B. PERIĆ – DRŽAVA I PRAVNI SUSTAV – STRUKTURA PRAVA

→ skripta je pisana onim redoslijedom kojim su se pisali kolokviji : 1.KOLOKVIJ 1. – 137. str. (I, II, III, IV i V poglavlje 1. knjige = Država i pravni sustav)2.KOLOKVIJ 1. – 185. str. (I, II i III poglavlje 2. knjige = Struktura prava) 3. 138. – 227 str. (VI i VII poglavlje 1. knjige) KOLOKVIJ 186. – 262. str. (IV. poglavlje 2. knjige) BITNO! (u skripti nisu obrađene stranice 156. – 262.)

by KORINAEMA

I. PRAVNA ZNANOST I NJENA DIOBA

PRAVNA ZNANOST je društvena nauka jer izučava različite oblasti ljudskog društva i ljudskih odnosa

→ prema svom opsegu, predstavlja opsežan znanstveni sustav u kojem okuplja niz posebnih pravnih znanosti – a sve te posebne pravne znanosti možemo svrstati u 3 osnovne grupe:►grupa OPĆETEORIJSKIH PRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju one elemente koji su zajednički svim državama i svim pravima, bez obzira na povijesno razdoblje, veličinu, geografski položaj itd. ►grupa POVIJESNOPRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju državne i pravne poretke koji su postojali u prošlosti, a danas više ne postoje►grupa POZITIVNOPRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju konkretne, danas postojeće države, te njihove pozitivno-pravne sustave (pozitivno-pravni sustav države je skup svih pravnih pravila što vrijede u njoj)

Pojam teorije

TEORIJA je sustav spoznaja o nekim pojavama ako je taj sustav spoznaja znanstveno utvrđen, provjeren i dokazan onda kažemo da je takva teorija znanstvena međutim teorija ne mora biti znanstveno utvrđena, provjerena i dokazana, te takva služi kao znanstvena hipoteza

II. GLAVNI OBJEKTI PRAVNE ZNANOSTI: DRŽAVA I PRAVO

Glavni objekti pravne znanosti su DRŽAVA I PRAVO postoji nekoliko teorija o postanku i biti države i prava a sve se slažu u tome da država i pravo nisu nastali u jednom trenutku razvoja povijesti već je njihov nastanak relativno dugotrajan društveni proces

Razlikujemo 4 teorije o postanku i biti države i prava: Patrijarhalna teorija Teorija sile Psihološka teorija Materijalistička teorija

1

1. Patrijarhalna (Aristotelova) teorija o postanku i biti države i prava

Začetnik PATRIJARHALNE TEORIJE o postanku i biti države i prava je veliki grčki antički filozof Aristotel

METODOLOŠKA NAČELA→ odmah na početku svog glasovitog djela Politika Aristotel ističe kako sve složene pojave u društvu valja raščlaniti i tako od manjih spoznaja stići do većih – dakle, on je pristaša analitičke i induktivne metode koje su u one vrijeme bile novo spoznajno sredstvo za razliku od dotadašnjih mistične, religijske i deduktivne prirode.

→ kroz cjelokupno djelo također se provlači sociološka metoda čije načelo glasi: Objasnimo ljudsko društvo društvenim, ljudskim ili ovozemaljskim uzrocima i razlozima a ne voljom bogova, mističnim i simboličnim uzročnicima.

→ Aristotel je također bio pristaša evolucionističke metode koja stvari ili pojave u društvu gleda na dinamički a ne statički način, u njihovom razvoju, prijelazima iz jednog stanja u drugo i promjenama. = sva Aristotelova metodološka načela pripadaju riznici dijalektike

POSTANAK PRAVA I DRŽAVE→ U razvoju ljudskog društva Aristotel polazi od 3 osnovna društvena odnosa: ● odnos muškarca i žene ● odnos roditelja i djece ● odnos gospodara i roba iz tih osnovnih odnosa nastalo je domaćinstvo ili obitelj prirodnim raseljavanjem obitelji nastala je prva zajednica koja se sastojala od više domaćinstava, naselje od više naselja nastala je potpuna zajednica koja je postigla najviši stupanj samodovoljnosti, DRŽAVA

→ država je nastala radi održavanja života a postoji radi sretnog života iz čega proizlazi da država nastaje po prirodi te da je čovjek po prirodi državotvorno biće dakle, Aristotel je utvrdio da je čovjek POLITIČKO BIĆE – državotvorno, sklono i predodređeno da sebi i za sebe kontinuirano stvara prikladne političke oblike u kojima će živjeti → time je Aristotel otvorio široko područje političke antropologije → no prije no što je utvrdio da je čovjek političko biće morao je istaknuti da je čovjek DRUŠTVENO BIĆE

Dakle, smjer razvoja ljudskog društva tekao je ovako:domaćinstvo ili obitelj → naselje → država

2

Aristotel naročito navodi da je postanak države u velikoj mjeri rezultat porasta broja stanovnika, međutim u tom svakako populacijskom procesu on vidi i značajne ekonomske činitelje razvoj obitelji doveo je do porasta potreba a one su se mogle zadovoljiti jedino povećanom razmjenom među obiteljima tako su među njima ojačale veze što je zahtijevalo i njihovu sve veću lokalnu koncentraciju te je tako došlo do naselja kada se taj proces još više razvio i ojačao, kada su naselja počela međusobno komunicirati ekonomski, biološki, vojno itd. takva nova vrsta povezanosti označila je stvaranje i nužnost države

BIT PRAVA I DRŽAVEAristotel smatra da je (bit) bitna funkcija države ostvarenje pravednosti međutim s druge strane on opravdava ropstvo – tu kontradikciju objašnjava na sljedeći način = Aristotel smatra da je upravo priroda odredila takvu diskriminaciju među ljudima te je kao takvu treba prihvatiti i suživjeti se s njom.

POZITIVNE STRANE PATRIJARHALNE TEORIJE:1. Patrijarhalnom teorijom su već u antičkoj filozofiji uspješno suzbijena religijska, mistična ili metafizička gledišta o postanku i biti države i prava, koja su taj postanak tumačila nadnaravnim uzročnicima2. Patrijarhalna teorija je uzročnike postanak države i prava potražila u tzv. naravnim uzročnicima pokazujući da su država i pravo rezultat razvoja i potreba društva, te da te pojave imaju svoje realne i prepoznatljive uzročnike 3. Patrijarhalna teorija je osnažila tzv. sociološku metodu s načelom: Društvene pojave (kao što su država i pravo) imaju svoje društvene uzročnike4. Patrijarhalna teorija je izuzetno istaknula značenje tzv. FAKTORA POPULACIJE odnosno utjecaj porasta broja stanovnika na razvoj države i prava5. istaknula je utjecaj tzv. ekonomskog faktora na razvoj države i prava6. istaknula je utjecaj tzv. psihološkog faktora na razvoj države i prava navodeći kako je čovjek društveno i političko biće dakle s neodoljivom težnjom za društvenim i političkim životom

NEGATIVNE, SLABE STRANE PATRIJARHALNE TEORIJE:1. Patrijarhalna teorija suviše ističe utjecaj faktora populacije na razvoj države i prava, puno veći utjecaj na razvoj države i prava imao je ekonomski faktor, dok je faktor populacije bio tek prateći činitelj2. U tumačenju utjecaja psihološkog faktora na razvoj države i prava, Aristotel je izostavio značenje radne i misao svijesti čovjeka3. Aristotel nigdje ne spominje ulogu sile pri stvaranju države i prava, štoviše njegov nam opis sugerira da je proces nastanka države i prava tekao manje-više bez proturječnosti, bez borbe, gotovo harmonično, međutim odnos gospodar – rob i sam populacijski proces proturječe takvom opisu4. Aristotel govori o bitnoj analogiji između vlasti ''pater familias'' u obitelji i kraljevske vlasti u kraljevini (monarhiji) - kasnije je ta njegova analogija bila preuzeta i vješto iskorištena od svih pristaša kraljevske vlasti

3

2. Teorija sile o postanku i biti države i prava

TEORIJA SILE drži da su POLITIČKI FAKTORI dominantne odrednice u procesu nastanka države i prava odnosno, ona stavlja važnost činitelja društvene sile i političke prisile ispred važnosti ekonomskih činitelja u procesu nastanka države i prava, dakle → činitelji društvene sile i političke prisile = dominantni činitelji→ ekonomski činitelji = prateći činitelji (posljedica dominantnih) predstavnici teorije sile su: Duhring, Gumplowicz i Oppenheimer

stavovi Duhringa o bitnim činiteljima u procesu nastanka države i prava ● Politička sila u procesu nastanka države i prava ima neposredan utjecaj a ekonomska moć tek posredan● Politička sila je temelj a ekonomske činjenice samo su posljedica u tom procesu● Ekonomske činjenice su prema tome činjenice ''drugog reda'' ● Ekonomski činitelji su mogli postati značajni samo poslije ili uz uvjet postojanja političkih činitelja

stajalište Ludwiga Gumplowicza o procesu nastanka države i prava - u svakom organskom biću, socijalnoj grupi postoje klice razvitka odnosno nagon koji proizlazi iz potreba- Gumplowicz smatra da su različite vrste ljudskih grupa tek evolutivne faze jedne i jedinstvene ljudske vrste – on zastupa gledište o istovjetnom razvoju jednog i jedinstvenog čovječanstva kroz oblike: pastirstva, lovstva, zemljoradnje sve do industrije u hordama navodi, nije bilo nikakve političke organizacije, ni prava, ni civilizacije, ni gospodara ni robova, niti podjele rada već se zadovoljavanje potreba jednako i jednostavno odvijalo u cijeloj grupi poticaj za stvaranje države je dan od strane ratobornih horda → samo je susret od najmanje dvije heterogene horde jedne miroljubive druge pljačkaške i ratničke mogao stvoriti odnos vladajućih i podčinjenih= dakle ratničke horde u potrazi za zemljištem i ljudstvom za izrabljivanje uspostavljajući odnos vladajućih i podčinjenih osnivaju države= a pravo države nastaje zbog, protiv pritiska koji masa potlačenog pučanstva vrši na vladajuću klasu – kako bi vladajuća klasa osigurala svoje ekonomske prednosti i dominantnu poziciju

stajalište Franza Oppenheimera o procesu nastanka države i prava - ističe pokretačku snagu osnovnog ljudskog nagona, a to je nagon za samoodržanjem raščlanjen na glad i ljubav s kojim se javlja i tzv. životna potreba i koji je ujedno i ekonomski nagon- zadovoljenje svojih ekonomskih potreba pojedinac odnosno njegova zajednica može ostvariti na 2 načina:● ekonomskim sredstvom odnosno radom vlastitim radom ili ekvivalentnom razmjenom vlastitog rada za tuđi rad

4

● političkim sredstvom odnosno otimačinom neplaćenim prisvajanjem tuđeg rada dakle, razlika je jedino u sredstvima a svrha je ista = stjecanje ekonomskih dobara→ kroz cjelokupnu povijest odvija se borba između političkog i ekonomskog sredstva→ Oppenheimer drži da je država organizacija političkog sredstva i upravo iz tog razloga ona ne može nastati prije nego li je ekonomsko sredstvo stvorilo stanovitu količinu dobara za zadovoljenje potreba

Razlikuje: → bezdržavne narode: primitivni lovci i ratari → preddržavne narode: pastiri i vikinzi

U procesu nastanka države razlikuje 6 stupnjeva : 1.) provale velikih nomadskih čopora, otimačine i ubijanja 2.) pastir shvaća da smrtno izubijani ratar ne može više orati, te mu dopušta da živi radi vlastitog interesa – čovjek-protivnik koji se prije likvidirao sada se počinje cijeniti kao sredstvo za rad3.) ratari redovito šalju svoj suvišak kao danak u pastirske šatore 4.) dolazi do prostornog ujedinjenja ratara i pastira na jednom području5.) dolazi do nesuglasica između susjednih sela ili župa te se pastiri nameću za suca, vladara6.) razvija se navika vladanja i običaji vladanja tako nastaje primitivna država u kojoj dolazi i do biološke veze između pastira i ratara te do određenih oblika asimilacije

Oppenheimer također spominje i utjecaj PSIHOLOŠKOG FAKTORA na proces nastanka države i prava psihičko diferenciranje dovodi do interesnog diferenciranja te se tako uspostavlja grupna svijest → kod vladajuće grupe ta se svijest u prvom redu sastoji u tome da se poredak odnosno pravo održi→ kod nadvladane grupe ta se svijest sastoji u tome da se poredak odnosno pravo sruši zato je vladajuća grupa izmislila načelo legitimnosti koje opravdava vlast i iskorištavanje = vladajuća grupa proglašava samu sebe boljom i sposobnijom rasom i svog boga postavlja za vrhovnog boga, te nadalje tvrdi da je takvo državno uređenje po božjoj volji a svako opiranje vlasti pobuna protiv samog boga i njegovog moralnog zakona

5

3. Psihološka teorija o postanku i biti države i prava

PSIHOLOŠKA TEORIJA drži da su PSIHOLOŠKI FAKTORI dominantne odrednice u procesu nastanka države i prava→ posebne ili jače psihofizičke osobine pojedinaca ili grupa dovode do zauzimanja vodećih društvenih položaja s čime dolazi i ugled, bogatstvo i moć→ psihofizički jači su pokretači stvaranja države i prava

Sljedbenici ove teorije opravdavaju je činjenicom da je upravo priroda ljude načinila različitima i prema fizičkim i prema psihičkim osobinama, premda svi oni pripadaju istoj ljudskoj vrsti razlike među njima mogu biti značajne→ pristaše psihološke teorije nadalje zaključuju da je to prirodno razlikovanje među ljudima korisno i dobro za ljudski rod

► jedni su psihofizički jači► drugi su psihofizički slabiji→ kod jačih se s vremenom javlja želja za moći, oni slabije podvrgavaju svojoj snazi i nad njima osnivaju svoju vlast→ kod slabijih s vremenom prevladava navika da u svojoj inerciji i strahu pristanu na vladavinu jačih, sposobnijih u upravljanju tako je uvedeno razlikovanje na elitu i bezobličnu inertnu masu (junake i kukavice, poduzetne i lijene, misaone i primitivne)

= iz toga proizlazi da su jedni predodređeni da vladaju a drugi su predodređeni da se pokoravaju te po prirodi postoji monopol na vlast ovdje se Psihološka teorija o postanku i biti države i prava povezuje s Organskom teorijom o državi i pravu

ORGANSKA TEORIJA o državi i pravu smatra da su država i pravo poput ljudskog organizma te da oni zakoni koji vladaju unutar živog organizma vladaju i unutar države i prava→ kao što u živom organizmu postoje središta upravljanja tako i u državi i pravu postoje središta upravljanja→ ta središta imaju nepovredivu i predodređenu funkciju upravljanja organskom cjelinom = zakon predodređenosti→ izvršni organi moraju postupati prema naredbama iz središta i oni nikada neće moći biti naredbodavni = zakon neizmjenjivosti uloga

6

RASNA TEORIJA o državi i pravu smatra da su neke rase sposobnije od drugih vladati te da su ih priroda i ljudsko društvo ovlastili da nastupaju u ime čovječanstva → ona drži da su borba rasa i nadmoćna ili pobjednička rasa pokretači društvenog razvoja a time i uzročnici nastanka države i prava

stajalište Ludwiga Gumplowicza o ulozi rasa u povijesti → priroda je izvorište svih zakonitosti u svijetu→ zakonitosti društvenog razvoja samo su produžetak zakonitosti iz prirode, dakle društvo je imitacija prirode i ono to mora biti→ kada zakonitosti prirode prenesemo na odnose u ljudskom društvu imat ćemo prirodan, razuman društveni poredak ta ideologija prema kojoj je izvršeno automatsko, mehaničko prenošenje zakona prirode na područje ljudskog društva nazvana je SOCIJALNI DARVINIZAM→ temeljna greška ove teorije sastoji se u tome što ona nije istražila je li ljudsko društvo identična cjelina kao i ona prirodna a ono to nije jer u ljudskom društvu postoji jedan specifični element, složeniji od svih stvorova koji pripadaju prirodi, čovjek→ rasna teorija je zanemarila da su svi ljudi usprkos razlikama, pa i onim rasnim isti a utoliko i ravnopravni

Gobineau smatra kako svo zlo ovog svijeta dolazi od načela jednakosti ljudi te da su to načelo izmislili oni koji nemaju čistoću krvi, već su rasno ili etnički pomiješani s drugim rasnim ili etničkim grupama tvoreći tako vrstu bastarda, mješanaca nečistoća krvi može dovesti do općeg nazadovanja ljudskog roda – kada se izgubi čistoća krvi, gube se i određene kvalitete posebice one koje krase bijelu rasu – Arijevci su stvorili povijest, oni je moraju i sačuvati i unaprijediti – ostale rase ostaju izvan povijesti u službi čiste

Rasna teorije otišla je i korak dalje uvodeći unutar jedno te iste rase različit stupanj tzv. rasne obdarenosti ustvrdila je da unutar ''superiorne rase'' valja izabrati ponajbolji narodi koji će biti odabrani narod za građenje povijesti

7

4. Materijalistička teorija o postanku i biti države i prava

MATERIJALISTIČKA TEORIJA smatra da su EKONOMSKI FAKTORI dominantne odrednice u procesu nastanka države i prava

→ u prvobitnoj zajednici došlo je do razvoja sredstava za proizvodnju i proizvodnog iskustva čime je nastala mogućnost akumulacije viška → taj višak počinje činiti osobnu rezervu, to je početak privatnog vlasništva

→ jedni su bili u mogućnosti akumulirati više, drugi manje a treći ništa → oni koji su u tom stadiju raspolagali većom imovinom logikom interesa su se željeli društveno ujedinit s istim takvim pojedincima i nasuprot ostalom dijelu društva nastupiti kao zasebna grupa → time je nestalo jednakosti i došlo je do diferencijacije → društvo se prema imovinskom kriteriju počelo dijeliti na klase

→ ekonomski najmoćnija klasa željela je osigurati svoju dominantnu poziciju→ no kako bi u tome uspjela morala je izdati pravila koja će štiti njene interese i koja će za pripadnike tog društva biti obavezna → no kako bi osigurala da će se ta pravila poštivati imala je na raspolaganju dva sredstva: ► da članovima društva za to obeća nagradu ► da članovima društva zaprijeti prisilom i izvršenjem kazne → kako bi mogla zaprijetiti prisilom i izvršiti kaznu nad pojedincima koji ne poštuju pravila ona od svojih pripadnika organizira jedan ljudski sastav, poseban aparat koji nazivamo državom

= dakle, DRŽAVA je sustav ljudi i funkcija koji stvara pravila dužnog ponašanja i prisilnom snagom osigurava postupanje po tim pravilima= a PRAVO je sustav pravila koje izdaje državne vlast i poredak odnosa koji se na osnovi tih pravila uvodi u zajednici iz čega proizlazi da su država i pravo nastali u istom povijesnom trenutku te da jedno bez drugog ne mogu postojati.

8

III. STRUKTURA DRŽAVE, NEKA POBLIŽA OBILJEŽJA DRŽAVE, ORGANI I FUNKCIJE DRŽAVE

Pojam organizacije

Država kao organizacija u sebi sadrži sljedeće elemente:►LJUDE → kao organe → kao članove, pripadnike organizacije → organi su nužno i članovi međutim članovi organizacije nisu nužno i organi

►CILJ ILI SVRHU→ u cilju odnosno svrsi organizacije očituje se njena bit

►DJELATNOSTI ILI FUNKCIJE→ u ovom elementu očituje se stanovita podjela rada odnosno, određeni organi postaju nadležni za određene funkcije (organizacije je zajednica funkcija)

►SREDSTVA → sredstva su zajednička imovina organizacije koja je odvojena od osobne imovine članova

►OBLIK ILI STRUKTURU

►JEZIK→ kao sredstvo komuniciranja unutar organizacije i prema vanjskim subjektima→ on može biti svakodnevni, službeni i normativni (pravila organizacije)

►STUPANJ ZAJEDNIŠTVA, HOMOGENOSTI I DISCIPLINE→ na temelju kojeg se određuju sankcije za članove koji povrjeđuju pravila

►PROSTOR I VRIJEME→ prostor – teritorij na kojem se organizacija nalazi i djeluje → vrijeme – početak organizacije, unaprijed ograničeno ili neograničeno trajanje, razvoj

►IME ILI NAZIV

►POREDAK→ svaka organizacija ujedno je i poredak - sustav s normama i reguliranim odnosima

9

ORGANIZACIJA je skup međusobno povezanih i organiziranih ljudi koji na osnovi određenih zajedničkih djelatnosti uz pomoć određenih zajedničkih sredstava nastoje ostvariti određene zajedničke ciljeve

Pojam i vrste državnih organa

Država ima svoj cilj → kako bi ga ostvarila razvija određene djelatnosti → te djelatnosti zovemo funkcijama → neke funkcije su stalne (vojna funkcija, funkcija rješavanja sporova među građanima itd.), a neke su nestalne odnosno, razvijaju se u određenim razdobljima

Da bi funkcije uopće bile pokrenute potrebni su ljudi → zato državna vlast u određenim organizacijama okuplja određenu grupu ljudi koji obavljaju državne djelatnosti te za to dobivaju plaće, nagrade i sl. time dolazimo do pojma DRŽAVNOG ORGANA odnosno TIJELA

→ ne postoji jedinstvena definicija ovog pojma● jedni teoretičari smatraju da pod taj pojam spadaju samo državne organizacijske jedinice, a ne i ljudi koji u njima obavljaju funkcije u ime države= prema tom stavu postoji odnos: DRŽAVA – DRŽAVNI ORGAN – SLUŽBENA OSOBA ● drugi teoretičari smatraju da pod taj pojam spadaju i državne organizacijske jedinice i ljudi koji u njima obavljaju funkcije u ime države= prema tom stavu postoji odnos: DRŽAVA – DRŽAVNI ORGAN

→ prevladava 1. stav jer pruža veću sistematičnost u shvaćanju organizacije države

→ u odnosu DRŽAVA – DRŽAVNI ORGAN – SLUŽBENA OSOBA te cjeline su usko povezane → posebice DRŽAVA i DRŽAVNI ORGAN koji su u organskom odnosu, odnosu nerazdvojivosti i istovjetnosti → DRŽAVNI ORGAN i FIZIČKA OSOBA nisu toliko povezani jer je FIZIČKA OSOBA – jednim djelom službena osoba – drugim djelom privatna osoba međutim ta podvojenost fizičke osobe lako se razrješavaFIZIČKA OSOBA:→ djeluje kao službena osoba u državnim organima i to u okviru svoje nadležnosti, odnosno kada obavlja djelatnosti u ime i za račun države→ sve ostale djelatnosti koje obavlja izvan nadležnosti obavlja kao privatna osoba

DRŽAVNI ORGAN je TRANSPERSONALAN = što znači da nije ovisan o trajanju života službenih osoba koje u njemu djeluju = gubitkom ili odlaskom jedne službene osobe na njeno mjesto dolazi druga službena osoba, dakle kontinuitet i identitet državnog organa nije narušen

10

DRŽAVNI ORGAN nije INPERSONALAN = jer u svom stvarnom djelovanju on postiže onoliko koliko je sposoban ljudski sastav u njemu, dakle kvaliteta državnog organa ovisi o kvaliteti službenih osoba koje u njemu djeluju

Prema hijerarhiji državnih organa državni organi dijele se na :►NAJVIŠE DRŽAVNE ORGANE koji su najviši na čitavom državnom teritoriju → međutim ako je država organizirana kao federacija ili je decentralizirana mogu postojati i vrhovni organi za pojedine federalne jedinice ili za pojedinu oblast, općinu►VIŠE DRŽAVNE ORGANE koji se nalaze neposredno ispod najviših ali su im po značenju vrlo bliski→ npr. Sabor RH kao predstavničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti je najviši državni organ, a Vlada RH nadležna za izvršnu vlast je odmah ispod njega dakle, viši organ►NIŽE DRŽAVNE ORGANE koji se nalaze na dnu hijerarhijske ljestvice→ u centraliziranim zemljama imaju pravnu ili funkcionalnu i personalnu ili organizacijsku ovisnost o višim državnim organima→ u decentraliziranim zemljama njihov je položaj specifičan npr. jedna općina je u odnosu na Sabor RH niži državni organ međutim gledajući to s drugog aspekta, općina kao organ vlasti na svom teritoriju ne može se uklopiti u sustav nižih organa

Prema teritorijalnoj nadležnosti državni organi dijele se na :►CENTRALNE čija se nadležnost prostire na čitavom državnom teritoriju ►LOKALNE čija se nadležnost prostire na jednom dijelu državnog teritorija

Prema sastavu državni organi dijele se na :►POJEDINAČNE ORGANE u kojima je konačna odluka dana u nadležnost jednoj osobi, koja je redovito službena osoba s najvišim rangom u tom organu ►KOLEGIJALNE ORGANE u kojima službene osobe donose odluku u kolegiju tj. u skupnom sastavu, radu i odlučivanju, te s kolektivnom odgovornošću 2 najvažnija pitanja za zaista kolektivno djelovanje takvog organa su:→ Na koji se način sastavljaju takvi organi, postavljanjem ili izborom?→ Koliko je potrebno nazočnih članova (kvorum) da bi se mogla donijeti odluka, hoće li se usvojiti načelo većine, tajno ili javno glasovanje itd. ►MJEŠOVITE ORGANE u kojima uz službene osobe sudjeluju i građani→ pogled službenih osoba time je proširen od strane građana, a građani se politički angažiraju te se razvija politička svijest

Državni organi u svojim međusobnim odnosima mogu biti u stanju:● jednakosti i ravnopravnosti= ako između sebe nemaju neposredne povezanosti funkcija, ili= ako nisu pravno i personalno ovisni jedan o drugom ● podređenosti i nadređenosti → pravna ili funkcionalna nadređenost = viši organ može nižem organu davati obavezne upute kako će riješiti akt = viši organ može obesnažiti ili promijeniti akt nižeg organa

11

→ personalna ili organizacijska nadređenost = službene osobe nižeg organa odgovorne su prema službenim osobama viših organa= viši organ postavlja i smjenjuje službene osobe nižeg organa

Funkcije države

Kako bi država ostvarila svoje ciljeve nisu joj dovoljni ljudi – potrebna su joj i sredstva → država raspolaže određenim sredstvima koja dodjeljuje svojim organima kako bi oni mogli provoditi državne djelatnosti → do tih sredstava dolazi na različite načine – iskorištava sredstva koja već postoje na njenom području (privredna bogatstva), upotrebljava plodove proizvodnog procesa, raspisuje poreze i sl. → država planira svoje prihode i rashode koji se utvrđuju u državnom proračunu

Državne funkcije dijele se na 2 osnovne vrste :VANJSKA FUNKCIJA koja obuhvaća one djelatnosti koje se razvijaju u odnosima s drugim državama i ostalim subjektima međunarodnog života (UN, Međunarodni sud prave itd.) UNUTARNJA FUNKCIJA koja obuhvaća one djelatnosti koje se razvijaju u odnosima unutar države → ti odnosi mogu biti vrlo različiti ali u njima su uvijek nazočna najmanje dva od triju faktora: država, udruženje (udruga) i pojedinac = ovu podjelu funkcija na vanjsku i unutarnju nazivamo i VANJSKOM i UNUTARNJOM POLITIKOM

Sve državne funkcije odvijaju se i ostvaruju unutar 3 osnovna pravna oblika cjelokupne državne djelatnosti: ► ZAKONODAVSTVO ► SUDSTVO► UPRAVA

12

ZAKONODAVSTVO

ZAKONODAVSTVO je oblik onih državnih djelatnosti koje se sastoje u izradi i donošenju pravnih propisa najviše snage u državi, dakle zakona→ pomoću zakona se reguliraju oni društveni odnosi u državi koje državna vlast smatra najznačajnijima

Zakonodavstvo je u različitim državama različito organizirano:● može postojati samo jedan zakonodavac (monarh u apsolutnoj monarhiji) ● zakonodavstvo može biti u nadležnosti jednog užeg sastava pojedinaca (kolegij) ● zakonodavstvo može biti u nadležnosti jednog šireg sastava pojedinaca (sabor) → u svakom slučaju zakone donosi najviši organ u državi

Postupak prema kojem se donose zakoni zove se ZAKONODAVNI POSTUPAK i njegov tijek je obično utvrđen u osnovnom zakonu države tj. u njenom USTAVU

Zakonodavni postupak sastoji se od nekoliko faza:► PRIJEDLOG ZA DONOŠENJE ZAKONA→ pravo ili nadležnost osoba ili ustanova da pokrenu zakonodavni postupak zove se ZAKONODAVNA INICIJATIVA → u RH zakonodavnu inicijativu ima svaki zastupnik u Zastupničkom domu, radna tijela Zastupničkog doma, Županijski dom i Vlada RH→ u prijedlogu za donošenje zakona potrebno je navesti razloge zbog kojih se traži njegovo donošenje, obrazložiti njegovu potrebu i buduću vrijednost za reguliranje društvenih odnosa u dotičnoj državi

► IZRADA NACRTA ILI PROJEKTA ZAKONA→ ako nacrt nije izrađen već prilikom prijedloga, potrebno ga je izraditi nakon usvojenja prijedloga za donošenje zakona → ta se djelatnost može povjeriti raznim osobama (stručnim osobama, građanima,→ ponekad je potrebno prije nacrta izraditi prednacrt zakona

► RASPRAVA O NACRTU ZAKONA → koja može biti dana:● samo službenim zakonodavnim tijelima u državi (npr. saboru), ili● na tzv. širu ili općenarodnu raspravu na kojoj i građani mogu izreći svoje mišljenje → kada je rasprava o nacrtu zakona organizirana u službenim zakonodavnim tijelima (komisijama, saboru, parlamentu) tada se obično već radi o zakonskom prijedlogu, a postupa se na sljedeći način: najprije se načelno raspravlja – općenito se ocjenjuje njegova potreba i vrijednost→ ako su potreba i vrijednost dotičnog zakonskog prijedloga pozitivno ocijenjeni

13

tada se pojedinačno raspravlja – analiziraju se pojedinosti, detalji

bitno je razlikovati: = raspravu o nacrtu zakona = raspravu o zakonskom prijedlogu

nacrt zakona → je tek skica budućeg zakona, nije cjelovit, te on ne može biti predmet rasprave za službeno zakonodavno tijelo niti predmet glasovanjazakonski prijedlog → predstavlja viši stupanj zakonodavne izrade, on je cjelovit i usklađen te ima političku i tehničku legitimaciju, on je redovito predmet rasprave i glasovanja za službeno zakonodavno tijelo

► GLASOVANJE O ZAKONSKOM PRIJEDLOGU → nakon rasprave, analize zakonskog prijedloga u načelu i u pojedinostima slijedi glasovanje o tom zakonskom prijedlogu→ glasovanje se obavlja u nadležnom zakonodavnom tijelu a koliki je broj glasova potreban kako bi se zakonski prijedlog usvojio određeno je u ustavu zemlje→ katkad se kod zakona od velike važnosti za dotičnu državu taj zakonski prijedlog daje na glasovanje širim slojevima naroda, to je tzv. referendum

► PROMULGACIJA→ čin promulgacije je kada je tekst zakona potvrđen i obznanjen te kad je obavljena sva ustavom propisan procedura za njegovo donošenje→ čin promulgacije obavljaju najviši državni organi

► PUBLIKACIJA→ publikacija ili objavljivanje zakona je kada se on objavljuje za sve građane i organe→ za publikaciju zakona postoje posebna sredstva javnog informiranja, kod nas su to Narodne novine

► ROK – VACATIO LEGIS → zakon ne stupa na snagu samim činom publikacije→ obično se nakon publiciranja ostavlja rok, vremenski period kako bi se unutar njega građani i državni organi upoznali sa zakonom i omogućili njegovu valjanu primjenu→ kod nas zakon stupa na snagu 8. dan od publiciranja→ razdoblje od časa publikacije do časa stupanja na snagu zove se vacatio legis, što znači oslobođenje od zakona, neobaveznost zakonaZakoni mogu stupiti na snagu:= u tzv. redovitoj vakaciji – dakle kod nas 8 dana nakon publikacije= bez ikakve vakacije – nakon što su izglasani ili objavljeni= u dužnoj vakaciji – dakle duže od 8 dana, nakon 8. dana publikacije→ razlozi duže vakacije mogu biti:● značajnost zakona = ako su ti zakoni najznačajnije osnove jednog pravnog sustava (npr. građanski zakoni, kazneni…)

14

● opsežnost zakona = nije isto moraju li se adresati zakona upoznati s 50 ili 500 članaka ● strogost zakona = što su strože kazne u nekom zakonu duža je vakacija, jer je humano i demokratski omogućiti adresatima zakona da se što bolje pripreme

U RH predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti je Sabor RH

SUDSTVO

U Ustavu RH sudske funkcije nazivaju se SUDBENA VLAST= sudbenu vlast obavljaju sudovi koji sude na temelju Ustava i zakona= sudbena vlast je samostalna i neovisna= djelokrug, sastav i ustrojstvo državnog odvjetništva i sudova i postupak pred sudovima uređuje se zakonom

Sudske rasprave su javne i presude se izriču javno, u ime RH – no javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela ako: → se sudi malodobnicima, → radi zaštite privatnog života stranaka → u bračnim sporovima→ u postupcima u svezi sa skrbništvom i usvojenjem → radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne → radi zaštite sigurnosti i obrane Republike

U suđenju sudjeluju i suci porotnici u skladu sa zakonom . → Suci i suci porotnici imaju imunitet kao i zastupnici u Saboru RH – oni ne mogu biti pozvani na odgovornost za mišljenje dano pri donošenju sudske odluke

Sudačka dužnost je stalna, no sudac će bit razriješen sudačke dužnosti : → ako to sam zatraži→ ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost→ ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti→ ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenog teškog disciplinskog dijela, tako odluči Republičko sudbeno vijeće→ protiv odluke o razrješenju od sudačke dužnosti sudac ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu Županijskom domu Sabora→ sudac ne može obavljati službu ili posao koje je zakon odredio kao ne spojive sa sudačkom dužnošću

REPUBLIČKO SUDBENO VIJEĆE imenuje i razrješuje suce i državne odvjetnike, te odlučuje o njihovoj disciplinskoj odgovornosti→ čine ga predsjednik i 14 članova→ predsjednika i članove predlaže Županijski dom, a bira ih Zastupnički dom, na vrijeme od 8 godina, iz reda istaknutih sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti

15

SUDOVI su tijela državne vlasti, koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom, koja štite Ustavom i zakonima utvrđeni pravni poredak RH, osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom a posebno odlučuju u sporovima među građanima i drugim pravnim subjektima

Nadležnost i ustrojstvo sudova:● u prvom stupnju sudi sudac a iznimno katkad i vijeće● u višem stupnju sudovi sude u vijeću, iznimno i u općoj sjednici

Sudovi RH su:- općinski sudovi- županijski sudovi- vojni sudovi- trgovački sudovi- Visoki trgovački sud RH - Upravni sud RH- Vrhovni sud RH (najviši)

Sudac se mora ponašati tako da ne umanji svoj ugled i ugled sudbene vlasti, te da ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost Sudac ne smije pripadati nijednoj političkoj stranci niti sudjelovati u njenim aktivnostima ukoliko sudac u obnašanju svoje sudačke dužnosti, svojim nepravilnim i nezakonitim radom nanese štetu građaninu ili pravnoj osobi za štetu odgovara Republika Hrvatska

SPECIJALIZIRANI SUDOVI su oni koji odlučuju ili sude o pitanjima u svezi nekih posebnih društvenih odnosa, nekih posebnih grupa građana ili nekih posebnih protupravnih kaznenih djela (npr. vojni, ustavni sudovi…)

►USTAVNI SUD → čini 11 sudaca koje predlaže Županijski dom, a bira ih Zastupnički dom, na vrijeme od 8 godina, iz reda istaknutih sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti→ ustavni sud RH bira predsjednika suda na vrijeme od 4 godine.→ suci Ustavnog suda RH ne mogu obavljati nikakvu drugu javnu ni profesionalnu dužnost, te imaju imunitet kao i zastupnici u Saboru RH

Sudac Ustavnog suda RH može bit razriješen dužnosti prije isteka vremena na koje je izabran:→ ako zatraži da bude razriješen,

16

→ ako bude osuđen na zatvorsku kaznu ili → ako trajno, što utvrđuje Sud, izgubi sposobnost da obavlja svoju dužnost

Ustavni sud RH:→ odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom→ odlučuje o suglasnosti drugih pravnih propisa s Ustavom i zakonom → štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina→ rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti→ odlučuje o odgovornosti predsjednika Republike→ nadzire ustavnost programa i djelovanje političkih stranaka i može, u skladu s Ustavom, zabraniti njihov rad→ nadzire ustavnost i zakonitost izbora i republičkog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova→ obavlja druge poslove određene Ustavom

→ unutarnje ustrojstvo Ustavnog suda RH uređuje se njegovim poslovnikom → Rad ustavnog suda RH uređuje se ustavnim zakonomUstavni zakon donosi se po postupku određenom za promjenu Ustava

ako sud u postupku nađe da zakon koji treba primijeniti nije u suglasnosti s Ustavom on o tome obavještava Vrhovni sud tražeći ga da podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona, te zastaje s postupkom za primjenu ukoliko Ustavni sud utvrdi da zakon nije u suglasnosti s ustavom, on će ga ukinuti ili poništiti

►VOJNI SUDOVI spadaju u specijalizirane sudove, oni sude o kaznenim djelima vojnih osoba i o kaznenim djelima drugih osoba koja se tiču obrane i sigurnosti zemlje→ uz nadležnost i djelatnost vojnih sudova obično se organizira i djelatnost vojnog tužiteljstva u čiju nadležnost spada i gonjenje počinitelja kaznenih djela koja se tiču obrane i sigurnosti zemlje

Ponekad se u nekim zemljama osnivaju i tzv. SPECIJALNI SUDOVI koji su slični SPECIJALIZIRANI SUDOVIMA → često se nazivaju i prijeki, revolucionarni i pokretni sudovi→ osnivaju se za različite svrhe i s posebnim postupkom, na kraće vremensko razdoblje s jasno određenim zadatkom

17

Razlikujemo 2 osnovna sudska postupka: ► PARNIČNI POSTUPAK► IZVANPARNIČNI POSTUPAK

U PARNIČNOM POSTUPKU postoje :● kazneni parnični postupak● građanski parnični postupak →s takvom se podjelom ne slažu svi teoretičari - neki smatraju da se kazneni postupak ne može u brojiti u parnični postupak, kao građanski postupak

Glavna obilježja PARNIČNOG POSTUPKA su :→ zbog različitih interesa, pojavio se spor između ravnopravnih subjekata prava → radi se o spornoj ocjeni nekih činjenica ili odnosa→ subjekti se okreću ka sudu kao nepristranom subjektu da riješi spor → od suda se očekuje da započne i vodi parnicu, te donese svoj pravorijek odnosno presudu, kojoj će stranci dati za pravo

Glavna obilježja kaznenog postupka su: → nije toliko očigledna činjenica spora, već je taj postupak u prvom redu zaštita vrijednosti značajnih i za društvo (državu) i za pojedinca, dakle sudac više nastupa kao zaštitnik društvenih interesa, a manje kao neopredijeljeni arbitar → u postupku, osim sudova sudjeluju i drugi organi – državni odvjetnik, organi unutarnjih poslova – u njemu imamo koordiniranu i kombiniranu djelatnost državnih organa različitih funkcija→ odlučujuća faza ovog postupka, odlučivanje o krivnji u rukama je suda→ u ovom se postupku redovito djeluje prema službenoj dužnosti a ne u skladu ili ovisno o volji stranke oštećene krivičnim djelom

tzv. funkciju gonjenja obavlja javni tužitelj tzv. istražnu funkciju obavlja posebni istražni sudac funkciju suđenja obavlja sudac redovnog suda- dakle, te 3 funkcije su međusobno odvojene i vodi ih različito tijelo, razlog te personalne razdvojenosti je osiguranje objektivnosti

Glavna obilježja građanskog postupka su: → nema koordinirane i kombinirane djelatnosti državnih organa različitih funkcija, već se sva djelatnost nalazi u rukama suda → u ovom se postupku djeluje u skladu i ovisno o volji stranke – stranka može u tijeku postupka odustati od svog tužbenog zahtjeva u cijelosti ili ga promijeniti → Sve je ostavljeno raspoložbi stranke→ Sud odlučuje u postavljenim granicama zahtjeva

18

→ Stranke se mogu odreći svog zahtjeva, nagoditi se i sl.

Unatoč tim razlikama, ti postupci se u pojedinim posebnim slučajevima spoje, objedine, pomiješaju→ prilikom tzv. ADHEZIJSKOG POSTUPKA (pridruženog) dolazi do spajanja kaznenog i građanskog postupka jer su nekim kaznenim djelom povrijeđena i imovinska i druga građanska prava neke osobe. Moguće je da sud na prijedlog oštećene stranke tokom kaznene rasprave, raspravi i odlučio o njenom građanskopravnom zahtjevu→ sud može zbog ekonomičnosti i uspješnosti procesa obuhvatiti oba predmeta zajedno, te odlučiti o: ● kaznenoj sankciji ● naknadi štete

pritom vrijede sljedeća načela:→ oštećena stranka nije dužna zahtijevati provođenje adhezijskog postupka→ nadležni sud nije dužan prihvatiti zahtjev stranke → i stranka i sud imaju pravo uputiti zahtjev za odluku o građanskom sudskom postupku

PREJUDICIJELNA PITANJA u nekom postupku su ona koja svojim postojanjem, utvrđivanjem i rješavanjem mogu bitno usmjeriti, odrediti i riješiti neki drugi postupak→ zato se prejudicijelna pitanja moraju prethodno riješiti kako bi poslužila kao osnova za daljnji postupak

Sličnosti kaznenog i građanskog parničnog sudskog postupka:→ kod oba postupka potrebno je utvrditi i riješiti ''sporno činjenično stanje'', dakle kod oba postupka radi se o sporu → kod oba postupka potrebno je utvrditi činjenice → oba postupka raspolažu gotovo istim sredstvima za postizanje svog cilja→ kod oba postupka krajnja je odluka o sporu u rukama suda→ oba postupka su kontradiktorna – tužitelj i tuženi se spore→ kod oba postupka rasprava ili parnica je načelno javna→ oba postupka vode se usmenim načinom, zatim se daje neposredna ocjena dokaza itd.

Ipak, zakonodavac odbija kazneni spor nazvati parničnim sporom, no teorija je sklona takvoj podjeli

19

IZVANPARNIČNI POSTUPAK nije moguće pozitivno definirati zbog različitih kriterija različitih država, zato se za definiranje izvanparničnog postupka koristi tzv. negativna definicija odnosno svi oni predmeti koji ne spadaju u nadležnost parničnog postupka u nadležnosti su izvanparničnog postupka

IZVANPARNIČNI POSTUPAK dijeli se na :● predmete rješavanja tzv statusnih pitanja npr. postupak oduzimanja poslovne sposob.● predmete rješavanja tzv imovinskih pitanja npr. postupak ostavinskih rasprava

Neki su autori nastojali naći čvrste razlike između parničnog i izvanparničnog postupka utvrdivši da: → je parnični postupak redovan put za zaštitu obiteljskih, imovinskih, radnih i osobnih prava, a izvanparnični postupak izvanredan put→ da je bit parničnog postupka spor među strankama, dok je izvanparnični postupak tek priznanje i zaštita nekih prava→ u parničnom postupku postoje stranke sa suprotnim interesima, u izvanparničnom postupku toga nema → da je parnični postupak prema svom tijeku strože određen, dok u izvanparničnom postupku ima određene elastičnosti → u parničnom postupku više se radi o privatnim interesima a u izvanparničnom postupku javnim interesima → parnični postupak je više suđenje a izvanparnični administriranje nakon što sud donese pravorijek, odluka postaje napisana presuda koja na snagu stupa čitanjem, proglašenjem ili dostavom osuđenom ako stranka ne želi dobrovoljno ispuniti svoju sudom nametnutu obavezu, sud u tu svrhu primjenjuje prisilu kroz oblik IZVRŠNOG POSTUPKA, niza konkretnih radnji kao što su naplata, lišavanje slobode, oduzimanje imovine, prava…→ ovom izvršnom postupku u određenim se slučajevima pridružuje i STEČAJNI POSTUPAK, koji se provodi prema nekom pravnom subjektu koji je prezadužen i nije u stanju ispuniti svoje materijalne obveze

Pravosuđe ima 3 bitne funkcije: ► SUDSTVO ► DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO ► ODVJETNIŠTVO

građani i druge pravne osobe mogu zatražiti pravnu pomoć, te odrediti svoje pravne zastupnike u različitim procesima – ovdje glavnu ulogu igra odvjetništvo sudovi sude ili u vijeću, ili sudi pojedinac, međutim, kad sud sudi u vijeću, često čini sastav tzv. mješovitog državnog organa, znači u suđenju sudjeluju i građani uz profesionalnog suca - oni se nazivaju sucima porotnicima i sudjeluju kao neprofesionalne osobe

20

pozitivne strane – pogled službenih osoba je proširen od strane građana, a građani se politički angažiraju te se razvija politička svijestnegativne strane – porotnik može olako shvatiti svoju dužnost ili nije kompetentan

Izvršna i upravna funkcija

Ustav RH među glavnim državnim funkcijama ne spominje upravnu funkciju, već navodi da se ustrojstvo države određuje se zakonom., te je napravljena podjela na ZAKONODAVNU, SUDBENU i IZVRŠNU VLAST iz čega proizlazi da je UPRAVNA VLAST sastavni dio IZVRŠNE VLASTI

→ u svakom slučaju upravna funkcija je osobito povezana ili čak integrirana u tzv. izvršnu vlast→ upravnu funkciju je teško definirati, te se mnogi autori pri definiranju upravne funkcije služe tzv. negativnom definicijom odnosno drže da UPRAVNA FUNKCIJA obuhvaća one djelatnosti koje nisu u nadležnosti zakonodavstva i sudstva

→ Uprava se dijeli na različite grane, različite organizacijske strukture koje se zovu upravne oblasti ili resori

Tijela uprave obavljaju vrlo raznoliku i opsežnu djelatnost:► osiguravaju ostvarivanje i zaštitu prava građana► provode utvrđenu politiku vlade► izvršavaju zakone i druge državne propise► organiziraju široku suradnju s drugim državnim organima i građanima► prate stanje i daju inicijative za rješavanje pitanja u različitim oblastima► rješavaju upravne predmete, pokreću i vode upravni postupak, poduzimaju mjere osiguranja i prisilne mjere, donose upravna rješenja► provode upravni nadzor nad zakonitošću akata i rada u svezi s pravim i dužnostima građana► obavljaju inspekcijske poslove► pripremaju i izrađuju propise i druge akte, stručne materijale za vladu i izvršnu vlast► izdaju uvjerenja i druge potvrde

Prema Zakonu o sustavu državne uprave:→ tijela državne uprave su ministarstva, državne upravne organizacije su županijski odnosno gradski uredi→ poslovne državne uprave obavljaju državni službenici i namještenici→ Vlada RH usklađuje i nadzire rad državne uprave→ sredstva za rad državne uprave osiguravaju se iz državnog proračuna→ ako tijela državne uprave svojim nepravilnim i nezakonitim radome nanesu štetu građanima, za štetu odgovara RH → dopušteno je izjaviti žalbu na rješenje organa uprave ili zatražiti sudsku zaštitu

Organi uprave djeluju na osnovi pravnih propisa , i to u prvom redu na osnovi : Ustava RH

21

zakona podzakonskih akata (naredbe, odluke…)→ upravni organi donose pravilnike, naredbe, naputke za primjenu tih pravnih propisa odnosno akata (kao i rješenje i zaključak u upravnom postupku) NAČELA državne uprave:● načelo EFIKASNOSTI I RACIONALNOSTI→ dakle, uprava mora biti efikasna i racionalna, što je moguće jeftinija, mora biti opskrbljena iskusnim i stručnim kadrovima, njen postupak mora biti što jednostavniji i lakši za građane – u mnogim upravnim poslovima upravni organi imaju određen rok za rješavanje što je znatan poticaj efikasnosti

● načelo JAVNOSTI → dužnost uprave je da obavještava javnost i nadležna državna politička tijela o svom radu no to načelo je ograničeno zbog službene, poslovne, državne tajne

● načelo DRUŠTVENE KONTROLE→ društvo mora imati kontrolu nad radom uprave, odnosno građanima mora biti omogućeno da stavljaju primjedbe na rad upravnih organa

● načelo POMOĆI, UREDNOG I HUMANOG KONTAKTA → uprava je dužna uzeti u obzir eventualno neznanje građana i u skladu s time postupati, informirati građane, pružiti im pravnu pomoć, organizirati tzv. prijemne kancelarije i svoje radno vrijeme prilagoditi potrebama građana→ to je načelo iznimno važno kao sredstvo protiv zatvaranja uprave u samu sebe, otuđenje od građana što je prvi korak na putu do birokratske i opasne uprave

● načelo MATERIJALNE ODGOVORNOSTI → što znači da građani i organizacije imaju pravo na naknadu troškova ako su oštećeni nepravilnim radom uprave

iz čega možemo zaključiti da: → uprava nadzire druge subjekte → upravu nadziru ti drugi subjekti

Jedna od značajnih djelatnosti upravnih tijela je provođenje UPRAVNOG POSTUPKA prema kojem su svi državni organi dužni postupati kada se radi o upravnim stvarima. UPRAVNA STVAR je svako ono pitanje, problem, spor koji nastaje u upravnim oblastima, a koje je potrebno rješavati i pravno utvrditi izvan sudske i druge funkcije (upravne stvari su često povezane s statusnim, radnim, stambenim i sl. sporovima pravnih subjekata)

Organi koji vode upravni postupak su:→ državni organi i službene osobe→ druge ovlaštene osobe

Propisi i načini prema kojima se rješavaju upravne stvari su:→ Ustav, zakon i drugi akti državnih vlasti

22

→ prema tzv. slobodnoj ocjeni – diskrecijskoj ocjeni

Svrha UPRAVNOG POSTUPKA je u prvom redu riješiti dotičnu upravnu stvar a zatim da se što bolje ostvare ili zaštite prava građana ili da ih se prema službenoj dužnosti upozori na njihova prava. → u upravnom postupku uvijek se moraju primjenjivat one mjere koje su povoljnije za građane ako se takvim mjerama postiže svrha zakona

UPRAVNI POSTUPAK se pokreće:→ prema službenoj dužnosti→ na zahtjev stranke

NAČELA upravnog postupka:● načelo ZAKONITOSTI → što znači da upravni postupak i njegovo rješenje mora biti u skladu sa zakonom, u suprotnom rješenje će biti ukinuto ili poništeno

● načelo DISKRECIJSKE OCJENE → zakonodavac upravnom organu daje ovlaštenje da u okviru zakona svojom slobodnom ocjenom riješi neku upravu stvar

● načelo ZAŠTITE PRAVA GRAĐANA → dužnost upravnih organa je da upozore građane na njihova prava te da u postupku primjene tzv. povoljnije mjere za građane

● načelo EFIKASNOSTI (ekonomičnosti) → što znači da se postupak mora provesti sa što manje odugovlačenja, zastoja i smetnji

● načelo MATERIJALNE ISTINE → koje zahtjeva da se u postupku utvrdi prava, objektivna istina, odnosno pravo stanje stvari te da se donese zakonito i pravilno rješenje

● načelo SASLUŠANJA STRANAKA → prema kojem se stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja

● načelo SAVJESNE, BRIŽLJIVE I SAMOSTALNE OCJENE DOKAZA → svi dokazi, izjave i isprave moraju biti pomno ispitane i ocjenjene kako bi se postigla materijalna istina i utvrdilo pravo stanje stvari

● načelo MOGUĆNOSTI ŽALBE → nakon rješenja upravne stvari nezadovoljna stranka ima pravo u određenom roku uložiti žalbu, kojom pokreće postupak preispitivanja zakonitosti rješenja, napadajući rješenje u cijelosti ili djelomično

23

● načelo POMOĆI NEUKOJ ILI NEUPUĆENOJ STRANCI → upravni organ je dužan, po službenoj dužnosti, pomoći stranci kad primijeti da ona ne zna ili je neupućena a to joj može nanijeti štetu u postupku

u upravnom postupku određuje se usmena rasprava uvijek kad je to korisno za razjašnjenje stvari, pogotovo ondje gdje postoje suprotni interesi i gdje je potrebno saslušanje svjedoka na kraju upravnog postupka donosi se rješenje o stvari koja je predmet postupka u kojem redovito postoji uputa o pravnom lijeku, tj. pouka stranki kako izjaviti žalbu na rješenje, ili kod upravnih stvari pokrenuti čak i tzv. upravni spor građani ili stranke u upravnom postupku mogu osim žalbe upućivati i razne podneske (prijedlozi, molbe, prigovori i druga priopćenja)

Žalbom napadnuto rješenje može bit:→ ponovo potvrđeno→ poništeno→ ukinuto→ promijenjeno

Bitno je razlikovati poništeno i ukinuto rješenje: poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavnim poništavaju se pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja

Upravna stvar, pogotovo ona koja u sebi nosi spor ne mora završiti upravnim postupkom već posebnim sudskim postupkom koji se naziva UPRAVNI SPOR koji je krajnja zaštita prava građana i organizacija→ pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili organizacija ako smatra da je nekim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredan interes priznat zakonom (može ga pokrenuti i javni tužitelj) → pravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta i to redovito samo onog koji je donesen u drugom stupnju ili pak protiv prvostupanjskog akta ako nema mjesta žalbi

upravni spor se pokreće tužbom nadležnom sudu → pravne stvari sud rješava u tzv. nejavnoj sjednici → sud može odlučiti da se održi i usmena rasprava → sud rješava spor presudom

ako su poništi akt, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego je poništeni akt donesen ako nadležni organ, umjesto poništenog, mora donijeti drugi akt dužan ga je donijeti:→ bez odgode, a najkasnije u određenom roku od dostave presude→ u novom rješenju organ je vezan pravnim shvaćanjem suda i primjedbama koje on iznosi u svezi s postupkom

24

Odnosi među državnim funkcijama ili vlastima

U svim državama demokratskog karaktera politički i pravni primat dan je zakonodavnoj funkciji u državi postoje izbori → na osnovu izbora pojedinci kao zastupnici ulaze u zakonodavno tijelo → iz tog razloga se smatra da je zakonodavno tijelo skup pravih narodnih zastupnika, jezgra i glas naroda te je utoliko razumljivo što se zakonodavstvu daje POLITIČKI PRIMAT ( u slučaju da se zastupnici imenuju mimo izbora, i tada mogu imati određeni politički prestiž jer se smatra da su to iskusni i zaslužni političari, stručnjaci) uz POLITIČKI PRIMAT dolazi i nadmoć zakonodavstva nad ostalim funkcijama: sudstvom, izvršnom vlašću i upravom iz POLITIČKOG PRIMATA proizlazi PRAVNI PRIMAT, odnosno zakonodavstvu se daje u nadležnost da donosi pravne propise najviše snage u državi, dakle zakone

= tako zakonodavna funkcija redovito postaje najviša, najjača i najuglednija funkcija u državi

sudstvo, izvršna vlast i uprava su izvršne funkcije → one su dužne izvršavati ono što zakonodavstvo donosi, zakone= dakle, sudstvo, izvršna vlast i uprava su subordinirani zakonodavstvu

No i te izvršne funkcije nisu uvijek u ravnopravnom odnosu → sudstvo se zna uzdići iznad uprave, što pravni poreci dozvoljavaju organizirajući razne oblike tzv. sudskog nadzora nad radom i aktima uprave (npr. upravni spor)

Uprava može biti nemirnija od ostalih funkcija i razvijati političke ambicije te težiti dobivanju POLITIČKOG i PRAVNOG PRIMATA iz sljedećih razloga:► posao uprave je izuzetno svakodnevan i obuhvaća niz raznovrsnih i mnogobrojnih društvenih područja► uprava provodi oblast vanjske i unutarnje politike, gospodarstva, obrazovanja, financija, porezne politike, vojne funkcije itd. – to su izuzetno važne funkcije za građane► uprava redovito u sastavu svoje funkcije ima naoružane odrede, te često u svojim trezorima, arhivima, čuva ne samo državni novac već i najveće državne tajne ►u slučaju tzv. izvanrednih stanja kao što su rat, štrajkovi, elementarne nepogode i slično upravo se od uprave očekuje da sanira novonastale teškoće u takvim okolnostima izvanredno stanje može proglasiti uprava ili državni poglavar ↔ zakonodavno tijelo se na kraće ili duže vrijeme praktički suspendira ↔ umjesto zakona funkciju reguliranja preuzimaju specijalni upravni akti ↔ formiraju se brzi ili prijeki sudovi čija djelatnost više liči na upravu nego sudstvo ↔ uspostavlja se niz drugih

25

sigurnosnih i policijskih mjera koje mogu dovesti do sužavanja ili čak ukidanja ustavom osiguranih sloboda ► u upravi su istaknutiji hijerarhijski odnosi između organa i službenih osoba ► uprava je često jače centralizirana od drugih funkcija

= ako uprava odnosno izvršna vlast uspije sanirati novonastale teškoće koje su dovele do izvanrednog stanja može narasti njen prestiž i ojačati njena uloga u državnom životu što će joj pomoći u ostvarivanju ambicije da osvoji najvišu državnu vlast uprava redovito napada zakonodavstvo zbog te svoje ambicije, nastoji ga paralizirati, umrtviti, odstraniti ga

pojava narasle snage uprave i opadajuće snage zakonodavstva zove se SUMRAK PARLAMENTA ili PARLAMENTARIZMA - predstavnički organi su potisnuti od strane raznih oblika pobjedničke uprave kao što su: ● tzv. vojna ili policijska vlada● tzv. činovnička vlada→ može nastupiti ograničenje ili ukidanje rada političkih stranaka → cjelokupan proces obično je popraćen isticanjem neke jake ličnosti koja će se u novoj političkoj strukturi nalaziti na vrhu Iako potencijalno opasna, uprava je izuzetno važna funkcija u državi = cilj svake države je da ima stručnu, učinkovitu i jeftinu upravu, koja će biti pravno i politički subordinirana predstavničkim organima nije u funkciji uprave da vodi politiku već da je provodi

Često se postavlja pitanje kvantitete službenih osoba u organima uprave → kvantiteta ne rezultira nužno i kvalitetom, dakle nije dovoljna samo demokratizacija uprave, već je nužna i njena racionalizacija:- što jednostavniji postupci - što manje službenih osoba- što manje troškova

Odnosi među državnim funkcijama:- državne funkcije u jednoj državi redovito surađuju, međusobno si pomažu - česta je pojava da jedna funkcija ingerira (prelazi) na područje druge jer se obje često nalaze na istom pravnom poslu.- moguće je da među njima postoje sukobi i antagonizmi koji mogu biti pravni ili politički.PRAVNI ANTAGONIZAM → se javlja kad se funkcije sukobljavaju oko nadležnosti POLITIČKI ANTAGONIZAM → se javlja kad funkcije pokažu različita politička opredjeljenja ili su pod utjecajem različitih političkih sila u državi

Trodioba funkcija na zakonodavstvo, sudstvo i izvršnu vlast, upravu ne smije dovoditi do triju suprotstavljenih vlasti postoji sam jedna vlast a ove 3 funkcije, svaka prema svojoj nadležnosti, jednako moraju biti u njenoj službi

26

= no nužno je uspostaviti red i razgraničenje između djelatnosti državnih organa i službenih osoba kako bi država bila kvalitetno organizirana zbog toga se među njima uvodi NAČELO NADLEŽNOSTI

Nadležnost

NADLEŽNOST je pravo i dužnost određenog državnog organa ili službene osobe da preuzme, ispita, poduzme ili riješi neke radnje ili predmet u ime i za račun države ili neke druge pravne organizacije često se naziva i djelokrug rada nekog državnog organa ili službene osobe

Da nema načela nadležnosti, podjele rada među državnim organima došlo bi do organizacijskog i pravnog kaosa:- državni organi ne bi bili sigurni da li oni imaju pravo i dužnost riješiti neki predmet ili to ima neki drugi organ- građani ne bi bili sigurni koji je organ pravno određen za rješavanje njihovog predmeta → te bi zasigurno došlo do sukoba između državnih organi i između građana i državnih organa

Nadležnost se može odrediti ili propisati:- nadležnost se određuje → kad viši organ ad hoc u povodu već zatečenog, konkretnog slučaja usmeno ili pismeno odredi tko će riješiti slučaj u ime i za račun države - nadležnost se propisuje → kad se unaprijed donesu pravni propisi u kojima se propisuje tko će riješiti slučajeve u ime i za račun države → čest je slučaj da, na osnovi već propisane nadležnosti, jedna službena osoba određuje koja će službena osoba riješiti predmet u ime i za račun države

Nadležnost se dodjeljuje:● državnom organu● službenoj osobi unutar državnog organa (povjereno rukovoditelju organa)

Neki autori razlikuju:VANJSKU NADLEŽNOST = koja je upućena i određena državnom organu izvana, od propisa ili drugog organa,UNUTARNJU NADLEŽNOST= koja se odnosi na unutarnji raspored djelatnosti unutar državnog organa→ naravno temelj unutarnje nadležnosti je vanjska nadležnost jer tek kada državni organ ima vanjsku nadležnost može unutar sebe odrediti nadležnu službenu osobu koja će obaviti radnje

Prenošenje nadležnosti je situacija do koje dolazi kad je organ ili službena osoba koja bi prema propisu ili odredbi morala preuzeti i riješiti predmet spriječena

27

postupati iz pravih ili stvarnih razloga u toj situaciji dolazi do potrebe da se ta nadležnost prenese na neki drugi državni organ ili službenu osobu → spriječeni državni organ dužan je o tome obavijestiti neposredno viši organ koji će odrediti drugi stvarno nadležan organ na tom području → protiv tog rješenja nije dopuštena žalba

Sukob nadležnosti je situacije do koje dolazi kada postoje neslaganja ili spor između organa ili propisa tko je nadležan da preuzme i riješi jedan predmet Do sukoba nadležnosti dolazi zbog:● pozitivne konkurencije → organi se između sebe otimaju za preuzimanje nadležnost● negativne konkurencije → organi između sebe odbijaju preuzeti nadležnost

Načela nadležnosti:1. načelo → pravno valjane radnje su samo one koje organ ili službena osoba obavljaju u okviru svojih nadležnosti

2. načelo → organ ili službena osoba ne mogu odbiti riješiti predmet za koji su nadležni,- to se npr. u sudstvu zove dužnost suđenja - iznimno mogu tražiti izuzeće ako za to postoje razlozi npr. stranka je srodnik po krvi, bračni drug, okolnosti dovode u sumnju njihovu nepristranost i sl. - čim sazna da postoje razlozi za izuzeće, službena osoba je dužna prekinuti svaki rad na tom predmetu i obavijestiti višu službenu osobu koja će odrediti zamjenika (i stranke mogu tražiti izuzeće)

3. načelo → državni organ ili službena soba moraju paziti da li su nadležni preuzeti u rješavanje neki predmet i da li su tijekom čitavog postupka kontinuirano ostali nadležni za taj predmet

4. načelo → propisi o nadležnosti su stroge naravi i ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, organa ili službenih osoba

Vrste nadležnosti: ►► STVARNA NADLEŽNOST se određuje prema vrsti djelatnosti koju je državni organ ili službena osoba dužna i ovlaštena obavljati u ime i za račun države► MJESNA ili TERITORIJALNA NADLEŽNOST se određuje prema mjestu za koji je predmet povezan ili prema mjestu stranke u postupku► PERSONALNA NADLEŽNOST se određuje prema kategoriji građana odnosno, državni organ ili službena osoba su određeni kao jedini nadležni za predmete građana nekih profesija, funkcija ili djelatnosti (npr. vojni sud) ► NADLEŽNOST PO VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA se određuje prema vrijednosti predmeta spora, npr. općinski sud rješava sporove čiji se predmet u materijalnom smislu može procijeniti do granice od 2000 kn (bliska je stvarnoj nadležnosti)

→ neki autori spominju i ► HIJERARHIJSKU NADLEŽNOST odnosno onu koja bi državnim organima i službenim osobama pripadala na temelju njihovog položaja na

28

hijerarhijskoj ljestvici državnih organa ↔ no hijerarhijska nadležnost mogla bi se svesti na stvarnu nadležnost

Najveću nadležnost ima najviši državni organ – ako je on suveren, suverenost bi mogli definirati kao najvišu i najveću nadležnost na području jedne države

IV. BIT I OBLIK DRŽAVE

Bit države

Država je prisilna društvena organizacija sa suverenom vlašću. → ona je samo jedna od društvenih organizacija ali bitno se razlikuje od ostalih društvenih organizacija jer raspolaže posebnom vlašću – ta vlast je:► društvena► suverena► prisilna ta 3 elementa čine bit državne vlasti element DRUŠTVENOST Država je društvena organizacija → to znači:● da je država nastala iz društva, te da prema tome zadržava svoju ovisnost o stanju tog društva, njevogim potrebama i ciljevima● jednako tako država utječe na stanje i ciljeve društva, ona nije pasivan čimbenik unutar ljudskog društva, već aktivan iz čega proizlazi da država i društvo unutar kojeg ona postoji dijele jednaku sudbinu, te da se te dvije cjeline uzajamno prožimaju

Smatralo se da je bit države i u tome što je ona u rukama tzv. vladajuće klase te da vladajuća klasa putem države i prava određuje oblik društvenog uređenja ↔ međutim, klasa je difuzan društveni entitet, ona se ne organizira formalno, već može u najboljem slučaju unutar sebe i zbog sebe sastaviti neke društvene organizacije→ u suvremenom društvu nametnule su se nove grupe političke prirode, koje su znatno homogenije od klasa i u društvenoj praksi imaju mnogo veći utjecaj od klasa ↔ to su političke stranke klasa može imati utjecaj na državu i pravo samo neizravno jer nije formalno organizirana → ona može utjecati na državu i pravo samo putem neke političke stranke, sindikata itd.

Država i pravo zaštićuju:- grupne interese- političke interese- opće društvene interese – npr. ako postoje pravni propisi o zabrani ubojstva- pojedinačne interese – npr. ako postoje pravne norme koje mogu odrediti da se jednom građaninu da novčana pomoć

element SUVERENOST

29

Državna se vlast smatra potpuno suverenom ako raspolaže tzv. unutarnjom i vanjskom suverenošću:UNUTARNJA SUVERENOST znači da je državna vlast na svojem teritoriju najviša i najveća, da ona na tom teritoriju raspolaže najvećom prisilnom snagom

VANJSKA SUVERENOST se postiže ako država u odnosima s drugim državama i ostalim subjektima međunarodnog života nastupa na ravnopravnoj osnovi. ako je član Organizacije ujedinjenih naroda, tada joj je ta “suverena jednakost” zajamčena u osnovnom dokumentu, ustavu te organizacije – Povelji Organizacije UN-a

→ u stvarnosti vanjska i unutarnja suverenost su nedjeljive – gubitak vanjske suverenosti dovodi do negativnih posljedica za stabilnost unutarnje suverenosti i obratno→ samo ukupnost vanjske i unutarnje suverenosti daje punu suverenost

Aluzije na suverenost se pojavljuju već u antičkom vremenu:→ Platon je smatrao da vrhovna vlast pripada posebnoj državnoj eliti filozofa-državnika → Aristotel se bavio pitanjem kome u državi treba priznati vrhovnu vlast smatrajući da ona ne pripada nijednoj osobi već zakonu → U Rimu se suverenost pojavljuje tek formiranjem carske vlasti odnosno udruživanjem konzula i pučkih tribuna u jednu vlast čije je vrhovništvo izraženo u načelu: Volja vladara ima snagu zakona→ U feudalno doba vlasništvo na teritorijem daje pravo zapovijedanja tj. iz dominuma nad državom proistječe suverenitet

1. sustavno iznesena teorija o suverenosti je teorija francuskog pravnika Bodina u njegovom djelu Šest knjiga o republici ► Bodinova teorija je imala izrazitu socijalnu (političku) funkciju, bila je namijenjena jačanju kraljevske vlasti u Francuskoj► Bodin je bio dvorski pravnik, pripadao je grupi tzv. legista, laičkih pravnika koji su dali prilog laiciziranju pravne znanosti ► suparnici tadašnje državne vlasti bili su: domaće plemstvo kao unutrašnji čimbenik i rimska Crkva i tzv. Sveto Rimsko Carstvo kao vanjski čimbenik ► plemstvu nije išlo u prilog jačanje državne vlasti jer bi u onim uvjetima ono moralo biti praćeno političkom centralizacijom ► tzv. Sveto Rimsko Carstvo je univerzalnu političku vlast prisvajalo sebi smatrajući se izravnim produžetkom Rimskog Carstva► kralj je dobio snažnog saveznika u mladom građanskom staležu koji je s njime dijelio težnju za centralizacijom ► građanski stalež je u ono vrijeme doveo velik razvoj proizvodnih snaga te stoga znatno ekonomski ojačao, na putu za adekvatni m političkim priznanjem teži ukloniti sve prepreke a posebno feudalnu rascjepkanost koja je ometala razvoj proizvodnje► monarhu je bila potrebna financijska pomoć, zbog raskošnog dvorskog života i povećanja broja civilnih i vojnih snaga ► monarhova suverenost u 17. st. pripala je narodu i državi- Bodinova teorija o suverenosti imala je očitu društvenu uvjetovanost i izrazitu socijalnu funkciju

30

element PRISILNOST Državi i pravu potrebna je prisila, za slučaj da se njihovi zahtjevi upućeni članovima zajednice, ne budu ispunjavali. Država i pravo moraju u određenoj ali dovoljnoj, mjeri postići od svojih pripadnika ono ponašanje koje zahtijevaju. no prisila je krajnje sredstvo koje država koristi da obrani svoju egzistenciju. = prisilom se mogu postići stanoviti ciljevi i produžiti život jednoj organizaciji, ali se ne može spriječiti propast ako ona neminovno dolazi (sve se može postići uz pomoć bajuneta ali se na njima ne može sjediti)Pitanja kako, koliko i zbog čega je državna vlast prisilna poznata su u pravnoj znanosti kao problem autonomije – heteronomije državne vlasti i prava.→ sukobljavaju mišljenja u pitanju je li pravo autonomno ili heteronomno; analogno je tome pitanje je li pravo sila izvana nametnuta građaninu ili je ono slobodno uvjerenje građanina.

HETERONOMAN KARAKTER pravo je heteronomno jer se upućuje pojedincima od kojih mu neki uskraćuju svoje moralno odobravanje dakle, heteronomija se na području prava ispoljava svugdje gdje je jedno pravilo postavljeno autoritetom tuđe volje a naša mu volja ne daje moralni pristanak→ adresati ne moraju uskraćivati moralno odobravanje pravu u cjelini već samo nekim normama→ na osnovi toga adresati mogu kršiti norme ali ih mogu i ispunjavati iz različitih pobuda no to ne može dovesti u pitanje heteronoman karakter tih normi u odnosu na te građane = pravo biva priznato od društva samo djelomično i odatle potječe njegova heteronomija

AUTONOMNAN KARAKTER postoji neposredna i posredna autonomija● neposredna autonomija = sami kao zakonodavci postavljamo pravnu normu pa je i usvajamo→ u svakoj državi postoji faktički zakonodavac koji donosi pravna pravila – no volja zakonodavca je ograničena društvenom pripadnošću i društvenim odnosima (postojećim načinom proizvodnje, povijesno, biološki itd.) stoga autonomiju volje ne smijemo shvatiti kao apsolutnu autonomiju volje ● posredna autonomija = pravnu normu postavljenu od tuđe volje usvajamo kao vlastitu→ u svakoj državi postoji minimum autonomne pokornosti odnosno dobrovoljno pokoravanje pravnim normama određenog broja građana, u kojem pravna vlast nalazi jamstvo svog održanja= dakle uvjet postojanja jedne pravne vlasti je minimum autonomne pokornosti, iz čega proizlazi da je ujedno uvjet postojanja jedne pravne vlasti minimum efikasnosti

31

Pravni poredak mora naići na otpor i kršenje ↔ u suprotnom, ne bi bilo smisla išta normativno regulirati kada bi se to ionako dogodilo samim tijekom stvari ↔ no ne smije posvuda nailaziti na neizvršavanje i otpor jer bi tada u cjelini postao neefikasan = mora postojati granica dokle ide slaganje i granica dokle ide neslaganje s pravnim poretkom

ODNOS PRAVA I SILEPravi nije istovjetno sa silom, ali pravo bez sile ne može postojati► sila je pokretač i oslonac prava, ona je stalan element prava ali ne čini čitavo pravo► drugi stalan element prava, suprotan sili je uvjerenje= ne postoji pravna norma koja bi mogla učinkovito postojati a da nije donesena i podržavana nečijim uvjerenjem - kao što kaže Kelsen: Pravo je akt volje a ne depsihologizirana zapovijed → dakle bit prava, stalni ELEMENTI PRAVA (i države) su:►autonomija► heteronomija ► sila► uvjerenje ti elementi nisu statični već se kontinuirano kvantitativno mijenjaju u okviru istog pravnog poretka jedni na štetu drugih

PROTURJEČNA OBILJEŽJA DRŽAVE I PRAVA → zaštićuju i opće, grupne interese i pojedinačne interese→ istovremeno imaju elemente heteronomije i autonomije→ pokazuju se kao ustanove sile i ustanove uvjerenja. Možemo zaključiti da su država i pravo složene pojave, polivalentne, mnogostrane, s proturječnostima koje nose u sebi.

Oblik države

Odnos između biti i oblika jedne državne vlasti je odnos ovisnosti i međusobnog utjecaja bit države djeluje na organizacijsko ustrojstvo države, uvjetujući ga ali ne u apsolutnom smislu jer je činjenica da su države s istom biti ime različit oblik odnosno različito organizacijsko ustrojstvo→ na oblik države osim biti utječe niz drugih čimbenika nacionalne, geopolitičke, etničke prirode itd.

oblik države utječe na njenu bit tako što se jedan oblik pokazuje prikladnijim za razvijanje određene biti od drugog oblika→ nosioci državne vlasti, državni organi i građani moraju nastojati pronaći ili stalno pronalaziti prikladne organizacijske oblike preko kojih će se bit države najbolje ispoljavati i razvijati

Oblik države sadrži u sebi dva elementa:► OBLIK VLADAVINE

32

► OBLIK DRŽAVNOG UREĐENJA

→ neki teoretičari u oblik države umeću 3 element = POLITIČKI REŽIM međutim, pitanje političkog režima je pitanje biti države, a ne oblika države

OBLIK VLADAVINE označava organizaciju najviših državnih organa Organizacija najviših državnih organa sastoji se od:● pravnog položaja odnosno statusa nosioca suverenosti– ona osoba ili skup osoba kojima pripada najveća politička vlast u državi● pravnog položaja odnosno statusa poglavara države – ona osoba ili skup osoba koje državu predstavljaju i prema unutra i prema van (međunarodni život)→ nositelj suverenosti i poglavar države mogu biti iste osobe, no mogu biti i različite osobe npr. u apsolutnoj monarhiji monarh je i nositelj suverenosti i poglavar države

Prema obliku vladavine države se dijele na: ● MONARHIJE ● REPUBLIKE

MONARHIJA

MONARHIJA je onaj oblik vladavine u kojem je državni poglavar fizička osoba s privilegijama:◄ nasljednost = znači da monarh na svoj položaj redovito dolazi prema nasljednom redu i odlazi sa svog položaja ostavljajući pravno predviđenog nasljednika- katkad može doći na svoj položaj i izborom: u slučaju početnog uvođenja monarhije ili odlukom da se svaki novi monarh izabire

◄ doživotnost = znači da monarh svoje funkcije vlasti obavlja doživotno- on se može povući s tih funkcija i prije svršetka svog života, prepuštajući prijestolje svom nasljedniku

◄ neodgovornost = znači da su monarh i osobe njegove uže obitelji pod posebnom pravnom zaštitom- napad na te osobe na uzima se jednako kao napad na osobe drugih građana, već strože

Monarhije se razlikuju na osnovi činjenice: →da li je sva vlast u rukama monarha → ili je on dijeli s nekim drugim čimbenikom upravljanja

Prema tome se monarhije dijele na:● NEOGRANIČENE MONARHIJE

33

● OGRANIČENE MONARHIJE

NEOGRANIČENA ili APSOLUTNA MONARHIJA ▬ monarh je ujedno i suverena vlast i poglavar države▬ dakle, monarh je vrhovni organ zakonodavne, sudske i upravne vlasti▬ zakonodavnu vlast ne dijeli ni s jednim drugim čimbenikom a sudski i upravni ograni postavljeni su od njega i odgovorni samo njemu→ u tim uvjetima monarhove političke i pravne sveobuhvatnosti dolazi do personifikacije države putem osobe monarha – glasovita izreka francuskog apsolutističkog vladara Luja 14: Država, to sam ja!

Povijesni primjeri apsolutne monarhije: francuska apsolutna monarhija do francuske revolucije 1789.god, u carstvu Napoleona I itd.

Apsolutna monarhija moderne dobi nastala je kao razvojni oblik iz tzv. srednjovjekovne staleške monarhije→ u staleškoj monarhiji vlast kralja bila je ograničena djelatnošću staleških skupština koje su osobito ograničavale financijsku funkciju vladara, npr. prilikom uvođenja poreza→ u 15. st. došlo je do promjene i kralj je uspio iskoristivši političku situaciju okupiti svu vlast u svoje ruke→apsolutna monarhija je postavila temelje modernoj državi u zapadnoj Europi► iako je svu vlast a potom i mogućnost zloupotrebe predala u ruke jednom pojedincu, apsolutna monarhija je donijela organizacijsko učvršćivanje državnog aparata i formiranje dviju novih sila u državi: moderne birokracije i vojske→ građanska revolucija koja je slijedila nije uništila taj aparat već ga je preuzela i iskoristila za svoje interese→ dokle god je apsolutna monarhija bila protivnik plemstvu i feudalizmu dotle su ona i građanski stalež bili saveznici→ no nastupila su nova razdoblja u kojima su se interesi apsolutnog monarha i građanskog staleža počeli razilaziti → građanski stalež je počeo kritizirati kraljev apsolutizma što je dovelo do rušenja monarhije ili njenog preobražaja→ nastupila je borba za ustavnu i parlamentarnu državu u okviru monarhijskog sustava vlasti ili bez njega= tako je prestao proces monarhijskog apsolutizma, a rezultat je bila nova vrsta monarhije: ograničena monarhija

OGRANIČENA MONARHIJA ▬ monarh je ostao poglavar države, ali je podijelio ili izgubio vrhovnu vlast, dakle suverenost → razlikujemo 2 vrste ograničene monarhije:

34

► USTAVNA MONARHIJA ► PARLAMENTARNA MONARHIJA

USTAVNA MONARHIJA je ograničena monarhija u kojoj najveći pravni propis, ustav, ograničava prava i nalaže dužnosti monarhovoj djelatnosti→ obično se takvim normativnim ograničenjima monarhove djelatnosti pridodaje jedan živi mehanizam ograničenja monarha izražen u zakonodavnom tijelu – to se tijelo nazvalo parlament→ tako se razvio poseban sustav upravljanja državom koji se zove parlamentarizam

PARLAMENTARNA MONARHIJA u parlamentarnoj monarhiji postoje 3 osnovna čimbenika državnog mehanizma:● parlament● kralj● vlada (kabinet ministra)→ parlamentarna monarhija je rezultat političkog razvoja Engleske, u kojoj se zadržala i do danas ▬ monarh je ostao ustavotvorni čimbenik odnosno, prilikom donošenja ili promjene ustava mora se ishoditi njegova suglasnost▬ zakonodavna funkcija je podijeljena između kralja i parlamenta ▬ monarhu je ostalo pravo usvajanja zakona tj. pravo da tek njegovom potvrdom neka odluka parlamenta može postati zakon▬ monarh ima pravo odbijanja parlamentarne odluke, stavljajući svoj veto (zabranu) koji je formalno apsolutan▬ monarh je nominalno šef upravne funkcije a vlada (kabinet ministra) je visoki izvršno- upravni organ▬ vlada se sastavlja tako što monarh daje mandat (punomoćje) jednom političaru da sastavi vladu – on to punomoćje ne daje proizvoljno već uvažavajući parlamentarnu situacijuPARLAMENT je zakonodavno tijelo - ono donosi zakone▬ ne sastoji se samo od pojedinaca nego i od stranaka▬ tako postaje kolegijalni organ u kojem su zastupnici pripadnici pojedinih stranaka stranke su pokretači političkog i parlamentarnog života▬ na osnovi izbora, stranke zauzimaju u parlamentu određen broj mandata, donosno određen broj njihovih članova postaju članovi parlamenta▬ tako se shodno rezultatu izbora formira parlamentarna većina, u čijoj osnovi je najjača stranka u parlamentu▬ formalno, najjaču stranku u parlamentu može nadmašiti koalicija (savez) dviju ili više drugih stranaka koje ujedinjene imaju najveći broj zastupnikaPARLAMENTARNA SITUACIJA je odnos većine i manjine u parlamentu▬ kralj će mandat za sastav vlade redovito dati vođi najjače stranke ili koalicije u parlamentu ili onoj osobi koja ima realan izgled da osigurava većinu u parlamentu→ on može taj mandat odbiti, a ako ga prihvati tada sa svojim stranačkim kolegama sastavlja spisak pojedinaca koji bi ušli u vladu, program rada i ciljeve buduće vlade

35

→ sa spiskom budućih ministara i programom rada buduće vlade opunomoćeni vođa izlazi pred parlament→ od parlamenta treba dobiti potvrdu za izabrane pojedince, buduće ministre i za deklarirani program rada buduće vlade

→ ako dobije povjerenje, vlada postaje izvršna, država dobiva svoj ministarski savjet ili kabinet a kabinet dobiva svog predsjednika vlade (premjera) čime je izvršena podjela rada: svaki ministar postaje šef jednog resora, ogranka vladine djelatnosti (npr. vanjskih poslova, oružanih snaga, financija, obrazovanja itd.)→ ministri u parlamentarnoj vladi djeluju kolektivno, rukovođeni često jakom ličnošću premijera→ korijen vlade se nalazi u parlamentu = vlada se rađa u parlamentu i u parlamentu pada kada joj se izglasa nepovjerenje→ ako vlada izgubi većinu u parlamentu mora dati ostavku - zato je stalna briga parlamentarne vlade da ima većinu u parlamentu, da ne izaziva i ne ide protiv parlamenta→ nijedan akt monarha neće imati pravnu snagu ako ministar čijeg se resora to tiče, ne supotpiše taj akt → time se ministri a preko njih i cijela vlada vezuje odgovornošću pred parlamentom i ograničavaju monarhovu vlastčlanovi parlamenta mogu postavljati ministrima i vladi pojedina pitanja o problemima upravljanja državom i javnom životu zemlje, a mogu čak i postavljati pitanja o privatnom životu kralja i ministra = ta se pitanja zovu INTERPELACIJE → vlada ili nadležan ministar mora dati odgovor na interpelacije - parlament može biti zadovoljan s odgovorom a i ne mora, te može izglasati nepovjerenje nakon čega će uslijediti ostavka ministra ili vlade→ sustavu parlamentarizma posebno se ističe uloga premijera - uglavnom je to istaknuta politička ličnost i iskusan političar→ on i njegova vlada neposredno i stvarno upravljaju državom, a kralj samo vlada odnosno obnaša simbolički neke funkcije → premijer može čak utjecati na neke odnose iz privatnog života kralja Englesku kao klasičnu zemlju parlamentarne monarhije često nazivaju republika s krunom

valja razlikovati i tzv. DUALISTIČKU MONARHIJU → u tom sustavu vlasti kralj ima jači položaj i snažniji utjecaj nego što ga ima u parlamentarnoj monarhiji▬ on može postavljati ministre, ne vodeći računa o parlamentarnoj situaciji i ne pazeći na to hoće li ministri osim njegova povjerenja imati i povjerenje parlamenta▬ kod ministara se razvija osjećaj jače vezanosti i odgovornosti prema monarhu nego prema parlamentu▬ kralj je u mogućnosti odbaciti zakon koji je izglasao parlament▬ on je vrhovni zapovjednik vojske i stvarni šef upravne funkcije→ ne samo da vlada već i upravlja

36

REPUBLIKA

REPUBLIKA je onaj oblik vladavine čije su osnovne karakteristike:● jedna ili više osoba kao kolegij obavlja funkciju poglavara države, dok je suverenost u rukama drugog organa ili istih osoba ● poglavar države je izborna osoba - njega bira izravno narod ili skupština ili posebni birači = elektori ● poglavar države nema privilegija i odgovoran je i politički i pravno → politički odgovara na taj način što može biti smijenjen i prije isteka svoj mandata zbog lošeg vođenja državne politike- u nekim državama predsjednik nije politički odgovoran, njegova politička odgovornost svoji se na činjenicu što drugi put neće biti izabran za predsjednika→ pravnu odgovornost predsjednik republike ima kao i svaki drugi građanin, ali u eventualnom sudskom procesu može imati nekih olakšica npr. da mu sudi poseban sud, po posebnom postupku i samo zbog posebnih kaznenih djela ● predsjednik republike ne posjeduje pravo potvrde zakona, a ako posjeduje veto, taj veto je samo suspenzivan a ne i apsolutan kao kod monarha, jer kad se dotični prijedlog ponovno izglasa obično uz pomoć tzv. kvalificirane većina (polovica + 1) on će postati zakon usprkos protivnoj volji predsjednika republike

Republike se dijele u 3 vrste:● PREDSJEDNIČKA ● PARLAMENTARNA REPUBLIKA● SKUPŠTINSKA REPUBLIKA

PREDSJEDNIČKA REPUBLIKA tipičan primjer predsjedničke republike su SAD- u SAD-u je predsjednička republika uvedena Ustavom od 1787. godU predsjedničkoj republici postoje 3 značajna čimbenika s najvišim rangom:→ zakonodavno tijelo koje se zove Kongres a organizirano je u dva doma (dvodomni sustav) jer su SAD federacija - jedan dom zove se Predstavnički dom - drugi dom se zove Senat→ sudstvo je organizirano s načelom nezavisnosti sudaca - najviši sudski organ je Vrhovni sud→ upravu provode predsjednik republike i njegovi tajnici (kao ministri) ▬ zakonodavno tijelo, dio sudstva (niže sudove) i predsjednika neposredno ili posredno bira narod- ta činjenica utječe na njihovu političku odgovornost i legitimnost pred narodom, zato je predsjednički sustav organiziran na NAČELU PODJELE VLASTI

37

Načelo podjele vlasti proistječe iz teorije o podjeli vlasti koju je prvi sustavno izložio francuski filozof i pravnik Montesquieu- Montesquieu je smatrao da je podjela vlasti izvanredno političko i organizacijsko sredstvo kojim će se osigurati sloboda pojedinaca

- ako se sva vlast nalazi u rukama pojedinca on će redovito postati apsolutist i uzurpirat će tu vlast- ovako, kad su državne funkcije razdvojene tako da se jedna funkcija ne smije miješati u nadležnost druge, jedna će funkcija susprezati drugu, te će politička sloboda građana na taj način biti osigurana

Za predsjedničku republiku je karakteristična: - jača samostalnost i neovisnost uprave i sudstva od zakonodavstva- poseban odnos između zakonodavne i upravne vlasti

▬ upravnom funkcijom upravlja predsjednik republike kojeg birači biraju preko elektora → on formira vladu i bira državne tajnike (kao ministre) koji osim njegova povjerenja ne moraju uživati i povjerenje zakonodavnog tijela jer iako Senat daje suglasnost na imenovanje državnih tajnika ta suglasnost je više formalna→ skup tako imenovanih tajnika ne formira kabinet, niti ne izabire premjera unutar sebe→ funkciju premjera obavlja predsjednik republike→ državni tajnici redovito savjetuju predsjednika no krajnju odluku on donosi sam, te je on jedini odgovoran za uspjeh svoje administracije

Posebna praksa predsjednika SAD je da uz imenovane državne tajnike ima i svoje tzv. specijalne savjetnike – to su osobe od posebnog povjerenja predsjednika

→ predsjednik odgovara samo zbog specijalnih kaznenih djela, ali prethodno se ga se razrješuje dužnosti i tada odgovara kao običan građanin→ on je ujedno na jedan način i šef oružanih snaga→ predsjednik “upravlja a ne vlada”, dok monarh parlamentarne monarhije “vlada a ne upravlja”→ državnim tajnicima odnosno predsjednikovoj administraciji zakonodavstvo ne može postavljati interpelacije, ta administracija ne podliježe nadzoru zakonodavstva→ za uzvrat zakonodavstvo takvu upravu isključuje iz zakonodavne djelatnosti odnosno ne dopušta joj zakonodavnu inicijativu→ zakonodavno tijelo, odnosno Kongres ima još i tzv. pravo budžeta, zajmova i objave rata

no politički razvoj SAD-a ublažava strogi sustav podjele vlasti u odnosu zakonodavstva i uprave to se posebno očituje u činjenici što predsjednik putem tzv. poruka koje upućuje Kongresu i narodu može sugerirati i pokrenuti njihovu zakonodavnu djelatnost u željenom smjeru→ predsjednik ima suspenzivni veto, ali ako se isti zakon ponovno izglasa dvotrećinskom većinom on stupa na snagu, unatoč predsjednikovom neodobravanju

38

→ s druge strane tajnici dolaze na sjednice Kongresnih odbora te izvještavaju o svojim djelatnostima na temelju čega dobivaju sugestije a katkad i kritike→ traži se suglasnost Senata pri imenovanju državnih tajnika odnos sudske i zakonodavne vlasti odražava se jednim dijelom u pravu vrhovnog suda da on u svojstvu čuvara ustava ne dopusti primjenu onog zakona za koji smatra da je protuustavan→ Vrhovni sud bi mogao i zloupotrijebiti to svoje pravo→ vrhovne suce postavlja predsjednik ali ih ne može smijeniti = i ovdje se krše zahtjevi načela podjele vlasti

PARLAMENTARNA REPUBLIKA glavno žarište vlasti ima u parlamentu→ parlament ili posebno izborno tijelo biraju predsjednika republike, a parlamentarna situacija predsjedniku sugerira i premijera→ parlamentarizam je obilježen djelatnošću i borbom političkih stranaka→ iz parlamentarne većine, redovito proizlazi osoba kojoj predsjednik republike povjerava mandat za sastav vlade→ parlamentarna republika ima dosta sličnosti s parlamentarnom monarhijom→ vlade su rezultat parlamentarne situacije→ predsjednik parlamentarne republike manje se zauzima u faktičnom obavljanju vlasti, te utoliko u rezultatu upravne djelatnosti odgovornost dijeli sa premijerom a time posredno i parlamentomtipičan primjer parlamentarne republike: Italija, Austrija

→ premda su vlade u parlamentarnim sustavima za svoj rad odgovorne parlamentu, vlada može raspustiti parlament u uvjetima političkih kriza – tada se ili raspisuju izbori za novi parlament ili se ukida parlamentarizam i dolazi do SUMRAKA PARLAMETARIZMA i stvaranja jake izvršne vlasti

SKUPŠTINSKA REPUBLIKA je parlamentarno ekstremno razvijena republika, utemeljena na načelu tzv. jedinstva vlasti→ parlament je suveren te ima potpunu političku i pravnu nadmoć na upravom - uprava predstavljena u vlasi je samo izvršni odbor parlamenta→ takva vlada bira se na nekoliko godina a jedan od njenih ministara obnaša i funkciju predsjednika republike (obično se svake godine na tom položaju izmjenjuje drugi ministar)tipičan primjer skupštinske republike je Švicarska→ skupštinska republika često se naziva konventska jer je prvi puta ostvarena u Jakobinskom konventu tijekom francuske revolucije→ taj oblik vladavine se uspostavlja kada se upravu i sudstvo želi učiniti ovisnima o zakonodavstvu→ ako u zakonodavnom tijelu postoje pravi izabranici naroda tada taj oblik ima izrazito demokratsko obilježje

39

Uz ove tipove republike postoje i kombinacije npr. predsjedničke i skupštinske, republike sa neograničenom vlasti poglavara (Hitler) – “apsolutizam bez monarha”.

MONARHIJA ILI REPUBLIKA? osnovna ideja monarhije sastoji se u tome da se čitava državna organizacija poveže uz jednu osobu i njezin nasljedni red■ monarhisti tvrde da se u osobi monarha može osigurati stabilnost države, a politikom razvoju dati jedan kontinuitet bez političkih trzavica ■ monarhiju zagovara patrijarhalna teorija o postanku i biti države i prava koja je državu protumačila kao proširenu obitelj→ tu analogiju otac – dijete = monarh – podanici ismijao je H. Spencer rekavši da je jedino opravdanje za istu, djetinja narav onih koji u nju vjeruju

osnovna republikanskog uređenja je biranje osobe za poglavara države■ republikanci smatraju kako je apsurdno da se unaprijed i bezuvjetno čitav jedan narod podvrgne jednoj jedinoj obitelji i njenom nasljednom redu ↔ štoviše ističu da je svaka monarhija u biti uzurpacija (protupravno prisvajanje) vlasti.■ pristaše republike također ističu činjenicu političke i pravne neodgovornosti monarha, koja može negativno utjecati na njegov politički obzir i djelatnost. ■ u slučaju republike zbog načela izbornosti moguće je izabrati najboljega. za demokratsku i progresivnu bit države pogodniji je republikanski oblik vladavine

OBLIK DRŽAVNOG UREĐENJA

Svaka država kao nositelj suverene vlasti ima jednu centralnu vlast ta vlast je najviša na dotičnom državnom teritoriju i naziva se suverenom, njena se nadležnost prostire na čitavom državnom teritoriju međutim država se ne sastoji samo od jedne centralne vlasti , samo od jednog višeg organa, već postoje i drugi organi tzv. niži organi ili necentrali čija se nadležnost prostire na jednom dijelu državnog teritorija = u svakoj državi postoje te dvije vrste organa međutim odnos između centralnih i necentralnih organa može biti različit:→ u jednoj državi centralni organi mogu imati više ovlaštenja i nadređenosti nad lokalnim organima, biti njihov potpuni naredbodavac → u drugoj državi centralni organi mogu imati manje ovlaštenja i nadređenosti nad lokalnim organima, koji u tom slučaju imaju određen stupanj neovisnosti

HANS KELSENPod oblikom državnog uređenja upravo se podrazumijeva taj odnos između centralnih i necentralnih državnih organa međutim postoje teorije koje na taj problem ne gledaju sa stajališta državnih organa,

40

već sa stajališta pravne norme→ među njima se posebno ističe NORMATIVNA TEORIJA Hansa Kelsena koji državu svodi na pravni poredak→ dosljedno tome problem centralizacije i decentralizacija valja gledati sa gledišta pravne norme

→ Kelsen navodi postojanje dviju vrsta pravnih norma:● centralne norme● norme s obzirom na neku društvenu grupu dakle, prema Kelsenu:centralizacija = je onaj pravni poredak koji se sastoji samo od centralnih normi odnosno od onih normi koje vrijede za čitavi državni teritorijdecentralizacija = je onaj pravni poredak koji se sastoji od područnih ili lokalnih normi odnosno od onih normi koje vrijede za jedan dio državnog teritorija sukladno tome Kelsen ističe kako postoje 2 vrste pravnih poredaka:◄ totalni pravni poredak = koji je općedržavni poredak odnosno poredak čitave državne zajednice ◄ parcijalni pravni poredak = odnosno pravni poredak lokalne zajednice

Učenje o obliku državnog uređenja dijeli se na:► centralizam i dencentralizam► jedinstvene i složene države

Razlikujemo necentralne organe:● s obzirom na teritorij● s obzirom na neku društvenu grupu● s obzirom na specifične djelatnosti

dakle, po nadležnosti necentralni organi mogu biti:● teritorijalni – čija je nadležnost ograničena na jedan dio državnog teritorija, određenu oblast unutar države● personalni – čija je nadležnost ograničena na odnose među pripadnicima određene grupe (te grupe mogu biti, nacionalne, vjerske, rasne itd.)● realni – čija je nadležnost ograničena na neke specifične stvari, djelatnosti, probleme (npr. ako u državi stanovništvo govori različitim jezicima formiraju se organi za različite sustave obrazovanja)

necentralni organi mogu imati različit položaj prema centralnima, te u tom položaju necentralni organi mogu imati manje ili više neovisnosti ili je uopće ne moraju imati s obzirom na to necentralni organi mogu biti:◄ centralizirani◄ decentralizirani

necentralni organi su decentralizirani = kada imaju stanovitu samostalnost prema centralnom organu odnosno kada nisu pravno i personalno ovisni o centralnom organu

41

= centralni organ ne može necentralnom organu davati obavezne upute kako će riješiti akt = centralni organ ne može obesnažiti ili promijeniti akt necentralnog organa = centralni organ može ocjenjivati akt necentralnog organa samo sa stajališta zakonitosti a ne i sa stajališta pogodnosti, svrsishodnosti = službene osobe necentralnih organa nisu odgovorne su prema službenim osobama centralnih organa = centralni organ ne može postavljati i smjenjivati službene osobe necentralnog organa necentralni organi su centralizirani = kada nemaju stanovitu samostalnost prema centralnom organu te su pravno i personalno ovisni o centralnom organu pravna ili funkcionalna nadređenost = centralni organ može necentralnom organu davati obavezne upute kako će riješiti akt = centralni organ može obesnažiti ili promijeniti akt necentralnog organa = centralni organ može ocjenjivati akt necentralnog organa ne samo sa stajališta zakonitosti već i sa stajališta pogodnosti, svrsishodnosti personalna ili organizacijska nadređenost = službene osobe necentralnih organa odgovorne su prema službenim osobama centralnih organa = centralni organ postavlja i smjenjuje službene osobe necentralnog organa

Centralni i decentralizirani organi su organski dijelovi iste cjeline, države → oni moraju koegzistirati, djelovati jedinstveno i koordinirano ↔ u suprotnom će doći do narušavanja organskog jedinstva države → može doći do toga da: centralni organ centralizira do tada decentralizirani organ se decentralizirani organ apsolutno osamostali od centralnog organa, da ga više ne priznaje i na taj način da i sam postane centralni organ, dakle suveren

Ustav i zakon sprječavaju antagonizam između centralnih i decentraliziranih organa, i tako čuvaju red u državi = njima su utvrđena pravila ponašanja tih organa, pa ako se oba organa pridržavaju tih pravila, neće doći do sukoba→ može se reći da se tek putem zakona, čije je donošenje rezervirano za najviša predstavnička tijela u državi, može naslutiti specifična posredna subordiniranost decentraliziranih organa prema centralnima. → s druge strane, pojedini sustavi zaštićuju decentralizirane organe na različite načine.= tako se formirao pojam samouprave i samoupravnih prava.

SAMOUPRAVE

Samouprava nastaje još u odnosima između feudalaca i grada u feudalnom poretku. → feudalac politički gospodari gradom, a grad ekonomski počinje jačati prema feudalcu→ dok nisu bili ekonomski moćni, gradovi su bili samo dio feudalnog posjeda, gradsko stanovništvo bilo je podvrgnuto raznim teretima i porezima i bilo je ovisno o feudalcima → druge strane, grad je bio središte obrtnika i trgovaca, zahvaljujući tome bio je u mogućnosti ostvarit gospodarski razvoj→ cehovi su imali monopol nad proizvodnjom, diktirali su cijene i gospodarili tržištem

42

→ trgovci su ostvarivali profit putem neekvivalentne razmjene i dobivali dio feudalne rente→ veliku ulogu odigralo je i lihvarstvo → moćni gradovi započeli su borbu za svoju samostalnost kad je feudalni sustav došao u svoju završnu fazu – ta borba je poprimila karakter borbe protiv feudalizma općenito i bila je jedna od prvih formi u kojoj je mladi građanski stalež pokazao svoju snagu.

→ građanski stalež želio je samostalne gradove u kojima će moći sam kovati novac, voditi sud, osloboditi se poreza i ostalih tereta feudalaca → već u 13. stoljeću gradovi iskupljuju svoju slobodu novcem.→ trgovački stalež pokazao se najvećim financijerom feudalaca, potpomažući ga novcem i pozajmicama→ počinje doba staleške države, kao uvod u apsolutnu monarhiju.→ mladi građanski stalež bio je uz kralja, kao protuteža plemstvu, i za uzvrat dobiva gradsku samoupravu.→ kad je građanski stalež zauzeo centralnu državnu vlast i dalje je uglavnom zadržao samoupravnu organizaciju za lokalne oblasti ali ta samoupravna organizacija imala je različitu strukturu i različit intenzitet

Razlikujemo 2 odnosa između centralne uprave i samouprave:► DVOSTRUKI KOLOSIJEK► JEDNOSTRUKI KOLOSIJEK

U sustavu DVOSTRUKOG KOLOSIJEKA postoje dvije usporedne vrste lokalnih organa● područni centralizirani organi= koji su neposredno podvrgnuti centralnoj državnoj vlasti● područni decentralizirani organi (samoupravni organi) = koji su tek posredno podvrgnuti centralnoj državnoj vlasti zbog činjenice što je ona suverena (karakterističan za Englesku)

U sustavu JEDNOSTRUKOG KOLOSIJEKA ne postoje dvije linije područnih organa već samo jedna, ali organ koji se nalazi na toj liniji ima dvovrsnu nadležnost : ▬ prenesenu nadležnost = ona koju mu je dodijelila centralna državna vlast ▬ vlastitu nadležnost = ona koju on ne dobiva odozgo (od centralne državne vlasti) već odozdo, odnosno od građana koji su ga izabrali kao samoupravni organ dakle, u sustavu jednostrukog kolosijeka organ nastupa u dvovrsnoj ulozi:→ s prenesenom nadležnošću tj. kao centraliziran→ s vlastitom nadležnošću tj. kao decentraliziran (karakterističan za europski kontinent)

Glede intenziteta samoupravne organizacije teško je dati općeniti sud. Čini se da su samouprave bile jače razvijene u Engleskoj, nego ostalim europskim zemljama (pogotovo više od zemalja na Balkanu), ali ni Englesku samoupravu ne možemo ne možemo

43

ocijeniti kao kontinuiranu demokratsku instituciju, jer je nosila izrazito aristokratsko obilježje, s obzirom da su njome rukovodili veliki zemljoposjednici

Prilikom ispitivanja kvalitete, intenziteta, te organizacijske i demokratske efikasnosti samouprave potrebo je obratiti pozornost na nekoliko stvari: Kako se sastavljaju samoupravna tijela? Da li birači mogu opozvati predstavnike samouprave? Da li ta samouprava ima potrebnu materijalnu i financijsku sposobnost?Decentralizacija ima racionalnu osnovu kao i pravo pojedinca na osobnu autonomiju odnosno na posjedovanje jedne sfere u koju državna vlast nema pravo intervenirati i gdje se primjenjuje slobodno samoopredjeljenje volje – ako se pojedincu od strane države ostavlja jedna sfera u kojoj se dopušta autonomija njegove volje, zašto se to ne bi dozvolilo i jednoj lokalnoj zajednici koja će najbolje znati procijeniti i promicati svoje interese Teorijsku osnovu u tom shvaćanju nalazimo u prirodo-pravnoj doktrini koja je isticala urođena prava pojedinaca.

Elementi samouprave su:● svjesnosti o sebi i svojim interesima● volja da se samoupravlja● znanje koje je potrebno da bi se kvalitetno samoupravljalo

JEDINSTVENE I SLOŽENE DRŽAVE

JEDINSTVENA ili UNITARNA DRŽAVA je ona koja ima sljedeća obilježja:► jedinstven ustav► jedinstven sustav vrhovnih, centralnih državnih organa odnosno, jedan sabor, parlament, vladu, vrhovni sud itd.► razdijeljena je administrativno na oblasti s većim ili manjim stupnjem decentralizacije dakle jedinstvena, unitarna država može biti centralizirana i decentralizirana= centralizirana je kada između centralnih i lokalnih organa postoji odnos podređenosti nadređenosti, te sve one posljedice koje iz tog odnosa proizlaze i obratno

Pojam složene države u pravnoj znanosti doveden je u sumnju jer bi složena država trebala predstavljati državu u kojoj bi uz centralne vrhovne organe postojali i neki vrhovni organi za manje države unutar one glavne, što znači da bi složena država predstavljala državu država a to je prema nekim teoretičarima nemoguće zbog činjenice da unutar jedne države ne može biti više suverenih centra jer je suverenost u svojoj biti jedinstvena i nedjeljiva dakle, složena država u najboljem slučaju može biti zajednica država koje su jače ili slabije povezane

Možemo reći da je svaka država na neki način jedinstvena i složena:▬ jedinstvena je jer suverenost uvijek izvire iz jednog središta

44

▬ složena je u tom smislu što u svakoj državi moraju postojati područna središta, jer nijedna a pogotovo suvremena država ne može upravljati samo iz jednog središta→ zato se služi određenim prijenosnicima vlasti kojima daje mogućnost samoorganizacije ali ne i suverenost, jer kada bi njima dala suverenost oduzela bi je sebi, dakle ta samoorganizacija nije apsolutna već relativna, ograničena

Vrste složenih država

Klasična teorija o SLOŽENOJ DRŽAVI razlikuje 4 vrste složenih država:● PROTEKTORAT ● UNIJU (realnu i personalnu) ● KONFEDERACIJU● FEDERACIJU

PROTEKTORAT je ona vrsta složene države u kojoj jača država izrabljuje slabiju, koja stvarno ne posjeduje suverenost - jača država slabijoj daje vojnu zaštitu ali joj oduzima mogućnost samostalnog vanjskopolitičkog predstavljanja→ realnost ovakvog državnog uređenja može biti politička počinjenost, porobljavanje ili stvarna okupacija, koja se obavlja u obliku vojne zaštite - tipičan primjer protektorata bio je u tzv. Češko-moravskom protektoratu koji je silom uspostavila Hitlerova Njemačka, likvidirajući Čehoslovačku kao nezavisnu državu i stvarajući od nekih njenih dijelova protektorat → protektorat je u stvari jedna država, s time da je jača država anektirala, prisvojila slabiju → članice protektorata javljaju se kao jedinstveni međunarodni pravni subjekti, predstavljeni putem subjektiviteta jače države→ jača država postavlja ograničenja i glede unutarnjih funkcija slabije države, stoga suverenost slabije države zapravo ne postoji prema čemu ona ni nije država

UNIJA razlikujemo 2 vrste unija:● REALNE UNIJE● PERSONALNE UNIJE

Obilježja REALNE UNIJE : ◄ pretpostavlja monarhijski oblik vladavine, dakle članice realne unije imaju zajedničkog vladara◄ u međunarodnim odnosima istupa kao jedinstven međunarodnopravni subjekt odnosno djeluje kao jedna država ako ima zajedničke vanjskopolitičke funkcije ◄ te zajedničke vanjskopolitičke funkcije članice realne unije ostvarile se na temelju međunarodnog ugovora◄ članice realne unije imaju i obavljaju samostalno funkcije iz svog unutarnjeg života odnosno u svojoj unutarnjoj politici su samostalne

45

◄ članice realne unije imaju samostalno zakonodavstvo, sudstvo i upravu◄ na tom području unutarnjeg života mogu neka pitanja jednoobrazno rješavati, npr. mogu imati zajedničku vojsku, ali ne na osnovi međusobnog diktata već sporazumno ◄ političke veze dovode do ekonomskih veza odnosno zajedničkih ekonomskih planova npr. usklađena trgovina, carine itd.◄ zajednički se financiraju vojne potrebe, vanjska funkcija i izdaci državnog poglavara

- primjer realne unije nalazimo u zajednici Švedske i Norveške, Austrije i Ugarske, Danske i Islanda (1919 – 1945)

Obilježja PERSONALNE UNIJE : ◄ pretpostavlja monarhijski oblik vladavine, dakle članice personalne unije imaju zajedničkog vladara◄ članice personalne unije su u svim funkcijama odvojene i nezavisne, dakle samostalno obavljaju i vanjske i unutarnje funkcije ◄ one nisu jedinstven međunarodni pravni subjekt kao realna unija, već je svaka država zaseban međunarodni subjekt ◄ personalan unija formira se na temelju ustava dotičnih zemalja ili međunarodnog ugovora (pacta conventa) koji određuje da će ista osoba biti državni poglavar svima članicama unije

- primjer realne unije nalazimo u zajednici Engleske i Hanovera, Nizozemske i Luxemburga (1815-1890)

= danas nema ni realnih ni personalnih unija

KONFEDERACIJA Obilježja konfederacije: ◄ ona je savez neovisnih, suverenih država stvoren na temelju međunarodnog ugovora ◄ savez se stvara u svrhu jedinstvenog rješavanja nekih pitanja od zajedničkog interesa ◄ konfederacijom se ne stvara nova država, već suverene države u konfederaciji i dalje ostaju samostalni međunarodnopravni subjekti ◄ konfederativna vlast je izvedena iz vlasti država članica koje su suverene◄ konfederacija jedno stalno zajedničko tijelo koje nam daje privid državnosti, a to je KONFEDERATIVNA SKUPŠTINA – i upravo je ona to što konfederaciju razlikuje od običnog političkog saveza● konfederativna skupština nije državni organ, sastavljena je od delegata država-članica i slična je međunarodnoj konferenciji ● u konfederativnoj skupštini odluke se u načelu donose jednoglasno, a ako se odluka donese većinom glasova nezadovoljna članica ne mora prihvatiti većinsku odluku i može čak i istupiti iz konfederacije ● odluke konfederativne skupštine nisu automatski obavezne za građane država članica → postaju obavezne i zakon tek kada ih države usvoje odnosno ozakone redovnim putem→ taj postupak posebnog usvajanja i pretakanja konfederativna odluke u interni zakon države-članice zove se INARTIKULACIJA(očlanjenje)

46

→ dakle nema neposredne imperativne vlasti konfederativnih organa nad građanima države-članice ● nadležnost konfederativne skupštine ograničena je ciljem zbog kojeg je zaključen konfederativni ugovor ● konfederacija nema jedinstvenu vojsku, sustav poreza, sustav budžeta i jedinstveno državljanstvo – već je jedinstvena samo ona djelatnost koja je usko povezana s ciljem radi kojeg je konfederacija osnovana

- primjer konfederacije je Njemački Savez (11815-1866.)

konfederacija se još naziva i SAVEZ DRŽAVA , kako bi se istaknula suverenost država-članica za razliku od federacija koja se naziva savezna država

FEDERACIJA federacije su raznovrsno tipa, to se osobito izražava u činjenici što su:- neke federacije jače razvile elemente decentralizacije- neke federacije jače razvile elemente centralizacija odnosno unitarizma→ pa dolazi do proširenja nadležnosti federacije prema federalnim jedinicama

Prema klasičnom shvaćanju, opća obilježja federacije su:◄ vlast federacije određena je federativnim ustavom, dakle nije izvedena iz vlasti država-članica ◄ jedino je savezna vlast, vlast federacije suverena a vlast posebnih federalnih jedinica nije – stoga one uopće nisu države, one nisu neovisne već samo raspolažu određenim opsegom autonomije ◄ savezna vlast prostire se izravno na države-članice odnosno federalne jedinice i njihove građane, dakle pravna snaga njenih akata nije uvjetovana priznanjem od strane federalnih jedinica ◄ u federaciji redovito postoji dvojno državljanstvo: = savezno i = republičko ◄ federacija je u stvari decentralizirana država, jer federalne jedinice u okviru saveznog ustava imaju određenu samoorganizaciju u kojoj djeluju republički predstavnički organi i koja obuhvaća zakonodavstvo, sudstvo i upravu

JESU LI FEDERALNE JEDINICE DRŽAVE? ▬ jedni teoretičari smatraju da je suverenost važan element državnosti, a s obzirom da nad federalnim jedinicama postoji veća, federalna vlast, one nisu suverene, dakle one nisu države▬ drugi teoretičari smatraju da je svaka federacija sastavljena na temelju ugovornog pristanka federalnih jedinica, pa su federalne jedinice s obzirom na taj dobrovoljni pristanak suverene, pogotovo ako imaju pravo odcjepljenja od federacije

▬ treći teoretičari išli su kompromisnim putem – prema njihovom shvaćanju nekoliko država odnosno federalne jedinice nalaze se unutar jedne države odnosno čitave federacije ↔ ta federacija je stvorena ugovornim pristankom federalnih jedinica koje su na taj način jedan dio svoje suverenosti prenijele na savezni centar te je tako

47

izvršena podjela suverenosti

Često ustavi federalnih država ističu da su njegove federalne jedinice suverene, međutim važno je procijeniti radi li se o običnim političkim deklaracijama ili realnom stanjuneki teoretičari smatraju da je federacija isto što i unitarna država samo sa stupnjem decentralizacije i određenom samoorganizacijom širih oblasti

SITUACIJA U BIVŠOJ JUGOSLAVENOSKOJ FEDERACIJI→ Ustav iz 1946. god. spominjao je suverenost narodnih republika, ali s navodom da je ona ograničena pravima koja su dana federaciji

→ Ustav iz 1953. god. uopće ne spominje suverenost narodnih republika

→ Ustav Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. god. je u svojim Osnovnim načelima istaknuo da je Hrvatski narod uspostavio svoju državu – Socijalističku Republiku Hrvatsku i da se na temelju prava na samoodređenje i prava na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima svojom slobodnom voljom, radi zaštite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode i slobode svih naroda i narodnosti koji žive u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj dobrovoljno ujedinio s ostalim narodima i narodnostima u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju

→ U 1. Članku Ustava Socijalističke Republike Hrvatske stajalo je = da je Socijalistička Republika Hrvatska država, nacionalna država= da građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj a u SFRJ-u kada je utvrđeno Ustavom SFRJ, odnosno kada je to u zajedničkom interesu svih republika i autonomnih pokrajina u SFRJ= postoji republičko državljanstvo SRH te grb, zastava, himna i glavni grad→ 22.12.1990. Sabor RH donio je Odluku o proglašenju novog Ustava RH

V. ELEMENTI DRŽAVE

Eklektičko shvaćanje države i prava svodi se na nabrajanje elemenata države i prava bez ikakvog nastojanja da se u skupu elemenata otkrije koji su više a koji manje važni

Dijalektičko shvaćanje države i prava nastoji u skupu elemenata države i prava otkriti koji su više a koji manje važni

ELEMENTI DRŽAVE su: ► VLAST► TERITORIJ ► STANOVNIŠTVO► PRAVO (pravni sustav i pravni poredak)

Državni teritorij

48

DRŽAVNI TERITORIJ je trodimenzionalni prostor sastoji se od:● zemljišne površine● zemljišne unutrašnjosti – koja seže u dubinu sve do središta zemlje, a praktički dok je efikasna● zračnog prostora – koji seže u visinu do svemira, a praktički dok je efikasan

Danas postoji problematika granice zračnog prostora s obzirom da ljudi istražuju svemir→ sve je počelo sukobom SSSR-a i SAD-a → SSSR je lansirao prvi svemirski satelit koji je kružio nebeskom putanjom→ SAD je poslao zrakoplov da snimi sovjetske industrijske i vojne uređaje→ SSSR je oborio taj zrakoplov na svojim teritorijem→ nakon toga su se u Parizu sastala ''velika četvorica'' odnosno, američki predsjednik, francuski predsjednik, premjer SSSR-a i premijer Velike Britanije → konferencija je već u početku prekinuta zbog neslaganja oko suverenosti zračnog prostora jedne države→ Hruščov je optužio SAD da su tim špijunskim avionom povrijedili suverenost sovjetskog zračnog prostora→ SAD je optužio sovjete da su njihovi sateliti povrijedili zračni prostor SAD-a i drugih država - problematikom granice zračnog prostora posebno se bavi Organizacija ujedinjenih naroda (UN) koja je formirala Komitet koji je pripremio neke normative za uređenje svemira:• svemirsko prostranstvo i svemirska tijela dostupna su svim državama za ispitivanje i iskorištavanje• nad njima se ne može osnovati suverenost • izričito se zabranjuje militarizacija kozmosa (iskorištavanje u vojnostrateške svrhe)• svemirske letjelice lansirane u svemir ostaju pod suverenošću države koja ih je lansirala • sve države moraju pružiti pomoć posadi ili putnicima svemirskih letjelica • države koje lansiraju svemirske letjelice snose odgovornost za iste • istraživanje i iskorištavanje svemira mogu provoditi samo države

Državni teritorij ne mora predstavljati zemljopisno jedinstvo odnosno on ne mora biti neprekinut zemljopisna cjelina, jer ono što čini jedinstvenost državnog teritorija nije zemljopisno jedinstvo već pravno jedinstvo.

→ ako je državnom teritoriju granica na moru (rijeci ili jezeru):- dio mora od obale pripada državi kao njen državni teritorij i zove se obalno more- Obalno more obuhvaća: ▪ unutrašnje morske vode▪ teritorijalno more - širina obalnog mora je različita, a određuje je država svojim propisima do granice koja ne prelazi 12 morskih milja od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora

49

Teritorijalno more obuhvaća: ▪ površinu mora▪ zračni prostor nad morem ▪ morsko dno▪ podzemlje ispod morskog dna (podmorje) vanjska linija teritorijalnog mora označava državnu granicu države polazna linija teritorijalnog mora koja se koristi za računanje širine teritorijalnog mora je: - ili linija niske vode - ili linija vanjske granice unutrašnjih morskih voda Obrambeni i ekonomski razlozi navode države da morsko dno i podmorje izvan teritorijalnog mora obuhvate u prostor obavljanja svojih suverenih prava= taj se dio zove epikontinentski pojas

Prema međunarodnom pravu:● pod vlast države spadaju i dijelovi mora između obale i otoka, otoci mogu imati svoje vlastito teritorijalno more, a katkad i unutrašnje morske vode● izvan obalnog mora odnosno izvan teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda prostire se otvoreno ili slobodno more koje ne spada po ničiju vlast i gdje svi narodi mogu obavljati one djelatnosti koje su u skladu s međunarodnim pravom ● ako jezera služe kao granice dijele se na osnovi ugovora ili jednom zamišljenom crtom● ako neplovne rijeke služe kao granice dijele se zamišljenom crtom po sredini čitavog vodenog toka● ako plovne rijeke služe kao granice dijele se zamišljenom crtom ali samo s obzirom na onu površinu koja je plovna ● brodovi također spadaju pod državni teritorij, međutim bitno je razlikovati radi li se o ratnim ili trgovačkim brodovima▪ ratni brodovi potpadaju pod suverenost svoje države bilo da se nalaze na slobodnom moru ili teritorijalnom moru druge države, ali oni ne mogu ući u teritorijalno more druge države ako ona ne da svoj pristanak▪ trgovački brodovi potpadaju pod suverenost svoje države ako se nalaze na slobodnom moru, međutim ako se nalaze na teritorijalnom moru druge države onda potpadaju pod jurisdikciju te države- za kaznena dijela im sudi druga država- za disciplinske prekršaje odgovaraju svojoj državi

Prema TEORIJI EKSTERITORIJALNOSTI zgrade ambasade spadaju pod državni teritorij one države kojoj ambasada pripada a ne one države u kojoj se ambasada nalazi – međutim, to je fikcija (zamišljeno stanje stvari)

Stanovništvo

Stanovništvo koje postoji na području neke državi možemo shvatiti u dva smisla:STANOVNIŠTVO U UŽEM SMILU = su pojedinci koji su za državu i pravni poredak vezani osobitom vezom a ta veza je državljanska pripadnost (dakle državljani)STANOVNIŠTVO U ŠIREM SMISLU = su svi oni pojedinci koji obitavaju na području države, što uključuje

50

i stanovništvo u užem smislu, državljane i osobe koje nisu državljani ali iz različitih razloga obitavaju na području države → ti stanovnici koji nisu državljani mogu biti:• strani državljani• osobe bez državljanstva ili apatridi• osobe s dvostrukim državljanstvom ili bipatridi

Stjecanje državljanstva: ● prema porijeklu – ius sanguinis - što znači da dijete postaje državljanin one države čiji su i roditelji državljani

● prema pripadnosti zemlji – ius soli- što znači da dijete postaje državljanin one zemlje u kojoj se rodilo

● naturalizacijom- što znači da osoba zbog dugog ili čak stalnog obitavanja u nekoj državi dobiva državljanstvo te države- naturalizaciji obično prethodi asimilacija odnosno privikavanje pojedinaca na etnički, društveni i politički život u dotičnoj državi

● sukcesijom- to se događa kada jedna država prepušta dio svog teritorija i stanovništva drugoj državi - stanovništvu se u takvim slučajevima daje pravo opcije – mogućnost da isele

Razlika između vlastitih državljana i stranih državljana→ vlastiti državljani mogu imati više prava ali i više obveza→u nekim su pravima vlastiti i strani državljani izjednačeni - u kojima to određuju pozitivni propisi svake države i to obično na osnovi načela reciprociteta tj. uzajamnog poštovanja nekih načela, pa će jedna država u tome postupati s državljanima druge onako kako onda druga postupa s državljanima prve→ uglavnom strani državljani nemaju odnosnih političkih prava kao što imaju vlastiti → državljani ne mogu birati niti biti birani uz iznimku→stanovništvo u državi koje predstavljaju državljani povezano je pravnom vezom državljanskim pripadnošću s pravnog gledišta tako se stvara PRAVNO JEDINSTVO

Iz PRAVNOG JEDINSTVA proizlaze elementi zajedničke svijesti, međutim može li se narod zbog toga smatrati POLITIČKI JEDINSTVENIM ?

pojam politika je etimološki i sadržajno vezan za početak države, za nastanak države, pa politiku možemo definirati kao borbu za nadmoć ili održanje te nadmoći u društvu

prije nastanka politike postojalo je društveno vođenje poslova a ono se bitno razlikuje od politike → političko upravljanje pretpostavlja ekonomsku i političku diferencijaciju ljudi

51

→ društveno vođenje poslova utemeljeno je na stvarnoj jednakosti ljudi proistekloj iz ravnopravnosti u produkcijskim odnosima

odnos države i prava prema politici upravljačke grupe može se ovako odrediti: pravo i država instrumenti su političkog plana upravljačke grupe sadašnje stanje društvenog života pokazuje da je političko upravljanje činjenica , a u uvjetima političkog upravljanja društvenim poslovima ne može se govoriti o politički jedinstvenom narodu narod u jednoj državi iako podvrgnut propisima istog pravnog sustava politički ne predstavlja jednu cjelinu već je podijeljen na grupe → grupe nisu nastale samo prema željama određenog broja ljudi već su i objektivno uvjetovane→ postojanje grupa u društvu može značiti podvojenost i antagonizam jer se između njih može voditi ekonomsko i političko suprotstavljanje kako bi se osvojila državna vlast i nametnulo ostalim grupa ono društveno uređenje koje odgovara upravljačkoj grupi

ako postoje grupe s različitim interesima ne može biti ni političke jedinstvenosti međutim to ne znači da određeni narod ne može dostići veoma visok stupanj političke jedinstvenosti ali ne može postići potpunu političku jedinstvenost → to se obično događa neposredno prije ili nakon velikih društvenih promjena za političku jedinstvenost nužno je postojanje potpune solidarnosti među društvenim grupama i pojedincima pristaše SOLIDARIZMA utvrdili su da je solidarnost među ljudima najveća društvena vrijednost te kako je jedina temeljna činjenica društvenog života solidarnost a druge činjenice nemaju nikakvo značenje li ne zaslužuju pozornost

→ osnovne postavke solidarizma nisu netočne ali su jednostrane te više potječu iz emocionalnih izvora nego iz objektivnih činjenica jer društvena međuovisnost ljudi ne ispoljava se samo putem društvene solidarnosti već i putem suprotstavljanja među grupama i ljudima društveno suprotstavljanje pokazuje se kao druga moguća posljedica međuovisnosti ljudi povijesno-pravna škola se posebno isticala u shvaćanju naroda kao jedinstvene političke cjeline iz koje proizlazi jedinstveni narodni duh→ ta škola je teorijski odgovor na školu prirodnog prava koja je smatrala da je pravo statično i univerzalno→ povijesno-pravna škola donijela je sasvim suprotne poglede:→ pravo je kao i jezik proizvod kolektivne narodne svijesti→ uloga zakonodavaca sastoji se u tome da prati jedinstveno i harmonično stvaranje prava te da bez ikakve vlastite stvaralačke intervencije prenese u zakonodavna djela ono što narodni život sam po sebi donese→ teoretičari te škole smatrali su da u svakom narodu djeluje kolektivna svijest, narodni duh → povijesno-pravna škola bila je pod utjecajem romantičarskog pokreta u Europi→ iz procesa stvaranja i razvoja prava eliminirala je element suprotstavljanja i činjenicu društvene podvojenosti antagonizma

52

pojam SUVERENOST je bio žestoko napadnut u pravnoj teoriji→ s najviše argumenata i najvećom dosljednošću od istaknutog francuskog teoretičara Duguita u djelu Preobražaj javnog prava▬ pojam suverenost je zastario i u suvremenoj demokratskoj državni nije potreban▬ država se mora drukčije organizirati te u svoje temelje i razloge opravdanja mora postaviti druga načela a ne načelo suverenosti

▬ polazi s jedne osnovne pretpostavke a ta je da nema hijerarhije volja → jedna volje ne može biti viša a druga niža → prema tome ni tzv. volja države nije neka viša volja od volje njenih građana▬ iz toga slijedi da je državna vlast nema nikakvo apriorno (prethodno) opravdanje nego aposteriorno (naknadno) odnosno ona mora svojom praksom dokazati da je njena vlast u službi osnovnih društvenih načela i dobrobiti građana, tek će ako to dokaže državna vlast postići opravdanje i priznanje svojih građana▬ načelo suverenosti je suvišno jer bi ono davalo podršku apriornom opravdanju državne vlasti▬ glavno načelo države mora biti služenje društvenoj solidarnosti▬ država se mora organizirati tako da njena vlast bude shvaćena kao pravo a ne kao dužnost▬ državu moramo shvaćati kao služenje a ne zapovijedanje▬ država ne smije više biti suverena organizacija već sustav JAVNIH SLUŽBI tako se pojam javna služba afirmirao

Država i prisila

Država je društvena organizacija koja na svom području ima monopol fizičke prisile?

ZAŠTO NIJE MONOPOL?→ država nije jedina koja na svom teritoriju provodi prisilu, ► to čine i druge organizacije (npr. terorističke, političke, organizacije kriminala itd.) Ako prisila tih drugih organizacija na području države toliko naraste, možemo govoriti, s aspekta prisile o državi u državi a ako prisila tih drugih organizacija nadjača ili nadvlada prisilu same državne vlasti, dotična državna vlast se obara ili nastavlja postojati samo na papir► i pojedinci provode fizičku prisilu činjenjem protupravnih akata - čim postoji pravo, realna je pretpostavka nastanka protupravnosti

ZAŠTO NIJE FIZIČKA PRISILA?→ država ne provodi samo fizičku prisilu već i druge oblike prisile►psihičku prisilu koja se manifestira gotovo stalno kroz nagovještaje sankcija građanima u slučaju da povrijede ili ne ispune pravne norme države► ideološku prisilu► religijsku prisilu (u slučaju teokratske države)

53

► ekonomsku prisilu putem poreza

NAZORI O DRŽAVI I PRAVU ■ kada su zavojevači došli u Rim, stari Rimljani postavili su im pitanje: Kojim pravom silo? A zavojevači su im odgovorili: Naše pravo je na vrhu naših mačeva!

■ Engels u svom djelu Anti-Duhring navodi: Despot je gospodar samo dok ima silu i zato čim bude protjeran, ne može se tužiti protiv sile. Sila ga je održala, sila ga i izbacuje

■ Hobbes ističe: Vlast a ne istina čini zakon. Pravo nije ono što je pravedno nego ono što je naređeno.

■ Portalis smatra da je pravo u svom maksimumu onda kad je prisila u svom minimumu

■ Rocher kaže: Sama je država najznačajniji nematerijalni kapital svakog naroda

■ Ihering smatra da društvo pokreće egoizam ali i etika i moral odnosno osjećaj dužnosti i ljubavi- kaže da je veća blagodat za zajednicu ako se građani prema pravnom poretku ponašaju s osjećajem dužnosti i štovanja nego zbog nade u nagradu ili zbog straha od prisile - država ne može postojati bez prava, a ako pravo ne može postojati bez prisile nije opravdano svo pravo svoditi samo na prisilu jer kakvo je to pravo kojeg se građani pridržavaju samo zato jer ih se na to prisiljava

■ Duguit smatra da je pravo ovisno o društvenoj solidarnosti- ona pravna norma koja je valjano donesena od nadležnog organa i ne proturječi ustavnim odredbama nije pravo ako ide protiv društvene solidarnosti, dakle društvena solidarnost je viša od prava

■ jedan od najtežih udaraca shvaćanju države i prava pretežito kao prisile dao je njemački pravni teoretičar i pisac međunarodnog prava Laun - on smatra da je državni zakon ponuda koju zakonodavac upućuje građanima te kaže da ako će se obavezna snaga prava i autoritet države temeljiti na prisili neće biti drugog prava osim prava sile, pravo i sila bit će ista stvar a država i banda neće se razlikovati

54

STRUKTURA PRAVA

Postoje 2 osnovna shvaćanja o strukturi prava: - normativističko - sociologističko

NORMATIVISTI su teoretičari koji smatraju da se pravo sastoji od pravila odnosno normi koje donosi državna vlast

SOCIOLOGISTI su teoretičari koji smatraju da se pravo sastoji od društvenih odnosa, a ne normi

međutim ta su shvaćanja jednostrana i utoliko pogrešnaPRAVO se sastoji i od normi i od odnosa jer→ poredak društvenih odnosa ne može nastati bez sustava pravila koji ga regulira → a ni sustav pravila ne znači ništa ako ne izazove određeni poredak društvenih odnosa

PRAVNA NORMA

Pravilo i norma su sinonimi

ŠTO NIJE BITNO ZA PRAVU NORMU?• njezin sadržaj• njezin oblik• njezin rok trajanja (koliko će dugo biti na snazi)

ŠTO JE BITNO ZA PRAVU NORMU?● njezina vezanost za državu i druge pravno stvaralačke čimbenike ● njezina učinkovitost, djelotvornost, efikasnost

ZNAČAJKE VEZANOSTI PRAVNE NORME za državu i druge pravno stvaralačke čimbenike:

1. pravna norma proistječe iz države i drugih pravno stvaralačkih čimbenika odnosno oni je stvaraju – razlikujemo:

55

neposredno stvaranje postoji kada državni organi i drugi pravno stvaralački čimbenici propisuju pravila koja do tada nisu egzistirala kao neka druga društvena norma

posredno stvaranje postoji kada državni organi i drugi pravno stvaralački čimbenici propisuju pravila čiji sadržaj nalaze i preuzimaju iz neke druge postojeće društvene norme → oni tu društvenu normu (običaj moral i sl.) uzimaju u pravnu sferu, dodjeljuju joj pravnu sankciju i tako je pretvaraju u pravnu normu2. svrha pravne norme je ostvarivanje državnih ciljeva, ostvarivanje pravnog poretka

3. državni organi i drugi pravno stvaralački čimbenici ne samo da stvaraju pravnu normu već je vezuju za sebe tijekom čitave njihove daljnje egzistencije (mogu ih mijenjati, ukinuti, tumačiti…)

4. za nepoštivanje pravne norme jedino državni organi mogu odrediti i primijeniti sankciju

→ donositelj pravne norme = ADRESANT→ onaj kome je pravna norma upućena = ADRESAT → adresati pravne norme u državi su pojedinci i udruženja pojedinaca a nazivaju se PRAVNI SUBJEKTI → pravni subjekti mogu biti vlastiti i strani državljani → udruženja pojedinaca koja su osnovana radi postizanja pravom priznatog cilja zovu se PRAVNE OSOBE (u taj pojam mogu se ubrojiti i državni organi kojima je to svojstvo priznato posebnim pravnim propisom)

U svakoj državi postoji sustav službenih društvenih vrijednosti koje vlast ističe, zaštićuje i želi unaprijediti pravne norme idu za time da ostvare ili ne povrijede te društvene vrijednosti (način proizvodnje i raspodjele dobara, red i mir, načelo zakonitosti i poštovanja građana…)

PODJELA NORMI:- pravna norma s obzirom na adresate- pravna norma s obzirom na teritorijalnu valjanost - pravna norma s obzirom na vremensku valjanost- pravna norma s obzirom na svoj sastav- pravna norma s obzirom na svoj intenzitet

Pravna norma s obzirom na adresate

Pravna norma s obzirom na adresate može biti: ● OPĆA ● POSEBNA ● POJEDINAČNA

56

OPĆA PRAVNA NORMA je ona koja se upućuje svim građanima na državnom području → npr. Kazneni zakon RH

POSEBNA PRAVNA NORMA je ona koja se upućuje samo određenoj grupi građana → npr. Zakon o javnim službenicima

POJEDINAČNA PRAVNA NORMA je ona koja se upućuje pojedincu ili već broju pojedinaca, a glavna značajka joj je da pravno riješi neki individualni slučaj→ npr. sudska presuda razlikuju se i prema opsegu obuhvaćanja adresata

Pravna norma s obzirom na teritorijalnu valjanost

Pravna norma s obzirom na teritorijalnu valjanost može biti:● GENERALNA PRAVNA NORMA je ona koja vrijedi na čitavom državnom teritoriju● PARTIKULARNA PRAVNA NORMA je ona koja vrijedi samo na određenom dijelu državnog teritorija → partikularne norme nalazimo i u unitarnim državama, ali posebno u državama koje su jače decentralizirane, naročito u federacijama → ako je neki dio državnog teritorija pogođen kakvom elementarnom nepogodom državna vlast može donijeti partikularnu normu koja će se odnosi na taj dio državnog teritorija, njome se može regulirati npr. jače investicije i ubrzanje privrednog razvoja

NAČELO TERITORIJALNOSTI PRAVNOG SUSTAVA – pravne norme su teritorijalno ograničene, one u načelu vrijede samo na određenom državnom teritoriju dok na drugom ne vrijede dakle samo načelno zbog međunarodnog života naime, svi pravni poredci teže za transteritorijalnim reguliranjem odnosno oni što više nastoje pravno obuhvatiti ponašanje svoji građana i kad se nalaze u drugim državama između država, izričito ili prešutno, na osnovi recipročnosti odnosno uzajamnosti dolazi do dopuštanja transteritorijalnog reguliranja

NAČELO PERSONALNOSTI transteritorijalno reguliranje ostvaruje se na osnovi načela personalnosti prema kojem za primjenu određenog pravnog sustava nije mjerodavan teritorij na kojem se soba nalazi već sama osoba odnosno njena državljanska pripadnost

= danas se primjenjuje KOMBINACIJA TERITORIJALNOG I PRESONALNOG NAČELA prema kojoj - načelo teritorijalnosti vrijedi redovito, a- načelo personalnosti vrijedi kao iznimka

Ostali izuzeci od NAČELA TERITORIJALNOSTI PRAVNOG SUSTAVA:

57

▬ u određenim okolnostima pravna pravila druge države mogu se primjenjivati u našoj državi, to su tzv. slučajevi s elementom inozemnosti ▬ neke osobe u našoj državi mogu biti izuzete od zahvata našeg prava – ta se pojava na području međunarodno prava zove načelo eksteritorijalnosti → to je skup pravnih povlastica za osobu i osoblje diplomatskog predstavnika jedne države u drugoj državi, koji obuhvaća: osobnu nepovredivost, izuzeće od sudbenosti (imunitet), nepristupnost stanu, davanje azila drugim osobama, oslobođenje od nekih poreza, carina itd.

Pravna norma s obzirom na vremensku valjanost

pravna norma s obzirom na vremensku valjanost uglavnom se svodi na 2 pitanja:● Od kada vrijedi pravna norma?● Do kada vrijedi pravna norma?

(no prije toga potrebno je definirati valjanost pravne norme)

Uvjeti valjanosti pravne norme: • ako je donesena od nadležnog državnog organa ili drugog nadležnog pravno stvaralačkog čimbenika • ako je donesena pravno predviđenim postupkom• ako je njen sadržaj u skladu sa zakonom odnosno u skladu sa sadržajem više pravne norme ti se uvjeti navode pod pretpostavkom da već postoji učinkoviti pravni sustav, odnosno da se radi jedino o donošenju nižih pravnih normi na više

Odredba da pravna norma stupa na snagu može biti formulirana na 2 način:• ili je dan stupanja na snagu određen pojedinačno za određenu pravnu normu • ili je dan stupanja na snagu određen općenito za niz pravnih normi

- kod nas zakon stupa na snagu 8. dan od publiciranja - razdoblje od časa publikacije do časa stupanja na snagu zove se vacatio legis, što znači oslobođenje od zakona, neobaveznost zakonaZakoni mogu stupiti na snagu:= u redovitoj vakaciji – dakle kod nas 8 dana nakon publikacije= bez ikakve vakacije – nakon što su izglasani ili objavljeni= u dužnoj vakaciji – dakle duže od 8 dana, nakon 8. dana publikacije- razlozi duže vakacije: ● značajnost zakona ● opsežnost zakona ● strogost zakona

→ u pravnoj praksi i teoriji duboko se uvriježilo načelo da nepoznavanje prava - ignorantia iuris ne može nikoga ispričavati, već nepoznavanje prava škodi - ignorantia iuris nocet

Pravne norme gube snagu:

58

● ako u svom sadržaju imaju navedeni rok do kada će vrijediti ● ako budu ukinute izričito ili prešutno abrogacija je izričito ukidanje pravne norme = donosi se nova pravna norma u kojoj se izričito navodi da stupanjem na snagu te pravne norme prestaje vrijediti do tada važeća pravna norma derogacija je prešutno ukidanje pravne norme = donosi se nova pravna norma koja ništa ne kazuje o prestanku neke ranije pravne norme ali se primjenjuje pravilo lex posterior derogat legi priori (kasniji zakon ukida prijašnji)

→ kako bi novi zakon u potpunosti ukinuo stari mora imati jednak doseg reguliranja i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu

● neki teoretičari smatraju da zakon može prestati i bez prešutnog ukidanja kad nestane svrhe, cilja tog zakona – cessante ratione (cilj pravnih pravila je reguliranje društvenih odnosa, ako nekog društvenog odnosa više nema, nema ni potrebe za pravnim pravilom)

U načelu pravna norma vrijedi samo za one odnose koji su nastali nakon njezina stupanja na snagu - u suprotnom bi se narušila pravna sigurnost građana - pravni subjekti dobivaju tzv. stečena prava - to su određena subjektivna prava koja ne dopuštaju da se već regulirani odnosi u koje su ti subjekti ušli ponovo reguliraju novim pravilom na njihovu štetu- u slučaju da se to ipak dogodi znači da je pravilo dobilo povratnu snagu (retroaktivnost) odnosno da se primjenjuje i na one slučajeve koji se nastali prije njegova stupanja na snagu- no u načelu, zakoni nemaju povratnu snagu- smatra se da povratna snaga zakona nije prikladna za neke grane prava, dok se u drugim granama katkad može provoditi npr. na području krivičnog prava retroaktivnost ne nastaje ako šteti pojedincu a nastaje ako mu pogoduje

Povratna snaga pravnih normi može doći do izražaja:● kod tzv. interpretativnih zakona – to su zakoni koji se donose kako bi protumačili postojeće (ovdje se povratna snaga zakona može zloupotrijebiti) ● kod ustanovljenja zakonskih praznina – stvara se pravno pravilo koje se odnosi na činjenice nastale prije donošenja pravila

59

Pravna norma s obzirom na svoj sastav

Pravna norma može biti upućena kroz 3 oblika: ■ zahtjev → zapovijed → zabrana ■ ovlaštenje

PRAVNA NORMA U OBLIKU KOJI NAREĐUJE ima pozitivno naređenje odnosno od svog adresata traži poduzimanje neke radnje, aktivnost

PRAVNA NORMA U OBLIKU KOJI ZABRANJUJEima negativno naređenje odnosno od svog adresata traži suzdržavanje od neke radnje, pasivnost

OVLAŠTENJE je pravna norma koja ovlašćuje adresate da se posluže ili ne posluže nekim pravom i u njima se može očitovati zahtjev upućen državnim organima da dopuste adresatima da se posluže ili ne posluže nekim pravom te se može javiti problem samoograničenja državne vlasti = ona upućuje pravne norme i njima na taj način ograničava svoju vlast

Bitno je razlikovati ovlašćujuću pravnu normu od alternativne pravne norme : kod OVLAŠĆUJUĆE PRAVNE NORME imamo situaciju mogu ali ne moram (npr. glasati, dignuti kredit itd.) kod ALTERNATIVNE PRAVNE NORME imamo situaciju moram ali onu opciju koju ja hoću (npr. zajedničko obiteljsko ime bračnih drugova)

NORME-DEFINICIJE su one pravne norme koje na izgled ne postavljaju nikakve zahtjeve, a njihov jezični oblik nije ni u zapovijedi, ni u zabrani, ni u ovlaštenju, već izgledaju kao nekakve konstatacije ili opisi npr. Članci 11. 12 i 13. Ustava RH u kojima se opisuje grb RH, zastava, himna itd. iako na izgled ne postavljaju nikakve zahtjeve u njima se krije zahtjev da se npr. državni grb mora oblikovati na određen način

Elementi opće pravni norme su:► HIPOTEZA je onaj dio opće pravne norme u kojem se predviđa i na tipičan

60

način opisuje neki događaj odnosno ponašanje ► DISPOZICIJA središnji i najvažniji dio opće pravne norme koji označava zahtjev prema kojem se adresati moraju ili smiju ponašati ► SANKCIJA je onaj dio opće pravne norme u kojem se navodi prisila koju će državni organi provesti prema adresatima koji ne postupe prema zahtjevu dispozicije međutim važno je napomenuti da opće pravne norme formalno rijetko imaju sva tri djela jer se nastoji da one budu što kraće i jezgrovitije te stoga iz njihovog sadržaja redovito otpada ono što se logički može zaključiti

Pravna norma s obzirom na svoj intenzitet

Državna vlast ne regulira sve društvene odnose već samo one koji su joj bitni za postizanje cilja, te ih regulira u različitom obliku i s različitim intenzitetom.

Pravila različitog intenziteta koja su na raspolaganju pravne vlasti su:► KATEGORIČKE NORME ili ius cogens, ius strictum = su one norme u kojima zakonodavac daje samo jednu mogućnost i dužnost ponašanja adresatu – onemogućena je sloboda u ponašanju adresata

► DISJUNKTIVNE NORME = su one norme u kojima zakonodavac daje više mogućnosti ponašanja adresatu – omogućena je sloboda u ponašanju adresata

Postoje 2 vrste disjunktivnih normi:

→ ALTERNATIVNE NORME su one norme u kojima zakonodavac daje adresatu nekoliko mogućnosti ponašanja npr. 2 ali on je strogo vezan za te 2 – ako su mu dane 2 mogućnosti ne može izmisliti treću

→ DISPOZITIVNE NORME su one norme koje se primjenjuju samo ako adresat ne iskoristi svoju zakonom dopuštenu slobodnu raspoložbu– pravna vlast upućuje adresata da sam stvori pravilo ponašanja, i što god on normira pravna vlast priznaje kao pravno pravilo i zaštićuje sankcijom, ako adresat ne iskoristi to svoje ovlaštenje primjenjuje se dispozitivna norma

Određenost dijelova pravne norme

Kao što smo već rekli dijelovi pravne norme su: hipoteza, dispozicija i sankcija oni mogu biti: → apsolutno (strogo) određeni → relativno određeni → neodređeni

► HIPOTEZA JE APSOLUTNO ODREĐENA

61

ako je zakonodavac precizno utvrdio događaje uz koje je nadovezao dispoziciju i sankciju

► HIPOTEZA JE RELATIVNO ODREĐENA ako zakonodavac nije precizno utvrdio događaje uz koje je nadovezao dispoziciju i sankciju, već je naveo postojanje izuzetnih prilika

► HIPOTEZA JE NEODREĐENA ako ne postoji – može biti samo više ili manje neodređena► APSOLUTNO ODREĐENA DISPOZICIJA redovito tvori tzv. kategoričku normu – pravno pravilo čiji je zahtjev točno određen tako da adresat ne dolazi u nedoumicu

► RELATIVNO ODREĐENA DISPOZICIJA Razlikujemo 2 vrste relativno određenih dispozicija: DISPOZICIJE SA STANDARDIMA DISPOZICIJE S OGRANIČENIM IZBOROM koje se dijele na:→ alternativne dispozicije→ dispozicije s limitacijom→ dispozicije ograničene javim interesom→ dispozicije na slobodnu raspoložbu

DISPOZICIJE SA STANDARDIMA su one koje sadrže općenite izraze kojima adresant namjerno nije dao konkretan sadržaj već je ostavio da to učini adresat primjer pravnih standarda: nečasni život, savjesno, povreda morala, prebrza vožnjaitd.

DISPOZICIJE S OGRANIČENIM IZBOROM

→ alternativne dispozicije daju adresatu nekoliko mogućnosti ponašanja npr. 3 ali on je strogo vezan za te 3 i ne može izmisliti četvrtu

→ dispozicije s limitacijom su one u kojima se adresatu daje donju ili gornju granicu ili i donju i gornju granicu za opseg njegova ponašanja

→ dispozicije ograničene javim interesom ili diskrecijskih ocjena redovito se upućuju državnim organima koji su ovlašteni stvoriti određene samostalne ocjene u određenom slučaju ali ne prema svom krajnje neovisnom i slobodnom uvjerenju već ograničeni javnim interesom (interes pravnog poretka)

→ dispozicije na slobodnu raspoložbu ili dispozitvne norme možemo nazvati dispozitivnim dispozicijama - su one koje se primjenjuju samo ako adresat ne iskoristi svoju zakonom dopuštenu slobodnu raspoložbu – pravna vlast upućuje adresata da sam stvori pravilo ponašanja, i što god on normira pravna vlast priznaje kao pravno pravilo i zaštićuje sankcijom, ako adresat ne iskoristi to svoje ovlaštenje primjenjuje se dispozitivna norma

62

Oblici normativnog izražavanja

Temeljni oblici izražavanja pravnih normi su:■USMENI OBLIK■PISMENI OBLIK ▪ rečenicom ▪ formulom ▪ grafikonom ▪ znakom

Izbor pravnih pravila radi njihove provedbe

U pravnom postupku može doći do konkurencije pravnih pravila odnosno da se na isti društveni odnos može primijeniti više pravnih pravila ta se konkurencija rješava u primjeni, pa razlikujemo:► ISKLJUČIVU PRIMJENU► KUMULATIVNU PRIMJENU► PRIMJENU NA TEMELJU IZABIRANJA koja se dijeli na:→ ALTERNATIVNU→ SPECIJALNU

ISKLJUČIVA PRIMJENA pravnog pravila je ona u kojoj za određeni društveni odnos postoji samo jedna pravna norme koja će ga regulirati

KUMULATIVNA PRIMJENA pravnog pravila je ona u kojoj za određeni društveni odnos postoje dvije ili više pravnih normi koje će ga regulirati npr. akt protupravne tjelesne povrede mogu usporedno regulirati i propisi KZ-a i građanskopravni propisi o odgovornosti za štetu

PRIMJENA NA TEMELJU IZABIRANJA:→ ALTERNATIVNA PRIMJENA je ona u kojoj izabiremo između dvije ili više normu onu koja će dosljednije regulirati dotični odnos

→ SPECIJALNA PRIMJENA je ona u kojoj izabiremo onu pravnu normu koja je specijalno upućena na dotični pravni odnos a eliminiramo drugu, koja doduše regulira dotični odnos ali suviše općenito lex specialis derogat legi generali

Problem djelotvornosti pravnih pravila

Sankcija izražava stav adresanta da će za prekršaj zahtjeva dispozicije prekršitelj biti kažnjen no ujedno Sankcija je uputa i zahtjev državnim organima kako treba postupati ako dođe do prekršaja dispozicije

= stoga možemo reći da svaka pravna norma ima dvije dispozicije:

63

►DISPOZICIJU koja označava zahtjev prema kojem se adresati moraju ili smiju ponašati → možemo je nazvati PRIMARNOM DISPOZICIJOM

►SPECIJALNU DISPOZICIJU a to je upravo sankcija koju navodi pravna norma, jer ona nije ništa drugo nego li zahtjev državnim organima kako treba postupati ako dođe do prekršaja dispozicije → možemo je nazvati SEKUNDARNOM DISPOZICIJOM

PRIMARNA EFIKASNOST = adresatovo ponašanje je u skladu sa dispozicijom pravne normeTemelji se na:neposrednoj autonomiji volje = norma je donesena našom voljom pa je i usvajamoposrednoj autonomiji volje = norma je donesena autoritetom tuđe volje a naša joj volja daje moralni pristanakispunjenoj heteronomiji = norma je donesena autoritetom tuđe volje a naša joj volja ne daje moralni pristanak, ali je ipak izvršavamo iz različitih pobuda

SEKUNDARNA EFIKASNOST = adresatovo ponašanje nije u skladu sa dispozicijom pravne norme te u akciju stupa sankcija

PRIMARNA I SEKUNDARNA NEEFIKASNOST = adresatovo ponašanje nije u skladu sa dispozicijom pravne norme ali on izbjegne sankciju

Pravna odgovornost i svrhe kažnjavanja

Razlikujemo 3 ideje o svrsi kažnjavanja:1. svrha kažnjavanja je OSVETA- kazna je mehanička posljedica uzroka odnosno protupravnog djela, i ona mora biti jedan ekvivalent uzroka (talionsko načelo)

2. svrha kažnjavanja je PREVENCIJA- specijalna prevencija = onemogućiti prekršitelja da čini (ili ponovno čini) protupravna djela, izolacijom od društva i drugim mjerama - generalna prevencija = kažnjavanje treba više upozoriti sugrađane počinitelja nego samog počinitelja

3. svrha kažnjavanja je PREODGOJ POČINITELJA I NJEGOVO PONOVO VRAĆANJE DRUŠTVU - pojedinac je socijalno biće te je stoga za njegova dijela posredno odgovorno i društvo- društvo ga kao suučesnik ne smije napustiti već ga kažnjavanjem treba preodgojiti i

64

ponovno priznati svojim članom (osim ako se ne radi o najtežim protupravnim djelima zbog kojih se gubi život ili doživotna sloboda)

Suvremena teorija krivičnog prava povezala je prevenciju i odgoj te time povezala interes društva s interesom pojedinca, a odbacila je jedino svrhu kažnjavanja koja se temelji na slijepo odmazdi prema počinitelju

Kazna i protupravno djelo ne mogu se smatrati mehaničkim odnosnom uzroka i posljedice već je tom odnosu potreban jedan psihički element, a to je krivnja tako krivnja postaje osnova za kažnjavanje načelo krivnje dovelo je do pitanja Može li se pozvati na odgovornost za učinjeno protupravno djelo onog pojedinca čija svijest i volja nije bila u stanju shvatiti protupravnost djela? to pitanje dovelo je do problema ubrojivost/uračunljivosti odnosno do pitanja Tko je sve pravno odgovoran i u kojim okolnostima? činjenica ubrojivosti je osnova pravne odgovornosti a pravna odgovornost je osnova kažnjavanja

Pravne norme bez sankcija

Državni organi ponekad donose pravila koja nemaju sankciju: → jedni teoretičari smatraju da takve norme, zbog nepostojanja sankcija, nemaju pravni značaj→ drugi teoretičari smatraju da su to pravne norme, ali s nedostatkom, nesavršene i nazivaju leges imperfectae (nesavršeni zakoni)

Pravna teorija smatra da nije bitno za pravnu narav nekog pravila da ima sankciju i da je sankcija u pravnoj normi predviđena, već da postoji stvarna mogućnost da državni organ sankciju i naknadno odredi ex post facto i osigura kazneno izvršenje u svojoj primjeni

Razlikujemo 2 situacije:- uvjete kada ustavne norme krši pravni subjekt koji nije najviši državni organ = ne postoji nikakva stvarna prepreka da se sankcija naknadno odredi i da je državni organ naknadno provede; ustav je razrađen u nižim pravnim propisima, što znači da je povreda Ustava ujedno i povreda nižeg propisa koji ima sankciju - u tom slučaju normi se ne može odbaciti pravni karakter

- uvjeti kada ustavne norme krši najviši državni organ – onaj koji je suveren = ne postoji organ viši od njega koji bi propisao pravnu sankciju i kazneno izvršenje te sankcije, dakle on nema pravnu odgovornost za kršenje ustavnih propisa ali ima drugu vrstu odgovornosti npr. političku odgovornost

65

stoga su ustavni propisi dualističke naravi: pravne i političke, ovisno o tome kojem se adresatu upućuju

Pravne norme mogu biti bez sankcija, ali ne mogu biti bez državnog organa koji bi sankciju naknadno odredio i osigurao kazneno izvršenje. 

Reagiranje pravne vlasti na protupravna djela

Pravo pretpostavlja da će doći do protupravnih djela → protupravno djelo je negacija prava → protupravnost je nužan element prava, dakle pravo u sebi nosi svoju vlastitu negaciju na protupravno djelo pravna vlast reagira kaznom → kazna je dakle negacija protupravnog djela svrha pravne vlasti je da kvantitetom i kvalitetom kazne ostvari ekvivalent prema protupravnom djelu

Kazna se u širem smislu dijeli na: ►KAZNU U UŽEM SMISLU→ oduzimanje života→ tjelesna kazna→ oduzimanje imovine→ oduzimanje slobode→ oduzimanje prava

►POPRAVLJANJE NANESENE ŠTETE s time da šteta mora biti protupravna odnosno da su povrijeđeni interesi drugog subjekta koji su zaštićeni pravom Popravljanje nanesene štete može biti ostvareno u 3 osnovna oblika:→ povratom u prijašnje stanje – što znači uspostavu stanja kakvo je bilo prije počinjenog protupravnog djelaPrilikom oduzete ili oštećene stvari, povrat u prijašnje stanje može biti:individualan = ako se vraća ista stvar koja je bila oduzetagenerički =ako se daje druga stvar iste vrste odnosno kvaliteteuz naplatu troškova = ako oštećenu stvar vlasnik popravlja, vraća u prijašnje stanje ali od počinitelja naplaćuje troškove → nadoknadom štete – saniranje štete novčanim ekvivalentom, gdje se javlja pitanje da li će se nadoknađivati samo: stvarna šteta – damnum emergens, ili i izmakla dobit – lucrum cessans → udovoljenjem odnosno satisfakcijom – saniranje štete moralnim ekvivalentom npr. javna isprika

►PONIŠTENJE PRAVNOG POSLA (akta) - poništenjem shvaćamo njegovo stavljanje izvan pravne snage i eventualno ukidanje

66

mogućnosti da taj pravni akt izaziva pravne posljedice

Stupanj određenosti pravnih sankcija

Određenost sankcija znači:→ da je predviđen organ koji provodi sankcije→ da su u pravnoj normi dani elementi za određenje konkretne kazne i kvalitetom kvantitetomSankcije mogu biti:■ APSOLUTNO ODREĐENE SANKCIJE su one koje daju precizan nagovještaj kazne koja očekuje prekršitelja pravne norme i to s obzirom na organ koji treba provesti kaznu i s obzirom na kvalitetu i kvantitetu kazne npr. ako vozač ne poštuje propise, kaznit će se sa 1000 kuna, za određeno kazneno djelo predviđena je kazna od godinu dana zatvora

■ RELATIVNO ODREĐENE SANKCIJE su one u kojima nedostaje neki od sljedećih elemenata: → točno naveden organ koji određuje kaznu→ precizna i jedinstvena kvaliteta kazne (vrsta)→ precizna i jedinstvena kvantiteta kazne (opseg)relativno određena sankcija izražava se u više oblika▪ sankcija s gornjom granicom opsega kazne▪ sankcija s donjom granicom opsega kazne▪ sankcija s gornjom i donjom granicom opsega kazne▪ alternativna sankcija ▪ kumulativna sankcija ▪ sankcija koja propisuje samo kvalitetu, vrst kazne▪ diskrecijska sankcija je sankcija tako sastavljena da se iz nje vidi jedino organ koji treba odrediti konkretnu sankciju, ali nije navedena ni kvaliteta ni kvantiteta kazne ▪ dispozitivna sankcija koju određuju stranke, uglavnom kod ugovornih odnosa, te se prema tome se i zove ugovorna kazna ili penal (visina je ograničena i ne dopušta bogaćenje oštećene stranke

■ NEODREĐENE SANKCIJE leges imperfectae – apsolutno neodređene sankcije su nepostojeće sankcije a možemo ih utvrditi ako postoje 3 uvjeta:→ da nije predviđen državni organ koji određuje sankciju→ da u sankciji nije navedena kvaliteta kazne→ da u sankciji nije navedena kvantiteta kazne

67

ako postoji samo jedan od ta 3 elementa radi se o relativno neodređenoj sankciji, a relativno određena sankcija i relativno neodređena sankcija su isto

Protupravnost i pravna odgovornost

PRAVNA ODGOVORNOST je odgovornost za vlastito ili tuđe ponašanje pred organima  pravnog poretka

Da bi nastala protupravnost potrebno je da nekim aktom ili ponašanjem bude povrijeđena neka pravna norma ili da dođe do povrede pravnog subjekta ta tvrdnja je stavljenja pod sumnju zbog stajališta ŠKOLE PRIRODNOG PRAVA da postoje: - mala in se (zlodjela sama po sebi, koja treba pravno kažnjavati) - mala prohibita (pravom predivđena, zabranjena i kažnjiva protupravna djela) Pravni pozitivizam (najdosljednije ostvaren u pravnoj teoriji Hansa Kelsena) oštro je osudio ovaj dualizam protupravnosti ističući da se pravnog poretka tiču samo mala prohibitaKelsen kaže da uobičajeno shvaćanje po kojem određena vrsta ljudskog ponašanja izaziva pravnu sankciju zato što predstavlja delikt nije točno ! = Ono je delikt zato što izaziva sankciju= Ne postoji delikt po sebiU modernom pravu u skladu sa tim vrijedi: Nullum crimen sine lege, nulla pena sine lege – nijedno kazneno djelo nije kazna ako nije unaprijed propisano zakonom

Postoje dva elementa protupravnosti:OBJEKTIVNI ELEMENT - ponašanje koje je suprotno nekoj pravnoj normi laesio normae SUBJEKTIVNI ELEMENT - nastaje kada se počinjeno protupravno djelo pripisuje nama i čini odgovornom našu svijest, to stanje naše svijesti koje je jedan od uzroka protupravnog djela naziva se krivnja ili culpa u širem smislu.

Krivnja i odmjeravanje kazne različito se stupnjeva s obzirom na to je li protupravno djelo nastalo s namjerom dolus ili propuštanjem dužne pažnje culpa

NAMJERA = protupravno djelo nastalo s namjerom dolus - protupravno djelo nastalo s namjerom (umišljajem, predumišljajem) teže se ocjenjuje pravno i kazneno nego protupravno djelo nastalo propuštanjem dužne pažnje iz čega proizilazi veća pravna odgovornost redovito i veća kazna za počinitelja Intenzitet namjere može biti različit i očituje se u stupnjevima: I. stupanj - postoji svijest i volja da se djelo izvede;

68

II. stupanj - postoji još i svijest o protupravnosti djela i njegovih posljedica; III. stupanj - postoji još i zluradost zbog počinjenog djela i okrutan oblik njegova izvođenja

NEHAT = protupravno djelo nastalo propuštanjem dužne pažnje culpa ●culpa lata (gruba nepažnja, krajnji nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju koju ima svaki prosječan čovjek po pravnoj odgovornosti.●culpa levis ( lakša nepažnja, blaži nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju koju posjeduje savjestan čovjek tj. čija je pažnja natprosječna●culpa inteligendo - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju koju bi primjenila stručna osoba prilikom izbora

Isključenje protupravnosti

U pravnom poretku postoje primjeri u kojima je nanešena šteta pravnim subjektima, ali se zbog posebnih razloga ne može zaključiti da je nanesena šteta protupravna.

Oblici u kojima se javlja nanošenje štete isključenjem protupravnosti: NUŽNA OBRANA – je obrana koja je neophodna da bi počinitelj od sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni napad→ vrsta samopomoći koju pravni poredak načelno zabranjuje, ali iznimno dozvoljavaza → pravnu osnovanost nužne obrane je bitno da je napadaj protupravan, neposredan i da dolazi do osobe ili osoba

KRAJNJA NUŽDA – je stanje kada se netko nalazi u neskrivljenoj opasnosti pa počini određeno djelo da bi otklonio tu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a da pritom ne nanese zlo koje nije veće od onog koje je prijetilo→ opasnost kod krajnje nužde može potjecati od elementarne nepogode, životinje, katkad i od osobe ali samo kad od nje ne dolazi napad→ nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti

razlika! napad čovjeka na čovjeka = nužna obrana

napad psa na čovjeka = krajnja nužda

ČINJENJE ŠTETE PO DUŽNOSTI - kada je pravni subjekt ovlašten pravnim propisima da u pojedinim prilikama učini štetu interesima drugih u cilju zaštite nekih drugih viših interesa (npr. interes cjelokupne zajednice)

VIŠA SILA vis maior - događaj ili činjenica koja izvan ljudske volje i na koje ljudska volja ne može utjecati (npr. neizvršavanje obaveza zbog bolesti)

69

PRISTANAK OŠTEĆENOG - kada jedan pravni subjekt nanosi drugome štetu uz njegov pristanak (nema pravopravnosti radnje) pristanak oštećenog može se kretati → samo na području prava i interesa kojima on osobno ima pravo raspolagati → samo za ona djela koja nisu u pravnosti s opće usvojenim shvaćanjem (npr. umjetna oplodnja, presađivanje organa)

PRAVNI ODNOS

PRAVNI ODNOS je društveni odnos reguliran pravnom normom (pravom)

Razlikujemo:APSTRAKTNI PRAVNI ODNOS - odnos koji je uređen općom pravnom normom između apstraktno određenih pravnih subjekata, npr. kupoprodaja (bilo koji prodavaoc i bilo koji kupac)

KONKRETNI PRAVNI ODNOS - odnos koji stvarno nastaje u društvenom životu između konkretno određenih pravnih subjekata npr. Josipa Lisac i Giuseppe Verdi sklapaju brak.apstraktan pravni odnos realizira se kroz konkretni pravni odnos, dakle on sam po sebi ne može egzistiratiPRAVNE ČINJENICE su činjenice koje izazivaju postanak, promjene ili prestanak pravnih odnosa npr. kupovanje, vjenčanje, uzimanje u najam, klevetanje

Razlikujemo 2 vrste pravnih činjenica:■ prirodni događaji - su one pravne činjenice koje nastaju bez sudjelovanja i nezavisno o ljudskoj volji npr. rođenje uvjetuje postanak pravnog odnosa između rođenog i države

■ ljudske radnje - su one pravne činjenice koje nastaju aktima ljudske volje tj. zbog aktivnosti volje Ljudske radnje mogu biti:u skladu s pravom - pravni poslovi (npr. kupovanje knjige) i protupravne ljudske radnje - delikti (npr. krađa automobila)

moguće je da pravo svojom normativnom ocjenom prekvalificira neki događaj u ljudsku radnju i obratno

ELEMENTI PRAVNOG ODNOSA su : ► PRAVNI SUBJEKT► PRAVNI OBJEKT► SUBJEKTIVNO PRAVO► PRAVNA OBAVEZA + u širem smislu PRAVNA NORMA

70

Pravni subjekt

Pravni odnosi mogu postojati samo između fizičkih osoba, fizičkih osoba i njihovih udruženja ili između samih udruženja. → da bi pojedinci i njihova udruženja mogli sudjelovati u pravnim odnosima potrebno je da im pravni poredak prizna neka svojstva tj. da budu nosioci prava i dužnosti (obveza), priznatih od pravnog poretka→ dakle, PRAVNI SUBJEKTI su osobe koje su nosioci prava i dužnosti u pravnom poretku

Pravni subjekti mogu biti: fizičke osobe (pojedinci) i pravne osobe (udruženja pojedinaca)

Pravni subjekti imaju:PRAVNU SPOSOBNOST – je svojstvo društvenih jedinki da budu nosioci prava i dužnosti priznatih od pravnog poretka međutim pravni poredak ne bi mogao postojati da pravni subjekti kojima je on priznao pravnu sposobnost nju ne primjenjuju odnosno kada oni ne bi zasnivali konkretne pravne odnose i stjecali konkretna prava i obaveze stoga se pravni poredak ne zadovoljava samo dodjeljivanjem pravne sposobnosti već traži da pojedici na njenoj osnovi i djeluju zato uz pravnu sposobnost redovito ide i djelatna sposobnost

DJELATNU SPOSOBNOST – je skup ovlaštenja pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno djeluju odnosno da vlasitim ponašanjem izazivaju pravne posljediceDjelatna sposobnost dijeli se na   : POSLOVNU SPODOBNOST odnosno sposobnost sklapanja pravnih poslova u skladu sa pravom DELIKTNU SPOSOBNOST odnosno sposobnost poduzimanja, obavljanja i odgovornosti za protupravne radnje

Fizičke osobe kao pravni subjekti

Fizička osoba pravnu sposobnost stječe rođenjem  - ona je nedjeljiva- nemože se umanjiti ni ograničiti

71

Stjecanje pravne i djelatne sposobnosti fizičkih osoba

POSLOVNA SPOSOBNOST FIZIČKE OSOBE OVISI O STAROSNOJ DOBI, te stoga razlikujemo tri stupnja stjecanja poslovne sposobnosti fizičke osobe :● razdoblje bez poslovne sposobnosti● razdoblje prvih elemenata i ograničene poslovne sposobnosti (10, 14, 16 god.) ● razdoblje potpune poslovne sposobnosti (nakon 18 god.)Potpunu poslovnu sposobnost  fizička osoba stječe s navršenih 18 godina ili zaključenjem braka prije punoljetnosti

DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIČKE OSOBE OVISI O URAČUNJLJIVOSTI= biti svjestan svoje odluke, svoga čina i redovitih posljedica toga čina životna dob privremeno određuje stupanj pravne ubrojivosti → stupanj pravne ubrojivosti određuje stupanj deliktne odgovornosti → stupanj deliktne odgovornosti redovito određuje i vrstu i visinu kazne

Ograničenje djelatne sposobnosti fizičkih osoba

Djelatna sposobnost fizičkim osobama može biti ograničena ne samo po kriteriju dobi života, već i: → SPOLA (npr. ženama pravo glasa), → ZDRAVLJA (npr.psihički problemi), → NEDOSTATAKA U KARAKTERU I DRUŠTVENOM PONAŠANJU POJEDINACA – socijalna zla (npr. alkoholizam) → raznih drugih oblika diskriminacije (npr. imovinska, rasna, vjerska, klasna )

Prestanak pravne i djelatne sposobnosti fizičkih osoba

Pravna i djelatna sposobnost fizičkih osoba redovito prestaje smrću ako je neka osoba već duže vrijeme nestala može se od nadležnih državnih organa tražiti da je proglase mrtvom, ali se smatra da ona ne gubi ni pravnu ni djelatnu sposobnost, pa ako se dokaže da je živa svi pravni poslovi ostaju na snazi

72

Pravne osobe kao pravni subjekti

PRAVNA OSOBA je udruženje pojedinaca osnovano radi postizanja pravom priznatog cilja odnosno pravni subjekt sa pravnom i djelatnom sposobnošću

GLAVNI ELEMENTI PRAVNE OSOBE su: ► cilj i djelatnost svaka organizacija nastaje radi postizanja određenog cilja – o tom cilju ovisi hoće li državna vlast toj organizaciji dodjeliti svojstvo pravne osobe, odnosno pravnu sposobnost a snjom i specijalnu djelatnu sposobnost = sposobnost koja kvantitativno nije opsežna kao kod fizičkih osoba već je usko vezana i utemeljena na društvenom cilju i djelatnosti dotične pravne osobe ► sredstva da bi se taj cilj postigao potrebno je da dotična pravna osoba ima na praspolaganju određena sredstva ► članstvo da bi ta sredstva postignula cilj netko ih mora motivirati a to mogu samo ljudi odnosno članstvo organizacije ► organi iz tog članstva potrebno je izdvojiti posebnu grupu koja će rukovoditi dotičnom pravnom osobom i predstavljati je i prema unutra i prema van – ta posebna grupa su organi dotične pravne osobe ► statut kako bi svi elementi pravne osobe bili precizirani i svi odnosi utvrđeni svaka pravna osoba mora imati svoj statut kojeg redovito odobrava nadležni državni organ ► jedinstvo i identitet pravna osoba je transpersonalna dakle nije ovisna o trajanju života svojih članova, i inpersonalna dakle nije zbroj svojih članova i u društvenim odnosima nastupa jedinstveno, čime potvrđuje svoj pravni kontinuitet i identitet

RAZLIKA IZMEĐU FIZIČKIH I PRAVNIH OSOBA ■ fizička osoba kao pravni subjekt pravnu sposobnost dobiva rođenjem a gubi smrću, dakle na osnovi prirodnog događaja □ pravna osoba pravnu sposobnost dobiva aktom odobrenja a gubi kada državna vlast ukine to odobrenje, dakle na osnovi ljudske radnje ■ fizička osoba kao pravni subjekt u društvu smije raditi sve ono što pravom nije zabranjeno□ pravna osoba u društvu smije djelovati samo onako kako joj je pravno dozvoljeno odnosno njena pravna djelatnost je strogo vezana za njezin cilj ■ fizička osoba kao pravni subjekt je identična sama sebi □ pravna osoba nije zbroj svojih članova već poseban subjekt neovisan o subjektivitetu svojih članova (njezini članovi ne gube svojstvo pravnog subjekta zbog toga što

73

pripadaju dotičnoj pravnoj osobi)■ fizička osoba kao pravni subjekt pravnu sposobnost dobiva odmah rođenjem a djelatnu ovisno o različitim činjenicama, kasnije□ pravna osoba stjecanjem pravne sposobnosti u isti mah stjeće i djelatnu sposobnost DRUŠTVENE PRAVNE OSOBE su one pravne osobe čija je svrha postizanje nekog priznatog društvenog cilja i za postizanje tog društvenog cilja dotičnoj pravnoj osobi se daje na raspolaganje i određeni dio društvene imovine (npr. država)

Pravne osobe mogu prestati npr:→ administrativnom zabranom→ zaključkom svojih članova→ brisanjem iz registra→ ispunjenjem svrhe pravne osobe→ propašću njezine imovine itd.

Što se tiče odgovora na pitanje U kojem trenutku neka društvena organizacija dobiva pravnu sposobnost? jedni teoretičari zagovaraju NAČELO AUTONOMIJE odnosno smatraju da društvena organzacija samim aktom svog osnutka postaje pravna osoba, a tek post festum nadležni državni organi dotičnoj pravnoj osobi registriraju već postignutu pravnu sposobnost drugi teoretičari zagovaraju NAČELO HETERONOMIJE odnosno smatraju da društvena organizacija postaje pravna osoba kada joj nadležni državni organi priznaju pravnu sposobnost

Identificiranje pravnih subjekata

Pravni subjekti su nositelji prava i obveza u pravnom poretku i sudjeluju u društvenim odnosima – da bi sačuvali svoj identitet i djelatni kontinuitet moraju imati neke vanjske oznake kako bi ih se moglo identificirati

te oznake su:IME odnosno → ime za fizičke osobe → naziv za pravne osobe MJESTO odnosno → prebivalište i boravište za fizičke osobe → poslovno sjedište za pravne osobe DRŽAVLJANSTVO

Za identificiranje pravnih subjekata upotrebljavaju se različita sredstva fizičke osobe se mogu identificirati npr. osobnom iskaznicom, domovnicom itd. pravne osobe se mogu identificirati pomoću upisa i izvoda iz javnih registara ili pravnih propisa

74

Pravni subjekt

ZASTUPNIK je osoba koja ima pravo zastupanja druge osobe u pravnim odnosima odnosno koja ima pravo u za račun i ili u ime druge osobe obavljati pravne poslove

Razlikujemo: ZAKONSKO ZASTUPSTVO – nastaje kada neki pravni subjekt odnosno zastupani ima pravnu sposobnost ali nema djelatnu sposobnost i kako bi realizirao svoju pravnu sposobnost mora uzeti neku drugu osobu koja ima i pravnu i djelatnu sposobnost za zastupnika vrste zakonskog zastupstva su:► ZASTUPANJE PO ODREDBI DRŽAVNOG ORGANA – koje se izražava npr. u institutu skrbništva gdje je skrbnik zakonski zastupnik maloljetnik

UGOVORNO ZASTUPSTVO – nastaje kada neki pravni subjekt odnosno zastupani ima i pravnu i djelatnu sposobnost ali zbog različitih razloga ima potrebu i želi da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa netko drugi pretpostavke za ugovorno zastupanje su: volja zastupanoga, volja zastupnika, pravo i obveza zastupnika i ovlaštenje odnosno punomoćPUNOMOĆ je pravni iskaz zastupstva prema trećim osobama koji se danas redovito daje u pismenom obliku oblici punomoći su:► SPECIJALNA PUNOMOĆ je onda koja se daje da se obavi samo jedan određeni i konkretni pravni posao► GENERIČNA PUNOMOĆ je onda koja se daje da se obavi određena vsta pravnih poslova► GENERALNA PUNOMOĆ je onda koja se daje da se obave sve vrste pravnih poslova koje pravo dopušta ► NEOGRANIČENA PUNOMOĆ je u slučaju kad punomoćnik djeluje relativno sam odnosno bez posebnih smjernica od strane opunomoćitelja ► OGRANIČENA PUNOMOĆ je u slučaju kad punomoćnik djeluje prema posebnim smjernicama opunomoćitelja → Punomoć može prestati: smrću opunomoćitelja, smrću punomoćnika, opozivom, gubitkom djelatne sposobnosti punomoćnika itd.

Razlikujemo još 2 vrste zastupanja:NEPOSREDNO ZASTUPANJE je ono koje se obavlja u ime i za račun zastupanogPOSREDNO ZASTUPANJE je ono koje se obavlja u ime zastupnika ali za račun zastupanog Posebna vrsta zastupstva je ZASTUPANJE TUĐIH ILI DRUŠTVENIH INTERESA IZ SOLIDARNOSTI npr. u tuđem stanu primjetimo požar i dužni smo obavijestiti vatrogasnu službu (jedina isprika pri institutu neotklanjanja opasnosti može biti vlastita)

75

PRAVNI OBJEKT – 2. element POa

PRAVNI OBJEKT je spona,sredstvo,razlog koji pravne subjekte povezuje u pravni odnos

Pravni objekti pravnog odnosa dijele se na:PRAVNE OBJEKTE I. reda – je neka ljudska radnja u širem smislu što obuhvaća:► aktivnu ljudsku radnju – činidbu,facere – predati knjigu ► pasivno stanje – ne činidbu, non facere – ne krasti pati – dopustiti prolaz susjedu preko svog dvorišta

PRAVNE OBJEKTE II. reda – je vrijednost koja je pravnim objektom I. reda pretpostavljena npr. predaja (PO I.reda) knjige (PO II.reda), a to mogu biti► stvari (knjiga, novac)► specijalna ljudska radnja ili propust (bojenje, prolaz itd.)► nematerijalna dobra (odgoj, obrazovanje, čast npr. u pravnom odnosu roditelja i djece)► subjektivna prava ili interesi (npr. prijenos subjektivnih prava na 3. osobu)

SUBJEKTIVNO PRAVO – 3. element POa

SUBJEKTIVNO PRAVO je ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na osnovi pravnih norminpr. na temelju pravne norme o kleveti svim pravnim subjektima pripada subjektivno pravo da ne dozvole da ih itko oklevetanpr. u slučaju kupoprodaje knjige na temelju pravne norme o kupoprodaji nastaje subjektivno pravo kupca da zahtijeva knjigu i prodavača da zahtijeva novac = dakle u tom pravnom odnosu postoji obostrano subjektivno pravo

Pravo se odavno dijeli na:PRAVO U OBJEKTIVNOM SMISLU – je skup svih postojećih pravnih normi u nekoj državi, sadržan i sređen u sistemu pozitivnog prava PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU – je skup svih onih ovlaštenja koja za pravne subjekte proizlaze iz tog. tzv. objektivnog prava objektivno i subjektivno pravo su u stanju korelativnosti odnosno nužne uvjetovanosti, što značida jedno bez drugog nemogu → jedino narodi engleskog govornog područja upotrebljavaju različite izraze- za pravo u objektivnom smislu – law- za pravo u subjektivnom smislu – right

Korelativnost postoji i između subjektivnog prava i pravne obveze kada nam pravna pravila nalažu obveze s tim obvezama dobivamo i prava

76

npr. ako je organ poreza odredio porez na 1000 kn, nama pripada pravo da odbijemo svaki zahtjev koji prelazi svotu od 1000 kn

Ostvarivanje subjektivnog prava

Bitno je razlikovati SUBJEKTIVNO PRAVO od ZAHTJEVA ZA OSTVARENJE jer može doći do situacije da subjektivno pravo ostane a zahtjev za ostvarenje prestane, u toj situaciji subjektivno pravo je osuđeno na pasivnost i najčešće je neostvarivo zahtjev za ostvarenje došao bi u istu takvu situaciju kada ga ne bi slijedilo neko efikasno sredstvo, akuzatorni instrument za njegovo realiziranje a to je TUŽBENO PRAVO – je akuzatorni instrument za realiziranje zahtjeva za ostvarenje odnosno pravno sredstvo za obraćanje nadležnom državnom organu ili drugom nadležnom pravnom organu da nam pomogne u zaštiti i ostvarenju našeg subjektivnog prava

MEHANIZAM OSTVARENJA SUBJEKTIVNOG PRAVA:npr. u slučaju vjerovnika i dužnika → 1. čimbenik je nositelj subjektivnog prava odnosno vjerovnik → 2. čimbenik je nositelj pravne obveze odnosno dužnik → oni su u stanje pravne koordinacije jer su kao pravni subjekti ravnopravni → kada bi 1. čimbenik vlastitom silom (fizičkom ili psihičkom) počeo ostvarivati svoje subjektivno pravo nasuprot 2. čimbeniku pri dospjelosti pravne obveze, nastala bi situacija samovlasti → ali ako između njihovog spora postoji 3. čimbenik odnosno organ pravne vlasti, kojem su 1. i 2. čimbenik subordinirani → onda će 1.čimbenik utjecati pod zaštitom i pomoću 3. čimbenika da bi ostvario svoje subjektivno pravo od 2. čimbenika → na taj način što će 3. čimbenik primjeniti prisilno izvršenje odnosno prisiliti dužnika da vrati dug vjerovniku dakle, postojanjem jednog pravno nadređenog čimbenika eliminira se samovlada i ostvaruje pravni poredak

PROCES OSTVARENJA SUBJEKTIVNOG PRAVA:objektivno pravo subjektivno pravo koordinirani pravni subjekti pravni spor (sukob interesa) državni ili pravni organ i pravna nadležnost zahtjev za ostvarenje tužbeno pravo proces odluka pravnog organa (sudska presuda) prisilno izvršenje

77

Sredstva protiv ostvarenja subjektivnih prava

postoji sredstvo za zaštitu zahtjeva za ostvarenje = TUŽBENO PRAVO postoje sredstva protiv zahtjeva za ostvarenje, to su =

PRIGOVOR – znači iznositi suprotan stav nekom zahtjevu, s navođenjem određenih činjenica, sa svrhom da se taj zahtjev odbije, Razlikujemo:►prigovor protupravnosti – je prigovor kojim želimo ustvrditi da taj zahtjev čije se udovoljenje od nas traži nije u skladu s pravom, budući da on:→ nije u skladu s pravnim propisima i drugim aktima→ nije u skladu s našom ugovornom obvezom → nije u skladu s načelima morala ovdje se izraz protupravnost upotrebljava u užem smislu a kod ostalih prigovora u širem smislu

►prigovor zastare ili dosjelosti – je prigovor kojim želimo ustvrditi da je taj zahtjev čije se udovoljenje od nas traži ušao u zastaru iznimno nekim se subjektivnim pravima ne postavlja vremensko ograničenje pa traju dok traje život njihovih nositelja međutim subjektivno pravo a pogotovo zahtjev za ostvarenje redovito ne može trajati neograničeno – pravni poredak to ne može dopustiti jer je cilj svakog pravnog poretka da što prije likvidira obveze i prava i ima ''čiste i sređene'' pravne situacije odnosno odnose zato pravni poredak redovito subjektivnim pravima odnosno njihovim zahtjevima za ostvarenje postavlja vremensko ograničenje njihove valjanosti odnosno rok u kojem se moraju realizirati npr. na rješenje ili presudu nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu međutim to subjektivno pravo ne traje neograničeno – žalba ima svoj rok i ako se ona unutar tog vremenskog roka ne izjavi pravo na žalbu prestaje → u suprotnom bi nezadovoljna stranka mogla dugo otezati s ulaganjem žalbe – za to vrijeme dotični akt ne bi mogao dobiti pravnu snagu i stranka bi ga učinila neefikasnim prestanak subjektivnik prava ili utrnuće njihovih zahtjeva za ostvarenje izmakom vremena naziva se ZASTARA

ELEMENTI INSTITUTA ZASTARE:● zastarom prestaje subjektivno pravo zahtjevati ispunjenje pravne obveze● voljom nositelja prava i obveze ne može se odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog koje je propisano zakonom niti da se zastara prekida niti da je se nositelj obveze odriće ● ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu a nije znao da je obveza zastarjela nema pravo tražiti da mu se vrati ono što je dao ● sud se ne obazire na zastaru ako se dužnik na nju nije pozvao ● potraživanja zastarijevaju nakon 5 godina, ako zakonom nije propisano drugačije

78

● zastara miruje ili ne teče kad nastanu neke okolnosti, ali čim tih okolnosti nestane zastara teče dalje tako da se ne gubi ono vrijeme koje je proteklo do pojave tih okolnosti (npr. za vrijeme rata) ● zastara se prekida a to znači da se ne uračunava ono vrijeme koje je do tada prošlo i zastara može početi jedino iz početka (npr. kad dužnik prizna dug, kad se podiže tužba pred sudom itd.) ● ima subjektivnih prava čiji zahtjevi za ostvarenje ne zastaruju (npr. kod nas zahtjev iz zakonskog prava na uzdržavanje)

DOSJELOST – je redovito naličje zastare a znači stjecanje subjektivnih prava ako savjesno (bona fide = u dobroj namjeri) i neprekidno zakonom određeno vrijeme (rok dosjelosti) obavljamo neka prava, pa ih zato i stjećemo u potpunosti npr. ako savjesno i neprekidno zakonom određeno vrijeme (rok dosjelosti) posjedujemo neku stvar, steći ćemo (dosjelošću) vlasništvo nad njom

►prigovor nemogućnosti – je prigovor kojim želimo ustvrditi da taj zahtjev čije se udovoljenje od nas traži nije moguće izvršiti nemogućnost se može odnositi na:● snage čovjeka i njegovih tehničkih sredstava npr. ako je između subjekta A i subjekta B sklopljen ugovor da subjekt B mora u roku od pola sata prekopati 2 hektara zemljišta, lako će se opaziti da je taj pravni objekt odnosno specijaliziranu ljudsku radnju, nemoguće izvršiti → zbog toga iz takvog pravnog posla ne nastaje nikava obveza i subjekt B dobiva nasuprot subjektivnom pravu subjekta A prigovor nemogućnosti kojim se zahtjev za ostvarenje suzbija → s time da se nemogućnost izvedbe ne utvrđuje individualno već tipično, dakle jedino ako subjekt B dokaže da nijedan prosjećan čovjek ne bi mogao ispuniti dotičnu obvezu bit će oslobođen te obveze ● tzv. vanjsku silu – vis maior npr. učenik A ima pravnu obvezu pohađati školu međutim ako ga zadesi neka teška bolest ona njegovu pravnu obvezu čini privremeno ili stalno nemogućom

KOLIZIJA – je sukob subjektivnih prava koji se pojavljuje u onom slučaju kad postoje 2 subjektivna prava raznih nositelja ali na istom pravnom objektu, koja se dakle ne mogu pravno ostvariti sve dok oba postoje npr. u slučaju kad su na isti stan izdana 2 rješenja o useljenju taj slučaj se može riješiti:→ da se oba rješenja odnosno subjektivna prava ukinu i donese se novo rješenje → da se osnaži ono subjektivno pravo koje je ušlo u faktično stanje, dakle u tom slučaju onaj koji je ušao u stan, po načelu occupantis melior est conditio → da odluči starost subjektivnih prava u sukobu dakle koje je rješenje prije izdano itd.

KONKURENCIJA SUBJEKTIVNIH PRAVA – postoji u slučaju kada se subjektivna prava istog nositelja dopunjuju i kada 2 subjektivna prava istog nositelja mogu ići paralelno i ostvariti zahtjev na jednom pravnom objektu npr. osoba A je vlasnik knjige koju je podubila osobi B – povrat knjige može tražiti na

79

osnovi 2 subjektivna prava:1. po osnovi vlasništva 2. po osnovi posudbe → namirenjem zahtjeva po jednoj osnovi prestaju svi zahtjevi po drugoj osnovi

Zloupotreba subjektivnih prava

U prvim formacijama civiliziranog društva subjektivna prava bila su formirana kao ekstremna prava, na osnovi čega je njihov nositelj posjedovao samo prava, a ne i obveze takav karakter subjektivnih prava osobito se očitovao u institutu vlasništva

Kasnija zakonodavstva također su dala priloge o shvaćanju neograničenosti prava privatnog vlasništva:1776. god. u Deklaraciji o nezavisnosti1789. god. u Deklaraciji prava čovjeka i građanina – nalazimo načelo da je vlasništvo sveto i nepovredivo pravo

Međutim činjenica je da netko, služeći se svojim subjektivnim pravom može nanijeti očiglednu štetu drugom pravnom subjektu ili čak čitavoj zajednici ta činjenica osobito je došla do izražaja kod sukoba subjektivnih prava raznih nositelja gdje se jedno subjektivno pravo može ostvariti samo na račun drugog→ u redovima naprednih pravnika, takvo ostvarenje subjektivnih prava počelo se nazivati pravna nesnošljivost, pravni egoizam, parazitizam itd. → Ciceron je utvrdio da summum ius, summa iniuria – najveće pravo može biti najveća nepravda → a Paulus da non omne quod licet, honestum est – sve što je po pravu dopušteno nije ujedno i pravedno

Što su se društveni odnosi više razvijali u progresivnom smjeru, veći je bio i društveni odnosno državni nadzor nad ostvarivanjem subjektivnih prava razvio se institut zloupotrebe prava i sustav sankcija za nepažljivo, egoistično ili zlonamjerno provođenje svojih subjektivnih prava→ oštećenima zloupotrebom prava počela se davati sudska zaštita→ institu zloupotrebe prava pokazao se važnim elementom u procesu socijalizacije i humanizacije prava

Institut zloupotrebe prava povezan je s procesom ograničenja prava pritvatnog vlasništva društvene prilike, osobito socijalni sukobi, upozorili su zakonodavce da neograničeno pravo privatnog vlasništva može biti upotrebljeno i na štetu zajednice, te da dosljedno tome vlasništvo svojim nositeljima ne smije donositi samo prava već i obveze odnosno obveze prema drugim pojedincima i prema zajednici → već je građanski pravnik Duguit isticao da je vlasništvo socijalna funkcija i da bi u slučaju sukoba prava vlasništva i interesa zajednice, veću važnost i prioritet trebalo dati interesima zajednice → u Ustavu RH navodi se načelo da vlasništvo obvezuje te da su nositelji vlasničkog prava dužni pridonositi općem dobru

80

Teoretičari se nisu mogli složiti u pitanju koji su uvjeti potrebni za postojanje i utvrđivanje zloupotrebe prava, pa su se uglavnom podijelili na subjektiviste i objektiviste SUBJEKTIVISTIČKA TEORIJA – za utvrđivanje zloupotrebe prava traži postojanje težnje da se aktom ostvarivanja svog subjektivnog prava nanese šteta drugome odnosno postojanje tzv. zle nakane – animus nocendi OBJEKTIVISTIČKA TEORIJA – za utvrđivanje zloupotrebe prava traži samo objektivni učin odnosno štetu a ne subjektivnu, zlu nakanu iz navedenog proizlazi da u biti utvrđivanja zloupotrebe prava postoji vrednovanje, zbog čega je praktički vrlo teško regulirati institut zloupotrebe prava sustavnim i preciznim pravnim propisima, te kao instrument ostaje samo tzv. generalna klauzula odnosno opća napomena da se zloupotreba prava neće trpjeti već će se kažnjavati→ među načelima na kojima počiva institut zloupotrebe prava najvažnije je ono da oštećeni mora dokazati – onus probandi, postojanja zloupotrebe

Posebna vrsta zloupotrebe prava je zloupotreba subjektivnih prava od strane državnih organa koja se naziva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenjanpr. zloupotreba službenog položaja nastaje ako službena osoba silom iznudi iskaz od nekoga

Vrste subjektivnih prava

Vrste subjektivnih prava su:►SUBJEKTIVNO PRAVO NA STVAR – je ovlaštenje da određenu stvar može posjedovati, iskorištavati, odnosno to je određena vlast nad stvari ►SUBJEKTIVNO PRAVO PREMA OSOBI – je ovlaštenje da od drugog pravnog subjekta možemo: ● zahtijevati da nešto učini – facere ● zahtijevati da nešto ne učini – non facere ● zahtijevati da bude pasivan spram neke naše radnje – pati

►PRENOSIVA SUBJEKTIVNA PRAVA – su ona subjektivna prava koja se mogu prenijeti s jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt - pretežno imovinska npr. pravo vlasništva►NEPRENOSIVA SUBJEKTIVNA PRAVA – su ona subjektivna prava koja se ne mogu prenijeti s jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt npr. pravo glasa

►SUBJEKTIVNA PRAVA PRIVATNOG KARAKTERA – su ona subjektivna prava koja ima jedan privatna osoba prema drugoj privatnoj osobi u privatnopravnom odnosu s načelo pravne koordinacije (što uključuje i državu ako ona nastupa kao privatna osoba) npr. odnos dužnika i vjerovnika ili npr. za izvršene radove nekoj državnoj ustanovi

81

obrtnik dobiva subjektivno pravo na naplatu za izvršene radove ►SUBJEKTIVNA PRAVA JAVNOG KARAKTERA – su ona subjektivna prava koja ima jedna privatna osoba prema državi kao nositelju suverenosti npr. pravo glasa, pravo na rad, sloboda izbora itd.

PRAVNA OBVEZA – 4. element POa

PRAVNA OBVEZA je dužnost koja pripada pravnim subjektima na osnovi pravnih norminpr. u slučaju kupoprodaje knjige na temelju pravne norme o kupoprodaji nastaje pravna obveza kupca da plati knjigu i pravna obveza prodavača da preda knjigu

Vrste pravnih obveza su:►JEDNOSTRANE PRAVNE OBVEZE – nastaju u pravnom odnosu s 2 ili više pravnih subjekata u kojem je subjekt B pravno obvezan subjektu A npr. dužnik je pravno obvezan vratiti dug od 1000 kn vjerovniku ►DVOSTRANE PRAVNE OBVEZE – nastaju u pravnom odnosu s 2 ili više pravnih subjekata u kojem je subjekt A pravno obvezan subjektu B i i u kojem je subjekt B pravno obvezan subjektu A npr. u slučaju kupoprodaje knjige na temelju pravne norme o kupoprodaji nastaje pravna obveza kupca da plati knjigu i pravna obveza prodavača da preda knjigu

►PRENOSIVE PRAVNE OBVEZE – pravna obveza je prenosiva ako se nestajanjem jednog pravnog subjekta njezino ispunjenje može zahtijevati od drugog pravnog subjekta npr. nasljednik odgovara za ostaviteljeve sudove do visine vrijednosti naslijeđene imovine►NEPRENOSIVE PRAVNE OBVEZE – pravna obveza je neprenosiva ako se nestajanjem jednog pravnog subjekta njezino ispunjenje ne može zahtijevati od drugog pravnog subjekta jer je ona specifično vezana za određenu osobu i njezine djelatne mogućnosti npr. ako umre slikar koji je sklopio ugovor za izradu slike s neki pravnim subjektom, ne nastaje pravna obveza slikarovih nasljednika da izrade sliku

Između subjektivnog prava i pravne obveze postoji korelativnost naime, kada nam pravna pravila nalažu obveze s tim obvezama dobivamo i pravanpr. ako je organ poreza odredio porez na 1000 kn, nama pripada pravo da odbijemo svaki zahtjev koji prelazi svotu od 1000 kn

82

NEKOLIKO POJMOVA VEZANIH UZ UČENJE O PRAVNOM ODNOSU

PRAVNI POLOŽAJ ili STATUS – je zbroj pravne i djelatne sposobnosti nekog pravnog subjekta

PRAVNA OSNOVA ILI TITULUS – je određeno činjenično stanje, priznato od pravnog poretka, koje je osnova nastanka određenog pravnog rezultata → dakle odnos pravne osnove i pravnog rezultata jednak je odnosu uzroka i posljedice pravne osnove se dijele na ● one uz koje zakon veže nastupanje određenih posljedica npr. pravna osnova ili titulus dobivenog nasljedstva je odnosna poruka ● one koje proizlaze iz ugovornih odnosa npr. pravna osnova ili titulus potraživanja subjekta A od subjekta B je ugovor o zajmu FINGIRANJE – je zamišljanje nekih činjenica od strane prava kada je jasno da te činjenice ne postoje, no pravo ih ipak zamišlja i utvrđuje kao postojeće – no ono to čini samo u iznimnim slučajevima zbog značajnih ciljeva ■ 1. primjer i tipičan primjer fingiranja proizlazi iz instituta nasciturusa – kada se zametak u majčinoj utrobi, nerođeno dijete smatra već rođenim kako bi mu se sačuvale određene imovinske koristi ■ 2. primjer fingiranja proizlazi iz instituta ignorantia iuris nocet – gdje pravo zamišlja da su sva pravna pravila poznata svim njihovim adresatima

PRESUMPIRANJE – je pretpostavljanje nekih činjenica od strane prava, kada pravo nije i ne može biti sigurno da li neka činjenica postoji, no ono je ipak pretpostavlja i utvrđuje kao postojeću – pravo to čini iz niza praktičnih razloga, kako bi pojednostavilo svoje procese, te brže i efikasnije djelovalo→ kako bi to izgledalo kad bi npr. svaki posjednik javne isprave morao dokazivati da je ta isprava uistinu ispravna, kada bi svaki otac morao dokazivati da je njegovo dijete uistinu njegovo itd. → nasuprot pravnog subjekta koji se opire određenoj presumpciji pravo stavlja načelo teret dokazivanja – onus probandi, što znači da taj pravni subjekt mora dokazati suprotno

Razlikujemo 2 vrste presumpcija:► oborive presumpcije – praesumptiones iuris = su one protiv kojih se dopušta dokaz koji ih može oboriti ► neoborive presumpcije – praesumptiones iuris et de iure = su one protiv kojih se ne dopušta dokaz koji ih može oboriti npr. u nekim pravnim porecima suprugu majke nije dopušteno dokazivati da on nije otac njezina djeteta kako bi se očuvala stabilnost obitelji

83

PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA

Na prestanak pravnih odnosa djeluju pravne činjenice pravni odnosi mogu prestati:◄ PRESTANKOM PRAVNOG PRAVILA npr. državna vlast odluči da odnos vjernika prema njegovoj vjerskoj zajednici više neće regulirati svojim pravnim propisima, te taj odnos prestaje biti pravni odnos ◄ PRESTANKOM SUBJEKATA npr. smrću bračnog partnera prestaje pravni odnos braka ◄ PRESTANKOM OBJEKTA – ali samo ako se radi o tzv. individualnim stvarima odnosno onima koje se nezamjenjive ◄ VLASTITIM UKINUĆEM SUBJEKTIVNOG PRAVA npr. vjerovnik oprosti dug dužniku◄ ISPUNJENJEM OBVEZE – npr. dužnik vrati dug vjerovniku ◄ KONFUZIJOM – prestaje pravni odnos ako se subjektivno pravo i pravna obveza sjedine u istoj osobi npr. u slučaju da je vjerovnik dužnikov sin jedinac a dužnik umre ◄ KOMPENZACIJOM – prestaje pravni odnos kada između pravnih subjekata postoje uzajamne obveze ili uzajamna potraživanja, koja su istovrsna, utuživa i dospjela za ostvarivanje

84

PRAVNI AKT

PRAVNI AKT obuhvaća sve ljudske radnje kojima je svrha stvarati pravna pravila i regulirati društvene odnose s njihovom pomoći odnosno pravni akt izravno u sebi sadrži pravnu normu ili činjenicu koja je osnovana na pravnoj normi, a relevantna je za pravo jer može izazvati pravne posljedice dakle, pravni akt u svom pojmu obuhvaća: ►sve pravne norme → ali i druge akte kao što su: ►tužba ►žalba ►molba ►prijava ►predstavka ►upis ►izjava ►sudjelovanje itd. iz čega proizlazi da je svaka pravna norma ujedno i pravni akt ali svaki pravni akt nije pravna norma, stoga je pojam pravnog akta širi od pojma pravne norme

Pravni akt se realizira odnosno ostvaruje kroz materijalnu radnju npr. prijava poreza je pravni akt, no sama predaja prijave iz ruku poreznog obveznika u ruke nadležnog organa naziva se materijalna radnja → iz čega proizlazi definicija pravnog akta – materijalne radnje, kao suprotnosti → međutim ta dva pojma ne smijemo apsolutno suprotstavljati jer je i sam pravni akt rezultat nekih radnji (fizičkih ili psihičkih)npr. nakon sudske presude koja je pravni akt proizlazi jedna ili više materijalnih radnji kojima se sudska presuda ostvaruje kao što su: naplata štete, odvođenje u zatvor itd.

U pravnoj znanosti duboko je uvriježen pojam izvora prava pravna teorija razlikuje:►MATERIJALNE IZVORE PRAVA koji se dijele na:

OBJEKTIVNE MATERIJALNE IZVORA PRAVA – to su ona društvena stanja i činjenice koje dovode do uspostave i funkcioniranja nekog državnopravnog poretka, u prvom redu to su činjenice političkog i gospodarskog karaktera

SUBJEKTIVNE MATERIJALNE IZVORE PRAVA – to one društvene sile i čimbenici odnosno grupe i pojedinci koji uspostavljaju i stvaraju neki državnopravni poredak → naime same situacije i činjenice bez snage subjektivnog čimbenika ne mogu dovesti do uspostave i funkcioniranja nekog državnopravnog poretka→ dakle i u primjeru materijalnih izvora prava potvrđuje se jedinstvo objektivnog i subjektivnog čimbenika

►FORMALNE IZVORE PRAVA – to su:

85

■ pravni akti koji sadrže pravne norme■ pravni akti koji ne sadrže pravne norme, ali su izravno relevantni za pravo ■ pravni odnosi

Pravni akti koji sadrže pravne norme

Strukturu pravnog akta čine: SADRŽAJ i OBLIK sadržaj pravnih akata (koji sadrže pravne norme) je naravno uvijek jedna pravna norma→ pravna norma redovito znači uputu ili zahtjev upućen od adresanta adresatima→ međutim nije svaki zahtjev iste snage i pravnog značenja, dakle neke pravne norme su značajnije za državnu vlast a neke su manje značajne da bi se ta rangovna razlika između pravnih normi raspoznala i isticala pravni akt dobiva svoj oblik → u skladu s tim oblikom, pravni akt zauzima određeno mjesto na rangovnoj ljestvici

RANGOVNA LJESTVICA PRAVNIH AKATA koji sadrže pravne norme izgleda ovako:1. USTAV – kao najviši akt pravnog poretka2. ZAKON – kao najznačajniji akt razrade ustava 3. UREDBE NAREDBE – kao opći podzakonski akti političko-izvršnih ili upravnih organa ODLUKE 4. SUDSKI PRECEDENTI – kao opći podzakonski akti sudskih organa 5. OBIČAJNO PRAVO 6. AKTI DRUŠTVENIH ORGANIZACIJA → navedeni akti spadaju u grupu općih akata 7. UKAZ – kao akt političko-izvršnih ili upravnih organa8. RJEŠENJE i ZAKLJUČAK – kao akte upravnih organa9. RJEŠENJE i PRESUDU – kao akte sudskih organa10. PRAVNI POSAO – kao akt tzv. privatnih osoba → navedeni akti spadaju u grupu pojedinačnih akata dotičnu rangovnu ljestvicu ne možemo shvatiti kao apsolutno završenu i svevažeću jer ne obuhvaća se pravne akte koji se javljaju u suvremenim državama te jer čak i u okviru istog pravnog poretka dolazi do promjena u snazi i pravnom značenju pravnih akata uz prethodno navedene akte na rangovnoj ljestvici možemo navesti još i: državni proračun, deklaraciju, poslovnik, te posebno značajne, akt o mijenjanju ustava i referendum

Osnovna podjela pravnih akata koji sadrže pravne norme je na:►OPĆE PRAVNE AKTE – oni koji na općenit odnosno apstraktan način predviđaju niz ponovljivih odnosa i unaprijed ih reguliraju npr. naš Zakon o braku i porodičnim odnosima ►POJEDINAČNE PRAVNE AKTE – oni koji zatječu konkretan neponovljiv odnos te ga potom reguliraju npr. sudska presuda o razvodu braka pojedinačni pravni akti proizlaze iz općih pravnih akta i moraju bit u skladu sa općim

86

pravnim aktima prema načelu zakonitosti međutim katkad je nužno donijeti pojedinačni pravni akt koji ne nalazi opći pravni akt iz kojeg bi proizašao jer on ne postoji što se osobito događa kod pojave tzv. pravnih praznina

Tradicionalne pravne teorije provodile su načelno vrednovanje između općih i pojedinačnih akta , držeći da se samo opći akti mogu smatrati pravom, dok su pojedinačni akti tek primjena prava→ takvo shvaćanje odbacio je njemački teoretičar Merkel već u okviru tzv. građanske pravne znanosti, što je prihvatio i Hans Kelsen navodeći kako je stvaranje prava uvijek i primjena prava npr. zakonodavstvo je stvaranje prava no ako uzmemo u obzir i ustav ono je ujedno i primjena prava

Opće karakteristike pravnih akata

Različiti pravni akti imaju različitu snagu i pravni značaj, te u skladu s time zauzimaju određeno mjesto na rangovnoj ljestvici odnosno u hijerarhiji pravnih akata međutim odnos nadređenosti i podređenosti pravnih akta koji zovemo hijerarhijom za adresate ne znači ništa jer su za njih svi pravni akti jednako pravno obvezni

prvi preduvjet za valjanju provedbu pravnog akta je njegova identifikacijaElementi njegove identifikacije, odnosno njegove vanjske oznake su: ► naznaka organa koji je donio pravni akt► datum kada je pravni akt donesen► ime pravnog akta - u kojem se obično navodi vrsta pravnog akta i koje odnose regulira► sadržaj pravnog akta► oblik pravnog akta

Odnosi među pravnim aktima i načelo zakonitosti

U odnosima među pravnim aktima dominira načelo zakonitosti NAČELO ZAKONITOSTI je zahtjev da sadržaj i oblik nižeg pravnog akta budu u skladu sa zahtjevom višeg pravnog akta

Razlikujemo:►MATERIJALNU NEZAKONITOST – koja nastaje kada sadržaj nižeg pravnog akta nije u skladu sa sadržajem višeg pravnog akta npr. u Zakonu o parničnom postupku stoji da se stranku ne može prisiliti na davanje iskaza, a ako neki sud donese rješenje kojim se primjenjuje takva prisila, to rješenje biti će nezakonito ►FORMALNU NEZAKONITOST – koja nastaje kada viši pravni akt propisuje, u kojem obliku će se donijeti niži pravni akt, kojim postupkom će se donijeti niži

87

pravni akt i koji organ će donijeti niži pravni akt a niži pravni akt ne udovolji tim zahtjevima

Pojam zakonskog pravnog akta nužno je uzeti u širem smislu jer bi se prema samom nazivu radilo jedino o sukladnosti nižeg pravnog akta sa zakonom te u taj pojam ne bi ušao odnos zakona i ustava → naime zakon kao niži pravni akt od ustava mora biti u skladu sa ustavom, u suprotnom on je protuustavan → dakle, sukladnost nižih i viših pravnih akata očituje se dvama načelima:▪NAČELOM USTAVNOSTI – koje zahtjeva sukladnost zakona i drugih akata prema ustavu ▪NAČELOM ZAKONITOSTI – koje zahtjeva sukladnost nižih pravnih akata prema višim pravnim aktima, a osobito zakonima

Prilikom traženja sukladnosti viši pravni akt prvenstveno određuje formu nižeg pravnog akta, no redovito dosta precizno određuje i sadržaj nižeg pravnog akta međutim takvu situaciju ne nalazimo u odnosu zakona i ustava, s obzirom da je ustav skup općenitih načela te predstavlja tek temelj, a na istom se temelju mogu izgraditi sasvim različite kuće sve to zakonu, zakonodavnoj djelatnosti i zakonodavnim organima otvara golemu mogućnost: ■ da ostanu vjerni ustavnim načelima ■ da od njih više ili manje odstupe, ili ■ da ih jednostavno izigraju izbjegavajući načelo ustavnosti i učvršćujući načelo zakonitosti mogu postati i ostati primarna politička sila bez ikakvih pravnih ograničenja u svojoj djelatnosti → sve to ukazuje na iznimnu važnost načela ustavnosti te nužnost da se ono zaštiti i poštuje što svaka pravna država redovito i čini kroz različite forme i organe kao što su npr. ustavni sudovi

Viši pravni akt nikada ne može potpuno odrediti sadržaj nižeg pravnog akta u suprotnom ne bilo ni potrebe za nižim pravnim aktom niti za načelom zakonitosti stoga je viši pravni akt redovito neodređeniji, općenitiji i apstraktniji od nižeg pravnog akta

Mogućnost razrade sadržaja višeg pravnog akta od strane nižeg pravnog akta ovisi o grani prava kojoj pripada konkretni niži pravni akt npr. viši pravni akt sudskim organima u donošenju njihovog nižeg pravnog akta redovito postavlja strože i preciznije sadržajne granice nego upravnim organima → sama razrada kvantitativno može biti različita odnosno može se odnositi na primjer na jedan konkretan član ili na zakon u cjelini

88

Tehničko ustrojstvo načela zakonitosti i pravni lijekovi

Za utvrđivanje nezakonitosti nekog pravnog akta , u pravnom poretku postoji: ► NADLEŽNI ORGAN→ a taj nadležni organ je redovito:■ onaj državni organ koji donosi hijerarhijski jači pravni akt od pravnog akta čija je zakonitost u pitanju, ili ■ onaj državni organ koji je hijerarhijski jači od državnog organa koji je donio pravni akt čija je zakonitost u pitanju

► PREDVIĐEN POSTUPAK → odnosno:■ DVOSTUPANJSKO ISPITIVANJE i utvrđivanje nezakonitosti - brže - jeftinije - angažira samo 2 organa na različitim stupnjevima rangovne ljestvice■ TROSTUPANJSKO ISPITIVANJE i utvrđivanje nezakonitosti - sporije - skuplje - angažira 3 organa na različitim stupnjevima rangovne ljestvice - iako obećava temeljitiju analizu i pouzdanije rezultate smatra se da nepovoljno utječe na odgovornost i savjesnost organa II. stupnja jer on zna da njegov pravorijek nije konačan

navedeni postupci ispitivanja i utvrđivanja nezakonitosti vrijede samo za pojedinačne pravne akte dok su za opće pravne akte predviđen drugi postupci od kojih je najznačajniji ispitivanje ustavnosti zakona bitno je napomenuto da postoje pravni akti protiv kojih se uopće ne smije provoditi postupak ispitivanja i utvrđivanja nezakonitosti

Ispitivanje nezakonitosti pravnog akta može biti pokrenuto:● na zahtjev stranke odnosno po tzv. privatnoj inicijativi (koja je popraćena argumentima)● na zahtjev nadležnog državnog organa odnosno po tzv. službenoj dužnosti → no samo ako se radi o pravnim aktima čiji bi sadržaj značajnije povrijedio pravni poredak u cjelini Sredstva kojima se pokreće ispitivanje nezakonitosti pravnog akata nazivaju se pravni lijekovi → danas je redovita praksa da pojedinačni pravni akti sadrže tzv. uputu o pravnom lijeku (pouka adresatu pravnog akta kojem organu, putem kojeg organa i u kojem vremenskom roku ima pravo izjaviti žalbu zahtijevajući ispitivanje nezakonitosti pravnog akta) PRAVNI LIJEK je pravno sredstvo kojim se nastoji pobiti odluke državnih organa ili drugih nadležnih organa iznesene u njihovim pravnim aktima zbog

89

njihove nezakonitosti

Naime, odluka državnih organa ili drugih nadležnih organa može biti pogrešna→ razlikujemo ► greške u odlučivanju – error in iudicando ako je organ pogrešno utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio pravni propis ako je organ točno utvrdio činjenično stanje ali je primijenio pogrešan pravni propis ako je organ pogrešno utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio pogrešan propis► greške u postupku – error in procedendo ako se organ nije držao bitnih odredaba propisanog postupka

Protiv navedenih grešaka pokreću se pravni lijekovi koji mogu biti:■ REDOVITI PRAVNI LIJEKOVI – ako odluka nije pravomoćna ■ IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI – ako je odluka pravomoćna

□ DEVOLUTIVNI PRAVNI LIJEKOVI – ako o uloženom pravnom lijeku rješava viši organ od onoga koji je donio odluku □ REMONSTRATIVNI PRAVNI LIJEKOVI – ako o uloženom pravnom lijeku rješava isti organ koji je donio odluku

■ NESUSPENZIVNI PRAVNI LIJEKOVI – ako uloženi pravni lijek ne odlaže izvršenje pobijane odluke■ SUSPENZIVNI PRAVNI LIJEKOVI – ako uloženi pravni lijek odlaže izvršenje pobijane odluke

□ JEDNOSTRANI PRAVNI LIJEKOVI – ako nadležni organ ne daje mogućnost drugoj strani da se izjasni o uloženom lijeku □ DVOSTRANI PRAVNI LIJEKOVI – ako nadležni organ daje mogućnost drugoj strani da se izjasni o uloženom pravnom lijeku

Uputa o pravno lijeku sadrži rok u kojem stranka ima pravo izjaviti žalbu odnosno pravni lijek→ ako stranka u propisanom roku ne izjavi žalbu pravni poredak će pretpostaviti da ona to nije ni htjela, te će pravni akt stupiti na snagu i postati pravomoćan

90

PRAVOMOĆNOST je takvo stanje pravnog akta kada on u relativnom smislu postaje pravno definitivan te ga nije moguće poništiti redovitim pravnim lijekom već samo izvanrednim pravnim lijekom

Pravomoćnost može uslijediti na razne načine:► pravni akt je donesen, protiv njega nije dopuštena upotreba pravnih lijekova i on postaje odmah pravomoćan► pravni akt je donesen, protiv njega je dopuštena upotreba pravnih lijekova, no stranka ne upotrijebi to svoje pravo i protekom roka za pravni lijek akt postaje pravomoćan ► pravni akt je donesen, protiv njega je dopuštena upotreba pravnih lijekova, no stranka se odrekne tog svog prava i pravomoćnost nastupa prije isteka roka za pravni lijek ► pravni akt je donesen, protiv njega je dopuštena upotreba pravnih lijekova, stranka pravodobno upotrijebi to svoje pravo, pravni akt odlazi nadležnom organu na ispitivanje i utvrđivanje zakonitosti i rješenjem tog organa postaje pravomoćan► pravni akt je donesen, protiv njega je dopuštena upotreba pravnih lijekova, stranka pravodobno upotrijebi to svoje pravo, no odustane od već izjavljene žalbe ► pravni akt je postao pravomoćan no utjecajem izvanrednih pravnih lijekova pokreće se pitanje njegove zakonitosti, odnosnim ispitivanjem njegova prvobitna pravomoćnost još se jače utvrđuje

pojam pravomoćnosti pretežno se upotrebljava kod pojedinačnih pravnih akata dok se kod općih pravnih akata češće upotrebljava pojam stupanja na snagu ili pravosnažnosti, no oba pojma kazuju istu stvar: da je pravni akt postao pravno obvezan za adresate

Glavne posljedice pravomoćnosti su:● načelo ne bis in idem – što znači nikad dvaput o istom, odnosno da pravo ne dozvoljava da se ponovno rješava i presuđuje već riješena i presuđena stvar ● načelo res iudicata – što znači presuđena stvar● načelo res iudicata pro veritate habetur – što znači da se presuđena stvar shvaća odnosno uzima kao istinita ● nastavak procesa koji se sastoji u realiziranju one odluke nadležnog organa koja je donesena u pravomoćnom aktu, a u nastavku tog procesa slijede dvije faze:→ faza izvršnosti→ faza materijalnih radnji iz čega je očito da pravomoćnost nastaje prije izvršnosti i materijalnih radnji, no katkad se događa i obratnonpr. nakon primljenog rješenja poreznog organa, koje nije pravomoćno jer protiv njega postoji pravo žalbe, građanin mora odmah uplatiti određenu svotu novca

91

Pravomoćnost i izvršnost pravnog akta nisu potpuni dokazi zakonitosti tog akta već samo pretpostavka dok se uz pomoć pravnih lijekova ne dokaže suprotno dakle, i u pravu može doći do proturječne situacije da nezakonit akt postane pravomoćan no on može bit više ili manje nezakonit, te stoga razlikujemo:APSOLUTNU NIŠTAVNOST pravnog akta RELATIVNU NIŠTAVNOST pravnog akta OBORIVOST pravnog akta

APSOLUTNA NIŠTAVNOST pravnog akta - je težak oblik nezakonitosti takav akt se poništava i postaje ništavan – što znači da nikada nije ni postojao (negotium nullum), odnosno da mu se negira pravovaljanost od samog početka – ex tunc dakle odluka o ništavnosti je tzv. deklarativne prirode tužba za poništenje tog akata ne zastarijeva na apsolutnu ništavnost državni organ ukazuje prema službenoj dužnosti, a to može učiniti i oštećena stranka ili treća osoba

RELATIVNA NIŠTAVNOST pravnog akta - je ublažena ništavnost takav akt se poništava i postaje ništavan – no prije nego što se podigne tužba i uslijedi njegovo poništenje smatra se valjanim nakon što ga se poništi smatra se da nikada nije ni postojao (negotium nullum), odnosno negira mu se pravovaljanost od samog početka – ex tunc tužba za poništenje tog akata ima određen rok nakon kojeg zastarijeva na relativnu ništavnost državni organ ne ukazuje prema službenoj dužnosti, već to čini oštećena stranka

OBORIVOST pravnog akta - je lakši oblik nezakonitosti takav akt se ukida, što znači da on gubi pravnu snagu od trenutka ukidanja – ex nunc na oborivost državni organ ne ukazuje prema službenoj dužnosti, već to čini oštećena stranka

Političko ustrojstvo načela zakonitosti (načelo zakonitosti i pravda)

92

Različiti ideološki pokreti imali su različito shvaćanje o pravdi, shvaćanje o pravdi mijenjalo se tijekom povijesti, i unutar iste države različiti pojedinci imaju različito shvaćanje o pravdi dakle, pojam pravednosti je relativan i razlikuje se od čovjeka do čovjeka – čovječanstvo još nije dostiglo taj stupanj razvoja na kojem bi moglo ostvarit i praktički provesti jedinstveno shvaćanje pravde

→ međutim pravo i pravda su usko povezani pojmovi – sva pozitivna prava ističu da se ostvarivanjem njihovog pravnog poretka ostvaruje pravda→ misao da je cilj države i prava ostvarenje univerzalne pravde stara je koliko i država i pravo→ usporedno se javila suprotna misao da država i pravo nisu ćudoredne organizacije, već utilitarne te da njihov cilj nije ostvarenje pravde već ostvarenje koristi – takvo stajalište isticali su sofisti→ u srednjem vijeku ideja da država i pravo moraju ostvariti pravdu nije napuštena već je potpala pod dominantan utjecaj crkvene ideologije te se pravda sada osobito ističe kao božja pravda

→ pojava racionalizma, te njegov utjecaj na pravnu znanost i formiranje škole prirodnog prava doveli su do odvajanja pojma pravde od božje volje i do njegove svjetovnosti→ utvrđeno je da pravda proizlazi iz biti ljudskog razuma, a rezultat toga je prirodno pravo, neovisno o božjoj volji

Neki građanski pravnici kao što su Duguit, Geny i Gurvitch, prihvatili su ideju o pravdi kao jedan o primarnih izvora prava→ na području shvaćanja prava kao pravde moguće su 2 osnovne greške► ako se pojam pravde dovodi u ovisnost o činiteljima koje je nemoguće objektivno utvrditi► ako se načela pravde smatraju nepromjenjivima s obzirom na povijesna razdoblja i s obzirom na društvene grupe

Ideja o univerzalnoj pravdi kao izvoru pravda podvrgnuta je oštrim kritikama i u okviru same građanske pravne znanosti, a za odbacivanje te ideje zaslužan je pravni pozitivizam započet u moderno vremenu teorijom Austina i Iheringa, a dovden do vrhunca razvoja tzv. čistom pravnom naukom Hansa Kelsena čista pravna znanost također je zaslužna za odbacivanje ideje o apsolutno pravdi i nepromjenjivom prirodnom pravu→ Kelsen navodi kako se pravda objektivno ne može utvrditi, već je ona u biti emocionalnog karaktera→ temeljiti pravno na pravdi koja proizlazi iz biti ljudskog razuma je neispravno – pravda se u stvarnosti ne može ustanoviti jer tamo između jedinki vlada borba za opstanak i pravo jačega

Kelsen nadalje ističe kako se ideja o pravdi mijenja sukladno promjenama u društvu→ stoga apsolutnu pravdu važeću za sve ljude i sva vremena ne možemo ustanoviti

93

→ možemo ustanoviti samo relativnu pravdu odnosno pravdu koju ističu određeni pojedinci ili grupe u određenom povijesnom razdoblju i koja je naravno determinirana ekonomskim i političkim položajem tih pojedinaca odnosno grupa→ ovdje se javlja pojam pravne pravde jer se pravom ostvaruje ona ideja o pravdi koju ima vladajuća grupa tu pravnu pravdu moguće je objektivno utvrditi a ona je u svojoj biti NAČELO ZAKONITOSTI

Vrste pravnih akta

USTAV

USTAV je najviši prani akt u pravnom poretku→ svi ostali pravni akti donose se na temelju ustava i moraju biti u skladu s ustavom čime se ispunjava načelo ustavnosti→ sve države imaju ustav, formalno postojao ili ne, bio on pisan ili nepisan, kodificiran ili nekodificiran - u svakoj državi postoji faktički ustav

Ustav i ustavnost rezultat su političkog procesa ''borbe za ustav i ustavnost'' koji se povijesno javio jačanjem građanskog staleža→ ta borba je prvenstveno bila usmjerena na ukidanje ili ograničenje samovolje apsolutnog monarha→ u tom razdoblju monarhija u Zapadnoj Europi doživljavala je oštre napade – optužena da svojom praksom i ustrojstvom priječi društveni progres i razvoj individualnih prava → nasuprot tome tzv. pravnici – legisti pokušavali su dokazati opravdanost monarhijskog sustav putem analogije monarh-otac preuzete od Aristotela – prema toj analogiji● država je proširena obitelj● pater familias u obitelji je analogan kralju u kraljevini● kao što se otac s jednakom ljubavlju i marom odnosi prema članovima svoje obitelji, tako se i kralj s jednakom ljubavlju i marom odnosi prema svim svojim podanicima ili građanima● kralj je dakle iznad sukoba u državi, on ne pripada ni jednoj postojećoj grupi u državi→ međutim, ta analogija opovrgnuta je političkom praksom monarhija i sarkastički joj je odgovoreno da je jedino opravdanje za tu analogiju djetinja narav onih koji u nju vjeruju → u daljnjem slijedu događaja građanski stalež je istakao zahtjev za ustavnom državom → tu borbu za ustav i ustavnost pratilo je naziranje da je narod suveren – na osnovi toga, ustavu kao dokumentu i skupu normativa pribrojao se živi mehanizam ograničenja monarhove samovolje parlament dakle, borba za ustav i borba za parlament su 2 elementa istog političkog procesa

Politička uloga ustava danas bitno se razlikuje od političke uloge ustava prije, kao što se promijenio i sadržaj pojma ustavnosti→ naravno da se ta uloga temelji na pravnoj baštini građanskog staleža međutim između naslijeđenog i novog u sadašnjem stanju ne vlada nepomičan odnos već praksa

94

dijalektičke negacije→ načelo pravne jednakosti bilo je istaknuto već od strane građanskog staleža→ a zadaća demokratskih pravnih poredaka je pravnu jednakost dijalektički negiraju uvođenjem što veće stvarne jednakosti

Ustavnom se normativno usmjeruje razvoj države i društva, međutim to usmjerenje je samo relativno jer je unatoč nagonu za stabilizacijom svaki pravni poredak neminovno podvrgnut zakonu kretanja odnosno zakonu promjene → naime ustav jest instrument stabilizacije, međutim ta stabilizacija ne smije priječiti daljnji politički dinamizam i progresivnu izgradnju → dakle, postoji nešto što je iznad ustava a to je dijalektička zakonitost apsolutnog kretanja pravnog poretka

S obzirom na oblik ustava razlikujemo :► PISANI USTAV – je skup osnovni propisa o uređenju neke države koji postoji u pisanoj formi ► NEPISANI USTAV – je skup osnovni načela o uređenju neke države koji ne postoji u pisanoj formi, ali je formuliran i uvriježen tijekom političkog života ili parlamentarne prakse ► KODIFICIRANI USTAV – je jedinstven i cjelovit pisani dokument u kojem su skupljena osnovna načela o uređenju neke države ► NEKODIVICIRANI USTAV – nije jedinstven i cjelovit pisani dokument u kojem su skupljena osnovna načela o uređenju neke države, već su ta načela raštrkana u mnoštvu zasebnih dokumenata npr. Engleski ustav

S obzirom na način mijenjanja ustava razlikujemo :► MEKI USTAV – je onaj ustav koji se može mijenjati kao što se mijenjaju zakoni ► KRUTI USTAV – je onaj ustav koji se ne može mijenjati kao što se mijenjaju zakoni, već samo po specijalnom, složenijem postupkunpr. da djeluju posebne skupštine, zahtjevom da to izglasa specijalna većina, da se odobri referendum itd.

MEHANIZAM PROMJENE USTAVA U RH→ pravo da predloži promjenu ustava RH ima najmanje petina zastupnika, predsjednik RH i Vlada RH→ uz prethodno mišljenje Županijskog doma, Zastupnički dom odlučuje hoće li pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika→ nacrt promjene ustava utvrđuje Zastupnički dom većinom glasova svih zastupnika→ o promjeni Ustava, uz prethodno mišljenje Županijskog doma, Zastupnički dom odlučuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika

S obzirom na način donošenja Ustava razlikujemo :► OKTROIRANI USTAV – je jednostrani pravni akt državnog poglavara ► USTAVNI PAKT – je izraz kompromisa između državnog poglavara i predstavničkih skupština (ustavne monarhije)► NARODNI USTAV – je izraz volje naroda koja je izražena na izborima ili

95

referendumu

ZAKON

ZAKON je najznačajniji pravni akt razrade ustava, koji na rangovnoj ljestvici odnosno u hijerarhiji pravnih akata zauzima mjesto odmah iza ustava odnosno zakon je onaj pravni akt kojeg donosi zakonodavno tijelo po određenom zakonodavnom postupku te koji nosi naziv zakon bez obzira na svoj sadržaj

→ zakon je redovito opći pravni akt no može se pojaviti i u obliku pojedinačnog pravnog akta npr. zakonom se može odrediti da se nekom istaknu tom znanstveniku dodjeljuje odlikovanje - takvi zakoni nazivaju se individualnim zakonima

Što se tiče prirode općenitosti zakona kada se on pojavljuje u obliku općeg pravnog akta, tu općenitost moramo shvatiti u relativnom smislu → naime, zakon, iako se pojavljuje u obliku općeg pravnog akta može biti ograničen:● jer se ne odnosi na čitav državni teritorij npr. jače porezno opterećenje nekih državnih područja● jer se ne odnosi na sve pripadnike stanovništva npr. Zakon o javnim službenicima ● jer je njegova pravna snaga vremenski ograničena (što se osobito odnosi na zakone o društvenom planu i budžetu)

Zahtjevi sadržani u zakonu mogu biti izraženi direktno – u jezičnoj formi ili indirektno – u logičkoj formi → naime zakon može sadržavati i:► deskripciju npr. opisivanje državnog grba► konstataciju npr. činjenicu privrednog razvoja► proklamaciju npr. isticanje nekih političkih ciljeva

ODNOS ZAKONA I USTAVA Ustav određuje: ■ organe koji donose zakone ■ postupak po kojem se donose zakoni, i ■ sadržaj zakona → a ako odnosni zakon ne udovolji tim odredbama, on je protuustavan→ dakle, sadržaj zakona mora biti u skladu sa sadržajem ustava međutim u stvarnosti može doći i do suprotne situacije iz 2 razloga: zakonsko reguliranje redovito je dinamičnije od ustavnog reguliranja te ono može brže reagirati na nove političke i društvene potrebe zakonsko reguliranje može mimoići ili izigrati ustavne propise

96

U procesu ispitivanja ustavnosti zakona javljaju se 2 pitanja:→ kojem organu povjeriti ispitivanje?→ na koji način ispitivati ustavnost zakona? u teoriji ispitivanje ustavnosti zakona može se povjeriti bilo kojem državnom org.,no u praksi ispitivanje ustavnosti zakona redovito se povjerava višim državnim organimanpr. predsjedniku republike, vrhovnom sudu i sl.Ispitivanje ustavnosti zakona može bit pokrenuto:→ po privatnoj inicijativi, ili→ po službenoj dužnosti – ex officio

Kada se utvrdi protuustavnost zakona, nastupa njegovo pravno ukidanje, međutim ukidanje može biti različitog stupnja odnosno:→ ukidanje se može odnositi samo na odbijanje njegove primjene na jedan konkretan slučaj→ ili to može biti opće ukidanje za sve slučajeve

U procesu ispitivanja ustavnosti zakona, bitno je razlikovati:→ da li neki zakon ide izravno protiv ustavnih načela – contra legem→ ili taj zakon samo mimoilazi ustavna načela, uvodeći neke novine – praeter legem

Smatra se da je poseban oblik zakona sadržan u tzv. ratifikaciji međunarodnog ugovora AKT RATIFIKACIJE je proces kojim nadležni državni organi prihvaćaju i potvrđuju sadržaj nekog međunarodnog ugovora te ga unoseći u svoje zakonodavstvo čine pravno obveznim Faze procesa ratifikacije su:► ratifikacija u zakonodavnom domu – koja slijedi nakon potpisivanja ugovora→ pravo sklapanja međunarodnog ugovora u ime RH ima predsjednik RH i Vlada RH→ Sabor RH potvrđuje međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne ili političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH► potpisivanje i izdavanje ratifikacijske isprave u zakonodavnom domu ► razmjena ratifikacijskih isprava među državama kao ugovornim stranama – o tom aktu se sastavlja i potpisuje zapisnik i tim trenom ugovor stupa na snagu ► deponiranje ratifikacijskih isprava npr. kod vlade jedne od država potpisnica► registriranje međunarodnog ugovora kod Tajništva UN-a u hijerarhiji pravnih akata međunarodni ugovori nalaze se ispod ustava i iznad zakona

Podzakonski akti

AKTI PREDSTAVNIČKIH ORGANA, POLITIČKO-IZVRŠNIH I UPRAVNIH ORGANA

97

Najvažniji podzakonski opći akti izvršnih organa su uredbe (naredbe, odluke)

Klasifikacija uredba izgleda ovako:► uredbe za primjenu zakona► uredbe na osnovi zakonskog ovlaštenja► uredbe po nuždi► uredbe na osnovi posebnog ustavnog ovlaštenjaUREBE ZA PRIMJENU ZAKONA su one uredbe koje preciznije reguliraju one odnose u čije detalje zakon nije htio ulaziti→ ovlaštenje za donošenje uredaba za primjenu zakona može se nalaziti: u ustavu, ili u odnosnom zakonu → ako se to ovlaštenje nalazi u ustavu znači da je ono generalno dano, a→ ako se to ovlaštenje nalazi u odnosnom zakonu – znači da odnosni zakon sadrži posebni poziv uredbodavcu da donese uredbu za primjenu dotičnog zakona→ taj se poziv obično naziva izvršna klauzula – po njoj je uredbodavac ne samo ovlašten nego i obvezan donijeti dotični podzakonski akt → sadržaj uredba za primjenu zakona mora biti u skladu s načelom zakonitosti što znači da ne smije proturječiti ne samo ''svom'' zakonu nego svi postojećim zakonima

UREDBE NA OSNOVI ZAKONSKOG OVLAŠTENJA nastaju kada zakonodavac svoju nadležnost da regulira neke odnose, prenese na upravnu ili izvršnu vlast, pa će dotična vlast, u svojstvu uredbodavca te odnose regulirati uredbom → kako bi zakonodavac mogao prenijeti tu svoju nadležnost na uredbodavca to mu mora biti dopušteno ustavom → dakle, uredbe na osnovi zakonskog ovlaštenja zamjenjuju zakon i zahvaljujući tom stupnju samostalnosti one mogu izigrati, zaobići ili izravno kršiti načelo zakonitosti, dakle mogu predstavljati opasnost zakonodavstvu

UREDBE PO NUŽDI su one koje se javljaju u izvanrednim stanjima – naime, u slučaju tzv. izvanrednih stanja kao što su rat, štrajkovi, elementarne nepogode i slično upravo se od uprave očekuje da sanira novonastale teškoće u takvim okolnostima izvanredno stanje može proglasiti uprava ili državni poglavar ↔ zakonodavno tijelo se na kraće ili duže vrijeme praktički suspendira ↔ umjesto zakona funkciju reguliranja preuzimaju specijalni upravni akti odnosno uredbe po nuždi ↔ formiraju se brzi ili prijeki sudovi čija djelatnost više liči na upravu nego sudstvo ↔ uspostavlja se niz drugih sigurnosnih i policijskih mjera koje mogu dovesti do sužavanja ili čak ukidanja ustavom osiguranih sloboda

Međutim, ako uprava odnosno izvršna vlast uspije sanirati novonastale teškoće koje su dovele do izvanrednog stanja može narasti njen prestiž i ojačati njena uloga u državnom životu što će joj pomoći u ostvarivanju ambicije da osvoji najvišu državnu vlast → uprava redovito napada zakonodavstvo zbog te svoje ambicije, nastoji ga paralizirati, umrtviti, odstraniti ga→ dakle, uprava može zloupotrijebiti uredbe po nuždi, zbog čega se ustav i zakonodavstvo osiguravaju npr. ovakvim sredstvima:

98

► mogućnost izdavanja uredbi po nuždi uvjetuju činjenicom nemogućnosti da se zakonodavno tijelo okupi ili da djeluje► mogućnost uprave da donosi uredbe po nuždi, samo u suradnji s jednim odborom skupštine zakonodavnog tijela► dužnost uprave da naknadno podnese uredbe po nuždi na odobrenje zakonodavn. tijelu ► određenje da neke vrste društvenih odnosa moraju biti isključivo regulirane zakonom – to su tzv. zakonski rezervati

AKTI SUDSKIH ORGANA

I sudski organi odnosno sudbena vlast donosi podzakonske akte kako u građanskom i kaznenom postupku tako i u izvanparničnom postupku → postavlja se pitanje: Mogu li sudski organi donositi i opće pravne akte ili samo pojedinačne pravne akte?→ odgovor na to pitanje može se naći samo u konkretnom pravnom sustavu konkretne države

► Pravni sustavi kontinentalne Europe imaju takvu nadležnost sudova koja se sastoji samo u donošenju pojedinačnih pravnih akata a ne i općih pravnih akata ► Pravni sustavi anglosaksonskih zemalja (Engleska, SAD) imaju takvu nadležnost sudova koja se sastoji u donošenju i pojedinačnih pravnih akata i općih pravnih akata → naime sudovi anglosaksonskih zemalja mogu stvarati tzv. precedente (presedane) → ti sudski precedenti obavljaju funkciju izvora prava → to znači da se sudska presuda ne odnosi samo na jedan konkretan slučaj već ona služi kao pravno-obvezni obrazac svim drugim sudovima kad će u budućnosti rješavati slične slučajeve→ u takvim pravnim sustavima kao glavni stvaratelj prava pojavljuje se sudac, a ne zakonodavac → skup sudskih precedenata čini precedentno pravo

■ pristaše precedentnog prava kao njegovu glavnu kvalitetu navode elastičnost ■ protivnici precedentnog prava navode sljedeće argumente :→ precedentno pravo je nesistematično i nepregledno – naime, sudac mora u iznimno velikom broju precedenata potražiti upravo onaj koji se svojim elementima najpotpunije podudara sa slučajem koji on mora riješiti→ precedentno pravo je konzervativno – naime, može se dogoditi da precedent potječe iz vremena koje je stoljećima udaljeno od slučaja koji se sada rješava

Utjecaj precedentnog prava doveo je do pojave tzv. TEORIJE O SLOBODNOM STVARANJU PRAVA → ta ekstremna teorija postavila je zahtjev da glavni stvaratelj prava bude sudac, a ne zakonodavac → sudac bi tako stvarao pravo putem sudačkih odluka, na neposredan i spontan način u donošenju sudačke odluke prvenstveno bi se vodio glasom svoje savjesti a ne propisima zakonodavca

99

→ tako bi sudac mogao ne samo popunjavati pravnu prazninu i time preuzeti funkciju zakonodavca, već bi mogao ići praeter legem (mimo zakona) i contra legem (protiv zakona) → pravo bi stvarao onaj organ (sudac) koji je najbliži konkretnom životu→ sudac bi slijedom toga postao primarni politički čimbenik u takvom poretku→ otvorilo bi se novo razdoblje u evoluciji prava i osnovalo bi se ''carstvo sudaca''

međutim, time bi se neminovno narušilo načelo zakonitosti → suci bi uvodili pravnu neujednačenost u sudovanju → čime bi se narušila pravna sigurnost pravnih subjekata i razvila sudačka samovolja→ čime bi se povrijedio princip demokracije

Osim tog statičkog pogleda na odnos i razlike između precedentnog i zakonskog prava, valja primijeniti i dinamički pogled na osnovi kojeg se može zaključiti da nastupa stanovito zbližavanje precedentnog i zakonskog (kodificiranog) prava→ njihovi ekstremi slabe te se može uočiti njihova sve veća međusobna tolerancija i utjecaj

Sudski sustav RH temelji se na principu da sudovi sude po zakonu, dakle precedenti nisu dobili pravno priznanje

Pojedinačni pravni akti sudova su: presuda, rješenje (kada sud ne odlučuje presudom), platni nalog, odluka o parničnim troškovima, pismeni ili usmeni poziv i zabrana

Kako bi se osigurala relativna ujednačenost u sudovanju određuju se različita sredstva kao npr. akti koje donose viši i vrhovni sudovi → ti akti nemaju pravnoobveznu snagu za niže sudove već samo izražavaju načelan stav viših sudova no unatoč tome imaju znatan autoritet→ naime ako sudac u donošenju svoje odluke ne uzme u obzir stajališta vrhovnih sudova može očekivati da će njegova odluka, ako uslijedi postupak po pravnim lijekovima, biti promijenjena ili ukinuta – a to nijedan sudac ne želi→ dakle, praktični razlozi, a ne pravna obveznost, sile ga da uvaži stajališta vrhovnih sudova i prati tzv. sudsku praksu

OBIČAJNO PRAVO

Pravna norma proistječe iz države i drugih pravno stvaralačkih čimbenika odnosno oni je stvaraju – razlikujemo:neposredno stvaranje postoji kada državni organi i drugi pravno stvaralački čimbenici propisuju pravila koja do tada nisu egzistirala kao neka druga društvena norma posredno stvaranje postoji kada državni organi i drugi pravno stvaralački čimbenici propisuju pravila čiji sadržaj nalaze i preuzimaju iz neke druge

100

postojeće društvene norme npr. običaja → oni taj običaj uzimaju u pravnu sferu, dodjeljuju mu pravnu sankciju i tako ga pretvaraju u pravnu normu

→ tako taj običaj dobiva pravni karakter i postaje običajno pravo→ naravno on ulazi i u pozitivno pravo, jer je običajno pravo sastavni dio pozitivnog prava

► običajno pravo pojavljuje se već u robovlasničkom Rimu u kojem je jedno vrijeme običajno pravo bilo bitni izvor prava → Zakonik XII ploča bio je kodifikacija tadašnjih običaja

► no običajno pravo je prvenstveno obilježje feudalne društveno-ekonomske formacije iz jednostavnog razloga – u feudalnoj društveno-ekonomskoj formaciji proizvodnja je bila naturalna a feudalna područja bila su zatvorene gospodarske cjeline, a time i zatvorene pravne i političke cjeline → dakle u feudalizmu je prevladavao pravni partikularizam, koji se očitovao kao:● TERITORIJALNI PARTIKULARIZAM – izražavao se u tome što je svako teritorijalno područje imalo posebno običajno teritorijalno pravo, pa čak i mala naselja, a pogotovo gradovi → u tom pogledu najznačajniji sustavi prava bili su: gradsko pravo i zemaljsko pravo ● PERSONALNI PARTIKULARIZAM – izražavao se u tome što su različite društvene grupe i slojevi imali svoje posebno pravo → personalni partikularizam je posljedica staleške organizacije feudalnog društva, dakle plemstvo je imalo svoje pravo, građanstvo svoje i svećenstvo svoje → u tom pogledu najznačajniji sustav prava bilo je: crkveno pravo

Socijalne pretpostavke običajnog prava su :▬ opća primjena – dakle, da je dotični običaj prihvaćen od velike većine pripadnika određenog područja ili zajednice▬ dugotrajnost običaja – dakle, da se običaj provodi relativno duže razdoblje ▬ uvjerenost u ispravnost običaja → te socijalne pretpostavke običaju daju socijalnu stabilnost koja je najvažniji preduvjet da se običaj, dodavanjem pravne sankcije, transformira u običajno pravo → zbog dinamičnosti svakodnevnice tradicionalnu socijalnu pretpostavku dugotrajnosti običaja može zamijeniti racionalnost i progresivnost

Unatoč prevladavanju običajnog prava, u feudalizmu, postojalo je i tzv. opće pravo kao izraz tendencija za jedinstvenim pravom za čitav državni teritorij → integracija prava razvijala se ponajprije time što su se počele formirati službene zbirke običajnog prava za svaku oblast, koje je potvrđivao ili mijenjao kralj→ usporedno s tim povećavao se broj tzv. izvornih kraljevskih naredbi, koje su već tipično opće pravo

Običajno pravo smijenio je građanski stalež , odnosno razvoj građanske države

101

progresivni građanski stalež tražio je ''jedinstvo nacije'' zbog jedinstva tržištaobičajno pravo, svojim konzervativnim i partikularnim elementima nije bilo pogodna nadogradnja nad gospodarskim i političkim prilikama pokazala se potreba za takvom formom u pozitivnom pravu koja će imati jedinstven karakter na čitavom državnom teritoriju ta forma bio je zakon dakle, razvojem građanske države počinje gotovo potpuna stvaralačka djelatnost države putem zakona

Proces pojačane zakonodavne djelatnosti odražavao se u sljedećim činjenicama:→ povećao se broj državnih organa općenito, a posebno onih koji se bave izravnim stvaranjem prava→ socijalno, tehničko i pravno znanje tih organa raste → zakoni sada reguliraju i ona područja društvenog života koja je do tada reguliralo običajno pravo → više zakona se ujedinjuje i stvaraju se zakonici ili kodeksi

U procesu sankcioniranja običaja, moderna pravna tehnika upotrijebila je 2 puta:zakonodavni put – prema kojem dozvola zakonodavca čini da jedan običaj postane pravno priznatsudsko-izvršni put – prema kojem sudovi i drugi organi i bez dozvole zakonodavca prihvaćaju običaje kao normative, stvarajući tako ad hoc običajno pravo suvremena zakonodavstva većinom se služe zakonodavnim putem

Što se tiče sadržajnog odnosa zakon – običaj, postoji mogućnost: da sadržaj dotičnog običaja uđe u sadržaj zakona, ili da se zakon samo pozove na dotični običaj, bez izravnog navođenja običajnog sadržaja u svom tekstu

Do primjene običaja u pravnim procesima može doći u 2 slučaja: ● kad se zakon na njega poziva, ili● kad nema zakona

Za važnost običaja osobito se opredijelila povijesno-pravna školapostavlja se pitanje može li običaj obesnažiti zakon?S obzirom da adresati krše zakone odgovor je: Da→ može se reći da se formirao običaj adresata da se dotični zakon ne primjenjuje → dakle, zakon se stvarno ukinuo formiranjem suprotnog običaja ili izobličavanjem

Za primjer običajnog prava možemo uzeti:UZANCE su poslovni običaji u prometu robom, koji su kodificirani i prema tome, predstavljaju zbornike uvriježenih trgovačkih običaja imaju autonomni karakter – nastale su spontano i dobrovoljno, potvrđene su praksom, a sa strane ovlaštenog tijela su prihvaćene, tehnički sređene, sankcionirane i na kraju donesene kao i svako pozitivno pravo imaju dispozitivni karakter – primjenjuju se samo ukoliko stanke ugovorom drukčije

102

ne odrede Uzance mogu biti:opće – su tada kada su zajedničke za sve grane prometa robomposebne – su tada kada se primjenjuju kao specijalna pravila u prometu robe određene vrste npr. poljoprivredni proizvodi TRGOVAČKI ILI POSLOVNI OBIČAJI su pravila koja se također, odnose na promet robom i predstavljaju trgovačko običajno pravo MEĐUNARODNI TRGOVAČKI OBIČAJI STANDARDI – kojima se normira kvaliteta određene robe

PRAVNI SUSTAV

PRAVNI SUSTAV (sistem) je skup svih pravnih normi neke državne zajednice→ stoga su pravni sustav i pozitivno pravo sinonimi→ međutim nazivom pravni sustav nastoji se pokazati da je postojeće i važeće pravo u nekoj državnoj zajednici sređena cjelina, sistematizirana, racionalno razvrstana, usklađena i pregledna

Svaka znanost ima 2 usporedna cilja:→ istražiti i spoznati određene činjenice – ta djelatnost se zove znanstvena heuristika→ spoznate činjenice srediti, racionalno razvrstati i uskladiti – ta djelatnost se zove znanstvena sistematika

tako i pravna znanost ima svoju sistematizaciju, ona se sustavno dijeli i razvrstava na posebne pravne znanosti, sve te posebne pravne znanosti možemo svrstati u 3 grupe:grupa OPĆETEORIJSKIH PRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju one elemente koji su zajednički svim državama i svim pravima, bez obzira na povijesno razdoblje, veličinu, geografski položaj itd.

grupa POVIJESNOPRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju državne i pravne sustave koji su postojali u prošlosti, a više ne postoje

grupa POZITIVNOPRAVNIH ZNANOSTI = koje izučavaju konkretne, danas postojeće države, te njihove pozitivno-pravne sustave

napose, svaka od tih posebnih pravnih znanosti ima svoju unutrašnju sistematizaciju npr. Opća teorija države i prava ima svoj sadržaj u kojem svaka definicija, poglavlje i lekcija imaju svoje mjesto

Elementi sistematizacije su: ● kriteriji i ● sustavne jedinice

Razlikujemo 2 razloga za sistematizaciju pravnih pravila:praktični razlog – naime sistematizacija pravnih pravila omogućuje njihovu efikasnu primjenu

103

teorijski razlog – naime sistematizacija pravnih pravila omogućuje pravnoj znanosti efikasniju obradu niza činjenica

U odnosu na pozitivno pravo Pravna znanost može imati 2 funkcije:ONTOLOŠKU FUNKCIJU – koja obuhvaća samo tumačenje i obrađivanje sustava prava u cjelini ili u njegovim dijelovima DEONTOLOŠKU FUNKCIJU – koja obuhvaća i ocjenjivanje, mijenjanje i usavršavanje sustava prava u cjelini ili u njegovim dijelovima dakle u odnosu na pozitivno pravo Pravna znanost može zauzeti pasivan stav ili aktivan odnosno kritički stav

POVIJESNA PANORAMA PRAVA država i pravo razvijali su se postupno → prije modernih društveno-ekonomskih formacija najzastupljenije bilo je običajno pravo dok legificirano ili zakonsko pravo koje je izravno donosi zakonodavac još nije bilo toliko razvijeno→ zakonodavac je preuzimao već postojeće socijalne norme iz društva, opskrbljivao ih sankcijom i svojom potvrdom pretvarajući ih na taj način u pravne norme – tako je nastajalo običajno pravo → u takvim okolnostima osobita potreba za sistematizacijom prava nije bila izražena→ ta potreba dolazi do izražaja tek u 17. st. kao produkt novih društvenih odnosa, novih izuma, razvoja proizvodnje, moreplovstva, trgovine, socijalnih sukoba između građanske klase i proletarijata…→ država svojim funkcijama i organima počinje prodirati u sve nove društvene odnose, stavljajući ih pod svoj nadzor i reguliranje→ razvija se pravni sustav u cjelini, osnivaju se nove grane prava: pomorsko pravo, prometno pravo, socijalno pravo, posebno važno međunarodno pravo itd. iz navedenog proizlazi da razvoj društvenih odnosa uvjetuje razvoj prava, a razvoj prava uvjetuje potrebu za sistematizacijom prava

Sustavne jedinice

STRUKTURNA PANORAMA PRAVA→ strukturu pravnog sustava čine sustavne jediniceSUSTAVNE JEDINICE su dijelovi odnosno elementi pravnog sustava formirani na temelju određenih kriterija→ pregled strukture pravnog sustava putem sustavnih jedinica izgleda ovako:► pravna norma – kao najmanja sustavna jedinica ► pravna ustanova ili institut ► pravna grana► pravna grupa► pravni sustav – kao najveća sustavna jedinica

104

Sustavne jedinice formiraju se na temelju određenih kriterija – ti kriteriji su društveni odnosi→ naime, pravne norme reguliraju određene društvene odnose, pretvarajući ih tako u pravne odnose→ neki društveni odnosi odvijaju se na istom ili sličnom dijelu društvenog života, dakle oni su srodni→ tako su i te pravne norme koje reguliraju srodne društvene odnose, srodne pravne norme→ te srodne pravne norme grupiraju se u razne sustavne jedinice→ dakle, društveni odnosi formiraju pravne norme i svrstavaju ih u sustavne jedinice: pravne ustanove ili institucije, pravne grane i pravne grupe

Pravna ustanova ili institut

PRAVNA USTANOVA ili INSTITUT je ona sustavna jedinica unutar pravnog sustava čije je mjesto kvantitativno određeno između pravne norme i pravne grane, odnosno usklađen skup pravnih normi koje reguliraju jedan te isti društveni odnos npr. društveni odnos bračnih partnera dakle odnos braka regulira određeni broj pravnih normi, na toj osnovi te pravne norme postaju srodne i sastavljaju jednu sustavnu jedinicu, a to je pravni institut ili ustanova braka

Neke pravne ustanove su dualističkog, mnogostranog karaktera odnosno one po svom karakteru pripadaju različitim pravnim granamanpr. pravna ustanova vlasništva, koja je jedna od najvažnijih pravnih ustanova u cijelom pravnom sustavu, pripada: pravnoj grani ustavnog prava, pravnoj grani građanskog prava, pravnoj grani upravnog prava, pravnoj grani radnog i socijalnog prava itd. (KOMPARATIVNO PRAVO bavi se analizom pravnih ustanova kod različitih naroda)

Grane prava

PRAVNA GRANA je ona sustavna jedinica unutar pravnog sustava čije je mjesto kvantitativno određeno između pravne ustanove ili institucije i pravne grupe, odnosno usklađen skup pravnih ustanova koje reguliraju niz srodnih društvenih odnosa npr. pravnu granu obiteljskog prava čini niz pravnih ustanova kao što su: pravna ustanova braka, starateljstva, usvojenja, roditeljske dužnosti i prava itd.

105

Ustavno pravo

USTAVNO PRAVO je osnova pravnog sustava i kao pravna grana zauzima najznačajniji položaj u pravnom sustavu→ sve ostale pravne grane izvode se iz ustavnih normi čime se ispunjava načelo ustavnosti→ stoga ustavno pravo postavlja opća načela jednog konkretnog prava, ustavne norme karakterizira općenitost, odnosno najviši stupanj normativne apstrakcije na području pravapredmet – objekt ustavnog prava su određeni društveno-politički odnosi, asadržaj – građa ustavnog prava su norme koje reguliraju te društveno-političke odnose

2 glavna predmeta ustavnih normi su:►organizacija državnopravnog poretka i►odnos građanin – poredak → međutim zbog izrazite usmjerenosti ustavnog prava na organizaciju državnopravnog poretka odnos građanin – poredak teško je dolazio do izražaja → takva situacija našla je svoj adekvatan izraz u nazivu državno pravo

Pojmovna granica između državnog prava i ustavnog prava nije čvrsto određena katkad se navodi da je ustavno pravo širi pojam od državnog prava jer se sadržaj ustavnog prava ne odnosi samo na državu već i na društvo, odnosno na faktore društvo-država-pojedinac katkad se navodi da je državno pravo širi pojam od ustavnog prava jer se smatra da je svaka pravna grana, državno pravo s obzirom da potječe od države, bilo neposredno ili posredno

► Naziv državno pravo često se povezuje s Hegelovom filozofijom koja kaže da je država izraz svijesti i razuma povijesti, hod božji po zemlji → takva filozofska naziranja poslužila su kao opravdanje etatističkoj ideologiji → država se istakla kao graditelj društva a pojedinac je otuđen u podanika jedino s onim

106

pravima koje mu je prepustila državna vlast

► Toj ideološkoj usmjerenosti prema kultu države i etatizmu suprotstavile su se tendencije liberalnog duha koje potječu iz škole prirodnog prava → osim isticanja dualizma u pravu odnosno shvaćanja da postoji prirodno i pozitivno pravo škola prirodnog prava obuhvaća koncepcije o urođenim pravima i o ugovornom postanku države→ naime ona primarno shvaća državu kao pakt – ugovorni odnos→ u taj ugovorni odnos ulaze pojedinci s urođenim pravima i država s faktorom organizacije → organizacija odnosno država dobit će opravdanje i razlog da postoji i opstane samo ako zaštićuje urođena prava, u suprotnom pojedinci ne otuđeni u podanike već samopriznati kao građani imaju pravo svrgnuti takvu vlast naziv ustavno pravo premoćno se širi premda je u pojedinim zemljama ostao nepriznat Bitno je spomenuti i tradicionalnu raspravu o naravi ustavnih normi – naime, državni organi ponekad donose pravila koja nemaju sankciju: → jedni teoretičari smatraju da takve norme, zbog nepostojanja sankcija, nemaju pravni karakter → drugi teoretičari smatraju da su to pravne norme, ali s nedostatkom, nesavršene i zato ih nazivaju leges imperfectae (nesavršeni zakoni)Pravna teorija smatra da nije bitno za pravni karakter nekog pravnog pravila da ima sankciju i da je sankcija u pravnoj normi predviđena, već je bitno da postoji stvarna mogućnost da državni organ sankciju naknadno odredi ex post facto i primjeni, provede, odnosno osigura kazneno izvršenje

Razlikujemo 2 situacije:- u 1. situaciji ustavne norme krši pravni subjekt koji nije najviši državni organ = u toj situaciji ne postoji nikakva stvarna prepreka da viši državni organ sankciju naknadno odredi ex post facto i primjeni, provede, odnosno osigura kazneno izvršenje → ustav je razrađen u nižim pravnim propisima, što znači da je povreda Ustava ujedno i povreda nekog nižeg pravnog propisa koji ima sankciju u tom slučaju normi se ne može odbaciti pravni karakter

- u 2. situaciji ustavne norme krši najviši državni organ – onaj koji je suveren = u toj situaciji ne postoji viši državni organ od njega koji bi sankciju naknadno odredio ex post facto i primijenio, proveo, odnosno osigurao kazneno izvršenje u tom slučaju normi se može odbaciti pravni karakter, ali samo u odnosu na suvereni organ → suvereni organ ne prima pravnu sankciju ali prima npr. političku sankciju → dakle ustavni propisi su u odnosu na njega u biti politički propisi

stoga su ustavni propisi dualističke naravi: pravne i političke, ovisno o tome kojem se adresatu upućuju

107

Zaključujemo da pravne norme mogu biti bez sankcija, ali ne mogu biti bez državnog organa koji bi sankciju naknadno odredio ex post facto i primijenio, proveo, odnosno osigurao kazneno izvršenje

Svaki ustav uključuje neke neizostavne elemente – u ustavu se redovito navode:► politička načela na kojima je utemeljen► državno uređenje i oblik vladavine► politički sustav dotične države► status građana► prava i obveze građana ► ustrojstvo najviše državne vlasti i njen odnos prema mjesnim zajednicama► odnos države prema organizacijama na svom području► odnos države prema subjektima međunarodnog prava► načela postupka kod sudske izvršne i upravne funkcije► glavni grad, grb, zastava► normiraju se 2 posebna postupka: kako se će mijenjati i donositi novi ustav kako će se mijenjati i donositi zakoni itd.

Obiteljsko pravo

OBITELJSKO PRAVO je možda najsloženija pravna grana, često se naziva i osnovna stanica društva jer obuhvaća i pravne i biološke i ekonomske i psihološke i moralne i druge sastojke od njenog samo početka dvije velike društvene sile, država i vjerska zajednica, natječu se tko će dobiti nadležnost nad obitelji

Obitelj predstavlja užu ili širu zajednicu srodnika, s time da razlikujemo: ●srodnike po krvi●srodnike po tazbini značajno obilježje obitelji je zajedničko kućanstvo sa zajedničkim ekonomskim pravima i obvezama osoba u njemu

U suvremenosti, sve se više stavlja naglasak na obitelj u užem smislu čija je glavna karakteristika brak→ tako se brak pojavljuje kao jezgra obitelji, te se prema tome i bračno pravo pojavljuje kao jezgra obiteljskog prava → međutim, obitelj se ipak ne može svesti samo na bračnu zajednicu

Razlikujemo 3 vrste obitelji u užem smislu:►bračnu obitelj►izvanbračnu obitelj ►adoptivnu obitelj

Pravna grana obiteljskog prava u sebi sadrži:■ PRAVNU USTANOVU BRAKA – koja svojim reguliranjem obuhvaća: prava i obveze bračnih partnera, pretpostavke za valjanost braka, bračne zabrane, prestanak braka,

108

mirenje bračnih partnera itd. ■ PRAVNU USTANOVU ODNOSA RODITELJA I DJECE – koja svojim reguliranjem obuhvaća: roditeljsko pravo i obiteljski status djeteta, odnosno prava i obveze roditelja i djece, izvršavanje roditeljskog prava, produženje roditeljskog prava, lišenje roditeljskog prava, prestanak roditeljskog prava, utvrđivanje očinstva i majčinstva itd. ■ PRAVNU USTANOVU USVOJENJA – koja svojim reguliranjem obuhvaća: postupak za usvojenje, prava i obveze iz usvojenja, prestanak usvojenja itd. ■ PRAVNU USTANOVU STARATELJSTVA – koja svojim reguliranjem obuhvaća: starateljstvo nad maloljetnim osobama i osobama lišenim poslovne sposobnosti, starateljstvo za posebne slučajeve itd. kao posebna pravna ustanova unutar obiteljskog prava navodi se PRAVNA USTANOVA ZAKONSKOG UZDRŽAVANJA koja svojim reguliranjem obuhvaća: uzdržavanje djece, uzdržavanje roditelja, uzdržavanje bračnog partnera, uzdržavanje izvanbračnog partnera itd.

Osnovna pravna načela obiteljskog prava su:► načelo monogamnog braka► načelo građanskog braka► načelo ravnopravnosti bračnih partnera► načelo slobodnog odlučivanja o rađanju djece ► načelo nepovredivosti obiteljskog života ► načelo ravnopravnost djece rođene u braku i izvanbračne djece itd.

Radno i socijalno pravo

RADNO I SOCIJALNO PRAVO je pravna grana koja regulira područje radnih odnosa, područje socijalnog osiguranja i područje socijalne zaštite dakle pravna grana radnog i socijalnog prava u sebi sadrži 3 osnovna područja:► područje reguliranja radnih odnosa – koje obuhvaća: prava i obveze subjekata radnog odnosa, radne odnose u javnom sektoru, radne odnose u privatnom sektoru, radno vrijeme, odmor i dopust radnika, zasnivanje i prestanak radnog odnosa itd.

► područje tzv. socijalnog osiguranja – koje se dijeli na: ● norme zdravstvenog osiguranja – koje obuhvaćaju: bolesničko osiguranje, osiguranje za slučaj invalidnosti, osiguranje za slučaj nesreće na poslu● norme mirovinskog osiguranja – koje obuhvaćaju: pitanja obiteljske mirovine, mirovinskog staža, usklađivanja mirovina itd.

► područje tzv. socijalne zaštite – koje obuhvaća: tzv. zaštitne dodatke (obiteljske, invalidske), tzv. posebne dodatke za kategorije boraca iz rata i invalida rada, tzv. specijalne mirovine, otpremnine itd.

109

Osnovna pravna načela radnog i socijalnog prava su:► načelo slobode rada► načelo slobodne razmjene rada ► načelo prava na rad► načelo prava na upravljanje radnika► načelo prava udruživanja rada ► načelo humanih uvjeta rada itd.

Upravno pravo

UPRAVNO PRAVO je pravna grana koja regulira organizaciju, djelatnost, nadzor i samonadzor upravnih organa odnosno, pravna grana upravnog prava u sebi sadrži pravne norme koje reguliraju:■ organizaciju uprave – npr. prava i obveze upravnih organa, nadležnost upravnih organa, odnos upravnih organa prema drugim funkcijama u državi itd. ■ djelatnost uprave – npr. donošenje pravnih akata, upravni postupak, upravni nadzor ■ kontrolu nad radom uprave – što uključuje sve pravne propise o nadzoru nad radom uprave i samonadzoru uprave

Osnovna pravna načela upravnog prava su:► načelo subordiniranosti uprave predstavničkim tijelima ► načelo zakonitosti rada upravnih tijela► načelo sustava decentralizacije itd.

Procesualna nadopuna upravnog prava je upravni postupak

Građansko (imovinsko) pravo

GRAĐANSKO ili IMOVINSKO PRAVO je pravna grana koja regulira odnos građanin–građanin a u sebi sadrži: stvarno, obvezno, nasljedno i statusno pravo dakle, pravna grana građanskog ili imovinskog prava sastoji se od sljedećih područja:■ OPĆI DIO – je ono područje građanskog prava u kojem se navodi skup načela,

110

pojmova i ustanova koji su zajednički svim ostalim područjima građanskog prava

■ STVARNO PRAVO – je ono područje građanskog prava koje regulira pravne odnose među pravnim subjektima s obzirom na stvari na tom području posebno se ističu pravne ustanove vlasništva, posjeda, služnosti itd.

■ OBVEZNO PRAVO – je ono područje građanskog prava koje regulira obveznopravne odnose među pravnim subjektima npr. odnos vjerovnik – dužnik

■ NASLJEDNO PRAVO – je ono područje građanskog prava koje regulira sve odnose glede ostavitelja, nasljednika i odnosnog nasljeđa na tom području posebno se ističu pravne ustanove oporuke, nasljednog reda, oporučnih svjedoka itd.

■ STATUSNO PRAVO – je ono područje građanskog prava koje regulira i zaštićuje tzv. sferu ljudske ličnosti, njezin ekonomski i moralni integritet i identitet odnosno koje zaštićuje niz osobnih prava npr. pravo na rad, pravo na stan, pravo na rezultate rada, pravo na zaštitu časti Osnovna pravna načela građanskog ili imovinskog prava su:► načelo ravnopravnosti stranaka u građanskopravnom odnosu → kod ovog načela bitno je navesti da: u tu ravnopravnost ulazi i država ako u takvom odnosu nastupa kao tzv.privatna osoba a ne ulazi ako u takvom odnosu nastupa kao nositelj suverenosti ► načelo autonomije stranaka – znači da stranke slobodnom voljom ulaze u taj odnos ► načelo ekonomske sankcije – izraženo u obvezi popravljanja nanesene štete ► načelo prenosivosti subjektivnih prava ► načelo onus probandi – znači da onaj koji tvrdi tuđu krivnju mora dokazati tu krivnju ► načelo jezgre građanskog prava koju čine imovina i osobnost

Procesualna nadopuna građanskog prava je građanski postupak , a za materiju građanskog prava od posebne su važnosti: Zakon o obveznim odnosima, Zakon o nasljeđivanju, Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima itd.

Kazneno (krivično) pravo

U pravnom poretku razlikujemo: ● djela u skladu s pravom i ● protupravna djela→ neka protupravna djela su teža a neka lakša→ u skladu s tim pravna terminologija raspolaže različitim pojmovima kao što su: prekršaj, prijestup, zločin, delikt itd.

111

Pojam DELIKT podrazumijeva protupravna ili društveno opasna djela najteže naravi Razlikujemo:► delikt na području međunarodnog prava – očituje se u kršenju neke međunarodnopravne obveze ili načela, to kršenje traži zadovoljenje, a postoji odgovornost za materijalnu ili moralnu štetu – osnovno obilježje je odnos država- država ili država-drugi međunarodnopravni subjekt ► delikt na području građanskog prava – očituje se u nanošenju štete, katkad se povezuje s krivičnopravnom ili upravnopravnom odgovornošću, te postoji izvanugovorno popravljanje nanesene štete→ međutim, neka su djela i građanski i krivični delikti – a to su ona koja u sebi sadrže: □ štetu, i □ društvenu opasnost (oduzimanje života, tjelesna povreda, samovlast itd.)► delikt na području krivičnog prava – očituje se u protupravnom djelu koje je predviđeno i opisano krivičnim pravom, te za koje je određena sankcija iz čega proizlazi da je:KAZNENO ili KRIVIČNO PRAVO pravna grana koja predviđa i opisuje krivična djela, te za počinitelje tih krivičnih djela određuje sankcije

Razlikujemo 3 osnovne funkcije kaznenog prava: ■ zaštitnu funkciju – koja nam pokazuje kako je krivično pravo primarno sredstvo kojim se neki pravni poredak brani od samog sebe odn. društva koje predstavlja ■ indikativnu funkciju – koja nam pokazuje: → najznačajnije društvene vrijednosti nekog pravnog poretka, i → opseg kretanja represije nekog pravnog poretka odnosno koliko je daleko spreman ići u određivanju i izvršavanju kazni za krivična djela ■ funkciju u službi zakonitosti – koja se odnosi na načelo: nullum crimen sine lege, nula poena sine lege

Kazneno ili krivično pravo na osnovi kaznenog ili krivičnog zakona redovito raspoređuje svoj sadržaj na:►opći dio – koji utvrđuje: opća načela krivičnog prava, krivično djelo, krivičnu odgovornost, kazne, osudu i njene pravne posljedice itd. ►posebni dio – koji utvrđuje: djela i kazne za napad na društveno-politički poredak, protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protiv oružanih snaga itd.

U krivično zakonodavstvo u širem smislu , može se ubrojiti i krivični postupak → oni su prije činili integralnu cjelinu pod nazivom materijalno i procesno krivično pravo

Kazneno ili krivično pravo države danas sadrži i neke elemente internacionalizacije → s obzirom da su mnoge države potpisnice značajnijih međunarodnih akata kao što je npr. Opća deklaracija o pravima čovjeka

112

→ no unatoč tome krivično pravo u prvom redu ostaje nacionalno pravo

Grupe prava

PRAVNA GRUPA je ona sustavna jedinica unutar pravnog sustava čije je mjesto kvantitativno određeno između pravne grane i pravnog sustava, odnosno usklađen skup pravnih grana

Tradicionalna podjela navodi 4 pravne grupe:► objektivno-subjektivno pravo► materijalno-procesno pravo► javno-privatno pravo► interno-međunarodno pravo

Objektivno i subjektivno pravo

Pravo se odavno dijeli na:OBJEKTIVNO PRAVO – je skup svih postojećih pravnih normi u nekoj državi, sadržan i sređen u sistemu pozitivnog prava

SUBJEKTIVNO PRAVO – je skup svih onih ovlaštenja koja za pravne subjekte proizlaze iz tog. tzv. objektivnog prava

objektivno i subjektivno pravo su u stanju korelativnosti odnosno nužne uvjetovanosti, što znači da jedno bez drugog ne mogu → jedino narodi engleskog govornog područja upotrebljavaju različite izraze- za pravo u objektivnom smislu – law- za pravo u subjektivnom smislu – right

Materijalno i procesno pravo

MATERIJALNO PRAVO – je skup svih onih pravnih normi koje propisuju zapovijedi, zabrane ili ovlaštenja za ponašanje, te sankcije ako se ne postupi prema zahtjevu tih pravnih normi

113

PROCESNO PRAVO – je skup svih onih pravnih normi koje propisuju kako će se, u kojim postupcima, ti zahtjevi i sankcije odnosno materijalno pravo provoditi

Javno i privatno pravo

Podjela na javno i privatno pravo potječe još od rimskog prava, te se recepcijom a potom i obradom rimskog prava zadržala sve do danas→ tom podjelom pokušalo se dati odgovor na pitanje odnosa pojedinca prema državi, te je uvedeno mjerilo: ● interes pojedinca odnosno privatne osobe ili ● interes države odnosno javne vlasti

→ dolaskom građanske društveno-ekonomske formacije i uspostavom države liberalizma ponovno se istakla potreba za podjelom na javno i privatno pravo → zahtijevalo se da se pojedincu prizna autonomno područje njegove pravne djelatnosti, gdje će se on moći obvezivati ali samo prema svojoj slobodnoj volji zaštićen od državne intervencije

Posebno se istakla Bierlingova teorija o podjeli na javno i privatno pravo prema kojoj:►PRIVATNO PRAVO – čine svi oni pravni odnosi u kojima s obje strane nastupaju pojedinci odnosno građani ►JAVNO PRAVO – čine svi oni pravni odnosi u kojima s jedne strane nastupa država a s druge strane pojedinci→ međutim i ta se definicija pokazala nedovoljnom kada se npr. analizirao pravni odnos kupoprodaje – naime ispostavilo se da su: pravni odnos kupoprodaje u kojem s obje strane nastupaju pojedinci, i pravni odnos kupoprodaje u kojem s jedne strana nastupa država kao tzv. privatna osoba a s druge strane pojedinci = ISTI

→ tako je došlo do nove definicije podjele na javno i privatno pravo prema kojoj:►PRIVATNO PRAVO – čine svi oni pravni odnosi u kojima s jedne strane nastupaju pojedinci a s druge strane također nastupaju pojedinci ili država kao tzv. privatna osoba ►JAVNO PRAVO – čine svi oni pravni odnosi u kojima s jedne strane nastupaju pojedinci a s druge strane država kao nositelj suverenosti

Pitanje podjele na javno i privatno pravo također se povezivalo s problemom autonomije-heteronomije prava naime, smatralo se da je glavni oblik privatnopravnog odnosa ugovor koji se temelji na dispozitivnim normama koje znače slobodnu volju stranaka

114

međutim u odnosima u kojima se država pojavljuje kao nositelj prisilne vlasti te norme nazivaju se prisilne, kogitivne ili imperativne → u prvom slučaju postoji situacija pravne koordinacije koja odgovara autonomiji volje→ u drugom slučaju postoji situacija pravne subordinacije koja odgovara heteronomiji volje

Teško je razlučiti privatni interes od javnog interesa i rijetki su odnosi koji su u svojoj biti potpuno privatni ili potpuno javni – u našem pozitivnom pravu, ta tradicionalna podjela na javno i privatno pravo gubi smisao , kod nas postoji: → niz oblika u kojima tzv. privatne osobe sudjeluju u tzv. javnoj vlasti npr. demokracija samouprava → niz činjenica gdje zajednica planskom regulativom, ograničavanjem privatnog vlasništva intervenira u one u klasičnom smislu privatnopravne odnose utemeljene na autonomiji volje

Interno i međunarodno pravo

INTERNO PRAVO – je pravo koje normira odnose između pravnih subjekata unutar državnih granicaMEĐUNARODNO PRAVO – je pravo koje normira odnose između država odnosno između međunarodnopravnih subjekata

Teoretičari koji smatraju da tzv. međunarodno pravo nema pravni karakter navode sljedeće argumente:► jedna od bitnih karakteristika prava je – sankcija koju provodi suverena vlast, međunarodno pravo takvom sankcijom ne raspolaže► veći dio međunarodnog prava je tzv. međunarodno ugovorno pravo koje pretpostavlja ravnopravnost država – što ih onemogućuje da jedna drugu prisile na izvršenje ugovora ► proces inartikulacije odnosno proces u kojem se internim normama tzv. međunarodne norme proglašavaju internopravno obveznima ne sadrži priznavanje međunarodnih normi već samo donošenje internih normi na osnovi sadržaja međunarodnih normi ► norme međunarodnog običajnog prava također nisu pravne norme jer su bitno uvjetovane tzv. tihim pristankom države – tacitus consensus

115

Teoretičari koji smatraju da međunarodno pravo ima pravni karakter , kao što su Huber i Kelsen , navode sljedeće argumente :► međunarodno pravo jest pravo jer u njemu postoji činjenica i pojam delikta, a postoji i sankcija: to su represije i rat ► iako u međunarodnom pravu ne postoji decentralizirani suvereni aparat koji bi u povodu delikta obavio istragu i primijenio sankciju, postoji tzv. tehnika samopomoći koju obavlja jedna država nasuprot drugoj ► iako je međunarodno pravo primitivno pravo, ne može mu se poreći značenje prava, niti se može isključiti da će evolucija međunarodnog prava dovesti do jedne svjetske države

Zaključci o tematici pravnog sustava

Odnos prava i društvenog života

klasifikacija pravnih pravila u pojedine sustavne jedinice obavlja se na temelju društvenih odnosa npr. sve pravne norme koje reguliraju odnose u obitelji okupljaju se u obit. pravu odnos prava i društvenog života je specifičan, naime stvarnost izaziva pravo odnosno pravno reguliranje, a to pravno uzajamno utječe na onu stvarnost iz koje je poteklo

Gledajući na pravni sustav dolazimo do sljedećih zaključaka:► sistematizacija prava je proces koji nikada ne može završiti – stoga se pravni sustav nikada ne može smatrati do kraja izgrađenom cjelinom niti sveobuhvatnim► pravni sustav je skup veoma raznovrsnim pravnih pravila no unatoč toj raznovrsnosti moguće je opaziti jedinstvo u osnovnom koje se ispoljava putem tzv. načela prava koje možemo postići indukcijom iz pojedinih pravnih pravila ► osnovna načela pravnog sustava su izraz interesa zakonodavca odnosno grupe na vlasti

116

Načela prava

Razlikujemo 3 vrste načela prava:► OPĆA NAČELA PRAVA – to su ona načela koja su se tijekom pravne povijesti pojavila, uvriježila i održala sve do danas, posebno kod onih naroda koji su imali uočljiv stupanj pravnog razvoja ta načela smatraju se najdubljom pravnom mudrošću koja se nataložila kroz vjekove te se često nazivaju i Dicta et regulae iuris

► OPĆA NAČELA KONKRETNOG PRAVNOG SUSTAVA I PORETKA – odnosno ustavna načela (npr. načela slobode građana, načelo demokracije, načelo solidarnosti itd)

► OPĆA NAČELA POJEDINE PRAVNE GRANE UNUTAR KONKRETNOG PRAVNOG SUSTAVA

Između tih načela prava postoji određena hijerarhija i sklad ili nesklad, a pravnik mora razviti snagu dedukcije kako bi iz njih postigao primjerenu konkretnu odluku.

TEHNIKA PRAVA

Tumačenje (interpretacija) pravnih pravila

Svako pozitivno pravo ima 3 životna stupnja:1. stvaranje pozitivnog prava2. primjena pozitivnog prava3. promjena ili ukidanje pozitivnog prava

Kako bi pravo postiglo i ostvarilo ta 3 životna stupnja tijekom povijesti su se skupile određene upute, ustanovili su se razni postupci kako da se to izvede, odnosno stvorena je tehnika pravadakle TEHNIKA PRAVA je skup uputa i postupaka kako da se pravo stvori, primjeni, protumači, promjeni ili ukine

Svako od tih životnih razdoblja prava ima svoju posebnu tehniku, te stoga razlikujemo:

117

■ tehniku stvaranja prava■ tehniku primjene prava■ tehniku promjene prava■ tehniku ukidanja prava

Primjena prava može nastati ako prethodno postoje 2 činjenice:► ako je dotično pravo već stvoreno► ako postoji osoba odnosno državni organ ili službena osoba, građanin ili organizacija, koja će izvršiti tu primjenu

Primjena prava nije jednostavan i jednoličan postupak, već postupak koji se sastoji od raznih procesa a 3 osnovna su:→ izabiranje pravne norme za primjenu na konkretan slučaj → usklađivanje izabrane pravne norme s drugim pravnim normama → tumačenje odnosno interpretacija pravne norme

Pojam tumačenja

Pod uvjetom da je izabrana pravna norma za primjenu na konkretan slučaj, te da je izabrana pravna norma usklađena s drugim pravnim normama, unatoč tome ona još nije sposobna za neposrednu primjenu→ naime, sada je potrebno utvrditi njen pravi sadržaj i smisao, odnosno PROTUMAČITI JE, INTERPRETIRATI

Interpretacija je nužna zbog 2 osnovna razloga:►zbog nesavršenosti stvaratelja pravne norme►zbog nesavršenosti opće prirode pravne norme

Čovjek, pa tako i zakonodavac je nesavršen, i stoga su pravne norme koje on donosi također nesavršene→ naravno tijekom naše povijesti svakako su stvorena velika zakonodavna dijela ali nikako savršena zakonodavna djela → naime, u nastojanju zakonodavca da svoju misaonu normativnu težnju što preciznije,

118

jasnije i kraće jezično izrazi može doći do nesklada između tog dvoje (što je htio reći i što je rekao)→ nadalje, zakonodavac nije uvijek u stanju svestrano i cjelovito normativno zahvatiti sve one odnose koje želi regulirati – mnogi detalji tih odnosa mogu ostati nezahvaćeni

Pravna norma je po svojoj prirodi apstraktna – apstraktnost pravne norme podrazumijeva 2 stvari: pravna norma je izreka koja se sastoji od pojmova a pojmovi su apstrakcijenpr. uzmimo riječ savjesno – ona nije neposredno i konkretno određena već je ona pojam, apstrakcija – a zadaća tumača pravne norme jest da tu apstraktnost približi stvarnosti tako da je poveže s konkretnim životnim slučajem kojeg treba riješiti

hipoteza pravne norme je apstraktno određena→ naime, norme u svojoj hipotezi predviđaju, opisuju događaje ali na tipičan način, bez detaljnog opisivanja→ zadaća tumača pravne norme jest da ono predviđeno, opće postane konkretno npr. građanin A je oklevetao građanina B – i sada je dužnost tumača da ispita da li ta stvarna kleveta odgovara onom opisu koji je u hipotezi pravne norme o kleveti

Dakle potrebno je premostiti jaz između općenitosti norme i konkretnosti odnosa a to se izvodi pomoću tumačenja

Izabiranje pravne norme za primjenu na konkretan slučaj

Primjena prava nije jednostavan i jednoličan postupak, već postupak koji se sastoji od raznih procesa a 1. od 3 osnovna procesa je izabiranje pravne norme za primjenu na konkretan slučaj → taj proces može biti jednostavan no mogu se javiti i složene teškoće, → naime u pravnom postupku može doći do suradnje ili konkurencije pravnih pravila odnosno da se na isti društveni odnos može primijeniti više pravnih pravila ta se konkurencija rješava u primjeni, pa razlikujemo:► ISKLJUČIVU PRIMJENU► KUMULATIVNU PRIMJENU► PRIMJENU NA TEMELJU IZABIRANJA koja se dijeli na:→ ALTERNATIVNU→ SPECIJALNU

119

ISKLJUČIVA PRIMJENA pravnog pravila je ona u kojoj za određeni društveni odnos postoji samo jedna pravna norme koja će ga regulirati

KUMULATIVNA PRIMJENA pravnog pravila je ona u kojoj za određeni društveni odnos postoje dvije ili više pravnih normi koje će ga regulirati npr. akt protupravne tjelesne povrede mogu usporedno regulirati i propisi KZ-a i građanskopravni propisi o odgovornosti za štetu

PRIMJENA NA TEMELJU IZABIRANJA:→ ALTERNATIVNA PRIMJENA je ona u kojoj izabiremo između dvije ili više normu onu koja će dosljednije regulirati dotični odnos

→ SPECIJALNA PRIMJENA je ona u kojoj izabiremo onu pravnu normu koja je specijalno upućena na dotični pravni odnos a eliminiramo drugu, koja doduše regulira dotični odnos ali suviše općenito lex specialis derogat legi generali

Usklađivanje pravnih normi u svrhu njihove primjene – ANTINOMIJE u pravu

Nakon što je izabrana pravna norma za primjenu na konkretan slučaj, tu izabranu pravnu normu potrebno je uskladiti s drugim pravnim normama→ naime pravo želi postići vanjsku harmoniju društvenih jedinki, no kako bi to postiglo mora dostići svoju vlastitu unutarnju harmoniju → dakle, teži se da pravni sustav bude logička, neproturječna i koherentna cjelina, međutim unatoč toj težnji u pravnom sustavu se pojavljuju i proturječne odredbe, te se postavlja pitanje prema kojoj od njih treba riješiti konkretan slučaj – ta proturječja nazivaju seANTINOMIJA je proturječje između dvije ili više pravnih normi ili načela koje osobito dolazi do izražaja prilikom praktične primjene tih normi ili načela na jedan konkretan slučaj ili na jednu kategoriju slučajeva

120

Antinomije uzrokuju 2 glavne negativne posljedice: ► narušava se koherentnost i usklađenost sustava► dovodi se u opasnost pravna sigurnost pravnih subjekata odnosno adresata

Antinomije se javljaju tim više što je veća kvantiteta i što je manja kvaliteta propisa→ pod kvalitetom podrazumijevamo racionalan sadržaj i logičku jasnoću pravnih propisa→ i dok je za kvantitetu propisa pravni organ samo djelomice odgovoran, za kvalitetu propisa je odgovoran u potpunosti – dakle antinomije su izraz njegove nesavršenosti

Klasifikacija antinomija izgleda ovako – razlikujemo:■ proturječje između normi jednog pravnog akta■ proturječje između dva pravna akta ■ proturječje između jednog pravnog akta i općih načela prava■ proturječje između općih načela prava■ proturječje između načela pojedinih pravnih grana

Dok su antinomije strogo juridičke, kriteriji odnosno načela za njihovo rješavanje mogu biti juridička i metajuridička – juridička načela su:kriterij vremena izražen u zahtjevu lex posterior derogat legi priori (kasniji zakon ukida prijašnji)kriterij hijerarhije izražen u zahtjevu lex superior derogat legi inferiori (viši zakon ukida niži)kriterij specijalnosti izražen u zahtjevu lex specialis derogat legi generali (specijalni zakon ukida opći)

Međutim time što su postavljeni kriteriji za rješavanje antinomija ne znači da će one biti i riješene → situacija s kriterijima se može zakomplicirati tako da kriteriji sami dođu u sukob i umjesto da riješe postojeću antinomiju oni stvaraju novu – antinomiju kriterija → u takvim okolnostima pravni organ poseže za ''kriterijem kriterija'' a to je načelo zakonitosti, a kada ono zataji prihvaća metajuridička rješenja (pravednost)

Osnovne tehnike tumačenja

TEHNIKA TUMAČENJA je dakle, skup uputa i postupaka kako da se utvrdi pravi sadržaj i smisao pravne norme, odnosno sredstvo kojim se premošćuje jaz između općenitosti norme i konkretnosti odnosa

Osnovna dilema pred koju dolazi tumač pravne norme jest sljedeća : da li će pravnu normu protumačiti subjektivno i statički ili objektivno i dinamički

Da bi riješio tu dilemu neophodno mora spoznati 2 izuzetno važne činjenice , a to su : RATIO LEGIS – je uzrok, razlog, cilj zakona odnosno skup činjenica i društvenih vrijednosti koje su uzrok donošenja pravne norme OCCASIO LEGIS – je povod zakonu odnosno neposredne okolnosti i prilike koje su izazvale zakon

121

naravno, očigledno je da nam obilniju spoznaju o karakteru i usmjerenosti određenog zakona daje dublji uzrok, cilj – ratio, nego neposredni povod – occasio npr. kod zakona protiv maloljetničke delikvencije, uzrok zakona je cilj zakona a cilj je suzbiti maloljetničku delikvenciju (odnosno reakcija društva i očuvanje društvenih vrijednosti), dok je neposredan povod zakona porast maloljetničke delikvencije → ratio legis nazvan duh zakona je pokretač svakog zakona → sada se postavlja pitanje: Je li ratio legis statičan ili dinamičan pojam, tj. jesu li ciljevi pravne norme koja ona želi ostvariti ili zaštiti nepomični ili promjenjivi urazvoju? → s obzirom na to pitanje pojavili su se NAČINI TUMAČENJA PRAVNIH NORMI ► subjektivno-statički► objektivno-dinamički

→ nadalje, to pitanje povezano je s problemom odnosa zakonodavca i njegovog djela, zakona odnosno s pitanjem: Da li se pravna norma, stupanjem na snagu odvaja od svog stvaratelja i dalje živi samostalnim životom?

unošenjem dijalektičkog rasuđivanja, odgovor na to pitanje glasi:■ pravna norma se ne odvaja apsolutno od svog stvaratelja → naime on je drži pod svojom pravnom i političkom prismotrom→ može je mijenjati, nadopunjavati i tumačiti pomoću interpretativnih zakona → te je može na posljetku i abrogirati ili derogirati (ukinuti)→ prestankom njenog stvaratelja ona ostaje na snazi jer je podržana od nove volje, novog zakonodavca koji nasljeđuje pravnu i političku prismotru nad njom→ dakle pokušaj depsihologiziranja pravne norme od strane Hansa Kelsena nema znanstveno opravdanje ■ pravna norma se relativno odvaja od svog stvaratelja → naime ona ne može apsolutno i mehanički ostati vezana za svog stvaratelja jer neposredno ulazi u društvene odnose → socijalni kriteriji, društvene vrijednosti, moral, običaji... utječu na nju kao i ona na njih

Međutim stav pravne teorije nije uvijek bio ovakav – ona je u pojedinim razdobljima zauzimala ekstremne stavove smatrajući: s jedne strane – da je pravna norma apsolutno vezana za svog stvaratelja, i s druge strane – da se pravna norma apsolutno odvaja od svog stvaratelja

SUBJEKTIVNO (STATIČKO) TUMAČENJE

Stav o apsolutnoj vezanosti pravne norme za stvaratelja izražava se u težnji da se pravna norma spozna, tumači i primjeni na temelju volje i namjere njenog stvaratelja – taj stav je u pravnoj znanosti poznatiji pod nazivom pravna egzegeza

2 osnovna načela pravne egzegeze bila su:►sve je pravnim normama predviđeno►sve je pravnim normama riješeno

122

A teze koje su se osobito isticale bile su:■ nema antinomija u pravu, jer je ono neproturječna logička cjelina■ nema praznina u pravu, jer je ono sveobuhvatno za čitav društven život

→ takvo pravo želi se nametnuti kao potpuni gospodar društva, ono je dano jednom za uvijek, → ne dozvoljava da ga društvo modificira svojim razvojem već obratno, samom društvu postavlja razvojne granice → metoda pravne egzegeze naročito ističe važnost formalne logike (dedukcija, načelo sličnosti itd.) kako bi potkrijepila tvrdnju o sveobuhvatnosti prava → primjenjivaču prava oduzima svaku mogućnost za inicijativnost i inventivnost te ga pretvara u stroj za supsumiranje

Egzegetska metoda osobito je primjenjivana u 2 pravne škole:◄ školi glosatora – u kojoj je egzegetskom metodom tumačen Justinjanov Corpus iuris civilis◄ egzegetskoj školi – po kojoj je ta metoda i dobila ime, i u kojoj je egzegetskom metodom tumačen Napoleonov Code civil obje škole priklonile su se kultu teksta, ne uvaživši potrebe stvarnog života

Pravna egzegeza i kult zakonskog teksta nisu mogli opravdati svoje postupke međutim pronalaženje volje zakonodavca kako bi se protumačila pravna norma, nije se moglo ni potpuno odbaciti razlozi zbog kojih se brani subjektivno-statičko tumačenje mogu biti spoznajne i političke prirode ► razlozi spoznajne prirode oslanjaju se na argument da je volja stvaratelja djela najbolji vodič za njegovu spoznaju► razlozi političke prirode oslanjaju se na načelo apsolutne vezanosti primjenjivača norme za stvaratelja norme prema kojem dakle pravo tumačenja zakona ima samo njegov stvaratelj odnosno njegova volja

Međutim proces pronalaženja volje zakonodavca pokazao se kao iznimno složen, delikatan i težak zadatak u kojem se javljaju značajne teškoće:

1. teškoća s kojom se susreće subjektivno-statičko tumačenje je činjenica da se tumač norme mora obratiti prošlosti (možda ta volja više ne postoji i sl.)

2. teškoća s kojom se susreće subjektivno-statičko tumačenje je nesavršenost zakonodavca odnosno nesklad između onoga što je zakonodavac htio reći u pravnoj normi i onoga što je zakonodavac stvarno rekao u pravnoj normi

3. teškoća s kojom se susreće subjektivno-statičko tumačenje je pitanje: Za koju volju zakonodavca se opredijeliti, prvotnu volju ili aktualnu volju? – naime moguće je da zakonodavac od trenutka donošenja norme do trenutka njene primjene promijeni volju

123

4. teškoća s kojom se susreće subjektivno-statičko tumačenje je pitanje: Koliko je tumač pravne norme blizak zakonodavcu? – naravno što je tumač bliži zakonodavcu to je njegovo tumačenje vjerodostojnije

5. teškoća s kojom se susreće subjektivno-statičko tumačenje je pitanje: Koga smatrati zakonodavcem? – naravno to pitanje se postavlja kada zakonodavac nije pojedinac već grupa

Sumnja u uspješnost subjektivno-statičkog tumačenja javila se kada se zaključilo da nije moguće identificirati tzv. skupnu (kolektivnu) volju – naravno taj zaključak je netočanSvi protudokazi upereni protiv subjektivno-statičkog tumačenja svode se na:► dokaze dijalektičke logike protiv formalne logike► dokaze društvenog napredovanja protiv društvenog zaostajanja → naime dijalektička logika osobito je zamjerila formalnoj logici statičnost i mehaničko izvođenje zaključaka → dijalektika je dokazivala kako se sve što postoji mijenja, a budući da se mijenja drugim postaje→ poljuljavši vjerodostojnost formalne logike ozbiljno je dovela u pitanje ispravnost metode pravne egzegeze odnosno subjektivno-statičkog tumačenja počeli su se predlagati novi postupci

OBJEKTIVNO (DINAMIČKO) TUMAČENJE

U procesu primjene pravne norme dolazi do sraza pravne norme i stvarnosti, dakle:■ pravna norma utječe na stvarnost, ali i■ stvarnost utječe na pravnu normu → naime norma je ono što treba da bude (zahtjev upućen adresatu) ali i ono što jest → ona je činjenica, realna socijalna pojava, a s obzirom da se sve što postoji mijenja ni norma ne može ostati nepromijenjena, netaknuta od društvenih utjecaja → na osnovi činjenice društvenog razvoja ojačao je zahtjev da sve pojave, pa tako i zakone, pravne norme treba tumačiti ovdje i sada odnosno u odnosnoj konkretnoj sredini i aktualnim prilikama dakle, pravna norma je apsolutno odvojena od svog stvaratelja odnosno njegove volje, te organski pripada društvenom životu i njegovim procesima – taj novi način tumačenja naziva se objektivno-dinamički

124

Prema objektivno-dinamičkom tumačenju pravni propisi moraju biti podvrgnuti sljedećim procesima:► emancipaciji► depersonalizaciji► adaptaciji→ procesom emancipacije prekida se psihološka veza između zakonodavca i pravne norme→ procesom depersonalizacije norma postaje impersonalni fenomen koji dalje živi samostalnim socijalni životom neovisan o svom stvaratelju → smatralo se da će se tako emancipirana i depersonalizirana pravna norma bolje adaptirati kretanju društva, njegovim potrebama i ciljevima

Posljedice objektivno-dinamičkog tumačenja mogu se kretati u 2 smjera :● u smjeru pravičnosti● u smjeru neujednačenosti primjene→ naime objektivno-dinamičko tumačenje vodi brigu o društvenom razvoju te je stoga znatno elastičnije u shvaćanju i primjeni pravne norme na konkretan slučaj zbog čega je moguće bolje ostvariti pravičnost → međutim ista ta elastičnost može dovesti do neujednačene primjene, a neujednačena primjena dovodi u opasnost pravnu sigurnost dakle u sukob ulaze: ▬ s jedne strane – načela pravičnost, suvremenosti i progresivnosti, a▬ s druge strane – načela pravne sigurnosti i društvene kohezije → kako bi se taj sukob riješio ta načela je potrebno vrjednovati odnosno utvrditi koje donosi veću blagodat zajednici → poredci skloni etatizmu odlučuju se za političko tumačenje koje se temelji na državnom razlogu odnosno koje daje apsolutnu prednost državnim interesima nad interesom građana

Za razliku od subjektivno-statičkog tumačenja koje definira ulogu primjenjivača prava kao ''usta koja izgovaraju riječi zakona'' – Montesquieu objektivno-dinamičko tumačenje definira ulogu primjenjivača prava odnosno suca kao ''živu pravdu'' – Aristotel

Europa i anglosaksonske zemlje dale su oštar otpor negiranju kreativne funkcije izvršnih tijela, osobito sudova veliki prilog takvom shvaćanju je PRETORSKO PRAVO – ius honorarium → naime, razvojem rimskog prava pojavilo se tijelo koje je metodom sudske prakse uvodilo nove pravne regulative u postojeće pravu usklađujući ga na taj način s društvenim razvojem → s vremenom se pojavio stanoviti dualizam između zakonskog prava i sudskog prava a on je prevladan ostvarenjem sinteze – aneksijom sudskog prava od strane zakonskog prava odnosno ulaženjem sadržaja sudske prakse u formu zakona → tu sintezu civilnog i pretorskog prava izvršila je Justinijanova kodifikacija i njome je dokazano da proces uvođenja pravnih regulativa ne ide samo u smjeru zakonodavac –

125

izvršno tijelo već i obratno, izvršno tijelo – zakonodavac

Iz prethodne analize subjektivno-statičkog i objektivno-dinamičkog načina tumačenja pravnih pravila proizlazi zaključak da se nije moguće isključivo opredijeliti za jedan od tih načina oba tumačenja imaju svoje realno opravdanje i oba ih treba racionalno iskorištavati

Učenje o tumačenju pravnih pravila može se podijelit ovako:►tumačenje pravnih pravila s obzirom na osobe koje to čine►tumačenje pravnih pravila s obzirom na obveznu snagu tumačenja►tumačenje pravnih pravila s obzirom na izvođenje (tehniku) tumačenja

Tumačenje pravnih pravila s obzirom na osobe koje to čine

Proces tumačenja pravnih pravila mogu obavljati sljedeće osobe:► one koje žele donijeti nižu opću pravnu normu u skladu s višom općom pravnom normom npr. Sabor želi donijeti Zakon o reguliranju djelovanja zdravstvenih ustanova u skladu s ustavom, a kako bi mogao donijeti taj zakon najprije mora protumačiti ustavne norme► one koje žele donijeti pojedinačnu pravnu normu na osnovi opće pravne norme npr. sudac želi donijeti presudu na osnovi Zakona o braku i porodičnim odnosima, a kako bi mogao donijeti tu presudu najprije mora protumačiti norme odnosnog zakona ► svi ostali koji se moraju ponašati u skladu s nekom općom ili pojedinačnom pravnom normom kako bi se mogli ponašati u skladu s pravnom normom najprije je moramo protumačiti

Tumačenje pravnih pravila s obzirom na obveznu snagu tumačenja

Vrste tumačenja s obzirom na obveznu snagu su : ■ AUTENTIČNO TUMAČENJE je tumačenje pravne norme koje obavlja isto ono tijelo koje je donijelo dotičnu pravnu normu → to se redovito događa tako da tijelo donose novi zakon koji tumači stari zakon→ taj novi zakon se naziva interpretativni zakon ■ OPĆEOBVEZNO TUMAČENJE je tumačenje pravne norme koje obavlja posebno, pravno ovlašteno tijelo npr. odbor→ zakonodavno tijelo osnuje odbor i na njega prenese svoje pravo tumačenja zakona kako bi se brže postigla veća učinkovitost tumačenja→ autentično i općeobvezno tumačenje mogu imati povratnu snagu, retroaktivnost - što znači da, ako se zakon, koji je protumačen, već primijenio u praksi, ta se primjena,

126

ako je potrebno, mora uskladiti s novim tumačenjem ■ KAZUISTIČKO TUMAČENJE je tumačenje konkretnog pravnog slučaja koje obavlja sudsko ili izvršno tijelo – i to tumačenje je obvezno samo za taj konkretan slučaj

Navedene vrste tumačenja spadaju pod ZAKONSKO ili LEGALNO TUMAČENJE a osim zakonskog tumačenja razlikujemo još i ZNANSTVENO ili DOKTRINARNO TUMAČENJE koje obavljaju znanstvenici, stručnjaci usmenim izražavanjem o sadržaju i smislu pravne norme ili pismenim izražavanjem u člancima, knjigama i sl. - danas ono uglavnom nema pravno obveznu snagu

Posebne tehnike tumačenja

Kao što smo već rekli 2 osnovne tehnike tumačenja su: ►SUBJEKTIVNO-STATIČKO tumačenje ►OBJEKTIVNO-DINAMIČKO tumačenje → i sve posebne tehnike tumačenja mogu se svesti na te 2 osnovne

A posebne tehnike tumačenja su:►JEZIČNO tumačenje►LOGIČKO tumačenje ►SUSTAVNO ili SISTEMATSKO tumačenje ►POVIJESNO tumačenje ►TELEOLOŠKO tumačenje ►DOSLOVNO, SUŽENO i PROŠIRENO tumačenje

Jezično tumačenje

Pravna norma je riječima izražena misao odnosno zahtjev ili ovlaštenje→ stoga se, da bismo saznali sadržaj i smisao pravne norme, u prvom redu moramo obratiti značenju riječi→ zato je jezično tumačenje prvo koje tumač mora upotrijebitiJezičnim tumačenjem tumač će istražiti:■ značenje riječi pojedinačno■ njihovu međusobnu povezanost■ njihov razmještaj■ interpunkcije

Riječ u nekoj pravnoj normi, izolirano promatrana: može biti neodređena – takve riječi se nazivaju pravni standardni

127

npr. savjesno, hitno sl. može imati više značenja – takve riječi se nazivaju pravni homonimi npr. riječ dijete može značiti malodobnu djecu ili odrasle sinove ili kćeri – a postoje i različite riječi istog značenja koje se nazivaju pravni sinonimi npr. treba i mora može imati lokalno značenje i vremensko značenje – takve riječi se naziv arhaizmi može biti nova – takve riječi se nazivaju neologizmi može biti strana ili tehnički izraz npr. u našem pozitivnom pravu kapacitet, eksploziv

Logičko tumačenje

Jezični smisao pravnih pravila mora biti priznat i obuhvaćen logičkim smislom, dakle rezultat tumačenja mora biti smislen sadržaj→ pod utjecajem zakona iz logike formirala se tzv. PRAVNA LOGIKA kao sredstvo da se logičkim rezoniranjem stvori i protumači pravno pravilo

Načela pravne logike su:► zaključivanje iz suprotnosti – argumentum a contrario –znači da se iz jednog suda izvodi drugi suprotan sud npr. iz pravnog pravila koje kaže:'' zabranjuje se vožnja lijevom stranom puta'', zaključuje se da vožnja desnom stranom puta nije zabranjena

► zaključivanje od manjeg na veće – argumentum a minori ad maius – znači da se iz jednog suda, koji se odnosi na manju kvantitetu, izvodi drugi sud koji se odnosi na veću kvantitetu npr. iz pravnog pravila koje kaže: ''u ovoj prostoriji je zabranjeno pušiti zbog opasnosti'', zaključuje se da je time strože zabranjeno npr. loženje vatre

► zaključivanje od većeg na manje – argumentum a maiori ad minus - znači da se iz jednog suda, koji se odnosi na veću kvantitetu, izvodi drugi sud koji se odnosi na manju kvantitetu npr. iz pravnog pravila koje kaže: ''građanima je dozvoljeno uzimanje kredita od banke u visini od 100 tisuća kn'', zaključuje se da je građanima dozvoljeno uzimanje kredita od banke u visini i od npr. 50 tisuća kn Što se tiče obuhvaćanja i reguliranja novih životnih slučajeva prema postojećim pravnim pravilima , u tu se svrhu primjenjuju 2 vrste logičkih operacija: ● pravno konstruiranje (nasilno umetanje novog društvenog sadržaja u stare pravne forme) ● izvođenje iz općih načela pozitivnog prava

Sustavno tumačenje

U pravnom sustavu koji je ukupnost normi koje vrijede u jednoj državi, svako od tih pravnih normi ima svoje mjesto→ sustavno tumačenje provodi se na osnovi uvjerenja da:► postoji povezanost između pravnog pravila i pravnog sustava

128

► postoji povezanost između jednog pravnog pravila i drugog pravnog pravila

dakle, pravi sadržaj i smisao jednog pravnog pravila treba izvesti iz njegove povezanosti s drugim pravnim pravilom i iz njegove povezanosti s pravnim sustavom u cjelini

Povijesno tumačenje

Povijesno tumačenje je tehnika tumačenja koja se osobito počela isticati u pravnoj znanosti pojavom tzv. povijesnopravne škole → smatralo se da pravna pravila imaju svoj razvoj i da se pravi sadržaj i smisao određenog pravnog pravila najbolje može spoznati pomoću znanja o razvoju dotičnog pravnog pravila→ činjenice na koje povijesno tumačenje osobito obraća pažnju su:occasio legis - je povod zakonu odnosno neposredne okolnosti i prilike koje su izazvale zakon pripremni materijal pravnog pravila – je svo ono gradivo koje je poslužilo u stvaranju nekog pravnog pravila npr. projekti, zapisnici, rasprave itd. prijašnje pravno pravilo – dakle pravno pravilo koje je prije dotičnog pravnog pravila reguliralo konkretni društveni odnos

Teleološko tumačenje

TEOLOŠKO TUMAČENJE -tumačenje prema cilju odnosno svrsi pravnog pravila→ u 19.st. osobito u filozofiji, počeo se isticati cilj kao onaj čimbenik koji primarno utječe na smjer ljudskog djelovanja→ u pravnoj filozofiji to je shvaćanje osobito razvio Ihering, ističući da na svim područjima prirode i društva vlada “zakon cilja”, pa tako i u pravu→ takvo shvaćanje prodrlo je i na područje tehnike prava, osobito u tehnici tumačenja → smatralo se da svako pravno pravilo ima svoj cilj, svrhu, društvenu vrijednost koju želi zaštititi te da logičko tumačenje nije u stanju dati ispravnu uputu primjenjivaču prava u slučaju antinomija → da se cilj (a to je određena društvena vrijednost) pravnog pravila ne bi morao posebno pronalaziti, zakonodavac ga katkad izričito navodi u dotičnom pravnom pravilu

129

→ tehnika teleološkog tumačenja, zahtijeva da pravno pravilo moramo tumačiti i primjenjivati uvijek u skladu s ciljem zakona- “ratio legis”→ redovito se povezuje sa objektivno-dinamičkim tumačenjem – cilj pravnog pravila istražuje se dinamički, a ne u okviru volje zakonodavca → neki pisci smatraju da je potreba za teleološkim tumačenjem utjecala i na nastanak porote, kao unošenja “narodnog elementa” u primjenu pravnog pravila.

Doslovno, suženo i prošireno tumačenje

Izrazi odnosno riječi koje tvorac pravnog pravila upotrebljava u pravnom pravilu mogu imati nedostatke, a ti nedostaci mogu se odnositi na:→ pogrešnost izraza u pravnom pravilu→ nedovoljnost izraza u pravnom pravilu

Kako bi se ti nedostaci uklonili koriste se 2 vrste korektura: kvalitativna korektura –kojom se umjesto pogrešnog izraza stavlja ispravanizraz kvantitativna korektura – kojom se uklanja nedostatak nedovoljnosti izraza → međutim nedovoljnost izraza može se riješiti na 2 načina: pozitivan i negativan ► nedovoljnost na pozitivan način postoji kada utvrdimo da je izraz koji je u pravnom pravilu upotrijebio zakonodavac, u odnosu na ono što je mislio i podrazumijevao nedovoljan, nedostatan → u tom slučaju taj nedostatan izraz se proširuje odnosno primjenjuje se prošireno, ekstenzivno tumačenje► nedovoljnost na negativan način postoji kada utvrdimo da je izraz koji je u pravnom pravilu upotrijebio zakonodavac, u odnosu na ono što je mislio i podrazumijevao preširok, difuzan→ u tom slučaj taj preširoki izraz se suzuje odnosno primjenjuje se suženo, restriktivno tumačenje ► doslovno tumačenje je tehnika tumačenja kojom stvarno nemamo što proširiti ili suziti jer se ono što je zakonodavac u normi izrekao točno podudara s onim što je zakonodavac mislio

Analogija i pravne praznine

ANALOGIJA je specijalna vrsta tumačenja koja se smatra ne samo sredstvom tumačenja prava već i sredstvom nadopune i stvaranja pravaZa razumijevanje analogije neizostavno je razumijevanje pravne praznine→ naime, pravna norma postoji da se primjeni i ona se uvijek primjenjuje na jedan društveni odnos → no dolazi do situacija kada za određeni društven odnos ne postoji norma koja bi ga regulirala ta pojava se naziva pravnom prazninom

● jedni teoretičari smatraju da je pravni sustav sveobuhvatna cjelina, te da nema tog društvenog odnosa koji se ne bi mogao riješiti postojećim pravnim propisima – prema njima, pravne praznine su dakle fikcije

130

● drugi teoretičari smatraju da je čitav pravni sustav zbroj pravnih praznina koje popunjava primjenjivač prava (sudac, organ uprave itd.) u povodu rješavanja konkretnog slučaja ● treći teoretičari smatraju da je pravni sustav relativno sveobuhvatna cjelina, te da se mogu javiti pravne praznine 1. i 2. gledište su ekstremni, a 3. predstavlja kompromis te je ono jedino ispravno

Kada ustanovi pravnu prazninu, primjenjivač prava (sudac ili organ uprave) može postupiti na slijedeće načine: može dotični slučaj ostaviti bez pravnog rješenja može, unatoč ustanovljenju pravne praznine, slučaj riješiti na slijedeće načine:► “Otvaranjem zakonodavnog pitanja” – obraćanje nadležnom zakonodavcu s pitanjem kako riješiti pravnu prazninu► primjenjivač prava može popuniti pravnu prazninu pravilima običajnog prava► primjenjivač prava može sam stvoriti pravnu normu, dakle preuzeti ulogu zakonodavca► primjenjivač prava se može poslužiti analogijom

Razlikujemo 2 vrste analogija:ZAKONSKU ANALOGIJAU – ANALOGIA LEGIS→ popunjavanje pravne praznine posredstvom analogije legis dešava se kada za jedan životni slučaj nije izričito predviđeno pravno pravilo, ali je taj slučaj bitno sličan (analogan) s jednim drugim slučajem, za koje je izričito predviđeno pravno pravilo, pa se to pravno pravilo “posuđuje” i primjenjuje na taj prvi slučaj koji pravo nije normiralo.

PRAVNU ANALOGIJU – ANALOGIA IURIS→ ako prva operacija primjene zakonske analogije zataji, ostaje nam daljnje sredstvo: pravna analogija→ tada se moramo obratiti čitavom sustavu pozitivnog prava i u njemu potražiti rješenje – pronaći neka opća načela, pa iz njih logičkom operacijom dedukcije (izvođenjem iz općeg na posebno) postići adekvatnu pravnu normu, pa nju primijeniti na dotični slučaj

131