se kao podvrsta počeo razvijati i jeftini strip, naročito „žuti strip“ koji je do banalnosti svodio informacije i važne naracije o događajima i ličnostima. To je dovelo do porasta maloljetničke delinkvencije, općeg rasula javnog morala i pada društvenih normi i skrupula do najniže tačke.

Stručni i edukativni časopisi

Među prvim časopisima koji su ponijeli ovaj epitet treba izdvojiti one koji započinju iznostit stručna mišljenja, kompetentna mišljenja, ali i časopisi koji donose književnu kritiku, te promišljanja o vrijednostima unutar masovne kulture i itelektualne kulture, o pitanjima političkih i privrednih odnosa. Vremenom su se izdvojile tzv. „familije časopisa“koje su se grupirale oko sličnih tema i sadržaja i koje su okupljale srodnu publiku. Njih su izdavali magnati ili korporacije za izdavaštvo, koji su se svodili na manji broj velikih izdavačkih kuća, i ovo stanje je ostalo nepromijenjeno do danas.

NASLOV KAO TEKSTUALNA MONADA

Naslovljavanje je najprepoznatljivija diferentia specifica printanih ili štampanih medija u odnosu na ostale medije, i bitno je za sve printane ili sve novinske žanrove, naročito u periodičnoj štampi. Ono što štampane ili printane medije čini izrazito prepoznatljivima jeste njihov grafički izgled, prijelom, istaknuće nadnaslova, podnaslova, naslova, egida, anterfilea....

Naslov kao monada sastoji se od tri naslovne cjeline: nadnaslov, naslov i podnaslov.

U zajedništvu i kombinaciji predstavljaju jedinstvenu jezičko-stilsku monadu koja se u fazi recipijentova dekodiranja poruke ili teksta čini kao najviše djelotvorna i maksimalno komunikabilna poruka ako se iz njene monadne cjeline ne izbaci ništa. U protivnome,

dekodiranje poruke ili njenog osnovnog sadržaja može biti reducirano, neadekvatno dekodirano, neprimjereno interpretirano, ili čak, pogrešno shvaćeno.

Naslov kao sentenca ili slogan

Naslov može stajati u printanom mediju i ostvarivati dvojaku funkciju, slično kao propagandna poruka: kao sentenca i kao slogan.

Ako je u pitanju uloga naslova kao sentence, tada govorimo o frazeološkoj upotrebi jezika u komuniciranju, pa je i sam naslov frazeološki.

Ako naslov funkcionira kao slogan, tada se upotreba jezika ostvaruje kao konotativno višeznačenjsko sredstvo medijskog komuniciranja.

Naslov ima dinamičku funkciju, ili funkciju linesa, a koja doprinosi povećanom tiražu. Dinamička uloga naslova kao pokretača recipijenata za čitanje i „kupovinu“ novina ostvaruje se efektom A-I-D-A (A- attention ili pažnja; I- Interresting ili zainteresiranost; D- Desirable ili želja; A- Action ili akcija, postupak, djelovanje). Dakle, naslov je dobar, privlačan, nestatičan i zanimljiv ako zadovoljava zahtjeve AIDA. To znači da je naslov dobar ako izaziva pažnju kod recipijenata, ako stvara radoznalost i zainteresiranost kod publike, ako dovodi do snažne interferirajuće želje da kupi novine, i ako izaziva određenu akciju, djelovanje ili postupak recipijenata.

Svaki dobar i profesionalno pripremljen i odabran naslov u svojoj tekstualno-jezičkoj monadi, trebao bi sadržavati tri sloja: denotativni, konotativni i simbolički.

Denotativni sloj sadrži informaciju ili takve infromativne činjenice koji se još nazivaju i fundamentalni entiteti informacijskog jezgra, kao što su podaci, fakti, činjenice, statistički podaci, izjave, koji predstavljaju bitnost poruke, ili samu srž informacije. Ovaj sloj najjače djeluje na recipijenta jer predstavlja istinu i činjenice na koje čitatelj reagira, koje traći, koje ga zanimaju.

Konotativni sloj pokušava, prije svega jezičkim i nejezičkim, odnosno metajezičkim sredstvima izvući „korak više“, „sloj više“ od puke denotacije, putem široke upotrebe simbola, razvijanjem konteksta ili insistiranjem na polisemičnom diskursu.

Simbolički sloj nastaje uglavnom na direktnoj upotrebi simbola. Treba ponuditi dodatno čitanje, čitanje s onu stranu denotiranog. Taj sloj ne mora korespondirati sa semantičkim značenjem, obično ima svoje vlastito značenje.

Estetičke poruke imaju zadatak da posreduju istine o svijetu, istine informacije, istine poruke, istinu neke ličnosti, događaja, ali čine to tako da preko informativnih činjenica koje su u estetičkoj i semantičkoj poruci srasle sa njihovim strukturama do te mjere da se ne mogu izolirati, a da ne ostanu bez smisla, posreduju saznanja o emotivno-afektivnim zbivanjima koja su inače trajna komponenta čovjekovog života.

Naslov na televiziji

Pored printanih medija, u posljednje vrijeme i neki drugi mediji posežu za naslovima i prilagođavaju ih svojoj medijskoj specifičnosti. Takav je slučaj sa savremenom televizijom kao medijem. Najčešća upotreba naslova na televiziji su: telop, pokretni i nepokretni teletekst.

Ove forme naslovljavanja na TV-u pomažu recipijentima da vrše i dodatnu, ili tzv. paralelnu percepciju slike i slikovne poruke, kojom prilikom se aktualiziraju detalji kod više značajnih događaja. Televizija je posudila naslov kao informativnu formu od printa, ali ga slobodno i na nov način koristi kod svoje profilacije i kod razbijanja tzv. klasičnih emisija i teških sadržaja.

Vrste naslova

Prema Leksikonu novinarstva postoji pet atributa ili elemenata koje treba sadržavati svaki dobar naslov. To su: važnost, aktualnost, preciznost, konkretnost, privlačnost.

Naslovi mogu biti:

1. informativni

2. ubjeđivačko-persuazivni

3. edukativno-obrazovni

4. apstraktno-analogni

5. tendeciozni

6. naslovi sa ugroženim značenjem

7. naslovi-citati.

Informativni naslovi su oni naslovi koji sadrže čistu informaciju ili jasnu poruku ili činjenice kao dijelove informacije koje slijedi ispod naslova. Imaju ulogu da neutraliziraju naše prethodno neznanje o sadržaju koji poruka koja nakon naslova slijedi nudi.

Ubjeđivačko-persuazivni su i po formi i po funkciji najsličniji propagandnom sloganu, i zapravo i imaju funkciju slogana. Najčešće se koristi kod socijalnih napetosti, u vrijeme kriza, ratova, ekonomskih kriza ili u vremenima opće društvene nesigurnosti.

Edukativno-obrazovni imaju funkciju edukacije ili proširenja recipijentova znanja i najčešće su karakteristični za profiliranu i stručnu periodičnu štampu.

Apstraktno-analogni pored toga što upotrebljavaju termine, apstraktne riječi, dovode u analogan odnos naše prethodno iskustveno polje sa novumom. Najčešće funkcioniraju po modelu logičkog silogizma.

Tendenciozni naslovi su naslovi kod kojih je unatoč jezičkoj jednostavnosti ugrožena poruka koja slijedi.

Kod naslova sa ugroženim značenjem upotreba jezičkih leksema je korektna, ali je informativna uloga jezika i poruke u naslovu ugrožena.

Zaključci

Osnovna funckija naslova je da informira, potom da vrednuje i da dopirnese grafičko-estetskom izgledu lista, novine, magazina ili časopisa. Habermasovski kazano, za dobar naslov je potreban elemenat interakcije, ali i elemenat diskursa. Što praktično znači, važno je ispoštovati zahtjev za valjanošću poruke i njenog naslova, te zahtjev da i komunikator i recipijent ispune uvjete za istinitost poruke i njenog nalsova. Habermasovi zahtjevi za valjanošću komunikativnih procesa su:

* zahtjev za razumljivošću

* zahtjev za proporcionalnom istinom

* zahtjev za istinoljubivošću.

Fisher: „Informacija je sve ono što primaju naša čula.“

Kulenović: „Informacija je ono što potvrđuje čistu informaciju kao vrijdnost poruke.“

Međunaslovi, anterfilei, egide

Međunaslovi odvajaju dijelove teksta u nezavisne pasuse, odvojene i markirane međunaslovima kao minijaturnim naslovima tog dijela teksta. Svaki duži tekst mora imati najmanje dva međunaslova. Ne smije biti samo jedan međunaslov.

Anterfilei su krupnim slovima istaknuti citati, čitave rečenice ili izjave iz teksta u kojem se ubacuju. Grafički se daju boldom, većim fontom, te može biti i u rasteru. Naročito su korisni kod dužih reportaža i izvještaja.

Egide su slične anterfileima, ali njih obično ima više na većem tekstu, kraće su i prije svega pomažu grafičko-stilskom izgledu prelomljene strane novine.

Fuss-note su vrste dodatnih tumačenja, termina, ličnosti, citata, navođenja, interpretacija i općenito preuzetih činjenica, fakata, koja se u pravilu nalaze ispod teksta, odvojeni linijom, numerirani rednim brojem i urađene sitnijim fontom teksta.

End-note su vrlo slične fuss-notama, pa čak i identične, s tim što se daju na kraju cijelog teksta, opet sitnijim fontom teksta od fonta samog teksta kome korespondiraju.

Marshall McLuhan podijelio medije na hladne i tople.

Topli: radio, film i štampa.

Hladni: TV i telefon.

AGENCIJSKO NOVINARSTVO

Novinske agencije su medijske organizacije čiji proizvodi predstavljaju polazno izvorište informacija za sve ostale mas-medije jer operiraju na principu dostavljanja real time vijesti. To znači da plasiraju vijest u medijski prostor istog trenutka kada se o njoj sazna, preko za njih karakterističnog medijskog provodnika – tzv. „žice“ (wire) na kojoj se vijesti redaju svakog sekunda. Ono po čemu se novinske agencije razlikuju od ostalih printanih medija je brzina slanja vijesti iz najudaljenijih krajeva, koju omogućava geografska pokrivenost kroz široku mrežu dopisnika i sofisticirana tehnička podrška. Npr. britanska agencija Reuters ima 196

dopisništava u 131 zemlji svijeta. Agencije su kompetitivne ukoliko je njihovo izvještavanje: brzo, tačno, neovisno i potkrijepljeno autoritativnim izvorima. Novinske agencije mogu biti: privatne i državne.

Privatne agencije, koje su u svijetu obično velike korporacije koje prodaju svoje medijske proizvode i čijim se dionicama trguje na berzi, često prilagođavaju svoju medijsku ponudu prema interesima klijenata koji plaćaju njihove proizvode.

Državne agencije, koje s eplaćaju iz budžeta države ili vlada, će češće izvještavati o protokolarnim aktivnostima državnih činovnika ili prenositi vladina saopćenja koja često ne donose nikakvu novu informaciju.

Vertikalna organizacija agencije

Novinske agencije funkcioniraju po principu vertikalne organizacije: vijest se kreće od mjesta nastanka događaja o kome se izvještava, preko različitih nivoa redakcijskih kontrola i redaktura na različitim geografskim lokacijama, do konačnog objavljivanja na centralnom agencijskom servisu s kojeg je preuzimaju ostali mediji. Put vijesti od nastanka događaja u nekom udaljenom kraju zemljine kugle do telopa na CNN-u bi se mogla prikazati ovako: lokalna novinska agencija – svjetska novinska agencija – televizija – novine.

Agencija obezbjeđuje klijentu gotov članak visoke novinarske kvalitete sa fotografjom (a često i video-materijalom) koji se odmah preuzima bez ikakvih izmjena. Vrlo bitna stvar za reputaciju agencije na tržištu informacija je: tačnost i objektivnost, čak na uštrb brzine.

Način agencijskog izvještavanja

U pravilu agenciju daju „real time“ informacije i fokusiraju se na „čistu“ vijest. Jedna od osnovnih odlika agencijskog izvještavanja je potpuna objektivnost informacije, pouzdan izvor i odsustvo davanja mišljenja, dok se informacija mora smjestiti u odgovarajući kontekst. Poželjno je uključiti komentar stručnjaka o temi o kojoj se izvještava kad god je to moguće.

Teme u agencijskom izvještavanju: politički događaji, ekonomski događaji, finansijske vijesti, sport, zabava i kultura.

Agencija Reuters nastala je tako što je njen osnivač i vlasnik Paul Julius Reuter svojevremeno slao golubove pismonoše iz Ahena u Brisel, u prvoj polovini XIX st., sa zakačenim ceduljicama na kojima je pisala trenutna vrijednost dionica i artikala kojima se trgovalo na tamošnjim berzama.

Pravila agencijskog izvještavanja

Naslov i prva dva paragrafa su najvažniji dio printanog teksta u agenciji, jer je najbitnije odmah poslati urgentnu vijest. Dopune i detalji slijede naknadno, nravno što je brže moguće. Naslov se obično sastoji od 50 slovnih mjesta. Mora biti jasan i napisan u prezentu. Prvi paragraf mora odgovoriti na svih pet (5+2) pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako i zašto je to važno + izvor(i). Jezik izvještavanja novinske agencije mora biti što jednostavniji, tako da sadržinu vijesti razumiju svi. U proširenjima vijesti dodaj se tzv. backgroud, tj. objašnjenje trenutne situacije u zemlji, pojašnjenje najaktuelnijih dešavanja u te konkretne vijesti, uvode se glavni politički akteri i njihov sukob, atmosfera koja se može dočarati „vox-pop-om“ ili komentarima analitičara.

Forme (žanrovi) agencijskog izvještavanja: vijesti fokusirane na novonastali događaj, intervjui, reportaže i analize.

KAKO PRAVILNO PISATI ZA MEDIJE

Arthur MacEwen: „Vijest je bilo šta na šta čitalac kaže „Oh!““

Vijest je svaka blagovremeno objavljena informacija. Vijest i informacija nisu isto. Vijest po pravilu sadrži više informacija. Odgovor na svako 5W pitanje je informacija. Informacija je saznanje za koje smo bogatiji nakon što smo razumjeli poruku. Poruka je svaki impuls ili poticaj, u našem slučaju semantički sadržaj medija, koji je uspio ne samo preživjeti u kanalu komuniciranja krećući se od novinara do čitatelja, već se i nametnuti percepciji recipijenata, zahvaljujući formalnim i suštinskim svojstvima koji ga čine distinktivnim u odnosu na druge sadržaje. Od vijesti se očekuje da:

* informiraju o novostima,

* poduče, educiraju, prenesu iskustvo,

* dovedu do istine,

* razotkriju nečije aktivnosti i namjere koje su štetne za ljude i njihove zajednice.

Vijest je ono što neko želi čuti. Izdvajajući samo određene empirijske činjenice iz mnoštva događaja o kojima će izvještavati, masovni mediji kreiraju jednu posebnu stvarnost koju komunikolozi nazivaju medijska stvarnost. U njoj su neki događaji precijenjeni a neki podcijenjeni. Američko društvo novinskih urednika tragajući za prohtjevima i šptrebama američkih čitatelja u novom mileniju, otkrilo je da čitatelji žele prvenstveno vijesti koje se odnose na lokalne događaje i događaje koji ih se neposredno tiču. Informacija po definiciji upućuje na bitne momente relevantnih uzročno-posljedičnih relacija, koje su rezultirale manje ili više vidljivim novim stanjem (poretkom) procesa.

Set standardnih svojstava događaja koji ih čine interesantnim za medije su: značaj, uticaj, blagovremenost, blizina, neuobičajenost, istaknutost, konflikt i humor.

Značaj – mjeri se interesom širokog auditorijuma, a ponekad čak i historijskom važnošću. Događaj je značajniji, pa i vredniji izvještavanja, ukoliko u njemu učestvuje više ljudi ili ukoliko svojim ishodom utiče na živote više ljudi (zemljotresi, uragani, ratovi, pronalazak lijeka...).

Uticaj – odnosi se na već ostvareni ili mogući efekat konkretnog događaja (lokalni, nacionalni ili međunarodni) na publiku konkretnog medija. Procjena uticaja vrši se na osnovu poznavanja svojih čitatelja, odnosno gledatelja i slušatelja.

Blagovremenost – vijesti treba učiniti dostupnim čitateljima u momentu kada su oni zainteresirani za njih. Opće je poznato da čitatelji žele biti u toku događaja. To obavezuje medije na imedijatnu aktuelnost: izvještavanje u toku događaja. Ništa ne

privlači pažnju gledatelja kao prekid redovnog programa i emitiranje vanrednih vijesti.

Blizina – različiti događaji su u različitoj vezi (blizini) sa publikom. Blizina se ispoljava i kao geografska i kao tematska. Zbivanja koja se odvijaju na velikoj udaljenosti izazivaju interesovanje publike, ukoliko se njihovom interpretativno-simboličkom prezentacijom izazove pseudoblizina, sličnost sa lokalnom situacijom.

Neuobičajenost – neuobičajeni ljudi, mjesta ili stvari, to što im se dešava i čime se bave i kako izgledaju, privlače pažnju publike. Novinari su naučeni da uočavaju izuzetke. Sve ono što je prvo ili zadnje, najmanje ili najveće, najbolje ili najgore, sve što se ističe i razlikuje od uobišajenog i naviknutog interesuje publiku i ima šansu da bude predmetom vijesti.

Istaknutost – događaji u koje su imješane važni ljudi smatraju se važnim događajima.

Konflikt – sukob, dinamika, dramatika, protvrijecnosti – to su svojstvakoja jedan događaj, ili jednu situaciju po pravilu direktno uvodi u svijet vijesti. Sukobi mogu biti:

* sukob osobe sa osobom,

* sukob osobe sa sobom, suočavanje sa vlastitim nedostacima i porocima,

* sukob osobe sa situacijom u kojoj se našla,

* sukob osobe sa prirodom,

* sukob mnoštva sa pojedincem i obrnuto.

Humor – smiješne stvari se događaju i u okvirima najozbiljnijih događaja. Ponekad je linija između humora i ismijavanja toliko tanka, da urednici i novinari moraju dobro razmisliti da li će povrijediti nekoga.

Pravila pisanja za masovne medije

* Naslov mora biti kratak. On je poziv da se priča pročita.

* Neka tekst bude organiziran u pasuse, a svaki pasus neka ima u prosjeku po tri rečenice

* Neka rečenica ima u prosjeku 20 riječi

* Neka struktura (složenost) rečenice odražava strukturu misli

* Neka su vam subjekat i predikat blizu, a pridjevi i prilozi blizu riječi koje određuju

* Izbjegavajte rečenice kojima trebaju dodatna objašnjenja

* Pišite prvenstveno u aktivu, a pasiv samo kada želite postići određeni efekat

* Odustanite od nepotrebnih, suvišnih riječi, posebno od fraza

* Izbjegavajte zastareli vokabular i činovnički i političarski govor

* Eliminirajte neutemeljene nagovještaje

* Izbjegavajte duge nizove imenica

* Nastojte da zadržite stil kojim ste započeli priču

* Numeričke podatke svodite na najmanju, nužnu mjeru.

Jednostavne rečenice su one kojima imamo subjekt + predikat + objekt. Njima se izražava jedna, samostalna misao. Smislena je sama po sebi.

Složene nezavisne rečenice (vezničke): izražavaju dvije ili više samostalnih ali tematskih povezanih misli. Iste su važnosti, te se ne dovodi u pitanje logička struktura poruke ukoliko zamijene mjesta ili se osamostale.

Složene zavisne rečenice: izražavaju jednu glavnu misao (nezavisna rečenica) i jednu ili više podređenih misli (zavisne rečenice) vezanih za nju. Zavisna rečenica pobliže određuje nezavisnu. Zavisna rečenica nije u stanju funkcionirati kao zasebna semantička struktura.

Preciznost podrazumijeva tačnost. Tačnost podrazumijeva:

* ispravno navedene činjenice

* činjenice u odgovarajućem kontekstu

* činjenice iz više izvora.

Novinarska priča je vjerodostojnija ako je podržana citatima. Citat je doslovna zabilješka o onome što je neko rekao, uključujući i način na koji je to rekao. Moguće je citirati na dva načina:

* cjelovito citiranje,

* djelimično citiranje.

Kod cjelovitog citiranja u priču se uključuje autentični iskaz koji je logički i značenjski cjelovit i koji po sebi donosi informaciju; funkcionira kao novost. Označen je navodnicima. Koristit se kada citat izražava ideju na originalan, neuobičajen ili dramatičan način.

Djelimično citiranje je kombinacija originalnih rečenica, dijelova autentičnog iskaza u kojima je sadržana novost i prepričavanja (parafraziranja) ostalih kontekstualnih dijelova iskaza. Dijelovi koji se citiraju obilježeni su navodnim znacima i u jasnoj su sprezi sa parafraziranim dijelovima.

LID KAO NAJVAŽNIJI DIO VIJESTI – PORUKE

Lid je najvažniji dio vijesti. Ima funkciju uvoda u priču. Semantičkom i logičkom strukturom podređen je dvjema funkcijama:

a) da urgentno pruži čitatelju elementarnu informaciju o događaju o kojem se govori, ili

b) da privuče pažnju i motivira čitatelja za daljnjim čitanjem priče.

Ovisno od toga koja funckija u njima dominira lidove dijelimo na: potpune i fokusirane.

Potpuni lid (AP glava) – lid u kojem dominira informativna funkcija. U prvoj rečenici odgovorimo na sva pitanja iz formule 5W+H, na koje se do momenta izvještavanja može odgovoriti. Najmanje ćete pogriješiti ako lid zasnujete na odgovorima na pitanja po slijedećem redoslijedu: ko, šta, kome, kada, gdje, kako i zašto?

Primjer:

Ko? – Semir Esadović (27)

Šta? – povrijeđen je

Kada? – jučer oko 16 sati

Gdje? – ispred svog stana u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 39 u Sarajevu

Kako? – kada je u njega pucala za sada nepoznata osoba

Zašto? – još uvijek se ne zna

Semir Esadović (27) povrijeđen je jučer oko 16 sati ispred svog stana u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 39 u Sarajevu kada je u njega pucala za sada nepoznata osoba.

Fokusirani lid (klin glava) – u prvoj rečenici se saopštava najinteresantniji aspekt vijesti, detalj koji će privući pažnju čitatelja i navesti ga na daljnje čitanje. Pronalazimo odgovorena na sva pitanja 5W+H, potom tražimo najinteresantniji, najprovokativniji aspekt događaja koji će izvjesno privući i zadržati pažnju čitatelja i navesti ga da traga za dodatnih informacijama

Fokusirani lid direktne identifikacije – u svim slučajevima kada se u fokusiranom lidu vrši potpuna identifikacija (navode ime, prezime i ostali relevantni podaci) radi se o lidu direktne identifikacije.

Fokusirani lid odložene identifikacije – kada je u događaju, za koji vjerujemo da će izazvati pažnju čitatelja, umiješana osoba čije ime ne znači puno javnosti, u prvom pasusu (rečenici) je ne identificiramo direktno, već posredno; kao pripadnika neke skupine.

Rezimirajući (sumirajući) lid – to je polazna tvrdnja (generalizacija) u novinskoj priči kojom se povezuje više pojedinačnih, zasebnih događaja, nekim zajedničkim obilježjem.

Primjer:

Svi se nečega bojimo: visine, paukova, mraka... Vjerovali ili ne ali i bogati i slavni se bore s običnim, svakodnevnim strahovima.

Obrnuta piramida – tekst započinjemo potpunim lidom (rečenica od 35 riječi u kojoj smo odgovorili na 5W+H pitanja), a onda ponudimo i ostale, manje zanimljive ali relevantne činjenice. Koristi se za pisanje u novinama.

Algoritam WHAT formule:

W – what has happened?/šta se desilo? – u uvodu jezgrovito reći šta se desilo?

H – how did it happen?/kako se odigralo? – tok, pozadina ili kontekst događaja

A – amplify the introduction/opširno izložiti priču – po redoslijedu važnosti detaljno opisati ostale glavne činjenice saopštene u lidu

T – tie ap loose ends/ opušten završetak – dodatne informacije koje se tiču događaja, posljedica odnosno učesnika.

Pravilna piramida – zasnovana na fokusiranom lidu. Za razliku od obrnute piramide gdje udaljavanjem od početka teksta opada količina informacija koje primamo, kod pravilne piramide je upravo obrnuto. Svaki novi paragraf donosi nešto novo što do tada nismo čuli, a relevantno je za potpunu informisanost o događaju. Najinteresantniji detalj treba privući i vezati pažnju – razviti interes za nastavak čitanja. Odgovoriti na pitanje, najčešče: ko je šta nekome učunio? Ako je način na

koji se nešto odigralo posebno neuobičajen, prvo odgovoriti na pitanje: kako se nešto desilo?

Pješčani sat – sadrži tri obavezna elementa:

Lid – proširenu vijest (organiziranu u formi obrnute piramide sa toliko relevantnih činjenica da čitatelj može dobiti potpunu informaciju o svim glavnim aspektima događaja).

Poveznicu – rečenicu, odnosno paragraf kojim najavljujemo čitateljima da će uslijediti detaljan prikaz događaja, i izvore, odnosno način na koji smo rekonstruisali priču

Priču – detaljan prikaz toga događaja, sa razjašnjenim ulogama stvarnih i gramatičkih subjekata.

NOVINARSKA ETIKA KAO PROFESIONALNA ETIKA

Norma se, općenito odnosi „pravila, tačan propis, uputu, mjerila“, ili u etici na „vrijednosti i preskripcije koje se koriste za opravdanje ili rukovođenje u formuliranju naših uvjerenja i našeg ponašanja“. Kategorički imperativ obavezuje bezuslovno, dok hipotetički obavezuje smao uslovno.

Novinarka Janet Malcolm:“ Svaki novinar koji nije previše glup ili prepun sebe da bi opazio što se oko njega dešava zna da je ono što on radi moralno neodbranjivo. On je neka vrsta čovjeka od povjerenja koji se uzda u ljudsku taštinu, neznanje ili usamljenost, stječući njihovo povjerenje da bi ih izdao bez trunke kajanja.“

Profesionalno postupanje novinara, barem kako ga vidi Malcolmova, je sa stanovišta opće moralnosti neodbranjivo, još gore, nemoralno i vrijedno prijezira. Drugim riječima, „novinarski moral insistira da je zaustavljanje informacije zbog neke lične obaveze prema izvoru narušavanje novinarskog integriteta – moral profesije dakle zahtijeva ono što je za zajednički moral neodbranjivo“.

Društvena uloga koju određena profesija ima u društvu sama generira norme svoje moralnosti kroz, kako predlaže Luban, lanac moralnog opravdanja koji se sastoji od 4 ključne komponente: čin, pravilo, uloga i institucija. Dužnosti u profesionalnoj medijskoj etici su: dužnost prema sebi, dužnost prema publici, dužnost prema poslodavcu, dužnost prema profesiji, dužnost prema društvu.

Ralph Potter ponudio se četverostepeni model za procesuiranje etičkih problema koji bi mogao pomoći u formiranju moralno-opravdane pozicije: definicija, vrijednosti, principi, lojalnosti.

MEDIJSKA TEORIJA POLITIČKOG U BiH

Četiri su modela savremenih demokratija, koji se mogu pronaći kao konkretno ostvarivi modeli političkog funkcioniranja država i društava, u daleko rasprostanjenom poimanju habermasovsko-meyerovske forme mišljenja:

1. Tržišni model demokratije

2. Civilni model demokratije

3. Participacijski model demokratije i

4. Postkapitalistički model demokratije.

Prvi model demokratije, kako se čak denotativno može protumačiti odnosi se na one vrste savremenih demokratija u kojima je mjesto i uloga mass-medija u neku ruku u domeni vladanja, dakle, gdje je uloga mass-medija ''vladajuća'', i u kojima je ključni regulator ekonomije i opstojnosti tih demokratija tržište. U ovim vrstama demokratije, predominantan je američki koncept ustoličenja mass-medijske uloge u javnoj, političkoj i društvenoj ulozi, na liniji uloge medija i javne sfere u ustavnopravnoj dimenziji. Ovim demokratskim modelima veoma važna postaje autobiografija u liderskoj sferi, autobiografija u rukovodećoj i uopće u sferi vlasti.

Druga skupina demokratskih društveno-političkih modela pripada evropskom modelizmu, francusko-njemačke provenijencije, u kojima je dominantno mjesto zauzelo građanstvo kao subjekt tih demokratskih modela. I u ovim oblicima demokratije mas-mediji igraju vrlo važnu ulogu, ali habermasovski kazano, ne koloniziraju sferu političkoga; odnosno, sfera političkog subjektiviteta je toliko autonomna da se i ostvaruje izvan medijske sfere.

Treća skupina demokratskih modela je nazvana participirajući model demokratije, koja na neki način kombinira iskustva rusoovsko-marksističke, i kod koje se može nazrijeti tendencija da kombiniranu i na neki način uravnoteženu ulogu imaju i parlamenti i mediji-odnosno i zakonodavno-izvršno-sudska vlast i mas-mediji.

Četvrtu skupinu demokratskih političkih modela predstavlja postkapitalistički koncept demokratije. Riječ je o određenoj složenijoj kombinaciji koja se oslanja na demokratske klasične standarde ali uvažava i lokalni identitet i lokalne kulturalnosti.

U BiH od 1996. godine do 2004. godine ponajviše se implementira i ostvaruje prvi model demokratije, onaj tržišni.

MEDIJSKI TEORIJSKI MODELI: EKSTREMNI EGZEMPLARI

Medijska kultura u BiH se fragmentira i usljed izvanjskih utjecaja i usljed unutarnjih utjecaja. Naredni primjeri pomoći će u razotkrivanju izvanjskih modela,

ili centripetalnih djelovanja koja se stapaju i slivaju u široke, raznovrsne matrice bosanskohercegovačke medijske kulture.

Prvi od njih nominirali smo kao medijska lobotomija, posuđujući orginalan i vrlo prodoran termin Slavoja Žižeka (a koji nominira istu pojavu) u tekstu objavljenom odmah nakon početka iračkog rata. Odnosi se na neke nove načine novinarstva koji su primjenjivali ponajbolji američki novinari u ovome ratu, i koji su neka vrsta profesionalnog presedana i za analitiku i za povijest američkog i svjetskog novinarstva u ovome, XXI stoljeću medija.

Drugi smo nominirali kao medijski zločin i vezan je za veoma podrobne analize Brandona Simmsa iz knjige ''Ubijanje Bosne'' u kojoj su predstavljeni neki drugačiji ekstremni medijski modeli, ovaj put britanski, i koji su odraz jedne izrazito važne faze u nastajanju demokratske bosanske matrice novinarskog i medijskog istupa u vrijeme rata, ali ni po čemu ne zaostaju za suoblikovanjem medijske i kulturalne situacije kod nas.

Treći ekstremni model nominirali smo kao medijski naturalizam a odnosi se na novopojavu medijskog tipa na prostorima trećeg svijeta, odnosno, za neke Al-Jazeerine načine prezentiranja surovosti i sirovosti nasilja dosad neviđenih razmjera, i što je rezultiralo brojnim web stranicama koje su medijskim naturalizmom šokirale svjetsku javnost, što također ima značajnog odraza na medijsku kulturu u Bosni i Hercegovini, i dijelom se kopiraju u bosanskohercegovačkim prilikama.

U ove ekstremne modele globalnog medijskog bića i njegovog ispoljavanja ubrojali smo još i medijski paternalizam i medijski profesionalizam.

MEDIJSKI PATERNALIZAM U BiH

Za medijski paternalizam moglo bi se kazati da predstavlja odnos koji se uspostavlja između vlasnika medija odnosno finansijera ( posrednog ili neposrednog ) i medijskih proizvođača.

Medijski paternalizam poznata je svjetska tekovina u odnosima između država i društva, političkih stranaka, velikih financijskih korporacija, lobističkih centara, elite s jedne, i medija s druge strane, i kao takav ''općeizumljeni'' fenomen prisutan je, i pokušava se preslikati u BiH.

MEDIJSKI PROFESIONALIZAM U BiH

Velika Britanija nije samo kolijevka slobode već i kolijevka neslobode štampe, ovdje su se rađale prve uredbe o zabrani štampe i prve cenzure. U Francuskoj se oslobađanje medija događalo postepeno i trajalo stoljećima, poput Velike Britanije.

Sudsku šutnju, ali i opću političku i društvenu šutnju prekida pisac Emil Zola, jer, vjeruje u Drajfusovu nevinost. Na ovom primjeru, slučaju dade se odično pratiti prijelom i prijelaz političkog i društvenog bića u etatističko i ideološko biće. A današnji svijet guši se u ovoj pojavnosti. Sam general Ester Hazi, kao nosilac i pokretač optužnice je prepun afera, sam ima izdaju na duši, i vrlo je rasipan lik. I bio bi dovoljan presuditelj za ovakakv negativan razvoj događaja, da se nije pojavilo jedno medijsko '' ali'', egzistencijalno i povijesno autorsko ''ali''. To je ono rastavno '' ali '', ali koje može danas priskrbiti samo temeljno novinarstvo, jer je činjenično, faktično, empirično, jer ne preže od zadatih šema i ne brine za '' zadate ciljeve '', ali, koje je također spremno na pomalo hazardersku crtu '' sve ili ništa ''. Na rubu posustajanja, beskrajno vjerujući da je u pravu, Zola 14. decembra 1897.g. piše Pismo studentima, računajući na mladalački potencijal, računajući na onaj neopterećeni, orginalan sloj u društvu, na koji valjda svi računaju. Godinu dana i više ostajući bez ikakvih reagiranja. Emil Zola se odlučuje na posljednji korak koji je još mogao učiniti. 6. januara 1898. g. Piše svoje čuveno ''Optužujem'' koje će ući u anale povijesti, i povijest teksta i potpuno promijeniti dotadašnje i tadašnje ponašanje javnosti Francuske prema aferi Drajfus. General Esterhazi biva otkriven kao krivac, ali je zbog državnog interesa oslobođen, ali je oslobođen i kapetan Drajfus.

I danas u BiH i u bijelom svijetu također, sva istina i heroika države (država) satkane su od mnoštva simbola, od silnih vojski, policija, granica, u očuvanju ili proširenju istih, u ideološkom aparatu države kao jedinice organiziranog nasilja ili proširenju istih, ali, i preljevano izvan tih granica, i u svojoj širini društvenog planetarnog bića. Ono samo po sebi nosi kulturu, tu svoju najsnažniju odrednicu.

MEDIJSKA LOBOTOMIJA. TEORIJSKI I PRAKTIČNI PRISTUP.

Za medijsku teoriju bosanskohercegovačkog političkog bića veoma je važno još jedno podsjećanje na medijski fenomen ovdje nominiran kao medijska lobotomija kao podsjećanje da se ova teorija gradi najvećim dijelom na razbijanju nekadašnjeg jednopartijskog centralističko-medijskog diskursa na ovaj sadašnji - posve usitnjen i rascjepkan svedominirajući medijski kulturni ambijent. Među najjačim bosanskohercegovačkim medijima su i danas oni jednopartijski, na neki način centralistički mediji pa se može govoriti o svojevrsnoj ''pluralnosti jednoumlja'' u medijskoj kulturi.

Embedded journalism – novi fenomen u teoriji i praksi američkog novinarstva. Mogao bi se radno nazvati ''amerikanizacija novinarstva'', dok bi se drugi iz ne tako davne prošlosti, također posve nov i dobro osvijetljen, mogao nazvati ''britanizacija novinarstva''. Medijska lobotomija i embedded journalism nastali su na razvalinama iračkog rata. To kao način novinarskog izvještavanja slobodnih medija i slobodnih novinara nerijetko je postojalo u ratnom izvještavanju u dugoj historiji ljudskih ratovanja, pa i kod nas. Ovo novinarstvo građeno je na demonstriranju patriotizma medija ( a ne profesionalizma medija ) i proširilo polja američkog kulturnog šoka i

šoua. Izvještavanje je ozakonilo novu deontologiju, zasnovanu na rušenju profesionalne objektivnosti i neutralnosti izvještača, a na njihovo mjesto se uspela pristrasnost, patriomanija i stvarna podrška jednoj, svojoj strani u ratnom izvještavanju.

''News Menagment''- novi menadžment u području vijesti koji su uređivali portparoli Bijele kuće, a ne stvarni urednici u medijima. Te su se intervencije kretale od upozorenja novinarima do javne harange protiv onih novinara koji su prelazili ''dozvoljenu crtu''.

Nancy Bernhord : ''Odjednom se etika novinarske neovisnosti čini zastarjelom. Služba novinara demokratiji sada se radije definira kao pružanje podrške trupama nego kao neovisno dobijena informacija o njihovim aktivnostima.''

MEDIJSKI ZLOČIN. BRENDAN – SIMMSOV MODEL

U knjizi pod naslovom ''Najsramniji trenutak'' sa podnaslovom ''Britanija i uništavanje Bosne'', britanski autor Brendan Simms donosi niz detalja koji potvrđuju (pomoću medijskih izvora i medijske empirije) britansku ulogu u ukupnoj bh. ratnoj tragediji 1992.-1995.g. za koju autor tvrdi da je katastrofalnija i od francuske uloge u ovoj tragediji kao tradicionalne prijateljice Srbije. Pored niza drugih faktora, autor pokazuje da su i mediji suučestvovali u zločinu čineći svojevrsni mediozločin, a što je također jedna posebna forma neprofesionalizma koja utiče na bosanskohercegovačku medijsku kulturu u modernosti.

Autor u isti red odgovornih stavlja krivo ponašanje britanske politike spram rata u BiH, britanske lordove (Hurd, Carrington, Owen), oficire na terenu, parlament ove zemlje, paranoidne germanofobe i kasarnske povjesničare, i novinare i inteligenciju. Odavno nismo vidjeli realniji redoslijed odgovornosti od Simmsova, tim prije što je ovim potvrdio stajalište da novinari jesu društvena elita, i to važna kulturalna elita. Novinari zaista jesu moralni odgojitelji društva kao mase, kao većine, kao publike, kojoj nude prve i najznačajnije vijesti (informacije) o ljudima i događajima, ali i prve i najznačajnije analize i komentara (interpretacije) o ljudima i događajima.

Na osnovu ove dobro dokumentirane knjige, moguće je iščitavati i cijeli jedan ozbiljan koloplet i nevidljivu ulogu koju su novinari i masovni mediji u Velikoj Britaniji odigrali prema bosanskom ratu i agresiji, što se sve skupa može integrirati pod sintagmu ''medijskog zločinstva'', a što na neki način spada u novu imanentnu medijsku funkciju u postmodernosti.

Ovu neslavnu ulogu autor proglašava ''najneslavnijim trenutkom Douglasa Hurda i Britanije od godine 1938.'' Autor zaključuje s neskrivenom gorčinom da su za zločine i logore, masovna silovanja i ubistva ministri saznali vrlo rano tako da ''

britanska politika spram Bosne nije, dakle, bila posljedica nedostatka prave informacije u uobičajenom smislu''.

Novinari su se utrkivali da održe i podrže vladin antibosanski stav. Novinar Michael Sheridan piše:''Ministarstvo to neće javno reći ali ostaje temeljno britansko uvjerenje da u konačnici samo jaka Srbija može jamčiti sigurnost na Balkanu.''

Instinkt britanskih realista koje su mediji i novinari podržavali, bio je ne miješati se, makar iz pukog nehaja ili iz čistog okorjelog makijavelizma. Gotovo je nemoguće ne prepoznati iskonski,

da se ne pretjera, poznati imperijalni, britanski, lukavi prosede i stav i manir, koji svijet poznaje kao takav još od pojave '' Magna Carta Libertatuma''.

MEDIJSKI NATURALIZAM

Pod medijskim naturalizmom može se smatrati sve ono što u datim okolnostima, naročito graničnih situacija i događaja, mediji medijatiziraju na način prezentacije surovosti realiteta i što je sve češće karakteristika nekih, uvjetno nazvanih medija Trećeg svijeta. Karakterističan je i za sve veći broj internetskih stranica, koje se gotovo utrkuju ko će češće i više puta prikazati morbidne scene odsijecanja glave nekom nesretnom taocu, ili scene mučenja vojnih zatvorenika u iračkim zatvorima pod američkom vojnom kontrolom. Sve smo češće svjedoci da se ova vrsta medijskog naturalizma prepoznaje u lokalnom medijskom okruženju.

Zašto je toliko važno imati profesionalne novinare, profesionalno temeljno novinarstvo i etički kredibilitetnu profesiju medija?

Treba neprestano imati na uvidu, kada su ovakva istraživanja u vidu, da ''novinar pripada nekoj vrsti pariške kaste koju ''društvo'' uvijek ocjenjuje prema njenom etički najnižem predstavniku. Odatle najčudnije predodžbe o novinarima i njihovom poslu. Malo ko shvaća, da jedno zaista dobro novinarsko ostvarenje zahtijeva barem onoliko ''dara'' koliko i bilo koje naučno ostvarenje, posebno zbog nužde da se proizvodi odmah i ''po narudžbi'', kao i zbog potrebe da se bude djelotvoran, to se mora priznati, u posve različitim uvjetima rada. Skoro se nikada ne priznaje da je odgovornost novinara daleko veća, i da osjećaj odgovornosti svakog poštenog novinara u prosjeku nije ništa manji od naučnika, nego je, kako je to rat i pokazao, čak i veći. Nasuprot njima, nositeljima odgovornosti i moći javnoga diksursa, stoje recipijeneti, građani, inidividue, oni prosti, obični ljudi.

Benediktinci su glasnici i tajni glasnici, cisterciti su konjicki glasnici, templari preuzeli ulogu Cursus publicusa.

1712. u Britaniji uveden prvi porez na stampu.

U Velikoj Britaniji nastaje i prvi tabloid, 1903. kao „Daily Mirror“ sa ilustracijama i „zutim stranama“.

1947. u Njemackoj je osnovana i zazivjela sa radom i znacajnim utjecajem Kraljevska komisija s ciljem da usmjerava rad u novinarstvu utemeljen na pozitivnoj etici i slobodi stampe, te da izbjegava osobna autorska gledanja na razne dogadjaje i licnosti.

Fenomen dokolice – izrazito znacajan fenomen za komunikoloska i opcesocioloska istrazivanja i zakljucivanja, a u kojem fenomen stampanih ili tiskanih medija zauzima vrlo vazno mjesto.

Prve printane novine koje su koristile snagu fotografije su „Ilustrated London News“ i „L'illustration“ iz 1842. i 1843. Ali tek stotinjak godina kasnije pravi ilustrirani magazini puput „Lifea“ ili francuskog magazina „Vu“ ce pokazati kako se slikama, fotografijama moze ispricati posebna novinarska prica. Tada nastaju i specificni novinarski zanrovi poput slikovnih eseja, slikovnih reportaza i fotografskih putopisa.

Papa i kardinali su putem network printa komunicirali medjusobno, ali i sa politickim elitama u okruzenju. Bio je to stanoviti „Christendom“.

Francuska je ustavima iz 1791. i 1793. i u stavcima Deklaracije o ljudskim pravima iz 1789. eksplicite ugradila pravo na slobodu misljenja.

Forme naslovljavanja na televiziji pomazu recipijentima da vrse i dodatnu, ili tzv. paralelnu percepciju slike i slikovne poruke, kojom prilikom se aktualiziraju detalji kod vise znacajnih dogadjaja, kod kriticnih dogadjaja ili u informativnim emisijama koje donose tzv. sadrzaje bez presedana, da se ne bi govorni i slikovni slijed emisije prekidao.

Prvi Habermasov zahtjev (za razumljivoscu) narocito se tice komunikacijske upotrebe jezika kao osnovnog sredstva za enkodiranje profesionalnih printanih formi, ali ni ostala tri ne treba zaboravljati kod pripreme naslova.

Naslovna monada je gubila svoju profesionalnu funkciju kad god nije postivala neki od 4 Habermasova zahtjeva. Tada je naslov vise igrao na laznu empatiju i propagandnu dimenziju poput kakve „lazne mansetne“ koja ne omogujuce jednostavno i diskurzivno sporazumijevanje ucesnika u komunikaciji. Ovako nedovrsen profesionalni cin osudje je na povrsnu empatiju (prostu trenutacnu dopadljivost) koja je korisna da trenutacno udovolji radoznalosti citatelja, ali ne i da obavi neke druge funkcije kao sto su informiranje, edukacija, resocijalizacija, a koji oznacavaju i potpunu i maksimalnu komunikabilnost poruke kao takve.

Takva informacija – naslov nije samo puko ono sto je novo, vec je ostvarena njena kibernetska funkcija da je „informacija sve ono sto primaju nasa cula“ (Fisher), ali da je informacija „ono sto potvrdjuje cistu informaciju kao vrijednost poruke“ (Kulenovic) novog i nepoznatog dotad, vec naslov postaje nesto novo sto prati informaciju kao istinu informacijskog cina o cemu bi se trebalo narocito voditi racuna.

„Novinari su tragaci za istinom“ (Nuhic)

Jedina prava kompeticija za novinske agencije su specijalizirani casopisi i specijalizirani programi, koje je skuplje nabavljati i koji ne pruzaju „real time“ informaciju.

Informacija je novost, a nesto je vijest, ma kako oblikovana, samo ukoliko u sebi sadrzi novost utemeljenu na relevantnim i transparentnim cinjenicama. Novost je novo saznanje.

Informacija po definiciji upucuje na bitne elemente relevantnih uzrocno – posljedicnih relacija, koje su rezultirale manje ili vise vidljivim novim stanjem (poretkom) procesa.

Kod obrnute piramide podrska lidu je pasus koji odgovara na prvo pitanje koje covjek sebi logicno postavi kada cuje informaciju u lidu. Kod pravilne piramide podrska lidu predstavlja vise detalja o tome sta se desilo ili kako se to odigralo.

Michael D. Bayles definira profesionalnu etiku kao dio etike koji obuhvata sva pitanja koja se ticu etike i vrijednosti koja se javljaju u vrsenju profesionalne uloge i postupanja profesionalaca u drustvu.

Profesionalna etika z Davida Lubana se, kako je obicno razumiju prakticari profesija, uglavnom tice seksa, lazi i novca. Neeticni u profesiji su oni koji se upetljavaju u finansijske konflikte interesa, oni koji lazu i varaju, koji seksualno zloupotrijebe ranjivog klijenta, novinar koji izmislja izvore i citate. Kad se profesionalci prepiru oko etike znaci najvjerovatnije da se razlikuju oko toga gdje je dozvoljena linija koja odvaja seks, lazi i novac na eticku i neeticku stranu.

Pripadanje „klubu profesionalaca“ odredjeno je nivoom strucnosti i intelektualne osposobljenosti koja akteru omogucava da drustvu obezbijedi trazenu uslugu. Profesija je vrsta usluge koju mi ostali nismo sposobni podmiriti.

Distinkcija izmedju profesionalne etike i opce moralnosti – profesionalna etika tice se prvo normi koje zahtijeva odredjeno moralno glediste koje proisticeiz vrste posla koju obavljaju profesionalci. Drugo, tice se zajednickih normi koje slijedi vecina profesionalaca. Trece, odnosi se na elemente kodeska profesionalnih asocijacija.

Fokusiranost na klijentelu – individualni profesionalci imaju predanost prema drugim odredjenim individuama – onima koji su platili ili od njih zahtijevaju odredjenu uslugu. Rijec je o odgovornosti za one i samo one osobe kojih se rad profesionalaca neposredno tice – klijenti.

Luban primjecuje da su lojalnosti partikularne, nisu univerzalne i univerzalni moral koji ne shvaca vrijednost lojalnosti necovjecan je i radikalno defektan.

Opravdanje partikularne moralnosti ili normi profesionalne etike mozemo naci u tzv. koncepciji morala uloge. Luban predlaze lanac moralnog opravdanja koji se sastoji od 4 kljucne komponente: cin, pravilo, uloga i institucija. 1. individualni cin – povjerljivost prema klijentu opravdan je pravilom povjerljivosti 2. pravilo je opravdano svojim znacenjem koji ima za drustvenu ulogu pravnika 3. uloga je opravdana znacenjem koje ima za neku instituciju 4. institucija se prosudjuje prema tome koliko dobro proizvodi.

Canons of Journalism of the American Society of Newspaper Editors 1923. – prvi americki kodeks

Drustvo profesionalnih novinara Sigma Delta Chi tvrdi da je pravo javnosti da zna najosnovnija misija mass medija, te da novinari moraju biti slobodni od bilo kakve duznosti osim promocije tog prava.

Uprkos osnovnom principu „prava javnosti da zna“ i duznosti koje iz njega proisticu kodeks The Society of Professional Journalists propisuje da novinari treba da ukazu postovanje prema dignitetu, privatnosti, pravima i dobrobiti ljudi u svako doba.

Osim „prava javnosti da zna“ i s tim u vezi „postivanja privatnosti“ kodeks The Radio-Television News Directors Association propisuje da novinari moraju biti blagovremeni i precizni.

Kodeks The Public Relation Society of America propisuje fer pristup kako prema klijentu, tako i prema opcoj publici.

Hutchinsova komisija preporucila je da odluke koje donose novinari i drugi uposlenici u medijima moraju imati drustvenu odgovornost.

Ralph Potter ponudio je cetverostepeni model za procesuiranje etickih problema koji bi mogao pomoci u formiranju moralno-opravdane pozicije: 1. Definicija – Potter predlaze sto precizniju definiciju slucaja o kome se eticki prosudjuje, sa sto je moguce vise cinjenica i detalja koji daju potpuniju sliku problema. 2. Vrijednosti – kada rezimiramo problematicnu pricu u svim njenim dostupnim detaljima potrebno je izvesti neku vrstu brainstorming-a, naime navesti sto je moguce vise vrijednosnih implikacija po nalogu savjesti koje se u samom slucaju impliciraju 3.

Principi – nakon sto smo identificirali neke vrijednosti koje problematicna situacija sobom implicira potrebno je pristupiti traganju za moralnim principima koji podrzavaju te vrijednosti.Na taj nacin ojacali bismo argumente za onaj pravac postupanja koji izaberemo. 4. Lojalnosti – potrebno je ustanoviti hijerarhiju lojalnosti. Da li pri pisanju price do izrazaja

treba doci lojalnost prema kodeksu, ako da onda kojem pravilu iz kodeksa, ili su na prvom mjestu citaoci.

Tehnoloski razvoj u sferi komuniciranja utice na „smanjivanje svijeta“, kako prostorno, tako i vremenski, sa tendencijom stvaranja sasvim novih oblika komuniciranja, informiranja, obrazovanja, zabave, itd.

Menadzment printanih medija – menadzment je vrlo brzo shvatio potencijale koje web ima, tako da danas gotovo sve novine imaju i on-line izdanja kojima se uglavnom pristupa besplatno. Najveca promjena koju internet uvodi u printane medije, kada je rijec o publici, jeste cinjenica da je smanjen broj mladjih ljudi koji citaju printana izdanja novina. Internet smanjuje broj oglasa i reklama iz Hollywooda (tzv. ego-adds putem kojih se reklamiraju velike zvijezde holivudske produkcije).

Early adapters – oni koji se prvi prilagodjavaju novim tehnologijama i najlakse se prebacuju na novi nacin konzumiranja informacija.

Kako se printani mediji nose sa ovakvom situacijom? Prvo cega su se neki od njih odrekli bio je prihod od prodatih kopija. Sve veci broj novina sada radi po principu metro-pressa, odnosno besplatno distribuira hard copy i profit ostvaruje od oglasa i reklama. Printani mediji su vrlo brzo shvatili da citatelji koji odustanu od redovne pretplate na printano izdanje nece prihvatiti pretplatu na on-line izdanje novina. Printani mediji ono sto izgube na padu tiraza mogu visestruko nadoknaditi prodajom reklamnog prostora na webu.

Dva najvaznija pitanja koja novine sebi postavljaju u doba interneta su: sta od informacija iz hard copy verzije staviti na web i kako zaraditi novac na tome?

Sa aspekta prakse u printanim medijima otvaraju se brojna pitanja o formi, sadrzaju i deontoloskim karakteristikama prica koje se objavljuju u hard copy izdanju i na web siteovima novina. Za novinare jos uvijek najvaznije pravilo glasi: dobra prica je dobra prica bez obzira na medij kojim je posredovana. Neki autori smatraju kako novine, s pojavom interneta i svojih on-line izdanja, postaju sve slicnije agencijama, jer vise ne pisu tzv. „spore“ tekstove, nego vecina informacija prolazi tzv. instant-pakovanje i odmah ide na web, a potom se doradjuje za hard copy. Najveca promjena koju je internet uveo u printano novinarstvo, kada je o profesionalnom radu rijec, jeste ta da se novine sada takmice sa svim drugim nacinima trosenja vremena koje prosjecnom covjeku stoje na raspolaganju, a medju

kojimainternet pocinje zauzimati vodece mjesto. Ljudi na internetu sve vise traze odgovor na pitanje „sta se desava“, a u printanim medijima „zasto se nesto desava“.

On-line informacije nemaju „cuvara kapija“, pa je novinar u najvecem broju slucajeva jedini odgovoran za pricu: njegov eticki kod i profesionalna deontologija vrlo cesto su jedini „filteri“ informacija, sto povecava njegovu odgovornost i za pricu i za njene posljedice. Sa druge strane, dobra stvar za novinare je ta da je distribucija informacija jeftinija, tako da novac moze biti

ulozen u istrazivacki dio posla vise nego li u samu prezentaciju informacija. Ta prezentacija informacija postaje multimedijalna (objedinjeni tekst, audio i video zapisi, fotografija, animacija, interaktivni sadrzaji itd.), pa novinar vise nije samo profesionalac u medijskom smislu, vec i u tehnickom.

Prilagodba koja novinarima iz printanih medija najteze pada, kada je rijec o internetu, jeste ta da na webu, u tehnickom smislu, nije moguce pisati duge tekstove kakvi su imanentni printanim medijima. Navike korisnika interneta mogu se opisati kao skeniranje – oni sagledaju cjelinu sadrzaja i fokusiraju se na ono sto je njihov trenutni predmet interesovanja.

Web sve vise postaje relevantan izvor informacija za same novinare koji rade u printanim medijima. Najvece dileme za novinare u ovom kontekstu su: - neorganiziranost web-a najveca je prepreka pretrazivanju, - web kao istrazivacki alat je miljama sirok, ali vrlo plitak, tacnije informacije koje su dostupne uglavnom su povrsne.

Novinarski istrazivacki rad na prici ne smije se zasnivati iskljucivo na mrezi. Pregledanje sadrzaja na webu za novinara je isto kao prisluskivanje kafanskih razgovora: moze posluziti kao polazna osnova za pricu, ali je potrebno uloziti dosta truda i napora da bi se slozile sve kockice u toj prici prije nego ona bude objavljena.

Glavne kompetencije koje svaki novinar treba posjedovati kada na webu traga za podacima za svoju pricu su kompetencije za: - trazenje informacija na webu – kako traziti informacije? - pronalazenje upotrebljive kolicine informacija – koliko informacija nam je, zapravo, potrebno? - odabir najrelevantnijih izvora – sta se gdje trazi? - vrednovanje izvora i informacija – vjerujemo li izvoru?

Digitalna pismenost novinara ne mjeri se samo sposobnoscu vladanja tastaturom i misem, vec, prije svega, sposobnoscu za kriticko razmisljanje i snalazenje u virtualnom okruzenju. Najvaznije je stalno vrednovati i izvore i informacije, stalno preispitivati i njih same i stepen licnog povjerenja u njih, te stalno se kriticki osvrtati i sumnjati.

Magazin TIME je 1983. umjesto osobe godine imenovao „masinu godine“ – kompjuter. Tako je oznacen pocetak cetvrte tehnoloske revolucije i novog informacijskog doba. U decembru 2006. TIME je osobom godine proglasio svakog korisnika interneta, upucujuci sa naslovne strane poruku koja, prije svih, vrijedi za novinare u novomedijskom svijetu:“Vi kontrolisete informacijsko doba. Dobrodosli u vas svijet!“

Novitologija je disciplina koja dohvata sredinu izmedju akademske klasike i svakodnevne medijske proze, bez obzira iz koje oblasti znanja, umjetnosti i naseg zivota ona potice.

Kritika, esej, kronike i recentne publicistike spadaju u sredisnje forme novinarske epistemologije, pomocu kojih ona vodi razgovor sa disciplinama sto izdalje ulaze u novinarstvo.