SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

EKONOMSKI FAKULTET- ZAGREB

ORTODOKSNA MONETARISTIČKA ŠKOLA I MILTON FRIEDMAN

Seminarski rad

Autori: Čupić Ante, Doležal Velimir

Kolegij: Povijest ekonomske misli

Mentor: mr. Vladimir Cvijanović

Zagreb, svibanj 2009.

SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………................................ 1

2. UVODNO O MILTONU FRIEDMANU……………………………... 2

3. IDEJNI IZVORI I ZAČECI MONETARIZMA…………………......... 4

3.1. Irving Fisher………………………………………………… 4

3.2. Knut Wicksell……………………………………………… 6

4. POZADINA U RAZVOJU SUVREMENOG MONETARIZMA…… 7

5. GLAVNE FAZE RAZVOJA ORTODOKSNOG MONETARISTIČKOG MIŠLJENJA………………………………………………………… 9

5.1. Kvantitativna teorija novca………………………………. 9

5.2. Inflacija i nezaposlenost……………………………………… 10

5.3. Bilance plaćanja i devizni tečaj……………………………. 13

5.3.1. Monetaristički pristup pri fiksnom tečaju………….. 13

5.3.2. Monetaristički pristup određivanja deviznog tečaja… 14

6. KRITIKE I NEDOSTACI MONETARIZMA………………………. 15

7. MONETARIZAM U HRVATSKOJ…………………………….. 16

8. ZAKLJUČAK…………………………………………………….. 18

POPIS LITERATURE

2

1. Uvod

Pojavom Velike ekonomske krize 1929. u SAD-u pred tada vladajuću doktrinu tržišnog

fundamentalizma pojavila se prepreka koju nisu uspjeli zaobići niti je tadašnjim teorijama

objasniti i za nju ponuditi rješenje. Kao odgovor na goruće pitanje javio se J. M. Keynes koji je s

namjerom da spasi kapitalizam, osmislio teoriju koja je uključivala jaču državnu intervenciju

putem instrumenata monetarne i fiskalne politike. Ta se teorija kosila sa svime što se do tada

poznavalo, ali je ponudila smislen odgovor na nastalu krizu i u konačnici uspjela ju prevladati.

Vladavina Keynesove doktrine trajala je sve do sredine 1970-ih kad se pred nju pojavio problem

koji ovaj put ona nije uspjela riješiti, problem rastuće inflacije i nezaposlenosti. Tada na scenu

stupa novi (stari) način mišljenja pod nazivom monetarizam predvođen njenim glavnim

predstavnikom i jednim od najistaknutijih ekonomista 20. stoljeća, Miltonom Friedmanom.

Cilj našeg rada je pružiti detaljan pogled na to koji su razlozi zbog kojih je monetarizam preuzeo

primat od keynesijanaca te koje su osnovne vrijednosti koje monetarizam promiče.

Rad ćemo započeti s osnovnim podacima o akademskom životu Miltona Friedmana nakon čega

ćemo ukratko izložiti koji su bili idejni izvori i začeci monetarizma preko djela Irvinga Fishera i

Knuta Wicksella za koje smatramo da su najviše utjecali na razvoj suvremenog monetarizma.

Zatim ćemo krenuti sa analizom pozadine u razvoju suvremenog monetarizma gdje ćemo

opisivati interakciju/suparništvo između tada prevladavajuće Keynesove doktrine i teorija

Miltona Friedmana koji je bio u „opoziciji“ do 1980-ih. Središnji dio rada predstavljat će razrada

ortodoksne monetarističke škole na pojedine faze razvoja počevši od kvantitativne teorije novca,

preko promijenjene Phillipsove krivulje pa sve do bilance plaćanja i deviznog tečaja.

Zatim ćemo predočiti dokaze o nedostacima monetarizma, kao i kritike istoga. Kao zadnji

odlomak ostavili smo monetarizam u Hrvatskoj te procjenu njegove uspješnosti.

3

2. Uvodno u Miltonu Friedmanu

Milton Friedman, američki ekonomist, rođen je 31. srpnja 1912. godine u Brooklynu u New

Yorku. Roditelji su mu bili dvoje židovskih imigranata iz Ukrajine koji su se doselili u SAD

kratko prije Miltonovog rođenja. Netom poslije njegova rođenja obitelj se seli u New Jersey gdje

je završio srednju školu sa samo 15 godina.

Diplomirao je na Sveučilištu Rutgers u New Yorku gdje se posebno specijalizirao za

matematiku. Nakon stjecanja diplome ponuđene su mu bile dvije školarine, za matematiku i za

ekonomiju, a Milton se odlučio prihvatiti onu za ekonomiju pod velikim utjecajem tadašnjih

zbivanja u SAD-u i u cijelom svijetu u vidu Velike ekonomske krize koja je bila u punom

zamahu. Magistrirao je ekonomiju na Sveučilištu u Chicagu 1933. godine gdje je upoznao i

buduću suprugu Rose Director. Kratko je vrijeme nakon toga radio kao asistent na Sveučilištu

Columbia i Chicago gdje je bio asistent Henryju Schultzu koji je u to vrijeme radio na

kvantitativnoj i empirijskoj analizi teorije i mjerenja ponude. Godine 1937. odlazi u Ured za

ekonomska istraživanja, gdje radi kao pomoćnik Simonu Kuznetsu na teoriji dohotka od

nezavisne profesionalne prakse.1 Taj mu rad godine 1946. donosi i titulu doktora ekonomskih

znanosti na Sveučilištu Columbija. Godine 1976. prima Nobelovu nagradu s područja ekonomije

za postignuća na poljima analize potrošnje, monetarne povijesti i teorije i za demonstriranje

kompleksnosti stabilizacijskih politika.2 Sve do godine 1977. radio je kao predavač na

Sveučilištu u Chicagu nakon čega odlazi u mirovinu kao sveučilišni profesor. Početkom 80-ih

dobiva vlastitu emisiju3 u deset dijelova pod nazivom Sloboda izbora (Free to choose) gdje

promovira doktrinu slobodnog tržišta i nastoji prikazati sve pozitivne učinke koje slobodno (bez

intervencija vlade) tržište može donijeti. Važno je također naglasiti da je bio bliski savjetnik

američkog predsjednika Ronalda Reagana koji je početkom 80-ih implementirao njegovu

politiku smanjivanja državnih intervencija na najmanju moguću mjeru i puštanja tržištu da sve

obavlja samo.

1 U tom je radu po prvi put uveden koncept permanentnog dohotka 2 Snowdon B., Vane H. R.: Modern Macroeconomics: its origins, development and current state, Cheltenham, Northampton, 2005., str. 162.3 Bila je emitirana na američkoj televiziji PBS

4

Milton Friedman umro je 16. studenog 2006. u 94. godini života u svom domu u San Franciscu.

Ostat će upamćen kao jedan od najutjecajnijih ekonomista 20-og stoljeća.

5

3. Idejni izvori i začeci monetarizma

Usprkos uočljivom nepostojanju jednodušnosti u ranim formulacijama kvantitativne teorije, sve

su one uspostavljale manje ili više izravan odnos između novca i cijena. Osim nekoliko

značajnih iznimki, kao što su Locke i Thornton, nijedan pisac nije pripisao izrazito važnu ulogu

kamatnoj stopi kao važnoj determinanti gospodarske aktivnosti. S druge strane, kvantitativna

teorija novca nije bila čisto mehanička, jer prema Cantillonu, Thorntonu, Ricardu i Millu,

povećanje količine novca utječe na potražnju za robama i, većom potražnjom, povisuje cijene.

Ali klasična monetarna teorija nije uviđala važnost procesa prilagođavanja u prijelaznom

razdoblju prema novoj ravnoteži, niti je analizirala uvjete stabilnosti novih ravnoteža do koji je

dolazilo nakon monetarnih poremećaja. Klasični su pisci često razmatrali sile koje bi očuvale (ili

uništile) tu novu ravnotežu. Velik dio ove praznine u početku su popunili neoklasični pisci Irving

Fisher i Knut Wicksell.4

3.1. Irving Fisher

Irving Fisher, profesor Sveučilišta Yale, preuzeo je 1911. godine vodstvo od Johna Stuarta Milla

i izveo matematički okvir za tumačenje zaključaka kvantitativne teorije.5 Razvio je i

popularizirao ono što se nazivalo kvantitativnom jednadžbom6:

MV = PT (1)

Fisherove su pretpostavke da brzina kolanja novca (V) i opseg trgovanja (T) ne ovise o ponudi

novca te da je razina cijena pasivna, a ne aktivna varijabla. Tvrdio je da postoji točno određena

proporcionalnost između M i P kao dugoročna pojava.7 Drugačije rečeno, tvrdio je da postoji

točno određena povezanost između povećanja količine novca (M) i cijene (P) koja ga prati.

4 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: Povijest ekonomske teorije i metode, Mate, Zagreb, 1997., str. 537.5 Ibid. 537. str. 6 Friedman, M.: Teorija novca i monetarna politika, Rad, Beograd, 1973., str. 215.7 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op. cit. str. 537.

6

Faktor koji osigurava monetarnu ravnotežu odnosi se na efekt realnog salda. Taj efekt bismo

mogli objasniti na sljedeći način8: više novca kod postojeće razine cijena stvara višak ponude

novčanih salda u rukama pojedinaca koji uslijed toga nastoje smanjiti ta salda povećavanjem

izdataka, ako je output pri tome ostao nepromijenjen povećana će novčana potražnja dovesti do

rasta cijena prema gore sve dok se one ne povise u istoj proporciji kao i povećanje novca. Time

se uspostavlja nova ravnoteža jer su novčana salda ustvari vraćena na njihov optimalni nivo.

Ipak, Fisher nije u potpunosti iskoristio svoje otkriće realnih salda jer nije pokazao kako bi

povećanje novca moglo uzrokovati povećanje outputa neizravno, uslijed nižih kamatnih stopa.

Još jedan izniman doprinos Irvinga Fishera odnosi se na važan proces kojim biva određena

nominalna kamatna stopa, a to je oportunitetni trošak držanja novca. Da bismo detaljnije

objasnili što to točno znači promotrimo bolje sljedeću jednadžbu9:

e (2)

Fisher je u blijesku praktične mudrosti vidio da je nominalna kamatna stopa (i) proizvod ovih

dvaju faktora10: realne kamatne stope (r), koja odražava temeljne sile u osnovi uzimanja i davanja

zajmova u gospodarstvu i očekivane stope inflacije (Pe) u određenom trenutku. Prema tome,

zajmodavatelji koji formiraju nominalnu kamatnu stopu računat će ja kao zbroj realne stope i

inflacije. Fisher je time otkrio mehanizam kojim inflacija može sama sebe činiti trajnom. Više

stope monetarne ekspanzije mogu tako dovesti, početno, do nižih nominalnih kamatnih stopa, ali

na kraju više cijene vode (inflacijskim očekivanjima) do povećanja nominalne kamatne stope i

inflacije.11

3.2. Knut Wicksell8 Ibid. str. 537. 9 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit. str. 539.10 Ibid. 539. str.11 Ibid. 540. str.

7

Wicksell se suprotstavio kvazi-mehanicističkim formulacijama kao što su Fisherove i učinio dva

manja zahvata na kvantitativnoj teoriji koja su je dovela u područje moderne monetarne analize.

Prvi se odnosi na tvrdnju da su cijene određene dohotkom, a drugi na korištenje Thorntonove

analize dvije stope kako bi podcrtao ulogu što je kamatna stopa igra u monetarnoj teoriji. Time je

učinio značajan korak prema integriranju monetarne teorije s teorijom vrijednosti. Konstruirao je

sustav agregatne potražnje i agregatne ponude za istraživanje promjena cijena.12 Naglašavajući

odnos između štednje i investicija spasio je i kamatnu stopu (kao monetarnu varijablu) od

zaborava u koji je potonula nakon Thorntona. Nije prihvaćao kamatnu stopu kao čisto monetarnu

pojavu, ali je koristio tezu o dvije stope (prirodna i stvarna stopa) kako bi sintetizirao

nemonetarne teorije kamatne stope.13

Usprkos svojim inovacijama, Wicksellova se monetarna analiza nije bitno udaljila od one

klasičnih ekonomista. Ipak, razradio je proces prilagodbe bolje nego itko prije njega i dao je

značajnu ulogu kamatnoj stopi i agregatnoj potražnji u objašnjavanju agregatnih prilagođavanja

promjenama u novcu.

4. Pozadina u razvoju suvremenog monetarizma - sukob keynesijanaca i monetarista

12 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit. str. 540.13 Ibid., str. 541.

8

Nobelovac Paul Krugman u svom eseju iz 2006. godine pod nazivom „Tko je bio Milton

Friedman“, uspoređuje povijest ekonomskog mišljenja u 20. stoljeću s poviješću Kršćanstva u

16. stoljeću. Navodi kako je sve do godine 1936., kada Keynes objavljuje svoju „Opću teoriju

zaposlenosti, kamate i novca“, apsolutno dominantan pravac mišljenja bila ortodoksija

slobodnog tržišta. Tu i tamo bi se pojavio koji heretik, ali je uvijek bio potisnut. Klasična

ekonomija je, navodi Keynes 1936. godine, pokorila Englesku kao što je sveta inkvizicija

pokorila Španjolsku. Prema klasičnim ekonomistima odgovor na gotovo sve probleme

predstavljalo je prepuštanja tih problema slobodnom tržištu kao jedinom rješenju. No problem

koji se pojavio pred klasične ekonomiste, u vidu Velike ekonomske krize, oni nisu mogli ni

objasniti niti pružiti adekvatno rješenje. Tu se pojavio Keynes u ulozi Martina Luthera koji je

pružio intelektualnu podlogu za rješavanje nastale situacije i na taj način učinio herezu

značajnom.14

Keynesijanci odbacuju dotad prevladavajuću klasičnu dihotomiju i brane keynesijansku

koncepciju odnosa između monetarnog i realnog sektora. Političke implikacije keynesijanske

koncepcije su sljedeće: pomoću aktivne fiskalne i monetarne politike, vlada i središnja banka

mogu (i trebaju) u kratkom roku, stimulirati proizvodnju, porast zaposlenosti i ekonomski rast.

Takvo prilagođavanje, u kratkom roku, poboljšava ekonomski položaj nezaposlenih i „nižih“

socijalnih skupina.15 U kasnim 1960-ima keynesijanski model čini se da je predstavljao jedinu

igru u gradu.16 Takva je politika relativno uspješno funkcionirala sve do 1970-ih godina i pojave

prve naftne krize koja je rezultirala značajnim rastom cijena. Tada dolazi do pojave dotad

nepoznatog fenomena kojeg je Paul Samuelson kasnije nazvao stagflacija. Ona podrazumijeva

rast opće razine cijena (inflacije) i u isto vrijeme rast nezaposlenosti. Takva situacija dovela je

keynesijance pred zid jer njihovi uobičajeni instrumenti ekonomske politike nisu pružali rješenje.

Oni su vjerovali da postoji trade off17 između inflacije i nezaposlenosti prema prije utvrđenom

Phillipsovom odnosu između inflacije i nezaposlenosti. Budući da je sada to palo u vodu, njihovi

instrumenti u vidu monetarne i fiskalne politike nisu imali efekta. Drugim riječima, kako bi

spustili stopu nezaposlenosti oni bi koristili ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku, ali u

14 Web stranica www.nybooks.com/articles/19857, Krugman, P.: Who was Milton Friedman?, izdanje 54., br. 2., 15. veljače, 2007., str. 1.15 Medić Đ. Š.: Zašto su monetaristička teorija i politika neprimjerene za poticanje ekonomskog rasta u Hrvatskoj, „Računovodstvo i financije“, br. 9., 2001. 16 Snowdon B., Vane H. R.: op. cit., str. 163. 17 Do tada je slučaj uistinu i bio takav, odnosno mnogobrojne empirijske studije su upravo to dokazivale

9

ovom slučaju ona nije rezultirala padom nezaposlenosti, a dovodila je do viših stopa inflacije. Tu

na scenu stupa Milton Friedman koji je svojim gledištima glede nastalog problema načinio

revoluciju kakvu je Keynes načinio poslije 1936. godine.

Još 1967. godine je Friedman predvidio pojavu stagflacije18 i kako navodi Krugman tvrdio je da

ne postoji permanentni trade-off između inflacije i nezaposlenosti, nego samo kratkotrajni.

Drugim riječima, ukoliko bi nositelji ekonomske politike nastojali držati nezaposlenost nisko,

postići će samo trenutačni uspjeh, dok će kasnije nezaposlenost porasti dok će inflacija ostati na

visokoj razini. Prema Krugmanu, Friedmanovo predviđanje pojave stagflacije predstavlja jedno

od najvećih postignuća u poslijeratnoj ekonomiji.19

Friedman i njegova monetaristička politika makroekonomske stabilizacije upravo stabilnost

cijena postavljaju na prvo mjesto ljestvice prioriteta20 i takva politika uspjela je kroz smanjenje

državnih rashoda i povećanja nezaposlenosti staviti inflaciju iz 1970-ih pod kontrolu u 1980-ima.

Upravo u 1980-ima je Friedmanova doktrina doživjela vrhunac jer je na određeni način došlo do

zaokreta u vidu ekonomske politike s pojavom Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u

Velikoj Britaniji te prelaska s tadašnjeg sistema u kojem je državna intervencija imala značajan

utjecaj, na sistem slobodnog tržišta u kojem se većina problema prepušta upravo tržištu kao

najboljoj mogućoj opciji za pronalazak rješenja.

Više ili manje takva je politika bila i ostala dominantna sve do kraja stoljeća prvenstveno preko

međunarodnih institucija koju su je provodile, a u kojima najdalje u provođenje takve politike

ide Međunarodni monetarni fond.

5. Glavne faze razvoja ortodoksnog monetarističkog mišljenja

18 Edmund S. Phelps je u isto vrijeme samostalno došao do istih zaključaka poput Friedmana19 Web stranica www.nybooks.com/articles/19857, Krugman, P.: Who was Milton Friedman?, izdanje 54., br. 2., 15. veljače, 2007., str. 4. 20 Za razliku od Keynesa i keynesijanaca kojima prioritet predstavljaju ekonomski rast i ravnoteža te stabilnost na tržištu radne snage, dok je stabilnost cijena iza toga

10

Ortodoksna monetaristička škola sastoji se od tri glavne faze razvoja. Prva se odnosi na

reformuliranu kvantitativnu teoriju novca, druga na modificiranu Phillipsovu krivulju dok se

treća bavi bilancama plaćanja i deviznim tečajem.21

5.1. Kvantitativna teorija novca

Milton Friedman je 1956. godine, u vrijeme potpune prevlasti Keynesovih ideja u sveučilišnim

krugovima, objavio skup eseja koji razrađuju kvantitativnu teoriju novca. Među njima je i esej

„Novi iskaz kvantitativne teorije novca“ u kojem Friedman obrazlaže novu verziju teorije

potražnje za novcem. U funkcijskom obliku Friedmanova jednadžba glasi22:

(3)

čime se potražnja za novcem promatra kao funkcija permanentnog dohotka( Yp), proporcije

bogatstva u samom čovjeku prema onome izvan čovjeka (w), nominalne kamatne stope (i),

očekivanih promjena stope kojom se mijenja razina cijena (Pe), stvarne razine cijena (P) i

funkcije preferiranja novca nasuprot drugim dobrima (u).

Friedmanova je reformulacija u biti teorija potražnje za novcem, a ne teorija cijena (kao što je to

bila starija verzija kvantitativne teorije). U tom je pogledu njegov pristup monetarnoj politici bio

sličan Keynesovu. Postoji, međutim, važna razlika. Friedman u svojoj reformulaciji počinje

premisom da je dohodak prinos na kapital. Svoju mjeru dohotka on naziva permanentni dohodak

i tretira ga kao diskontiranu struju plaćanja koja proizlazi iz postojeće količine bogatstva.

Friedman također tvrdi da je potražnja za novcem stabilna i pretkaziva funkcija neovisnih

varijabli. Drugim riječima, novac je presudna varijabla u pretkazivanju cijena i kratkoročnih

fluktuacija outputa i zaposlenosti.23 Potražnju za novcem određuju različite determinante za

različite subjekte pri čemu se posebno izdvajaju dvije grupe subjekata, a to su poduzeća i

21 Snowdon B., Vane H. R.: op. cit., str. 165., 174., 187.22 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit. str. 544. 23Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit. str. 545.

11

pojedinci. Tako definirana teorija potražnje novca gdje se novac javlja kao jedan od oblika

kapitala i jedan od oblika imovine ima obilježje elemenata koji omogućuju integraciju monetarne

teorije s teorijom kapitala.24

Friedman posebno naglašava stabilnost funkcije potražnje novca, a ne kao klasična kvantitativna

teorija , stabilnost brzine optjecaja. Postavaka stabilnosti funkcionalnih odnosa koji determiniraju

potražnju novca, odnosno brzinu optjecaja novca polazi od promjene novčane mase po stalnim

stopama, što je također jedan od bitnih elemenata reformulirane kvantitativne teorije.25 Drugim

riječima, Friedman podržava alternativu koja je već dugo vremena u tradiciji Sveučilišta u

Chicagu, a to je da neovisnu monetarnu vlast zamijene automatska pravila. On monetarnu vlast

(u liku centralne banke) vidi poput nervoznog tinejdžera koji tek uči voziti. Kad pritisne ubrzivač

(tj. poveća količinu novca) on daje previše goriva, a kad nagazi na kočnicu (smanjuje količinu

novca), čini to pretvrdo.26 Zbog toga Friedman predlaže da se zakonom propiše povećanje

količine novca iz mjesec u mjesec po godišnjoj stopi od oko 3 do 5 posto. Time bi se, prema

njemu, uklonili destabilizirajući učinci diskrecijskog povećanja/smanjenja ponude novca od

strane monetarnih vlati.

Monetaristi za razliku od keynesijanaca i postkeynesijanaca koji podržavaju diskrecijsko

manipuliranje fiskalnom politikom kao glavnim oruđem makroekonomske politike te

diskrecijsko korištenje monetarne politike kao pomoćne kontrole, problem vide malo drugačije.

Prema njima je gospodarstvo u biti stabilno i samoregulacijsko te je uloga države (centralne

banke) da osigura stabilno okruženje unutar kojeg bi nesputani ekonomski procesi mogli

djelovati najefikasnije na maksimiranju ekonomskog blagostanja. Stoga su dijelovi „paketa“

monetarističke politike: minimalna uloga države, uravnoteženi budžet, deregulacija poduzeća i

gospodarskih grana te pravilo monetarnog rasta.27

5.2. Inflacija i nezaposlenost

24 Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, 2001., str. 223. 25 Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I.: op. cit. str. 224.26 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit. str. 550. 27 Ekelund R.B., Jr., Herbert R.F.: op.cit., str. 551.

12

Druga faza je proširena i obuhvaća probleme zaposlenosti i porasta dohotka, te njihov

međuodnos s inflacijom. Tu se ponajprije misli na Friedmanov pogled na Phillipsovu krivulju.

Phillipsova krivulja, kao što je poznato, opisuje inverzni odnos između stope nezaposlenosti i

stope inflacije.28 To znači da su potrebne sve veće stope inflacije kako bi se stopa nezaposlenosti

smanjivala tokom vremena.

Friedman i Phelps smatraju da ne postoji odnos između inflacije i nezaposlenosti u dugom roku.

Oni tvrde da je problem originalne Phillipsove krivulje taj što je stopa promjene nominalnih

nadnica određena nezavisno od inflacije. Isto tako, Friedman tvrdi da su i zaposlenici i vlasnici

zainteresirani ponajprije za realne nadnice, pa bi u tim uvjetima i Phillipsova krivulja trebala biti

postavljena. Sve ovo u biti znači da se radnici ponašaju iracionalno, jer donose odluke o radu

neovisno o tome što se zbiva sa cijenama. Friedman tvrdi da je dugoročna Phillipsova krivulja,

pri određenoj prirodnoj nezaposlenosti, okomita.

Uzet ćemo za primjer neku ekonomiju koja je u razvoteži na nekoj točki A na kratkoročnoj

Phillipsovoj krivulji, sa nezaposlenosti na prirodnoj razini. Sada dolazi do smanjenja

nezaposlenosti ispod te prirodne razine kroz monetarnu ekspanziju. To utječe na razinu cijena i

nadnice. Radnici povećanje nadnica krivo tumače kao povećanje i realne nadnice, koja se

zapravo smanjuje. To se manifestira na Phillipsovoj krivulji kao pomicanje po istoj kratkoročnoj

krivulji prema gore, na točku B. Tijekom vremena radnici prilagođavaju svoja očekivanja o

inflaciji pa nastaje nova kratkoročna Phillipsova krivulja te se ravnoteža nalazi u točki C, koja se

nalazi pri novoj razini nadnica i koja se ujedno nalazi i na dugoročnoj, okomitoj Phillipsovoj

krivulji te ponovno na prirodnoj razini nezaposlenosti.

Dakle, dugoročna Phillipsova krivulja se nalazi na stopi prirodne nezaposlenosti, pri kojoj je

svako povećanje nominalnih nadnica jednako porastu cijena, pa realne nadnice ostaju iste.

Hipoteza postojanja vertikalne Phillipsove krivulje postala je veoma bitno pitanje i uzrokovala je

mnoge debate između monetarista i kejnezijanaca.

28 Ibid., str.547.

13

Friedman ističe da inflacija postaje vrlo nestabilna pri višim razinama, te i nezaposlenost može

rasti kao posljedica smanjene efikasnosti cjenovnog sustava.

Monetaristi vjeruju da dugoročna Phillipsova krivulja implicira da povećana stopa monetarne

ekspanzije može smanjiti nezaposlenost ispod njene prirodne razine.29 Ona će se vratiti na svoju

prirodnu razinu kad se inflacija u potpunosti inticipira, kao što je maloprije spomenuto.

Monetaristi su razvili i hipotezu akceleracije, koja kazuje da bilo koji pokušaj zadržavanja stope

nezaposlenosti ispod prirodne razine će rezultirati rastućom inflacijom i zahtijevat će daljnji

porast monetarne ekspanzije.30 Kako se stopa inflacije povećava, tako i ljudi prilagođavaju

inflatorna očekivanja prema gore, i to je kružni proces, pa može doći i do hiperinflacije. U

situaciji kad je nezaposlenost iznad prirodne razine kontinuirani višak ponude na tržištu rada će

dovesti do niže stope inflacije od očekivane. U dugoročnoj ravnoteži, kad se ekonomija nalazi na

prirodnoj razini nezaposlenosti, stopa monetarne ekspanzije određuje stopu inflacije.

Friedman tvrdi da je inflacije uvijek i svugdje monetarni fenomen, misleći pritom na to da ona

nastaje većim porastom novca u odnosu na porast outputa. Monetaristi istražuju i problem

troškova snižavanja inflacije. To znači da snižavanje inflacije kroz monetarnu kontrakciju

uzrokuju troškove u vidu povećanja nezaposlenosti.

Friedman-Phelpsov rad izazvao je mnoge kontroverze među uglednim ekonomistima. No,

usprkos tome, mnogi ekonomisti u raspravama o odnosu nezaposlenosti inflacije koriste

„NAIRU“ koncept ( non – acceleratinginflation rate of unemployment ).

5.3. Bilance plaćanja i devizni tečaj

29 Snowdon B., Vane H. R.: op. cit., str. 180.30 Ibid., str. 181.

14

Treća faza razvoja monetarizma se odvijala u 70-im godinama prošlog stoljeća, s uključenjem

monetarnog pristupa bilanci plaćanja i deviznom tečaju.31 Do propasti Bretton – Woods sustava

ekonomija SAD-a mogla se smatrati jednim dijelom zatvorenom ekonomijom.

U 1970-im pojavilo se mnoštvo monetarnih modela bilance plaćanja, kojima je zajednička

postavka bila da je bilanca plaćanja u biti monetarni fenomen.

Usprkos velikim razlikama između tih modela, većina sadrži 4 osnovne pretpostavke32 :

1. Potražnja za novcem je stabilna funkcija određenog broja varijabli

2. U dugom roku output i zaposlenost teže punoj zaposlenosti ili prirodnim razinama

3. Vlasti ne mogu neutralizirati monetarni utjecaj deficita ili suficita bilance plaćanja na

ponudu novca u dugom roku

4. Arbitraža osigurava izjednačavanje cijena sličnih dobara u dugom roku

5.3.1 Monetaristički pristup pri fiksnom tečaju

Monetaristički pristup predviđa postojanje mehanizma automatskog prilagođavanja te postizanja

ravnoteže bilance plaćanja. Bilo koje nesuglasje između aktualne i željene bilance za posljedicu

ima neravnotežu bilance plaćanja. Na primjer, devalvacija povećava razinu domaćih cijena, što

smanjuje bilancu realnog novca ispod ravnotežne razine. Uzimavši u obzir da nema povećanja

domaćih kredita sustav se vraća u ravnotežu kad se poveća ponuda novca.

U slučaju male zemlje koja zadržava fiksni tečaj, njena ponuda novca postaje endogena

varijabla. Prema tome, deficit bilance plaćanja vodi smanjivanju deviznih rezervi i domaće

ponude novca. Monetarna politika u malim zemljama nema sposobnost utjecaja na bilo koju

varijablu u dugom roku, osim deviznih rezervi. Svako povećanje domaćih kredita bit će

popraćeno jednakim smanjenjem deviznih rezervi, ali bez efekta na ponudu novca.

31Snowdon B., Vane H. R.: op. cit., str. 187.32Ibid., str. 188.

15

5.3.2 Monetaristički pristup određivanju deviznog tečaja

Monetaristički pristup smatra da pri sustavu savršeno fleksibilnih tečajeva se tečaj prilagođava

da očisti devizno tržište tako da je bilanca plaćanja uvijek jednaka nuli. U slučaju nepostojanja

deficita ili suficita bilance plaćanja nema promjena međunarodnih rezervi, pa je jedini izvor

monetarne ekspanzije povećanje domaćih kredita. Suprotnost u odnosu na fiksni tečajni režim

jest da pri sustavu fleksibilnog tečaja povećanje domaćih kredita vodi deprecijaciji nominalnog

tečaja i povećanju domaćih cijena. U ovom jednostavnom monetarističkom modelu nominalni

tečaj deprecira u proporciji povećanja ponude novca. Drugim riječima, tečaj je određen

relativnom ponudom novca.

6. Kritike i nedostaci monetarizma

Friedman i monetarizam uzrokovali su brojne kontroverze, te postoji mnoštvo radova i polemika

o ovoj ekonomskoj školi.

16

O nedostacima monetarizma svjedoče i dokazi iz prakse. Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća

SAD i UK su prve primjenile monetarizam u praksu, te su obje zemlje osjetile loše rezultate. 33

Stabilan rast novčane ponude nije uspio spriječiti nekoliko recesija. FED je napustio Friedmanov

monetarizam 1982, samo 3 godine nakon uvođenja, a nakon što je nezaposlenost morala bit

izražena dvoznamenkastim brojkama. U ranim 80-im FED i ostale središnje banke su obavile

veoma dobar posao i time srušili Friedmanovu postavku o središnjim bankama kao

nepopravljivim šeprtljama. Inflacija je bila niska, a recesije kratke i plitke, osim u Japanu. Sve se

to događalo usprkos fluktuacijama u ponudi novca, što je zgrozilo Friedmana i monetariste, koji

su tada pradvidjeli najgore moguće ishode.

Što se tiče Japana i njihove recesije, ona je u 90-im pomalo podsjećala na veliku depresiju iz

1930-ih, no nezaposlenost nije dosegla tadašnje razmjere, zahvaljujući vrlo brojni javnim

radovima i slično. Zanimljivost te japanske krize je u tome što se monetarna politika pokazala

kao neučinkovita, baš kako je Keynes govorio. U tom razdoblju središnja banka Japana povećala

je ponudu novca, ali ti dodatni yeni u opticaju nisu bili potrošeni, već pretvoreni u zalihe.

Ustvari, japanska središnja banka nije mogla povećati ponudu novca koliko je zapravo htjela.

7. Monetarizam u Hrvatskoj

33 Web stranica www.nybooks.com/articles/19857, Krugman, P.: Who was Milton Friedman?, izdanje 54., br. 2., 15. veljače, 2007., str. 8.

17

Od 1991. u Hrvatskoj dominira liberalno – monetaristička ideologija, kombinirana sa ad hoc

intervencionizmom.34 Prihvaćanjem Memoranduma MMF-a te tako lakšim dobijanjem povoljnih

kredita Hrvatska je prihvatila monetarizam. To znači da Hrvatska monetarizam nije počela

primjenjivati kao rezultat utjecaja domaćih ekonomista, već zbog čnanstva i utjecaja MMF-a.

HNB je u 90-im postigao maksimum monetarističke doktrine, uzimajući u obzir sve okolnosti u

državi, odnosno provedena je privatizacija te stabilnost monetarnog sektora, ali bez stabilnosti

realnog sektora. No, monetarna stabilnost je bila samo prividna, kroz manipulaciju monetarnim

agregatima i ogromnim zaduživanjem u inozemstvu.

Postoje više grupa argumenata koje obrazlažu neprimjerenost monetarizma u Hrvatskoj35:

Monetarizam pretpostavlja kapitalističku ekonomiju slobodnog tržišta i stabilne institucije

privatnog vlasništva, dok je u Hrvatskoj situacija drastično drugačija. Sve do 1991. u Hrvatskoj

dominira društveno i državno vlasništvo, te i nakon 1991. nisu postojale stabilne institucije niti

stabilno tržište.

Monetaristička politika pretpostavlja vrlo fleksibilan transmisijski mehanizam monetarne

politike. Friedman pretpostavlja postojanje 5 oblika imovine i mogućnost brzog pretvaranja iz

jednog oblika u drugi. No, u Hrvatskoj je situacija „malo“ drugačija. Veliki dio stanovništva

nema imovine koju bi pretvarao u drugi oblik tako da oni ne sudjeluju u tom pretvaranju, već

teže stjecanju bilo kojeg oblika imovine koji bi im omogućio preživljavanje. Isto tako, u

Hrvatskoj monetarna politika za posljedicu ima da porastom ponude novca cijene rastu više nego

proizvodnja, dok u slučaju monetarne restrikcije proizvodnja pada brže nego cijene.

Monetarizam predmnijeva postojanje privatnog vlasništva, konkurencije, poduzetništva,

razvijenog financijskog tržišta i slično. Zar je potrebno napomenuti da većina od ovih postavki u

Hrvatskoj nije postojala u tijeku procesa transformacije ekonomskog sustava. Isto tako, bitno je

naglasiti da je na stabilnost hrvatske ekonomije utjecao i prebrz prijelaz sa ekstremnog

marksizma na drugi ekstrem, odnosno grubi monetarizam, pritom preskočivši „međufazu“ tog

prijelaza, uzrokovavši veliki šok i rizik za ovako malu i nerazvijenu zemlju.

34 Medić Đ. Š.: op. cit., str. 1.35 Ibid., str. 3.

18

S druge strane, postoje i neki autori koji se zalažu za primjenu monetarizma u Hrvatskoj. Oni

ističu da monetarizam može biti pozitivan u slučaju Hrvatske, no bitno ga je dosljedno provoditi.

Već sredinom 90-ih kod Hrvatske bilo očito da je izložena snažnom neto priljevu kapitala. Tada

je monetarna politika postala opterećena potrebom za sterilizacijom, kako bi monetarna vlast

mogla nadzirati monetarne agregate i inflaciju.

Istraživanja su pokazala da stvarno vođenje monetarne politike uvijek traži neku kombinaciju

pravila i diskrecije.36

Pristaše monetarizma naglašavaju da je u Hrvatskoj bitno odabrati najbolju mjeru oportunitetnog

troška držanja novčane imovine, i to između stope deprecijacije, stope inflacije i kamatne stope.

Potrebno je pažljivo analizirati odnos tečaja, ukupne ponude i ukupne potražnje, troškove i

koristi od inflacije, vodeći pritom posebnu pažnju o problemu simultanosti, odnosno

identifikacije.

8. Zaključak

36 Privredna kretanja i ekonomska politika, časopis, broj 74., EIZ, 1999., str. 61.

19

Nakon proučene mnogobrojne literature utvrdili smo da su Wicksell, Fisher i pogotovo Friedman

uvelike doprinijeli razvitku ekonomije kao znanosti.

Isto tako, zanimljivo je bilo proučavati „sukobe“ kejnezijanaca i monetarista oko povezanosti

monetarnog i realnog sektora u brojnim debatama.

Monetarizam se razvijao kroz 3 faze: prva je obilježena kvantitativnom teorijom novca, unutar

koje je prema Friedmanu bitno naglasiti ulogu države na osiguranje stabilnosti tržišta kako bi se

ekonomski procesi odvijali na najefikasniji način.

Druga faza obuhvaća Friedman-Phelpsovo viđenje Phillipsove krivulje, te prema njima u dugom

roku nema međuodnosa između nezaposlenosti i inflacije, te je krivulja okomita.

Treća faza se odnosi na bilancu plaćanja, gdje se monetaristi usmajeravaju na rješavanje

problema određivanja tečaja.

Pišući ovaj seminar uvidjeli smo da je monetarizam naišao na brojne protivnike, zbog valjanih

razloga, za koje postoje dokazi u praksi. Primjeri SAD-a, Japana i UK pokazuju neučinkovitost

monetarne ekspanzije u suzbijanju ekonomskih kriza te se od tada monetarizam naglo počeo

napuštati.

Primjer Hrvatske isto pokazuje da je monetarizam neuspješan u primjeru zemalja u kojima se još

odvija proces transformacije sa planskog na tržišni sustav, zbog nedostatka brojnih temeljnih

postavki monetarizma u tim zemljama.

Sve su to razlozi zbog kojih monetarizam nije zaživio u praksi, no ipak, Friedmana i ostale

istaknutije monetariste zasluženo se cijeni zbog iznimnog doprinosa razvoju ekonomske

znanosti, te se Friedman, kao glavni predstavnik ove ekonomske škole, smatra jednim od

najutjecajnijih ekonomista 20-og stoljeća.

Popis literature

20

1. Ekelund R. i Hebert R.: Povijest ekonomske teorije i metode, Mate Zagreb, 1997.

2. Medić Š. Đuro: Zašto su monetaristička teorija i politika neprimjerene za poticanje

ekonomskog rasta u Hrvatskoj?, časopis «Računovodstvo i financije» nr. 9/2001., str.

74 - 82.

3. Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Fakultet ekonomije i

turizma „Dr. Mijo Mirković“, 2001.

4. Snowdon B., Vane H. R.: Modern Macroeconomics: its origins, development and

current state, Cheltenham, Northampton, 2005.

5. Friedman, M.: Teorija novca i monetarna politika, Rad, Beograd, 1973.

6. Web stranica www . nybooks . com / articles /19857 , Krugman, P.: Who was Milton Friedman?,

izdanje 54., br. 2., 15. veljače, 2007.

7. Privredna kretanja i ekonomska politika, časopis, broj 74., EIZ, 1999.

21