povijest 2 razred

56
1 UVOD: SREDNJI VIJEK Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji vijek predstavljao je «mraĉno» razdoblje izmeĊu «zlatnog doba» antiĉke civilizacije i «preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam «srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti moţe primijeniti samo na povijest Zapada Srednji vijek obiĉno se smješta izmeĊu 476. god. (propast Zapadnog Rimskog Carstva) i 1492. (Kolumbovo otkriće Amerike), to je razdoblje u kojem se na razvalinama antiĉke civilizacije postupno uzdigla nova, europska civilizacija Opća obiljeţja srednjeg vijeka: - feudalno društvo (temelj privrede i društva je zemlja, tj. feud) - nastanak etniĉkih drţava (preteĉe nacionalnih drţava, meĊu njima i Hrvatske) - prevlast kršćanske vjere i kršćanskih vrijednosti - antiĉka baština (latinski jezik, klasiĉna djela, rimsko pravo) Podjela srednjeg vijeka: - rani od V. do XI. stoljeća - razvijeni (visoki) XI XIII. st. - kasni XIV. i XV. st. Rani srednji vijek: doba seoba europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje antiĉke kulture i ustanova, nastanak barbarskih drţava, poĉetci feudalnog društva, propadanje gradova i trgovine, niska razina proizvodnje (nema viškova), Crkva ostaje jedina ustanova koja ĉuva pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora (zato se naziva «mraĉnim dobom»)

Upload: posavinaa

Post on 16-Apr-2015

649 views

Category:

Documents


19 download

DESCRIPTION

Ponavljanje drugi razred povijesti

TRANSCRIPT

Page 1: Povijest 2 razred

1

UVOD: SREDNJI VIJEK

Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji

vijek predstavljao je «mraĉno» razdoblje izmeĊu «zlatnog doba» antiĉke civilizacije i

«preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam

«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost

usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti moţe primijeniti samo na povijest Zapada

Srednji vijek – obiĉno se smješta izmeĊu 476. god. (propast Zapadnog Rimskog Carstva) i

1492. (Kolumbovo otkriće Amerike), to je razdoblje u kojem se na razvalinama antiĉke

civilizacije postupno uzdigla nova, europska civilizacija

Opća obiljeţja srednjeg vijeka:

- feudalno društvo (temelj privrede i društva je zemlja, tj. feud)

- nastanak etniĉkih drţava (preteĉe nacionalnih drţava, meĊu njima i Hrvatske)

- prevlast kršćanske vjere i kršćanskih vrijednosti

- antiĉka baština (latinski jezik, klasiĉna djela, rimsko pravo)

Podjela srednjeg vijeka:

- rani – od V. do XI. stoljeća

- razvijeni (visoki) – XI – XIII. st.

- kasni – XIV. i XV. st.

Rani srednji vijek: doba seoba europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje antiĉke kulture i

ustanova, nastanak barbarskih drţava, poĉetci feudalnog društva, propadanje gradova i

trgovine, niska razina proizvodnje (nema viškova), Crkva ostaje jedina ustanova koja ĉuva

pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora (zato se naziva «mraĉnim dobom»)

Page 2: Povijest 2 razred

2

SEOBA NARODA I PROPAST ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA (V. ST.)

GERMANI – skupina indoeuropskih naroda, u doba rimske civilizacije obitavaju uz granice

Rimskog Carstva na Rajni i Dunavu, u potrazi za obradivom zemljom i pašnjacima krĉe šume

i ţive polunomadskim ţivotom, za nerodnih godina bave se pljaĉkom i dolaze u sukobe s

Rimljanima i drugim susjedima, društvo – ratniĉka demokracija

- Vandali, Burgundi, Franci, Angli, Sasi, Langobardi, Goti, itd.

HUNI – ratniĉki, nomadski narod iz srednje Azije, njihovo premještanje na zapad potaknulo

je prvi val seobe naroda u IV. i V. stoljeću, u 1. pol. V. st. stvaraju veliki savez plemena sa

središtem u Panoniji, vrhunac moći u doba Atile, hunski prodor na zapad zaustavila je rimsko-

germanska vojska 451. god. u bitci na Mauricijakovu polju u Galiji, propast hunskog saveza

SLOM ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA

- podjela Carstva koju je proveo Teodozije 395. god. bila je konaĉna

- Zapadno Carstvo je gospodarski slabije i rjeĊe naseljeno, pa neće uspjeti prevladati

krizu

- zapadni carevi kupuju mir s Germanima tako što im dijele zemlju kao federatima

(saveznicima), istoĉni carevi to ĉine u manjoj mjeri (što im omogućuju velike rezerve

zlata), rimski carevi ovise o samovolji germanskih vojskovoĊa plaćenika

- Rim je opljaĉkan dva puta (410. Vizigoti, 455. Vandali), prijestolnica postaje Ravenna

- do sredine V. st. pod nominalnom (samo po imenu) vlašću rimskog cara ostaje tek

Italija, a stvarnu vlast on ima samo u Rimu, Ravenni i još nekim gradovima

- 476. Zapadno Carstvo i sluţbeno prestaje postojati, vojskovoĊa Odoakar svrgnuo je

Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije

VIZIGOTI – Zapadni Goti, u IV. st. ţive uz Crno More, kada su Huni pokorili Istoĉne

Gote (Ostrogote), preseljavaju se na teritorij Rimskog Carstva u Meziju i Trakiju, 378.

teško su porazili Rimljane kod Hadrijanopola, kralj Alarik poveo ih je u pljaĉkaški pohod

po Italiji, 410. zauzeli Rim, odlaze dalje na zapad i osnivaju drţavu u Hispaniji, opstala je

do VIII. st. kada je osvajaju Arapi

OSTROGOTI – nakon propasti hunske «drţave», pljaĉkaju balkanske provincije Istoĉnog

Rimskog Carstva, na nagovor cara Zenona 488. odlaze u Italiju, kralj Teodorik porazio je

Odoakra i stvorio Ostrogotsku drţavu, koja uz Italiju obuhvaća i Ilirik, opstala je oko pola

stoljeća, do Justinijanovih osvajanja

VANDALI – drţava u današnjem Tunisu, 455. pljaĉkaju Rim (otuda pojam

«vandalizam»), Vandalsku drţavu uništio je takoĊer car Justinijan

FRANCI – nakon bitke na Mauricijakovu polju, kao federati dobivaju pravo da nasele

sjevernu Galiju, kralj Klodvig obratio se na kršćanstvo, pa Istoĉno Rimsko Carstvo

priznaje Franaĉku drţavu, Klodvig i franaĉka aristokracija podijelili su vlast, tj.

zemljoposjede, s galorimskom aristokracijom i Crkvom, dinastija Merovinga

ANGLI, SASI I JITI– nakon povlaĉenja Rimljana iz Britanije, iz Danske i sjeverne

Njemaĉke dolaze Angli, Sasi i Jiti, anglosaska kraljevstva tek će se kasnije ujediniti u

današnju Englesku, u Irskoj, Škotskoj i Walesu dolazi do keltskog preporoda

(U svim barbarskim drţavama postoji dvostruki pravni sustav: rimsko pravo koje vrijedi

za starosjedioce i germansko obiĉajno pravo koje vrijedi za doseljenike.)

Page 3: Povijest 2 razred

3

FEUDALNO DRUŠTVO ZAPADNE EUROPE

- temelj srednjovjekovne privrede, kao i u antici, jest poljoprivreda

- kasnoantiĉko društvo: veleposjednici, radna snaga – koloni (zakupnici) i robovi, tu su

još i slobodni ljudi koji se bave razliĉitim obrtima, trgovinom, vojnici itd.

- rani srednji vijek: pojavljuje se novi sloj veleposjednika, to su pripadnici ratniĉkih

druţina germanskih kraljeva, dio starih rimskih veleposjednika, koji je ostao odan

novom vladaru, uspio se odrţati, uz ovisnu radnu snagu na veleposjedima, pojavljuju

se i slobodni seljaci, uglavnom doseljeni Germani (i drugi narodi) koji imaju manje

posjede, dostatne za preţivljavanje

- u ranom srednjem vijeku prevladava robna razmjena (naturalna privreda), novac

postoji više kao obraĉunska jedinica, manje kao gotovina, gotovim novcem raspolaţu

samo oni najbogatiji koji za zlato i srebro kupuju luksuznu robu iz Bizanta i arapskih

zemalja

- vladari isplaćuju svoje ĉinovnike i vojsku zemljom, tj. feudima (leno)

- do IX. stoljeća postupno se pojavljuju feudalni i vazalsko-seniorski odnosi

- IX-XI. st. doba klasiĉnog feudalizma u zapadnoj Europi

- Feud: zemljišni posjed ureĊen tako da je podijeljen na dio koji izravno pripada

posjedniku-feudalcu i na dio koji je dodijeljen na uţivanje zavisnim seljacima –

kmetovima

- u ranom srednjem vijeku feud je autarkiĉna (samodostatna) gospodarska jedinica,

proizvodi dovoljno hrane i obrtniĉkih proizvoda iz kućne radinosti za svoje potrebe,

meĊutim, proizvodnih viškova je veoma malo ili ih uopće nema, pa je trgovina slabo

razvijena

- postanak kmetova (proces komendacije): u doba ratova i gladi slobodni seljaci s

malim posjedima prinuĊeni su predati (prodati) vlastiti posjed imućnijem posjedniku

kako bi se odrţali na ţivotu, s vremenom broj kmetova raste, a broj sitnih slobodnih

posjednika pada, takoĊer, se postupno briše pravna razlika izmeĊu kmeta i kolona

(bezemljaša-zakupca)

- u nekim zemljama (npr. Engleska i sjever Europe) slobodni seljaci uspjeli su se odrţati

kao jak društveni staleţ sve do kraja srednjeg vijeka, klasiĉni feudalizam najjaĉe je

izraţen u Francuskoj, na Sredozemlju dugo opstaje kolonat

- kmetske obveze spram feudalca nisu jednake u svim zemljama; uobiĉajena je tlaka –

obraĊivanje zemlje koja pripada izravno feudalcu te odreĊeni dio prinosa s kmetskog

selišta

- Leno: nedjeljivi zemljoposjed koji vladar daje podaniku na doţivotno korištenje, a

ovaj ga zatim prenosi na svojega nasljednika (koji ima iste obveze prema vladaru)

- Vazalsko-seniorski odnos: doţivotni ugovor dvojice slobodnih ljudi od kojih bi

moćniji štitio slabijega dobivši nešto zauzvrat, sklapanje takvog ugovora predstavljalo

je svojevrsni obred, vazal je mogao dobiti leno od seniora, ali ne nuţno, ako je već

imao zemlju otprije

- senior pruţa vazalu pravnu i fiziĉku zaštitu, vazal je duţan senioru davati vojnike u

sluĉaju rata ili mu plaćati stanovitu ugovorenu naknadu

- neĉiji vazal mogao je imati i vlastite vazale, kao što je i neki senior mogao imati

vlastitog seniora, ĉak je slabiji kralj mogao biti vazal nekog moćnijeg kralja

- feudalna piramida (kralj – velikaši – srednje plemstvo – niţe plemstvo (vitezovi) –

slobodnjaci – kmetovi)

- tu je i Crkva koja ima posebne politiĉke i gospodarske odnose s pojedinim vladarima

te vlastite vazale i posjede s kmetovima

Page 4: Povijest 2 razred

4

- srednjovjekovna Europa (nakon Karolinga) nije bila Europa nacionalnih drţava nego

Europa feuda razliĉite veliĉine izmeĊu kojih su postojali sloţeni, pa i višestruki

vazalsko-seniorski odnosi, kraljevstva su drţave sa slabom središnjom vlašću

FRANAĈKA DRŢAVA

Doba Merovinga (V-VIII. stoljeće)

- dinastija je dobila ime po Meroveju, legendarnom kralju koji je u V. st. doveo Franke

u Galiju

- Franci u Galiji nazivaju se Salijski Franci, osim njih postoje i franaĉka plemena u

današnjoj Nizozemskoj i Njemaĉkoj (Ripuarski i Istoĉni Franci)

- kralj Klodvig (476-511), Merovejev unuk, prihvatio je sluţbeno rimsko kršćanstvo, tj.

kršćanstvo s dogmama prihvaćenim na koncilu u Niceji 325. god, većina Germana je

tada ispovijedala arijanstvo, kršćansko uĉenje koje se smatralo krivovjerjem

- okrunio se 481. god. i tada je utemeljena Franaĉka Drţava (dotada su Franci bili tek

federati na teritoriju Zapadnorimskog Carstva)

- kao nominalni vlasnik sve zemlje u kraljevstvu, raspodijelio ju je franaĉkim ratnicima

te odanim galorimskim patricijima i Crkvi

- u dobrim je odnosima s Rimskom Crkvom i Istoĉnorimskim Carstvom, uspio je

proširiti vlast na Burgundiju (brak s burgundskom princezom) i juţnu Galiju (pobjeda

nad Vizigotima), nakon njegove smrti kraljevska vlast slabi – za što je najvećim

dijelom krivo franaĉko nasljedno pravo

- franaĉko nasljedno pravo: zemlja se dijeli na jednake dijelove svim sinovima, pa tako i

kraljevstvo, zbog toga ĉesto dolazi do sukoba izmeĊu kralja (najstariji sin) i njegove

braće, koji drţe jednako veliki teritorij i ne ţele priznati kraljevu vrhovnu vlast, isto

vrijedi i na posjedima franaĉkog plemstva

- Franaĉka je obiĉno bila podijeljena na ĉetiri dijela: Austrazija, Neustrija, Burgundija i

Akvitanija, nominalni kralj vladao je sjeveroistoĉnom pokrajinom Austrazijom

- majordomi: kraljevski upravitelji, postupno postaju pravi gospodari Franaĉke i nastoje

uspostaviti jaĉu središnju vlast

- Karlo Martel, majordom Franaĉkog kraljevstva 714-741, ima stvarnu vlast u drţavi, a

nakon smrti Teodorika IV, pretposljednjega Merovinga, Karlo vlada sam, 732. god.

zaustavio je Maure (Arape koji su vladali Španjolskom) kod Poitiersa, što mu je

omogućilo centralizaciju vlasti i dijeljenje lena zasluţnim ratnicima (zemlju za

dijeljenje uzimao je Crkvi)

- na prijestolju će se uĉvrstiti Karlovi potomci – dinastija Karolinga

Doba Karolinga (VIII-X. stoljeće)

Pipin Mali – Karlov sin, ţeli se okruniti za kralja, ali mu treba pravni legitimitet jer pravo

na prijestolje ima Hilderik III. iz obitelji Merovinga

- papa Zakarije zatraţio je od njega zaštitu jer se papinstvo tada razišlo s Bizantom oko

pitanja ikona, a Rim su ugroţavali Langobardi (germanski narod koji je stvorio drţavu u

Italiji u VII. st.), Pipin je porazio Langobarde i dao papi upravu nad Rimskim dukatom i

Ravenskim egzarhatom – jezgra Papinske drţave

751. uz papin blagoslov, Pipin je pomazan kao franaĉki kralja u Reimsu

(kasnije se papino pravo da postavlja kraljeve dokazivalo «Konstantinovom darovnicom»,

krivotvorinom napravljenom u tu svrhu)

Page 5: Povijest 2 razred

5

Karlo Veliki (768-814) – proširio Franaĉku na veći dio Zapadne Europe

771. umire Karlov brat Karloman i Karlo samostalno vlada ĉitavom Franaĉkom (Galija i

Porajnje)

- u novom sukobu pape i Langobarda, nastupa kao papin zaštitnik i osvaja

Langobardsku drţavu (naslov «kralj Franaka i Langobarda i rimski patricij»)

- ratovi protiv Sasa – opravdavaju se kršćanskim misionarstvom – nakon nekoliko

uspješnih pohoda Sasi su nasilno pokršteni i upokoreni

- Karlovu vrhovnu vlast morale su prihvatiti Bavarska i Karantanija, slavenska

kneţevina u Alpama, danas Koruška u Austriji

- oko 800. god. Karlo je uništio Avarsku drţavu u Panoniji i pripojio je svojem carstvu,

zajedno s Hrvatskom Kneţevinom i Donjom Panonijom

- Karlo je vodio pohode protiv španjolskih Maura, na jednom od njih (788) franaĉku

vojsku napali su Baski i ubili bretanjskog markgrofa Rolanda (kasnije će nastati

popularno epsko djelo Pjesma o Rolandu), ograniĉeni uspjeh

- prijestolnica u Aachenu

- ideja obnove Rimskog carstva, tj. jedinstvene drţave kršćanskog svijeta: u Bizantu

vlada carica Irena kojom se Karlo namjeravao oţeniti, na Boţić 800. god. papa Lav

III. u Rimu kruni Karla Velikog kao cara

- nakon zbacivanja carice Irene (802), novi bizantski car Nikefor osporava Karlu carski

naslov, zapoĉinje dugi franaĉko-bizantski rat na Jadranu

- 812. mir u Aachenu: Bizant priznaje Karlu pravo na carski naslov te posjed Istre i

Hrvatske kneţevine, Bizantu ostaje vlast nad Venecijom i Dalmacijom (gradovi i

otoci)

- Karlovo carstvo upravno je podijeljena na kraljevine (Italija i Bavarska), grofovije i

marke (pograniĉne grofovije, npr. Španjolska marka /Katalonija/, Furlanska marka

/dijelovi današnje Slovenije i Hrvatske/, Istoĉna marka /Alpe i Podunavlje, jezgra

današnje drţave Austrije/), nekima upravljaju franaĉki grofovi, nekima domaći

knezovi koji su pristali biti odani Karlu

- seniorsko-vazalski odnosi šire sa prostor ĉitavog Karolinškog Carstva, uvode se

nedjeljiva lena i franaĉko se nasljedno pravo postupno ukida naĉelom seniorata

(posjed nasljeĊuje najstariji sin)

- Karolinška renesansa: obnova kulture i pismenosti, proĉišćuje se latinski jezik

(zajedniĉki jezik ĉitave Zapadne Europe) i pismo (karolinška minuskula), pod

pokroviteljstvom Crkve (osobito reda benediktinaca) osnivaju se škole i prepisuju

knjige, grade se velike kamene crkve po uzoru na rimsko graditeljstvo (predromanika)

- odnos drţave i Crkve: Karlo Veliki je zaštitnik papinstva, dijeli Crkvi posjede i

pokrštava pogane, papinstvo mu priznaje pravni legitimitet – nakon Karla ostat će

pitanje tko ima najvišu vlast, papa ili car?

- Karlo Veliki bio je nepismen, ali se trudio biti pokrovitelj kulture i umjetnosti, pa se

okruţio obrazovanim savjetnicima (npr. engleski redovnik Alcuin), u X. stoljeću

Crkva ga je proglasila svetim zbog zasluga za širenje kršćanstva

- Kapitulari: pisani carski zakoni koji vrijede na ĉitavom podruĉju drţave, uz obiĉajna

prava pojedinih plemena, koja vrijede lokalno

- Karolinško Carstvo protezalo se od Sjevernog mora na sjeveru do Sredozemnog na

jugu te od Pireneja na zapadu do Labe i Dunava na istoku, obuhvaćalo je gotovo ĉitav

zapadnokršćanski svijet

Page 6: Povijest 2 razred

6

Ostale europske drţave:

- Kraljevstvo Mercia obuhvaća veći dio današnje Engleske (kralj Offa), tu je još i više

keltskih drţava u Irskoj, Škotskoj i Walesu, Britanski otoci odrţavaju kulturne i

trgovaĉke veze s kontinentalnom Europom

- Pirenejski poluotok je većim dijelom pod vlašću Maura, na sjeveru se odrţalo malo

kršćansko kraljevstvo Asturija, a kasnije će nastati još dvije kršćanske drţave –

Navarra i Aragon

- slavenski narodi na Balkanu postupno priznaju vrhovnu vlast Bizanta i prihvaćaju

kršćanstvo, donjim tokom Dunava vladaju Bugari, koji ozbiljno ugroţavaju Bizant

- cijeli sjever i istok Europe od Skandinavije do Crnoga Mora rijetko je naseljen i

kulturno je zaostao, tu obitavaju «pogani»

Karolinško Carstvo nakon smrti Karla Velikog

Ludovik Poboţni (814-840) – nema smisla za politiku kao njegov otac, pa se oslanja na

svoje savjetnike-svećenike, priznao Crkvi potpunu pravnu nadleţnost (s neovisnošću o

carskoj vlasti) nad gradom Rimom i njezinim posjedima, car se više ne smije miješati u

izbor pape (što je Karlo Veliki redovito ĉinio), još za Ludovikova ţivota poĉinju borbe

njegovih sinova za nasljedstvo

843. ugovor u Verdunu: dogovorena konaĉna podjela Karolinške drţave na tri dijela

- Lotar, najstariji sin nasljeĊuje carski naslov i posjede u središnjem dijelu drţave, od

Nizozemske preko Porajnja i Alpa do Italije (otuda naziv pokrajine na današnjoj

francusko-njemaĉkoj granici Lotaringija – Lorraine)

- Zapadna Franaĉka – nasljeĊuje je Karlo II. Ćelavi – Francusko Kraljevstvo

- Istoĉna Franaĉka – nasljeĊuje je Ludovik II. – jezgra budućeg Njemaĉkog Carstva

Page 7: Povijest 2 razred

7

BIZANTSKO CARSTVO

Istoĉno Rimsko Carstvo – nakon Teodozijeve podjele 395. god. obuhvaća Grĉku,

Balkan, Malu Aziju, Bliski Istok, Egipat

- helenistiĉka kulturna baština – postupno istiskuje rimsku, grĉki jezik postupno će

prevladati u bogosluţju i upravi do VII. stoljeća

- rimsko drţavno pravo – ideja jedinstvenog Carstva, drţave koja bi trebala obuhvatiti

ĉitav kršćanski svijet nikad neće zamrijeti

- Istoĉna crkva – crkva i drţava su isprepletene, za razliku od Crkve na Zapadu koja je

prepuštena samoj sebi i neovisna o novim barbarskim drţavama (papa će ĉak biti

iznad kraljeva), postupno će se razviti drukĉija teologija i obredi – pravoslavlje

- gospodarski i kulturno Bizantsko Carstvo će dugo biti superiorno ostalim drţavama u

Europi i na Sredozemlju, bizantski zlatnik je općeprihvaćena valuta

- društvo je bilo sliĉno kasnoantiĉkom društvu, bizantski feudalizam razvit će se dosta

kasno (od IX. do XI. st.)

- Konstantinopol – Carigrad, prijestolnica i velegrad, izgraĊen na mjestu starog grĉkog

grada Bizantiona na Bosporu, praktiĉki neosvojiv, s kopnene strane ga brani trostruki

zid koji je dao sagraditi Teodozije II. sredinom V. stoljeća, s morske strane brojna

mornarica (osvojit će ga tek Turci 1453. god. uz pomoć lijevanih topova za

bombardiranje)

Justinijan I. (527-565) – iskoristivši slabost barbarskih drţava vodi uspješne osvajaĉke

ratove, zauzima Italiju, Ilirik, Vandalsku drţavu u Tunisu, dio Hispanije, nakratko je

obnovljeno jedinstveno Rimsko Carstvo, veliki graĊevinski radovi u prijestolnici – crkva

sv. Sofije, GraĊevinski radovi, borba protiv ostataka poganstva i kršćanskih krivovjerja,

crkvene dogme utvrĊuju se na ekumenskim saborima

- Justinijanova vladavina gospodarski je iscrpila Carstvo i ono za njegovih nasljednika

slabi i gubi znatan dio teritorija

- Avari - konjaniĉki azijski narod, okupljaju Slavene u veliki plemenski savez u

Podunavlju i uspješno ratuju protiv Bizanta, 582. god. razaraju Sirmium – kljuĉ

Balkana

Heraklije I. (610-641) – doba reformi i preustroja Carstva, na poĉetku njegove vladavine

Carstvo se svelo na svega nekoliko gradova u Maloj Aziji i Balkanu, osim Avara i

Slavena, ugroţavaju ga i Perzijanci na istoku

- Heraklije uzima naslov bazilej Romeja, helenistiĉka kultura je konaĉno nadvladala

latinsku

- pokrajine dobivaju jedinstvenu vojnu i civilnu vlast na ĉelu sa strategom, novi naziv

za pokrajinu temat (thema)

- vojna reforma: Carstvo više nema sredstava za plaćeniĉku vojsku, pa se oslanja na

stratiote, slobodne seljake kojima drţava dodjeljuje zemlju uz obvezu sluţenja vojske

- 626. velika opsada Carigrada, Avari i Slaveni napadaju ga s kopnene strane, a

perzijska mornarica s morske, nakon uspješne obrane, Heraklije je uspio preoteti veći

dio istoĉnih pokrajina Perzijancima, a takoĊer je poĉela opadati i moć Avara,

meĊutim, Carstvo još dugo neće nadzirati unutrašnjost Balkana

VIII. stoljeće – doba vjerskih sukoba, koji će ponovo oslabiti Carstvo i dodatno udaljiti

Carigradsku patrijaršiju od rimskog pape

- kult ikona (svetih slika) – pojavljuju se vjerske struje koje smatraju oboţavanje ikona

idolopoklonstvom, ikonoduli (oboţavaju ikone) i ikonoklasti (uništavaju ikone)

Page 8: Povijest 2 razred

8

- kult ikona odgovara dijelu svećenstva koji na tome ubire prihode, budući da su

svjetovno i duhovno u Bizantu isprepleteni ikonoduli i ikonoklasti su ujedno politiĉke

stranke

- 730. car Leon (Lav) III. zabranio je štovanje ikona

- 843. na crkvenom saboru osuĊeni su ikonoklasti i ozakonjen je kult ikona

- papa je osudio oba krajnja stava oko ikona

IX. stoljeće – doba oporavka Carstva, od 867. na vlasti je Bazilije I. (makedonska

dinastija)

- u IX. stoljeću zapoĉinje feudalizacija Bizanta: veleposjednici i Crkva pretvaraju

slobodne seljake u kmetove (parike)

- bizantski feudalizam dobit će konaĉni oblik u XI. st. kada se uvodi sustav dijeljenja

lena (pronija) zasluţnom plemstvu

Page 9: Povijest 2 razred

9

ARAPI I POSTANAK ISLAMA

Arapski poluotok (Arabija): pustinjska klima, sjecište trgovaĉkih putova (Sredozemlje,

Indijski ocean), arapska plemena ţive nomadskim ţivotom, bave se stoĉarstvom,

trgovinom i pljaĉkom, ĉesti su plemenski ratovi i nema politiĉkog jedinstva

Prorok Muhamed (prva pol. VII. st.) – ideja vjerskog i politiĉkog jedinstva Arapa

- propovijeda novu jednoboţaĉku religiju (Alah = Bog, Islam = predanost Bogu), spoj

ţidovskih i kršćanskih vjerovanja s arapskim obiĉajnim pravom

- Hidţra (iseljenje) – 622. Muhamed je pred protivnicima morao pobjeći iz grada Meke,

gdje se nalazilo svetište Ćaba, sklonio se u oazu Jatrib, gdje će kasnije nastati grad

Medina, središte širenja nove vjere i jedinstvene arapske drţave

- Islam je privlaĉan svim društvenim slojevima jer jamĉi stabilnost društva

- pet temeljnih propisa islama: redovita molitva, redovite svetkovine tijekom godine

(npr. ramazanski post), hadţ (hodoĉašće u Meku), pomaganje sirotinji, dţihad (sveti

rat, moţe se tumaĉiti općenito, kao borba dobra i zla, ali i kao rat protiv nevjernika)

- Kuran – sveta knjiga, u kojoj je nakon Muhamedove smrti zapisano njegovo uĉenje

- Muhamed je do kraja ţivota uspio proširiti islam na ĉitavu Arabiju

- kalif – vjerski poglavar kojega nadahnjuje prorokov duh

- svjetovna i duhovna vlast jesu neodvojive

Kalif Omar, Muhamedov drugi nasljednik (sredina VII. st.) zapoĉinje uspješne osvajaĉke

ratove protiv Bizantskog i Perzijskog Carstva te zauzima veći dio Bliskog istoka

- ta dva carstva iscrpljena su dugotrajnim meĊusobnim borbama, Arapima ide u prilog

nepobjediva brza konjica i visoka motivacija za borbu (vjerska duţnost, ali i bogat

plijen, koji se pravedno dijeli pobjednicima)

- pokoreni narodi rijetko se bune protiv vlasti Arapa jer im oni smanjuju porezne terete i

nude mogućnost preobraćenja na islam, što znaĉi još manje poreze i mogućnost

napredovanja u društvu (svi muslimani su, prema Muhamedovu uĉenju, jednaki bez

obzir na staleţ i rasu, napreduje se prema zaslugama a ne prema podrijetlu), oni koji

ţele smiju zadrţati staru vjeru

Arapski kalifat (carstvo): u VIII. st. pod dinastijom Omejida dostiţe najveći opseg, od

sjeverne Indije i planinskih lanaca srednje Azije preko Irana, Bliskog istoka i sjeverne

Afrike sve do Španjolske, prijestolnica u Damasku, Arapi nadziru gotovo ĉitavo

Sredozemlje

717. neuspješna opsada Carigrada – zaustavljen prodor na raĉun Bizanta

732. bitka kod Poitiersa – Karlo Martel zaustavio prodor preko Pireneja u Franaĉku

751. Arapi su zaustavljeni na granici Kine

IX. stoljeće – Arapi osvajaju Siciliju i jug Italije

Uzroci slabljenja: carstvo je preveliko za uĉinkovitu središnju vlast, arapska aristokracija

postat će omraţena zbog svojih povlastica i raskoši, pa će se pojavljivati domaće dinastije

preobraćene na islam

Vjerski raskol: suniti – osim Kurana, prihvaćaju kao svete spise i djela koja su nastala

kasnije, a pripisuju se Muhamedu, smatraju da vjernicima trebaju vladati izabrane voĊe

Šijiti – ortodoksna struja, kao izvor vjere prihvaćaju samo Kuran, a vlast povjeravaju

imamima, potomcima Muhamedova zeta Alije

Page 10: Povijest 2 razred

10

Raspad Kalifata: Bagdadski kalifat (stvorila ga je arapsko-iranska dinastija Abasida),

Kordobski kalifat (Španjolska i sjeverna Afrika, tu su se sklonili potomci Omejida),

kasnije se Kordopski kalifat raspao na više manjih emirata u sjevernoj Africi i

Španjolskoj, a u XIII. stoljeću Mongoli su uništili Bagdadski kalifat, tada nastaje drţava

Fatimida (potomci Abasida) sa sjedištem u Egiptu

Arapsko-islamska kultura – nastaje kao spoj perzijske i helenistiĉko-bizantske kulture

- arapski jezik i pismo – poveznica islamskog svijeta

- islamska civilizacija bila je posrednik ne samo u trgovini već i u kulturnim i

znanstvenim postignućima izmeĊu Sredozemlja i Europe te Indije i Dalekog istoka

- Europljani su od Arapa preuzeli indijske brojeve, neka djela Platona i Aristotela te

medicinske spoznaje (Ibn Sin – Avicena)

- razvijena matematika, astronomija, farmakologija, filozofija (Platon i Aristotel

prilagoĊeni islamu), pravna znanost (tumaĉenje Kurana)

- graĊevine prepoznatljivog stila

- prva dţamija: Hram na stijeni u Jeruzalemu

- u islamu se ne smije prikazivati Boţji lik (a nije poţeljno ni ljudski)

- Priče tisuću i jedne noći

Page 11: Povijest 2 razred

11

EUROPA OD IX. DO XI. STOLJEĆA

Normani (Vikinzi) – Norseman – Sjevernjak, Vikingar – gusar, stari Skandinavci, u IX. stoljeću

Skandinavija postaje prenapuĉena, pa Normani, budući da su bili vješti pomorci,

poĉinju ploviti prema europskim obalama, ponekad samo u pljaĉkaški pohod a

ponekad i u pravu kolonizaciju

– Europljani ih doţivljavaju kao Boţju pokoru, tim više što su Vikinzi bili pogani i

osobito privlaĉan plijen im je bilo crkveno blago

– naselili su se u Britaniji, Irskoj, na Islandu i Grenlandu, u Normandiji (u Francuskoj),

duţ ruskih rijeka, pa ĉak i na jugu Italije i Siciliji

– postupno primaju kršćanstvo i prelaze na mirniji naĉin ţivota

– vikinški vojnici bili su cijenjeni plaćenici, a vikinški trgovci drţali su velik dio

tadašnje meĊunarodne trgovine

– u X. st. vladari Danske, Norveške i Švedske primaju kršćanstvo i te zemlje postaju

kraljevstva po uzoru na ona europska

– istoĉni dio Engleske bio je pod vlašću Danaca (Danelaw), a danski kralj Knut je u XI.

stoljeću vladao ĉitavom Engleskom

– Norveţani su kolonizirali Island i Grenland te otkrili Ameriku (Vinland)

– stari Švedi koji su se naselili u Rusiji (Varjazi) osnovali su kneţevine u Novgorodu i

Kijevu

– godine 911. francuski kralj Karlo III. Bezazleni dao je veliko leno vojvodi Rolonu

kako bi primirio Normane – vojvodstvo Normandija

– u X. stoljeću Normani su preoteli Siciliju Arapima

MaĊari (Ugri)

– uralsko pleme nomada, u IX. stoljeću doseljavaju se u Panonsku nizinu

– odlaze u pljaĉkaške pohode po Njemaĉkoj i meĊu Slavenima, pa ĉak ratuju i s

Bizantom, maĊarski napad na Hrvatsku odbio je knez (kralj) Tomislav

– nakon poraza kod Augsburgu (955) prestaju s pljaĉkaškim pohodima, primaju

kršćanstvo i prelaze na sjedilaĉki naĉin ţivota u današnjoj MaĊarskoj

– 1001. god. Stjepan (Istvan) dobio je kraljevsku krunu od pape, dinastija Arpadovića

(nazvani su po Stjepanovom pretku iz IX. stoljeća, knezu Arpadu)

– Ugarsko kraljevstvo proširilo se na ĉitavu Panonsku nizinu i prostor Karpata,

povijesna Ugarska nije obuhvaćala samo maĊarski etniĉki teritorij već i Slavene i

Rumunje u Karpatskom gorju

Sveto Rimsko Carstvo (Njemaĉkoga Naroda)

Kraj Karolinga: u doba normanskih pohoda, karolinški vladari prisiljeni su prepustiti

velikašima obranu i nasljeĊivanje lena kao privatnih posjeda, carska i kraljevska središnja

vlast će potpuno nestati, pa će Karolinzi doţivjeti sudbinu Merovinga

881. njemaĉki kralj Karlo Debeli proglašen je za cara jer je pristao štititi papu koji je

ugroţen od Saracena (Arapa) u juţnoj Italiji, naslijedio je i francusko prijestolje tako da

ponovno postoji jedinstveno Karolinško Carstvo, ali samo nominalno

X. stoljeće: raspad Carstva je konaĉan, no ideja ujedinjavanja postojala je i zapadnom i u

istoĉnom dijelu

Naĉelo primogeniture (prvorodstva): vladara nasljeĊuje samo najstariji sin i nema više

diobe drţave kao u franaĉkom nasljednom pravu

Page 12: Povijest 2 razred

12

Francuska: raspala se na samostalne grofovije i vojvodstva, 987. godine Hugo Capet, grof

Pariza, proglasio se kraljem i utemeljio novu dinastiju, no francuski kralj još dugo će

nadzirati tek širu okolicu Pariza (Île de France)

Istoĉna Franaĉka/ Njemaĉko Kraljevstvo: raspala se na pet samostalnih plemenskih

kneţevina (Saska, Švapska, Frankonija, Bavarska, Lotaringija), 911. god. umro je

posljednji njemaĉki Karoling Ludovik III, pa su se knezovi dogovorili da će kralja birati

izmeĊu sebe, 918. vlast je preuzeo Henrik Ptiĉar, prvi vladar Saske (kasnije Otonske)

dinastije

Oton I. (936-973) – zahvaljujući dobrim odnosima s Crkvom uspio je ukinuti neovisnost

ostalih njemaĉkih knezova, dijeli Crkvi posjede, postavlja biskupe, koji su zapravo

njegovi vazali (laiĉka investitura), 955. porazio MaĊare kod Augsburga i time stekao

veliki ugled i vojnu moć, 962. dolazi s vojskom u Rim, zauzima sjevernu Italiju i papa ga

proglašava carem – stvoreno Sveto Rimsko Carstvo Njemaĉkog Naroda (Reich), Oton si

je prisvojio, poput Karla Velikog, pravo postavljanja pape, proširio je granice Njemaĉke

na istok, do rijeka Odre i Nise (današnja njemaĉka granica prema Poljskoj)

Otonska renesansa: procvat kulture u Njemaĉkoj i Italiji pod otonskim vladarima u XI.

stoljeću, pojava romaniĉkog stila u umjetnosti, prepisivanje antiĉkih knjiga, zapisane su

germanske i keltske legende i pjesme (Siegfried, Parsifal, Loengrin, Roland)

Katoliĉka crkva

- u IX. i X. st. Zapadna crkva je u moralnoj krizi, pape su ozloglašene po

neprimjerenom naĉinu ţivota, papa je bio prisiljen plaćati godišnji danak Saracenima,

a u X. stoljeću Crkva postaje potpuno ovisna o svjetovnoj, tj. carskoj vlasti

- tu su i laiĉka investitura (ĉin uvoĊenja biskupa u sluţbu s crkvenim obredom i

vazalskom prisegom vladaru) i simonija (trgovina crkvenim poloţajima)

- u XI. st. zapoĉinje preporod Crkve pod nazivom Klinijska reforma

- benediktinski samostan Cluny u Francuskoj bio je jedini koji je bio izravno pod

nadleţnošću pape, otuda je potekao prijedlog crkvene reforme: obvezno obrazovanje i

celibat za svećenike, ukidanje laiĉke investiture i simonije, slobodan izbor pape

- prihvaćanje klinijevske reforme Zapadnu je Crkvu najprije dovelo u sukob s Istoĉnom,

a zatim i s carskom politikom

- 1054. Veliki crkveni raskol: konaĉan razlaz Zapadne i Istoĉne crkve, osim osjetnih

teoloških i obrednih razlika, tu je i shvaćanje odnosa svjetovne i duhovne vlasti

(Istoĉna crkva bila je podreĊena bizantskom caru), papa Lav IX. i patrijarh Mihajlo

meĊusobno su se izopćili iz «Kršćanske crkve», Katoliĉka (sveopća) crkva na Zapadu

i Pravoslavna (pravovjerna) crkva na Istoku, granice nadleţnosti pribliţno su se

podudarale s nekadašnjom granicom Zapadnog i Istoĉnog Rimskog Carstva

- sukob oko investiture (prava postavljanja biskupa) izmeĊu cara Henrika IV. i pape

Grgura VII. zapoĉeo je kada je 1076. god. car svrgnuo papu, a papa zauzvrat odriješio

sve careve vazale prisege vjernosti caru, Henrik IV. se pokajao i popustio papi (pokora

u Canossi 1077), ali je ubrzo nastavio s praksom laiĉke investiture u Njemaĉkoj

- Wormski konkordat Henrika V. iz 1122. god: kompromis o dvostrukoj investituri

(vazalska prisega biskupa slijedi tek nakon što je biskup pravovaljano zareĊen na taj

poloţaj)

Page 13: Povijest 2 razred

13

Bizant u XI. stoljeću

- doba novog uspona za dinastije Komnena (od 1081. god), obnavljanje vlasti i utjecaja

na Balkanu

- nastanak bizantskog oblika feudalizma: pronija (leno koje car dodjeljuje plemiću),

pronijari (uţivatelji takvog lena i carevi vojni obveznici), parici (seljaci ovisni o

pronijaru)

- novi protivnik na Bliskom istoku: Turci Seldţuci, nomadi iz srednje Azije koji su se

preobratili na islam, osvajaju Siriju, Palestinu i dio Male Azije

Venecija

- Dukat Venecija: autonomno podruĉje grada na lagunama nastalog u VII. stoljeću, pod

vrhovnom vlašću Bizanta

- stanovništvo nije moglo ţivjeti od poljoprivrede, pa se moralo okrenuti pomorstvu i

trgovini

- od 726. god. venecijanskog kneza (dux, otuda dužd) ne postavlja car nego gradsko

vijeće

- u XI. stoljeću nestat će i formalna vlast Bizanta i uspostavit će se Mletaĉka Republika,

vlast su postupno preuzele bogate trgovaĉke obitelji (aristokracija) koje biraju duţda iz

jedne od obitelji na odreĊeni rok

- Venecija postaje glavni trgovaĉki posrednik na Sredozemlju, zahvaljujući trgovaĉkim

povlasticama u Bizantu i povećanoj potrebi Zapada za luksuznom robom s Istoka

- interesno podruĉje Venecije predstavlja istoĉna jadranska obala, duţ koje prolazi

glavni pomorski put za Levant (istoĉno Sredozemlje), zato Venecija dolazi u sukobe s

hrvatskim i neretvanskim vladarima te teţi zavladati dalmatinskim gradovima

Page 14: Povijest 2 razred

14

SLAVENI

Slaveni – etnolingvistiĉka skupina, u antici ih još nazivaju Vendima ili Antima, izvorno su

sami sebe nazivali Slovjenima, pradomovina im je vjerojatno u Zakarpaću (današnja

Ukrajina i Poljska), nakon seobe Germana, u VII. stoljeću zapoĉinje veliko premještanje

slavenskih plemena, dio ih ostaje u pradomovini, dio odlazi na zapad i istok, a dio s

Avarima odlazi na jug, prema Bizantskom Carstvu, danas se slavenski narodi, prema

jeziĉnom kljuĉu, dijele na Zapadne, Istoĉne i Juţne

- Slaveni su stupali u razliĉite plemenske saveze i miješali se s drugim narodima poput

Ostrogota, Avara, Bugara, Vikinga itd. – otuda nejasnoće oko nacionalnih naziva i

etnogeneze pojedinih naroda slavenske skupine

- u prvoj polovici VII. stoljeća, Slaveni u Panoniji osamostaljuju se od Avara i osnivaju

Samov plemenski savez, nakon Samove smrti 658. ponovo dolaze pod vlast Avara

- neka slavenska plemena (meĊu njima i Hrvati) doselili su se na bizantski teritorij i

postali su bizantski saveznici, carevi su im dopustili da osnuju samoupravne kneţevine

koje su se nazivale «sklavinijama»

- krajem VIII. stoljeća, Karlo Veliki uništio je Avare i podvrgnuo Slavene u srednjoj

Europi franaĉkoj vrhovnoj vlasti, u doba raspada Karolinškog Carstva tu će takoĊer

nastati samostalne kneţevine

- meĊu Slavene su kršćanstvo širili misionari i Zapadne i Istoĉne crkve, u nekim

slavenskim zemljama postojalo je i suparništvo izmeĊu zapadnog i bizantskog utjecaja

- 60-ih i 70-ih godina IX. stoljeća, Konstantin (kasnije prozvan Ćiril) i Metod, braća iz

Soluna djeluju kao misionari u Velikoj Moravskoj po nalogu Bizanta, a nakon odlaska

u Rim, dobivaju i odobrenje od pape, stvoreno je slavensko bogosluţje, pismo

glagoljica i prijevodi nekih crkvenih djela na slavenski jezik («staroslavenski» ili

«crkvenoslavenski», standardiziran prema narjeĉju makedonskih Slavena, meĊutim, u

to doba bio je razumljiv svim Slavenima jer su im jezici bili meĊusobno sliĉniji nego

danas)

- uĉenici Ćirila i Metoda, koje su Nijemci kasnije protjerali iz Moravske nalaze utoĉište

u Hrvatskoj i Bugarskom Carstvu

- Kliment Ohridski kasnije je sastavio pojednostavljeno slavensko pismo sliĉno grĉkom

alfabetu – ćirilica (prozvano po Ćirilu)

- odnos Rimske crkve spram «glagoljaša» bio je promjenjiv

Velika Moravska: podruĉje ĉetiriju plemena u današnjoj Ĉeškoj i Slovaĉkoj, Velika

Moravska osamostalila se pod knezom Rastislavom (846-870), Rastislav se ţeli osloboditi

utjecaja njemaĉkog svećenstva, pa traţi od Bizanta (Bazilije I. iz Makedonske dinastije)

da mu pošalje misionare koji znaju slavenski jezik (Konstantina i Metoda), Rastislavov

nećak Svatopluk, slovaĉki knez, dolazi na vlast uz pomoć njemaĉkog vladara, pa

Moravska postaje vazalna kneţevina Istoĉne Franaĉke

Ĉeška: nakon propasti Velike Moravske Ĉeška postaje zasebna kneţevina, legendarni

vladari: Ĉeh, Libuša i Pšemisl, od njih, navodno, potjeĉe dinastija Pšemislovića, nakon

izumiranja njemaĉke loze Karolinga poĉetkom X. stoljeća, Vratislav I. osamostaljuje se

od Nijemaca, Ĉeška će se ubrzo teritorijalno proširiti na nekadašnju Veliku Moravsku, ali

će ponovno potpasti u vazalni odnos spram Svetog Rimskog Carstva Njemaĉkog Naroda,

Prag – središte biskupije, trgovine i kulture

Page 15: Povijest 2 razred

15

Poljska: knez Mješko krajem IX. stoljeća ujedinjuje plemena oko Visle i stvara Veliku

Poljsku, Boleslav Hrabri širi granice i kruni se kao poljski kralj (1025), od 1041. god,

Poljska, kao prije nje Ĉeška, ulazi u vazalni odnos spram Njemaĉkog Carstva, dinastija

Pjastovića, najvaţniji gradovi: Poznan, Krakov, Pšemisl

Kijevska Rusija: meĊu istoĉnoslavenska plemena prodiru Vikinzi (Varjazi), koji

postupno preuzimaju vojnu i drţavnu vlast, Varjag Rjurik zavladao je Novgorodom 881.

god, a njegov nasljednik Oleg osvojio je Kijev i uĉinio ga središtem vlasti za sva plemena

okolna plemena, u X. stoljeću, knez Svjatoslav ratuje s Bugarima i Bizantom, a njegov sin

Vladimir poĉinje pokrštavanje podanika, Kijevska Rusija opstala je do XIII. st. kada je

osvajaju Mongoli

Karantanija: kneţevina u istoĉnim Alpama (Koruška), ime je dobila po gradu Karantani,

preci današnjih Slovenaca tu su došli u VII. st. i osnovali samostalnu drţavu, od VIII.

stoljeća, Karantanija je pod vlašću Franaka, a kasnije se raspada na više pokrajina,

slovenske zemlje bit će pod vlašću ĉeških vladara, a kasnije Habsburgovaca

Hrvatska: Hrvati su došli na prostor Dalmacije najranije poĉetkom VII, a najkasnije

krajem VIII. st., hrvatski knezovi ĉas priznaju vrhovnu vlast Franaka, ĉas Bizanta, a od

kneza Branimira, krajem IX. stoljeća, Hrvatska se osamostaljuje, u X. stoljeću, Hrvatska

će se proširiti na Donju Panoniju, tj. Slavoniju (dotada zasebnu kneţevinu)

- manje sklavinije u susjedstvu Hrvatske: Neretvanska kneţevina, Zahumlje,

Travunija, Bosna

Bugarska: Bugari, tj. Prabugari, su nomadski uralsko-altajski narod koji je okupio veliki

savez Slavena u dolini Dunava, postupno su se Bugari i Slaveni izmiješali tako da je

nastao slavenski narod po nazivom Bugari, u IX. stoljeću Bugari ugroţavaju Bizant i

osvajaju velik dio Balkana, primaju kršćanstvo i od rimskih i od bizantskih misionara

- u X. stoljeću vladar Simeon koristi slabost Bizanta i osvaja gotovo sve bizantske posjede

na europskom kontinentu (Makedonija, Srbija, Bosna, Trakija, Grĉka), na zapadnim

granicama ratuje s hrvatskim knezom, tj. kraljem, Tomislavom, Simeon se proglasio

carem «Bugara i Romeja», a bugarska crkva postaje patrijaršija (autokefalna/samostalna

pravoslavna crkva), sjedište crkve nalazilo se u Ohridu, gdje je djelovala škola Metodovog

uĉenika Klimenta

- Bugarsko carstvo uništio je kijevski knez Svjatoslav, pa je ono ponovo pripojeno

Bizantu

- Bugarska drţava ponovo će doţivjeti uspon u XIII. stoljeću za dinastije Asena

Samuilovo Carstvo: koncem X. stoljeća u Makedoniji izbija uspješan ustanak protiv

Bizanta na ĉelu s domaćim velikašem Samuilom, Samuilo je proširio granice svoje drţave

na ĉitav bivši teritorij Simeonove Bugarske, pa je uzeo naslov bugarskog cara (otuda

suvremeni spor oko toga je li Samuilo tek jedan do bugarskih careva ili prvi vladar

slavenske drţave Makedonije), 1014. Samuilova vojska doţivljava katastrofalan poraz na

Belasici, obnova bizantske vlasti nad Balkanom pod carem Bazilijem II.

Duklja: slavenska kneţevina na podruĉju današnje Crne Gore, domaći knezovi priznavali

su vrhovnu vlast Bugara i Bizanta do XI. stoljeća, knez Mihajlo potpuno se oslobodio

Bizanta i proširio granice svoje drţave na susjedna podruĉja (dijelovi današnje Srbije i

Bosne), 1077. papa mu je priznao kraljevski naslov, Duklja je pod utjecajem Rimske

Page 16: Povijest 2 razred

16

crkve (Barska nadbiskupija), a pravoslavlje će tamo prevladati tek u doba vladavine

srpske dinastije Nemanjića, Duklja će se kasnije nazivati još i Zeta (po rijeci)

Raška: podruĉje oko grada Rasa (današnji Sandţak), tamo su se nastanila srpska plemena,

Raška je naizmjence bila pod vrhovnom vlašću Bizanta, Bugara i Duklje, a tek u XII.

stoljeću, raški se ţupan Stefan Nemanja osamostaljuje i proširuje drţavu na Pomoravlje i

Zetu (otada se sve više naziva Srbijom), uspon Srbije uslijedit će u XIII. i XIV. stoljeću

Page 17: Povijest 2 razred

17

DOSELJENJE HRVATA I NASTANAK KNEŢEVINE

Etnogeneza (postanak naroda) Hrvata – nije dokraja razjašnjena

Ĉinjenice:

- na ušću Dona u Azovsko more pronaĊene su ploĉe s napisanim osobnim imenima

Horoathos i Horuathos, one potjeĉu iz prvih stoljeća naše ere, a dotiĉna imena potjeĉu

iz nekog iranskog ili kavkaskog jezika, takoĊer je postojala perzijska pokrajina

Harahvatija (u današnjem Afganistanu)

- Hrvati koji se javljaju na današnjem prostoru u ranom srednjem vijeku nesumnjivo su

govorili slavenskim jezikom i imali slavenske obiĉaje, dakle, ubrajaju se u slavensku

skupinu naroda

- u drugoj polovici VI. stoljeća, današnjom Hrvatskom, kao i cijelim Balkanom, vlada

avarsko-slavenski plemenski savez, razoreni su mnogi rimski gradovi, a slavenska

plemena naseljavala su se i na prostoru izmeĊu Save i Jadranskog mora

- djelo O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X.

stoljeća iznosi sljedeće podatke: u doba cara Heraklija (610-641) Hrvati su zavladali

rimskom provincijom Dalmacijom odakle su protjerali Avare, dok su već doseljeni

Slaveni prihvatili njihovu vlast, Hrvati su tu došli iz Bijele Hrvatske (u današnjoj

Poljskoj) na Heraklijev poziv, predvoĊeni jednom obitelji (petero braće Klukas,

Lovelos, Kosenic, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga), stvorili su kneţevinu i

prihvatili kršćanstvo

- u današnju domovinu Hrvati su mogli doći najranije oko 626. god, kada Avari

doţivljavaju veliki poraz pred Carigradom i gube vlast nad Balkanom, a najkasnije

oko 800. god, kada je Karlo Veliki potpuno uništio Avarsku drţavu u Panoniji i moţda

dopustio Hrvatima da se nasele u Dalmaciji kao franaĉki saveznici

- prvi ĉvrsti dokazi o postojanju Hrvatske kneţevine potjeĉu s poĉetka IX. stoljeća, a o

dogaĊajima u VI, VII i VIII. stoljeću ne znamo gotovo ništa

Teorije o podrijetlu Hrvata:

- slavensko-karpatska (potjeĉe od Franje Raĉkog iz sredine XIX. stoljeća): Hrvati su

jedno od slavenskih plemena koja su se u VII. stoljeću spustila iz podruĉja iza Karpata

na jug, Hrvati su tu došli zajedno s ostalim budućim juţnoslavenskim narodima,

Slovencima, Srbima itd.

- autohtona ili ilirska (u nju se vjerovalo prije razvoja hrvatske historiografije u XIX.

stoljeću, ali su je i neki kasniji autori pokušali dokazati): Hrvati su tu ţivjeli još prije

VII. stoljeća, oni su potomci Ilira, Liburna, Delmata i ostalih antiĉkih naroda, kakav je

bio jezik spomenutih naroda nije poznato, ako nije bio slavenski, onda su današnji

jezik autohtoni Hrvati nekako prihvatili pod utjecajem Slavena koji dolaze u doba

avarske vladavine

- gotska teorija: Hrvati su potomci slaveniziranih Gota, teorija je izvedena na temelju

djela Tome ArhiĊakona iz XIII. stoljeća, koji poistovjećuje slavensko bogosluţje s

«gotskim krivovjerjem» (arijanstvo, kršćanska struja koja je osuĊena kao krivovjerna

u doba cara Konstantina, a bila je popularna meĊu Gotima), ta teorija imala je malo

pristaša, a na nju se kasnije pozivao Ante Pavelić iz politiĉkih razloga

- iransko-kavkaska teorija: Hrvati su iransko ili kavkasko pleme koje se polako selilo iz

crnomorskih stepa u Bijelu Hrvatsku u Zakarpaću, gdje se slaveniziralo, a zatim u

doba cara Heraklija preselilo u suvremenu Hrvatsku

- teorije socijalnog dualizma: Hrvati izvorno nisu Slaveni, ali su ţivjeli meĊu njima kao

njihovi gospodari, tj. ratniĉko plemstvo, prvi je takvu teoriju iznio Vjekoslav Klaić, a

Page 18: Povijest 2 razred

18

ona se temelji na analogiji s postankom Bugarske i Kijevske Rusije (u prvom sluĉaju

Slavenima su zavladali uralsko-altajski nomadi, a u drugom švedski Vikinzi)

- sve te teorije bile su svojedobno više ili manje popularne ovisno o ideološkim

razlozima i politiĉkim posljedicama

Moguće rješenje pitanja etnogeneze:

- Hrvati su u prvim stoljećima naše ere imali doticaja s kavkaskim odnosno iranskim

elementom u crnomorskim stepama (teško je reći jesu li Slaveni asimilirali «Irance» i

prihvatili njihovo ime ili su «Iranci» prihvatili slavenski jezik)

- u Bijeloj Hrvatskoj kod Krakova, prije VII. stoljeća, Hrvati su potpuno poprimili

slavenska kulturna obiljeţja

- nakon doseljenja, Hrvati imaju suţivot sa slavenskim plemenima koja su tu došla još u

VI. stoljeću te s romaniziranim starosjediocima (Romani u dalmatinskim gradovima i

stoĉarski Vlasi u Dinarskom gorju)

- jezgra hrvatske drţave nalazila se u dalmatinskom zaleĊu, u X. i XI. stoljeću hrvatsko

se ime proširilo zajedno sa širenjem granica Hrvatskog kraljevstva, slavenski hrvatski

jezik postupno je istisnuo uporabu romanskih narjeĉja kojima su govorili Romani i

Vlasi (proces je vjerojatno završio oko XIII. stoljeća)

Ţivot nakon doseljenja:

- starohrvatski grobovi koje su iskopali arheolozi otkrivaju ţeljezno oruţje i nakit

pokopane zajedno s pokojnicima

- do IX. stoljeća, većinom poganski Hrvati ţivjeli su više-manje mirnim suţivotom uz

naselja kršćanskih Romana

- na hrvatskom prostoru djelovali su misionari iz Bizanta i Franaĉke, no broj

preobraćenika do IX. stoljeća nije bio velik, nakon masovnijeg pokrštavanja Hrvata

ubrzava se asimilacija Romana i Vlaha, prvi veći val pokrštavanja pokrenut je iz

Karolinškog carstva poĉetkom IX. stoljeća, a drugi iz Bizanta za vladavine Bazilija I.

(867-886)

Page 19: Povijest 2 razred

19

HRVATSKA KNEŢEVINA U IX. STOLJEĆU

Kneţevina Hrvatska – poĉetkom IX. stoljeća bila je vazalna kneţevina Karlovog carstva,

vladar je bio duţan prihvatiti kršćanstvo, dopustiti slobodan rad franaĉkih misionara meĊu

svojim podanicima te plaćati danak i pruţati vojnu pomoć franaĉkom vladaru, njezin

prvobitni teritorij protezao se izmeĊu Istre na zapadu i rijeke Cetine na istoku te

(vjerojatno) rijeke Save na sjeveru i Jadranskog mora na jugu

Bizantska tema Dalmacija – obuhvaća gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Rab i

Cres, bizantski carevi povremeno su plaćali danak hrvatskih knezovima da ostave na miru

ili ĉak štite njihove posjede na Jadranu (Bizantska Dalmacija obuhvaćala je i juţnu

Dalmaciju od Dubrovnika do Bara, no to podruĉje nije bilo u dosegu hrvatskih vladara u

ranom srednjem vijeku)

Donja Panonija ili Slavonija – prostor izmeĊu Save i Drave, predstavljala je posebnu

kneţevinu koja je ujedinjena s Hrvatskom u doba kralja Tomislava (neki povjesniĉari zato

govore o Primorskoj i Panonskoj Hrvatskoj kneţevini)

Neretvanska kneţevina (Paganija) – obuhvaća obalu izmeĊu Cetine i Neretve te otoke

Braĉ, Korĉulu i Mljet, zovu je «zemljom pogana» jer su tamošnji knezovi dosta kasno

prihvatili kršćanstvo, Neretvani se bave gusarenjem i dolaze u ĉeste sukobe s Venecijom,

paganija je ukljuĉena u Hrvatsko Kraljevstvo u doba Petra Krešimira IV. (1058-1074)

Hrvatski knezovi:

Borna (umro 821.) – prvi poimence poznati hrvatski knez, franaĉki Anali nazivaju ga

«knezom Dalmacije, Liburnije i Gaĉana», u njegovo doba provodi se intenzivno

pokrštavanje Hrvata, a Borna pomaţe Francima ugušiti Ljudevitov ustanak u Panoniji

Vladislav – Bornin nasljednik, poznat samo po imenu, po svoj prilici dobar franaĉki vazal

Ljudevit (umro 823) – «upravitelj Donje Panonije», iskoristio je slabljenje Franaĉke u

doba Ludovika Poboţnog, pa je 819. podigao ustanak i odluĉio samostalno vladati,

oĉekivao je pomoć od kneza Borne, no nije ju dobio, Franci su ga porazili nakon ĉetiri

godine ratovanja, ubijen je pri bijegu u Dalmaciju, nakon njega, Slavonijom vladaju odani

franaĉki vazali (Ljudevitov ustanak opisao je franaĉki ljetopisac Einhard)

Višeslav (?) – ime kneza Višeslava spominje se na krstionici pronaĊenoj u Veneciji u

XIX. stoljeću, neki datiraju krstionicu u tridesete godine IX. stoljeća, a neki ĉak u XI.

stoljeće, ako je prva tvrdnja istinita, Višeslav bi mogao biti prethodnik kneza Mislava

Mislav (835-845) – oĉito je da je proces pokrštavanja uznapredovao jer se knez Mislav

spominje kao darivatelj Crkve posjedima, on je i prvi poznati knez koji se sukobio s

Mleĉanima (Venecijancima)

Trpimir (845-864) – po njemu će biti nazvana dinastija Trpimirovića

- na Trpimirovom dvoru u Klisu boravio je benediktinac Gottschalk, koji je o tom knezu

ostavio neka svjedoĉanstva

- Trpimir je ratovao s Bugarima i bizantskom vojskom u Dalmaciji

- formalno je i dalje franaĉki vazal, no vlada neovisno o Francima

- odrţava dobre odnose sa splitskim (salonitanskim) nadbiskupom kojemu daruje

zemlju, u Trpimirovoj darovnici prvi put se pojavljuje hrvatsko ime (ona je ipak

nastala kasnije, za kneza Muncimira)

- na kamenom ulomku meĊu ostatcima benediktinskog samostana u Riţinicama

nedaleko Klisa saĉuvan je natpis pro duce Trepim(ero) – za kneza Trpimira, Trpimir

je dao podići prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj

Page 20: Povijest 2 razred

20

- u Trpimirovo doba osnovana je hrvatska biskupija u Ninu (takoĊer jedno od

kneţevskih sjedišta)

Domagoj (864-876) – ne zna se toĉno u kakvim je i je li uopće bio u rodbinskim odnosima

s Trpimirom

- papa Ivan VIII. obraća mu se u jednom pismu kao «slavnom knezu Hrvata», dok ga

Mleĉani u svojim izvorima nazivaju «najgorim knezom Slavena»

- ratovao je protiv Arapa (Saracena) na moru, bio u dobrim odnosima s Crkvom, dok ga

je bizantski car Bazilije I, iskoristivši raspad Franaĉkog Carstva, pokušao svrgnuti s

vlasti urotama

Zdeslav (878-879) – Trpimirov sin, na prijestolje dolazi kao kandidat Bizanta, ubrzo je

ubijen, oĉito je da meĊu hrvatskim plemstvom postojala «probizantska» i «prozapadna»

stranka

Branimir (879-892) – potpuno neovisan o Bizantu i drţavama-nasljednicama Franaĉke

- kako bi se osigurao od rata s ponovo jakim Bizantom i stekao legitimitet u odnosu na

Trpimiroviće traţi priznanje od pape Ivana VIII.

- već 7. VI. 879. papa je javno blagoslovio kneza i njegov narod i priznao mu zemaljsku

vlast u ĉitavoj Hrvatskoj (taj je ĉin tada imao znaĉaj meĊunarodnog priznanja)

- iz Branimirova doba saĉuvano je pet kamenih natpisa s razliĉitih crkava u kojima se

spominje Branimir dux Croatorum

Muncimir (892-910) – Trpimirov sin i, po svoj prilici, kandidat probizantske stranke,

(starija historiografija smatrala je da je tada uspostavljena dinastija Trpimirovića, koja će

neprekidno vladati Hrvatskom sve do 1075. god, kada na vlast dolazi kralj Zvonimir, u to

ne moţemo biti potpuno sigurni)

- potvrdio je darovnicu kneza Trpimira benediktincima

- vladarsko mu je sjedište bilo u Biaćima kod Trogira

- saĉuvan je kameni natpis s njegovim imenom i godinom 895.

U posljednjoj trećini devetog stoljeća, u Hrvatskoj nalaze utoĉište brojni uĉenici

Konstantina i Metoda, koji će tu proširiti slavensko bogosluţje i glagoljsko pismo.

Page 21: Povijest 2 razred

21

HRVATSKO KRALJEVSTVO U X. STOLJEĆU

Poĉetak X. stoljeća: politiĉke promjene u srednjoj i jugoistoĉnoj Europi, MaĊari osvajaju

Panoniju (vjerojatno i Kneţevinu u Donjoj Panoniji) i ugroţavaju njemaĉke zemlje, dok

Simeonovo Bugarsko Carstvo ozbiljno ugroţava Bizant i širi se na gotovo ĉitav Balkan

Tomislav (oko 910-928)

- suoĉava se s maĊarskom i bugarskom prijetnjom, Bizant je vrlo slab, a Karolinškog

Carstva već odavno nema

- sukob s MaĊarima (izvor: spis Kraljevstvo Slavena nepoznatog svećenika iz Bara) –

ĉini se da je Tomislav doĉekao maĊarsku konjicu na mjestima gdje je bila

neuĉinkovita i uspio je pobijediti – posljedica je potiskivanje MaĊara iza rijeke Drave i

prikljuĉenje Slavonije Hrvatskoj Kneţevini

- sukob s Bugarima (izvor: Konstantin VII. Porfirogenet, koji vlada upravo u to doba) –

Raška (Srbija) bila je polusamostalna kneţevina u kojoj su se za vlast borili bizantski i

bugarski kandidat za prijestolje – Tomislav je podrţao bizantskog kandidata, pa su ga

Bugari, nakon osvajanja Srbije, napali - Tomislavova vojska odbila je i bugarski napad

- savezništvo s Bizantom – Bizant je Tomislavu dodijelio titulu konzula i upravitelja

Dalmacije (ĉini se da su dalmatinski gradovi i otoci bili u nekoj vrsti vazalnog odnosa

spram Tomislava), Porfirogenet opisuje Tomislavovu Hrvatsku kao najvaţniju vojnu

silu na istoĉnom Jadranu

- Je li Tomislav bio kralj? – papa Ivan X. u jednom mu se pismu iz 925. obraća kao

kralju (rex) dok zahumskog vladara naziva knezom (dux, Zahumlje se nalazilo u

današnjoj Hercegovini), nema dokaza da je Tomislav dobio kraljevsku krunu ni od

pape ni od Bizanta i ĉini se da on nije bio sluţbeno okrunjeni kralj, ali da ga

suvremenici smatraju de facto kraljem jer je uspio proširiti drţavne granice na

Slavoniju i povezati dalmatinske gradove sa zaleĊem te stvoriti znaĉajnu vojnu silu

- 925. crkveni sabor u Splitu: budući da je uspostavljeno formalno politiĉko jedinstvo

Dalmacije i Hrvatske, papa Ivan X. ima namjeru tu stvoriti jedinstvenu crkvenu

provinciju, istodobno ga brine i širenje slavenskog bogosluţja, odluĉeno je da će

hrvatska biskupija u Ninu i zadarska biskupija biti podreĊene splitskom nadbiskupu,

metropolit je postao splitski nadbiskup Ivan, ĉemu se protivio ninski biskup Grgur

(njegovo podruĉje imalo je najviše vjernika), odluĉeno je i da će «glagoljaši» morati

nauĉiti latinski da bi se mogli zarediti, ta se odluka nije mogla dosljedno provesti i u

praksi je nastavljeno sa slavenskim bogosluţjem

- 928. drugi crkveni sabor u Splitu: sazvan je na ţalbu biskupa Grgura, potvrĊene su

odluke s prvog sabora, a ninska biskupija je ukinuta i podijeljena izmeĊu zadarske

biskupije i splitske nadbiskupije

Trpimir II. (vjerojatno 928-935) - Tomislavov nasljednik, sklopio mir sa Simeonovim

nasljednikom Petrom

Sredina X. stoljeća: ĉini se da moć Hrvatske opada zbog nesloge u vladarskoj obitelji,

postoji podatak da je vladara Miroslava (oko 945-949) svrgnuo s vlasti njegov ban (najviši

velikodostojnik, tik ispod kralja, tj. kneza, koji je vjerojatno upravljao današnjom Likom)

Pribina i postavio na prijestolje nj. brata Mihajla (ili Mihovila) Krešimira II (949-969), to

je doba ponovnog jaĉanja Bizanta i Venecije

Page 22: Povijest 2 razred

22

Stjepan Drţislav (969-oko 997) – prvi hrvatski vladar za kojega se zna da je primio

znakove kraljevske ĉasti i nosio naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije»

- u doba sukoba Bizanta i Samuilove drţave, Drţislav je stao na stranu Bizanta, pa mu

je Bazilije II. zauzvrat poslao krunu i ponovo povjerio upravu nad Dalmacijom

- Drţislavova majka kraljica Jelena dala je kraj Solina podići crkvu Sv. Marije i Sv.

Stjepana u kojoj će se otada pokapati hrvatski vladari

- nakon Drţislavove smrti, zakonitog nasljednika Svetoslava Suronju zbacila su s

prijestolja njegova braća Krešimir III. i Gojslav, u doba tih borbi Venecija je prvi puta

zauzela dalmatinske gradove i otoke

Stjepan (vjerojatno 1030-1058) – sin Krešimira III, ĉini se da se u njegovo doba

kraljevstvo oporavlja, 1054. god. dogodio se crkveni raskol, a Hrvatska je pripala pod

nadleţnost Rimokatoliĉke crkve

Page 23: Povijest 2 razred

23

PROCVAT HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI XI. STOLJEĆA

Petar Krešimir IV. (vjerojatno 1058-1074)

- papa ga sluţbeno oslovljava «kraljem Dalmacije i Hrvatske», nakon crkvenog raskola

prestala je formalna vlast Bizanta u Dalmaciji i zapoĉelo integriranje gradova i otoka u

Hrvatsko kraljevstvo, u jednoj ispravi Jadransko more naziva se «našim morem»

- Krešimir je na moru osnovao novi grad Šibenik, Nin je ponovo postao sjedište

biskupije za unutrašnjost, a kraljevska prijestolnica bio je Biograd – ĉini se da je kralj

promicao razvoj tih preteţno hrvatskih gradova kako bi se izjednaĉili s romanskim

Zadrom, Splitom i Trogirom, tada se i ubrzava asimilacija Romana jer hrvatsko

stanovništvo u većem broju dolazi i u većinske romanske gradove

- kralj je upravu nad Likom, Gackom i Krbavom povjerio banu Gojĉu, a upravu nad

Slavonijom banu Zvonimiru, Zvonimir je imao jake politiĉke veze i bio oţenjen

Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, pa ga je kralj uĉinio suvladarom, a

moguće je da ga je proglasio i prijestolonasljednikom

- Krešimir IV. nije imao muških potomaka, a njegov nećak Stjepan poslan je u samostan

(pojedinosti oko te politiĉke igre nisu poznate)

- u jednoj ispravi Krešimir tvrdi da je «svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na

kopnu i na moru», vjerojatno je da je Hrvatskom Kraljevstvu pripala i Neretvanska

kneţevina te dio Bosne

- Krešimirovo kraljevstvo doţivljava gospodarski procvat, na to upućuje uspostava

jedinstvenog trţišta od Drave do mora, pravna sigurnost i razvoj gradova

- 1060. crkveni sabor u Splitu: zabranjeno je slavensko bogosluţje, obiĉaji Istoĉne crkve

koji su bili rašireni meĊu hrvatskim svećenstvom poput ţenidbe niţeg klera i nošenja

brade, a biskupi nisu smjeli posvećivati svećenike koji nisu znali latinski (utjecaj

reformistiĉkog pokreta koji ţeli postići što veće jedinstvo unutar zapadne Crkve)

- na kvarnerskim otocima jaka je protureformistiĉka stranka, koja zadrţava slavensko

bogosluţje, a oslanja se na njemaĉkog cara i tadašnjeg protupapu

- Krešimir IV. podrţava crkvene reforme i progoni njihove protivnike, daruje zemlju u

okolici Biograda benediktincima i povlastice ţenskom samostanu Sv. Marije u Zadru

- 1074. Normani iz juţne Italije opsjedaju grad Rab i pritom odvode u zarobljeništvo

hrvatskog vladara, po svoj prilici to je bio sam Petar Krešimir, koji se više nije vratio

Demetrije (Dmitar) Zvonimir (1074-1089)

- budući da nije bio iz loze Trpimirovića, potrebno mu je priznanje prava na prijestolje,

pa se obraća papi Grguru VII. (kojemu su trebali saveznici u borbi za investituru)

- 1075. u bazilici Sv. Petra i Mojsija kraj Solina papinski izaslanik okrunio je Zvonimira

novom krunom i predao mu ţezlo, maĉ i zastavu, Zvonimir se obvezao da će papi

plaćati godišnji danak od 200 dukata, predao mu samostan Sv. Grgura u Vrani i

vladati u skladu s naukom Crkve (sprjeĉavati brakove meĊu roĊacima, štiti udovice i

siroĉad, pomagati sirotinji i sl.)

- 1085. Zvonimir kao papin vazal šalje mornaricu u rat izmeĊu Normana i Bizanta kod

otoka Krfa, u tom ratu na suprotnoj (bizantskoj) strani sudjeluju i Mleĉani, bizantski

car Aleksije Komnen prepustit će mletaĉkom duţdu pravo na Dalmaciju, duţd će

otada nositi i naslov dux Dalmatiae, što će biti prazna titula, ali će imati dugoroĉne

posljedice

- Zvonimir zadrţava vlast nad teritorijem koji je stekao Petar Krešimir i Hrvatska je

vjerojatno bila jednako jaka kao i tada

Page 24: Povijest 2 razred

24

- Zvonimir umire bez muškog potomka, što će za posljedicu imati polaganje prava na

prijestolje izmeĊu ugarske dinastije Arpadovića (Zvonimir je njihov zet), Stjepana II,

posljednjeg Trpimirovića te Petra, domaćeg velikaša koji je vladao Kninom

(Zvonimirova prijestolnica)

- Legenda o Zvonimirovoj smrti: nastala je dosta kasnije i širila se usmenom predajom,

tvrdi se da je Zvonimira ubio narod u mjestu Pet Crkava jer se nitko nije htio odazvati

kraljevom pozivu u Prvi kriţarski rat, Zvonimir je na samrti prokleo narod da više

nikada nema vladara svoje krvi, legenda je trebala objasniti zašto Hrvatskom vladaju

strani kraljevi, a koliko u njoj ima istine nemoguće je provjeriti

- Bašĉanska ploća: jedan od najstarijih i najduţih spomenika na hrvatskom jeziku i

glagoljici, nastala je oko 1100. god. i u njoj se tvrdi da je kralj Zvonimir darovao

zemlju samostanu Sv. Lucije na otoku Krku, ploĉa je sluţila kao plutej oltarne

pregrade, a otkrivena je u XIX. stoljeću

KULTURNI SPOMENICI HRVATSKOG RANOG SREDNJEG VIJEKA

PISMENOST

- benediktinski samostani – središta latinske pismenosti

- pisani izvori na hrvatskom i crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu – jaka

središta glagoljaša bila su na Kvarneru i u Istri, tu se razvio poseban hrvatski oblik

glagoljice (uglata glagoljica)

- osim latinice i glagoljice, u Hrvatskoj se rabila i ćirilica, koja je došla u juţnu

Dalmaciju preko Bosne

- najvaţniji latinski pisani spomenik: Splitski evanĊelistar iz IX. st.

- najvaţniji spomenik na glagoljici i hrvatskom jeziku: Bašĉanska ploĉa (oko 1100.)

- poseban dio latinske pismenosti ĉine isprave hrvatskih vladara, uglavnom darovnice

samostanima, vladari su ostavili i kamene latinske natpise, uglavnom na crkvama

GRADITELJSTVO I LIKOVNE UMJETNOSTI

- predromaniĉki stil (IX. do XI. st.) – nastavlja se na kasnoantiĉki stil, a njegova središta

su dalmatinski gradovi, taj stil preuzimaju i hrvatski knezovi u zaleĊu

- obiljeţja ranohrvatskih crkava – kriţni tlocrt i kupola (utjecaj Bizanta i Italije)

- najpoznatije crkve: Sv. Spas kod Knina, Sv. Donat u Zadru, Sv. Kriţ u Ninu

- ornamentika: troprutasti pleter, kriţevi, zvijezde, ptice, lišće

- reljefni prikaz hrvatskog vladara iz XI. stoljeća (moguće Petar Krešimir IV. ili

Zvonimir)

Page 25: Povijest 2 razred

25

KRIŢARSKI RATOVI

Kriţarski ratovi (od kraja XI. do kraja XIII. stoljeća): prvi masovni kolonizatorski pothvat

Europljana

Glavni uzrok: uslijed brzog razvoja europske privrede u XI. stoljeću Zapadna Europa

postala je prenapuĉena – višak stanovništva iz svih društvenih slojeva potraţio je zemlju i

bolji ţivot na Istoku

Povod: u drugoj polovici XI. stoljeća turski narod Seldţuka osvojio je Jeruzalem i dio

bizantskih posjeda na Bliskom Istoku, za razliku od arapskih vladara, Seldţuci nisu

dopuštali slobodan pristup kršćanskim hodoĉasnicima do Jeruzalema, bizantski car

Aleksije Komnen obratio se papi za pomoć ponudivši crkvenu uniju Zapadu ako mu

pomognu da vrati posjede koje su mu osvojili Seldţuci

1095. na crkvenom sabor u Clermontu papa Urban II. pozvao je sve zapadne kršćane na

oslobaĊanje Svete zemlje i obećao im masovno oproštenje grijeha

Interesi i pobude:

- niţe plemstvo, osobito vitezovi bezemljaši, vidjeli su u tome priliku da doĊu do

vlastitih lena na Istoku

- velikaši takoĊer postaju zainteresirani za nove posjede nakon uspjeha I. kriţarskog

rata

- seljaci masovno odlaze u ratove kako bi se oslobodili kmetskog poloţaja i siromaštva

- gradovi u Italiji, poput Venecije i Genove, ţele ostvariti trgovaĉke monopole na

istoĉnom Sredozemlju

- Crkva, tj. papa, ima namjeru ostvariti prevlast nad cjelokupnim kršćanskim svijetom te

preobratiti muslimansko stanovništvo

- kriţari su vjerovali da vode pravedan rat u Kristovo ime te da će im sva nedjela

poĉinjena u tim pohodima biti oproštena

- pohodi su obećavali i bogat ratni plijen, nakon I. rata šire se legende o neiscrpnim

bogatstvima Istoka

Prvi kriţarski rat (1095-99): najbolji odaziv bio je u Francuskoj, ali su se francuskim

plemićkim vojskama putem prikljuĉivali svi zainteresirani, kriţari su uglavnom putovali

kopnom usput pljaĉkajući i katoliĉke i pravoslavne zemlje, prvu vojsku sastavljenu od

slabo naoruţanih seljaka Bizantinci su 1096. prevezli u Malu Aziju gdje su je Seldţuci

brzo uništili, 1097. god. stigla je glavnina kriţarskih snaga do Carigrada i tu polaţu

vazalsku prisegu caru Aleksiju (budući da će je prekršiti, Bizant više neće htjeti pomagati

kriţarima u idućim pohodima), 1099. kriţari osvajaju dijelove Sirije i Palestine,

naposljetku i Jeruzalem (pritom je proveden masovni pokolj njegovih graĊana), osnovano

je Jeruzalemsko kraljevstvo na ĉelu s Godfreyom od Bouillona te još tri vazalne kriţarske

drţave (Antiohija, Tripoli i Edessa), u kriţarske drţave dolaze europski kolonisti, a dio

starosjedilaca preobraćen je na katolicizam (vjerski sastav stanovništva je raznolik, najviše

je muslimana, tu su i Ţidovi te pravoslavni i armenski kršćani, dok su rimokatolici u

manjini)

Duhovno-viteški redovi: duţnost im je obrana kriţarskih posjeda te zaštita hodoĉasnika,

podvrgnuti su strogim redovniĉkim pravilima i predstavljaju spoj kršćanskog redovnika i

vojnika, podvrgnuti su izravno papi i dobivaju velike posjede na Istoku, ali i u svim

europskim drţavama

Page 26: Povijest 2 razred

26

- templari (nazvani prema sjedištu u blizini nekadašnjeg jeruzalemskog hrama, hram =

templum), osnovani 1119. god, red je stekao veliku moć i bogatstvo i predstavljat će

opasnog suparnika mnogim kraljevima, u XIV. st. francuski kralj Filip IV, koji je

templarima bio duţan velik novac, a nije im ga imao namjeru vratiti, zabranio je uz

papinu pomoć taj red, a njegove voĊe dao osuditi i spaliti kao ĉarobnjake

- ivanovci (hospitalci), nazvani su prema bolnici Sv. Ivana u Jeruzalemu, osim vojne

duţnosti bave se i njegovanjem bolesnika, nakon protjerivanja kriţara iz Svete zemlje,

pronaći će utoĉište na otoku Malti (malteški vitezovi)

- Teutonski red – red njemaĉkih vitezova osnovan koncem XII. stoljeća, nakon pohoda

po Svetoj zemlji, «teutonci» se okreću osvajanju, kolonizaciji i prisilnom pokrštavanju

poganskih zemalja uz Baltik, gdje osnivaju vlastitu drţavu u Pruskoj

Drugi kriţarski rat (1145-48): nakon pada Edesse, njemaĉki car Konrad III. i francuski

kralj Louis VII. stiţu u pomoć Jeruzalemskom kraljevstvu, pokušali su osvojiti grad

Damask, no nakon neuspjeha povlaĉe se iz Svete zemlje

Treći kriţarski rat (1187-1192): Egipat i dijelovi Sirije i Mezopotamije ujedinjeni su

pod sultanom Saladinom, Saladin je napao kriţarske drţave jer su pojedini kriţarski

zapovjednici kršili primirje, nanio im je teţak poraz i osvojio Jeruzalem, 1189. god u

Svetu zemlju kreću tri velike europske vojske, francuska na ĉelu s Filipom II. Augustom,

njemaĉka na ĉelu s Fridrikom Barbarossom te engleska na ĉelu s Rikardom Lavljeg Srca,

njihov uspjeh je ograniĉen, Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo je kao lanac gradova uz

sredozemnu obalu sa sjedištem u Akri (Akon)

Ĉetvrti kriţarski rat (1202-04): kriţari nisu ni stigli do Svete zemlje, njihov prijevoz do

Carigrada trebala je provesti mletaĉka flota, pa su kao naknadu za tu uslugu 1202. usput

osvojili grad Zadar i predali ga Mleĉanima, 1204. kriţari stiţu u Carigrad, gdje sudjeluju u

prijestolnim borbama na strani dinastije Angel, kada im car Izak Angel nije mogao

isplatiti obećani honorar, kriţari pljaĉkaju Carigrad i tu osnivaju novu drţavu – Latinsko

carstvo (sjedište bizantskog cara prebacit će se u Niceju do 1261. god, kada Grci

oslobaĊaju Carigrad)

Kasniji kriţarski pohodi: u XIII. stoljeću provedeno je još ĉetiri pohoda s vrlo malim

uspjesima, njemaĉki car Fridrik II. Hohenstaufen dva puta je napao Egipat i nakratko

zauzeo Jeruzalem, francuski kralj Louis IX. Sveti jednom je napao Egipat i jednom Tunis,

a tu je i tzv. Djeĉji kriţarski rat, koji je kriţarski rat samo po nazivu, praznovjerna zamisao

da Jeruzalem mogu osvojiti samo bezgrešna djeca odvela je u ropstvo ili smrt više tisuća

djece, kriţarskim se naziva i pohod protiv katara (albigenza), krivovjeraca na jugu

Francuske

1291. Mameluci (turska dinastija koja je vladala Egiptom) osvajaju Akru, posljednje

kriţarsko uporište na Bliskom Istoku

Posljedice kriţarskih ratova:

- Europljani su upoznali kulturna dostignuća Istoka (filozofija, matematika i medicina),

nove poljoprivredne kulture (riţa, špinat, limun, lubenica), nove tehnike obrade

tekstila i metala te egzotiĉne zaĉine

- ubrzan je privredni razvoj zapadne Europe

- sredozemnu trgovinu preuzimaju Mleĉani i Genoveţani

- kriţarska ideja vodila je i opravdavala kasnije kolonijalno osvajanje Novoga svijeta,

Afrike i Dalekog Istoka

Page 27: Povijest 2 razred

27

MONGOLI

Mongolija: stepska zemlja u sjevernoj Aziji naseljena nomadskim stoĉarima

- oko 1206. poglavica Temujin ujedinjuje mongolska i turska plemena u veliki savez

- 1215. Mongoli osvajaju Kinu, stvaraju veliku drţavu sa središtem u Pekingu, Temujin

postaje veliki kan Dţingis-kan

- do 1220. Mongoli su se na zapadu proširili sve do Crnog mora i Indijskog oceana

- 1227. umire Dţingis-kan i njegovo veliko carstvo podijeljeno je na ĉetiri kanata

- Kanati: Ulus Velikog Kana (Kina), Dţagataj (Turkestan), Il-kan (bivši Abasidski

kalifat u Perziji i Mezopotamiji), Zlatna Horda (današnja Rusija)

- Mongoli napreduju kao velika nepobjediva konjica, premda okrutni kao ratnici i

osvajaĉi, nakon što osvoje neku zemlju puštaju domaće stanovništvo da ţivi po starim

obiĉajima i jedino što zahtijevaju je redovito plaćanje danka

- 1240-43. Batu-kan sa svojim Tatarima pljaĉka po istoĉnoj Europi, od Baltiĉkog do

Jadranskog mora

- mongolska vladavina u Aziji donijet će dva stoljeća mira, proţimanja kultura i ţive

trgovaĉke veze izmeĊu Zapada i Istoka, europski trgovci i misionari odlaze sve do

Kine (franjevci, Marko Polo)

- Mongoli su bili tolerantni prema svim vjerama, meĊutim, u XIV. stoljeću većina ih se

preobratila na islam (osim u samoj Mongoliji, gdje će prevladati budizam)

- u XIV. stoljeću, Kina obnavlja neovisnost pod dinastijom Ming, a na Bliskom Istoku

pojavljuje se nova sila – Turci Osmanlije, mongolski kanati slabe

- Timur Lenk, okrutni osvajaĉ koji od 1380 do 1405. privremeno obnavlja jedinstveno

Carstvo, prijestolnica Samarkand, drţava mu se raspada nakon smrti

- Mogulsko Carstvo: Indijski potkontinent pod vlašću muslimanske dinastije

mongolskog podrijetla (Mongoli osvajaju Delhi 1398. i šire carstvo u XVI. I XVII.

stoljeću, Mogulsku drţavu ukinuli su tek Britanci 1857. god.)

Page 28: Povijest 2 razred

28

EUROPSKO DRUŠTVO U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Privredni razvoj

- oko 1000. god, suprotno oĉekivanjima Sudnjeg dana, Europa doţivljava privredni

uspon i porast broja stanovnika

- usavršila se obrada zemlje (tropoljna poljoprivreda, ţeljezni plug, gnojenje, od XII.

stoljeća pojava novih kultura sa Istoka) što omogućuje proizvodnju viškova hrane:

više hrane – viši prirast stanovništva - unutarnja kolonizacija: u mnogim zemljama krĉe se šume i isušuju moĉvare kako bi

se dobilo više obradivih površina, tu nastaju nova naselja

- vanjska kolonizacija: višak stanovništva traţi novu zemlju izvan matiĉnih drţava,

Nijemci, ali i drugi narodi, masovno se sele na istok, uz Baltiĉko more, u Poljsku,

Ĉešku, Ugarsku, Hrvatsku, kriţarski pohodi takoĊer su primjer vanjske kolonizacije

- uslijed kriţarskih ratova, razvijaju se i svi obrti

- naturalnu privredu postupno zamjenjuje novĉana, vladari kuju novac, zbog pojave

proizvodnih viškova oţivljava trgovina, lokalna i meĊunarodna

- pojava novih gradova uz trgovaĉke putove i sajmišta te uz vlastelinske dvorove i

biskupska sjedišta, obnova i rast starih gradova iz antiĉkog doba, u gradove se

slijevaju obrtnici i trgovci koji se ţele osloboditi kmetstva

- slobodni kraljevski gradovi: gradovi koji imaju vlastitu samoupravu, neovisni su o

okolnom plemstvu i podreĊeni izravno kralju, kraljevi im daruju takav pravni poloţaj

jer iz njih ubiru dobar porezni prihod, a predstavljaju im i vaţan politiĉki oslonac u

odnosu na nepouzdane vazale

- stanovnici gradova imaju osobnu slobodu, no razlikuju se po imovini i politiĉkim

pravima – patriciji i puĉani

- najvaţniji gradovi: Italija, Porajnje, Šampanja, Flandrija, luke uz Sjeverno i Baltiĉko

more

- ceh – udruga obrtnika iste struke u jednom gradu, svaki ceh ima pravila kojih se svi

ĉlanovi moraju pridrţavati (cijena, kvaliteta proizvoda i dr.), a nitko izvan ceha ne

smije se baviti dotiĉnim obrtom u tom gradu, najstariji i najvaţniji cehovi bili su oni

«slobodnih zidara»

- gilda – sliĉna strukovna udruga trgovaca

- Velika Hanza – zajednica njemaĉkih gradova, u XIV. stoljeću bilo ih je 90, Hanza je

imala monopol trgovine na Baltiku te vlastitu vojsku i ratnu mornaricu, propala je

nakon premještanja trgovine na Atlantski ocean u XV. stoljeću

- Bankarstvo – razvija se uslijed tri pojave: postoji na stotine lokalnih valuta i potreba

da se organiziraju mjenjaĉnice uz svaki trg i sajmište, putovi su nesigurni zbog

razbojnika pa je potrebno uvesti mjenice (potvrde za pohranjeni novac), gotovog

novca nikad nije dovoljno pa vladarima trebaju financijeri koji će im pozajmljivati

novac

- pozajmljivanjem novca najviše su se bavili Ţidovi jer njima vjera nije zabranjivala

naplaćivanje kamata, no na kreditiranje su se kasnije odvaţile i kršćanske bankarske

obitelji poput Medicija i Fuggera, mjenice su prvi uveli vitezovi templari, koji su

takoĊer posuĊivali novac

- porezi se općenito pretvaraju u novĉana podavanja, plemićkim naslovima i lenima

poĉinje se odreĊivati vrijednost po prihodu koji donose

Page 29: Povijest 2 razred

29

Crna smrt (1347-51)

- velika epidemija bubonske kuge koja je pokosila izmeĊu trećine i polovice

stanovništva tadašnje Europe (smrtnost oboljelih iznosi oko 75 %)

- zarazu su prenosile štakorske buhe, a epidemija je došla iz srednje Azije, najprije je

primijećena u Konstantinopolu i talijanskim gradovima, širenju su pogodovali loši

higijenski uvjeti, osobito za ljetnih mjeseci

- ostali su pošteĊeni gradovi koju su uveli karantenu, ali i neka zabaĉena podruĉje

- nakon prvog vala 1347-51, epidemije su postale periodiĉne, meĊutim, smrtnost se

smanjivala uslijed prirodne selekcije, samo bi oni s jakim imunitetom preţivjeli i imali

potomke

- Crna smrt strašno je pogodila gospodarstvo i društvo, osobito u Francuskoj i

Engleskoj, koje su u jeku Stogodišnjeg rata, meĊutim, u nekim je krajevima

nedostatak radne snage uzrokovao porast nadnica i nešto bolji standard kmetova u

idućem naraštaju

Hereze (krivovjerja)

- svako kršćansko vjerovanje, odnosno uĉenje, koje odstupa od crkvenih dogmi

- od XII. stoljeća javljaju se organizirani heretiĉki pokreti koje Crkva suzbija silom

- uzroci: zbog sve većih proturjeĉja izmeĊu nauka koji Crkva propovijeda i postupaka

sluţbenika Crkve javljaju se otpadnici koji zahtijevaju povratak na izvorni Kristov

nauk

- svim hereticima je zajedniĉka kritika raskošnog ţivota svećenstva i pape, društvene

nejednakosti koju je Crkva odobravala, licemjerja, osobito u sluĉaju indulgencije,

krutosti i nerazumljivosti dogmi, monopola na znanje i obrazovanje, zabrane

prevoĊenja Svetoga pisma na puĉke jezike itd.

- katari: katari na grĉkom jeziku znaĉi «ĉisti», povezuju manihejsko uĉenje o dvama

svjetovima, duhovnom i materijalnom, i dvama bogovima, dobrom i zlom, s

kršćanstvom, to je izrazito asketsko uĉenje koje propovijeda metode za pobjedu

dobrog naĉela u svakom pojedincu i odbojnost prema svim ustanovama vlasti,

katarsko-dualistiĉko krivovjerje nastalo je pod perzijskim utjecajem u istoĉnim

pokrajinama Bizantskoga Carstva, zatim je u X. i XI. stoljeća stiglo na Balkan, gdje se

sljedbenici nazivaju bogumilima, da bi se od kraja XI. do XIII. stoljeća katarstvo

proširilo po ĉitavoj zapadnoj Europi, u Njemaĉkoj te krivovjerce nazivaju Ketzer, u

Italiji patareni, na jugu Francuske albigenzi, po gradu Albi, katarstvo masovno privlaĉi

siromašne slojeve i širi se duţ trgovaĉkih putova, u Provansi su albigenzi imali ĉak

potporu dijela plemstva, pa je papa Inocent III. poĉetkom XIII. stoljeće pokrenuo

protiv njih kriţarski rat, samostalna Crkva bosanska bila je takoĊer pod velikim

utjecajem katarskog uĉenja

- valdenzi: pristaše lionskog trgovca Valda, propovjednika siromaštva

- preteĉe reformacije: John Wycliff u Engleskoj i Jan Hus u Ĉeškoj

Crkveni redovi

Benediktinci: najstariji red, potjeĉe iz VI. stoljeća, kada je Benedikt iz Nursije donio

pravila za redovnike u samostanu Monte Cassino, naĉelo Ora et labora!, osim fiziĉkim

radom i molitvom, benediktinci su se bavili i prepisivanjem knjiga

Dominikanci: red je u XIII. st. osnovao Kastilijanac Domingo de Guzman, prvi od tzv.

prosjaĉkih redova, koji se odriĉu svjetovnog bogatstva, uglavnom novaĉi obrazovane

ljude, pa dominikanci postaju sluţbeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori

Franjevci: red koji je u XIII. stoljeću osnovao Talijan sv. Franjo Asiški, naglašeno je

siromaštvo redovnika i karitativan rad, franjevci se bave i misionarstvom meĊu poganima

Page 30: Povijest 2 razred

30

Inkvizicija

- Sanctum officium, Sveta sluţba, osnovana u XIII. stoljeću s ciljem otkrivanja heretika

i nevjernika, crkveni istraţitelji (inkvizitori) ispituju osumnjiĉenike i, ako utvrde

njihovu krivnju, predaju ih svjetovnim vlastima da ih kazne

- krivci koji bi se pokajali mogli su biti odriješeni grijeha i pomilovani, no u doba

pojaĉanih progona vještica i ĉarobnjaka uglavnom su se izricale kazne spaljivanja

- Španjolska inkvizicija u XV. stoljeću predstavlja poseban oslonac kraljevske vlasti,

njome se Mauri i Ţidovi prisiljavaju na preobraćenje, a kraljevi protivnici na odanost

- na udaru Inkvizicije našli su se: heretici svih sljedbi, teolozi koji su preispitivali

dogme, španjolski Ţidovi i Mauri, sljedbenici preţivjelih poganskih kultova, kao i svi

ljudi koji su odudarali od društvenog prosjeka i bili proglašeni ĉarobnjacima, kasnije

protestanti i neki filozofi i znanstvenici

Page 31: Povijest 2 razred

31

ZAPADNA EUROPA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Engleska

- Engleska je konaĉno ujedinjena u X. stoljeću

- 1066. god. vojvoda Normandije Vilim Osvajaĉ iskrcao se u Engleskoj, pobijedio

dotadašnjeg kralja Harolda III. i utemeljio Normansku dinastiju, to je bilo posljednje

strano osvajanje u povijesti Engleske

- za normanskih vladara u XI. stoljeću ojaĉala je središnja vlast, kraljevi se oslanjaju na

niţe plemstvo, Crkvu i gradove, oţivljava trgovina izmeĊu Britanskog otoka i

kontinenta, Engleska posebice izvozi vunu u Flandriju

- dinastija Anjou-Plantagenet: Henrik II. (1154-89), Rikard Lavljeg Srca (1189-99),

Ivan Bez Zemlje (1199-1216), Henrik III (1216-72), Eduard I, II, III…

- kralj Ivan Bez Zemlje doţivio je dva velika politiĉka poraza, od strane pape koji mu je

osporio pravo postavljanja kanterberijskog nadbiskupa te od strane Filipa II. Augusta

koji mu je oduzeo posjede u Francuskoj, to su iskoristili velikaši da ograniĉe kraljevu

vlast

- 1215. Magna charta libertatum (Velika povelja sloboda): kralj ne moţe raspisivati

poreze bez pristanka staleţa, staleţe zastupa vijeće 25 velikaša koje nadzire kraljevo

poštivanje Povelje, ako se kralj ne pridrţava velikaši mu se imaju pravo suprotstaviti

oruţjem, nijedan slobodan ĉovjek ne moţe biti osuĊen bez odluke suda – poĉetak

ustavne vladavine u Engleskoj

- 1258. Oksfordski statuti, Henrik III. prisiljen je potvrditi i dopuniti Povelju, Veliko i

Malo Vijeće (preteĉe kasnijeg dvodomnog Parlamenta) trebaju se sazivati tri puta

godišnje kako bi s kraljem raspravljala o drţavnim poslovima

- 1264-65. kada je Henrik III. pogazio obećanja, pobunili su se baruni na ĉelu sa

Simonom Montfortom i sazvano je Veliko vijeće u koje su ušli predstavnici plemstva,

Crkve i gradova – poĉetak engleskog parlamentarizma

- iako je Henrik III. izišao kao pobjednik iz toga sukoba, u kasnijim stoljećima

Parlament će postati zastupniĉko tijelo triju staleţa, koje se će se uredno sazivati

- Eduard I. pripojio je Engleskoj Wales i privremeno Škotsku – poĉetak engleske

ekspanzije

Francuska

- u X. i XI. stoljeću u Francuskoj vlada feudalna anarhija, kraljevska vlast je samo

formalna, a kraljeva domena (vlastiti posjed) svela se na okolicu Pariza

- Louis IV. Debeli (1107-1138) – poĉinje suzbijati samovolju velikaša uz pomoć Crkve

kojoj ne odgovara feudalna anarhija

- Filip II. August (1180-1222) – sudjeluje u III. kriţarskom ratu, u ratu protiv Ivana Bez

Zemlje preoteo mu je sve francuske posjede i time povećao kraljevsku domenu, dijeli

povlastice gradovima i time oslabljuje velikaše, jaĉa središnju vlast te povećava

kraljevske prihode

- Louis IX. Sveti (1226-70) – vodi dva kriţarska pohoda u Tunis, uvodi jedinstveni

novĉani sustav što pogoduje razvoju trgovine, utemeljuje Kraljevski sud kao vrhovni

prizivni sud koji sudi u skladu s rimskim pravom

- Filip IV. Lijepi (1285-1314) – bezobziran vladar koji dalje uĉvršćuje kraljevsku vlast,

ratuje protiv Engleza i gradova u Flandriji zbog ĉega nameće nove poreze i stalno se

zaduţuje, 1302. prvi put saziva Drţavne staleţe, predstavnike plemstva, Crkve i

gradova, sukobljava se s papom Bonifacijem VII, pa postavlja sebi odanog papu

Klementa V. sa sjedištem u Avignonu, «Avinjonsko suţanjstvo» papinstva potrajat će

Page 32: Povijest 2 razred

32

1309-78, a još neko vrijeme (1378-1409) postojat će dvojica protupapa, jedan u Rimu

i drugi u Avignonu, Filip IV. uništava templarski red

- Filip VI. (1328-50) – prvi kralj iz dinastije Valois, engleski kralj Eduard III. osporava

mu pravo na francusku krunu što će biti povod Stogodišnjem ratu

Stogodišnji rat (1337-1453)

- zapoĉinje kao sukob Engleske i Francuske oko flandrijskih gradova

- rat je imao nekoliko etapa i vodio se s promjenjivim uspjehom

- prva etapa rata okonĉana je primirjem 1360. god, nakon što je Crna smrt iscrpila obje

zemlje, Englezi su uspjeli zauzeti uporišta uz Kanal i pokrajinu Akvitaniju

- u drugoj etapi (1369-89) francuski kralj Karlo V. krenuo se osvetiti Englezima i

potisnuo ih je u svega nekoliko uporišta uz Kanal La Manche

- 1415. Henrik V. Lancaster iskrcao se i nanio teţak poraz Francuzima kod Azincourta,

a zatim osvojio ĉitav sjever Francuske s Parizom

- 1429. kada se ĉinilo da je francuski konaĉni poraz neminovan, pojavila se

karizmatiĉna djevojka Ivana Orleanska (Jeane d´Arc) koja je motivirala Francuze i

dogodio se preokret u opsadi Orleansa, 1431. BurgunĊani su uhvatili Ivanu i predali je

Englezima, koju su je pogubili kao vješticu

- 1436. Francuzi oslobaĊaju Pariz, 1450. Normandiju, 1453. Akvitaniju

- Stogodišnji rat uveo je nove tehnike ratovanja, jaka strana Engleza bili su strijelci s

dugim lukovima, a Francuza topovi, neki povjesniĉari tvrde da se tada pojavljuje i

ideja nacije i nacionalne drţave

- konaĉnom porazu Engleza u Francuskoj pridonio je Rat ruţa (1455-85), graĊanski rat

izmeĊu dinastija York (Bijela ruţa) i Lancaster (Crvena ruţa), rat je završio dolaskom

na prijestolje Henrika VII. iz nove dinastije Tudor (on sam bio je roĊak Lancastera, ali

se oţenio Elizabetom iz kuće York), Tudori će Engleskom vladati samovoljno i

neovisno o parlamentu

- i u Francuskoj i u Engleskoj, u jeku Stogodišnjeg rata, izbile su velike pobune seljaka,

«ţakerija» (1358. god, Jacques je pogrdni naziv za seljaka) i ustanak Wata Tylera

(1381)

Rekonkvista u Španjolskoj

- rekonkvista: ponovno kršćansko osvajanje Pirenejskog poluotoka

- rekonkvista osobito napreduje u XI. stoljeću, ratnik zvani El Cid, koji se istaknuo u

više bitaka pretvorit će se u španjolsku nacionalnu legendu

- do XIII. stoljeća oblikovala su se tri kraljevstva: Portugal, Kastilija (naziv dolazi od

castellum, utvrda, srednji dio poluotoka) i Aragon (istoĉni dio poluotoka)

- 1469. Aragon i Kastilija ujedinjuju se u jedno kraljevstvo uslijed sklapanja braka

izmeĊu Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske (Katoliĉke) – nastanak Španjolske

- vladarski par oslanja se na gradove kako bi suzbio utjecaj plemstva, a zatim

ograniĉava samoupravu tim istim gradovima, najvaţniji saveznik vladarskog para jest

Crkva i Inkvizicija, koja ima ogromne ovlasti

- progoni heretika i nasilno preobraćanje Maura i Ţidova

- 1492. pad posljednjeg maurskog uporišta Granade, masovni progon španjolskih

Ţidova i Kolumbovo otkriće Amerike

Italija

- podijeljena je na više gradova-drţava koji formalno priznaju vrhovnu vlast Svetog

Rimskog Carstva, tu su još i Papinska Drţava, Mletaĉka Republika (Venecija) te

Kraljevstvo Dviju Sicilija (Sicilija i Napulj)

Page 33: Povijest 2 razred

33

- u XIII. stoljeću najprije nestaje vlast njemaĉkog cara, a zatim slabi i utjecaj pape, to

pogoduje usponu talijanske gradske aristokracije

- kondotijeri – voĊe plaćeniĉkih vojski u sluţbi talijanskih gradova, nerijetko se nameću

kao pravi gospodari u tim istim gradovima

- suparništvo Venecije i Genove za prevlast nad sredozemnom trgovinom

- Firenca – od XIII. st. najbogatiji grad i bankarsko središte, u XV. stoljeću vlast će se

naći u rukama obitelji Medici

- Sicilsko Kraljevstvo – u XI. st. njime vladaju Normani, zatim, u XII. i XIII. st,

njemaĉki carevi, pa Anţuvinci te, od 1282. Aragonci

Ĉeška, Sveto Rimsko Carstvo i uspon Habsburga

- ustalio se obiĉaj da svetorimskog cara biraju knezovi-izbornici (najvaţniji velikaši i

biskupi u Njemaĉkoj), njima odgovara da je carska vlast slaba, pa je to odluĉujuće za

izbor vladara, od XIII. st. Carstvo je labavi savez samostalnih njemaĉkih drţavica

- XII. stoljeće, Ĉeška je vazalna drţava Sv. Rimskog Carstva, Fridrik Barbarossa

priznao je ĉeškim vladarima nasljednu titulu kralja, meĊu Ĉesima ţivi izmiješano i

njemaĉko stanovništvo, osobito u gradovima koji su privlaĉili koloniste

- XIII. stoljeće, u doba dinastiĉkih sukoba za carsku krunu Ĉeška s Moravskom postaje

potpuno samostalno kraljevstvo s velikom gospodarskom moći zahvaljujući rudnim

bogatstvima, posebno srebru

- Otokar II. Pšemislović uspio je Ĉeškoj prikljuĉiti Austriju sa Štajerskom, Kranjskom i

Koruškom, imao je ţelju postati novi njemaĉki car, meĊutim većina njemaĉkih

velikaša podrţavala je Rudolfa Habsburga (iz dotada beznaĉajne obitelji, upravo zato

su ga i podrţavali, car bi bio slab i vladao bi samo formalno)

- 1278. bitka na Moravskom polju, završila je Rudolfovom pobjedom i Otokarovom

pogibijom, posljedice: kuća Habsburg prvi puta dobiva carsku krunu, a Austrija sa

slovenskim pokrajinama Kranjskom, Štajerskom i Koruškom postaje habsburški

nasljedni posjed i matiĉna zemlja, Habsburgovci će polako širiti utjecaj, manje

ratovima, a više ţenidbenom politikom

- ĉeški kralj, kao najmoćniji vladar u Carstvu, takoĊer ima status kneza-izbornika

- Karlo IV. Luksemburški (1347-78), ĉeški kralj i njemaĉki car, u njegovo doba Ĉeška

doţivljava gospodarski procvat, Prag je prijestolnica Carstva i drugi po veliĉini

europski grad (prvi je Pariz), 1348. osnovano je sveuĉilište u Pragu

- Ţigmund Luksemburški (1410-37), kralj Ĉeške, Ugarske i Hrvatske te svetorimski car,

ratuje protiv husita

- Husitski ratovi (1415-31): vjerski sukob izmeĊu katolika i sljedbenika Jana Husa, ali i

politiĉki sukob izmeĊu njemaĉkog i etniĉkog ĉeškog plemstva, Jan Hus, rektor

praškog sveuĉilišta, zahtijevao je reforme u Crkvi (ukidanje indulgencije, povratka

skromnom ţivotu meĊu svećenicima, bogosluţje na narodnom jeziku), unatoĉ

Ţigmundovim jamstvima, na saboru u Konstanzu 1415. god, gdje je trebao izloţiti

svoje uĉenje, Inkvizicija ga je zatvorila i dala spaliti, to je bio povod husitskim

ratovima, husiti su odbili sve pohode carsko-papinskih snaga, 1431. sklopljen je mir

- 1490. pod Vladislavom II. Jagelovićem u personalnoj uniji su okupljene Poljska,

Litva, Ĉeška, Ugarska i Hrvatska (Jagelovići su dinastija litavskog podrijetla, krajem

XIV. st. stvorena je Poljsko-litavska unija)

- 1527, nakon izumiranja Jagelovića, Ĉeška, zajedno s Ugarskom i Hrvatskom, ulazi

preko dinastije Habsburg u personalnu uniju s Austrijom, vladavina Habsburga

potrajat će sve do kraja Prvog svjetskog rata

Page 34: Povijest 2 razred

34

OSMANSKO CARSTVO I BALKAN

Turci Osmanlije

Turci su izvorno nomadska plemena iz srednje Azije, ĉesto odlaze na Bliski Istok u potrazi za

pašnjacima ili kao vojnici-plaćenici, preobraćuju se na islam, u XI. st. osnivaju Carstvo

Seldţuka i ubrzo se asimiliraju, Turci koji su ostali u pradomovini ulaze u savez s

Mongolima, maloazijski Turci osnivaju nekoliko samostalnih bejluka (kneţevina)

– beg Osman (1281-1326), zahvaljujući slabosti Bizanta i ostalih bejluka, ujedinjuje Turke u

Maloj Aziji i utemeljuje dinastiju - Osmanlije

- njegov nasljednik Orhan (1326-1359) proglašava se sultanom sa prijestolnicom u Ankari

- sultan Murat uviĊa slabost Bizanta i drugih balkanskih drţava, pa kreće u osvajanje

jugoistoĉne Europe, 1361. zauzima Hadrianopol u Trakiji, 1371. osvaja Makedoniju i

Bugarsku nakon poraza srpskih i bugarskih velikaša na rijeci Marici, 1389. u bitci na Kosovu

polju teško je poraţena vojska srpskog kneza Lazara i njegovih saveznika iz Bosne i

Hrvatske, ali su i Turci imali velike gubitke, pa su se povukli, na Kosovu su poginuli i knez

Lazar i sultan Murat

Bizant: dinastija Paleolog vratila je Carigrad od kriţara i obnovila Carstvo (1261), Bizant u

kasnom srednjem vijeku obuhvaća tek dijelove Grĉke i Male Azije, to je drţava koja nadzire

tjesnace Bospor i Dardanele, Osmanlije će do XV. st. osvojiti gotovo sve osim Carigrada, a

posljednji bizantski carevi plaćat će Turcima danak da ih poštede, Carigrad je pao 1453. god.

Bugarska: Bugarsko Carstvo obnovljeno je u XIII. st. zahvaljujući kriţarskom zauzimanju

Carigrada, vlada dinastija Asena, u XIV. st. u Bugarskoj vlada feudalna anarhija, pa će biti lak

plijen Turcima, presudna je bitka na rijeci Marici 1371.

Srbija: pod dinastijom Nemanjića Srbija od XIII. st. naglo jaĉa, uspostavlja vlastitu

autokefalnu crkvu i širi se na Makedoniju i dijelove Grĉke, vrhunac moći za Dušana Silnog

sredinom XIV. st. koji je uzeo naslov cara, Dušanovo carstvo raspada se u feudalnoj anarhiji,

veći dio Srbije Turci su zauzeli nakon bitke na Kosovu 1389, uz Dunav je uspostavljena

Srpska Despotovina kao vazalna drţava ugarskog kralja Ţigmunda Luksemburškog (despoti

Stefan Lazarević i ĐuraĊ Branković), sultan Mehmed II. Osvajaĉ likvidirat će Despotovinu

osvajanjem Smedereva 1459.

Osmansko Carstvo

- postaje velesila Balkana i Bliskog Istoka u doba Mehmeda II. Osvajaĉa (1451-1481)

koji je premjestio prijestolnicu u Istanbul i nastavio osvajanja na Balkanu (ostatci

Srbije i Grĉke, Bosna, Albanija)

- na vrhuncu moći u XVI. stoljeću, sultan Selim uzeo je 1517. naslov kalifa (vrhovni

vjerski i svjetovni poglavar islamskog svijeta), nakon što je osvojio Bliski Istok

- Sulejman Veliĉanstveni (1520-1566), Turci su ga zvali i Sulejman Zakonodavac zbog

brojnih reformi, sredio je i centralizirao upravu u ogromnom carstvu koje se protezalo

od Bagdada do Budima, osvojio je Slavoniju i velik dio Ugarske te krenuo u pohod

prema Beĉu na kojem je umro

- drţava: teokratsko carstvo – kalifat, sultan ima apsolutnu svjetovnu i vjersku vlast,

poloţaji u upravi i vojsci stjeĉu se na temelju zasluga i nisu nasljedni, podanici

neislamskih vjera toleriraju se, ali plaćaju višu poreznu stopu (harač)

- upravna podjela: ejalet (kasnije pašaluk, zemlja ili veća regija, upravitelj se naziva

beglerbeg ili paša) – sandžak (pokrajina, upravitelj se naziva sandţakbeg) – kadiluk

(upravitelj – kadija, sudac) – nahija (općina)

- ustroj društva: sva zemlja u teoriji pripada sultanu, spahije, sultanovi vojnici, dobivaju

kao nagradu komad zemlje na doţivotno uţivanje (spahiluk, timar), timar se ne smije

prenositi u nasljedstvo nego se vraća sultanu koji ga moţe dodijeliti bilo kojem spahiji

ili sluţbeniku, zemlju obraĊuje raja, seljaci vezani uz zemlju, seljaĉki posjed, čitluk

Page 35: Povijest 2 razred

35

jest nasljedan, a obveze seljaka spram sultana i spahije toĉno su utvrĊene zakonom,

poloţaj raje bio je tada povoljniji od poloţaja europskih kmetova, preobraćenici na

islam imaju mogućnost napretka u drţavnim sluţbama

- Vojska: janjiĉari – elitni odredi pješaka, profesionalnih vojnika, novaĉe se «dankom u

krvi», spahije – konjanici, jezgra osmanske vojske sastavljena od sitnih feudalaca,

pomoćni odredi, akindţije (jurišnici) i martolosi (posade u utvrdama i graniĉari)

Page 36: Povijest 2 razred

36

KULTURA KASNOG SREDNJEG VIJEKA

Razvoj kulture u razvijenom srednjem vijeku slijedi društveni razvoj. Presudan je uspon

graĊanstva.

Obrazovanje

- bilo je predviĊeno za svećenike, niţe obrazovanje predstavlja uĉenje osnova latinskog

jezika, ĉitanje i pisanje te osnovne matematiĉke operacije, zatim slijedi trivium

(gramatika, retorika i dijalektika), pa quadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i

astronomija), malobrojni koji bi to prošli mogli su prouĉavati teologiju, filozofiju i

rimsko pravo

- od XII. stoljeća osnivaju se i svjetovne škole u gradovima, gdje se budući trgovci uĉe

ĉitati, pisati i raĉunati

- sveuĉilišta: pojavila se potreba za institucijama visokog školstva na kojima će se

prouĉavati teologija, pravna znanost i medicina, prvo sveuĉilište osnovano je 1088. u

Bologni, u XII. stoljeću osnovana su sveuĉilišta u Parizu i Oxfordu, a do XIV. stoljeća

sveuĉilišta su dobili svi vaţniji europski gradovi, nastava je svagdje bila na latinskom

- skolastika: srednjovjekovna filozofija ĉiji je zadatak tumaĉenje Platonovih i

Aristotelovih djela u kršćanskom duhu, vrhunac dostiţe u XIII. stoljeću u djelima

Tome Akvinskoga

- prirodne znanosti: nisu se mogle slobodno razvijati sve do doba humanizma i

renesanse jer je Crkva branila metode promatranja i pokusa, sva srednjovjekovna

znanost temelji se na prouĉavanju i tumaĉenju autoriteta (djela helenistiĉkih

znanstvenika poput Ptolemeja i Galena te crkvenih otaca poput sv. Augustina), prvi je

javno iznio zahtjev za provoĊenjem eksperimentalne metode Roger Bacon, engleski

franjevac iz XII. stoljeća

Romanika: umjetniĉki stil XI. i XII. stoljeća, nastao po uzoru na antiĉku i karolinšku

umjetnost, širi se iz Francuske na ĉitavu Europu, masivne kamene graĊevine debelih

zidova i stupova te malih prozora s lukovima, dekorativno kiparstvo i slikarstvo, osim

Krista i svetaca, poĉinju se prikazivati i portreti vladara

Gotika: umjetniĉki stil od kraja XII. stoljeća do XV. stoljeća, nazvan je «gotskim stilom»

od suvremenika kojima je izgledao barbarski, postupno se širi iz okolice Pariza na ĉitavu

Europu, visoke graĊevine, osobito katedrale, s mnoštvom kipova, stupova, vitraja, rozeta i

mnogo uskih prozora sa šiljatim lukovima, osim sakralnih graĊevina, sve je više gradskih

palaĉa od kamena, pojava perspektive u slikarstvu

Srednjovjekovna knjiţevnost: od XI. st. poĉinje se pisati i o svjetovnim temama te ne

samo na latinskom već i na narodnim jezicima, trubadurska lirika (nastaje u Provansi,

motivi platonske ljubavi i viteštva), epovi (spjevovi): Pjesma o Rolandu, Pjesma o El

Cidu, roman: dulje epsko djelo o viteškim poduhvatima, popularni su likovi iz legendi

poput kralja Artura, Tristana i Izolde, Lancelota, Parsifala te junaci trojanskog rata i

Aleksandar Veliki preneseni u kasnosrednjovjekovni ambijent, liturgijske drame

Humanizam: svjetonazor i kulturni pokret ĉije ishodište je talijanska gradska kultura

XIV. stoljeća, središnja tema jest ĉovjek i njegov poloţaj u svijetu, uzor su antiĉki pisci,

velika trojica humanizma – Dante, Petrarca, Boccaccio, dovode u pitanje stare vrijednosti,

humanisti XVI. st. Erazmo Roterdamski, Thomas More, Paracelsus

Renesansa: stil umjetnosti XV. i XVI. st, pod nazivom «preporod» misli se na obnovu

antike, ishodište jest takoĊer Italija, obiljeţja stila su jednostavnost, sklad i prikazivanje

idealne ljepote, Michelangelo, Donatello, Tizian, Rafael, Leonardo da Vinci

Tiskarstvo: kljuĉni izum epohe, J. Gutenberg izumio sredinom XV. st. tiskarski stroj s

pokretnim slovima, knjige će postati jeftinije i dostupnije

Page 37: Povijest 2 razred

37

HRVATSKA U DOBA ARPADOVIĆA (XII. i XIII. ST.)

Hrvatsko Kraljevstvo nakon Zvonimirove smrti

- jedini Zvonimirov sin Radovan umro je još za oĉeva ţivota, a jedan dio plemstva

priznao je za kralja posljednjeg Trpimirovića, Stjepana II. koji vlada tek širom

okolicom Splita (1089-91), izbija feudalna anarhija

- Zvonimirova udovica Jelena poziva svojeg brata ugarskog kralja Ladislava da

preuzme hrvatsku krunu

- 1092. Ladislav Arpadović kreće osvojiti Hrvatsku, no istodobno u Ugarsku provaljuju

nomadi Kumani i on se mora vratiti

- Slavonija ostaje pod ugarskom vlašću, tu je za kralja postavljen Ladislavov nećak

Almoš

- 1094. osnovana je biskupija u Zagrebu s ciljem uĉvršćenja kršćanstva i ugarske vlasti

u Slavoniji

- u juţnom dijelu Hrvatske, kraljem se proglasio velikaš po imenu Petar, ĉije je središte

bilo u Kninu (starija historiografija smatrala je da je bio iz roda Svaĉića ili Snaĉića, no

to se ne moţe dokazati)

- dalmatinski gradovi, uslijed nesigurnih prilika, priznaju za svog zaštitnika mletaĉkog

duţda (kojem je bizantski car prenio svoja prava na Dalmaciju)

Koloman Arpadović (1095-1116)

- 1097. poslao je vojsku po svoju zaruĉnicu u Biograd, kralj Petar nije dopustio

MaĊarima prolaz preko svog teritorija, došlo je do bitke kod Gvozda, gdje je Petar

poginuo

- 1102. Koloman se nagodio s hrvatskim plemstvom da ga prizna za svojeg kralja, a on

im je priznao pravo na posjede i sve stare povlastice, poloţili su mu vazalsku prisegu,

a on se u Biogradu okrunio hrvatskom krunom, dokument koji o tome govori naziva se

Pacta Conventa i nastao je u XIV. stoljeću, u doba ĉestih dinastiĉkih promjena, kada

su hrvatski plemići htjeli dati na znanje budućim kraljevima koja su njihova

tradicionalna prava

- personalna unija - Ugarska i Hrvatska dva su zasebna kraljevstva sa zajedniĉkim

vladarom

- 1105. Koloman zauzima dalmatinske gradove: Trogir se predao bez borbe, dok su

Zadar i Split osvojeni silom, Koloman je u Zadru dao podići zvonik uz Crkvu sv.

Marije, na kojem je uklesana godina 1105. i ime Koloman

- unatoĉ tradicionalno uvrijeţenom mišljenju, srednjovjekovna Hrvatska nije u zajednici

s Ugarskom doţivjela slom nego je dobila mogućnost sigurnog i mirnog razvoja

(suprotno mišljenje nastalo je u doba maĊarskog hegemonizma u XIX. stoljeću)

Hrvatska u XII. stoljeću

- budući da su kraljevi boravili u Ugarskoj, hrvatskim zemljama je u njihovo ime

upravljao ban, obiĉno domaći velikaš, od poĉetka XIII. stoljeća ustalilo se imenovanje

posebnog bana za Slavoniju i posebnog bana za Primorje (Hrvatsku i Dalmaciju)

- ţupanije – upravne jedinice, ţupani – kraljevski povjerenici zaduţeni za skupljanje

poreza i odrţavanje vojske

- Slavonija: kraljevska vlast je tu jaĉa, osnivaju se novi gradovi, krĉe se šume i provodi

kolonizacija, kraljevi imaju vlastite posjede i dijele zemlju vazalima, razvija se

klasiĉno feudalno društvo

- Hrvatska juţno od Gvozda, kraljevska vlast gotovo se ne osjeća, Hrvatska ima vlastiti

porezni sustav i vojsku, velikaške obitelji vode samostalnu politiku (knezovi Bribirski

Page 38: Povijest 2 razred

38

- Šubići izmeĊu Šibenika i Zadra, knezovi Krĉki - Frankapani, Kaĉići u Neretvanskoj

kneţevini)

- dalmatinski gradovi Zadar, Split, Trogir, Rab dobivaju od kraljeva velike povlastice i

poĉinju se razvijati kao samostalne gradske komune, za vrhovništvo nad njima ugarski

vladari će morati neprestano ratovati s Mleĉanima

- u XII. stoljeću vrhovnu vlast Arpadovića priznaje i Bosna

Hrvatska u XIII. stoljeću

Andrija II. (1205-1235) – vodi kriţarski pohod zbog kojega se prezaduţuje, pa se mora

odreći Zadra, plijeni imanja, kuje novac slabije kakvoće i sl, izbija pobuna niţeg plemstva,

prisiljen je sazvati drţavni sabor i 1222. objavljuje Zlatnu bulu – utvrĊena su prava i

slobode srednjeg i niţeg plemstva, svake godine sazivat će se staleški sabor, poĉetci

ustavnosti, svi budući ugarsko-hrvatski vladari prisezat će na Zlatnu bulu

Bela IV. (1235-1270) – provala Tatara 1241. god, kraljevska vojska poraţena je na rijeci

Šajo, Bela IV. bjeţi prema moru, nalazi utoĉište u Zagrebu, kojeg će Tatari razoriti, zatim

u Trogir, koji će biti pod opsadom, a kralj će se ukrcati na brod i skrivati se po otocima,

Tatari se vraćaju u Aziju na vijest o smrti kana Ogotaja, 1242. god. kralj je objavio Zlatnu

bulu kojom se utemeljuje slobodni kraljevski grad Gradec nasuprot biskupskom sjedištu u

Zagrebu, u XIII. st. status slobodnoga kraljevskog grada, tj. samoupravu, dobit će više

gradova tadašnje Slavonije (Dubica, Jastrebarsko, Kriţevci, Samobor, Varaţdin,

Virovitica)

Uspon Šubića, bribirskih knezova

- velikaška obitelj Šubića od XI. st. drţi poloţaj ţupana bribirskih (ţupanija u zaleĊu

Šibenika), a u XII. st. Šubići postaju nasljedni knezovi Bribirski

- u njihovu posjedu su vaţne utvrde Ostrovica, Skradin i Bribir na putu koji povezuje

obalu i unutrašnjost

- god. 1273. Pavao Šubić postaje ban Hrvatske (primorske) i to će ostati sve do smrti

1312. god, u njegovo doba moć Šubića je na vrhuncu

- prijestolne borbe: nakon smrti Ladislava IV. Arpadovića, 1290. god, pojavljuju se dva

kandidata za krunu, Andrija III, za kojega su tvrdili da je nezakonitog podrijetla, te

Karlo Martel iz loze Anjou, sin Ladislavove sestre, napuljske kraljice Marije,

plemstvo je podijeljeno

- Pavao Šubić koristi te prilike i postaje nasljedni ban i gospodar Hrvatske od Gvozda

do Neretve, darovnicu je dobio najprije od Karla Martela 1292, a zatim i od Andrije

III. 1293. god.

- Pavao vlada kao samostalan vladar juţne Hrvatske, širi vlast na gradove Nin, Šibenik,

Trogir, Split i Omiš te na Bosnu, 1299. nosi naslov «ban Hrvatske i Dalmacije i

gospodar Bosne», ubire sve porezne prihode, kuje vlastiti novac, sudi plemićima,

daruje posjede Crkvi i povlastice gradovima

- god. 1295. razbuktao se graĊanski rat u Hrvatskoj i Slavoniji, za Karla Martela su

Šubići i zagrebaĉki biskup, za Andriju III. slavonski velikaši Babonići i Kaĉići

(knezovi omiški i neprijatelji Šubića), iste godine umire Karlo Martel i njegova prava

prelaze na sina mu Karla Roberta, Andrija III. umrijet će 1300. bez nasljednika

- 1301. Karlo Robert uz pomoć Šubića dolazi iz Napulja preko Hrvatske i Zagreba u

Ugarsku, u Ostrogonu se kruni za ugarsko-hrvatskog kralja kao Karlo I.

- dinastija Anjou – Anţuvinci, podrijetlom iz francuske grofovije Anjou, u srodstvu su s

mnogim kraljevskim lozama

Page 39: Povijest 2 razred

39

HRVATSKA U DOBA ANŢUVINACA (XIV. ST.)

Karlo I. (1301-1342)

- prvih dvadeset godina vladavine, pridobiva hrvatske velikaše dajući im velike ovlasti i

nastoji slomiti otpor plemstva u Ugarskoj, u ĉemu naposljetku uspijeva

- knezovi Krĉki-Frankapani posjeduju otok Krk te Senj, Vinodol i Modruš

- Ivan Babonić, slavonski ban, ima moć u Slavoniji poput Šubića u juţnoj Hrvatskoj

- Mladen II. Šubić neće uspjeti zadugo zadrţati oĉevu moć, u ratu s Venecijom gubi

dalmatinske gradove, Bosnu prepušta domaćem banu Stjepanu Kotromaniću, a 1322.

god. u bitci kod Blizne poraţen je od hrvatskih velikaša na ĉelu s Nelipcem,

gospodarom Knina

- dvadesetih godina XIV. st, Karlo centralizira upravu i stjeĉe velike prihode:

povećava i uvodi nove kraljevske poreze, uvodi kraljevski monopol na iskorištavanje

ruda, provodi reviziju vazalskih odnosa, reformira kraljevsku vojsku i oduzima

plemstvu sudsku vlast nad podanicima

- Karlo I. uspio je vještim politiĉkim igrama natjerati sve plemstvo da prizna njegovu

vlast, izuzetak je prostor izmeĊu Like i Cetine, kojim vlada vojvoda Nelipac

Ludovik I. (1342-1382)

- nastavlja oĉevu politiku centralizacije i suzbija utjecaj velikaša, pritom se oslanja na

gradove i sitno plemstvo, osim ugarsko-hrvatske, naslijedit će i poljsku krunu

- 1344. nakon smrti Ivaniša Nelipĉića, Ludovik iznuĊuje od njegove udovice utvrdu

Knin

- Juraj III. Šubić pristao je na nagodbu s kraljem, predao mu je Ostrovicu u zamjenu za

grad Zrin na zrinskoj gori, otada se Šubići nazivaju Zrinskima, druga grana Šubića

koja je vladala Skradinom i Omišem ubrzo je izumrla

- u meĊuvremenu, Venecija je stekla ĉitavu obalu od Zrmanje do Cetine

- 1356-58. Ludovikov rat protiv Venecije

- 1358. Zadarski mir: Venecija se odriĉe svih dalmatinskih gradova i otoka i predaje ih

Ludoviku

- doba Ludovikove vladavine jest doba gospodarskog procvata Hrvatske i Ugarske,

uslijed integracije svih dijelova Hrvatske sa srednjom Europom, gradska privreda

oţivljava i razvija se trgovina izmeĊu dalmatinskih gradova i unutrašnjosti

- u sastavu Hrvatskog kraljevstva prvi puta se našao i Dubrovnik, koji zadrţava visok

stupanj autonomije

- 1381. nakon pokušaja zauzimanja Dalmacije, Ludovik je ponovo pobijedio Mleĉane i

nametnuo im plaćanje godišnjeg danka

- nakon Ludovikove smrti bez muškog nasljednika, nestat će središnje vlasti u Ugarskoj

i Hrvatskoj i ponovo će uslijediti razdoblje feudalne anarhije

Page 40: Povijest 2 razred

40

HRVATSKA U DOBA ŢIGMUNDA LUKSEMBURŠKOG

Stanje nakon smrti Ludovika Anţuvinca: krunu nasljeĊuje dvanaestogodišnja kći Marija,

meĊutim stvarnu vlast imat će kraljica-majka Elizabeta Kotromanić, kraljice podrţava tek dio

ugarskih velikaša te Marijin zaruĉnik i ĉeški kraljević Ţigmund Luksemburški, gotovo sve

hrvatsko te dio ugarskog plemstva na prijestolju ţele Karla Draĉkog iz loze Anţuvinaca,

Karlo Draĉki nakratko osvaja vlast (1385-36), no ubijen je u uroti, izbija pravi graĊanski rat

Ţigmund Luksemburški (1387-1437)

- od 1411. njemaĉko-rimski car, a od 1419. i ĉeški kralj, odluĉan i okrutan vladar

- gotovo trideset godina ratuje protiv lige nezadovoljnih velikaša

- protudvorski pokret u Hrvatskoj predvode slavonski velikaši braća Horvat, vranski

prior hospitalaca Ivan od Paliţne i hrvatski ban Stjepan Lacković, potporu im pruţa

bosanski kralj Tvrtko i Napuljsko kraljevstvo

- Ţigmund se najprije uĉvrstio u Ugarskoj i Slavoniji, dok je Hrvatska juţno od Velebita

dugo bila izvan njegovog dosega, to je iskoristio Tvrtko koji se proglasio kraljem

Hrvatske i Dalmacije

- 1391. umire bosanski kralj Tvrtko, nakon ĉega Ţigmund preuzima prevagu u ratu,

voĊe protudvorskog pokreta nalaze utoĉište u Bosni

- 1394. Ţigmund vodi pohod u Bosnu, gdje kod grada Dobora pobjeĊuje pobunjenike i

daje pogubiti trideset hrvatskih i bosanskih plemića

- 1396. Ţigmund vodi kriţarski pohod protiv Osmanlija kako bi stekao veći ugled, u

bitci kod Nikopolja u Bugarskoj njegova je vojska potpuno poraţena, Ţigmund se

jedva spasio i otplovio brodom niz Dunav u Crno More

- budući da se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preţivio, i dio slavonskih i ugarskih

velikaša odluĉio se za Ladislava Napuljskog, sina Karla Draĉkog i novog pretendenta

- 1397. krvavi sabor kriţevaĉki – Ţigmund je, nakon povratka, sazvao sabor slavonskih

plemića u Kriţevcima uz obećanje da se neće osvetiti nevjernom plemstvu, meĊutim,

na samom saboru dao ih je uhititi i smjesta pogubiti

- vojvoda Hrvoje Vukĉić Hrvatinić, bosanski velikaš i hrvatsko-dalmatinski ban i

namjesnik Ladislava Napuljskoga, imao je posjede u zapadnom dijelu Bosne, Ladislav

mu je predao grad Split te otoke Braĉ, Hvar, Korĉulu i Vis

- 1403. Ladislav Napuljski okrunio se u Zadru za kralja Ugarske i Hrvatske

(nepoznatom krunom)

- 1405-09. pod izgovorom kriţarskog rata protiv bosanskih heretika, Ţigmund

provaljuje u Bosnu, dao je pogubiti 170 bosanskih plemića, nakon ĉega su mu se

morali pokoriti i svi plemići juţne Hrvatske te Hrvoje Vukĉić Hrvatinić

- 1409. Ladislav Napuljski uvidio je da je poraţen, pa je Mletaĉkoj Republici predao

Zadar s okolicom i pravo na Dalmaciju za 100.000 dukata, što će imati dugoroĉne

posljedice

- do sredine XV. stoljeća Mleĉani će zavladati svim dalmatinskim gradovima i otocima,

osim Dubrovnika koji će se razvijati kao samostalna Republika, jedina hrvatska luka

ostat će Senj, ni Ţigmund ni kasniji ugarski kraljevi nisu bili osobito zainteresirani za

to podruĉje, pa će Dalmacija iduća ĉetiri stoljeća ostati pod mletaĉkom vlašću

- nove obitelji: Gorjanski – gospodari istoĉne Slavonije, Celjski – Herman Celjski (otac

druge Ţigmundove supruge Barbare, zvane Crna Kraljica) stekao je velike posjede u

Kranjskoj, Zagorju, MeĊimurju i Ugarskoj te je u dva navrata bio slavonski ban, loza

izumire 1456. god.

- uspon Frankapana: knez Nikola Krĉki uzima naslov de Frangepanibus, 1426. postaje

hrvatski ban i posjeduje gotovo ĉitavu Hrvatsku od Kupe do Krke

Page 41: Povijest 2 razred

41

TURSKE PROVALE U HRVATSKU (XV. I POĈETAK XVI. ST.)

Nove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju:

- Ţigmund je savjetovao velikašima da nakon njegove smrti izaberu Alberta

Habsburškog za kralja, prvi Habsburg ostao je na prijestolju tek jednu godinu (1438-

39), umro je za vrijeme pohoda protiv Turaka od neke zarazne bolesti

- uz Habsburgovce, pravo na krunu je polagala i poljsko-litavska dinastija Jagelovića

- prvi Jagelović na ĉelu Ugarsko-Hrvatske bio je Vladislav I, 1440-1444, i on je stradao

na pohodu protiv Turaka, gine u bitci kod Varne

- na prijestolje je izabran Ladislav V. Habsburg (1444-1457), «vlada» od svoje pete do

dvanaeste godine

- najutjecajniji velikaš je Janos (Janko) Hunyadi koji se istaknuo u turskim ratovima i

uspješno branio Beograd, ugarsku obrambenu utvrdu na ušću Save u Dunav

- 1458. sabor bira za kralja Hunyadijeva sina Matiju nazvanog Korvin (po gavranu u

grbu)

Matija Korvin (1459-1490): odluĉan i bezobziran vladar, uspio je ponovo ojaĉati

kraljevsku vlast i organizirati sustav obrane prema Turcima

- proveo poreznu reformu (oporezuje i plemstvo!), povećao drţavne prihode,

centralizirao upravu i uveo plaćeniĉku vojsku

- stvorio je obrambene teritorijalne jedinice uz granicu zauzevši dijelove Bosne kojima

još nisu ovladali Turci (1463. pad Bosne): Jajaĉku banovinu (sjeverozapadna Bosna),

Srebreniĉku banovinu (sjeveroistoĉna Bosna)

- 1469. preoteo je Senj Frankapanima i tu ustrojio Senjsku kapetaniju, Ivan Frankapan

je otok Krk radije predao Mleĉanima nego da ga zauzme kralj Matija (time su se svi

vaţniji otoci našli pod vlašću Venecije)

- kasnije je Matija Korvin ratovao u Ĉeškoj protiv Habsburgovaca, pa je obrana

istoĉnih granica oslabila

- Matija Korvin ostao je u predaji zapamćen kao dobar vladar jer se oslanjao na i štitio

sitno plemstvo i gradove, pa i seljake, takoĊer je bio pokrovitelj znanosti i umjetnosti,

na njegovu dvoru djeluju brojni renesansni umjetnici, neki i iz Hrvatske (npr. Janus

Panonius)

Kriza i turska osvajanja poĉetkom XVI. stoljeća

- na prijestolje su se vratili Jagelovići: Vladislav II. (1490-1516) i Ludovik II. (1516-

26), nisu uspjeli umiriti feudalnu anarhiju i organizirati uĉinkovitu obranu od

Osmanskog Carstva

- 1493. bitka na Krbavskom polju: Jakub-paša kreće u veliki pljaĉkaški pohod, doĉekala

ju je hrvatska feudalna vojska na Krbavskom polju, Turci su pobijedili i pobili više

tisuća Hrvata, meĊu kojima i bana Emerika Derenĉina i većinu domaćeg plemstva,

suvremenici govore o «rasapu kraljevstva hrvatskog», stanovništvo se poĉinje seliti u

sigurnije krajeve, a Osmanlije poĉinju osvajati hrvatski teritorij

- 1521. pad Beograda – otvoren put u Ugarsku

- 1522. pad Knina – Turci osvajaju dalmatinsko zaleĊe

- 1526. bitka na Mohaĉkom polju: teţak poraz ugarske vojske, kralj Ludovik II. pogiba

bez nasljednika, na prijestolje će ponovno doći Habsburgovci, meĊutim, Turci će u

idućim godinama zauzeti veći dio Slavonije i Ugarske

Page 42: Povijest 2 razred

42

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Zemlja Bosna prvi se puta spominje u X. stoljeću, slabo naseljena i razmjerno izolirana

planinska zemlja uz gornji tok istoimene rijeke (današnja srednja Bosna), rodovski odnosi i

poganstvo dugo su se zadrţali.

XII. stoljeće – Bosna prihvaća vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, ovi postavljaju kao

namjesnike domaće banove

- koncem XI. stoljeća uspostavljena je katoliĉka biskupija, iz Dalmacije prodiru katarski

utjecaji, bogosluţje je na narodnom jeziku, u doba bana Kulina Bosna će dobiti

vlastitu drţavnu crkvu, koja je neovisna i o Rimu i o Carigrada - krstjani

ban Kulin (1180-1204) – proširio granice Bosne, vlada kao de facto samostalni vladar,

sklopio trgovaĉki ugovor s Dubrovnikom

ban Matej Ninoslav (1233-1250) – potpuno samostalan od Ugarske

Crkva bosanska – preuzima elemente dualistiĉkog uĉenja, ali nije suprotstavljena svjetovnoj

vlasti, na ĉelu Crkve jest velikodostojnik kojeg zovu «djed», viši kler nazivao se «gostima», a

niţi «starcima», u XIV. stoljeću utjecaj Crkve bosanske uzmiĉe pred Rimokatoliĉkom

crkvom, dinastija Kotromanića-Tvrtkovića bit će katoliĉke vjere

Kraj XIII. stoljeća – vlast Šubića nad Bosnom, ban Mladen I, brat Pavla Šubića, ubijen 1304.

god, Mladen II. (Pavlov sin) prepustio je vlast domaćoj dinastiji Kotromanića

Kotromanići: Stjepan I. (1312-22), Stjepan II. (1322-1353)

Tvrtko I. (ban 1353-1377, kralj 1377-1391) – iskoristio je rasulo u Srbiji da proširi vlast

prema istoku i jugoistoku, osvojio Hum (srednja Hercegovina), Travuniju (istoĉna

Hercegovina) i Rašku (Sandţak), proglasio se kraljem «Bosne i Srba», u doba protudvorskog

pokreta u Hrvatskoj i Ugarskoj Tvrtko zauzima Dalmaciju s otocima Braĉem, Hvarom,

Korĉulom i Visom, dodaje se i titulu «kralja Hrvatske, Dalmacije i Primorja», nakon njegove

smrti drţava slabi zbog feudalne anarhije

Najvaţniji velikaši: Hrvoje Vukĉić Hrvatinić, vojvoda s posjedima u zapadnoj Bosni i

Hrvatskoj, knez Sandalj Hranić Kosaĉa, velikaš u današnjoj Hercegovini, Pavao Radinović,

istoĉna Bosna (vlast bosanskoga kralja svodila se na prvobitni teritorij u srednjoj Bosni)

Pohodi Ţigmunda Luksemburškog (1394, 1405, 1409, 1415) u Bosnu: smrt brojnog

bosanskog plemstva i pogromi «patarena»

Tursko osvajanje: Osmanlije se poĉinju miješati u bosanske prilike već nakon smrti kralja

Tvrtka I, pomaţući pojedinim velikašima (npr. vojvodi Hrvoju), 1463. «Bosna šaptom pade» -

Turci bez većeg otpora zauzimaju kraljevska uporišta Bobovac, Sutjesku i Kljuĉ, posljednji

kralj Stjepan Tomašević je pogubljen

Hercegovina: herceg Stjepan Vukĉić Kosaĉa nastavio je vladati svojim posjedima i nakon

turskog osvajanje srednje Bosne, njegova drţava poĉinje se nazivati Hercegovinom, Turci će

je zauzeti tek 1482. god.

Kultura:

- i Katoliĉka i Pravoslavna crkva (srpska) pokušat će pokrstiti bosanske krstjane,

potonja s manje uspjeha

- u XIV. stoljeću u Bosnu dolaze prosjaĉki redovi – franjevci i dominikanci

- najzastupljenije pismo je bosanĉica – bosanska inaĉica ćirilice, rabi se i latinski jezik s

pismom, a u Humu i glagoljica

- graditeljstvo je stilski blisko dalmatinskom, saĉuvani su dijelovi crkava koje su gradili

dalmatinski majstori

- najvaţniji gradovi: Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Jajce, Kljuĉ

- stećci: nadgrobni spomenici srednjovjekovne Bosne i juţne Dalmacije, ukrašeni

reljefima, dugo se smatralo da su pripadali bosanskim krstjanima, meĊutim, takve

Page 43: Povijest 2 razred

43

spomenike su si postavljali bogatiji stoĉari, bez obzira na vjeru (patarensku, katoliĉku

ili pravoslavnu)

SREDNJOVJEKOVNI DUBROVNIK

Nastanak grada: u 7. stoljeću izbjeglice iz razorenog Epidaura osnovali su naselje

Ragusinum na obliţnjem otoĉiću, a u njihovom susjedstvu, na obali Hrvati-Slaveni osnovali

su naselje Dubrava, ta dva naselja postupno će postati jedan grad, kopno i otoĉić spojeni su

krajem 11. stoljeća (na mjestu nasipa danas se nalazi Stradun)

Gospodarstvo: zbog manjka plodne zemlje, stanovništvo je otpoĉetka orijentirano ka

pomorstvu i trgovini, u zaleĊu su kupovali rude i stoku, a iz prekomorskih zemalja luksuznu

robu, proizvodili su morsku sol, koja je bila na cijeni, a sve do 15. st. Dubrovnik je trgovao i

robovima, dubrovaĉka mornarica spominje se od 12. stoljeća

Ustroj drţave:

- Communitas Ragusina (Komuna Dubrovnik) jest sve do 13. st. formalno pod vlašću

Bizanta, meĊutim stvarnu vlast imaju domaći patriciji i domaći knez

- u 13. i 14. st. Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mleĉana, koji donekle suţavaju

samoupravu i postavljaju svog kneza Dubrovĉanima

- od 1358, tj. od Zadarskog mira, Komuna je pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskih

kraljeva, koji omogućuje Dubrovniku samostalan razvoj i zadovoljavaju se tek

godišnjim dankom

- od 1441. Dubrovnik se naziva republikom, to je samostalna gradska republika, koja će

otkupljivati vlastitu slobodu tako što će u XVI. st. i Osmanlijama i Habsburgovcima

plaćati danak da ih ostave na miru

- organi vlasti – Veliko vijeće (zakonodavna vlast), Malo vijeće (izvršna vlast), Vijeće

umoljenih (potvrĊuje odluke i ima najviše ovlasti), knez (bira se na mjesec dana)

- Dubrovĉani su u 14. i 15. st. kupili okolni teritorij, od ušća Neretve do Boke,

ukljuĉujući i Pelješac te otoke Lastovo i Mljet

- imali su razvijenu diplomaciju i uspostavili su dobru suradnju s vladarima Bosne,

Srbije i kasnije Osmanskim Carstvom, imali su i trgovaĉke kolonije diljem Balkana,

sve do Bugarske

- kultura: razvijena djelatnost dominikanaca i franjevaca, knjiţnice i samostanske škole,

potomci bogatijeg sloja školuju se na razliĉitim europskim sveuĉilištima, u 15. st. grad

je dobio vodovod (Onofrio de la Cava), zgrade otprije potresa 1667. god, uglavnom

nisu saĉuvane, Orlandov stup (podignut u doba Ţigmunda Luksemburškog)

Page 44: Povijest 2 razred

44

HRVATSKO SREDNJOVJEKOVNO DRUŠTVO

Feudalni ustroj društva u hrvatske zemlje dolazi sa Zapada

Rani srednji vijek: Dalmacija – kolonatski odnosi, Hrvatska (zaleĊe) – rodovsko društvo,

Slavonija – rijetko naseljena; svuda je prevladavalo slobodno seljaštvo

XI. stoljeće: Petar Krešimir IV. i Zvonimir dijele posjede i uvode vazalne odnose, posjedi će

zajedno s vazalnim odnosom postati nasljedni, seljaci su i dalje slobodni, ako obraĊuju tuĊu

zemlju, onda se prihod dijeli izmeĊu vlasnika i seljaka (zakupniĉki, tj. kolonatski odnos,

naziva se i težaština)

Doba Arpadovića (XII. i XIII. stoljeće): razvoj klasiĉnog feudalizma

- Slavonija – kraljevi dijele velike posjede stranom, ali i domaćem plemstvu, nastaju

nova naselja i dolaze kolonisti iz srednje Europe, takve posjede obraĊuju kmetovi, ali

slobodnih seljaka još uvijek ima

- Slavonske velikaške obitelji: Babonići, Horvati, od XIV. st. Gorjanski, Celjski i

Zrinski

- Hrvatska juţno od kupe: većinu posjeda drţe domaće velikaške obitelji, poput

knezova Krĉkih (kasniji Frankapani), Bribirskih, Cetinskih i Omiških, kraljevo

sjedište je daleko u Ugarskoj, pa se kraljevska vlast ne osjeća, novi kraljevi moraju

iznova uspostavljati vazalni odnos s hrvatskim velikašima potvrĊujući im vlasništvo

nad posjedima i povlastice, uklanjanje neke velikaške obitelji znaĉilo je uspon za neku

drugu, kmetski odnos sliĉniji je zakupniĉkom odnosu nego europskom kmetstvu (veći

stupanj osobne slobode)

- Dalmatinske komune: vlasnici zemlje ţive u gradu (za razliku od kontinentalnog

plemstva koje nikad ne ţivi u gradovima nego u utvrdama na vlastelinstvu), teţaci

obraĊuju tuĊu zemlju na temelju ugovora i zadrţavaju osobnu slobodu u potpunosti

Kasni srednji vijek (XIV. i XV. stoljeće): potpuno prevladava novĉana privreda,

komutacija – pretvaranje naturalnih podavanja i tlake u porez u novcu, poloţaj seljaka se

popravljao uslijed inflacije i razvoja seoske trgovine

Kmetske obveze:

- prema vlastelinu – tlaka (radna renta) i «darovi»

- prema drţavi – kraljevski porez (kunovina ili marturina), najprije se plaćala u kuninim

koţama, poslije u novcu, banski porez

- prema Crkvi – desetina (od prinosa ţitarica, mlade stoke, vina i sl.)

XVI. stoljeće: refeudalizacija – pojava «drugog kmetstva»

- stopa inflacije je u porastu, pa feudalci zahtijevaju podavanja u naravi i povećavaju

tlaku

- ratovi s Turcima dovode do smanjenja broja radne snage i rasta cijena poljoprivrednih

proizvoda, stoga će feudalci nastojati kmetove vezati uz zemlju, uništiti konkurenciju

seoske trgovine i stvarati robne zalihe kako bi mogli trgovati s vojskom

- reakcije: seljaĉke bune, u pravilu bezuspješne, najveća je bila ona u Zagorju na ĉelu s

Matijom Gupcem 1573. god.

Page 45: Povijest 2 razred

45

HRVATSKA KULTURA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Romanika

- romaniĉko graditeljstvo doţivljava procvat u dalmatinskim gradovima u XII. i XIII. st.

- osim sakralnih objekata, grade se i kule, utvrde i stambene zgrade od kamena

- Zadar: crkva Svete Stošije, crkva Svetog Krševana, Kolomanov zvonik

- katedrale u Trogiru, Rabu i Splitu

- Radovanov portal (katedrala u Trogiru)

- Andrija Buvina: rezbarena vrata splitske katedrale

- u kontinentalnoj Hrvatskoj preostali su tek dijelovi nekih romaniĉkih crkava

Gotika

- pojavljuje se kasno, tek od XIV. stoljeća, ali opstaje dugo, sve do kraja XVI. stoljeća

- najprije je prihvaćena u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji kasnije

- budući da su se velike crkve gradile i više stoljeća, imamo sluĉajeve da je zgrada

zapoĉeta u romaniĉkom, a dovršena u gotiĉkom stilu (trogirska katedrala)

- XIII. stoljeće: crkva Sv. Marka na Gradecu, Sveta Marija u Topuskom

- Zagrebaĉka katedrala: zapoĉeta u XIII. stoljeću, više puta pregraĊivana, koncem XIX.

stoljeća nastalo je novo zdanje u neogotiĉkom stilu

- dalmatinska gotika: javne zgrade i plemićke palaĉe, npr. Kneţev dvor u Dubrovniku

- Šibenik: katedrala Svetog Jakova iz XV. stoljeća, zapoĉeo ju je graditi Juraj

Dalmatinac u gotiĉkom stilu, a dovršio ju je Nikola Firentinac u renesansnom

- kiparstvo: Juraj Dalmatinac, portreti graĊana na šibenskoj katedrali

- slikarstvo: freske, minijature (sliĉice u prijepisima knjiga), najbolje saĉuvane freske su

one Vincenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije na Škrilinama u Istri

- znanost: Herman Dalmatin, prevoditelj arapskih djela iz XII. st., Pavao Dalmatinac,

djelovao na sveuĉilištu u Bologni poĉetkom XIV. st., biskup Augustin Kaţotić,

doktorirao u Parizu i organizirao katedralnu školu u Zagrebu u XIV. stoljeću

Pisani izvori i knjiţevnost

- pravni spomenici: Vinodolski zakonik (1288, pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom),

Poljički statut (1440, hrvatski jezik i ćirilica, oblik koji se naziva bosanĉicom ili

«arvackim» pismom), Istarski razvod

- kronike: pišu ih na latinskom, Toma arhiĊakon (Split, XIII. stoljeće), Hrvatska kronika

(prijevod dijelova Ljetopisa popa Dukljanina na latinski, Split), Zagrebaĉka kronika

- prva tiskana knjiga u Hrvatskoj (inkunabula): Misal po zakonu rimskog dvora, tiskan u

Senju 1483. god

- knjiţevnost: Rapska pjesmarica iz 1471, zbornik lirskih pjesama na hrvatskom,

latinskom i talijanskom jeziku, Roman o Troji, prijevod popularnog djela, koje

prepriĉava Homerov spjev u obliku viteškog romana (XIV. st.)

- kazalište: prikazanja

Page 46: Povijest 2 razred

46

UVODNI DIO: NOVI VIJEK

NOVI VIJEK: pojam

Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji

vijek predstavljao je «mraĉno» razdoblje izmeĊu «zlatnog doba» antiĉke civilizacije i

«preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam

«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost

usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti moţe primijeniti samo na povijest Zapada.

Uvrijeţilo se smještati novovjekovno razdoblje svjetske povijesti izmeĊu Kolumbova otkrića

Novoga svijeta (1492) i Prvoga svjetskog rata (1914-18)

NOVI VIJEK: gruba podjela

1. Rani novi vijek: XVI. i XVII. stoljeće – velika zemljopisna otkrića, pojava trţišnih

odnosa i kapitalizma, crkvena reformacija i protureformacija, uzdizanje «trećeg

staleţa» (graĊanstva), feudalnu drţavu zamijenit će apsolutistiĉke i parlamentarne

monarhije, prva kolonijalna carstva, pojava znanosti temeljene na promatranju i

eksperimentu, a ne više autoritetu

2. Doba prosvjetiteljstva (ili prosvjećenosti): XVIII. stoljeće doba relativno mirnog

razvoja i napretka, prva industrijska revolucija

3. Doba revolucija: oko 1789-1849. – društvene i gospodarske promjene povlaĉe za

sobom politiĉka previranja, revolucije i pokušaje restauracije, nacionalne pokrete …

4. Doba europskih imperija: oko 1850 – 1914/18. – druga industrijska revolucija, doba

neviĊenog napretka na svim poljima, konaĉna podjela svjetskih kolonija izmeĊu

europskih nacionalnih drţava

RANI NOVI VIJEK: pregled svjetske povijesti XVI. i XVII. stoljeća

Velika zemljopisna otkrića

- Europljani otkrivaju pomorske putove do istoĉne Azije i obiju Amerika

- potaknuo ih je zastoj u trgovini zaĉinima i luksuznom robom, nakon što su Turci-

Osmanlije ostvarili nadzor nad Bliskim Istokom, a omogućilo ih je usvajanje novih

pomorskih vještina (karavela, kompas, kartografija) te otkrivanje starih zemljopisnih

znanja (Ptolemejeva djela)

- Portugalci su do kraja XV. stoljeća uspjeli istraţiti obale Afrike (Diago Cao,

Bartolomeo Dias) i otkriti pomorski put do Indije (Vasco da Gama, 1498), duţ afriĉke

obale, u Indiji, Maleziji, kasnije i u Brazilu osnovali su uporišta preko kojih su

nabavljali zaĉine, zlato i robove (uglavnom Afrikance)

- Španjolska kruna financirala je putovanja Kristofora Kolumba 1492-1500. god,

tijekom kojih su istraţeni Karipski otoci i otkriven Novi svijet, tj. Amerika, Španjolci

će u XVI. stoljeću pokrenuti vojno osvajanje Srednje i Juţne Amerike te stvoriti veliki

prekomorski imperij, u Europu će stići nove poljoprivredne kulture i goleme koliĉine

plemenitih metala

- Francuska, Engleska i novonastala drţava Nizozemska ukljuĉit će se u kolonijalnu

utrku kasnije, ali će to uspjeti nadoknaditi, dok su Španjolci i Portugalci trošili nova

bogatstva, ove tri nacije provele su «akumulaciju kapitala» i stvorile vlastite imperije u

Sjevernoj Americi i jugoistoĉnoj Aziji

- Posljedice: europeizacija svijeta, razvoj i porast znaĉaja atlantske trgovine nauštrb

sredozemne i baltiĉke, razvoj trţišnih odnosa u Zapadnoj Europi, nove poljoprivredne

kulture (krumpir, kukuruz, grah, rajĉica, kakao, duhan, pamuk…)

Page 47: Povijest 2 razred

47

Promjene u znanosti i kulturi

- tiskarski stroj omogućio je, dotada nezamislivo, brzo širenje informacija i novih ideja

te uĉinio knjige dostupnijima

- osim knjiga na latinskom i starogrĉkom jeziku, tiskaju se i one na narodnim jezicima –

pojavljuju se standardizirani francuski, španjolski, engleski, njemaĉki i drugi jezici

- humanistiĉki i renesansni pisci ponovno su otkrili mnoga zaboravljena antiĉka djela,

istaknuli vaţnost promatranja i eksperimenta u znanosti i podvrgnuli kritici

tradicionalne autoritete poput vladara i pape

- Kopernikova heliocentriĉna teorija dokazana je teleskopskim promatranjima Galilea

Galileija, a teoriju o Zemlji kao kugli dokazao je pomorac Magellan oplovivši svijet –

NOVA SLIKA SVIJETA

Reformacija, katoliĉka obnova i vjerski ratovi

- u XVI. stoljeću, Katoliĉka crkva zatekla se u velikoj moralnoj krizi: prodavali su se

oprosti od grijeha i crkveni poloţaji (indulgencija i simonija), visoko svećenstvo

ţivjelo je «na visokoj nozi», papa je imao golemu svjetovnu moć i ponašao se poput

svjetovnih vladara, dok su tiskarski stroj, društvene promjene i humanistiĉke ideje

pogodovali pojavi kritiĉara koji su zahtijevali reforme

- njemaĉki redovnik Martin Luther bio je dovoljno uporan u zahtijevanju reforme (95

vitenberških teza, 1518) da ga papa izopći iz Katoliĉke crkve te da pridobije mnoge

njemaĉke knezove – tako je nastala Evangeliĉka crkva u Njemaĉkoj (pojednostavljeni

obredi, narodni jezik u bogosluţju, svećeniĉki poziv postaje zanimanje, a crkva

zajednica ravnopravnih ĉlanova, naglasak je na Boţjoj milosti, a krštenje i priĉest

jedini su sakramenti)

- engleski kralj Henrik VIII. iz osobnih i politiĉkih razloga odluĉio je iskoristiti to stanje

da stvori vlastitu, nacionalnu crkvu – Anglikanska crkva

- zapadnoeuropsko graĊanstvo sklono štedljivom i skromnom ţivotu povelo se za

reformatorom Jeanom Calvinom i prihvatilo uĉenje o predestinaciji te ĉasnom i

dosljednom obavljanju svjetovnih poslova – kalvinisti i puritanci

- tu su još i pristaše baptizma i drugih manjih sljedbi (sekti), koje su privukle socijalne

poruke o «Kraljevstvu Boţjem na zemlji»

- Katoliĉka crkva morala se prihvatiti unutarnje obnove i ojaĉati vlastite redove protiv

ovakvog otpadništva, to je uĉinio papa Grgur XIII. i njegovi nasljednici na

Tridentskom koncilu (1545-63), utvrĊene su sluţbene crkvene dogme i pravila, sedam

sakramenata i uĉenje o nepogrešivosti pape, ukinuta je trgovina indulgencijama i

uveden poboljšani kalendar (gregorijanski)

- Ignacio Loyola utemeljio je unutar Katoliĉke crkve novi crkveni red – Societas Jesu

(isusovci ili jezuiti) posvećen širenju katoliĉkog obrazovanja, protureformaciji i

misionarskom radu meĊu nekrštenim domorodcima diljem svijeta

- sve to bilo je popraćeno ratovima izmeĊu vladara razliĉitih vjeroispovijesti i

progonima inovjeraca: kalvinistiĉki dio Nizozemske odcijepio se od španjolske krune,

engleski vladari progonili su katolike i puritance, u Francuskoj su u nekoliko valova

progona gotovo istrijebljeni svi hugenoti (kalvinisti), konaĉni vjerski mir u Njemaĉkoj

nastupio je tek nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618-48), u kojem je stanovništvo

Njemaĉke gotovo prepolovljeno

- odane Katoliĉkoj crkvi ostale su Španjolska, Italija, Francuska, habsburški posjedi u

Njemaĉkoj i srednjoj Europi, Poljska, Irska, Latinska Amerika, a tu su još i katoliĉke

manjine u protestantskim zemljama

- Lutherov evangelizam ukorijenio se u sjevernoj Njemaĉkoj i Skandinaviji

Page 48: Povijest 2 razred

48

- kalvinizam, u izvornom ili prezbiterijanskom obliku, odrţao se u Švicarskoj,

Nizozemskoj i Škotskoj te ponegdje u Ugarskoj i Poljskoj

Društvene promjene u ranom novom vijeku

- agrarna revolucija: nove kulture i tehnike obrade zemlje omogućile su veće prinose i

povećanje proizvodnje hrane, to se najprije zbilo u Engleskoj i zapadnoj Europi

- stanovništvo se stalno povećava, a višak se odlijeva u Novi Svijet i druge kolonije

- urbanizacija

- razvoj trgovine i bankarstva, novi izvori sirovina i plemenitih metala te usporedan rast

proizvodnje uspostavit će trţišne, tj. kapitalistiĉke, odnose umjesto feudalnih

- plemićki naslov i zemljišni posjed prestat će vrijediti ako ne donose dobar prihod

- novo mjerilo vrijednosti: novac

- staleţ u usponu: graĊanstvo, tj. uspješni poduzetnici

- povećana potraţnja za obrtniĉkim proizvodima iziskuje usavršavanje proizvodnje

- manufakture: velike radionice u kojima je provedena podjela rada i mehanizacija

- kapital: dobro koje njegov vlasnik ulaţe i pokušava uvećati (to ne mora biti iskljuĉivo

novac, već i zemljište, zgrada, stroj i sl, vaţno je da se kapital niti troši niti stoji, nego

ga se ulaţe u proizvodnju, trgovinu, dakle, ukljuĉuje ga se u trţište)

- akumulacija kapitala: primjer – orijentacija Engleske u XVI. stoljeću na proizvodnju

vune za tekstilne manufakture, «Ovce su pojele ljude.»

- u Zapadnoj Europi feudalni odnosi ubrzano propadaju, dok na Istoku oni dobivaju

novu dimenziju – kmetovi neće raditi samo zato da prehrane gospodara, već i zato da

mu uvećaju kapital

Politiĉke prilike u ranom novom vijeku - konaĉno propadanje stare feudalne drţave (koja nema jaku središnju vlast, nego je

moć raspodijeljena na razinama feudalne piramide) – do konca XVIII. st. gotovo sve

takve drţave će se ili preobraziti ili propasti

- apsolutistiĉka monarhija: moć je koncentrirana u rukama vladara, on teţi vladati

neograniĉeno i biti izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na ĉitavom teritoriju

drţave, oslanja se na ĉinovništvo, policiju i stajaću vojsku, stvara «novo plemstvo» i

bezobzirno razvlašćuje stare plemićke loze i tradicionalne oblike lokalne samouprave,

graĊanstvu u usponu takve će drţave u poĉetku odgovarati, ali će ga kasnije sputavati

- parlamentarna monarhija: vladar je prisiljen dio svojih ovlasti prenijeti na parlament,

koji zastupa, u teoriji, ĉitav narod, provodi se trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i

sudska)

- Primjer 1. – Nizozemska: zahvaljujući atlantskom poloţaju i razvijenim gradovima,

graĊanstvo ubrzano stjeĉe gospodarsku moć, ali nema nikakvih politiĉkih prava,

španjolska kruna bezobzirno iskorištava tu zemlju i provodi progone kalvinista, 1567.

god. zapoĉinje pobuna geza (odrpanaca), a 1581. god. sjeverne pokrajine stjeĉu

neovisnost, to je ujedno pobuna graĊanstva protiv apsolutizma, borba za nacionalnu

neovisnost i vjerski rat

- Primjer 2. – Engleska: apsolutizam se oslanja na graĊanstvo, pa zato postoji aktivan

Parlament, u povoljnom trenutku, 1640. Parlament se buni protiv kralja Karla I.

Stuarta, ne ţeli prihvatiti izvanredne poreze i ne da se raspustiti, izbija graĊanski rat,

nakon pokusa s republikom Olivera Cromwella (1649-60), Parlament vraća Stuarte na

prijestolje uz uvjet da poštuju odluke Parlamenta, 1688. «Slavna revolucija» -

nezadovoljan katoliĉkom politikom Jakova (James) II. Stuarta, Parlament ga svrgava s

vlasti i na prijestolje dovodi Vilima Oranskog, u Povelji o pravima (Bill of rights)

utvrĊeno je da suverenost pripada narodu, tj. Parlamentu i provedena je trodioba vlasti

Page 49: Povijest 2 razred

49

- Primjer 3. – Francuska: zahvaljujući centralistiĉkim reformama i obuzdavanju

plemstva od strane kardinala i ministara Richelieua i Mazarina u prvoj polovici XVII.

st. apsolutistiĉki model monarhije opstaje, Luj XIV. «Kralj-Sunce» (1642-1715) vlada

potpuno samovoljno, stvara ogroman ĉinovniĉki i policijski aparat te vodi ratove za

prevlast u Europi, naposljetku, Francuska će biti gospodarski iscrpljena

Page 50: Povijest 2 razred

50

RANI NOVI VIJEK: Hrvatska

- za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku će znaĉiti

razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja

- teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen izmeĊu sljedećih drţava:

a) Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva

b) Mletaĉka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji

c) Dubrovaĉka Republika

d) Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora

- Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića 1526.

god. kod Mohaĉa, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za

kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obećao da će poštivati stare povlastice

plemstva i pruţati vojnu pomoć protiv turskih napada, uspostavljena je nova

personalna unija

- dio slavonskog i ugarskog plemstva, meĊutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa

izbija i graĊanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538.

- Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisaĉka bitka, u tih sto godina

Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi

- Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pograniĉnih utvrda, kasnije

posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska,

austrijski ĉasnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha

- Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom

opustošena podruĉja pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne

krajine i sluţe kao graniĉari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam

«Vlah» je višeznaĉan (moţe oznaĉavati zanimanje, društveni poloţaj, podrijetlo,

vjeroispovijest)

- društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etniĉke promjene),

oteţan poloţaj kmetova (najveća pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije

Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice

- u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je priliĉno nezadovoljno

politikom Beĉa: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora,

poloţaje u vojsci dobiva njemaĉko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju

ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog

Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jaĉa od osmanske

- urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na ĉelu joj je najprije Nikola Zrinski, a

zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni će se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku

krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu

- slom urote 1671: voĊe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila

je Dvorska komora (ĉine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor

plemstva i omogućena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domaćih velikaša

- 1683-99. Veliki beĉki rat: posljednji osmanski prodor do Beĉa završio je teškim

vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije kreće u veliku

ofenzivu, ustanci kršćana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da

prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija prikljuĉit će si ĉitavu

Slavoniju i Ugarsku, a Mleĉani će pomaknuti granicu Dalmacije duboko u

unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba

i islamiziranog stanovništva

- dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su ukljuĉeni u Bosanski i Budimski ejalet

(upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana

Page 51: Povijest 2 razred

51

monarhija, ţivot kršćanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u

habsburškom dijelu, no kako Osmanlije poĉinju gubiti ratove, oni provode represiju

nad kršćanskim podanicima, pravo na slobodno odrţavanje katoliĉkih obreda imali su

jedino franjevci, ĉesti su prelasci s katoliĉke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je

Pećka patrijaršija dugo uţivala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat ĉestih ratova

jesu migracije i izmiješanost stanovništva

- Mletaĉka Dalmacija: stalno suţavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih

razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj juţnoj

granici izmeĊu Hrvatske i Bosne i Hercegovine

- Dubrovaĉka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeća,

Dubrovnik plaća danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta

Dubrovĉanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovaĉki suverenitet

garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovaĉku flotu, glavni izvor

prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvaţnije

hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i poţar 1667. god.

oznaĉili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i poĉinje stagnirati

Page 52: Povijest 2 razred

52

DODATAK: Stara skripta za 16. i 17. st., neureĊena, ali s više ĉinjenica

VELIKA ZEMLJOPISNA OTKRIĆA

XV. i XVI. st. razvoj pomorstva – usavršavanje kompasa, kartografije (Ptolemejeve karte, portolani),

brodova (karavela)

Poticaj zemljopisnim otkrićima: traţenje pomorskog puta od Europe do Indije i Kine (kopneni put je pod

nadzorom Turaka Osmanlija)

Španjolska (Kastilija) i Portugal – usmjerenost ka Atlantiku, ĉvrst ustroj drţave, razvit će se u vodeće

pomorske sile

PORTUGALSKA ISTRAŢIVANJA – ideja oplovljivanja Afrike

poĉetak XV. st. Henrik Pomorac – istraţivanje afriĉke obale

1487. Bartolomeo Diaz - Rt Dobre Nade

1498. Vasco da Gama - oplovio Afriku i stigao do Indije

1500. Cabral otkrio Brazil

Portugalski imperij – uporišta na afriĉkoj obali, Crv. moru (Aden), Perz. zaljevu (Ormuz), Indiji (Goa),

Kini (Makao), Cejlon, Moluĉki otoci, Brazil

ŠPANJOLSKA ISTRAŢIVANJA – Kolumbova ideja Zapadnog puta

1492. prva ekspedicija Kristofora Kolumba - otkriva Kubu i Haiti (Hispaniolu)

1493 – 1500. tri ekspedicije u Novi Svijet – istraţen Karipski bazen

1494. sporazum u Tordesillasu – razgraniĉenje port. i španj. posjeda

Amerigo Vespucci, Martin Waldseemüler

Vasco N. de Balboa – otkriva Panamsku prevlaku i Juţni (Tihi) ocean

1519 - 22. ekspedicija Fernanda Magellana - dokaz da je Zemlja okrugla

Španjolski imperij – od 1511. osvajanje i naseljavanje srednje i Juţne Amerike

Španjolska - vodeća sila XVI. st.

Hernan Cortés osvaja Meksiko, Francisco Pizzaro Peru

Francuska, Nizozemska i Britanija ukljuĉuju se u kolonijalnu utrku – istraţivanje Sjeverne Amerike,

Tihog oceana i Dalekog Istoka

Francis Drake – 1577-80. drugo putovanje oko svijeta

James Cook – 70-e godine XVIII. st – istraţuje Tihi ocean, Australiju i Antarktik

POSLJEDICE ZEMLJOPISNIH OTKRIĆA:

1. doba europske ekspanzije i kolonijalnih carstava – širenje europskog stanovništva, jezika,

kulture i kršćanstva na ostale kontinente

2. Atlantski ocean – nova središta svjetske trgovine – propadanje sredozemnih gradova i Hanze

3. "revolucija cijena"

4. razvoj manufaktura, bankarstva i kapitalizma (nova trţišta - veća potraţnja za obrt.

proizvodima)

5. nove poljoprivredne kulture: kukuruz, grah, krumpir, rajĉica, krastavac, kakao, pamuk, duhan,

puran …

HUMANIZAM I RENESANSA

Ishodište: kultura talijanskih gradova (osobito Firence) u XIV. st.

HUMANIZAM – svjetonazor i kulturni pokret

Središnja tema: ĉovjek

Uzor: antiĉka knjiţevnost

Dante Alighieri

Francesco Petrarca

Giovanni Boccaccio

Erazmo Roterdamski

Kljuĉni izum epohe – tiskarski stroj (pokretna slova), J. Gutenberg

Tiskarstvo je omogućilo brzo širenje humanistiĉkih ideja i reformacije

Pisanje na narodnim jezicima (vernakularima), standardizacija jezika

RENESANSA – umjetniĉki stil XV. i XVI. stoljeća, jednostavnost i sklad

Graditeljstvo: Michelangelo

Slikarstvo: Rafael, Leonardo da Vinci

Kiparstvo: Michelangelo

ZNANOST

Nikola Kopernik – heliocentriĉni sustav

Galileo Galilei – dokazao heliocentriĉni sustav teleskopskim promatranjima

Page 53: Povijest 2 razred

53

Giordano Bruno

Astronomija: Kepler, Brahe

Medicina: Paracelsus, Vesalius

Geografija: Mercator, Ortelius

REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA

XVI. st. moralna kriza Katoliĉke crkve – gubitak vjerodostojnosti

- zloporabe poloţaja i raskošan ţivot crkvenih velikodostojnika

- indulgencija

- svjetovna vlast pape

- utjecaj humanizma i društvene promjene

- zahtjevi za reformama unutar Crkve

REFORMACIJA U NJEMAĈKOJ - Martin Luther

1517. Wittenberg, 95 teza → papa izopćio Luthera → poĉetak reformacije u Njemaĉkoj

Lutherov prijevod Biblije na njemaĉki

pristaše reformacije (protestanti), ima ih meĊu svim društvenim slojevima

Evangeliĉka (luteranska) crkva: Biblija je jedini izvor vjere, bogosluţje na narodnom jeziku, crkva je

zajednica ravnopravnih ĉlanova, ideali jednostavnosti i skromnosti, svećeniĉki poziv kao zanimanje,

krštenje i priĉest jedini sakramenti, naglasak na Boţjoj milosti

Sjeverna Njemaĉka, Skandinavija, Baltik

1524-25. njemaĉki seljaĉki rat, Thomas Münzer

1555. mir u Augsburgu: "ĉija je zemlja, njegova je i vjera"

KALVINIZAM: Jean Calvin - uĉenje o predestinaciji - privlaĉi graĊanstvo – ţenevski kolegij

- Švicarska, Nizozemska, Škotska, Francuska (kalvinistiĉka manjina - hugenoti)

ANGLIKANSKA CRKVA: Henrik VIII. - poglavar crkve u Engleskoj

Protestantizam u Hrvatskoj: slab odjek zbog ratova s Turcima

Matija Vlaĉić Ilirik

PREZBITERIJANSKA CRKVA - puritanci

KATOLIĈKA OBNOVA – protureformacija i reforme unutar Katoliĉke crkve

1545-63. Tridentski koncil: utvrĊene sluţbene crkvene dogme i pravila, 7 sakramenata, ukidanje

indulgencije, dogma o nepogrešivosti pape

gregorijanski kalendar

Isusovaĉki red (jezuiti), osnovao ih je 1534. godine Ignacio Loyola - vojniĉka disciplina

ciljevi: obrazovanje, misionarski rad, protureformacija

EUROPSKE DRŢAVE U XVI. I XVII. ST

zemljopisna otkrića → gospodarski procvat → propadanje plemstva i uspon graĊanstva

mjerilo vrijednosti: novac, a ne zemlja

propadanje feudalne drţave → apsolutizam → graĊanske revolucije

APSOLUTNA MONARHIJA: vladar teţi vladati neograniĉeno, oslanja se na ĉinovništvo, policiju i

stajaću vojsku, povlašteni slojevi - "novo" plemstvo i graĊanstvo, jedinstveni zakoni i drţavni teritorij,

centralizacija, gospodarska politika (merkantilizam)

HABSBURGOVCI – ţenidbena politika uĉinila ih je najmoćnijom europskom dinastijom

Rudolf I. – 1273. izabran za rimsko-njemaĉkog cara

nasljedne zemlje: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska

Maksimilijan I. (1493-1519) – centralizacija vlasti, zemaljski mir u Njemaĉkoj, pravo naslijeĊa na

Burgundiju, Španjolsku, Napulj i posjede Jagelovića

Karlo V. (1519-1556) – knez Burgundije i Nizozemske, španjolski kralj, rimsko-njemaĉki car, borac protiv

reformacije, osvaja Milano, «carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi»

Ferdinand I. (1556-1564) - rascjep na austrijsku i španjolsku granu

Austrijska loza: Austrija, Ĉeška, Ugarska, Hrvatska, rimsko-njem. carevi

Španjolska loza: Španjolska, Portugal, Napuljsko kraljevstvo, Burgundija, Nizozemska, prekomorske

kolonije

ŠPANJOLSKA - najveća kolonijalna i pomorska sila u XVI. st.

Filip II. (1556-1598) – vrhunac i poĉetak propadanja španjolskog imperija

- apsolutizam, suzbijanje reformacije, stjeĉe Portugal, ali gubi Nizozemsku, poraz «nepobjedive armade»

u ratu s Engleskom, gospodarstvo stradava zbog neprestanih ratova

Page 54: Povijest 2 razred

54

NIZOZEMSKA – atlantski poloţaj, graĊanstvo u usponu, širenje kalvinizma

Nezadovoljstvo španjolskom upravom: gospodarsko iskorištavanje, Inkvizicija

Rat za neovisnost od Španjolske - prva graĊanska revolucija

1567. poĉetak ustanka, gezi

vojvoda od Albe

1579. Utrechtska unija sjevernih pokrajina

1581. odcjepljenje i neovisnost

rat traje s prekidima do 1648. (Vestfalski mir)

juţna Nizozemska (Belgija) – većinom katoliĉka, ostaje pod habsburškom upravom

od poĉetka XVII. st. Nizozemci stvaraju pomorski imperij – Istoĉnoindijska kompanija

ENGLESKA

Henrik VIII (1509-1547) – kralj vlada samostalno, ali saziva i Parlament, utemeljio Anglikansku crkvu,

razvoj trgovine i pomorskog prometa, pripajanje Walesa i osvajanje Irske

Elizabeta I (1558-1603) – izbjegava miješanje u sukobe na kontinentu, 1588. pobjeda nad španjolskom

armadom, gospodarski procvat, jaĉanje srednjih slojeva, dobri odnosi s Parlamentom, preustroj

Anglikanske crkve, progoni katolika i kalvinista

Jakov I (James) (1603-1625) – škotska dinastija Stuart, kralj Velike Britanije, miroljubiva vanjska

politika

Karlo I. Stuart (1625-1649) - sukob kralja i Parlamenta

1640. Parlament nije htio prihvatiti izvanredne poreze zbog vjerskog rata u Škotskoj, pa ga je kralj

raspustio – poĉetak graĊanskog rata

1649-60. republika - Oliver Cromwell

1660. obnova monarhije na ĉelu sa Stuartima, stranke: vigovci i torijevci

1688. "Slavna revolucija": povod – Jakov II. pokušava obnoviti katolicizam, protjeran bez krvoprolića,

kralj Vilim Oranski, parlamentarna monarhija

Povelja o pravima (Bill of rights) - suverenost pripada narodu tj. Parlamentu, trodioba vlasti

Ujedinjeno Kraljevstvo - vodeća pomorska i kolonijalna sila XVIII. st.

FRANCUSKA - klasiĉna apsolutna monarhija

Henrik IV (1589-1610) – okonĉao vjerske sukobe, oporavio financije i uĉvrstio kraljevsku vlast

Louis XIII (1610-1643) – stvarnu vlast ima prvi ministar kardinal Richelieu (od 1624) – uništio otpor

plemstva, prestao sazivati staleţe, preustrojio upravu

od 1642. vlast preuzima kardinal Mazarin, ratuje s Habsburgovcima i širi drţavni teritorij, porazio

Frondu

Louis XIV. "Kralj Sunce" (1643-1715) – nakon Mazarinove smrti vlada potpuno samostalno

- daljnja centralizacija vlasti, kralj vlada ukazima, gospodarski savjetnik Colbert, ogromna stajaća

vojska, osvajaĉki ratovi, kralj proganja hugenote i nastoji nadzirati Katoliĉku crkvu, Versailles, takav

naĉin vladavine vodi drţavu do bankrota

NJEMAĈKO CARSTVO – labavi savez kneţevina, knezovi uvode apsolutizam, vjerska podijeljenost

1618-48. Tridesetogodišnji rat

- zapoĉeo kao ustanak ĉeških protestanata protiv katoliĉke vlasti, pretvorio se u njemaĉki graĊanski rat

i naposljetku prerastao u europski sukob

- Katoliĉka liga i Evangeliĉka unija

- Protestantima pomaţu Švedska i Francuska, katolicima Španjolska

- Vestfalski mir (1648): obnovljen augsburški vjerski mir, drţava se više neće miješati u vjerska

pitanja, priznata neovisnost Nizozemske i Švicarske, teritorijalni ustupci Francuskoj i Švedskoj,

Ĉeška postaje nasljedni posjed Habsburgovaca, uloga cara je simboliĉna - Habsburgovci će se

okrenuti jugoistoku

- Njemaĉka je izgubila više od trećine stanovništva, spori gospodarski oporavak

ŠVEDSKA – poĉ. XVI. stoljeća istupa iz unije s Danskom i Norveškom, do XVII. st. postaje gospodar

Baltika

POLJSKA – obuhvaća Litvu s današnjom Ukrajinom, uspješno ratuje s Osmanskim carstvom, plemićka

republika, zbog nedostatka središnje vlasti podleći će jaĉim susjedima

RUSIJA

Moskovska kneţevina – proširuje se na raĉun Zlatne Horde i drugih ruskih kneţevina

Ivan IV. Grozni (1533-1584), «car i samodrţac Rusije» – neograniĉena vlast

XVI-XVII. st. ruski prodor preko Urala u Aziju

Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na europske zemlje

- ratuje za izlaz na Baltiĉko i Crno more

- Sankt Petersburg – nova prijestolnica

Page 55: Povijest 2 razred

55

HRVATSKE ZEMLJE OD XVI. DO XVIII. ST.

1. Habsburška monarhija: «ostatci ostataka Hrvatskog kraljevstva»

2. Mletaĉka republika: Istra, dalmatinski gradovi i otoci

3. Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, dalmatinsko zaleĊe

4. Dubrovaĉka republika

HRVATSKA MEĐU ZEMLJAMA HABSBURŠKE KRUNE

1526. Ludovik II. gine kod Mohaĉa, nema nasljednika, Turci osvajaju istoĉnu Slavoniju

Ferdinand Habsburški polaţe nasljedno pravo na prijestolje

Ivan Zapolja – ugarsko plemstvo izabire ga za kralja

1. 1. 1527. sabor u Cetingradu – hrvatsko plemstvo izabire za kralja Ferdinanda, Ferdinand je

obećao da će poštivati stare povlastice i vojnu pomoć protiv Turaka (200 pješaka, 1000

konjanika) – nova personalna unija

GraĊanski rat – slavonsko plemstvo podrţava Zapolju

Pregled turskih osvajanja:

1528. pad Jajca, Turci poĉinju osvajati Liku

1532. turski pohod na Beĉ, zaustavljen kod Kisega – Nikola Jurišić

1537. pad Klisa i Poţege

1538. sporazum izmeĊu Ferdinanda i Zapolje

1541. Turci osvajaju Budim

1552. pad Virovitice i Ĉazme – završeno osvajanje Slavonije

1556. pad Kostajnice – granica na Uni

1566. novi pohod na Beĉ, zaustavljen kod Sigeta – Nikola Šubić Zrinski, smrt Sulejmana II.

1576-78. osvajanje Pounja, granica na Kupi

1592. pad Bihaća, turska utvrda Petrinja

1593. bitka kod Siska - prekretnica, Hasan-paša Predojević vs. Toma Erdödy, «godina propasti»

1606. mir na Ţitvi – ravnoteţa snaga izmeĊu Habsburgovaca i Osmanlija

VOJNA KRAJINA (GRANICA) – od sredine XVI. st. sustav pograniĉnih utvrda, kasnije posebna

teritorijalna jedinica

- uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska, austrijski ĉasnici, nestajanje feudalnih

društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha

- Slavonska krajina (Drava-Sava) – Varaţdinski generalat

- Banska krajina (Karlovac-Ivanić) – zapovjedništvo hrv. bana

- Hrvatska krajina (Kupa-Jadransko more) – Karlovaĉki generalat

Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena podruĉja

pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i sluţe kao graniĉari, znatan

broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam Vlah – višeznaĉan

1630. Vlaški statuti – Ferdinand II. jamĉi Vlasima-vojnicima na podruĉju Varaţdinskog generalata

osobnu i vjersku slobodu te samoupravu

Društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etniĉke promjene), oteţan poloţaj

kmetova, hrv. plemstvo gubi posjede i povlastice

HRVATSKE ZEMLJE U XVII. STOLJEĆU

HRVATSKO KRALJEVSTVO – pokušaj svrgavanja Habsburgovaca

Uzroci nezadovoljstva plemstva: izdvajanje Vojne krajine, austrijska prevlast u vojsci, smanjivanje

djelokruga Hrv. sabora, Vašvarski mir (1664)

Urota ugarskog i hrvatskog plemstva – ban Nikola Zrinski, pregovara s Lujem XIV, poginuo u lovu 1664.

g.

Nova urota: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, traţe pomoć od Poljske, Venecije i Osmanskog

Carstva

Page 56: Povijest 2 razred

56

1670-71. slom urote

Posljedice: uništen je otpor plemstva i omogućena daljnja centralizacija, posjede Zrinskih i Frankopana

zaplijenila je Dvorska komora (više od 50% tadašnjeg hrv. teritorija)

OSMANSKA VLAST U HRVATSKOJ I BOSNI

Bosanski ejalet: sandţaci Pakrac, Bihać, Lika, Klis, Hercegovina, Bosna, Zvornik (sandţak Poţega –

Budimski, Bosanski, pa Kaniški ejalet)

Islamizacija – širenje vjere i kulture

Franjevci – pravo na slobodno odrţavanje katoliĉkih obreda

Pećka patrijaršija - pravoslavni kršćani imaju bolji poloţaj od katolika

Osmanski feudalizam: timarsko-spahijski sustav

- od kraja XVI. st. pojava nasljednog plemstva, proces ĉitluĉenja

MLETAĈKA DALMACIJA – suţavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih razlika, kolonatski

odnosi u poljoprivredi

USKOCI – prebjezi iz Osm. Carstva, vojni odredi Senjske kapetanije

Klis (do 1537), Senj (do 1617), Ţumberak

1615-17. Uskoĉki rat

DUBROVAĈKA REPUBLIKA – do kraja XVI. st. gospodarski rast, trgovaĉka mornarica i kopnena

trgovaĉka mreţa po Balkanu, vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu, zaštita Španjolske; XVII. st.

stagnacija, 1667. potres

POTISKIVANJE OSMANLIJA

1683-1699. Veliki beĉki rat

1683. kraj Vašvarskog mira, Kara Mustafa vodi pohod na Beĉ, neuspjeh opsade, Jan III. Sobjeski

Sveta liga: Habsburška monarhija, Mletaĉka Republika, Poljska, Rusija

1686. oslobaĊanje Budima

Ustanci kršćana: Slavonija (Luka Ibrišimović), Lika (Marko Mesić)

1691. bitka kod Slankamena

1697. prodor princa Eugena u Bosnu

1699. mir u Sr. Karlovcima – nove granice izmeĊu Habsburgovaca, Mleĉana i Osmanlija

1714-18. habsburški pohod u Srbiju, mir u Poţarevcu