1. POJAM, PREDMET I METOD PENOLOGIJE

DEFINISANJE POJMA PENOLOGIJE

Penologija je moderna naucna disciplina koja se koristi metodama drugih nauka.

Definicija penologije:Penologija je nauka o postupanju sa delikventima koja svojim proucavanjem nastoji da u skladu sa svojim normama i principima koje nalazu pravo i pravna nauka, kao i u skaldu sa dostignucima drugih drustvenih prirodnih nauka iznadje najbolja sredstva I nacine tog postupanja radi sto uspjesnije resocijalizaciije delikventa I sprecvanja delikventnog ponasanja uopste.

PREDMET PENOLOGIJE

Prema klasicnom, tradicionalnom misljenju predmet penologije obuhvata samo kazne i njihovo izvrsenje. Sa razvojem krivicnog prava, razvija se i ucenje o dualitetu krivicnih sankcija. Prema ucinocima krivicnih dijela koji su ispoljili tzv.opasno stanje terba primjeniti mjere bezbjednosti,a u novije vrijeme se javljaju poseben mjere prema maloljetnim uciniocima-vaspitne mjere. Sire shvatanje perdmeta penologije zastupa Pinatel, Grasberg, Kornil,..

Pinatel smatra da se penologija bavi “proucavajem sredstava i metoda svih krivicnih sankcija kojima jedno drustvo reaguje na izvrsenje krivicnih djela i njihove ucinioce”.

Milutinovic definise penologiju kao “nauku koja proucava evoluciju krivicnih sankcija, evoluciju shavtanja o ciljvima krivicnih sankcija ,tretman osudjenih delikvenata, organizaciju, sredstva i metode pervaspitanja I postpenalane mjere”.Unosenjem postpenalne faze ona prestaje biti samo nauka o izvrsenju kazne,vec kako kaze Pinetal nauka koja proucava odnose osudjenog u drustvu.

METOD PENOLOGIIJEPravni metod je jedan od metoda kojim se koristi penologija. Medjutim,ozbiljne sudije penoloskim problemima prilaze i sa socioloskog aspekta,gdje se prvi rad iz sociologije ztvora pojavio 1940. godine. To je poznata studija Donalda Klemera pod nazivom Zatvorska zajednica . Ona se bavi pitanjem uticaja zatvorske sredine kao jednog specijalnog socijalnog miljea na formiranje misljenja,stavova,osjecanja i uvjerenja osudjenika od koga mnogo zavisi njihovo ponasanje i odnos prema drustvenim normama i virjdnostima. Proucava samo licnost osdudjenog u solpu socijalnih i realnih uslova zivota u zatvorskom ambijentu. Govori se i o tzv.klinickom pristupu, u okviru kojeg bi dosla u obzir primjena raznih metoda upoznavanja licnosti osudjenog radi iznalazenja najpogodnijih mjera u postupku resocijalizacije.

2. PRIVATNA REAKCIJA NA KRIMINALITET

PROGONSTVOProgonstvo iz zajednice primjenjivalo se kao reakcija na najteze povrede normi,bilo je ravno smrti. Plemenska zajednica je bila zasnovana na krvnom srodstvu, zbog toga se ekces smatrao ne samo kao akt upravljen protiv pojedinca ili plemena,nego i protiv bozanstva. Za laksa dijela reakcija je bila manje stroga(oduzimanje oruzja..). Odogovornost nije bila individualna i licna,pa bi se moglo govoriti o kolektivnoj reakciji koja je u osnovi privatna.

OSVETAJe oblik privatne reakcije prema drugom rodu ili njegovim pripadnicima. Sastojala se u ubistvu, tjelesnim ozljedama, kradji,.. Osnovna karakteristika osvete u prvoj fazi je nesrazmjernost, kolektivnost i grubost,preazila je na potomke i izvrsavali su je samo muski clanovi. Postepeno je presla na sistem taliona kojeg karakterise srazmjernost (oko za oko,zub za zub). Sa jacanjem drzavne vlasti,zainteresovani su morali prethodno da se obrate drzavnoj vlasti, a onda utvrdi pravo na osvetu, to je tzv. Sudski talion.

KOMPOZICIJAJe izmirenje putem naknade,a osnovni uslov za njenu pojavu je pojava viska proizvoda. Kada su plemena pocela da proizvode vise nego sto im je bilo potrebno,pocela su da vrse razmjenu svojih dobara za dobra koja su se proizvodila u drugim plemenima. Tko je doslo do napustanja krvne osvete. Kompozicija se u sustini sastojala u tome sto je ucinilac delikta i njegovi srodnici placali srazmjernu naknadu povrijedjenom ili njegovim srodnicima. Velicina naknade se formirala putem ugovora, obicaja ili borbom,a drzava je uzimala jedan dio za sebe. Vremenom je pocela drzava da predvidja kolika ce biti otkupnina za pojedine delikte, tako da je iz kompozicije nastala novcana kazna.

JAVNA REAKCIJAOsnovna razlika izmedju ekcesa prvobitne zajednice I kriminaliteta u klasnom drustvu lezi u tome sto su: delikti prvobitne zajednice bili upereni protiv cijelogdrustva,zajednice,roda,plemena,dok sudelikti klasnog drustva upereni protiv interesa vladajuce klase. Kazne su bile veoma surove (smrtna I tjelesna kazna). U starom Rimu primjenjivane su razne metode pogubljenja(sahranjivanje zivih..), a od tjelesnih kazni (odsjecanje jezika,vadjenje ociju).U srednjem vijeku odmazda i zastrasivanje su osnovni ciljevi kazne. To je period samovolje sudova,koji su bili “predvorije za mucenje”. Tome je doprinjela katolicka crkva i njen inkvizitorski postupak koji je trajao do kraja 18.vijeka. Inkvizitorki postupak je polazio od predpostavke da je okrivljeni kriv i da se mora iznuditi njegovo priznanje, putem torture koja je uvedena papskom deklaracijom. Vec od 14.vijeka javlja se ideja o humanizaciji krivicnog pravosudja i taj period do 18.vijeka oznacava se humani

2

period(Tomas Mor,Hobs,Monteskje,Volter,Ruso,Lok..). Do prve reforme kazne i kaznjavanja dolazi tek sa pojavom burzoazije

3. TEORIJE O OSNOVU PRAVA NA KAZNJAVANJE

IDEALISTICKE TEORIJE

Prema ovoj teoriji osnov prava na kaznjavanje lezi u pravdi koja se mora kaznjavanjem zadovoljiti,a izvrsenjem krivicnog djela se narusava apsolutan pravda.

Postavlja se pitanje odakle potice apsolutna pravda:

1. prema teoriji bozanske pravde porijeklo lezi u bozanstvu.Osnov prava na kaznu je bozanska zapovijest koju drzava mora da izvrsi.

2. po teoriji moralne pravde osnov prava na kaznjavanje je u imperative koji nalazu moralne norme. Ovo shvatanje je poteklo od Platona,a detaljno ga je razradio Emanuel Kant.

3. teorija zakonske pravde potice od Hegela- apsolutna pravda ne lezi u moralu vec u samom zakonu.Svaka povreda zakona se mora neutralisati drugom povredom da bi se ponovo uspostavio zakon.

TEORIJA DRUSTVENOG UGOVORA-potice iz Grocijusove teorije prirodnog prava,a dalje ju je razradio Zan Zak Ruso.Po Grocijusu svaki covijek se radja sa prirodnim pravom koja mu nikakva vlast ne moze oduzeti.Po Zan Zak Rusou drzava je nastala na osnovu drustvenog ugovora izmedju pojedinaca koji su se dobrovoljno podvrgavali zakonima u cilju zastite svojih prava. Teoriji drustvenog ugovora polazi od istorijski neutvrdjene hipoteze da su ljudi medjusobom zakljucivali ugovor o zajednickom zivotu u drustvu .

PRAVNA TEORIJAOsnov prava na kaznu prema ovoj teoriji je u samom vazecem zakonodavstvu, odnosno pravo drzave na poslusnost gradjana. Prema njemackom teoreticaru Bindingu,samim tim sto postoji drzava i pravo, postoji i pravo drzave da kazni.

SOCIOLOSKA TEORIJA-je izgradjena na koncepciji engleskog teoreticara Bentama koji je poznat po svojoj teoriji utilitarizma(korisnosti).Prema kojoj se kazna pravda njenom korisnoscu za zastitu drustva od kriminaliteta.Predstavnik socioloske skole Franc fon List kaznu tertira kao nuznu za odrzavanje bezbjednosti drustva i pravnog poretka.

3

4.TEORIJE O SVRSI KAZNJAVANJA

APSOLUTNE TEORIJEPo ovim teorijama svrha kaznjavanja je odmazda(osveta) za onog koji kaznjava, odosno ispastanje za onog ko je kaznjen. Kaznjava se zato sto se zgrijesilo,a ne da se ne bi grijesilo. Kazna je vezana za proslost ali je upucena sadasnjosti,a ne buducnosti:1.po teoriji bozanske pravde,odmazda sluzi zadovoljenju bozanske pravde

2.po teoriji moralne pravde,odmazda sluzi zadovoljenju moralne pravde koja je kategoricki imperativ ljudskog uma i zdravog razuma.Taj kategoricki imperative zahtijeva kaznjavanje bez obzira da li to kaznjavanje ima bilo kakvog znacaja za drustvo koje tu kaznu sprovodi.

3.teoriju zakonske pravde,zastupa Hegel. Svrha kaznjavanja lezi u uspostavljanju zakona koji je narusen krivicnim djelom. Hegel kaznu smatra pravom krivca jer krivac izvrsavajuci krivicno djelo dobrovolno prihvata da bude kaznjen.

RELATIVNE TEORIJEHegel i Kant su bili filozofi 18. I 19. vijeka, a njihova filozofska misao bila je inspirisana reakcionalnim shavtanjima njemacke feudalne aristokratije. Relativne teorije se jos nazivaju i teorijama prevencije, jer smatraju da osnovni smisao i cilj kazne lezi u njihovom djelovanju na ljude da ubuduce ne vrse krivicna djela.

RELATIVNE TEORIJE se djele na: Teorije specijalne prevencije -svrha kazne je da djeluje na ucinioca

krivicnog djela da vise ne vrsi krivicna djela Teorjia zastrasenja putem izvrsenja kazne- svrha je da se uciniocu ulije

strah ,i da se time motivise da vise ne vrsi krivicna djela, da se nebi morao ponovo vrsiti ovaj rezim.

Teorija starateljstva- svako lice koje izvrsi krivicno djelo pokazuje svoju nedoraslost da se ponasa na drustveno prihvatljiv nacin,stoga se treba staviti pod starateljstvo drzavni organa dok nestekne kontrolu svog drzanja.

Teorija popravljanja – polazi od predpostavke da kod ljudi koji cine krivicna djela nisu u dovoljnoj mjeri razvijena moralna osjecanja,i smatra da ucinilac treba da ostane u zatvoru sve dok se moralno ne popravi.

Teorija resocijalizacije – plazi od toga da su uzroci kriminaliteta raznovrsni i da kriminalno ponasanje moze biti uslovljeno raznim psihofizickim i socijalnim faktorima. Zato je neophodno opservirati licnost osudjenog i njegove osobenosti

4

prouciti kao bioloske i kao socijalne. Treba odrediti tretman koji ce najbolje odgovarati.

Teorija generalne prevencije -svrha kazne je da se djeluje na sve ljude da ne cine krivicna djela.

Teorija opsteg zastrasenja predvidjanjem kazne – potice Anselma Fojerbaha , prema kojoj treba svakom predociti zlo koje ga ceka ako izvrsi krivicno djelo,da bi se otklonili motivikoji ga vode ka kriminalnom ponasanju.

Teorija opsteg zastrasivanja izvrsenjem kazne- zastrasivanje potencijalnih ucinilaca krivicnog djela treba vrsiti javnim i svirepim izvrsenjem kazni.

Teorija opomene- po kojoj se samim predvidjanjem kazne postize svrha kaznjavanja .

SPOLJNE ILI EKLEKTICKE TEORIJE

Predstavnici ove teorije su autora koji smatraju da je cilj kazne odmazda I koji pokusavaju da izmire apsolutne I relativne teorije . Kazna po svojoj unutrasnjoj prirodi predstavlja odmazdu ali to nije njen cilj, vec su njeni ciljevi drugi(npr.odrzavanje pravnog poretka). Pravo kazjavanja proistice iz drugih ciljeva.

5.VRSTE KAZNI DO POJAVE KAZNE LISENJA SLOBODE

I *KAZNA ELIMINACIJE

SMRTNA KAZNA U starom vijeku najcesci nacini izvrsenja kazni bili su:nabijanje na kolac,spljivanje na lomaci,..Razvojem humanizma nastojalo se da se osudjeniku nanese sto manje fizickih i psihickih patnji prilikom izvrsenja smrtne kazne.Danas se najcesce izvrsava streljanjem i vjesanjem,a u SAD-u putem elektricne stolice ili trovanja gasom. U Francuskoj je vrsena putem sprave za odsjecanje glave koja se nazivala giljotina. Pokret za ukidanje smrtne kazne je abolicionisticki pokret koji datira iz 18vijeka,a osnivac je Cezare Bekarija.

Argumenti protiv smrtne kazne:- Drzava nema pravo da primjenjuje smrtnu kaznu,jer drzava nije dala covijeku

zivot pa nema pravo ni da ga uzme- Smrtna kazna je anahronizam varavarstva, i vrijedja civilizovanog covjeka - Njom se ne moza postici resocijalizacija ucinioca- Ona je neispravljiva,jer nije iskljucena mogucnost da neko bude neopravdano

osudjen - Tvrdi se da smrtna kazna nema zastrasujuci karakter kakav joj se pripisuje,jer

okorjeli zlocinci nemaju strah od smrtne kazne

5

- Ona stvara kod ljudi nepozeljne psihicke efekte

Argumenti u prilog smrtne kazne:

- Nije mjera koja je potpuno lisena morala i pravnog osnova,ako je poslednja sredstvo da se zastiti moral i ljudska dobra.

- Socijalo-eticki principi opravdavaju smrtnu kaznu- Smatra se da smrtna kazna ne utice na sprecavanje porasta kriminaliteta.Ona se

ukida onda kada inace nije bilo uzroka za povecanje kriminaliteta,a uvodi se onda kada su uzroci poceli intenzivnije da djeluju

- smartna kazna nema zastrasujuce dejstvo- postoje osim pravosudja i druge djelatnosti kojima se mogu dogoditi neispravljive

greske(npr.greska ljekara moze dovesti do smrti)- Negativni psihick efekti koje kazna moze da proizvede nastaju samo ako se

smrtna kazna izvrsava javno

PROGONSTVO, DEPORTACIJA I RELAGACIJA

Nastankom drzave progonstvo je dobilo karakter kazne.Deportacija se sastojala u oduzimanju osudjeniku prava i slobode kretanja i zivljenja u odredjenoj zemlji.Prve zacetke kazne deportacije nalazimo u Portugaliji, Italiji i Spaniji. Poslije oslobadjanja Amerike od kolonija, deportacija osudjenika se usmjeravala prema Australiji.Uslovi rada i zivota su bili dosta teski, a osudjenici za teska krivicna djela su radili vezani u lancima. Sve to je izazivalo bjeg, pobune,ubistva..i zbog toga je Engleska ukinula deportaciju,ali je zato Francuska uvela dektretom od 1859,da bi osudjenike zadrzali u kolonijama davali su im odredjene olaksice(dozivotno progonstvo). U Francuskoj je bila poznata i kazna relegacije koja se odredjivala poslije izvrsenja glavne kazne prema povratnicima. Postojale su dvije vrste:Individualna relegacija-upucivanje osudjenika na odredjeno mjesto sa ogranicenom slobodom kretanjaKolektivna relegacija-osudjenici su slani da rade odredjena poslove. Ova kazna je ukinuta 1942.godine

6

II *TJELESNA KAZNA -spadaju u red najstarijih kazni i danas su gotovo iscezle, primjenjuju se jos u neki djelovima Azije i Afrike. Postojale su dvije vrste:sakacenje i sibanje

SAKACENJE -proisteklo je iz talionskog pravila “oko za oko, zub za zub”, jer se uciniocu nanosilo ono isto zlo koje je on ucinio. Bilo je i sakacenje koje nije bio u vezi s izvrsenim krivicnim djelom,npr.primjenjivano je odsjecanje usiju bez obzira na vrstu delikta.Sakacenje je vrseno javno,na trgu, pred upravnom zgradom,crkvom ili na pijaci.

SIBANJEPimjenjivala se kako kazna za krivicna djela,tako i za disciplinske postupke.Muskarci su sibani po cijelom tijelu,dok su zene samo po debelom mesu.Kazna je vrsena javno na mjestu izvrsenja krivicnog djela,vasaru ili ispred crkve.

III *KAZNA TESKOG FIZICKOG RADA

RAD VESLACA NA GALIJAMA

U prvo vrijeme, kao pogonska snaga za kretanje brodova koristio se rad veslaca.Najveci broj veslaca bio je regrutovan iz redova ratnih zarobljenika i osudjenka na smrt. Smrtna kazna bila je zamjenjena slanjem na galije,sto je bilo ravno smrti, jer galije nisu napustali sve dok nisu od iscrpljenosti umrli ili oboljeli od teske bolesti.Bili su vezani lancima. Rasporedjeni su na klupe na kojima su takodje bili okovani, a na svakoj klupi sjedjelo ih je 6, i veslali su veslom duzine 17metara.Veslali su nagi do pojasa,da bi pruzili odkrivena ledja nadzornicima koji su ih povremeno bicevali.

OSTALI VIDOVI RADA KAO KAZNE

Osnovna odlika rada kao oblika kazne je njegova surovost,a kao osnovne karakteristike mozemo navesti:

Rad je bio prisilan Obavljao se pod surovim i neljudskim uslovima Bio je besplatan

Ponekad je rad sluzio samo za maltretiranje, mucenje i nije imao nikakve ekonomske efakte.U novije vrijeme zabiljezeno je slanje osudjenika na krcenje presume. Komitete Lorda Gledstona u Engleskoj je predlozio ukidanje beskorisnig rada u njegovu zamjenu produktiuvim radom. Korist od tog rada imala je samo zatvorska uprava, dok sami zatvorenici nisu imali nikakvu korist.

7

IV *BESCASTECE KAZNE

ZIGOSANJEU Rimu su prvo zigosani robovi i ratni zarobljenici, a kasnije osudjenici. Jedino je zigosanje osudjenika bila kazna. Obezbjedjeno je: trajni prezir okoline prema njima, da se druga lica cuvaju obiljezenih osudjenika,i efekti generalne prevencije. Vrsena je javno, usijanim gvozdjem je utiskivan neki znak na vidnom mjestu. U Francuskoj je taj znak bio kraljev amblem,u Engleskoj pocetno slovo kriv.djela.

IZLAGANJE NA STUB SRAMAOva kazna je imala za cilj da omalovazi osudjenog. On je vezivan za stub u raznim polozajima neugodnim za tijelo ili su mu povlacene ruke i glava kroz rupe na daskama. U nekim drzavama osudjenicima su bile zakivane usi za drvo,a prilikom pustanja trgli bi mu glavu i pokidali usne skoljke.

V *IMOVINSKE KAZNEKONFISKACIJA Je oduzimanje pokretne i nepokretne imovine bez naknade. U nekim zemljama oduzimanje moze biti potpuno ili ogranicena. Ogranicenje se moze odnositi samo na vrstu imovine ili na vrijednost imovine bez obzira koje stvari ulaze u konfiskaciju. Konfiskacja imovine nastala je iz kompozicije.

NOVCANA KAZNANovcana kazna se sastoji u obavezivanju osudjenog da plati odredjeni iznos novca. Ukoliko osudjeni nece da izvrsi isplatu, dolzi do prinudne naplate. Ako osudjeni nema imovinu, dolazi do zamjene novcane kazne kaznom zatvora. U rimskom pravu su se najprije naplacivale u korist bozanstva,u korist drzave, cara, pa i u korist lokalnih vlasti. Kod tzv. popularnih tuzbi ,koju je mogao podici svaki gradjanin u svoje ime ili u javnom interesu, novcana kazna je cesto izrecena u korist tuzioca ili je tuzilac dobio nagradu koju je osudjeni placao. U srednjem vijeku su se najcesce primjenjivale prema trgovcima i falsifikatorima robe.Glavni argumenti koji se danas isticu protiv novcane kazne su:

ne pogadja samo ucinoca kriv. djela,nego i druga lica koja ucinilac izdrzava ne pogadja jednako svakog ucinioca,teze pogadja onog slabijeg imovinskog stanja placanje se moze izigrati, tako sto ce uciniac sakriti,otudjeiti ili unistiti svoju imovinu Novcanom kaznom se ucinilac ne moze resocijalizovati

Glavni argumenti u prilog novcanoj kazni su: Ni druge kazne ne pogadjaju iskljucivo licnost ucinioca,npr.kazna lisenja slobode

moze dovesti do toga da lice koje ucinilac uzdrzava ostanu bez sredstava za zivot-smatra se da treba voditi racuna o licnosti ucinioca prilikom izricanja novcane kazne

Postoji mogucnost zamjene novcane kazne –kaznom zatvora,ukoliko ucinilac novcanu kaznu ne isplati

Novcana kazna je najpogodnija za sprecavanje recidivizma,najcesce se izrice uciniocima koji su krivicno djelo izvrsili iz pohlepe za koriscu

8

KAZNA LISENJA SLOBODE

POJAVA PRVIH ZTVORA

Zatvaranje ljudi poznato je od najstarijih vremena. Zatvori kao sto su podrumi,kula,tvrdjava,bunari sluzili su samo da se ucinioci krivicnih djela cuvaju od bjekstva do sudjenja ili izvrsenja neke druge kazne.

U srednjovijekovnom periodu bilo je nekih zatvaranja koja su sama po sebi predstavljala kaznu.Tako je npr. poznati srednjovijekovni zakon Karla V iz 1532. pod nazivom Constitutio Criminalis Karolina-krace nazvan Karolina , predvidjao je kaznu dozivotnog ztvora, kao prvi zatvor koji nije imao namjenu sprecavanje bjekstva, vec za zadrzavanje ljudi u njemu kako bi se navikli na rad. To je zatvor u Londonu, osnovan 1553. I bio je smjesten u dvorcu Brajdvel. U ovaj zatvor nisu smjesteni kriminalci, nego skitnice,prosijaci i neradnici. Kao zatvor u kojem su bili zatvarani kriminalci spominje se zatvor u Amsterdamu, gdje je najprije osnovan zatvor za maloljetnike 1595. koji nisu htjeli da rade,a 1596. zatvor za zene prostitutke i one koje su se odale razvartnom zivotu. Marija Terezija osniva 1759. u Milanu popravni dom sa 140 celija. Tek poslije francuske burzoaske revolucije stvaraju se puni uslovi za formiranje zavoda za izvrsenje kazni lisenja slobode. Sve dotle stanje u zatvorima je bilo tesko.

6. USLOVI KOJI SU DOVELI DO KAZNI LISENJA SLOBODE

Uslov koji je bitno uticao na pojavu kazni lisenja slobode jeste nesumnjivo kapitalisticki nacin proizvodnje koji je bar formalno doveo proizvodjace u ravnopravan polozaj sa vlasnikom sredstava za proizvodnju.

Radnik se slobodno pojavljuje na trzistu kao prodavac svoje robe-radne snage.Sloboda covjeka i gradjanina postaje jedna posebna vrijednost i pravo covjeka kao clana drustvene zajednice. A posto se kaznjavanje uvijek sastojalo u ogranicavanju ili oduzimanju nekog prava covijeka, razumljivo je sto su u tom momentu ostvarene predpostavke da lisenje slobode postane kazna.

Promijene u sistemu drustvenih vrijednosti ustvari znaci promijene u ideoloskoj nadgardnji koja je rezultat novih odnosa u kapitalistickom drustvu,i te promjene se reflektuju u drugim pravcima koji su imali dosta uticaja na uvodjenje kazne lisenja slobode. Tu se prije svega radi o jacanju humanitarnih ideja,koje su rodjene jos u starom feudalno drustvu,ali su uslovi za njihovu realizaciju nastali tek u burzoaskom drustvu.Burzaosako drustvo je svoju pobjedu nad feudalnim izvojevalo na principima zakonitosti, jednakosti, i zastite covjeka od samovolje i arbitrarnosti drzavnih organa. Zato su svirepe kazne srednjeg vijeka zamjenjene za kaznu lisenja slobode.

9

7.DzON HAUARD I REFORMA KAZNENOG SISTEMA U XVIII VIJEKU

Iako je sama pojava zatvora bila humana, stanje u zatvorima nije bilo zadovoljavajuce.

Kaznjavanje je jos uvijek bilo zasnovano na ideji odmazde pa su zato zatvorenici bili maltretirani od strane cuvara. Najstariju kritiku dao je Dzon Hauard, koji je prvi imao prliku da se upozna sa stanjem u ztvorima u Engleskoj i Velsu. Zatim je preduzeo putovanja po evropskim drzavama da bi se na licu mjesta upoznao za stanjem u zatvorima. Na osnovu svojih zapazanja postavio je sledece zahtjeve za reformu kaznenog sistema :

Zalagao se za poboljsanje higijenskih prilika, da zatvori budu podignuti na zdravim mjestima i u blizini tekuce vode

Da se ishrana zatvorenika neizostavno popravi Da se uvede posebna disciplina za pritvorenike-posebno onim koji su na

izdrzavanju kazne Da sva osudjena lica imaju jednaku uniformu,radi sprijecavanja bjekstva ,i

lakseg odrzavanja higijene Obavezno moralno vaspitanje sa posebnom ulogom vjere Obavezi rad osudjenih lica Celijski sistem Vec u prvi aktima revolucije proklamuje se jednakost svih u pogledu izvrsenja

kazne, ukidaju se tjelesna kazna i sakacenje,a smrtan kazna se ne izvrsava na svire

nacin i sa mucenjem

Hauard je svojim idejama imao veliki uticaj na Bentama,koji je razradio i realizovao sistem tzv.kaznenog zavoda.

Rijec je o jednom posebnom arhitektonskom rjesenju po kome krila zatvorske zgrade prolaze iz tog jednog centra sa koga se mogu jasno i pregledno kontrolisati

Zalagao se i za moralno vaspitanje osudjenika, celijski sistem i obavezan rad.

Zatvorska problematika je pocela da se obardjuje i na medjunarodnim kongresima. Osnovana je medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode koja je pocela da organizuje medjunarodne konrgrese.

10

8. SISTEMI IZVRSENJA KAZNE ZATVORA

Sve do pojave Hauarda u 18.vijeku nisu poatojali nikakvi sistemi izvrsenja kazne zatvora. Stanje u zatvorima je u to vrijeme bilo ocajno,ljudi su umirali od gladi i raznih bolesti izazvanih nehigjenskim uslovima i zarazama,nisu imali svjezeg zraka niti prirodne svjetlosti. Zbog mjesanja svih kategorija zatvorenika zatvor se nazivao zajednickim zatvorom. Ostre kritike zajednickog zatvora od strane Hauarda i njegovih sljedbenika dovele su do pojave sledecih sistema:

CELIJSKI ILI FILADELFIJSKI SISTEM

Ovaj sistem je prvi put nastao u SAD-u. Prvi zatvor celijskog tipa izgradjen je u Filadelfiji,a zatima je u Pensilvaniji,a kasnije je prenijet u Belgiju i druge zemlje. Bilo je izgradjeno preko sto zatvora ovog tipa ali je njihovo napustanje pocelo zbog brojnih nedostataka koje je imao.

Ovaj sistem se sastojao u potpunom usamljenju osudjenika u toku dana i noci. Njegovim uvodjenjem htjele su se izbjeci sve negativnosti zajednickog zivota u zatvoru,a smatralo se da je ovakav nacin humaniji od zajednickog zatvora. Ova izolacija je bila praktikovna i onda kada su zatvorenici izlazili na misu ,setnju,ljekarski pregled…jer su im tada stavljali maske na lice. Usamljenicki sistem nije pokazao zadovoljavajuce rezultate vec naprotiv,osudjenici su padali u moralne i drustvene krize i njihov zivot je bio osiromasen.

OBURNSKI SISTEM ILI SISTEM CUTANJA

U Oburnu, drzavi Njujork,celijski sistem je modifikovan tako da su osudjenici u toku noci bili u celijama, ali su danju bili na zajednickom radu. Za vrijeme rada nisu smjeli medjusobno komunicirati,cak nisu smjeli ni da se gledaju. Zabrana medjusobnog komuiciranja uvdena je da bi se sprijecila “kriminalana infekcija”. U ovom sistemu je bilo moguce bolje organizovati rad osudjenika,i oni su bili u mogucnosti da se uce raznim zanatima koji ce im omoguciti egzistenciju na slobodi. Oburnski sistem imao je i nedostatke: -zabrana komuniciranja dovela je do komplikovane organizacije unutrasnjeg zivota.

11

-dovela je do povecanja surovosti u postupanju sa zatvorenicima,posto su kazne za prekrsaj zabrane komuiciranja bile tjelesne kazne..zbog svega toga oburnski sistem nije dozivio neku siru primjenu.

PROGRESIVNI SISTEM

Osnovna ideja ovog sistema se sastoji u tome da osudjenik tokom izdrzavanja kazne treba stalno da poboljsava svog polozaja u zatvoru,tj.da prelazi od strozeg ka blazem rezimu.

Prvi pocetci ovog sistema zabiljezeni su u Engleskoj,pa se on naziva jos i engleskim sistemom, koji je uveden prema zatvorenicima koji su osudjivani na duze vremenske kazne.

Izvrsavanje kazne se odvijalo u 3 faze: Prva faza:bila je zatvaranje u celiju,ovdje je moglo doci do promjene od goreg ka boljem,kao sto je pobolsanje hrane,citanje knjiga, ucenje zanata,rad u celiji sa otvorenim vratima u toku dana. Za vrijeme boravka u celiji svaki osudjenik je izlazio iz celije samo radi setnje ili odlaska u crkvu.

Druga faza: je faza zajednickog izdrzavanja kazne. Danju rade zajedno,a nocu se razdvajaju u posebne celije ili pregradama izmedju keveta. U ovoj fazi je postojala mogucnost napredovanja.

Osudjenici su bili djeljeni u razrede i podrazrede prema stepenu njihove pokvarenosti,starosti,tezini djela,pobudama,duzini kazne,.. Cesto se glavni kriterijum za promjenu razreda ili podrazreda uzimala zarada na radu.

Treca faza: je uslovni otpust. Ova faza nije obavezna jer se uslovni otpust davao samo onima koji su se izrazito dobro vladali i posebno zalagali na radu. Uslovni otpust je moga biti i opozvan u slucaju da osudjenik izvrsi novo krivicno djelo. Sustina uslovnog otpusta je to sto se osudjenik pusta na slobodu,da na slobodi nastavi sa izdrzavanjem kazne.

Progresivni sistem je imao i nedostatke: on u stvari nije dovodio do sustinske izmjene licnosti,kod osudjenika su se budili licemjerje,neiskrenost, jer su se oni samo pretvarali da su se popravili,da bi dobili povoljniji tretman ili pustanje na slobodu.

12

IRSKI SISTEM

Irski sistem predstavlja varijantu progresivnog sistema. On je takodje zasnovan na ideji da se osudjenici motivisu da svojim ponasanjem i radom izdejstvuju poboljsanje rezima pod kojim izdrzavaju kaznu.

IRSKI SISTEM ima 4 faze:

usamljenje,

zajednicko izdrzavanje kazne,

upucivanje na odjeljenje za slobodnjake i

uslovni otpust. Osnivac ovog sistema je Valter Grofton,na osnovu njegovog prijedloga,ovaj sistem je uveden zakonom .Uvodjenje faze upucivanja u odjeljenje za slobodnjake imalo je za cilj da ispravi neke nedostatke engleskog sistema. Potrebno pripremanje osudjenika za slobodan zivot,se moze postici ako se osudjenik prije otpusta,drzi jedno vrijeme u odjeljenju za slobodnjake. U tom odjeljenju nema straze i stalnog nadzora nad osudjenicima. Upucivanje u odjeljenju za slobodnjake vrsi savjetodavni odbor kaznenog zatvora. Ovaj sistem je omogucio realnu procijenu stvarne osposobljenosti osudjenika da se korektno vlada na slobodi.

MAKONOKIJEV BODOVNI SISTEMje primjenjen u kaznenom zavodu na ostrvu Norfolk .

Zasluga pripada kapetanu engleske kraljevske mornarice Aleksandru Makonokiju. Osnovna njegova ideja je bila da se osudjenici sami motivisu,navedu da rade. On je cjelokupnu kaznu osudjenika pretvorio u bodove. Osudjenici su svojim radom zaradjivali bodove. Onog trenutka kada zarade sve bodove,bili su otpusteni iz zatvora.

U prvoj fazi osudjenici su zivjeli i radili pod uslovima ostre discipline.

U drugoj fazi bilo im je dozvoljeni da formiraju grupe za rad,koje su obicno brojale po 5 clanova. Unutar grupe su osudjenici sami vrsili podjelu rada prema svojim sposobnostima i fizickim mogucnostima. Clanovi grupe zavisili su jedan od drugog,jer se rad svakog pojedinacnog reflektovao na broj bodova koji ce dobiti cijela grupa. Na taj nacin se razvija osjecaj za kolektivni zivot i rad,osjecaj medjusobnog prijateljstva,medjusobne pomoci i saradnje. Bodovi su koristeni i za troskove njihove ishrane,kao i za pojacanje ishrane. Za prekovremeni rad dobijali su dodatne bodove.

U trecoj fazi grupa osudjenika bila je reformisana i svaki osudjenik bi dobijao svoju kolibu sa zemljistem gdje je mogao da se bavi poljoprivrednim radovima i gajenjem zivine. Osudjenik je bio slobodan u svojoj kuci i na svom zemljistu,ali je ipak morao da ide na rad da bi zaradjivao bodove. Na taj nacin Makonoki je nastojao

13

da stvori osjecaj vezanosti osudjenika za svoju imovinu i da razvije postovanje za tudju imovinu i tudja prava

9.NASTANAK STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA

Istorija pokazuje da su se tokom vremena mijenjali stavovi po pitanju postupanja sa zatvorenicima i da su se u skladu sa tim mijenjali i nacini i rezimi izvrsenja kazni lisenja slobode. Savremeno covjecanstvo nije moglo ostati ravnodusno po pitanju kako se u pojedinim zemljama danas izvrsavaju kazne lisenja slobode. Zato se jos prije Drugog Svjetskog rata osjetila potrba da se na medjunarodnom planu odrede minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima koja treba da postuje sve zemlje. Poslije Drugog svjetskog rata na prvom kongresu UN-a odrzanom u Zenevi 1955.god. usvojena su Standardna minimalna pravila o postupanju sa zatvorenicima. Medjunarodna zatvorska komisija je prije svog reformisanja podnijela UN-u novi,revidirani tekst koji je potom usvojen. Zatim su ova pravila potvrdjena od strane Ekonomsko-socijalnog savjeta UN-a rezoluciom od 1957.godine.

9. SADRZAJ STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA

Pored posebnih sadrzi jos dva djela:prvi dio-koji sadrzi opsta pravila koja se primjenjuju na sve zatvorenike drugi dio-sadrzi pravila koja se primjenjuju na posebne kategorije zatvorenikaU uvodnim odredbama se istice da je cilj pravila samo da preuzme osnovne smjernice u tom pogledu,da iznesu ono o cemu postojiopsta saglasnost.

Prvi dio sadrzi nekoliko oblasti:Osnovni princip-registracija zatvorenika,kategorizacija i smjestaj. O svakom zatvoreniku se mora voditi posebna evidencija. Razlicite kategorije zatvorenika moraju biti smjestene u odvojenim ustanovama ili u odvojenim odjeljenjima u ustanovi.U tom pogledu smjestaja zatvorenika predvidjena su sljedeca pravila:

svaki zatvorenik treba po pravilu da ima svoju sobu za spavanje, sve prostorije u kojima osudjenici zive i rade moraju ispunjavati odredjene zdravstveno-tehnicke uslove koji se ticu kolicine i kvaliteta vazduha,inspekcije moraju biti odrzavane u ispravnosti i cistom stanju i da stoje na raspolaganju svakom zatvoreniku u svako doba.

Licna higijena zatvorenika,njihova odjeca i posteljina,hrana,vjezbanje i sportske aktivnosti,medicinska pomoc zatvorenicima. U pogledu licne higijene,zatvorenici su duzni da odrzavaju licnu cistocu i da im se u tom smislu moraju pruziti toaletni artikli… Odjeca mora odgovarati klimatskim uslovima i obezbjedjivati

14

ocuvanje njihovog zdravlja. Hrana mora biti obezbjedjena u uobicajeno vrijeme i u pogledu kvaliteta i kvantiteta,odgovarati potrebama ocuvanja zdravlja i fizicke snage. Voda mora biti na raspolaganju u svako doba. Zatvorenici imaju pravo na jedan sat dnevno kretanja na otvorenom,kao i rekreacijski trening. Potrebno je da budu obezbjedjeni lijekovi,sredstva i medicinski kadar. Bolesna lica kojima je potreban specijalisticki tretman moraju biti prebacena odgovarajuce medicinske ustanove ili civilne bolnice. U zatvorima za zene treba da budu obezbjedjeni svi potrebni uslovi za pretporodjajni i postporodjajni trtman i njegu. Ako su djeca rodjena u zatvoru,to ne smije biti unijeto u maticnu knjigu rodjenih. Zdravstevni radnik je duzan da svakog dana obilazi oboljele zatvorenike i da obavjestava upravnika ustanove ako nade da boravak u zatvoru i neki drugi uslov moze da dovede do ostecenja fizickog ili mentalnog zdravlja zatvorenika.

Disciplina,kaznjavanje i sredstva prinudePropisima mora biti predvidjeno:-ponasanja koja se smatraju disciplinskim prestupim-vrste i visina kazne koja smije biti dosudjene-organ koji je nadlezan za kaznjavanjeNi jedan zatvorenik ne moze biti kaznjen ako prethodno nije obavijesten o deliktu i ne moze biti dva puta kaznjen za isti pretsup. Strogo su zabranjene tjelesne kazne,zatvaranje u mracne celije i ostali nehumani postupci. Zdravstveni radnici ce obilaziti zatvorenike koji se nalaze na izdrzavanju disciplinske kazne i predlagati upravniku obustavu izvrsenja ili zamjenu ukoliko je to zbog zdrvstvenih razloga neophodno. Lanci i okovi dolaze u obzir samo ako je to neophodno radi sprecavanja bjekstva,ako to nalazu medicinski razlozi ili ukoliko primjena drugih metoda nije dala rezultate.

Informisanje i pravo zalbe zatvorenika i njihovo pravo na kontkte sa spoljnim svijetom. Svakih nedelju dana zatvorenik ima pravo da ulaze molbu i zalbe upravniku zatvora,kao inspektoru za vrijeme njegove posjete. Imaju pravo da citaju novine i drugu literature.

Mogucnost koristenja biblioteka,ispovjedanja religije,kao i postupanje sa imovinom zatvorenika,obavjestavanje o smrti,bolesti i premjestanju zatvorenika,transport zatvorenika.

Zatvorski personal i inspekcija Pri izboru zatvorenika koji ce se angazovati za zatvorsko osoblje treba posebno voditi racuna o njihovom postenju,humanosti,profesionalnoj i licnoj sposobnosti za rad u zatvoru.Svako lice mora posjecivati opsti i specijalni kurs i podvrgnuti se prakticnim i teroijskim testovima. U zatvorima za zene personal mora biti zenskog pola.

Drugi dio se moze podjeliti u nekoliko grupa: Rukovodni principi-svrha i opravdanje kazne lisenja slobode

jeste zastite drustva od kriminaliteta. U tom cilju ustanova treba da koristi sva obrazovna,moralna,duhovna i druga sredstva i oblike pomoci koje stoje na raspolaganju. Rezim koji vlada u ustanovi

15

treba da nastoji da smanji rizik izmedju zivota u zatvoru i zivot na slobodi. Prije pustanja osudjenog iz zatvora bilo bi pozeljno da se preduzmu potrebne mjere kako bi se osudjeni postepeno pripremao za zivot na slobodi.

Tretman-treba da bude takav da stimulise samopostovanje i razvija osjecaj odgovornosti. Da bi se to postiglo potrebno je primjenjivati razne mjere prevaspitanja i obrazovanja. Klasifikacija i individualizacija-svraha klasifikacije je da se

od drugih zatvorenika odvoje oni zatvornici koji su loseg karaktera ili imaju kriminalnu proslost kako ne bi uticali na druge u negativnom smislu. Poslije opservacije licnosti osudjenika, treba pripremiti program tretmana za njega,imajuci u vidu njegove individualne karakteristike.

Privilegije-treba da podsticu dobro vladanje kod osudjenika i njihovu saradnju u primjeni tretmana prema njima.

Rad-rad u zatvoru treba da sluzi pripremi zatvorenika za njegov rad a slobodi. Zatvorenicima treba omoguciti da biraju vrstu posla u granicama mogucnosti. Zastita zatvorenika na radu mora biti ista kao i za slobodne radnike. Maksimum dnevnog i nedeljnog radnog vremena treba da bude odredjen zakonom ili administrativnim propisima. Zatvorenicima treba omoguciti da jedan dio zarade trose na licne potrebe,salju porodici i odvajaju za stednju.

Vaspitanje i rekreacija-ukoliko je izvodljivo vaspitaje zatvorenika treba da budu ukljuceno u vaspitni sistem zemlje tako da zatvorenici mogu da nastave vaspitanje i obrazovanje po izlasku na slobodu.

Socijalni odnosi i postpenalne pomoc-vladine sluzbe i druge institucije treba da se staraju da se osudjenom po izlasku iz zatvora obezbijede odijelo i licne isprave kao i stan i posao.

11.POJAM RESOCIJALIZACIJE

RAZLICITA SHAVTANJA POJAM RESOCIJALIZACIJE

Da bi se shavtio pojam resocijalizacije,potrebno je poci od pojma socijalizacije. U najsirem smislu pod socijalizacijom se podrazumijeva proces postajanja covijekom tj.proces prihvatanja ljudskih osobina od drugih. U uzem smislu pojam socijalizacije se odredjuje kao proces u kome covijek uci norme,vrijednosti,orijentaciju i modele postupanja grupe kojoj pripada. Postoji razlika izmedju socijalizacije kojim se bave druge nauke i socijalizacije kojom se bavi penologija. Druge nauke se bave socijalizacijom kao redovnim procesom u razvoju ljudske licnosti,dok se penologija bavi socijalnom licnosti koja je devijantna tj.koja je van tokova drustveno prihvatljivog ponasanja. Proces uklapanja drustveno neprilagodjenih licnositi u redovne tokove drustveno prihvatljvog ponasanja naziva

16

se resocijalizacija. Resocijalizacija predstavlja predhodnu socijalizciju. Prema nekima autorima pojam resocijalizacije bi u sebi obuhvatao i postupke socijaliziranja licnosti koje su vec bile socijalizirane ali u negativnom smislu. Treba strogo razlikovati pojmove: Oformljena licnost moze biti i socijalizovana i nesocijalizovana,a neformirana licnost nikad ne moze biti socijalizovana licnost.Neoformljena licnost predstavlja licnost koje se nalazi u fazi psihofizickog i socijalnog sazrijevanja. Tu je rijec po pravilu o maloljetnicima ili drugim licima cije intelektualne i voluntaristicke moci nisu dostigle puni razvoj. Kada delikventa treba uklopiti u vladajuci sistem drustvenih odnosa,onda tu socijalizaciju nazivamo resocijalizacijom. Posto se neformirane licnosti nalaze jos uvijek u razvoju,njihova resocijalizacija treba da se vrsi putem njihovog izgradjivanja. Proces izgradjivanja licnosti naziva se procesom progresivnog smanjivanja nagonskih i drugih tendencija i razvijanja odredjenih sposobnosti u svrhu boljeg prilagodjavanja drustvu. Kada su u pitanju oformljene licnosti,njihova resocijalizacija se vrsi putem njihove promjene.Promjena licnosti shvata se kao process razgradjivanja pogresnih socijalnih stavova poremecene licnosti i formiranja novih,socijalno opravdanih i prilagodjenih stavova.

RESOCIJALIZACIJA I SOCIJALNA ADAPTACIJA

Za onog osudjenika koji je uspjesno prosao kroz proces resocijalizacije,od koga se moze ocekivati da ce ubuduce uskladiti svoje ponasanje sa drustvenim normama,obicno se kaze da je socijalno adaptiran. Socijalno adaptiran moze biti i onaj osudjenik koje je samo popravljen,jer je i on rehabilitovan da se ponovo integrise u drustvenu zajednicu kao njen koristan clan. Resocijalizacija znaci prevaspitanje,a to opet znaci da osudjenik kroz proces prevaspitavanja treba da dozivi korijenitu promijenu svoje licnosti,tako da vise nece zapadati u devijantno ponasanje. Prevaspitavanje je prihvatljivije ne samo zato sto je takav postupak humaniji, nego i zato sto obecava trajnije rezultate. Desava se,veoma rijetko da je osudjeno lice tasko devijantna licnost sa potpuno izopacenim moralnim stavovima. Na takva lica se ne moze djelovati redovnim mehanizmima resocijalizacije. Njega zato treba prvo popravljati da bi bio u stanju da prima pozitivne uticaje.

RESOCIJALIZACIJA I TRETMAN

Za penologiju je od znacaja tretman prema uciniocima krivicnih djela. Najcesce se u penologiji govori o tretmanu u uzem smislu tj.o tretmanu prema licima osudjenim na kaznu lisenja slobode.

Pod tretmnom u ovom smislu treba podrazumijevati postupanje prema odredjenom licu u procesu izvrsenja kazne lisenja slobode.

Cilj tretmana prema osudjenom licu jeste ostvarivanje svrhe kaznjavanja.

17

Pod tretmanom treba podrazumijevati sve postupke prema osudjenicima koji proizilaze iz rezima zivota i rada u kaznenoj ustanovi.

12.OPSERVACIJA OSUDJENIH LICA

POJAM I VRSTE OPSERVACIJE

U literature se govori o dvije vrste opservacija: Naucna opservacija se sprovodi u posebnim institucijama organizovanim u tu svrhu. Najprije su to bile institucije koje su se bavile antropoloskim i kriminalno-biloskim ispitivanjem licnosti delikventa u cilju otkrivanja individulanih faktora kriminaliteta. Ovakve ustanove se u raznim zemljama nazivaju razlicito(kriminoloski institute,kriminoloska klinika),ali one uglavnom imaju iste zadatke:da vrse naucno ispitivanje licnosti delikventa i da daju elemente za penitensijarnu klasifikaciju osudjenih lica.Empirijska opservacija se vrsi u samim kaznenim ustanovama prilikom prijema osudjenih lica. Tom prilikom se osudjena lica stavljaju u posebne prostorije,prijemna odjeljenja u kojima provode odredjeno vrijeme. Ljekar,psiholog,vaspitac i drugi posjecuju osudjenog i s’njim razgovaraju,obavljaju testove i prikupljaju druge podatke o njegovoj licnosti. Ti podaci se unose u dokumentaciju i sluze kao osnova za klasifikaciju. Dvostepena,naucna i empirijska opservacija povecava efikasnost u izboru adekvatnih nacina postupanja sa licnoscu osudjenog. Pored podjele opservacije po nacinu njenog izvsenja (naucna i empirijska) , postoji i podjela po organizaciji (jednostepena i dvostepena opservacija). Postoji i treci nacin organizovanja opservacije. U nekim drzavama SAD-a postje opservacioni centri i oni su u vecim kaznenim ustanovama. Ovi opservacioni centri vrse dvostepenu opservaciju, s tim sto su oba stepena koncentrisana na jednom mjestu.

METODI OPSERVACIJE

*Psiho-somatska ispitivanjaOva ispitivanja obuhvataju proucavanje stanja,primjenu i medjusobnu uslovljenost. Ovo ispitivanje se djeli na nekoliko ispitivanja:Biolosko ispitivanje:koje se opet djeli na nekoliko vrsta:-prikupljanje amnestickih podataka(podaci o sadasnjem stanju zdravlja,o prelaznim bolestima,o bolesti u porodici,..)-fizikalni pregledi(antropometrijski pregledi-utvrdjivanje velicine rasta,razvijenost,medjusobni odnos pojedinih djelova tjela. Morfoloski pregled-utvrdjivanje stanja pojedinih organa putem posmatranja,opipavanja,kucanja,slusanja.

Nuroloska ispitivanja-obuhvataju audio-vizuelnih sposobnost,neuroloski poremecaji.)

18

-paraklinicka ispitivanja(obuhvata laboratorijska ispitivanja-analiza ljudskih seruma,i endokrinoloska ispitivanja,radioloski pregledi).Psihijatrijsko ispitivanje:predstavlja ispitivanje dusevnog zdravlja osudjenog lica i koristi se metodama psihoanalize,narkoanalize i slicnoPsiholosko ispitivanje:nastoji da otkrije stepen emotivnog sazrijevanja licnosti,individualne razlike pojedinih psihickih funkcija,medjusobne odnose ovih funkcija,../ tu spadaju jos testovi i biometrijske metode(stanje svijesti,paznja,pamcenje….)

* Socioloska ispitivanjaOva se ispitivanja se sastoje u istrazivanju socijalnih uslova po kojim je osudjeni zivio i razvijao svoju licnost. Cilj ovog ispitivanja je utvrdjivanje socijalnih faktora delikventnog ponasanja osudjenog lica kako bi se njihovim otklanjanjem u buducnosti sprijecilonjegovo dalje kriminalno ponasanje. Najcesci metodi su ankete i interviju.

OBIM OPSERVACIJE

Pitanje obima opservacije se svodi na pitanje da li sva osudjena lica treba podvrgnuti opservaciji ili samo neka.U vezi s’tim govori se o tzv. fakultativnoj opservaciji- (smatra da opservaciji treba da budu podvrgnuta samo ona osudjena lica kod kojih se vec na osnovu obicnog posmatranja mogu utvrditi znaci devijantnosti koji ukazuju na potrebu njihovog detaljnog ispitivanja)

i obligatornoj opservaciji- (smatra da se moraju unaprijed utvrditi odredjene kategorije osudjenika koje treba ispitivati). U literaturi preovladava misljenje da ispitivanje treba da bude obligatorno,ali ne postoji saglasnost pod kojim kriterijumima odrediti kategorije osudjenika.

Postoji vise misljenja o pitanju koja lica treba podvrgnuti opservaciji: Po jednom misljenju to bi trebalo biti starost. Obavezno ispitivanje bi trebalo sprovesti nad svim maloljetnim uciniocima krivicnog djela. Po drugom misljenju,to bi trebala biti duzina kazne,a smatra se da lica osudjena na kratke kazne netreba opservirati jer vrijeme njenog trajanja onemogucava da se opservacija sprovede. Po trecem misljenju,to bi trebalo da bude recidivizam,jer su oni bez sumnje pokazali svoju kriminalnu sklonost,a samim tim i veci stepen socijalne devijantnosti. Po cetvrtom misljenju to bi trebalo da bude stepen drustvene opasnosti ucinjenog krivicnog djela.

13 .KLASIFIKACIJA OSUDJENIH LICA

Pojam klasifikacije

O pitanju klasifikacije narocito se bavila Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zakone. Na nekoliko kongresa koje je ova Komisija organizovala,pitanju klasifikacije je povecana posebna paznja. To su: Peti kongres u Parizu 1885.na kojem je zakljuceno da glavni kriteriji klasifikacije treba da budu vladanje i disciplina ;Sedmi

19

kongres u Budimpesti 1905,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju osudjenika treba vrsiti sa obzirom na njihova moralna svojstva;Deveti kongres u Londonu 1925.,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju treba vrsiti prema prirodi i tezina izvrsenog djela, i izrecene kazne;Dvanesti kongres u Hagu 1950.,na kome je data definicija klasifikacije. Pojam klasifikacije glasi: jezicima Evrope obuhvata grupisanje razlicitih klasa prestupnika u specijalizovanim ustanovama na osnovu doba starosti pola, povratnistva,stanja,itd. i zatim daje podjelu na razlicite grupe unutar svakog zavoda.

Ciljevi klasifikacije

Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode smatra da je osnovni cilj klasifikacije osudjenih lica sprecavanje krimnalne infekcije. Clan 67. Stadarnih minimalnih pravila kaze da je svrha kvalifikacije osudjenih lica: a) odvajanje od onih zatvorenika za koje je vjerovatno da ce zbog svoje kriminalne proslosti ili loseg karaktera vrsiti negativni utjecaj; b)odvajanje zatvorenika u klase u cilju olaksavanja njihovog tretmana u pravcu njihove socijalne rehabilitacije.

Vrste klasifikacije

Postoji podjela na: Eksterna klasifikacija oznacava grupisanje na bazi objektivnih kriterijuma kao to su npr: starost,pol,povrat,socijalni polozaj,zdravsteno stanje,itd.

Cilj ove kvalifikacije je da se izdoje grupe osudjenika izmedju kojih je potrebno izbjeci medjusobne kontakte radi sprecavanja negativnih kriminalnih uticaja. Eksternu klasifikaciju moze vrsiti i sam zakon.

Interna klasifikacija se vrsi na bazi konkretne spoznaje,specijalnih unutrasnjih karakteristika licnosti do kojih se dolazi na bazi naucne i empirijske opservacije. Njen cilj je u tome da se osudjena lica razvrstavaju prema njihovim sposobnostima za rehabilitaciju. Interna klasifikaciju moze da se vrsi samo od strane organa koji ucestvuje u izvrsenju kazne.

Eksterna klasifikacija se istorijski javila ranije nego interna. Popovic eksternu klasifikaciju naziva jos i negativnom,posto hoce da izdvoji grupe osudjenih izmedju kojih je nuzno izbjeci sve odnose iz razloga higijene,morala i kriminalne profilakse.

Milutinovic poznaje podjelu klasifikacije na pozitivnu i negativnu. Pozitivna,smatra,zasniva se na pozitivnim svojstvima osudjenika, a negativna na negativnim svojstvima(nedostatak radnih navika,agresivnost).

Subjekti koji vrse klasifikaciju

20

Strucnjaci koji vrse opservaciju bi morali da ucestvuju u odlucivanju o rasporedu osudjenih lica u pojedine klasifikacione grupe. To ne iskljucuje mogucnost ucenja u toj komisiji i drugih penoloskih strucnjaka i predstavnika zatvorske administracije.

14.KATEGORIZACIJA(KLASIFIKACIJA) KAZNENO-POPRAVNIH USTANOVA

Pod kategorizacijom(klasifikacijom) kazneno-popravnih ustanova u danasnjem smislu rijeci podrazumijeva se stvaranje specijalizovanih kazneno-popravnih ustanova ili odjeljenja u okviru kazneno-popravniih ustnova opsteg tipa,kako bi se u njima organizovao poseban tretman za pojedine grupe osudjenih lica formirane na osnovu njihove prethodne opservacije i klasifikacije.

Postoje dviije vrste kriterijuma kategorizacije(klasifikacije),a to su:

Horizontalna kategorizacija-je prilagodjavanje mreze ustanova postojecoj legalno tipologiji delikvenata.Vertikalna kategorizacija-je prilagodjavanje tretmana pojedinim grupama osudjenika,njihovim psihickim svojstvima i prevaspitnim mogucnostima.

Prema Davidovicu: Pod horizontalnom klsifikacijom u uzem smislu treba podrazumijevati klasifikaciju ustanova ili odjeljenja na istom nivou,a s’obzirom na specijalne osobine osudjenih lica prema kojima treba primjeniti istovrsne mjere tretmana radi resocijalizacije. Pod horizontalnom klasifikacijom u sirem smislu bi trebalo podrazumijevti i onu klasifikaciju koja se vrsi na bazi objektivnih i zakonom propisanih kriterijuma. Pod vertikalnom klasifikacijom bi trebalo podrazumijevati rangiranje ustanova prema izvjesnim kriterijima koji su odredjeni zakonom ili nekim drugim propisom, a koji su objektivne prirode (prema osnivacu, prema duzini i vrsti izrecene kazne,….).

15.Otvorene kazneno-popravne ustanove i njihov znacaj za dalje usavrsavanje istema kategorizacije kazneno popravnih ustanova

Nastanak i istorijski razvojPrvi zaceci kazneno-popravnih ustanova se susrecu u irskom sistemu u njegovoj trecoj fazi koja se sastojala u upucivanju osudjenika u odjeljenje za slobodnjake. Medjutim,potrebno je bilo da preovlada ucenje o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja pa da se dodje na ideju o osnivanju otvorenih kazneno-popravnih ustanova. Prvi pocetak

21

istorije ovih ustanova vezuje se za osnivanje osudjenicke zamljoradnicke kolonije u Svicarskom mjestu Vicvil 1885.god. Ona je prva ustanova koja je bila zasnovana na novim koncepcijama da osudjenike treba pribliziti slobodi,da bi se ucili slobodi i da lisvanje slobode treba da sluzi ucenju slobode. Tek u periodu izmedju dva svijetska rata doslo je do osnivanja ovakvih ustanova u svijetu. Najprije je osnovana u SAD-u,pa u Engleskoj. Prva otvorena kazneno-popravna ustanova u Jugoslaviji osnovana je 1956. u Valturi kod Pule.

Aktivnosti medjunarodnih organizacija u vezi otvorenih kazneno-popravnim ustanovama

Otvorene kazneno-popravne ustanove su prvi put bile predmet raspravljanja sto se tice medjunarodnog kongresa,na XII Medjunarodnom kongresu za krivicno pravo i kaznene zavode u Hagu 1950.

Jos veca paznja ovim ustanovama bila je posvecena na Prvom kongresu UN-a za suzbijanje kriminaliteta i postupanje sa delikventima u Zenevi 1955.

Na osnovu izvjestaja referata i diskusije donesena je rezolucija o otvorenim kazneno-popravnim ustanovama u kojoj je dat snazan podstrek daljem razvijanju prakse osnivanja ovakvih ustanova. Na ovim kongresima raspravljana su sva pitanja u vezi sa radom i organizacijom otvorenih kazneno-popravnih ustanova,a pozitivne ocjene i preporuke dovele su do velike medjunarodne afirmacije ovih ustanova.

Bitna obiljezja kazneno-popravnih ustanova

1.Odsustvo bilo kakvih materijalnih ili fizickih prepreka za bjekstvo osudjenika 2.Zivot i rad u ustanov se odvijaju na bazi svjesne i dobrovoljne samodiscipline osudjenikaPrvo obiljezje vise ukazuje na formalnu,organizacionu stranu,dok drugo obiljezje otkriva pravu sustinu ovih ustanova. Zato je na Haskom kongresu istaknuto da je drugo obiljezje bitnije od prvoga. Ove ustanove najcesce imaju izgled manjeg sela sa nizom manjih zgrada poljskog tipa u kojima su smjestene spavaonice,ucionice,kancelarije,radionice,…

Pretpostavke za uspjesno funkcionisanje otvorenih kazneno-popravnih ustanova

Pretpostavke su: duzina kazne,izbor osoblja, broj osudjenika,lokacija i vrsta rada.Prije svega potrebno je izvrsiti pravilan izbor osudjenika koji ce biti upuceni u ovakve ustanove. Neke kategorije osudjenika nisu pogodne za rezim povjerenja koji vlada u ovim ustanovama,kao npr. visestruki povratnici,seksualni delikventi,psihopati,i slicno. Vazan uslov za ocijenu pitanja da li odredjeno lice treba treba uputiti u otvorenu kazneno-popravnu ustanovu jeste njegova opservacija. Kada je rijec o duzini izrecene kazne,misljenja su podijeljena.

22

Po jednom,potrebno je u ovakve ustanove upucivati samo lica osudjena na duzevremenske kazne. Drugi,isticu da problem organizovanja tretmana kod kratkih kazni lisenja slobode ne moze biti razlog da se ove kazne ne izvrsavaju u otvorenim kazneno-popravnim ustanovama. Po trecem misljenju, duzina izrecene kazne ne treba da bude uopste mjerodavna.Vazna predpostavka za pravilno funkcionisanje kazneno-popravnih ustanova jeste i Osoblje koje mora da raspolaze odredjenim nivoom kulture,opsteg obrazovanja,strucnog znanja i moralnih kvaliteta.Postavlja se pitanje i koliki broj osudjenika treba da bude smjesten u jednoj kazneno-popravnoj ustanovi,pa da ona uspjesno funkcionise.

Na kongresu u Hagu zauzeto je stanoviste da taj broj ne bi terbalo da bude veci od 300. Postoje razlicita misljenja i u pogledu likacije ovih ustanova. Po jednom misljenju,ovakve ustanove treba da budu locirane u naseljenjim mjestima,a po drugom misljenju otvorene ustanove treba locirati daleko od naselja.

Najprihvatljivije misljenje je da otvorene kazneno-popravne ustanove ne treba locirati u samim naseljima,a ne suvise daleko od njih. Diskusije se vode i o vrsti rada. Osudjenici treba da se osposobljavju za zivot na slobodi ,pa ih treba obucavati industrijskim i zanatskim poslovima koji ih inace cekaju po izlasku iz zatvora.

Razlozi za i protiv otvorenih kazneno-popravnih ustanova

Kao glavni argument u prilog otvorenih kazneno-popravnih ustanova se istice da one prekidaju sukob izmedju osudjenoga i drustva. Zbog odredjene slobode koju uziva, osudjeni osjeca moralnu obavezu da svojom sobstvenom voljom postuje drustvene i pravne norme. Stalna mogucnost da pobjegne ili ucini neke nezadovoljne postupke, dovodi do jacanja moralnih kocnica i socijalnog osjecanja, sto je od velikog znacaja za resocijalizaciju. Protivnici otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da ove ustanove anuliraju generalno-preventivo dejstvo, jer sloboda koju uzivaju ne moze stimulativno djelovati da se uzdrze od vrsenja krivicnih djela. Zatim, istice se opasnost os bjekstva osudjenika, opasnost da oni varse los utjecaj na stanovnostvo i mogucnost da cine krivicna djela nad stanovnistvom. Pristalice otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da je jedina razlika izmedju zatvorenih i otvorenih kazneno-popravnih ustanova, u pogledu rada i pravila, lezi u tome sto se u ztvorenim ustanovama to postize putem direktne prinude,a u otovrenim putam dobrovoljne samodiscipline i pojacanih moralnih napora osudjenika.

16.ULOGA VASPITACA U RESOCIJALIZACIJI OSUDJENIH LICA

23

PERMISIVNI I AUTORITATIVNI NACIN POSTUPANJA

Pod permisivnim nacinom postupanja, Milutinovic podrazumijeva davanje osudjeniku slobode da se ponasa po svojoj volji, tj.da sam odredi svoj nacin zivota i ponasanja,pri cemu mora da postuje minimalna normaitvna ogranicenja. Pod autoritativnim nacinom postupanja podrazumijeva se vrsenje socijalizacije licnosti osudjenika kroz ogranicavanje slobodnog izbora ponasanja. Pristalice permisivnog nacina postupanja polaze od toga da osudjeno lice ne treba prisiljavati na konformisticko ponasanje. Takvo ponasanjen nevodi ciljevima istinske resocijalizacije, jer ga osudjeni u sustini odbacuje tj. neusvaja ga. Jedini ispravni put u odnosu vaspitaca i osudjenoga je u tome da vaspitac pusti osudjenog da se slobodno ponasa u okvirima normativnog sistema i da osudjeni na jedan sponatan nacin u interakciji sa drugim osudjenicima, postane svjestan svojih teskoca, i neugodnosti koje mu stvara njegovo neprilagodjeno ponasanje. Pristalice autoritativnog nacina postupanja smatraju da osudjenog treba ograniciti u izboru ponasanja,zato sto iskustvo pokazuje da on uvijek tezi izboru koji je asocijalan. Cilj ovakvog nacina tretman jeste nametanje osudjenom socijalno prihvatljivog ponasanja i poznatih socijalnih vrijednosti kako bi se on naviko da se ponasa tako i na slobodi. U principu je prihvatljiviji permisivni nacin, buduci da je cjelokupan tretman prema osudjenom treba da bude zasnovan na ideji povjerenja u covijek. Medjutim, ne moze se u potpunosti odbaciti ni nacin autoritativnog postupanja. Ostaje kao zakljucak da jeda i drugi nacin mogu biti opravdani.

DIREKTIVNI I NEDIREKTIVNI NACIN POSTUPANJA

Ovi nacini postupanja vezani su za razgovore koje vaspitaci vode sa osudjenim licima. Direktivni nacin postupanja se sastoji u davanju naloga i uputstava osudjenom kakao da se ponasa,odnosno u davanju osudjenom sugestija u pogledu toga kako treba da reaguje i postupa u odredjenim situacijama. Nedirektivan nacin postupanja se sastoji u tome sto vaspitac u toku razgovora sa osudjenim,ovog pusta da sam iznosi svoje probleme i da dolazi do njihovih rjesenja bez izrazavanja sopstvenog misljenja. Koji ce nacin biti primjenjen zavisi od vrste razgovora. U tom smislu Nikolic razlikuje tri vrste razgovora: planirani,neplanirani, informativno-instruktivni razgovor. Kod planiranih razgovora neophodno je upotrijebiti nedirektivni nacin postupanja. Upotreba nedirektivnog nacina je veoma znacajna u prvim razgovorima jer tada osudjenik izrazito odbojan stav prema vaspitacu. Vaspitac mora da se uzdrzi od iznosenja svojih misljenja i treba samo da usmjerava razgovor tako da osudjeni pocne da mijenja svoje stavove i uvidja greske. Kod neplaniranih razgovora moguce je primijeniti i jedan i drugi nacin,kao i njihove kombinacije. Ako se razgovor vodi na incijativu osudjenog primjenit ce se nedirektivan nacin,a ako se razgovor vodi na incijativu vaspitaca primjenit ce se direktan nacin. Informativno-instrukcioni razgovor vode iskljucivo na direktan nacin.

24

Po Obrizovicu(u nasoj literature) postoje 4 osnovna metoda postupanja sa osudjenicima:

-metod uvjeravanja,koji se sastoji u ubjedjivanju osudjenog u ispravnost odredjenog ponasanja, tako da on postuje pravila zivota i rada u ustanovi iz uvjerenja,a ne mehanicki,bez svijesti o ispravnosti takvog ponasanja ili jos gore sa negativnom svijescu o ispravnosti takvog ponasanja,ali u cilju stvaranja lazne slike o sebi. To se moze postici sa sledecim sredstvima: davanje objasnjenja i davanje primjera.

-metod navikavanja,oznacava ucenje i osposobljavanje osudjenog da obavlja odredjene pozitivne radnje bez velikog angazovanja svjesti i volje. To mogu biti npr.kulturne navike,radnje,uradnost i tacnost…. Najvaznije sredstvo navikavanja je vjezbaje.

-metod podsticanja,se sastoji u budjenju unutrasnje snage kod osudjenog da se ponasa na drustveno koristan nacin. Tu je obicno rijec o osudjenicima koji su slabovoljniji,koji nisu istrajni u pozitivnom ponasanju,koji nemaju unutrasnjih motiva za odredjene pozitivne aktivnosti,… Sredstva posticanja su: obecanje,ocjenjivanje,pohvaljivanje,nagradjivanje,takmicenje(koje moze biti gurpno ili pojedinacno).-metod sprjecavanja i prisiljavanja Ovo su mejre koje se primjenjuju prema osudjenicima koji imaju takve poremecaje u svom ponasanju da se redovnim metodama postupanja sa njima ne mogu navesti na postovanje normativnog sistema. Tu je rijec o osudjenicima cija svijest nije dovoljna da ih navedena socijalno prihvatljivo ponasanje. Sredstva koja se koriste su:kontrola,opomena,zabrana,naredjivanje,prijetnja,kaznjavanje.

17. RAD OSUDJENIH LICA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

Rad je u samom pocetku smatran kao kazna. Odlikovao se velikom surovoscu koja je bila motivisana kaznenim efektima koji su se kroz rad htjeli postici(npr.beskoristan rad). Ovakva situacija je trajala sve dotle dok shvatanje o odmazdi kao svrsi kaznjavanja je zamjenjeno shvatanjem o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja.

Od ukupnih 12 kongresa koje je organizovala Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode,na 9-tom kongresu se raspravljalo o radu osudjenika.

Poslije prestanka rada Medjunarodne komisije pitanje rada su nastavili diskutovati UN gdje je na I Kongresu koji je odrzan u Zenevi 1955. udaren temelj modrenim koncepciama o osudjenickom radu. Na II(drugom)Kongresu u Londonu 1960. donijeta je rezolucija u kojoj je sadrzana preporuka o ukljucivanju osudjenickog rada u nacionalnu privredu. Prihvacena je koncepcija da osudjenici kao i svi drugi ljudi imaju pravo da rade,i da to pravo ne mogu izgubiti cak ni osudjivanjem na kaznu lisenja slbode.

25

Rad osudjenika treba nagraditi,ali ne u istoj mjeri u kojoj se takav rad nagradjuje van kazneno-popravne ustanove. I nenagradjeni rad bi imao negativno psihicko dejstvo na osudjenike. Nenagradjeni rad osudjenik ne bi osjetio kao drustveno koristan rad. Ako se putem rada hoce djelovati u pravcu socijalne rehabilitacije osudjenika,onda on mora osjetiti drusvenu korist svog rada.

Drustvo je obavezan da osudjenicima pruzi iste ili bar slicne uslove u odnosu na uslove rada na slobodi,i to ne samo u pogledu higijensko-tehnicke zastite na radu,nego i u pogledu tehnoloske opreme za rad. To je potrebno i da bi se osposobili da rade na istim postrojenjima na kojima ce raditi i po izlasku iz zatvora.

ORGANIZACIJA RADA U KAZNENO-POPRAVNIM USTANOVAMA

Sistem u kojima ucestvuje privatni interes

Sistem zakupa- sastoji se u tome sto drzava ustupa odredjeni broj osudjenika privatnom poslodavcu,koji potpuno upravlja njihovim radom i vrsi nadzor nad njima.

Poslodavac placa drzavi odredjenu sumu novca na ime zakupnine. Ovakva organizacija osudjenickog rada je najrentabilnija i najjeftinija za drzavu,jer se ona ne mora finansijski angazovati. Tretman prema osudjenicima je kod ovakvog sistema potpuno zapostavljen,nema nikave obuke osudjenika niti njihovog strucnog osposobljavanja.

Sistem ugovora- sastoji se u tome sto se osudjena lica stavljaju na raspolaganje privatnom poslodavcu, s’tim da on sam vrsi investivcije u opremu kazeno-popravne ustanove. Osudjenici rade za racun poslodavca i pod njegovim su nadzorom.

Kod ovog sistema moguce su dvije varijante po prvoj varijanti uprava kazneno-popravne ustanove odredjuje samo grupu osudjenika za rad kod privatnog poslodavca, o cemu sa poslodavcem zakljucuje poseban ugovor; po drugoj varijanti uprava stavlja cjelokupan broj osudjenika na raspolaganje privatnom poslodavcu.

I ovaj sistem sa gledista resocijalizacije ne zadovoljava jer je cjelokupna organizacija rada prilagodjena potrebama sto efikasnijeg eksploatisanja osudjenicke radne snage.

26

Sistem rada po jedinici proizvoda- sastoji se u tome sto privatni poslodavac narucuje od kazneno-popravne ustanove odredjenu vrstu i kolicinu proizvoda i zato daje svoju sirovinu.

Uprava kazneno-popravne ustanove sama organizuje proizvodnju,tako da privatni poslodavac nema nikakvih kontakata sa osudjenicima.

Ovaj se sistem pokazao dobrim jer postoji mogucnost obucvanja osudjenika od strane spolja angazovanih strucnjaka. Medjutim,pojacana eksloatacija je i kod ovog moguca narocito onda kada drzava hoce da nadoknadi dobit koju nije ostvarila prilikom smanjenja porudzbina ili za vrijeme dok porudzbina nije bilo. Privatni preudzimac ima korist kao i u drugima sistemima,jer placa jeftinije nego na slobodnom trzistu.

Sistemi u kojima ne ucestvuje privatni interes Sistem rada za racun drzave- ovdje drzava sama organizuje rad i

poizvodnju u kazneno-popravnoj ustanovi,a takodje i sama prodaje svoje prozvode. Neke drzave se kod ovog sistema orijentisu na manje slozenu proizvodjnu da ne bi angazovale spolja radnu snagu sto bi poskupilo proizvodnju.

Sistem rada za potrebe drzave- sastoji se u tome sto drzava kompletno organizuje rad u kazneno-popravnoj ustanovi,s’tim sto proizvodnju orijentise na one artikle koji su potrebni javnoj sluzbi. Za osudjenike je ovaj sistem bolji od prethodnih,jer je asortiman proizvodnje dosta siri,pa je moguce izabrati posao koji najvise odgovara sklonostima i sposobnostim osudjenika.

Sistem javnih radova- sastoji se u angazovanju osudjenika na raznim javnim radovima. Ima dobru stranu sto obezbjedjuje obavljanje radova od opste koristi,a na otvorenom prostoru i cistom vazduhu.

Rad u preduzecu na slobodi- sastoji se u tme sto se osudjenici upucuju na rad u neko preduzece u mjestu gdje se nalazi nalazi kazneno-popravna ustanova. Ovo se najcesce upraznjava pred kraj izdrzavanja kazne radi pripremanja osudjenog za zivot na slobodi.

ODREDJIVANJE RADNOG MJESTA I UVODJENJE OSUDJENOG LICA U RADKao glavne kriterije za ocjenu pitanja da li odredjeno radon mjesto odgovara licnosti osudjenika traba uzeti njegove sklonosti,interese i sposobnosti. Problemi su slozeniji ako osudjenik nema profesionalne orijentacije i ne zna sta bi zelio da radi ili negativni stav prema radu. Kada je rijec o intelektualcima,odredjivanje radnog mjesta nema veceg uticaja na njihovu resocijalizaciju putem rada,jer njih ne treba “uciti radu”. Medjutim,kod njih se pojavljuje problem da li im treba dati radno mjesto koje odgovara radnom mjestu na kome su radili prije dolaska u zatvor, po pravilu,na ovo pitanje treba dati pozitivan odgovor.Potrebno je pratiti osudjenog na samom pocetku njegovog rada na izabranom radnom mjestu i ocjeniti da li je izbor pravilno izvrsen. Glavni kriterijumi za ocjenu

27

su: zainteresovanost,zalaganje i snalazljivost. Dok su zalaganje i zainteresovanost okolnosti koje zavise od samog osudjenog,njegova snalazljivost u poslu ne mora zavisiti samo od njega. Od presudnog znacaja je uvodjenje u posao.

Prilikom uvodjenja osudjenog na radno mjesto bilo bi korisno postupiti na sledeci nacin:rukovodilac pogona treba najprije da se obrati osudjenom sa nekoliko ljudskih rijeci, treba da pokaze osudjenom pogon,odnosno radionicu,treba da mu pokaze prostoriju u kojoj ce raditi,treba da pokaze proizvode privredne jedinice ukazujuci na njihov drustveni i ekonomski znacaj,osudjenika treba da upozna sa mjerama zastite na radu i njihovom upotrebom,potrebno je upoznati osudjenog sa njegovim pravima ,obavezama i odgovornostima. Takodje je psiholoski veoma povoljno da se osudjeni upozn sa drugim osudjenicima iz radionice,da mu se stalno daju objasnjenja,ukazuje na zadatke i probleme

18.INDIVIDUALNI RAD VASPITACA SA OSUDJENIM LICIMA

Ovaj metod se smatra najvaznijim metodom resocijalizacije osudjenih lica. Ovaj metod se mora permanentno sprovoditi tokom cijelog boravka osudjenog u zatvoru i moze biti prisutan i kod primjene drugih metoda. Popovic istice da je prvi zadatak vaspitaca da upozna licnost osudjenog,da prati rad osudjenog lica,da se stara o skolovanju i ponasanju osudjenog, da prati odnose osudjenog sa porodicom,da prikuplja podatke o osudjeno koji mogu biti od znacaja za davanje uslovnog otpusta,pomilovanja,….,da priprema osudjenog za povratak u drustvo. Ove akcije vaspitac mora da preduzima zavisno od psihofizicke i biopsihicke strkture osudjenog. Individualni rad je put kojim se osudjeni vodi u procesu resocijalizacije. Taj put ide kroz odnose pojedinca prema kolektivu,pojedinca prema pojedincu,pojedinca prema amom sebi. Prilikom obavljanja individualnog rada,Ogrizovic istice da se vaspitac mora rukovoditi sledeci principima:

a) Princip poznavajna licnosti osudjenog- prvo upoznavanje licnosti osudjenog moguce je izvrsiti kroz dokumenta,a zatim u toku njegovog boravka u prijemnom odjeljenju.

b) Princip povjerenja u covjeka- iskustvo pokazuje da i najokorjeliji zlocinci imaju potrebu da pokazuju i svoje dobre osobine.

i oni pokazuju izvjesna osjecanja svog morala tako da nema toliko pokvarenih ljudi da u njima ne bi bilo prisutno bar nesto ljudsko.c) Princip autoriteta- autoritet proizilazi iz ugleda i dostojanstva licnosti vaspitaca. Autoritet ne treba upotrebljavati da bi se osudjeni naveo da nesto ucini ili da se uzdrzi od nekog ponasanja. Autoritet ne treba da bude stalno prisutan u odnosima vaspitac-osudjeni. Naglasavanje autoriteta ne bi trebalo biti cesto jer se u tom slucaju on postepeno gubi.d) Princip postavljanja zahtjeva uz istovremeno postovanje covjeka- Makarenko je stajao na stanovistu da osudjenom treba postavljati sto vise zahtjeva uz izrazavanje sto veceg postovanja prema njegovoj liznosti. Upravo se u zahtjevima ogleda i postovanje licnosti osudjeog,jer se time izrazava vjerovanje u to d ace on sa uspjehom ispuniti te zahtjeve.

28

e) Proces prevaspitanja mora biti idejno-politicki usmjeren: ovaj princip znaci da vaspitanje osudjenog mora biti u skladu sa opstim principima vaspitanja u nasem drustvu.f) Proces prevaspitanja mora biti svjestan i aktivan: osudjeno lice mora biti svjesno sta je cilj njegovog boravka u kazneno-popravnoj ustanovi. Vaspitac je duzan da djeluje na svijest osudjenog i da u njoj budi snagu za odredjene aktivnosti.g) Proces prevaspitanja treba da bude sistematski i postupan: cjelokupan tretman prema osudjenom licu treba da bude zasnovan na odredjenom sistemu. Rad sa osudjenim licima mora biti i postupan. To znaci da mjere koje se preduzimaju radi vaspitanja treba da slijede jedna iza druge po jednom logicnom redu.h) Potrebno je ostvariti jedinstvo svih vaspitnih uticaja: Odnos prema osudjenom moze da se mijenja,ali ne smije biti promjenjljiv.

19. GRUPNI RAD SA OSUDJENIM LICIMA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE

Grupni rad se obavlja sa relativno malim brojem lica. Optimalan broj ucesnika u razgovoru je 12,ali moze biti veci ili manji.Prostorija u kojoj se razgovori odrzavaju treba da bude van paviljona za stanovanje osudjenika,sa stolicama postavljenim u krug,da bi se ucesnici gledali lice u lice. U njoj treba da bude dozvljeno pusenje i ponasanje koje ce dovesti do opustanja osudjenika. Razgovori treba da budu spontani i da se vode o svim zivotnim pitanjima. Rukovodilac traba da bude prijateljski raspolozen i da blago usmjerava tokove razgovora u pozeljom pravcu. Efekti ovakvog razgovora mogu biti veoma visoki,jer neki ljudi se lakse opustaju uz prisustvo drugih. Kroz ove razgovore osudjeni emocionalno sazrijeva,sto ce mu omoguciti da se u buducnosti lakse suocava sa problemima. Svi ucesnici u rzgovoru imaju osjecaj potrebe da razumiju drugog i da mu pomognu,a to nesumnjivo doprinosi jacanju njegove vezanosti za drustvo i zelje da bude koristan clan.

USLOVI KOJI UTICU NA USPJEH GRUPNOG RADA

Jedan od vaznih uslova je dobrovoljnost. Po Miticu postoje tri mogucnosti da se ova dobrovoljnost obezbjedi: -da se bez prethodnog obavjestenja pozovu svi osudjenici na sastanak grupe i da im se predoci da na sledece sastanke nisu obavezni da dolaze; -da se prethodno razgovara sa osudjenicima i da im se predoci sta grupni rad znaci,pa da se potom pribavi njihov pristanak za ucesce u grupi; -da se pocne sa gurpnim radom pa da se zatrazi od osudjenika da se dobrovoljo prijave za rad u grupi.

Drugi uslov jeste povjerljivost. To znaci da penitensijarni radnik koji vodi grupu ne smije niti koristiti niti drugom saopstavati cinjenice koje je saznao u toku vodjenja razgovora.

29

Odrzavanje kontinuiteta u odrzavanju sesija. Sesije treba da se odrzavaju jednom nedeljno i da traju 45minuta do 1,5 sat.

Zatvorenost i homogenost je sljedeci uslov. Smatra se da zbog uspostavljanja i odrzavanja potrebne emotivne komunikacije i odnosa povjerenja medju clanovima grupe,ona treba da bude od pocetka do kraja rada u istom sastavu.

Vazan uslov je i kvalifikacija penitensijarnog radnika koji rukovodi grupom. Po nekima to moze biti svaki radnik,a po drugima cak ni nastavnik nije sposoban da vodi grupu bez dodatnog obrazovanja.

Pitanje da li su sva lica pogodna za gurni rad. Fenton smatra da su sva osudjena lica pogodna za grupni rad;dok Bosnjak istice da nisu sposobni da se adaptiraju na rezim grupnog rada lica koja su izrazito anksiozna,depresivna ili agresivna.

VRSTE GRUPNOG RADA

U teoriji i praksi se govori o dvije vrste grupnog rada:- grupnom savjetovanju i - grupnoj psihoterapiji.

- Postavlja se pitanje u cemu je razlika?

- Prema Misicu kod grupnog savjetovanja ne ide se za generickim tumacenjem same neuropatske licnosti,nego se kod te grupe zadovoljavamo odstarnjivanjem samih simptoma.

- Kod grupne psihoterapije glavni je cilj da se pronadju uzroci promjene licnosti do u djetinjstvo.

- Prva terapija je povrsinska,a druga dubinska.

- Prema Harisonu razlika je u tome sto grupno sajetovanje nema za cilj vecu izmjenu licnosti,vec samo razvijanje latentnih snaga krivca pomocu zdravih i konstruktivnih ljudskih odnosa. Fenton istice da gurpno savjetovanje moze voditi bilo koji penitensijarni radnik, a gurpnu psihoterapiju samo psihijatar ili psiholog.

- Ima i misljenja da nema nikakve razlika.

- Mitic predlaze da bez obzira na razlike koje mogu postojati dubini zahvata,ipak ovaj metod resocijalizacije osudjenih lica treba nazvati jednim imenom-grupnim radom.

30

31