Mišljenje

Univerzitet u TuzliFilozofski fakultet

Odsjek Pedagogija-psihologijaMeliha Jašić, 10.04.2015.

Šta su misli?

Neki kažu da je misao ‘’jezik uma’’. Ako učinimointrospektivni napor i pogledamo šta nam seu glavi odvijalo neposredno prije, vidjećemopovorke rečenica.

Povorke rečenica koje kao da ćutke izgovaramo unašem umu su najkarakterističniji i najboljeizučen oblik misli. Nazivaju se propozicionalne misli. Onepredstavljaju ‘’unutrašnji govor’’.

• Slikovne misli - one se sastoje od predstava i slika, prvenstveno vizuelnih.

• Motorne misli- sastoje se iz mentalnih reprezentacija pokreta.

• Kritičko mišljenje- svjesno usmjeren mentalni proces sa ciljem reprezentacije informacija i njihove obrade. Najbolje se ilustruje razmišljanjem koje pokrećemo kada želimo nešto da zaključimo, da prosudimo ili da riješimo neki problem.

• Nekritičko mišljenje- rutinsko mišljenje, čiji je tok slobodan ili je malo svjesno i ciljano usmjeravan, odnosno nije predmet naše pažnje.

Definicije mišljenja• Mišljenje se definiše kao posredno i uopšteno

odražavanje predmeta i pojava objektivne stvarnosti u glavi subjekta i njihovim vezama i međusobnim odnosima.

• Druga definicija naglašava da je mišljenje uočavanje veza i odnosa među predmetima i pojavama objektivne stvarnosti.

• Mišljenje je mentalna aktivnost uključena u razumijevanje, manipulaciju i sporazumijevanje o informacijama.Mišljenje zahtijeva usmjeravanje pažnje na informaciju, mentalnu reprezentaciju informacije, rasuđivanje o njoj, te odlučivanje.

• Složeni psihički procesi koji nam omogućavaju da mnogo potpunije upoznamo stvarnost i da se uspješnije u njoj snalazimo jesu procesi mišljenja.

Pojedini psiholoski pravci su definisali mišljenje:

GEŠTALT: mišljenje je rješavanje problema.

STRUKTURALISTI: mišljenje se može svesti na čulne elemente, osjete i opažaje i njihove reprodukcije kojima odgovaraju predstave. Povezivanje predstava je mišljenje.

BIHEVIORISTI: mišljenje je unutrašnji govor.

Izraz mišljenje upotrebljava se u značenju:

• Izjednačeno je sa pojmom osjećanje, npr. ‘’na šta misliš?’’

• Kada se konstatuje neki odnos ili iznosi određena karakteristika, npr. kada pogledamo kroz prozor i konstatujemo – ‘’ulice su mokre’’

• Kada se zamišlja i mašta, npr. : ‘’kako bi bilo lijepo da sam na Havajskim ostrvima’’

Karakteristike mišljenja:

• Operisanje znacima ili simbolima, npr. uključimo tv, a on neće da radi, pogledamo zašto i pitamo se šta mu je..

• Usmjerenost mišljenja, npr. ako razmišljamo o jabuci, onda je naše mišljenje usmjereno na voće, ishranu..

• Uviđanje odnosa – mi operišemo znacima i usmjeravamo naše mišljenje da bismo došli do rješenja problema, odnosno da bismo uvidjeli odnose. To je ‘’aha’’ doživljaj.

Sredstva mislene aktivnosti

• U psihološkoj nauci najčešće navođena sredstva mislene aktivnosti su sljedeća:1.opažaji2.predstave3.govor4.pojmovi i drugi simboli...

Opažaji kao sredstvo mislene aktivnosti

• Uglavnom se misli o onome što se opažajno doživljava, bez obzira na uzrast.

• Prvi i najjednostavniji oblik mišljenja jeste opažajno praktično mišljenje. Kod ove vrste mišljenja se razmišlja o onome što je u opažajnom polju.

Predstave kao sredstvo mislene aktivnosti

• Drugi oblik mišljenja, koji je nešto složeniji, je opažajno predstavno. Ono ima veze sa opažajnim doživljavanjem, ali je istovremeno i apstraktnije jer mu podlogu čine predstave.

Šta su predstave?

• Sažet odgovor bi glasio: To su reproduktivno stvaralačke slike o ukupnojstvarnosti koje imaju svoj specifični realitetu psihološkim procesima konkretne ličnosti.

• Stvaralačke slike se odnose na imaginaciju i njene zakonitosti, a reporoduktivne su doživljene slike ranijih čulnih utisaka.

Govor kao sredstvo mislene aktivnosti

• Govor je forma u kojoj se misao ostvaruje i sredstvo pomoću koga se misao tačnije precizira i razvija.

• Misao nije samo spolja isposredovana značenjima (riječi, rečenice..) nego je ona i iznutra isposredovana značenjima riječi, rečenicama govora.

Da li postoji razlika između mišljenja i govora?

• Da postoji razlika između mišljenja i govora može da posluži i primjer kada osoba čita knjigu na glas, a misli joj lutaju na drugu stranu.

• Međusobni osnosi mišljenja i govora:1. Govor je neophodan za mišljenje i definiše ga2. Mišljenje prethodi govoru i nužno je za njegov razvoj3. Govor i mišljenje imaju nezavisne korijene svoga razvoja4. Odnos između mišljenja i govora nije stalna veličina u toku njihova

razvoja5. U razvoju mišljenja i govora pouzdano je utvrđena predgovorna

faza razvitka intelekta i predintelektualna faza razvitka govora kao i njihovo sudaranje

Razvoj mišljenja po Pijažeu• 1.Stadij senzomotorne inteligencije – (od rođenja do kraja

druge godine) - U ovom stadiju simbolička aktivnost je minimalna i ponašanje je uglavnom motoričko.

• 2.Stadij preoperativnog mišljenja – (od kraja druge, do kraja sedme godine) – ovaj stadij karakteriše razvoj govora i jezika i ubrzan razvoj pojmova. Dijete je još uvijek egocentrično.

• 3.Stadij konkretnih operacija – (od osme do 11. godine) – karakteriše se razvojem sposobnosti za logičko mišljenje na osnovu konkretnih situacija.

• 4.Stadij formalnih operacija – (od 11. do 15. godine) – u kome kognitivne strukture djeteta dostižu najviši stepen i na tom stupnju razvoja dijete postaje sposobno da primjenjuje logičke zakone na sve vrste problema.

Četiri oblika mišljenja:• Rezonovanje – cilj je izvlačenje zaključaka na

osnovu dostupnih podataka.• Rješavanje problema – cilj rješavanja problema je

da od situacije koja je nezadovoljavajuća stignemo do zadovoljenja, prevazilazeći prepreke na tom putu.

• Suđenje i odlučivanje – cilj suđenja i odlučivanja je da odaberemo između više mogućnosti, prosuđujući koja od njih je najpovoljnija.

• Stvaralaštvo – cilj stvaralaštva je da stvori nešto novo, originalno i vrijedno.

Formiranje pojmova:• Propozicije - iskazi o objektima, svojstvima i

odnosima.• Propozicije se sastoje od pojmova, pa se pojmovi

nameću kao važna karika u lancu koji povezuje memoriju, jezik i misli.

• Objekte koje vidimo oko sebe razvrstavamo u jednu ili drugu klasu procesom kategorizacije. Ona se bazira na prepoznavanju nekih ključnih svojstava objekta.

• Prototip i jezgro pojma – na osnovu kojih svojstava vršimo kategorizaciju? Šta mora da ima životinja da bismo je prepoznali kao mačku?

Postoje dva tipa svojstava na osnovu kojih obavljamo većinu kategorizacija:

1. Prototip pojma – ona svojstva koja opisuju najbolji primjer pojma.(Prototip je ono što nam prvo padne na pamet kada se sjetimo nekog pojma)

2. Jezgro ili srce pojma – predstavlja ‘’nužan i dovoljan’’ skup svojstava koje neki objekat mora da ima da se kategorizuje u pojam.

-Neki pojmovi su dobro definisani i imaju čvrsko jezgro dok su drugi razliveni (nije

moguće ili je teško formuisati jezgro.)

Usvajanje pojmova, učenje na iskustvu

• Najćešće se koristi za učenje prototipova.• Smatra se da su dva glavna oblika učenja na

iskustvu: strategija modela i testiranje hipoteza.• Strategija modela – sastoji se u tome da djeca

nove predmete porede sa starim (modelom) i na osnovu sličnosti vrše kategorizaciju.

• Testiranje hipoteza – karakteristično je za odrasle, gdje oni na osnovu postojećih pojmova postavljaju hipoteze o tome koje osobine su ključne i provjeravaju da li postoje kod novog objekta.

Rezonovanje

• Propozicionalno mišljenje je po prirodi stvari organizovano – ima početak, kraj i stukturu.

• Najviši stupanj organizacije ima logičko mišljenje, koje nazivamo rezonovanjem.

• Kada angažujemo logičko mišljenje?Kada god su nam potrebni zaključci!

• Ispostavilo da se da ljudi, ma koliko bili obrazovani ili ne, mladi ili stari, primjenjuju dva osnovna tipa rezonovanja: deduktivno

induktivno.

Dedukcija• Silogizam - (Aristotel) – sastoji se od tri propozicije. Prve dvije su

premise, treća je zaključak.

• Npr. (najpoznatiji, najjednostavniji silogizam):Premisa 1: Svaki čovjek je smrtan.Premisa 2: Sokrat je čovjek. Zaključak: Sokrat je smrtan.

Deduktivni način razmišljanja se može predstaviti uformi sljedeće propozicije: ‘’ako p onda q’’ (otprilike,‘’ako je čovjek onda je smrtan’’)

• Prve dvije propozicije, premise, proističu iz

prethodnog znanja i opažanja stvarnosti, a treća se direktno zaključuje iz njih.

• Životna, pa i psihološka, suština dedukcije je:

nemoguće je da zaključak bude pogrešan ako su premise tačne.

Indukcija• Psihološki gledano, induktivno rezonovanje koristi

dostupne informacije da bi generisalo zaključke koji su najvjerovatnije tačni.

• Npr. Milan je studirao ekonomiju. Milan radi u agenciji za knjigovodstvo. Milan je ekonomista.

(Ne znamo šta Milan radi u agenciji, možda je portir)Zaključak je tačan onoliko koliko je tačno našeiskustvo o tome kako ljudi i stvari funkcionišu.

• Životna suština indukcije je:

nije vjerovatno da je zaključak pogrešan ako su premise tačne.

• Indukcija i dedukcija su urođene i fiziološki različite.

Suđenje i odlučivanje

• Suđenje, rezonovanje i zaključivanje su nam potrebni da bismo donijeli odluke, jer prva funkcija našeg mišljenja je da nam olakša snalaženje u životu.

• Odlučivanje je biranje, a izbor prave opcije u realnom svijetu je vrlo teško.

• Da bismo odabrali pravu opciju, moramo pravilno prosuditi svaku od njih.

• Sudimo i donosimo odluke na osnovu naše ličnosti u cjelini, naših želja, iskustava i socijalne okoline.

Omeđena racionalnost

• Herbert Simon• Neomeđena racionalnost – iskazujemo je onda kada

imamo sve relevantne informacije i druge resurse. To nam omogućuje da budemo potpuno racionalni i da donosimo najbolje moguće odluke, ali je nepromjenjiva na svakodnevni život.

• Omeđena racionalnost – posjedujemo je za svakodnevni život i posebno smo prilagođeni na nju. Moramo da pronađemo dovoljno razumna i upotrebljiva rješenja bez obzira na naše ograničene mogućnosti obrade informacija, koristeći heuristiku.

RJEŠAVANJE PROBLEMA

• Rješavanje problema počinje nekom potrebom, a postoji prepreka na putu da je zadovoljimo. Takođe, obično postoji više mogućih postupaka koji bi mogli dovesti do cilja, tj. zadovoljenja potrebe, sve u zavisnosti od trenutnih okolnosti.

• Rješavanjem problema se u velikoj mjeri bavi vještačka inteligencija.

• Newell i Simon:-Oni su problem definisali kao problemski prostor.• Dobro struktuisani problemi se odlikuju time što su početno i

ciljano stanje, kao i skup operacija u potpunosti definisani.

Koraci rješavanja problema(geštaltička podjela):

• 1. Preparacija

• 2. Inkubacija

• 3. Iluminacija

• 4. Verifikacija

Sternbergova podjela:

• 1. identifikacija problema• 2. definisanje i reprezentacija problema• 3. formulacija strategije• 4. organizacija informacija• 5. alokacija resursa• 6. monitoring• 7. evaluacija

Rješavanje uviđanjem

• Kada treba da opišu doživljaj rješenja, osobe izjavljuju da ne znaju otkud im je pala na pamet ta ideja i da nisu učinili nikakav svjestan napor u njenom pravcu.

• Danas se uglavnom smatra da termin ‘’uvid’’ označava naglo dopiranje u svijest neke ideje koja je do tad bila nesvjesna. Naravno, ovdje se radi o kognitivnim idejama, konkretno o rješenjima problema.

• Postoji još jedan zanimljiv aspekt ove pojave, a to je ‘’Aha-Erlebnis’’, ili u grčkoj varijanti eureka. Osobe se ponašaju karakteristično, pljesnu se po čelu, gestikuliraju, viču aha i slicno...

A-ha doživljaj

• Aha doživljaj može biti lažan (lažni uvid), tj. da nam se učini da imamo rješenje, ali se ono kasnije pokaže pogrešno.

• Aha doživljaj je subjektivni doživljaj koji prati jedan kognitivni događaj, dopiranje u svijest jedne nove ideje, a ne dokaz istine.

Inkubacija – nesvjesno rješavanje problema

• Centralna geštaltička ideja je da se tokom inkubacije vrši nesvjesno rješavanje problema. Dobijeni su neki nalazi da pozitivne emocije u toku inkubacije, kao i stimulisanje kreativnosti povećavaju uspješnost u rješavanju problema.

• Simon je dao jedno zanimljivo objašnjenje, a to je da se tokom inkubacije i spavanja zaboravljaju rješenja i strategije koje je rješavač već beskorisno oprobao. Na taj način se olakšava pristup novim rješenjima.

Algoritmi i heuristika• Dihotomije• Jedan pol dihotomije čine svjesno, logičko, racionalno i

kritičko razmišljanje. To razmišljanje je serijsko, pretraživačko, do iscrpljenja svih mogućnosti, strogo poštuje logička pravila i, kada se pravilno implementira, mogu ga izvoditi i računari. Proizvod takvog mišljenja je uvijek tačan i kompletan.

• Drugi pol čini smjesa kognitivnih i nekognitivnih elemenata. Takvo mišljenje nije uvijek svjesno, paralelno je, njegovi rezultati se pojavljuju iznenada, pomaže nam da smislimo i nešto sasvim novo. Vrlo je podložno utjecaju nekognitivnih elemenata kao što su emocije.

• Druga dihotomija podrazumijeva podjelu na algoritamsku i heurističku strategiju.

• Heuristiku čine neformalne, intuitivne i spekulativne tehnike koje nekad daju željeni rezultat, nekad ne. Štaviše rezultati heurističkih tehinka znaju biti vrlo loši.

• Pod heuristikom se podrazumijeva zbirka veoma šarolikih tehnika: od bacanja novčića (običnog nagađanja) do ekspertske procjene.

• Heuristiku koristimo kada ‘’nemamo dovoljno podataka’’ – važna je domišljatost, lukavost, inventivnost i originalnost.

• Algoritam je procedura ili postupak koja propisuje operacije i njihov redoslijed. Primjenjujući te operacije na početno stanje, u zadatom redoslijedu, stićemo do cilja. Striktno rečeno, u matematici i programiranju, svaki algoritam nužno dovodi do željenog rezultata.

Počinjemo sa heuristikom, ali nastojimo da razvijemo algoritam.

Osnovne strategije rješavanja problema:

• 1. Redukcija razlika – nastojimo da cilj raščlanimo na podjeljive koji, kada ih dostignemo čine da budemo bliži rješenju – cilju.

• 2. Analiza sredstava i ciljeva – tražimo najvažniju razliku, postavljamo je kao podcilj i smišljamo sredstva i procedure da ga postignemo.

• 3. Mišljenje unazad ili rad unazad – analiziramo ciljno stanje i tražimo prvi prethodni podcilj i tako dalje dok ne stignemo do trenutnog stanja.

Greške u mišljenjuGreške u rješavanju problema:

• 1. Pristrasnost ka potvrđivanju – tendencija da se traga za potvrdom vlastitih rješenja, umjesto za podacima koji ih mogu opovrgnuti.

• 2. Samouvjerenost – tendencija da se precjenjuje tačnost vlastitih znanja, uvjerenja i odluka.

• 3. Funkcionalna fiksiranost – usljed prethodnog iskustva, nismo u stanju da uočimo da se predmeti mogu koristiti i na drugi način.

• 4. Greške u rezonovanju – utjecaj sadržaja se ogleda u tome da ne koristimo uvijek logička pravila, nego pragmatička, manje apstraktna, bliža svakodnevnom životu..

Neki faktori uspješnog rješavanja problema:

• -Raditi na svom znanju (izgradnja shema i skriptova)

• -Mudrost (bogato činjenično znanje o životu, bogato proceduralno znanje, razumijevanje različitih životnih konteksta....)

• -Stručnost (znanje i vještina da se mudrost koristi)

Hvala na

pažnji !