p. d. ouspensky - razgovori s vragom

88

Upload: bojan-miskovic

Post on 16-Nov-2015

303 views

Category:

Documents


104 download

DESCRIPTION

P. D. Ouspensky - Razgovori s Vragom.pdf

TRANSCRIPT

  • Pjotr Demjanovi Uspenski

    Razgovori s Vragom

  • Naslov originala:

    Peter D. Ouspensky

    Talks with a Devil

    Prevod:

    Milena Benini

  • UVOD

    U carskoj Rusiji, vragovi i demoni bili su vrlo stvarni sudionici ljudskog ivota. Popularna je mata

    vidjela djelovanje neljudskih bia u svakoj situaciji koja bi se dogodila, u rijekama, poljima i umama, u

    domovima i na nebu. Slaveni su potomci azijskih hordi koje su tisuljeima ivjele pod utjecajem

    arobnjaka i amana; nakon to su preli na kranstvo, zadrali su mnoga svoja atavistika vjerovanja.

    Mit koji je u Rusiji bio vrlo rairen tumaio je demone kao potomke Adama i Eve, koji su imali dvanaest

    parova djece. Jednom kad ih je Bog posjetio, Adam je sakrio polovicu svoje djece, jer je preao granicu

    od est parova koju mu je Bog bio propisao. Onih dvanaestoro koji nisu dobili Boji blagoslov bili su

    preci rase demona koji sve otad mue ovjeanstvo. Takoer je bilo raireno i vjerovanje da Satan,

    Zloinac, nije Boje stvorenje, ve neovisna sila koja je doprinijela stvaranju svijeta podinjujui ga

    vremenu i smrtnosti. Vrag (Diavol) ima svoj vlastiti veliki dvor podreenih vragova ija je zadaa izvrtati

    planove Boga, Duha Dobrog. Vragovi nisu neprijatelji ljudi osim ukoliko su ljudi prijatelji Boga. Oni su ti

    koji su odgovorni za sav tehniki napredak: od njih je ovjeanstvo nauilo vjetinu obrade metala,

    kuhanja i vrenja pia; Vrag je osobno otkrio vatru, izgradio prvi mlin, i konstruirao prva kola. Umijee

    itanja i pisanja jedan je od njegovih velikih darova ovjeanstvu. Svi su ti darovi bili namijenjeni tome

    da ovjeka uine neovisnim o Bogu, i time prekinu vezu kroz koju je ovjek mogao pomagati Bogu u

    upravljanju svijetom. U tome svojstvu, Vrag je "lukavac" (Lukhavi) koji se pojavljuje u staroslavenskim

    verzijama Oenaa, u rijeima "Izbavi nas od lukavca".

    Postoji i posve drugaija vrsta vraga, nazvana ort, koji je vie mora nego iskuenje. On je

    saveznik vjetica i arobnjaka koji zazivaju neiste duhove. I opet, postoje bezbrojne vrste demona,

    duhova, vila i drugihneljudskih bia ije su aktivnosti jo prisutnije u ljudskom ivotu nego to je to

    sluaj u keltskoj mitologiji. Najstranija od njih je Baba Jaga, krupna i mona enska figura koja igra

    vanu ulogu u slavenskim legendama. More ili Mare koje mue ovjeanstvo prepoznatljive su kao Mara

    u hinduistikim i budistikim legendama o iskuenjima Krine i Gautama Budhe. Derivativna Kikamora

    istonih Slavena postaje vodei duh uma i stepa. (Cijela bi se knjiga mogla napisati o vrstama prirodnih

    duhova i njihovoj ulozi u ivotu Slavena.) Postojali su i kuni demoni koji su, ako ih se dri

    zadovoljnima, mogli biti prijatelji svakoj obitelji, ali kad bi se razljutili, donosili su nesreu. Sve bolesti i

    nesree pripisivane su demonima, od kojih je svaki vladao pojedinom zarazom.

    Ova kratka skica dovoljna je da pokae zato je Ouspensky, odrastao u umama, relativno

    skromnog, ali drevnog podrijetla, smatrao prirodnim da uzme vraga kao junaka svoje prie, kao to e to i

    Gurdjieff kasnije uiniti u Belzebubovim priama unuku. Postoji, meutim, kljuna razlika u tome to je

    Belzebub opisan kao izvanzemaljsko bie, dok su vragovi Ouspenskoga doista slavenski u svojoj

    opsjednutosti materijalnim svijetom. Utjecaj manihejstva, koji je prodro u Rusiju u drugom stoljeu nae

    ere, vidi se u fanatinoj mrnji koju Ouspensky osjea prema materijalizmu, ije otjelovljenje vidi u

    marksizmu i ruskoj revoluciji.

  • Ouspensky je imao obiaj priati kako su u njegovoj obitelji imena Petar i Damjan jedno za drugim

    prelazila s oca na sina kroz mnogo generacija. Tradicionalno, Damjani su bili asketski mrzitelji svijeta, a

    Petri veseli ljubitelji ivota. Tvrdio je da su u njega ule obje te osobine. I doista, bio je to ovjek s dvije

    suprotstavljene prirode, a taj je dualizam obojio i njegov ivot i njegovo pisanje.

    Upoznao sam ga 1920., ubrzo nakon to je s Kavkaza stigao u Konstantinopolj sa svojom enom,

    Sofijom Grigorovnom, njenom keri, i njenim godinu dana starim sinom Leonidom, koga smo svi zvali

    Lonja. Grad je bio prepun turskih vojnika na povratku, saveznike vojske u okupaciji, i desetaka tisua

    ruskih izbjeglica. Ouspensky je pronaao sobu za svoju obitelj na Bijuk Adi - to jest, Prinkipou za

    Levantince, ili L'Ile des Princes za strance. Sa sobom su iz Rusije donijeli vrlo malo toga, a Ouspensky je

    morao pronai nain da izdrava sebe i svoju obitelj poduavajui engleski, koji je i sam slabo govorio, za

    Ruse koji su se nadali otii u Englesku u oekivanju sloma revolucije koji su pouzdano oekivali.

    Skoro svi Rusi koje sam upoznao u to vrijeme pravili su planove za povratak u Rusiju. Ouspensky

    nije imao takvih iluzija i bojao se, upravo suprotno, da e se boljevizam proiriti kroz Njemaku i, preko

    Njemake, po cijeloj Europi. Vjerovao je kako bi Engleska mogla izbjei revoluciju koja se sprema tako

    to e se vrsto povezati sa Sjedinjenim Dravama.

    Jo jedan Rus koji je znao da je carska Rusija, a moda ak i "Sveta Rusija" zauvijek nestala, bio je

    Aleksandar Lvov, bivi pukovnik Carske konjike garde i lan najvie ruske aristokracije, koji se odrekao

    zemlje i titule da bi slijedio Tolstoja. On se izdravao izraujui cipele, zanatom koji je izuio kako bi

    postao dijelom proletarijata. Godine 1920., Lvov je odsjeo s gom Beaumont, koja e kasnije postati

    mojom suprugom, u njenom stanu, u velikoj drvenoj kui u blizini njemake ambasade. Jednog dana,

    Lvov je upitao gu Beaumont bi li jedan njegov prijatelj mogao iskoristiti njenu dnevnu sobu zasastanke

    okultne skupine. Voa te skupine bio je Ouspensky, koji je poeo dolaziti iz Prinkipoa redovito svake

    srijede i odravati sastanke s kakvih dvadeset-trideset Rusa. On i ja ubrzo smo se sprijateljili i poeo mi je

    priati o zapanjujuem "Sustavu" koji ga zanima. Otprilike u isto to vrijeme, ali u posve drugaijim

    okolnostima, upoznao sam Gurdjieffa, autora toga "Sustava", i nekolicinu njegovih uenika koji su

    zajedno s njim doli iz Tbilisija.

    Godine 1921. Ouspensky mi je pokazao engleski prijevod svoje knjige "Tertium Organum", koji je

    upravo dobio od Nikija Besarabova. Stigao mu je telegram od lady Rothermere, koja je u to vrijeme bila u

    New Yorku, i zvala ga da se susretnu u Engleskoj. U to je vrijeme postojala opa uputa za britanske

    konzule da smanje vize za ruske emigrante, ali ja sam uspio uvjeriti britanski konzulat kako je Ouspensky

    vrlo poeljan posjetitelj, te sam pribavio vize za njega i njegovu obitelj. Kad sam se 1922. vratio u

    London, pridruio sam se skupini koju su vodili Orage i Maurice Nicoll, kojoj je Ouspensky razotkrivao

    zapanjujui korpus psiholokih, kozmolokih i povijesnih zamisli koje su predstavljale Gurdjieffov

    "Sustav", te ih je upoznavao s njegovim tehnikama samorazvoja.

    im sam se 1922. smjestio u Londonu, postao sam aktivnim lanom kruga oko Ouspenskoga.

    Skoro svakog tjedna sastajao sam se s njime privatno u njegovu stanu u Ulici Gwendwr u zapadnome

    Kensingtonu. Zajedno bismo radili na prevoenju njegovih knjiga s ruskog. Bio je vrlo spreman

    razgovarati o svome ranom ivotu i iskustvima koja su ga navela da povjeruje kako su nai uobiajeni

    pogledi na vrijeme, tvar i samo postojanje tek iluzije. Ti su se razgovori esto nastavljali do pola noi u

    jednom kineskom restoranu u Oxford Streetu koji je Ouspensky smatrao posebno ugodnim. Bio je

    poznavatelj egzotine hrane iz mnogih zemalja, i imao tako profinjen ukus za kineski aj da je postao

  • lanom odabrane grupe koju bi Twinings iz Stranda svake godine pozivao da daju svoje miljenje o novoj

    berbi.

    U razgovoru, Ouspensky je iskazivao duboki sukob izmeu svojih vjerovanja u zakon i red, svoje

    mrnje prema boljevicima i svog prezira za nepismene mase koji su dolazili s jedne strane njegove

    prirode, te svoje spoznaje da svi ljudi, vladali oni ili bivali vladanima, imaju jednako malo moi da

    promijene bilo to ili uine ono to naume. Njegovo osobno odbacivanje materijalizma, koje se iskazuje u

    Razgovorima s Vragom, proizilazi iz pogleda na ivot vrlo razliitih od Gurdjieffova odbacivanja ljudskih

    pretenzija u njegovoj doktrini ovjeka kao stroja bez moi da bilo to uini. U to je vrijeme Ouspensky

    radio na biljekama koje je napravio u razdoblju od 1915. do 1918., dok je bio Gurdjieffov uenik, prvo u

    Rusiji a zatim na Kavkazu. On u to vrijeme nije imao ni najmanje namjere objaviti taj materijal, ve je

    predloio da ga se naglas ita na sastancima naih grupa. U to vrijeme, sve vie ljudi u Londonu zanimalo

    se za sastanke Ouspenskoga, te on zbog toga nije imao vremena sam se sastajati sa svim grupama. Zato je

    meni i nekim drugima stavio u zadau da itamo iz njegovih knjiga te donekle objanjavamo njihov

    sadraj.

    Godine 1922. Ouspensky se naradio ne bi li pomogao Gurdjieffu u pokretanju njegova "Instituta za

    harmonian razvoj ovjeka" u Prieureu, u Fontainebleauu. Isprva smo se nadali da bi se Institut mogao

    smjestiti u Londonu, ali britansko Ministarstvo vanjskih poslova odluno je savjetovalo Ministarstvu

    unutarnjih poslova da odbije dozvole boravka za Gurdjieffa i njegovu skupinu. Bio sam svjestan da je

    vlada u Indiji smatrala Gurdjieffaruskim agentom vrlo neprijateljski nastrojenim prema Britaniji, i

    zakljuio sam da ga je dosije koji sam vidio u Turskoj slijedio u Englesku i predstavljao glavnu prepreku

    stalnoj dozvoli da se nastani u ovoj zemlji. ini mi se da je neprijateljstvo prema Gurdjieffu iz tih ranih

    dana ostalo jednako ivo sve do kraja njegova ivota, te tako objanjava injenicu to se nikad vie nije

    vratio u Englesku.

    Narav Ouspenskoga bila je iznimno osjetljiva, i to to se uporno trudio dobiti potrebne dozvole

    govori mnogo o njegovoj vjernosti Gurdjieffu. Tek dvije godine kasnije, u proljee 1924., Ouspensky je

    posve promijenio svoj stav i svojim vlastitim uenicima savjetovao da vie nemaju nikakva posla s

    Gurdjieffom. Prema Borisu Mouravieffu, koji je poznavao Ouspenskog u Rusiji i prvi put upoznao

    Gurdjieffa u Turskoj 1921., Ouspensky se okrenuo od Gurdjieffa zbog pitanja morala. U jednoj

    neobjavljenoj studiji o Ouspenskom i Gurdjieffu, Mouravieff opisuje posjet Parizu odmah nakon

    Gurdjieffove skoro fatalne nesree 1921. i prisjea se kako je Ouspensky eksplodirao: "Kad bi netko

    blizak tebi, bliski roak, ispao kriminalac, to bi uinio?" Takvi stavovi iskazuju asketsku, puritansku

    stranu prirode Ouspenskog, nesavladivu prepreku njegovu razumijevanju Gurdjieffa, koji se nije

    optereivao razlikama meu ljudima - materijalist ili spiritualist, grub ili kultiviran, zao ili dobar - ve

    objektivnim znaenjem ljudskog ivota, ili, kako je sam govorio "smislom i znaenjem ljudskog

    postojanja na zemlji".

    Razlika se jo jae istie ako usporedimo knjige koje je Ouspensky napisao prije i nakon svoga

    susreta s Gurdjieffom 1915. Reputacija Ouspenskoga, osobito u Rusiji prije 1914. i SAD-u poslije 1945.,

    poiva uglavnom na njegovom neobinom "Tertium Organumu", ija je sredinja tema potreba da se

    prevazie logino razmiljanje ako elimo shvatiti prirodu stvarnoga svijeta. Zapadni itatelji

    Ouspenskoga poznaju uglavnom kroz tu knjigu, i kroz "U potrazi za udesnim". Ona prva knjiga je skoro

    posve on, a ona druga skoro posve Gurdjieff. Izmeu njih dolazi "Novi model univerzuma", koji je u

    velikoj mjeri pod utjecajem njegovih putovanja izmeu 1908. i 1915. Malo se zna o tome razdoblju

    njegova ivota, a ja mogu govoriti samo o anegdotama koje sam uo od njega kroz nae razgovore.

  • Bio je uspjean novinar, povremeno radei za vodee ruske novine, ali ee kao slobodnjak. U

    razdoblju izmeu 1908. i 1912. putovao je Europom i Sjedinjenim Dravama, piui lanke za novine u

    St. Petersburgu. Prva pria u ovoj knjizi, "Izumitelj", pokazuje njegovo poznavanje New Yorka u vrijeme

    kad je predsjednik SAD-a bio Theodore Roosevelt. Nikad nije bio na zapadnoj obali, i rekao mi je da ali

    zbog toga, premda ne toliko koliko zbog nemogunosti da posjeti Japan. Godine 1912. ostvario je

    ambiciju da ode u Indiju s otvorenom narudbom da pie lanke za troje ruske novine.

    Upoznao je neke od najpoznatijih yogina toga vremena, ukljuujui tu i Aurobinda, koji je ve imao

    ustanovu u Pondicherryju. Nitko ga se od njih nije dojmio. Kasnije je objasnio da je traio "pravo znanje",

    a pronaao samo svete ljude koji su moda dostigli osloboenje za sebe same, ali nisu svoje metode mogli

    prenijeti drugima. Takoer je proveo neko vrijeme u Adhyaru na Madrasu, u glavnom stoeru Teozofskog

    drutva. Kasnije je volio priati priu o "kastinskom sustavu" u Adhyaru. U prizemlju su bili svi prirepci i

    neistaknuti posjetitelji. Prvi je kat bio rezerviran za podravatelje koji su drutvu davali novac i podrku.

    Posljednji kat, s velikom terasom na krovu, bio je dom ezoterine skupine, pravih poznavatelja teozofije.

    Ouspensky se s uitkomsjeao kako je jednom uao u ezoterinu skupinu premda nije bio lan

    Teozofskog drutva i otvoreno je kritizirao njihovu osnivaicu, Helenu Blavatsky. Tvrdio je da u Adhyaru

    nije naao nita zbog ega bi poelio ostati.

    Produio je na Cejlon, koji mu se inio privlanijim, i upoznao nekoliko najslavnijih bhikkua, te se

    uvjerio kako se na Cejlonu jo provode stare tehnike budizma. Ali i opet nije osjetio potrebu da se

    odrekne Zapada i postane monahom. Kasnije je napisao da ga nije zanimao put koji bi ga izolirao od

    zapadnog svijeta, koji dri klju za budunost ovjeanstva. To nije znailo da sumnja u postojanje

    "kola", kako ih je on nazivao, u Indiji i Cejlonu, ali te kole vie nisu imale znaenje kao nekad. Takoer

    je dodao da je otkrio kako se veina tih kola oslanja na vjerske i religijske tehnike, koje je smatrao

    nedovoljnima da se prodre u sutinsku stvarnost koju je traio.

    Kad se Ouspensky vratio u Rusiju, cijeli tijek njegova ivota promijenio se zbog susreta s

    Gurdjieffom. Gurdjieffov sustav za harmonian razvoj ovjeka nudio je toliko mogunosti koje se nije

    moglo pronai ni u budistikim spisima, Nikajama, ni u metodama thera-vadinaca toga vremena, da je

    Ouspensky pronaao novu nadu. Ova je knjiga napisana prije tog susreta i, za razliku od kasnijih njegovih

    spisa, nije preraena u svjetlu onoga to je nauio od Gurdjieffa. Moe ju se smjestiti zajedno s "Tertium

    Organumom" i "Ivanom Osokinom", meu "pravog Ouspenskog". Ivan Osokin je, doista, u velikoj mjeri

    autobiografski, i iz njega moemo stvoriti predodbu o ivotu Ouspenskog u koli. Prvi je put objavljena

    u Rusiji kao "Cinemadrama", kao izraz Ouspenskyjeva uvida u vjeito ponavljanje, ali ja sam uvjeren da

    je promijenio kraj nakon to je susreo Gurdjieffa, koji je i sam pridodan u liku arobnjaka (da predstavlja

    "Posao", kako ga je Ouspensky vidio), koji Osokinu pokazuje nain da pobjegne iz ciklusa neprestanog

    neuspjeha koji zavrava samoubojstvom i u kojem je bio zarobljen.

    Ouspensky i njegov koncept ljudske sudbine vidljivo je povezan s idejom "bijega". U kasnijim

    godinama, ta potreba da se pobjegne od ponavljanja postala je skoro opsesivnom, to je prenio na svoje

    najblie sljedbenike, kao to su Rodney Collin Smith i dr. Francis Roles. Izbjegavanje umijeanosti u

    proces svijeta povezivalo se s idejom bijega od ponavljanja. Poput mnogih drugih Rusa, on je sanjao o

    kultiviranoj duhovnosti koja bi stvorila okruenje u kojem bi se prosvijeena nekolicina mogla povui iz

    svijeta i privatno dostii osloboenje. Taj ga san nikad nije do kraja napustio.

    Ouspensky je, meutim, bio posve nesposoban slijediti Gurdjieffa u posljednjim stadijima njegova

    rada. Razlozi za to nisu relevantni za ovu knjigu, ali posljedica je bila to da je, nakon to je u potpunosti

  • podravao Gurdjieffa sve do trenutka njegova odlaska u Ameriku 1923., Ouspensky posve promijenio

    miljenje 1924., dok je Gurdjieff jo bio u Americi. Od tog trenutka pa do kraja ivota, nije imao izravnih

    kontakata s Gurdjieffom, premda je ostao strastveno zainteresiran za sve to je Gurdjieff radio.

    Nakon prekida s Gurdjieffom, Ouspensky se vratio svojim najranijim spisima i priredio kompilaciju

    koju je objavio 1929. pod naslovom "Novi model univerzuma". U to vrijeme, moji vlastiti odnosi s njim

    bili su vrlo bliski. Obojicu nas je zanimala priroda vremena i vjenosti, i vjerovali smo da bi vana otkria

    na tome polju privukla pozornost na "Sustav" koji je Ouspensky pripisivao koli mudrosti od koje smo se

    jo uvijek mogli nadati pomoi koja nam je trebala, bez potrebe da se prolazi kroz Gurdjieffa, kojeg je

    smatrao "okaljanim kanalom". "Novi model univerzuma" je serija labavo povezanih eseja sazajednikom

    temom da su trenutne koncepcije ovjeka i univerzuma duboko pogrene i da e ih trebati odbaciti. U

    jednom je trenutku razmiljao o tome da jedan od "Razgovora s Vragom" - mislim da se radilo o

    "Dobroudnom Vragu" - ukljui u "Novi model univerzuma". Konano je odluio izostaviti priu jer se

    nije slagala s filozofskim karakterom knjige. (Veina tog materijala napisana je prije 1914. i objavljena u

    ruskim novinama za koje je Ouspensky radio kao novinar.) U to vrijeme, Ouspensky je jo uvijek pisao

    na ruskom, i poslao je jedan primjerak ruskog teksta u Pariz da ga na francuski prevede barunica Rausch,

    dok je drugu kopiju na engleski prevodila ga Kent, i sama iz plemenite ruske obitelji, i drugi Rusi iz

    njegova kruga. Ja sam pomogao s prijevodom, osobito pazei da se misli Ouspenskog ispravno prenesu.

    U to mi je vrijeme Ouspensky prvi put spomenuo svoje "Razgovore s Vragom". Rekao mi je kako

    je te dvije prie napisao da bi izrazio svoje uvjerenje kako je glavna pogreka ovjeka u vjerovanju u

    materijalni svijet kao jedinu stvarnost. To uvjerenje, rekao je, izvor je veine ljudskih muka, jer se ljudi

    besmisleno bore oko nestvarnih problema, zanemarujui pravi problem, to jest oslobaanje od nae

    vezanosti za materiju. "Razgovori s Vragom" napisani su dok je Ouspensky bio u Indiji i na Cejlonu

    1914., i objavljeni su s novim svretkom u jednim petersburkim novinama u prvim danima rata.

    Izdanje iz kojeg dolazi ovaj prijevod objavljeno je u Petrogradu 1916. Sve kopije koje je

    Ouspensky imao izgubljene su s ostatkom njegove knjinice nakon Oktobarske revolucije u Moskvi.

    Poslao je nekoliko primjeraka prijateljima u inozemstvu i predloio da ih pokuam pronai kroz

    Teozofsko drutvo. Gica Maud Hoffman, vodei teozof i prijateljica Leadbeatera i ge Besant otkrila je

    kako je jedan primjerak doao u Knjinicu British Museuma. Pronaao sam je pod imenom "Uspenski, P.

    D.", i uspio sam dobiti dvije fotokopije, od kojih mi je jednu Ouspensky ostavio, mislei na mogui

    prijevod.

    "Razgovori s Vragom" oito pripadaju godinama lutanja u ivotu Ouspenskoga, dok je traio tajnu

    koju je smatrao skrivenom u kolama Indije i Cejlona. Njegova teozofska nagnua vide se u nevoljkosti

    da se okrene Levantu ili ak sredinjoj Aziji u potrazi za izvorom uenja. Premda razoaran Teozofskim

    drutvom kakvo je pronaao u Adhyaru, prihvaao je mnogo njihove filozofije. Osobito ga je fascinirao

    teozofski ciklus povijesnog ponavljanja. esto se na to pozivao u kasnijim godinama, i govorio o

    svjetskim ratovima kao dokazu da ulazimo u posljednje stadije Tamnog ciklusa. Ta tema oito utjee i na

    njegov tretman "Dobroudnog vraga".

    Zanimljivo se prisjetiti kako je Ouspensky bio veliki ljubitelj Roberta Louisa Stevensona i govorio

    kako je na njega utjecala bajka pod imenom "Ki dun-trineskoga kralja", koja iskazuje istu temu vjeitog

    ponavljanja s naznakama o tajni slobode. Povezivao je Stevensona s Nietzscheom, kao dvojicu ljudi od

    kojih je najvie nauio o ponavljanju u svojim ranim godinama.

  • "Razgovori s Vragom" ne izraavaju dovoljno agoniju neodlunosti koju je Ouspensky proivljavao

    u posljednjim godinama svog ivota. To je moda i jedini razlog zato ih nije objavio. Mislim da ih je,

    osim toga, na neki nain povezivao sa svojom mladenakom iluzijom kako bi duhovnost i humanizam

    mogli ii istim putem kad bi se samo iz jednoga mogla ukloniti religija, a iz drugoga materijalizam.

    Jednom mi je doista rekao kako ima i biljeke za trei razgovor, koji bi od svega nainio cjelinu.

    Mislim da je imao na umu pokazati ulogu "Posla" kaotree snage koja moe pomiriti duh i materiju, ali

    nije mogao pronai nain da tu temu uini dovoljno dramatinom. Uoi izbijanja Drugog svjetskog rata,

    rekao je nekim svojim uenicima kako nema puno nade da e pronai izvor za uenje koje dijeli. Neto je

    nedostajalo i, bez novih spoznaja, morat emo se pomiriti s tim da traimo vlastiti put do osloboenja. U

    posljednjim tjednima svoga ivota, 1947., javno se odrekao "Sustava" kako ga je prihvatio od Gurdjieffa i

    pozvao svoje sljedbenike da krenu iznova, svatko na svoj nain.

    Dvije prie objavljene u ovoj knjizi ispituju dva problema koji su za Ouspenskoga bila vrlo ozbiljna

    i vana. Prvi je problem "svjesnog zla". On je dobro poznavao istonjaku doktrinu koja u cjelini nijee

    mogunost zle volje i tretira zlo kao odsutnost dobra ili, u najgorem sluaju, posljedicu privrenosti

    izvanjskom svijetu. Takoer je od djetinjstva bio izloen doktrini prvoga grijeha, koju nije mogao ni

    prihvatiti ni odbaciti. Jednom je svojim grupama u Londonu zadao zadatak da poine in svjesnog zla. Svi

    smo se zaudili svojoj nesposobnosti da poinimo samo jedan zao in svjesno, dok smo istovremeno bili

    svjesni kako stalno radimo i kudikamo gore stvari, pa ak i znamo da ih radimo.

    Ouspensky je tvrdio kako je zlo san, mehaninost, i odsustvo namjere, za to smo izravno

    odgovorni jer je u naoj moi da ne budemo usnuli i mehanini, ali to ne moemo izravno kontrolirati.

    Ova se tema provlai kroz priu o izumitelju, koji ini zlo naroito kad namjerava initi dobro, i ne moe

    se natjerati da prihvati katastrofalne posljedice svoga vlastitoga genijalnog rada. Shvaa da se nikad nije

    zapitao to bi se dogodilo kad bi edo njegova uma postiglo sveopi uspjeh. U tom smislu, pria o

    izumitelju oito je alegorija o modernom ovjeku suoenom s posljedicama udesa znanosti i tehnologije.

    On priu nastavlja vrlo znakovito, pokazujui kako izumitelj, uvijek u vlasti nad materijalnim

    silama, poinje tim istim silama davati novu osobinu, osobinu koja ga odvaja od Vraga i konano dovodi

    do njegova nestajanja, jer ga Vrag vie ne razumije i ne moe slijediti u uzvienoj potrazi za korisnom

    upotrebom materijalnih sila koje je oslobodio. Sve to preostane od Vraga je miris sumpora.

    Ve na prvoj stranici, Ouspensky daje naslutiti dublje znaenje prie. Vrag "precizno govorei" ne

    postoji: on i njegova svita su samo ono to ovjek od njih uini. Vrag moe samo sugerirati, a ak i

    njegove sugestije na kraju se pokau kao autosugestija ovjeka samog. ovjek materijalnom svijetu daje

    dijabolian karakter koji mu nije priroen, ali je takoer sposoban osvijestiti realnost drugih vrijednosti.

    Zato Vrag u prii stalno rogobori protiv umjetnika i mistika koji su svjesni i nekog drugog svijeta, osim

    materijalnog; a taj drugi svijet je mjesto u kojem za dijaboline sugestije mjesta nema.

    Ouspensky je bio i ostaje dualist, jer vidi dijaboline vrijednosti kao neto to ovjek imputira

    materijalnom, kvantitetom opsjednutom svijetu, ali razlikuje te lane, dijaboline vrijednosti od onih

    umjetnikog uitka, vjerskog iskustva i duhovne kvalitete. Ouspensky se i sam sjea kako je, kad je

    upoznao Gurdjieffa, pokuao ustrajati na toj razlici, ali Gurdjieff ju je odbacio, govorei: "To je sve

    mehaniko. Nema veze jesu li vrijednosti duhovne ili materijalistike. Ono to je vano jest jesu li

    mehanike ili svjesne."

  • To je Ouspenskome oito bila nova ideja, s kojom se nije slagao u vrijeme kad je napisao

    "Izumitelja" ili "Dobroudnog Vraga" koji mu slijedi. Bez obzira na to, Ouspensky proizvodi koncept

    materije kao naina postojanja. On koristi izraz VELIKA MATERIJA (velika slova u ruskom izvorniku)

    da naznaikako ne govori o materiji u smislu njenih ogromnih razmjera u svemiru, kvantitativne

    ogromnosti, ve o njezinu statusu kao naina postojanja. U tom smislu, Ouspensky je nedvojbeno dualist,

    jer percipira Veliku Materiju kao otpor kreativnoj snazi Boga. Najnadahnutije djelo Ouspenskoga,

    "Tertium Organum", posveeno je tezi - gotovo otkriu - da logiko razmiljanje zarobljuje ovjeka u

    materijalnom svijetu. "Trei instrument" koji je po svojoj tvrdnji otkrio jest kreativni uvid koji nadilazi

    logiku. Ova ideja prisutna je u svim spisima Ouspenskoga, i vidi se u Vragovoj mrnji prema

    umjetnicima i misticima koji ne misle logino ni normalno. Materija i logika su supstanca dijaboline

    sugestije.

    Gurdjieff, s druge strane, promatra tvar i energiju kao meusobno zamjenjive (i to davno prije nego

    to su Einsteinove jednadbe iroko shvaene), a poduavao je takoer i da je razina materijalnosti u

    odnosu s razinom Svijesti ili razinom Bia. Te su ideje zapanjile Ouspenskoga kad ih je 1915. prvi put

    uo, i nije ih pokuao ukljuiti u svoju revidiranu verziju "Izumitelja".

    "Izumitelj" je napisan za objavljivanje u jednom ruskom asopisu, i Ouspensky je oito na umu

    imao itateljstvo koje zahtijeva i sentimentalan i senzacionalan materijal. Epizode povezane s izumom i

    eksplozijom interesa koja slijedi zbog upotrebe izuma u posebno dramatinim okolnostima poma lo su

    repetitivne i povremeno dosadne. Ja sam, stoga, na sebe preuzeo da malo skratim te epizode i izbacim

    neke od isto narativnih dijelova prie. Ostavio sam sve relevantno za temu koju Ouspensky eli

    predstaviti i koja je, nedvojbeno, za njega bila pravi smisao ovih dviju pria. Uinio sam to jer je i sam

    Ouspensky bio posve bezoan kratei svoj materijal kad je svoje stare ruske spise koristio da bi sastavio

    knjigu "Novi model univerzuma".

    Kad se okrenemo "Dobroudnom Vragu", pria postaje znatno ivotnija, jer se velikim dijelom

    zasniva na putovanjima Ouspenskoga po Indiji i Cejlonu, te je bio u stanju ponuditi izvoran opis pilja

    Alhore, koje je posjetio 1913., kao i budistikih hramova koje je vidio na Cejlonu. Vrag (u ovoj prii

    Ouspensky nije koristio veliko slovo, oznaavajui mnoinu demonskoga roda) je predstavljen kako se

    trudi da nas sprijei u buenju i shvaanju prave situacije, odnosno injenice da smo zarobljeni u

    materijalnom svijetu samo zato to se ne elimo suoiti i prihvatiti istinu kako stvarnost nije dio ovoga

    svijeta.

    Sugestija koja se pojavljuje u obje ove prie, da se vragovi zanimaju za ovjeka samo kad se pone

    doista truditi da pobjegne, predstavlja gledite kojemu se Ouspensky esto vraao. Postoji zakon da svaki

    pozitivan trud mora neizbjeno proizvesti negativnu reakciju jednake snage. Premda se to stalno

    pojavljuje u povijesti ovjeanstva - bez obzira gleda li se na malenoj ili velikoj skali i razini - mi se s

    time ne elimo suoiti. Tek mali broj ljudi moe priznati da je cijena injenja dobroga neizbjeno to da se

    izloe oporbi ili ak prijetnji unitenjem; ti su ljudi drugaiji od obinih ljudi i prepoznali bi jedni druge

    da se vrag ne trudi da ih u tome sprijei.

    Dobroudni Vrag eli da ljudski rod bude sretan i ne optereuje se potragom za neuhvatljivim

    "drugim svijetom". Tu prepoznajemo temu Gurdjieffova "organ kundabuffera " za kojeg Ouspensky

    sasvim sigurno jo nije ni uo u vrijeme dok je pisao ovu priu. "Dobroudni Vrag" naglaava vanost

    samoobmanjivanja ovjeka. ovjek ostaje vezan za zemlju jer spava u odnosu na stvarnost i ne eli se

    probuditi. Zamilja "dobro" u smisluiluzornog svijeta, u kojem se ionako nita ne moe postii. Vragov je

  • zadatak da ohrabri ovu obmanu, a s dobronamjernim ljudima to ini igrajui na iluziju da su dobre

    namjere i dobri ini jedno te isto. "Plemenitost" je adut kojim dobiva posljednju bitku.

    U "Dobroudnom Vragu" Ouspensky oito posuuje iz slavenskih legendi o podjeli ovjeanstva

    na Adamovu prihvaenu i odbaenu djecu. Mijenja legendu inei Adamove potomke sposobnima da

    uvide Stvarnost, dok su oni koji su potomci ivotinja od toga odsjeeni. Samo Adamovi potomci imaju

    sposobnost buenja i stjecanja "due".

    Ouspensky se nije mogao odluiti oko nepotenja ivota koji otvara tako velike mogunosti tako

    malom broju ljudi, i naizgled nijee nadu za veinu. U ovoj je prii eksperimentirao s opisom vraga koji

    see u zoroastriko podrijetlo. U Avesti, rase ljudi i ivotinja potomci su ovjeka Gavomarta i bika Gosh

    Urvana. Avesta im ne daje odrednicu dobrog i loeg, ve im pripisuje razliite uloge u borbama izmeu

    dobrih i zlih duhova. Te su tradicije dole do Slavena prije njihovih selidbi prema zapadu i, razdvojene od

    svojih vjerskih i mitolokih poela, pretvorile su se u bajke i folklor. Ouspensky je prepoznao neto od

    njihova izvornog znaenja i uspio ih iskoristiti da prenese vlastitu poruku.

    ovjek je ranjiv s obje strane svoje prirode - one koja stremi k svjetlu, jednako kao i one koja tei

    tami. Dijabolina sugestija koja igra na ovjeju plemenitost moe dovesti do vee propasti nego

    iskuenja koja opsjedaju njegovu ivotinjsku prirodu. Ouspensky je svjestan toga da "zle" sile rade na

    unitenju ljudske slobode, i vidi da se te snage ne moe svladati izravnim sukobom jer su "dobre" snage

    meusobno podijeljene sloganima kao to su "patriotizam", "portvovanost" i "odanost cilju" - to sve

    vrag moe iskoristiti.

    U tim priama, vrag ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve, jednako tako bespomoan kao i njegove

    nesuene rtve. Svijet je u svojoj biti iracionalan, i ne smijemo oekivati da emo pronai odgovore na

    svoja pitanja ni pouke u svojim priama. ini se da je to poruka koju Ouspensky eli prenijeti. Njegov je

    pesimizam privremeno nestao kroz kontakt s Gurdjieffom, ali se opet spustio na njega kad je uvidio kako

    Gurdjieff nije ovjek kakvog je zamiljao i kakvom se nadao.

    ivo se sjeam jedne zimske veeri 1924., kad sam s Ouspenskym sjedio u Ulici Gwendwr. Stajao

    je pred plinskom grijalicom u otrcanoj dnevnoj sobi i rekao, kao da govori samome sebi: "Ne znamo je li

    ovaj posao mogu, ali znamo da bez njega nema nade. Ne smijemo odustati, ak i ako ne vidimo nikakav

    dokaz da e nas izvesti iz tame. Nema nieg drugog, i moramo se drati te jedne sigurne toke." Otada je

    prolo etrdeset i osam godina, a ja sam se uvjerio ne samo da nema nieg drugog, nego i da ovjek nije u

    bezizlaznoj situaciji. Mi smo u ozbiljnoj krizi - ozbiljnijoj ak i od one koju je Ouspensky predviao - i

    hipnotiziraju nas materijalne snage. Sama ozbiljnost krize dovodi do buenja. ovjek poinje uviati

    prijetnju samome svojem postojanju, i ima mnogo onih koji su spremni prihvatiti izazov koji Leslie White

    nije shvatio.

    Ouspenskyjeva intuitivna spoznaja da neki ljudi vide stvarnost tamo gdje veina vidi samo privid

    danas je jo relevantnija nego kad je on, prije ezdeset godina, napisao ovu priu. Ako dovoljno ljudi

    uspije vidjeti izazov i prihvatiti ga, ovjeanstvo e napraviti velik korak naprijed. Ali takoer se ini da

    su na djelu i lukave snage iji je cilj sprijeiti buenje onih koji imaju sposobnost da vide. Ouspenskyjeva

    alegorija vraga preblizu je istini da bi bila ugodna.

    Izvor je istinskoga zadovoljstva to sam bio u prilici doprinijeti ouvanju jednog dijela knjievne

    produkcije Ouspenskoga. Gica Ekaterina Petroff radila je sa mnom na ovom prijevodu nekoliko godina s

  • prekidima. Gica Anna Durkova pomogla je pri ureivanju, i svojim poznavanjem slavenskog folklora.

    Nadam se da e se rezultat svidjeti i starim ljubiteljima Ouspenskoga, kao i novim itateljima.

    John G. Bennett Sherborne,

    Gloucestershire, lipanj 1972.

  • IZUMITELJ

    "Ispriat u ti bajku", ree Vrag, "pod jednim uvjetom: ne smije me pitati koja je pouka. Moe

    izvui kakav god hoe zakljuak, ali, molim te, ne propituj me. Ve i ovako se na naa lea navaljuje

    puno previe ludosti, a mi, precizno govorei, ak ni ne postojimo. Vi ste ti koji nas stvarate."

    * * *

    Moja pria odvija se u New Yorku prije kakvih dvadeset i pet godina. ivio tako mladi po imenu

    Hugh B.; neu vam rei njegovo puno ime, ali uskoro ete ga i sami pogoditi. Njegovo je ime poznato

    ljudima na svih pet kontinenata. Ali u to je vrijeme jo bio posve nepoznat.

    Poet u u jednom traginom trenutku u ivotu toga mladia, dok je putovao iz jednog od predgraa

    New Yorka prema Manhattanu, s namjerom da kupi pitolj i zatim se ubije na usamljenoj obali Long

    Islanda; na mjestu koje mu se urezalo u pamenje jo za djeakih izleta, kad bi on i njegovi sudruzi u

    igri, pretvarajui se da su istraivai, otkrivali nepoznate krajeve u okolici New Yorka.

    Namjera mu je bila vrlo odreena, a odluka konana. Sve u svemu, bila je to vrlo uobiajena pojava

    u ivotu jednog velikog grada, neto to se stalno susree; zapravo, da budemo iskreni, morao sam sline

    situacije organizirati tisuama i desecima tisua puta. Meutim, ovog je puta tako uobiajen poetak imao

    prilino neuobiajen nastavak i posve neuobiajen ishod.

    Bez obzira na to, prije nego to se posvetimo ishodu toga dana, moram vam podrobno ispriati kako

    je do svega toga dolo.

    Hugh je bio roeni izumitelj. Od najranijeg djetinjstva, kad bi sa svojom majkom etao po parku ili

    se igrao s drugom djecom, ili naprosto tiho sjedio u kutu gradei kockama ili crtajui udovita,

    neprestano je neto izumljivao, slaui u svojoj glavi raznorazne neobine izume, poboljanja za sve na

    svijetu.

    Posebno mu je zadovoljstvo prualo izumljivanje poboljanja i adaptacija za njegovu tetu. Nacrtao

    bi je s dimnjakom, ili na kotaima. Zbog jednog je crtea, na kojem je ta ne ba mlada djeva prikazana sa

    est nogu i drugim varijacijama, mali Hugh otro kanjen. Bila je to jedna od njegovih najranijih

    uspomena.

    Nedugo nakon toga, Hugh je nauio prvo dizajnirati, a zatim i izraivati modele svojih izuma.

    Dotad je ve nauio da se ive ljude ne moe poboljavati. Bez obzira na to, njegovi su izumi, naravno,

    bili ista fantazija; kad mu je bilo etrnaest godina, zamalo se utopio isprobavajui kod kue izraene

    skije za vodu vlastita dizajna.

    * * *

    U vrijeme kad poinje moja pria bilo mu je kakvih dvadeset i est godina. Ve je nekoliko godina

    bio oenjen, a radio je kao tehniki crta u nekoj velikoj tvornici; ivio je u stanu s tri siune sobe,

  • veliine brodskih kabina, u ogromnoj i runoj ciglenoj zgradi u jednom predgrau New Yorka. Bio je vrlo

    nezadovoljan svojim ivotom.

    Robovi koji se mue u naim uredima i tvornicama obino jedva da su svjesni svoga robovanja.

    Ako uope imaju ikakve snove, oni se odnose nanaine da svoje ropstvo uine ugodnijim: dobra zabava

    nedjeljom; veernji odlazak na ples; gospodsko odijevanje; i zaraivanje vie novca. ak i ako su

    nezadovoljni svojim ivotom, razmiljaju samo o kraem radnom vremenu, ili o poveanju plae i duim

    praznicima - ukratko, o elementima Socijalistike Utopije. Nikad, ak ni u duhu, ne bi se mogli natjerati

    da se pobune protiv rada samog po sebi. To im je Bog, i ne usuuju mu se suprotstaviti ak ni u mislima.

    Ali Hugh je bio od drugoga tofa. Mrzio je ropstvo. Uvijek je govorio da robovanje radu izaziva gnjev

    Boji. Sama sr njegova bia drhtala je od svijesti o toj hobotnici koja prodire u njega dok ga sve jae

    stee i davi. Posve neovisno od ovoga, pomisao o uljepavanju ropstva nikad mu se ne bi pojavila, niti je

    bio od onih ljudi koji bi se samozavaravali jeftinom zabavom.

    Majka mu je umrla kad mu je bilo esnaest godina, i bio je primoran napustiti kolu i postati

    egrtom u uredu tehnikog crtanja u jednoj tvornici, uz plau od pet dolara tjedno.

    To je bio poetak njegove karijere. Izvana, malo se razlikovao od ostalih egrta u svome uredu.

    Kopirao je crtee strojeva, pripremao papir i boje, otrio olovke i prenosio poruke i pakete razliitim

    odjelima tvornice. Ali, u srcu, ni asa nije prihvaao taj ivot.

    Hughovo je podrijetlo bilo drukije od veine onih u njegovoj okolini, i odigralo je vanu ulogu u

    stvaranju njegovih stavova. Njegovi su kolege bili djeca muke i siromatva, sinovi tvornikih trudbenika

    kao to su bili i oni sami, i nedavni imigranti koji su doli u Ameriku ne bi li pobjegli od gladi i hladnoe

    i pohlepe zemljoposjednika, i od nezaposlenosti. Njihov je svijet bio malen, ogranien, uzak, a njime je

    vladala stalna borba protiv gladi i siromatva. U Hughu su govorili posve drugaiji glasovi. On je

    pripadao jednoj staroj amerikoj obitelji, potomcima pionira koji su vidjeli netaknute ume i velika jezera

    i rijeke i koji su se borili s Indijancima. Meu njegovim precima bilo je lanova Kongresa, generala u ratu

    za nezavisnost, i bogatih vlasnika plantaa iz junih drava.

    Njegov je otac izgubio posljednje ostatke obiteljskoga bogatstva za vrijeme graanskoga rata, u

    kojem se borio kao asnik u junjakoj vojsci. Bio je ranjen i zarobljen, ali je pobjegao u Kanadu, gdje se

    oenio mladom francuskom Kanaankom i umro nekoliko godina kasnije. U djetinjstvu, Hughova je

    majka djeaku pripovijedala o vlastitim precima - pomorskim kapetanima - i o precima njegova oca - o

    sjajnom ivotu na plantaama koje sama nikad nije vidjela; o Hughovu pradjedu, koji je bio guverner

    June Karoline; o Meksikome ratu; o ekspedicijama na krajnji Zapad. Hugh je odrastao na tim priama, i

    one su inile dio njegova bia. Stoga nije bilo nimalo zauujue to je nain ivota koji su vodili njegovi

    kolege za njega bio preuzak. Uistinu, iz sveg je srca prezirao radnike u tvornici i tvorniki ivot sa svime

    to mu je mogao pruiti.

    Tvornica kao takva, meutim, i strojevi u njoj, duboko su ga zanimali. Proveo bi sate pred nekim

    strojem, pokuavajui ga proniknuti, shvatiti. Skupljao je razne kataloge i cjenike koji su davali opise

    strojeva; prouavao je dijagrame, crtee, fotografije: provodio po cijele noi s knjigama o mehanici i

    inenjerstvu, svemu ega se mogao doepati. I itavo su vrijeme nove kombinacije ventila, kotaa, poluga

    - novi izumi, svaki sve nevjerojatniji - letjele kroz njegovu glavu.

    Ni trena, meutim, nije prestajao mrziti svoje ropstvo. esto bi, nou, kad bi ga potreba da ustane u

    est ujutro natjerala da napusti svojedragocjene knjige i ode spavati, donio smrknutu odluku, zaklinjui se

  • da e radije umrijeti nego se predati usudu takva ivota. Nije se zavaravao i bio je posve svjestan svih

    prepreka koje su mu stajale na putu. Da bi pobjegao iz svojih uza, morao bi ukrasti vremena, ali uvijek sa

    eljeznom akom prisilnoga rada koja mu pritie ramena. Tu i tamo ta bi potreba popustila na nekoliko

    sati (u rijetkim prilikama i po nekoliko dana), samo da ga kasnije jo snanije stisne. Hugha je to smetalo,

    i borio se za svaki sat.

    Bez obzira na sve, naizgled je to bio veseo, ivahan i duhovit mladi Amerikanac. Razlika je bila u

    tome to nije bio u stanju ne misliti. Po tome se razlikovao od ostalih.

    Tijekom prve dvije godine u tvornici, Hugh je shvatio ozbiljnost svoga poloaja; isprva se nije

    pretjerano brinuo, jer je imao veliko povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, i u svoje budue izume, ali

    kasnije je poeo primjeivati kako i protiv svoje volje poputa pred tvornikim nainom ivota; taj su

    ivot i njegovi ljudi ve na njega utisnuli svoj peat. Od tog trenutka nadalje, njegova zgaenost i mrnja

    prema tome ropstvu jo su porasli zbog prestravljenosti mogunou da ga prihvati.

    * * *

    Nakon etiri godine sluenja u tvornici, dogodilo se neto to je dovelo do trenutne promjene

    njegova poloaja. Dobio je neke umrljane dijagrame novog stroja koje je trebalo ponovno nacrtati. Dok je

    izraivao kopiju, Hugh je pronaao pogreku u izraunima. Istovremeno mu je isto tako pao na pamet

    iznimno jednostavan i praktian nain da se stroj pobolja, koji je gotovo udvostruio brzinu stroja. Odnio

    je svoj izvjetaj inenjeru koji je dizajnirao stroj. Ne elei priznati pogreku, inenjer je poeo vikati i

    izbacio je Hugha. Hugh je zatim otiao do direktora, koji ga je isprva primio namrteno; ali na kraju, kad

    je shvatio to Hugh predlae, direktor je uvidio da je u pravu.

    Odjednom se sve promijenilo. Hugh je dobio bonus za poboljanje koje je zamislio, i dobio je

    poloaj glavnog crtaa. Umjesto da kopira, sad mu je povjereno da izrauje dijagrame iz skica koje su

    radili inenjeri. Ljudi su ga poeli pitati za savjet, a direktor koji ga je otkrio proricao mu je da e daleko

    dospjeti.

    Od svih radnika u tvornici, Hughov nenadani uspjeh najmanje je utjecao na Hugha. Prihvatio je sve

    kao da mu samo po sebi pripada. Govorio je samome sebi kako mu sudbina mora dati sve o emu je

    sanjao, i postignue u tvornici bilo je tako trivijalno u usporedbi s njegovim snovima da nije vrijedilo ni

    ozbiljnije rasprave. Ali, naravno, ivot mu se poboljao. Unajmio je mali stan, napravio radionicu u kojoj

    je na veer i nedjeljom radio na svojim izumima. Poeo je s idejom depnog motora za instrumente koji

    se dre u ruci, ali to se nije pokazalo pretjerano praktinim. Zatim je izumio voeni torpedo, a zatim

    automatsku konicu za dizalice, a zatim jo puno raznih drugih stvari. Ali koio ga je nedostatak teoretske

    podloge, i veliki vremenski zahtjevi tvornice. Bez obzira na to, inilo se nemoguim da napusti tvornicu -

    a posebno sad, jer ubrzo nakon napredovanja Hugh se oenio s Madge O'Neill. Bile su mu tada dvadeset i

    dvije godine.

    * * *

    Dogodilo se posve spontano - kao to se dogaaju stvari koje se moraju dogoditi. Jedne je nedjelje

    Hugh otiao u zooloki vrt u Central Parku. Odavnoje elio pogledati velike ptice, osobito kondore. (U to

    je vrijeme radio na jednom zrakoplovu.) I tamo, kraj ograde pred kondorima, stajala je visoka, vedra,

    crnokosa i crnooka djevojka s velikim crvenim eirom. avrljala je s jednom djevojkom s irskim

    naglaskom, i nekoliko je puta, smijui se, bacila pogled na Hugha. Ne znajui kako, Hugh je s njom

    zapodjenuo razgovor. Zajedno su otili od kondora i prije nego to su se snali, obili su cijeli zooloki

  • vrt. Hugh nije prije namjeravao gledati bizone i majmune, ali iz nekog se razloga izvrsno zabavljao. Hugh

    je doznao da Madge radi kao prevoditeljica i stenograf u uredu jedne njemake tvrtke, da su joj roditelji

    mrtvi, da ima mlaeg brata, i da e idue nedjelje ii na obalu sa svojom prijateljicom. Sastali su se i

    idue nedjelje. Zatim su se poeli sastajati svake veeri. Konano je Hugh poeo osjeati da mu Madge

    treba isto toliko koliko i njegovi izumi.

    Odluili su se oeniti, i Hugh je bio uvjeren kako nijedna ena na svijetu nije ljepa ni pametnija od

    Madge. Osjeao se iznimno sretnim i nimalo nije sumnjao kako e sad uspjeti.

    Za jedne od njihovih etnji, dok su raspravljali o svome buduem branom ivotu, Hugh je rekao

    kako ne smiju imati djece sve dok im se ivotna situacija ne promijeni; drugim rijeima, sve dok njegovi

    izumi ne postanu stvaran izvor prihoda, oslobaajui ga rada i omoguujui mu da ivi udobnim i

    lagodnim ivotom.

    Madge je bila zadovoljna kad je poeo tako govoriti - to jest, zadovoljna govorom kao takvim. Bilo

    je to smiono - tako si je govorila. Bila bi ugodno uzbuena kad bi razgovarali o djeci koju e imati ili nee

    imati. Slagala se s Hughom, pretvarajui se da razumije. Jedina joj je mala briga bila to to Hugh nije

    rekao nita vie, ve je promijenio temu i nije joj objasnio kako e uspjeti da nemaju djece. U tom se asu

    Madge ta zamisao inila uzbudljivo nepoudnom. Nije tada mogla znati da e joj njihova odluka donijeti

    patnju i biti razlog za razdor meu njima, ni da e imati mnogih drugih posljedica.

    Hugh je tad bio uitak za Madge. Voljela ga je sluati kako govori o svojim buduim izumima, koji

    e im donijeti milijune; o svojim precima u Junoj Karohni i o blistavom ivotu koji su vodili. Ali

    ponekad se eljela i nasmijati dok bi to priao, jer bi se Hugh zanio i govorio kao da je i sam prisustvovao

    njihovim sveanostima, i kao da je ve postao bogat i slavan izumitelj. Madge je svejedno vjerovala u

    njega. Ali kasnije, snovi Hugha i Madge krenuli su u razliitim smjerovima. Hughove sanjarije nisu znale

    granica: vila u Sorrentu, zamak u Veneciji, vlastita jahta, putovanja u Indiju i Japan, poznanstvo sa

    slavnim ljudima iz cijelog svijeta, s piscima i umjetnicima; prijestolnice svijeta pod njihovim nogama.

    Stizalo bi jo izuma, svaki sve nevjerojatniji, potpuna revolucija svekolikog ivota na Zemlji koja e im

    donijeti bezbrojne milijune.

    Sluajui Hugha dok je tako snatrio, Madge se inilo da uje glas svoga mlaeg brata, ija je

    ambicija bila da se kad odraste bori s crvenokocima. Madge je poela misliti kako su mukarci naprosto

    prerasla djeca, te da ih tako treba i tretirati. Vila u Sorrentu i lov na skalpove za Madge su zvuali prilino

    slino.

    Madgeini snovi bili su realistiniji i obiniji. Kao i svaka ena, sanjala je o finoj odjei, o eirima i

    haljinama, ali, karakteristino, nije mogla misliti u apstraktnim odnosima. eznula je samo za haljinom

    koju bi ugledala u izlogu. Nedostatak mate, moda? U svakom sluaju, imala je ona nekih lijepih snova -

    mislila je, na primjer, kako bi bilo predivno otii u grad i u jednom danupotroiti stotinu ili ak dvije

    stotine dolara na sve to joj se svidi. Zatim je eznula za nekim lijepim stanom, ili kuom s novim

    namjetajem, ravno iz duana; ili za putovanjem u neko izletite na obali, ili, jo bolje, negdje "u planine",

    jer je to zvualo otmjenije. Sanjala je, osim toga, i o odlascima u kazalite, u operu i na koncerte kad god

    bi poeljela; o sjedenju u loi ili prvom redu i sluanju slavnih pjevaa, dok svuda oko nje sjede poznati

    ljudi i ene ija imena zna iz novina. Traerski opisi ivota u visokom drutvu, a posebno jedva

    prikrivene aluzije na skandale, bile su omiljeno tivo za djevojke u uredu u kojem je radila.

  • Ali Madge nije bila posve vulgarna; zapravo, bila je bolja od veine svojih prijateljica: itala je

    knjige kao to je Bellamyjev "Pogled unatrag" i "Za stotinu godina", koji je davao opis idealne socijalne

    drave; i bila je puna oduevljenja za "jednostavan ivot", "povratak prirodi" i tako dalje. Vie od svega

    na svijetu voljela je cvijee i djecu, i doista, njeni su snovi leali u tome smjeru, premda njoj samoj to

    uope nije bilo jasno. Silno je eljela vjerovati da voli Hugha; da ga razumije i ima povjerenja u njegove

    izume.

    I tako su se oenili, i ivjeli u malome stanu u ogromnoj kui skoro pet godina.

    Tih pet godina donijelo je Hughu vrlo malo nagrade. Njegovi izumi nisu imali praktinih rezultata,

    a posao u tvornici bio mu je sve depresivniji. Isprva, nakon hitrog napredovanja i popravljanja financijske

    situacije, doimao se zadovoljnim. Ali susret s Madge i brak opet su ga naveli da s novom strau ezne za

    slobodom.

    Hugh je veoma volio Madge, i eznuo je za tim da stalno bude s njom. Ali, zapravo, jedva da ju je

    viao. Cijele je dane provodio u uredu, a veeri u svojoj radionici. Svako toliko otrgao bi se od radionice

    i, teka srca, na veer nekamo izveo Madge. Ali osjeao je da joj na taj nain ini krivo, jer je time

    naprosto odgaao trenutak njihova osloboenja. To mu je kvarilo zadovoljstvo, a onda bi, ujutro, i opet

    morao trpjeti da ga ured otrgne od nje.

    Sve je ovo Hughu bilo neobino bolno, jer je sanjario o danima koje bi provodio s Madge, itajui s

    njom i putujui po udaljenim zakutcima Europe i Dalekog istoka, da vide sva udesa o kojima je

    neprestano sanjao. I njegovo osloboenje i ostvarenje njegovih snova trebalo je stii kroz njegove izume,

    ali put do tamo bio je stalno preprijeen poslom koji ga je iscrpljivao, oduzimao mu vrijeme, i spreavao

    ga u pravom radu.

    Hugh je postao uvjeren kako tvornica iskoritava njegov dar za izume. Poboljanje koje je on

    izumio, i za koje je dobio bonus od pet stotina dolara i poveanje plae koje mu se bilo inilo ogromnim,

    ali je zapravo bilo jadno i jo uvijek bitno manje od plae njegova prethodnika, vjerojatno je za tvornicu

    zaradilo stotine tisua dolara. Strojni sklop koji je nosio znak firme sad se koristio na svim mainskim

    strojevima koje je ta tvornica proizvodila i postao je njihova prepoznatljiva osobina. Za tim su izumom

    slijedili jo i mnogi drugi, ali Hugh vie nikada nije dobio bonus. Izumi su se sad oekivali od njega.

    Objasnili bi mu pojedini problem i zatraili od njega da ga rijei. Tvornica ga je oito iskoritavala. Hugh

    je vidio i osjeao ovaj prisilni rad kako mu iscrpljuje matu i sprjeava njegove vlastite projekte i zamisli.

    I tako je odluio manje se posveivati tvornici. Povrijedilo ga je to se njegova nadarenost ne cijeni.

    U sebi, kiptio je od indignacije. "Mogao bih ja puno toga uiniti za njih," govorio bi samome sebi, "da su

    samo u stanju cijeniti moj rad i platiti za njega."

    Hugh je dobro znao da bi starinski tip upravitelja tvornice, koji do u detalje poznaje svoj posao, koji

    ga zna i voli i poznaje svoje radnike, s Hughom postupao briljivo. Uvidio bi kako Hughov dar za izume

    predstavlja kapital i uinio bi ga dioniarem, s udjelom u dobiti od njegovih izuma.

    Hughova je tvornica slijedila onaj tip industrijskog managementa koji je imao mnogo toga

    zajednikog s najgorim birokratskim institucijama. Ljudi nisu bili na cijeni, a poveanje profita bilo je

    sve. U ovoj tvornici Hugh nije imao budunosti. Sve modifikacije i poboljanja koja bi napravio

    jednostavno su postajala vlasnitvo tvornice, i on na njih nije imao nikakva prava. Ali Hugh je poznavao

    vrijednost svojih izuma, i bio je prepun indignacije.

  • Konano se odluio usprotiviti, i kad bi od njega zatraili da razvije nove planove koji bi ukljuili

    neko poboljanje ili adaptaciju, naprosto bi prekopirao stare principe i modele, bez ikakvih izmjena,

    premda je jako dobro znao kako bi ih se moglo poboljati. Ovo nije prolo neprimijeeno, i Hugh je ubrzo

    dobio poruku od glavnog inenjera, koji je usputno primijetio kako je on, ini se, iscrpio svoj talent.

    "Ja sam samo crta," ree Hugh, "a plaen sam jo i manje nego moj prethodnik, koji nije nita

    izumio."

    "Izumio?" upita inenjer. "Kakvim se ti izumiteljem smatra? Tvoja je dunost da detaljno razradi

    projekte koji ti dou. Ako si u stanju samo kopirati, brzo emo nai nekoga tko e te zamijeniti."

    "Pa, onda ga i naite!" pomislio je Hugh. I odluio je kako od toga dana nadalje ni jedan njegov

    izum nee pasti u ruke tvornice.

    Njegov je novi stav vrlo brzo dobio posljedice. Na kraju te godine, nije dobio poviicu. Sljedee

    godine, plaa mu je smanjena. To je znailo da bi ga mogli otpustiti kao nekoga tko je "izgubio radnu

    sposobnost".

    Hugh je to shvatio, ali nije bio pripravan popustiti.

    U meuvremenu, valja primijetiti kako odnos izmeu Hugha i Madge nije napredovao, a postalo je

    oito kako im stvarnost ne ispunjava sjajne snove, da im je ivot jadan. Isprva, Madge je uivala

    razmiljajui o Hughu kao o "izumitelju", jer joj je to drakalo samopotovanje; ali kasnije je poela

    eljeti da bude sliniji drugim ljudima, da mu bude vie stalo do nje, a manje do njegovih sanjarija.

    Nedugo nakon to su se oenili, Madge je poela smatrati kako je Hugh jedva i primjeuje, kako je

    previe ostavlja samu, kako rijetko razgovara s njom, i kako je se ne trudi zabaviti ili zadovoljiti. Drugi su

    supruzi bili briljiviji - i praktiniji.

    Zapravo, Hugh je, naravno, bio i te kako svjestan toga kako stvari stoje, ali nije elio priznati poraz

    i tvrdoglavo je slijedio svoju ambiciju. Ovdje se iskazala razlika u njihovu podrijetlu. Madge je bila poput

    kunoga psa obdarenog dobrim ulom njuha, ali kome fali izdrljivost i upornost pravoga lovakog psa.

    Hugh je, s druge strane, bio drugaije rase. Jedva da je primjeivao kako se bilo gdje rtvuje, i zacijelo to

    i nije smatrao rtvovanjem. Sve to je inio inio je zbog toga, pa zato se onda zbog toga zabrinjavati?

    Madge je bilo teko podnositi tiraniju Hughove opsesije. Kako se sam u potpunosti rtvovao, Hugh

    je automatski i od nje zahtijevao iste rtve. Previe se navikao na odreen nain razmiljanja, i bilo mu je

    teko priznati Madgeino gledanje na stvari. Smatrao je, na primjer, udnim to to Madge eli ii u

    kazalite. "Kako moemo opravdati odlazak u kazalite u ovom asu?" upitao bi se Hugh. "Kasnije emo

    sve moi vidjeti." Ali Madge nije tako osjeala.

    U posljednje dvije godine njen je odnos s Hughom doista poeopropadati - osobito otkako je ona

    ostala bez posla. Nije uspjela pronai drugi posao, i sad je imala manje novca i vie vremena. Ostajala je

    kod kue i dosaivala se. Iznad svega, patila je jer nije imala djece. Prije vjenanja, Madge je nekako

    vjerovala da nee proi dugo prije nego to i djeca dou na red. Nakon toga, sve joj se pokazalo u

    drugaijem svjetlu, i to vrlo neugodnom.

    Postoje posebni demoni koji se brinu za organizaciju obiteljskog ivota, koji takoreku

    manipuliraju intenzitetom utjecaja sluaja na dogaaje u obitelji. Ti bi vam demoni mogli bolje od mene

    ispriati kako se i zato ovo dogodilo. Ja mogu rei samo jednu stvar: ljudi su razliiti. Neki su do te

    mjere primitivni, a drugi tako pokvareni, da na njih u pitanjima ljubavi ne utjee pretvaranje. Hugh i

  • Madge nisu bili dovoljno primitivni da se zadovolje onim to im je sudbina dodijelila, a istovremeno su

    bili i previe razumni da pokore prirodu svojim muicama. Priroda im se poela svetiti usred njihovih

    uzaludnih pokuaja da ostvare nekakav odnos. Ono to je poelo kao jedva primjetna hladnoa, brzo se s

    vremenom pogoravalo, i do kraja zadnje godine postali su pravi stranci. Madge je esto padalo na pamet

    kako bi se netko drugi na njezinu mjestu ve odavno razveo od Hugha i udao za kakva obina ovjeka.

    Najtee je bilo podnositi svae, koje su sad ve postale stara navika. Isprva da bi izazvala Hugha, ali

    kasnije je u to poela i sama vjerovati, Madge bi tvrdila kako je on ne voli, i da mu nije ni od kakve

    koristi. Svi Hughovi pokuaji da s njom podijeli svoje snove i entuzijazam i da joj pria o svojim ansama

    u budunosti neizbjeno bi zavrili s Madge u suzama, kako vie da vie ne eli uti ni jednu jedinu rije.

    * * *

    U meuvremenu, Hughovi izumi nisu ba napredovali. Ili nisu bili dovoljno praktini, ili bi Hugh

    zakasnio s traenjem patenata i otkrio kako su ga drugi izumitelji pretekli za po est mjeseci.

    Posljednji njegov izum bila je lukava naprava za mjerenje i biljeenje brzine lokomotiva. Bio je to

    potreban i praktian izum: dobrih instrumenata te vrste nije bilo, a eljeznika je kompanija imala

    otvoren natjeaj za najbolji dizajn. Hugh je osmislio i izradio neobino praktian stroj koji je spajao

    visoku preciznost s vrlo jednostavnim dizajnom. Ali i tu je doivio poraz. Princip, za koji je tvrdio da je

    jedinstven, sluajno je upotrijebio jo jedan izumitelj, koji ga je pretekao za samo tri tjedna i osvojio

    nagradu.

    Kad je Hugh to uo, po prvi put u svome ivotu osjetio je neto nalik oajanju.

    "Da nisam bio optereen poslom, moj bi model bio spreman prije tri mjeseca", rekao je samome

    sebi. "S tim mlinskim kamenom oko vrata, uvijek u zamalo proputati brodove, i uvijek e drugi dobiti

    ono to bi trebalo biti moje."

    elio je Madge ispriati o tome porazu, ali bio je siguran da ona ne bi imala razumijevanja. Previe

    se silno protivila njegovim izumima. Rekla bi da je oduvijek znala kako od toga nee nita biti, da je

    odbacio skoro cijelu godinu, da je bila u pravu kad je rekla da su novac koji je protratio na radionicu i

    modele mogli puno pametnije potroiti na neto drugo - ljetovanje ili da si neto kupe. Treba im toliko

    stvari!

    to bi on mogao na to rei? Jo jednom ponoviti to je uvijek govorio, da moraju ekati, da e

    uskoro imati sve to poele. Hugh je osjeao kako bitakve rijei Madge, umjesto da je smire i utjee,

    samo dodatno uznemirile i uvrijedile.

    Prolazei kroz sve, Hugh je uvjerio sama sebe kako se Madge ve pomirila sa svojim trenutnim

    ivotom i eljela ga samo malice poboljati. U srcu, naravno, Hugh je znao to Madge doista eli, ali je

    isto tako znao da bi to za njega znailo naputanje svih pokuaja da se bavi inovacijama, i potpuno

    posveivanje vremena i truda poslu. Na to nije mogao pristati. Cijelo se njegovo bie bunilo i protestiralo

    protiv toga.

    I tako se dogodilo, uveer onog dana kad je doznao kako je izum u koji se uzdao propao, da je

    Hugh sjedio u svojoj sobi i razmiljao to sljedee da uini. Na suprotnome zidu visjela je gravira koju je

    kupio kakvih dvije godine ranije: prikazivala je Prometeja prikovanog za stijenu, s orlom koji mu kljuje

    jetru. Prometej - to je on sam. Orao je njegov posao, koji mu svakodnevno crpi snagu.

  • "Koliko je slobodan rad predivan, toliko je prisilan rad uasan", pomislio je Hugh. "To divlje

    stvorenje je predak nae kulture, koja ne prodere rtvu ve je uini svojim robom. Mi smo rtve i polako

    nas prodiru nai osvajai."

    Primijetit ete da se Hugh povremeno izraavao u aforizmima.

    Toga asa, Madge se vratila kui. Bila je u posjeti kod supruge jednog od radnika u tvornici, i u

    razgovoru je doznala da je Hughova plaa smanjena. To se dogodilo prije dva mjeseca, a on joj to nije ni

    spomenuo. Madge je bilo svega dosta. Prvo, bila je tu njegova neiskrenost, a zatim i briga gdje e to sve

    zavriti. Hugha e otpustiti! Madge je bila povrijeena i indignirana radi Hugha, ali jo je vie, kao i

    obino, bila uznemirena i puna zavisti pri pogledu na troje ivahne djece svoje prijateljice.

    Madge je stigla kui u vrtlogu misli i odluka. Odluila je ozbiljno popriati s Hughom. To joj je

    dunost.

    Mora Hugha spasiti od njega samoga. "On je kao pijanica ili kockar", mislila je. "Rei u mu da u

    ga ostaviti ako to ne ostavi jednom zauvijek. Ako me voli, odustat e."

    No, moete zamisliti kakav je razgovor uslijedio.

    "Moram razgovarati s tobom, Hugh", rekla je Madge ulazei u njegovu sobu i sjedajui.

    Hugh se namrtio.

    "Moram izai", rekao je.

    "ekaj malo. Ne vidim te tjedne i tjedne, ne mogu to vie podnositi. Bila sam kod Evelyn Johnson.

    Za Boga miloga! Zna li to o tebi priaju na poslu? Direktor kae da si ili pijanica ili narkoman. Zato si

    se oenio sa mnom ako me ne treba?"

    Izalo je potpuno drugaije od onoga kako je Madge bila namjeravala. Hughova nevoljnost da s

    njom razgovara, kad je za sve bio kriv on, tjerala ju je na nekontroliranu eksploziju.

    Hugh je nekoliko minuta utio dok je sluao Madge; lice mu se smrklo. A onda je poeo govoriti,

    prekidajui Madge. Madge je nastavila govoriti, i nijedno od njih nije slualo ono drugo, svatko se trudei

    da kae to ima. Hugh je rekao da ga Madge ne razumije i ne eli razumjeti; tvornica mu smeta u poslu;

    mora otii iz ureda; i to to je dosad izdrao bilo je samo radi nje; a sad ona koristi nekakvo glupavo

    ensko ogovaranje da ga uvjeri kako si unitava budunost. Kao da u toj tvornici ima budunost! Sjajno

    mjesto za njega, stvarno.

    "Evelyn uope nije glupava ena", odgovorila je Madge uzrujano. "Ona je jedna vrlo pametna ena,

    i pametnija je od tebe, koliko god si ti uvjeren da si udo. Tebi je svatko budala i idiot. Samo ti ima

    mozga. Ja to naprosto vie ne mogu trpjeti, ne mogu, ne mogu, ne mogu!"

    Madge je poela jecati.

    I tako su, da skratimo, stvari pole svojim uobiajenim tokom.

    Hugh je zavrio tako to je razbio dva stolca i otiao iz kue, zalupivi vratima tako snano da su

    pukla po polovici. Zatim je ostatak veeri proveo pijui u baru. Upoznao se s grupom glumaca bez posla i

    astio ih piima po cijelom gradu, itave noi. Ali to je Hugh vie pio, to je bivao trezniji i sve je jasnije

    shvaao svoj poloaj.

  • U bijedno, kino jutro, Hugh se vratio sa svoga pijanog puta, odluivi da ne ode na posao. Svijet

    mu se inio posve ogoljenim, i Hugh je vrlo jasno vidio sve njegove izloene ivce i tetive ivota. Tog se

    jutra nije mogao zavaravati. Sirova, nepolirana i nepreruena istina o ivotu vritala je na njega sa svih

    strana. "Predaj se, ili u te zgromiti!" urlao je ivot. "Moda je ve prekasno; moda si ve propustio

    trenutak da popusti i moda si sad ve mrtav."

    Odvratne kue od cigle, mokre asfaltne ulice; jadne, svakodnevne gomile, prljave i groteskne;

    listovi kupusa u koevima za smee; stari pijanac na takama; odrpani, umazani djeaci prodornih glasova

    - sve je to Hugh vidio, kao, prvi put. Nikad mu prije nije palo na pamet da ivot moe biti tako ruan.

    Siguran sam da ste svjesni kako jutro poslije debele pijanke esto ima vrlo ozdravljuju uinak,

    osobito na osobu snana eluca i iste glave. Bolesnik ne moe uvidjeti pouku basne, ali Hugh je bio

    zdrav i vidio je ivot ogoljen do kosti.

    Najgore od svega, njegovi su se snovi inili nekako staklastima, beivotnima, i umjetnima.

    I ne shvaajui, Hugh se vratio kui s ve gotovom odlukom.

    Madge nije bila kod kue. Na stolu je lealo njeno pismo od kakvih desetak stranica. inilo se kao

    da je pisala cijele noi. "Nisam ti ni od kakve koristi", to je bila glavna tema pisma. "Zaboravio si da sam

    ensko. elim ivjeti, i ne zanima me budunost, ve sadanjost." Madge je zakljuila govorei kako je

    pisala svojoj teti u Kaliforniji, i da namjerava otii i odsjesti kod nje.

    Hugh je poeo odgovarati na pismo, ali je zastao na drugoj stranici.

    Zatim je poderao sve to je napisao i otiao u krevet.

    * * *

    Slijedili su tmurni dani, jedan za drugim. Hugh je nekoliko puta pokuao razgovarati s Madge, ali

    svaki put bi se susreo s porazom. Klju koji ljudima omoguuje da razgovaraju i dou do mirnog

    razumijevanja se izgleda izgubio. U dva su se navrata silno posvaali. Nakon toga, Hugh jedva da se i

    vraao kui. Nije mogao ni raditi, i provodio je svaku veer u baru.

    Prola su dva ili tri tjedna, a onda, jednog lijepog jutra, Hugh se probudio rano, s jednom zamisli u

    glavi. Vie nije imao o emu razmiljati: dolo je vrijeme za akciju.

    Dugo sam bio svjestan smjera u kojem mu je krenuo um; zapravo, ja sam ga primijetio prije nego i

    on sam. Ljudi esto nisu svjesni prisutnosti temisli; tek vrlo rijetko je do kraja shvate. Znate, naravno, o

    emu govorim: mnogi tati ljudi vole pomisao na to kako e sve sami dokrajiti ako stvari ne ispadnu

    kako su planirali. Svatko ima svoju omiljenu verziju te pomisli; netko pred sobom vidi pitolj, netko drugi

    au otrova. U tim sanjarenjima ima sigurnosti, jer ivot postaje podnoljiv im ponete razmiljati o

    tome da ga napustite. Takve mi misli priinjavaju veliko zadovoljstvo, jer oznaavaju moju vlast nad

    ovjekom. Moda vam to nije jasno, ali osoba koja pronalazi utjehu u pomisli na pitolj ili au otrova

    vjeruje u moju mo, i smatra je snanijom od sebe sama.

    Postoji jedan neugodan tip ljudi kojima su misli ovog tipa potpuno strane. Ti ljudi ne vjeruju u

    stvarnost ivota; oni ga smatraju snom. Za njih, stvarnost lei negdje iza granica ivota. Ubiti se zbog

    poraza u ivotu je tom tipu ljudi jednako apsurdno kao da se ubiju nakon sluajnog posjeta gostujuoj

    predstavi u kazalitu. Ne volim takve ljude; na sreu, Hugh nije bio toga tipa. Nije imao nikakvih sumnji

    u stvarnost ivota. Stvarnost ga naprosto nije privlaila. Hugh je imao dobar dar zapaanja, i shvatio je da

  • ve neko vrijeme razmilja o samoubojstvu. Bez obzira na to, i on je odluujuim faktorima smatrao

    propast svoga posljednjeg izuma, svau s Madge, i sve veu odvratnost prema poslu. Uzrok je, naravno,

    leao negdje drugdje. Bez njegova znanja ili svjesna napora, "pomisao" se potpuno razvila u njegovu umu

    i zatvorila ga bilo kakvom drugom rjeenju. Volim te trenutke u neijem ivotu. Oni predstavljaju krajnji

    trijumf tvarnoga, pred kojim je ovjek bespomoan; a ta bespomonost nikad nije tako potpuna i oita kao

    u takvim trenucima.

    Tako su, dakle, stajale stvari. Hugh je bio odluna osoba bistre glave. Sve to je trebalo uiniti ve

    je razmotrio, odmjerio, i preraunao, i nije to vie elio odlagati. Znate kako se ovjek osjea tik prije

    puta, kad si zamilja da je ve krenuo, ne podnosei ak ni pomisao o odgaanju. Hugh se probudio

    upravo u takvom stanju, onoga jutra kad sam zapoeo svoju priu.

    Sve je bilo dobro promiljeno. Pet godina ranije, Hugh je izvadio ivotno osiguranje, i Madge je

    trebala dobiti premiju ak i ako izvri samoubojstvo. Hugh joj je napisao kratko pismo, ostavio ga u

    nezakljuanoj ladici svoga stola, obukao se, i otiao iz kue u vrijeme kad je obino kretao u ured. Ali

    ovog puta otiao je u centar grada.

    Bilo je rano. Hugh je otiao u kafi i dobro dorukovao. Nisam se bojao za njega. Bio je

    hladnokrvan, odluan, i smiren. Otiavi iz kafia, uzeo je nadzemnu eljeznicu koja je vodila dolje do

    Broadwaya. Ruku gurnutih u depove kaputa, sjedio je i promatrao lica drugih putnika s blagim izrazom

    gaenja. Bila je to uobiajena jutarnja gomila - ljudi koji ure na posao, u ured, u banke i trgovine. Hugh

    ih je promatrao i u glavi slagao neto to je sliilo na farizejsku molitvu: "Hvala ti, Gospode, to nisam

    poput njih; hvala ti to si mi dao snage da se oduprem svome ropstvu; daj mi snage da odem."

    Bezizraajna lica govorila su Hughu na to bi se sveo da nije imao neumorni duh protesta, volju za

    borbu, i nevoljkost da prihvati poraz. Svako toliko Hughovo bi se lice smrzlo u preziru i podsjetio bi me

    na amerikog Indijanca iz davnih vremena koji, prkosei predaji, pjeva posljednju pjesmu prije nego to

    se s litice baci u ponor.

    "Robovi," mislio je Hugh, "robovi koji nisu ak ni svjesni svoga ropstva. Ve su se navikli na

    njega. Nikad nisu sanjali o boljim stvarima; nikad nisu ak ni osjetili elju za slobodom. Nikad nisu ak

    ni pomislili na slobodu. Veliki Boe, kad samo pomislim da sam i ja mogao postati takav! Tako dugo

    doksam bio uvjeren da u uspjeti pobijediti, bio sam spreman trpjeti, ali sad je sve gotovo. Nema bijega

    od ropstva, a ja odbijam biti rob. Ve sam i ovako predugo patio."

    Prezrivo je promatrao putnike kako dolaze i odlaze. Bio je svjestan svoje superiornosti i osjeao se

    snanim. Ljudi e nastaviti sa svojim tupim i dosadnim ivotima, vlakovi e i dalje voziti, robovi e uriti

    na posao; kia e padati i bit e jadno, mokro i hladno. A za njega, ve od sutra, nieg od toga vie nee

    biti. Pucanj na obali mora, priguen vjetrom i kiom, udarac u prsa - i to je sve. Takav bi trebao biti kraj

    svih poraenih junaka.

    Primijetio sam da se Hugh osjeao lako, znatno oputenije nego dan prije, i radovao sam se, jer ga

    je sve to nosilo blie trenutku moga trijumfa, to jest, trijumfu Velike Tvari, ili Velike Prijevare, nad

    duhom, voljom i svijeu ovjeka. Psiholoki, ovaj je trenutak iznimno zanimljiv. Da bi doao do njega,

    ovjek mora bezuvjetno vjerovati u stvarnost neega to zapravo ne postoji, u stvarnost mene i moga

    kraljevstva. Shvaate? Samoubojstvo je rezultat beskrajne vjere u tvar. Ako netko ima makar i najmanju

    sumnju, gaji makar i najtanju dvojbu da se radi o nekoj prijevari, nee se ubiti. Da ispuni svoju namjeru,

    mora vjerovati da sve to se ini postojeim doista i jest.

  • Zamislite moje oduevljenje, stoga, kad je ve poinio svoju posljednju gestu - povukao obara,

    skoio s prozora, ili progutao otrov; kad shvati da je sve gotovo i da nema povratka, odjednom, udar

    munje: pogrijeio je; nije sve kao to se inilo, sve je izvrnuto, nema stvarnosti do jedinog blagoslova koji

    je upravo odbacio - to jest, ivota samog. Preplavi ga shvaanje da je poinio akt ludosti koji se ne moe

    obrnuti, i grevito posee za neim za to bi se uhvatio, da se izvue iz jame, da se u zadnji as vrati.

    Meni je to prelijepo. Nita mi ne prua toliko zadovoljstva. Kad biste samo mogli cijeniti to se

    dogaa u dui ovjeka u tome asu; kako ezne, tada, da napravi jedan, samo jedan jedincati korak

    unatrag...

    No, da se vratimo Hughu.

    Izaao je iz vlaka na Broadwayu, spustio se na ulicu, i krenuo do jedne od najveih trgovina

    orujem. itao sam mu misli. Hugh je htio kupiti najbolji revolver.

    * * *

    Prijatelju, krivite nas za mnogo toga to vam se dogaa. Ali kad biste samo znali kako malo doista

    ovisi o nama. Uzmite ovaj sluaj. Da sam znao kako e zavriti njegova kupovina pitolja, savjetovao bih

    Hughu iz sveg srca da svrati u apoteku i kupi otrov za bolesnog psa. Da, da sam znao to e se dogoditi,

    moda bih ga sam odveo do ljekarne. Bit u poten s vama i priznat u da, openito, ni jedan vrag nimalo

    ne razumije vas ljude. Ponekad me ispunite indignacijom do dubine due, a ponekad mi donesete silnu

    radost ba u trenutku kad se tome najmanje nadam.

    Ono to se dogodilo u trgovini bio je jedan od najneugodnijih incidenata u cijelome mom ivotu:

    nikad se prije nisam osjeao tako glupim i bespomonim.

    Evo kako se to dogodilo.

    Hugh je uao u trgovinu i zatraio da vidi neki pitolj koji bi stao u dep, a ima dobar hod obaraa,

    da nije prevelik, da nije premalen, i najnoviji model. Prodava je donio desetak razliitih revolvera, i

    Hugh ih je krenuo prouavati, kao da mu je vano odabrati pravi pitolj kojim e se ubiti.

    Isprva tomu nisam obraao neku veliku pozornost, pripisujui to uobiajenoj ekscentrinosti.

    Shvaate da svako toliko moram prisustvovati takvim odabirima, dio mojih profesionalnih obaveza, pa

    sam stao po strani i kratio vrijeme drugim mislima. Konano, primijetio sam da Hughu predugo treba da

    odabere revolver, i dosadilo mi je ekati. Pribliio sam mu se, i vidio sam neto posve neoekivano.

    Hugh se promijenio; bila je to posve druga osoba od one koja je par minuta ranije ula u duan.

    Neete to shvatiti, ali mi znamo da svatko od vas ima nekoliko lica; ak ta lica nazivamo i razliitim

    imenima. Zamislite, dakle, da uete u duan s jednom osobom, a pet minuta kasnije pronaete neku

    sasvim drugu. Na je ivot prepun takvih promjena. Bio sam bijesan, posebno zato to sam vidio kako je

    ona pomisao koja ga je dovela dovde (i na ijem sam se razvoju, moram priznati, dobrano naradio)

    odjednom problijedjela i stisla se tako da sam je jedva pronaao, stisnutu u guvi novih misli koje su mu

    se sve gurale u svijest. Vidio sam, osim toga, da sve te nove misli guraju moju "pomisao" u kut; i shvatio

    sam da su se sve one pojavile za vrijeme dok je Hugh bio u duanu. A najgore od svega, sve su te misli

    bile posve neshvatljive tehnike prirode i nisam imao pojma to bih s njima.

    Na tezgi je stajala gomila revolvera i puaka repetirki, i, goruih oiju i sretna, ivahna izraza,

    Hugh je glasno o neem razgovarao s dvojicom prodavaa. inilo se da ih zanima taj ljubopitljivi kupac, i

    izvlaili su sve mogue puke i revolvere, novih tipova i novih sistema, da mu ih pokau. Nisam imao

  • pojma o emu priaju, jer se sastojalo od tehnikih izraza kao to su "trzaj" i "proboj plinova". Izgleda da

    ih je sve to silno zanimalo.

    Konano je Hugh uutio i, sa silnom usredotoenou, poeo otvarati i zatvarati kratko leite

    metka, tek tu i tamo izmjenjujui primjedbe s prodavaem. Vidio sam kako ga potpuno obuzima neka

    nova pomisao, koja je pomela sve drugo. Novi izum! Moete li vjerovati? Neto mu se pojavilo u mozgu

    u tih nekoliko minuta, i to neto pobijedilo je sve njegove plemenite namjere. Kad sam pokuao otkriti to

    mu je na umu, izgubio sam se. "Isputanje plinova" i "koritenje trzali" bile su dvije glavne misli, kao

    kotaii koji mu se okreu u mozgu, prenosei ga do raznih drugih tehnikih lutanja, formula i prorauna.

    Sve je to bilo posve izvan mog podruja, shvaate. Ja sam znao samo da se radi o nekom novom tipu

    revolvera ili pitolja. Naravno, ne mogu biti posve neosjetljiv na razvoj u tom podruju - ta je tema meni

    iznimno zanimljiva. Meutim, nisam imao povjerenja u Hughov entuzijazam; on bi se uvijek zanio, a

    onda bi se pokazalo da cijeli poduhvat ne vrijedi nita. A i jako me uznemirila Hughova promjena

    raspoloenja. Kao to sam vam ve rekao, ja sam odobravao njegovu odluku. Bio je blizu jako lijepom

    skoku dolje, u nepoznato; i isplanirao sam kako u mu, dok se bude prevrtao u praznini, natjerati duu da

    iskoi iz koe od tjeskobe i oaja. To je uvijek tako smijeno! S druge strane, nisam mogao zanemariti

    ovu novu pomisao bez odgovarajueg promiljanja. Ovo je bilo vanije od spravice za mjerenje brzine

    vlaka! Bilo je to, doista, vrijedno praenja. Ali i ovdje sam se naao pred preprekom. Vidite, ljudi su

    prepametni za mene. Koliko god se trudio prodrijeti u Hughove misli, nisam ih mogao razumjeti, osim

    neeg o klipu sa spiralnom oprugom, koja je iz nekog razloga bila silno vana.

    Pokuajte shvatiti moj poloaj.

    Da je Hugh pomislio na neto doista zanimljivo, per se, na primjer krivotvorenje oporuke, ili

    zavoenje nevine djevojke, ili podmetanje bombe ukazalitu, mogao bih mu pomoi, i to poprilino. Ali

    ovdje, s tim klipom i spiralnom oprugom, nije bilo ama ba niega, kako bih rekao... emotivne prirode. To

    je bio detalj novog izuma, i nita drugo. U tome nije bilo zloina; a ja se mogu umijeati u neki poduhvat

    tek ako on u sebi ima bar daak nekakva zloina. Postalo mi je jasno da sam osuen na posvemanju

    pasivnost, premda sam istovremeno vidio da bi mi Hughova nova ideja mogla biti vrlo korisna s gledita

    zloina uope. Ovaj sluaj ilustrira vrstu nevolje u kojoj se u zadnje vrijeme esto naem. Puno toga se

    dogaa iza mojih lea i bez moje pomoi. Postali ste prelukavi za mene. U dobra stara vremena, znao sam

    sve i mogao sam predvidjeti stvari. U dananje vrijeme, naem se izbezumljen tehnikim napretkom.

    Da se vratim svojoj prii: Na kraju je Hugh kupio jedan revolver i metke, stavio ih u dep, i izaao

    iz duana.

    Primijetio sam da je izaao posve drugaije od naina na koji je uao. Vi to neete razumjeti - ak

    ako to intelektualno i shvatite, neete to vidjeti - ali mi vidimo da ovjek hoda na mnogo razliitih naina.

    ovjek koji se odluio ubiti hoda posve drugaije od onoga kojemu se upravo javila ideja za novi izum.

    Predugo bi trajalo da vam objasnim, ali nama je udno i tehniki to to se ista rije, hodanje, primjenjuje

    na obje pojave.

    Da nastavim: Meni je bilo vrlo tuno vidjeti Hugha u toj novoj osobi. Hoe li se neto zanimljivo

    izroditi iz tog novog izuma ili ne? Tada nisam mogao znati odgovor, ali bio sam i te kako svjestan da mi

    jedan vrlo zanimljiv sluaj upravo bjei iz nadzora. A znate, uvijek mislim da je vrabac u ruci bolji nego

    golub na grani. To mi je omiljena izreka.

  • Hugh je izaao na ulicu. Cijeli mu je um bio ispunjen tim novoizleglim mislima, koje su zujale

    poput pela. Bez obzira na to, djelujui po snanom impulsu tipinom za ljude snane volje, Hugh se

    svejedno uputio prema mjestu koje je izvorno odredio.

    Odjednom sam se uhvatio kako mislim: "Tko zna? Moram ovo vidjeti do kraja." Koji put se dogodi

    da se osoba koja je uzgojila pomisao o samoubojstvu upuca ili objesi dugo nakon to izvorni razlog za

    pomisao nestane. To je naprosto posljedica pomisli kao takve, koja je postala neovisnom i pokorila svoga

    tvorca.

    Sjeam se jedne ene koja se odluila otrovati ako joj se ljubavnik ne vrati iz rata. Imala je malu

    boicu otrova koju je ljubila svake veeri prije nego to bi zaspala. Ljubavnik joj se vratio itav i

    nepovrijeen, i prve veeri kad se vratio, ispila je otrov i umrla mu pred oima.

    * * *

    Hugh je opet otiao u nadzemnu eljeznicu, zatim je preao na elektrini tramvaj, presjeo nekoliko

    puta, dugo je etao, i konano zavrio na jednoj naputenoj plai, ostavivi grad, luku i skladita daleko

    iza sebe. Mjesto na koje je dospio bila je tmurna i pusta pruga pijeska i mora. Nije se moglo zamisliti

    bolje mjesto za samoubojstvo. S desne strane stajali su pougljenjeni ostaci skladita koje je izgorjelo

    prole godine. Nita se drugo nije vidjelo.

    Dotad je ve prestalo kiiti. Hugh je sjeo na kamen nedaleko od vode, izvadio biljenicu, i poeo

    rkati zabiljeke i skice. Nekoliko sam mu puta pogledao preko ramena, i nisam vidio nita osim brojki i

    simbola. Njih nisam razumio, pa mi je postalo dosadno.

    Konano je Hugh stavio biljenicu u dep i ustao, djelujui ponosno iodluno, kao da je neto

    odluio. "Ne, vrag ga odnio, jo nisam pobijeen", rekao je. "Znam da u na kraju pobijediti, i oduvijek

    sam to znao. Kukaviluk i neodlunost su me dovde doveli! Ova nova ideja e mi donijeti slobodu, pa to

    kota da kota."

    Uzeo je revolver, napunio ga, popeo se na stijenu iznad mora, podigao ruku, i, kao da nekoga

    izaziva na borbu, ispalio est hitaca jedan za drugim prema magliastom obzoru. Onda je otvorio bubnji,

    izvadio pocrnjele, zadimljene kouljice metaka, pregledao ih s osmijehom, spustio revolver u svoj dep, i

    vratio se u grad.

    Zamislite takav prizor, i pomislite kako sam se bedasto osjeao.

    Hugh se nije vratio kui sve do veeri. ekalo ga je iznenaenje: Madge je otila. Na stolu je bilo

    pismo od nje, i kljuevi.

    "Dragi Hugh," napisala je, "nemoj se ljutiti to sam otila bez pozdrava. Bilo bi jako teko, jer ja te

    stvarno jako volim, bez obzira na sve. Ali osjeam da ti nisam ni od kakve koristi, i da sam ti ak i na

    putu. Ve neko vrijeme me ne primjeuje, a kad me i primijeti, tjera me da se osjeam kao neka

    dosadna muha koja zuji uokolo i ne da ti da radi. Moda sam za sve ja kriva, jer ne razumijem tvoje

    misli, ali ne mogu pristati da rtvujem sadanjost za neto to se moda nikad nee ostvariti. ao mi je

    zbog svega to smo izgubili, i stalno plaem nad djeicom koju smo mogli imati, a nismo im dopustili da

    se rode. Znam to e rei, ali vie ti naprosto ne mogu vjerovati. Znam da si me prestao voljeti. ivjet u

    sa svojom tetom u Los Angelesu i uvijek u misliti na tebe. Zbogom, Hugh."

    Kao to vidite, vrlo dirljivo i sentimentalno pismo.

  • Njeno pismo snano je djelovalo na Hugha.

    "A ja sam se htio ubiti", rekao je. "Trebalo bi me objesiti to sam to makar i pomislio. Jadna

    Madge. Sva srea da nije pronala moje bedasto pismo. Pa, neka neko vrijeme ostane u Kaliforniji.

    Moda je tako i bolje. Upalit e. I neka me vrag odnese ako ne uspijem."

    Vrlo je kasno otiao u krevet. Prvo je napisao pismo Madge, vrlo osjeajno i njeno. Zamolio je da

    ga prieka godinu dana, i obeao je doi kad ta godina proe, ili uspjean ili odluan da zauvijek napusti

    izume i zapone novi ivot s Madge negdje na Zapadu. "Sve e biti u redu, draga moja Madge," napisao

    je, "samo nemoj misliti da te ne volim ili ne trebam."

    Zatim je proveo neko vrijeme izraunavajui svoje financijsko stanje - lagan posao. Imao je dvije

    tisue dolara utede. Odluio je tisuu poslati Madge, a od druge tisue e sam ivjeti. Napustit e posao.

    Zatim je zaronio u proraune povezane s njegovom novom idejom, i proveo je ostatak noi

    skicirajui, crtajui, i raunajui; konano, iscrpljen, odbacio je olovku i dugo sjedio zatvorenih oiju,

    gledajui neto to ja nisam vidio.

    "Da," ree konano. "Sedam metaka u dvije sekunde, dvije sekunde za punjenje, stotinu i pet

    metaka u minuti ako meci imaju niklanu kouljicu; s utedom plinova, imat e snagu posve nezamislivu

    za obian revolver."

    Bile su to prve pametne rijei koje sam od njega uo cijeloga dana.

    "Stotinu i pet metaka u minuti", pomislio sam, "i to u niklanoj kouljici. Nije loe."

    Hugh je otiao u krevet. On nije imao mate, i nije razmiljao o predivnim prednostima koje bi

    njegov izum mogao donijeti cijelomu ljudskom rodu. I nesvjesno, ja sam se zanio. Stotinu i pet metaka u

    minuti! Ideja vrijedna hvale. Ja sam cijenio njenu stvarnu vrijednost.

    * * *

    Idueg jutra Hugh je Madge poslao pismo i novac, i prionuo na posao. Dani su slijedili jedan za

    drugim bez incidenata. Od jutra nadalje Hugh je sjedio za crtaim stolom ili za svojom radnom klupom,

    reui razliite dijelove, testirajui i mijenjajui; veeri je provodio u baru, sjedei, pijui pivo i puei

    lulu. Napustio je svoj posao, i nita ga nije zanimalo osim rada i pisama od Madge. Isprva je Madge

    pisala rijetko, ali kasnije joj je Hugh poeo nedostajati i uinio joj se mnogo privlanijim. Poela je pisati

    skoro svakog dana, opisujui Kaliforniju, more, vruinu, sunce, i molei Hugha da doe prije, tako da

    mogu raditi zajedno i izgraditi budunost za sebe i djecu koju e zacijelo jednom imati.

    "Otii iz New Yorka prije, dragi Hugh," pisala je, "i doi ovamo. Razdvojile su nas sive magle,

    praina i smog grada, ali sunce e nas opet pribliiti jedno drugome."

    Madge je prilino voljela itati poeziju i izraavati se otmjeno. Smatrala je sebe znatno

    obrazovanijom od Hugha. A zapravo je puno knjiga progutala cijele.

    Hugh je itao pisma, pisao kratke odgovore, i nastavljao raditi. Ali duboko u srcu bio bi volio sve

    ostaviti i otii k Madge u Kaliforniju, da pokua s posve novim ivotom usred prirode i borbe s prirodnim

    silama.

    Zamiljao je planinu prekrivenu jelovim umama. Na istaci planine stajala je jednostavna koliba od

    balvana i Madge koja mu je mahala s trijema. Sjeao se romana Breta Hartea, premda je znao da je

  • suvremena Kalifornija postala posve drugaijom zemljom. Ali najvie od svega sanjao je o Madge. Bio je

    udan tip, pet godina oenjen i jo uvijek zaljubljen u svoju enu. Kad su bili zajedno, svae, neslaganja i

    meusobno nerazumijevanje guili bi njegovu ljubav. Ali na daljinu, Madge mu se opet uinila sjajnom

    poput svih boja duge, i Hugh je opet poeo vjerovati da nema ljepe, armantnije, privlanije i pametnije

    ene od Madge. Istina da se u mnogoemu nisu slagali, ali to je bilo samo zato to Madgeina dua stremi

    istini, slobodi i ljepoti. On je stremio istomu cilju, ali duljim i teim putem. Ona e, s unutarnjom

    mudrou enskosti, pronai ono to trai u suncu, prirodi, i enji za djecom. Kao to je ispravno i dobro.

    Ali Hugh nije uzalud bio Amerikanac, i dalje je mislio da bi milijun dolara kao dodatak svemu tome

    stvari uinilo jo boljima. A ako mu se snovi ostvare, onda e se Madge sloiti s njim i priznati da je bilo

    vrijedno truda i rtava svih tih godina.

    * * *

    Prolo je mjesec dana, pa jo mjesec, i trei, pola godine, i konano je doao dan kad je Hugh

    dovrio grubi nacrt.

    Ishod sveg tog rada, razmiljanja, raunanja, entuzijazma, upornosti, napora volje, besanih noi i

    vizija bilo je roenje prilino nezgrapnog stvorenjca. Bio je to automatski pitolj. Izvana je vie sliio na

    eki ili francuski klju nego na revolver. Ali nedvojbeno je imao mnogo osobina koje su obeavale

    veliku budunost. Ja sam to odmah spoznao. No, ono to me zanimalo bilo je hoe li ita od toga stii do

    Hugha. Vrlo esto nisu izumitelji ti koji profitiraju od svojih izuma.

    Pitolj je bio plosnat i teak. Sedam metaka nije se nalazilo u bubnju veu ruki. Udar od pucnja

    gurao je unatrag gornji dio pitolja; istovremeno, kouljica ispaljenog metka izbacivala se sa strane, a

    novi metak ubacivao u cijev preko opruge smjetene s donje strane. Sve vrlo pametno i praktino. Brzina

    pucanja daleko je premaivala bilo to poznato u to vrijeme, a budui da nije bilo isputanja plinova

    izmeu bubnja i cijevi, bio je skoro tri puta snaniji od revolvera istog kalibra.

    Zamisao je imala i loih strana. Hugh se dugo muio s izbacivaem za ispranjene kouljice. Zatim

    se jako zabrinuo za sigurnosni prekida, koji je i ostao slaba toka djeteta roena u Hughovoj radionici.

    Sve u svemu, vrijeme tjeskoba i dvojbi.

    Kad sam tono shvatio kakva e se vrsta djeteta roditi, moj se stav prema Hughu znatno popravio.

    Ali kao to sam vam ve rekao, nisam imao naina da mu pomognem, jer u njegovim mislima i

    osjeajima nije bilo ama ba niega od interesa za mene; to jest, nije bilo nieg imalo kriminalnog.

    Shvaate, podruje mojih aktivnosti ogranieno je osjeajima koji su u pitanju. Ne mogu se udaljiti od

    svoga polja, kao to ni riba ne moe letjeti ni ptica plivati pod vodom. Neki moji kolege pokuali su se

    pretvarati da su letee ribe ili ronee ptice, ali od toga nikad nita. Mi smo stvorenja odreene iskonske

    sile. Hugh je bio posve imun na tu silu. Ve sam vam rekao da nije imao nimalo mate u onom smislu u

    kojem je ja shvaam. Zapravo, da budem iskren, esto mi je bilo jako neugodno zbog njegovih snova o

    Madge, o ljubavi, o slobodi, o svoj njihovoj buduoj srei i prosperitetu. Sve je to bilo tako obino i

    jadno.

    Madge je poela pisati jo ee. Sretna je u Kaliforniji; odluila je nauiti cvjearstvo i radila je na

    plantai cvijea koja pripada muu njene tete.

    "Dat u ti godinu dana vremena, Hugh", pisala je. "A za godinu dana, s izumima ili bez njih, mora

    doi ovamo; unajmit emo zemlju i uzgajati cvijee."

  • Hugh je uzdisao nad tim pismima, spremao ih u pisai stol, i vraao se svojoj klupi. Ne moete

    zamisliti kako su ljudi ponekad smijeni.

    * * *

    I, konano, Hughovo se dijete rodilo - nezgrapno, ali s ogromnim skrivenim potencijalom i velikom

    budunou. U to sam bio uvjeren.

    Prolo je, vjerujem, tono est mjeseci od onog maglenog jutra kad je Hugh sjeo na autobus za

    obalu. Sad je opet iao tamo, istim putem, ali u posve drukijem raspoloenju. Neprestano je dodirivao

    teak predmet u svome depu i osjeao drhtaj trijumfa. Takoer je sa sobom imao dvije debele etvrtaste

    hrastove daske, metu, i mjera dometa koji je konstruirao u slobodno vrijeme. Taj ga je teret veselio. Nije

    nimalo sumnjao u ishod. Sad je alio gomilu jutarnjih putnika koji su urili na posao, i pomalo ih

    prezirao; vie se nije bojao da e postati jedan od njih.

    "Pitam se", pomisli Hugh, "kako to da jo nismo poeli kastrirati vau vrstu. Kad bi samo neki

    milijarder doao do zakljuka da su kastrirani radnici korisniji nego cijeli, siguran sam da bi mnogi rado

    proli tu sitnu operaciju; roditelji bi slali svoju djecu u bolnicu da im osiguraju budui posao. Moda bi

    jedna dua u deset tisua shvatila to se dogaa; ostali bi mislili da su ivi i posve bi se ozbiljno smatrali

    ljudima. I ja bih bio takav, da nisam bio spreman deset puta umrijeti radije nego da ivim ivotom bez

    slobode i vlastitog neovisnog posla."

    Hugh doista toga asa nije iskazivao nikakve posebne skromnosti, a to me silno veselilo. Vidite,

    nisam se brinuo za dijete, no u Hugha nisam bio toliko siguran. inilo mi se da ima mnogo nedostataka i

    da e se suoiti s mnogo tekih iskuenja. Budunost je pokazala da sam bio u pravu.

    Sudbina izumitelja, slikara, pjesnika i drugih ljudi te vrste obino je vrlo zanimljiva. Da budem

    iskren, nita me dugo godina nije veselilo toliko koliko sluaj francuskoga slikara koji se ubio u

    siromatvu i neuspjehu; samo nekoliko godina kasni