ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U ZENICI

SOCIJALNA PEDAGOGIJA

STUDIJ PRVOG CIKLUSA, I. GODINA STUDIJA

NASILJE NEKAD I SAD

SEMINARSKI RAD

ZENICA, novembar, 2015.godine

ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U ZENICI

SOCIJALNA PEDAGOGIJA

NASILJE NEKAD I SAD

SEMINARSKI RAD

IZJAVA: Ja, _____, student Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, odgovorno i uz

moralnu i akademsku odgovornost izjavljujem da sam ovaj rad izradila potpuno samostalno,

uz korištenje citirane literature.

Potpis studenta:_________

STUDENT:

PREDMET: Sociologija

PROFESOR:

ZENICA, novembar, 2015.godine

2

SADRŽAJ

1.UVOD......................................................................................................................................4

2.GENOCID I DEMOCID..........................................................................................................5

3.NASILJE NEKAD...................................................................................................................6

3.1.OD BIBILIJSKIH VREMENA DO ISLAMA..................................................................6

3.2.OD KRIŽARA DO ARMENACA....................................................................................8

4.NASILJE DANAS.................................................................................................................10

4.1.PONAŠANJE MLADIH ODRAZ JE KULTURE U KOJOJ ŽIVIMO.........................12

4.2.ZABORAVLJENI MORAL...........................................................................................14

5.PREVENCIJA NASILJA......................................................................................................16

6.ZAKLJUČAK........................................................................................................................17

3

1.UVOD

Prošlost čovječanstva trajno je bila ispunjena ratovima i drugim oblicima nasilja. Stanje mira

izgledalo je tek kao neka iznimka i prolazna pojava. Ratovi su ostavljali iza sebe velika

razaranja, milione izgubljenih života, a ponekad i istrebljenje etničkih skupina zbog

pripadnosti drugoj rasi, kulturi, religiji. U novije su doba totalitarni režimi iz ideoloških

motiva provodili nasilje unutar vlastitoga naroda s milionskim žrtvama.

I sami smo svjedoci zadnjeg rata i njegovih posljedica na našim prostorima. Uništavanje

nacionalnih, vjerskih i kulturnih obilježja drugoga naroda, etničko čišćenje, masovna ubojstva

(Vukovar, Srebrenica…) vodili su već zacrtanom cilju: stvaranju nacionalno čistog prostora.

To je rezultiralo zločinima velikih razmjera, od kojih neki imaju karakter genocida.

4

2.GENOCID I DEMOCID

Godine 1948. u Ujedinjenim narodima donesena je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju

genocida. Njen je autor Rafael Lemkin (†1959), židov poljskoga porijekla, koji je definisao i

pojam genocida. Prema toj definiciji, genocid znači jedno od sljedećih djela koja su počinjena

s namjerom da se, potpuno ili djelomično, uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska

skupina kao takva: a) ubijanje članova skupine; b) uzrokovanje teških tjelesnih ili duševnih

povreda članova skupine; c) hotimično nametanje takvih životnih uslova za skupinu, koji po

sebi vode djelomičnom ili potpunom fizičkom uništenju; d) određivanje mjera koje su

usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine; e) nasilno prevođenje djece iz jedne

skupine u drugu.

Definicija polazi isključivo od prakse nacističkoga uništavanja židova (1933-1945) i ne

obuhvata sve zločine velikih razmjera kakvi su oni počinjeni iz političkih, ekonomskih,

svjetonazorskih ili etičko-moralnih razloga nad određenim grupacijama ljudi. A upravo su

takvi bili najmasovniji u XX. stoljeću. Zločini, što su ih izvan rata, uglavnom protiv vlastitih

građana, izvršili totalitarni režimi iz ideoloških, političkih ili gospodarskih pobuda,

označavaju se terminom democid. U stručnu upotrebu uveo ga je američki istraživač R. J.

5

Rummel 1992. godine. On u sebe uključuje genocid, ali također i etnocid, ekonomocid,

politicid, ekocid itd.

3.NASILJE NEKAD

U svrhu poređenja i boljeg razumjevanja situacije kada je nasilje u pitanju, napravit ćemo

historijsku granicu.Bavit ćemo se proučavanjem nasilja kroz duži vremenski period,

preciznije, posmatrat ćemo stopu nasilja u dalekoj prošlosti i našem vremenu.

3.1.OD BIBILIJSKIH VREMENA DO ISLAMA

Nasilje na osnovi vjerske, etničke ili rasne različitosti ima svoje prauzore u dalekoj prošlosti

još od biblijskih vremena. U Bibliji je zabilježena zapovijed perzijskog velikog vezira

Hamana (V. ili početak IV. st. pr. Krista) da se svi židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene,

pobiju, zatru, a njihova dobra da se zaplijene u jednom jedinom danu (Estera, 3,13). Motiv

istrebljenja bila je pripadnost židovstvu, a ne težnja za osvajanjem prostora pa je to  prva u

historiji čisto ideološki motivirana zapovijed za genocid. Na nju se pozvao i Hitler u jednom

govoru 1931. godine.

6

U ratovima za prevlast na Mediteranu ili za učvršćenje unutarnje vlasti Rimsko Carstvo je

poduzimalo brojne vojne pohode pri čemu su se događala i masovna ubijanja poraženih, kao u

slučaju kada je osvojena Kartaga. Vojskovođa Marko Porcije Katon svaki je svoj govor u

Senatu završavao riječima: Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti! Rimljani su god. 146.

pr. Kr. to i učinili i pritom ubili 150.000 žitelja grada, a preostalih 100.000 poveli u ropstvo.

Grad su ceremonijalno prokleli i proglasili zauvijek mrtvim. Iste su godine pri osvajanju

Korinta ubili 50.000 ljudi, a u građanskom ratu 82. god. pr. Kr. 200.000 Etruščana.

U prva tri stoljeća poslije Krista pojedini su rimski carevi poduzimali žestoke progone

kršćana, što je mnoge stajalo života. Kršćanstvo se, uprkos tome, širilo na prostoru sjeverne

Afrike, Bliskog istoka, Male Azije i južne Europe sve do Španjolske, nakon Milanskog edikta

313. godine. Pojavom islama u 7. stoljeću mačem su osvojili te krajeve a tamošnje žitelje

vremenom islamizirali. Pritom su činili i masakre: tako nad španjolskim kršćanima u Elviri

889. i Sevilji 891. god, kao i na više od 6.000 židova u marokanskom gradu Fezu 1033.

Kršćanska Antiohija je 1058. mučenjem žitelja i prijetnjama smrću pretvorena u

muslimansku. Godine 1066. u muslimanskoj Granadi u Španjolskoj masakrirano je 1.500

židovskih obitelji, a u Cordobi 1135. spaljena je židovska četvrt, dok je broj ubijenih

7

nepoznat. God. 1159. svi kršćani Tunisa stavljeni su pred izbor: prihvatiti islam ili umrijeti.

Time je vitalno kršćanstvo sjeverne Afrike definitivno uništeno.

3.2.OD KRIŽARA DO ARMENACA

Velika su stradanja izazvali križarski ratovi vođeni između 1096. i 1291. radi oslobađanja

svetih mjesta koja su osvojili muslimani. Iako su pokrenuti s ciljem oslobađanja, vremenom

su se, na žalost, prometnuli u pohode u kojima su počinjene teške pljačke, razaranja i masakri

(pokolj žitelja Jeruzalema 1099. godine, osvajanje Carigrada 1204). Računa se da je u tim

ratovima stradalo na stotine hiljada ljudi.

I pohodi protiv heretika završavali su katkada masakrima. Prilikom opsade francuskog

katarskog grada Beziersa 1209. godine, pobijeni su svi njegovi žitelji – njih oko 7.000, jer nije

ispunjen zahtjev da se izruče vodeći katari. Na primjedbu da su tu i pravovjerni katolici,

zapovjednik vojske Simon de Montfort je odgovorio: Bog će svoje već prepoznati.Za smrt

oko 30 milijuna ljudi, najviše Kineza, zatim Arapa, Rusa i Poljaka, od 13. do 15. stoljeća,

odgovornost snose Mongoli. Oni su do 20. stoljeća vodeći u istrebljivanju drugih naroda.

Njihovu vođi Džingis kanu (†1227) pripisuje se 10 do 15 miliona žrtava.

8

Teška stradanja doživjeli su Indijanci u sjevernoj i južnoj Americi kao žrtve europskih

kolonizatora od 16. do 19. st. Stradali su kroz prisilni rad, deportacije i potiskivanja na

neplodna područja, te od unesenih bolesti, ali i u masakrima. Godine 1519/20. prilikom

osvajanja glavnog grada plemena Azteka Tenohtitlana (danas grad Meksiko), masakrirano je

oko 350.000 ljudi. Prije dolaska kolonizatora i Azteci su provodili masovna ubistva i to s

kanibalističkim ritualom. Prilikom svoje godišnje svečanosti obredno bi ubili oko 15.000

zarobljenika neprijateljskog plemena, potom ih kuhali i jeli. Na taj su način između 1325. i

1519. godine ubili oko milion ljudi.

9

Spomenimo još da je Tridesetogodišnji rat (1618-1648) odnio u Njemačkoj 5.750.000 života,

francuski revolucionarni teror (1793-1794) 263.000, te kineski seljački ustanak (1851-1864)

više od 20 milijuna.Niz velikih pokolja najnovijeg vremena započeli su Turci istrebljenjem

armenskih kršćana. God. 1894-96. masakrirali su oko 100.000 Armenaca, a 1909. između

20.000 i 30.000. Taj je masakr Englez D. Z. Ferriman 1913. imenovao terminom holokaust i

po prvi put ga uveo u političku literaturu. Završni čin genocida dogodio se 1915, kada su

Turci deportacijama, ubijanjem i izgladnjivanjem u smrt poslali oko 1.500.000 Armenaca.

Time su zemlju gotovo sasvim očistili od kršćana.

4.NASILJE DANAS

Dva totalitarizma 20. stoljeća, nacionalsocijalistički i komunistički, jedan na rasnoj a drugi na

ideološkoj osnovi, odgovorni su za smrt miliona ljudi. U tom su stoljeću vojne i civilne žrtve

u cijelom svijetu dosegle, prema procjenama istraživača genocida i democida (G. Heinsohn,

R. J. Rummel, J-L. N. Werth, S. Courtois, Margolin), vrlo visoku brojku: 203.219.000. Od

toga na poginule vojnike u međunarodnim ratovima otpada 34.021.000, a na civilne žrtve

democida 169.198.000. Najviše ih je stradalo pod komunističkim režimima, uglavnom pod

sovjetskim i kineskim: 110.286.000, zatim slijede nacistička Njemačka i fašističke vlade s

27.691.000, autoritarne s 26.676.000, te demokratske vlade s 2.028.000 žrtava. Od ukupnog

broja žrtava u 20. stoljeću totalitarni režimi su odgovorni za smrt 129.908.000 svojih građana,

10

a najveći dio njih, 101.929.000, otpada na komunističke režime (uglavnom sovjetski i

kineski).

Ovaj letimični pogled u historiju nasilja ukazuje na njegove uistinu velike razmjere. Pa ipak,

uprkos tmurnoj slici, svi smo, učeći na prošlosti, pozvani da damo svoj, makar i mali,

doprinos stvaranju mira među ljudima različitih rasa, religija i kultura. Historija bi, konačno,

trebala postati magistra vitae koja otvara izglede za bolju budućnost.

Neki govore da je nasilja uvijek bilo, samo se o njemu nije toliko govorilo. Sada smo postali

humaniji i netolerantniji na nasilnička ponašanja pa o tome više pričamo. Drugi govore da

nikada nije bilo toliko nasilja kao danas.

Činjenica jest da otkad postoji čovjek postoji i nasilje. U vremenima kad je čovjekova svijest

bila usmjerena na borbu za opstanak, agresivno je ponašanje bilo korisno u obrani i napadu jer

preživljavali su oni borbeniji i jači. Ponekad je nasilje bilo posljedica straha od različitosti,

nerazumijevanja tuđeg svjetonazora ili kulture. Na globalnom planu, tijekom cijele historije

čovječanstva nije bilo vremena kad se nije vodio neki rat i kad se nasiljem nije nastojala steći

neka korist. Doista, uvijek je bilo nasilja proizašlog iz pogrešnih uvjerenja, osjećaja

ugroženosti, pohlepe za tuđim.No, ono što naše vrijeme čini drugačijim i što zastrašuje jest

eskalacija nasilja u kojem svako može postati žrtva, bezumnog, besmislenog nasilja koje je

11

samo sebi postalo svrhom.Još prije samo nekoliko desetaka godina mogli smo mirno šetati

gradovima bez straha da će nas neko osakatiti ili ubiti samo zato što mu je dosadno. I tada je

postojala dosada, ali nikome nije padalo na pamet da je lijek za dosadu iscipelariti slučajnog

prolaznika. Nije bilo potrebe da se škole uočljivim pločama označavaju kao mjesta nulte

tolerancije na nasilje. Podrazumijevalo se da tolerancije nema, a oni koji bi prekršili to

nepisano pravilo bili bi obilježeni kao loši i problematični, odbačeni od nenasilne većine.

Odlazilo se na nogometne stadione i strastveno navijalo za svoj klub, ali nije bilo potrebe

donositi zakon o navijačima kako bi se od nasilne rulje zaštitili stvarni ljubitelji nogometa ili

inventar stadiona. Nekada je čak i u tučnjavama uličnih bandi bilo nekog kodeksa ponašanja i

osjećaja časti pa je npr. bilo kukavički tući slabijeg od sebe ili nekoga ko leži na podu.

Cijenila se hrabrost, ali ne okrutnost.

Prije samo nekoliko desetljeća bilo je nezamislivo da neki adolescent dođe u školu i puca po

učenicima i profesorima s namjerom da ubije.Danas svega toga ima. Psiholozi, psihijatri,

sociolozi iznose svoja stručna mišljenja i pokušavaju objasniti razloge, no čini se da su i oni

zatečeni eskalacijom besmislene okrutnosti. Činjenica da je neki mladi čovjek razvio osobnost

koja je potpuno neosjetljiva na tuđu patnju i koja užitak ili olakšanje pronalazi u

premlaćivanju i ubijanju drugih ljudi, ništa ne objašnjava. Pitanje nije kakav je taj mladi

nasilnik, nego zašto je takvim postao? Zašto je sve više mladih ljudi kojima vladaju

destruktivne emocije, koji se zanose nasilnim ideologijama, koji svoje samopoštovanje i

osjećaj vrijednosti pronalaze u sirovoj fizičkoj sili?

4.1.PONAŠANJE MLADIH ODRAZ JE KULTURE U KOJOJ ŽIVIMO

Početkom prošlog stoljeća poznata etnologinja i psihologinja Margaret Mead, proučavajući

ponašanje mladih u tri polinezijska plemena, utvrdila je da se adolescentna kriza ne javlja u

kulturama u kojima, u formi inicijatskog obreda, postoji jasan prelaz iz djetinjstva u odraslo

doba. Svakom je mladom čovjeku bilo jasno što se od njega očekuje, koje osobine mora

izraziti i kako se treba ponašati da bi bio prihvaćen u svijet odraslih. Sve dok to nije mogao,

zajednica ga je smatrala djetetom i tako se prema njemu ponašala. U uređenom društvu,

koliko god ono bilo prema našim mjerilima primitivno, ukoliko postoji jasan sustav

vrijednosti i svako ima svoje mjesto i ulogu, mladi čovjek bez većih kriza ulazi u svijet

odraslih. Ponašanje mladih odraz je kulture u kojoj se razvijaju. Adolescentna kriza, čije su

12

karakteristike buntovništvo, otpor prema autoritetu i vladajućim vrijednostima, karakteristika

je suvremene civilizacije. Mladi više nisu sigurni u vrijednosti odraslih jer ih i odrasli samo

deklarativno zastupaju. Tumačiti nekome da treba pomagati drugima, biti pošten ili trudom i

naporom postizati uspjeh, dok svakodnevno promatra svijet u kojem se ništa od toga stvarno

ne cijeni, nije samo licemjerno, nego i uzaludno.

Ako se mladima ne nude nedvosmisleni kriteriji vrijednosti, ako im se ne postavljaju jasni

ciljevi koje moraju postići kako bi ih društvo poštivalo, ako im odrasli nisu uzori u ostvarenju

tih ciljeva i življenju tih vrijednosti, onda se javlja kriza, lutanje, praznina.

No, nasilje našeg vremena nije više posljedica samo adolescentne krize kroz koju se

preispituju vrijednosti svijeta odraslih. Ono je posljedica potpunog izostanka istinski vrijednih

ciljeva. Naša je kultura postala kultura primitivizma i gubitka ljudskog dostojanstva u kojoj je

za novac sve moguće prodati i kupiti, kultura u kojoj se podilazi strastima i nagonima i ne

nalaze argumenti zašto to nije dobro. Sadržaji koji odgajaju i oplemenjuju ljude postali su

toliko rijetki, da je prosječan čovjek izgubio sposobnost njihovog primanja pa su mu

nezanimljivi i nerazumljivi. I tada, pod izgovorom “ljudi to traže”, iz novina, časopisa,

televizije, zapljuskuju nas sadržaji koji podilaze najnižim ljudskim nagonima. Zar očekujemo

od mladog čovjeka da se snađe u takvoj kulturi, ugasi televiziju, skrene pogled s časopisa,

otrgne se od banalnosti, vulgarnosti, surovosti i u sebi pronađe putokaze prema plemenitosti,

suosjećanju, ljudskoj vrlini?

13

4.2.ZABORAVLJENI MORAL

Kada su bogatog poslovnog čovjeka, koji je nekoj siromašnoj afričkoj državi skupo prodavao

vodu, pitali je li moralno to što radi, odgovorio je protupitanjem – “a što je to moral?” – i

nastavio o etičkim principima poslovanja kojih se njegova kompanija strogo pridržava.

Danas je pojam morala toliko relativiziran i obezvrijeđen da se čovjek doista ponekad pita

čemu uopće moral služi i zašto bi trebao biti moralan. S druge strane, u religijama i

tradicionalnim filozofskim učenjima ističe se velika važnost morala, kako za pojedinca, tako i

za zajednicu u kojoj živi. Moral i moralno ponašanje, kao vidljive manifestacije posjedovanja

ljudskih vrlina, odraz su usklađenosti čovjeka sa samim sobom i preduvjeti skladnih

međuljudskih odnosa.

U drevnom je Egiptu moralno ponašanje bilo pokazatelj usklađenosti čovjeka s božanskim

zakonom. Na drugom kraju svijeta, u Kini, Konfucije govori da moral unosi red u čovjeka, a

moralno ponašanje odražava vladavinu onog najboljeg u njemu, njegovog uma koji

prepoznaje nebeski red i harmoniju. Skladni odnosi među ljudima posljedica su moralnog

sklada unutar svakog pojedinca.Nemoralno ponašanje posljedica je neznanja i

nerazumijevanja, kaže Konfucije, i zato ljude treba učiti vrlini i odgajati moralno ponašanje.

Sokrat je tvrdio da u svima postoji jednaka sklonost ka dobru i da nitko ne griješi namjerno.

No, čovjek ipak čini zlo jer nema znanja, i zato je svima potrebno učenje, vježbanje i odgoj.

14

Platon govori da vrlina odražava zdravlje duše. Duša ima tri dijela, nagonski koji se brine za

tjelesne potrebe čovjeka, osjećajni kroz koji progovaraju emocije i umni koji jedini može

vidjeti istinu i zato treba odlučivati i upravljati ljudskim ponašanjem. Ukoliko svaki dio duše

izvršava svoju zadaću, duša je zdrava, a u djelovanju čovjeka prepoznajemo vrlinu. Problem

nastaje kada čovjek misli osjećajima i odlučuje nagonima, pa u njegovoj duši vlada nered. No,

vrlina se može naučiti i tada je vidljiva u ponašanju.Danas nam ove misli zvuče kao

anakronizam. Pa tko još razmišlja o tome što su govorili ljudi prije nekoliko hiljada godina,

ko još čita Konfucija ili Platona, ko uopće nešto čita? Današnji čovjek razmišlja o zdravlju

tijela, a ne duše. Razmišlja kako steći što više novca i što za njega kupiti, a ne o vrlini i

važnosti morala. Današnji čovjek nema vremena razmišljati o tako nepraktičnim, udaljenim,

zaboravljenim temama.

No, zašto smo onda zatečeni nasiljem našeg vremena? Zaboravljamo da čovjek ne postaje

ljudsko biće samim rođenjem, tako dobiva samo ljudsko tijelo. Ljudske se osobine stječu

odgojem i učenjem.

15

5.PREVENCIJA NASILJA

Prevencija nasilja trebala bi da djeluje na različitim društvenim nivoima: na nivou države,

zajednice i pojedinca. Prevencija podrazumijeva tri kategorije: primarnu, sekundarnu i

tercijarnu prevenciju nasilja.

Primarna prevencija koja podrazumijeva sprječavanje pojave nasilja podizanjem svijeti,

kampanje, edukacije o ljudskim pravima, edukativni materijal za djecu i adolescente i sl.

Sekundarna prevencija odnosi se na identifikaciju faktora rizika i rizičnih grupa, osiguravanje

pomoći, otvaranjem SOS telefona, pravnim savjetovanjem i sl. Tercijarna prevencija odnosi

se na sprječavanje daljeg nasilja; direktna pomoć žrtvama nasilja, otvaranje skloništa, efikasne

policijske intervencije, sudske procedure, rad sa nasilnicima. Djeca koja su pretrpjela nasilje

bilo kojeg oblika i sama su češće nasilnici, bilo da vrše nasilje prema sebi samima, nasilje nad

vršnjacima, nasilje prema intimnim partnerima, i naposlijetku, nasilje prema svojoj djeci. Iz

ovog proizilazi važnost prevencije nasilja. Međutim, zbog kompleksnosti problema, malo je

pomaka učinjeno prema uspješnoj prevenciji nasilja koja se uglavnom svodi na sekundarnu

prevenciju. Jedan od pristupa prevenciji nasilja je provođenje programa edukacije roditelja o

roditeljstvu i o potrebama djece, te o načinima savladavanja poteškoća iz svakodnevnog

života. Kada se govori o pružanju pomoći i radu sa žrtvama nasilja, potrebna je posebna

edukacijska priprema stručnjaka. Postoje različiti koncepti rada sa žrtvama trauma i nasilja,

ali bitno je naglasiti da je važno stvoriti odnos između pomagača i klinjenta, u kojem će se

osoba osjećati sigurno. Krizno zbrinjavanje žrtava je prva etapa u slučajevima teškog

zlostavljanja. Žrtvama nasilja se pruža zdravstvena, psihološka i pravna pomoć. Ukoliko je

potrebno, žrtve se smještaju u tzv. sigurne kuće, gdje im se pruža sva potrebna pomoć. Osobe,

uglavnom žene, žrtve nasilja ne mogu ostati duži vremenski period u sigurnim kućama, te im

se ne može pružiti adekvatna finansijska pomoć u osamostaljivanju, što često vodi vraćanju

nazad u porodicu i ponovnom trpljenju nasilja, odnosno ponovnoj viktimizaciji.

16

6.ZAKLJUČAK

Nasilje predstavlja jedan od ozbiljnih problema koji je prožet kroz čitavu historiju njenog

razvoja. Ovo je problem koji se tiče cijelog društva.

Ljudska je priroda sposobna za veličanstvena djela, ali i za najužasnije stvari, što nam nasilje

našeg vremena sve češće zorno pokazuje. Moralna dezorijentiranost naše civilizacije i kulture

potiče izražavanje čovjekove nagonske i animalne prirode. No, moralni raspad nije

karakteristika samo naše civilizacije. Svaka civilizacija imala je svoje uspone i padove. Kriza

i nasilja uvijek je bilo i bit će, no ono što je važno jest to da čovjek nađe snage da i u takvim

vremenima sačuva vjeru u istinske vrijednosti kako bi se jednom opet mogla probuditi

uspavana ljudskost.. Povijest nam nudi bezbroj primjera hrabrih, plemenitih, mudrih ljudi koji

su nam vlastitim životima pokazali kako se živi život dostojan čovjeka. I danas ima onih koji

pokazuju da u ovom svijetu još živi dobrota i ljudska vrlina. Na nama je da im se pridružimo.

Sve dok to nismo spremni, i sami smo odgovorni za nasilje i svijet u kojem je ono

moguće.Kako primjeri iz prakse pokazuju, nasilje u ostavlja trajne posljedice na žrtvu.

Najviše se pažnje posvećuje sekundarnoj i tercijarnoj prevenciji, gdje se bavimo

posljedicama, a ponajmanje se pažnje posvećuje samom sprječavanju pojave nasilja različitim

programima primarne prevencije. Jedna karika u nizu stručnog tima jeste i socijani pedagog

koji svoje mjesto djelovanja pronalazi i u radu sa žrtvama, ali posebno u području primarne

prevencije.

17

LITERATURA:

-Internet stranice:

http://portal.skola.ba/start/LinkClick.aspx?fileticket=XicBJUYfSjM%3D&tabid=204

http://www.zastitimodjecuodnasilja.org/?id=10

http://hocudaznas.org/sta-je-nasilje-i-vrste-nasilja/

http://www.sezamweb.net/hr/nasilje/

http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/1510/drustvo/povijest-nasilja

18