HRVOJE MATKOVIĆ: POVIJEST JUGOSLAVIJE

MEĐUNARODNO PRIZNANJE I GRANICE KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I

SLOVENACA

- Srbija i Crna Gora i prije su bile međunarodno priznate, no Država SHS nije

- Nova država trebala je dobiti međunarodno priznanje kako bi mogla bolje djelovati na

mirovnoj konferenciji (delegaciji na čelu Pašić, do njega Trumbić, pa M. Vesnić i Ivan

Žolger-opunomoćeni delegati, a pravo sudjelovanja u izradi prijedloga imali su Josip

Smodlaka, Matej Bošković i Otokar Ribarž, no nisu imali pristup konferenciji)

- MVP obavijestilo je notom Francusku, Italiju, VB, Rusiju, SAD, Grčku i Belgiju da je

osnovana zajednička vlada nove države i naveden je sastav vlade

- Zapadne sile nisu se žurile s priznanjem, izjavljivali su da je pitanje nastanka nove

države u nadležnosti mirovne konferencije

- Francuska ne žuri s priznanjem zbog Italije i priznat će novu državu tek ako to

istodobno učine i VB, SAD i Ita

- Na mirovnoj konferenciji priznavala se posebno Crna Gora i Kraljevina Srbija i tražilo

se da oni imaju posebne delegate, nije se priznavalo ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom,

Wilson je bio u dobrim odnosima s crnogorskim kraljem Nikolom i bio mu je sklon

- Članovi jugoslavenske delegacije smatrali su da treba malo primiriti situaciju i

nastupali su na konferenciji kao delegati Kraljevine Srbije, mjesto delegata Crne Gore

ostalo je prazno

- Trumbić je pokušao dobiti priznanje na drugi način, uputivši priopćenje o preuzimanju

resora MVP kolegama ministrima vanjskih poslova FRA, VB, SAD-a, ITA, BEL,

ŠVE, ŠPA, PORTUG, NOR, DAN, NIZ, ŠVI, GRČ, POLJ, ČEHOSLOVAČKE, JAP

i kardinalu-tajniku Vatikana. Nije uspio iznudti priznanje u njihovim odgovorima,

odgovor je dobio samo od norveškog ministra VP--> prvo priznanje od Norveške

- Zatim i SAD-e priznaju novu državu i to nakon što je Lasing (američki ttajnik za VP)

razgovarao s Turmbićem i zatim dobio dozvolu od Wilsona, 7. veljače u Parizu je

objavljena IZJAVA kojom SAD priznaje novu, jugoslavensku državu

- Priznanja: Grčke, Švicarske, Čehoslovačke (prva je u Beograd uputila svojega

poslanika i opunomoćenog ministra)

- VB i FRA (predsjednik vlade Georges Clemenceau) nisu slijedile SAD u priznanju iz

obzira prema Italiji i prema obvezama iz Londonskog ugovora

1

- Kako potpisati mirovni ugovor, kao delegat Srbije ili Kraljevstva SHS (Trumbić odbio

da potpiše kao delegat Srbije jer bi to značilo da priznaje da je Srbija anektirala zemlje

iz AU

- Mirovni ugovor s Njemačkom potpisali su Pašić, Turmbić i Vesnić u ime Kraljevstva

SHS a zatim su počela pristizati priznanja nove države (nešto ranije i VB i FRA su

priznale novu državu)

- Ita je priznala Kr. SHS tek 13. studenog 1920. potpisivanjem RAPALLSKOG

UGOVORA

UTVRĐIVANJE GRANICA

- osim granice prema Grčkoj, sve su ostale granice bile sporne

- pitanje granica rješavalo se na mirovnoj konferenciji (Trubmić je znao problematiku

Istre i Dalmacije, Žolger i Ribarž bili su upoznati sa slovenskim pitanjem, posebice za

odnose s Austrijom)

- uz glavnu delegaciju formirana su i pomoćna odjeljenja, sekcije, sastavljene od

sturčnjaka koji su delegate opskrbljivali informacijama za argumentiranje pojedinih

stajališta i potraživanja

- delegacija stiže u Pariz bez pripramljenog plana o teritorijalnim potraživanjima

Kraljevstva SHS

- u Parizu izrađuju MEMORANDUM O GRANICAMA I ONIM TERITORIJIMA

KOJE NOVA DRŽAVA TRAŽI (sastavio ga je general PEŠIĆ)

- najveće teškoće izazivaju RUMUNJSKA i ITALIJA (one su u taboru pobjednica)

kojima su bili obećani teritoriji na račun Kraljevine SHS

- Pešić, kao general, držao se strateškog načela pri iscrtavanju granica, a nije gledao na

etničke, povijesne i političke razloge. Trumbić i Smodlaka zastupali su etničko načelo

i tvrdili da primjena strateškog načela može biti opasna u pregovorima s Italijom.

Pašić smatra da granicu nije moguće povući čisto etnički jer su narodi u rubnim

područjima pomiješani, no pristaje na revidiranje Pešićevih granica

- Rapsrave s BUGARSKOM, tvrde da je Bugarska vodila osvajački rat i s AU dijelila

srpski teritorij te su traženi veliki teritorijalni ustupci u istočnoj Srbiji i Makedoniji iz

strateških razloga. Dobiveno je područje uz rijeku Strumicu u Makedoniji, te gradovi

Caribrod i Bosiljgrad sa širom okolicom, te područje istočno od Timoka (ugovor s

Bug potpisan je u NEUILLYJU 27. studenog 1919., a delegacija Kraljevine SHS

potpisala ga je 5. prosinca iste godine

2

- Granice prema Rumunjskoj- pitanje Banata. Sile Antante 1916. tajnim ugovorom

obećale su Rumunjskoj cijeli Banat, što RUM sada potražuje, a delegacija K SHS se

buni protiv toga i traži za sebe zapadni i središnji dio Banata i Temišvar. Delegacija

SHS predlaže plebiscit, no RUM to odbija. Komisija za razgraničenje utvrdila je da se

Banat podijeli: Kraljevina SHS dobila je gradove Veliki Kikindu, Veliki Bečkerek

(Zrenjanin), Vršac i Belu Crkvu, a Temišvar je pripao Rumunjskoj—konačni ugovor

između dviju država potpisan je u svibnju 1924.

- Mađarska (poražena, zato mislili da će biti lakše voditi pregovore s njom), 4 sporna

pitanja: Međimurje, Prekomurje, Prekodravlje (tri naselja: Gola, Ždala i Repeš na

lijevoj obali Drave, isključivo hrvatsko stanovništvo) i Baranja. Komisija za

razgraničenje dala Kralj. SHS MEĐIMURJE; PREKOMURJE I PREKODRAVLJE,

dok se granica u Baranji ispravila u korist SHS (oni tražili i dalje na sjever do bajskog

trokuta i područja Pečuha, no nisu uspjeli)--- rzgraničenje s MAĐ potvrđeno je

TRIANONSKIM UGOVOROM od 4. lipnja 1920.

- Zahtjevi prema Austriji: Celovec (Klagenfurt), Beljak (Villach), Velikovec

(Voelkermarkt), Maribor (Marburg) i Radgona (Radgersburg). Mnogo rapsrava oko

toga kome će pripasti Maribor. Sporan je bio i tzv. JESENIČKI TROKUT I

CELOVEČKA KOTLINA (održan plebiscit u kotlini). Početkom lipnja vlada SHS

pokušala iznuditi rješenje vojnom akcijom te su jedinice njezine vojske ušle u

Korušku. Konferencija je prislilia Beograd da djelomično povuče svoje čete. Područje

Celovečke kotline bilo je podijeljeno na ZONU A (uz teritorij SHS) i ZONU B (iza

zone A; u unutrašnjosti). U zoni A ostale su jugoslavenske, a u zonu B došle su

austrijske jedinice, dok su obje zone bile pod međunarodnim nadzorom savezničke

komisije. Rezultati plebiscita nisu bili u skladu s očekivanjima: u zoni A 22 000

glasovalo za priključenje Austriji, a 15 000 za SHS. Do glasovanja u Zoni B nije ni

došlo nakon toga, a jedinice SHS morale su se povući iz južne Koruške. Maribor ostao

u SHS

- ITALIJA: najviše problema, u Parizu tal delegacija traži i Rijeku (osim teritorija

dogovorenih prema Londonskom ugovoru), Wilson se tome oštro protivio i pozvao

Italiju da se odrekne Londonskog ugovora i da joj se dodijeli samo zapadna i središnja

Istra. Talijani ne pristaju na Wilsonov prijedlog i na neko vrijeme napuštaju

konferenciju. Tal. ministar VP TITTONI podnosi tri plana, no sva su tri odbijena. U

međuvremenu tal. pjesnik GABRIELE D` ANUNZIO sa svojim legionarima i uz

pomoć tal. vojske ulazi u Rijeku (12.rujna 1919.). Mirovna konferencija to ne prihvaća

3

i rasprava se nastavlja, no do kraja mirovne konferencije 21. siječnja 1920. nije

postignut dogovor.

- 1920. održan je sastanak u PALLANZI, zatim u srpnju u mjestu SPA, a u studenom u

RAPALLU. Uoči dolaska delegacije SHS (Vesnić i Trumbić) francuska i birtanska

vlada upozorile su Beograd da se pregovori moraju brzo i uspješno okončati, da oni

više neće pomagati jugoslavensku stranu jer su im ruke vezane zbog Londonskog

ugovora. U slučaju neuspjeha pregovora Italija ima slobodne ruke provesti Londonski

ugovor. U noći s 12. na 13. studenog 1920. zaključen je RAPALLSKI UGOVOR:

Italija dobila ISTRU, SNJEŽNIK I IDRIJU, CRES I LOŠINJ, ZADAR, LASTOVO I

PALAGRUŽU. Rijeka je proglašena slobodnom državom u granicama kotara Rijeke.

Zaključena je i ANTIHABSBURŠKA KONVENCIJA: dvije se države obvezuju da će

vršiti nadzor nad točnim provođenjem ugovora o miru s Austrijom i Mađarskom i sve

će se poduzeti da se spriječi povratak Habsburgovaca na prijestolje Austrije i

Mađarske

- Sporna je i granica prema Albaniji, u listopadu 1918. Italija je okupirala sjevernu i

srednju Albaniju. Jugoslavenska je vlada tražila nezavisnu Albaniju iz godine 1913.

kako je utvrđeno mirom u Londonu nakon 2. balkanskog rata, želeći spriječiti da je

Italija okruži i s juga. Ustankom u Valoni 1920. Albanci su protjerali talijanske trupe,

potvrđena je njezina nezavisnost u granicam iz 1913.. Tako utvrđena granica vrijedila

je i kao razgraničenje između Albanije i kraljevine SHS

- Površina SHS iznosila je 248 978 km², 12 milijuna stanovnika

- Najbrojniji su bili Srbi, pa Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a Muslimani su

kao nacionalnost priznati tek poslije Drugog svjetskog rata

- Na granicama su živjeli ljudi raznih etniteta: romanskog, germanskog, mađarskog,

grčkog, albanskog i bugarskog (slavenskog)

70,00 Kn0% 58359HRVATSKO PITANJE 1918 - 1990 ŠIME ĐODAN

RAZDOBLJE BEZUSTAVNOSTI

- kako će nova država biti uređena? To pitanje izaziva razdor među političkim

strankama koje su pozdravljale ujedninjenje

- grupa oko Pribićevića daje najveću podršku ujedninjenju

4

- 5. prosinca 1918. došlo je do protesta na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, sudionici su

protestirali protiv ukidanja hrvatske državnosti, došlo je do krvavog sukoba između

odreda Narodne straže (pripadnici Hrvatskog sokola i mornara) i vojnika zagrebačkog

garnizona iz redova bivših austrougarskih pukovnija: 25. domobranske i 53.

pješačke→ poginulo 13, a ranjeno 17 osoba

- Protiv prvoprosinačkog akta istupa i HPSS, tj. S. Radić, ne priznaje akt ujedinjenja i

kritizira politiku jugoslavenskih centralista okupljenih oko Pribićevića i traži da se

HTRVATSKOJ PRIZNA PUNA DRŽAVNOST u okviru novonastale države, i da

HRV na čelu ima SABOR kao najviši organ vlasti

- I HSP (frankovci) je protiv ujedinjenja i protiv prenošenja ovlasti na kralja iz dinastije

Karađorđevića bez pitanja hrvatskog, slovenskog ili srpskog naroda, njihov proglas

bio je poziv na političku akciju protiv prvoprosinačkog akta i stanja koje je njime

uspostavljeno

- Pitanje ratifikacije prvoprosniačkog akta?- regent je primio prijedlog Narodnog vijeća

i nakon toga je sam proglasio državno ujedinjenje. Prema takvom tumačenju, poslije

regentove riječi nije potreban nikakav daljnji postupak

- Javila su se i mišljenja da je potrebno ratificirati prvoprosinački akt

- 29. prosinca 1918. sastala se Narodna skupština Srbije, koju je predsjednik vlade

Stojan Protić izvijestio o ujedninjenju, pa je skupština (zajedno s aktima o priključenju

Vojvodine i Crne Gore) ratificirala prvoprosinački akt

- Pitanje o ratificiranju čina o ujedinjenju u hrvatskom Saboru, o tome se raspravljalo i

prije ujedinjenje, no do toga nije došlo (vlada je, po sugestijama Pribićevića, odbila

takav zahtjev u strahu da ratifikacija ne bi bila izglasana)

- Nova država nije pružila jednake prilike i uvjete za nacionalni razvitak svih, u njoj

okupljenih, naroda. Nametana je srpska dominacija, Hrvati su izgubili svoju

državnopravnost što će biti goruće pitanje u narednim desetljećima, u Crnoj Gori se

javlja snažan federalistički pokret (zbog odricanja od vlastite državnosti), Makedonci

su bili podvrgnuti nacionalnoj asimilaciji (nakon balkanskih ratova podijeljeni su

između triju država

- U BIH su se hrv i srp strana sporile oko nacionalnog opredjeljivanja Muslimana

- Iako su izgubili Korušku, Slovenci su uspjeli u jugoslavenskoj državi ostvariti svoja

jezična i kulturalna prava što je uvjetovalo njihovim političkim podupiranjem

beogradske vlasti

5

POLITIKA CENTRALIZACIJE

- KRALJEVINA SHS (KSHS) nema ustav, bezustavno stanje potrajt če dvije i pol

godine

- Za to vrijeme srpski vladajući krugovi i njihov monarh učvrstili su svoju poziciju na

vlasti

- Došlo je do centralizacije uprave (među centralistima se osobito ističe Svetozar

Pribićević)

- Po osnivanju središnje vlade, kao ministar UP, Pribićević je zatražio da sve

pokrajinske vlade podnesu ostavke, što su one odmah i učinile. Pokrajinskim je

vladama oduzeto svako političko značenje, jer su bile potčinjene vladi u Beogradum a

ne pokrajinskim predstavničkim tijelima

- Regent je neke pokrajinske vlade potvrdio, na Pribićevićev prijedlog, a neke je

smijenio, a ukinut je i veći broj povjerenstava u pokrajinskim vladama ( u Zemaljskoj

vladi za HRV bilo je do tada 11 odjela, no ostavljena su samo tri: za unutarnje

poslove, pravosuđe i bogoštovlje; novi ban dr. IVAN PALEČEK-Pribićevićev

sumišljenik- izjavio je da banska vlast više nije autonomna i da će raditi po

instrukcijama iz Beograda)

- Prilikom proglašenja, dogovoreno je da će se najkasnije mjesec dana nekon formiranja

vlade, sastati DRŽAVNO VIJEĆE, no to se nije desilo, nego su se sve promjene

obavljale bez predstavničkog tijela, naredbenim putem te se na čitavo područje

proširio ustav Kraljevine Srbije (to nije bilo dogovoreno prvoprosinačkim aktom)

- Velikosrpski političari smatrali su da je srpska dinastije iz Kraljevine Srbije prešla u

KSHS zadržavši ista prava i isti položaj u sustavu vlasti--> buduća ustavotvorna

skupština nema neograničenu vlast u donošenju ustava, nego je mora dijeliti s

monarhom (zastupnici su prije ulaska u skupštinu morali dati prisegu kralju, što znači

da je monarhu unaprijed priznata vlast i da se ustav ne može donijeti bez njega)

PRIVREMENO NARODNO PREDSTAVNIŠTVO

- sile Antante nastojale su stvoriti SANITARNI kordon kako se boljševička revolucija

ne bi proširila, u taj su kordon uključivale i KSHS te su stoga bile zainteresirane za

unutarnju konsolidaciju nove države. DA bi do toga došlo, trebalo je donijeti ustav

(donesen tek sredinom 1921.)

- kako nije bilo ustava, nije bilo ni izabranog parlamenta

6

- PRIVREMENO NARODNO PREDSTAVNIŠTVO-privremeni parlament, regentov

manifest od 6. siječnja 1919., predstavništvo su činili izalsnici srpske Narodne

skupštine, predstavnici Narodnog vijeća te predstavnici Vojvodine i Crne Gore. PNP

je zakonodavni čimbenik u državi, nije bilo izabrano na općinskim izborima, nego je

to DEKRETIRANO TIJELO, nije lako utvrditi njegov broj članova (dotadašnja su

predstavnička tijela bila izabrana po različitim kriterijima i sustavima). Potkraj siječnja

donesena je konačna odluka o kriterijima za određivanje delegata koji će ući u PNP:

broj predstvanika bit će 296, a jedan zastupnik dolazi na svakih 42 000 stanovnika

- PNP prvi se puta sastalo 1. ožujka 1919. u Beogradu, činili su ga političari ali i neki

istaknuti javni djelatnici, najvažniji njegov zadatak bio je pripremiti izbore za

ustavotvornu skupštinu, trebalo je donijeti izborni zakon, utvrditi izborni sustav,

odlučiti o veličini izbornih jedinica i načinu postavljanaj kandidatskih lista

- PNP donosi IZBORNI ZAKON: tajno, neposredno i opće pravo glasa (žene, vojnici,

policijski službenici, suci nisu imali pravo glasa) te načelo proporcionalnog

predstavništva; na svakoj izbornoj listi morao je biti po jedan kvalificirani kandidat

(kandidat s fakultetskom naobrazbom); izborne jedinice nisu mogle biti manje od 30

000 stanovnika, ni veće od 45 000 stanovnika (izborne makinacije: izborne jedinice u

Srbiji imale su manji broj stanovnika, nego one u Hrvatskoj, stoga se u Srbiji birao i

veći broj zastupnika

IZBORI ZA USTAVOTVORNU SKUPŠTINU I PRIPREMANJE USTAVA

- izbori su održani 28. studenog 1920., 22 stranke, najveći broj mandata dobiva DS- 92,

zatim SRS- 91, KPJ- 58, HPSS-50, Zemljoradnička stranka- 30, SLS- 27 i JMO-24

- na izbore je izašlo 65% birača

- 12. prosinca 1920. sastala se Konstituanta po prvi puta, imala je 419 zastupnika, no

nisu svi došli na sjednicu (HPSS, tj HRSS i HSP-2 zastupnika nisu došle)

- 30. prosinca 1920. proglašena je OBZNANA, akt kojim se zabranjuje svaka politička

aktivnost KPJ te su njezini zastupnici istjerani sa skupštine

- S vremenom i SLS, Hrvatska pučka stranka i Hrvatska zajednica napuštaju skupštinu

- Iako bez hrvatskih i slovenskih zastupnika, skupština je nastavila s radom

- Formiran je USTAVNI ODBOR kojemu su donošeni ustavni nacrti, odbor je primio 9

nacrta, no prihvaćen je samo onaj radikalski-demokratski prijedlog (radikalsko-

demokratska vlada) koji je bio izrazito centralistički

7

- Nacrt ustava Hrvatske Zajednice: federalističko načelo, podjela države na 6 pokrajina

(Slovenija, Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i

Vojvodina) s tim da bi svaka pokrajina imala svoj sabor, pokrajinsku vlast i bana,

postojala bi i zajednička središnja vlada i dvodomni parlament

- Nacrt Jugoslavenskog kluba (SLS, HPUČKA STRANKA, BUNJEVAČKO-

ŠOKAČKA STRANKA): podjela na 6 pokrajina s pokrajinskim vladama i saborima,

ali je osnova teritorijalne podjele trebala biti vjerska pripadnost pučanstva, tri bi

pokrajine bile pretežito katoličke, a tri izrazito pravoslavne

- Zemljoradnička stranka: predlaže narodnu skupštinu sastavljenu od zastupnika koje

delegiraju strukovni savezi, država bi vodila posebnu brigu o zadrugarstvu

- Josip SMODLAKA predlaže nacrt koji polazi od decentralizacije, predlaže podjelu na

12 pokrajina na temelju povijesnih i geografsko-gospodarskih cjelina

- Nacrt HRSS: taj nacrt nije ušao u raspravu Skupštine, sastavljen je 1921., a dopunjen

sljedeće godine i postao je program stranke. Hrvatska je definirana kao neutralna

selječka republika s punim suverenitetom, ona stupa u savez suverenih država s

drugim jedinicama u međunarodno priznatom području jugoslavenske države, savezni

poslovi obuhvaćaju usko područje, središnji parlament (zakonodavni organ)

činedelegacije suverenih država, odluke donesene na saveznoj razini postaju izvršne

tek kada ih potvrde savezne jedinice. Nacrt predlaže KONFEDERATIVNO

NAČELO, posebno se naglašava nepriznavanje Rapallskog ugovora o razgraničenju s

Italijom i traži se vraćanje Istre i Rijeke Hrvatskoj.

VIDOVDANSKI USTAV

- 28. lipnja 1921.

- Od 419 zastupnika trebalo 211 za izglasavanje, a radikali i demokrati imali samo 183

zastupnika pa su pridobili JMO (obećali da će pri podjeli države, sve oblasti koje treba

formirati biti unutar granica BIH), Slovensku KMETIJSKU STRANKU (njezin prvak

BOGUMIL VOŠNJAK postao poslanik u Pragu) i DŽEMIJET (stranka turskih

veleposjednika u Makedoniji; obećali im da će prilikom agrarne reforme sačuvati

njihove posjede)

- Bilo nazočno 258 zastupnika, 223 glasalo za, 35 protiv, 161 zastupnik nije bio prisuta

(dakle 196 ih bilo protiv ustava)

- Zaobičen zaključak s Krfa o kvalificiranoj većini

- KSHS je USTAVNA, PARLAMENTARNA MONARHIJA

8

- Ustavna jer je ustav temeljni zakon iz kojeg proizlaze svi ostali zakoni koje donosi

NARODNA SKUPŠTINA

- Parlamentarna= zato jer ima Narodnu skupštinu kao narodno, izabrano predstavničko

tijelo iz čije se većine formira vlada

- Monarhija= na čelu je monarh, nasljeđuje se po primogenituri

- Centralističko uređenje: državnim aparatom upravlja se iz Beograda, ukinuti su entiteti

i povijesne posebnosti uspostavljene oblasti koje tvore jedinstveni teritorij (ranije

povijesne pokrajine proglasili su tvorevinama tuđinske vlasti i potencijalnim izvorima

separatizma--> prekid s nacionalnom komponentom u državnom uređenju)

- Formiranje oblasti prema PRIRODNIM, SOCIJALNIM I GOSPODARSKIM

PRILIKAMA, jedan oblast najviše može imati 800 000 stanovnika

- Uredbom kralja iz 1922. država je podijeljena na 33 oblasti

- Ozakonito je jedinstveno državljanstvo

- Radikali su bili za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a demokrati za

nacionalni unitarizam, te je napravljen kompromis i prihvaćen je troimeni naziv

države (srbi na prvom mjestu),

- Spominje se jedan narod s tri imena, ali i tri plemena jednog naroda (odraz

kompromisa između dviju stranaka)

- Državni grb= sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je

simbolizirati državno jedinstvo

- Jezik= srpsko-hrvatsko-slovenski (slovenački)

- Kralj, vlada i narodna skupština= Vrhovni organi, podređeni su im svi niži organi

- Podjela na zakonodavnu (skupština i kralj=zakoni koje skupština izglasa mora odobriti

kraljda bi bili važeći), upravnu (vlada, tj ministarstva; no vlada mora dobiti kraljevu

potvrdu) i sudsku (sudovi, označeni kao nezavisni, izricali su presude u kraljevo ime)

vlast

- Vlast je samo načelno podijeljena, no kralj ima glavnu riječ

- Kralj= vrši zakonodavnu vlast zajedno sa Skupštinom, on raspisuje izbore, saziva

Narodnu skupštinu, zaključuje je i raspušta, može raspustiti Skupštinu kadgod ocijeni

da mu njezin sastav ne odgovara, ima pravo ZAKONODAVNE INICIJATIVE (preko

vlade ili ministarstava upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge), tek njegovom

SANKCIJOM skupštinski prijedlozi postaju zakoni=> kralj ima pravo veta na zakone,

mogao je uskratiti sankciju nekom zakonu, bez obzira što ga je skupština prethodno

odobrila i izglasala; kralj PROGLAŠAVA ZAKONE I TEK TADA ONI POSTAJU

9

OBVEZATNI, on je prvi zakonodavni činitelj, ima veliku vlast i u upravi (vlada je

izvršni organ, formira je stranka ili koalicija koja ima većinu u parlamentu), prema

Vidovdanskom ustavu VLADA je ODGOVORNA KRALJU I NARODNOJ

SKUPŠTINI (kralj se upliće u rad vlade i obara vlade), imenuje PREDSJEDNIKA

VLADE, odobrava listu ministara koju mu predsjednik predloži, vlada ovisi o kralju,

KRALJEVA JE OSOBA NEPOVREDIVA, ne može ga se pozvati na odgovornost, ne

može biti tužen za svoje političke akcije, nego za njih odgovara vlada, odnosno resorni

ministar koji supotpisuje kraljeve akte iz svojeg područja djelatnosti. Kralj je

POSTAVLJAO SUCE, birao ih je među kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo

(svi su suci uživali stalnost), kralj je VRHOVNI ZAPOVJEDNIK ORUŽANIH

SNAGA, NAVJEŠĆUJE RAT I ZAKLJUČUJE MIR, predstavlja državu u svim

odnosima s drugim državama

- Ustav je trebao konsolidirati i pravno učvrstiti državu, srpski su politički krugovi

učvrstili svoju vlast i sada su to trebali ozakoniti ustavom, opće međunarodne

okolnosti tada su išle u prilog izglasavnju ovakvog hegemonističkog, centralističkog,

unitarističkog ustava

- Pri izglasavanju ustava gotovo i nije bilo prisutnih hrvatskih i slovenskih političara

POLITIČKE STRANKE

- do 1941. djeluje oko 40 stranaka

- nacionalno pitanje i nacionalna pripadnost uvelike je utjecala na političko okupljanje i

razvrstavanje političkih stranaka

- nacionalno pitanje davalo je pečat njihovim programima

- prvo sporno pitanje bilo je trebaju li svi narodu unutar dražve sačinjavati unitarističku

državu ili je potrebno čuvati i uvažavati višenacionalnost

- programski: centralizam ili federalizam?

- Na stranačke je podjele utjecala i vjerska pripadnost, socijalne razlike i pripadnost

određenom društvenom sloju (seljaštvu, građanstvu, radništvu)

- Na djelatnost stranaka i njihov politički angažman utjecao je DVOR, raznim

zakulisnim potezima kralj je nametao svoju volju i vodećim političkim strankama, u

vodstvima vodećih stranaka imao je svoje ljude koji su ga obavještavlai o radu stranke

i političkim planovima vođa stranke

- Stranke se mogu podijeliti na:

10

a) STARE: predratne, djelovale su u razdoblju prije prvog svjetskog rata

b) NOVE: osnovane poslije stvaranja zajedničke države

- prema teritorijalnoj rasprostranjenosti neke su stranke djelovale na cijelom državnom

prostoru, a neke samo na ragionalnoj razini

- samo je mali broj stranak djelovao na području cijele države i imao općejugoslavensko

obilježje, većina je ipak djelovala na užem, nacionalnom prostoru

- do 1929. nijedna stranka nije postala općejugoslavenska, iznimka je bila samo KPJ ali

je ona nastupala s klasnih pozicija i zbog prijelaza u ilegalu nije sudjelovala u javnom,

političkom životu

- u većini stranaka iskazivao se značajan utjecaj VOĐE

NARODNA RADIKALNA STRANKA: poznata kao Radikali, osnovana 1881., bila prva

stranka u Srbiji koja je imala pisani program, osnovao ju je ADAM BOGOSAVLJEVIĆ,

glavni ideolog bio je PERA TODOROVIĆ (obojica su bili nekadašnji sljedbenici

socijalista SVETOZARA MARKOVIĆA), od 1903 do 1914. stalno na vlasti u Srbiji,

vlast je imala i za vrijeme prvog svj. rata u koaliciji s Samostalnom radikalskom strankom

Ljube Davidovića (1909. izdvojio se iz matične stranke); nastojali su proširiti svoju vlast i

izvan Srbije, zastupali su tezu da KSHS nije nova država, nego stara, proširena Srbija,

Srbi čine maticu te države te njome i upravljaju, temelj njihovog programa činio je

VELIKOSRPSKI HEGEMONIZAM, dominantan položaj osigurali su si Vidovdanskim

ustavom, svoje prave namjere prikrivali su unitarističkim frazama, vodili su velikosrpsku

politiku; glavni oslonac imali su u SRPSKOM SELJAŠTVU, ono je bilo njihova biračka

osnova, no to nije seljačka stranka jer je njezino vodstvo bilo mahom iz građanskih

krugova, posebnu pozornost pridavali su BIH, organizirajući tamošnje Srbe, tamo gdje je

bilo srpskog stanovništva osnivale su se radikalske organizacije no bez većeg uspjeha; na

čelu je bio NIKOLA PAŠIĆ (obrazovan, vješt političar, vodio stranku sve do smrti 1926.),

a poslije 1926. ACA STANOJEVIĆ, no u stranci su se nakon Pašićeve smrti pojavile

frakcije koje su se borile za vlast

DEMOKRATSKA STRANKA: nastala udruživanjem nekoliko različitih predratnih

stranačkih grupacija, osnivač i tvorac programa bio je SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ,

smatrao je da nova država treba jaku državotovrnu stranku koja će imati svoje

organizacije na čitavom državnom teritoriju (ta bi stranka trebala imati naglašen

unitaristički program), Pribićević je smatrao da su sve stare stranke, i Radikali, regionalne

stranke i da njihovi programi ne odgovaraju potrebama nove države; 15. VELJAČE 1919.

11

Pribićević je održao GOVOR U SARAJEVU, okupili su se njegovi pristaše iz Hrvatsko-

srpske koalicije, skupine jugoslavenske-unitarne orijentacije iz Vojvodine, BIH, Slovenije

i Hrvatske (najviše iz Dalmacije, djelomično okupirane od Talijana); u govoru je objasnio

temeljni program nove stranke: UNITARNA JUGOSLAVENSKA DRŽAVA S

JEDINSTVENOM CENTRALISTIČKOM UPRAVOM, u novoj vladi Pribićević je bio

ministar UP, sve koji bi se protivili njegovoj državnoj koncepciji proglasio je

antidržavnim elementima, pri organiziranju stranke, u nju su se priključili samo ljudi iz

tzv. PREČANSKIH KRAJEVA (iz zemalja pod austrougarskom vlašću), te je nastojao

pridobiti pristaše iz Srbije i Crne Gore, pokušalo se u novu stranku uključiti i

RADIKALE, njegovu pozivu odazvale su se tri male stranke iz bivše Kraljevine Srbije:

SAMOSTALNA RADIKALNA STRANKA LJUBE DAVIDOVIĆA,

NAPREDNJAČKA STRANKA (VOJA MARKOVIĆ) i LIBERALNA STRANKA

(VOJA VELJKOVIĆ), na čelo Demokratske stranke, Pribićević je postavio Davidovića

misleći da će on bolje privući pristaše u Srbiji, Pribićević ostaje glavni ideogol stranke i

kreator njezine politike, kako je Davidović bio umjereniji i skloniji pregovorima s

hrvatskom stranom i kako je njemu bila važnija taktika od programa (bio antiradikal), dok

je Pribićević branio stranački program i surađivao je s radikalima jer su mu bili potrebni

(iako ih je želio potisnuti); 1924. Pribićević istupa iz stranke i osniva SAMOSTALNU

DEMOKRATSKU STRANKU (zastupa unitarizam i centralizam) koja je dobila pristaše

samo hrvatskih Srba, dok je Demokratska stranka postala srbijanska stranka sve više se

priklanjajući velikosrpstvu, no ne tako agresivno kao Radikali

HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA: hrvatsko seljaštvo kao

nositelj političke djelatnosti i nacionalne borbe, postupno rješavanje hrvatsko pitanja: prvo

treba ojačati hrvatsko seljaštvo, njegovu ulogu i snagu u okviru austrougarskog dualizma,

zatim potvrditi položaj Hrvatske unutar AU na osnovu hrvatskog državnog prava, za

pretvaranje Monarhije u federaciju (austroslavizam), u proljeće 1918. prihvaća

jugoslavizam uz isticanje načela ravnopravnosti naroda, stranka se postupno pretvarala u

hrvatski nacionalni pokret

SLOVENSKA LJUDSKA (NARODNA) STRANKA

- osnovana 1892. kao Katolička narodna stranka, a 1905. preimenovana u SLS, vođa joj

je bio Anton Korošec, predsjednik Narodnog vijeće SHS, potpredsjednik zajedničke

vlade KSHS, stranka je aktivno sudjelovala u pripremanju Svibanjske deklaracije, u

12

AU monarhiji vodila je proaustrijsku politiku izrazito katoličke orijentacije, u KSHS

prihvaćaju novu dinastiju, zalažu se za autonomni položaj Slovenije u Kraljevini,

nastupaju anticentralistički, prilikom donošenja Vidovdanskog ustava napuštaju

skupštinu, vješto koriste srpsko.hrvatski spor, kao najjača slovenska stranka

osiguravaju stvarnu slovensku posebnost u državi, često surađuju s beogradskim

vlastima, u svom vodstvu su imali katoličke svećenike te nose snažan biljeg

klerikalizma, katolički župnici po selima aktivno su se uključivali u rad ove stranke

JUGOSLAVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA

- stranka bosansko-hercegovačkih muslimana (u KSHS nisu bili priznati kao posebna

nacija), utjecaj Srba i prodor velikosrpstva potiskivalo je nesrpsko stanovništvo u BIH,

osobito muslimane, te se muslimanski vođe organiziraju kako bi se oduprli

velikosrpstvu, najprije je formirano nekoliko manjih regionalnih muslimanskih

skupina, koje se sredinom 1919. povezuju u JMO, nisu se odazvale Pribićevićevom

pozivu da uđu u njegovu stranku, riječ jugoslavenska u svom nazivu objašnjavali su

kao prihvaćanje jugoslavenske države i njezinog teritorijalnog okvira u koji se

uključuji i muslimani, to ne znači prihvaćanje jugoslavenskog unitarizma, tražili su

autonomiju pokrajina u dotadašnjim granicama i s pokrajinskim vladama, no nisu se

izjašnjavali za federalizam, iako je njihov autonomizam bio blizak tome, naglašavaju

zahtjev za osiguranje vjerskih prava muslimana, stranka se oslanjala isključivo na

muslimansko stanovništvo, njezino vodstvo se nije izjašnjavalo u nacionalnome

smislu, isticanje jugoslavenstva omogućilo joj je dogovaranje i s srpskom i s

hrvatskom stranom,ulazili su u koalicije s unitaristima, na čelu joj je bio MEHMED

SPAHO (do 1940. kada je umro)

ZEMLJORADNIČKA STRANKA

- nastala 1920. spajanjem triju zemljoradničkih skupina koje su djelovale prije Prvog

svjetskog rata: Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Savez težaka iz Bih i

Pokrajinski težački savez iz Dalmacije--> Savez zemljoradnika, program temelji na

unitarističkoj koncepciji, zalaže se za centralistički organiziranu državu, shvaćaju

seljaštvo kao poseban društveni sloj, traže izgradnju države na zadružnim načelima,

zbog opredjeljivanja za centralizam napustile su je pristaše iz Hrvatske, pa se s

vremenom njezin utjecaj ograničava na područje Srbije, prvi predsjednik bio je

MIHAJLO AVRAMOVIĆ, on je uklonjen zbog unutarnjih sporova i izabran je

13

JOVAN M: JOVANOVIĆ_PIŽON, 1927. stranci se pridružila Grupa za kulturnu i

socijalnu akciju (predvode je Dragoljub Jovanović i Milan Pribićević)

HRVATSKA ZAJEDNICA

- do izbora za Konstituantu smatrana je najjačom strankom u Hrvtaskoj,nastala je

udruživanjem Starčevićeve stranke prava i Napredne demokratske stranke, u početku

su bili za unitarizam, no u Konstituanti se opredjeljuju za federalizam, surađuju s

HRSS-om i prihvaćaju Radićev republikanizam, prvi predsjednik bio je Matko

LAGINJA; a zatim IVAN LORKOVIĆ, 1924. pristupa joj i ANTE TRUMBIĆ,

raspuštena je početkom 1926., jedna skupina na čelu s Trumbićem osniva

HRVATSKU FEDERALISTIČKU SELJAČKU STRANKU- program temelje na

nepriznavanju Vidovdanskog ustava i protiv centralizma države,

HRVATSKA PUČKA STRANKA

- građanstvo religiozne orijentacije i katolički kler, u svoj program unosi kršćanska

načela, naglašava posebnost hrvatske nacije, protiv centralizma, traži reviziju

Vidovdanskog ustava, zalaže se za samoupravu općina, kotareva i pokrajina, jačanjem

HRSS-a postupno nestaje s političke pozornice

HRVATSKA STRANKA PRAVA

- frankovci

- poslije prvoprosinačkog akta ponovno se okupila

- protive se ujedinjenju

- povremeno surađuju s HZajednicom i HRSS-om

- protiv velikosrpstva

CRNA GORA

- u početku nije bilo stranaka, tijekom 1919. i 1920. protivnici ujedninjenja (zelenaši)

vodili su oružanu borbu protiv novog stanja

- bjelaši su se uključivali u stranke formirane izvan crnogorskog područja (Radikale,

Demokrate), a zelenaši su djelovali kao politički pokret koji se postepeno

preoblikovao u stranku- CRNOGORSKU STRANKU čiji su pristaše nazivani

crnogorskim federalistima, traže da Crna Gora bude jedna od federalnih jedinica u

14

KSHS, na oblikovanje njihovog programa utjecala je Hrv Zajednica, a zatim i HRSS i

Radić, njezin najistaknutiji predstavnik bio je SEKULA DRLJEVIĆ

DŽEMIJET

- jedina strana koja je imala svoje sjedište u Makedoniji

- okupljala je muslimansko stanovništvo pod vodstvom aga, begova i hodža koji su

štitili svoje veleposjede

- poslije 1925. iščezavaju s političke pozornice, kada na to području vodeću ulogu

preuzimaju Radikali i Demokrati

KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE

- osnovana na kongresu socijaldemokratskih stranaka i skupina koje su djelovale u

drugim državam prije osnivanja KSHS, kongres je održan u Beogradu u travnj 1919.,

prisutni delegati izjasnili su se za pristupanje Trećoj internacionali sa sjedištem u

Moskvi, 1920. održan je kongres u VUKOVARU gdje stranka mijenja ime u KPJ, bori

se za rušenje kapitalističkog poretka i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije

- u početku zastupaju unitarističku koncepciju (za jedinstvo jugoslavenskog naroda), no

poslije 1924. prihvaćaju višenacionalnost jugosalvenske države i traže da svaki narod

ima pravo na samoodređenje i odcjepljenje

- organizirali su brojne štrajkove u tvornicama, na željeznicama

- preuzmaju vodstvo u Jedinstvenim radničkim sindikatima, pod njezinim okriljem

djeluje i omladinska organizacija SAVEZ KOMUNISTIČKE OMLADINE

JUGOSLAVIJE (SKOJ) osnovan 1919.

- 1920. OBZNANA: mnogi komunisti su uhićeni

- 1921. ZAKON O ZAŠTITI DRŽAVE: predviđene teške kazne za komunističku

djelatnost, od tada KPJ djeluje tajno, njezino vodstvo odlazi u inozemstvo

- U njezinom djelovanju dolazi do razilaženja u vodstvu, o nekim programskim

određenjima (o nacionalnom, seljačkom i sindikalnom pitanju) spore se lijeva i desna

frakcija

- 1928. na konferenciji zagrebačkih komunista (održana ilegalno) izvršen je obračun s

frakcionaštvom, posebnim zalaganjem Josipa Broza. I Komunistička internacionala

(KOMINTERNA) prihvaća takvo zalaganje, a Broz biva izabran za sekretara

MJESNOG ODBORA KPJ u Zagrebu, na čelo novog stranačkog vodstva dolazi Đuro

ĐAKOVIĆ 8zalaže se za jedinstvo Partije)

15

NACIONALISTIČKE ORGANIZACIJE

- uz političke stranke djeluju i političke organizacije

- nakon stvaranja KSHS vođe predratne JUGOSLAVENSKE NACIONALISTIČKE

OMLADINE pokušale su okupiti sve mlade u državi, imaju snažnu podršku vlasti,

tijekom priprema za stranački kongres došlo je do sukoba između tzv.

NACIONALISTIČKE OMLADINE i OMLADINSKIH STURJA POD UTJECAJEM

KPJ, te je kongres otkazan, od tada svaka grupacija razvija posebno svoju djelatnost

- u Splitu je 1921. osnovana JUGOSLAVENSKA NAPREDNA NACIONALISTIČKA

OMLADINA (JNNO): osnovana na inicijativu Demokratske stranke, osnivači i prvi

članovi bili su mladi sljedbenici Demokrata, objašnjavaju svoj nastanak potrebom

stvaranja jake borbene fronte za obranu krajeva ugroženih od Italije, u rezoluciji ističu

da će JNNO sudjelovati u suzbijanju separatizma; JNNO je osnovana neposredno

poslije donošenja Obznane i afirmacije HRSS-a na izborima, trebala je suzbijati

komunističku opasnost, ali i hrvatski nacionalizam; često se služila fašističkim

metodama , okrivljavala je hrvatsku politiku da podriva autoritet države u inozemstvu

i onemogućava njezinu konsolidaciju, postupno su joj se priključivale i osobe starije

dobi, ona prerasta u općepolitičku organizaciju, u svibnju 1922. mijenja naziv u

ORGANIZACIJA JUGOSLAVENSKIH NACIONALISTA (ORJUNA): osnovni

program ORJUNE bio je integralno jugoslavenstvo, zadatak joj je očuvati nacionalno

jedinstvo i spriječiti protudržavnu djelatnost, Pribićević joj pruža snažnu podršku

(slični programi), izrazito antihrvatski karakter

HRVATSKA NACIONALNA OMLADINA (HANAO): reakcija na ORJUNU, kao

ideološku osnovu ima hrvatske nacionalne interese, za federalizam, prihvaća koncepciju

HRSS-a, kao reakciju na unitaristički pokret i velikosrpski hegemonizam, česti sukobi s

pripadnicima ORJUNE što daje vlastima izliku da poduzimaju izvjesne mjere protiv

HANAO-a i dr. hrv. Organizacija (Hrvatski sokol, Hrvatska žena)

SRPSKA NACIONALAN OMLADINA (SRNAO): pokret izrastao kao otpor svemu što se

protivi stvaranju velike Srbije, organizirana je 1922., u vrijeme kada pokret jugoslavenskih

nacionalista počinje agresivniji nastup, Radikali joj pružaju otvorenu podršku (vrijeme kada

Radikali raskidaju koaliciju s Demokratima),

16

SLOVENSKA NACIONALNA OMLADINA (SLONAO): odgovor na akcije ORJUNE i

SRNAO-a, suprotstavlja se velikosrpstvu i unitarizmu,

- djeluju i četničke organizacije, prva takva organizacija nastala je 1921. pod nazivom

UDRUŽENJE ČETNIKA ZA SLOBODU I ČAST OTADŽBINE, vodstvo čine stari

četnici, sudionici u četničkim akcijama u Makedoniji potkraj 19. i početkom 20. st. i u

ratovima od 1912. do 1918., tijekom 1924. iz toga se društva odvajaju četničke grupe i

formiraju se još 2 četničke organizacije: UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA ZA

KRALJA I OTADŽBINU i UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA PETAR

MRKONJIĆ (pod tim je imenom kralj Petar I. u mladosti sudjelovao u bosansko-

hercegovačkom ustanku 1875. i 1876.), u srpnju 1925. te se divje organizacije

ujedinjuju u UDRUŽENJE SRPSKIH ČETNIKA PETAR MRKONJIĆ ZA KRALJA

I OTADŽBINU

- jugoslavensku državu četnici smatraju proširenom Srbijom, za njih jugoslavenstvo

znači srpstvo, odani su monarhiji, kralju i dinastiji Karađorđevića, na čelu su im

mahom umirovljeni srpski oficiri bez većeg obrazovanja

- četničke organizacije najprije se osnivaju u Srbiji, a kasnije i u drugim dijelovima

države, tamo gdje je bilo srpskog stanovništva

- glavni oblik četničkih udruženja bili su poluvojnički odredi, naoružani crnim

zastavama s mrtvačkim glavama, smatrali su se čuvarima poretka, vezali su se uz

režim, veliki utjecaj na njih imaju Radikali (mnogi njihovi članovi bili su članovi

Radikala, pr. Puniša Račić)

- među četničkim udruženjima bilo je i netrpeljivosti

- poslije šestosječanjske diktature, kada su raspuštene sve stranke i udruženja, pa i ona

četnička, Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine nastavilo je s djelovanjem,

tada u udruženje ulaze i članovi zabranjenih četničkih grupacija i dr. srpskih

nacionalističkih organizacija te udruženje postaje oslonac Aleksandrovoj diktaturi; od

1929. do 1932. na čelu udruženja bio je ILIJA TRIFUNOVIĆ-BIRČANIN, a od

1932. do 1941. vojvoda KOSTA MILOVANOVIĆ-PEĆANAC

- prije nastanka KSHS na području Kosova djelovala je organizacija Albanaca-

KOSOVSKI KOMITET čiji je cilj bio ujedinjenje kosovskih Albanaca s Albancima u

Albaniji u jednu državu, organizirani su tzv. KAČAČKI ODREDI, koji su bili

17

naoružani i djelovali su na području cijelog Kosova, i poslije formiranja KSHS, ideja o

ujedinjenju Albanaca bila je živa

- kako bi presjekla vezu s Albanijom saveznička konferencija ambasadora uspostavila je

uz granicu KSHS s Albanijom NEUTRALNU ZONU

- kačaci su dugo vjerovali da će granica prema Albaniji biti izmijenjena, no do toga nije

došlo

- 1923. ukinuta je neutralna zona

- KSHS izbjegla je međunarodne obveze prema albanskoj manjini, Albanci su bili

kulturno i nacionalno ugnjetavani, nisu mogli slobodno iskazivati svoje nacionalne

osjećaje, zahtjeve za nacionalnom slobodom i ravnopravnošću, nisu imali svoje

političke stranke, neki su se počeli priklanjati Džemijetu

- njemačka je manjina bila u najboljem položaju

- najviše Nijemaca bilo je u Vojvodini, oko 60%, tu su se doseljavali tijekom 18 st.,

poslije povlačenja Turaka, uglavnom su se bavili poljoprivredom

- bilo ih je i u Srijemu i u Slavoniji (oko 24 %), dok ih je nešto manje bilo u Sloveniji

(8%, činili staro gradsko i agrarno stanovništvo), njihov broj u Sloveniji postupno se

smanjivao

- najbolje su bili organizirani u Vojvodini, stvaranjem KSHS prekinuta je njihova

mađarizacija, godine 1922. osnivaju NJEMAČKU STRANKU, dobili su 5 od 8 mjesta

na skupštinskim izborima, podržavali su vladu, prekidaju djelatnost 6.1.1929., a

sredinom 30-ih godina ponovno se organiziraju u KULTURNOM SAVEZU

(KULTURBUND), uz pomoć države izgradili su svoj školski sustav, u Velikom

Bečkereku imali su svoju učiteljski školu, njihov savez nije djelovao samo na

kulturnom planu nego i na političkom (pod snažnim utjecajem nacizma iz matične

države)

VJERSKE ZAJEDNICE

- i na Krfskoj konferenciji 1917. raspravljalo se o vjerskim zajednicama--> zabrinutost

srpskih predstavnica za položaj Katoličke crkve zbog stava Vatikana o formiranju

takve države, s druge strane predstavnici Jugoslavenskog odbora izražavali su

nedoumice u vezi položaja Srpske pravoslavne crkve (taj je problem bio veći)

- prihvaćeno je načelo ravnopravnosti svih vjera u državi

18

- odnos crkve i države: Pašić zagovara Srpski ustav u kojemu se pravoslavna vjeru

definira kao državna vjera u Srbiji, pa se postavlja pitanje treba li imati takav položaj i

u novoj državi. Srpska je pravoslavna crkva autokefalna i nacionala, što je do tada bila

osnovna pretpostavka da bude i državna

- bio je prijedlog da se takav status, status državne crkve, da svim crkvama i vjerama u

državi

- na kraju je na Krfu prihvaćen sustav VJERSKOG PARITETA, utvrđena je

ravnopravnost vjera, što ne znači da je država antikonfesionalna

- država, svojom suverenom vlašću, trebala je regulirati odnose među crkvama i njihov

odnos prema državi

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

- Vidovdanskim ustavom određen je stav države prema crkvama i vjerskim zajednicama

- U članku 12. postavljeno je načelo o slobodi vjere i o ravnopravnosti svih priznatih vjera

- odnos države prema svim vjerskim zajednicama nije bio isti, država je naklonjenija

Srpskoj pravoslavnoj crkvi

- poslije ujedinjenja 1918. na prostoru KSHS našle su se tri autokefalne pravoslavne

oblasti u rangu metropolija: BEOGRADSKA, SRIJEMSKO-KARLOVAČKA I

CRNOGORSKO-PRIMORSKA

- DALMATINSKA METROPOLIJA i AUTONOMNA SRPSKOPRAVOSLAVNA

CRKVA U BIH bile su pod vrhovnom upravom veseljenskog patrijarha u Carigradu

- u svibnju 1919. u Beogradu su se ujedinile sve te oblasti u jedinstvenu SRPSKO

PRAVOSLAVNU CRKVU KRALJEVINE SHS

- 1920. uspostavljena je patrijaršija u SRIJEMSKIM KARLOVCIMA

Krajem 1920. održan je crkveni sabor na kojemu je izabran prvi patrijarh Srpske

pravoslavne crkve KSHS- DIMITRIJE PAVLOVIĆ (do tada bio beogradski arhiepiskop i

metropolit Srbije, patrijarh do 1930., čin ustoličenja obavljen je u PEĆI, 28. kolovoza

1924. u kraljevoj nazočnosti)

- crkva je organizirana na temelju UREDBE O SRPSKOJ PATRIJARŠIJI I O

CENTRALIZACIJI UPRAVNE I SUDSKE VLASTI U SRPSKOJ PATRIJARŠIJI

(1920.)

- 1929. donesen je ZAKON O SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI, a ustav te crkve

prihvaćen je 1931.

19

- Od početka crkva je djelovala kao jedinstvena, nedjeljiva, centralizirana episkopalna

organizacija s administrativnom podjelom na eparhije

- Svi pravoslavci 8i Srbi u Hrvatskoj, Sloveniji, BIH) u KSHS bili su podvrgnuti

patrijarhu Srp. pravoslavne crkve

- Dokinuta je autonomija pravoslavnih metropolija

- Iako pravno nije imala položaj državne crkve, bila je favorizirana od državnih vlasti i

imala je privilegiran položaj

- S. Pribićević u prvom razdoblju svojega djelovanja (kada se borio za unitarizam)

prihvaćao položaj Srp. pravoslavne crkve, međutim nakon stvaranja Seljačko-

demokratske koalicije, njegova perspektiva se mijenja. On se poziva na povijesno

nasljeđe (na autonomiju pravoslavne crkve u Hrv. Za vrijeme AU), kako je ta

autonomija ukinutqa nakon stvaranja KSHS, on ističe da je centralizacija pravoslavnih

crkvenih organizacija izvršena protivno kanonskim propisima, jer je izvršena za

vrijeme SEDIS VACANTIAE (kada je patrijaršijska stolica u Srijemskim Karlovcima

bila ispražnjena). Novim uredbama izmijenjene su mnoge ustanove i presječen je život

srpskog narodnog crkvenog sabora. Tako je nastao kaos koji zahtjeva novu

organizaciju Srpske pravoslavne crkve u KSHS. Pribićević optužuje srpske episkope

da su poprimili duh apsolutizma, da su prenijeli grčki FANARIOTSKI SUSTAV, što

uništava tekovine Srba u prečanskim krajevima i njihovu autonomiju. Smatra da se

time otvara područje novih borbi i to između samih Srba (Srba-prečana i Srbijanaca u

Srbiji), stoga zahtjeva da se pravoslavna crkva preuredi po METROPOLITSKOM

SUSTAVU (federativni sustav koji bi štitio prečanske Srbe os srbijanske hegemonije u

Crkvi) i traži punu autonomiju pojedinih metropolija

KATOLIČKA CRKVA

- karakterizira je njezina univerzalnost

- nema vrhovnog poglavara u granicama pojedinih država, već je to papa u Rimu

- za vrijeme AU postojao je papinski nuncij u Beču za čitavo područje Monarhije

- kako pri nastanku KSHS nije uređen odnos Vatikana s KSHS, veze između katoličkog

episkopata novonastale države i Svete Stolice išle se i dalje preko NUNCIJA U BEČU

kao papina zastupnika za sve države baštinice AU (ta je veza postojala sve dok

Vatikan nije priznao KSHS)

20

- početkom srpnja 1919. zagrebački nadbiskup ANTUN BAUER upućuje svojega

izaslanika SVETOZARA RITTIGA u Vatikan kako bi predao papi PROMEMORIJU

o stanju i problemima Katoličke crkve u KSHS

- od 15. do 20. srpnja 1920. održana je biskupska konferencija u Zg pod predsjedanjem

biskupa Bauera, između ostaloga, raspravljalo se i o položaju Katoličke crkve (KC) u

novoj državi i o jedinstvenom predstavništvu Crkve za cijelo njezino područje. Takav

je zaključak dostavljen Sv. Stolici i zatražena je potvrda istoga. Ostali zaključci

odnosili su se na autonomiju školstva, upravu crkvenom imovinom, odtžavanje

staroslavenske službe u hrv. Crkvama i na zaštitu Sv. Jeronima u Rimu. Zatraženo je i

sklapanje KONKORDATA između KSHS i Vatikana

- konferencija upućuje u Beograd dva delegata: ANTUNA BONAVENTURU

JEGLIČA, ljubljanskog biskupa, i IVANA ŠARIĆA, sarajevskog biskupa. Oni dolaze

kod regenta Aleksandra i ministra vjere kako bi raspravili o položaju KC. Jeglič je

zatim otputovao u Rim na audijenciju kod pape

- pitanje sklapanja konkordata bilo je važno vanjskopolitičko pitanje i nije lako došlo do

potpisivanja sporazuma. Beogradski su krugovi mislili da se na KSHS protegne

konkordat koji je potpisan između Vatikana i Kraljevine Srbije, no katolički episkopat

nije dijelio takvo stajalište, već je smatrao da je potreban novi ugovor, konkordat

između KSHS i Vatikana

- 6. studenog 1919. VATIKAN je SLUŽBENO PRIZNAO KSHS

- I na Krfskoj je konferenciji bilo raspravljano o konkordatu, tada su neki srpski

političari ocjenili da je konkordat opasan i nepovoljan za Srbiju

- Važno je bilo pitanje i o razgraničenju biskupija koje su imale sjedište izvan KSHS (u

Austriji, Mađarskoj, Italiji)

- U tijeku rasprava o budućem ustavu, neki su zastupnici, ugl oni iz klerikalnih redova,

tražili da se u ustav unese odredba o obvezatnom zaključivanju konkordata, i to što

prije--> taj zahtjev nije prihvaćen, nego je člankom 12. predviđeno samo da će vjere

koje imaju vrhovnog poglavara izvan države održavati veze s njim na način koji će se

odrediti zakonom

- Nakon izglasavanja Vidovdanskog ustava, ministar vjera potaknuo je ANKETU O

ZAHTJEVIMA CRKAVA (pravoslavne, katoličke, evangelističke, muslimanske,

židovske) kako bi utvrdio njihov položaj, materijalno stanje vjerskih službenika i

međucrkvenih odnosa. Sazvana je konferencija vjerskih zajednice za 16. studenog

1921. u Beogradu. Na konferenciji je bila zastupljena i KC čiji predstavnici odmah

21

predlažu zaključivanje konkordata. Taj je prijedlog ušao u zaključke konferencije, no

vlada nije ništa poduzimala da ga realizira

- Sredinom 1922. Pašić je inicirao razgovore o potpisivanju konkordata pa su katolički

biskupi podnijeli vladi NACRT KONKORDATA IZMEĐU SVETE STOLICE I

KSHS. Nezadovoljna tim nacrtom, vlada je imenovala komisiju za proučavanje pitanja

o zaključivanju konkordata sa zadatkom da se napravi novi nacrt.Komisija je dovršila

nacrt nakon 2 mjeseca, no takav nacrt odbijali su katolički biskupi

- U prosincu 1924. u Rimu je bio MVP Momčilo NINČIĆ koji je s predstavnikom

Vatikana dogovorio da se za temelj konkordata uzme stari konkordat sa Srbijom iz

1914. Tekst je pripremio Josip SMODLAKA (poslanik KSHS u Vatikanu), pa su u

travnju 1925. počeli službeni pregovori

- U Rim stiže i ministar vjere VOJISLAV JANJIĆ

- Mnoga vjerska pitanja (pitanje crkvene imovine, predlaganje kandidata za biskupe)

bila su sporna, dovodila su do nesuglasica pa su pregovori prekinuti

- Tek nakon nekoliko godina pregovori će se pokrenuti s mrtve točke. U trenutku kada

su bili uspješno zaključeni, Aleksandar je ubijen, pa potpisani tekst konkordata nije

bio ratificiran 8nije stupio na snagu)

- KC ostala je bez službeno određenih odnosa s državom

- Zg nadbiskup bio je i predsjednik biskupske konferencije koja je rješavala unutarnje

pastoralne probleme Crkve i odnose s državnim vlastima

ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA

- kako su se pojedine zemlje izdvajale iz područja turske vlasti, formirale su se posebne

vjerske zajednice (pr. u BIH, Srbiji, Crnoj Gori)

- u Srbiji je islam bio priznata vjera, no nije bio u ravnopravnom položaju s

Pravoslavnom crkvom (PC). Slično je bilo i u Crnoj Gori gdje su muslimani činili

posebnu vjersku zajednicu, no pravoslavna je vjera bila državna vjera

- u BIH poslije AU okupacije država se počela miješati u vjerska pitanja i poslove

muslimana, državna je vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starješine i preko njih

se miješala u vjersko vođenje vjernika. Muslimani su se borili za vjersko- prosvjetnu

autonomiju, koju su izborili tek 1909. Od tada oni sami biraju svoje vjerske

predstavnike, neposredno ili posredno. Vrhovnu upravu vodio je ULEMA_MEDŽLIS

(vjersko starješinstvo na čelu s REIS-ul-ULEMOM, kojeg je na prijedlog posebne

22

vjerske kurije imenovao vladar, ovlaštenje za vjersko djelovanje dobivao je iz

Carigrada od ŠEIH-ul-ISLAMA)

- nakon nastanka KSHS djelovanje IVZ neko je vrijeme ostalo kao i ranije

- 12. rujna 1919. donesena je UREDBA O UPRAVU VAKUFA, a zatim 28. veljače

1922. ZAKON O UPRAVI VAKUFA

- Na osnovi tih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na

području Srbije i CG kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom

ministra vjere

- Mislimani u BIH, Sloveniji i Hrvatskoj sačinjavali su drugu zajednicu pod upravom

reis-ul-uleme u Sarajevu

- Ta je podjela trajala sve do 31. siječnja 1930. kada je novim zakonom uspostavljena

jedinstvena, samostalna ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA (IVZ) za cijelu državu

(gornje dvije org. povezane su u jednu) na čelu s reis-ul-ulemom sa sjedištem u

Beogradu

- Muslimani su sami birali vjerske starješine, a IVZ dobivala je financijska sredstva od

države pod čijim je nadzorom bila

- 1936. sjedište reis-ul-uleme premješteno je u Sarajevo

- IVZ imala je složenu organizaciju, nadležnosti njezinih organa nisu bile strogo

odvojene, a dijelile su se na UREDBODAVNI, VJERSKO-UPRAVNI I IMOVINSKI

UPRAVNI ORGANI. Najviši organ bio je VRHOVNI VAKUFSKI SABOR kojeg

čine predstavnici izabrani od pojedinih vakufskih sabora kao nižih organa, taj je organ

bio nadležan i za biranje reis-ul-uleme i za donošenje ustava IVZ

- Tekije= ustanove koje služe za obavljanje različitih molitava i obreda pojednih

derviških redova

ŽIDOVSKA ZAJEDNICA (ŽZ)

- židovske općine=> sinagoge- mjesta okupljanja Židova, mjesta gdje su oni molili,

vjerski se obrazovali (općine su nastajale na područjima gdje bi se naselio veći broj

Židova)

- 1918. u KSHS, kao i drugdje u Europi, Židovi su se podijelili na REFORMISTE

(NEOLOGE) I STAROVJERCE (ORTODOKSE). U svakom je mjestu mogla

postojati samo jedna židovska općina, no unutar nje mogla je biti organizirana služba

za obje grupe Židova

- Organiziranje župa ovislio je o zakonskim propisima KSHS

23

- 1919. na osnivačkom kongresu u Osijeku, židovske su se općine ujedinile u SAVEZ

JEVREJSKIH VJEROISPOVJEDNIH OPĆINA U KSHS. Međutim, nekoliko

ortodoksnih općina osnovalo je svoje posebno UDRUŽENJE

- Sjedište saveza bilo je u Beogradu, na čelu mu je bio glavni odbor (predsjeda HUGO

ŠPICER), ministarstvo vjere odobrilo je, u kolovozu 1921., pravila djelovanja Saveza

(Savez je bio središnji organ i predstavnik židovskih općina u državi,brinuo je o

pojedinim općinama, posredovao između njih i države, davao mišljenja o zakonskim

nacrtima i naredbama koje se odnose na židovske općine

- U Zg 22. i 23. studenog 1921. održan je prvi redovni kongres Saveza, bilo je oko 100

delegata, zaključeno je da Savez nije politička organizacija, da u njegovim redovima

ima mjesta za obje grupe židova. No ortodoksne općine nisu se priključile Savezu.

Program rada Saveza sadržavao je pprvenstveno kulturne i prosvjetne zadaće

- Tek u prosincu 1929. objavljen je ZAKON O VJERSKOJ ZAJEDNICI ŽIDOVA U

KSHS, Savez je tada obuhvaćao 99 općina koje su morale svoje statute uskladiti s

novim zakonom. Zakonom je zajamčena puna sloboda ispovijedanja vjere Židovima,

njihovo organiziranje po vjeroispovjednim općinama koje su se brinule o vjerskim i

kulturnim potrebama svojih članova. Zakon je sadržavao odredbu o podjeli Židova na

Savez neortodoksnih i Udruženje ortodoksnih općina. Savez je nastojao da ta odredba

ne dođe u zakon, no nije mu to uspjelo (tim je činom podjela sankcionirana)

- Židovske škole= prva je bila u ZG 1841. (radila sve do 1941.), u školama su poučavali

vjerske i opće predmete

- Nakon proglašenja KSHS većina je djece išla u državne škole, a u vjerske samo na

vjeronauk, te većina židovskih škola sužava svoju djelatnost samo na vjeronauk

- Neke su židovske škole održale svoju djelatnost sve do izbijanja Drugog svjetskog rata

(pr u Vojvodini zbog jakog utjecaja ortodoksnih Židova, u Zg i Osijeku zbog

kvalitetne nastave)

- Od 1928. do 1941. u Sarajevu je djelovao SREDNJI TEOLOŠKI ZAVOD

(RABINSKI CENTAR) čiji je program trajao 4, a zatim i 5 godina. Polaznici su se

osposobljavali za predmolitelje, zamjenike rabina, razne vjerske službe u općinama i

sinagogama. Završeni polaznici mogli su nastaviti školovanje na višim rabinskim

školama u inozemstvu

- U istom je razdoblju u Sarajevu djelovala i privatna škola za učenje hebrejskog jezika-

SAFA BERURA

24

- Početkom 1941. u KSHS bilo je oko 75 000 Židova (najčešće su živjeli u velikim

gradovima)

OBILJEŽJA VANJSKE POLITIKE KSHS

- ovisili o velikim silama (do 1935. vezana s Francuskom, a poslije se približava

Njemačkoj)

- narodna skupština ima mal utjecaj na vanjsku politiku, njome rukovodi dvor, tj. kralj i

ministri VP samo vuku njegove poteze

- strah velikih sila od širenja boljševičke revolucije--> zaštitni pojas u koji su uključili i

KSHS

- KSHS ne priznaje Sovjetsku Rusiju (čini to tek 1940.), osniva se SVESLAVENSKO

DRUŠTVO ZA OBNOVU RUSIJE, u Beogradu (zbrinjavalo brojne ruske emigrante)

- Sovjetska republika BELE KUNA u Mađarskoj (1919.), KSHS obećani teritorijalni

ustupci, ona koncentrira vojsku na demarkacijskoj liniji prema Mađ, međutim, admiral

HORTHY brzo slama revoluciju, te KSHS ne dobiva priželjkivano

- Strah od restauracije vlasti Habsburgovaca u Mađarskoj, zadnji AU vladar Karlo IV.

stiže u Budimpeštu 27. ožujka 1921. kako bi preuzeo kraljevsku vlast od regenta

Horthyja. No Horthy mu pruža otpor i nalaže mu da se povuče iz Mađarske u čemu ga

podržavaju i vlade KSHS, Čehoslovačke i Rumunjske (uputile Karlu ultimatum da u

roku od tri dana napusti Mađarsku), što on i čini 5. travnja 1921. no ne odriče se

pretenzija na mađarski prijesto

- MALA ANTANTA= savez KSHS, Čehoslovačke i Rumunjske; nastao njihovim

bilateralnim povezivanjem: 14. kolovoza 1920. u Beogradu KSHS-Čehoslovačka,

zatim u Bukureštu 23. travnja 1921. Čehoslovačka-Rumunjska; i onda u Beogradu

savez između KSHS i Rumunjske, 7. lipnja 1931. Sadržaj tih triju konvencija bio je

obrana granica utvrđenih mirovnim ugovorima u Trianoru i Neuillyju i vjerskog

sastava uopće

- 20. listopada 1921. Karlo Habsburški ponovno dolazi u Mađarsku, članice Male

Antante upućuju mađ. vladi protestnu notu, traže da Karlo ode i istovremeno

proglašavaju svoju mobilizaciju. I Saveznička konferencija traži Karlov otklanjajući

svaku odgovornost za intervenciju triju susjednih država. Karlo napušta Mađarsku 1.

studenog 1921.

- KSHS najveće uporište francuske politike na Balkanu, a za tim utjecajem teže i VB i

Italija

25

- VB radi na stvaranju regionalnih saveza balkanskih država, te francuska nastoji vezati

jugoslavensku politiku posebnim, ovjerenim ugovorima. Pregovori su zaključeni

1925.--- FRANCUSKO-JUGOSLAVENSKI PAKT O PRIJATELJSTVU, a potpisani

su tek 11. studenog 1927. (zaključeni su, kako se kaže, radi očuvanja mira i političke

stabilnosti u Europi i radi osiguravanja suradnje u slučaju da taj mir bude ugrožen,

predviđena je i vojna pomoć ako jedna od potpisnica bude nepravedno napadnuta)

- U svibnju 1922. potpisana je tzv. SANTA-MARGARETSKA KONVENCIJE, tj.

razrađen je Rapallski ugovor u pogledu željezničke veze Rijeke s jugoslavenskim

zaleđem

- Međutim, odnosi između dviju država nisu se poboljšali, osobito nakon dolaska fašista

na vlast u Italiji, iako je jugoslavenska vlada činila razne ustupke

- 1924. zaključen je RIMSKI PAKT prema kojemu se RIJEKA priključuje Italiji

- 1925. NETTUNSKE KONVENCIJE (grad Nettun u Italiji, južno od Rima)- novi

ustupak Italiji, regulirana neka pitanja iz Rimskog pakta (ona o slobodnoj trgovini

talijanskih građana, kupovanju zemlje, smanjenju tranzitnih carina, o specijalnim

pravima tal. konzulata)

- Italija je čak podržavala težnje Mađarske i Bugarske prema KSHS, a potpisala je i

ugovore o suradnji s Grčkom i Turskom

- Česti sukobi na granici prema Bugarskoj; tek je zemljoradnička vlada

ALEKSANDRA STAMBOLISKOG uspjela privoliti Beograd na potpisivanje

NIŠKOG SPORAZUMA (1923.) kojim je jugoslavenska str. Obećala pomoći

Bugarskoj u njezinim zahtjevima za ukidanjem nekih odredaba ugovora iz Neuillyja.

U Bugarskoj se mijenja režim, na vlast dolazi vlada CANKOVA koja obezvređuje

Niški sporazum te ponovno dolazi do graničnih incidenata. Italija podržava bugarski

državni vrh, a odnosi Bugarske i KSHS toliko su se zaoštrili da je 1925. i 1926.

postojala prijetnja izbijanja rata

- 1922. obnovljeni su odnosi KSHS i Albanije. U Albaniji je na vlasti bio AHMED-beg

ZOGU, vođa Narodne stranke. Preko njega KSHS pokušala je učvrstiti svoj utjecaj u

Albaniji. Godine 1924. izbio je oružani ustanak u Albaniji, Zogu bježi u Beograd,

tamošnje vlasti pomažu mu da se vrati na vlast u Tirani, krajem 1924. Kada se vratio

na vlast u Albaniji, Zogu se okreće Mussoliniju i Italija 1926. uspostavlja protektorat

nad Albanijom. Mussolini je pomogao Zoguu da se u rujnu 1928. proglasi KRALJEM

ALBANACA (dakle i onih na Kosovu)

26

- 1923. potpisana je konvencija kojom je KSHS dobila posebu zonu u SOLUNSKOM

pristaništu, dogovoreno je i pitanje carine i održavanja zone. Međutim, radom

talijanske diplomacije, odnosi Grčke i KSHS su se pogoršavali, osobito nakon što je

Italija potpisala pakt s Grčkom 1928.

- KSHS bila je članica Društva naroda

UNUTARNJA POLITIČKA PREVIRANJA DO 1929.

- borba za nacionalnu ravnopravnost, decentralizaciju, reviziju ustava

- teza o Srbiji kao izbavitelju iz društva poraženih naroda

- HRSS najizraženija protucentralistička stranka, uz nju još i SLS i JMO te crnogorski

federalisti: traže promjenu ustava u ime priznavanja individualnosti naroda i njihove

ravnopravnosti

- Važno je bilo pitanje seljaštva i seljačkih domaćinstava, te seljaci izvan Srbije unose te

probleme u političke pokrete i postaju osnovna biračka snaga i baza anticentralistima

- Veliki utjecaj regenta, kasnije kralja Aleksandra bira članove vlade, omogućava da se

održe vlade koje nemaju većinu u parlamentu, ruši vlade koje imaju većinu--> takve

ovlasti nisu imali vladari u ostalim parlamentarnim monarhijama te se ovo razdoblje

naziva DOBA LAŽNOG PARLAMENTARIZMA (razdoblje trajanja Vidovdanskog

ustava)

- U politički život uvlači se korupcija

- Poslije donošenja ustava, Radić nastoji proširiti svoj utjecaj i na Hrvate izvan Hrvatske

(Dalmacija, BIH, Bačka), nastoji okupiti sve političke snage u Hrv u borbi protiv

centralizma. Sredinom svibnja 1921. u Slobodnom domu objavljuje prosvjedno Javno

pismo republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske u kojemu izabrani

zastupnici HRSS-a upozoravaju da u Konstituanti postoji nadglasavanje, da se

Hrvatska ne priznaje kao država i Hrvati kao poseban narod. I zastupnici HSP-a i

Hzajednice napuštaju Konstituantu i s HRSS-om formiraju HRVATSKI BLOK koji

poriče pravo Konstituanti na donošenje ustava koji bi vrijedio i za Hrvtasku, na čelu

bloka bioje Radić

- Početkom 1922. Blok je objavio memorandum-SPOMENICU upućenu javnom

mijenju civiliziranog svijeta, posebno delegatima genovske konferencije

(međunarodna konferencija Saveznika u Genovi, bavila se obnovom svijeta, posebno

Europe): prikazan je položaj Hrvatske u KSHS, upozorilo se na jednostrano

27

proglašenje Vidovdanskog ustava, provođenje brutalne sile od strane vlasti što je

posljedica balkanizacije Hrvatske i opasnost za mir u Europi i svijetu. Hrvatski blok

traži PRIZNAVANJE HRVATSKE DRŽAVE u zajedničkim granicama međunarodne

zajednice Hrvata, Srba i Slovenaca

- Na izborima 18. ožujka 1923. HRSS je dobila 70 mandata (i dvostruko više glasova

nego na izborima 1920.): posljedica prodora stranke u Dalmaciju i BIH

- Nakon skupštinskih izbora 1923. došlo je do okupljanja anticentralističkih stranaka:

HRSS, JMO i SLS koje traže reviziju ustava. Njihovi čelnici (Radić, Korošec, Spaho)

sastaju se već krajem ožujka 1923., dogovaraju se o suradnji i formiraju

FEDERALISTIČKI BLOK s ciljem zajedničke borbe protiv centralizma. Inzistiraju na

preuređenju države uz poštivanje povijesnog razvoja i traže reviziju Ustava. Odnosi

triju stranaka i njihove obveze nisu bile precizno određene

- Na vlasti su bili Radikali (108 mandata)

- Borba Federalističkog bloka i Radikala svodila se na hrvatsko-srpski spor, stoga su

napadi radikala bili usmjereni uglavnom na HRSS i Radića

- HRSS je imao 70 mandata i Pašić se s pravom bojao što će se dogoditi ako radićevci

odluče ući u parlament jer bi Federalistički blok prevagnuo i pretvorio radikale u

manjinu u parlamentu. Stoga Pašić izražava spremnost da pregovara s HRSS-om

- 13. travnja 1923. u Zg je potpisan sporazum između Radikala (potpisao ga MARKO

ĐURIČIĆ) i HRSS-a; a potpisali su ga i predstavnici JMO-a i SLS--- MARKOV

protokol (po Marku Đuručiću). Radikali su se obvezali da neće provesti najavljivanu

podjelu države na oblasti (prema Ustavu), Radić će nastaviti s apstinencijom i njegovi

stranački kolege neće dolaziti na sjednice Narodnog vijeća. Radić to čini da spriječi

parcelaciju Hrvatske ukidanjem pokrajinske uprave i uspostavljanjem oblasti, a

radikali žele imati većinu u parlamentu i osigurati si mjesto predsjednika Skupštine.

Radić se i dalje bori protiv centralizma i Vidovdanskog ustava. Zastupnici JMO-a i

SLS-a ulaze u Narodnu skupštinu

- Početkom 1924., suprotno dogovoru, radikali su počeli primjenjivati uredbu o

administrativnoj podjeli države na oblasti i likvidirati pokrajinsku upravu

- U srpnju 1923. Radić putuje u inozemstvo (Beč, Pariz, London) gdje ostaje više od

godinu dana (najveći dio u Londonu) s ciljem da informira svjetsku javnost o stanju u

KSHS, da potraži rješenje unutarnjih političkih odnosa u državi, prije svega rješenje

hrvatskog pitanja. Međutim, tamo ne dobiva veliku podršku

28

- Kada je Pašić odlučio likvidirati pokrajinsku upravu, Radić šalje upute iz inozemstva

da 30 zastupnika HRSS-a ode u Beograd i da u Narodnoj skupštini preda svoje

punomoći. U skupštini se formirala većina protiv vlade

- Do 20. ožujka 1924. bile su predane i sve ostale punomoći zstupnika HRSS-a osim

one Radićeve i one Augusta Košutića (bili su u inozemstvu)

- Vlada Nikole Pašića daje ostavku

- Tada kulminira i sukob unutar Demokrata. Davidovićevo krilo bilo je sklono

umjerenijim akcijama i povezivanjem s ostalim opozicijskim strankama, pa i s HRSS-

om, s ciljem rušenja Radikala, no Pribićević je bio protiv toga te s 14 zastupnika

napušta Demokratsku stranku i osniva SAMOSTALNU DEMOKRATSKU

STRANKU (program: očuvane narodnog i državnog jedinstva u duhu Vidovdanskog

ustava); zajdno s Pašićem formirao je novu vladu, tzv. P-P vladu

- Radikali su uz pomoć Pribićevića ostali na vlasti pa je prijetila opasnost od podjele

države na oblasti, tj. od mrvljenja Hrvatske

- Svi su zastupnici HRSS-a bili u skupštini no ratifikacija njihovih mandata bila je

odugovlačena. Kada su svi njihovi mandati ratificirani, vlada je izgubila većinu u

Skupštini i kralj odgađa njezino zasjedanje za pola godine. Opozicija taj kraljev potez

naziva DRŽAVNIM UDAROM i oštro ga kritizira

- U ljeto 1924. vlada P-P odstupa, zamjenjuje ju vlada opozicijskog bloka na čelu s Lj.

Davidovićem (Demokrati, SLS, JMO) kojoj je i HRSS pružio potporu

- Iz Londona Radić dolazi u Beč gdje od sovjetskog ministra VP ČIČERINA dobiva

poziv da posjeti Moskvu. Radić ide u Moskvu, učlanjuje HRSS u Seljačku

internacionalu (međunarodna org. Seljačkih stranaka, djeluje pod okriljem

Komunističke internacionale, ima sjedište u Moskvi), s tim da stranka ostaje i dalje

vjerna svojemu programu i taktici. Prezidij Seljačke internacionale formalno je primio

HRSS kao člana na sjednici 1. srpnja 1924. Radić je to napravio kao taktički potez da

stvori privid podrške u inozemstvu

- Radić se preko Beča vraća u Zg 11. kolovoza 1924. , politička situacija i dalje je

zamršena, Davidović treba podršku HRSS-a da bi ostao na vlasti, stoga vlada donosi

odluku o ponovnoj uspostavi pokrajinske uprave za Hrv i Slavoniju (koju je P-P vlada

već počela likvidirati). Davidović je računao s ulaskom HRSS-a u vladu te je ostavio 4

ministarska mjesta nepopunjena

29

- Kralj se usprotivio Davidovićevoj namjeri da uključi HRSS u vladu i želi da se stranka

odrekne dijela svojeg programa ako bi pristala ući u vladu; ubrzo kralj traži ostavku

Davidovićeve vlade

- Početkom 1925. vraćena ja P-P vlada, Narodna je skupština raspuštena, raspisani su

novi izbori za 8. veljače 1925.

- Potkraj prosinca P-P vlada donosi odluku o primjeni OBZNANE i Zakona o zaštiti

države na HRSS zbog pristupa Seljačkoj internacionali, odlučeno je da se HRSS

raspusti jer je pristupanjem SI postala sastavni dio Komunističke internacionale, da se

zabrani svaki njezin rad (skupštine, zborovi, izdavanje novina) i da se provede kazneni

postupak protiv njezinog vodstva. Prvaci HRSS-a uhićeni su početkom 1925. (uhićen

je i Radić koji se skrivao u skloništu Seljačkog doma u ZG)

- Vlada je odlučila da unatoč zabrani HRSS može istaknuti svoje kandidate na izbornim

listama (smatrali su da su postigli svoj cilj i da ne treba ići do kraja, primjena Obznane

trebala je zbuniti i obezglaviti stranku, vlada nije htjela da se zabrana kandidiranja na

izborima shvati kao prodor u sustav ustavnosti države), mislili su da Radić i HRSS na

izborima nema nikakvih šansi

- Na izborima 8. veljače 1925. HRSS je dobio 67 mandata (532 872 glasa)

- Radić je i dalje zadržan u zatvoru

- Dvor, tj kralj počinje pregovore s Radićem

- 27. ožujka 1925. Pavle Radić objavljuje u Skupštini da Radić i HRSS priznaju

Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića, izražavaju volju za sporazum sa srpskim

narodom i spremnost hrvatskog naroda na suradnju u državnom uređenju

- Pregovori s Radikalima završeni su sredinom srpnja 1925. i stvorena je R-R vlada

(HRSS postaj HSS), Radić je pušten iz zatvora, postaje ministar prosvjete. Radikali su

se obvezali da će donijeti niz zakonskih prijedloga (zakon o općinskim

samoupravama, izjednačavanje poreza, uređenje agrarnih prilika u Dalmaciji, pitanje

zadruga) koje je HSS smatrao neophodnima za konsolidaciju prilika u državi

- Neki su Radićev preokret okarakterizirali kao kapitulaciju pred beogradski režimom

- SDS je potisnuta u opoziciju, Pribićević je odbačen

- Sporazum s Radićem shvaćen je kao slamanje otpora hrvatske opozicije i njezina

kapitulacija i to bez revizije ustava

- SLS traži objedinjavanje mariborske i ljubljanske oblasti u jedan administrativni

entitet- ujedinjenu Sloveniju- no Pašić na to ne pristaje

- Radikali nisu ispoštovali dogovor, nisu donijeli dogovorene zakonske odredbe

30

- Radić želi ubrzati Skupštine i državnog aparata kako bi pokrenuo i izmjene položaja

Hrvatske

- Nakon nekoliko mjeseci u vladi, Radić postaje nezadovoljan, radikali se ne drže

dogovora i dolazi do krize u R-R vladi: prvo Radić napušta vladu, a početkom 1927. i

svi ministri HSS-a

- Sporazum s radikalima je raskinut i Radić ponovno prelazi u oporbu

- Pribićević je za vrijeme R-R vlade iz opozicije napadao nove saveznike, no žešće se

obrušavao na radikale ocjenjujući njihovo velikosrpstvo veoma opasnim

- Poslije novih skupštinskih izbora 11. rujna 1927. na kojima je HSS dobio 61 mandat

(privremeno je stranka preimenovana u Narodnu seljačku stranku kako bi se privukli

birači izvan Hrvatske; dobili 160 000 glasova manje nego na prošlim izborima)

izvršen je pokušaj stvaranja snažnoh BLOKA DEMOKRACIJE (DemokratskaS; SDS,

Zemljoradnička stranka i HSS), no do toga nije došlo

- 11. studenog 1927. SELJAČKO-DEMOKRATSKA KOALICIJA (SDK)

- Stvaranje SDK bilo je veliko iznenađenje jer su se povezale dvije stranke oprečnih

programa (samostalski unitarizam i radićevski hrvatski nacionalni program), no

ujedinila ih je borba protiv hegemonije i velikosrpstva. Bore se za građansku i

financijsku ravnopravnost svih dijelova države, bore se za ustavnost i osnoven

demokratske norme (i Radić i Pribićević smatraju da je glavna prepreka uspostavi

moderne demokratske države radikalska velikosrpska politkia, no da se pormjene

moraju ostvariti isključivo demokratskim, ustavnim, parlamentarnim putem

- Sredinom veljače 1928. Pribićević prvi put spominje reviziju ustava (Radić traži da

Hrv, Slavonija i Dalmacija budu jedna oblast i da čitava država ima 4-5 oblasti)

- Sukob SDK i vlade= sukob prečanske fronte i srbijansko radikalse prevlasti

- Radić napada vladu kao policijsku diktaturu hegemonista, pojačanu korupcijom i

pljačkom u prečanskim krajevima i biva isključen s tri sjednice Skupštine (u veljači

1928.)

- Početkom lipnja 1928. Radić iznosi svoj plan konfederacije u koju bi se trebala

transformirati KSHS

- Javljaju se otvorene prijetnje Radiću u tisku

- Atentat 20. lipnja 1928. (Puniša Račić, ubijeni P. Radić i Đ. Basariček, ranjeni Radić,

I. Granđa i I. Pernar) (knjiga Zvonimira Kulundžića: Atentat na Stjepana Radića)

- SDK objavljuje da neće sudjelovati u radu Skupštine dok im ne bude dano jamstvo za

jednakost i ravnopravnost

31

- Vlada je atentat tumačila kao akciju pojedinca izazvanog uvredama opozicije što je

dodatno izazvalo nepovjerenje SDK prema režimu

- Skupština je nastavila zasjedanje 1. kolovoza no zastupnici SDK nisu došli, nego se

istog dana sastaju u ZG i prihvaćaju REZOLUCIJU u kojoj traže preuređenje države

kako bi se osigurala ravnopravnost svim nacionalnim individualitetima, navode samo

osnovne obrise novog uređenja, ističu da im je cilj sporazumijevanje i očuvanje

državne zajednice, temeljito preuređene na načelu poštivanja nacionalnih povijesnih

posebnosti

- Kralj Aleksandar čak je pomišljao na amputaciju dijelova Hrvatsek i njihovo

pripojenje u Veliku Srbiju ali ga je Pribićević odgovorio od toga

- 8.8.1928. umro je Radić, prije toga, 1. kolovoza, potpisao je rezoluciju SDK

- Vodstvo HSS-a preuzeo je VLADKO MAČEK (postaje i jedan od potpredsjednika

SDK)

ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA

- politički prgram SDK postaju zaključci razolucije od 1. kolovoza 1928.

- Zastupnici SDK ne dolaze u Skupštinu, bore se za uspostavu ravnopravnosti

- Nakon atentata, odstupa vlada VELJE VUKIČEVIĆA, kralj sastav nove vlade

povjerava Antonu KOROŠCU (jedini Nesrbin na čelu vlade za trajanja monarhije do

1941. godine). Uz predstavnike SLS u vladi su bili i predstavnici DS i JMO-s

- Opoziciju su predstavljali samo zastupnici Saveza zemljoradnika

- Krnja skupština izglasava NETTUNSKE KONVENCIJE protiv koje su istupali

hrvatski zastupnici

- Skupština upućuje delegaciju u Berlin na zasjedanje INTERPARLAMENTARNE

UNIJE, Vladko Maček negira kompetentnost takve skupštinske delegacije,oduzima joj

pravo da zastupa hrvatski narod, međutim ništa ne prigovara kralju Aleksandru u

kojeg ulažu velike nade za prevladavanje krize

- SDK očekuje od dvora neki dublji zahvat, preuređenje državnog uređenja

- Očekivalo se da će kralj potegnuti ustavom predviđen aparat za rješavanje krize u

interesu države i same krune

- Potkraj prosinca Koroščeva vlada daje ostavku, na dvoru je sve spremno za novu

politiku iako dvor počinje uobičajene razgovre s čelnicima političkih stranaka

(pozvani i predsjednici SDK, 4. i 5. siječnja 1929., Maček tada traži punu promjenu

državnog uređenja, uspostavu državne i kulturno-povijesne posebnosti sa svojim

32

saborima i vladama--> federacija, Pribićević traži reviziju ustava; ostali čelnici

stranaka ne prihvaćaju njihove prijedloge)

- Kraljeva kancelarija obavještava da nema mogućnosti ni za kakvo parlamentarno

rješenje

- 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar objavljuje svoj MANIFEST kojim se ukida

parlamentarni sustav, uvodi se kraljeva diktatura točno deset godina od njegove

proklamacije da će poštivati načelo ustavno-parlamentarne vladavine u svemu

- Vidovdanski ustav prestaje vrijediti, parlament je raspušten (glavna smetnja za plodan

državni rad), kralj je jedini zakonodavac, sve će zakone donositi svojim UKAZIMA,

kralj naređuje i zapovijeda svima da mu se pokoravaju, svi stanovnici njemu su

podređeni, on nikome ne odgovara

- Kralj je imenovao neparlamentarnu vladu odgovornu samo njemu, predsjednik vlade

bio je general PETAR ŽIVKOVIĆ, u vladu su ušli kraljevi ljudi iz vodstva

RadikalneS i Demokratske stranke, disidenti iz dotadašnjih stranaka, bilo je tu i

nekoliko manje važnih ličnosti iz Hrvatske (neki su bili privrednici)

- Zabranjen je rad svih političkih stranaka, ukinuta su izabrana predstavništva u

općinama i dr. ustanovama

- Početkom listopada kralj donosi ZAKON O NAZIVU I PODJELI KRALJEVINE NA

UPRAVNA PODRUČJA: Kraljevina Jugoslavija (naziv trebao ojačati osnovnu ideju

diktature o nacionalnom i upravnom jedinstvu države), država je podijeljena na 9

BANOVINA (umjesto dotadašnjih 33 oblasti): DRAVSKA (sjedište u Ljubljani),

SAVSKA (Zg), VRBASKA (Banja Luka), PRIMORSKA (Split), DRINSKA

(Sarajevo), ZETSKA (Cetinje), VARDARSKA (Skoplje), MORAVSKA (Niš),

DUNAVSKA (Novi Sad). Banovine nisu imale nikakvu autonomiju, kralj je

postavljao banove iz redova onih koji podržavaju njegovu diktaturu. Formiranjem

banovina pod novim nazivima htio se izbrisati kontinuitet imena povijesnihm

nacionalnih pokrajina, dok je razgraničenje banovina vršeno tako da se osigura srpska

većina u što većem broju banovina (u 6 od 9: Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska,

Zetska i Vardarska)

- Diktatura nije riješila krizu, samo ju je produbila

- Naglo se pogoršalo gospodarsko stanje—velika svjetska kriza

- Nepovoljni međunarodni položaj (mnoge države ne priznaju kraljevu diktaturu)

- 3. rujna 1931. kral objavljuje OKTROIRANI USTAV (nametnut, nije ga donio

parlament) nazvan i RUJANSKI/SEPTEMBARSKI USTAV: njime je država dobila

33

neke nove institucije, no kralju je ostalo pravo da odlučuje o svemu, uz Narodnu

skupštinu uspostavljen je i SENAT no zakoni koje su oba doma prihvatila morao je

odobriti kralj da bi postali važeći, sastav obaju domova bio je takav da su u njima bila

kralju odani ljudi, kralj je zadržao proklamiranje zakona. Kralj imenuje vladu, ona je

njemu odgovorna, ne parlamentu, zadržan je centralistički ustroj, no to nije bilo

vraćanje na Vidovdanski ustav nego je sankcionirana praksa šestosiječanjske diktature

—prikriveni apsolutizam

- Zadržana je podjela na 9 banovina, banovski su organi sada bili samo transmisija

središnjih organa u Beogradu

- Oktroirani ustav nije obnovio politički život i rad pol. Stranaka

- Izbori za Narodnu skupštinu 8. studenog 1931., novi izborni zakon (glasovanje je

javno, postavlja se kandidatska lista za cijelu državu, što onemogućava istupanja starih

stranaka koje su mahom regionalne, takvu je listu mogla postaviti samo vlada uz

pomoć činovničkog aparata, njezin nositelj bio je P. Živković

- Zastupnici izabrani na toj jednoj listi formirali su Skupštinski KLUB koji se

preobrazio u političku stranku imena JUGOSLAVENSKA RADIKALNO

SELJAČKA DEMOKRACIJA (politička formacija sastavljena odozgor, trebala je

podupirati diktatorski režim prikriven ustavom)--> 1933. ta se formacija nazvala

JUGOSLAVENSKA NACIONALNA STRANKA (JNS- JENSA) a njezin je program

podržavao osnovne odredba oktroiranog ustava, posebno dinastije Karađorđevića

- Srbijanske stranke željele su ponovnu uspostavu parlamentarizma, SDK je tražila

federativno uređenje, dakle obje su grupe bile za ukidanje diktature

- Maček je mislio da je proglašenjem diktature krlaj odlučio uzeti stvari u svoje ruke i

srediti stanje u državi, međutim kralj to nije učinio. Maček vodi politiku čekanja,

smatra da će se taj režim sam uništiti te da će kad-tad hrvatsko pitanje doći na red

- Pribićević je pokušao uspostaviti veze sa srbijanskom opozicijom, no prilikom dolaska

u Beograd, uhićen je i interniran u selo BRUS podno Kopaonik, zatim je prebačen u

jednu beogradsku bolnicu, gdje je pod policijskim nadzorom bio sve do ljeta 1931.,

napušta zemlju, odlazi u Prag i Pariz. Umro je u Pragu 15. rujna 1536., tu je i pokopan,

a ostaci su mu preneseni u Beograd 1968.

- Kad je objavljen Oktroirani ustav, SDK se odlučila na neku akciju. Početkom

studenog 1932. prihvatili su ZAGREBAČKE PUNKTACIJEE u kojima osuđuju

diktaturu i velikosrpsku hegemoniju, traže preuređenje države.

34

- Punktacije su ponukale i vodstva drugih (sada zabranjenih) stranaka da istupe protiv

diktature: Lj. Davidović u pismu političkim prijateljima, radikalski prvak ACO

STANOJEVIĆ u pismu radikalima (radikalna se stranka podijelila na radikale oko

Glavnog odbora na čeku sa Stanojevićem i na one u diktatorskoj vladi), vodstvo JMO-

a donosi SARAJEVSKE PUNKTACIJE (traže novo uređenje države na bazi kulturno-

povijesnih jedinica, BIH bi postala posebna jedinica), SLS donosi LJUBLJANSKE

PUNKTACIJE (traže poesbnost Slovenije), Savez zemljoradnika izdaje

NOVOSADSKU REZOLUCIJU (upozoravaju na težak gospodarski položaj države,

traže ravnopravni položaj Vojvodine). Sve te rezolucije tražile su obnovu

parlamentarizma

- Zbog Zg punktacija, koje su prve objavljene, uhićen je Maček, početkom studenog

1932. kao prvi potpisnik toga dokumenta (osuđen je na tri godine u sudskom postupku

u Beogradu)

- SDK i dalje nastoji riješiti hrvatsko pitanje u jugoslavenskom okviru

- Hrvatska emigracija na čelu s Pavelićem (1930. Ustaša-hrvatska revolucionarna

organizacija koja 1933. mijenje ime u Ustaša- hrvatski oslobodilački pokret); nastoje

oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku i riješiti hrvatsko pitanje izvan granica K

Jugoslavije

DOBA NAMJESNIŠTVA

- Aleksandar se i dalje oslanja na Francusku u vanjskoj politici, no poslije 1934. počinje

se približavati Njemačkoj (Hitler na vlasti) zbog čega Louis Barthou posjećuje

Beograd, a kasnije Aleksandar odlazi u Francusku

- Atentat u Marseilleu 9. listopada 1934.

- Dvor otvara političku oporuku kralja Aleksandra, čiji sin Petar ima samo 11 godina.

Aleksandar je odredio da se do Petrove punoljetnosti uspostavi namjesništvo od tri

člana koje će u ime kralja voditi državu. Namjesnici su bili knez Pavle (Aleksandrov

bratić), RADENKO STANKOVIĆ (senator i dvorski liječnik) i IVA PEROVIĆ (ban

Savske banovine). Namjesništvo je odmah preuzelo vlast, a glavnu je riječ imao knez

Pavle

- Tadašnjoj vladi predsjedao je NIKOLA UZUNOVĆ i ona je na vlasti sve do prosinca

1934. kada ju knez Pavle zamjenjuje povjerivši predsjedništvo vlade BOGOLJUBU

JEFTIĆU (dvosrkom čovjeku i dotadašnjem ministru VP)

35

- Nova vlada predstavljala se kao vlada pomirljivosti i novog duha--> najava da knez

misli izvesti promjene u unutarnjem političkom životu što potvrđuje i puštanje Mačeka

iz zatvora uoči Božića 1934. i raspisivanje novih, prijevremenih izbora

- Izbori 5. svibnja 1935., omogućeno je sudjelovanje opozicije, započinju pregovori

vodstva SDK i DS, Saveza zemljoradnika i JMO-a. Te stranke istupaju sa

zajedničkom listom kao UDRUŽENA OPOZICIJA na čelu s Mačekom (dogovor sa

SLS i oporbenim krilom radikala nije postignut, pa su oni proglasili apstinenciju).

Nositelj vladine liste bio je B. Jeftić. Postavljene su još dvije liste:

STARORADIKALI (pašićevci) s nositeljem BOŽOM MAKSIMOVIĆEM i ZBOR s

nositeljem DIMITRIJEM LJOTIĆEM

- Rezultati izbora: Jeftić 60,6 % glasova, Udružena opozicij 37,4 %, Zbor 1,2% i

staroradikali 0,8 %

- Prema izbornom zakonu, stranka koja dobije većinu automatski dobiva 3/5 svih

mandata, a zatim sudjeluje u diobi preostalih mandata

- 370 zastupnika, vlada dobila 303, Udružena opozicija 67

- Iako je vladina lista odnijela pobjedu, knez Pavle daje mandat za sastavljanje nove

vlade MILANU STOJADINOVIĆU (on u vladu uključio i predstavnike bivših SLS-a

i JMO-a s Korošcem i Spahom, te su stranke pristale sudjelovati u novoj vladi, te tako

nakon šestosiječanjske JNS-e na vlast došla koalicija radikala, slovenskih klerikalaca i

muslimana koja se ustrojila kao JUGOSLAVENSKA RADIKALNA ZAJEDNICA-

JRZ ili JEREZA

- Razlika između JNS-a i JEREZE: JNS-režimska stranka stvorena odozgor, Jereza je

nastala od bivših stranaka (pokazana namjera kneza Pavla da obnovi parlamentarni-

višestranački život

- Oktroirani ustav i dalje je na snazi, Jereza temelji svoj program na njemu

(unitarističko-centralistička koncepcija)

- Stojadinović govori da će vlada stvoriti međusobno povjerenje u atmosferi u kojoj će

se lakše riješiti hrvatsko pitanje

- Beogradski vladajući vrh potvrđuje da je hrvatsko pitanje najteže i najakutnije

unutarnje političko pitanje (kontradikcija: oktroirani ustav počiva na nacionalnom

unitarizmu, Jereza temelji svoj program na svom ustavu, a hrvatsko je pitanje pitanje o

položaju jedne nacije u jugoslavenskoj državi=> spominjanje hrvatskog pitanja znači

priznavanje da država nije unitaristička, a po ustavu ona to jeste)

36

- Knez Pavle potaknuo je Stojadinovića na riješavanje hrvatskog pitanja, no

Stojadinović ga spominje više iz taktičkih razloga

- Sredinom siječnja 1937. došlo je do sastanka Stojadinovića i Mačeka u BREŽICAMA,

no od razgovora nije bilo neke koristi (S. je ponudio Mačeku da uđe u vladu, M. to

odbija zahtjevajući ukidanje Oktroiranog ustava, S. tvrdi da se ustav ne može mijenjati

prije stupanja Petra II. na prijestolje)

- Neuspjeh razgovora rezultira jačim povezivanjem Mačeka sa srbijanskom oporbom

(DS; Savez zemljoradnika, radikali oko Glavnog odbora--> povezane su u

UDRUŽENU OPOZICIJU)

- 8. listopada1937. zaključen je sporazum između SDK i Udružene opozicije, u

FARKAŠIĆU kraj Petrinje (traže dokidanje ustava, raspisivanje novih izbora za

Skupštinu, novi ustav prihvatio bi se samo pristankom većine Slovenaca, većine

Hrvata i većine Srba, provođenje tog sporazuma povjerilo bi se novoj koncentracijskoj

vladi, a sve je trebao prihvatiti i odobriti knez Pavle. Međutim, knez Pavle ne prihvaća

taj sporazum prije svega zbog zahtjeva za ukidanjem Oktroiranog ustava

KONKORDATSKA KRIZA

- kada je kralj Aleksandar uspostavio svoju diktaturu, želio je dokončati uređenje

odnosa s Vatikanom potpisivanjem konkoradata pa poziva u Beograd prof.

LOISEAUA sa Sorbonne, stručnjaka za konkordatska pitanja

- pokrenuti su pregovori s Vatikanom

- početkom 1933. svećenik MOSCATELLO otputovao je u Vatikan kako bi s državnim

tajnikom EUGENIJEM PASELLIJEM (kasnije papa Pio XII.) dogovorio tekst

konkordata

- kralj je bio zadovolja pripremljenim tekstom, pa je na potpisivanje u Vatikan trebao

putovati ministar pravde, no atentat u Marseilleu prekinuo je sve planove

- Jeftićeva vlada utvrdila je novi datum potpisivanja sporazuma (25. srpnja 1935.), taj

datum prihvatila je i Stojadinovićeva vlada, pa ministar pravde LJUDEVIT AUER

putuje u Rim

- Ugovor je potpisan i trebalo ga je ratificirati, s tim Stojadinović nije žurio, podnio ga

je na ratifikaciju Narodnoj skupštini tek u proljeće 1937.

- Tada je u javnosti pokrenuta široka akcija protiv konkordata inicirana od strane

Pravoslavne crkve

37

- Brošura PRIMEDBE KONKORDATU (Stojadinović u memoarima tvrdi da je autor

brošure bio vladika Platon iz Srijemskih Karlovaca

- Srpska pravoslvana crkva, iako nije bila državna, imala je privilegiran položaj i bojala

se da će ga konkordat poljuljati i umanjiti, borila se protiv konkordata kako bi

učvrstila svoju poziciju

- Protiv konkordata ustaju i političke grupacije jer tu vide priliku za rušenje

Stojadinovićeve vlade

- Nezadovoljstvo vladom i Stojadinovićevom politikom bilo je uočljivo u vodstvu

Demokrata i Radikala (oko Glavnog odbora) pa su se i njihovi političari uključili u

akciju protiv konkordata, uključila su se i srpska nacionalna i kulturna društva

(posebno Udruženje četnika)

- Varnava, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, istupio je protiv konkordata

- U srpnju 1937., u vrijeme kada se u Skupštini pripremala ratifikacija, obolio je

patrijarh VARNAVA, na ulici je krenulo molebstije (crkvena povorka za patrijarhovo

zdravlje) koje se pretvorilo u prosvjed protiv konkordata. U sukobu s žandermerijom

stradali su i civili i crkvena lica, pa je taj događaj poznat kao KRVAVA LITIJA

- Stojadinović ne odustaje, pa je Skupština ratificirala konkordat od 293 nazočna

poslanika, za ratifikaciju je glasovalo 172, u to vrijeme umro je patrijarh (pronosile se

glasine o njegovom sumnjivom završetku)

- Postupak ratifikacije nije bio završen jer je to trebao učiniti i Senat

- Stojadinović ne upućuje konkordat Senatu, povlači dokument i njegovu ratifikaciju

skida s dnevnog reda obavijestivši o tome sinodu Srpske pravoslavne crkve

- Taj potez znači Stojadinovićevu kapitulaciju pred Srpskom pravoslavnom crkvom i

potvrđuje njezin utjecaj na državnu politiku

- Hrvatske političke snage nisu bile umiješane u konkordatsku krizu

- Konkordatska je kriza uzdrmala Stojadinovićev položaj, očekivao se njegov pad, no

knez Pavle ga nije otpustio

- Stojadinović se pomirio sa Srp. prav. Crkvom i ostao na čelu vlade

PRIJEDLOZI ZA RJEŠENJE HRVATSKOG PITANJA

- srž nacionalnog pitanja države

- knez Pavle iskazuje namjere da se to pitanje riješi, no Stojadinović nije poduzimao

neke mjere

38

- poslije 1935. opća državna kriza postaje sve akutnija, a hrvatsko pitanje dobiva

presudno značenje

- i izvan hrvatske politike pojavljuju se prijedlozi za rješavane hrvatskog pitanja

- časopis NOVA EUROPA u srpnju 1935. raspisuje anketu o pitanjima unutarnje

politike jugoslavenske države (koji su glavni unutarnji politički problemi, kojim

metodama ih treba rješavati). Anketom se pokrenula javna rasprava o hrvatskom

pitanju

- neke je brojeve časopisa državno tužiteljstvo zabranilo (objavljivali su odgovore i

prijedloge, kritiziralo se Stojadinovića)

- u broju iz 1936. objavljen je odgovor Milana Pribićevića, Svetozarova brata, i taj je

broj zabranjen pa je nakon toga uredništvo prekinulo anketu

- svi sudionici ankete, iz raznih dijelova države (Zg, Beograd, Novi Sad) složili su se da

je hrvatsko pitanje najakutnije i da zahtijeva neodloživo rješavanje

- rješenja su najčešće bila uklanjanje centralizma i preustroj države, uspostava jedinica

sa širokom osnovom na nacionalnoj, geografskoj, privrednoj i kulturnoj osnovi, neki

pak traže autonomiju povijesnih individualiteta

- skupina zagrebačkih intelektualaca izradila je PRIJEDLOG NACRTA NOVOG

USTAVA koji je trebao zamijeniti Oktroirani ustav (prijedlog su potpisali urednici

Nove Europe, M. Dežman, I. Meštrović, Albert Bazala---> svi oni bili su potpisnici

ranijeg tzv ZAGREBAČKOG MEMORANDUMA koji je imao svrhu da knezu Pavlu

nakon preuzimanja namjesništva prikaže pravo stanje u državi, nije bio namijenjen

javnosti). U uvodu Prijedloga (dovršen u veljači 1936.) razmatraju se uzroci loših

prilika u Kjugoslaviji, naglašava se da su oba ustava, Vidovdanski i Oktroirani,

omogućili srpsku hegemoniju, da je ta politika najviše pogađala Hrvate, poziva se na

hrvatsku povijesnu državopravnost; novo državno uređenje trebalo bi se ostvariti

prema načelu SLOŽENE DRŽAVE, državna vlast bi bila podijeljena središnju i

banovinsku, dioba je predložena i u zakonodavstvu i u sudstvu; obrađene su financije i

promet, dvodomni parlament, predviđene su autonomne jedinice: Hrvatska, Srpska

(cijela predratna Srbija, dakle i Makedonija i predratna Crna Gora) i Slovenska te

Bosansko-hercegovačka i Vojvođanska banovina. Na kraju je naglašeno da Maček

predstavlja sve Hrvate i veliku većinu prečana jer nosi njihove zahtjeve

- Maček ne prihvaća takav Prijedlog

- Prijedlog Josipa Smodlake: objavljen u brošuri 1936. (Hrvatsko pitanje u Jugoslaviji),

preuređenje mora biti popraćeno uspostavom autonomnih pokrajina, isključuje

39

mogućnost da Dalmacija i Slavonija dobiju autonomiju. Kada se tri godine kasnije

opet bavio hrvatskim pitanjem naglašava de se hrvatsko pitanje treba riješiti hitno i to

uspostavom hrvatske autonomije u ravnopravnom savezi sa Srbijom, to bi bio samo

provizorij, a definitivno se preuređenje može provesti nakon rješavanje hrvatskog

pitanja. Jugoslavija bi trebala biti savezna država s četiri jedinice (banovine), svaka

jedinica (Hrvatska, Srbija, Slovenija, četvrtu bi činile BIH, Dalmacija i Crna Gora i

zvala bi se Dinarska=> to znači odvajanje Dalmacije od ostalog hrvatskog područja)

imala bi samostalnost kakvu je Hrvatska imala prije 1918.

VANJSKA POLITIKA

- knez Pavle vodi glavnu riječ u vanjskoj politici, njegov je program antikomunistički

(ne uspostavlja diplomatske veze s SSSR-om), podržava englesko-njemačko

zbližavanje i osiguravanje dobrih diplomatskih i ekonomskih odnosa s Njemačkom,

prevladava suprotnost sa susjedima s pomoću dvostranih ugovora, približava se Rimu,

s tim da dobri odnosi s Berlinom umanje eventualnu talijansku opasnost

- Stojadinoviću je povjerio i resor ministra VP, no S. se u vođenju vanjske politike

morao konzultirati s njim

- Potvrđene su obveze prema Maloj Antanti, Balkanskom sporazumu (zaključen 9.

veljač 1934. između Grčke, Rumunjske, Turske i Jugoslvaije, jamči sigurnost granica

svih balkanskih država) i Francuskoj

- Dolazak Stojadinovića na čelo vlade izaziva uznemirenost vlada u Francuskoj,

Čehoslovačkoj i Rumunjskoj jer je S. poznat kao germanofil (još dok je bio ministar

financija radio je na zbližavanju s Njemačkom). TO je bilo opravdano jer je

Stojadinović zatražio odgađanje sjednica stalnog vijeća ministara Male Antante, nije

odmah odgovorio na poziv francuske vlade da dođe u Pariz

- Njemačka se nada da će Stojadinović osloboditi KJ francuskog utjecaja

- 1935. novi jugoslavenski poslanik u Berlinu dr. ALEKSANDAR CINCAR-

MARKOVIĆ u nastupnoj je audijenciji kod Hitlera izjavio da Jugoslavija neće ulaziti

ni u kakve aranžmane protiv Njemačke i da će olabaviti trenutne veze na drugoj strani

- Knez Pavle sastao se s Hitlerom u listopad u 1936., Hitler mu je obećao da u

eventualnom ratu Njem želi samo neutralnost Jugoslavije i da će zauzvrat jamčiti za

njezine granice

- Knez Pavle prelazi na politiku neutralnosti

- Stojadinović je imao zadatak približiti se Njemačkoj i popraviti odnose s Italijom

40

- 1935. Italija napada Etiopiju, Društvo naroda određuje ekonomske sankcije,

Jugoslavija prihvaća sankcije i prekida trgovinske odnose s Italijom. Hitler to koristi i

pojačava trgovinsku razmjenu s Jugoslavijom kako bi podmirio velike potrebe u

programu naoružanja (Njem preuzima čak 60 % jugoslavenskog žita

- 7.ožujka 1936. Hitler naređuje ulazak vojske u demilitariziranu zonu RAJNSKE

OBLATI (demilitarizirana odlukom Mirovne konferencije 1919.), odnosi s

Francuskom su se zaoštrili, Čehoslovačka i Rumunjska spremne su stati uz Francusku,

Stojadinović ostaje rezerviran (prvo želi steći uvid u stajališta ostalih zemalja, najviše

VB). Mala Antanta više ne djeluje kao cjelina. Engleska strana zauzima pomirljiv stav

prema Njem, izjašnjava se protiv sankcija, Stojadinović staje uz nju, a ne uz

Francusku (VB preuzima vodeću ulogu u Društvu naroda, Jugoslavija želi očuvati

svoje granice određene mirovnim ugovorom, staje uz VB jer joj to više odgovara)

- Hitler je želio razbiti Malu Antantu, u tome mu pomaže stav jugoslavenske

diplomacije

- Čehoslovačka strana zalaže se za proširenje obveza Male Antante, što na sastanku u

Bratislavi odbija Stojadinović, kao i rumunjski predstavnik, navodi se da členice Male

Antante mogu sklapati paktove i s drugim državama, a da prethodno ne konzultiraju

druge partnere u tom savezu. Čehoslovačka predlaže da Mala Antanta sklopi savez s

Francuskom (tzv ugovor u četvero) Stojadinović, tj knez Pavle, to odbija

- 1936. na poticaj britanske diplomacije dolazi do zbližavanja Bugarske i Jugoslavije,

pregovori s kraljem Borisom završeni su 24. siječnja 1937. potpisivanjem

međudržavnog ugovora kojim se utvrđuje nenarušiv mir i iskreno prijateljstvo (tajno je

dogovoreno da Bugarska neće zahtjevati Makedoniju, Caribrod i Bosiljgrad i da će

Jugoslavija podržati zahtjeve Bugarske za izlazom na Egejsko more kod Dedeagača, a

Bugarska jugoslavenske pretenzije prema Solunu)

- Odnosi s Italijom poslije atentata vrlo su loši, te ih je Stojadinović morao poboljšati:

Jugoslavija odustaje od tužbe protiv Italije Društvu naroda. Italija je zainteresirana za

Podunavlje pa računa na Jugoslaviju koja bi joj trebala pomoći u stvaranju dunavskog

pakta, i uključiti se u Rimske protokole zaključene između Italije, Mađarske i Austrije

- U srpnju 1936. ukinute su ekonomske sankcije Italiji, Mussolini najavljuje zbližavanje

s Jugoslavijom govorom u Milanu, 1. studenog

- Početkom 1937. u Rim stiže Stojadinovićev emisar IVAN SUBOTIĆ na razgovore s

tal. ministrom VP CIANOM, a s ciljem pripremanja sporazuma o novim odnosima

dviju država. Sporazum je potpisan u Beogradu 25. ožujka 1937. (potpisali ga

41

Stojadinović i Ciano), čine ga dva dokumenta: politički sporazum (ističe se poštivanje

granica, suzdržavanja od svake akcije ako jedna od država bude napadnuta, zaštita

obostranih interesa, na svom teritoriju neće dopustiti akcije uperene protiv druge

države, njezinog teritorijalnog integriteta ili pravnog poretka) i dopunskog privrednog

sporazuma (dogovoreno proširivanje trgovinske razmjene, veća privredna suradnja).

Izmijenjena su i posebna pisma o garancijama nezavisnosti Albanije

- 1937. i 1938. održani su sastanci Male Antante na kojima se raspravljalo o ugovorima

u četvero, no bez rezultata, posljednji sastanak održan je u BLEDU u kolovozu 1938.

- usljedila je konferencija u Muenchenu (odluka o pripojenju Sudeta Njemačkoj), to je

dovelo do konačnog raspada Male Antante

- u kriznim trenucima za Čehoslovačku, Jugoslavija nije ništa poduzimala

- 1938. priključenje Austrije Njem, međunarodna situacija sve je složenija i napetija

- Knez Pavle želi srediti unutrašnje prilike, prije svega hrvatsko pitanje

- Stojadinovićeva blokada hrvatskog pitanja, približavanje Njem i Ita izazvali su

suprotni efekt od onoga što je zamislio knez Pavle. Hrvatska je opozicija jačala,

nacionalni pokret oko Mačeka, rast nezadovoljstva u Srbiji Stojadinovićevim

diktatorskim ponašanjem i nedemokratskim metodama, S. se osporava pravo da

predstavlja srpski narod

- Knez Pavle propisuje izbore za 11. prosinac 1938. (skupština je bila nastala pod

Jeftićevom vladom, a Stojadinovićeva JEREZA nastala je poslije tih izbora, no on je

svejedno bio uvjeren u pobjedu)

- Tri zemaljske izborne liste: Jereza (Stojadinović), opozicijska (Maček) i Zbor

(Ljotić). Listu opozicije čine SDK, srbijanska Udružena opozicija (radikali oko

Glavnog odbora, demokrati i zemljoradnici) i dio JNS-a koji nije podržao

Stojadinovića na čelu s Petrom Živkovićem

- Rezultati: Stojadinovićeva lista 54% glasova, opozcija 44% i Zbor 1%

- I dalje stari sustav, pa vlada ima 306 mjesta, a opozicija 67 mandata u Skupštini

- Knez Pavle već duže nije zadovoljan sa Stojadinovićem, koji izmiče njegovoj kontroli

(odredi zelenih košulja S. kliču vođa, vođa, kao u Njem Fuehreru u Duceu u Ita), boji

sa da S. želi mjesto kakvo imaju Hitler ili Mussolini, zamjera mu držanje prema

Mačeku, neučinkovitost u rješavanju hrvatskog pitanja

- Urota 1939.: Korošec i Spaho sudjeluju u pripremi urote, vodeću ulogu ima

Stojadinovićev ministar socijalne politike DRAGIŠA CVETKOVIĆ (s 4 ministra na

sjednici vlade u krajem siječnja 1939. daje ostavku s obrazloženjem da treba što prije

42

postići sporazum s Hrvatima, a da je S. tome glavna prepreka, S. prihvaća njihove

ostavke, odlazi Pavlu s prijedlogom ljudi koji će ih zamijeniti, knez traži ostavku cijele

vlade). Stojadinović daje ostavku, a mandat za predsjednika nove vlade dan je Dragiši

Cvetkoviću

- 6. veljače 1939. formirana je Cvetkovićeva vlada kojoj je knez Pavle dao zadatak da

ostvari sporazum s Mačekom i HSS-om

- Maček nije želio pregovarati s predsjednikom vlade, nego s opunomoćenikom kneza

želeći što više angažirati samog šefa države. Knez to prihvaća i upućuje Cvetkovića u

Zg kao svog emisara bez obzira na vladu

- Događaji u Europi u vrijeme stvaranja Cvetkovićeva vlade: raspad Čehoslovačke u

ožujku1939. i njemačka okupacija, u travnju talijanska vojska ulazi u Albaniju;

promjene na međunarodnom planu upućuju na rat širokih razmjera, u tim okolnostima

vrh države oko kneza Pavla i Maček nastoje što prije postići sporazum

- Prvi susret Cvetkovića iMaček održan je u Zagrebu 2. travnja 1939.: Cvetković je

prihvatio Mačekovu osnovu sporazuma (da se najprije utvrdi teritorijalni opseg

Hrvatske, zatim njezin poseban položaj i ovlasti), kad se sporazum potpiše, formirat će

se vlada koja će ga provesti u djelo

- Srbijanska Udružena opozicija (1937. u Farkašiću sporazum s Mačekom) prigovara

Mačeku što je uopće pristao na razgovore s Cvetkovićem kojeg srbijanske stranke ne

priznaju predstavnikom Srba. Tvrde da je Maček skrenuo s osnove na kojoj je s njima

zaključio dogovor. No iz obzira prema knezu Pavlu, Udružena opozicija nije se mogla

protiviti Mačekovim pregovorima s Cvetkovićem kao kneževim emisarom

- Nakon početnih dogovora, pregovori su bili prekinuti jer je Cvetković morao

obavijestiti kneza Pavla o razvoju događaja

- Razgovori su nastavljeni 15. travnja: razgovaralo se o teritoriju budućeg hrvatskog

entiteta- Banovine Hrvatske. Cvetković predlaže da to budu teritoriji Savske i

Primorske banovine te grada i kotara Dubrovnika (bio u Zetskoj banovini), s manjim

naknadnim promjenama prilikom cjelovitog preuređenja zemlje. Maček pristaje na to

no traži na uključivanje i drugih krajeva s pretežito hrvatskim stanovništvom. Najviše

je nesuglasica bilo oko Bosanske krajine (tzv. turske Hrvatske) i dijelova Srijema.

Odlučeno je da će se u tim krajevima održati plebiscit

- Utvrđeni su zajednički poslovi i prijenos nadležnosti sa središnjih na autonomne

hrvatske organe, utvrđen je tekst sporazuma (27. travnja), no knez Pavle ga odbija

prihvatiti navodeći kao razlog svoje neslaganje s odredbom o plebiscitu

43

- Knez je ustuknuo zbog držanja vojnog vrha. Naime, generali su se protivili

predviđenom razgraničenju i posebnom položaju Hrvatske, ističući da to znači

usvajanje federativnog uređenja države i slabi obrambenu snagu zemlje (vrijeme

okupacije Čehoslovačke i Albanije). Banovini Hrvatskoj protive se i mnogi srbijanski

političari, što oniiz opozicije što oni iz JEREZE,

- Knez Pavle se odlučuje za odgodu sporazuma, u međuvremenu odlazi na put u Rim, a

zatim u London, pregovori o sporazumu bili su prekinuti, no kontakt Maček-

Cvetković i dalje je održavan izmjenama poruka

- Maček i Cvetković ponovno su se susreli tek sredinom srpnja, zatim sredinom

kolovoza. U završnici dogovora došlo je do zastoja jer je Cvetković tražio da se

Mostar izuzme iz Banovine Hrvatske, ali kada je odustao od tog zahtjeva, sastavljen je

konačni tekst sporazuma (u njemu više nema odredba o plebiscitu) u kojem su

utvrđene granice Banovine Hrvatske

- Cvetković i Maček primljeni su na zajedničku audijenciju kod kneza Pavla 24.

kolovoza 1939., na Brdu kod Kranja. Knez je prihvatio tekst sporazuma koji je

napokon potpisan 26. kolovoza 1939.

- U novoj vladi Cvetković je ostao predsjednik, Maček je postao potpredsjednik, 6

predstavnika SDK (5 iz HSS-a i 1 iz SDS-a) ušlo je u vladu

- Sporazum Cvetković-Maček bio je samo politički dogovr bez državnopravne snage, te

je istog dana objavljena i UREDBA O BANOVINI HRVATSKOJ u kojoj je

razrađeno ono dogovoreno političkim sporazumom. Knez Pavle istovremeno je

potpisao i uredbu o raspuštanju Skupštine i Senata

- Knez Pavle protivio se promjeni ustava do punoljetnosti kralja, te je sporazum

Cvetković-Malek napravljen u duhu Oktroiranog ustava. Maček je prije inzistirao na

promjeni ustava, no sada prihvača ovakvo stanje nastojeći da dogovaranjem o

položaju Hrvatske u jugoslavenskoj državi ostvari što više svojih zahtjeva. Sporazum

o Banovini Hrvatskoj smatran je prvom fazom preuređenja države i predviđao je

njezinu daljnju transformaciju

- UREDBOM O BANOVINI HRVATSKOJ utvrđene su njezine granice, tj. teritorij,

nadležnosti i organizacija. Unatoč svoje posebnosti, ona je ostala integralni dio

Jugoslavije, činile su je Savska i Primorska banovina i kotarevi u kojima je bilo više

od polovice hrvatskog stanovništva (Dubrovnik, Ilok, Travnik, Fojnica, Brčko,

gradačac, Derventa i Šid). Njezine su nadležnosti utvrđene su izričitim nabrajanjem

onoga što se na nju prenosi, dok su poslovi (VP, obrana, promet, pošta, financije-

44

ukoliko su zajedničke), koji u uredbi nisu izričito nabrojani, ostali u nadležnosti

središnje vlasti. Financijski položaj Banovine reguliran je osebnom uredbom od 30.

ožujka 1940. kojom se Banovini ostavlja dio prihoda s njezinog područja za pokriće

autonomnih potreba

- Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju.

Zakonodavnu vlast iz banovinske nadležnosti obavljali su kralj i Hrvatske sabor (kralj,

uz bana, supotpisuje zakonske tekstove izglasane u Saboru--> za trajanje Banovine

nisu održani izbori za Sabor pa se on nije ni sastajao). Na ozemlju Banovine vrijede i

zakoni koje donosi Skupština u Beogradu, a eventualni spor između banovinskog i

središnjeg zakonodavstva trebao je rješavati posebno ustanovljeni ustavni sud.

Vrhovno upravno nadleštvo bila je Banska vlast na čelu s banom dr. IVANOM

ŠUBAŠIĆEM. Prema Uredbi, kralj (tj. knez namjesnik) imenovao je bana. Upravna

vlast bila je nezavisna od središnje vlasti u poslovima svoje nadležnosti. Položaj bana

Banovine Hrvatsek razlikovao se od položaja banova ostalih banovina koji su bili

samo izvršni organi središnje vlasti. Sudstvo je bilo potpuno samostalno, postojali su

samo banovinski sudovi. Uz redovne postojali su upravni i računarski sudovi

(obavljao nadzor nad financijskim poslovanjem Banovine). Ni nad jednim od tih

sudova nije bilo više instance.

- Autonomija Banovine Hrvatske narušila je centralizam, negirala je načelo državnog i

nacionalnog unitarizma Oktroiranog ustava jer je bila formirana na povijesnim i

etničkim granicama hrvatskog naroda

- Uredba o Banovini postavila je prve osnove složene, tj. federativne države. U donosu

na ostale, nova je banovina bila federalna jedinica unutar centralistički organizirane

monarhije

- Sporazum Cvetković-Maček predviđao je da se u ustav unese uredba prema kojoj se

nadležnosti Banovine Hrvatske ne mogu ovoj oduzeti ili smanjiti bez njezina pristanka

- Reakcije na sporazum: Demokratska stranka usprotivila se Banovini, iako se prije

zalagala za federaciju, smatrala je da najprije treba napraviti kriterij za preuređenje

cjelokupne države, a nakon toga pristupiti teritorijalnom razgraničenju, naglašavali su

da je sporazum protivan duhu na kojemu je zaključen sporazum u FARKAŠIĆU.

Sredinom listopada objavljena je brošura DEMOKRATI O DANAŠNJEM STANJU

U ZEMLJI u kojoj se oštor napada Sporazum Cvetković-Maček, tvrdi se da je tim

sporazumom Srbija ostala bez statusa jer su Hrvati dobili svoju jedinicu, Slovenija je i

prije imala posebnosti, te traže da se formira i treća, srpska jedinica. Demokrati se

45

priklanjaju programu velike Srbije (prije su predlagali federaciju od 4 jedinice, 4. bi

bila BIH) tražeći da u njezine okvire uđe i Vojvodina

- Manja skupina demokrata oko IVANA RIBARA podržala je sporazum, smatrala je da

je hrvatsko pitanje bilo prioritet i da njegovo rješenje povlači sva ostala pitanja

(posebno ponovnu uspostavu demokracije)

- Vodstvo DS-a pokreće akciju portiv sporazuma pod nazivom SRBI NA OKUPU,

skupina oko I. Ribara osuđuje tu grupu kao izražavanje hegemonističkih težnji

- Radikalna stranka oko Glavnog odbora u početku je suzdržana (potkraj 1939. pokušaj

je spajanja dvaju dijelova stranke, sastali su se Aco Stanojević i Cvetković, no bez

rezultata). No zaitm počinju s većim istupanjem protiv sporazuma, u proljeće 1940.

objavljuju brošuru KAKO JE DOŠLO DO SPORAZUMA-GLEDIŠTE NARODNE

RADIKALNE STRANKE NA SADAŠNJU POLITIČKU SITUACIJU U ZEMLJI

(predbacuju Mačeku što je napustio dogovor u Farkašiću i podupro JEREZU protiv

čijeg se režima borio, tvrdi se da sporazum ugrožava interese zemlje, jer su Hrvati

dobili ustupke i time je potaknut njihov nacionalizam, pto na drugoj strani potiče

srpski nacionalizam, izjašnjavaju se protiv centralizma, no nisu za federalizam, žele

široke lokalne autonomije i traže revidiranje procesa započetok uspostavom Banovine

Hrvatske

- Zemljoradnička stranka u vrijeme pregovora Mačeka i Cvetkovića bila je uz

demokrate i radikale, u pitanju procedure, odnosno da se ne daje prioritet

teritorijalnom pitanju. Kada je sporazum potpisan, zemljoradnici ga nisu podržali

(iako je njihov član Branko Čubrilović ušao u vladu Cvetković-Maček). Nakon smrti

predsjednika stranke JOCE JOVANOVIĆA, stav njezinog Glavnog odbora se mijenja,

oni podržavaju sporazum, a njihov predstavnik Milan GAVRILOVIĆ imenovan je za

prvog predstavnika KJ u Moskvi (nakon uspostave diplomatskih odnosa sa SSSR-om).

Tada manja skupina pod vodstvom DRAGOLJUBA JOVANOVIĆA (nekada bio za

federalizam) ustala protiv sporazuma, napustila Zemljoradničku stranku i osnovala

NARODNU SELJAČKU STRANKU

- Milan Stojadinović bio je protiv sporazuma, nakon što je udaljen s vlasti, on je istupio

iz Jereze i s dijelom narodnih zastupnika i senatora osnovao SRPSKU RADIKALNU

STRANKU. Tvrdi da se sporazum protivi Vidovdanskom i Oktroiranom ustavu, ta da

je uspostavom Banovine stvorena država u državi, teži za ujedinjenjem svih Srba,

tvrde da je BIH srpski teritorij, zagovaraju velikosrpsku koncepciju, traži zaštitu

interesa Srba. Stojadinovićeva aktivnost protiv sporazuma ometala je vladinu politiku

46

konsolidacije, unosila je razdor u redove Jereze, njegova naklonost Njemačkoj i Italiji

značila je opasnost za kneza i vladu, pa je u travnju 1940. Stojadinović najprije

konfiniran, a u ožujku 1941. i izgnan iz države te izručen Englezima

- Srpski kulturni klub nije bio politička stranka, već društvo intelektualaca, ali se

postupno pretvorio u politički klub velikosrpske orijentacije. Na čelu mu je bio

SLOBODAN JOVANOVIĆ, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. U studenom

1939.Klub je pokrenuo SRPSKI GLAS u kojemu je oštro napadan sporazum

Cvetković-Maček, upozoravano je na ugroženost srpskog naroda i Srbije. Posebno se

u listu napadaju grancie Banovine Hrvatske, traži se izjašnjavanje Srba u Hrvatskoj

hoće li sotati u Hrvatskoj ili će se priključiti srpskoj jedinici. Tvrde da je HSS dobio

povlašten položaj, dana mu je dvostruka vlast: u središnjoj vladi i u Banovini

Hrvatskoj. Klub se pridružio pozivu SRBI NA OKUP i zalagao se za osnivanje široke

fronte koja će obuhvatiti sve Srbe u državi. Teži za stvaranjem nove političke jedinice-

SRPSKE KRAJINE- sastavljene od dijelova Hrvatske i zapadne Bosne

- Protivnika sporazumu bilo je i na hrvatskoj strani, čak i u redovima HSS-a. Smatrali

su da se sporazumom dobilo premalo i da je Maček bio suviše popustljiv. Pripadnici

domovinske ustaške skupine (frankovci) zamjerali su Mačeku što je ostavio Hrvatsku

u jugoslavenskom okviru, tu je skupinu predvodio Mile BUDAK koji se vratio iz

emigracije i pokrenuo list Hrvatski narod. Ustaška grupacija tvrdi da je sporazum

Hrvatskoj dao sićušnu administrativnu autonomiju bez ikakvih garancija, onaj tko je

autonomiju dao, može je i uzeti

- Ilegalna KPJ protivila se sporazumu, dok je istovremeno pozdravljala dogovor u

Farkašiću kao put likvidacije šestosiječanjske diktature. Sporazum Cvetković-Maček

za njih je negativa jer je ograničen samo na hrvatsko pitanje, a ni ono u svojoj biti nije

riješeno, dok je pitanje demokracije i dalje otvoreno. Tvrde da su hrvatska i srpska

buržoazija zaključile sporazum kako bi zaštitile svoje interese od mogućih

revolucionarnih potresa, da se radi o podjeli vlasti između dviju buržoazija na štetu

radnih masa i ugnjetenih naroda

47