Boe mili! uda velikoga!

Kad se ae po zemlji Srbiji,

Po Srbiji zemlji da prevrne

I da druga postane sudija,

Tu knezovi nisu radi kavzi,;

Nit' su radi Turci izjelice,

Al' je rada sirotinja raja,

Koja globa davati ne moe,

Ni trpiti Turskoga zuluma;

I radi su Boij ugodnici,;

Jer je krvca iz zemlje provrela,

Zeman do'o valja vojevati,

Za krst asni krvcu proljevati,

Svaki svoje da pokaje stare.

Nebom sveci stae vojevati;

I prilike razline metati

Vi' Srbije po nebu vedrome;

'Vaku prvu priliku vrgoe:

Od Tripuna do svetoga ura

Svaku nocu mesec se vatae,;

Da se Srblji na oruje diu,

Al' se Srblji dignut' ne smjedoe.

Drugu sveci vrgoe priliku:

Od ureva do Dmitrova dana

Sve barjaci krvavi idoe;

Vi' Srbije na nebu vedrome,

Da se Srblji na oruje diu,

Al' se Srblji dignut' ne smjedoe.

Treu sveci vrgoe priliku:

Grom zagrmi na svetoga Savu;

Usred zime, kad mu vreme nije,

Sinu munja na asne verige,

Potrese se zemlja od istoka,

Da se Srblji na oruje diu,

Al' se Srblji dignut' ne smjedoe.;

A etvrtu vrgoe priliku:

Vi' Srbije na nebu vedrome

Uvati se sunce u proljee,

U proljee na svetog Tripuna,

Jedan danak tri puta se vata,;

A tri puta igra na istoku.

To gledaju Turci Bijograci,

I na grada svi sedam dahija:

Aganlija i Kuuk-Alija,

I dva brata, dva Foia mlada,

Mehmed-aga i njime Mus-aga,

Mula Jusuf veliki dahija,

Dervi-aga gracki taindija,

Starac Foo od stotine ljeta,

Sve sedam se sastalo dahija;

Bijogradu na Stambol-kapiji,

Ogrnuli skerletne binjie,

Suze rone, a prilike glede:

"Ala karda! udnijeh prilika"

Ono, jolda, po nas dobro nije."

Pa od jada svi sedam dahija

Nainie od stakla tepsiju,

Zagrabie vode iz Dunava,

Na Neboju kulu iznesoe,

Navrh kule vrgoe tepsiju,;

U tepsiju zv'jezde povatae,

Da gledaju nebeske prilike,

to e njima biti do poljetka,

Oko nje se sastae dahije,

Nad tepsijom lice ogledae;;

Kad dahije lice ogledae,

Sve dahije oima viee,

Ni na jednom glave ne bijae.

Kad to vie sve sedam dahija,

Potegoe nadak od elika,;

Te razbie od stakla tepsiju,

Bacie je niz bijelu kulu,

Niz bijelu kulu u Dunavo,

Od tepsije nek potroka nema,

Pa od jada svi sedam dahija;

Poetae brini neveseli

Niz Neboju kulu Jakievu,

Odetae u kavu veliku,

Pak sjedoe po kavi velikoj,

Sve sjedoe po kavi velikoj,

Sve sjedoe jedan do drugoga,;

Starca Fou vrgli u zaelje,

Bijela mu brada do pojasa,

Pak povika sve sedam dahija:

"K nama bre, hode i 'vaizi!

Ponesite knjige indijele,

Te gledajte, to vam knjige kau,

to e nama biti do poljetka."

Potekoe hode i 'vaizi,

Donesoe knjige indijele;

Knjige glede, grozne suze rone,;

Dahijama ovako govore:

"Turci, brao, sve sedam dahija

'Vako nama indijeli kau:

Kad su 'nake bivale prilike

Vi' Srbije po nebu vedrome,;

Ev' od onda pet stotin' godina,

Tad je Srpsko poginulo carstvo,

Mi smo onda carstvo zadobili,

I dva vlaka cara pogubili:

Konstantina nasred Carigrada;

Ukraj arca, ukraj vode ladne,

I Lazara na polju Kosovu;

Milo ubi za Lazu Murata,

Al' ga dobro Milo ne potue,

Ve sve Murat u ivotu bjee,;

Dok mi Srpsko carstvo osvojismo,

Onda sebi vezire doziva:

Turci brao, lale i veziri!

Ja umrijeh, vama dobih carstvo,

Nego ovo mene posluajte,

Da vam carstvo dugovjeno bude:

Vi nemojte raji gorki biti,

Vee raji vrlo dobri bud'te;

Nek je hara petnaest dinari,

Nek je hara i trideset dinari;;

Ne iznos'te globa ni poreza,

Ne iznos'te na raju bijeda;

Ne dirajte u njihove crkve,

Ni u zakon, niti u potenje;

Ne erajte osvete na raji,;

to je mene Milo rasporio,

To je srea vojnika don'jela:

Ne moe se carstvo zadobiti,

Na dueku sve duvan puei;

Vi nemojte raju razgoniti;

Po umama, da od vas zazire,

Nego paz'te raju k'o sinove,

Tako e vam dugo biti carstvo;

Ako l' mene to ne posluate,

Ve ponete zulum init' raji,

Vi et' onda izgubiti carstvo.

Car umrije, a mi ostadosmo,

I mi naeg cara ne sluasmo,

Ve veliki zulum podigosmo:

Pogazismo njihovo potenje,

Svakojake b'jede iznosismo,

I grijotu Bogu uinismo,

Sad su 'nake postale prilike,

Sad e netko izgubiti carstvo;

Ne bojte se kralja ni jednoga,

Kralj, na cara udariti ne e,

Niti moe kraljevstvo na carstvo,

Jer je tako od Boga postalo;

uvajte se raje sirotinje;

Kad ustane kuka i motika,

Bie Turkom po Mediji muka,

U amu e kade proplakati,

Jera e ih raja ucv'jeliti.

Turci brao sve sedam dahija!;

Tako nai indijeli kau,

Da e vae kue pogoreti,

Vi dahije glave pogubiti;

Iz ognjita proni' e vam trava,

A munare popast' pauina,;

Ne e imat' ko jezan uiti;

Kud su nai drumi i kaldrme,

I kuda su Turci prolazili

I s konjskijem ploam' zadirali,

Iz klina e proniknuti trava,

Drumovi e poeljet' Turaka,

A Turaka nigde biti ne e,

Tako knjige indijeli kau."

Kad to ue svi sedam dahija,

Sve dahije nikom ponikoe,;

I preda se u zemlju poglae,

S knjigom ne zna niko besjediti,

Ni kako e knjizi otkazati.

Starac Foo podavio bradu,

Pa je b'jelu sa zubima grize,;

Ni on ne zna s knjigom besjediti,

Ve se i on tome poslu udi;

Ne ponie Foi Mehmed-aga,

Ne ponie, ve junak poklie:

"Dier more, hode i vaizi!;

Molt'te Boga i jezan uite

Svaki danak a sve po pet puta,

Ne brin'te se nama dahijama:

Dok je nama zdravlja i pameti,

I dok nam je biogradskog grada,

Mi smo kadri upraviti gradom,

Oko grada sirotinjom rajom.

Kad kraljevi na nas vojtit' ne e,

Kako e nam raja dosaditi,

Kad nas ima u sedam dahija,

U svakoga po magaza blaga?

Kakva blaga? Sve meka dukata,

A sve pusta blaga leeega;

U nas, brao, etiri dahije,

Aganlije i Kuuk-Alije,;

I u mene i Mula-Jusufa,

U svakoga ima pusta blaga

Nebrojena po dvije magaze;

Nas etiri kada ustanemo,

Ustanemo na noge lagane,

A magaze s blagom otvorimo,

Prosuemo rupe po kaldrmi,

Na dukate pokupiti vojsku;

Nas etiri velike dahije

Na etvero razd'jeliti vojsku,

Na etvero k'o etiri brata,

Poi emo iz naega grda

Kroz naije sedamn'est nahija,

Isje' emo sve srpske knezove,

Sve knezove, srpske poglavice,

I kmetove, to su za potrebe,

I popove srpske uitelje,

Samo ludu ecu ostaviti,

Ludu ecu od sedam godina,

Pak e ona prava biti raja,;

I dobro e Turke posluiti.

Dok pogubim kneza Palaliju

Iz lijepa sela Begaljice,

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim i Jovana kneza;

Iz Landova sela malenoga,

On je paa, a ja sam subaa;

I Stanoja kneza iz Zeoka,

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim Stevu Jakovljeva;

Iz Lijeva gn'jezda hajdukoga,

On je paa, a ja sam subaa;

I Jovana kneza iz Krsnice.

Dok pogubim do dva arapia

Iz potoka B'jelog od Avale,;

Koj' su kadri na Vraar izii,

U Biograd Turke zatvoriti,

On je' paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim Crnoga orija

Iz Topole sela ponosita,;

Koji s Bekim trguje esarom,

On je kadar svu debanu kupit'

Od bijela grada Varadina,

I oruje, to je za potrebe,

On je kadar na nas zavojtiti,

On caruje, a ja subaujem.

Dok pogubim protopop' Nikolu

Iz lijepa sela Ritopeka,

On pauje, a ja subaujem.

Dok pogubim orija Guzonju;

I njegova brata Arsenija

Iz lijepa sela eljeznika,

Koj' je kadar Topider zatvorit':

Dok pogubim protopopa Marka

Iz lijepa sela Ostrunice,;

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim do dva igumana,

Adi-eru i Adi-Ruvima,

Koji znadu zlato rastapati

I sa njime sitne knjige pisat',

Nas dahije caru opadati,

Oko sebe raju sjetovati,

Oni pae, a mi smo subae.

Dok pogubim Biranin-Iliju,

Obor-kneza ispod Meednika,

Evo ima tri godine dana,

Od kako se vrlo posilio:

Kudgo ide, sve kr'ata jae,

A drugoga u povodu vodi;

On buzdovan o unkau nosi,;

A brkove pod kalpakom dri,

On Turinu ne da u kneinu,

Kad Turina u kneini nae,

Topuzom mu rebra isprebija,

A kad Turin stane umirati,;

A on vie na svoje hajduke:

"More, sluge! tamo pae bac'te,

e mu gavran kosti nai nee."

"A kad nama porezu donese,

Pod orujem na divan izie,

Desnu ruku na jatagan metne,

A lijevom porezu dodaje:

"Mehmed-aga, eto ti poreze,

Sirotinja te je pozdravila,

Vie tebi davati ne moe."

Ja porezu zaponem brojiti,

"A on na me oima strijelja:"

"Mehmed-aga! zar e je brojiti?

Ta ja sam je jednom izbrojio."

"A ja vie brojiti ne smijem,;

Ve porezu ukraj sebe bacim,

Jedva ekam, da se skine b'jeda,

Jer ne mogu da gledam u njega;

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim kneza Grbovia;

z lijepa sela Mratiia,

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim i Aleksu kneza

Iz lijepa sela Brankovine,

I Jakova brata Aleksina:;

Car i esar kad se zavadie,

Kod esara obrteri bie,

I nosie od zlata kakete,

Popl 'jenie sve Turske palanke,

Porobie, vatrom popalie,

Car i esar kad mir uinie,

A oni se caru predadoe.

I kod cara knezovi postae,

Mloge Turke caru opadae,

Sedam paa, to su opadnuli,

Opadnuli, pa ih pomorili;

Oni pae, a mi smo subae.

Dok pogubim kneza Tavnavskoga,

Iz Ljutica Stanka obor-kneza;

Dok pogubim knezaMavanskoga,

S Bogatia Martinovi-Lazu,

On je paa, a ja sam subaa.

Dok pogubim kneza Pocerskoga,

S Metkovia Ruii-Mijajla,

On je paa, a ja sam subaa.;

Dok zapalim Rau ukraj Drine,

I pogubim Adi-Melentija,

Koj' je i'o preko mora sinjeg,

Te je vlaku abu polazio,

Pak se uzgred u Stambol svratio,

I od cara ferman izlagao

Za stotinu utijeh dukata,

Da vlasima bogomolju gradi,

Da je gradi za sedam godina,

Naini je za godinu dana,;

Evo ima est godina dana

Kako zida pokraj ckrve kule,

A u kule nabavlja debanu

I po mraku topove privlai;

Vidi, jolda, da se neem' nada!

Pak em' onda zai kroz nahije,

Te isjei sve Srpske kmetove,

Kako bi nam raja dodijala?"

Sve dahije na noge skoie,

Memed-agi svi se poklonie:

"Fala jolda, Foi Memed-aga!

Tvoja pamet paovati moe,

Mi emo te paom uiniti,

Starac Foa poe govoriti:

"Nuto momka! i nuto pameti!

S kojom rijei na paaluk sjede!

Uzmi sinko, Foi Mehmed-aga,

Uzmi slame u bijelu ruku,

Mani slamom preko vatre ive:

Il' e vatru sa tim ugasiti,

Ili e je vema raspaliti?

Vi moete, i Bog vam je dao,

Tako silnu pokupiti vojsku,

I po'ete, sinko, kroz nahije;;

Jednog kneza prevarit' moete

I na vjeru njega domamiti;

Svoju ete vjeru izgubiti,

Jednog posje', a dva e utei,

Dva pos'jeci, etiri odoe,;

Oni e vam kue popaliti,

Vi dahije od njih izginuti.

Al' vi tako nemojte raditi,

Nego mene starca posluajte:

Ja sam gled'o u naem indilu,;

Ovo, pie, dugo biti ne e,

Nego e se prom'jeniti carstvo,

Ve se, sinko, podobrite raji:

Od haraa raji otpustite,

Nek je hara, k'o to Murat ree:;

Proite se globa i poreza;

S knezovima vi se pobratite,

Knezovima ate poklanjajte,

Kmetovima osrednje paripe,

S popovima u dosluku bud'te,;

Ne bi l' i mi uz njih preivljeli,

Jera nae dugo biti ne e.

A o e nam vie pusto blago?

Da meljete, izjest' ne moete."

l' govori Foi Memed-aga:

"Moj babajko, ne sluam te stari."

To izree, a na noge skoi,

I za njime ostale dahije,

Pak na gradu bacie topove,

Na dukate pokupie vojsku,;

Nji etiri velike dahije:

Aganlija i Kuuk-Alija,

Mula-Jusuf, Foi Memed-aga,

Na etvoro razd'jelie vojsku,

Nji etiri, k'o etiri brata,;

Pak na gradu otvorie vrata,

I odoe s vojskom po teftiu

Kroz njihovih sedamn'est nahija.

Prvog Srpskog kneza prevarie:

Domamie kneza Palaliju;

I u Grockoj njega pogubie;

I Stanoja kneza iz Zeoka

Prevarie, pa ga pogubie

U njegovu dvoru bijelome.

Prevarie Marka arapia,;

Prevarie, te ga pogubie;

I Gagia Janka buljubau

Iz Bolea sela malenoga;

Pogubie kneza Teofana

Iz Oraja Smederevske na'je;;

Ta i kneza Petra iz Resave,

Prevarie Mata buljubau

Iz Lipovca blizu Kragujevca,

Te i njega mlada pogubie,

Moravcima crkvi dopadoe,;

I tu Adi-era pogubie,

A Ruvima u grad opremie,

I u gradu njega pogubie.

Mehmed-aga u Valjevo doe:

Grbovi se bjee osjetio,;

Pa Grbovi na strani pobjee,

I doe mu obor-knez Aleksa,

I doe mu Biranin Ilija,

Obojicu vata Memed-aga,

Bijele im savezao ruke,;

Pa ih vodi na most Kolubari;

A kad vie obor-knez Aleksa,

Da e Turci oba pogubiti,

Tad on ree Foi Memed-agi:

"Gospodaru Foi Mehmed-aga!

Pokloni mi ivot na mejdanu,

Evo tebi est kesa blaga."

Memed-aga govori Aleksi:

"Ne mogu te, Aleksa, pustiti,

Da mi dade i sto kesa blaga."

Al' besjedi Biranin Ilija:

"Gospodaru, Foi Mehmed-aga!

Evo tebi i sto kesa blaga,

Pokloni mi ivot na mejdanu."

Veli njemu Foi Mehmed-aga:

"Ne budali, Biranin Ilija!

Tko bi gorskog upustio vuka?"

Mehmed-aga viknu na delata

Delat tre sablju ispod skuta,

Te Iliji odsijee glavu;;

A Aleksa sjede na upriju,

Pa ovako poe govoriti

"Bog ubio svakog rianina,

Koji dri vjeru u Turinu!

Ah Jakove, moj roeni brate!;

Ti ne dri vjere u Turcima,

e s' udesi, udri se s Turcima."

Jo Aleksa govoriti ae,

Ali delat govorit' ne dade,

Tre sablju, ods'jee mu glavu.

Kada do dva kneza pogiboe

Na upriji nasred Kolubare:

Knez Aleksa, Biranin Ilija;

Adi-Ruvim nasred Beograda,

Jednog dana, a jednoga asa:

Vi' njih jarko pomralo sunce.

Mehmed-aga konaku pohiti,

Ne bi l' jo kog Srba zastanuo,

Da jo bira ekog da pos'jee.

Al' kad Srbi alost opazie,;

Iz arije na mah pobjegoe,

Memed-agi nijedan ne doe.

Kad to vie Foi Memed-aga,

Odmah pozna, do gore uradi,

I odmah se bjee pokajao,;

Al' se vee dockan pokajati,

Ve povika dvanaest delija,

I Uzuna svoga kavediju:

"ujete li, moji sokolovi!

Brzo dobre konje posjednite,

Pak trite u selo Topolu,

Ne bi l' Crnog pogubili ora:

Ako li nam sad utee ore,

Neka znate, dobra biti ne e."

Kad to ue dvanaest delija,

Odmah dobre konje posjedoe,

I pred njima Uzun kavedija,

Otidoe u selo Topolu

U subotu uoi neelje;

Na osvitak neelji dooe;

Prije zore i bijela dana,

I orijne opkolie dvore,

Udarie s obadvije strane,

A sa dvije strane povikae:

"Izi' amo, Petroviu ore!"

Tko e ljuta zmaja prevariti?

Tko li njega spavaiva nai?

ore se je junak nauio

Prije zore svagda uraniti,

Umiti se i Bogu moliti,;

I popiti poau rakije:

Bjee ore prije uranio

I oti'o u donje podrume.

Kada vie oko kue Turke,

On se njima javiti ne ede.

Javi im se mlada orijnica:

"Da Bog s vama, Turci, noas bio!

to traite ove u to doba?

ore sada pred kuom bijae,

Tu sad bjee, pak nekud otide,

A ja ne znam, kud je otiao."

A to ore i gleda i slua.

Kad je ore izbrojio Turke,

au popi, a puku potprai,

Uze dosta praha i olova,

Pa izie svojemu oboru

Meu svoji dvanaest obana;

A kad doe, obane izbudi,

I ovako obanima ree:

"Brao moja, dvanaest obana!

Ustanite, obor otvorite,

Iz obora ierajte svinje,

Neka idu, kuda kome drago;

A vi brao, mene posluajte,

I arene puke potpraite;

Ako Bog da, te se ono stee,

to sam danas radit' naumio,

estite u vas sve uiniti,

Okovati u srebro i zlato,

A u svilu obu' i kadivu."

Svi obani jedva doekae,

Ierae svinje iz obora,

Pak arene puke potpraie

Na mah oni za orem pooe.

Ode ore pravo svome dvoru,

A kad Turke s obanima vie,

Onda ore ovako govori:

"ujete li, dvanaest obana!

Svaki jako glajte po Turina,

Al' nemojte puaka metati,;

Dokle moja najprije ne pukne,

Ja u gledat' Uzuna Memeda,

Vieete, to ' od njega biti."

To izree Petroviu ore,

Zemlji pade, puci oganj dade,

Pue puka, ostat' pusta ne e;

e je gled'o, ore pogodio,

Mrtav pade Uzun sa kulaa.

Kad to vie dvanaest obana,

Na mah pue dvanaest puaka,

Mrtvi pade one est Turaka,

estorica na konjma pobjee.

Na mah ore viknu po Topoli,

Te sakupi jote vie drutva,

Sve po tragu Turke poerae,

Do Sibnice sela doerae,

I tu Turci u han pobjegoe,

Kami majci da ostati mogu!

Tu ih ore opkoli sa drutvom,

Pa on viknu u selo Sibnicu,

Sibniani svi mu doleee;

Tu se sasta stotina junaka,

Na mah Srblji hana zapalie,

I trojica Turak' izgorjee,

A trojica pred njih istrae,

I Srbini sva tri pogubie.

Na sve strane ore knjige posla

U svih gradskih sedamn'est nahija

Na kmetove selske poglavare:

"Svaki svoga ubijte subau;

ene, ecu u zbjegove krijte."

Kad to ule Srpske poglavice,

Na mah oni posluae ora:

Svi skoie na noge lagane,

Pripasae svijetlo oruje,

Svaki svoga ubie subau,

ene, ecu u zbjeg odvedoe,

Kad je ore Srblje uzbunio

I s Turcima vee zavadio,

Onda ore proe kroz nahije,

Pa popali Turske karaule,

I obori turske teferie,

I udari na Turske palanke,

Sve palanke on Turske popali,

ensko, muko, sve pod ma dari.

Teko Srblje s Turcima zavadi.

Turci misle, da je raja ala,

Al' je raja gradovima glava;

Usta raja k'o iz zemlje trava.

U gradove saerae Turke.

Tri ore od grada do grda,

I graane svage dovikuje:

"ujete li, vi Turci graani!

Na gradov'ma otvarajte vrata,

Izme' sebe dajte zulumare,

Ak' hoete mirni da budete,

Da gradova caru ne kvarimo:

Jer ako ih vi dati ne ete,

Izme' sebe Turke zulumare,

Te gradove raja nainila,;

Gradila ih po devet godina,

Kadra ih je za dan oboriti

I sa carem kavgu zametnuti;

A kada se s carem zavadimo,

Da ustane svi sedam kraljeva,

Da nas mire, pomirit' nas ne e;

Biemo e, more, do jednoga."

Tad graani suze proljevahu,

I oriji 'vako govorahu:

"Beg orije, od Srbije glavo!

Davaemo togod raja ite,

Ne kvarite carevih gradova,

Ni sa carem zameite kavge,

Mi daemo Turke zulumare."

Pa graani ustadoe Turci,

Na gradov'ma otvorie vrata

Izme' sebe daju zulumare,

Zulumare izjelice Turke,

Predaju ih u srbinjske ruke.

Boe mili i Bogorodice!

Kada Srblji dokopae Turke

Zulumare u bijele ruke,

Pa ih stae Srblji razvoditi

Preko polja bez svijeh haljina,

Bez uraka i bez anterija,;

Bez saruka, u malim kapama,

Bez izama i bez jemenija,

Gole, bose topuzima tuku:

"More, baa! kam' poreza naa"

U po polja ore sablju vadi,

Zulumarske odsijeca glave.

A kad ore isijee Turke

Isijee Turke zulumare,

Onda ore u gradove ue

to bi Turak' po gradov'ma b'jelim,

to bi Turak za sjee, is'jee;

Za predaje to bi, to predade;

Za krtenja to bi, to iskrsti.

Kad je ore Srbijom zavlad'o,

I Srbiju krstom prekrstio,

I svojijem krilom zakrilio

Od Vidina pak do vode Drine,

Od Kosova te do Biograda,

'Vako ore Drini govorio:

Drina vodo! plemenita meo;

Izme' Bosne i izme' Srbije!

Naskoro e i to vreme doi,

Kada u ja i tebeka prei

I estitu Bosnu polaziti."