OPĆA POVIJEST CRKVE 1

1. Povijesni Isus

Povijesno objavljena religija kršćanstvo izvire iz povijesne osobe Isusa Krista. Isus krist je

povijesna osoba, o tome svjedoče kršćanski i nekršćanski izvori. Evanđelja - u sv. Pismu

postoje nesuglasice o Isusu Kristu. No u Sv. Pismu treba razlikovati mitsko od stvarnosti. Niti

jedno od četiri Evanđelja nije Isusova povijesna biografija, niti je imalo pretenzija da to bude.

Kao kršćanski izvor Sv. Pismo trebamo provjeravati povijesnim metodama. Početak i kraj

Isusova života možemo uklopiti sa sigurnošću u povijesni kontekst onoga vremena..

Rodoslovlje koje navodi Matej u 1 glavi svoga Evanđelja daje mu određenu povijesnu

pozadinu, zatim znamo da je rođen u vrijeme cara Augusta za vladavine Heroda Velikog

negdje 4. ili 5. godine prije naše ere, nadalje se navodi da se rodio za Kvirinijeva upravljanja

Sirijom. Njegova smrt datira 14. ili 15. nisana u vrijeme upravljanja Poncija Pilata negdje

između 30. i 33. godine. Sva četiri Evanđelja imala su očigledno teološke i kerigmatske

namjere, ipak nisu propustila da ukažu na činjenice i uzročne veze svoga vremena, da

povijesno usidre povijest spasenja, premda pri tom ne pristupaju kronološki. Nekršćanski

izvori – posvjedočuju Isusovu povijesnu egzistenciju. Tacitove izjave oko 117. g. u

„Annales“, zatim pismo Plinija Mlađeg caru Trajanu o. 112./111. g., Svetonijevo pismo o.

120. g. uzimaju se kao pouzdani i potpuni historijski dokazi i sigurna svjedočanstva. Židovski

pisac Josip Flavije u svojim „Židovskim starinama“, o. 93. g., pokazuje u svojim izjavama da

mu je povijesna osoba Isusa Krista bila poznata.

2. Povijesnost osnutka Crkve

Sveto pismo kaže o osnutku Crkve i kako je prva Crkva razumjela i ostvarila Kristovu volju.

Evanđelja izvješćuju da je sadržaj Isusove povijesti spasenja radosna poruka o Božjem

kraljevstvu. Ono se ostvaruje u dvije dimenzije: faza ovostranog početka koji je počeo

isusovim naviještanjem i faza konačnog ispunjenja na kraju vremena. Krist nigdje izričito ne

određuje nastanak Crkve ali biblijski izvještaji i slike koje je Isus upotrijebio da okarakterizira

svoju predodžbu Crkve pokazuju da je imao jasnu viziju Crkve i da su apostoli jednako tako

konkretno i razumjeli. To se najbolje vidi iz toga kada Crkvu uspoređuje s kućom ili svojim

stadom, zatim jasno izražava da ta kuća traži čvrstu stijenu za temelj i da joj je za vodstvo

potreban ovlašteni pastir. Izabire dvanaestoricu apostola (= 12 plemena Izraelovih početak

„novog Božjeg naroda“) kao posebno odgovorna a u Petrovoj osobi svome stadu daje

1

povlaštenog pastira. Upravo to službeno postavljenje daje službi značaj trajnosti. Tako je i

apostoli doživljavaju, ne pokazuju individualni povezanost sa službom jer se ona nastavlja i

nakon smrti pojedinog nosioca. To je apostolsko nasljeđe na kojem je izgrađena Crkva i

zahvaljujući kojem postoji. Isus želi vidljivu zajednicu, zajednicu života koja obuhvaća cijelu

njihovi bit – Tijelo Kristovo – a cilj te zajednice je posvećenje. Osnovni cilj ostaje jednak,

mijenjaju se metode i načini a zadaća je spasenje čovječanstva.

3. Pracrkva

Nijedno razdoblje povijesti Crkve nema s obzirom na njezin povijesni razvoj tako odlučan

značaj kao vrijeme utemeljenja i konstituiranja Crkve u prvo, „apostolsko vrijeme“. Krist joj

je predao jasan mesijanski zadatak: nastaviti njegovo propovijedanje spasa, naviještati

radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem. Izvori za poznavanje vremena prve Crkve jesu Djela

apostolska i poslanice sv. Pavla, zatim spisi apostolskih otaca (Klementova poslanica) i

izvještaji iz druge ruke o pracrkvi.

Crkva nastaje na prostoru Bliskog Istoka, na jednom izrazito heterogenom području. U to

vrijeme kršćanstvo se moglo svesti na samo jednu od židovskih sljedbi jer je nastalo na

prostoru židovstva. Filon Aleksandrijski navodi kako je na prostoru Rimskog Carstva u

vrijeme cara Klaudija živjelo oko 6 milijuna židova, sa velikom i bogatom dijasporom (u

samoj Aleksandriji bilo ih je preko 1 milijun). Židovstvo je bila dozvoljena religija u Carstvu,

što je koristilo kršćanima koje se još smatralo dijelom židovstva, dapače to nije smetalo

širenju kršćanstva među druge narode. Prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu ne dijeli se

od židova, i dalje učestvuju u židovskim obredima i odlaze u Hrama, ali se sastaju u kućama i

zajednički lome kruh. Od židovstva preuzimaju i osnovna načela organizacije (ustrojstvo,

bogoslužje itd.). Ova zajednica do razorenja Hrama 70. g. zauzima prvo mjesto među

kršćanima. Otvaranjem prema drugima (poganima) započinju prvi sukobi sa židovstvom. Na

apostolskom koncilu u Jeruzalemu o. 50. g. odlučeno je da kršćani iz poganstva u načelu nisu

podvrgnuti židovskom zakonu. Prvi val progona dogodio se 32./33. g. i urodio je

kamenovanjem sv. Stjepana, dok je drugi val progona započeo kralj Herod Agripa I. 42./43. g.

a doveo je do mučeničke smrti Jakova Starijeg i Petrova utamničenja. U vrijeme židovskog

ustanka 66.- 70. g., kršćani napuštaju Jeruzalem što se uzima kao definitivan raskid sa

židovstvom. 100. g. sinagoga je službeno proklela kršćane i tada započinju rimski progoni.

Kršćani koji bježe iz Jeruzalema šire kršćanstvo. Tako u Antiohiji, jednom od središta

grčkorimske helenističke kulture, nastaje prva poganska kršćanska zajednica, tu je prvi puta

upotrebljen naziv kršćani, odavde Pavao kreće na svoja misijska putovanja. Svetonije u „Vita

2

Claudii“ izvještava da o. 50. g. izbijaju u Rimu među židovima sukobi zbog Krista. Tada su

iz Rima prognani svi židovi, među njima i Akvila i Priscila u Korint. Euzebije Cezarejski

navodi da ako je Petar 47. g. pobjegao iz Jeruzalema sigurno je da je otišao u Rim. Ignacije

Antiohijski u „Poslanici Rimljanima“ govori da je Petar osnivač Rimske crkve.

Kršćanstvo se lako širi iz nekoliko razloga: Carstvo je jedinstveno čime je omogućena dobra

komunikacija, svi kršćani su pozvani da budu misionari. Središte kršćanstva je tada na istoku.

Plinije Mlađi upravitelj Bitinije navodi kako se kršćanstvo brzo širi. Iz male Azije prodire u

Mezopotamiju. Širi se i u Egiptu, Aleksandrija postaje jaki centar kršćanstva. Krajem 3. st.

sjeverna Afrika će biti uglavnom kršćanska. Širi se i na zapadu. U galiji već u 1. st. postoji

kršćanska općina. Irenej Lionski svjedoči o kršćanstvu u Germaniji. Širi se i izvan Carstva, o.

280. g. pokrštena je čitava Armenija.

4. Progoni

Sve do Milanskog reskripta kršćani su bili manjina u Carstvu. Svoju snagu crpili su iz vjere i

mučeništva. Rimsko je carstvo bilo tolerantna država koja je dopuštala razne bogove, sve dok

su poštivali kult cara i Rima. Kršćani ne prihvaćaju taj kult, stoga započinju progoni kršćana

ne zbog vjere nego zbog toga što su optuženi da su nevjernici - ateisti. Crkva je uvijek

prihvaćala Carstvo kao ono koje održava red, koje daje pravni okvir, ali i ono počinje slabiti.

Kako bi spasili Carstvo počinju se uvoditi nove molitve i obredi bogovima što kršćani

odbijaju. Na njih se počinje gledati kao na one koji time izazivaju gnjev bogova i zato ih treba

maknuti. Tada započinju progoni. O njima svjedoče kršćanski izvori:

1. zapisi o mučenicima – sudski zapisi i svjedočanstva

2. Passiones ili Martirya – očevici i ono koji su slušali o tome

3. legende

Sve do 100. g. država ne razlikuje kršćane od židova. Neronov progon 64. g. bio je ograničen

na grad Rim ali je bacio ljagu na kršćane koja će ih dugo pratiti i davati osnovu za daljnje

progone, mada nikada nije ušla u Rimsko pravo. Od 100. g. kršćanstvo je religio ilicita i otada

je sve više progona. Progoni nisu jednaki u svim djelovnima Carstva. Kako carstvo sve više

slabi i progoni postaju žešći. Najjači progon dogodio se o. 250. g. za cara Decija, u svojoj

namjeri da obnovi Carstvo želio je postići religiozno jedinstvo, stvoriti jedinstvenu religiju.

Tada mučeništvo podnosi papa Fabijan. Svih se tjera da prinose žrtve bogovima, osnivaju se

posebne komisije za nadgledanje. Kršćani koji ne žele prinijeti žrtve odlaze u mučeništvo.

Ima i onih koji žrtvuju čime otpadaju od vjere i Crkva ih odbacuje – posrnuli (lapsi). Prema

njima se u Crkvi razvio dvostruki stav, dvije struje. Novicijan je bio veliki protivnik toga da

3

se otpali vrate u Crkvu zbog čega se sukobio s papom Kornelijem. Novicijan se zatim dao

posvetiti za rimskog biskupa i osnovao je Crkvu čistih. Rimska sinoda ih je 251. g. isključila

iz Crkve – prva shizma. Carevi Gal i Valerijan nastavljaju progone. Valerijan 257. g. izdaje

edikt po kojemu svi biskupi, prezbiteri i đakoni pod kaznom smrću moraju žrtvovati

bogovima. Najgori progoni uslijedili su za cara Dioklecijana, on 23. II. 303. g. izdaje edikt

kojim započinju progoni. Progoni su se proširili na cijelo carstvo. Svi biskupi, prezbiteri i

đakoni su osuđeni na smrt, započinje borba za život i smrt. Veliki broj mučenika. Javljaju se i

apostolski oci koji pišu u obranu kršćanstva – apologeti – filozofi i onovremeni intelektualci

koji brane vjeru od javnih napada (apologije=obrane). Opravdavaju svoju vjeru i pred

judaizmom. Atenagora dokazuje vjeru u Boga i odbacuje optužbe za ateizam, Tacijan piše

„Diatesaron“, a sv. Justin „Dijalog s Trifunom.“

5. Unutrašnje krize i hereze

Euzebije Cezarejski kaže da je u 2. st. Crkva bila više ugrožena iznutra nego izvana od

pogana. Nakon smrti sv. Jakova među judeokršćanima dolazi do podjele na one koji su se

odvojili od židovstva i one koji nisu, ovi prvi su tvrdili da je Krist mesija a ne Bog. Nastaje i

gnosticizam pristalice su tvrdili da posjeduju odgovore na pitanje spoznaje, a koja se temelji

na različitim privatnim objavama. Prema njima postoji jedna vrhovni bog i iz njega

emanacijom nastaju brojni drugi duhovi – eoni – koji što se više udaljavaju od njega manje su

božanski. Materija pripada carstvu tame, a miješanjem dolazi čovjek. Dva su počela, počelo

dobra i zla. Najveći od svih demona je Jahve stvaratelj svega. Krist dolazi pokazati kako

nadvladati materiju i vratiti se vrhovnom bogu, nije bitna muka i smrt bitan je nauk, spoznaja

(gnoza). Njihov utjecaj se dugo zadržao. Tvrdili su da je Krist ostavio dvostruku objavu:

jednu poznatu svima i drugu poznatu samo njima. Gnosticizam je bio privlačan zbog svoje

tajanstvenosti i naglašene askeze. Manihejstvo je dobilo naziv po Perzijancu Maniju koji je

za sebe tvrdio da je posljednji Božji prorok, poslije Bude, Zaratustre i Isusa. Zastupali su

strogi dualizam a u bivstvovanju svijeta gledali su neprestanu borbu između dobra i zla, duha

i materije, svjetla i tame. Čovjek se mora uzdržavati od zle materije, uživanja vina i mesa,

spolnosti i samo će tako nadvladati svjetlo u njemu. Dugo se zadržalo u kršćanstvu.

Marcijonstvo se pojavilo u 2. st. a ime je dobilo po Marcionu, sinu biskupa Sinope. Širio je

slične ideje kao i gnosticizam. Starozavjetni Jahve jest gnjevni bog zla dok se u Kristu objavio

najviši dobri Bog.Krist je uzeo prividno tijelo i zato je prividno i ubijen. Strogost prema tijelu.

Dugo se održalo u kršćanstvu. Enkratiti („uzdržljivci“) nazvani su tako jer su se strogo

uzdržavali od svega što je tjelesno. Bili su pod utjecajem marcijonista. Crkva je njihov nauk

4

odbacila kao heretički. Utjecali su na razvoj redovništva i celibata. Montanstvo sadržavalo je

elemente enkratitizma povezane s prakršćanskim oduševljenjem. Nazvani su tako po bivšem

Kibelinom svećeniku Montanu, koji je zagovarao strogu moralnu reformu i askezu, tražio je

da se kršćanin dobrovoljno javlja i nastoji da postane mučenik. Priključio im se i Tertulijan.

Najdugovječnija od svih ovih hereza bio je arijanizam. Nazvan je tako po aleksandijskom

svećeniku Ariju, koji je bio učenik čovjeka koji je naučavao subordinaciju, tj. da je Otac

vječan, pravi Bog a Sin je tek prvi od svih stvorenja. On se razlikuje od njih ali i od Oca. Ovaj

nauk osudio je Nicejski sabor 325. g. na kojem je proglašeno da su Otac i Sin istobitni –

homousus. Jedinstveno Carstvo trebalo je jedinstvenu religiju, umiješale su se i svjetovne

vlasti. Prve koncile sazivao je car a njihove odluke postajale su zakoni carstva. Trinitarnu

teologiju odrediti će Carigradski sabor 380. g.

6. Konstantin i Milanski reskript

Godine 313. car Konstantin izdaje Milanski reskript kojim kršćanstvo postaje dozvoljena

religija u Rimskom Carstvu. Car Teodozije proglasiti će ga 385. g. jedinom dozvoljenom

religijom u Carstvu. Rimsko Carstvo podijeljeno je 286. g. na istočno i zapadno , 295. g. na

tetrarhije. Galerije 311. izdaje Edikt o toleranciji kojim se priznaje postojanje kršćana.

Konstantin je rođen u Nišu, sin Konstancija Klora i Jelene, kada se 1. V. 305. g. car

Dioklecijan povukao vojska je za cara 306. g. izglasala Konstantina. Godine 312. umire

Galerije a Konstantin prelazi Alpe kako bi potisnuo Maksencija i osvojio Rim. Vjerovao je da

mu je pobjedu omogućio kršćanski Bog kojemu se obratio prije bitke („In hoc signum

vinces“). Od 312. g. sam se izjašnjavao kršćaninom i osobno priznavao kršćanstvo, ali je

poganske državne obrede i ostale obrede ostavio na miru. U Milanu je 313. g. zajedno s

Licinijem potpisao Milanski reskript. Konstantin je tada uživao potporu kršćana a Licinije

pogana u Carstvu. Od progonjene Crkve ona sada postaje povlaštena Crkva – crkva masa.

Konstantin je udijelio kršćanskom svećenstvu oslobođenje od osobnih i javnih poreza kako je

to uživalo i pogansko svećenstvo, naredio je ukidanje smrtne kazne na križu, ovlastio je

Crkvu da prima oporučne zapise, zakonski je za čitavo Carstvo uveo svetkovanje nedjelje. Na

Vatikanskom brežuljku, iznad groba sv. Petra podigao je veličanstvenu baziliku, crkvu sv.

Groba u Jeruzalemu i crkvu Kristova rođenja u Betlehemu. Godine 330. osnovao je

Konstantinopol kao svoju novu kršćansku prijestolnicu, jer mu Rim zbog svojeg poganskog

značaja nije više prijao. Konstantin se krstio tek na samrtnoj postelji.

5

7. Crkva i država

U vrijeme Konstantina kršćanstvo izlazi iz tajnosti i slave mučenika te u „konstantinovu

miru“ javno razvija svoje ustanove. Od progonjene Crkve ona postaje povlaštena Crkva.

Konstantin i dalje za pogane ostaje pontifeks maksimus. Država potpomaže Crkvu i ova to

prihvaća te za to nalazi i teološko opravdanje: Bog je pripravio jedinstveno Carstvo kako bi se

kršćanstvo lakše širilo. Konstantin je intervenirao u stvarima crkvene discipline i dogmi,

ubrzo je zavladao čitavim episkopatom, biskupi su postali državni službenici. Carska vlast

potpomaže Crkvu u borbi protiv sekti i hereza. Car saziva sinode, koncile, upotpunjava

ispražnjene biskupske stolice. Koncilski dokumenti se ugrađuju u državne zakone. Crkvena

uprava kopira podjelu Carstva, Carstvo je bio podijeljeno na četiri dijeceze a crkva na četiri

patrijarhata. Univerzalno kršćanstvo trebalo je postati temeljem univerzalnog carstva, bila je

potrebna čvrsta vjera u Carstvu. Zbog toga su Konstantin i njegovi nasljednici progonili sekte

i hereze kako uspostavili crkveno jedinstvo ugroženo dubokim raskolima. Godine 380. na

istoku car Teodozije, a na zapadu car Gracijan uvode kršćanstvo kao jedinu dozvoljenu

religiju u Rimskom Carstvu. Ubrzo su svi podanici Carstva morali prihvatiti novu državnu

religiju a ubrzo su to morali učiniti i pod prijetnjom smrću. Od tada je poganstva nestalo iz

javnog života, kršćanstvo je postalo državna religija, a Crkva državna Crkva. Država i

kršćanstvo su srasli. Vrijeme napredovanja kršćanstva je vrijeme propadanja antičke kulture,

kršćanstvo je svojom univerzalnošću moglo postati novi nositelj, pri tom treba spomenuti i

spremnost na podnošenje žrtvi, međusobno pomaganje i jaka povezanost činili su ih

privlačnim društvom, pogotovo što nestaje društvenih podjela. Ustroj Crkve i njena unutarnja

snaga doveli su kršćanstvo do pobjeda nad poganstvom.

8. Dogmatske borbe i koncili

Konstantin je želio jedinstveno carstvo a kako bi ga osigurao trebao je čvrstu vjeru.

Kršćanstvo je u to doba bilo ugroženo u svome jedinstvu pojavom mnogih hereza. Na istoku

se otvorilo pitanje kristologije i Trojstva dok se Crkva na zapadu bavila više praktičnim

pitanjima kao što je definiranje nauka o čistilištu. Osnivaju se škole u kojima se uči o

kršćanskoj vjeri. Važne škole toga vremena su u Antiohiji i Aleksandriji – Klement

Aleksandrijski i Origen. Aleksandrijska škola je upotrebljavala filozofiju i alegorijski

pristupala sv. Pismu, dok je Antiohijska doslovno tumačila sv. Pismo i polazila od biblijske

stvarnosti a ne od filozofije. Razvila su se tri modela nauka o Trojstvu:

1. adopcionalizam – učenje da je Krist samo pravi čovjek a Bog ga je kod krštenja na

Jordanu samo usvojio

6

2. modalizam – u Kristu se pojavio samo jedan Bog koji se očituje kao Otac, zatim kao Sin i

kao Duh

3. patripasiani - u stvarnosti je Otac trpio, Bog se maskira u Oca, Sina i Duha. Ovo učenje

je odbačeno kao heretičko.

Origen zastupa da je Krist božanske biti podređen Ocu, a njemu je podređen Duh – nauk o

drugotnom Bogu – učenje o Kristu. Car Konstantin saziva Koncil u Niceji 325. g.

1. Prvi nicejski sabor 325. g. – „veliki i sveti sabor“. Na njemu su uglavnom sudjelovali

biskupi istoka, papa šalje svoje zastupnike, saboru predsjeda car. Definiran je prvi dio

Vjerovanja. Arije je isključen iz državne zajednice, a Vjerovanje uključeno u državni

zakon. Na koncilu je definirano da je Krist rođen a ne stvoren, istobitan s Ocem i da je on

pravi Bog i pravi čovjek.

2. Prvi carigradski sabor 381. g. – definicija o Sv. Trojstvu – Duh Sveti izlazi od Oca, a na

zapadu su dodali i od Sina, na istoku na to gledaju kao na otpad od prave vjere. Pojmovi

„osoba“ i „narav“ jasnije obrađeni, ustvrdilo se da Krist ima cjelovitu ljudsku narav,

dodatak Nicejskom vjerovanju: u Duha Svetoga, gospodina i životvorca, koji izlazi od

Oca , koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…,

Filioque razlike u mišljenju, Istok je izlazak Duha Svetoga razumio da on proizlazi „od

Oca preko Sina“, a Zapad da proizlazi „od Oca i Sina“, kad su na Zapadu dodali

„filioque“ to su smatrali samo interpretacijom, a ne proširenjem, Istok okrivio Zapad

krivotvorenjem vjeroispovijesti. Riješeno je pitanje Trojstva a otvoreno pitanje naravi,

jeli Kristova narav ljudska ili božanska. Otvorilo se pitanje jeli ljudska narav potpuno

istisnula božansku? Aleksandrijska je škola zagovarala Kristovu božansku narav dok je

Antiohija isticala ljudsku.

3. Sabor u Efezu 431. g. - sazvan je protiv nestorijanske hereze. Carigradski patrijarh

Nestorije (iz Antiohijske škole) osuđen je snagom autoriteta apostolske Stolice i

jednodušnim iskazom biskupa. Nestorijevo krivovjerje sastojalo se u tome da bl. Djevica

Marija nije Bogorodica, jer Krist je čovjek, nego Kristorodica. Njegov nauk je osuđen a

marija je proglašena Theotokos. Nestorije poslan u progonstvo, a njegove pristaše su u

Perziji osnovali nestorijevsku Crkvu. Također je i Eutih (opat jednog manastira kraj

Carigrada) doveo je kršćansku nauku o spasenju u opasnost, jer je razvijao i dalje Ćirilovu

nauku o jednoj naravi u Kristu - monofizitstvo.

4. Sabor u Kalcedonu 451. g. – sazvan je protiv monofizitske hereze. U Nestorijevoj

autobiografiji „Heraklitova knjiga“ piše o njegovom sukobu s Ćirilom Aleksandrijskim

jer ne želi da se zaboravi da Isus Krist imao obje naravi a marija nije mogla roditi

7

Božanstvo nego čovjeka povezana s Bogom, čime je upao u dulaizam. Njegovi protivnici

razvili su učenje o Kristovoj božanskoj naravi – monofizitzam. Oni su isticali samo

Kristovu božansku narav jer su smatrali sa se njegovo čovještvo potpuno stopilo u

božanstvo. Nema otkupiteljske uloge Isusa Krista. Na ovome koncilu postignuta je tzv.

hipostatska unija jer je zaključeno da su u Isusu kristu božanska i ljudska narav,

nepomiješane i nepodijeljene ali jedna s drugom nerazrješivo povezane.

5. Drugi carigradski koncil 553. g. – ponovno osuđuje monofizitizam. Koncil je sazvao car

Justinijan ali papu nije bio prisutan niti ga je tko zastupao. Koncil je potvrdio dvije

kristove naravi ali se ujedno otvorilo pitanje koliko ima volja: ljudsku i božansku.

Monoteleti pružili otpor ovom vjerovanju tvrdeći da je u kristu samo božanska volja. Rim

je tek naknadno pristao uz definicije tog Koncila, tj. složio se s konsenzusom drugih

Crkava.

6. Treći carigradski koncil 680. g. - sazvan je radi monoteletske hereze. Definirano je da u

Kristu postoje dvije volje, dvije naravi i dva „djelovanja“, Kristova ljudska volja je

različita ali ne i suprotna njegovoj božanskoj volji.

7. Drugi nicejski koncil 787. g. – o slikama (ikonama); odobrio štovanje slika. Taj Koncil

se suprotstavlja ikonoklastičkom koncilu u Hijereji (754.), pobija njegov ekumenski

značaj te tako precizira uvjete univerzalnosti. Na Zapadu: utvrđuje se da rimski biskup

mora „surađivati“ na koncilu tako da pošalje svoje izaslanike te da se drugi patrijarsi

moraju „složiti“ s koncilom. Na Istoku: teorija o „pentarhiji“ prema kojoj se ekumeničnost

nekog koncila postiže po slaganju petorice patrijarha (rimskog, carigradskog,

antiohijskog, jeruzalemskog i aleksandrijskog).

8. Četvrti carigradski koncil 869/70. g. - dokrajčio Focijev raskol, disciplinska pitanja.

9. Carigrad i pitanje primata

Najprije nastaju biskupijske crkve koje se s vremenom povezuju u metropolije. Metropoliti

nadziru pitanje vjere, morala, potvrđuju biskupe i sazivaju sinode. Prateći Dioklecijanovu

podjelu carstva dolazi do podjele na patrijaršije, koje se zatim dijele na dijeceze. U općoj

Crkvi Rimska je dijeceza zauzimala posebno mjesto, na zapadu je ona jedina apostolska,

najstarija i najvažnija, pape za rana imaju autoritet naučavanja. Petrov primat je pitanje časti

ali pape žele i vlast nad čitavom crkvom. Razvijaju se tri službe rimskih biskupa:

1. rimski biskup, metropolit i papa

2. patrijarh latinske crkve zapada

3. nositelj Petrove funkcije

8

Pape vrlo rano pokazuju svijest o svom posebnom položaju unutar Crkve. Godine 330. nastaje

Konstantinopolis – novi Rim. Nastaje novo kršćansko carstvo na istoku, stari Rim je prepun

tragova poganstva. Nova prijestolnica postaje politički bitna a samim time i crkveno važnija.

Carigradski biskup želi biti na istoku što i papa na zapadu tako da na Koncilu u Carigradu

381. g. postaje po časti prvi iza pape a ispred ostalih istočnih patrijarha. Pape se počinju

odvajati od careva pozivajući se na papin primat koji dolazi od sv. Petra a ne od političkog

značenja Rima kako je to do tada funkcioniralo. Pape se počinju protiviti da carigradski

patrijarh na istoku postane što i papa na zapadu. Vizigotski kralj Alarik 410. g. osvaja i

pljačka Rim, 451. g. provaljuju Huni, Atilu dočekuje papa Lav I. veliki i odgovara ga od

osvajanja grada. Jača utjecaj papa a slabi utjecaj cara u Rimu, slabe careve potpomažu pape.

Počinju prvi kontakti papinstva s poganskim narodima. Zahvaljujući tome papinstvo

preživljava pad Zapadnog Rimskog Carstva 476.g. Papa Gelazije I. tada razvija nauku o dva

mača, dvije vlasti – duhovnoj i svjetovnoj. One su neovisne jedna o drugoj ali je duhovna

važnija. Dvije vlasti koje se podupiru ali su neovisne jedna o drugoj. Papinstvo postaje

samosvjesnije i neovisnije o Carigradu.

10. Pokrštavanje

Germani

Germani vladaju zapadom. Arijanizam je bio nacionalna vjera Germana. Got Wulfila boraveći

u carigradu upoznao je kršćanstvo u arijevskom obliku, tamo je bio posvećen za arijevskog

biskupa „nad kršćanima u gotskoj zemlji.“ Od Gota su s vremenom arijanizam prihvatila

ostala germanka plemena, ono tada postaje nacionalna vjera koju su Germani žestoko branili.

Franački kralj Klodvig postaje katolik pod utjecajem svoje žene burgundske princeze

Klotilde. Propadaju planovi o jedinstvenom arijevskom carstvu. Katoličanstvo tada

prihvaćaju i Franci koji postaju glavna poveznica između katoličanstva i Germana. Prva

središta za širenje kršćanstva među Germanima su stari rimski gradovi koji su preživjeli

osvajanja. Sveti biskupi su zaštitnici romanskog stanovništva, organiziraju česte biskupske

sinode na kojima prevladavaju romanska imena tek od 7. st. početi će prevladavati

germanska. Franačko kraljevstvo postaje najjedinstvenije i najčvršće germansko kraljevstvo.

Podržavaju ga Franci i romansko stanovništvo, katolici i Crkva, bizantski car. Proglašen je

rimskim konzulom i smatrao se nasljednikom rimskih careva, postaje zaštitnik katoličanstva.

Crkva najprije uz pomoć države nastoji srušiti poganske hramove što izaziva otpor zato se

tada pristupa kristijanizaciji poganskih običaja. Narod masovno ulazi u Crkvu jer vladari žele

kršćanske podanike. Uvodi se praksa kumova koji sudjeluju u odgajanju krštenika u vjeri, a

9

počinju se krstiti i djeca. U crkvama se počinju koristiti slike – biblija nepismenih.zapadna

Europa preuzima ulogu Mediterana – romansko – germansko područje. Središte kršćanstva

seli se s Mediterana u zapadnu Europu. Svi Germani koji dolaze pod Franke postaju katolici.

Alemani koji od 3. do 5. st. prelaze limes dolaze 496. g. pod Franke i postaju katolici. O. 600.

g. osniva se biskupija u Konstanzi koja postaje jedna od najvažnijih u germanskom svijetu.

Veliku ulogu kod pokrštavanja Germana odigrali su irsko – škotski misionari: Kolumban o.

610. g. djeluje između Züricha i Konstanze te prema sjevrenoj Italiji; Gal nastavlja njegov rad

(opatija St. Gallen); biskup Pirmin osniva 720. g. opatiju Reichenau na Bodenskom jezeru;

Eustazije poč. 7. st. djeluje u Bavarskoj; Rupert apostol Bavarske; Bonifacije „apostol

Njemačke“. Anglosaski misionari odigrali su veliku ulogu u približavanju vjere masama i u

uspostavljanju mjesnih crkava. Sv. Bonifacije ima problema s poganstvom i putujućim

propovjednicima stoga odlazi u Rim gdje ga papa Grgur III. Imenuje biskupom s vlašću da

osniva nove biskupije. Uređuje strukturu njemačke crkve koja je usko povezana s Rimom.

Franke i franačku crkvu usko je povezao s Rimom. Misijonario je s papinom dozvolom i u

njegovo ime. Ubijen je 754. g. u Frigiji i pokopan u Fuldi.

Irska

Irska (Hibernia) nalazila se pod vlašću Kelta. U 1. st. Rimljani su zauzeli Britaniju. Rimski

pisci pišu o Irskoj, napose o irskim gusarima koje nazivaju scoti. Slabljenjem Carstva

intenziviraju se upadi gusara. U 4. i poč. 5. st. Crkva počinje djelovati na području Irske.

Smatra se da je kršćanstvo u Irsku donio sv. Patrik, porijeklom iz patricijske obitelji i

zarobljen od gusara odveden je u Irsku. Tu upoznaje Irce i njihove običaje a zatim bježi u

južnu Galiju gdje stupa u samostan. Godine 432. odlazi u Irsku i tu najprije stupa u kontakt s

vladarima preko kojih pokrštava narod. Piše pismo „Coraticus“ protiv britanskih gusarskih

upada u Irsku. Postaje uzor i ideal kršćanskih misionara. Dobro poučen u svojoj vjeri i

poznaje narod, dosta je tolerantan te kristijanizira poganske običaje i hramove. U 461. g. cijeli

je otok crkveno organiziran ali ne po biskupijama, jer nema gradova (klanski život) nego po

samostanima koji su središta crkve. Biskup je podložan opatu koji je starješina crkve, biskup

ima više obredno značenje. Svaki samostan vodi brigu za klan a svaki klan ima svoj samostan,

u samostanu postoje i škole. Oko samostana polako nastaju radovi tako da od 7. st. biskupi

preuzimaju ulogu opata. Irski redovnici su postali slika zapadnog svećenstva: žive asketski,

hodočasnici Božje ljubavi, „bijeli mučenici“, dragovoljno odlaze propovijedati na kontinent,

osnivaju samostane, putujući propovjednici, njihovi samostani postaju središta pokrštavanja.

Osnivaju samostane na granici kršćanstva koji postaju središta za misijonarenje. Uvode u

10

praksu molitvu časoslova, celibat, ispovijed, trapljenje, dušobrižništvo. Ispovijed šire i na

laike, nastaju „libri penitenciales“ – pokorničke knjige (popisi grijeha i pokora). Porastao je

moralni i duhovni život.

Španjolska

Rimska provincija Hispania. O. 150. g. postoje tri biskupije Leon, Merida i Zaragoza, središta

za koja znamo. O. 300. g. održan je koncil u Elviri na kojemu se smatra da je uveden celibat,

iako je to malo vjerojatno zbog progona. Doneseno je više kanona (81.) koji svjedoče da je

Iberski poluotok još uvijek misijsko područje, još su prisutni poganski običaji kod kršćanskog

stanovništva, izrazito visoki zahtjevi. Područje Španjolske je izvan barbarskog prodiranja

zbog svog geografskog položaja. Kršćanstvo se širi iz Italije i morskim putem, a dolaze i

hereze – priscilijanizam – Priscilijan je zagovarao strogi asketizam, dualizam, osuđivan

tjelesnost. Osuđen je od biskupa i pogubljen je od državne vlasti. To je prvi slučaj da je netko

osuđen i pogubljen zbog hereze. Širi se i arijanizam. Iz Galicije je hodočasnica Egerija. S

provalom barbara formira se kao poseban entitet – Vizigotsko kraljevstvo s centrom u

Toledu. Vizigotski arijanci u 6. st. postaju katolici – primas u Toledu. Katoličanstvo se širi, od

633. do 653. g. održano je pet regionalnih koncila a njihove odluke provode civilne vlasti.

Kralj postavlja biskupe, uglavnom plemiće, plemići biraju kralja, koji vlada po zakonima

Crkve. Izidor Seviljski (posljednji od zapadnih crkvenih otaca) u svojim je djelima sabrao i

prenio u srednji vijek jednu sumu znanja antičkih znanja i kršćanskog nauka. Biskupi

utemeljuju brojne samostane u blizini gradova koji postaju kulturna i gospodarska središta.

Monasi i redovnici postaju sve ugledniji i bitniji u društvu, od njih dolaze biskupi. Kako bi

ojačali moć kralja 642. g. kralj Vanda pomazan je svetim uljem, prvi puta u povijesti. Time

dobiva sakralno pravo, njegova vlast postaje božanskog porijekla. Kao izborna monarhija

podložna je plemićkim sukobima i kao takva ne može se oduprijeti prodoru islama 711. g.

Tarik (Gibraltar) uz pomoć berberskih vladara prelazi Gibraltar i zauzima veći dio Španjolske

do 713. g. Time se pokazala slabost izborne monarhije. Nude pogodnosti kršćanskom

stanovništvu jer ne žele praznu zemlju, većina biskupskih središta postoji i dalje, nema nasilne

islamizacije, neki islam prihvaćaju zbog povlastica. Kršćani biježe u Asturiju i Oviedo – 735.

g. započinje rekonkvista – zaustavljen je prodor islama u Europu.

Britanija

Crkvena organizacija uređena je u vrijeme Rimljana. Provala pogana potiskuje kršćanstvo.

Opoganjene Britance sada pokrštavaju irski redovnici. Godine 596. papa Grgur Veliki šalje

11

opata Augustina koji krsti kralja Kenta i 10 000 ljudi na Božić 597. g. Augustin se nastanio u

Cantenburyu gdje je došao da 40 redovnika iz samostana sv. Andrije. Grgur Veliki je prvi

papa koji se znao prilagoditi Germanima – predlaže da se kristijaniziraju poganski običaji i

hramovi, što je postiglo veliki uspjeh. Krajem 7. st. svi Anglosasi su kršćani. Osnovani su

brojni samostani u koje se pred smrt povlače anglosaski vladari – 26 svetih kraljeva i kraljica.

Crkva je snažno povezana s Rimom i ustrojena po rimskom uzoru, osnovane su biskupije.

11. Pojava i oznake redovništva

Redovništvo se javlja u 4. st. u vrijeme konstantinovskih reformi. Oni postaju putokaz Crkvi

da se ne izgubi u svijetu. Karizme preko redovništva nalaze svoj pravni ustroj. Redovništvo

zamjenjuje mučeništvo – potpuno predanje Bogu. Ono postaje visoko cijenjeni način života

ali postoji opasnost od oholosti. Ono je postupno oblikovalo cijeli zapadni kler. Dolazi do

brojnih zastranjenja zbog toga je potrebno ustrojstvo – institucionalizacija. Sv. Antun Opat

osnivač je pustinjaštva. Pahomije o. 320. g. povezuje pustinjake u zajednički život -

cenobitizam -9 muških i 2 ženska samostana. Iz Egipta se širi cijelim istokom. Bazilije

Veliki piše „Regulu za cenobite“ koja vrijedi za sve istočne monahe. Pustinjaštvo postaje

pojedinačno – stiliti, inclusi itd. Na zapadu se ono kasnije javlja i tu će imati jaku društvenu

ulogu. Potpomažu ga biskupi, najvjerniji zagovaratelji redovničkog života. Ivan Kasijan –

povezan s Ivanom Zlatoustim, proputovao je čitav istok – u Marseillesu osniva dva

samostana. Piše djelo O samostanskim ustanovama i knjigu o manama i lijeku protiv njih.

Oblikuje zapadno monaštvo prije sv. Benedikta. Redovništvo se počinje držati jedinim pravim

oblikom kršćanskog života. Ostati u svijetu za Kasijana znači ne shvatiti Evanđelje dovoljno

dobro – monah treba bježati od žena i biskupa. Nakon prodora barbara samostani postaju

središta duhovnog života. Monasi postaju biskupi na zapadu. Oblikovani su duhom sv. Ivana

Kasijana. Asketski život se sve više nameće laicima, uvodi se celibat za sve crkvene službe,

koncili sve više raspravljaju o celibatu. Svećenici pružaju otpor, prestaje ređenje oženjenih. U

prvim stoljećima svećenici se ne razlikuju od laika jedino redovnici imaju različitu odjeću.

Zatim počinju kopirati biskupe, koji su uglavnom monasi. Papa Celestin II. Pokušava

zaustaviti uniformizaciju klera. Prvu zapadnu regulu sastavio je sv. Augustin. Zapadno

monaštvo prvi oblikuje sv. Benedikt – „otac zapada“ – koji je uspio zapadni grčko – rimski

svijet prenijeti poganskim narodima, prenosi rimsku tradiciju. Njegovo „Pravilo“ postaje

temelj zapadnog redovništva, jer u njega unose elemente koji su prihvatljivi barbarskim

narodima. Benediktinci su izumili brojna sredstva za rad – utemeljili su zapadnu civilizaciju –

prenose pismenost i kulturu.

12

12. Crkva istoka

Istočno Rimsko Carstvo je na svome vrhuncu. Godine 518. umire car Anastazije bez

nasljednika, senat za novog cara bira Justina. Bio je rodom iz Ilirika, iako nije bio učen

okružuje se učenim ljudima. Svog nećaka i nasljednika Justinijana dobro obrazuje. Na

Justinijanovu politiku dosta utječe njegova žena Teodora. Razvija program ujedinjenja

Rimskog carstva, razlozi su vjerske naravi jer želi obraniti katoličanstvo. Osvaja Afriku,

Dalmaciju, Italiju i dio Španjolske ali je time oslabio Bizant. Stoga carica teodora nagovara

cara da postane popustljiviji prema monofizitima te on ukida odluke Koncila u Kalcedonu i

saziva 553. g. novi u Carigradu s ciljem da uspostavi vjersko jedinstvo i time ponovno

uspostavi ugroženo državno jedinstvo. Papa Vigilije nije bio prisutan na Koncilu, niti ga je

tko zastupao, on je otklonio carev postupak kao uplitanje u najviši crkveni autoritet

naučavanja. Justinijan ga je preko koncila dao izopćiti a zatim protupapu Pelagija prisilio na

prihvaćanje koncilskih zaključaka. Monofiziti su odbili zaključke koncila i započeli su

progoni. Carstvo za Justina II. Gubi posjede na zapadu. Papa Grgur Veliki je boravio kao

papinski poslanik na bizantskom dvoru gdje je stekao povjerenje cara Mauricija i carice

Konstantine. Usprotivio se da se carigradski patrijarh naziva „ekumenskim“, stoga sebi uzima

naslov „sluga slugu Božjih“ a Rim proglašava glavom svih Crkava. Odnosi carigradskog

patrijarha sa carem i papom oblikovati će Crkvu slijedećih nekoliko stoljeća. Teži se

pomirenju i kompromisu s monofizitima kao jamac političke stabilnosti dok će se s druge

strane tražiti sve veća različitost s Rimom. Uslijediti će razmimoilaženja i optužbe. Patrijarh

će htjeti pokazati svoju važnost pozivajući se na političko značenje Carigrada, a pape na sv.

Petra. Trulski koncil će u kanonu 14. optužiti i osuditi uvođenje celibata na zapadu. Kako su

svećenici upravitelji crkvenih dobara Justinijan će odrediti da se za biskupa ne smije rediti

oženjeni. Carstvo na istoku i dalje slabi, izmjenjuju se različiti carevi a i dalje su prisutne

razni krivovjerci (monofiziti, monoteleti), a kako bi se osnažilo državno jedinstvo mora se

postići i vjersko jedinstvo.

Početkom 8. st. na istoku će se razviti ikonoklazam – borba protiv štovanja ikona. Prvi

kršćani su bili protivnici likovnih prikaza Boga, anđela, svetaca itd. to učenje su zastupali

apostolski i crkveni oci gledajući na slike i kipove kao na kult idola. O. 3. st. situacija se

mijenja, javljaju se slike u katakombama, koje nemaju samo umjetničku dimenziju nego

postaju i sredstvo katehizacije, pogotovo u vrijeme provala barbara. Ne postoji jedinstveni

stav o slikama ( na zapadu je najstarija slika raspela u dominikanskoj kuriji u Rimu u crkvi sv.

Sabine). Sredinom 5. st. prikazuje se Isus na križu kao Bog i čovjek koji spaja nebo i zemlju.

13

Časte se relikvije mučenika, a kako kršćanstvo postaje državna religija više nema mučenika

stoga ih zamjenjuju slike i kipovi – Isus Krist i BDM se prikazuju u carskoj odjeći. Postoje

slike za koje se drži da su nadnaravnog porijekla. Slike se uklapaju i u borbu za priznavanje

Kristova čovještva, jer se čovjek može likovno prikazati, stoga Trulski koncil određuje da ga

se ne prikazuje kao jaganjca nego kao čovjeka. Dolazi do velikih pretjerivanja, ipak je do 7.

st. kršćanstvo prihvatilo ikone. Na zapadu su one imale više pedagoški oblik dok se na istoku

štuju. Na prijelazu iz 7. u 8. st. car Lav III. Pod utjecajem islama i židovstva započinje borbu

protiv štovanja ikona – ikonoklazam – opravdavajući to uvođenjem pravovjerja u Crkvu.

Kalif Omar naređuje uništavanje svih likovnih prikaza što monofiziti , koji žive pod

islamskom vlašću, prihvaćaju. Za prirodne katastrofe traži se uzrok u štovanju slika –

idolopoklonstvu – stoga car daje uništiti Kristov lik na carskom dvoru uz bučne prosvjede

masa. Protjeruje patrijarha Germana i dovodi ikonoklasta Anastazija. Ivan damašćanski piše u

prilog štovanja slika i uplitanja u crkvene poslove. Papa Grgur III. Ne želi osuditi štovanje

ikona te saziva koncil na kojem osuđuje ikonoklazam. Car vojno zauzima Siciliju, Kalabriju i

Ilirik i podvrgava ih patrijarhu. Borbu je zaoštrio Konstantin V. U to vrijeme dolazi do

približavanja papa i franačkih vladara, papa postaje vladar zapada, udaljavanje Rima i

Carigrada. Car želi jedinstvenu vjeru stoga saziva 754. g. Koncil u Hijereji, na svome dvoru

u blizini Kalcedona, jer želi da zabrana slika bude koncilska odluka. Okupilo se 338 biskupa,

papa nije poslao svoje delegate, carigradski patrijarh je umro, a Aleksandrija i Antiohija bile

su izvan Carstva. Slikanje je osuđeno kao zločin, vraća se na Arijevo i Nestorijevo učenje i

počinje se krista dijeliti na božanskog i ljudskog – slikanje je blasfemija jer se njime uništava

uskrsnuće tijela. Prodor Bugara i Arapa u Bizant ublažava ikonoklazam ali kad je opasnost

otklonjena o. 765. g. započinje uništavanje svetih slika. Kako su ikone bile popularne u

narodu širi društveni slojevi ne pristaju uz ikonoklazam. Progoni su osobito usmjereni na

monahe kao glavne zagovornike štovanja ikona - ikonoduli. Borba protiv monaha izaziva

protivnost masa, zabranjuje im se primati novake, tjera ih se da se odreknu monaštva i javno

ih se muči – kao progoni prvih kršćana. Zabranjene su molitve Mariji i svecima. Car Lav IV.

Nastavlja ikonoklazam, no njegova žena Irena, podržava monahe i štovanje slika. Kao carska

regentkinja i udovica dozvoljava štovanje slika, iako je okružena ikonoklastima, polako ih

eliminira a kada umire patrijarh Pavle za novoga dovodi monaha. Saziva se novi Koncil u

Carigradu 786. g. carska garda, odana ikonoklazmu, upada u crkvu sv. Apostola i rastjeruje

sve biskupe. Irena ih šalje na istok u borbu protiv Arapa gdje pogibaju. Saziva novi Koncil u

Niceji 787. g. na kojem se okupilo 365. biskupa, papinski predstavnici i svi patrijarsi, svi

legati su opati ili monasi. Brojne monahe iz carigradskog patrijarhata dočekuje se s počastima.

14

Sve odredbe protiv slika proglašene su ništetnima, klanjati se može samo Bogu a štovati se

mogu i stvorenja, vrijednost slike je u onome koga predstavlja. Konstantin VI. Okuplja oko

sebe savjetnike svoga oca, preuzima vlast, protjeruje svoju majku i ženu u samostan,

protjeruje i osljepljuje stričeve te ponovno započinje ikonoklazam. Monasi podižu narod na

pobunu, vraćaju Irenu u Carigrad, Konstantin je oslijepljen i zatvoren, dozvoljava se ponovno

štovanje slika i monaški život. Prvi puta u povijesti je žena carica stoga na zapadu smatraju da

nema cara stoga 800.g. carem postaje Karlo Veliki. Karlo 794. saziva Koncil u Frankfurtu i

sada na zapadu zabranjuju štovanje slika – kontra Niceje. Bizant gubi sve posjede na zapadu a

Frankfurt ubrzo pada u zaborav. Car Lav V. uzrok slabljenja Carstva vidi u štovanju slika i

ponovno započinje progone, nezadovoljna vojska ubija cara na misi polnoćki i novi car

Mihael II. Mutavac donosi zatišje u progonima. Njegov sin Teofil, privučen arapskom

civilizacijom nastavlja još žešću borbu. Umire mlad i nasljeđuje ga majka Teodora koja

ikonoklazam privodi kraju - 11. III. 843. g. svečano se uvodi štovanje slika, a 844.

ustanovljuje se blagdan pravovjerja.

13. Istočni kršćani

Uglavnom žive izvan granica Carstva, tu se sklanjaju i krivovjerci. U 1. st. na području

Mezopotamije nalazi se preko 20 biskupija, a kršćanstvo je prisutno u Perziji i u Indiji. To su

uglavnom neovisne nacionalne crkve daleko od zapada i Carstva, a te su države najčešće i u

sukobu s carstvom. Stoga se i Crkve distanciraju od Crkve u Carstvu – osamostaljuju se i

postaju nezavisne, nacionalne crkve. Krivovjerci odlaze u te zemlje: Nestorije u Perziju –

Nestorijanska crkva; Monofiziti u Egipat i Siriju.

Nestorijanci

I prije Nestorija, koji je 431. bio osuđen na Koncilu u Efezu i prognan u Perziju, bilo je u

Perziji kršćana. Između njihovih crkava postoji jedna velika povezanost. Inače se ne vole

zvati nestorijanci, jer i prije su naučavali da se Logos nastanio u Isusu, da je bl. Djevica

Marija rodila Krista (Kristorodica a ne Bogorodica), nego radije se nazivaju istočni kršćani.

Nakon što su pristaše Nestorija pobjegle u Perziju, osnovale su tamo nestorijevsku Crkvu,

koja je uskoro počela cvasti. Sjedište Crkve bilo je u Seleukiji, a njihov biskup se nazivao

katholikosom (njihov vlastiti patrijarh). Godine 424. u Markabti su njegove pristaše

konstituirali protukoncil, koji je izazvao neugodna spletkarenja. I sam car se morao uplesti.

Bila su uhićena oba vođe, Ćiril i Nestorije. Nestorija su poslali nato u progonstvo u Egipat, a

još i dan danas se ne zna da li je ono zaista učio krivu nauku ili je bio samo žrtva krivih

15

prikaza i nesporazuma. Bujno monaštvo, značajna teologija te impozantna vjerovjesnička

djelatnost svjedočanstvo su snage te Crkve. Procvat je doživjela u 7. st. Kada su prodrli Arapi

na perzijsko područje, nestorijevska Crkva nije propala, nego je još dodatno bila osnažena

zbog visoke kulture i naobrazbe vjernika i klera. To mjesto su zauzeli i za vrijeme Arapske

vladavine. Godine 762. bilo je preneseno sjedište u Bagdad i od tada je tamo boravio

poglavar. U 13. st. je nestorijevska Crkva brojala 25 metropolija i 230 biskupija, njihovi

misionari su čak prodrli sve do Malabara, Indije, Turkestana, Tibeta pa čak i u centralnu Kinu.

No 1258. su Mongoli zauzeli Bagdadski kalifat, a Mongoli su pristajali uz Islam. Time

započinje uništavanje ove Crkve, jer zapadna i srednja azija su postale islamske. Skoro u

potpunosti su nestali istočni kršćani. U 16. st. su veliki dijelovi nestorijevstva se priključili

Rimu (Kaldejci i malabarski kršćani u Iraku) oni priznaju Papu, samo što su ostavili svoj

obred, njihovi svećenici se školuju kod dominikanaca, a jedan dio je pristupio i ruskoj Crkvi.

Danas nestorijevska Crkva u Iraku, Iranu i Siriji broji oko 80.000 pripadnika, oko 5000 ima ih

u Indiji, 25.000 u Americi.

Armenci

Kršćanstvo su u Armeniju donijeli sami apostoli, sv. Juda Tadej. Armenci su se ali obratili

na kršćanstvo početkom IV. st. djelovanjem sv. Grgura Prosvjetitelja. On je pokrstio kralja

Trdata, koji je kršćanstvo proglasio državnom religijom. Tako je Armenija prva kršćanska

zemlja. Armenci su kasnije bili osvojeni od Perzijanaca, a kako je monofizitizam bio proširen

u Perziji, prihvatili su monofizitizam i tako se odvojili od opće Crkve te osnovali vlastitu

Crkvu. Budući da nisu sudjelovali na Kalcedonskom koncilu (451.), Armence se držalo

monofizitima. 555. godine izbacili su grčki jezik iz liturgije i preveli liturgiju i Bibliju na

armenski. Procvat armenske Crkve je zaustavljen zbog stalnih sukoba (Arapi - muslimani,

Bizant - monofiziti, Mongoli,…) koji su njih uništavali. Kad su došli Turci na njihove

prostore, morali su se seliti, tako da je nastala nova Armenija između Turske i Sirije (grad

Sis). U 19. st. stradaju od Rusa i Turaka (opći pokolj 1894.-1896, te 1915.-1916.), a najveća

stradanja zabilježena su za vrijeme 1. svjetskog rata, kada su već skoro bili uništeni, 100.000

Armenaca bilo pobijeno, 200.000 pobjeglo u Rusiju, 400.000 prihvatilo islam, 1.500.000

pobjeglo u Europu, tako je Turska ostala bez Armenaca. Godine 1911. u Rimu je održana

opća armenska sinoda s latinizirajućim tendencijama, a ujedinjenjem armenskih biskupa ta je

Crkva ponovno zadobila svoju normalnu strukturu 1928. godine.

Kopti

16

Povijest slična kao i kod Armenaca. Kopti su potomci prvih kršćanskih zajednica u Egiptu, a

središte im je bilo u Aleksandriji. Ime im dolazi od iskrivljenog načina izgovora grčke riječi

aigyptos = egipatski. U tijeku kristoloških prepirki odbacili su kalcedonske odluke i

opredijelili se za monofizitizam. I među njima je bilo unutarnjih neslaganja. Kopti su u

Egiptu uvijek živjeli u napetostima s islamom. Kontakti s Rimom od 13. stoljeća. Godine

1895. utemeljen je koptski patrijarhat sa sjedištem u Kairu, ali njegov prvi titular Ćiril

Makarije se pokazao teškom i nestabilnom osobom. Godine 1908. bio je prisiljen odreći se

službe, a zamjenu je dobio tek 1947. godine. Patrijarh Stephanos I. imenovan je kardinalom

1965. godine. Inače, Kopti čine 5 % stanovništva Egipta i uvijek su njegovali znanost, 3 %

studenata su Kopti, koji zaista ulažu u obrazovanje, ali nažalost nemaju nijednog zastupnika u

parlamentu.

Etiopljani

Etiopija je siromašno područje, no jedna od najstarijih Crkava, već se spominje u Sv. pismu -

Kush. Oni imaju veze s biblijskim kraljevskim porijeklom - kraljica od Sabe, rodilo se dijete

Mene. Kralj etiopski donio sa sobom židovskog svećenik. U Djelima apostolskim spominje se

eunuh etiopske kraljice kojeg je krstio đakon Filip. Car Ezan je 350. g. proglasio kršćanstvo

državnom religijom. Problem je Etiopiji postavljao prodor Arapa Crkva nepovezana s

Crkvom u carstvu, ovisna o Crkvi u Aleksandriji. Napuljski lazarist Justin primio je u 19. st. u

krilo Rimokatoličke crkve članove nacionalne Etiopske crkve koji su bili podređeni Koptskoj

pravoslavnoj crkvi u Egiptu. On je obratio jednog njihovog svećenika koji je ujedno bio i prvi

koji je slavio obred u zajedništvu s Rimom. Katolički Etiopljani ovisili su o latinskim

misionarima sve do 1846.-1847. godine kada su uspostavljena dva apostolska vikarijata

povjerena kapucinima i lazaristima. Katolički Etiopljani brojni su također u Eritreji. U

Vatikanu je Papin etiopski zavod gdje se obrazuje njihov kler.

14. Islam

Pojava islama razbija staro helenističko – rimsko jedinstvo na Mediteranu što izaziva

neslućene posljedice na političkom polju. Mediteran razdvaja kršćanski svijet od islamskog.

Bizant postaje predziđe kršćanstva. Pojmovi:

islam – pokoravanje Božjoj volji

Muhamed – samo Božji prorok, pravi čovjek – Bog je transcendentalan

Kur'an – Božja riječ, sveta knjiga, prije doticanja treba se obredno oprati, nema prijevoda

može ga se samo tumačiti

17

Muhamed (o. 570. – 632.) sa 25 godina oženio je bogatu udovicu Hatidžu. Islam se

pojavljuje u Meki, koja je vjersko središte politeističkih Arapa i važno trgovačko središte. Tu

se nalazi kamen Kaba ili Ćaba gdje se odlazi na hadž (hadžija). Muhamed dolazi u sukob sa

stanovnicima Meke jer propovijeda monoteizam koji je preuzeo od kršćana i židova, prisutan

je i utjecaj monofizita na islam – žena Marija bila je Koptkinja. U svojoj 40 godini doživio je

objavu u pećini u blizini Meke. Godine 622. prisiljen je bježati iz Meke u Medinu – Hidžra –

početak islamske ere (lunarna godina). Uz pomoć pristaša iz Medine započinje oružanu borbu

protiv Meke, postignut je kompromis – dopušta hadž i Ćabu. Meka postaje glavno središte

islama kako bi se islam lakše približio Arapima. Imao je 13 žena, a islamski teolozi tumače

kako je bio apsolutno pravedan prema njima. Većinu je oženio iz praktičnih razloga. U to

vrijeme žene su jedino pravo imale preko muža.

Islam je čisti i isključivi monoteizam – samo je jedan Bog – Allah. Vjeruje se u meleke

(anđele) koji borave kod Boga. Također se vjeruje i u poslanike, Bog je i prije Muhameda

slao poslanike, objavljivao se od Adema do Isse ali Muhamed je vrhunac objave. Priznaju

Toru i Evanđelje ali su oni iskrivljeni i treba ih popraviti, oni su prave objave ali s vremenom

iskrivljene. Odbacuju svaku ideju inkarnacije. Među prorocima posebno mjesto zauzima Issa,

najveći prorok do Muhameda – utjecaj apokrifa. Prisutan je keder ili kismet nauk o

predodređenju ili sudbini. Dužnost je svakog muslimana da se 5 puta dnevno moli okrenut

prema Meki, posti se u mjesecu Ramazanu, dužni su davati zekat ili milostinju, barem jednom

u životu izvršiti hadž u Meku. Džihad obveza sudjelovanja u boju protiv neprijatelja.

Zabranjen je alkohol i uživanje mesa nečistih životinja, kao im kockanje i kartanje, što je

preuzeto od kršćana.

Kur'an je napisan arapskim jezikom koji se ne smije prevoditi. Sastoji se od 114 sura ili

poglavlja, svaka od njih je zasebna knjiga koja čini cjelinu. Ima 6247 ajeta = znanja i 6360

ajeta s besmelama (zazivima). Objavljivan je 23 godine. Muhamed je diktirao objavu koju su

drugi zapisivali a on uređivao. Zbog progona je uveden običaj da se uči napamet - hafisi.

Vjera u vječni život – raj (džennet) i pakao (džehennem).

Muhamed je bio politički i vjerski vrhovnik – teško je to razlučiti u islamu. Povezao je

razjedinjena arapska plemena – poveznica je bila religija – i udario temelj arapske države –

džihad. Na kraju njegova života arapska je država obuhvaćala gotovo čitav Arapski poluotok.

Umire bez sina i nasljeđuju ga kalifi - izborni kalifi do 632. do 661. g. – prvi među njima

Ajšin otac Abu – Bekr – Zlatno doba islama. Nakon toga izmjenjuju se dinastije Omeidi

(661. – 750.) i Abasidi (749. – 1258.). Sva zemlja je državna, kalifova i on je daruje svojim

podložnicima. Islam prihvaćaju i poraženi. Javljaju se dvije struje: šiti – koji pristaju uz nove

18

kalife i suniti – potomci Alije i Muhamedove kćeri Fatime, nisu priznali nove kalife Omeide.

Godine 711. prodiru u Španjolsku, zaustavlja ih Karlo Martel 732. g. U 14. st. vodeću ulogu

preuzimaju Turci.

15. Savez papinstva i Franaka

Klodvig je svojim prelaskom na katoličanstvo razbio ideju o jedinstvenom arijevskom

carstvu. Franačko kraljevstvo postaje najjedinstvenije i najčvršće germansko kraljevstvo.

Podržavaju ga Franci i romansko stanovništvo, katolici i Crkva, bizantski car. Proglašen je

rimskim konzulom i smatrao se nasljednikom rimskih careva, postaje zaštitnik katoličanstva.

Franci su ponosni na svoju novu ulogu. Javlja se ideja o posebnoj misiji Franaka u Crkvi.

Klodvig i njegovi nasljednici nastavljaju staru praksu ovisnosti Crkve o državi, veza s

Rimom je formalna. Na zapadu je crkva preživjela ali dolazi do barbarizacije kršćanstva.

Franačko kraljevstvo je ogromno, obuhvaća čitavu rimsku Galiju, biskupi su stupovi crkve i

društvenog života, početi će ih imenovati car. Do povezivanja papa s Franačkim vladarima

dolazi iz uzajamne potrebe. Rim i papinstvo su ugroženi od Langobarda (sjever Italije) koji

prijete čitavom poluotoku. U Bizantu je na vlasti Irena pa papa ne očekuje nikakvu pomoć s te

strane, zato se okreće Francima i traži pomoć. Franačka crkva je povezana s Rimom, papa

uživa veliki ugled kao poglavar vjere koja povezuje sve franačke narode. Franačkom vlada

dinastija Merovinga dok stvarnu vlast imaju majordomi iz dinastije Karolinga – Karlo

Martel. Oni se ne usuđuju maknuti Merovinge jer je vladar pomazan svetim uljem i kao takav

ima religioznu, sakralnu dimenziju, to može samo papa. Pipin Mali odlučuje pomoći papi

Zahariji a zauzvrat je 752. g. od Državnog sabora izabran za kralja i jedan od nazočnih

biskupa ga je po papinu nalogu pomazao za kralja. Isti taj sabor 754. g. stavlja papinstvo pod

zaštitu Franaka. Priznaju papi vlast nad srednjom Italijom na temelju, tada izmišljene

Konstantinove darovnice – tako je nastala Papinska država. Papa Stjepan II. 754. u St.

Denisu ponovno pomazuje Pipina i njegove sinove Karla i Karlomana, pritom im je tao

naslove rimskih patricija što je do tada bilo u vlasti rimskih careva. Za Franke je to značilo da

su postali branitelji zapadne Crkve. Pipina malog nasljeđuju sinovi koji dijele vlast. Karloman

umire bez nasljednika. Pape ponovno imaju problema s Langobardima. Karlo Veliki u

početku vodi prema njima pomirljivu politiku, ženi kraljevu kćer, ali je nakon toga vraća ocu,

kralju Dezideriju i s njime se sukobljava. Deziderije traži savez od pape koji to odbija i on s

vojskom kreće na Rim. Papa u pomoć zove Karla koji 773. g. pobjeđuje Langobarde i dolazi u

Rim. Ne prepušta papi langobardska područje nego samo dio srednje Italije. Papinska

kancelarija od tada datira po vladanju papa a ne više prema vladanju bizantskih careva, isto je

19

i s novcem – pape dolaze na mjesto careva. Izbija sukob s poganskim Sasima koji napadaju

pogranične samostane i ne priznaju franačku vlast, stoga je na saboru u Padebornu odlučeno

da Sasi mogu birati ili kršćanstvo ili smrt. Pipin je uveo crkvenu desetinu na području svoje

države za pastoralne potrebe, Karlo ju je proširio na Sasku. Područje ubiranja desetine postaje

župa – osnivaju se prve župe. Karlo želi još biti car, ideja o carstvu je političko i vjersko

pitanje. Prilika se otvara kada je u Rimu napadnut papa Lav III., koji traži pomoć od karla i

šalje mu ključeve Rima. Karlo dolazi u Rim i guši pobunu Rimljana protiv pape. Godine 800.

papa ga kruni za cara. Krunidba nije obavljena po carskom obredu kao u carigradu, jer ga je

okrunio papa a narod pljeskao, a Karlo je htio da bude obratno. Time je papa želio dokazati da

je vlast od Boga a ne od naroda. Kasnije će ovo postati uzrok sukoba papinstva i carstva.

16. Crkva i feudalizam, benediktinci

Crkva postaje feudalni posjednik i feudalni posjed. Postaje bitan element feudalnog života i

društva. Crkva se lagano izgubila u feudalnom društvu. Laička investitura – vladar imenuje

upravitelja crkvenih posjeda. Feudalni poredak definirao je tri funkcije u društvu:

1. oratores – oni koji mole

2. bellatores - oni koji ratuju

3. laboratores – oni koji rade

Većinu stanovništva čini seljaštvo vezano uz feudalne posjede. Odnos je osobne naravi jer su

vezani zakletvom. Feudalni sustav je strogo hijerarhijski uređen. Crkva je i sama

veleposjednik, zatočenik laičkog društva. Karolinzi se osjećaju glavom crkve a na njih su se

ugledali i lokalni plemići, koji također počinju postavljati biskupe i opate. Biskup od laika

prima biskupiju i biskupske znakove. Lokalni zemljoposjednici postavljaju i župnike a za to

dobivaju i novce. Počinju se naplaćivati usluge i podjela sakramenata: 1/3 biskupu, 1/3

župniku, 1/3 župnoj zajednici. Pojavljuje se i konkubinat, neki svećenici se i žene a vjernici ih

normalno prihvaćaju. Samostani uništeni prodorom Normana, Saracena i Mađara sada se

obnavljaju, bogate se, monasi nalaze priležnice, opati postaju laici (plemići) dolazi do

dekadense monaštva. Papinstvo također nije u boljem položaju – saeculum opscurum –

mračno doba papinstva. Nedostatak jakog carstva oslabilo je i papinstvo stoga pape padaju

pod utjecaj lokalnih plemića.

20

17. Obnova Crkve

Godine 909. knez Gulliame Akvitanski osniva samostan Cluny, stavlja ga pod zaštitu sv.

Petra i Pavla, čime je izuzeo samostan od vlasti lokalnog biskupa i gospodara i podvrgao ga

papi. Redovnici su sami birali opata što je predstavljalo revolucionaran korak. Cluny postaje

nositelj katoličke obnove i srednjovjekovnog zapadnog kršćanstva. Tu dolaze ljudi koji žele

živjeti redovnički, pristupaju mu i drugi samostani, koji se povezuju s njim i nastoje dobiti tu

povlasticu, stavljaju se pod zaštitu opata, što im je omogućio papa Ivan XI. 931.g. na čelu

opatije nalazili su se veliki opati: Odon, Odilion, Huges. Počeli su funkcionirati kao federacija

samostana tako da ih je u 11. st. bilo 3000. strogo se opsluživalo „Pravilo sv. Benedikta“,

liturgija je postala središte redovničkog života, uvode se litanije, molbenice i antifone, misa

postaje svakodnevna i duža. Liturgija teži za tim da stvori osjećaj Nebeskog kraljevstva. Sve

se veća pažnja posvećuje liturgijskoj odjeći, posuđu, svetištu itd. Opati postaju važne političke

figure, mirovni posrednici – zaračene strane ne diraju crkve, nedjeljom se ne ratuje.

Lateranski sabor zabranjuje ratovanje 300 dana u godini. Crkva vraća svoj moralni autoritet i

na društvenom polju. Cluny se sve više centralizira. Pape također žele kopirati ovaj model

tako da Cluny postaje sinonim za obnovu zapadne crkve – monaška obnova. Produbljenje i

ponovno oživljavanje kršćanskog života. Cluny je napravio pripreme za grgurovsku reformu.

Obnavlja se carstvo ali i papinstvo. Država je pocrkvenjena, a Crkva podržavljena. Papa Lav

IX. Dolazi u Rim u svojstvu hodočasnika u biskupskoj odjeći da ga izabere narod i kardinali,

bez obzira što ga je car postavio za papu. Stjepan IX. Bivši opat Montecassina izabran je bez

carskog pristanka i odmah započinje borbu protiv investiture i potiče obnovu Crkve. Nikola II

i Aleksandar II. sinodama započinju borbu protiv laičke investiture, simonije i nikolaizma.

Sveti Grgur VII. kao i njegovi prethodnici traži slobodu Crkve od državne vlasti. Počinje

zahtijevati i dominantnu ulogu nad državnom vlašću. Započinje borbu protiv laičke

investiture, simonije i konkubinata. Zastupa teoriju da je Crkva iznad države. Za njega je kralj

običan laik čime je desakralizirao carsko dostojanstvo. U svome spisu Dictatus papae 1075.

g. u 27 svečanih i kratkih teza definirao je odnos Crkve i države. Zbog svojih se stavova

sukobio s carem Henrikom IV. Koji ne želi prepustiti svoja stečena prava po pitanju Crkve,

stoga mu papa prijeti izopćenjem kao i svima onima koji zadiru u crkvene službe. Henrik je

tako imenovao Milanskog biskupa dok je postojeći još bio živ, papa ga je zbog toga izopćio,

stoga je Henrik na Državnom saboru u Wormsu svrgnuo papu. Papa ga 1076. g.

ekskomunicira. Državni sabor savjetuje Henriku da se pomiri s papom inače će izabrati

novoga cara. Henrik odlazi u Canossu 1077. g. gdje traži od pape da ga ponovno primi u

Crkvu. Dana 23. rujna 1122. papa Kalist II. (1119.-1124.) i car Henrik V. sklopili su

21

„konkordat“ u Wormsu dajući dvije odvojene izjave. Car se obvezuje da će vratiti dobra koja

su bila oteta za vrijeme nesretnog spora sacerdotuma i imperija te osigurati slobodu izbora za

biskupe i opate. Papa pristaje na to da car „žezlom“ dade investituru izabraniku koja se odnosi

na vremenite stvari, ali ne i križ i prsten. Papa postaje sve važniji u crkvi, metropoliti trebaju

doći čak u Rim da dobiju palij, svakih 4 god. trebaju ići u Rim i ponijeti izvješće o biskupiji.

Grgurovskom reformom obnovljen je cijeli život kršćanstva - nove pobožnosti, umjetnost,

obnova redovništva: obnova Benediktinaca - cisterciti (strogi, odijelili se od clunyjevca),

trapisti i novi oblici redovništva. Reforma je zahvatila i dijecezanski kler. Svaki grad je bio

biskupija za se, tako da je većina klera živjela uz biskupa - nastaju kanonici

18. Pravoslavna crkva

Godine 1054. došlo je do shizme, definitivnog crkvenog raskola između istočne i zapadne

crkve. Razlozi su bili mnogostruki: društveni, kulturni, mentalitet, tradicija, rivalstvo. Svi su

se oni očitovali na doktrinarnom, liturgijskom i disciplinskom planu. Uzroci: teologija,

liturgija, disciplina i odnos s državom. Na zapadu je bitna Riječ, na istoku liturgija puna

simbolike i molitava. Na zapadu se nastoji tumačiti na istoku se želi približiti Nebo. Na istoku

su Crkva i država jedna stvarnost, poglavar države je car i država je kršćanska. Zato nema

potrebe za misionarenjem, vjera se širi osvajanjem. Na zapadu je država propala i to je

izbacilo papu kao vladara. Na istoku se car prikazuje okružen biskupima na zapadu papa

okružen vladarima. Raskolu su prethodili i neki nesporazumi: filioque i pitanje primata.

Godine 692. sinoda istočnih biskupa odbacuje celibat, crkvena čast se određuje prema

političkom značenju grada, odbačen je i crkveni post. Zapadna crkva nije priznala ovu sinodu.

Raskolu je prethodio i ikonoklazam. U Bizantu postoje dvije stranke ikonoklasti na čelu s

patrijarhom Metodom i ikonoduli koje predvode monasi. Carica teodora na mjesto patrijarha

dovodi Ignacija, sina cara Mihajla s lošim smislom za politiku. Nedostaje mu političkog

obzira i prema Rimu tako da papi nakon izbora šalje palij na što mu papa kaže da je „rimska

crkva majka i glava svih Crkava.“ Sukob i sa Sicilijanskim biskupom Grgurom, koji je pod

nadležnošću Rima. Novi car Mihajlo III. Pijanac naređuje smaknuće svih Teodorinih

pristalica i miče Ignacija. Za patrijarha dovodi Focija, pripadnike monaške struje i jednog od

najvećih znanstvenika svoga vremena. Laika Focija je za biskupa zaredio sirakuški biskup

Grgur. Raskida s Ignacijevom politikom. Ignacije i pristaše traže od pape da presudi tko je

pravi patrijarh. Papa šalje poslanike koje dočekuje Focije i oni njega priznaju za patrijarha.

Ignacije se ponovno poziva na papu i ovaj kažnjava delegate i njega priznaje za patrijarha. Tu

se javlja i spor oko Bugarske. Bugarski car Boris prima kršćanstvo iz Bizanta ali ne želi

22

bizantsku vlast zato traži od Focija da mu dozvoli osnivanje posebne bugarske crkve. Kad to

ovaj odbija traži to isto od pape. Papa šalje misionare koji ispočetka sve krste ali ne mogu

ustanoviti autonomnu crkvu. Nezadovoljan Boris se ponovno okreće Bizantu i protjeruje

latinski kler. Focije nastavlja borbu protiv Rima – radi Bugarske i Ignacija ekskomunicira

papu. Padom cara pada i Focije, vraća se Ignacije koji se s novim carem snažnije povezuje s

rimom. Papa mu priznaje patrijaršijsko pravo. Focije je ekskomuniciran i poništeno mu je

ređenje. Ignacije umire 877. g. Focije se vraća na mjesto patrijarha. Papa povlači odluku o

Fociju jer ugrožen od Saracena treba carsku mornaricu. Car Lav VI. ga napokon svrgava i

ovaj umire. Nastavljaju se trzavice Rim – Carigrad. Zbog sukoba koji je izbio oko cara Lava

VI. i njegove četvrte žene Zoe izbačena je iz bizantske liturgije molitva za papu, a za

patrijarha Sergeja II. više se neće niti spominjati u liturgiji. Definitivni raskol je uslijedio kada

je car Konstantin IX. želio sklopiti iz političkih razlog savez s papom Lavom IX. – Normani

su oduzimali bizantske posjede u Italiji. Kako bi sačuvao svoju poziciju patrijarh Mihajlo

Cerularije traži razloge za novi sukob s papom i oživljava ranije osude latinskih praksi te

zatvara sve latinske crkve i samostane u Carigradu. Njegova borbena sredstva bila su sljedeća:

oštro osudio latinski običaj beskvasnog kruha kod slavljenja mise, oštro osudio celibat,

umetanje „Filioque“ u Vjerovanje i tome slično. Sve na Zapadu proglašava nevaljanim. Papa

u carigrad šalje dva legata koje patrijarh ne prima - papin poslanik Humbert 16. VII. 1054.

stavlja na oltar u crkvi sv. Sofije bulu o izopćenju, patrijarh izopćuje legate, a papa je u

međuvremenu umro. Svijest o jedinstvu Crkve i dalje postoji, sve do 1204. g. kada križari

osvajaju carigrad i provode nasilnu latinizaciju. Narod koji je do tada osjećao pripadnost istoj

Crkvi sada to više ne osjeća. Nenamjerni raskol – oni pokršteni sa zapada postaju katolici a

oni iz Bizanta pravoslavci.

19. Križarski pokret

Religiozna srž križarskih pohoda izvirala je iz nove svijesti kršćanske zajednice zapadnog

svijeta koju je probudila grgurovska reforma. Pri tom je uvelike djelovala i viteška težnja za

aktivnošću na vojnim pohodima. Zapadni je viteški svijet visjet o ponovnom osvajanju Svete

zemlje i borbi protiv islama shvatio kao nešto dubokom kršćansko i vjerovjesničko. Godine

1071. Jeruzalem su osvojili Turci – Seldžuci, koji su počeli ometati i napadati hodočasnike.

Nakon toga isti je neprijatelj zaprijetio Carigradu na što je car Aleksije II. pozvao Zapadnu

crkvu u pomoć. Papa Urban II. svojim je govorom na sinodama u Piacenzi i Clermontu

1095. g. raspalio kršćanski svijet za religioznu ideju da se pomogne istočni kršćanima i

oslobodi od muslimana zemlja po kojoj je nekoć hodio Isus. Pod geslom „Bog to hoće“

23

(„Deus lo vult“) papinstvo je razvilo masovni religiozni pokret koji je unatoč mnogim

porazima proživio stotinama godina.

1. Prva križarska vojna (1096. – 1099.) – razvio se pokret seljačkih masa koji je na svom

putu kroz rajnsku oblast izazvao protužidovske progone. Ta je masa preko Balkana

dospjela do male Azije gdje su potučeni kod prvog Seldžučkog napada. Glavninu viteške

vojske predvodili su grofovi Rajmund Tuluški i Gotffried Bujonski. Oni su različitim

putovima prispjeli do Carigrada. U srpnju 1099. g. uspjeli su osvojiti Jeruzalem, gdje su

izvršili pokolj muslimana i židova.Uspostavljeno je Jeruzalemsko kraljevstvo,

organizirano po francuskom feudalnom uzoru.

2. Druga križarska vojna (1147. – 1149.) – za njezino ostvarenje zauzimao se Bernard iz

Clairvauxa. Završila je porazom križara. Godine 1187. ponovno je izgubljen Jeruzalem.

3. Treća križarska vojna (1189. -1192.) – predvode je car Fridrich Barbarosa, engleski

kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II.

4. Četvrta križarska vojna (1201. – 1204.) – sazvao ju je papa Inocent III. Po nagovoru

venecijanskih trgovaca a uz protivljenje pape osvojeni su 1202. g. Zadar, a 1204. g.

Carigrad.

5. Peta križarska vojna (1228. – 1229.) – osobni pothvat Fridricha II.

6. Šesta križarska vojna (1248. – 1254.) – poveo ju je francuski kralj Luj IX. Sveti, htio je

preko Egipta osvojiti Svetu zemlju.

20. Prosjački i pustinjački redovi

Karmelićani

Ime su dobili prema gori Karmel u Palestini. Nakon završetka križarskih ratova prisiljeni su

doći u Europu. Godine 1090. dobivaju prvo pravilo koje im je napisao jeruzalemski patrijarh

Albert. Papa Hadrijan III. Potvrdio ih je 1222. g. Veliki reformatori reda su sv. Terezija

Avilska i sv. Ivan od Križa – bosonogi karmelićani.

Franjevci

Dobili si ime po svom osnivaču sv. Franji Asiškom. Franjo godine 1209/10. dobiva od pape

Inocenta III. Potvrdu za svoj način života i propovjedničko poslanje. Godine 1219. pratio je

križarsku vojsku u Egipat i propovijedao sultanu. Pravilo reda potvrđeno je 1223. g. U rujnu

1224. dobiva Kristove rane na tijelu – stigme. Franjo umire 1226.g. Osnivač je Reda manje

braće (I. reda), klarisa (II. reda) i franjevaca svjetovnjaka (III. reda).

24

Dominikanci

Osnivač je sveti Dominik, r. 1170. u Španjolskoj u plemićkoj obitelji. Osnovno obrazovanje

dobio je kod benediktinaca. Postaje prior kanoničke zajednice. Odlazi u Dansku s biskupom

Diegom iz Ozme na tom putu kod grada Albya susreće heretike. Ostaje u južnoj Francuskoj i

propovijeda, kako bi se približio hereticima uzima i njihovu odjeću. Vrlo rano je uvidio

važnost studija, shvaća da znanjem može spriječiti krivovjerje. Tako da studij postaje obveza.

Red je ustrojen po uzoru na Sveučilišta, vrhovni poglavar je učitelj reda, zajednice su

zajednice učitelja i profesora. Dominikanski red je upravljan demokratski, zajednica bira

poglavare i svi imaju pravo glasa. Jedini red kojem papa ne potvrđuje poglavara. U vrijeme

nastanka dominikanaca služba propovijedanja bila je pridržana biskupima. Vrlo rano su

preuzeli sveučilišta koja su iznjedrila znamenite filozofe i teologe – Alberta Velikog i Tomu

Akvinskog. Red je 1216. potvrdio Inocent III. Prvo nastaju dominikanke, obraćene

krivovjerke koje su živjele u Francuskoj – „sestre propovjednice.“

21. Krivovjerja i inkvizicija

Nerazmjer bogatstva s naukom, bogata Crkva propovjeda siromaštvo. Križari se u Svetoj

zemlji susreću s izvornim kršćanstvom. Razvijaju se Sveučilišta na kojima se proučava sv.

Pismo. Počinje se zahtijevati obnova Crkve, povratak na život pracrkve – počeci hereza.

Nastaje duh otpora institucionaliziranoj Crkvi, razvojem gradova i trgovine stvara se otpor

prema feudalnoj Crkvi – otpor kleričkim posjedima i svjetovnoj Crkvi. Petar Valdes bogati

trgovac iz Lyona počinje propovijedati potaknut Evanđeljem. Propovijeda siromašnog Krista i

upućuje kritiku Crkvi. Biskup mu zabranjuje propovijedati. Obraća se papi koji mu na IV.

Lateranskom saboru dopušta propovijedati ali bez da izlaže nauku i tumači vjeru. Opet je

uslijedila zabrana od strane biskupa. Papa Lucije III. zabranjuje mu propovijedati i osuđuje

cijeli pokret. Valdes nastavlja propovijedati i pokazuje otpor prema Crkvi – Valdezi.

Europom se šire i katarske ideje koje svoje porijeklo vuku od manihejaca – dualizam (dva

počela, dobra i zla). Tumače kako Isus Krist nije pravi čovjek već je jedan od Božjih anđela –

eona. Ono što je duhovno to se ne može institucionalizirati stoga je Crkva djelo đavla i njoj

suprotstavljaju vlastitu crkvenu hijerarhiju. Proširili su se po južnoj Francuskoj, oko grada

Albya – Albigenzi. U borbi protiv njih sudjeluju Crkva i država – pokreću se i križarski

ratovi. Na katarskom saboru iz 1167. spominje se i „Ecclesia Dalamtiae.“ Crkveni suda za

borbu protiv hereza postojao je i prije njihove pojave sada iz njega nastaje inkvizicija. Cilj joj

je istraživanje heretičke zloče. Papa Inocent III. 1199. g. proglašava herezu zločinom

jednakom pobuni. IV. Lateranski koncil povjerava biskupima istraživanje hereza. Papa Grgur

25

IX. Objavljuje 1224. g. zakon protiv krivovjeraca. Svjetovna vlast bi trebala uhititi heretika,

biskup dokazati herezu a ako se ne obrati vratiti ga svjetovnoj vlasti. Inocent IV. 1252.

dozvoljava mučila kod priznanja – sredstva za mučenje bez prolijevanja krvi. Određuje se

provođenje inkvizicije – u inkvizicijskom procesu osuđeni mora dokazati svoju nevinost.

Crkva i država usko surađuju. Najveća pažnja u postupku pridavana je osobnom priznanju

osuđenog. Tortura je s vremenom postala uobičajena, mučenog se nije smjelo osakatiti.

Postojale su i druge kazne: oduzimanje imovine, zatvor ili smrt. Kaznu je provodila državna

vlast. Papa je inkviziciju izuzeo od vlasti biskupa i povjerio je redovnicima – dominikanci i

franjevci. Španjolska inkvizicija postala je sinonim za inkviziciju. Siksto V. dao je

Španjolskoj pravo da sama organizira inkviziciju, koja s vremenom postaje sredstvo društvene

kontrole. U početku je bila usmjerena protiv pokrštenih židova i muslimana koji su u tajnosti

nastavljali prakticirati staru vjeru. Unatoč svemu inkvizicija nije uspjela spriječiti reformaciju,

a progoni čarobnjaka i vještica nastavili su se i u reformacijskim crkavma.

22. Uspon papinstva

Usponu papinstva doprinijela je grgurovska reforma, prosjački redovi pronose papinsku moć,

carevi su nemoćni tako da papa postaje poglavar Zapada. Inocent III. najmoćniji papa

srednjega vijeka, bio je iznimno snažna ličnost. Kao najmlađi kardinal, sa 37 godina, postaje

papom. On je svećenik i imperator, prvi upotrebljava termin „Vicarius Christi“, a svi kraljevi

su odsjaj njegove slave. Car Henrik IV. Umire 1194. g. nasljeđuje ga sin Fridrik II. koji ima

samo 2 godine. Papa se upliće u izbor cara, razlog su njemački posjedi na jugu Italije i na

Siciliji, koji su prijetnja papinskoj moći. Papa se boji zaokruživanja papinske države zato se

opredjeljuje za Otona, kojega zatim ekskomunicira zbog načina vladanja, te pod svoje

skrbništvo uzima Fridrika II. kojega su izabrali njemački knezovi. Svi svjetovni vladari osim

Francuske i venecije su u nekoj vrsti vazalnog odnosa prema papi. Priznaje prosjačke redove

koji postaju nositelji njegove vlasti. Vrhunac njegovog pontifikata predstavlja IV. Lateranski

koncil 1215. g. na kojemu je po prvi puta definirana nauka o transupstanciji, donesena je i

odredba o uskršnjoj ispovijedi i pričesti. Inocent III. umire 1216. g. njegovi nasljednici nisu

mogli nastaviti njegov put – promijenile su se političke prilike. Carstvo slabi a jača

Francuska, papinski tron je prazan više puta i na duže vrijeme. Grgur X., izabran nakon tri

godine, donosi „Konstituciju o izboru pape“, kojom se uvode konklave. Novi vladar zapada

postaje francuski kralj. Smrću Bonifacija VIII. prestaje papinska univerzalna vlast na zapadu.

U ovo vrijeme počinje se koristiti i tijara - kako bi se papu razlikovalo od kardinala i

biskupa. Ona je označavala: vlast sv. Reda, vlast upravljanja ili jurisdikcije, vlast naučavanja.

26

U vrijeme Bonifacija VIII. mijenja se crkveno ustrojstvo. Pitanje kanonizacije pridržano je

Sv. Stolici, upravljanje općim oprostima koncentriralo se u kuriji, izbor pape pridržan je

kardinalima bez pristanka cara i rimskog klera i naroda. Jača kontrola biskupija, skučena je

vlast opat i biskupa. Uspostava biskupija postaje pravo Sv. Stolice kao i potvrđivanje novi

biskupa. Uvodi se institucija pomoćnih biskupa, koadjutora i čast primasa. Papinsko

zakonodavstvo se širi. Biskupije se dijele na arhiđakonate i dekanate. Povećao se broj župa.

23. Slabljenje papinstva i Avinjonsko sužanjstvo

Nakon smrti Benedikata XI. za papu je, kao kompromisno rješenje, izabran Klement V.,

Francuz ali podložnik engleskog kralja, koji je u Parizu sudjelovao u osudi Bonifacija VIII. a

u Rimu u osudi Filipa Lijepog. Za papu se kruni u Vienni, ali ga francuski kralj daje okruniti i

u Lyonu. Sukobili su se oko templara. Filip je želio ukinuti red i papa je tu popustio – slabost

papinstva. Templare ispituje i uhićuje civilna vlast iako su kao redovnici izuzeti od toga. Na

Koncilu u Vienni (1311. – 1312.) dominira pitanje templara, većina na koncilu želi da se

templari brane jer ne žele da red bude osuđen nego administrativno ukinut. Papa ukida red bez

optužbe za krivovjerje. Koncil želi reformu Crkve i traži da se najprije reformira papinstvo i

kurija te da se svakih 10 godina saziva opći koncil kao korektiv papinstva. Traži se

održavanje pokrajinskih sabora kao oživljavanje biskupske vlasti kao i ređenje oženjenih

muškaraca – papinstvo je slabo. Novo sjedište papinstva od 1309. g. je Avignon –

Avinjonsko sužanjstvo. Većina kardinala bili su Francuzi koji nisu imali potrebe za Italijom.

Avignon je izabran jer papa u blizini posjeduje kneževinu bez većih gradova, on je sveučilišni

grad u posjedu napuljskog kralja Karla II., papinog vazala, okružen je papinskom grofovijom,

nalazi se na križištu putova. Kako je s dolaskom islama Sredozemlje prestalo biti poveznica

Rim se našao na granici svijeta, gledajući zemljopisno Avignon se nalazio u središtu

zapadnog kršćanstva. Dok su talijanski gradovi bili u stalnim sukobima Avignon nije bio ni sa

kim u sukobu. Na tome području su se često održavali koncili. Usprkos svemu on je usred

francuskog prostranstva. Upravo u ovo vrijeme Crkva se najviše centralizirala. Najveći utjecaj

Francuske osjetio se za Ivana XXII. Koji je najviše centralizirao Crkvu – jedino je on mogao

imenovati crkvene službenike, zadržao si je pravo imenovanja većine biskupa i opata, koji su

uglavnom bili vrijedni i dobri, a uz to imenovani od pape. Javlja se kao reakcija na to

galikanizam – traži veću neovisnost Crkve u Francuskoj. Utjeruje velike crkvene poreze kako

bi financirao kuriju, prakticira nepotizam, iako je bio slab teolog pridonio je napretku

teologije – u Parizu, Bologni, i Oxfordu naredio je proučavanje hebrejskog, arapskog i

kaldejskog kako bi se proučavalo Sv. Pismo. Svetim je proglasio Tomu Akvinskog. Njegov

27

nasljednik Benedikt XII. Bio je čista njegova suprotnost, monah cistercit koji tako nastavlja i

živjeti kada postaje papa. Odbacuje nepotizam, provodi reformu redovništva, napose želi

reformirati franjevce, strogo se drži obveze rezidencije, gradi papinsku palaču u obliku

samostana. Papa Klement VI. je više svjetovan. Gradi novu palaču u Avignonu, od

Napuljske kraljice kupuje Avignon. Godine 1348. izbija kuga koja je pokosila 1/3 europskog

stanovništva, za to su okrivljeni židovi koji doživljavaju progone – papa ih uzima u zaštitu.

Papa 1350. g. proglašava jubilarnom – hodočasnici odlaze u Rim – središte kršćanstva. Papa

Inocent IV. Želi se vratiti u Rim, to će uspjeti njegovu nasljedniku Urbanu V. Pogodovali su

mu vanjski politički uvjeti: prestali su ratovi između talijsnaki gradova i Francuske i

Engleske, Grci ugroženi od Turaka približavaju se Rimu. Imenuje nove, sebi bliske kardinale

i s njima se vraća u Rim, ali u novo papinsko sjedište na Vatikanu. Vraća se u Avignon kako

bi posredovao miru između Francuske i Engleske i tu umire. U Rim se vraća njegov

nasljednik Grgur XI. 1378. g. uz veliki otpor francuskih kardinala i kralja. Dio kurije i dalje

ostaje u Avignonu, postoje dvije kurije – Avignonska i Rimska.

23. Zapadni raskol

Godine 1378. 16 rimskih kardinala bira papu, od toga 11 – orica su Francuzi, rimski puk i kler

provaljuje u konklave s oružjem i prisiljavaju ih da za papu izaberu Talijana nadbiskupa

Barija – Urban VI. Papa je prisilno izabran, kardinali pred terorom odlaze iz Rima. Papa

imenuje 29 novih kardinala. Stari kardinali u Fondyu biraju novog papu Klementa VII. Isti

kardinali su u istoj godini izabrali dvojicu ljudi za papu. Europa se podijelila, jedni priznaju

Urbana VI. u Rimu, a drugi Klementa VII. u Avignonu. Podijelili su se vladari, podijelili su se

redovi, podijelili su se sveci. Obojica vjeruju da su pape i obojica imaju nasljednike. Zapadni

svijet nastoji pronaći rješenje. Pariško sveučilište predlaže tri opcije: ostavka, sud ili koncil.

Zemaljski vladari postaju nezadovoljni tako obojica papa gube podršku. Benedikt XIII. Bježi

u Španjolsku a Grgur XII. Ne smije u Rim nego odlazi u Rimini. Kardinali obaju kurija

sastaju se 1409. na Koncilu u Pisi kako bi dokinuli raskol, obojica papa ih ekskomuniciraju.

Na koncilu je proglašeno da je shizma hereza i njihove izbore proglašavaju nevaljalima jer su

doveli do shizme u Crkvi zato biraju novog papu Aleksandra V. Sada su u crkvi trojica papa.

Aleksandra nasljeđuje Ivan XXIII. Poznat po skandaloznom životu. On saziva novi koncil u

Rimu na koji nitko nije došao. Car Sigismund saziva 1414. g. Koncil u Konstanzi. To je

najveći skup u povijesti, na njemu se glasovalo po nacijama – Talijanska, Francuska,

Njemačka i Engleska, a kardinali su bili jedan glas. Koncil svrgava svu trojicu papa.

Koncilijarizam – nauka prema kojoj je koncil jedini pravi poglavar Crkve, ima vlast od Boga

28

i papa mu se mora pokoravati. Grgur XII. se sam odrekao službe, Ivan XXIII. zarobljen od

cara mora se odreći ali se Benedikt XIII. ne odriče. Bira se novi papa, biraju ga nacije 2/3

većinom. Izabran je Martin V. koji je jednoglasno priznat od sviju. Na koncilu je spaljen i

Jan Hus.

29