1

2

Mel Odom – Diablo 2 - Crni put NASLOV IZVORNIKA DIABLO 2 THE BLACK ROAD Jedan Darrick Lang povukao je veslo i pogledom pretražio tamom prekrivene litice koje su se nadvijale nad rijeku Dyre, nadajući se da će ostati izvan vidika gusara koje su gonili. Naravno, znao bi da su otkriveni tek nakon početnog napada, a gusari nisu bili poznati po velikodušnosti prema mornarima Ratne mornarice Westmarcha. Osobito onima koji su ih gonili, slijedeći trajne naredbe kralja Westmarcha. Pomisao na mogućnost padanja u zarobljeništvo nije bila ugodna. Glavni čamac je plovio uz pomoć vesala protiv blage struje, no pramac je prolazio tako lako da voda nije pljuskala o donji dio trupa. Stražari postavljeni na okolnim brežuljcima podigli bi uzbunu da su vidjeli ili čuli čamac, i sve bi otišlo k vragu. Da se to dogodilo, Darrick je bio siguran da nitko od njih ne bi stigao nazad na Usamljenu zvijezdu koja je čekala u zaljevu Westmarch. Kapetan Tollifer, zapovjednik barke, bio je jedan od najoštrijih mornaričkih zapovjednika u cijelom Westmarchu pod kraljevom vlašću, i on ne bi imao problema isploviti ukoliko se Darrick i njegova grupa ne bi vratili prije zore. Izvijajući leña i naginjući se naprijed, Darrick je izvukao veslo iz vode i progovorio tihim glasom. "Lakše, momci. Mirno, i izvući ćemo se odavde. Bit ćemo tamo i nazad prije nego ti prokleti gusari i saznaju da smo došli i otišli." "Ako nas posluži sreća", šaptao je Mat Hu-Ring iza Darricka. "Biram sreću", odgovorio je Darrick. "Nikad nisam imao ništa protiv nje, a čini se daje ti uvijek imaš i na bacanje." "Ti nikad nisi imao sreće u zavoñenju", rekao je Mat. "Nikad", složio se Darrick, osjećajući se pomalo drsko samouvjereno unatoč opasnosti s kojom su se suočavali. "No, nikad ne zaboravljam prijatelje koji ju imaju." "Jesi li me zato poveo, na ovo. svoje malo putovanje?" "Aha", odgovorio je Darrick. "I kako je nosim sa sobom jer sam ti zadnji put spasio život. Računam da mi duguješ jednu ovdje." Mat se naceri u tami, a bjelina njegovih zuba rascijepi tamno mu lice. Poput Darricka, i on je na sebi imao čañu koja je skrivala njegove crte i činila ga više dijelom noći. No, dok je Darrick imao crvenu kosu i brončanu kožu, Mat je imao crnu kosu i bio je kestenja-ste boje. "O, ali si se ove večeri spremio forsirati sreću, zar ne, prijatelju moj?" upitao je Mat. "Magla se drži." Darrick je glavom pokazao na velike srebrno-sive pramenove koji su bili nisko iznad rijeke. Noćas su vjetar i voda radili zajedno, i magla se valjala prema moru. S maglom na putu, udaljenost se činila još većom. "Možebitno se možemo pouzdati u vrijeme više nego ćemo se morati pouzdavati u tvoju sreću." "A ak' nastavite brbljati ovak' ko sad," zarežao je stari Maldrin svojim grubim glasom, "možebitno stražari njihovi što ne spavaju, čuju vas i krenu iz neke od zasjeda što ih gusari sigurno postaviše. Znate da se ljudski govor lakše prenosi prek' vode nego prek' zraka." "Da", složio se Darrick. "I znam da se zvuk odavde ne prenosi do onih tamo litica. Oni su dobrih deset-petnaest metara iznad nas, tamo gdje jesu." "Glupi hillsfarski stranac", progunñao je Maldrin. "Još si ti balavac kojem procuri iz nosa kad su u pitanju poslovi ko ovaj ovñe. Ak' ne'ko mene pita, stari kapetan Tollifer ovaj put nije izabrao baš neku posadu." "Sam si rekao, prvi brodski časnice Maldrine", rekao je Darrick. "Nitko te, k vragu, nije pitao." Nekoliko ostalih ljudi na palubi glavnog čamca se nasmije na račun starog časnika. Iako je Maldrin imao reputaciju divljeg mornara i ratnika, mlañi članovi posade smatrali su ga nekom vrstom majke--kvočke i paničara. Prvi časnik bio je nizak čovjek, no imao je ramena široka gotovo koliko je dug držak za sjekiru. Svoju je sjedinama prošaranu bradu držao kratko potkresanu. Zbog ćelavog mjesta u obliku potkovice, tjeme mu je bilo gla'ko, no imao je dosta kose sa strane, a otraga ju je vezao u rep. Vlaga iz rijeke i magla blistale su na njegovim masnim Darrick i drugi čovjek u glavnom čamcu bili su slično odjeveni. Svi su oni zamotali svoje oštrice u restlove jedrenog platna da ih zaštite od vode i odsjaja mjesečine. Voda u rijeci Dyre bila je slatka, a ne jetka sol poput one u zaljevu Westmarch, no navika mornara u Kraljevskoj mornarici bilo se teško riješiti.

3

"Bezobrazni okotu", promrmljao je Maldrin. "Ah, a ti me voliš zbog toga čak i kad to niječeš, Maldrine", rekao je Darrick. "Ako misliš da si sada u jadnom društvu, samo, do vraga, pomisli kako bi ti bilo da sam te odlučio ostaviti na Usamljenoj zvijezdi. Kažem ti, čovječe, mislim da nisi spreman za noć kršenja ruku. Uistinu, mislim da nisi. I ovo mije hvala što sam te sačuvao toga." "Ovo neće biti tako lako kako ti izgleda želiš", primijetio je Maldrin. "A zbog čega se to treba brinuti, Maldrine? Nekoliko gusara?" Darrick povuče svoje veslo, pazeći da posada glavnog čamca još uvijek zamahuje zajedno, a zatim ga spusti nazad u vodu i ponovno povuče. Glavni čamac sjekao je kroz riječnu vodu brzo napredujući. Prije pola kilometra bili su opazili malu logorsku vatru prve straže. Luka koju su tražili nije više bila daleko. "To nisu bilo kakvi gusari", odgovorio je Maldrin. "Ne", rekao je Darrick. "Moram se složiti s tobom. Ovi ovdje gusari, to su oni na koje nas je kapetan Tollifer poslao da s njima imamo malo nevolje. Nakon takvih narudžbi, neću da misliš da bih se zadovoljio s bilo kakvim gusarima." "Niti ja", ubacio se Mat. "Ja sam se pokazao sasvim izbirljivim kada je u pitanju borba s takvim gusarima." Nekolicina ostalih ljudi se složila, pa su se lagano nasmijali. Nitko nije, primijetio je Darrick, spomenuo ništa o dječaku kojeg su gusari oteli. Budući da dječaka nisu našli na mjestu njihovog ranijeg napada, svi su vjerovali da ga drže zbog otkupnine. Unatoč potrebi da se oslobode napetosti prije ubacivanja u gusarsku utvrdu, pomisao na dječaka bila je zabrinjavajuća. Maldrin je samo zatresao glavom i usmjerio pažnju na vlastito veslo. "Ah, ti si jedan teški davež, Darrick Lang. Kunem se u to pred Tollifera ima čovjek koji ovo može izvest, računam da b' to trebo bit ti." "Skidam ti šešir, Maldrine", rekao je Darrick, dirnut. "Odnosno, skinuo bih ti ga kad bih ga nosio." "Sam' nastavi nosit glavu koja ti pristaje, molim te", progunñao je Maldrin. "Zaista", rekao je Darrick, "i kanim." Stegnuo je bolje svoje veslo. "Vucite tada, momci, dok je rijeka mirna, a magla s nama." Dok je gledao planine, znao je da neki divlji dio njega uživa u predokusu nadolazeće bitke. Gusari neće pustiti dječaka samo tako. A kapetan Tollifer je, u ime kralja Westmarcha, i sam zahtijevao danak u krvi. "Prokleta magla", rekao je Raithen, a zatim sočno opsovao. Goropadnost gusarskog kapetana trgnu Buvarda Cholika iz njegovog snatrenja. Stari je svećenik bacio pogled na radnu odjeću koja gaje sputavala, a zatim pogledao ljudinu koja je stajala oslikana svjetlom baklji koje je dolazilo iz niza soba u zgradi. "Stoje, kapetane Raithen?" Raithen je stajao poput planine kod kamene ograde trijema zgrade koja se nadvijala nad gipsanim ostacima stupova malog lučkog grada u kojem su mjesecima bili ulogoreni. Čupnuo je svoju kozju bradicu i odsutno dotakao gadan ožiljak u desnom uglu svojih usana zbog kojeg je izgledao kao da se zlobno kezi. "Magla. Zbog nje je vraški teško vidjeti rijeku." Blijeda mjesečina krijesila se na crnoj verižnjači koju je Raithen nosio preko tamno-zelene košulje. Brodski kapetan uvijek je bio savršeno odjeven, čak i ovako rano ujutro. Ili ovako kasno u noć, ispravio se Cholik jer nije znao o čemu se točno radilo kod gusarskog čauša. Raithenove crne hlače bile su s urednom preciznošću zadjenute u njegove čizme premotanih vrhova. "I, ja još uvijek mislim da mi nismo tako čisto utekli od posljednjeg dijela posla kojeg smo napravili." "Zbog magle je takoñer navigacija po rijeci riskantna", rekao je • Cholik. "Možda tebi, no ljudima sviknutima na lukavosti i raspoloženja Čupnuo je svoju bradu ponovno pogledavši prema moru, a zatim kimnuo. "Da sam ja na njegovom mjestu, krenuo bih na nas noćas." "Ti si praznovjeran čovjek", primijetio je Cholik ne mogavši se oduprijeti da doda malo prezira u svoje riječi. Omotao je ruke oko sebe. Za razliku od Raithena, Cholik je bio mršav do granice iscrpljenosti. Neočekivana hladnoća noći koja je nagoviještala nadolazak zimskih mjeseci uhvatila gaje bez zaštite i slabo pripremljenog. Takoñer, više nije bio u mlañahnim godinama, poput kapetana, da to prebrodi. Vjetar gaje, kada je već obraćao pažnju na to, šibao kroz njegovu crnu i skrletnu odjeću. Raithen ponovno pogleda Cholika. Izraz lica bio mu je kiseo kao da se spremao uzeti uvredu na razmatranje. "Ne trudi se prepirati", naložio mu je Cholik. "Vidio sam sklonost u tebi. Ne uzimam ti to za zlo, vjeruj mi. No, ja izabirem vjerovati u stvari koji mi nude jaču utjehu od praznovjerja." Raithenovo lice se namrgoñeno zgrči. Njegova odbojnost i nepovjerenje prema onome što su Cholikovi akoliti učinili u nižim dijelovima naselja koje su pronašli zakopano pod napuštenim lučkim gradom, bile su dobro poznate. Mjesto je bilo daleko na sjever od Westmarcha, daleko od kraljevog domašaja. Budući daje mjesto bilo tako samotno, Cholik bi pomislio da će gusarskom kapetanu biti drago zbog položaja. No,

4

svećenik je zaboravio na blagodati civilizacije koje su si gusari omogućavali u različitim lukama u kojima nisu znali tko su oni - ili ih nije bilo briga sve dok se zlato i srebro trošilo onako brzo kao i bilo koje drugo. Ipak, opijanje i bludničenje na koje su gusari bili navikli, bilo je nemoguće na mjestu na kojem su sada bili ulogoreni. "Nijedan od tvojih stražara nije oglasio uzbunu", nastavio je Cholik. "A pretpostavljam da su svi stigli." "Svi su stigli", složio se Raithen. "No, ja sam siguran da sam spazio jedra još jednog broda koji je išao za nama kada smo danas poslijepodne uplovili u rijeku." "Trebao si dalje istražiti." "I jesam", namrštio se Raithen. "Jesam, i nisam našao ništa." "Eto. Vidiš? Nemaš se zbog čega brinuti." Raithen prostrijeli Cholika upućenim pogledom. "Plaćaš mi svim "No, u to ne spada da mene zabrinjavaš." Unatoč njegovu lošem raspoloženju, lagani smiješak iskrivi Raithenove usnice. "Za svećenika crkve Zakarum, koji ispovijeda put krotkosti, neprijazan si na riječima." "Samo onda kada netko zasluži." Preklopivši ruke preko svojih masivnih prsa, Raithen se nasloni na ogradu trijema i nasmijulji se. "Zaista me intrigiraš, Cholik. Kada smo se upoznali prije toliko mjeseci i kada si mi rekao što želiš učiniti, mislio sam da si luñak." "Legenda o gradu zakopanom ispod drugoga grada nije ludilo", rekao je Cholik. U svakom slučaju, stvari koje je on morao učiniti da osigura svete i gotovo zaboravljene tekstove Dumala Lunasha, Vizjerei čarobnjaka koji je svjedočio smrti Jere Harasha prije nekoliko tisuća godina, gotovo su ga dovukle ovamo. Prije nekoliko tisuća godina, Jere Harash bio je mladi Vizjerei akolit koji je otkrio moć da upravlja duhovima umrlih. Dječak je tvrdio da mu je uvid dan u snu. Nove vještine koje je Jere Harash sakupio bile su neupitne, a njegova je moć postala legendarnom. Dok su čarobnjaci isušivali energiju mrtvih, dječak je usavršio postupak i učinio svakoga tko se njime služio moćnijim od ičega što se prije dogañalo. Posljedica ovog novog znanja bila je da su Vizjerei -jedan od tri glavna klana u svijetu prije nekoliko tisuća godina - postali poznati kao Duhovni klanovi. Dumal Lunnash bio je povjesničar ijedan od ljudi koji su preživjeli zadnji pokušaj Jerea Harasha da potpuno zavlada duhovnim svijetom. Kad je mladić prelazio u stanje transa koje je neophodno za prebacivanje energije u vradžbine koje je tkao, duh je preuzeo kontrolu nad njegovim tijelom i počeo ubilački pohod. Kasnije su Vizje-reiji naučili da su duhovi koje su pozvali i, bez svoje volje, oslobodili u svijet, bili demoni iz Gorućih paklova. Kao kroničar onih vremena i kobnih slutnji Vizjereija, Dumal Lunnash bio je uvelike zanemaren, no njegovi tekstovi doveli su Cholika do mrtvačkog i iskrivljenog puta koji je završavao u osami zaboravljenoga grada na rijeci Dyre. "Ne", rekao je Raithen. "Takvih legendi ima posvuda. Ja sam "Tada sam iznenañen da si uopće došao", rekao je Cholik. Bio je to razgovor kojeg su mjesecima izbjegavali, i on je bio iznenañen daje sada do njega došlo. No, samo na neki način. Iz znakova koje su našli prošli tjedan, dok je Raithen bio odsutan u haračenju i pljačkanju, ili što su već njegovi gusari radili dok su bili odsutni, Cholik je znao da su bili blizu otkrića najvažnije tajne mrtvoga grada. "Bilo je to tvoje zlato", priznao je Raithen. "To je mene pokrenulo. Sada, kada sam se ponovno vratio, vidim napredak koji tvoji ljudi postižu." Slatko-gorak osjećaj ispuni Cholika. Iako mu se bilo drago opravdati u kapetanovim očima, svećenik je takoñer znao daje Raithen već počeo razmišljati o mogućnosti pronalaska blaga. U svojoj neupućenoj revnosti, on ili njegovi ljudi možda oštete ono po što su Cholik i njegovi ljudi ovamo došli. "Kada misliš da ćete pronaći ono po što ste ovamo došli?" upitao je Raithen. "Uskoro", odgovorio je Cholik. Veliki gusar slegnuo je ramenima. "To bi mi moglo pomoći da dobijem neku predodžbu. Ako su nas danas pratili..." "Ako su vas danas pratili," prasnuo je Cholik, "bila bi to u potpunosti tvoja krivica." Raithen pokloni Choliku vučji cerek. "Bila bi?" "Traži vas Ratna mornarica Westmarcha", rekao je Cholik, "zbog zločina protiv kralja. Visjet ćeš ako vas pronañu i njihati se s vješala u Diamond Quarteru." "Poput običnog tata?" Raithen izvije obrvu. "Da, možda ću se njihati na kraju vješala poput otpuštenog jedra na kraju jarbola, no zar ne misliš da bi kralj odabrao posebnu kaznu za svećenika Crkve Zakaruma, koji je

5

izdao njegovo povjerenje i rekao gusarima koji brodovi kroz Zaljev Westmarcha i preko Velikog oceana prevoze kraljevsko zlato?" Raithenova primjedba podbode Cholika. Arhanñel Yaerius nagnao je mladog asketa po imenu Akarat da pronañe religiju posvećenu Svjetlu. Tijekom vremena Crkva Zakaruma bila je upravo to, no s godinama i ratovima se promijenila. Nekoliko smrtnika, samo onih iz užega kruga Crkve Zakaruma, znalo je da su Crkvu zaveli demoni i zlo. Crkva Zakaruma je takoñer vezana za Westmarch i Tristram, snagu koja se nalazi iza snage kraljeva. Otkrivajući prolaz brodova s blagom, Cholik je takoñer omogućio gusarima da kradu od Crkve Zakaruma. Svećenici Crkve bili su čak osvetoljubivi]i od kralja. Okrenuvši se od krupnoga čovjeka, Cholik je koračao trijemom pokušavajući se zagrijati u hladnoj noći. Znao sam da će do ovoga jednom doći, rekao je sam sebi. Ovo se moglo očekivati. Ispustio je dugi, hotimični uzdah, tako da Raithen pomisli da gaje nadmudrio. Tijekom svojih svećeničkih godina, Cholik je otkrio da ljudi, kada ih se hvali zbog njihove inteligencije ili moći, često prave još veće greške. Cholik je znao stoje prava moć. To je bio razlog zbog kojeg je došao u Taurukovu luku da nañe davno zakopani Ransim koji je umro tijekom Sinskog rata koji je trajao stoljećima dok je Kaos potiho, ali okrutno ratovao sa Svjetlom. Taj je rat počeo davno i odvijao se na istoku, prije nego je Westmarch postao civiliziran i moćan. Mnogi gradovi i naselja bili su zakopani tijekom tih vremena. Većina ih je, doduše, bila olakšana za vrijednosti. No Ransim je bio skriven većim dijelom Sinskog rata. Pa makar obično stanovništvo nije znalo ništa o Sinskom ratu, osim da se vode borbe - premda ne zato što su ratovali demoni i Svjetlo - nisu bili uopće svjesni Ransima. Lučki grad bio je zagonetka, nešto što ne bi trebalo postojati. No, neki od istočnih maga izabrali su to mjesto za rad i za skrivanje, a za sobom su ostavili tajne. Tekstovi Dumala Lunnasha bili su jedino vrelo koje je Cholik našao u vezi s položajem Ransima, a čak je i taje knjiga dovela samo do mukotrpnog zadatka prikupljanja podataka o mjestu koje je bilo skriveno u oprezno sročenim lažima i poluistinama. "Što želiš znati, kapetane?" upitao je Cholik. "Što ti ovdje tražiš", odgovorio je Raithen bez oklijevanja. "I je li to zlato i dragulji, pitaš?" nastavio je Cholik. "Kad mislim na blago," rekao je Raithen, "to su stvari na koje trošim najviše vremena, razmišljajući o njima i želeći ih." Zapanjen koliko je taj čovjek bio kratke pameti, Cholik je zatresao glavom. Bogatstvo je samo mala stvar kojoj se treba nadati, no moć - moć je istinska nagrada za kojom je svećenik žudio. "Što?" rekao je Raithen svañalačkim tonom. "Ti si predobar da se nadaš zlatu i draguljima? Imaš neke čudne ideje za čovjeka koji je "Materijalna moć je stvar vrlo kratkog vijeka", rekao je Cholik. "Ona je ograničena dosega. Često ode i prije no što si toga svjestan." "Ja ipak imam nešto za čuvati za crne dane." Cholik pogleda u nebesa ispunjena zvijezdama. "Čovječanstvo je isprazna neugoda za nebesa, kapetane Raithen. Nesavršena posuda nesavršene izrade. Pravimo se da smo svemoćni znajući da mogućnost leži u nama, no da će nam uvijek biti uskraćena." "Ne pričamo o zlatu i draguljima koje ti tražiš, zar ne?" Raithen je gotovo zvučao kao da smatra daje izdan. "Možda i ima ponešto od toga", rekao je Cholik. "No, to nije ono što me dovelo ovamo." Okrenuo se i pogledao prema gusarskom kapetanu. "Kapetane Raithen, dovde me doveo miris moći. A da to učinim, izdao sam kralja Westmarcha i Crkvu Zakaruma, tako da mogu osigurati tvoj brod za svoje vlastite potrebe." "Moć?" Raithen je u nevjerici zatresao glavom. "Daj mi pedalj čelika oštrog poput britve, i pokazat ću ti stoje moć." Razljućen, Cholik je odmahnuo na gusarskog kapetana. Svećenik je vidio valove lagane, drhturave sile kako teku iz njegove pružene ruke i sijevaju na Raithena. Valovi su se obmotali oko grla krupnog čovjeka poput čeličnih traka i prekinuli mu disanje. Sljedećeg trenutka, Cholik je postigao da krupni čovjek bude povučen s nogu. Ni jedan svećenik nije mogao vladati takvom moći, i bilo je vrijeme da kapetan uvidi da on nije svećenik. Ne više, niti će ikada više biti. "Obala!" graknuo je jedan član posade s pramca glavnog čamca. Glas mu je bio tih, tako da nije stizao daleko. "Povucite vesla, momci", naredio je Darrick podižući vlastito veslo iz riječne vode. Bilo mu je brže udaralo. Sada mu je lupalo u sljepoočice. Stajao je i gledao prema planinskom lancu ispred njih. Vesla su se podigla istog trena, a zatim su ih mornari položili u središte glavnog čamca.

6

"Krma", zazvao je Darrick vireći prema sjajnim krugovima svjetla koji su dolazili od lampi ili vatri koje su se nalazile na kratkoj udaljenosti ispred njih. Sad, kada vesla više nisu veslala, glavni čamac nije sjekao riječnu vodu. Umjesto toga, činilo se daje čamac izronio iz vode, smirio se i nezgrapno smjestio na struji. "Odvedi nas do obale", naredio je Darrick, "da pogledamo što ćemo s tim vražjim gusarima koji su uzeli kraljevo zlato. Molim te, zaustavi nas u luci na nekom udobnom mjestu." "Da, gospodine." Fallan je krmenim veslom usmjerio glavni čamac prema lijevoj obali rijeke. Struja je gurala plovilo nazad u vodu, no Darrick je znao da će izgubiti samo nekoliko metara. Najvažnije je bilo pronaći sigurno mjesto da se privežu kako bi mogli završiti misiju na koju ih je poslao kapetan Tollifer. "Ovdje", zazvao je Maldrin, pokazujući prema lijevoj obali. Unatoč svojim godinama, stari prvi časnik imao je možda najbolje oko na cijeloj Usamljenoj zvijezdi. Takoñer je bolje vidio noću. Darrick je zurio kroz maglu razaznavajući hridinastu riječnu obalu. Izgledala je kao izglodana, samo zdepasti kameni greben koji je izvirio iz stijena koje su bile izbrazdane duž planina Jastrebovog kljuna, kao da ih je netko isjeckao ogromnom sjekirom. "E, ako sam ikada vidio negostoljubivo pristanište, onda je to ovo", primijetio je Darrick. "Nije ako si planinska koza", rekao je Mat. "Ni prokletoj planinskoj kozi ne bi se svidio taj uspon", odvratio je Darrick, odmjeravajući strmi uspon koji je bio pred njima. Maldrin je zaškiljio prema liticama. "Ak' ćemo ić ovuda, čeka nas malo penjanja." "Gospodine," pozvao je Fallan s krme, "što želite da učinim?" "Pristani tamo uz obalu, Fallane", rekao je Darrick. "Riskirat ćemo s to malo providnosti." Nasmiješio se. "Kakav je tu težak put, znate da gusari nikog neće očekivati otud. Zadovoljit ću se s tim i dodati još zrno sreće koje ovdje imamo noćas." Iskusnošću stručnjaka, Fallan je navodio čamac do obale. "Tomas," rekao je Darrick, "spustit ćemo sad to sidro, samo brzo." Mornar je pomaknuo kameno sidro od sredine čamca, smirio ga blizu obale, no pljusnuo je u plitku vodu. Prihvativši se užeta, povukao je sidro po riječnome dnu. "Dolje je stjenovito", prošaptao je Tomas cimajući uže rukama. "Nije mulj." "Tada se nadajmo da ćeš zakvačiti za nešto čvrsto", odgovorio je Darrick. Promeškoljio se u čamcu, nestrpljiv da započne opasni posao koji je bio ispred njih. Što prije počnu, prije će završiti i vratiti se na Usamljenu zvijezdu. "Odmakli smo se od obale", primijetio je Maldrin. Plutali su nekoliko metara podalje od obale. "Može biti da ćemo noć započet lijepim kupancem", odgovorio je Mat. "U toj bi se vodi čovjek na smrt prehladio", progunñao je Maldrin. "Možebitno će gusari to učiniti za tebe prije nego što padneš u krevet od starosti", rekao je Mat. "Siguran sam da neće odustati od svog plijena kad ga mi zatražimo." Darrick osjeti trpki grč u trbuhu. "Plijen" koji su gusari držali bio je glavni razlog zašto je kapetan Tollifer poslao uzvodno Darricka i ostale mornare umjesto da dovede Usamljenu zvijezdu. Uopćeno pravilo bilo je da gusari koji su plijenili kraljeve brodove u Westmarchu nikoga ne ostave na životu. Ovaj put su i putnika s trgovačkog broda koji je od Lut Gholeina prevozio svilu ostavili vezanog za slomljeni jarbol koji je bio dovoljno dug da služi kao splav. Naloženo mu je da kaže kralju da je jedan od kraljevskih nećaka uzet u zatočeništvo. Uskoro će, Darrick je to znao, uslijediti zahtjev za otkupninu. Bio bi to prvi kontakt koji bi gusari započeli s Westmarchom. Nakon svih onih mjeseci uspješnih napada protiv kraljevih trgovačkih brodova, još nitko nije znao kako su dobili obavijest o pošiljkama zlata. U svakom slučaju, ostavili su na životu samo čovjeka iz Lut Gholeina, natuknuvši da nisu željeli da pobjegne nitko iz Westmarcha tko bi ih mogao identificirati. Sidro je zastrugalo po kamenom riječnom dnu, smanjujući uspješno buku. Tada se sidro zaustavilo, a uže se zateglo u Tomasovim rukama. Hvatajući uže svojim otvrdnutim dlanovima, mornar ga čvršće stegnu. Glavni čamac se zaustavio, no nastavio se njihati na riječnoj struji. Darrick je bacio pogled na riječnu obalu koja je bila udaljena više od dva metra. "Preživjet ćemo i ovako, momci." Pogledao je Tomasa. "Koliko je duboka voda?" Tomas je provjerio čvorove koji su se zategli na užetu kada je čamac zategao sidro. "Vuče dva metra." Darrick je pogledao obalu. "Rijeka mora da se ozbiljno spušta niz rubove grebenja." "Dobro je da nismo u oklopima", rekao je Mat. "Iako bi' volio da imam dobru košulju od veriga da me čuva u metežu koji dolazi."

7

"Daju imaš, potonuo bi kao gromom pogoñena žaba krastača", uzvratio je Darrick. "A možda i neće doći do borbe. Možebitno se ušuljamo na gusarski brod i spasimo dječaka bez dizanja džumbusa." "Je," promrmljao je Maldrin, "a ako to učiniš, bit će to jedan od rijetkih puta da sam te vidio da si to uspio." Darrick se nacerio usprkos brizi koja je glodala mračne kutove njegova uma. "Maldrine, pa gotovo da osjećam izazov u tvome glasu." "Osjećaj što hoćeš", zarežao je prvi časnik. "Nudim savjet u najboljoj namjeri, no vidim da ga se rijetko uzima u obzir onako kak' sam ga dao. A svi vi znadete da su se ovdje urotili s mrtvacima i sličnima." Riječi prvog časnika otrijeznile su Darricka; podsjećajući ga da, iako je on na noćne aktivnosti gledao kao na pustolovinu, to nije bila igra. Neki su gusarski kapetani vladali magijom. "Mi ovdje tražimo gusare", rekao je Mat. "Samo gusare. Smrtne ljude čije meso se može porezati i krvari." "Da", potvrdio je Darrick, ne obazirući se na točku u dnu svoga grla koje su Maldrinove riječi osušile. "Samo ljudi." No ipak, posada se suočila s brodom mrtvih ljudi prije samo nekoliko mjeseci, dok su bili u ophodnji. Borba je tada bila brutalna i zastrašujuća, i koštala ih je života drugova prije no što su neumrli Mladi zapovjednik pogledao je Tomasa. "Jesmo li usidreni?" Tomas je kimnuo trzajući uže sidra. "Da. Koliko ja mogu reći." Darrick se nacerio. "Volio bih da imam čamac kojem se mogu vratiti, Tomase. A kapetan Tollifer zna biti prilično sitničav kada je u pitanju gubljenje opreme. Kada se domognemo obale, ponovno priveži glavni čamac, molim te." "U redu. Bit će učinjeno." Uzimajući svoju kratku svinutu sablju s hrpe oružja svezane na dnu glavnog čamca, Darrick oprezno ustane pazeći da plovilo ostane u ravnoteži. Po posljednji je put pogledao prema vrhovima litica. Posljednja stražarska točka koju su identificirali ležala je stotinu metara iza njih. Logorska je vatrajoš gorjela i vidjela se kroz slojeve magle. Pogledao je naprijed u svjetla koja su svijetlila u daljini. Do ušiju mu je dolazio zveket lanaca koji su udarali o jarbolje. "Izgleda da se ništa ne može učiniti, momci", rekao je. "Pred nama je hladna kupka." Primijetio je daje Mat već držao mač u ruci i daje Maldrin držao svoj buzdovan. "Nakon tebe", rekao je Maldrin mašući otvorenom šakom prema rijeci. Ne časeći ni časa, Darrick klizne u rijeku preko ruba čamca. Hladna voda odmah se zatvorila nada njim oduzimajući mu dah. Zaplivao je protiv struje k riječnoj obali. Uvijajući se i vrpoljeći i mlateći rukama kroz trake nevidljive sile koja gaje držala u zarobljeništvu, Raithen se borio protiv Cholikove vradžbine. Na njegovu licu ocrtavalo se iznenañenje i strah. Cholik je znao da je čovjek shvatio da ne stoji pred slabim starim svećenikom s kojim je mislio da tako prezrivo razgovara. Krupni gusar otvorio je usta naprežući se da progovori. Riječi nisu izlazile. Mah-nuvši, Cholik je prouzročio da Raithen lebdi preko ruba terase i trideset metara praznog prostora koji je ležao s onu stranu. Ispod je ležala samo slomljena stijena i isprevrtani ostaci zgrada koji su činili Taurukovu luku. Dok je strah svitao na njegovu sve rumenijem licu, napori gusarskog kapetana su jenjavali. "Moć me je dovela do Taurukove luke", škrgutao je Cholik održavajući magični stisak i osjećajući opsceno zadovoljstvo koje je dolazilo od upotrebe ove vradžbine, "i Ransima koji je ispod nje zakopan. Moć kakvom ti nikada nisi vladao. I ta ti moć neće učiniti ništa dobroga. Ti ne znaš kako vladati njome. Posuda za ovu moć mora biti posvećena, a ja mislim biti ta posuda. To je nešto što ti nikada nećeš biti u stanju." Svećenik je otvorio svoju šaku. Daveći se i dahćući, Raithen je dolebdio nazad i pao na kamenom popločanu terasu koja se nadvijala nad rijekom i napuštenim gradom. Ležao je na leñima boreći se za zrak i držeći se lijevom rukom za naručeno grlo. Desna mu je ruka tražila držak teškog mača na njegovu boku. "Ako izvučeš taj mač," pripomenuo je Cholik, "tada ću promovirati tvog brodskog zapovjednika. Možda čak i tvog prvog časnika. Ili bih mogao čak oživjeti tvoj leš, iako sumnjam da bi tvojoj posadi Raithenova se ruka zaustavi. Zurio je u svećenika. "Trebaš me", graknuo je. "Da", složio se Cholik. "To je razlog zašto sam te ostavio na životu tako dugo dok smo radili zajedno. To nije bilo zbog ljupkosti ili zbog nekakvog osjećaja fer pleja." Stupio je bliže krupnijem čovjeku koji je sjedio leñima okrenut ogradi. Oko Raithenovog vrata već se pokazivala široka ljubičasta otek-lina. "Ti si oruñe, kapetane Raithen", rekao je Cholik. "Ništa više." Krupnije čovjek zurio u njega no nije ništa rekao. Gutanje mu je očito bilo težak i bolan napor. "No, ti si važno oruñe u onome što činim." Cholik je ponovno mahnuo rukom.

8

Vidjevši svećenikovu lepršavu ruku kako opisuje mistične simbole, Raithen ustukne. Tada se njegove oči raširiše od iznenañenja. Cholik je znao daje to zato što čovjek nije očekivao da će ga minuti njegova bol. Svećenik je znao čarolije ozdravljenja, no one koje su izazivale bol ovih su mu dana spremnije dolazile. "Molim te ustani, kapetane Raithen. Ako si ovamo doveo nekoga čije je prisustvo magla zastrla, želim da to središ." Pokazujući suzdržanost i oprez, Raithen se uspravi. "Jesmo li se razumjeli?" Dok je Cholik gledao u oči drugog čovjeka, znao je daje stekao doživotnog neprijatelja. Planirao je da gusarski kapetan živi duže od toga. Većina mornara Westmarcha zvala je Aribara Raithena kapetan Crvena Voda. Vrlo je malo ljudi preživjelo zarobljavanje na njegovom brodu. Većina ih je završila na dnu Velikog mora i, osobito u zadnje vrijeme, u zaljevu Westmarch. "Jesmo", zarežao je Raithen, no zvuk i nije bio tako prijeteći uza svu hrapavost u njemu. "Odmah ću se baciti na to." "Dobro." Cholik je ustao i pogledao van na skršene i uništene zgrade koje su preostale od Taurukove luke. Pretvarao se da nije primijetio daje Raithen otišao, niti je pokazao daje čuo daje golemi gusarski kapetan lagano vukao nogu što mu je govorilo daje Raithen razmišljao o tome da ga ubode u leña. Metal je hladno šaputao u koži. No ovaj put, Cholik je znao, »stao na trijemu i skupio koljena da ne drhte od hlad-iljenosti zbog upotrebe vradžbina. Da je bio morao ("gije, mislio je, onesvijestio bi se i bio u potpunosti u flosti. o, kamo je otišlo vrijeme? Kamo je otišla moja snaga? Gledajući gore u zvijezde koje su jasno sjale u mračnoj noći, Cholik se osjećao starim i slabim. Ruke su mu sada bile oduzete. Većinu je vremena imao kontrolu nad njima, no povremeno nije. Kada bi stiglo neko od tih razdoblja bez kontrole, držao je ruke izvan dosega pogleda, u namotajima svoje odjeće, i držao se podalje od ostalih. Ta su razdoblja uvijek prolazila, no bivala su sve duža i duža. U "Westmarchu, ne bi prošlo puno godina prije nego bi neki od mlañih svećenika primijetio njegovu sve veću slabost i iznio to pred svećenika starješinu. Kad bi se to dogodilo, Cholik je znao da bi ga otpremili iz crkve i smjestili u konačište da pomaže starima i bolesnima koji su nadomak smrti, a on bi im pomagao samo da im olakša put do groba dok bi i sam lijegao u svoju samrtnu postelju. Čak i pomisao o takvu svršetku njegovih dana bila je previše. Taurukova luka, s Ransimom zakopanim ispod nje, podatak koji je našao u svetim tekstovima - Cholik je te stvari vidio kao svoje osobno spasenje. Ako tamne sile s kojima se udružio unazad nekoliko godina to budu htjele, tako će i biti. Svratio je pogled sa zvijezda prema maglom ovijenoj rijeci. Bijela masa nalik pamuku valjala se preko kršne zemlje i formirala obalni pojas. Dalje na sjever, barbarska bi plemena bila opasnost za njihovo otkriće, no ovdje u pustim krajevima, daleko na sjever od Westmarcha i Tristrama, bili su sigurni. Odnosno, razmišljao je Cholik, bili su sigurni ako Raithenov zadnji pohod uzimanja zlatnog kraljevskog tereta iz Westmarcha, nije nekoga dovukla ovamo. Zurio je dolje u slojeve magle, no mogao je vidjeti samo visoke jarbole gusarskih brodova kako strše iz najviših snopova srebrnosive magle. Fenjeri na tim orodovima stvarali su blijedožute i narančaste oblake doimajući se u daljini poput krijesnica. Promukli glasovi ljudi, glasovi gusara, a ne obučenih akolita koje je Cholik odabirao go- o ženama i trošenju zlata koje su osvojili za taj dan, nesvjesni sile koja je ležala zakopana pod gradom. Samo je Raithen postao oprezniji glede onoga što su tražili. Ostali su gusari bili zadovoljni zlatom koje su redovito dobivali. Cholik je opsovao svoje obamrle rake i hladni vjetar koji je šibao preko planina Jastrebovog kljuna na istok. Eh, samo daje mlad. Samo daje ranije pronašao vizjereiski tekst... "Gospodaru." Prenulo gaje iz misli, no brzo se oporavio i okrenuo. Gurnuo je drhturave rake u svoje halje, izvan dosega pogleda. "Stoje, Nullat?" "Oprosti mi što prekidam tvoju samoću, gospodara Cholik." Nullat se poklonio. Bio je u ranim dvadesetim, tamnokos i tamnook. Prljavština i prašina isprljali su mu halje, a ožiljci koje je zadobio tijekom nesreće za vrijeme iskapanja prije samo nekoliko dana, koje je koštalo života dvojicu dragih akolita, iskitili njegovo glatko lice i jednu raku. Cholik je kimnuo. "I sam znaš da me ne bi uznemiravao da nije nešto važno." "Da. Brat Altharin me zamolio da doñem po tebe."

9

Unutar njegovih slabih prsa, Cholikovo srce jače je zakucalo. Ipak, održao je kontrolu nad sobom i svojim osjećajima. Svi akoliti koje je oblikovao prema vlastitim kalupima bojali su se njega i njegove moći, no ostali su gladni darova za koje su vjerovali da će im ostaviti u naslijeñe. Namjeravao je da tako i ostane. Ostao je tih odbijajući uputiti pitanje koje je Nullat ostavio da visi u zraku. "Altharin misli da smo došli do posljednjih vrata", rekao je Nullat. "A je li Altharin prestao s poslom?" upitao je Cholik. "Naravno, gospodara. Sve ide onako kako ste naredili. Pečati nisu slomljeni." Nullatovo lice iskrivi se od brige. "Nešto nije u redu?" Nullat je zbog oklijevanja na trenutak ostao nijem. Glasovi gusara i zveket brodskih užadi i lanaca o jarbolje i poprečne grede nastavili su se odozdo nesmanjenom žestinom. "Altharin misli daje čuo glasove s drage strane vrata", rekao je "Glasove?" ponovio je Cholik osjećajući se još uzbuñenije. Iznenadna navala adrenalina prouzročila je da mu se ruke tresu još više. "Kakve glasove?" "Zle glasove." Cholik je zurio u mladog akolita. "Jesi li očekivao neke drugačije?" "Ne znam, gospodaru." "Crni put nije put koji su pronašli oni sa slabim srcem." U stvari, Cholik je zaključio iz svetih Vizjerei tekstova da su same pločice bilo oblikovane od kostiju muškaraca i žena koji su bili odgojeni u selu slobodnom od zla i razdora. Oni nikada nisu upoznali potrebu ili želju sve dok stanovništvo nije poraslo dovoljno da služi demonskim potrebama. "Što su glasovi rekli?" Nullat je zatresao glavom. "Ne mogu reći, gospodaru. Ne razumijem ih." "Razumije li Altharin?" "Ako razumije, gospodaru, nije mi rekao. Samo je zapovjedio da poñem po tebe." "A kako izgledaju posljednja vrata?" upitao je Cholik. "Onako kako si nam rekao da će izgledati, gospodaru. Golema i strahovita." Nullatove su se oči raširile. "Nikada nisam vidio ništa nalik tomu." Niti je itko unazad stotinu godina, mislio je Cholik. "Nañi svježu baklju, Nullate. Idemo pogledati stoje to brat Altharin otkrio." I moliti se da su sveti tekstovi bili upravu. Inače će nas zlo, koje se oslobodi iza tih vrata, ubiti. Pritisnut o stranu vlažne stijene, držeći se vršcima svojih čizama i prstima jedne ruke, Darrick Lang posegnuo je za sljedećim uporištem. On je bio svjestan užeta svezanog oko svoga struka i slabina. Zakvačio je uže za brodski šiljak koji je privukao do litice metar i pol ispod, ostavljajući tako trag za sobom da ga ostali koriste. Ako sklizne, a sve bude radilo kako treba, uže će ga spasiti da ne uroni u smrt ili u rijeku dvadeset metara niže. Ako poñe po zlu, mogao bi povući Magla je dolje bila tako gusta da više nije mogao vidjeti glavni čamac. Trebao sam povesti Carona, mislio je Darrick dok je grčio prste oko kamene izbočine koja se činila dovoljno čvrstom da drži njegovu težinu. Caron je, doduše, bio tek dječak i nije ga trebalo dovoditi u opasnu situaciju. Na Usamljenoj zvijezdi, Caron je bio kralj jarbolja. Čak i kada ne bi bio odreñen gore, momka bi često pronalazili tamo. Garonje imao prirodnu sklonost za visoka mjesta. Odmorivši se samo na tren, osjećajući drhteće mišiće u leñima i vratu, Darrick je izdahnuo i udahnuo vlažni, pljesnivi miris stijene i čvrsto nabijene zemlje. Smrdjelo je, nije mogao to ne misliti, poput tek otvorenoga groba. Njegova je odjeća bila mokra od uranjanja u rijeku i bilo mu je hladno, no njegovo je tijelo još uvijek pronalazilo dovoljno topline da se preznojava. To gaje iznenadilo. "Ne planiraš logorovati tamo gore, ne?" viknuo je Mat. Zvučao je kao daje dobre volje, no netko tko gaje poznavao mogao je osjetiti laganu napetost u njegovu glasu. "To je zbog pogleda, znaš", viknuo je Darrick prema dolje. Zabavljalo gaje što su se ponašali kao da su izašli zbog zabave, a ne zbog ozbiljnog posla. No, tako je uvijek bilo meñu njima. Imali su dvadeset i tri godine, Darrick je bio sedam mjeseci stariji, i proveli su većinu tih godina kao prijatelji, odrastajući u Hillsfaru. Živjeli su meñu gorskim ljudima, istovarivali teret u riječnoj luci i učili ubijati kada su barbarska plemena dolazila sa sjevera nadajući se pljački. Kada su napunili petnaest, otputovali su u Westmarch i prisegnuli lojalnost kraljevskoj mornarici. Darrick je otišao da pobjegne od svog oca, no Mat je za sobom ostavio dobru obitelj i izgledan život od obiteljskog mlina. Da Darrick nije otišao, Mat možda nikada ne bi. Ponekad je Darrick zbog toga osjećao krivicu. Pošiljke od doma uvijek su poticale Mata da priča o obitelji koja mu je nedostajala.

10

Ponovno se usredotočujući, Darrick je gledao preko krša prema luci koja je bila manje od dvije stotine metara daleko. Još jedna gusarska straža bila je ulogorena na litici koja se nalazila kraj puta. Iza, tri šiljka visokih jarbola, brodovi zaobljenih trupova izgrañeni prije za riječna putovanja kao i za priobalne vode nego za duboko more, ležali su ukotvljeni u prirodnoj luci u obliku tanjura koja se nalazila pred ruševinama grada. Zemljovidi kapetana Tollifera bilježili su grad pod imenom Taurukova luka, no nije se puno znalo o njemu osim daje napušten prije mnogo godina. Duž broda micali su se fenjeri i baklje, no nekoliko ih je tumaralo kroz grad. Nosili su ih gusari, Darrick je bio siguran u to. No zašto su bili tako poletni ovako rano ujutro, Darrick nije znao. Magla koja se kovitlala miješala se s kondenziranom vodom stoje otežavalo gledanje u daljinu, no Darrick je toliko mogao razaznati. Glavni je čamac je nosio petnaest ljudi uključujući i Darricka. Zaključio je da ih ima brojčano manje u odnosu barem osam naprama jedan za gusare. Ostati duže nije dolazilo u obzir, no možda je bilo moguće tiho oteti kraljevog nećaka i oštetiti gusarima nekoliko brodova. Darrick se prije dobrovoljno javljao za takve poslove i živ izlazio iz njih. Dosad jesi, momče, rekao je sam sebi uz strašnu predodžbu. Iako je bio uplašen, jedan njegov dio bio je uzbuñen zbog izazova. Prilijepio se za stijenku, podigao čizmu i ponovno se gurnuo prema gore. Vrh litice bio je udaljen manje od tri metra. Otuda se činilo kao da se može domoći sigurna tla i krenuti prema ruševinama grada i skrivenoj luci. Od penjanja su ga boljeli prsti na rukama i nogama, no otjerao je nelagodu iz misli i nastavio se kretati. Kada je dosegao vrh litice, morao se suzdržati da ne trijumfalno ne vikne. Okrenuo se i pogledao dolje u Mata stežući ruku u pesnicu. Čak i na toj udaljenosti, Darrick je vidio izraz straha koji je ispunjao Matovo lice. "Pazi!" Podigavši glavu i trznuvši njome unazad, neko gaje unutrašnje osjetilo opomenulo na pokret, Darrick je krajičkom oka uhvatio srebrni odsjaj mjesečine na čeliku koji je kretao prema njemu. Sagnuo je glavu oslobañajući pritisak na liticu dok ju je na drugom mjestu hvatao na rubu. Mačje zarezao u kamen bacajući iskre iz željezne kovine dok su se Darrickove ruke sklapale oko malog grebena koji je povukao. "Rekao sam ti da sam vidio nekog ovdje", rekao je neki čovjek dok je povlačio svoj mač i oprezno pristupao rubu litice. Njegove čavlima optočene čizme zastrugale su po kamenu. "Aha", složio se drugi čovjek pridružujući se prvome u progonu Darricka. Koprcajući se, čvrsto se držeći za rub litice, Darrick je pritisnuo čizme o stijenu uzaludno pokušavajući pronaći prikladno uporište koje bi mu omogućilo da se odbaci prema gore. Zahvaljivao je Svjetlu stoje teren gotovo jednako otežavao gusarima kao i njemu. Potplati njegovih čizama strugali su i klizili dok se pokušavao povući prema gore. "Presijeci mu prste, Lon", požurivao je čovjek straga. Bio je to nizak čovjek lasičjeg lica s trbušinom od piva koja je pritiskala njegovu istrošenu košulju. Mahnito svjetlo sjajilo mu je u očima. "Presijeci mu prste i gledaj ga kako pada na ostale tamo dolje. Prije no što se srede, možemo trknuti do krijesa i upozoriti kapetana Raithena da dolaze." Darrick je u glavi premetao ime. U godinama tijekom kojih je pripadao Mornarici Westmarcha, čuo je za Raithena. U stvari, kapetan Tollifer je rekao daje Kapetanski stol, tromjesečna skupština probranih brodskih kapetana Westmarcha, predložio Raithena kao mogućeg kandidata za gusarske napade. Bilo je to dobro znati, no moglo bi biti teško ostati živ da bi se vijest i prenijela. "Udalji se, Orphik", zarežao je Lon. "Zujiš oko mene poput pčele tako da ću ja tebe ubosti." "Odmakni se, Lon. Ja ću to učiniti." Glas niskog čovjeka tresao se od golog uzbuñenja. "Proklet bio", opsovao je Lon. "Odmakni se." Brz poput lisice u kokošinjcu, Orphik se sagne ispod slobodne ruke svojeg kompanjona i nasrne na Darricka noževima dugih oštrica koji su, na svoj način, bili gotovo kratki mačevi. Nasmijao se. "Imam ga, Lone. Imam ga. Samo stani i gledaj. Kladim se da vrišti putem prema dolje." Održavajući svoju težinu ravnomjerno rasporeñenom stoje više mogao, uz obnovljenu snagu od adrenalinskog udara koja je kolala njegovim tijelom, Darrick se prebacio s ruke na ruku izbjegavajući udaraca zasjekao je po zglobu malog prsta njegove lijeve ruke. Udar boli proñe Darrickovom rukom no više se bojao toga da će zbog krvi koja poteče njegova ruka skliznuti. "Proklet bio!" opsovao je Orphik ponovno stvarajući iskre na stijeni. "Samo budi miran i ovo će začas biti gotovo." Lon se odmaknuo od niskog čovjeka. "Pazi, Orphik! Netko tamo dolje ima samostrel!" Krupniji gusar držao je podignuti rukav i pokazao strijelu koja se krilcima za nj uhvatila i još visjela.

11

Smeten od pogleda na strijelu i svjestan da bi joj se druga svaki čas mogla pridružiti, Orphik je malo odstupio. Podigao je čizmu i zamahnuo prema glavi svoje pretpostavljene žrtve. Darrick se zanjihao na jednu stranu i krvavom rukom zgrabio nogu niskog čovjeka ne želeći popuštati siguran stisak svoje desnice. Stegnuo je prstima gusarove hlače. Iako su hlače bila zadjevene u optočene čizme, bilo je dovoljno platna da ga se uhvati. Prebacujući težinu sjedne ruke na litici, Darrick jače povuče drugom. "Proklet bio ovaj! Lone, daj mi ruku prije nego me ovaj štakor povuče s litice!" Orphik je posegnuo za rukom drugog čovjeka koji ju primi. Još jedna strijela ispaljena odozdo zveknu o stijenku litice iza njih pa su se obojica sagnula. Iskorištavajući zbunjenost, znajući da nikad neće dobiti bolju priliku, Darrick prebaci težinu na stranu i gore. Gurnuo je noge pred sebe bacajući tijelo unazad, nadajući se da će prijeći rub litice ili . pasti. Možda će ga držati uže vezano oko njegovih slabina, a možda su ga Mat i drugi čovjek ispod zaboravili u luñačkom tempu dogañaja. Savijajući tijelo u luk i kotrljajući se prema grebenu, Darrick jako udari. Počeo je padati, a zatim je, u očaju, posegnuo rukom naprijed, moleći se da će to biti dovoljno. Za jedan tren u kojem mu se utroba stegnula, zanjihao se na rubu, a zatim se promijenila točka ravnoteže i on se s litice pružio licem nadolje. Sri 'uyard Cholik pratio je Nullata dolje kroz zavojitu utrobu Tau-rukove luke u jame plijesni koje su ostale od Ransima. Okružena stijenama i naslagama koje su činile mlañi temelj grada, luka se činila udaljenom milijun kilometara, no hladnoća koja je pratila maglu u dolinu ostala je sa starim svećenikom. Bolovi i upale koje je uspijevao obuzdati na toplome u svojim prostorijama, sada su se, dok je napredovao kroz tunele, osvetnički vratile. Akolit je nosio uljanu baklju, a strop je bio tako nizak da je iskrivljeni plamen odmah ostavljao tragove čañi duž granitne površine. Ispunjen nervoznom tjeskobom, Nullat je gledao lijevo-desno. Glava mu se kretala poput brzog metronoma. Cholik je ignorirao akolitove predosjećaje. U početku, kada je kopanje za ozbiljno započelo prije tolikih mjeseci, Taurukova luka bila je preplavljena štakorima. Kapetan Raithen je rekao da misli da su štakori napučili mjesto prateći granice logora barbara koji su se spustili sa smrznutog sjevera. Tijekom teških zima, a prošla je godina bila takva, barbari bi pronašli toplije krajeve dalje na jug. No bilo je tu nešto drugo što je hranilo štakore i nakon što su dosegnuli Taurukovu luku. Tek poslije početka iskapanja Cholik je shvatio užasnu istinu o tome. Tijekom Sinskog rata, kada je Vheran sagradio moćna vrata i pustio Kabraxisa natrag u svjetove ljudi, na Taurukovu su luku bačene vradžbine daju zaštite i sakriju od rata na istoku. Ili se možda grad u to vrijeme zvao Ransim. Cholik još nije otkrio čvrsti dokaz o tome koji je grad bio začaran. Čarolije koje su bile bačene na grad podigle su mrtve dajući im privid života da provode naredbe demona koji su ih podigli. Nekromancija je bila nepoznata većini praktikanata Vještina, no nekolicina nekromancija često povezuje korisnike s demonima poput Diabla, Baala ili Mefista koji su zajedno zvani Vrhovni zli. U svakom slučaju, nekromanti iz kulta Rathme u istočnim džunglama borili su se za ravnotežu izmeñu Svjetla i Gorućih paklova. Oni su bili ratnici čista srca iako ih se većina ljudi bojala i mrzila ih. Prva skupina kopača koja je probila donji sloj Taurukove luke otkrila je neumrle stvorove koji su još uvijek bili skriveni u ruševinama donjeg grada. Cholik je pretpostavljao, koji god demon daje uništio Ransim, bio je ili šeprtljav u svojim vradžbinama, ili u žurbi. Na Ransim je izvršena invazija, spaljene ljuske grañevina i slika pokolja koja je ostala nudile su nijemo svjedočanstvo toga. Svi su bili poklani. Tada je u grad došao netko sa značajnom moći i podigao mrtve. S mjesta na kojima su ležali svježi leševi ustali su zombiji, a čak su i kosturi s grobalja prokopali put koji ih je oslobodio iz njihovih zemljanih grobnica. Možda su, Cholik je jednom prilikom pomislio, trebale godine ili desetljeća da se podigne ostatak populacije. No ti mrtvi su podignuti, njihovo je meso nekako smrznuto do niske točke kratko nakon smrti. Njihovi su udovi atrofirali, no njihovo je meso samo uvelo ali nije vraćeno u zemlju. A kada su došli štakori, iskopali su put kroz napukline i rascjepe Taurukove luke da se dočepaju donjeg grada. Od toga su se dana štakori gostili, a njihova je populacija dosegla izvanredan broj. Naravno, kad su se našli pred lovinom koja se još uvijek mogla boriti iako bi joj neki ud bio oglodan i pred ljudima sa svježom krvlju koji bi legli dolje i umrli ako bi se suočili s dovoljno ozljeda, štakori su izabrali prikradanje skupinama kopača. Neko je vrijeme stopa smrtnosti meñu kopačima bila vrtoglava. Štakori su se kroz puno mjeseci pokazali prilagodljivim i okretnim neprijateljima.

12

Kapetan Raithen je bio zauzet napadanjem westmarchskih brodova, a zatim i kupovanjem robova s Cholikovim udjelom zlata. Više je zlata otišlo plaćenicima koje je svećenik unajmljivao da drže robove na uzici. "Hodaj oprezno, gospodaru", rekao je Nullat dižući baklju tako daje svjetlo otkrivalo zjapećujamu ispred njih. "Ovdje je ponor." "Ovdje je bio ponor i kad sam zadnji put ovuda prolazio", pras- "Naravno, gospodaru. Samo sam mislio da si možda zaboravio zato stoje prošlo tako dugo otkako si bio ovdje dolje." Cholik učini da mu glas bude hladan i čvrst. "Nisam zaboravio." Nullatovo lice problijedi i on odvrati pogled od svećenikovih očiju. "Naravno da nisi, gospodaru. Ja sam samo - " "Tišina, Nullate. Tvoj glas odzvanja u odajama i dosañuje mi." Cholik je nastavio hodati gledajući Nullata koji je iznenada ustuknuo pred čoporom crvenookih štakora koji su se približavali mileći duž hrpe skršenih oblutaka s njihove lijeve strane. Dugi poput ljudske ruke od lakta do vrhova prstiju, štakori su trčali preko oblutaka i jedan preko drugoga boreći se za bolji pogled na dvojicu putnika. Glodali su i skičali stvarajući struju buke koja je zvonila kroz šuplji prostor. Bili su, od mokrih nosova do bucmastih stražnjica, prekriveni glatkim crnim krznom, no repovi su im bili bezdlaki. Hrpe starih kostiju, a možda i pokoja nova, krasile su gomile skršenog kamena - orunjenog grañevnog kamena i iscijepanih ostataka kuća. Nullat se zaustavio i, dršćući, držao baklju prema čoporu štakora. "Gospodaru, možda da se okrenemo. Nisam tjednima vidio ovoliku nakupinu štakora. Ima ih dovoljno da nas sruše." "Smiri se", naredio je Cholik. "Daj mi svoju baklju." Zadnje što je želio bilo je da Nullatova trabunjanja ponovno započnu priču o zloj kobi. Toga je bilo i previše. Oklijevajući na tren kao daje zabrinut da bi Cholik mogao uzeti baklju od njega i ostaviti ga u tami sa štakorima, Nullat je pružio baklju. Cholik je primio baklju smirujući je rukom. Šaputao je riječi molitve, a zatim dahnuo u baklju. Njegov je dah puhnuo kroz baklju i postao val plamena koji je jurnuo preko hrpa kamenja i krhotina poput kovačeve peći dok je okretao glavom sjedne na drugu stranu preko reda štakora. Vičući, Nullat je zamahnuo i pokrio si lice okrećući se od vreline i rušeći baklju iz Cholikova stiska. Plamen baklje liznu porub Cholikove halje. Povlačeći halje, svećenik je rekao: "Prokleta budalo, Nullate. "Ispričavam se, gospodaru", zaslinio je Nullat trzajući baklju dalje. Toliko ju je brzo povukao daje brzina gotovo ugušila plamen. Lokva blještavog ulja gorjela je na kamenom podu na mjestu gdje je ležala baklja. Cholik bi i dalje grdio čovjeka, no iznenada ga udari slabost. Teturao je jedva se održavajući na nogama. Zatvorio je oči da odagna vrtoglavicu koja gaje napala. Čarolija tako brzo nakon one koju je upotrijebio protiv Raithena, i toliko jača, iscrpila gaje. "Gospodaru", viknuo je Nullat. "Šuti" naredio je Cholik. Čak je i njega začudila oštrina vlastita glasa. Želudac mu se okretao zbog užeglog mirisa izgorjelog mesa koji je ispunio prostor. "Naravno, gospodaru." Prisiljavajući se da udahne, Cholik se koncentrirao na svoje središte. Ruke su mu drhtale i boljele ga kao daje polomio sve prste. Moć koju je bio u mogućnosti kanalizirati postala je previše za njegovo tijelo. Kako to da Svjetlo može načiniti čovjeka, a zatim mu dopustiti da vlada moćnim znamenjima samo da svuče s njega smrtno tijelo koje ga veže s ovim svijetom? To gaje pitanje okrenulo od učenja Crkve Zakaruma prije gotovo dvadeset godina. Od tog vremena, usmjerio je svoje potrage prema demonima. Oni su barem dali besmrtnost one vrste koje je bila i moć koju su nudili. Borba je bila ostati živ nakon što je se primi. Kada se slabost smanjila do odreñenog stupnja, Cholik je otvorio oči. Nullat se skupio uz njega. Pokušaj da postane manjom metom ako ima još preostalih osvetničkih štakora, bio je siguran Cholik. Svećenik je pogledom prešao po komori. Magična vatra pomela je podzemnu komoru. Zadimljena i zacrnjena tijela štakora prekrivala su hrpe krhotina. Spaljeno se meso ljuštilo od kosti i ostavljalo užasan smrad. Čulo se samo lagano skvičanje nekoliko preživjelih, a nijedan od njih nije zvučao kao da naginje izlasku iz skrovišta. "Ustaj, Nullat", naredio je Cholik. "Da, gospodaru. Bio sam tako samo da te prihvatim ako pad-

13

nes. Gledajući na stranu traga kad su se nastavili kretati, Cholik se upiljio u ponor sa svoje lijeve strane. Pažljivo je ispitivanje pokazalo da on ima dno, no ono je ležalo daleko dolje. Kopači su ponor koristili kao jamu za tijela mrtvih robova i ostala trupla i otpad koji su morali istegliti iz iskopanih dijelova. Unatoč činjenici da tjednima nije bio dolje u kunićnjacima ispod Taurukove luke, Cholik je znao za iskrivljene i zakrenute tunele koji su bili prokopani. Svaki je dan čistio svakojake stvari koje su ljudi vadili na površinu. Brižno je bilježio važnije i zanimljive komade u dnevnike koje je vodio. U Westmarchu bi podaci koje je zabilježio na mjestu iskopa vrijedili tisuće u zlatu. Kada bi se novac mogao zamijeniti za život i moć koje je postupno gubio, prihvatio bi to. No novac nije činio te stvari, samo je stjecanje magije to činilo. A jedino su demoni tako velikodušno davali tu moć. Trag koji su pratili nastavio se spuštati uranjajući tako duboko u planinu daje Cholik vjerovao da su možda čak i ispod nivoa rijeke Dyre. Toj su pretpostavci doprinijele i stalna studen podzemnog prostora kao i kondenzacija na kamenim stijenkama. Samo nekoliko trenutaka kasnije, nakon grananja do najnovije skupine tunela koji su načinjeni kroz ostatke Ransima, Cholik je opazio intenzivan sjaj koji su stvarale baklje i logorske vatre koje je zapalila skupina za iskapanje. Skupina se podijelila u smjene i u manje grupe. Svaka je grupa rintala šesnaest sati s osmosatnim preklapanjem koje je bilo predviñeno za čišćenje krša iskopanog prilikom zadnjeg pristupa tunelima. Spavali su osam sati na dan budući daje Cholik otkrio da ne bi mogli raditi puno više od šesnaest sati bez odmora i sna i još uvijek ostati zdravi neko razumno vrijeme. Stupanj morala je zbog takve aktivnosti i zaštitnih čini koje je Cholik postavio da štakore i neumrle drže podalje od otvora, opao, no nije bio uništen. Ljudi su tamo umirali dok su radili, a Cholik je žalio jedino zbog toga što je kapetanu Raithenu trebalo toliko dugo da pronañe zamjene. Cholik je prošao kroz glavnu pomoćnu komoru u kojoj su ljudi spavali. Pratio je Nullata u jedan od novih tunela, hodajući uz rub hrpa krša koje su bile pred ulazom i duž prve trećine tunela. Stari je svećenik prošao zbrku jedva je i opazivši. Oči su mu bile privučene Ljudi su radili na rubovima masivnih vrata, stojeći na ljestvama kako bi dosegnuli vrh visok barem šest metara. Čekići i dlijeta lupali su o stijenu, a zvuk je odjekivao tunelom i komorom iza njega. Drugi su ljudi otpatke grabili lopatama u kolica i gurali ih prema stovarišti-ma na ulazu u tunel. Svjetlo baklje je treperilo na masivnim vratima opisujući simbol koji se tamo isticao da svi vide. Simbol se sastojao od šest eliptičnih prstenova, jedan se prostirao unutar drugoga, s krivuljom koja je išla kroz njih u još jednom uzorku. Ponekad bi krivulja išla ispod eliptičnih prstenova, a ponekad preko njih. Zureći u vrata, Cholik je šaputao: "Kabraxis, Izopćenik Svjetla." "Drž' ga! Drž' ga! Evo ga gore, kod nas!" vrištao je Orphik. Pogledavši gore, ne želeći doskočiti na put noževima niskoga čovjeka koji gaje napao na rubu litice, Darrick je vidio kako gusar navaljuje na njega. Optočene čizme su zagrebale i izazvale iskrenje na granitnom grebenu. "Prokletnik samo što me nije, Lon", kreštao je Orphik dok su njegovi noževi plesali pred njim. "Ostani tamo, a ja ću ga rasparati izmeñu vjetra i vode. Gledaj samo." Darrick je imao taman toliko vremena da se podigne na rukama. Njegov lijevi dlan, umazan krvlju iz posječenog prsta, malo se skliznuo i gotovo se izmakao. No, njegovi su se prsti zgrčili oko stršećeg kamenog grebena, a on se bacio na noge. Orphik je zamahnuo svojim oružjem u dvostrukom rezu, s desnom rukom preko lijeve, režući zrak poput škara samo nekoliko centimetara od Darrickovih očiju. Onje uzmakao još jedan korak dok ga je žilavi mali gusar ponovno pokušavao doseći zamasima ispod ruke. Ne želeći ići više unazad, znajući da bi se krivi korak po uskom grebenu pokazao fatalnim, Darrick se na sljedeći napad sagnuo i korak-nuo naprijed. Dok je prolazio pored gusara, Darrick je izvukao dugi nož iz svoje lijeve čizme, osjetivši na tren kako klizi kroz njegove krvave prste. Tada je odmotao ruku oko oružja dok se Orphik pokušavao okrenuti licem prema njemu. Bez milosti, znajući da nema više prona oštri poljubac noža razdvoji poput maslaca i sječivo presiječe čovjekovu tetivu. Gubeći kontrolu nad svojom obogaljenom nogom, Orphik se zanjihao i izgubio ravnotežu. Opsovao je i pozvao pomoć, mučno pokušavajući zadržati duge noževe pred sobom u obranu. Darrick je naglo skočio na noge, razmičući Orphikova zapešća i zabijajući rame niskomu čovjeku u trbuh. Zatečen Darrickovim kretanjem na gore i većom težinom, Orphik je izgubio ravnotežu. Izgledao je kao daje skočio s grebena. Gusar se osim toga strmoglavio preko kosine dolje u rijeku, kričeći cijelim putem i mašući

14

rukama. Promašio je Mata i ostale mornare za tile centimetare, a i to samo zato što su oni vidjeli što se dogodilo i prionuli uz stijenku litice. Padajući na koljena i hvatajući se za stijenu iza sebe, grabeći debeli korijen drveta na sljedećem nivou grebena koji je spazio krajičkom oka, Darrick je jedva spriječio svoj vlastiti skok preko ruba litice. Bacio je pogled dolje, hipnotiziran iznenadnim tijekom zbivanja. Orphik je ipak promašio riječne dubine. Mali je gusar zagnjurio naglavačke u pličinu i udario o kamenito tlo. Bolesni krckavi zvuk rasprskavanja njegove lubanje odjeknuo je uz liticu. "Darrick!" viknuo je Mat. Shvaćajući nesigurnost svog položaja, Darrick se okrenuo prema drugom gusaru, misleći da bi čovjek već mogao navaliti na njega. No, Lon je umjesto toga krenuo dalje, uz greben koji je vodio u prohodna područja planina. Prevaljivao je teren dugačkim koracima koji su udarali i odzvanjali o stijenu. "Ide do signalne vatre", upozorio je Mat. "Ako stigne do nje, ti će se gusari sjatiti na nas. Život kraljevog nećaka bit će proigran. Možda i naši skupa s njim." Psujući, Darrick se osovi na noge. Počeo je trčati, a zatim se sjetio užeta vezanog oko svojih slabina. Držeći nož medu zubima, razvezao je čvorove svojim okretnim prstima. Zasukao je i bacio uže oko korijena stabla izvježbanom mornarskom vještinom i mirnog lica na iznenadnom vjetru. Gledao je prema kamenitom grebenu za gusarom koji je trčao. Koliko je daleko sivnuto vjetru? Učvrstivši uže, dajući Lonu još samo tri koraka prednosti, Darrick gaje povukao iskušavajući ga. Zadovoljan, viknuo je: "Uže je svezano", a zatim se bacio za gusarom u bijegu. "Ustani i obuci se", naredio je kapetan Raithen i ne gledajući u ženu koja je ležala kraj njega. Ne rekavši ni riječi, naučila je iz prošlih grešaka da ne bi trebala govoriti, žena ustane naga s kreveta i proñe sobom do odjeće koju je ostavila na škrinji. Iako nije osjećao ništa prema ženi, zapravo ju je čak i prezirao zato što mu je ponovno otkrila njegovu slabost u kontroliranju vlastitih požuda, Raithen ju je promatrao dok se oblačila. Bio je sav u znoju, svomu i njezinu, jer je soba bila pretopla od bučnog plamena u kaminu. U Taurukovoj luci ostalo je samo nekoliko useljivih kuća i zgrada. Ova gostionica bila je jedna od njih. Gusari su se uselili u nju, te uskladištili hranu, opremu i robu koju su uzeli iz brodova koje su potopili. Žena je bila mlada, no čak ni težak život meñu gusarima nije mnogo učinio da uništi nježne obrise i glatke mišiće njezina tijela. Napola zaliječene posjekotine koje su se vidjele duž njezinih bedara, bile su zaostali dokaz posljednjeg Raithenovog poučavanja konjskim bičem. Čak i sada, dok se odijevala sustavnom promišljenošću, ona je koristila svoje tijelo da mu pokaže kontrolu za koju je još uvijek osjećala daje ima nada njim. Žeñao je za njom iako ga nije bilo briga za nju, i ona je to znala. Njezine geste frustrirale su Raithena. Ipak, nije ju dao na mjestu ubiti. Niti je dozvolio ostalim gusarima da se izdovolje na njoj, držeći je za svoje privatne potrebe. Daje ona bila mrtva, nijedna od ostalih žena koje su uzeli s brodova koje su napali, ne bi ga zadovoljila. "Misliš li da si još uvijek ponosna u duhu, ženo?" upitao je Raithen. "Ne." "Tada mi želiš natrljati nos zbog nečega?" "Ne." Njezin je odgovor ostao miran i tih. Njezin očit nedostatak osjećaja dotjerao je do ruba nesigurnu natučeni vrat još uvijek ispunjao glavu zasljepljujućim bolom. Poniženje koje pretrpio od Cholikovih ruku još ga nije napuštalo. Ponovno je mislio o tome kako mu je uspijevao priječiti ulaz u prostore koje je držao pod gradskim ruševinama stoje dokazivalo da on nije stara, senilna budala kojom gaje Raithen smatrao. Gusarski je kapetan posegnuo za bocom vina dugoga grlića s malog stalka pored kreveta. Zlato i srebro nisu bile jedine stvari koje su on i njegova posada uzimali s brodova koje su napadali. Skinuvši čep s boce, Raithen je popio dugi gutljaj crvenog vina iz njezine unutrašnjosti. Ono je palilo njegovo grlo i prokleto ga gotovo ugušilo, no on je nastavio gutati. Obrisao je usta nadlanicom i bacio pogled na ženu. Ona je stajala uz sanduk u jednostavnoj halji, bez cipela na nogama. Nakon batina koje joj je dao prvi put, ne bi se ni u snu usudila otići bez njegovog dopuštenja. Niti bi ga tražila dopuštenje. Raithen vrati čep na vinsku bocu. "Nikada te nisam pitao za ime, ženo." Njezina se brada malo podiže na ovo, na tren njezine oči prostrijeliše njegove, a zatim uzmaknuše. "Želiš li znati moje ime?"

15

Raithen se nacerio. "Ako budem želio da imaš ime, dat ću ti ga sam." Obraza zapaljenih od iznenadnog bijesa, žena je gotovo izgubila kontrolu. Prisilila se da proguta. Puls u udubini na njezinu vratu je grmio. Grabeći pokrivač koji gaje pokrivao, Raithen otare svoje lice i siñe s kreveta. Nadao se daje popio dovoljno da zaspe, no to se nije dogodilo. "Jesi li bila važna osoba u Westmarchu, ženo?" Raithen je oblačio svoje hlačice. Iz navike je ostavio svoj mač i nož nadohvat ruke, no činilo se da žena nikada nije željela uzeti ništa od toga. Znala je daje to iskušenje kojem je teško odolijevala. "Ja nisam iz Westmarcha", odgovorila je žena. Raithen je obukao bluzu. Na svojem je brodu imao i druge odjeće, a takoñer i toplu kupku jer je mali od kabine znao da si ne smije dopustiti da se voda ohladi. "Odakle si tad?" "Lut Gholein? Pomislio sam da čujem naglasak u tvojim riječima." "Sjever Lut Gholeina. Moj je otac poslovao s trgovcima Lut Gholeina." "Kakav posao?" "Bio je puhač stakla. Staklena roba koju je on proizvodio meñu najboljom je koja je ikada načinjena." Njezin je glas malo napuknuo. Raithen je gledao u nju s hladnim spokojem, znajući daje shvatio odakle dolaze osjećaji. Sad, kada je pronašao njihov izvor, nije mogao odoljeti da ne okrene nož. "Gdje je sada tvoj otac?" Njezine su usne zadrhtale. "Tvoji su ga gusari ubili. Bez milosti." "Vjerojatno im se opirao. Oni to ne dopuštaju previše jer im ja ne dozvoljavam." Raithen je prstima češljao svoju kuštravu kosu. "Moj je otac bio star čovjek", rekla je žena. "Ne bi se mogao oduprijeti nikomu. Bio je dobar i plemenita srca i nije trebao biti ubijen." "Ubijen?" Raithen joj vrati istom riječju. U dva brza koraka, prešao je razdaljinu koja ih je odvajala. "Mi smo gusari, ženo, a ne proklete ubojice, i natjerat ću te da o tom zanatu pričaš uljuñenim jezikom." Ona ga nije pogledala. Njezine su oči lile suze straha koje su se slijevale niz njeno lice puno modrica. Ocrtavši svoju nadlanicu na njezinom obrazu, Raithen se nagne naprijed i šapne joj u uho. "I sa mnom ćeš razgovarati uljuñenim jezikom, ili ću ti taj jezik iščupati iz tvoje lijepe glave i dati te mojim morskim psima." Njezina se glava okosi na njega. Oči su joj bljesnule zrcaleći plamen iz kamina. Raithen je čekao pitajući se hoće li progovoriti. Nastavio joj se rugati. "Je li tvoj otac dobro umro? Ne mogu se sjetiti. Je li se borio ili je vrištao poput babe?" "Proklet bio!" rekla je žena. Okrenula se prema njemu, zamah-nuvši svojom skupljenom šakom u njegovo desno rame. Pomičući samo ruku, Raithen dlanom uhvati ženinu šaku. Ona gusarski kapetan dočeka udarac bedrom. Tada je pomaknuo ramena, udarivši je nadlanicom preko lica. Tjerana silinom udarca, žena posrne preko prostorije i grune u zid. Omamljenoj, oči joj na tren zakolutaše, a zatim skliznu na stražnjicu raširenih nogu. Raithen je cuclao posjekotinu na nadlanici koju su napravili njezini zubi. Bolje učinio da se osjeća življim, a to što ju je vidio bespomoćnu pred sobom, učinilo je da se osjeća moćnijim. Vrat mu je još uvijek pulsirao, no sada je poniženje bilo podijeljeno, iako žena to nije znala. "Ubit ću te", rekla je žena hrapavim glasom. "Kunem se Svjetlom i svime što je sveto da, ako ti mene ne ubiješ, ja ću naći načina da ubijem tebe." Rukom je obrisala svoja krvava usta. Crveni tragovi ostajali su joj na prstima. Raithen se cerio. "Neka sam prokleta budala, no, dobro si mi učinila, kmetkinjo. Govoriš kao da vidiš duboko u moje srce." Gledao je dolje u nju. "Vidiš? Sad bi većina ljudi pomislila da si samo pričala. Brbljala da se malo dokažeš, da se pokažeš malo hrabrijom. Noja pogledam u tvoje oči i znam da govoriš istinu." "Ako poživim," rekla je žena, "morat ćeš se osvrtati svaki dan do kraja života. Jer, ako te ikada nañem, ubit ću te." Još uvijek se cereći, osjećajući se bolje glede života općenito i iznenañen kako se sve to zbilo, Raithen je kimnuo. "Znam da hoćeš, ženo. A da sam ja prekomjerno samosvjestan hvalisavac poput, recimo, odreñenog svećenika, vjerojatno bih načinio pogrešku i ponizio te, a zatim te ostavio na životu. Većinu bi ljudi vjerojatno prestrašila i nikada se ne bi morala brinuti." Žena se osovi na noge otvoreno pobunjenički.

16

"No ti i ja, ženo," Raithen je nastavio, "mi smo drukčiji. Ljudi nas prosuñuju kao da smo ništa, kao daje sve što kažemo samo pompoznost i ništavnost. Oni ne razumiju da kada ih jednom stanemo mrziti i planirati njihov pad, samo čekamo da pokažu slabost koju možemo iskoristiti." Zaustavio se. "Isto kao što ćeš ti propatiti svako poniženje koje ti nametnem da te slomim, ali i dalje ostati dovoljno jaka da me pokušaš ubiti." Raithen joj se ponovno nasmiješi, a ovaj je put to bilo toplo i iskreno. "Želim ti zahvaliti zbog toga, zato što si mi potkresala krila i skratila jedra. Podsjetila si me na pravi put koji moram pratiti na ovom pothvatu. Bez obzira koliko mrvica Učenjak Buvard Cholik baci preda me, ja nisam pas da naganjam kosti i patim od njegovih poniženja." Prišao joj je. Ovaj put ona nije ustuknula od njega. Njezine su oči zurile kao da gleda kroz njega. "Zahvalan sam ti, ženo." Raithen se nagnuo krenuvši svojim usnama k njezinim. Krećući se brzinom i odlučnošću koju nije pokazivala, žena za-rije zube u grlo gusarskog kapetana, grizući prema njegovoj vratnoj žili. Četiri Darrick dovuče noge spram kamenita grebena, svjestan vrtoglavog prizora maglom ovijene rijeke pod sobom. Tu i tamo, mjesečina je ljubila površinu, ostavljajući svijetle dijamante za sobom. U dnu grla mu je škripao dah, oštar i brz. Spoznaja da se Mat i drugi mornari već penju uz uže, malo je oraspoložila Darricka. Žuriti u tamu i možda u malu grupu gusara koji su ulogoreni pokraj litice, nije obećavalo ugodne izglede. U ruci je nosio nož, no povinutu je sablju ostavio u toku o boku. Teško gaje sječivo lupkalo po bedru. Prekrivajući lice svojim praznim dlanom i rukom, uspio je grančice borova i omorika držati podalje od očiju. Ostale su ga grančice šibale po licu i ostavljale masnice. Veliki je gusar pratio trag lovine kroz nisku zimzelenu šumu, no napustio gaje u žurbi, uranjajući u zid prerasle guštare i nestavši. Darrick je udvostručio napore, gotovo nadmašujući vlastite sposobnosti nakon dugog, napornog uspona na liticu. Crne točke miješale su mu se u vidnom polju, a u pluća mu nije stizalo dovoljno zraka. Ako ih gusari otkriju, Darrick je znao da on i njegova grupa ratnika imaju male izglede da dosegnu Usamljenu zvijezdu koja se nalazila u Zaljevu Westmarcha, prije no što ih gusarski brodovi su-stignu. U najmanju ruku, bili bi na licu mjesta ubijeni, možda skupa s momčićem koji je bio u zatočeništvu. Darrick je stigao do mjesta na kojem je gusar prošao kroz guštik i bacio se za čovjekom. Gotovo dezorijentiran u tami šume, na trenje izgubio ravnotežu. Mehanički je pogledao gore, no nadstrešnica od gustoga granja blokirala mu je pogled na zvijezde, pa nije mogao dobro vidjeti. Oslanjajući se na sluh i prateći trag prolaska krupnog Bez upozorenja, nešto je grunulo iz tame. Bilo je sasvim dovoljno okolnog svjetla da Darrick stekne dojam velikih kožnatih krila, blistavih crnih očiju i sjajnih bijelih zuba koji su navalili na njega. Na njega se spustio bar tucet šišmiša, razbješnjenih gusarovim prolaskom. Njihovo oštro cviljenje bilo je u malom prostoru skoro zaglušujuće, a njihovi oštri zubi zapalili su istog trena goruće tragove na njegovom mesu. Darrick je mlatio svojim nožem ne gubeći korak. Krzneni šišmiši su bili poznati po svojim sposobnostima lova u jatu, i često su pratili malu lovinu. Iako ih sam nikada nije vidio, Darrick je čuo da su jata krvopijskih predatora znala srušiti odrasle ljude i oljuštiti meso s njihovih kostiju. S vrlo malom prednošću, i sa šišmišima koji bezuspješno traže iza njega, Darrick se spotakne preko srušenog stabla i ispruži se. Omotao se oko njega, ne prestajući čvrsto stiskati nož. Sablja gaje silom koja je ostavljala masnicu udarila po boku. Tada je ponovno ustao, oprezan zbog micanja iz smjera u kojem je otišao njegov gonjenik. Dok mu je dah palio grlo, Darrick je jurnuo kroz šumu. Srce mu je poput malja udaralo u prsima, a sluh mu je bio zaglusen muklim hučanjem krvi u ušima. Slobodnom rukom uhvatio je drvo i skrenuo oko njega u oštrom zaokretu dok je kora otpadala s debla. Ni golemi gusar nije daleko odmakao. Dah mu je bio nepravilan i škripav, i nije mu se više mogao mjeriti ritam. Darrick je znao da bi s vremenom mogao dostići i srušiti čovjeka. No, gotovo da više nije bilo vremena. Čak i sada, mogao je vidjeti treperavo žuto svjetlo logorske vatre kako svjetluca u tami kroz grančice borova i omorika. Gusar je istrčao iz šume i jurnuo prema logorskoj vatri. Zamka? pitao se Darrick. Može biti da se on više boji bijesa kapetana Raithena, nego toga da bih ga ja mogao svladati. Čak su i kapetani Westmarcha pokazivali oštru stegu. Darrick je nosio ožiljke od bičeva iz

17

prošlosti dok se borio i kopao svoj put po činovima. Časnici nikada nisu dijelili više no što on može podnijeti, a jednoga će dana neki od tih kapetana požaliti zbog kazni koje su im nanijeli. Bez oklijevanja, znajući da nema izbora glede pokušaja da zaustavi čovjeka, Darrick izleti iz šume, skupljajući posljednje djeliće energije. Znao je da je gotov, ako je tamo bilo još ljudi osim preživjeloga gusara. Nagnuo je u trk, približavajući se granici gubljenja kontrole. Logorska vatra bila je zapaljena u dnu niskog brežuljka. Krivu-davi plamenovi črčkali su oštre sjene po udubini brežuljka. Ponad nje, samo malo izvan dohvata, s tri ukrštene grane zabijene u zemlju, visio je mali kazan s mješavinom katrana koji je zamjenjivao signalni lonac. Darrick je znao daje signalni lonac jasno vidljiv sa sljedećeg stražarskog mjesta koje se nalazilo gore uz rijeku. Jednom kada gusar zapali mješavinu katrana, nema načina da se signal zaustavi. Hripajući i boreći se za dah, gusar je stigao do logorske vatre, sagnuo se, zgrabio najbližu baklju i gurnuo ju u vatru. Baklja je odmah primila, goreći plavo i žuto jer je katran bio natopljen kitovim uljem. Držeći baklju u jednoj ruci, veliki gusar krenuo je uz brežuljak, penjući se bez napora. Darrick se bacio za gusarom, nadajući se da mu je preostalo još dovoljno snage i brzine da nadoknadi udaljenost. Udario je ramenom gusara u visini koljena, a zatim mu tresnuo licem o granitnu stijenu. Omamljen udarcem, osjetio je kako gusar pada preko njega, i njih su obojica skliznula niz strminu po krševitoj kamenoj površini. Gusar se prvi oporavio, osovivši se na noge i izvlačeći mač. Svjetlo logorske vatre ocrtavalo mu je lice, otkrivajući strah i bijes koji su tamo bili urezani. Svoje je oružje obujmio objema rukama i udario. Darrick se otkotrljao od oštrice, gotovo ne mogavši povjerovati da gaje mač promašio. Još uvijek u pokretu, otkotrljao se u klečeći položaj, a zatim je, ustajući na noge, izvukao svoju sablju. S nožem u jednoj i sabljom u dragoj ruci, krenuo je suočiti se s gusarom gotovo dvostruko većim od sebe. Novi je bol bljesnuo kroz Raithena kad je žena zarila zube u njegov vrat. Osjetio je vlastitu toplu krv kako mu šprica niz vrat, a duboko unutar njega navrnula je panika, mlateći unutar njegove lubanje, užasavajući tren pomislio je da ga je napala vampirica. Možda je žena našla načina da mijenja svoju bit zajedno od neumrlih čudovišta za koja je Raithen sumnjao da ih je Buvard Cholik lovio po ruševinama dvaju gradova. Svladavajući hladni strah koji se nastavio protezati duž njegove kičme, Raithen je pokušao uzmaknuti. Vampiri nisu stvarni! rekao je sam sebi. Nikada nisam vidio nijednoga. Osjećajući njegov pokret, žena uleti u njega udarajući svojim tjemenom njegovu bradu. Obuhvatila gaje rukama čvrsto poput pijavice. Njezine usne i zubi tražile su nova mjesta, trgajući njegovo meso. Vrišteći od bola, iznenañen njezinim potezom iako je očekivao da će nešto učiniti, Raithen je trgnuo i iskrenuo svoju desnu ruku. Mali nož za bacanje skriven u tajnim koricama padne u njegov dlan drškom nadolje. Omotao je prste oko drška noža, iskrenuo ruku i zario nož u ženin trbuh. Njezina su se usta otvorila u protisnutom hropcu koji se prosuo po njegovom licu. Pustila je njegov vrat i omotala mu ruke oko podlaktice, potežući da izvuče nož iz svoga tijela. Zatresla je glavom u nijekanju i posrnula unazad. Hvatajući je za zatiljak, pletući prste u njezinu kosu tako da mu ne može skliznuti i možda čak stići do vrata i izaći iz sobe, Raithen je koraknuo naprijed i pritisnuo ženu uza zid. Ona gaje gledala, očiju razrogačenih u čudu dok je on okretao nož prema gore i tražio njezino srce. "Nitkove", prodahtala je. Kada se njezina krvlju natopljena riječ bolno promolila, krvava joj je ruža propupala na usnicama. Raithen ju je držao, promatrajući kako život i razum izlaze iz njezinih očiju, znajući u potpunosti što joj uzima. Njegov mu se vlastiti strah naglo vratio dok mu je krv nastavila teći niz vrat. Bojao se da mu je uspjela pregristi vratnu žilu što bi značilo da će iskrvariti za nekoliko minuta, bez načina da to zaustavi. Na gusarskim brodovima u Taurukovoj luci nije bilo vidara, a svi su svećenici noćas bili odvojeni ili su bili zaposleni kopajući grobove Taurukove luke. Sve da i nisu, nije se moglo reći koliko je medu njima bilo vidara. Sljedećeg trenutka žena omlohavi. Njezino je mrtvo tijelo vuklo Po prirodi sumnjičav, Raithen je nastavio držati ženu i svoj nož. Možda je glumila - čak i s deset centimetara dobrog čelika u sebi. Bilo je to nešto stoje on uspješno učinio u prošlosti i tako uzeo živote dvojici ljudi. Nakon što je još malo držao ženu, Raithen je znao da se ona nikada više neće pomaći. Njezine su usnice ostale razdvojene, malo obojene krvlju koja je prestala teći. Mutne i beživotne oči zurile su u gusarskoga kapetana. Na njezinu licu nije bilo nikakva izraza.

18

"Proklet bio ja, ženo", šaptao je Raithen s istinskim žaljenjem. "Da sam prije znao da imaš ovakvu vrstu vatre u sebi, mogli smo puno bolje zajedno provoditi vrijeme." Udisao je sladak miris njezina parfema koji joj je dao iz posljednje pljačke, a zatim od nje tražio da ga nosi u krevetu. Takoñer je njušio bakreni vonj smrti. Oba su mirisa bila opojna. Vrata u sobu se naglo otvoriše. Raithen je bio spreman na najgore, okrenuvši tijelo i položivši ga izmeñu sebe i vrata. Izvukao je nož iz tijela mrtve žene i držao ga pred sobom. U sobu je stupio sjedokosi čovjek sa samostrelom u rukama. Škiljio je na jakome svjetlu koje je dolazilo iz kamina. "Kap'tane? Kap'tane Raithen?" Samostrel je čvrsto stajao u čovjekovim rukama ciljajući na dva tijela. "Uperi vražju stvar dalje od mene, Pettit", zarežao je Raithen. "Nikad ne možeš vjerovati samostrelu da će ostati miran." Mornar skloni samostrel i prisloni metalom optočenu dršku o svoj bok. Rukom posegne gore i svuče svoj trorogi šešir. "Molim za kap'tanov oprost, no mislio sam da ti je ovdje voda pristojno došla do grla. Uza sve to vrištanje, mislim. Nisam znao da ovdje uživaš s jednom od fufica." "Užitak", rekao je Raithen s isforsiranom mirnoćom budući da je još uvijek želio znati koliko je zloćudna rana na njegovu vratu, "nije bio samo moj." Pustio je mrtvu ženu i ona se srušila na pod do njegovih nogu. Kao kapetan nekih od najopakijih gusara koji su plovili Velikim od njegove posade osjeti slabost, netko će ju pokušati iskoristiti. Preuzeo je zapovjedništvo nad Barakudom u isto vrijeme kada je uzeo i život bivšem kapetanu. Pettit se nacerio i pljunuo u ulubljenu brončanu pljuvačnicu u uglu prostorije. Obrisao je usta nadlanicom, a zatim rekao: "Čini se da si se ove malone zasitio. Želiš li da ti dovedem drugu?" "Ne." Kontrolirajući strah i radoznalost koji su bjesnjeli u njemu, Raithen je očistio svoj okrvavljeni nož o ženinu odjeću, a zatim prešao sobom do ogledala. Ono je bilo napuklo i imalo je tamnosive mrlje od starosti na mjestima gdje se bila istrošila podloga od srebrnog praha. "No, podsjetila me na nešto, Pettit." "Na što, kapetane?" "Onaj prokleti svećenik, Cholik, misli o nama kao o slugama." Raithen je zurio u ogledalo, ispitujući ranu na svojem vratu, dodirujući prstima njezine rubove. Svjetlu hvala, nije više krvarila kao prije. Činilo se kao da krv čak prestaje curiti. Meso izmeñu tragova ujeda bilo se skupilo, nateklo i već postalo ljubičasto. Komadići kože, pa čak i mesa pod njima visjeli su u dronjcima. Ostat će ožiljak, Raithen je znao. Ta gaje pomisao ogorčila jer je bio tašt glede svog izgleda. Po većini mjerila, bio je zgodan muškarac i brinuo se da tako i ostane. I to će mu dati živopisniju i prihvatljiviju ispriku za to kako su se sve te modrice pojavile na njegovom vratu. "Aha", progunñao je Pettit. "Tizi svećenici, uñu čovjeku pod kožu s visokim-i-moćnim putevima svojim. Uvijek se ponašaju ko da imaju nos za to stoje bolje za ovakve ko što smo ti i ja. Jednu ili dvije noći na straži poželio sam da poñem za jednim od njih i rasporim ga, pa ga ostavim da ga drugi nañu. Možda će tak' više cijeniti ono što mi ovdi radimo." Zadovoljan zbog toga što njegov život nije bio u opasnosti, osim ako je žena prenosila neku bolest koja se još nije pokazala, Raithen je uzeo rupčić iz džepa i svezao ga oko vrata. "To nije loša ideja, Pettit." "Hvala, kap'tane. Uvijek ja mislim. I, no, ovo ovdje je napušteni grad sa svim tim pričama o demonima i slično. Bilo bi to savršeno pravi vjernici meñu Cholikovom rajom." Nacerio se, otkrivajući nekoliko raštrkanih, mrljavih zuba koji su preostali u njegovim ustima. "Mogli bi se uplašiti i neki od ljudi." Raithen je u ogledalu pregledavao rupčić oko svoga vrata. Zapravo i nije tako loše izgledao na njemu. S vremenom, kada se rana pretvori u pravi ožiljak, izmislit će priče kako ju je dobio u rukama ljubavnice koju je priklao ili od koje je ukrao, ili od neke zaluñene i strasne princeze iz Kurasta koju je uzeo zbog otkupnine, a zatim ju, razdjevičenu, vratio njezinom ocu, kralju, nakon stoje dobio zlata u svojoj težini. "Pa, ljudima bi mogli reći stoje što, kap'tane." "Pettit, tajnu čuva samo jedan čovjek. Ugrozilo biju čak i daju dijelimo samo nas dvojica. Reći cijeloj posadi?" Raithen je stresao glavom i pokušao ne trzati se kada bi ga vrat zabolio. "To bi bilo glupo." Pettit je frknuo. "No, nešto se mora učiniti. Tizi su svećenici otkrili vrata tamo dolje u tizijem kunićnjacima. I, ako se može suditi po prošlom ponašanju tizijeh svećenika, neće nam dati da vidimo ništa od onoga stoje iza njih." "Vrata?" Raithen se okrenuo prema svom prvom časniku. "Kakva vrata?"

19

Krupnije gusar, Lon, napao Darricka Langa bez ikakva razmetanja vještinom mačevanja. Jednostavno je u obje ruke uzeo onaj svoj veliki mač i krenuo njime smrskati Darrickovu glavu, namjeravajući je raskoliti poput prezrele dinje. Potisnuo je svoju sablju gore. Znajući da postoji šansa da bi veći mač mogao presjeći njegovo sječivo, no nemajući drugog izbora za obranu, Darrick je presreo sječivo koje se spuštalo. Nije pokušao zaustaviti spuštanje mača, ali ga jest usmjerio u stranu, stupajući korak u stranu dok je to činio jer je očekivao da će gusar pokušati iznenadnu promjenu smjera. Ipak nije u potpunosti blokirao udarac i plosnata strana oštrice udari o njegovu lubanju gotovo ga onesvijestivši, ostavljajući ga dezorijentiranog. Rukovodeći se pukim instinktom i voñen izvježbanim reakcijama, Darrick je uspio zaglaviti protivnikovu oštricu svojom dok se nekada i svijet meñu sporim valovima kada bi ih Usamljena zvijezda pratila umjesto da siječe kroz njih. Oporavivši se malo, Lon je gurnuo Darricka unazad, no nije osvojio mnogo tla. Spretno se krećući s divljaštvom koje gaje ispunjavalo svaki put kada bi se borio, Darrick je koraknuo naprijed i udario gusara glavom u lice. Jaučući, Lon posrne unazad. Darrick nije pokazivao milost, ponovno krećući naprijed. Očigledno upošljavajući sve vještine koje je imao samo da ostane na životu, gusar se nastavio povlačiti, spotičući se i zapinjući na krševitom tlu dok je pokušavao hodati uz kosinu iza sebe. Samo tren kasnije, otišao je predaleko. Kao iz velike daljine, Darrick je čuo kako čovjekove čizme stružu po tlu koje se runilo, a tada je čovjek pao, mlatarajući i vičući, a na posljetku je ruke omotao oko svoje glave. Okrutno i brzo, Darrick šutne iz gusarove ruke njegovo sječivo, šaljući veliki mač u vrtnji kroz zrak da bi sletio u guštik desetak metara dalje. Lon je podigao ruke. "Predajem se! Predajem se! Daj mi milost!" No, omamljenom kakav je bio, za dlaku pogoñenog mačem, milost je bila izvan Darrickova dosega. Sjetio se tijela koja je vidio meñu plutajućim kršem kojeg su ostavili pljačkaši koji su zauzeli westmarchski brod. Čak i na to se bilo teško osloniti jer je njegov izmučeni um skliznuo još dalje u prošlost i prisjećao se batina koje mu je otac davao dok je bio dijete. Čovjek je bio mesar, krupan i grub, s moćnim otvrdnulim rukama koje su jednom pljuskom mogle oderati kožu s lica. Mnogo godina Darrick nije razumio ljutnju i gnjev svoga oca na njega. Uvijek je pretpostavljao daje on učinio nešto loše, da nije bio dobar sin. Tek kada je bio stariji, shvatio je sve u vezi njihova odnosa. "Milost", molio je gusar. No glavni glas koji je Darrick slušao bio je glas njegova oca koji ga psuje i proklinje, prijeteći mu da će ga prebiti na smrt ili ga raskr-variti poput svježe zaklane svinje. Darrick je povukao svoju sablju i Bez upozorenja sune mač koji odbije Darrickov udarac tako da je sječivo udarilo u zemlju samo nekoliko centimetara od glave koju je gusar prekrio rukama. "Ne", rekao je netko. Još uvijek izgubljen u sjećanjima na batine koje je dobio od očeve ruke, sadašnjost je preklopila prošlost, Darrick se okrenuo i podigao svoj mač. Nevjerojatno, netko ga je uhvatio za ruku i zaustavio njegov udarac, prije no stoje uspio zamahnuti. "Darrick, to sam ja. To sam ja, Darick. Mat." Hrapav i promukao od osjećaja, Matov glas je bio tek malo više od šapta. "To sam ja, k vragu. Baci ga. Trebamo ovog čovjeka živog." Glava mu je još uvijek bila ispunjena bolom, a vidno polje točkasto od gusarovog udarca. Darrick je zaškiljio i pokušao se usredotočiti. Sjećanje na one prošle dogañaje nevoljko gaje napuštalo dok se prisiljavao prokrčiti put do sadašnjosti. "On nije tvoj otac, Darrick", rekao je Mat. Darrick se usredotočio na svoga prijatelja. Osjećao je kako emocije hlape iz njega, ostavljajući ga slabog i svog u drhtaju. "Znam. Znam to." No, znao je da nije znao. Ne baš. Gusarov udarac gotovo mu je oduzeo svijest. Duboko je uzdahnuo naprežući se da razbistri glavu. "Trebamo ga živog", rekao je Mat. "Radi se o kraljevom nećaku. Ovaj čovjek ima podatke koje bi mogli iskoristiti." "Znam." Darrick je pogledao Mata. "Pusti me." Matove su oči pretraživale njegove, no stisak na ruci s mačem nije se kolebao. "Jesi siguran?" Gledajući preko prijateljevog ramena, Darrick je vidio druge mornare svoje obalne posade. Jedino se stari Maldrin nije doimao iznenañenim krvožednim ponašanjem koje je Darrick pokazao. Nije ih mnogo iz posade znalo za mračni bijes koji bi ponekad izmakao Dar-rickovoj kontroli. Nije mu pobjegao već dugo vremena, sve do večeras.

20

"Siguran sam", rekao je Darrick. Mat gaje pustio. "Ta su vremena iza nas. Ne moraš ih nikada više ponovno posjetiti. Tvoj nas otac nije pratio iz Hilsfara. Ostavili smo ga tamo prije svih tih godina. Ostavili smo ga tamo, i dobro smo Kimajući, Darrick je stavio sablju u korice i okrenuo se od njih. Prelazio je pogledom horizont, svjestan da su Matove oči još uvijek na njemu. Činjenica da mu njegov prijatelj nije vjerovao čak ni nakon stoje rekao daje u redu, brinula gaje i ljutila. Činilo se kao da čuje uvredljivi smijeh svoga oca kako mu odzvanja u ušima, kako ukazuje na njegovu bespomoćnost i nedostatak vrijednosti. Unatoč tomu kako se jako tjerao naprijed, probijajući se kroz časničku ljestvicu Mornarice Westmarcha, nikada neće biti u mogućnosti ostaviti taj glas iza sebe u Hilsfaru. Darrick je duboko uzdahnuo, naježivši se. "U redu onda, bolje da se bacimo na to, momci. Maldrine, uzmi nekoliko ljudi i dobavi nam nešto vode, molim te. Želim da se ovaj kriješ navlaži tako da se ne može rasplamsati zbog nečije namjere ili greške." "Na zapovijed", odgovorio je Maldrin, odmah se okrećući i pokazujući dvojici ljudi da mu se pridruže. Brza pretraga po stvarima stražara dobavila im je nekoliko mješina s vodom. Kada su ispraznili mješine na baklju od katrana, krenuli su do ruba litice po još vode da završe posao. Okrenuvši se, Darrick je pogledom ispitivao krupnoga gusara dok mu je Mat rupcem vezao ruke iza leña. "Koliko vas je ovdje bilo na straži?" upitao je Darrick. Čovjek je ostao nijem. "Neću se mučiti da te opet pitam", upozorio je Darrick. "U ovome trenutku, i pazi da u potpunosti razumiješ što ti sad govorim, bolja si mi pogodba mrtav negoli živ. Ne veselim se pokušaju da završim svoju misiju nosajući okolo zatvorenika." Lon proguta knedlu pokušavajući izgledati prkosno. "Da sam ti, ja bih mu vjerovao", nutkao gaje Mat tapšući ga po obrazu. "Kada je u ovakvom stanju, lakše mu doñe da naredi da te bacimo s planine neg' da te držimo na životu i nadamo se da znadeš neke odgovore na neka pitanja koja bi on mogao imat." Budući daje ležao na zemlji, Darrick je znao daje gusaru teško na bilo koji način osjećati da ima kontrolu nad situacijom. A i Matove su riječi imale smisla. Gusar jedino nije znao da Mat ne bi dopustio Darricku da djeluje tako impulzivno. No kako bilo, Darrick je "Hajde onda", poticao gaje Mat na onaj svoj dobroćudni način dok se smještao u čučanj pored zarobljenika. "Reci nam što znaš." Gusar ih je obojicu dočekao sa sumnjom. "Pustit ćete me živoga?" "Jest", složio se Mat bez oklijevanja. "Dat ću ti svoju riječ za to. Hoću. I pljunut ću na dlan da zapečatimo dogovor." "Kako da znam da vam mogu vjerovati?" pitao je gusar. Mat se malo nasmijao. "Pa, stari sinko, dosad smo te pustili da živiš, nismo li?" Darrick je gledao dolje na čovjeka. "Koliko vas je bilo ovdje?" "Samo nas dvojica", mrko je odgovorio gusar. "U koje se doba smjenjuje straža?" Oklijevajući, gusar je rekao: "Uskoro." "Šteta", primijetio je Mat. "Ako ne'ko bane u sljedećih nekoliko minuta, morat ću ti prerezati grlo, hoću." "Ja sam mislio da si rekao da ćete me pustiti živoga", prosvjedovao je gusar. Mat je ponovno potapšao gusara po obrazu. "Samo ako putem ne naletimo na gadna iznenañenja." Gusar je oblizao usnice. "Novi stražari neće stići do zore. Rekao sam ti to tako da vi možda odete, pa me Raithen ne bi toliko gnjavio što nisam zapalio baklju." "Pa," priznao je Mat, "bio je to dobar plan s tvoje strane. Ja bih vjerojatno pokušao isto to. No, vidiš, mi smo ovdje zbog stanovite stvari od velikog značaja." "Naravno", rekao je gusar kimajući. Matovo ponašanje, kao uvijek u većini slučajeva, bilo je tako ljubazno i puno razumijevanja daje to bilo zbunjujuće. Trenutno olakšanje proñe kroz Darricka. Promjena stražara usred noći nije bila nešto u što bi posumnjao, no potvrda mu je dala do znanja da još uvijek imaju nekoliko sati da vrate kraljevog nećaka prije nego što jutarnje svjetlo ispuni zemlju. "A stoje s kraljevim nećakom?" upitao je Mat. "On je tek dječak, i ja ne bih želio čuti da mu se išta neugodno dogodilo." "Dječak je živ." "Kap'tan Raithen ga ima", rekao je gusar brišući krv s usnice. "Drži ga na Bamkudi."

21

"A gdje onda možemo naći BarakuduT' upitao je Darrick. "U luci je. Kap'tan Raithen ne pušta da Barakuda ide igdje osim ako on nije na palubi." "Dobro." Darrick se okrene na istok. Opazio je da su se Maldrin i njegova posada vratili s mješinama koje su napunili iz rijeke koristeći uže koje su ostavili. "Podigni ovog čovjeka na noge, Mat. Hoću da mu se dobro začepe usta." "Na zapovijed." Mat je povukao gusara na noge i iz džepa uzeo još jedan rubac da napravi povez za usta. Kada je stupio bliže gusaru, Darricku je osjetio nelagodu kad se ovaj trznuo i pokušao odmaknuti od njega. Ostao je na mjestu samo zato što gaje Mat blokirao s leña. Lica samo nekoliko centimetara od gusarovog, Mat je tiho govorio. "Hajde da se ti i ja razumijemo." Kada se tišina izmeñu njih protegnula, gusar je pogledao u Mata koji mu nije ponudio podršku. Tada je zatvorenik ponovno pogledao Darricka i s nadom kimnuo. "Dobro", rekao je Darrick pokazujući mu ledeni osmijeh. "Ako pokušaš upozoriti svoje drugove, što bi moglo biti nešto za što si zainteresiran jer bi mogao biti sklon nekomu od njih, rasporit ću ti grlo onako mirno kako čovjek pori ribu. Kimni glavom ako si razumio." Gusar je kimnuo. "Nemam ljubavi za gusare", rekao je Darrick. "Ima načina da pošten čovjek zarañuje za život i bez da pljačka svoje bližnje. Ubio sam dosta gusara na Velikom moru i u Zaljevu Westmarcha. Još jedan neće previše podići prosjek, noja ću se bolje osjećati. Je li to jasno?" Ponovno je gusar kimnuo, a krokodilska suza pokazala mu se u očima. "Kristalno, gospodine", dodao je energično Mat tapšući gusara po ramenu. "Noja mislim da nećemo imati nikakvih problema s ovim čovjekom kada si mu ovako ljubazno objasnio stvari." "Dobro. Povedi ga, no drži ga blizu." Darrick se okrenuo i krenuo na istok prateći liniju planina Jastrebov kljun koja će ih odvesti dolje prema Taurukovoj luci. Stojeći pored tijela mrtve žene u sobi gostionice u Taurukovoj luci, Raithen je gledao Pettita koji je posegnuo u džep pod prslukom i izvukao komad papira. "Evo što me dovelo ovdje da te vidim kap'tane", rekao je prvi časnik. "Valdir je ovo poslao sad, stoje brže mogao nakon što su tizi svećenici pronašli vrata zakopana u onizim ruševinama." Raithen je prešao sobu i uzeo papir. Razmatajući ga, nagnuo se prema kaminu i lampi koja je bila na okviru kamina. Valdir je bio trenutni špijun kojeg je gusarski kapetan imenovao u Cholikovu grupu za iskapanje. Raithen ih je rotirao sa svakim novim dolaskom robova. Imenovani ljudi nisu marili za to, a činjenica da nisu postajali boležljivi i fizički propali poput drugih, privukla bi na njih pažnju najamnika koji su ostali lojalni Cholikovom zlatu. Papir je sadržavao crtež niza eliptičnih linija koje su bile centrirane jedna preko druge, i druge linije koja je išla kroz njih. "Stoje to?" upitao je Cholik. Nagnuvši se, Pettit ponovno pljune, no ovaj putje promašio pljuvačnicu. Otro je tragove pljuvačke sa svoje brade. "To je simbol koji je Valdir vidio na vratima. To su ogromna vrata, kap'tane, oko tri puta viša nego čovjek, kako Valdir kaže." "Govorio si s njime?" Pettit je kimnuo. "Otišao sam dolje razgovarati s nekima od najamnika s kojima radimo poso. Znaš ono, da ih zadržim na našoj strani. Odnio sam im par boca brendija koje smo skinuli s onog posljednjeg trgovačkog broda iz Westmarcha koji smo makli." Raithen je znao da to nije bio jedini razlog zašto se Pettit otišao vidjeti s ljudima. Budući da su gusari držali jedine žene u luci, činjeni- koje su unajmili morali su pregovarati o cijenama za usluge žena s Pettitom. Pettitova štedljivost bila je jedan od razloga zbog kojih ga je Raithen uzeo za svojeg prvog časnika. Pettitova vlastita spoznaja da mu je lojalnost osiguravala ne samo karijeru nego i život, držala gaje na mjestu. Pomagalo je i to stoje Raithen znao da se Pettit nije vidio kao kapetana, i daje njegovo jedino stremljenje prema moći bilo u službi kapetana koji je cijenio njegove okrutne i lukave metode. "Kada su svećenici našli vrata?" upitao je Raithen. Ako je Cho-lik znao, zašto svećenici nisu bili ondje? Raithen još uvijek nije znao zašto su Cholik i njegovi sljedbenici poput mrava puzali po ruševinama dvaju gradova, no uzbuñivala ga je njihova očita gorljivost za ono što su tražili, što god to bilo. "Evo taman", odgovorio je Pettit. "Kako se čini, kap'tane, ja sam bio u tizim tunelima taman kada je Valdir stigao s vijestima o njihovom pronalasku."

22

Raithenov je okretni um poskakivao. Svratio je oči na grubi crtež. "Gdje je ono kopile Cholik?" Imali su uhode takoñer i za svećenike. "Pridružio se kopačima." "Cholik je sada tamo?" Raithenova zainteresiranost postane još veća. "Jest, kap'tane. Jednom kad je riječ o tome otkriću stigla do njega, Cholik nije gubio vrijeme da 'vamo stigne." "I mi pojma nemamo stoje iza tih vrata?" Naravno, Cholik nije znao ni o kraljevom nećaku kojeg su Raithen i njegovi gusari držali zbog otkupnine. Obje su strane imale svoje tajne, samo što je Raithen znao da ih Cholik skriva. "Nemamo, kap'tane, no Valdir će nas obavijestit čim sazna o tome." "Ako bude mogao." Svaki put kada bi svećenici pronašli nešto za što su mislili da će biti značajno, udaljili bi sve robove iz područja dok se ne bi sve vratilo u prvotno stanje. "Da, ali ako itko to može učiniti, kap'tane, Valdir može." Preklapajući ce Juljicu i stavljajući je u džep, Raithen kimne glavom. "Radije bih imao nekoga tamo dolje sa svećenicima. Skupi posadu. Reci da se radi o naknadi za robove." "Cholik neće znati. On izrabljuje te robove dok ne odapnu, a zatim ih baci u onaj tamo veliki krvavi ponor." "Dobro, kap'tane. Primit ću se tada toga." "Stoje s našim gostom na Barakudi? " Pettit je slegnuo ramenima. "Oh, dobro se on drži, kap'tane. Zdrav je on ko drijen. Živ, on vrijedi puno, ali sad, mrtav, kap'tane?" Prvi časnik strese svojom prljavom glavom. "Pa, samo je otisak stopala izvañen iz gnojiva, zar nije?" Brižno, Raithen dotakne ranu na vratu ispod rupca. "Taj je dječak kraljev nećak, Pettit. Kralj Westmarcha ponosi se njegovim znanjem i time daje njegov potomak. Većinom tu djecu obučavaju svećenici, a oni se zanimaju za povijest, za stvari koje bolje da se zaborave, ja bih rekao." Osim tu i tamo kojeg zemljovida koji pokazuje gdje je brod krcat blagom potopljen u nepristupačnim vodama. "Da, kap'tane. Nevrijedno učenja, većina toga, ak' pitaš za moje mišljenje." Raithen ga nije pitao, ali nije objasnio na stoje ciljao. "Što misliš, kakvi su izgledi da dječak kojeg smo uzeli s tog posljednjeg od brodova iz Westmarcha zna dosta o povijesti i stvarima koje bi mogle zanimati svećenike? Možda čak zna i o ovome?" Potapšao je džep na prsima u koji je bio spremio papir sa simbolom. Razumijevanje svane u Pettitovim reumatičnim očima. Počešao se po svojoj zarasloj bradi i nacerio se otkrivajući nekoliko raštrkanih zuba umrljanih sokom španjolske mušice. "Da, kap'tane. Pa, ja b' reko da ima dobrih izgleda, baš bi'." "Idem razgovarati s dječakom." Raithen je s kovčega u dnu kreveta uzeo svoj pernati šešir i stavio ga na glavu. "Možda 'š ga morat probudit." rekao je Pettit. "On i nije baš preveć druželjubiv. Malom se lopuži svidjelo strgnuti starom Bullu uho kada gaje išao večeraske na'ranit." "Kako to misliš?" "Stari Buli, usto i otišo u ćeliju gdje držimo momka kao da to nije niš'. Taj mladac, izašo je iza grede gdje se bio skrio i pao dolje na starog Bulla. Izudarao starog Bulla s nekoliko dobrih udaraca tako debela ko što jest, pa skoro bi ga na smrt izmlatio, bi' sigurno. Kako je bilo, momkovo je dupe sigurno moglo letit s Bamkude." "Je li dječak ozlijeñen?" upitao je Raithen. Pettit je odmaknuo tu mogućnost. "Naja. Možda je dobio koju čvrgu na glavi zbog problema, no ništa što će na njemu ostati više od dan-dva." "Ne želim da se taj dječak ozlijedi, Pettit." Raithenov je glas postao oštar. Pettit se malo naklonio i počešao se po zatiljku. "Neću dopustit da ga itko od posade ozlijedi." "Ako taj dečko bude ozlijeñen prije nego ja budem gotov s njim," rekao je Raithen prekoračivši preko mrtve žene prostrte na podu, "držat ću tebe odgovornim. I iskalit ću se na tvojoj guzici." "Razumio sam, kap'tane. I, vjeruj mi, nemaš brige rude." "Skupi tu ekipu za zalihe, no nitko se ne miče dok ja ne kažem." "Bit će kako kažeš, kap'tane." "Razgovarat ću s tim dječakom. Možda on zna nešto o ovom simbolu." "Ako mogu predložiti, kap'tane, kad budeš tamo, samo pazi da dobro paziš na svoje uši. Momak je baš brz, baš je."

23

Buvard Cholik je zurio u velika vrata pred zidom. U svim godinama u kojima je znao za Kabraxisa i za sudbinu Ransima koji je zakopan pod Taurukovom lukom, nikada nije znao kako bi se osjećao kada bi jednom stao pred vrata koja su skrivala demonovu tajnu. Čak su ga i mjeseci planiranja i rada, povremenog dolaženja dolje u podzemne dubine da provjeri kako rade i da pobudi strah ili odmazdu u akolitima koji su radili pod njegovim vodstvom, ostavili nepripravljenoga. Mada je očekivao da će se osjećati ponosno i izvanredno dobro zbog svog otkrića, Cholik je zaboravio na strah koji gaje sada ispunjavao. Drhtaji, poput drmanja potresa skrivenog duboko u zemlji, prolazili su kroz njegovo tijelo. Želio je vrištati i zazivati arhanñela Yae- Cholik je znao daje odavno prošao crtu oproštenja koju bi nudio itko tko je pratio puteve Svjetla. A kakvo bi dobro oproštenje donijelo umirućem starom čovjeku? Svećenik je samoga sebe podbadao tim pitanjem posljednjih nekoliko mjeseci i učvršćivao svoj odgovor. Smrt je za njega bila samo nekoliko godina u budućnost. Ništa vrijedno nije ostalo na tome putu. "Gospodaru", šaputao je brat Altharin, "jesi li u redu?" On je stajao Choliku zdesna, dva koraka iza, poštujući naloženu liniju diskrecije za starijega svećenika. Dopuštajući da njegova frustracija spali tragove koji su ostali od njegova vlastita straha i nelagode zbog nadolazeće smrti, Cholik je rekao: "Naravno da sam u redu. Zašto ne bih bio?" "Bio si tako tih", primijetio je Altharin. "Kontemplacija i meditacija", odvratio je Cholik, "dvije su ključne sposobnosti koje mora imati svaki svećenik kako bi mogao razumjeti velike tajne koje nam je Svjetlo ostavilo. Bilo bi ti dobro da to zapamtiš, Altharine." "Naravno, gospodaru." Altharinova volja da neumoljivim tempom prihvati prijekor i rad činili su od njega prirodnog kandidata da bude zadužen za iskapanje. Cholik je promatrao masivna vrata. /// da o njima mislim kao o dverima? Tajni tekstovi koje je čitao nagoviještali su da su Kabraxisova vrata krila drugo mjesto kao i skrivene stvari koje je demonski gospodar ostavio za sobom. Robovi su nastavili raditi tovareći golim rukama kolica slomljenim kamenom pod svjetlom lampi i baklji. Njihovi su lanci zveckali i škripali po tvrdom stjenovitom tlu. Drugi su robovi radili s krampovima, stojeći na stijeni koja je okruživala vrata ili na vrhu krhke skele koja se tresla sa svakim zamahom. Robovi su jedan s drugim razgovarali prestrašenim glasovima, no takoñer su žurili da zgotove otkapanje vrata. Cholik je mislio daje to zato što su vjerovali da će se moći odmoriti. Ako ih nešto iza vrata ne ubije, mislio je stari svećenik, možda će se neko vrijeme odmarati. "Toliko dio vrata je otkriven", rekao je Cholik. "Zašto me niste "Gospodaru," rekao je Altharin, "nije bilo pokazatelja da smo blizu pronalaska vrata. Naišli smo na još jedan tvrd komad za iskapanje, na zid koji vidiš pred sobom, koji je skrivao vrata. Ja sam mislio daje to samo drugi dio zida spilje. Toliko nas je često put koji si nam izabrao doveo da probijamo kroz zidove postojećih katakombi." Graditelji grada konstruirali su Ransim da bi iskoristili prednost prirodnih spilja u području iznad rijeke Dyre, sjećao se Cholik iz tekstova. Spilje su omogućavale skladišni prostor za dobra kojima su trgovali, bile su prirodne cisterne vode koju su mogli upotrebljavati u uvjetima opsade - koja se dogodila nekoliko puta tijekom povijesti grada - i kao zaštita od prirodnih nepogoda jer su oštre oluje često harale s vrhunaca planina Jastrebovog kljuna. Taurukova luka, utemeljena nakon uništenja Ransima, nije ništa dobila pristupom spiljama. "Kada smo stali napadati ovaj zid," nastavio je Altharin, "odlamao se u velikim komadima. Zato je tako puno krša pred vratima." Cholik je promatrao robove koji su tovarili velike komade slomljenoga kamena u kolica, a zatim ih gurali prema stovarištima. Drugi su robovi punili velika vjedra manjim kršem i punili još kolica. Željezom okovani kotači cičali su na suhim osovinama i strugali po tlu. "Rad na otkrivanju vrata prošao je brzo", rekao je Altharin. "Čim sam saznao da smo ih našli, poslao sam po tebe." Cholik je zakoračio prema vratima, vukući se na posljednjim ostacima svoje snage. Noge su mu bile poput olova, a srce mu je udaralo o rebra. Previše se forsirao. Znao je to. Taj sukob s Raithenom i vradžbina koju je zazvao da uništi štakore gurnuli su ga preko njegovih granica. Dah mu je u prsima bio slab. Korištenje magije ponekad nije lako ostarjelima i nemoćnima. Magija ima svoje zahtjeve i često ljude ostavlja preslabima da vladaju iskrivljenim i slomljenim energijama. A on je do vradžbina došao kasno u životu nakon stoje protratio vrijeme u Crkvi Zakaruma.

24

Tlo se spuštalo prema vratima, i Cholikovi su se koraci nepravilno ubrzali. Robovi su ga primijetili kako dolazi i sklonili se s puta vičući jedan na drugoga da se maknu. Čekići su se dizali i padali dok je još robova postavljalo dodatnu je pao ljuljajući se poput viska iz fiksne točke. Četiri su čovjeka pala s njega. Lampa se razbila o stjenoviti pod i prolila lokvu ulja koje se zapalilo. Jedan od palih ljudi vrištao je od bola stežući zdrobljenu nogu. Svjetlo baklje otkrivalo je sjaj bijele kosti koja je probila kroz kožu. "Ugasite tu vatru", naredio je Altharin. Rob je bacio vjedro vode preko vatre, no uspio je samo pljusnu-ti prema golemim vratima, razbijajući plamen u male džepove. Jedan od najamnika stupio je naprijed i odsjekao prnjavu košulju s roba brzim rezovima svojega bodeža. Natopio je košulju u drugo vjedro vode, a zatim prostro namočeno platno preko vatre. Cvrčeći, vatra je zamrla. Cholik je zakoračio naprijed preko vatre, ne želeći pokazati ikakav strah od nje. Zazvao je mali štit da ga zaštiti od vatre i prošao kroz nju neozlijeñen. Čin je stvorio učinak koji je želio i odvukao pažnju robova sa straha od vrata te ga zamijenio strahom od njega. Vrata su bila prijetnja, no bezuba prijetnja. Cholik je u nekoliko prilika dokazao da se ne premišlja kad ih treba ubiti i baciti njihova tijela u ponor. Pribravši se, stojeći unatoč slabosti koja gaje ispunjala samo zato jer je odbijao hramati, okrenuo se robovima. Sve njihovo frenetično šaputanje je prestalo, osim stenjanja čovjeka koji je viñao slomljenu nogu. Čak je i on sklonio lice u pregib svoje ruke, slineći, ali više ne jecajući na glas. Znajući da mu treba još snage da se suoči s onime stoje ležalo s druge strane Kabraxisovih vrata, Cholik je izgovorio riječi moći, zazivajući sebi tamu koje se prije nekoliko desetljeća bojao, po kojoj je počeo prčkati prije nekoliko godina, i u koju je u posljednje vrijeme snažno ogrezao. Stari je svećenik držao podignutu svoju desnu ruku raširenih prstiju. Dok je govorio riječi, riječi zabranjene onima u Crkvi Zakaruma, osjetio je kako moć ulazi u njega, grizući kroz njegovo meso i prodirući u njegove kosti oštrim pandžama. Ako vradžbina ne uspije, bio je siguran da bi pao i riskirao da zapadne u komu dok mu se tijelo ne oporavi. Purpurni nimbusi zasjali su oko njegove ruke. Izleti munja i dotakne roba sa slomljenom nogom. Kada se purpurno svjetlo raširi- Cholik je nastavio govoriti, osjećajući se jači dok je vradžbina vezala čovjeka za njega. Njegove su riječi postale brže i sve sigurnije. Nevidljive ruke raširile su se poput orlovih krila oko roba na tlu, a zatim ga podigle mlatarajući njime po zraku. "Ne!" vrištao je čovjek. "Molim te! Preklinjemte! Radit ću! Radit ću!" Nekoć bi čovjekov strah i molbe mogle dirnuti Cholika. Te stvari nisu dirale Cholika intimno, jer stari se svećenik nije mogao sjetiti vremena u kojima bi pretpostavljao potrebe drugih svojima. No bilo je vremena u prošlosti kada je išao s misionarima Crkve Zakaruma da liječi bolesne i njeguje ranjene ljude. U posljednjoj gužvi izmeñu Westmarcha i Tristrama, ti su incidenti bili uobičajeni. "Neeeee!" vrištao je čovjek. Ostali su se robovi povukli. Neki od njih zazivali su pogoñenog čovjeka. Cholik je ponovno progovorio, a zatim zatvorio šaku. Purpurni nimbus je potamnio poput šljive na otečenom mesu, i proširio se po cijeloj dužini zrake koja je držala roba. Kada je tama dotakla roba, njegovo se tijelo zgrčilo. Užasno krckanje odjekivalo je spiljom dok su čovjekove ruke i noge mrvile vlastite zglobove. Ponovno je vrištao no, unatoč agoniji koja je zacijelo hodila njime, ostao je budan i svjestan. Nekolicina svećenika koji su s Cholikom napustili Westmarch, ali se još nisu odrekli puteva Crkve Zakaruma, klekla je i pritisnula lica o pod spilje. Učenje Crkve sadrži samo načela izlječenja, nade i spasenja. Samo Ruka Zakaruma, red ratnika koje je Crkva posvetila, i Dvanaest velikih inkvizitora, koji su tražili i borili se s demonskom aktivnošću unutar življa Crkve, koristili su blagoslove koje su Yaerius i Akarat dali onima koji su ih prvi izabrali pratiti. Buvard Cholik nije bio ništa od toga. Svećenici koji su mu dali svoje povjerenje znali su to. Vjerovali su da ih on može učiniti većima nego što jesu, no tek su sada vidjeli što mogu postati. Cholik je, hraneći se strahom i životom roba dok su mu dolazili kroz kanal vradžbine, bio svjestan da su ga neki od njegovih sljedbenika dočekali sa strahom, dok su ga drugi gledali proždrljivo. Okrijepivši se, nesiguran što da očekuje, Cholik je izgovorio posljednju riječ vradžbine.

25

Rob je vrisnuo u agoniji, no vrisak se prekinuo na polovici. Vradžbina je rasporila čovjeka na pola. Eksplozija krvi obojila je gri-mizom ustrašena lica najbližih ljudi i ugušila dvije baklje kao i preostale mlake plamena od razbijene lampe. Trenutak kasnije i sasušeni ostaci roba pali su na pod spilje. Iako je očekivao nešto, Cholik nije očekivao iznenadan nalet euforije koji gaje ispunio. I bolje takoñer odjekivala u njemu, slatka muka dok je vampirska vradžbina radila na učincima povratka snage. Letargija koje ga je obuzela nakon upotrebe prijašnjih vradžbina, nestala je. Čak su izblijedjeli i neki upalni bolovi koji su počeli pupati u njegovim udovima. Dio ukradene životne energije došao je k njemu, daju posudi i koristi kako misli da treba, no vradžbina je dio nje takoñer prebacila i u svijet demona. Magija koju su stvorili i dali demoni uvijek im je donosila korist. Cholik je stao uspravnije dok je magični nimbus oko njega sijevnuo iz gotovo crne nazad u purpurnu. Tada se paklensko svjetlo povuklo nazad u njega. Osvježen, udova koji su šumjeli, stari se svećenik okrenuo prema svojoj publici. Ono što je ovdje učinio večeras potaknut će reakciju u robovima, najamnicima, Raithenovim gusarima, pa čak i u svećenicima. Neki, Cholik je to znao, neće biti tu s jutrom. Oni će biti uplašeni njime i onim što bi on mogao učiniti. Taje spoznaja učinila da se Cholik osjeća dobro, moćno. Čak i kada je bio mladi svećenik Crkve Zakaruma i kada je bio u službi u Westmarchu, samo su se pravi pokajnici i oni bez nade koji su željeli vjerovati u nešto, uhvatili za njegove riječi. No ljudi u spilji gledali su ga kao što kanarinac gleda jastreba. Okrenuvši se od mrtvog roba, Cholik je ponovno krenuo prema vratima. Njegove su se noge micale s lagodnošću i pouzdanjem. Činilo se da su čak i njegovi vlastiti strahovi odgurnuti dublje u njegov um. "Altharin", viknuo je Cholik. "Da, gospodaru", odgovorio je Altharin tihim glasom. "Neka se robovi vrate na posao." Izvježbani u preživljavanju, znajući da nisu ponudili krvnu zakletvu, najamnici su pokazivali najveću žurbu pri tjeranju robova nazad na rad. Robovi su učvrstili srušenu skelu i rad je ponovno počeo. Krampovi su kidali zid spilje koji je prekrivao siva i zelena vrata. Maljevi su razbijali velike komade stijenja u komade dovoljno male da ih ljudi mogu nositi u kolica koja su čekala. Postojano udaranje i kvrcanje rudarskog alata stvorilo je ratnički ritam koji je odzvanjao unutar spilje. Svladavajući svoju nestrpljivost, Cholik je promatrao napredovanje robova. Kako su robovi radili, otpadale su cijele plohe stijene, razbijajući se o pod ili hrpe krhotina koje su već bile tamo. Najamnici su stajali meñu robovima zamahujući svojim bičevima i ostavljajući tragove i posjekotine na znojem natopljenoj koži. Povremeno bi najamnici čak i pomagali pogurnuti natovarena kolica. Rad se ubrzao. Ubrzo se pojavila jedna od šarki na vratima. Samo kratko vrijeme poslije toga, daljnji je rad otkrio još jednu šarku. Cholik ih je proučavao, postajući sve uzbuñeniji. Šarke su bile velike, čvornati uratci od metala i jantara kako je Cholik i očekivao prema tekstovima koje je pročitao. Metal je bio tu zato što gaje načinio čovjek, izradili su ga kovači da drži i pridržava, no jantar je bio tu jer je sadržavao esenciju prošlosti uhvaćenu unutar pomućenih zlatnih dubina. Kada je pomaknuto dovoljno krša da se načini put do vrata, Cholik je krenuo naprijed. Energija koju je uzeo robu, prema materijalima koje je čitao, neće dugo trajati. Kada jednom bude iscrpljena, on će biti ostavljen u gorem stanju nego stoje bio, osim ako ne stigne do svoje sobe i napitaka koje je tamo držao za obnovu svoje snage. Kako se približavao vratima, Cholik je osjetio snagu koja je bila sadržana unutra. Moćna prisutnost u njegovu mozgu u isto ga je vrijeme privlačila i odbijala. Posegnuvši u halju, izvadio je izdjelja-nu kutiju načinjenu od nesalomivog crnog bisera. Držao je kutiju u rukama. Bila je hladna poput leda na njegovim dlanovima. Pronalaženje kutije zahtijevalo je godine rada. Tajni tekstovi koji su se ticale nje i Kabraxisovih vrata bili su skriveni duboko u hrpama koje su se čuvale u crkvi u Westmarchu. Držanje kutije u tajnosti zahtijevalo je ubojstvo i prijevaru. Čak ni Altharin nije znao "Gospodaru", rekao je Altharin. "Nazad", naredio je Cholik. "I povedi svoju rulju sa sobom." "Da, gospodaru." Altharin se povukao nazad šapćući ljudima. Gledajući u poliranu površinu crne biserne kutije, Cholik je ostao svjestan masovnog egzodusa od njega i od dveri. Stari je svećenik duboko disao. Tijekom godina kojih je kutija bila u njegovom vlasništvu, dok je istraživao i otkrivao gdje je skriven Ransim i razvijao hrabrost za takav pothvat i očajanje, dovoljno jako da

26

mu dozvoli da se nosi s demonom s kojim se morao suočiti da uzme ono stoje želio, nikada nije bio kadar otvoriti kutiju. Ostalo je za vidjeti sadržaj kutije. Izdišući, koncentrirajući se na kutiju i vrata, Cholik je izgovorio prvu Riječ. Grlo gaje boljelo od muke, jer ona nije bila namijenjena ljudskome jeziku. Kako je Riječ napustila njegove usne, zaglušujuća grmljavina odjeknula je u spilji, i podigao se vjetar, iako nikakva vjetra ne bi trebalo biti unutar kamenih zidova. Eliptični crtež na tamnoj sivozelenoj površini vrata postao je duboko crn. Šumeći zvuk odjekivao je kroz spilju nadjačavajući grmljavinu i žestoki vjetar. Sklapajući lijevu šaku oko crne biserne kutije, Cholik je zakoračio naprijed, osjećajući hladnoću metala. Izustio je drugu Riječ, koju je bilo teže svladati negoli prvu. Jantarni komadi na velikim šarkama zasvijetlili su paklenskim žutim svjetlom. Izgledali su poput vatri zarobljenih u vučjim očima koje zrcale svjetlo baklji u noći. Vjetar je pojačao snagu, podižući fine prašinaste čestice koje su se zabijale u meso kada bi ga pogodile. Molitve su odzvanjale u spilji, sve upućene Svjetlu, a ne demonima. Bilo je to gotovo dovoljno da izmami Choliku osmijeh, jedino što je mali dio njega bio uplašen kao što su i oni bili. Na treću se Riječ crna biserna kutija otvorila. Paučinasta kugla, sjajeći se u tri različite nijanse zelene, podigla se iz kutije. Kugla se vrtjela pred Cholikovim očima. Prema materijalima koje je čitao, kugla je bila smrtonosna na dodir. Ako sada bude zateturao, kugla će ga proždrati i ostaviti samo Kugla je počela rasti, natičući poput jegulja koje su neki ribari vadili iz Velikog oceana. Hvaljeno kao egzotična delicija, meso jegulje, pripremljeno s doličnom brigom, donosilo je narkotično blaženstvo, no povremeno bi nosilo smrt čak i kada gaje posluživao majstor. Cholik nikad nije jeo jegulja, no znao je kako su se muškarci i žene koji su ih jeli morali osjećati. Na tren, Cholik je bio siguran da se ubio. Tad je sjajna kugla odletjela od njega i zabila se u Kabraxisova vrata. Pojačan do titanskih razmjera, boom magije koja je dotakla vrata manifestirao se kao fizička prisutnost koja je razbila stijenu s rubova vrata i odlomila stalaktite sa stropa spilje. Stalaktiti su se srušili dolje meñu stisnute robove, najamnike i pale svećenike Zakaruma. Cholik je nekako zadržao svoje uporište, dok su svi ostali oko njega popadali. Gledajući preko ramena, svećenik je vidio trojicu ljudi kako vrište u agoniji, no nije čuo nikakav zvuk. Osjećao je kao da mu je ispredeni pamuk ispunjao glavu. Jedan od najamnika bio je zanesen kratkim, sablasnim plesom sa stalak-titom koji gaje probo, a zatim se srušio. Grčio se dok je život hlapio iz njega. U nijemoj tišini koja se spustila na spilju, Cholik je izgovorio petu i posljednju Riječ. Eliptični se crtež zapalio na vrhu, izvan prstena. Iz početne točke, krvavocrvena kaplja pratila je elipse, čineći da sve sjaje dok je preskakala s jednog zgotovljenog prstena na drugi. Tada se ustremila na liniju koja je prolazila kroz sve prstenove, krećući se sve brže i brže. Kada je dosegla kraj crteža, kaplja je prsnula u skrletnoj divoti. Masivna sivozelena vrata su se otvorila, i zvuk se naglo vratio u spilju. Vrata su odgurala ostatak krhotina koje su se nalazile ispred njih. Cholik je promatrao u nevjerici i užasu dok je smrt lila kroz otvorena vrata iz nekog zaboravljenog ugla Gorućih paklova. 'arrick je provirivao dolje prema Taurukovoj luci, psujući oblacima zastrt mjesec koji se samo nekoliko trenutaka ranije pokazao korisnim. Ravnomjerno ugniježñena u donjim dijelovima planina Jastrebovog kljuna, tama koja je ispunjala grad činila je teškim raza-biranje detalja. Rijeka Dyre protezala se većinom u smjeru istok-zapad, tekući kroz kanjon koji je vrijeme usjeklo kroz planine. Ruševine grada ležale su na sjevernoj obali rijeke. Najširi dio grada bio je okrenut rijeci, koristeći pogodnosti prirodne luke. "U svoje doba," rekao je Mat tihim glasom, "Taurukovoj luci mora daje dobro išlo. Duboka luka kao ta, na plovnoj rijeci koja se proteže kilometrima, i dovoljno je široka da se plovi uzvodno. Ljudi koji su ovdje živjeli sigurno su uživali u dobrom životu." "E, ali ih ovdje više nema", istakao je Maldrin. "Pitaš se zastoje tako?" upitao je Mat. "Netko je usto i došao 'vamo i zdrobio njihov grad oko njihovih vražjih glava", rekao je prvi časnik. "Mislio sam da bi pametni ko što si ti vidjeli to i bez potrebe da im ovak'i ko što sam ja kažu." Mat se nije uvrijedio. "Pitaš se tko gaje zdrobio?"

27

Ignorirajući poznato prepiranje dvojice ljudi, koje bi ponekad bilo zamorno, a ponekad se pokazalo zabavnim, Darrick je uzeo maleni durbin iz torbice sa svoga pasa. Bila je to jedna od rijetkih osobnih stvari koje je imao. Obrtnik u Kurastu načinio je durbin, no Darrick gaje kupio od trgovca u Westmarchu. Mjedeno tijelo činilo je durbin gotovo neuništivim, a dobro oblikovanje učinilo gaje sklopivim. On je izdužio durbin i proučavao grad iz bližega. Tri su broda bila u luci. Na svima je bilo svjetala lampi koje su Darrick je pratio rijetku liniju gusara i lampi na obali, napokon se usredotočujući na veliku zgradu koja je pretrpjela djelomično razaranje. Zgrada se smjestila ispod debele stijene koja je izgledala kao daju je pomaknulo ono što je uništilo grad. "Napravili su si jazbinu", rekao je Maldrin. Darrick je kimnuo. "Garant su je napunili ženama i vinom", nastavio je prvi časnik. "Tako mi Svjetla, momče, znam da smo ovdje zbog kraljevog nećaka i sve, ali ne sviña mi se zamisao da ostavim te žene ovdje. Garant su ih pokupili s brodova koje su poharačili i onesposobili. Nije bilo načina da se točno procijeni broj ubijenih zbog morskih pasa." Darrick je zaškrgutao zubima pokušavajući ne zamišljati zlostavljanje što su ga žene morale izdržati u grubim rukama gusara. "Znam. Ako ima načina, Maldrine, ići ćemo za tim da i te žene oslobodimo iz ovoga." "To je dobar momak", rekao je Maldrin. "Ja znam ovu posadu koju si izabrao, Darrick. To su dobri ljudi. Svaki od njih. Ne bi im smetalo ni da poginu samo da budu junaci." "Mi nismo ovdje da poginemo", rekao je Darrick. "Mi smo ovdje da ubijemo gusare." "I poigramo se pakla s njima ako budemo imali priliku." Matov cerek sjajio se u tami. "Ne izgledaju kao da ozbiljno shvaćaju stra-žarsku dužnost dolje u ruševinama." "Imaju onolike promatrače duž rijeke", složio se Maldrin. "Da smo pokušali dovesti Usamljenu zvijezdu uzvodno, pa, sigurno bi nas uhvatili. Nisu mislili na malu silu odlučnih ljudi." "Mala je sila još uvijek mala sila", rekao je Darrick. "Ali, dok nam to dopušta da se brzo i tiho krećemo okolo, nećemo baš puno stajati i boriti se. Ima nas dvanaestorica, i ne treba puno da nas se pobije ako u ovo uñemo krivo i nesretno." Pomičući durbin, on je u glavi označio granice srušenoga grada. Tada je pažnju vratio dokovima. Dva mala doka lelujala su na vodi; pričvršćena za plutače načinjene od nepropusnih bačvi. Zbog krhotina drvenoga kolja dalje na istok od plutajućih dokova, Darrick je vjerovao da su nekoć tamo postojali trajniji dokovi. Izbrazdana zemlja iznad rijeke ukazivala je dovoljno duboko u luci tako da nije bilo opasnosti za brodove plitkoga gaza. Dva kolotura visjela su s tri grede nad palubama brodova. Redovi sanduka i bačvi zauzimali su prostor ispod kolotura. Šačica ljudi čuvala je skladište, no bili su zauzeti igrom bacanja kocki. Svi su čučali da vide ishod svakog bacanja. Svako bi malo radosni poklici dosegnuli do Darrickovih ušiju. Imali su kod sebe dvije lampe, postavljene na suprotnim stranama prostora za igru. "Što misliš, koji je od ovih Barakuda? - upitao je Maldrin. "To je brod na kojem je gusar rekao da se dječak nalazi, zar ne?" "Jest," odgovorio je Darrick, "kladim se daje Barakuda središnji brod." "Onaj pod punom stražom", rekao je Mat. "Da." Darrick je skupio durbin i stavio ga u vrećicu za svojim pojasom, poklopivši oba kraja. Stakleno dno kao i leće koje je imao u durbinu bilo je teško naći izvan Kurasta. "Imaš li tad plan, Darrick?" upitao je Mat. "Kao što uvijek imam", potvrdio je Darrick. Izgledajući trjeznije, Mat je upitao: "Ovo baš i neće biti zabava kako smo se nadali, zar ne?" "Ne", složio se Darrick. "No još uvijek mislim da to možemo riješiti." Ustao je iz čučećeg položaja. "Ti i ja prvi, Mat. Brzo i tiho kao što možemo. Maldrine, možeš li se ti još uvijek tiho kretati, ili si od Cookove tjestenine dobio previše u struku?" Usamljena zvijezda imala je novog pekara, i kulinarske su vještine tog mladića postale legendarne u Mornarici Westmarcha. Kapetan Tollifer morao je poduzeti neke mjere da uredi da se pekara dodijeli na njihov brod. Svaki mornar na Usamljenoj zvijezdi postao je sladokusac, no Maldrin je bio prvi koji je shvatio da pekar zapravo želi naučiti kako se plovi, i okoristio se dajući mu vrijeme za kormilom u zamjenu za tjesteninu. "Možda sam dobio kilu ili dvije u zadnjih mjesec-dva," priznao je Maldrin, "no nikad neću biti tako star ili tako debeo da se ne mogu nositi s mladim štencima. A ako budem, zavezat ću si uže oko vrata i Dacit se s prednjeg kaštela."

28

"Tad poñi s nama", pozvao gaje Darrick. "Vidjet ćemo još hoće- "A porad čega?" mrmljao je Maldrin. Darrick je krenuo nizbrdo, ostajući blizu ruba rijeke. Koloturi i stražari bili su gotovo dvjesto metara udaljeni. Grmlje i nisko drveće raslo je uz visoku riječnu obalu. Raithenovi su gusari bili lijeni očistiti više zemlje nego stoje to bilo neophodno. "Osim ako nisam krivo pročitao na onim bačvama", rekao je Darrick, "one sadrže kitovo ulje i viski." "Bilo bi bolje da sadrže neki od onizih čarobnjačkih napitaka što eksplodiraju", rekao je Maldrin. "Radit ćemo s onim što dobijemo", rekao je Darrick, "i bit ćemo sretni zbog toga." Pozvao je Tomasa. "Da", rekao je Tomas, izvlačeći se iz tamnih sjena. "Kad damo signal," rekao je Darrick, "žurno dovedi ostale ljude. Ukrcat ćemo se na srednji brod da potražimo kraljevog nećaka. Kada ga nañemo, skinut ćemo ga s tog broda čim prije je moguće. Iskoristi jedan od onih kolotura. Jasno?" "Da", odgovorio je Tomas. "Pokupit ćemo ga." "Htjet ću ga u jednom komadu, Tomas," zaprijetio je Darrick, "ili ćeš ti objašnjavati kralju kako je došlo do toga da njegov nećak bude ozlijeñen ili ubijen." Tomas je kimnuo. "Dijete u naručju, Darrick, tako ćemo tretirati dečka. Onako sigurno kako bi ga i vlastita majka čuvala." Darrick je potapšao Tomasa po ramenu i nacerio se. "Znao sam da sam našao pravog čovjeka za posao." "Samo budite oprezni tamo dolje, i ne budite preveć hrabri dok ne doñemo do vas." Darrick je kimnuo, a zatim krenuo nizbrdo prema riječnoj obali. Mat i Maldrin su ga pratili, tihi kao padanje snijega zimi. Raithen je pratio stube urezane u strmu obalu koja se nadvijala nad čamcima. Kada su stube prvi put bile uklesane u stijenu, bez sumnje su bile jednolike. Sad, nakon štete koja je bila nanesena gradu, bile su naherene na jednu stranu, stoje otežavalo spuštanje. Otkako je Raithenova posada bila skrivena u Taurukovoj luci, više nego jedan pijani gusar završio je dolje u vodi, a dvojicu ih je struja odvukla i Nosio je fenjer da si osvijetli put. Zlatni se sjaj poigravao na brazdama na brdu. Za dana, stijena je sjajila plavo, a škriljevac sivo. Različiti su nivoi bili označeni tamnjenjem boja sve dok stijena nije izgledala gotovo ugljenasto sivo prije no što bi se izgubila ispod nivoa rijeke. Magla je održavala meku prisutnost oko njega, no kroz nju je bez problema vidio tri broda. Dok je prolazio, gusari odreñeni za stražu bili su uspravni i izgledali su kao da su na oprezu. Obratili su mu se s pristojnošću koju je u neke od njih utjerao batinama. Iznenadna škripa užadi kroz koloture upozorila gaje na aktivnost gore. "Čuvajte se, vi veliki gadovi", vikao je grubi glas. "Imam teret živeža, baš imam." "Pošalji ga dolje", viknuo je gore prema brodu čovjek Raithenu slijeva. "Čekamo već tri ciganske godine. Kao da mi se želudac omotao oko kičme." Prislonivši se uz stijenu, Raithen je promatrao dok su spuštali kratku široku bačvu. Koloturi su usporili spuštanje bačve, stoje pokazivalo daje teret lagan. Miris usoljene krmetine prošao je na nekoliko centimetara od Raithena. "Stavio sam vam i bocu vina", viknuo je čovjek. "I vraški si blizu da udariš kap'tana Raithena njome, ti šeprtljo", viknuo je stražar koji je bio samo nekoliko metar-dva udaljen od gusarskoga kapetana. Uslijedila je prigušena psovka. "Oprosti mi, kap'tane", rekao je čovjek skrušenim glasom. "Nisam znao da si ti." Raithen je podigao fenjer tako daje čovjek jasno mogao vidjeti njegov obris. "Požuri." "Na zapovijed. Evo odmah, gospodine", gusar je povisio glas. "Vi momci, podignite tu bačvu. Treba nam još jedna, poslat ću vam je kasnije." Gusari na prvom brodu odbacili su užad, a ovi su potezali kuku nazad. Čim je prolaz bio čist, Raithen je krenuo do prvog malog privremenog doka koji je plutao na crnoj vodi. Popeo se uz mrežu koja je "Veče, kap'tane", pozdravio je gusar s ožiljkom na licu. Pola tuceta ostalih gusara učinilo je isto, no nisu usporili svoje napore da uzmu hranu iz bačve. Raithen je kimnuo ljudima, osjećajući bol u ranjenom grlu. Kada su brodovi bili u luci, postarao se da ljudi ne ulaze u brodska skladišta. Svi su brodovi bili potpuno nakrcani cijelo vrijeme u slučaju da moraju pobjeći u duboku vodu. Njegovi ostali brodovi bili su udaljeni nekoliko dana, ukotvljeni na sjevernoj obali u zaljevu koji bi mogao biti zlosretan za brod s premalo posade.

29

Debele daske premošćivale su razdaljinu izmeñu brodova. Riječna struja bila je dovoljno pitoma pa brodovi nisu potezali spone dok su bili u sidrištu. Na palubi Barakude, broda koji se nalazio izmeñu ostala dva, vidio je Bulla kako sjedi na pramcu i pucka lulu. "Kap'tane", primijetio gaje Buli i izvukao lulu izmeñu zuba. Bio je on krupan čovjek. Činilo se kao daje sastavljen od greda. Šal svezan oko njegove glave omatao mu je ranjeno uho, ne tragovi krvi bili su vidljivi duž njegova vrata. "Kako je dječak, Bulle?" upitao je Raithen. "Pa, dobro je, kap'tane", odgovorio je Buli. "Ima li razloga da ne bude?" "Čuo sam za tvoje uho." "Ta mala stvar?" Buli je dotakao svoje ranjeno uho i nacerio se. "Pa, ne moraš se ništa brinut kap'tane." "Ne brinem se zbog toga", rekao je Raithen. "Računam da jedan gusar kojeg svlada dječak nije vrijedan soli koje mu plaćam da bude član posade na mom brodu." Bullovo se lice zamračilo, no Raithen je znao daje to zbog nelagode. "To je samo zato što on izgleda kao nevinašce, kap'tane. Nisam se nadao od njega ovakvim smicalicama. A ta greda? Svidjelo mu se da me sruši na prepad. Baš sam u iskušenju da ga zadržim za sebe ukoliko ga kralj ne otkupi. Govorim ti istinu, kap'tane, učinili smo mi i gorih stvari od uzimanja nekog poput ovog momka za člana posade." "Imat ću to na umu", rekao je Raithen. "Da, gospodine..Nisam nudio ništ' osim poštovanja prema tebi i onom opakom malom momku doli u ćeliji." "Kap'tane, kunem ti se, nisam mu ništ' učinio." "Znam, Bulle", rekao je Raithen. "Moji su razlozi moji." "Da, gospodine." Buli je uzeo masivni prsten za ključeve s tkanice za svojim pojasom, a zatim stresao sadržaj svoje lule u rijeku. Dolje u ćeliji nisu bile dozvoljene nikakve vatre osim fenjera, a i oni su se rijetko unosili. Buli je ušao u mali prostor za teret. Raithen gaje pratio udišući poznati smrad. Kada je bio s Mornaricom Westmarcha, brodovi nisu smjeli tako smrdjeti. Mornari su bili zauzeti njihovim čišćenjem, natapanjem slanom vodom i octom da se ubiju sve gljivice ili plijesan koja bi pokušala nagristi drvo. Dječaka su držali u maloj ćeliji u krmenom dijelu broda. Nakon stoje otključao vrata ćelije, Buli je gurnuo svoju veliku glavu unutra, a zatim ju, jednako brzo, izvukao van. Posegnuo je i uhvatio dasku koja mu je letjela u lice, a zatim ju povukao. Dječak je pao na brodsku palubu, slijećući tvrdo na trbuh i lice. Brz poput ribe izvañene iz vode, pokušao je stati na noge. Buli gaje pribio za pod svojom masivnom čizmom. Nevjerojatno, dječak je pokazao golemo poznavanje pogrdnih imena. "Kao što sam i rekao, kap'tane," rekao je Buli s cerekom, "ovaj ovdje, pa, bio bi dobar gusar, baš bi." "Kapetan?" izderao se dječak. Čak i zarobljen pod Bullovom nogom, okrenuo je glavu i pokušao gledati gore. "Ti si kapetan ovog svinjca? Pa, da sam tvom mjestu, ja bih si od srama sašio vreću za glavu i ostavio si samo jednu rupu za oko." Osjetivši se po prvi put te noći uistinu zabavljen, Raithen pogleda dolje na dječaka. "On nije uplašen, Bulle?" "Uplašen", cičao je dječak. "Uplašen sam da ću umrijeti od dosade. Držite me već pet dana. Tri sam proveo na ovome brodu. Kad se vratim svojem tajki i on bude razgovarao sa svojim bratom, kraljem, pa, vratit ću se ovamo i sam pomoći da te ispraše." Skupio je šaku i udario po palubi. "Dopusti mi da ustanem, i daj mi mač. Borit ću se s tobom. Tako mi Svjetla, pružit ću ti bitku tvoga života." Uistinu iznenañen dječakovim ponašanjem, Raithen gaje proučavao. Dječak je bio suhonjav i mišićav. Počeo je gubiti djetinju ma- možda čak i trinaest. Gusta čupava tamna kosa krunila je dječakovu glavu, a svjetlo fenjera otkrivalo je da ima sive ili zelene oči. "Znaš li ti uopće gdje si, dečko?" upitao je Raithen. "Kad vas kraljeva mornarica isplati ili vam uñe u trag," rekao je dječak, "znat ću gdje ste. Nemoj misliti da neću." Čučnuvši i držeći fenjer bliže dječakovu licu, Raithen je ponovno trzajem oslobodio bodež u koricama na svojoj ruci. Zabio je vršak u drvenu palubu samo centimetar od dječakova nosa. "Zadnja osoba koja mije noćas prijetila", rekao je Raithen hrapavim glasom, "umrla je prije samo nekoliko minuta. Neće mi smetati da ubijem još jednu." Dječakove oči usredotočile su se na nož. Progutao je knedl, no ostao je miran. "Trebat će mi tvoje ime, momče", rekao je Raithen.

30

"Lhex", prošaptaoj e dječak. "Ime mije Lhex." "I ti si kraljev nećak?" "Da." Raithen je okrenuo oštricu noža, hvatajući svjetlo fenjera i cijepajući ga. "Koliko sinova ima tvoj otac?" "Pet, računajući i mene." "Hoće li mu jedan od njih nedostajati?" Lhex je ponovno progutao knedl. "Hoće." "Dobro." Raithen je podigao fenjer i udaljio ga od dječakovih očiju dopuštajući da ovaj vidi osmijeh na njegovom licu. "Ovo ne mora biti teško za tebe, dečko. No, ja mislim dobiti informacije po koje sam večeras došao." "Ja ne znam ništa." "Vidjet ćemo." Raithen se uspravio. "Podigni ga, Buli. Razgovarat ću s njim u ćeliji." Saginjući se, ostavljajući stopalo na mjestu, Buli je uhvatio dječakovu košulju jednom masivnom rukom i podigao ga. Bez vidljivog napora, odnio je dječaka nazad u malu ćeliju. S pretjeranom nježnošću, položio je dječaka u: udaljeni zid, a zatim stao kraj njega. "Možeš ići, Buli", rekao je Raithen. "Kap'tane," prosvjedovao je Buli, "možda još nisi shvatio za "Mogu se nositi s malim dječakom", rekao je Raithen vješajući fenjer o kuku na zidu. Uzeo je od Bulla ključ i poslao gusara van. Ispratio gaje pogledom. Hvatajući rešetke na vratima jednom rukom, Raithen ih je zatvorio. Zveket metala o metal glasno je odjeknuo u zatvorenom prostoru. Lhex se stao podizati na noge. "Ne ustaj", upozorio je Raithen. "Ako inzistiraš na stajanju, upotrijebit ću ovaj bodež i pribiti te jednom rukom za zid iza tebe." Smrznuvši se, napola ustao, Lhex je pogledao u Raithena. Pogled je bio od onih dječje nevinih i smionih. Pokušavao je ocijeniti je li gusarski kapetan mislio ono stoje rekao. Raithen je zadržao svoj ledeni pogled znajući da bi proveo ono s čim je zaprijetio. Očigledno, Lhex je isto to zaključio. S grimasom na licu, dječak je sjeo, no učinio je to s tvrdoglavošću. Koljena je ostavio podignuta, a leña sigurno položio uza zid iza sebe. "Mora da misliš da si nešto", zarežao je Lhex. "Prijetiš tako djetetu. Što radiš za doručak? Šutneš štene?" "Zapravo," rekao je Raithen, "dao sam jedno obezglaviti i isjeckati da se tebi posluže naresci za doručak. Kažu mi da su ga ispržili kao pile za tvoj podnevni obrok." Strah se ukazao u dječakovim očima. Ostao je tiho i promatrao Raithena. "Odakle ti takvo držanje, dečko?" upitao je gusarski kapetan. "Moji roditelji krive jedan drugoga", rekao je Lhex. "Mislim da sam ga dobio od oboje." "Misliš li da ćeš otići živ odavde?" "Kako god bilo", rekao je dječak, "neću otići odavde uplašen. Bio sam takav dok mi se to nije smučilo. Povraćao sam prva tri dana." "Ti si vrlo neobičan dječak", rekao je Raithen. "Volio bih da sam te prije upoznao." "Tražiš prijatelja?" upitao je Lhex. "Pitam samo zato jer znam da te se većina ovih gusara boji. Nisu oni ovdje zato što im se sviñaš." "Strah je puno bolje zapovjedničko oruñe od prijateljstva", odgovorio je Raithen. "Strah je trenutan i sluša ga se bez pitanja." "Ja bih radije imao ljude kao što sam ja." "Bez nekih ljudi mogu živjeti." "Mudar momak", rekao je Raithen. Zaustavio se, osjećajući kako se brod lagano ljulja na riječnoj struji. Dječak se nesvjesno pomicao s brodom, baš kao mornar. "Koliko si dugo bio na moru, Lhex?" upitao je Raithen. Dječak je slegnuo ramenima. "Od Lut Gholeina." "Bio si tamo?" "Brod je došao iz Lut Gholeina", rekao je Lhex, sužavajući oči i promatrajući zamišljeno Raithena. "Ako to nisi znao, kako si našao brod?" Raithen je ignorirao pitanje. Informacija je došla od uhoda Bu-yarda Cholika iz Westmarcha. "Što si radio u Lut Gholeinu?" Lhex nije odgovorio. "Ne igraj se sa mnom", upozorio je Raithen. "Loše sam volje."

31

"Učio sam", odgovorio je Lhex. To je, zaključio je Raithen, zvučalo obećavajuće. "Što si učio?" "Moj je otac želio da imam dobro obrazovanje. Kao kraljev mlañi brat, poslanje u inozemstvo i učio je od mudraca u Lut Gholeinu. Želio je isto i za mene." "Koliko si dugo bio tamo?" "Četiri godine", rekao je dječak. "Otkako mije bilo osam." "A što si učio?" "Sve. Poeziju. Književnost. Trgovinu. Predviñanje dobitka, iako je cijela ta stvar s kokošjim iznutricama prilično odvratna i nije ništa bolja od običnog nagañanja." "A stoje s poviješću?" upitao je Raithen. "Jesi li učio povijest?" "Naravno da jesam. Kakvo ti je obrazovanje ako ne učiš povijest?" Raithen je u svojoj bluzi potražio papir koji mu je Pettit dao. "Želim da pogledaš u ovaj papir. Reci mi što znači." Zanimanje kresne u dječakovim očima dok je ispitivao papir. "Ne mogu vidjeti odavde." Oklijevajući, Raithen uzme fenjer sa zida. "Ako išta pokušaš, dječače, osakatit ću te. Ako tvoj otac uvjeri kralja da te otkupi, morat ćeš se nadati da će te vidari moći ponovno zacijeliti, ili ćeš se vući "Neću ništa pokušati", rekao je Lhex. "Daj ovamo papir. Zurio sam u zidove danima." Dok nisi olabavio potporanj za krevet i napao Bulla, mislio je Raithen. Stupio je naprijed imajući na umu dječakove vještine i koncentraciju. Većina bi dječaka Lhexove dobi dosada bili balave olupine. Umjesto toga, kraljev se nećak zabavljao planiranjem bijega, čuvajući energiju i jedući tako da ostane zdrav i jak. Lhex je uzeo papir koji mu je Raithen pružio. Njegove brze oči strijeljale su po papiru. Oklijevajući, pratio je crtež kažiprstom. "Odakle ti ovo?" upitao je Lhex tihim glasom. Brod se zanio na rijeci, a voda je pljusnula o trup odjekujući kroz brod. Raithen je podnio promjenu u brodu bez previše razmišljanja. "Nije važno. Znaš li stoje to?" "Da", rekao je dječak. "Ovo je neka vrsta demonske minuskule. Taj simbol pripada Kabraxisu, demonu koji je navodno konstruirao Crni put." Raithen se povukao unazad i rekao podrugljivo. "Ne postoji tako nešto kao što su demoni, dečko." "Moji su me učitelji učili da imam otvoren um. Možda demoni sada nisu ovdje, no to ne znači da nikada nisu bili." Raithen je zurio u papir, pokušavajući razumjeti. "Možeš li ga pročitati?" Lhex je pustio nepristojan zvuk. "Znaš li ikoga tko može čitati demonsku minuskulu?" "Ne", rekao je Raithen. "No znam neke koji prodaju pergamente za koje kažu da su mape za skriveno demonsko blago." On je i sam kupio i prodao nekoliko takvih dok je njegovo vjerovanje u ta stvorenja raslo i padalo. "Ti ne vjeruješ u demone?" upitao je dječak. "Ne", rekao je Raithen. "Oni su dobri samo za priče koje se pričaju u krčmama ili uz laganu logorsku vatru kada se nema što drugo raditi." Ipak, dječakove su ga riječi zaintrigirale. Svećenik ovdje lovi demona? Nije to mogao povjerovati. "Što mi još možeš reći o ovome crtežu?" Staza je bila brazda na planini koja je išla paralelno s rijekom Dyre. Darrick je bio siguran da ju je Raithenova gusarska posada koristila pri izmijeni straže. On je ostao po strani od nje, izabirući sporiji put kroz grmlje. Mat i Maldrin su ga pratili, ostajući na putu koji je on izabrao. Kako su se približili rubu obale koji se nadvijao nad tri gusarske lañe, pramenovi srebrne magle stali su se motati po grmlju. Miris duhana očešao je Darrickov nos. Iako kapetan Tollifer nije dopuštao pušenje na Usamljenoj zvijezdi, Darrick je bio u okruženju nekolicine ljudi koji su pušili u lukama kroz koje su patrolirali i obavljali trgovinu. On sam nikada nije stekao tu naviku, i mislio je daje loša. I podsjećala gaje na očevu lulu. Grmlje i niz drveća završavali su na dvadeset metara od mjesta koje su gusari koristili za razmjenu svojih ukradenih dobara. Sjene su bojile hrpe sanduka i bačvi dajući mu još više zaklona da ga iskoristi. Jedan od gusara odmakao se od petorice koja su bacala kocku. "To me pivo iscrpljuje. Čuvajte mi mjesto. Vratit ću se." "Dok god imaš novca," rekao je jedan od gusara, "čuvat ćemo za tebe mjesto u ovoj igri. Ovo je tvoja nesretna noć, a naša sretna."

32

"Budi samo sretan što nas kap'tan Raithen stalno navodi prema debelim novčarkama", rekao je gusar. Otišao je u krug do one strane sanduka gdje se Darrick skrio u grmlju. Darrick je mislio da će se čovjek olakšati preko ruba obale, i iznenadio se kada je vidio kako je, kada se našao izvan pogleda ostalih, počeo frenetično kopati po vrećici o svome boku. Blijeda mjesečina dotakla je kockicu koja je upala u čovjekov spremni dlan. Gusar se nacerio i sklopio šaku oko kockice. Tada se stao olakšavati. Krećući se s gracioznošću mačke, Darrick se došuljao iza gusara. Podižući slobodni kamen s tla, Darrick gaje stisnuo u šaku i stao iza gusara koji je, dovršavajući, mrmorio mornarsku pjesmicu. Darrick je prepoznao pjesmu kao "Amergo i dupin djevojka", bludnu Darrick je zamahnuo kamenom. Osjetio je udar pri sudaru kamena i mesa i obmotao ruku oko onesviještenoga gusara da ga spusti na tlo. Ostavljajući srušenoga gusara izvan pogleda ostalih, Darrick je skliznuo do ruba obale. Provirio je dolje i vidio da su sva tri broda ležala u sidrištu ispod ispupčenja, kao stoje i mislio. Povukao se unazad i oslonio se ramenima na sanduk iza sebe. Oslobodio je svoju sablju i mahnuo prema Maldrinu i Matu. Oni su mu, ostavši sagnuti, prišli. "Hej, Timare," viknuo je jedan od gusara, "dolaziš li 'varao večeras?" "Kažem vam daje previše popio", rekao je drugi gusar. "Vjerojatno će svaki čas početi varati." "Ako ga vidim s njegovom otežanom kockicom još samo jednom," rekao je drugi gusar, "kunem se da ću mu odsjeći nos." Darrick je pogledao prema laganom usponu prema ruševinama Taurukove luke. Nitko nije dolazio putem koji je išao kroz ruševine. "Ostala su još četvorica", šaputao je Darrick. "Kada jedan od njih napravi buku, neće nam više biti skrivanja." Mat je potvrdno kimnuo. Maldrin je suzio oči i prešao palcem preko noža u svojoj šaci. "Bolje onda da nemaju izgleda da prave buku." "Slažem se", šaptao je Darrick. "Maldrine, pazi kako hodaš. Doći će odozdola čim obznanimo da smo tu. A mi ćemo obznaniti da smo tu. Mat, ti i ja ćemo se postarati da zapalimo brodove dolje." Mat je podigao obrve. "Bačve kitovog ulja", rekao je Darrick. "Ne bi trebalo biti tako teško dogurati ih do ruba obale. Past će ravno na brodove dolje. Treba ih skupiti s jedne strane Barakude i ja ću pogoditi jednu njezinu stranu." Smiješeći se, Mat je kimnuo. "Bit će zaposleni pokušajima da spase svoje brodove." "Da", rekao je Darrick. "Iskoristit ćemo pomutnju da doñemo na Barakudu i nañemo kraljevog nećaka." "Bit ćeš sretan ak' vas ne'ko odma' ne ubije", gunñao je Mal- Darrick se nasmiješio, osjećajući se nadmeno kako se uvijek osjećao kada se nalazio u metežu potencijalno opasne situacije. "Ako poživimo, duguješ mi pivo u Rickovoj krčmi u Wesmarchu." "Ja tebi dugujem?" Maldrin je izgledao kao da ne može vjerovati. "A kako bi bilo da ti meni kupiš je'no?" Sliježući ramenima, Darrick je rekao: "Ako svi zbog mene izginemo, platit ću ti tvoje prvo hladno piće u Gorućim paklovima." "Ne", prosvjedovao je Maldrin. "To nije fer." "Sljedeći put progovori prvi i ti ćeš moći odrediti uvjete", rekao je Darrick. "Timare!" zaurlao je jedan od gusara. "Vjerojatno je opao", rekao je drugi gusar. "Idem gaja potražiti." Darrick je polako ustao gledajući preko naslaganih sanduka dok je jedan od gusara ustajao od igre. Držao je u ruci svoju sablju dajući znak Matu i Maldrinu da ostanu dolje. Ako im fortuna bude bila naklonjena s još jednom žrtvom prije nego krenu, neka bude tako. Kad je čovjek stupio iza sanduka, Darrick gaje zgrabio, prekrio mu rukom usta i sabljom prerezao vrat. Darrick je držao čovjeka dok ovaj nije iskrvario. Izraz užasa preplavi Matovo lice. Darrick odvrati pogled od optužbe koju je vidio u prijateljevim očima. Mat je mogao ubiti da spasi prijatelja ili brodskog kolegu u vrelini bitke, no ubojstvo na način na koji gaje Darrick upravo počinio, bilo mu je strano. Za Darricka, tu nije bilo osjećaja kajanja ili krivnje. Gusari su zasluživali smrt, da li od njegove ruke ili od krvnikove omče u Westmarchu. Kada se gusarovo tijelo trgnulo po posljednji put, Darrick gaje pustio i udaljio se. Krv mu je zamazala lijevu ruku i ugrijala ga na hladnome vjetru. Znajući da posuñuju vrijeme, Darrick je uhvatio rub sanduka ispred

33

sebe i povukao se oko njih. Podigao je koljena i snažno se opro nogama o zemlju, jurnuvši prema trojici ljudi koja su još uvijek bila zaokupljena bacanjem kockice. Jedan od ljudi pogleda gore, privučen pokretima koji su išli prema njima. Otvorio je usta za povik upozorenja. Sebam Kabraxis je demon koji je stvorio Crni put", rekao je Lhex. "Što je Crni put?" upitao je Raithen. Dječak je slegnuo ramenima, okupan zlatnim svjetlom fenjera koji je držao gusarski kapetan. "To je samo legenda. Stare priče o demonima. Postoje tvrdnje daje Kabraxis samo dobro razrañena laž." "Ali, rekao si da je, ako se radi o demonu," rekao je Raithen, "sve nekoć bilo istina." "Rekao sam da se to temelji na nečemu stoje trebalo biti istina", odgovorio je Lhex. "No, tolike su priče ispričane otkako su Vizjereiji navodno počeli zazivati demone iz drugih svjetova. Neke od priča temelje se na dogañajima koji možda uključuju, a možda i ne uključuju demone, no mnoge od njih su potpune izmišljotine. Ili je priča bila razlomljena, ponovno ispričana i učinjena akrualnijom. Priče starih žena. Harsus, demon žabljeg lica iz Kurasta - ako je uopće postojao - postao je četiri različita demona u lokalnim pričama. Čovjek koji me je učio povijesti rekao mije da postoje mudraci koji rade pokušavajući sklopiti različite priče, ispitujući uobičajene veze koje ih spajaju i čine da samo jedan demon opstoji tamo gdje su prije stajala dva." "Zašto bi se gnjavili nečim takvim?" "Zato što bi navodno, prema tim neukim mitovima, trebalo biti drugih demona na slobodi u svijetu", rekao je Lhex. "Moj učitelj vjeruje da su ljudi proveli toliko puno vremena pokušavajući imenovati demone u mitologiji, daje bolje da ih se lovi nego da se čeka da počnu djelovati. Kako bi slijedili svoju lovinu, lovci na demone moraju znati koliko demona ima u našem svijetu i gdje ih naći. Mudraci istražuju te stvari." Dječak je frknuo. "Osobno, ja mislim da su svi demoni imenovani tako da mudri i skvrčeni mudraci mogu preporučiti upošljavanje lovaca na demone. Naravno, taj će mudrac dobiti je to iznuñivanje. Dobro smišljena strašljiva priča da se ispriča praznovjernim ljudima i odvoji ih od njihovog zlata." "Kabraxis", podsjetio je Raithen, postajući nestrpljiv. "U početnim godinama", rekao je Lhex, "kada su Vizjereiji prvi počeli eksperimentirati sa zazivanjem demona, pretpostavljalo se da će Kabraxis biti jedan od demona koje će stalno iznova zazivati." "Zašto?" "Zato stoje Kabraxis djelovao na mističnim mostovima koji su se protezali od demonskih svjetova prema našem svijetu puno lakše nego mnogi." "Crni put je most do Gorućih paklova?" upitao je Raithen. "Moguće. Rekao sam ti daje to stara priča. Ništa više." Lhex je potapšao crtež eliptičnih linija kroz koje je prolazila usamljena linija. "Ovaj crtež predstavlja moć koju Kabraxis ima da hodi izmeñu Gorućih paklova i ovog svijeta." "Ako Crni put nije most izmeñu ovog svijeta i Gorućih paklova, što bi onda mogao biti?" "Neki su rekli daje to put k prosvjetljenju." Lhex je protrljao lice kao da se dosañuje, a zatim je jako zijevnuo. "Kakvo prosvjetljenje?" upitao je Raithen. "Moć", rekao je Lhex. "Postoji li išta drugo što legende mogu ponuditi?" "Kakva moć?" Lhex je frknuo na njega lažirajući zijevanje i udobno se nasla-' njajući na zid iza sebe. "Umoran sam, i posustao sam od pričanja priča za laku noć." "Ako hoćeš," ponudio je Raithen, "mogu pozvati Bulla da te ušuška." "Možda mu navalim na drugo uho", predložio je Lhex. "Ti si zlo dijete", rekao je Raithen. "Mogu zamisliti zašto te tvoj otac poslao daleko na školovanje." "Ja sam svojeglav", ispravio je Lhex. "Postoji razlika." "Nije dovoljna u jednome", upozorio je Raithen. "Imam ja dovoljno zlata da mogu i bez tvoje otkupnine, dečko. To što želim da kralj plati, samo je retribucija za prošla poniženja koja sam pretrpio "Ti znaš kralja?" Lhexove su se obrve strelovito podigle. "Kakvu moć Kabraxis može ponuditi?" želio je znati gusarski kapetan.

34

Riječna struja ponovno je pomakla Barakudu. Plutala je visoko, a zatim se sklizala postrance trenutak prije no što će se smiriti. Jar-bolje je gore udaralo o motke i vješala. "Kažu da Kabraxis nudi besmrtnost i utjecaj", odgovorio je Lhex. "Osim toga, za one dovoljno hrabre, a ja ne mogu zamisliti da ima puno takvih, tu je pristup Gorućim paklovima." "Utjecaj na što?" "Ljude", rekao je Lhex. "Kada je Kabraxis zadnji put hodio svijetom - sudeći po mitovima koje sam čitao u filozofskim studijama koje sam proučavao - on je izabrao proroka da ga predstavlja. Čovjeka po imenu Kreghn, koji je bio mudrac-filozof. Pisao je o učenjima Kabraxisa. I kažem ti, bio je to vrlo težak svezak. Popeo mi se na neku stvar." "Demonova učenja? I to nije bila zabranjena knjiga?" "Naravno daje bila", odgovorio je Lhex. "No kada je Kabraxis prvi put ušao u ovaj svijet, tada nitko nije znao daje on demon. Tu su nam priču svima pričali, naravno, nema dokaza za nju. No Kabraxis je bolje proučen od neki od demona iz legendi." "Zašto?" "Zato što Kabraxis nije toliko krvožedan kao neki drugi demoni. Čekao je da doñe njegovo vrijeme, pridobivao sve više sljedbenika koji su prihvaćali načela koja je prenosio preko Kreghna. On je učio svoje sljedbenike o Tri jastva. Jesi li čuo za taj koncept?" Raithen je stresao glavom. Njegov je um mirno zujao dobivajući na brzini dok je pokušavao shvatiti stoje Buvard Cholik radio tražeći ostatke takva stvorenja. "Tri jastva," rekao je Lhex, "sastoje se od Vanjskog ja, načina na koji se osoba predstavlja drugima; Unutrašnjeg ja, načina na koji se osoba predstavlja sebi, i Sjenovitog ja. Sjenovito ja je prava narav muškarca ili žene, dio njega ili nje kojeg se on ili ona najviše boji -mračni dio koji svaka osoba s naporom pokušava sakriti. Kakulach nas uči daje većina ljudi previše uplašena da se suoči s tom istinom." "Postojanje Tri jastva je poznato", rekao je Lhex. "Čak i nakon stoje Kabraxis navodno prognan iz ovoga svijeta, drugi su mudraci i učitelji prenosili djelo koje je Kreghn započeo." "Kakvo djelo?" "Studiju o Tri jastva." Lhex je napravio grimasu, nezadovoljan Raithenovim slušateljskim vještinama. "Legenda o Kabraxisu je prva razvila teoriju, no drugi učitelji - poput Kakulacha - doprinijeli su našem razumijevanju toga kao cjeline. To jednostavno bolje zvuči izraženo pojmovima koji praznovjerne navode da povjeruju daje to bio jedan od djelića mudrosti koji nam treba da se spasimo od demona. Bajke i mehanizmi da se definira društveni red, eto stoje to bilo." "Čak i kad bi bilo tako," rekao je Raithen, "u tome nema moći." "Sljedbenici Kabraxisa uživali su u izlaganju svojem Sjenovitom ja", rekao je dječak. "Četiri puta godišnje, za vrijeme solsticija i ekvi-nocija, štovatelji Kabraxisa su se okupljali i slavili, otkrivajući tamu koja je prebivala u njima. Svaki grijeh poznat čovjeku bio je dozvoljen u ime Kabraxisa za vrijeme tri dana slavlja." "A poslije?" upitao je Raithen. "Grijesi su im bili oprošteni i isprani u simboličnoj Kabraxiso-voj krvi." "Ta vjerovanja zvuče glupo." "Rekao sam ti već. Zato to i jest mit." "Kako je Kabraxis stigao ovamo?" upitao je Raithen. "Za vrijeme Klanskih ratova Maga. Postojala je neka glasina da je jedan od Kreghnovih učenika ponovno uspio otvoriti prolaz do Kabraxisa, no to nije nikada potvrñeno." Je li Cholik to potvrdio? pitao se Raithen. I je li taj trag vodio ovamo, do masivnih vrata smještenih ispod ruševina Taurukove luke? "Kako je Kabraxis protjeran iz ovoga svijeta?" upitao je Raithen. "Prema legendi, protjerali su ga Vizjerei ratnici i čarobnjaci iz Duhovnih klanova", odgovorio je Lhex, "uz pomoć onih koji su stajali uz njih. Oni su zbrisali Kabraxisove hramove u Vizjunu i drugim mjestima. Ostale su samo ruševine zgrada i porušeni oltari tamo gdje su nekad bili demonovi hramovi." Raithen je to uzeo u obzir. "Ako bi čovjek mogao kontaktirati "I ponuditi demonu put nazad u ovaj svijet?" upitao je Lhex. "Da. Što bi takav čovjek mogao očekivati?" "Ne bi li obećanje besmrtnosti bilo dovoljno? Mislim, ako vjeruješ u takve besmislice." Raithen je mislio na tijelo Buvarda Cholika iskrivljeno od starosti i nadolazeće slabosti. "Da, možda i bi." "Gdje si to našao?" upitao je Lhex. Prije nego stoje Raithen mogao odgovoriti, otvorila su se vrata i Buli je stupio unutra. "Kap'tane Raithen", rekao je krupni gusar držeći visoko fenjer. Briga je bila razastrta po njegovome licu. "Napadnuti smo."

35

Samo nekoliko koraka od gusara koji je bio spreman vrisnuti, Darrick se odrazio u zrak. Ostala dva gusara koja su kockala posegnula su za svojim oružjem dok su Darrickova stopala udarala o gusarovu glavu. Iznenañen i udaren svom Darrickovom težinom i gotovo pre-pijan da bi mogao stajati, gusar je odletio preko strmog ruba riječne obale. Nije čak ni vrisnuo. Težak je udarac rekao Darricku daje gusar pogodio drvenu palubu broda umjesto rijeku. "Stoje, do vraga, to?" viknuo je gusar odozdola. Darrick je sletio na golo stjenovito tlo, udarivši se u kuk. Čvrsto je stisnuo svoju sablju i ošinuo najbližega gusara po nogama, rasjekavši mu oba bedra. Krv je umrljala čovjekove svijetlo obojene hlačice. "Pomoć!" viknuo je ranjeni gusar. "Hej, vi na brodu! K vragu, duboko me posjekao!" Prevalio se na leña pokušavajući izvući svoj mač iz korica no zaboravivši pustiti bocu piva koju je još držao. Uspravivši se i ponovno zamahnuvši sabljom, Darrick je natjerao gusara unazad, bliže rubu obale. Mlatio je okolo sabljom i zasjekao gusarov vrat raspolovivši ga uz štrcanje krvi. Sječivo sablje zaustavilo se u čovjekovoj kičmi. Podižući nogu, Darrick je gurnuo umirućeg čovjeka preko ruba obale. Okrenuo se, začuvši samo tren kasnije pljuskanje kad je gusar udario o vodu. Vidio je kako Mat upošljava zadnjega gusara na straži u postaji s namirnicama. Matova je sablja zaiskrila kad je pritisnuo svoga protivnika. Lako Psujući ispod glasa, znajući da imaju malo dragocjenog vremena da spase dječaka i da ne znaju zasigurno nalazi li se on na brodu koji dolje čeka, Darrick je stupio naprijed i spustio svoju sablju u mačevalačkom udarcu koji je raskolio čovjekovu lubanju. Mornarski mač nije galantno oružje. Namijenjen je da siječe i para jer su borbe na palubama brodova koji sijeku valove naginjale biti prljavštine voñene ponajviše očajem, snagom i srećom. Krv mrtvog čovjeka prsnula je preko Mata i po Darricku. Kad je gusar pao, Mat je izgledao zaprepašteno. Darrick je znao da njegov prijatelj ne odobrava udarac s leña ili dok je gusar već u borbi s jednim protivnikom. Mat je vjerovao u fer borbu kad je god to bilo moguće. "Idi po bačve", požurivao je Darrick cimajući svoj mač iz glave mrtvog čovjeka. "Nije čak ni vidio da dolaziš", prosvjedovao je Mat gledajući dolje u mrtvog čovjeka. "Bačve", ponovio je Darrick. "Bio je previše pijan da bi se borio", rekao je Mat. "Nije se mogao obraniti." "Mi nismo ovdje da se borimo." rekao je Darrick hvatajući Mata za krvavu košulju. "Ovdje smo da spasimo dvanaestogodišnjeg dječaka. A sad, kreći\" Gurnuo je Mata prema bačvama s uljem. "Tamo dolje te očekuje dosta fer borbi, ako ih trebaš." Mat je posrnuo prema bačvama s uljem. Zarivajući svoju sablju u korice za pašom, Darrick je osluškivao hajku i povike koji su dolazili s brodova ispod. Bacio je pogled na vrh kamenih stepenica usječenih u izbočinu. Maldrin je zauzeo položaj na vrhu stepenica. Prvi je časnik držao objema rukama buzdovan s drškom okovanom metalom. Trebale su obje ruke da bi se vladalo buzdovanom, no četvrtasta je glava obećavala smrskane lubanje, slomljene kosti ili razbijeno oružje. "Pazi na strijele, Maldrine", viknuo je Darrick. Kiseli cerek zgrčio se na usnama prvoga časnika. "Pazi ti tamo na svoje vlastito dupe, skiperu. Neću ja ić po tog tamo dečka." Darrick je prevalio bačvu na bok. Gusta je tekućina klokotala unutra. Radeći u žurbi, došao je iza bačve i gurnuo je rukama prema Kad je počeo, znao je da neće lako zauzdati inerciju bačve. Gurnuvši bačvu po posljednji put, gledao ju je kako se prevaljuje preko ruba i nestaje. Zaustavio se na rubu, malo se zanijevši, i pogledao dolje. Vidio je bačvu taman kadaje udarila o brodsku palubu. Pramenovi magle lizali su po palubi, no srebrnaste lokvice ukazivale su se na mjestima gdje je kitovo ulje odražavalo svjetla fenjera gusara koji su stražarili. Još jedno razbijanje privuče Darrickovu pažnju. Bacivši pogled u stranu, vidio je daje Mat uspio prizemljiti bačvu s uljem na drugi brod. Gusari su trčali po palubi i gubili oslonac i klizali se po drvenoj površini. "Ulje!" viknuo je gusar. "Gurnuli su bačve s uljem na nas!" Probivši se nazad do uskladištenih bačvi, Darrick je nogom prevrnuo još dvije i počeo ih gurati prema rubu obale. Grmljavinski glo-mot drvenih bačvi koje su udarale o stjenovito tlo odzvanjao je oko njega. Uzeo je jedan od fenjera koje su imali ljudi na straži. Mat mu se pridružio i zgrabio drugi fenjer. "Tizi ljudi tamo dolje, Darrick, neće imati mnogo mjesta za bijeg kada ovo jednom učinimo."

36

"Ne," složio se Darrick gledajući u prijateljevo zabrinuto lice, "a niti mi nećemo imati puno prostora za kretanje kad jednom budemo uzeli dječaka. Ne želim se morati osvrtati za tim brodovima, Mat." Sumorno kimajući glavom, Mat se okrenuo i trknuo prema rubu obale. Darrick se zaustavio taman toliko da krajičkom oka spazi ostatak posade s Usamljene zvijezde koja se spuštala trkom s brda. "Pomoć stiže, Maldrine", viknuo je dok je trčao prema rijeci. "Imam ono što imam ovdje", režao je Maldrin. Na rubu rijeke, Darrick je označio svoju točku procjenjujući podizanje i spuštanje broda na riječnoj struji i bacio fenjer. Zaštićen staklom, plamen je ostao na životu i jasno je gorio u fenjeru. Letio je prevrćući se u zraku dok se nije razbio na palubi broda usred razlive-ne lokve ulja. Na trenutak, fitilj se zagušio i umalo se nije ugasio u ulju. Tad su plamenovi liznuli preko ulja poput rahitičnog starog hrta koji se diže u posljednji lov. Plavi i žuti plamenovi, hranjeni vjetrom, kao i "Vatra!" viknuo je gusar. Uzburkana aktivnost ispunila je brodsku palubu dok su se gusari okupljali iz potpalublja. Samo je najpotrebnije ljudstvo ostalo na brodu. "Spasite te brodove", rikao je drugi gusar. "Kap'tan Raithen će vas pobit ak' ti brodovi potonu!" Darrick se nadao da će svi brodovi izgorjeti do kraja. Ako izgore, znao je da postoje izgledi da kapetan Tollifer otplovi s Usamljenom zvijezdom do Westmarcha i vrati se s još brodova i ratnika na vrijeme da uhvate Raithena i njegovu posadu koja prelazi preko tla do mjesta na kojem je gusarski kapetan ostavio svoju glavnu flotilu. Gledajući prema brodu na koji je Mat bacio bačvu, Darrick je vidio da se i on zapalio. Očito, Matova je bačva uhvatila takoñer i prostoriju s kormilom, dajući vatri zamah koji joj je trebao da uhvati jedra. Vatra je buktjela duž glavnog jarbola, pletući žurno preko užadi. "Mat", viknuo je Darrick. Mat gaje pogledao. "Jesi li spreman?" upitao je Darrick. Izgledajući samo malo nesiguran u sebe, Mat je kimnuo. "Uvijek sam spreman." "Dolje ćemo biti ti i ja", rekao je Darrick. "Trebam te da budeš uza me." Požurio je prema sredini obale ciljajući središnji brod i pružajući korak. "Bit ću uz tebe", odgovorio je Mat. Bez zaustavljanja, Darrick je po posljednji putkoraknuo na rub izbočine, i snažno se bacio prema ogradi od užadi, nadajući se da će uspjeti prijeći razdaljinu. Ako padne na palubu broda, bio je siguran da će nešto slomiti. Bijeg tada ne bi dolazio u obzir. Dok su Darrickove ruke posizale za ogradom od užadi, prstiju raširenih da se zakvače za užad, izbočina na obali se odvalila, a komad teške stijene se odrunio i padao prema gorućim brodovima i onom neoštećenom. "Tko nas je napao?" upitao je Raithen okrenuvši se prema vratima. Istog trena krenuo je prema njima. Njegova je glava bila toliko šuštanje odjeće dok nije bilo prekasno. Okrenuo se, znajući da je Lhex odabrao taj trenutak za akciju. "Ne znam", rekao je Buli. "Došli su i zapalili brodove s obje strane." Vatra? Raithen je pomislio kako nema strasnije objave na palubi broda. Čak i ako je plovilo probušeno, posada može ispumpavati vodu i držati ga suhim i plovnim dok ne doñu do luke, no vatra koja nesmetano gori brzo proždre drveni otok i platna jedara o kojima čovjek ovisi. Dok su dvojica ljudi bila jedan blizu drugoga, i s novim vijestima, Raithenova pažnja bila je usmjerena na krupnog čovjeka i obratno, a ne na dječaka. Za tren oka, Lhex se ustao i bio iza Raithena. Dok se gusarski kapetan okrenuo da zgrabi dječaka, mladi se zatvorenik sagnuo i jurnuo žestoko na Raithena da ga gurne u Bulla. Bio je na vratima prije nego su ga mogli zaustaviti. "K vragu", opsovao je Raithen gledajući kako dječak ubrzava kroz tamu ćelije i trči prema stepenicama koje vode na palubu. "Drž' ga, Bulle. No, želim ga živoga kad ga dovedeš nazad." "Da, kap'tane." Buli je odmah krenuo prevaljujući hitro udaljenost krupnim korakom. Raithen je pratio gusara. Lijeva mu je ruka čvrsto stezala držak mača. Već je mogao vidjeti sjajno svjetlo velike vatre kroz prostor za teret iznad njih. Sive vitice dima miješale su se s maglom koja se lijepila za rijeku. Bio je u pravu. Netko ih je neko vrijeme pratio kroz Zaljev Westmarcha. No, jesu li to bili drugi gusari ili kraljeva mornarica? Je li tamo samo nekolicina ljudi ili je mala armada zagušila rijeku? Ljestve prema glavnoj palubi podrhtavale su i tresle se u Raithenovim rukama dok se Buli penjao po njima. Bio je za petama krupnomu čovjeku i taman je došao na vrh kada je napukla izbočina nad vodom i odvalila

37

se s deset metara iznad njih. Gledao je gore u nevjerici dok su komadi izbočine lupali dolje poput streljiva iz katapulta. Veliki granitni blok pao je na pramac Barakude. Udar je slomio oplatu i strgao dio ograde od užadi. Barakuda se tresla kao da ju je Fenjer ispadne iz ruku gusara koji je bio srušen s nogu. Klizeći po drvenoj palubi, fenjer se prevalio nekoliko puta prije no stoje nestao preko ruba broda. Napredujući preko palube, držeći koljena povijena tako da ublaži divlje bacakanje Barakude koja je naprezala svoje vezove, Raithen je pogledao u druga dva broda. Oba su bila na brzom putu da postanu lomače. Plamen se već probijao kroz jarbolje lijevoga broda, a ni desni nije puno zaostajao. Tko je, do vraga, ovo učinio? Ispred njega, dječak je iskoristio gotovo sav svoj prostor za trčanje. Stajao je na rubu, leñima okrenut lelujavoj palubi. Pogled kojim je gledao crnu vodu oko broda ukazivao je da se ne žuri da okuša sreću s plivanjem. Buli se približio dječaku, gnusno vičući na njega, nareñujući mu da ostane miran. Raithen je vikao na svoju posadu, nareñujući im da nañu vjedra i pokušaju spasiti oba broda u plamenu. Ukoliko je njihovo mjesto skrivanja otkriveno, želio je sve brodove tako da može potegliti koliko god se može. Bačve i sanduci plutali su na rijeci oko Barakude, no neki od njih su samo tren kasnije potonuli. Osjećajući tromost s kojom je brod nalijegao na rijeku, znao je da ulazi voda. Udar koji je pogodio pramac zacijelo je oštetio i brod. A barem dio štete bio je ispod površine. Pregledavajući odlomljeni dio izbočine visoko gore, Raithen je znao da uništenje nije prirodna pojava. Nešto ju je prouzročilo. Njegov um odmah je odletio do Buvarda Cholika. Ruševine kroz koje su svećenici kopali bile su pod zemljom. Gusarski kapetan se u magnovenju pitao je li stari svećenik preživio svoju vlastitu pohlepu. Pokret u jarbolju privuče Raithenov pogled. Znao je daje netko gore. Okrenuo se, podižući svoj mač. u. Unirivši se na ogradi gusarskog broda Barakuda, Darrick je posegnuo za nakatrenim uzetom baš kada je Mat sletio iza njega. Unatoč iznenadnoj eksploziji koja je zbrisala red sanduka sa zalihama posañenih na rub litice, doskočio je na gusarsko plovilo. Ruke su ga još uvijek boljele od hvatanja hrapavog užeta od konoplje. "Uspio si", rekao je Darrick presjekavši uže premazano katranom. "Jedva", složio se Mat. "I je li to ona moja bajna sreća o kojoj si prije trabunjao? Ona je prokleta litica odletjela u zrak." "No ne s nama na njoj", usprotivio se Darrick. Kratki pogled na dva goruća broda dao mu je priliku da se osjeća ponosnim na njihov ručni rad. Pogledao je na kamene stepenice i vidio Maldrina kako se diže na noge. Eksplozija je oborila prvog časnika s nogu. "Eno dječaka", rekao je Mat. Darrick je pretraživao palubu ispod njih i ugledao malu priliku koju je do slomljenog pramca natjeravao veliki čovjek koji gaje pratio. Malo je sumnjao da je taj dječak kraljev nećak. Moglo je biti puno dječaka na gusarskim plovilima. "Darrick!" Pogledavši gore, Darrick je ugledao Tomasa kako stoji na rubu litice pored preostalog kolotura. Ostali su nestali s eksplozijom koja je izmijenila riječnu obalu. Tomas je mahao. "Spusti je ovamo", naredio je Darrick. Prihvatio se za nakatranjeno uže i zanjihao se od uzane ograde. Unatoč tome stoje brod tonuo u rijeku - procjenjivao je daje primao vodu - prešao je u luku krupnog čovjeka ostavivši malog dječaka u kutu. Došavši do kraja svojeg ljuljanja, okrenuo se nazad ciljajući velikog čovjeka. Krupni čovjek pogledao je uokolo umjesto gore pa nije vidio Darricka dok nije bilo prekasno. Savijajući malo koljena kako bi bolje apsorbirao udarac, Darrick se zabije objema nogama u velikog čovjeka, dohvativši ga preko ramena. Čak i tako, Darrick je osjetio kako mu se koljena naprežu od udara. Na trenutak je mislio da se čovjek neće ni pomaknuti i da će se on razbiti o njega kao val koji se razbija o greben. No, veliki je čovjek pao s palube, pruživši se naprijed u nemogućnosti da se zaustavi.

38

Ozlijeñen i zanjihan od udara, Darrick je pustio uže i pao na palubu, tek koji metar od dječaka. Odmah se dočekavši na noge, Darrick izvuče svoju sablju. "Drž' ga", naredio je visoki čovjek u verižnjači. Darrick se na vrijeme postavio da dočeka dvojicu gusara koja su navaljivala na njega. Plosnatom stranom sablje odbio je njihova oružja u stranu, a zatim zakoračio prema njima, okrenuo se i laktom udario jednog od gusara u lice. Čovjekov nos slomio se uz divlji prasak. Nije to bila časna stvar, no Darrick je znao da se ne suočava s časnim protivnicima. Gusari bi žarili oštricu u njegova leña onoliko brzo koliko bi i on to učinio njima. Gusar sa slomljenim nosom zateturao je u jednu stranu. Krv mu je umrljala lice, no nije pao. Još uvijek u pokretu, Darrick je trgnuo bodež iz svoje čizme, zavrtio ga i zabio ga gusaru meñu rebra, parajući njime kroz čovjekova prsa i zabijajući ga u srce koje se nalazilo ispod. Nastavio se kretati, parirajući svojom sabljom šeprtljavom napadu drugoga gusara i uputio protuudarac. Mat je doskočio na palubu samo tren kasnije. "Drži dječaka", naredio je Darrick. Zatim je povisio glas. "To-mas!" "Evo, skiperu", viknuo je Tomas odozgor. "Na putuje." Darrick se obranio od gusarovog pokušaja da ga probode, svjestan da će planina od čovjeka takoñer ponovno ustati. Krajičkom oka Darrick je vidio kako se spušta kuka s kolotura i malu mrežu za teret na njezinu kraju. "Lhex", rekao je Mat podigavši svoje prazne ruke bez prijetnje. Došli smo ovdje da se postaramo da stigneš sigurno kući. Ako nam dopustiš." Mreža za teret udarila je u palubu broda koji se propinjao, a uže od konoplje se olabavilo. "Da", rekao je dječak. "Dobro." Mat mu se nasmiješio posežući za mrežom za teret i vukući je prema dječaku. "Tad se udaljimo." Povisio je glas. "Darrick." "Samo tren", odgovorio je Darrick, okrepljujući se za predstojeću bitku. Odbio je sabljom gusarov mač u stranu, a zatim ga ukliještio niskim udarcem, sagnuo se i dohvatio ramenom gusara ispod pazuha upotrijebivši snagu da prevali čovjeka preko ruba broda. "Doñite ovamo", naredio je čovjek u crnoj verižnjači gusarima s desnog broda. Darrick se okrenuo da se suoči s krupnim čovjekom. Primijetio je povoj koji je prekrivao jednu stranu njegove glave. Kada je parirao čovjekovoj oštrici, iskušavajući mu snagu, Darrick je otkrio daje čovjek neobično snažan. Krupni se čovjek nacerio, ispunjen samopouzdanjem. Saginjući se da izbjegne udarac krupnog čovjeka, Darrick je stupio u stranu i nogom udario koljeno svoga protivnika. Nešto je krenulo, no krupnije čovjek nekako ostao na nogama, ponovno uzvrati-vši zamahom mača koji bi, daje pogodio, skinuo Darrickovu glavu s ramena. Krećući se brzo poput zmije u napadu, Darrick je nogom udario čovjeka u prepone. Kada se ovaj presamitio od bola, Darrick je izveo rotirajući stražnji udarac koji je dohvatio krupnog čovjeka po ranjenoj strani glave. On je zaurlao od bola i pao dolje, držeći se za glavu. Čovjek u crnoj verižnjači stupio je naprijed podižući svoje sječi-vo u stav en garde. Postavio je bez riječi, vještinom koju je trebalo uzeti u obzir, svoj mač koji je blistao pred njime. "Ja sam Raithen, kapetan ovog broda. A tebe jedan udisaj dijeli od toga da postaneš mrtvac." Bez upozorenja, borba mačevima poprimila je ubojitu ozbiljnost. Iako je bio vješt, Darrick je s teškoćama otklanjao oštricu. Ništa nije bilo izvan dosega čovjekova mača. Ubiti, oslijepiti ili osakatiti muškost, činilo se da će kapetan Raithen poraziti Darricka na koji god način bude mogao. Još uvijek urlajući u divljem bolu, krupni se čovjek uspravio na brodskoj palubi i jurnuo na Darricka. Šal oko njegove glave potamnio je od svježe krvi. Darrick je znao da nije on prouzročio ranu, samo je otežao svježu koja je već postojala. "Bulle!" zapovjedio je Raithen. "Ne! Odstupi!" Bijesan i povrijeñen, krupni čovjek nije čuo svojeg kapetana, ili gaje ignorirao. Trčao je na Darricka mašući svojim velikim mačem iza njega i pripremajući udarac kojem je u potpunosti nedostajalo stila. Buli se umiješao u napad svojeg kapetana i prouzročio da se Raithen povuče prije nego što se previše otkrije. Uzmičući pred krupnim čovjekom, Darrick je primijetio daje Mat doveo dječaka na sigurno, u mrežu za teret. "Tomas, povuci ih." "Darrick!" viknuo je Mat.

39

Kako su se fenjeri u blizini ljuljali s podizanjem i spuštanjem broda na riječnoj struji, sjenke su se vrtjele preko brodske palube u divljem zanosu. Posade druga dva broda borile su se gubeći bitke. Plamenovi su ih stremili prisvojiti oba kroz nekoliko minuta. Vrućina je nahrupila na Darricka dok su Tomas i njegovi ljudi stali povlačiti užad, navlačeći mrežu za teret gore prema vrhu litice. "Darrick!" viknuo je Mat brižnim glasom. "Ostani uz dječaka", naredio je Darrick. "Želim da sigurno ode odavde." Bacio se unazad pred udarcem krupnoga čovjeka kližući preko brodske palube i brzo se kotrljajući. Ponovno se osovio na noge dok je Buli navaljivao dolje na njega. Svjestan da se mreža za teret brzo podiže i daje posada s druga dva broda uspjela premostiti udaljenost uz pomoć hrastove daske, Darrick je načinio dva brza koraka prema naprijed, procjenjujući razdaljinu izmeñu sebe i Bulla. Skočio je naprijed, spustio bradu na prsa i snažno se bacio u kolut naprijed taman kada je krupni čovjek započeo svoj udarac. Okrenut naglavačke, usred koluta naprijed, Darrick je vidio kako je sječivo Bullove sablje prošlo na nekoliko centimetara od njega. Gusarov udarac izbacio je Darricka iz ravnoteže i on se morao lagano zaljuljati uspjevši održati ravnotežu i u tren oka se vratiti u stojeći položaj i skočiti u vis. Držeći jednu šaku na sablji, protežući ruku koliko god može, Darrick se usredotočio na mrežu za teret koju su vukli iznad njega. Pokušao je zaplesti prste u mrežu za teret, no promašio je za nekoliko centimetara. Tada gaje Mat zgrabio, zatvarajući moćnu ruku oko njegova zapešća. Odbijao gaje pustiti da padne iako gaje gravitacija vukla. "Imam te, Darrick." Viseći o njegovoj ruci, Darrick je vidio kako je Raithen trznuo rukom. Nešto metalno sijevnulo je u ruci gusarskog kapetana dok je povlačio ruku da se spremi za bacanje. Kada je gusarova ruka poletjela naprijed, Darrick je spazio vitak oblik noža za bacanje koji je jurio prema njemu s nepogrešivom preciznošću. Svjetlost baklje lomila se duž poput britve oštrog noža. Krećući i prije no što je imao vremena za razmišljanje, znajući da se neće moći izmaknuti, Darrick je zamahnuo svojom sabljom. Metal je zazvonio kad je sječivo sablje odbilo nož za bacanje. Darricku zastane dah u grlu. "K vragu, Darrick," rekao je Mat, "nikad nisam vidio tako nešto." "Sreća tvoja", rekao je Darrick gledajući bijesno lice gusarskog kapetana, nemoćna da ih zaustavi. Osjećajući se drsko samouvjereno i vraški sretan stoje živ, Darrick je salutirao kapetanu oštricom svoga mača. "Drugi put." Raithen se okrenuo od njega, izvikujući naredbe svojoj posadi i dovodeći je ured. Vrteći se pod mrežom za teret dok se nastavljao kretati prema gore, Darrick je ugledao kamene stepenice gdje se Maldrin susreo s gusarom. Kratkom serijom zamaha buzdovanom, prvi je časnik srušio gusara sa stepenica i poslao ga vratolomno dolje prema riječnoj luci. Tada su ruke zgrabile mrežu za teret i povukle ju na vrh litice. Darrick je uhvatio rub litice i povukao se gore dok je Mat svojim mačem rasijecao mrežu za teret, probivši se s kraljevim nećakom na Dječak se uspravio na noge. Krv je kapala iz posjekotina na njegovu čelu, nosu i jednoj uski. Tako je prošao u svem onom razaranju litice. Okrenuo je glavu kako bi se suočio s Darrickom: "Jeste li ti i tvoji ljudi ovo učinili?" "Ne", rekao je Darrick pregledavajući ruševine. Činilo se kao da se sve promijenilo i pomaklo. Zgrada koju su primijetili da gusari koriste nestala je pod hrpom ruševina. Dječak se odmaknuo od Mata, koji gaje pregledavao da se uvjeri kako ovaj nije jako ozlijeñen. Hladan se vjetar slijevao s planina Ja-strebovog kljuna, mrseći dječakovu kosu. "Što su to učinili?" upitao je dječak suhim glasom. "Kabraxis je samo mit. Dveri prema Gorućim paklovima samo su mit." Pogledao je gore u Darricka. "Zar ne?" Darrick nije imao odgovor za dječaka. Horda demonskih letećih kukaca izletjela je iz razjapljenog ždrijela demonskih vrata prema Buvardu Choliku. Podižući ruku, nadjačavajući grozno zujanje krila kukaca, i pokušavajući ne popustiti jakom strahu koji gaje gotovo potpuno obuzeo, starije svećenik izgovorio riječi zaštitne čarolije. Nije znao hoće li djelovati na stvorenja, no znao je da se ne može nadati da će trčati u formi u kojoj je bio. Kukci su proletjeli pored Cholika. Strujeća masa tirkiznih i stak-lasto-zelenih oklopa i krila osvijetljenih svjetlom baklji i fenjera koji su se koristili da osvijetle područje radova, probilo se kroz ustajali zrak spilje. Došavši do prvog reda robova, kukci su se zabijali u žrtve poput strijela, probadajući duboko u njihova tijela, cijepajući odjeću da doñu do mesa ispod nje.

40

Robovi su vrištali, no njihova se agonija jedva čula od brojanja krila kukaca. Znatiželjan i preplašen, nadajući se da će se oni pokazati dovoljnima za žrtvu demonu, Cholik je promatrao dok su robovi skakali iz svojih skrovišta. Kukci su se uvijali u mesu robova nalikujući tucetima izraslina i čireva. Ludi od bola i užasa svoga položaja, robovi su pokušali trčati. Većina ih nije prešla više od tri ili četiri koraka baklji palo je s njima stoje ostavilo pojedinačne vatre da gore u nizu prema ulazu. U nekoliko sekundi je više od pola robova, najamnika i svećenika ležalo mrtvo. Kukci su im do gola oglodali kosti. Okrvavljeni bijeli kosturi sjajili su se na svjetlu baklji. Dok su demonski kukci skidali meso sa svojih žrtava izgledalo je kao da se pojavila krvava izmaglica. Napuštajući mrtve, kukci su odletjeli do stropa spilje i pobjegli meñu stalaktite. Njihovo se zujanje samo malo utišalo, a oni su postali promatrači sljedećih dogañaja. Buvard Cholik zurio je u mračne dubine otvorenih vrata pred sobom. Strah mu se uvukao u kosti, no nije to bio strah od onoga što je ležalo pred njime. Istina, bilo je nekog straha pred nepoznatim, no najveći strah koji je imao bio je da moć koju je našao s druge strane tih vrata neće biti dovoljna da odagna svu štetu koju su nanijeli pijesci vremena. Ili, moguće, da ga moć s druge strane bude smatrala nedostatnim ili ga ne bude željela. Nakon što je istupio iz Crkve Zakaruma, užasno je bilo razmišljati o tome da će ga demon odbiti. "Gospodaru", šaptao je Altharin. Čovjek je nekako izbjegao uništenju koje je zgromilo većinu ljudi oko Cholika. "Gospodaru, trebali bismo ići." "Tada idi", rekao je Cholik i ne pogledavši u čovjeka. "Ovo je zlo mjesto", rekao je Altharin. "Naravno da jest." Cholik je navukao halju oko sebe, udahnuo posljednji put i odlučno stupio prema vratima da se susretne sa svojom sudbinom. Čak i na otvorenim vratima, sve stoje Cholik mogao vidjeti bila je beskonačna tama koja se protezala pred njim. Zaustavio se na tren na pragu, u napasti da vikne. Bi li demon odgovorio da on progovori? Nije znao. Tekstovi koje je čitao, koji su mu dali informacije da doñe ovoliko daleko, nisu predlagali ništa iza ove točke. Negdje ispred, ukoliko su tekstovi bili u pravu, Kabraxis je čekao čovjeka koji će ga ponovno pustiti u svijet. Hladan povjetarac pirio je iz zjapećeg prostora ispred starog svećenika. Možda se tada trebao okrenuti, no hladnoća je samo po- umrijeti večeras, nego da mora živjeti sa svim svojim nadama razbijenim i neispunjenim. A još bolje od toga bilo bi živjeti s uspjehom svojih nastojanja. Stupio je naprijed i ušao u tamnu prostoriju. Istog trena utišao se postojani huk kukaca skrivenih pri stropu spilje. On je znao da to nije samo zato što je on ušao u drugu spilju u sustavu spilja ispod Ransima i ispod Taurukove luke. Zvuk se utišao zato što se tim jednim korakom odmakao daleko od spilje. Hladnoća je prljila Cholikovo meso, no njegov strah i njegova odlučnost da odbije smrt vodile su ga dalje. S osvijetljenom spiljom iza sebe, mogao je vidjeti uske zidove tunela s obje strane dok je prolazio, no još uvijek nije vidio ništa od onoga što je ležalo pred njim. Ti si čovjek, zatutnjio je duboki glas unutar svećenikove glave. Iznenañen, Cholik je umalo posrnuo. "Da", rekao je. Samo slab čovjek? A žudiš se suočiti s demonom? Glas je zvučao zabavljeno. "Ljudi su poklali demone", rekao je Cholik nastavljajući prema uskom tunelu. Nisu ih poklali, bio je uporan duboki glas. Tek su uspjeli odagnati demone iz tvog svijeta. No samo na neko vrijeme. Diablo se vratio. Drugi nikad nisu bili prisiljeni otići. Drugi se još kriju, a za to se čak niti ne zna. "Ti si bio prisiljen otići", rekao je Cholik. Rugaš li mi se, čovječe? "Ne", rekao je Cholik skupivši svu svoju hrabrost. Stari tekstovi nisu govorili o tome što će se ukazati na ovoj strani vrata, no znao je iz drugih čitanja da su demoni prezirali strah. On je bio oruñe, poput kovačeva čekića, i bio je korišten da se savijaju i oblikuju ljudski životi koje su oni kontrolirali. Susresti se s demonom značilo je kontrolirati strah. Nemoj si lagati, čovječe. Bojiš me se. "Kao što bih se bojao padati s visoke litice", složio se Cholik. "Ipak, dok se penje, čovjek se mora suočiti sa strahom od pada i nadići ga."

41

Cholik je oblizao usne. Sve upale i bolovi njegovih uznapredo-valih godina ponovno su se smjestili u njemu, dajući mu do znanja da je vradžbina koju je upotrijebio da izmuze životnu energiju iz roba bila opozvana. "Ja se moram više bojati da ću živjeti svoj život zarobljen u krhkoj ljušturi tijela, nego iznenadne smrti." Ja sam demon. Buyarde Cholik. Zar ne znaš da riskiraš umiranje stoljećima? Cholik malo posrne u tami. Nije mislio o tome. U godinama u kojima je proučavao Kabraxisa i Crni put, tražio je samo znanje. Kada je pridobio Raithena na svoju stranu da mu pribavlja robove i omogućuje prijevoz, mislio je samo o iskapanju ruševina Ransima kako bi otkrio vrata. Cholik učini da mu glas bude čvrst. "Ti tražiš izlaz iz svojega zatvora, lorde Kabraxis. Ja mogu biti taj izlaz." Ti? Tako krhak i slab i blizu smrti kao što jesi? Demon se nasmijao. Šuplja gromoglasna buka zarobljena u tunelu zvučala je zlobno i vibrirala kroz Cholikovo tijelo. "Ti me možeš učiniti cijelim i jakim", rekao je Cholik. "Ti mi možeš vratiti moju mladost. Čitao sam da ti imaš tu moć. Tebi treba čovjek mladih godina da ti pomogne da povratiš moć koju si nekoć imao u mome svijetu." Zaustavio se. "Ti me možeš učiniti tim čovjekom." Vjeruješ li u to? "Da." Buvard Cholik je vjerovao u demonovu moć kao što je vjerovao u sve što gaje učila Crkva Zakaruma. Ako je jedno lažno, onda je sve lažno. No ako je istinito - Tada hodi, Buyarde Cholik, nekoć svećenice Crkve Zakaruma i neprijatelju demona. Hodi da vidimo što se dade učiniti od tebe. Nervozni strah i očekivanje vrilo je u starome svećeniku. Mučnina mu se motala želucem, i na trenje pomislio da će povratiti. Usredotočio se koristeći sve tehnike koje je naučio dok je služio Crkvi, goneći svoje umorno, bolno tijelo dalje. Zvijezda je granula u tami pred njim šireći u svim smjerovima paučinasto srebrno svjetlo. Kameni zidovi s obje strane su se otopili, otkrivajući samo tamu noći. Nije bio zatvoren. Stajao je na stazi koja je nestajala ispod puta kojim je hodio. Tek tada je shvatio da više ne stoji na kamenom podu nego na lelujavom mostu od ljudskih kostiju. Kosti ruku, nogu i rebara tvorile su most pomiješane s gdjekojom cijelom ili oštećenom lubanjom. Cholik je usporio. Osjećao je kako se most vrtoglavo pomiče pod njim. Jedna lubanja sklizne sa svog mjesta pred njim, zatim udari i zazveči otkotrljavši se niz most, te napokon udari o bedrenu kost i odskoči preko ruba mosta. Cholik je promatrao kako lubanja pada. Slomljena čeljust visjela je nakoso kao pri vrisku. Lubanja je dugo padala vrteći se, da bi napokon nestala izvan dosega srebrne zvijezde koja je čekala na kraju mosta. Tek je tada Cholik shvatio da kosti nisu zalijepljene. Ležale su upoprijeko, uložene jedna u drugu kako bi osigurale potporanj za onoga koji je prelazio most. Bi li se vratio, Buyarde Cholik? Prije no što se uspio zaustaviti, Cholik je pogledao nazad duž mosta. Na nekoj udaljenosti od njega, koliko daleko, nije mogao reći, pravokutna vrata zjapila su otvorena nazad u spilju pod ruševinama Ransima. Baklje i fenjeri treperili su u spilji, a ogoljeni su kosturi ležali na neravnom podu. Misli o povratku u prividnu sigurnost spilje motale su se Cholikovom glavom. Eksplozija zatrese most. Cholik je u očaju gledao kako dijelovi iskrižanih kostiju lete visoko iznad mosta. Izbačene kosti padale su kroz tamu poput lišća, lutajući i vrteći se. Pukotina na mostu bila je prevelika da bi je Cholik preskočio. Stari je svećenik shvatio daje zarobljen na mostu. Neka to bude tvoja prva lekcija, rekao je demon. Ja ću biti tvoja snaga kada ne budeš imao vlastite. Znajući da je osuñen, Cholik se okrenuo i pogledao most od kostiju. Srebrna je zvijezda sjala jače otkrivajući veći komad puta. Most od kostiju nastavio je voditi gore, no išao je cik-cak naprijed--nazad. Na meandrima se nalazilo nešto poput stabala. Cholik je oklijevao pokušavajući skupiti više snage, no znajući daje u njegovu tijelo nije preostalo. Hodi, Buyarde Cholik, bockao gaje demon. Svoj si izbor načinio kad si stupio kroz ta vrata. Imao si samo iluziju da se možeš Cholik je osjećao kao daje velika ruka pritisnula njegova prsa, istiskujući dah iz njega. Stoje tad njegovo srce? Hoće li ga napokon iznevjeriti? Ili je to osveta Zakaruma što je napustio Crkvu? Naravno, rekao je Kabraxis, mogao bi se baciti s mosta. Cholik je bio u napasti, ali samo na tren. Napast nije dolazila od straha nego od pobune. No to je bila samo trenutna iskra. Strah od smrti u njemu bio je pobješnjeli oganj. Podigao je nogu i nastavio.

42

Kada se približio prvomu od stabala, vidio je da na njima ima voća. Kad je bio bliže, vidio je da su voće nadrvetu sićušne ljudske glave. Mala lica bila su ispunjena strahom. Njihove usne pomicale su se u molbi koja mu je tek tada postala čujnom. Iako nije mogao razumjeti njihove riječi, Cholik je razumio njihovu patnju. Zvuk je bio podsvjestan, navala bola i očaja, na neki način užasno melodična. Izmučeni glasovi, rekao je Kabraxis. Nije li to najslañi zvuk koji si ikad čuo? Cholik je nastavio hodati. Naišao je na još jedan meandar i još jedno drvo i još jedan kor beznaña i bola. Dah mu je gorio u prsima. Osjećao je kao da mu željezne trake stišću prsa. Posustao je. Hodi, Buyarde Cholik. Još samo malo dalje. Hoćeš li umrijeti tu i postati jedna od voćki na drvetu? Bol je zamagljivao pogled starog svećenika, no on je podigao glavu nakon sljedećega zavoja, i vidio da most nastavlja ravno prema malom otoku koji je lebdio usred tame. Srebrna zvijezda visjela je iza ramena ogromnog humanoidnog lika koji je sjedio na kamenu tronu. Dahćući, bez mogućnosti da učini više nego da srče zrak, znajući daje samo na nekoliko centimetara od smrti, Cholik je prevalio završni uspon i zaustavio se pred golemom prilikom na tronu. U nemogućnosti da stoji pred demonom, starije svećenik pao na ruke i koljena na gruboj crnoj stijeni od koje je bio načinjen otok. Slabo se nakašljao. Bakreni okus krvi ispunio mu je usta. Vidio je skrletne niti kako liju po crnoj stijeni. U zaprepaštenju i užasu promatrao je kako stijena apsorbira krv, pijući je sve dok nije bila ponovno suha. Pogledaj me. Shrvan bolom, siguran u svoju smrt, Cholik je podigao glavu. Čak i u sjedećem položaju, demon je bio viši od Cholika koji je stajao. Starije svećenik pretpostavljao daje Kabraxis dvostruko viši od čovjeka, visok možda čak i pet metara. Demonovo masivno široko tijelo bilo je od crnog mesa, poprskano plavom vatrom koja je gorjela i protezala se preko njega. Lice mu je bilo odvratno, izdjelja-no od čvrstih ravni i rudimentarnih crta: dva iskrenuta trokutasta oka, bez nosa i s crnim rupama kao nosnicama. Usta - rana bez usana -bila su ispunjena požutjelim zubima. Izvijene otrovne guje rasle su mu iz glave. Sve su bile prelijepe, hladnih kristalnih boja duge. Znadeš li za Crni put? upitao je demon, nagnuvši se bliže. Sve podrugivanje nestalo je iz njegova glasa. "Da", prodahtao je Cholik. Jesi li se spreman suočiti s onim što leži na Crnom putu? "Da." Tada to učini. Kabraxis je posegnuo naprijed i uzeo Cholikovu glavu izmeñu svojih velikih troprstih ruku. Demonove pandže za-grizle su glavu starog svećenika zarivajući mu se u lubanju. Cholikova su čula lebdjela. Njegove su oči lile suze dok je zurio u demonovo monstruozno lice i kušao Kabraxisov smrdljivi zadah. Prije no stoje postao svjestan što radi, Cholik je vrisnuo. Demon se samo nasmijao, a zatim dahnuo vatru u njega. 91 t-aithen je piljio u pristanište Taurukove luke. Znao je da su dva od tri broda izgubljena. Plamenovi su hrlili uz jarbole, previše su se dobro utvrdili na jarbolju i jedrima da bi ih se pobijedilo. S čvrstom odlučnošću koračao je palubom Barakude. "Siñite s tog broda", viknuo je gusarima koji su se više bojali njega nego vatre i borili su se da spase brod. Napor podizanja glasa povrijedio mu je ranjeno grlo. Gusari su istog trena poslušali ne pokazujući žaljenje što napuštaju brod. Ako bi gubitak nekolicine gusara značio gubitak broda, Raithen bi ih žrtvovao, no gubitak broda i još ljudi bio je neprihvatljiv. Raithen je skočio na dasku koja je vodila prema uskoj obali ispod izbočene litice. Stijene i kamenje prekrili su usku kamenu traku koja je omogućavala pristup do stepenica usječenih u stijenu. Preko stepenica bili su prostrti i mrtvi gusari, žrtve spasilačke ekipe Mornarice Westmarcha koja im je otela dječaka. Drugi su gusari bili pali u rijeku i bili su odvučeni. Stari čovjek s buzdovanom postao je inkarnacija smrti dok je držao stepenice. Strijelci Westmarcha unutar spasilačke grupe dali su oduška gnjevu haračeći meñu gusarima dugu minutu ili dvije dok gusari nisu prestali i pokušavati jurišati stepenicama do vrha litice. Raithen je znao da su mornari iz Westmarcha otišli i odveli sa sobom dječaka. Gusarski kapetan otišao je do gorućeg broda nizvodno od Barakude, zaustavio se pred jednim od vezova koji su držali brod na mjestu, i presjekao ga jednim moćnim udarcem sjekire koju je ponio s Barakude. Kad je debelo uže veza bilo presječeno, gorući je brod, zahvaćen strujom, odjedrio u rijeku i otplutao. Nije to više bilo plovilo, bila je

43

"Na Barakudu", naredio je Raithen svojim ljudima. "Pripremite motke i hajde da odguramo tu prokletu goruću kadu od broda." Prešao je do broda uzvodno od Barakude i sačekao dok se gusari nisu posložili kod motki na brodskoj ogradi, a zatim presjekli užad. Rijeka je nosila brod u plamenu prema Barakudi. Gusari su se upirali da gorući brod drže podalje od plovila koje se Raithen nadao spasiti. Barakudin trup bi mogao biti napuknut ili je samo propuštao, no on ju je planirao spasiti. Bez broda, bila bi to duga hodnja do zbornog mjesta na kome je on držao glavninu brodova svoje gusarske flote. Raithen je psovao svoje gusare, pa napokon odustao i sam se vratio na Barakudu i uzeo motku. Osjećao je vrelinu plamena na licu, no vikao je na svoje gusare. Polako, guran motkama, gorući je brod lupao i udarao oko Barakude. Gusari su počeli klicati. Razljućen, Raithen je zgrabio dvojicu ljudi najbližih sebi jednog po jednog i prevalio ih preko ograde Barakude. Ostali su se gusari istog trena povukli, znajući da će svi osjetiti gnjev svog kapetana ako ostanu blizu njega. Buli je bio jedan od prvih koji je istupio izvan dohvata, srušivši u žurbi trojicu. Raithen je izvukao svoj mač. Sjajio se. Okrenuo se prema svojim ljudima. "Vi proklete glupe budale. Upravo smo izgubili dva svoja broda, svoju skrivenu luku i teret koji nećemo moći odvesti odavde -a vi tu stojite i kličete kao da ste nešto učinili?" Dim je zamrljao lica gusara, a nemalo ih je imalo opekline i ozljede od kratke bitke s mornarima iz Westmarcha. "Želim ovdje posadu koja će ispumpati brod i postarati se za popravke", vikao je Raithen. "Isplovit ćemo u zoru. Ti prokleti mornari iz Westmarcha do tada neće moći proći riječno ušće. Buli, kreni s ostatkom ljudi za mnom." "Kamo, kap'tane?" pitao je Buli. "Idemo naći prokletog svećenika", odgovorio je Raithen. "Ako me može uvjeriti da ga pustim, dopustit ću mu da živi i čak ću ga izvući odavde. Za odreñenu cijenu." Dotakao je svoje ranjeno grlo. "Ako ne, postarat ću se da umre prije nego odem iz ove luke, a "Ali, kap'tane Raithen," rekao je jedan od gusara, "ta eksplozija koja je odvalila liticu i sravnila ruševine došla je iz svećenikovih iskopina. Došao sam otamo kada su te zgrade pale na nas. Tizi su svećenici vjerojatno svi pobijeni." "Tad ćemo pljačkati mrtvace ako ih budemo mogli naći", odbrusio je Raithen. "Meni to ne smeta." Okrenuo se i krenuo prema litici. Dok se penjao po iskrivljenim stepenicama, gurao je krhotine i mrtvace s puta. Na posljetku, imao se namjeru osvetiti Buvardu Choliku - osim ako stari svećenik nije bio ubijen pri misterioznom udaru. "Neću ići! Neću ići, kažem vam!" Darrick Lang promatrao je mladog dječaka kako se opire i bori protiv Mata i još jednog mornara koji ga je vukao prema planinama Jastrebov kljun, bijegu i Usamljenoj zvijezdi u Zaljevu Westmarch. "Molim vas!" vikao je dječak. "Molim vas! Morate me saslušati!" Frustriran, Darrick je mahnuo Matu i drugom mornaru da stanu. Bili su odmakli dovoljno daleko prema planini daje imao jasan pogled na luku i ruševine grada. Drugi gorući brod prolazio je pokraj njih daleko dolje na rijeci. Raštrkani gusari još su se uvijek izvlačili iz ruševina i napredovali uz liticu prema luci, no niz fenjera i baklji tekao je uz kamene stepenice stoje najavljivalo da gusari još uvijek nisu spremni napustiti grad. "Saslušati te u vezi s čim?" upitao je Darrick. "Demon", rekao je dječak. Njegovo disanje bilo je nepravilno, budući da su gajako gurali nakon što su ga doveli na vrh litice. Bio je prevelik da ga se nosi i trči, pa je Darrick zgrabio dječaka za odjeću i gurao ga i vukao uz planinu sve dok više nije mogao trčati. "Kakav demon?" upitao je Mat kleknuvši najedno koljeno kako bi mogao pogledati dječaka u oči. Nakon svih onih godina sa svojom mlañom braćom i sestrama u propupalom Hu-Ring domaćinstvu, Darrick je znao da Mat ima daleko više strpljenja s djecom nego on. "Ne treba nam nikakva priča o prokletim demonima", zarežao je njegove vlastite. Unatoč bitci koju je vojevao držeći vrh kamenih stepenica dok strijelci iz grupe nisu pobili ili protjerali svakog gusara koji je čeznuo umrijeti, još uvijekje bio neumoran. Svaki član posade Usamljene zvijezde vjerovao je da je okorjeli stari prvi časnik mogao hodati sa svakim mornarom koji je plovio s njime do smrti, a zatim svezati čizme i prohodati još kilometar-dva. "Do sada smo bili blagoslovljeni nedostatkom sreće, i ja je ne bi' ni dalje."

44

"Gusarski kapetan", rekao je Lhex. "Pokazao mije znak Kabra-xisa." "A taj Kabraxis," rekao je Mat, "on bi bio demon na kog misliš, zar ne?" "Da", potvrdio je Lhex okrenuvši se i bacivši pogled na Tau-rukovu luku. "Vrata prema Kabraxisovom brlogu mora da su negdje tamo. Čuo sam da gusari govore o svećenicima koji tamo kopaju." "Kakav znak?" bio je uporan Mat. "Kapetan Raithen pokazao mije Kabraxisov znak", ponovio je Lhex. "A kako to", pitao je Darrick strogo, "da ti toliko znaš o demonima?" Lhex je zakolutao očima na Darricka pokazujući očito negodovanje. "Ja sam poslan u Lut Gholein na pouku svećenicima. Proveo sam četiri godine tamo u školi. Neke od naših glavnih filozofskih knjiga obrañuju tematski borbu izmeñu čovjeka i njegovih demona. Oni ne bi trebali biti stvarni. No, što ako jesu? Što ako je Kabraxis izgubljen negdje u ruševinama ovoga grada?" Vjetar se spuštao s vrhova planina Jastrebov kljun i rashlañivao Darricka. Znoj od napora zalijepio mu je kosu, no vjetar ju je dizao dok je on piljio prema ruševinama grada. Gusari su vrili po vrhu litice koja se izdizala iznad rijeke Dyre. Njihovi su fenjeri i baklje sjekli uskomešanu maglu i odražavali se dolje u rijeci. "Nemamo mi ništ' s demonima, dečko", rekao je Darrick. "Naše naredbe su da te dovedemo sigurno kući, i ja to mislim i učiniti." "Mi ovdje govorimo o demonu, kapetane", inzistirao je Lhex. "Ja nisam kapelan", rekao je Darrick. "Ovi te ljudi slijede." "Da, ali ja nisam kapetan. Moj kapetan naredio mije da te dove- "A ako gusari nañu demona?" upitao je Lhex. "Neka im svaki smrdljivi demon kojeg mogu naći, rečem ja", ponudio je Maldrin. "Časni ljudi nemaju ništ' s demonima." "Ne," rekao je dječak ozbiljno, "no demoni kradu duše časnih ljudi. A Kabraxis je bio jedan od najgorih dok je hodao ovim zemljama." "Ne'š me natjerat da vjerujem u demone", rekao je Tomas. Lice mu je bilo mračno od sumnje. "Priče, eto što su te legende. Smišljene su da se čovjek nasmije i da se tu i tamo naježi." "Kabraxisa", rekao je Lhex, "su takoñer zvali i Kradljivac nade. Ljudi su umirali noseći njegove lance, lance koji su sami ispleli jer su vjerovali da im je ponudio iskupljenje od grijeha, zdravlje, povlastice i sve drugo u što su ljudi ikada vjerovali." Darrick je glavom pokazao na groblje koje je ostalo od grada. "Ako je Kabraxis odgovoran za to, ja bih rekao da ga gusari i svećenici neće naći baš zahvalnim što su ga probudili." "Ne probudili," rekao je Lhex, "vratili u ovaj svijet. Vrhovni zli pomogli su da se odvoji od ovog mjesta jer je Kabraxis ovdje postao previše moćan." "On nije bio prijetnja njima trojici, garantiram", izjavio je Maldrin. "Inače bi' čuo kazivanje o njemu, jer to bi bila jedna vraški krvava bitka." Vjetar je mrsio dječakovu kosu. Munja je zaparala nebo bojeći crte njegova lica blijedom bojom kosti. "Diablo i njegova braća su se bojali Kabraxisa. On je strpljiv demon, radi tiho i da si vremena. Ako Kabraxis nañe put u ovaj svijet, mi to moramo znati. Moramo biti spremni za njega." "Moj je posao da te vratim u Westmarch i kralju", rekao je Darrick. "Morat ćeš me nositi", rekao je Lhex. "Neću ići dobrovoljno." "Skiperu," rekao je Maldrin, "oprostit ćeš mi, no pokušati prijeći ove litice nosajući ovog cendravog mladca neće izać na dobro ili sigurno putovanje." Darrick je to već znao. Duboko je udahnuo, nanjušivši u vjetru oluju koja se približavala, i učinio glas grubljim. "Bolje da te osta- Dječakove tamne oči okrznule su Darricka samo na tren. "Nećeš to učiniti. Ne možeš." Darrick gaje ljutito gledao mrkim pogledom, nadajući se da će uplašiti dječaka. "A ako me vratiš bez da provjeriš demona," zaprijetio je Lhex, "reći ću kralju da si imao priliku više saznati, ali nisi. Nakon problema u Tristramu, mislim da moj ujak neće biti ljubazan prema mornaru koji zanemaruje svoju dužnost da otkrije što više može." Dječak je podigao obrve. "Hoćeš li?" Darrick je za trenutak zadržao jezik za zubima, hoteći da dječak sustane. No, čak i da Lhex to učini, Darrick je znao da bi istina dječako-vih riječi pala na njega. Kralj bi želio znati. I unatoč mogućnosti da vidi demona koja gaje ispunjala strahom, Darrick je bio znatiželjan. "Ne", rekao je Darrick. "Uopće ne mislim da bi kralj bio ljubazan prema takovome mornaru." Povisio je glas. "Maldrine."

45

"Da, skiperu." "Možete li ti i Mat s nekoliko drugih sami vratiti dječaka do glavnog čamca?" Darrick je zurio u dječaka. "Ako se složi da će biti najmirniji što može?" "Ja to mogu učiniti", rekao je Maldrin kivno. "Ako do toga doñe, svezat ću ga i spustiti ga užem niz planinu." Zurio je u dječaka jedan tren, a zatim je vratio pažnju nazad Darricku. "Nisam siguran daje najpametnije da odjuriš ovog trena." "Nikad nisam lažno optužen za pamet", odvratio je Darrick, no bilo je to samo razmetanje hrabrošću koju nije osjećao. "Ja neću ostati izvan toga", rekao je Mat tresući glavom. "Ne, ako će biti lova na demone na vidiku, morat ćeš i mene ubrojiti, Darrick." Darrick je pogledao svog najstarijeg i najboljeg prijatelja na svijetu. "Da. I hoću, i drago mije da te imam, no možda se nećemo baš dobro provesti." Mat se nasmiješio. "Bit će to pustolovina o kojoj ćemo moći pričati svojim unucima dok ih njišemo na koljenima kad budemo stari i senilni, ja i ti." "Ja bih trebao ići s vama", prekinuo ih je Lhex. Darrick je pogledao u dječaka. "Ne. Ti si dotjerao ovo onoliko sretan da čuje da njegov nećak nije bio poslušan ljudima koji su spašavajući ga položili vlastite živote za njega. Razumio?" Nevoljko, dječak je kimnuo. "A sad, učini si uslugu, ostavi iza sebe gusarski brod i izbavi se", rekao je Darrick. "Očekujem isto ponašanje dok budeš bio s ovim ljudima od kojih tražim da te čuvaju svojim životima. Imamo li pogodbu?" "No, ja mogu identificirati demona -" pokušao je dječak. "Dječače," rekao je Darrick, "vjerujem da bih prepoznao demona da ga vidim." Nadolazeća oluja nastavila je prikupljati snagu dok je Darrick vodio grupu mornara nazad do ruševina grada. Mjesec je često nestajao iza tamne, prijeteće mase olujnih oblaka, ostavljajući svijet zamotan u crnu svilu, a zatim bi se ponovno pojavio da nacrta oštre, duge sjene na posrebrenom tlu. Alabasterni stupovi i kamenje grada gorjeli su unutrašnjom vatrom kad god bi ih mjesečina dotakla. Mornari su se kretali u tišini, nesputani oklopom onako kako bi vojnici bili. Kraljeva je vojska rijetko ikamo išla bez zveckanja i kle-peta verižnjača ili prsobrana. Te su stvari bile smrt za čovjeka koji se bori na brodu, ako nekako završi u vodi. Ispostavilo se daje pronalaženje ulaza u podzemne spilje u ruševinama lako. Darrick je zadržao svoju grupu, a zatim pratio posljednjeg od Raithenovih gusara u utrobu zemlje pod ostacima Tau-rukove luke. Nitko od njih nije progovorio o brujanju koje je niže ispunjalo spilju. Vlažna zemlja zaustavljala je vjetar, no zadržavala je studen oko Darricka. Od hladnoće je njegovo tijelo boljelo još gore. Dugačak uspon uz liticu, kao i bitke u kojima se borio oljuštile su mu energiju ostavljajući ga da se kreće na pukom adrenalinu. Veselio se unaprijed svojoj mreži na Usamljenoj zvijezdi i nekoliko dana puta koliko će im trebati da doñu do Westmarcha. Magla ili prašina ispunile su spilju. Izmaglica je na prigušenom svjetlu fenjera koje su nosili Raithenovi gusari izgledala kao daje od Postupno se tunel koji je Darrick slijedio raširio i on je ugledao velika vrata uglavljena u kameni zid na drugoj strani ogromne spilje. Tunel nije išao dalje. Raithen i njegovi gusari zaustavili su se prije ulaska u glavni prostor spilje, a njihov je položaj blokirao Darricku pogled na ono stoje ležalo naprijed. Nekoliko je gusara izgledalo kao da će se okrenuti i pobjeći, no Raithen ih je čvrsto držao svojim oštrim glasom i prijetnjom svoga mača. Čučnuvši iza kamene ploče koja se odlomila tijekom iskapanja, Darrick je zurio u spilju. Mat mu se pridružio. Dah mu je lagano strugao. "Što nije u redu?" šaptao je Darrick. "To je zbog ove proklete prašine", odgovorio je Mat takoñer šaptom. "Mora da se nije slegla od eksplozije. Malo mi štipa pluća." Darrick jednom rukom uzme rukav svoje pocijepane košulje, strga ga i dade Matu. "Svezi ovo oko lica", reče svom prijatelju. "Držat će podalje prašinu " Mat je zahvalno prihvatio komad platna i svezao ga oko lica. Darrick je otrgao drugi rukav i svezao ga oko svog lica. Bilo je to šteta budući da mu je to bila omiljena košulja, iako se nije mogla usporeñivati s košuljama od kurastske svile koje je imao u svojoj škrinji na

46

Usamljenoj zvijezdi. Još i sada je, odrastao u teškoćama i neimaštini, čuvao stvari i uglavnom se dobro brinuo za one koje je imao. Sporo i iskušavajući, Raithen je vodio svoje gusare dolje u spi-Iju. "Darrick, pogledaj!" Mat je pokazivao kosture koji su ležali u prostoru spilje. Prnje od odjeće, rastrgane ali ne i stare, ovijale su kosture. "Vidim ih", rekao je Darrick. Dlačice na potiljku mu se naježiše. Nije bio čovjek magije, no znao je da gleda u siguran dokaz da je magija nedavno bila na djelu. Mi ne bismo trebali biti ovdje, rekao je sebi. Da imam pameti, napustio bih ovo prije no što netko od nas strada. Zapravo, upravo je htio izdati naredbu kada je čovjek u crnoj i grimiznoj odjeći stupio kroz široka vrata na udaljenom zidu. Čovjek u grimiznom i crnom izgledao je kao daje u ranim četr- lice mu je bilo suhonjavo i čvrsto. Drhtava aura strujala je oko njega. "Kapetane Raithen", pozdravio je čovjek u crnome i grimizu, no njegove su riječi sadržavale malo topline. Brujanje se pojača. "Cholik", rekao je Raithen. "Zašto nisi kod brodova?" upitao je Cholik. Prešao je pod spilje ne obraćajući pažnju na poklane mrtvace svud unaokolo. "Napadnuti smo", rekao je Raithen. "Mornari iz Westmarcha zapalili su moje brodice i ukrali dječaka kojeg smo držali za otkupninu." "Pratili su vas?" Cholikov bijes presjekao je brujeći zvuk koji je ispunjao spilju. "Tko je taj čovjek?" šaptao je Mat. Darrick je zanijekao glavom. "Ne znam. Niti igdje vidim demona. Hajdemo. Tom tipu Choliku neće dugo trebati da shvati što Raithen i njegovi gusari rade ovdje." Okrenuo se i dao signal ostalim ljudima spremajući ih na povlačenje. "Možda nisu mene pratili", usprotivio se Raithen. "Možda je jedan od onih ljudi od kojih kupuješ informacije u Westmarchu uhvaćen u nečemu, pa te prodao." "Ne", rekao je Cholik. Istupio je izvan dometa mača gusarskoga kapetana. "Ljudi koji posluju sa mnom bojali bi se učiniti nešto takvo. Ako su tvoji brodovi bili napadnuti, bilo je to zbog tvoje vlastite debele nespretnosti." "Možda bismo jednostavno trebali preskočiti sve ovo traženje krivca", predložio je Raithen. "I što bismo tad trebali činiti, kapetane?" Cholik je dočekao gusarskog kapetana s prijezirom i hladnim zadovoljstvom. "Doći do dijela gdje me ti i tvoja posada ubojica ubijate i pokušavate uzeti što god već zamišljate da sam ovdje našao?" Raithen se neveselo naceri. "Nije baš lijepo rečeno, ali to je otprilike to." Cholik povuče svoje halje bahatom gracioznošću. "Ne. To neće biti učinjeno ove noći." Koraknuvši naprijed, Raithen je rekao: "Ne znam kakvu si si „i: :---:. Moji ljudi i ja smo prolili krv za tebe, i, kako mi računamo, nismo dobili puno zauzvrat." "Tvoja će te pohlepa ubiti", prijetio je Cholik. Raithen je zamahnuo svojim mačem. "Prvo ću ja ubiti tebe." Masivni oblik stupio je na vrata na kamenom zidu. Darrick je zurio u demona, njegovu gmižuću kosu od zmija, barbarske obrise lica, ogromne troprste ruke i crnu dlaku ispresijecanu svijetloplavom bojom. 91 Uithen i njegovi gusari su se povukli od demona, ispunjeni strahom, dok je noćna mora iz Gorućih paklova ulazila u spilju. Ljudi su u strahu vikali i brzo se povlačili. "U redu", šaptao je Mat. Strah mu je svijetlio iz očiju. "Možemo reći dječaku i njegovom ujaku kralju da demon postoji. Hajdemo odavde." "Čekaj", rekao je Darrick svladavajući brujanje straha koji gaje ispunio pri pogledu na demona. Zurio je preko kamene ploče iza koje su se skrili. "Zbog čega?" Mat ga je pogledao u nevjerici. Nesvjesno je u zraku pred sobom načinio znak Svjetla kao kada je bio dijete dok su išli u crkvu u Hillsfaru. "Znaš li ti koliko je ljudi vidjelo demona?" upitao je Darrick.

47

"I preživ'lo da priča o tom? Vraški malo. A želiš li znat zašto, Darrick? Jer su ih ubili demoni u koje su ovi buljili umjesto da zbrišu ko što bi normalan čovjek trebo učinit." "Kapetane Raithen", rekao je demon, a njegov se glas unutar spilje valjao poput grmljavine. "Ja sam Kabraxis, zvan Prosvjetitelj. Nema potrebe za neskladom izmeñu tebe i Buvarda Cholika. Možete nastaviti raditi zajedno." "Za tebe?" upitao je Raithen. Njegov je glas sadržavao strah i strahopoštovanje, no stajao je pred demonom sa svojim mačem u šaci. "Ne", odgovorio je demon. "Preko mene možete naći pravi put svoje budućnosti." Koraknuo je naprijed i stao pred svećenika. "Ja vam mogu pomoći. Mogu vam donijeti mir." "Mir mogu naći na dnu vrča piva," rekao je Raithen, "ali neću Darrick je pomislio kako bi odgovor zvučao bolje da glas gusarskog kapetana nije drhtao, no nije sumnjao da bi i on imao problema u kontroli vlastitog glasa daje govorio demonu. "Tada možeš umrijeti", rekao je Kabraxis, rukom opisujući pred njim komplicirani uzorak. "Strijelci!" viknuo je Raithen. "Nafilajte tu zvijer, okot pakla!" Gusari su bili zaprepašteni zbog demonove prisutnosti i sporo su reagirali. Samo ih je nekoliko napelo i otpustilo strijele. Desetak strijela odskoči ne ostavljajući znaka da su ga uopće dotakle. "Darrick," očajnički je molio Mat, "ostali su već otišli." Bacivši pogled preko ramena, Darrick je vidio da je to istina. Drugi mornari koji su bili s njima već su se žurno povlačili. Mat je povukao Darricka za rame. '"Ajde. Ne mož'mo ništ' ovdje učiniti. Doći sigurno kuć', to je sad naš posao." Darrick je kimnuo i ustao iza kamene ploče taman kad su valovi treperave sile izlijetali iz demonove ruke. Kabraxis je izgovarao riječi za koje je Darrick bio siguran da ih nijedan ljudski jezik ne može svladati. Brujanje u spilji se pojačalo i nešto što je isprva nalikovalo na krijesnice padalo je sa stalaktita. Bljesnuvši kroz bakljama osvijetljenu spilju, krijesnice su navalile na Raithenove gusare, ali su ostavile gusarskoga kapetana. Smrznut od užasa, Darrick je promatrao dok su kukci reducirali gusare koje su udarili na hrpe krvavih kostiju. Prije no što su svježe okljaštreni leševi udarili kameni pod već su se vinuli nazad na noge i uperili oružje na nekoliko gusara koji su preživjeli prvotni napad. Zvuk ljudskog vrištanja, proklinjanja i umiranja ispunio je spi-Iju. Kabraxisje krenuo prema preživjelima. "Ako biste živjeli, djeco moja, doñite mi. Predajte sebe meni. Ja vas ponovno mogu učiniti cijelima. Ja vas mogu učiti da sanjate i da budete više nego što ste ikada mislili da ćete biti. Doñite mi." Šačica gusara jurnula je k demonu i pala ničice pred Kabraxisa. Nježno, demon je dotaknuo njihova čela ostavljajući krvavi znak iste-toviran na njihovu mesu, no bili su sačuvani od kukaca i kostura. Čak je i Raithen krenuo naprijed. Svjetlo u spilji se prigušilo dok su ljudi ispuštali ili gubili svoje Raithen je svoj mač držao nadohvat ruke kada je krenuo prema demonu. Nije bilo izlaza iz spilje. Kosturi njegovih ljudi blokirali su put nazad prema tunelu. A čak i da proñe pored njih, tu su mesožderski kukci s kojima se treba nositi. No Raithen nije bio čovjek koji se predaje. Čim je bio dovoljno blizu ijednu ruku ponizno pružio demonu da je primi, udario je svojim mačem, zarivši ga duboko u demonov trbuh. Na dršku i oštrici sjajili su se dragulji, i Darrick je znao da mač posjeduje neku magiju. Samo na tren pomislio je da je sretna stvar što nije ukrstio mač s tim čovjekom na Barakudi. Čak i mala rana od začaranog oružja može uništiti čovjeka ako je sječivo zatrovano. Raithenovo je sječivo sadržavalo vatru. Čim se mač zario u de-monovo tijelo, plamenovi su šibnuli iz rane, paleći meso. Kabraxis je zaurlao od bola i posrnuo unazad pritiskajući ranu na svom trbuhu. Ne treba poreći daje Raithen krenuo za stvorenjem okrećući svoj mač okrutno da još više otvori demonov trbuh. "Umrijet ćeš, demone", režao je Raithen, no Darrick je čuo paniku u čovjekovu glasu. Možda je gusarski kapetan mislio da nema izbora nego da napadne, a jednom započeto nije mogao ne nastaviti. Demoni su umirali na sječivima ljudi i od vradžbina naučenih od ljudskih maga, Darrick je to znao, no demoni su se mogli iznova roditi i trebalo je vraški puno da ih se ubije. Većinu vremena ljudi su samo uspijevali protjerati demone na neko vrijeme s ljudskih ravni. No za demone čak ni stoljeća nisu bila ništa. Oni su se uvijek vraćali da ponovno vrebaju ljude.

48

Raithen je ponovno napao zarivajući svoj mač duboko u demonov trbuh. Vatra je ponovno suknula, no Kabraxis je pokazivao samo znake nelagode, ne patnje. Pruživši jednu golemu ruku, demon je obmotao sva tri prsta oko Raithenove glave prije no stoje ovaj mogao pobjeći. Kabraxis je ponovno progovorio, i pakao koji je oživio u njegovoj ruci spopao je Raithenovo lice i ramena. Gusarski kapetan nije uspio ni vrisnuti dok mu se tijelo krutilo. Kada je demon pustio gusarskog kapetana, plamenovi su proždrali gornji dio Raithenovog moćno grañen čovjek. Narančasti žar još se uvijek sjajio u Raitheno-vom tijelu, a dim se dizao s tinjajućih izgorjelina. Usta gusarskog kapetana bila su otvorena u tihom vrisku koji se nikad neće čuti. "Darrick", promuklo je šaptao Mat ponovno cimajući ruku svoga prijatelja. Kost je zaškripala o stijenu iza Darricka upozoravajući ga na druge opasnosti koje čekaju u sjenama oko njega. Bacio je pogled gore i vidio kostur iza Mata koji je podigao svoj kratki mač i ciljao na Matova leda. Darrick, kako je stajao, zgrabi Matovu košulju jednom rukom i podiže svoju sablju. Povukavši Mata od kostura, Darrick je parirao kratkomu maču, a zatim prasnuo o kosturovu lubanju. Donji dio čeljusti neumrle stvari se otpusti, a zatim se polomljeni zubi razlete u svim smjerovima. Kostur je posrnuo unazad i ponovno pokušao podići mač. Mat je zamahnuo svojim mačem na kostura. Teško sječivo dohvati kosturov vrat i otrgne mu lubanju. "Drž'te one ljude", grmio je demon dolje u glavnoj spilji. "Idemo", vikao je Darrick gurajući Mata pred sobom. Trčali su zajedno izbjegavajući spore kosture koje je podizala demonova nečastiva magija. Darrick se i prije borio s kosturima. Čovjek ga obično može prestići ako ubrza korak. No, ako čopor kostura navali na čovjeka, iscrpe ga brojnošću, primajući vražje batine prije nego se previše oštete da nastave. Brujanje kukaca ispunilo je spilju iza njih, a zatim i tunel dok su brzo ulijetali u njega. Drugi se kosturi isprave pred Darrickom i Matom dok su trčali kroz tunele pod mrtvim gradom. Nekim je kosturima krv koja se sušila prekrivala kosti bijele poput slonovače, dok su drugi nosili prnje od odjeće koja je izašla iz mode prije sto godina. Tau-rukova luka bila je dom nebrojenim mrtvima, i svi su oni izlazili na demonov poziv. Darrick je trčao jako vukući noge. Dah mu je zviždao u dnu grla. Ignorirao je bol i umor koji su ga ispunjali, gonjen iskonskim strahom koji je probijao kroz njega. "Trči!" vikao je Maru. "Trči, k vragu, ili će te ščepati!" A ako to učine, bit će moja greška. Taje misao proganjala Darricka i odzvanjala u njegovoj glavi brža čak i od njegovih nogu koje Nisam trebao dopustiti dječaku da me nagovori na ovo. I trebao sam Mata ostaviti podalje od ovoga. "Uhvatit će nas", hripao je Mat bacajući pogled unazad. "Ne gledaj nazad", naredio je Darrick. "Drži oči prema naprijed. Ako se spotakneš, nećeš se stići podići na vrijeme." Ipak, nije mogao odoljeti ignoriranju vlastitoga savjeta i gledanju preko ramena. Kosturi su grabili za njima oružja podignuta za napad. Njihova koščata stopala lupala su po kamenom podu uz šuplje škljocanje. Dok je Darrick promatrao, nožni prsti otpadali su sa stopala kostura, luñački odskačući po tunelu. No kukci su zujali kraj njih. Brujanje je postajalo glasnije u Darrickovim ušima. Lako su izbjegli većinu kostura koji su izlazili iz sjena ispred njih. Neumrli stvorovi su bili spori, a bilo je dovoljno prostora, no neke od njih morali su fizički spriječiti. Darrick je koristio svoj mač. Nije mogao upotrebljavati oružje s previše vještine dok je trčao nakošen, ali omogućavalo mu je da odbija u stranu mačeve i koplja kojima su kosturi rukovali. No svaki ga je kontakt koštao dragocjenih centimetara koje je bilo vraški teško nadomjestiti. Koliko još ima do rijeke? Darrick se pokušao sjetiti, no nije uspio. Sada se iznenada činilo kao da ima cijela vječnost. Brujanje je postalo glasnije, poput grmljavine. "Dohvatit će nas", rekao je Mat. "Ne", odbio je Darrick, silom protiskujući riječi, znajući da nema daha koliko treba da ih izgovori. "Ne, k vragu. Nisam te doveo ovamo da umreš, Mat. Nastavi trčati." Iznenada je pred njima bio otvor tunela, iza zavoja za koji je Darrick pomislio da će im biti zadnji. Nazupčane linije užareno bijele munje isparale su nebo i na tren odagnale dugi pojas noći. Nada ih je obojicu napustila. Vidio je to na Matovom licu i primio i sam srcu. Nekoliko se kostura sad ustremilo iz sjena na njih. "Još samo malo", rekao je Darrick. "I tada onaj dugi put do rijeke, misliš." Mat se borio za dah. Uvijek je bio bolji trkač od njih, uvijek agilniji i brži, gotovo kao da je tu kod kuće kao Caron meñu brodskim jarboljem.

49

Darrick se pitao ne oklijeva li njegov prijatelj i ne trči punom brzinom. Ta ga je pomisao razljutila. Mat je trebao otići s ostalim Nekim čudom, dosegnuli su posljednju kosinu prema izlazu iz tunela koji je vodio u ruševine Taurukove luke. Mesožderski kukci sada su bili tako blizu daje Darrick krajičkom oka, dok je trčao, vidio njihovu blijedu zelenu boju. Po izlasku iz tunela, kad je naišao na iznenadan nalet vjetra i kiše, zalutali se komad kamena izmakne pod Matovim stopalom. Preneraženo kriknuvši, on padne kližući i kotrljajući se preko otpada i krša otpalog od ruševina. "Mat!" Darrick je gledao užasnut, teško zaustavljajući vlastiti bezglavi juriš. Kišaje bila gotovo zasljepljujuća. Bockala gaje u lice i ruke. Oluja nije bila uobičajena. Pitao se koliko je demonov dolazak u spilju dolje utjecao na vrijeme. Tlo pod njim već je postalo kašasto od sve kiše u posljednjih nekoliko minuta. "Da nisi stao!" vikao je Mat, očajnički pokušavajući ustati. Pljuvao je kišnicu. Rukav koji mu je Darrick dao da se dolje zaštiti od prašine visio mu je oko vrata. "Da se nisi usudio stati zbog mene, Darrick Lang! Neću imati tvoju smrt na svojoj duši!" "A ja tebi dopustiti da umreš sam", odgovorio je Darrick koji se zaustavio i uzeo svoju sablju s dvije ruke. Kišaje u kaskadama od-skakivala niz njegovo tijelo. Već je bio promočen. Hladna mu je voda ulazila u usta noseći kiseli okus kakav nikad prije nije okusio. Ilije on to možda kušao vlastiti strah. Tad su kukci bili na njima. Mat je bio na nogama, no tek je počeo trčati kad su mu kukci prepriječili put da ga ubiju. Darrick je svojim mačem mlatio kukce, znajući da to nema učinka. Britka oštrica presjekla je dvije ili tri debele demonske bube ostavljajući na čeliku mrlje zelene krvi koju je kiša koja je lila gotovo odmah sprala. Sljedećeg su trena kukci nestali u tečnom prasku smaragdne vatre koja je za sobom ostavljala miris sumpora. Darrick je buljio u ostatak kukaca koji su na isti način izgubili svoju materijalnu egzistenciju. Nastavili su letjeti na njega. Izmaglica zelenih plamenova postalaje toliko gusta da se pretvorila u zid od boje. "Ti zli stvorovi, imaju problema s postojanjem na ovoj ravni", u magnovenjuje rekao Mat. Darrick nije znao. Od njih dvojice, Mat je imao više koristi od napad, umirući u jatima samo nekoliko centimetara od svojih predviñenih žrtava. Oblak se stanjio, a boja izblijedjela tako da su mogli disati. Tada je Darrick vidio prvog od kostura kako s podignutom ratničkom sjekirom istrčava kroz otvor tunela. Darrick je izbjegao udarcu sjekire i udario kostura nogom. Kostur je pao i skliznuo se niz nasip blatnjavog krša poput kamena koji odskače preko jezera, a zatim se razbio o zgradu. "Idemo!" vikao je Darrick hvatajući Mata i natjeravši ga da ponovno krene. Potrčali su, sprintom, ponovno prema rijeci. Kosturi su pohrlili za njima, beglasni poput duhova ako se izuzmu udarci njihovih stopala o kišom natopljeno tlo. Nemajući razloga da se više skriva, siguran da gusari koji bi se mogli naći izmeñu njih i rijeke ne bi ostali u blizini dovoljno dugo da im zadaju posla, Darrick je bježao kroz središte razvaljenog grada. Nepravilna munja koja je rasparala purpurno nebo načinila je teren nesigurnim i varljivim. No ono što ih je dokrajčilo bio je što su bili ljudska bića i to iscrpljena. Darrick i Mat su usporili. Njihova srca, pluća i noge nisu više mogli držati korak sa zahtjevima. Nemilosrdna navala kostura nije posustajala, nije usporavala. Darrick je pogledao preko ramena i vidio samo smrt iza njih. Crne su mu točke plivale pred očima i svaki udah činio se kao daje bez zraka, kao daje sve kretanje, a ništa tvar. Vjetar ispunjen kišom otežavao im je disanje i šibao ih po licu. Mat je usporio, a bili su samo sto metara ili manje od ruba rijeke. Ako bi mogli stići do ruba, razmišljao je Darrick, i baciti se u vodu, nekako preživjeti uranjanje, a da se ne razbiju o kameno riječno korito - možda su imali izgleda. Rijeka je bila duboka, a kosturi nisu mogli plivati jer nisu imali mesa da im pomogne da ostanu plutati. Darrick je trčao. Bacio je svoje mačeve i tek tada shvatio daje to bio mrtav teret koji gaje usporavao. Preživljavanje nije ležalo u borbi. Ležalo je u uzmaku. Trčao je još deset metara, nekako proširio na još dvadeset, i nastavio podizati koljena, povlačeći svoja utrnula stopala po zemlji, iako nije vjerovao svojem osloncu. A tada, činilo se odjednom, bili su na rubu. Mat je bio na svojoj siguran da se može gotovo baciti u zrak i vjerovati da će ga zalet odnijeti preko ruba i u rijeku Dyre ispod, nešto gaje zgrabilo za nogu. Pao je. Već osjećajući vrtoglavicu, gotovo se onesvijestio od udarca bradom o tlo.

50

"Ustani, Darrick!" vikao je Mat hvatajući ga za ruku. Instinktivno, voñen strahom, Darrick se ritnuo oslobañajući se kostura koji gaje zaskočio i uhvatio za nogu. Ostali su navalili, gusto zbijeni poput čopora štakora. Mat je odvukao Darricka do ruba za dlaku izbjegavajući pružene ruke i prste kostura. Bez zaustavljanja, Mat je prekobacio Darricka preko ruba, a zatim se pripremio na skok. Darrick je vidio sve to dok je započinjao dugi pad prema uzburkanoj rijeci tako daleko dolje. Vidio je i kosturakoji je skočio i uhvatio Mata prije nego što se ovaj mogao odvojiti od litice. "Ne!" viknuo je Darrick, instinktivno posežući za Matom iako je znao daje predaleko da išta učini. No kosturov nalet uspio je prebaciti Mata preko ruba litice. Pali su, u smrtnom zagrljaju i udarili o liticu ne više od tri metra od površine rijeke. Kost je krenula, a zvuk je dosegao Darrickovo uho prije nego stoje uronio o ledenu rijeku. U samo nekoliko trenutaka nakon stoje oluja počela, riječna je struja poskočila. Ono stoje nekad bio miran tok prema Zaljevu Westmarcha, postala je bujica. Ritnuo se. Njegove su se ruke i noge doimale poput olova. Bio je uvjeren da neće probiti površinu rijeke prije nego mu se pluća napune vodom. Munja je bljesnula ukliještivši na trenutak nebo u sendvič izmeñu litica. Intenzitet je bio gotovo zasljepljujući. Mat! Darrick se osvrtao u vodi očajnički pokušavajući pronaći svoga prijatelj a. Pluća su mu gorjela dok je plivao, gurajući se prema površini. Tada se probio. Pred očima mu je treperilo. Udahnuo je veliki gutljaj zraka. Površina rijeke bila je nasapunana bijelom pjenom koja ga je spirala. Magla je sad? bila gušća. Motala se po kanjonu izmeñu planina. Darrick je stres.io vodu iz očiju frenetično tražeći Mata. Kostur je upao s Matom. Je li ga odvukao dolje? Grom razdvoji noć. Trenutak kasnije, projektili stadoše upadati litice. Udarali su u vodu gotovo deset metara uzvodno od njega. Tada je shvatio koliko se pomaknuo otkako je ušao u vodu. Na trenje promatrao površinu, pitajući se je li kosturima dana mogućnost da plivaju. On nikad nije čuo za tako nešto, no ni demona takoñer nikada nije vidio prije ove večeri. Mat\ Nešto udari o Darrickovu nogu. Njegova trenutna reakcija bila je da se povuče od toga i pobjegne. Tada se jedna od Matovih ruku ukazala na vodi kraj njega. "Mat!" viknuo je Darrick hvatajući ruku i vukući čovjeka gore. Munja je ponovo rasparala nebo dok je on držao Mata na svojim prsima i borio se da zadrži obje njihove glave nad vodom. Valovi su ga neprestano mlatili po licu. Trenutak kasnije, glava kostura promo-li se u rijeci dajući Darricku na znanje da još uvijek drži Mata za nogu. Darrick je nogom udario neumrlu stvar dok gaje riječna struja još čvršće hvatala u svoj stisak. Litice koje su držale rijeku u smjeru promicale su većom brzinom, i Matova težina u kombinaciji s težinom kostura bila je dovoljna da većinu vremena drži Darricka pod vodom. Izronio je iza Matovih leda tek na gutljaj ili dva zraka, a tada ponovno potonuo da nastavi borbu da drži Matovu glavu nad vodom. O Svjetlo, molim te, daj mi snagu da ovo učinim! Dvaput je, dok se struja valjala i mijenjala, Mat bio gotovo otrgnut iz Darrickova hvata. Voda je bila dovoljno hladna da mu utrnu ruke, a zbog iscrpljenosti koju je osjećao, bio je slab. "Mat!" vrisnuo je svojem prijatelju u uho, a zatim se ponovno spustio dolje. Uspio je još dva puta zazvati Mata dok su jurili niz rijeku, no nije polučio nikakvu reakciju. Mat je ostao nepomičan teret u njegovim rukama. Munja je ponovno osvijetlila nebo. Ovaj put je Darrick pomislio da je ugledao krv na svojem laktu. Nije to bila njegova krv. Znao je daje morala doći od Mata. No kada gaje sljedeći val udario i kada se on ponovno vratio na površinu, krvi više nije bilo tamo i on nije bio siguran je lije ikad bilo. "Darrick!" Darrick je pokušao okrenuti glavu, no taj gaje trud poslao ponovno ispod površine vode. Bjesomučno je nogama mlatio vodu, držeći Mata podignutog. Kada je ponovno isplivao, tresnuo je grom. "-rick!" Maldrin se ponovno drao svojim jakim glasom koji je mogao doseći vrh jarbola ili isprazniti krčmu punu mornara s Usamljene zvijezde. "Ovdje!" viknuo je Darrick frfljavo, pljujući vodu. "Ovdje, Maldrine!" Potonuo je, a zatim je ponovno izbio na površinu. Svaki je put bivalo sve teže. Kostur je ostao zakvačen za Matovu nogu, i Darrick ga je morao

51

dvaput udariti nogom da ga izbije iz njegovog zahvata. "Drži se, Mat. Molim te, drži se. Još samo malo. Maldrin je -" Struja ga ponovno odvuče dolje. Ovaj put opazio je svjetlo fenjera s lučke strane. "- ih vidim!" grmio je Maldrin. "Držite ovaj vražji čamac, momci!" Darrick je ponovno izronio. Vidio je gustu crnu sjenu kako izranja iza njega, a zatim je munja razdijelila nebo reflektirajući se od tamne vode i osvjetljavajući na tren poznate Maldrinove obrise. "Imam te, skiperu!" vikao je Maldrin nadglasavajući oluju. "Imam te. Sam' ti doñi 'vamo starom Maldrinu i daj mi da ti olakšam nešto od tog tereta." Na trenutak se Darrick bojao da će ga časnik promašiti. Tada je osjetio kako gaje Maldrin primio za kosu - dio za koji je najlakše uhvatiti utopljenika - i vrisnuo bi u agoniji da se nije gušio od vode. A tad, nevjerojatno, Maldrin ga je povukao nazad prema glavnom čamcu kojim su stigli. "Daj ruku!" vikao je Maldrin. Tomas je posegnuo dolje i zakvačio dlanove pod Matove ruke, a zatim se nagnuo nazad i stao ga vući u čamac. "Imam ga, Darrick. Pusti ga." Slobodne od Matove težine, Darrickove su ruke labavo otkliza-le. Bio je siguran, da ga Maldrin nije držao, da bi ga struja odvukla dalje. Borio se da pomogne Maldrinu da ga povuče na čamac. Krajičkom oka spazio je dječaka, Lhexa, zamotana u deku već pro- "Čekali smo te, skiperu", rekao je Maldrin vukući ga. "Držali smo kurs jer smo znali da ćeš biti ovdje. Nikad se nije dogodilo da se nisi izvukao, bez obzira na to kako zbrkano stvari izgledale." Potapšao je Darricka po ramenu. "I ponovno si nas učinio ponosnima. Ima' ćemo šta pričat nakon ovoga. Kunem ti se." "Nešto ga drži", rekao je Tomas upirući se da povuče Mata na glavni čamac. "Kostur", rekao je Darrick. "Drži se za njegovu nogu." Bez upozorenja, neumrla stvar iskočila je iz vode, navalivši na Tomasa otvorenim ustima kao da se radi o gladnome vuku. Naelektriziran od straha, Tomas se trgne unazad vukući Mata za sobom u čamac. Mirno, kao da poseže za tanjurom u gostionici, Maldrin je podigao svoj buzdovan i razbio kosturu lubanju. Postavši mlohavo, neu-mrlo stvorenje opusti svoj stisak i nestane u zapjenjenoj vodi. Darrickova su se prsa podizala dok je srkao goleme udisaje zraka. "Rijeka je puna kostura. Pratili su nas. Oni ne mogu plivati, no u vodi su. Ako pronañu sidro čamca - " Glavni se čamac iznenada zatrese i zaljulja postrance. Više nije bio uperen u struju tako da može lakše jahati preko valovite rijeke. Propinjao se poput mustanga razbacujući sve mornare na sebi uokolo kao da su krpene lutke. "Nešto se uhvatilo za uže!" viknuo je jedan od mornara. Odgurnuvši druge mornare u stranu, Maldrin je zgrabio nož iz svoje čizme i presjekao uže sidra kad su kosturove ruke zgrabile rub čamca. Čamac je skakao po rijeci, sijekući valove poput opsjednute stvari. "Za vesla!" izderao se Maldrin hvatajući i sam jedno u sredini čamca. "Izvucimo ovaj prokleti čamac prije nego odemo dolje skupa s njim!" Boreći se s iscrpljenošću koja gaje ispunjavala dok je glavni čamac bio bacan poput dječje igračke na brzoj rijeci, Darrick se podigao i otpuzao do Mata Hu-Ringa. "Mat!" viknuo je. Munja je bljesnula, a zvuk grmljavine ispunio riječni kanjon "Mat." Nježno, Darrick je okrenuo Matovu glavu. Bilo mu je mučno istog trena kad je vidio kako je mlohav bio njegov vrat. Matovo se lice nastavilo okretati da se suoči s Darrickom. Široke tamne oči zurile su obnevidjelo hvatajući odraz sljedeće zloćudne munje. Desna strana Matove glave bila je prekrivena krvlju, a bijeli komadići kosti virili su iz tamne kose. "Mrtav je", rekao je Tomas vukući svoje veslo. "Žao mi je, Darrick. Znam da ste vas dvojica bili bliski." Ne! Darrick nije mogao vjerovati — nije htio vjerovati. Mat nije mogao biti mrtav, ne zgodni, dovitljivi i duhoviti Mat. Ne Mat, na kojeg se uvijek moglo računati da će reći prave stvari djevojkama u krčmetinama lučkih gradova koje su obilazili. Ne Mat koji mu je pomagao da se zaliječi onda kada su Darricka kazne njegova oca tjerale da danima leži u potkrovlju nad mesarovom stajom. "Ne", rekao je Darrick. No to je nijekanje zvučalo slabašno čak i u njegovim ušima. Zurio je u leš svoga prijatelja. "Vjerojatno je iznenada umro", govorio je tiho Maldrin iza Darricka. "Mora daje udario glavom o stijenu. Ilije možda onaj kostur s kojim se borio to učinio za njega." Darrick se sjetio kako je Mat udario o liticu pri dugom padu*s ruba kanjona. "Znao sam daje mrtav čim sam ga dotakao", rekao je Maldrin. "Ništa nisi mogao učiniti, Darrick. Svaki čovjek koji primi zadatak od kap'tana Tollifera zna kakvi su nam izgledi. Loša sreća. Samo je to u pitanju."

52

Darrick je sjedio nasred glavnog čamca osjećajući kako kiša bubnja po njemu, slušajući kako grom udara o nebesa nad njim. Oči su ga pekle, no nije si dopustio da plače. Njegov gaje otac naučio da plač samo pogorša stvari. "Jeste li vidjeli demona?" upitao je dječak dotaknuvši Darri-ckovu ruku. Darrick nije odgovorio. U tom kratkom trenutku kad je saznao za Matovu smrt, nije čak ni pomislio na Kabraxisa. "Je li demon bio tamo?" ponovno je pitao Lhex. "Žao mije zbog "Da", odgovorio je Darrick stegnutoga grla. "Da, demon je bio baš tamo. On je ovo prouzročio. Moždaje čak i sam ubio Mata. Njega i onog svećenika." Nekolicina mornara dotakla se na spomen demona svojih amajlija za dobru sreću. Povukli su svoja vesla u odgovor na Maldrinove glasne naredbe, no najvažnije je bilo usmjeriti plovilo. Nabujala rijeka hitro je gurala čamac. Uzvodno, fenjeri su gorjeli na jednom jedinom brodu koji je napinjao vez dok je rijeka navaljivala na njega. Posada kapetana Rai-thena čekala je tamo, pretpostavljao je Darrick. Oni nisu znali da kapetan neće doći. Popuštajući pred naletom osjećaja i iscrpljenosti koji su ga ispunjali, Darrick je ispružio Matovo tijelo kao da ga kani zaštiti od bure i kiše onako kako je to Mat činio za njega kada je bio pogoñen groznicom dok se oporavljao od batina svoga oca. Darrick je namiri-sao krv na Matu i ona gaje podsjetila na krv koja je bila prisutna u radnji njegova oca. I prije no što je shvatio, Darrick je upao u zasjedu tame iz koje se nije želio nikada vratiti. 'arrick je ležao u svojoj mreži za spavanje na Usamljenoj zvijezdi, ruku smotanih ispod glave. Pokušavao je ne misliti o snovima koji su ga poharali poput kuge zadnje dvije noći. U tim snovima, Mat je još uvijek bio živ, a Darrick je još uvijek živio sa svojim roditeljima u mesnici u Hillsfaru. Otkako je otišao, Darrick se više nikada nije vratio. Tijekom godina svog izbivanja iz grada, Mat je pri posebnim prilikama odlazio posjetiti svoju obitelj, dolazeći na trgovačkom brodu. Dok je izbivao iz Mornarice Westmarcha, plovio je kao čuvar tereta. Darrick je uvijek mislio da Mat nije posjećivao svoj dom i svoju obitelj onoliko koliko je želio. No Mat je vjerovao da će biti dosta prilika. To je bila Matova narav: nikada se nije žurio ni zbog čega, postavljao je svaku stvar na njezino mjesto i vrijeme. Sad, Mat više nikada neće otići kući. Darrick je obuhvatio bol koja gaje ispunjavala prije nego mu je mogla pobjeći kontroli. Ta je kontrola bila čvrsta poput kamena. Pažljivo ju je izgradio, po batinama i batinama, po prostim okrutnim stvarima koje je njegov otac govorio, sve dok ta kontrola nije bila jaka i sigurna koliko i kovačev nakovanj. Podigao je ruku osjećajući bol u leñima, vratu i ramenima od sveg onog penjanja koje je prošao prije dvije noći. Okrenuvši glavu, gledao je kroz brodsko okno u iskričavu plavozelenu vodu Zaljeva Westmarcha. Sudeći po načinu na koji je svjetlo udaralo ocean, bilo je podne - skoro je vrijeme. Ležeći u mreži za spavanje, srčući zrak, umirujući se i kontrolirajući bol koja je prijetila da preplavi čak i granice koje bijaše podigao, čekao je. Pokušao je brojati otkucaje svoga srca, osjećajući kako odjekuju u njegovoj glavi. No čekanje je teško kada se mjeri vrijeme. Tada se oglasila brodska svirala, glasno i nekako slatko kroz stalno razbijanje oceanskih valova, pozivajući posadu broda na okup. Darrick je zatvorio oči i pokušavao ne misliti ništa, ne sjećati se ničega. No nos mu je ispunio kiseo miris blatnjavog sijena na čardaku iznad obora u kojem je njegov otac držao životinje koje su čekale da budu poklane i iskrvare. I prije nego stoje Darrick shvatio o čemu se radi, spazio je Mata Hu-Ringa, devetogodišnjaka u odjeći koja mu je bila prevelika, kako uskače kroz rupu na krovu i doskače u čardak. Mat se uspeo uz dimnjak pušnice koja je bila uz staju iza mesnice i prešao preko krova sve dok nije mogao ući na tavan. Hej, rekao je Mat kopajući po džepovima šlampave košulje koju je nosio i vadeći sir i jabuke. Nisam te vidio jučer. Mislio sam, naći ću te ovdje. Stideći se jer mu je tijelo bilo prekriveno modricama, Darrick je pokušao izgledati ljutito kako bi Mat otišao. No, bilo gaje teško uvjeriti budući daje morao biti tako tih. Postati dovoljno glasan da privuče pažnju svoga oca - i da mu do znanja da je još netko svjestan njegova kažnjavanja-nije dolazilo u obzir. Nakon stoje Mat raširio jabuke i sir, dodajući sasušeni cvijet da napravi stvar većom gozbom i šalom, Darrick se više nije mogao nastaviti pretvarati. Čak ni neugodnost nije zauzdala njegovu glad. Da je njegov otac ikad saznao za Matove posjete tijekom tih vremena, Darrick je znao da on nikada više ne bi vidio Mata.

53

Darrick je otvorio oči i zurio u neokrečeni strop. Kao što ga sad više nikad neće vidjeti. Posegnuo je za hladnom ravnodušnošću koju je koristio da se pokrije kada mu je bilo previše. Skliznulaje na njega poput oklopa. Svaki dio savršeno se uklapao u druge. Slabosti više nije ostalo u njemu. Prodorna svirala ponovno se oglasi. Vrata časničke odaje otvore se bez upozorenja. Darrick nije pogledao. Tko god daje, može otići i otišao bi da zna što je dobro za njega. "G. Lang", progovorio je snažan zapovjednički glas. Brzo, s refleksima koji su nadilazili čak i bol gubitka i prepreka koje je prešao, Darrick se okrene u mreži i vično iskoči iz nje iako je u tom trenutku brod prolazio kroz nadolazeće valove. Doskočio je na Kapetan Tollifer stajao je na ulazu. Bio je visok, čvrst čovjek u ranim četrdesetim. Sjedine su dotakle zaliske koje je nosio na izrazito čisto izbrijanom licu. Kapetan je svoju kosu povlačio unazad u pristojni rep. Nosio je svoju najbolju uniformu Mornarice Westmarcha, zelenu sa zlatnim epoletama. U ruci je nosio trorogu kapu. Čizme su mu sjale poput svježe uglačane ebanovine. "G. Lang," rekao je kapetan, "jeste li imali prilike u zadnje vrijeme pregledati sluh?" "Već odavno nisam, gospodine", rekao je Darrick, stojeći kruto u stavu mirno. "Mogu li tada predložiti da se kada, uz volju Svjetla, prekosutra doñemo u luku u Westmarchu, javite doktoru za te stvari i provjerite." "Naravno, gospodine", obećao je Darrick. "Hoću, gospodine." "Ovo spominjem samo zato, g. Lang," objasnio je kapetan Tollifer, "što sam ja jasno čuo kako su trube dva puta svirale na svim palubama." "Da, gospodine. I ja sam takoñer." Tollifer je upitno podigao obrvu. "Ja sam mislio da bih ja mogao biti ispričan od toga, gospodine", kazao je Darrick. "Radi se o pogrebu jednog od ljudi pod mojim zapovjedništvom", rekao je Tollifer. "Čovjeka koji je umro hrabro vršeći svoju dužnost. Nitko od toga nije ispričan." "Kapetane, molim vas da mi oprostite", ispričao se Darrick. "Mislio sam da bih ja mogao biti ispričan zato stoje Mat Hu-Ring bio moj prijatelj." Ja sam onaj koji gaje ubio. "Prijatelju je mjesto uz njegova prijatelja." Darrick je održao svoj glas hladnim i neosobnim. Bilo mu je drago da se i u sebi isto tako osjećao. "Ja više ništa ne mogu učiniti za njega. To tijelo tamo vani nije Mat Hu-Ring." "Možete ga zastupati, g. Lang," rekao je kapetan, "pred njegovim kolegama i prijateljima. Mislim da bi to g. Hu-Ring očekivao od vas. Kao što bi i od mene očekivao da vodim ovaj razgovor s vama." "Da, gospodine." "Tad očekujem da se pristojno uredite", zaključio je kapetan "Na zapovijed." Čak i uza sve poštovanje prema svom kapetanu i sav strah za svoj položaj, Darrick se jedva suzdržavao od kritičkog protivljenja koje mu je palo na um. Njegova tuga za Matom bila je njegova vlastita, a ne vlasništvo Mornarice Westmarcha. Kapetan se okrenuo da ode, pa se zaustavio na vratima i progovorio gledajući ozbiljno u Darncka. "I ja sam gubio prijatelje, g. Lang. To nikad nije lako. Održavamo pogrebe zato da možemo kako spada početi živjeti dalje. To nije zato da ih zaboravimo nego samo da se podsjetimo daje sa smrću dan neki završetak i da nam pomognu da označimo vječno mjesto za njih u našim srcima. Malo je dobrih ljudi - ljudi koje nikad ne bi trebalo zaboraviti - doneseno na ovaj svijet. G. Hu-Ring bio je jedan od njih, i ja se osjećam počašćenim što sam služio s njim i što sam ga poznavao. Ja to ne bih rekao u govoru na palubi jer i sam znaš da na svojem brodu držim do pravila i procedure, no želio sam da to znaš." "Hvala vam, gospodine", rekao je Darrick. Kapetan je položio svoju kapu na glavu. "Dat ću vam razumno vrijeme da se spremite, g. Lang. Molim vas, budite brzi." "Da, gospodine." Darrick je gledao dok je kapetan odlazio. Osjećao je kako bol kuha u njemu i pretvara se u bijes koji je privlačio poput magneta sav stali bijes koji je dugo držao zatvorenim. Zatvorio je oči, dršćući, a zatim ispustio suspregnuti dah i zapečatio emocije. Kada je otvorio oči, rekao sije da ne osjeća ništa. Bio je automat. Ako ništa ne osjeća, ne može biti povrijeñen. Njegov gaje otac to naučio. Mehanički, ignorirajući čak i bolove koje je osjećao od one noći, Darrick ode do kraja mreže za spavanje i otvori svoju mornarsku škrinju. Od noći u Taurukovoj luci, nije se bio vratio u aktivnu dužnost. Kao ni nitko od njegove ekipe, osim Maldrina, kojeg se nije moglo izuzeti kada je na brodu bilo toliko posla.

54

Darrick je izabrao čistu uniformu. Brzo se obrijao oštrom britvom ne posjekavši se previše, i odjenuo. Na Usamljenojzvijezdibila su još tri mlaña časnika. On je bio najstariji meñu njima. Zakoračivši na palubu, navlačeći bijele rukavice koje su bile obvezne u ceremonijalnim prilikama, Darrick je gledao mimo lica danas neće ništa vidjeti jer se nema što za vidjeti. Vješto im je uzvratio njihove odrješite pozdrave. Podnevno sunce visjelo je visoko iznad Usamljene zvijezde. Svjetlo je udaralo more, iskreći se u plavozelenom koritu izmeñu bijelih valjaka poput niza dragog kamenja. Jarbolje i platna jedara škripali su i praskali na vjetru dok je brod plovio prema Westmarchu noseći novosti o smrti gusarskoga kapetana kao i o nevjerojatnom povratku demona u svijet čovjeka. Ljudi na Usamljenoj zvijezdi razgovarali su o malo čemu drugome otkako se spasilačka ekipa vratila na brod i Darrick je znao da će uskoro i cijeli Westmarch brujati o tim vijestima. Nemoguće se dogodilo. Darrick je zauzeo svoje mjesto pored tri ostala mlaña časnika ispred mornara. Ostala trojica časnika bila su puno mlada od njega, jedan od njih bio je još uvijek tinejdžer i već je mogao zapovijedati jer mu je otac kupio promaknuće. Trenutni trzaj ogorčenosti dotače Darrickovo srce dok su stajali pored Matova zastavom prekrivenog tijela na dasci izbalansiranoj na ogradi na desnoj strani broda. Nijedan od ostalih časnika nije zaslužio svoj položaj. Oni nisu bili pravi ljudi od plovidbe poput Mata. Darrick je odlučio slijediti svoju vlastitu karijeru i postati časnik kad mu je to bilo ponuñeno, no Mat nikad nije. Kapetan Tollifer nikad nije ocijenio prikladnim da promaknuće proširi na Mata, iako Darrick nije shvaćao zašto. U pravilu, takva se unapreñenja nisu radila često, a teško ikada na istome brodu. No kapetan Tollifer je učinio upravo to. Časnici koji su stajali pored Darricka nikad nisu upoznali mornarski bič kad nisu uspjeli izvršiti kapetanove naredbe ili kad ih nisu uspjeli provesti do kraja. Darrick jest, i podnio je te ozljede i uvrede s istom onom stoičkom odlučnošću za koju gaje njegov otac izučio. Darrick se nije bojao preuzeti zapovjedništvo na terenu čak ni kada su naredbe bile drugačije. U početku, takvo mu je ponašanje zaslužilo batine pod kapetanima koji su odbijali priznati njegovu reinterpretaciju svojih zapovijedi. No, pod kapetanom Tolliferom, Darrick je došao na svoje. Mat nikad nije bio zainteresiran da postane časnik. Uživao je u Tijekom njihovih godina na brodovima Mornarice Westmarcha, Darrick je često mislio da se on brinuo za Mata, pazeći na svog prijatelja. No, gledajući plahtom omotano tijelo pred sobom, Darrick je znao da Mat nikad nije bio toliko zainteresiran za more. Što bi ti učinio? Kamo bi otišao da te ja nisam dovukao ovamo? Pitanja su visjela u Darrickovom umu poput galebova na povoljnom vjetru. Odgurao ih je od sebe. Neće si dozvoliti da ga bol ili zbunjenost taknu. Andregai je svirao na sviralama stojeći kraj kapetana Tollifera na krmenom mostu. Vjetar je lamatao kapetanovim velikim vojnim ogrtačem. Dječak - Lhex, kraljev nećak - stajao je do kapetana. Kada su svirale prestale svirati i posljednja odjekujuća tužna nota izblijedjela, kapetan je održao brodski slavospjev govoreći s velikim dignitetom o službi Mata Hu-Ringa i njegovoj odanosti Mornarici Westmarcha, te daje on dao život za kraljevog nećaka. Usprkos nabrajanju djela, govor je bio formalan, gotovo bezličan. Darrick je slušao brujanje riječi, viku galebova koji su jedrili iza Usamljene zvijezde nadajući se tragu mrvica ostavljenom u vodi. Umoren dok je spašavao kraljevog nećaka. Nije to tako bilo. Mat je poginuo dok je bio pod nalogom budale, i zato što se brinuo za mene. Zbog mene je poginuo. Darrick je gledao posadu broda oko sebe. Unatoč akciji prije dvije noći, Mat je jedini poginuo. Možda su neki od posade vjerovali, kako je i Maldrin rekao, da je to samo loša sreća, no Darrick je znao da neki od njih vjeruju daje on ubio Mata jer je predugo ostao u spilji. Kada je kapetan Tollifer završio govor, svirale su ponovno za-svirale i tugaljivi zvuk ispunio je brodsku palubu. Maldrin, odjeven u mornarsko bijelo ruho koje se nosilo samo u danima inspekcije ili za vrijeme veza u Westmarchu, stupio je s druge strane Matova zastavom pokrivenog tijela na dasci. Pridružilo mu se još pet mornara. Svirale su ponovno svirnule melodiju odlaska koja je slušačima oduvijek željela sretan put. Bila je poznata u svakoj primorskoj provinciji koju je Darrick ikada posjetio. Kad su svirale završile, Maldrin je pogledao Darricka. U njegovim sivim očima bilo je pitanje. "U redu onda, momci", prošaptao je Maldrin. "Samo polako i sa svim poštovanjem koje mož'te skupiti." Časnik je uhvatio dasku i podigao ju, zaljuljavši je na njezinim osovinama. Ostala petorica ljudi - dvojica s njegove strane i trojica s druge - zajedno su je podigla. Maldrin je čvrsto držao zastavu Westmarcha. Možda i jesu pokrivali mrtve koji se predaju moru, no zastave se ne ostavljaju.

55

Kao jedan, Darrick i ostali časnici okrenuli su se prema desnoj strani broda, a pola sekunde kasnije pratili su ih i mornari. Svi su bili u strogoj pripravnosti. "Za svakog čovjeka koji umre za Westmarch," progovorio je kapetan, "neka zna da Westmarch živi za njega." Ostali časnici i posada mehanički su ponovili izreku. Darrick nije rekao ništa. Promatrao je u kamenoj tišini i skupio se. Ništa ga nije dodirnulo kad je Matovo platnom omotano tijelo skliznulo ispod zastave Westmarcha i spustilo se niz brodski bok u zakovitlane valove. Balastno kamenje zamotano u dno platna da oteža tijelo povuklo gaje dolje u plavozeleno more. Neko vrijeme je bjelina pogrebnog platna održavala Matovo tijelo vidljivim. A tada je čak i to nestalo prije no stoje brod otplovio i ostavio ga za sobom. Svirale su zasvirale razlaz i ljudi su se razišli. Darrick je otišao do ograde, lako svladavajući uzdizanje i spuštanje broda od kojega mu je nekoć, u početku, bilo toliko mučno. Zurio je u ocean, no nije ga vidio. Miris krvi i kiselog sijena u staji njegova oca ispunio mu je nos i odveo um daleko od broda i od mora. Njegovo je srce osjećalo bolove od biča od otvrdnute kože koji je njegov otac upotrebljavao da ga kazni da bi ga zadovoljio tek osjećaj šaka koje udaraju o Darrickovo tijelo. Prisilio se da ne osjeća ništa, čak ni vjetar koji mu je puhao u lice i mrsio mu kosu. Većinu svoga života bio je neosjetljiv. Njegova je pogreška bila što je odstupio od toga. Te noći, budući da ništa nije jeo cijeli dan jer bi to značilo petljanje s ostalim ljudima i nošenje s neizrečenim pitanjima koja je obično ostavio lonac guste riblje juhe da visi iznad lagane vatre tijekom noćne straže. Darrick sije uzeo juhu uhvativši kuhinjskog šegrta kako napola drijema za dugim stolom gdje je posada večerala u smjenama. Darrick je napunio limeni tanjur gustom juhom. Mladi kuhinjski šegrt se uznemirio, a zatim otišao brisati stol kao da je to cijelo vrijeme radio. Bez riječi, ignorirajući mladićevu nelagodu i zabrinutost da bi njegova nemarnost na dužnosti mogla biti prijavljena, Darrick je odsjekao debelu šnitu crnog kruha od jednog od hljebova koje je kuhar pripremio, a zatim si nalio šalicu zelenog čaja. S čajem u jednoj ruci i debelom šnitom kruha umočenom u riblju juhu na limenom tanjuru, Darrick je krenuo nazad na palubu. Stao je nasred broda osluškujući šuškanje i pucketanje jedara odozgor. Zbog njihova iskustva i činjenice da su bili u sigurnim vodama, kapetan Tollifer je držao jedra podignutima, koristeći prednost povoljnog vjetra. Usamljena zvijezda plovila je kroz mjesecom obljubljene valove koji su prekrivali površinu oceana. Povremene iskrice svjetlosti, koje nisu bile samo odrazi brodskih fenjera postavljenih za osvjetljavanje puta, bi prošle kroz vodu pored broda. Darrick je jeo stojeći iskusnim nogama na lelujavoj palubi, držeći šalicu s čajem i limeni tanjur u jednoj ruci - tanjur na šalici - i jeo drugom rukom. Dopustio je da se crni kruh marinira u gustoj juhi i tako omekša. Inače bi ga morao žvakati, činilo se, cijelu vječnost da ga slomi. Juha je bila napravljena od škampa i ribljih zaliha, s umiješanim začinima iz istočnih zemalja. Sadržavala je velike komade krumpira. Bilaje gotovo dovoljno vrela da sprži jezik čak i kadje u nju bio umočen kruh. Hladila se na noćnome vjetru. Darrick si nije dozvolio da misli na noći kad su on i Mat zajedno bili na noćnoj straži, kad mu je Mat pričao divlje nevjerojatne priče koje je ili čuo ili, tu i tamo, izmislio i kleo se da su živa istina. Sve je to Matu bilo zabavno. Bilo je to nešto što ih je držalo budnima tijekom dugih, mrtvih sati, i sprječavalo Darricka da čak i misli o onome što se dogodilo u Hillsfaru. "Žao mije zbog tvog prijatelja", rekao je tihi glas. Udaljen kakav je bio od emocija, Darrick se čak nije niti iznena- more i žvakati posljednju grudu crnog kruha i riblje juhe koje je stavio u usta. "Rekao sam -" počeo je dječak ponovno nešto višim glasom. "Čuo sam te", prekinuo gaje Darrick. Nelagodna tišina razvuče se izmeñu njih. Darrick se ni u jednom trenutku nije okrenuo licem prema dječaku. "Htio sam govoriti s tobom o demonu", rekao je Lhex. "Ne", odgovorio je Darrick. "Ja sam kraljev nećak." Dječakov je ton donekle otvrdnuo. "A ipak, nisi kralj, zar ne?" "Razumijem kako se osjećaš." "Dobro. Tad ćeš razumjeti ako te budem zagnjavio za svoj vlastiti mir dok stojim na straži."

56

Dječak je bio dovoljno dugo tih da je Darrick pomislio da je otišao. Pomislio je da bi ujutro mogao imati čak i nevolje s kapetanom zbog svoje grubosti, ali nije mario. "Što su one svjetlosne krpice u vodi?" upitao je Lhex. Iziritiran, iako se nije čak ni želio tako osjećati jer su mu duge godine iskustva pokazale da ga čak i najmanja emocija može, poput lavine, otkotrljati u osjećaj zaglavljenosti koji gaje ostavljao bez kontrole, Darrick se okrenuo dječaku. "Što još radiš ovdje, dječače?" "Nisam mogao spavati." Dječak je stajao na palubi, bosonog i u spavaćici koju je zacijelo posudio od kapetana. "Tada nañi nov način zabave. Neću dozvoliti da se zabavljaš na moj račun." Lhex je omotao ruke oko sebe. Očigledno mu je bilo hladno na svježem noćnom zraku. "Ne mogu. Ti si jedini koji je vidio demona." Jedini preživjeli, mislio je Darrick, no zaustavio se prije nego razmišljanja odu predaleko. "Bilo je i drugih ljudi u onoj spilji." "Nijedan od njih nije ostao dovoljno dugo da vidi stvari koje si ti vidio." "Ti ne znaš što sam ja vidio." "Bio sam tamo kad si razgovarao s kapetanom. Važno je sve što znaš." "Obučavan sam za svećenika Crkve Zakaruma i voñen po Svjetlu cijeli život. Za još dvije godine, iskušat će me da postanem pravi svećenik." "Sada nisi ništa doli dječak," prekorio gaje Darrick, "a tada ćeš biti tek nešto malo više od dječaka. Trebao bi provoditi vrijeme brinući se o dječačkim stvarima." "Ne", rekao je Lhex. "Borba s demonima bit će moj poziv, Darrick Lang. Zar ti nemaš poziv?" "Radim da imam obrok izmeñu svoga želuca i svoje kičme," rekao je Darrick, "da ostanem živ i spavam na toplim mjestima." "Ipak, ti si časnik koji je sam prošao kroz činove, a to je teško i nešto što treba cijeniti. Čovjek bez poziva, bez strasti, ne bi mogao učiniti tako nešto." Darrick je napravio grimasu. Očigledno je Lhexov identitet kraljevog nećaka, u očima kapetana Tollifera, bio vrlo značajan. "Ja ću biti dobar svećenik", izjavio je dječak. "A da bih se borio s demonima, znam da moram naučiti o njima." "Ništa od toga nema nikakve veze sa mnom", rekao je Darrick. "Jednom kada kapetan Tollifer preda izvješće kralju, moj je udio u ovome završen." Lhex gaje drsko promatrao. "Je li?" "Da, jest." "Ti mi se ne činiš kao tip čovjeka koji dopušta da prijateljeva smrt ostane neosvećena." "A koga bih to ja trebao okriviti za Matovu smrt?" upitao je Darrick. "Tvoj je prijatelj umro od Kabraxisove ruke", rekao je Lhex. "Ali ne dok nas ti nisi natjerao da idemo tamo nakon što sam ti ja rekao da želim da odemo", odvratio je Darrick oštrim glasom. "Ne dok ja nisam predugo čekao da izañemo iz spilje. Mogli smo pobjeći kosturima koji su nas gonili." Zatresao je glavom. "Ne. Ako ikoga treba kriviti za Matovu smrt, to smo ti i ja." Ozbiljan izraz prekrije dječakovo lice. "Ako želiš kriviti mene, Darrick Lang, tada me slobodno krivi." Ranjiv, osjećajući kako mu osjećaji trepte i gotovo klize iz kontrole, Darrick je gledao dječaka, iznenañen načinom na koji mu se Lhex je pogledao u stranu. "Ako izabereš da se boriš protiv demona," nastavio je Darrick popuštajući okrutnosti koja je jurila kroz njega, "imat ćeš kratak život. Barem nećeš morati previše planirati." "S demonima se mora boriti", prošaptao je dječak. "Ali to neće činiti ovakvi kao što sam ja", rekao je Darrick. "Kralj s vojskom, ili nekoliko kraljeva s vojskama, toliko bi trebalo, a ne jedan mornar." "Preživio si nakon što si vidio demona", primijetio je Lhex. "Mora postojati razlog za to." "Imao sam sreće", kazao je Darrick. "Većina ljudi koji susreću demone nemaju sreće." "Ratnici i svećenici se bore protiv demona", rekao je Lhex. "Legende nam govore da bi bez tih junaka Diablo i njegova braća još uvijek mogli hoditi po ovome svijetu." "Bio si tamo kada sam predao kapetanu Tolliferu svoje izvješće", rekao je Darrick. Dječak nije pokazao nikakvu nelagodu da se nametne kapetanu, a Tollifer mu je nevoljko dopustio da sjedi tijekom saslušanja jutro ranije. "Znaš sve što ja znam."

57

"Ima vidovnjaka koji bi te mogli pregledati. Ponekad kad u blizini pojedinca radi velika magija, na tom pojedincu ostanu tragovi." "Neću da me bodu i natežu", usprotivio se Darrick. Pokazao je na krpice svjetla koje su klizile kroz more. "Pitao si me što je to." Lhex je vratio pažnju na ocean, no njegov je izraz otkrivao da bi radije pratio svoj vlastiti smjeru razgovoru. "Neke od tih", rekao je Darrick, "su morski psi vatrenog repa. Nazvani su tako zbog tog sjaja. Svjetlo privlači one koji se hrane po noći i dovodi ih na udaljenost na kojoj morski psi napadaju. Druge krpice svjetla su meduze - mjesečeve ruže, koje mogu paralizirati čovjeka koji nema sreće pa upliva u doseg njihovih bodljikavih ticala. Ako želiš učiti o moru, ima mnogo toga što te mogu naučiti. No ako želiš razgovarati o demonima, ja ne znam više ništa o njima. Saznao sam o njima i više nego što sam ikada želio znati." Vjetar je lagano promijenio smjer i prouzročio da se velika platna malo opuste, a zatim da ponovno prasnu kad je posada svladala promjenu. "Kabraxis je odgovoran za smrt tvoga prijatelja", rekao je tiho Lhex. "Ti to nećeš moći zaboraviti. Još uvijek si dio ovoga. Vidio sam znakove." Darrick je ispirio zrak. Osjećao se u zamci, uplašen i ljutit u isto vrijeme. Osjećao se isto onako kako se osjećao kada bi bio u radnji svoga oca i kad bi njegov otac izabrao da ponovno bude nezadovoljan njime. Naporno radeći da se distancira, čekao je dok nije povratio kontrolu, a zatim se okrenuo da se suoči s dječakom, namjeravajući - pa makar dječak i bio kraljev nećak - pustiti malo svoga bijesa. No kad se Darrick okrenuo, paluba iza njega je bila prazna. Na mjesečini, paluba je izgledala srebrnobijelo, iscrtana sjenama jarbola i motki. Frustriran, Darrick se okrenuo nazad i bacio svoj tanjur i šalicu preko ograde broda. Meduza mjesečeva ruža uhvatilaje limeni tanjur svojim ticalima. Munja je bljesnula o metal dok su čeljusti pokušavale zagristi u njega. Prešavši do desne ograde, Darrick se teško osloni o nju. Svojim je unutrašnjim okom vidio kako se kostur obrušava na Mata, rušeći ga s ruba litice, a zatim je ponovno svjedočio kostolomnom udaru o kameni zid. Hladan znoj prekrio je Darrickovo tijelo dok su mu se prikradala sjećanja na one dane u radnji njegova oca. On se neće vratiti tamo - niti fizički, niti u svojem umu. "arrick je sjedio za stražnjim stolom u Razrokome Salu, krčmi udaljenoj samo nekoliko ulica od Ulice dokova i Trgovačke četvrti. Krčma je bila rupa, jedno od mjesta gdje su osorni mornari oskudnih sredstava ili sreće završavali prije no što su potpisivali brodske dokumente i vraćali se na more. Bilo je to mjesto na kojem su lampe navečer držali prigušene jer su ondašnje servirke izgledale bolje ako ih se ne vidi dobro, a hrana se nije mogla pobliže ispitati. Novac je u Westmarch dolazio preko pristaništa, u debelim novčanicima trgovaca koji su kupovali dobra i prodavali dobra, i u skromnim vrećicama za sitniš mornara i lučkih radnika. Novac se prvo razlijevao po radnjama razasutim duž dokova i pristaništa, i većina gaje tamo i ostajala. Malo ga se prebacivalo u poslove natiskane u stražnjim dijelovima dućana, trgovačkim radnjama i finijim gostionicama, pa čak i u ne-tako-finim gostionicama. Razroki Sa\ uključivao je od sunca izblijedjeli znak sprijeda koji je pokazivao prsatu crvenokosu ženu koja poslužuje ostrigu što se puši, a samo joj uvojci čuvaju čednost. Krčma se nalazila u truloj četvrti koja je okupljala niz starijih zgrada koje su bile izgrañene više uz padinu nasuprot luci. U godinama tijekom kojih su Westmarch i luka postojali i rasli, gotovo sve zgrade koje su se smjestile dolje uz more bile su srušene i ponovno izgrañene. Samo je nekoliko starijih zgrada ostalo kao znamenitosti koje su učvrstili iskusni majstori. No iza tih poduzeća koja su izvlačila većinu zlata ležao je sloj provincijskih trgovaca i vlasnika krčmi koji su jedva plaćali svoje mjesečne račune i kraljeve poreze da mogu ostati otvoreni. Jedina stvar koja ih je držala bili su očajnički trenuci mornara bez posla i lučkih radnika. U Razrokome Salu bila je izvanredna gužva i bio je gotovo poput davno nastale prepirke izmeñu ove dvije grupe. Mornari su na lučke radnike gledali svisoka jer nemaju petlje izaći na more, a lučki su radnici gledali svisoka na mornare jer nisu bili pravi članovi zajednice. Obje su grupe, bilo kako bilo, stajale podalje od najamnika koji su se pojavili u posljednjih nekoliko dana. Usamljena zvijezda se vratila u Westmarch prije devet dana i još je uvijek čekala nove zapovijedi. Darrick je pio sam za stolom. Tijekom svoga odsustva s broda, ostao je usamljenik. Većina ljudi s Usamljene zvijezde visjela je oko njega zbog Mata. Blagoslovljenom dobrim smislom za humor i bezbrojne priče, Matu nije nikad nedostajalo društva, prijateljstva ili pune krigle piva na bilo kojem okupljanju.

58

Nitko od članova posade nije pokušavao provoditi puno vremena s Darrickom. Osim kapetanovog frkćućeg neodobravanja na bratimljenje časnika s posadom, Darrick se nikada nije pokazao kao dobro društvo u svako doba. A sad, kad je Mat bio mrtav, Darrick uopće nije želio društvo. Tijekom posljednjih devet dana, Darrick je radije spavao na brodu nego u naručju bilo koje od mnogih voljnih žena, i provodio je vrijeme u ovoj ili onoj rupi, kao što je Razroki Sal. Inače bi Mat dovukao Darricka u neku od brojnih veselih gostionica ili bi im pribavio pozivnice za priredbe kojima su domaćini bili manji političari u West-marchu. Nekako, Mat je uspio upoznati nekoliko supruga i kurtizana tih ljudi dok je istraživao muzeje, umjetničke galerije i crkve u West-marchu - interesi koje Darrick nije dijelio. Darricku su te zabave čak išle na živce. Darrick je ponovno otkrio dno svoje čaše kuhanog vina i pogledom potražio krčmaricu koja gaje posluživala. Ona je stajala tri stola dalje, u zagrljaju krupnog najamnika. Njezin se smijeh Darricku činio opscenim i bijes mu je narastao prije nego gaje mogao svladati. "Djevojko", nestrpljivo je pozvao, lupkajući limenom kriglom po izbrazdanom stolu. Krčmarica se izvukla iz najamnikovog stiska, smijuljeći se i odgurujući od njega, nekako se uspijevajući istodobno oslobañati i zavoditi. Probila se kroz krcatu prostoriju i uzela Darrickovu kriglu. Grupa najamnika mrko je gledala Darricka i meñu sobom govo- Darrick ih je ignorirao i naslonio se na zid iza sebe. Bio je on u takvim barovima nebrojeno puta, i vidio je već stotine ljudi poput ovih najamnika. Uobičajeno je bio medu posadom broda, jer vrijedila je naredba kapetana Tollifera da ni jedan član posade ne pije sam. No ovaj je put, otkako su bili u luci, Darrick pio samo sam, vraćajući se nazad na brod jutrom prije svitanja svaki put kad nije imao ranu stražu. Krčmarica je donijela Darricku napunjenu kriglu. On joj je platio dodajući skromnu napojnicu koja nije privlačila podozrive poglede. Mat bi inače darežljivo dijelio svoj novac, umiljavajući se krčma-ricama. Večeras, Darrick nije mario. Sve stoje želio bila je puna krigla dok ne odluči krenuti. Vratio je svoju pažnju na hladnu hranu na drvenom poslužavniku pred sobom. Obrok se sastojao od žilava mesa i zagorjela krumpira prekrivena krpicama rijetkog umaka koji nije bio primamljiviji za jelo od pseće sline. Krčma je mogla proći s tako slabim jelovnikom jer je grad pupao najamnicima koji su se hranili iz kraljevih blagajni. Darrick je uzeo zalogaj mesa i žvakao ga promatrajući kako krupni najamnik ustaje praćen dvojicom svojih prijatelja. Ispod stola, Darrick je prebacio svoju sablju preko krila. Izvježbao se jesti lijevom rukom i ostaviti tako desnu ruku slobodnom. "Hej, di si, mali od metle", zarežao je veliki najamnik povukav-ši svoju stolicu za Darrickov stol i zasjevši nepozvan preko puta njega. Način na koji je naglasio izraz dao je Darricku do znanja daje ovaj obraćanje smislio kao uvredu. Iako su lučki radnici kritizirali mornare da su posjetitelji u gradu i da nisu uistinu njegov dio, najamnici su to bili još manje. Najamnici su se razmetali da su hrabri ratnici, ljudi svikli na borbu i kada bi neki mornar ustvrdio isto, najamnici bi pokušali umanjiti hrabrost mornara. Darrick je čekao. Znao je da susret neće dobro svršiti i zapravo mu je sve to dobro došlo. Nije znao postoji li u prostoriji ijedan čovjek koji bi stao na njegovu stranu, i nije mario. "Ti ne bi trebo prekidati mladu djevojku koja se stara o svom poslu kao krčmarica maločas", rekao je najamnik. Bio je mlad i plavu-šan, širokog lica i krezub, čovjek koji je prolazio zbog puke veličine I o nasilnoj prošlosti. Nosio je jeftini kožnati oklop i kratak mač sa žicom omotanim drškom o boku. Druga dvojica najamnika bila su otprilike iste dobi, iako su pokazivali manje iskustva. Darrick je pretpostavljao da prate svoga kompanjona. Obojica su se doimala kao da im je malo nelagodno glede sukoba. Darrick je otpio iz krigle. Vrelina mu ispuni utrobu. Znao je da je to samo djelomično zbog vina. "Ovo je moj stol", rekao je, "i nisam te pozvao u društvo." "Izgledao si mi usamljeno", rekao je krupni čovjek. "Odi provjeriti očni vid", predložio je Darrick. Veliki se čovjek namrgodio. "Ti i nisi baš pretjerano prijateljski tip." "Ne", složio se Darrick. "Imaš pravo." Veliki se čovjek nagnuo naprijed, udarivši svojim krupnim lak-tovima po stolu i položivši četvrtastu bradu na ukrštene prste. "Ne sviñaš mi se." Darrick je uhvatio svoju sablju ispod stola i povukao se unazad dopuštajući zidu iza sebe da mu zaštiti leña. Treperavi plamen svijeće sa susjednog stola pravio je udubljenja na licu krupnog čovjeka.

59

"Svrnone", rekao je jedan od preostale dvojice vukući svojeg prijatelja za rukav. "Ovaj čovjek ima traku časnika na ovratniku." Svrnonove velike plave oči suzile su se dok je gledao u Darrickov vrat. Grozd hrastovog lišća bio je pribijen za Darrickov ovratnik. Dva kamenčića su označavala njegov čin. Stavljati čin na sebe postalo mu je takva navika daje i zaboravljao na to. "Ti si časnik najednom od kraljevih brodova?" upitao je Syr-non. "Da", prkosno je uzvratio Darrick. "Zar ćeš dopustiti da te strah od kraljeve odmazde zbog napada na brodskog časnika njegove mornarice zaplaši?" "Svrnone", rekao je drugi čovjek. "Bolje da se okanimo ovog čovjeka." Možda bi čovjek tad bio i otišao. Nije bio previše pijan da zaboravi slušati razum, a za tamnice Westmarcha se nije pričalo da su "Idi," rekao je Darrick blago, popuštajući mračnom raspoloženju koje ga je ispunjalo, "i nemoj zaboraviti podviti rep izmeñu nogu dok odlaziš." U prošlosti, Mat bi uvijek osjetio kad je Darricka spo-palo mračno raspoloženje, i našao bi načina da ga izvuče iz takvog raspoloženja ili da ih odvede na mjesta gdje se to autodestruktivno ponašanje ne bi u potpunosti manifestiralo. No, Mat nije bio večeras ovdje. Nije ga bilo posljednjih devet dugih dana. Zavijajući od bijesa, Svrnon je ustao i posegnuo preko stola, namjeravajući zgrabiti Darrickovu košulju. Darrick se nagnuo naprijed i glavom udario krupnog najamnika u lice lomeći mu nos. Krv je krenula iz Svrnonovih nosnica dok je posrtao unazad. Druga su dvojica najamnika pokušala zauzeti stav. Darrick je zamahnuo svojom sabljom dohvativši jednog od ljudi po sljepoočici plosnatom stranom sječiva i bacajući ga u nesvijest. Prije nego je onesviješteni čovjek stigao pasti, Darrick je zamahnuo na drugog čovjeka. Najamnik je petljao oko mača za svojim pašom. Prije no što je njegov protivnik mogao izvući svoje oružje, Darrick gaje šutnuo u prsa, odbacivši najamnika s nogu unazad na najbliži stol. Najamnik je srušio cijeli stol za sobom, a četiri ljutita ratnika ustadoše na noge psujući čovjeka koji je sletio na stol. Psovali su i Darricka. Svrnon je trgnuo svoj kratki mač i povukao ga nazad prouzročiv-ši da se najbliži čovjek sagne i povuče. Kletve i oštre psovke pratile su njegov pokret. Skačući prema stolu, Darrick je preskočio Svrnonov udarac mačem. Zanio se naprijed - osjećajući kako mu se vrti od sveg onog pića koje je popio - i doskočio na noge iza krupnog najamnika. Svrnon se zakrenuo. Lice mu je bilo grimizna maska zbog slomljenog nosa. Pljuvao je krv i psovao Darricka. Krupni najamnik zamahnuo je svojim kratkim mačem prema Darrickovoj glavi. Darrick je parirao čovjekovu napadu svojom sabljom. Čelik je zveknuo o čelik u unutrašnjosti krčme. Držeći čovjekovo sječivo zarobljenim, Darrick je skupio svoju šaku i tresnuo njome Svrnonovu glavu. Meso se razdijelilo na najamnikovom obrazu. Darrick je još dvaput udario protivnika i osjetio beskrajno zadovoljstvo svojim nekoć u stražnjem dijelu mesnice. Samo Darrick više nije bio preplašeni dječak previše malen i previše nevičan da se brani. Udario je Svrnona još jednom odgurnuvši krupnog čovjeka unazad. Svrnonovo lice pokazivalo je tragove nasilja. Njegovo desno oko obećavalo je da će se zatvoriti od otekline, a rasječena usnica i uho pridružili su se rasjeklini preko lične kosti. Darricku je ruka bridjela od udaraca, no on to jedva daje primjećivao. Tama u njemu sada je bila na slobodi na način kakav on nikad nije vidio. Osjećaj je zvonio u njemu i postajao jači. Svrnon je neočekivano zamahnuo, dohvativši svojom otvrdlom rukom Darricka po licu. Darrickova glava krenu unazad, a čula su mu se na trenutak vrtjela dok mu je bakreni okus krvi ispunjavao usta, a kiseli miris slame punio nos. Nitko ne misli da ti nalikuješ na mene, dječače! Glas Orvana Langa odjekivao je u krešendu u Darrickovoj glavi. Zašto to, što ti misliš, dječak ne sliči na svog oca? Svi mlate jezicima. A ja, ja volim tvoju majku, prokleta budala kakova sam. Ponovno parirajući najamnikovu očajničkom napadu, Darrick još jednom zakorači naprijed. Njegovu vještinu s mačem znao je u Mornarici Westmarcha svatko tko se suočio s njime ili stao na njegovu stranu kada se borio protiv gusara i krijumčara. Od vremena kada su on i Mat došli iz Hillsfara u Westmarch, Darrick je vježbao s majstorom mačevanja, mijenjajući rad i dobru volju za treninge. Za šest godina, Darrick je popravljao i nasipao pijeskom pod sobe za mačevanje i zidove i sjekao drva, a kasnije je započeo trenirati druge dok je jurio za karijerom u Mornarici We-stmareha.

60

To je vježbanje držalo Darricka uravnoteženim neko vrijeme, do smrti majstora Coroa u dvoboju s vojvodom oko časti jedne žene. Darrick je ušao u trag dvojici napadača, kao i vojvodi, i sve ih pobio. Takoñer je privukao pažnju komodora Mornarice Westmarcha koji je znao za dvoboj i prepad. Majstor Ćoro takoñer je trenirao nekoliko brodskih časnika i vježbao s kapetanima. Kao posljedica toga, Darrick i Mat dobili su službu na svojem prvom brodu. Kada više nije bilo majstora Coroa, čvrsta disciplina na mornaričkom brodu jamčila je Darricku neku vrstu mira pružajući mu stabilnost. Sada, s ovom bitkom pri ruci, Darrick se osjećao dobro. Gubitak Mata, a zatim čekanje danima da mu se dadne neki smisleni zadatak, iskidali su mu živce. Usamljena zvijezda, nekoć dom i raj, sada je bila podsjetnik da Mata nema. Krivnja je zažbukala svaku dasku na brodu, i Darrick je čeznuo za akcijom bilo kakve vrste. Darrick se poigravao s najamnikom, a tama se komešala u njegovoj duši. Nekoliko puta tijekom godina koje su prošle otkako je pobjegao iz Hillsfara, razmišljao je o tome da se vrati i vidi svoga oca - osobito kad se Mat vratio da posjeti svoju obitelj. Darrick nije osjećao bliskost s majkom. Ona je dopuštala da se batine koje mu je otac davao nastavljaju jer je živjela svoj vlastiti život, a biti udana za jednog od uspješnih gradskih mesara zadovoljavalo je njezin način života. Darrick je izabrao da obzida tamu u sebi i daje skloni u stranu. Sad ju se, uostalom, nije moglo zaustaviti. Darrick je probio obranu krupnog najamnika, postupno ga gurajući nazad. Svrnon je zazivao pomoć, no drugim je najamnicima bilo mrsko stupiti u borbu. Začuo se oštar zvižduk upozorenja. Jedan dio Darricka znao je da zvižduk najavljuje dolazak kraljevih Mirotvoraca. Svi Mirotvorci bili su jaki ljudi i žene posvećeni čuvanju kraljevog mira unutar gradskih zidina. Najamnici i nekoliko mornara u krčmi odmah su uzmakli. Svatko tko nije priznavao autoritet Mirotvoraca proveo bi noć u tamnici. Zahvaćen crnim osjećajima koji su ga obuzeli, Darrick nije oklijevao. Nastavio je napredovati tjerajući krupnog najamnika unazad dok više nije bilo puta za bijeg. Sa zadnjim ripostom, Darrick je oslobodio čovjeka njegovog oružja udarivši ga izvježbanim udarcem iz zgloba. Najamnik se stisnuo uza zid stojeći na prstima. Darrickova sablja bila mu je na grlu. "Molim te", graknuo je suhim šaptom. Darrick je držao čovjeka. Činilo se da nema dovoljno zraka u prostoriji. Čuo je snažne zvižduke iza sebe. Jedan od njih mu se približavao. "Odloži mač na stranu", rekao je miran glas žene iza njega. Darrick se okrenuo i zamahnuo sabljom u namjeri da odbije ženu. No kad je pokušao parirati štapu koji je držala, ona je iskrenula oružje i zabila mu ga u prsa. Divlji električni val proñe kroz Darricka i on padne. Jutarnje sunčevo svjetlo probijalo se kroz rešetke malog prozora iznad ležaja koji je visio na lancima uz kameni zid. Darrick je zatreptao, otvorio oči i stao zuriti u svjetlo. Lijepo su ga strpali u tamnicu. Bio je zahvalan zbog toga, iako prilično iznenañen. Osjećajući se kao da će mu glava eksplodirati, Darrick je sjeo. Ležaj je zaškripao pod njim i zategao dva lanca na zidu. Položio je noge na pod i bacio pogled kroz rešetke koje su činile prednji dio male ćelije koja je bila kutija od dva i pol metra kubična. Trula slama ispunjavalaje tanki madrac koji je gotovo prekrivao ležaj. Materijal koji je prekrivao madrac imao je mrlje na mjestima gdje su se prošli gosti olakšavali i povraćali. Darrickov želudac se komešao i bunio prijeteći pražnjenjem. Pogledao je prema dupkom punoj kanti u prednjem kutu ćelije. Mučnina je kuljala kroz njega davajući si oduška u divljim grčevima što mu je ostavljalo jedva toliko snage da se drži za šipke. Lajavi smijeh čovjeka zapali sjene koje su ispunjavale zgradu. Poduprt rukama o bedra, nesiguran je li mučnina potpuno nestala, Darrick je bacio pogled preko prostora izmeñu svoje ćelije i one s druge strane. Čovjek kudrave kose obučen u ratničke kože sjedio je prekriženih nogu na ležaju u toj ćeliji. Mjedeni štitnici za ruke, kao i plemenske tetovaže na licu, označavali su ga kao najamnika koji nije iz grada. "I, kako se osjećaš jutros?" upitao je čovjek. Darrick gaje ignorirao. Čovjek se ustao s ležaja i došao do rešetki svoje ćelije. Uhvativši se za šipke, pitao je: "Stoje to u tebi, mornaru, daje sve ovdje dovelo u takvu strku?"

61

Spuštajući glavu ponovno u smrdljivu kantu, Darrick je ponov- "Sinoć su te doveli ovamo," nastavio je kudravi ratnik, "a ti si se sa svima njima borio. Neki bi pomislili - luñak. Jedna od Mirotvorki dala ti je da osjetiš još jedan šok-štap koji je nosila." Šok-štap, mislio je Darrick, shvaćajući zašto ga glava toliko boli, a mišići su mu napeti. Osjećao se kao da je bio uvaljan i vučen po katranom prekrivenom trupu. Nekoliko Mirotvoraca nosilo je mistično nabijene kamene postavljene na štapove koji su omogućavali oslabljene udare kojima su onesposobljivali zatvorenike. "Jedan od čuvara predložio je da ti zdrobe glavu i svrše s tim", rekao je ratnik. "No, drugi je stražar odgovorio da si ti neka vrsta junaka. Da si vidio demona kojeg se svi u Westmarchu toliko boje ovih dana." Darrick se prilijepio uz rešetke i plitko udahnuo. "Je li to istina?" upitao je ratnik. "Jer ja sam sinoć vidio samo jednog pijanca." Ćeliju ispuni zveket teških ključeva koji se okreću u bravi što je zazvalo psovke muškaraca i žena zatočenih u drugim ćelijama. Vrata se uz škripu otvoriše. Darrick se naslonio na zid sjedne strane rešetaka kako bi mogao viriti kroz uski otvor. Prvo se pojavio tamničar odjeven u odoru Mirotvoraca s oznakama narednika. Kapetan Tollifer, odjeven u dugi ogrtač, gaje pratio. Unatoč mučnini koja je bješnjela u njegovu želucu, Darrick se uspravio na noge jer su godine prakse preuzele stvar. Salutirao je, nadajući se da njegov želudac neće izabrati taj trenutak za ponovno čišćenje. "Kapetane", graknuo je Darrick. Tamničar, čovjek četvrtaste grañe sa zaliscima i proćelavom glavom okrenuo se prema Darricku. "Ah, evo ga, kapetane. Znao sam da smo blizu." Kapetan Tollifer gledao je Darricka čeličnim pogledom. "G. Lang, razočarali ste me." "Da, gospodine", odgovorio je Darrick. "Osjećam se loše zbog "I trebate", rekao je kapetan Tollifer. "A osjećat ćete se čak i gore sljedećih nekoliko dana. Nikad ne bih trebao izvlačiti časnika sa svoga broda iz ovakve situacije." "Ne, gospodine", složio se Darrick, iako se zapravo iznenadio kad je otkrio daje ovaj uopće i brinuo. "Ne znam što vas je dovelo do ovakve katastrofe u kakvoj se sada nalazite," nastavio je kapetan, "no znam da smrt g. Hu-Ringa ima golem udio u vašoj trenutnoj situaciji." "Neka mi kapetan oprosti," rekao je Darrick, "no Matova smrt nema nikakve veze s ovim." On to ne bi podnio. "Tad možda, g. Lang," nastavio je kapetan ledenim tonom, "možete podastrijeti neku drugu ispriku za žalosno stanje u kojem vas sad vidim." Darrick je stajao na drhtavim koljenima suočen s kapetanom broda. "Ne, gospodine." "Tada mi dopustite da vas izvučem iz ovog grubog zastranjivanja kakovom se nisam od vas nadao", rekao je kapetan Tollifer. "Da, gospodine." U nemogućnosti da se više suzdržava, Darrick se okrenuo i stao povraćati u kantu. "I sad ovo, g. Lang", negodovao je kapetan. "Neću stalno trpjeti ovakvo ponašanje." "Ne, gospodine", Darrick je bio tako slab da nije mogao ustati. "Vrlo dobro, tamničaru", rekao je kapetan. "Sad ću ga izvesti odavde." Darrick je ponovno povratio. "Možda za koju minutu", predložio je tamničar. "Imam lonac čaja tamo naprijed, ako ćete mi se pridružiti. Dajte mladiću još nekoliko minuta nasamo. Možda će tad biti gostoljubivije društvo." Postiñen, ali pun ljutnje koja mu je kidala samokontrolu, Darrick je slušao dvojicu ljudi kako odlaze. Mat bi mu se barem pridružio u ćeliji. Smijao bi se na njegov račun, ali ne bi ga napustio. Darrick je ponovno povratio i još jednom vidio kostura koji je srušio Mata s litice. Samo ovaj je put, dok su padali, Darrick mogao vidjeti demona kako stoji iznad njih, smijući se dok su oni udarali u mračnu površinu rijeke. "Ne možete ga još odvesti", prosvjedovao je vidar. "Imam još najmanje tri šava kako bih skupio ovu ranu preko oka." Darrick je stoički sjedio na maloj hoklici u vidarovoj ambulanti i zurio zdravim okom u Maldrina koji je stajao u uskim zasjenjenim vratima. Drugi su ljudi prolazili hodnikom, svi ranjeni, bolesni ili zaraženi. Negdje niz hodnik, žena je vrištala u trudovima, zaklinjući se kako raña demona. Prvi časnik nije izgledao sretan. Njegov se pogled sreo s Darri-ckovim samo na tren, a zatim je pogledao u stranu.

62

Darrick je mislio daje Maldrin možda bio samo ljut, no vjerovao je da tu ima i nešto stida. Ovo nije bilo prvi put da gaje Maldrin bio prisiljen potražiti. Darrick je pregledavao vidarovu ambulantu. Vidio je police ispunjene bočicama s napitcima i prascima, tegle s lišćem, sušene bobice i koru, i vrećice koje su sadržavale kamenje i stijene s ljekovitim svojstvima. Vidar se nalazio u Ulici dokova. Bio je to stariji čovjek kojemu su mnogi mornari i lučki radnici dolazili zbog ozljeda. Snažni mirisi svih tih pomasti i lijekova koje je mršavi čovjek upotrebljavao na ljudima za koje se brinuo ispunjavali su zrak. Učvršćujući još jedan komad tankog mačjeg crijeva na izvijenu iglu koju je držao, vidar se nagnuo i probo meso preko Darrickovog desnog oka. Darrick se nije ni pomaknuo, niti se trgnuo ili zatvorio oko. "Jeste li sigurni da nećete nešto za bol?" upitao je vidar. "Siguran sam." Darrick je odstupio od bola, stavljajući ga u isti onaj dio svoga uma koji je izgradio prije tolikih godina da se nosi s paklom kroz koji gaje tjerao njegov otac. To posebno mjesto u njegovom umu moglo je zadržati puno više od nelagode koju je prouzročio vidar. Darrick je pogledao u Maldrina. "Zna li kapetan?" Maldrin je uzdahnu. "Da si se upustio u tučnjavu i da si razbio još jednu krčmu? Aha, zna on, skiperu. Caron je sada tamo, stara se za štetu i to što duguješ. Gleda koliko si štete u zadnje vrijeme platio. "Nisam ja započeo tu tučnjavu", rekao je Darrick, no taj je izgovor ishlapio nakon nekoliko tjedana upotrebe. "Tako ti kažeš", Maldrm se složio. "No kapetan, on je čuo od skoro tuceta ljudi da nisi htio otić kad se ukazala prilika." Darrickov glas otvrdne. "Ja ne odlazim, Maldrine. I, to je vraški sigurno, ne bježim od problema." "Trebao bi." "Jesi li me ikada vidio da se povlačim iz borbe?" Darrick je znao da pokušava sve što je učinio te noći staviti za sebe u istu perspektivu. Njegovi napori da opravda nasilje u koje se upuštao tijekom dopusta samo su eskalirali. "Borba", rekao je Maldrin, ukrštajući svoje velike ruke preko širokih, jakih prsa. "Ne, nikad te nisam vidio da uzmičeš iz akcija koje smo zajedno poduzimali. No moraš naučiti kad treba prestat. Stvari koje tizi ljudi spominju u tim mjestima gdje visiš, pa, zbog toga se ne vrijedi borit. Ti znaš isto ko i ja da moreplovac bira svoje bitke. A ti - tako mi blagoslovljenog Svjetla - ti se boriš samo zarad borbe." Darrick je zatvorio svoje zdravo oko. Drugo mu je nateklo, zatvorilo se i ispunilo krvlju. Mornar s kojim se tukao u Garganovoj namašćenoj jegulji borio se začaranim oružjem i krenuo je u akciju brže nego što se Darrick nadao. "U koliko si tučnjava bio u posljednjih nekoliko mjeseci, skiperu?" upitao je Maldrin mekšim glasom. Darrick je oklijevao. "Ne znam." "Sedamnaest", kazao je Maldrin. "Sedamnaest tučnjava. Sve si ih djelomično sam započeo." Darrick je osjetio kako se novi šav zateže dok gaje vidar povlačio. "Mora da te Svjetlo čuva, to je sve što ti ja mogu kazat," rekao je Maldrin, "jer nitko dosad nije stradao. A ti si sam još uvijek živ da pričaš o tome." "Bio sam oprezan", rekao je Darrick požalivši odmah stoje pokušao naći izgovor. "Oprezan čovjek, skiperu", primijetio je Maldrin, "pa, on se nikad uzmu svi problemi u koje si zapo, čovjek koji ima soli u svojoj prokletoj glavi bi pomislio da bi možda trebo ne ići na ta mjesta." Darrick se tiho složio. No slutnja problema na tim mjestima bila je upravo ono što gaje tamo privlačilo. Kada se tukao, nije mislio, a nije bio u opasnosti da razmišlja o stvarima previše ili prečesto kad pije i čeka da pokupi nekog da se potuče s njim. Vidar je pripremio još jedan šav. "I što kaže kapetan?" upitao je Darrick. "Skiperu", rekao je Maldrin tihim glasom. "Kap'tan Tollifer cijeni sve što si učinio. I neće on to tebi zaboravit. No, on je i ponosit čovjek, i kad se mora nositi s jednim od svojih koji se stalno bije dok smo u luci za ovih nelakih vremena, pa to mu baš nikako ne paše. A ti to sigurno i sam vraški dobro znaš." Darrick se složio. Vidar je ponovno krenuo s iglom. "Ti trebaš pomoć, skiperu", rekao je Maldrin. "Kap'tan to znade. Ja to znadem. Posada to znade. Ti si izgledajedini koji je uvjeren da ti ne treba."

63

Uzevši ručnik s koljena, vidar je pokupio krv s Darrickovog oka, izlio svježe slane vode preko rane i stao raditi zadnji šav. "Nisi ti jedini čovjek koji je izgubio prijatelja", graknuo je Maldrin. "Nisam ni rekao da jesam." "A ja," Maldrin je nastavio kao da nije čuo Darricka, "ja sam blizu da izgubim dvojicu. Neću da te moram vidjeti kako napuštaš Usamljenu zvijezdu, skiperu. Ne ako ja mogu šta pomoć." "Nisam ja vrijedan tvojih neprospavanih noći, Maldrine", rekao je Darrick ravnim glasom. Najviše gaje plašilo što se tako i osjeća, no znao je da su to samo riječi njegova oca. One nikad nisu bile daleko od njegova uma. Otkrio je da može pobjeći šakama svog oca, no nikad nije mogao pobjeći njegovim oštrim riječima. Samo je Mat činio da se osjeća drugačije. Nijedno od drugih prijateljstava koja je sklopio nije pomagalo. Niti sjećanje na neku od žena koje je upoznao tijekom godina. Čak ga ni Maldrin nije mogao doseći. No, znao je on zašto. Sve što bi dotakao kad-tad bi se pretvorilo Mata, a sada gubi i Usamljenu zvijezdu i svoju karijeru u Mornarici Westmarcha. "Možebitno i nisi", rekao je Maldrin. "Možebitno i nisi." Darrick je trčao. Srce mu je lupalo toliko jako da mu je tjedan dana stara upaljena rana na oku bolno bubnjala. Disao je u kratkim udisajima držeći sablju uza se, jureći kroz ulice oko Trgovačke četvrti. Kad je stigao do Ulice dokova, pružio je korak prema Ulici flote, aveniji koja je išla kroz Vojni okrug gdje je bila luka Mornarice West-marcha. U daljini je vidio mornaričke fregate, visoke jarbole zarivene u nisku maglu kojaje visjela nad obalnom linijom zaljeva. Nekoliko je brodova isplovljavalo oko rta svijeta, slijedeći povoljan vjetar dalje od Westmarcha. Do sada Raithenovi gusari nisu predstavljali pravu prijetnju gradu i mogli su se čak i raspršiti, no drugi su se gusari okupili, napadajući guste brodske koridore dok je Westmarch dovozio sve više i više robnih rezervi za mornaricu, vojsku i najamnike. Budući daje prošlo gotovo dva i pol mjeseca, a Kabraxisa nigdje, kralj je počeo sumnjati u izvještaje koje je donijela Usamljena zvijezda. Čak je i sada glavni problem u Westmarchu bio nemir najamnika koji nisu imali nikakav cilj ili kakvu pravu akciju da ih okupira te ispražnjene trgovine hranom koje grad još nije stigao nadomjestiti od akcije protiv Tristrama. Darrick je psovao maglu kojaje prekrivala grad čeličnosivom bojom. Probudio se u uličici ne znajući je li tamo zaspao ili je bio izbačen iz jedne od obližnjih krčmi. Nije se probudio do pijetlova, a Usamljena zvijezda trebala je isploviti toga jutra. Proklinjao je samog sebe znajući daje trebao ostati na brodu. No nije mogao. Nitko od posade, uključujući kapetana i Maldrina, nije više s njime razgovarao. Postao je sramota, nešto stoje njegov otac uvijek govorio da jest. Bez daha, skrenuo je na zadnjem zavoju prema Jedrenom mostu, jednoj od posljednjih kontrolnih točaka odakle je nemornaričko osoblje bivalo vraćano da ne uñe u Vojni okrug. Kopao je po svojoj Četiri stražara istupila su da mu prepriječe put. Bili su to ljudi tvrdih lica s oružjem o kojem su se očigledno dobro brinuli. Jedan od njih podigao je ruku. Darrick se zaustavio, teško dišući. Ozlijeñeno oko bolno mu je pulsiralo. "Brodski časnik drugog reda Lang", prodahtao je. Voña stražara sumnjičavo je pogledao Darricka, no uzeo je dokumente koje je ovaj ponudio. Pregledao ih je i zamijetio kapetanov pečat otisnut na stranicama. "Kaže da ploviš s Usamljenom zvijezdom", rekao je stražar vraćajući mu papire. "Aha", rekao je Darrick mjerkajući more zdravim okom. Nije prepoznao nijedan brod koji je isplovljavao u zaljev kao svoj. Možda je imao sreće. "Usamljena zvijezda otplovila je prije nekoliko sati", rekao je gardist. Darrickuje srce udaralo u koljenima. "Ne", prošaptao je. "Prema pravilima, kad netko propusti brod kao što ti jesi," rekao je gardist, "moram ga prijaviti i dati da se komodor pozabavi njime. No, sudeći po tvome izgledu, mislim da bi dobar izgovor bio da si pretučen i opljačkan. To ću zapisati u svoj dnevnik. To će ti biti na korist ako bude pokrenuta službena mornarička istraga." Ne bi ti meni trebao činiti nikakve usluge, mislio je Darrick. Svaki čovjek kojeg se uhvati da izbiva sa svog broda bez dobrog razloga bivao je obješen zbog zanemarivanja dužnosti. Okrenuo se i pogledao more, galebove koji su po vodi lovili komadiće što ih je nanijela plima. Krici ptica zvučali su tugaljivo i prazno kad su prolazili kroz zvuk udara valova o obalu.

64

Ako je kapetan Tollifer isplovio bez njega, Darrick je znao da na Usamljenoj zvijezdi nema više kreveta. Nije želio ništa više nego umrijeti, no nije to mogao učiniti - on to ne bi učinio -jer bi to značilo daje njegov otac pobijedio nakon svih tih godina. Ogradio se od svoje boli i gubitka i okrenuo se od mora, vraćajući se ulicom nazad u Westmarch. Nije imao novca. Mogućnost propuštanja jbroka nije ga brinula, no znao je da želi piti te večeri. Tako mu Svjetla, želio je piti te večeri. "Gospodaru." Buvard Cholik pogledao je s udobnog divana koji je zauzeo jedan dugi zid kočije u kojoj je putovao. Vučena od šest konja na tri osovine, kočija je imala sve pogodnosti doma. Ugrañene police držale su njegove svećeničke potrepštine, odjeću i osobne stvari. Lampe učvršćene vijcima u stijenke i sa žljebovima za dim praznile su se kroz bočne stane kočije i davale svjetlo za čitanje. Otkako je napustio ruševine Taurukove luke i Ransima prije skoro tri mjeseca, gotovo sve svoje vrijeme je provodio čitajući tajne tekstove koje mu je dao Ka-braxis i vježbajući magiju kojoj gaje demon učio. "Stoje?" upitao je Cholik. Čovjek koji je govorio stajao je na platformi pričvršćenoj za dno kočije. Cholik se nije ni pomaknuo da otvori jedan od zaklop-ljenih prozora da može vidjeti čovjeka. Otkako gaje Kabraxis izmijenio - njegovo tijelo i um, a kao dodatak uklonio desetljeća njegova života - Cholik se nije osjećao bliskim niti s jednim od ljudi koji su preživjeli demonov dolazak i napad Raithenovih gusara. Nekoliko njih bili su novi, skupljeni iz malih gradova kroz koje je karavana prolazila na svojemu putu prema krajnjem odredištu. "Približavamo se Bramwellu, gospodaru", rekao je čovjek. "Mislio sam da bi to možda želio znati." "Da", odgovorio je Cholik. Prema nagibu kočije mogao je reći daje dugi, vijugavi uspon kojim su išli satima, prošao. Cholik je tankom pletenicom od ljudskih jezika koja je tijekom godina postala poput kože, označio mjesto u knjizi koju je čitao. Ponekad, kad bi bila bačena prava čarolija, jezici bi na glas čitali profane ulomke. Knjiga je bila napisana krvlju na pergamentu načinjenom kojima gaje Kabraxis opskrbio tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, bile su izrañene od stvari za koje bi Cholik u svojem prošlom životu, kao svećenik Crkve Zakaruma, mislio da su još užasnije. Obilježavao načinjen od jezika šaptao je tihi prosvjed dok gaje sklanjao, pobudivši u Choliku malu dozu krivnje. Bio je siguran da ih je Kabraxis začarao da to čine. Gotovo je sve dane provodio u čitanju, no ipak se ono nikad nije činilo dostatnim. Krećući se s gracioznošću čovjeka koji je jedva ušao u srednje godine, Cholik je otvorio vrata kočije i izašao na platformu, a zatim se popeo malim ručno ukrašenim ljestvama koje su vodile gore, na zašiljeni slamnati krov kočije. Mala greda nalikovala je udovičinu balkonu kakvih je bilo na nekim imućnijim kućama u Westmarchu, na koje su se žene trgovačkih kapetana penjale da vide vraćaju li se njihovi muževi sigurno s mora. Kočija je bila jedna od prvih stvari koje je Cholik kupio zlatom i draguljima koje su on i njegovi preobraćeni svećenici, uz Kabraxi-sov blagoslov, izvezli kolicima iz spilja. U svojem prošlom životu, kočija je pripadala trgovačkom princu koji se specijalizirao u prekomorskoj trgovini. Samo dva dana prije no stoje Cholik kupio kočiju, trgovački je magnat oslabio i obolio od tajnovite bolesti koja ga je ubila za nekoliko sati. Suočen sa sigurnim stečajem, izvršitelj trgov-čeve oporuke prodao je kočiju Cholikovim izaslanicima. Stojeći na malom udovičinu balkonu, svjestan nesagledive šume oko sebe, Cholik je gledao preko pola tuceta kola koja su prethodila kočiji. Još pola tuceta kola, sva natovarena stvarima za koje je Ka-braxis naredio da se spase iz Taurukove luke, vozilo je iza Cholikove kočije. Zavojiti put sjekao je kroz srce šume. Cholik se u tom trenutku nije mogao sjetiti naziva šume, no nikad ju prije nije bio vidio. Uvijek je iz Westmarcha putovao brodom, a u Brarmvellu nikad nije bio ovako mlad kao što je sad. Na kraju zavojitog puta ležao je grad Bramwell, predstraža na sjeverozapadu Westmarcha. Prije nekoliko stoljeća, tako smješten meñu visočjima, grad je zauzimao istaknuto mjesto i natjecao se s mu je ekonomija bila njegova vlastita. Farmeri i ribari živjeli su u malenom gradu, potomci obitelji koje su tu prebivale generacijama. Plovili su u istim brodovima i okapali istu zemlju kao i njihovi preci. U starim danima, mornari iz Bramwella su lovili kitove i prodavali ulje. Sad su se kitolovačke flote pretvorile u šačicu obitelji koje su naporno radile, tvrdoglavo se provlačeći kroz tegobnu egzistenciju više zbog ponosa i revolta nego zbog potrebe. Skoro drevan, Bramvvell je bio sagrañen od dvokatnih ili trokat-nih zgrada od stijena isječenih i donesenih s planina. Šiljati krovovi od slame bili su obojeni u desetak različitih nijansi zelene, oponašajući šumsko

65

okruženje grada s tri strane. Četvrta je strana bila okrenuta prema Zaljevu Westmarcha, gdje je bio izgrañen lukobran od kamena iskopanog u planinama da se luka zaštiti od mora za oštra vremena. S vrha kočija i s vrha planina, Cholik je pregledavao grad koji će biti njegov dom tijekom prvog od Kabraxisovih osvajačkih pohoda. Carstvo bi trebalo početi ovdje, rekao si je Cholik gledajući u grad koji nije ništa sumnjao. Vozio se na platformi i gledao kako se grad približava, ljuljajući se naprijed-nazad dok su jake opruge kočije kompenzirale nedostatke puta. Nekoliko sati kasnije, Cholik je stajao pored rijeke Sweetwater koja je hranila Brarmvell. Rijeka je tekla duboko i precizno izmeñu širokih, kamenitih obala. Plovni kanal je takoñer omogućavao više lučkog prostora za manja plovila koja su prometovala izmeñu grada i unutrašnjosti zemlje i blagoslivljao zemlju obiljem vode za navodnjavanje farmi koje su tvorile šahovsko polje izvan gradskih granica. Na istočnoj strani grada, gdje su se skupljali drvosječe i obrtnici i gdje su se prije mnogo godina prostrle trgovine i tržnice, Cholik je zaustavio karavanu na logorištu koje je bilo otvoreno svima koji su se nadali trgovanju sa stanovnicima Bramwella. Djeca su se odmah okupila oko kočije i kola nadajući se putujućem cirkusu. Cholik ih nije razočarao, nudeći trupu zabavljača Poduzeli su putovanje kopnom, dug i mukotrpan pothvat u usporedbi s putovanjem morem, no isto su tako izbjegli Mornaricu V/estmar-cha. Cholik je sumnjao da gaje itko tko gaje nekoć poznavao prepoznao, budući da mu se mladost vratila, no nije želio riskirati, a Kabraxis je bio strpljiv. Zabavljači su skakutali i ludirali se, izvodeći majstorije koje su se doimale zapanjujućima, kombinirajući ih s pjesmama i kratkim gegovima koji su okupljenu publiku tjerali u gromoglasan smijeh. Doskočice i vratolomije, dok su svirale i bubnjevi odzvanjali u pozadini, zazivale su zapanjene komentare gledatelja. Cholik je stajao unutar kočije i promatrao kroz zastrti prozor. Vesela se atmosfera nije uklapala u ono stoje on bio obučen smatrati religioznom praksom. Novi obraćenici u Crkvu Zakaruma nisu se zabavljali niti snubili na taj način, iako u nekim manjim crkvama jesu. "Još uvijek ne odobravaš, zar ne?" upitao je duboki glas. Prepoznavši Kabraxisov glas, Cholik se okrenuo. Znao je da demon nije ušao u kočiju na konvencionalan način, no nije znao kako je Kabraxis putovao prije no što je stupio u kočiju. "Starih se navika teško odreći", rekao je Cholik. "Kao i religioznih uvjerenja?" upitao je Kabraxis. "Ne." Kabraxis je stajao pred Cholikom zaodjeven tijelom mrtvaca. Poradi svoje odluke da ide meñu ljude i potraži grad da utemelji uporište za njihov pohod, Kabraxis je ubio trgovca, žrtvujući njegovu dušu tami koja ne oprašta. Jednom kad su posmrtni ostaci čovjeka bili ništa više od prazne ljuske, Kabraxis je radio tri dana i noći s najcrnjim mogućim tajnim čarolijama i napokon se uspio ugurati u truplo. Iako Cholik nije nikad svjedočio tako nečemu, Kabraxis gaje uvjeravao da se to nekad radi, iako ne bez posljedica. Kada je tijelo domaćina preuzeto, prije više od mjesec dana, bilo je to tijelo mladića koji još nije vidio tridesete. Sad je izgledao mnogo starije od Cholika, poput čovjeka koji je na zalazu. Meso je bilo vrećasto i labavo, izborano i iskrižano ožiljcima tankima poput kose koji su nagrñivali njegove obrise. Njegova crna kosa postala je bezbojno siva, "Jesi li dobro?" upitao je Cholik. Starac se nasmiješio, no s izrazom koji je Cholik prepoznao kao Kabraxisov. "Postavio sam mnoge teške zahtjeve ovome tijelu. No, gotovo je pri kraju." Stao je pored Cholika i zurio van kroz prozor. "Što radiš ovdje?" upitao je Cholik. "Došao sam pogledati kako ti promatraš veselje ljudi koji su te došli vidjeti", rekao je Kabraxis. "Znao sam da će ti zbog ovoliko puno ljudi oko tebe i još k tomu, toliko njih sretnih i u potrazi za zabavom, biti nelagodno. Život za tebe teče mnogo lakše ako nad njime možeš održavati ozbiljan nadzor." "Ovi će nas ljudi upoznati kao zabavljače," rekao je Cholik, "a ne kao vezu s novom religijom koja će im pomoći u njihovim životima." "Oh," rekao je Kabraxis, "ja ću im pomoći s njihovim životima. Zapravo, želio sam razgovarati s tobom o tome kako će teći susret ove večeri." Uzbuñenje je blistalo u Choliku. Nakon dva mjeseca boravka na putu, planiranja da pronañe crkvu i izgradi moćnu bazu koja će na posljetku nastojati svoju pastvu privući iz Crkve Zakaruma, bilo je dobro znati da su se spremali započeti s tim. "Bramvvell je tad naše mjesto?"

66

"Da", rekao je Kabraxis. "Stara je moć smještena u ovome gradu. Moć koju mogu iskoristiti da oblikuje tvoju sudbinu i moj pohod. Večeras ćeš ti položiti kamen temeljac za crkvu o kojoj smo razgovarali protekli mjesec dana. No, ona neće biti od kamena i žbuke kao što ti misliš. Radije će biti od vjernika." Izjava je ostavila Cholika hladnim. On je želio zdanje, zgradu pored koje će Crkva Zakaruma u Westmarchu izgledati malena. "Trebat ćemo crkvu." "Imat ćemo crkvu", rekao je Kabraxis. "No kad imaš crkvu to te usidri na jednome mjestu. Iako sam te ja pokušao naučiti ovomu, ti još uvijek nisi naučio. Ali vjera - Buvarde Cholik, Prvoizabrani na Crnome putu - vjera transcendira sve tjelesne granice i ostavlja svoj trag godinama. To je ono što želimo." Cholik nije ništa rekao, ali vizija velike crkve nastavila je plesati 11 nipcmvni plavi. "Ja sam ti dao produženi život", rekao je Kabraxis. "Samo je nekoliko ljudi ikad došlo u godine koje si ti dosad proživio, bez učinaka moga dara. Želiš li nadolazeće godine sve provesti na jednome mjestu, gledajući samo preko trijumfa koje si već postigao?" "Ti si i sam govorio o potrebi za strpljivošću." "Ja još uvijek govorim o strpljivosti," bio je uporan Kabraxis, "no, ti nećeš biti stablo moje religije, Buvarde Cholik. Meni ne treba stablo. Meni treba osa. Osa koja leti s jednog mjesta na drugo da skuplja naše vjernike." Nasmiješio se i potapšao Cholika po ramenu. "No hodi. Počet ćemo ovdje u Bramwellu s ovim ljudima." "Što želiš da učinim?" upitao je Cholik. "Večeras," rekao je Kabraxis, "pokazat ćemo ovim ljudima moć Crnog puta. Pokazat ćemo im da se sve što oni mogu sanjati može i dogoditi." Cholik je izašao iz kočije i krenuo prema prostoru okupljališta. Nosio je svoju najbolju odjeću, no bila je umjerena kroja i ne bi odbila one koji su bili siromašni. Barem se tristo ljudi okupilo oko čistine na kojoj se karavana zaustavila. Druga kola, neka od njih natovarena slamom, jabukama i marvom, formirala su drugi krug izvan Cholikovog. Još kola, bez ikakvog tovara, zauzimalo je prostor ispod razgranatih stabala. "Ah," šaputao je jedan čovjek, "evo govornika. Zabavi i igrama je sada kraj. Jamčim." "Ako mi počne držati predavanja o tome kako da živim svoj život i koliko bih trebao davati za koju god religiju on skuplja pare," šaputao je drugi čovjek, "ja ode. Proveo sam dva sata promatrajući izvoñače za koje nisam imao vremena, i koji se neće nikad vratiti." "Imam ja polje koje treba obrañivati." "A krave očekuju da ih rano ujutro pomuzeš." Svjestan da gubi dio publike koju su mu priskrbili izvoñači i znajući da ne treba pokušavati govoriti im ni o čem s primjesama traženja odgovornosti ili donacija, Cholik je došao do središta čistine i iznio metalnu kantu koja je sadržavala crni pepeo koji je načinio Kabraxis i predao ga njemu. Izgovorivši jednu jedinu riječ moći koju publika nije mogla čuti. bacio ie oeoeo............._.................................... Pepeo je huknuo iz kante u gustom crnom oblaku koji se zaustavio u zraku. Dugi potok pepela izvijao se poput zmije na vrelom putu dok je na blagom povjetarcu lebdio preko čistine. Najednom, pepeo se stanji i suknu naprijed, stvarajući čvorove i petlje koji su pali na zemlju. Na mjestima su se linije pepela sjekle s drugim linijama, no linije se nisu dodirivale. Umjesto toga, linije su ostale tri metra dalje i tvorile dovoljan razmak daje čovjek mogao proći ispod. Prizor tankih linija pepela kako vise u zraku privukao je pozornost publike. Možda bi mag mogao učiniti tako nešto, ali ne i običan svećenik. Stvoreno je dovoljno radoznalosti daje većina ljudi željela vidjeti što će Cholik sljedeće učiniti. Kada je linija pepela završila svoj tijek, zažarila se dubokom ljubičastom vatrom, samo se na tren natječući sa sve dubljim sumrakom koji je zamračivao istočno nebo i ugarke zapadnog na kojem je zalazilo sunce nad Zaljevom Westmarch. Cholik se suočio s publikom. Njegove su se oči srele s njihovima. "Donosim vam moć", rekao je. "Put koji će vas odvesti do snova koje ste uvijek imali, no koji je bio porečen nesrećom i zastarjelom dogmom." Tiha struja razgovora počne oko čistine. Nekoliko se glasova podiglo u ljutnji. Narod Bramwella držao se svojih vjerovanja u Zakarum. "Postoji još jedan put prema Svjetlu", rekao je Cholik. "Taj put leži na Putu snova. Dien-Ap-Sten, prorok Svjetla, stvorio je taj put za svoju djecu, tako da ona mogu ostvariti svoje potrebe i ispuniti svoje tajne želje." "Ja nikad nisam čuo za tog tvog proroka", viknuo je naborani stari ribar koji je stajao sprijeda. "I nitko od nas nije ovamo došao da čuje kako se kleveće put Svjetla."

67

"Ja neću klevetati put Svjetla", odgovorio je Cholik. "Došao sam ovamo da vam pokažem jasniji put u blagonaklonost Svjetla." "To već čini Crkva Zakaruma", ustvrdio je sijedi starac u zakrpanoj svećeničkoj halji. "Ne treba nam ovdje varalica da kopa po našim škrinjama." "Nisam došao ovamo tražiti vaše zlato", rekao je Cholik. "Niti sam došao uzimati." Bio je svjestan Kabraxisova pogleda iz unutrašnjosti kočije. "U stvari, neću dopustiti skupljanje ijednog bakrenjaka ove noći ili bilo kad kad bismo mnpli biti nlnpnreni n vašemu uradn ".. "Vojvoda od Brarmvella imat će nešto za reći ako pokušate ostati", rekao je stariji farmer. "Vojvoda ne drži mnogo do prevaranata i lopova." Cholik je odagnao u stranu svoj pogoñeni ponos. Ta mu je sitnica bila čak još teža uza saznanje daje mogao izbiti život iz tog čovjeka samo jednom od čarolija koje je naučio od Kabraxisa. Kada je postao svećenik Zakaruma, pa čak i dok je nosio halju novaka, nitko ga se nije usudio izazvati na takav način. Prešavši čistinu, Cholik se zaustavio pred velikom obitelji s malim dječakom koji je bio toliko osakaćen i istrošen bolešću daje izgledao kao posrnuli leš. Otac je zaštitnički stupio pred Cholika. Čovjek je zgrabio nož iz korica za svojim pojasom. "Dobri gospodine," rekao je Cholik, "vidim da ti je sin pogoñen bolešću." Farmer se samosvjesno osvrnuo uokolo. "Vrućicom koja je pogodila Bramvvell prije osam godina. Moj dječak nije jedini kojeg je ona pogodila." "Nije mu bilo dobro od vrućice?" Nervozno, farmer strese glavom. "Nikomu od njih nije. Većina ih je umrla nekoliko tjedana nakon što ju je dobila." "Što bi dao da ponovno imaš zdravog sina da vam pomogne na farmi?" upitao je Cholik. "Neću dopustiti da se moga dječaka vrijeña ili da mu se izruguje", upozorio je farmer. "Ja neću učiniti ništa od toga", obećao je Cholik. "Molim te, vjeruj mi." Zbunjenost prijeñe čovjekovim licem. Pogledao je u nisku, zdepastu ženu koja mora daje bila majka devetoro djece koja su sjedila u njihovim kolima. "Dječače," rekao je Cholik obraćajući se malom dječaku, "da li bi htio ostati teret za svoju obitelj?" "Hej", prosvjedovao je farmer. "On nije teret. Potući ću se s čovjekom koji kaže dajest." Cholik je čekao. Kao zareñeni svećenik Crkve Zakaruma, dao bi oca kazniti jer mu se.usudio obratiti na takav način. Čekaj, šaptao je Kabraxis u Cholikovu umu. Cholik je čekao. Znao je daje na njemu sva pozornost publike. Ovdje će se odlučiti, rekao si je, hoće li publika ostati ili otići. Nešto je zakrijesilo u dječakovim očima. Njegova glava, koja je izgledala nesrazmjerno na tankim ramenima i uskim prsima, okrenula se prema ocu. Posegnuvši rahitičnom rukom s prstima koji su ga zasigurno stalno boljeli i jedva da se moglo očekivati da se mogao njima hraniti, dječak je cimnuo očevu ruku. "Oče," rekao je dječak, "pusti me da idem sa svećenikom." Farmer je stao tresti glavom. "Effirne, ne znam je li ovo dobro za tebe. Ne bih volio da odustaneš od nade. Vidari iz Crkve Zakaruma nisu te mogli izliječiti." "Znam", rekao je dječak. "Noja vjerujem u ovoga čovjeka. Daj da probam." Farmer je pogledao svoju ženu. Ona je kimnula. Suze su poput dijamanata bljesnule u njezinim očima. Pogledavši u Cholika, farmer je rekao: "Držim te odgovornim za ono što se dogodi mojemu sinu, svećenice." "Možeš," rekao je Cholik uljudno, "no uvjeravam te da će ozdravljenje u kojem će mladi Effirn uskoro uživati, biti blagoslov Dien--Ap-Stena. Ja nisam dovoljno vješt da udovoljim želji ovoga dječaka da bude iscijeljen i cio." Pogledao je dječaka i pružio mu ruku. Dječak je pokušao ustati, ali ga njegove oslabjele noge nisu slušale. Ugurao je svoju ruku s njezinim izvijenim i zgrčenim prstima u Cholikovu. Cholik se čudio dječakovoj slabosti. Bilo se teško sjetiti kad je on sam bio toliko slab, no bilo je to prije pukih nekoliko mjeseci. Pomogao je dječaku da se osovi na noge. Oko čistine gotovo su se svi glasovi utišali. "Hodi, dječače", rekao je Cholik. "Položi svoju vjeru u mene." "Činim to", odgovorio je Effirn.

68

Zajedno su prehodali preko čistine. Nisu stigli ni do najbližeg kraja dugog užeta od crnog pepela koji se još uvijek žario bijesnom vatrom, a dječakove su noge popustile. Cholik je uhvatio Effirna da ne padne, nadvladavajući vlastitu nelagodu pri nošenju s bolesnim Cholik je znao da je svako oko na čistini na njemu i djetetu. Sumnja gaje dotakla dok je gledao gore na visoko drveće oko čistine. Ako dječak umre na Crnom putu, možda će moći zadržati ljude iz grada dovoljno dugo da pobjegne. Ne pobjegne li, bio je siguran da bi visio na omči s jedne od grana nad njegovom glavom. Čuo je o pravdi koju provode ljudi iz Bramwella prema razbojnicima i ubojicama u svojoj zajednici. A Cholik im je namjeravao pomoći da nahrane guju u njedrima. Na početku crnog traga pepela, Cholik je pomogao dječaku da stane na svoje dvije noge. "Što da radim?" šaptao je Effirn. "Hodaj", rekao mu je Cholik. "Prati trag i ne misli ni o čemu nego o ozdravljenju." Dječak je duboko udahnuo naježivši se. Očigledno je preispitivao svoju odluku da slijedi put tako očito ispunjen magijom. Tada, probno, dječak oslobodi svoj stisak Cholikovih ruku. Njegovi su prvi koraci bili drhturavi i poskakujući tako da je Choliku zastao dah u grlu. S bolnom sporošću, dječak je prohodao. Tada su ti koraci postali malo glatkiji, iako je zbog teturanja skoro sišao s puta. Niti jedan zvuk se nije čuo na čistini dok je publika promatrala osakaćenog dječaka kako se kreće oko traga od crnog pepela. Njegove su noge svakim novim korakom izbijale ljubičaste oštrice iz crnog pepela, no nije dugo trebalo da mu koraci postanu sigurniji, a zatim i brži. Dječakova su se ramena ispravila, a držanje mu je postalo uspra-vnije. Njegove tanke noge, a zatim i ruke i tijelo nabubrili su od povećane mišićne mase. Njegova glava više nije izgledala nesrazmjerna njegovu koščatom tijelu. A kad se trag od crnoga pepela podigao u zrak da proñe iznad prošlog odjeljka, dječak je stupio za njim gore u zrak. Prije, čak i ako se izuzme daje nemoguće pratiti tako tanku liniju pepela u zrak, dječak ne bi bio u mogućnosti nositi se s takvim usponom. Razgovori su brujali oko Cholika, a onje uživao u zaprepaštenju publike onime što se dogañalo. Dok je služio u Crkvi Zakaruma, ne bi mu bilo dopušteno da preuzme zasluge za takvu čaroliju. Okrenuo "Ovo je moć Puta snova", kliknuo je Cholik, "i plemenitog i darežljivog proroka kojeg sam ja izabrao služiti. Neka je hvala Dien-Ap-Stenovom imenu i djelu. Pridružite mi se, braćo i sestre, u pohvali njegovu imenu." Podigao je ruke. "Slava Dien-Ap-Stenu!" Spočetka, samo ih je nekoliko pratilo njegov primjer, no ostali su im se pridružili. Za nekoliko trenutaka gromoglasni povik diže se nad čistinom i nadglasa uobičajene zvuke koji su brujali nizvodno iz grada. Buyarde Cholik! Bezglasno obraćanje eksplodiralo je u Cholikovom umu takvom oštrinom daje istog trena oslijepio i da mu se smučilo od boli. Pazi se, rekao je Kabraxis. Čarolija se raspada. Pribravši se, Cholik je bacio pogled nazad na labirint koji je stvorila linija koju je on bacio. Promatrao je kako je izvorna točka linije iznenada planula ljubičastim iskrama i brzo gorjela. Mala vatra brzalaje duž linije pepela. Kako se vatra kretala, gutala je pepeo, ne ostavljajući ništa za sobom. Vatra je brzala za dječakom. Ako vatra dohvati dječaka, upozorio je Kabraxis, on će biti uništen. Cholik je otišao do drugog kraja linije pepela gledajući kako vatra briše prema dječaku. Grozničavo je razmišljao znajući da ne može pokazati strah pred likujućom publikom. Ako sad izgubimo ove ljude, rekao je Kabraxis, možda ih nećemo pridobiti nazad. Ako se dogodi čudo, pridobit ćemo vjernike, no ako se dogodi nesreća, mogli bismo biti izgubljeni. Prošle bi godine prije no što bismo se mogli vratiti ovamo, a možda i duže da ovi ljudi zaborave što se večeras dogodilo i dopuste nam da ih ponovno pri-dobijemo. "Effirn", viknuo je Cholik. Dječak gaje pogledao, na trenutak skidajući oči s puta. Nije po-srnuo. "Gledaj me!" raspoloženo je vikao. "Gledaj me. Hodam." : "Da, Effirne," rekao je Cholik, "i svi su ovdje ponosni na tebe i zahvalni Dien-Ap-Stenu kako i priliči. Ipak, postoji nešto što moram znati." Pogledavajući nazad na neumoljivu purpurnu vatru koja je gonila dječaka, vidio je da ima još samo dva zavoja do Effirna. Kraj "Što?" upitao je Effirn. "Možeš li trčati?" Dječakovo lice bilo je zbunjeno. "Ne znam. Nisam pokušao." Ljubičasta vatra dobilaje još tri metra.

69

"Pokušaj sad", predložio je Cholik. Ispružio je ruke. "Trči prema meni, Effirne. Brzo, dječače. Što brže možeš -" Oklijevajući, Effirn stade trčati isprobavajući svoje nove mišiće i mogućnosti. Trčao je, a ljubičasta vatra izgarala je trag od pepela, goneći ga. Još uvijek je dobivala, no sad prije za centimetre nego za metre. "Hajde, Effirne", navijao je Cholik. "Pokaži svom tati kako si brz postao sada kad ti je Dien-Ap-Sten pokazao milost." Effirn je trčao smijući se cijelim putem. Razgovor u publici dobio je na intenzitetu. Dječak je dosegnuo kraj traga, skliznuvši s posljednjeg zavoja na tlo. Bio je u Cholikovim rukama taman kad je ljubičasti plamen dotakao kraj traga i nestao u oblaku ugaraka. Osjećajući se kao daje upravo ponovno umakao smrti, Cholik je držao dječaka uza se na tren, iznenañen kako je velik dječak postao. Osjećao je dječakove ruke i noge čvrsto uza se. "Hvala ti, hvala ti, hvala ti", dahtao je Effirn grleći Cholika snažnim rukama i nogama. Choliku je bilo neugodno i u isto je vrijeme bio preplavljen uzbuñenjem, pa je uzvratio dječaku zagrljaj. Effirnovo zdravlje nije značilo ništa doli uspjeh za njega u Bramwellu, no Cholik nije razumio kako je demon radio čarolije. Izlječenje je dovoljno jednostavno, rekao je Kabraxis u Cholikovom umu. Izazivanje povreda i bolova su priča za sebe, i puno je teže ako treba potrajati. Kako bi naučila kako nekoga ozlijediti, magija je ureñena tako da osoba prvo uči liječiti. Cholik nikad nije bio tomu poučen. Postoji nekoliko stvari kojima nisi bio poučen, rekao je Kabraxis. No imaš još vremena. Ja ću te naučiti. Okreni se, Buyarde Cholik, i pozdravi svoje nove župljane. Oslobañajući se dječakova stiska, Cholik se okrenuo da se suoči s roditeljima. Nitko ga nije ni mislio ispitivati o tome zašto je trag pe- Osloboñen, u želji da pokaže svoju novopronañenu snagu, dječak je jurnuo preko čistine. Njegova su ga braća i sestre pozdravljala, a otac gaje uhvatio i povukao u strasni zagrljaj prije nego gaje predao njegovoj majci. Ona je držala svoga sina uza se dok su joj suze bez stida lile niz lice. Cholik je promatrao majku i sina zaprepašten koliko gaje prizor dirnuo. Iznenañen si kako se dobro osjećaš što imaš prste u liječenju dječaka? upitao je Kabraxis. "Da", prošaptao je Cholik znajući da ga nitko oko njega osim demona ne može čuti. Ne bi trebao biti. Da upozna Tamu, biće mora takoñer upoznati Svjetlo. Ti si svoj život živio zatvoren u samostanu u Westmarchu. Jedini ljudi koje si sretao bili su oni koji su željeli tvoje mjesto. Ili oni za čijim sam položajima ja žudio, shvatio je Cholik. A Crkva Zakaruma nikad ti nije dopuštala toliku osobnost u iscjeljenjima, nerado dijelivši moći, rekao je demon. "Ne." Svjetlo se boji dati mnogim ljudima moći poput onih koje sam ja dao tebi, rekao je Kabraxis. Ljudi koji imaju moći poput ovih bivaju zamijećeni od običnih ljudi. Za kratko vrijeme oni postaju junaci ili ljudi o-kojima-se-govori. Ubrzo im priče koje se o njima pričaju dopuštaju da se uzohole. Poslužitelji Svjetla ljubomorni su na to. "A demoni nisu?" upitao je Cholik. Kabraxis se nasmijao, a reski, gromoglasni zvuk koji je odjeknuo u Cholikovoj glavi bio je gotovo bolan. Demoni nisu tako ljubomorni kako bi poslužitelji Svjetla htjeli da vjeruješ. Niti su oni pod kontrolom na način na koji su to poslužitelji Svjetla. Pitam te ja, tko uvijek ima najviše pravila, najviše ograničenja? Cholik nije odgovorio. Što misliš, zašto poslužitelji Svjetla nude toliko puno pravila? upitao je Kabraxis. Da održe ravnotežu u svoju korist, naravno. Ali demoni, mi vjerujemo u dopuštanje svima koji podržavaju Tamu da imaju moć. Neki imaju više moći od drugih. No, oni ju zaslužuju. Kao što si i ti zaslužio ovu koju ja tebi dajem onoga dana kada si se suočio s vlastitim strahom od smrti i potražio zakopane dveri prema "Nisam imao izbora", rekao je Cholik. Ljudi uvijek imaju izbore. Tako te poslužitelji Svjetla žele zbuniti. Ti imaš izbore, no ne možeš izabrati većinu njih zato što su ih poslužitelji svjetla odredili kao pogrešne. Kao prosvijetljeni učenik Svjetla, ti bi trebao znati da su ti izbori loši. Igdje te to uistinu ostavlja? Koliko izbora uistinu imaš? Cholik se tiho složio. Idi ovim ljudima, Buyarde Cholik. Sad ćeš meñu njima naći obraćenike. Kad su jednom otkrili da ti imaš moć da učiniš promjene koje će im omogućiti da ostvare svoje ciljeve i želje, oni će ti pohrliti kao stado.

70

Zatim moramo utemeljiti crkvu i moramo meñu ovim ljudima naći učenike koji će ti pomoći raširiti riječ o meni. Zasada, daj dar izlječenja onima meñu ovima pred tobom koji su bolesni. Oni će govoriti. Do jutra, u ovome gradu neće biti nikoga tko nije čuo za tebe. U slavi novog poštovanja i prestiža kojeg je dobio ozdravljenjem dječaka, Cholik je krenuo naprijed. Njegovo je tijelo pjevalo brujećim uzbuñenjem od moći koju je Kabraxis kanalizirao kroz njega. Moć gaje odvukla do slabih i nejakih u gomili. Polažući ruke na ljude u gomili kad je došao meñu njih, Cholik je ozdravljao groznice i upale, otklanjao tumore i rahitis, ispravljao noge koje su zarasle ukrivo nakon što su namještene i liječene, vratio razum starijoj baki koja je bila smušena godinama, kako je rekao sin koji se o njoj brinuo. "Volio bih se smiriti u Bramwellu", rekao je Cholik dok je Zaljev Westmarch potapao sunce, a sumrak se oko njih pretvorio u noć. Rulja je klicala u odgovor na njegovu objavu. "No, trebat će mi sazidana crkva", nastavio je Cholik. "Jednom kad se izgradi trajni objekt, čuda koja radi Dien-Ap-Sten nastavit će rasti. Doñite mi da vas mogu upoznati s prorokom kojem sam odabrao služiti." Preko noći, Cholik je bio bliže trajnoj slavi nego ikad u svom životu. Bio je to opojan osjećaj, onakav kakav si je obećao da će bolje upoznati. Ništa ga neće zaustaviti. v dettnaečt si li ti mornar?" upitala je zgodna krčmarica. Darrick ju je pogledao digavši pogled sa zdjele krupnih krumpira i mesnoga gulaša. Nije dopustio da ga dotakne kratak ubod gubitka koji su njene riječi zažvale. "Ne", odgovorio je, jer nije bio mornar mjesecima. Servirka je bila crnokosa ljepotica od jedva dvadeset godina, ako i toliko. Njezina crna suknja bila je kratka i uska i otkrivala je dosta od njezinih dugih, lijepih nogu. Imala je kosu povučenu unazad, svezanu kod vrata. "Zašto pitaš?" Darrick je na tren držao njene oči, a zatim je ona pogledala u stranu. "Samo zato što me tvoj nemiran korak kad si ušao kroz vrata podsjetio na mornare", rekla je krčmarica. "Moj je otac bio mornar. Roñen za more i izgubljen na moru što je, naravno, uobičajeno za mnoge mornare." "Kako ti je ime?" upitao je Darrick. "Dahni", rekla je nasmiješivši se. "Bilo je lijepo upoznati te, Dahni." Nekoliko trenutaka krčmarica je zvjerala oko stola pokušavajući naći nešto što da radi. No već je bila napunila njegovu kriglu, a zdjela mu je još bila više nego napola puna. "Ako ti išta treba," ponudila je, "pozovi me." "Hoću." Darrick je zadržao osmijeh. U mjesecima otkako je izgubio ležaj na Usamljenoj zvijezdi, naučio je da pristojan smiješak i odgovaranje na pitanja, ali nepostavljanje novih, puno brže završi razgovor. Ako ljudi pomisle daje voljan biti prijateljski raspoložen, njegov nedostatak konverzacije ne smatraju prijetećim ili izazivačkim. Samo pomisle daje nesposoban ili stidljiv i uglavnom ga ostave na miru. To ea ie lukavstvo u zadnie vriieme držalo nodalie od mnogih tučnjava, a nedostatak tučnjava držao gaje podalje od zatvora i globa koje su ga često ostavljale u bijedi i na ulici. Naherivši glavu, bacio je kratak pogled prema četvorici koja su kockala za stolom do njegova. Trojica od njih bila su ribari, znao je to po njihovoj odjeći, no četvrti čovjek bio je odjeven malo bolje, kao netko tko se trudi najbolje što može nadajući se da će ostaviti dojam. Doimao se kao netko kom ne ide od ruke i tko postaje očajan. Taj je dojam, Darrick je znao, bio varka. Jeo je halapljivo, pokušavajući ne izgledati kao da nije ništa jeo od jučer. Ili možda od prekjučer. Nije više bio siguran koliko je vremena prolazilo. Ipak, i s malo obroka koje je imao, uvijek je uspijevao zaraditi dovoljno za piće. Pijenje je bilo jedini način koji gaje držao podalje od strahova i noćnih mora koji su ga poharali. Gotovo svake noći sanjao je daje skoro spasio Mata iz kosturova klinča, od užasnog udarca o liticu koji je razbio Matovu lubanju. Krčma je bila rupa. Još jedna u dugom nizu. Njemu su sve izgledale isto. Kad bi završio s poslom, gdje god daje bio, jeo je obrok, pio sve dok gotovo ne bi mogao hodati, a zatim iznajmio sobu ili legao u staju ako nije imao dovoljno novca da si omogući i piće i doličan krevet. Gosti su bili uglavnom ribari, ljudi čvrstih lica s otvrdlim rukama i ožiljcima od mreža, kuka, ribe, vode i godina razočaranja koje su ušle do kosti. Govorili su o sutrašnjici koja je zvučala puno bolje nego što će

71

jutro donijeti, i o tome što bi radili da jednog dana uteknu potrebi da se popnu na brod i mole Svjetlo da bude darežljivo. Meñu ribarima i drugim gradskim ljudima sjedili su trgovci. Raspravljali su o isporukama i sreći i o nedostatku zaštite u sjevernom dijelu Velikog oceana otkako Westmarch svoju mornaricu drži bliže domu. Još uvijek nije bilo ni traga demonu kojeg su mornari Westmarcha vidjeli u Taurukovoj luci i mnogi su trgovci i mornari sjeverno od Westmarcha vjerovali da su gusari izmislili priču da na-vabe kralja da povuče svoju mornaricu. Meñu sjevernim lukama i gradovima rasle su nesuglasice jer su u obrani ovisili o pomoći Westmarcha. Bez Mornarice Westmarcha na putu, ljudi su se okretali gusarstvu kad nisu mogli natjerati more da im plati ni na koji drugi način. Iako većina gusara nije djelovala nekoliko nezavisnih luka, pa čak i gradova dalje u unutrašnjosti. Diplomacija Westmarcha, nekoć zastrašujuća, čuvana i ekspanzivna, postala je slaba i neučinkovita. Westmarch nije više bio u prevelikoj milosti sjevernih gradova. Darrick je umočio dvopek u gulaš i ubacio ga u usta. Gulaš je bio gust i mastan, začinjen masnoćom i začinima od kojih je bio zasi-tan i vruć, jelo s kakvim se završavao naporan radni dan. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, izgubio je na težini, no njegove borbena vještina ostala je britka. Većinu vremena ostajao je podalje od dokova zbog straha da bi ga netko mogao prepoznati. Iako Mornarica Westmarcha i gardisti nisu ulagali jake napore da nañu njega kao ni druge mornare koji su namjerno zakasnili na brod, ostao je na oprezu zbog mogućeg uhićenja. Bilo je dana kad se smrt činila boljom od života, no on nije mogao načiniti taj korak. Nije umro dok je odrastao pod okrutnim rukama svoga oca, i nije sad namjeravao samovoljno umrijeti. No bilo je teško željeti živjeti. Bacio je pogled po prostoriji i vidio Dahni kako razgovara i očijuka s jednim mladićem. Jedan njegov dio čeznuo je za društvom žene, no bio je to samo manji dio. Žene pričaju i kopaju po stvarima koje smetaju muškarcu. Većina ih želi samo pomoći, no Darrick se nije želio nositi s time. Krupan čovjek koji je sjedio na kraju šanka priñe Darricku. Bio je visok i nabit, s nosom iskrivljenim od tučnjava. Ožiljci, neki svježe ružičasti i mrežasti od tankih krasti, prekrivali su mu zglobove prstiju i nadlanice. Stari ožiljak od noža vidio mu se na vratu. Nepozvan, sjeo je preko puta Darricka, položivši toljagu na koljena. "Tu si po poslu?" pitao je čovjek. Darrick je ruku držao u krilu gdje mu je bila sablja. Pogledao je čovjeka. "Ovdje sam s prijateljem." Njemu zdesna, kockar koji je unajmio Darricka za večernju zaštitu nakon što su zajedno došli s trgovačkom karavanom, molio je Svjetlo za još jedno dobro bacanje. Bio je to stariji čovjek, mršav i sjedokos. Tijekom jučerašnjeg napada zlikovaca, Darrick je naučio da se čovjek zna brinuti o sebi i da na sebi potajno nosi podosta malih "Tvoj je prijatelj vraške sreće večeras", rekao je krupni čovjek. "On je u redu", odvratio je Darrick ravnim glasom. Krupni je čovjek gledao ravno u Darricka. "Moj je posao održavati mir u ovoj krčmi." Darrick je kimnuo. "Ako uhvatim tvog prijatelja da vara, izbacit ću vas obojicu van." Darrick je ponovno kimnuo, nadajući se da kockar ne vara ili da je dobar u tome. Čovjek je kockao s drugima u karavani dok su se probijali od Aranocha trgujući s lučkim gradom koji je opskrbljivao otoke Amazon. "A možda ćeš imati i brigu kad noćas izañeš odavde", upozorio je izbacivač pokazujući glavom na kockara. "Demonska se magla skuplja vani i neće izgorjeti do jutra. Ovaj grad nije dobro osvijetljen, a neki ljudi koji kockaju s tvojim prijateljem možda neće ljubazno primiti gubitak." "Hvala ti", rekao je Darrick. "Ne zahvaljuj mi", odbio je izbacivač. "Ja samo ne želim da ikoji od vas umre ovdje ili bilo gdje u blizini." Ustao je i vratio se na svoj položaj na kraju šanka. Krčmarica se vratila s vrčem vina i osmijehom punim nade na licu. Darrick je dlanom prekrio svoju kriglu. "Bilo ti je dosta?" upitala je. "Zasad", odgovorio je on. "No, uzet ću bocu sa sobom kad budem odlazio, ako budeš imala jednu spremnu." Ona je kimnula, oklijevala, kratko se nasmiješila, a zatim se okrenula da ode. Narukvica na njezinu zapešću bljesnula je i uhvatila Darrickovo oko. "Čekaj", prošaptao je Darrick. Glas mu je iznenada postao pro-mukao.

72

"Da?" upitala je ona puna nade. Darrick je uperi j prst na njezino zapešće. "Kakva je to narukvica koju nosiš?" "Amajlija", odgovorila je Dahni. "Predstavlja Dien-Ap-Stena, Puta cno Narukvica je bila načinjena od isprepletenih ovala odvojenih izrezbarenim jantarom i grubim željezom tako da niti jedan od ovala nije dodirivao drugi. Prizor narukvice zaiskrio je sjećanje u Darri-ckovu umu. "Odakle ti?" "Od trgovca kojem sam se sviñala", odgovorila je Dahni. Bio je to jeftin pokušaj da ga učini ljubomornim. "Tko je Dien-Ap-Sten?" To ime Darricku nije zvučalo poznato. "On je prorok sreće i sudbine", rekla je Dahni. "Grade crkvu dolje u Bramwellu. Čovjek koji mije ovo dao rekao mije da će svatko tko ima hrabrosti i potrebu da hodi Putem snova dobiti što god mu srce želi." Nasmiješila mu se. "Ne misliš li daje to malo prtjera-no?" "Da", složio se Darrick, no priča gaje zabrinula. Bramvvell nije bio daleko od Westmarcha, i bio je mjesto za koje si je obećao da neće u njega u skoro vrijeme. "Jesi li ikad bio tamo?" upitala je Dahni. "Da, ali bilo je to davno." "Jesi li se ikad mislio vratiti onamo?" "Ne." Krčmarica naprći nos. "Šteta." Zatresla je svoje zapešće tako da se narukvica okretala i hvatala svjetlo s lampe. "Ja bih voljela otići tamo jedan dan i vidjeti tu crkvu i sama. Kažu da će, kad bude završena, biti umjetničko djelo, najljepša stvar koja je ikada izgrañena." "Tad je se vjerojatno isplati vidjeti", rekao je Darrick. Dahni se naslonila na stol izlažući gornji dio svojih grudi njemu na uvid. "Mnoge se stvari isplati vidjeti. Noja znam da ih neću vidjeti dok god sam u ovome gradu. Možda bi ti trebao porazmisliti o tome da se uskoro vratiš u Bramwell." "Možda", rekao je Darrick, pokušavajući je ne uvrijediti. Jedan od ribara pozvao je Dahni, nestrpljivo podižući glas. Ona je poslala Darricku posljednji čeznutljivi pogled, a zatim se okrenula s vrtuljkom svoje kratke suknje i otišla dalje. Za sljedećim stolom, kockara je ponovno ugrizla dobra sreća, pa je hvalio Svjetlo dok su drugi ljudi gunñali. Odgurujući misli o čudnoj narukvici s uma, Darrick je vratio kockarskim stolom značilo da će ga noćne more čekati kad se bude vratio u svoju sobu. No karavana će biti u gradu još jedan dan prije no što trgovci završe sa svojom trgovinom. On može piti dok ne bude siguran da će moći ne sanjati. Magla se motala po ulicama i učinila da se noćne sjene čine tamnijima i dubljima dok je dva sata kasnije Darrick pratio kockara iz krčme. Pokušao se sjetiti čovjekova imena, ali nije bio iznenañen kada je vidio da ne može. Život je bio jednostavniji kad nije pokušavao zapamtiti sve i svakoga. Na različitim karavanama gdje su ga unajmljivali kao plaćenika, bilo je ljudi koji su vodili i imali smjerove u kojima su htjeli ići. Darricku je to odgovaralo. "Noćas mije dobro išlo za stolom", ispovjedio se kockar dok su hodali ulicom. "Čim se vratim u sobu, isplatit ću ti koliko smo se pogodili." "Aha", rekao je Darrick iako se nije mogao sjetiti za koji su se iznos pogodili. Obično je to bio postotak, uz mali predujam jer kockar nikad nije mogao jamčiti da će pobijediti, a oni koji su mogli, bili su varalice što bi garantiralo tučnjavu poslije kocke. Darrick se osvrtao po ulici. Kao stoje rekao izbacivač u krčmi, grad je imao jadnu rasvjetu. Samo je nekoliko svjetiljki razbacanih nasumce i uglavnom okupljenih oko uspješnijih krčmi i gostionica kao i oko malog pristana osvjetljavalo put. Teška je magla ostavila vlažni odsjaj na oblutcima uz kaldrmu. Pogledom je potražio znak, nešto što bi mu dalo do znanja gdje je završio na svome putu. I nije bio previše iznenañen što ne zna gdje se nalazi, a isto tako nije se niti previše brinuo. Mnogi gradovi u kojima je bio u posljednjih nekoliko mjeseci pokazivali su tendenciju da se stope jedan s drugim. Zvuk kockarevog uvlačenja zraka upozorio je Darricka da je nešto pošlo po zlu. Trznuo je glavom prema uličici koju su upravo prošli. Trojica su ljudi nahrupila iz uličice i snažno se bacila na Darricka i kockara. Njihove su se oštrice sjajile čak i na maglom otupljenoj mjesečini. Darrick je izvukao sablju, bacajući vrč vina koji je nosio pod jednom rukom. Do trenutka kad se keramički vrč razbio o loše posta-

73

mu je smjerao otkinuti glavu. Umoran kakav je bio, dok je vino radilo u njemu, bilo je to sve što je Darrick mogao učiniti da ostane živ. Spotakao se na neravnoj ulici. Nije ni vidio četvrtog čovjeka kako staje iza njega dok nije bilo prekasno. Četvrti je čovjek zamahnuo otežanim pendrekom koji je zahvatio Darricka preko lijevog uha i bacio ga na koljena. Gotovo one-sviješten od udarca, tresnuo je licem o oblutke na putu, a oštri bol ga okrene. Naprezao se da klekne. Tako bi se, bio je to siguran, mogao ustati na noge. Nakon toga bi možda bio čak u stanju boriti se, ili barem zaraditi novce koje mu je kockar platio da ga štiti. "Prokletstvo!" viknuo je jedan od lopova. "Posjekao me je svojim skrivenim nožem." "Pazi", rekao je drugi čovjek. "U redu je. Imam ga. Imam ga. Neće više nikog nikad ubosti." Topla tekućina lila je niz Darrickov vrat. Vid mu se zamaglio, no vidio je kako dvojica ljudi uzimaju kockarevu novčarku. "Stanite!" naredio je Darrick pronašavši svoju sablju na kaldrmi i podigavši je. Navalio je prema njima podižući sječivo i idući za njim prema jednom od ljudi. Prije nego je dosegnuo svoju namjera-vanu metu, drugi se čovjek zavrtio i udario čavlima optočenom čizmom Darricka u čeljust. Bol gaje zaslijepio dok je ponovno padao. Boreći se protiv crnila koje je čekalo da ga uzme, Darrick je gurao nogama uzalud pokušavajući naći uporište koje bi mu omogućilo da ustane. U bespomoćnoj frustraciji promatrao je kako ljudi nestaju u sjenama uličice. Upotrijebivši sablju kao štaku da ga drži na nogama, Darrick je krenuo prema kockaru. Darrick je zurio kroz suzne oči u kockara, slušajući u svojoj glavi grmljavinu bola. Nož s oštricom od kosti stršio je iz kockarevih prsa. Grimizni cvijet pupao je oko oštrice gdje je bila zarinuta u meso do balčaka. Čovjekovo liceje bilo ispunjeno strahom. "Pomozi mi, Darrick. Molim te. Tako ti Svjetla! Ne mogu zaustaviti krvarenje." Kako se on sjeća mog imena kad se ja ne sjećam njegovog? pitao se Darrick. Tadaje vidio kako krv teče izmeñu čovjekovih šaka, "U redu je", rekao je Darrick i kleknuo pored ranjenog kockara. On je znao da neće biti u redu. Dokje služio na Usamljenoj zvijezdi, vidio je previše smrtonosnih rana da ne bi znao daje i ova smrtonosna. "Umirem", šapnuo je kockar. "Ne", zakreštao je Darrick i pritisnuo rukama preko kockarevih ruku u pokušaju da zaustavi plimu njegove krvi. Okrenuvši glavi, Darrick je povikao preko ramena. "Pomoć! Treba mi pomoć ovdje! Imam ozlijeñenog čovjeka!" "Ti si trebao biti tu", optužio gaje kockar. "Trebao si se brinuti za ovakve stvari za mene. Za to sam te platio." Zakašljao se, a svijetla mu je krv poprskala usne. Darrick je zbog krvi na kockarevim usnama znao daje nož probio ijedno od njegovih plućnih krila. Pritisnuo je ruke o kockareva prsa želeći da krv stane. Ali nije. Darrick je začuo stope o kamenu kaldrmu taman kad se kockar po posljednji put zatresao u grču. Dah mu je zastao u grlu, a oči su mu slijepo zurile nagore. "Ne", viknuo je Darrick u nevjerici. Čovjek nije mogao biti mrtav. On je bio unajmljen da ga štiti. U želucu je još uvijek imao objed koji je on platio u predujmu. Snažna ruka zgrabi Darrickovo rame. On ju je pokušao otresti, a zatim pogledom sreo oči izbacivača iz krčme. "Tako mi milostivog Svjetla", prokleo je izbacivač. "Jesi li vidio tko je to učinio?" Darrick je zatresao glavom. Čak i daje vidio ljude odgovorne za kockarevo umorstvo, sumnjao je da bi ih mogao identificirati. "Baš mije neki tjelohranitelj", rekao je ženski glas odnekud iza Darricka. Gledajući mrtvog kockara, Darrick se morao složiti. Baš sam neki tjelohranitelj. Osjeti mu pobjegoše čineći mu bolnu glavu preteškom da ju drži uspravno. Pao je naprijed i nije čak ni znao je li udario o tlo. Srebrna zvonjava zvona na tri tornja pozivala je grañane Bramvvella na službu u crkvu Dien-Ap-Stena. Većina ih je već bila u skupini zgrada koje su bile podignute tijekom prošle godine otkako je karavana stigla u grad. Položeni su temelji za još zgrada, i čim one budu zgotovljene, bit će dodane središnjoj katedrali. Lijepi kipovi, koje su izradili neki od najboljih obrtnika u Bramvvellu, kao i drugi umjetnici iz Westmarcha, Lut Gholeina, Kurasta i iza Mora svjetla, bili su postavljeni na vrhu zgrada.

74

Buvard Cholik, koji se sada zvao gospodar Sayes, stajao je u jednome od vrtova na krovovima koji su krasili crkvu. Gledajući na raskršće u blizini crkve, promatrao je kola koja dovoze pridošle obitelji i prijatelje. U početku, sjećao se, siromašnije obitelji bile su prve koje su počele sa štovanjem u crkvi. Došli su zbog ozdravljenja i u nadi da će im se uslišati životni snovi o bogatstvu i dobrom životu. I oni su došli sa željom da budu izabrani da taj dan hodaju Putem snova. Samo nekolicini bilo je dozvoljeno da hodaju Putem snova, uglavnom onima koji su bili pogoñeni fizičkim deformacijama i mentalnim problemima. Ljudi s rahitisom i loše zakrpanim slomljenim udovima bili su skoro uvijek primani. Kabraxis je ta čuda ozdravljanja postizao bez teškoća. Svako malo, demon bi nagradio nekoga bogatstvima, no uvijek je bilo skrivenih troškova za koje nitko od naroda nije znao. Kako je Crkva Dien-Ap-Stena rasla, rasle su i tajne koje je ona čuvala. Crkva je bila izgrañena visoko na brijegu koji se sterao nad područjem grada Bramwella. Izgrañena od jednog od najboljih vapnenaca u okolici, koji je uglavnom slan u druge gradove dok se za lokalne zgrade upotrebljavao običan kamen, crkva je sjala na jutarnjem svjetlu poput kosti koju je očistio poljubac noža. Nitko u gradu nije mogao pogledati jugoistočno prema Westmarchu, a da prvo ne vidi crkvu. Šuma je bila raskrčena s dvije strane crkve da ugodi kolima i kočijama koji su stizali za službe dvaput tjedno. Svi su vjernici iz Bramvvella dolazili na obje službe, znajući da će put do Puta snova Posebni, ukrašeni čamci bili su privezani pred crkvom na no-voizgrañenim vezovima. Čamdžije u službi crkve dovozili su kapetane i mornare iz brodova koji su se sidrili u luci. Glas o Crkvi Dien--Ap-Stena stao se širiti preko cijelog VVestmarcha i privlačio je znatiželjne kao i one koji su tražili spasenje. Visoko u svojim tornjevima, tri su zvona ponovno zazvonila. Ona će zazvoniti još samo jednom prije no što služba počne. Cholik je bacio pogled dolje pred crkvu i vidio daje, kao i obično, samo nekolicina kasnila na službu. Cholik je zakoračio kroz vrt na vrh krova. Voćke i cvijeće, grmlje i loze zauzimale su prostor krova, ostavljajući vijugavi trag na velikoj grañevini. Zaustavivši se pored stabljike jagode, Cholik otkine dva mesnata ploda, a zatim ih ubaci u usta. Bobice su bile čistog i svježeg okusa. Bez obzira koliko bi ih uzeo, uvijek ih je bilo još. "Jesi li ikad pomislio da će biti ovoliko velika?" upitao je Ka-braxis. Okrenuvši se, s još prisutnim okusom bobica u ustima, Cholik je pogledao demona. Kabraxis je stajao iza rešetke od vitica rajčice. Plodovi su bili svijetlocrveni, a još sićušnih žutih cvjetova pupalo je na viticama, obećavajući još bolju nadolazeću berbu. Čarolija iluzije, ojačana ugrañivanjem u krečnjake zgrade, očuvala ga je od pogleda bilo koga odozdo. Čarolija je bila načinjena toliko kompleksno da on čak nije niti napuštao sjenu da vidi može li ga tko vidjeti. "Nadao sam se", odgovorio je Cholik diplomatski. Kabraxis se nasmijao, a učinak na njegovom demonskom licu bio je odvratan. "Ti si pohlepan čovjek. Sviña mi se to." Cholik se nije uvrijedio. Jedna od stvari u kojima je uživao glede svog odnosa s demonom bila je ta što se nije morao ispričavati zbog onoga što osjeća. U Crkvi Zakaruma, njegov je temperament uvijek morao biti u skladu s prihvaćenom crkvenom doktrinom. "Uskoro ćemo nadrasti ovaj grad", rekao je Cholik. "Razmišljaš li o odlasku?" Kabraxis je zvučao kao da to ne može vjerovati. "Moguće. Palo mije na pamet." "Tebi?" narugao mu se Kabraxis. "Koji si mislio samo o izgrad- Cholik je slegnuo ramenima. "Možemo izgraditi i druge crkve." "Ali ova je tako velika i tako grandiozna." "Al' sljedeća može biti još veća i još grandioznija." "Gdje bi ti izgradio drugu crkvu?" Cholik je oklijevao, ali je znao da će mu demon pročitati misli. "U Westmarchu." "Izazvao bi Crkvu Zakaruma?" Cholik je bijesno odgovorio, "Da. Tamo ima svećenika koje bih volio vidjeti ponižene i otjerane iz grada. Ili žrtvovane. Ako se to učini, a ova crkva pozicionira da izgleda kao da može spasiti cijeli Westmarch od velikog zla, mogli bi preobratiti cijelu zemlju." "Ti bi ubio te ljude?" "Samo neke od njih. Dovoljno da se uplaši druge. Preživjeli će služiti Crkvi. Mrtvaci nas se ne mogu bojati, niti nas ispravno obožavati."

75

Kabraxis se nasmijao. "Ah, al' si ti oran učenik, Buvarde Cholik. Osvježavajuće je naći takvu krvožednost u čovjeka. Obično ste svi tako ograničeni u svojim osobnim željama i motivacijama. Želite se osvetiti osobi koja vam je nanijela nepravdu ili onoj koja je bila dovoljno sretna da ima više od vas. Sitne stvari." Neobičan ponos proñe kroz Cholika. On se promijenio tijekom godine i nekoliko mjeseci njihovog poznanstva. Nije bio toliko pri-mamljen Tami kao što su toliki svećenici koje je poznavao bili poradi straha za one koje su željeli spasiti. On je radije posegnuo unutar sebe sama i iznio to na vidjelo. Crkva Zakaruma naučavala je takoñer da se čovjek sastoji od dva uma koja stalno vode unutrašnji rat izmeñu Svjetla i Tame. "Ali moj plan preseljenja u Westmarch je dobar?" upitao je Cholik. Znao je da ima demonovu naklonost, no Kabraxis ju je volio davati. "Da", odgovorio je demon. "No još nije vrijeme. Već je ova crkva zaradila mržnju Crkve Zakaruma. Bilo bi teško dobiti kraljevu dozvolu da se izgradi crkva unutar grada. Vjerovanja kralja i Crkve previše su bliska. I zaboravljaš: Westmarch još uvijek traga za demonom koji je viñen s gusarima. Ako se budemo kretali previše brzo, ep ciimn i "Prošlo je više od godinu dana", prosvjedovao je Cholik. "Kralj i narod nisu zaboravili", rekao je Kabraxis. "Diablo je ostavio svoj trag na njima nakon stoje lukavstvom napao Tristram, Moramo prvo zadobiti njihovo povjerenje, a onda ih izdati." "Kako?" "Imam plan." Cholik je čekao. Naučio je jednu stvar- da Kabraxis ne voli da ga se previše pobliže ispituje. "S vremenom." rekao je Kabraxis. "Prije toga moramo podići vojsku vjernika, ratnika koji će otići i ubiti svakoga tko im stane na putu donošenja istine svijetu." "Vojsku da se suprotstavi Westmarchu?" "Vojsku da se suprotstavi Crkvi Zakaruma", odvratio je Kab-raxis. "Nema dovoljno ljudi u cijelome Brarmvellu." Misao je zanijela Cholika. Slike bojnih polja obojanih crveno od ljudske krvi bljesnule su mu u umu. A on je znao da su te slike vjerojatno mnogo manje užasne nego što bi stvarna bitka bila. "Podići ćemo vojsku u samome Westmarchu", rekao je Kabra-xis. "Kako?" "Okrenut ćemo kralja protiv Crkve Zakaruma", odgovorio je demon. "A kad ga jednom navedemo da vidi kako je iskvarena postala Crkva Zakaruma, on će stvoriti tu vojsku." "A Crkva Zakaruma će biti uništena do temelja." Toplina je kolala Cholikom dok se zabavljao ovom zamisli. "Da." "Kako ćeš okrenuti kralja?" upitao je Cholik. Kabraxis je pokazao prema crkvi. "Polako, Buvarde Cholik. Sve će ti biti otkriveno na vrijeme. Diablo se na ovaj svijet vratio tek nedavno tako stoje iskvario Duhovni kamen koji gaje vezao. On je oslobodio svoju moć u Tristramu i obuzeo sina kralja Leroca, princa Albrechta. Kao što ćeš se i sam sjetiti, jer si u to vrijeme bio blizak makinacijama Crkve Zakaruma, Tristram i Westmarch su skoro zaratili. Ljudski pustolovi koji su se borili protiv Diabla su mislili da su La Uništili, no Diablo ie unotriiehin ierlnntr ori qvniih npnriiatplia t-on novo plovilo da obiñe oko ovih zemalja. Kao što mi planiramo osvajanje i uspjeh, tako planira i Diablo. No demoni moraju biti privlačni i prepredeni kao što smo mi sad. Ako budemo rasli prebrzo, privući ćemo pažnju Vrhovnih zala, a ja sam nevoljan da se nosim s njima u ovome trenutku. A sad, pak, ti imaš službu za odraditi. Danas ti obećavam čudo koje će donijeti još više obraćenika." Cholik je kimnuo, umirujući pitanja koja su preplavila njegov mozak. "Naravno. Uz tvoje dopuštenje." "Idi uz blagoslov Dien-Ap-Stena", rekao je Kabraxis naglašavajući riječi koje su postale legendarne u cijelom Bramvvellu i šire. "Neka te Put snova odvede tamo kamo želiš ići." 'lužba je prošla tečnom lakoćom. Stojeći na zasjenjenom balkonu s pogledom na župljane, Bu-yard Cholik promatrao je dok se gomila meškoljila i očekivala uz pjevanje i obraćanje mladih svećenika koji su govorili o željama Dien--Ap-Stena da se svaki muškarac, žena i dijete na svijetu ljudi uzdignu i steknu svoje pravedne nagrade. Mladi su svećenici stajali na maloj bini ispod Cholikova balkona. No, većinom su poruke mladih svećenika naglašavale vrline služenja proroku Svjetla i potrebu dijeljenja zarade s crkvom kako bi se učinilo više dobrih djela.

76

No, svi su oni zapravo čekali poziv Puta snova. Kada je posljednji od svećenika završio svoju poruku i kad su završne pjesme otpjevane, pjesme koje je Kabraxis sam napisao i koje su odjekivale udarcima bubnja poput lupanja srca i melodičnim sviralama koje su zvučale poput krvi koja teče kroz čovjekove uši, desetak akolita izašlo je iz jame sa zapaljenim bakljama u rukama pred malu pozornicu. Bubnjevi su udarali stvarajući jezivi krešendo koji je odzvanjao meñu rogovima visoko zasvoñenog stropa. Dok su svirale ječale, cim-bali su prštili. Mahnitost u gomili je rasla. Još uvijek, primijetio je Cholik, nije bilo dovoljno sjedala u crkvi. Tek su prije tri tjedna otvorili gornji pod crkve, a članstvo je ponovno i više nego ispunilo katedralu. Mnogi od vjernika stigli su iz drugih gradova, i odozdol niz obalu, a bilo ih je i iz Westmarcha. Oni su iz drugih gradova hodočastili unajmljenim karavanama ili plaćajući putovanje brodom. Neki brodski kapetani i voñe karavana obogatili su se na rutama dvaput tjedno do Bramwella. Mnogi su ljudi bili voljni platiti putovanje za priliku da hodaju Putem snova, zbog zdravstvenih razloga ili u nadi da će dobiti ono što im srce želi. Kada je jednom Cholik otkrio začetak unosnog posla, razglasio je kapetanima i voñama karavana da se od njih očekuje da sa svakim putom donesu ponude u vidu gradivnog materijala za crkvu. Samo su dva broda potopljena, a jednu je karavanu uništila horda kostura i zombija prije nego zbog danka koji im je nametnut nisu počele redovne isporuke. Još karavana dolazilo je iz Lut Gholeina i drugih zemalja na istoku. Gomila je vikala: "Put snova! Put snova!" Takovo ponašanje ne bi bilo dozvoljeno u Crkvi Zakaruma, a oni su se približili rubu da postanu neposlušna rulja. Stražari koje je Cholik izabrao od ratnika koji su vjerovali u Dien-Ap-Stena, opkolili su zidove katedrale i stajali u malim izdignutim tornjevima usred okupljališta. Većim su dijelom stražari nosili toljage s eliptičnim prstenovima - Kabraxisovim znakom vješto izrañenim na žicom omotanoj dršku. Drugi su stražari nosili samostrele koji su bili začarani magijom uz pomoć mističnog dragog kamenja. Stražari su bili odjeveni u crne verižnjače sa stiliziranim srebrnim ikonama eliptičnih prstenova na prsima. Svi redom su bili čvrsti ljudi, ratnici koji su se suočili s Crnim putom, kako su upoznati zvali Put snova, i bili su ispunjeni većom snagom i brzinom od običnih ljudi. Desetak akolita dotaklo je svojim bakljama odreñene točke na zidu koji je držao pozornicu i Cholikov balkon. Cholik je promatrao dok su plamenovi skakali uz kitovim uljem namazane kanale i izlazili ravno prema njemu. Plamenovi, potpomognuti otvorom na zidu, jurili su oko Cho-lika i podigli balkon i crtež od zida, otkrivajući goruće lice sklupčane zmije koja je bila izrañena od izmiješanih crnih i bijelih kamenova. Plamenovi su plesali duž crnih kamenova i osvjetljivali jame zmiji-nih očiju. Publika se smirila iščekujući što će se zbiti. No Cholik je osjetio nasilje u prostoriji koje je bilo na rubu da izbije. Stražari su se pomakli na svoja mjesta podsjećajući sve da su tu. "Ja sam gospodar Sayes", rekao je Cholik u iznenadnu tišinu koja je ispunila katedralu. "Ja sam pronalazač Puta kako je odredila Uljuñeni pljesak pratio je Cholikove riječi kako je i dolikovalo, no zrak pun iščekivanja nije napustio prostoriju. Premda su bili vjernici, ljudi su čekali poput šakala pred gozbom, znajući da će, čim veći grabežljivci napuste područje, oni dobiti što preostane. Cholik je oko sebe raspršio prašak koji se zapalio u velikim oblacima zelenih, crvenih, ljubičastih i plavih plamenova koji su dosezali nadomak najbližih župljana. Mirisi kozje krvi, cimeta i lavande ispunili su katedralu. On je progovorio, oslobañajući čaroliju koja je držala prolaz prema zidu. U odgovor na čaroliju, sklupčana goruća zmija izletjela je sa zida, viseći iznad gomile i otvarajući usta. Cholik je bio na balkonu koji je stršio iznad zmijinih očiju. Usta zmije bila su ulaz prema Crnome putu, koji je vodio do prolaza gdje je trag od crnog mramora išao gore-dolje i presijecao se, zavijajući da dovede putnika nazad do usta zmije, noseći darove koje je Kabraxis smatrao prikladnim darivati. "Neka vas Put snova odvede tamo kamo želite ići", rekao je Cholik. "Neka vas Put snova odvede tamo kamo želite ići", publika je zagrmjela u odgovor. Ispod svoje kapuljače, Cholik se nasmiješio. Bilo je tako dobro biti zadužen za sve ovo, biti tako moćan. "Sad," rekao je znajući da prate svaku njegovu riječ, "tko je meñu vama vrijedan?" Bio je to izazov, i Cholik je to znao, naslañujući se u znanju. Skupina je podivljala, vrišteći i galameći, najavljujući svoje potrebe, prohtjeve i želje. Rulja je postala živa, podivljala, na rubu da se otpusti s lanca. Ljudi su tijekom prošle godine umirali unutar crkve kao žrtve svojih prijatelja, susjeda i stranaca, a pod od krečnjaka upijao je njihovu krv, polažući kristalne korijene dolje u tlo,

77

što je Kabraxis jednoga dana pokazao Choliku. Korijeni su izgledali poput čunjeva nastalih od crvenih rubina iz kojih kaplje krv. Nisu bili potpuno čvrsti i činilo se da svakom primljenom kapljom ulaze dublje u zemlju. Izvijajući se, uzimajući Cholika sa sobom, glava vatrene zmije posegnula je u gomilu, preko prvog niza ljudi, a zatim i preko drugoga. Ljudi su držali svoju bolesnu i zaraženu djecu nad sobom, zazi- Dien-An-S\tpnn Ha ih hlacrnclmn ivli^^ni^rvi R/-wrotiii lin^I n publici unajmili su visoke ratnike da ih drže na ramenima kako bi na taj način bili bliži ulazu u Crni put. Zmijin jezik grunuo je van - crna vrpca providnog crnog stakla koje je bilo tekuće poput vode. Izbor je učinjen. Cholik je pogledao dijete koje je držao njegov otac, i vidio da to nije jedno dijete, nego dvoje koja su nekako srasla. Djeca su imala samo dvije rake i dvije noge pričvršćene na dvije glave i jedno i pol tijelo. Izgledalo je kao da nisu imala više od tri godine. "Odvratno", viknuo je čovjek iz publike. "Nikad im nije trebalo dati da žive", rekao je dragi čovjek. "Roñeno od demona", dodao je treći. Dvanaest akolita s bakljama potrčalo je naprijed u pratnji stražara dok nisu došli do odabranog. Mora da je posrijedi neka greška, pomislio je Cholik dok je zurio u pogoñenu djecu slijepljenu vlastitim mesom i kostima. Nije mogao ne misliti da gaje Kabraxis izdao iako se nije mogao sjetiti niti jednog razloga zašto bi demon to učinio. Tako jako deformirana djeca obično su umirala tijekom poroda, kao i žena koja ih je donijela. Očevi su ubijali djecu koja ne bi umrla, ili su to činili svećenici. Cholik je i sam usmrćivao takovu djecu, a tada ih pokapao u posvećenu zemlju u Crkvi Zakaruma. Deformirana tijela drage djece bila su prodavana magima, mudracima i crnobur-zijancima koji su trgovali demonskom robom. Akoliti su okružili oca i spojenu djecu i ispunili prostor svjetlom. Stražari odjeveni u verižnjače gurali su gomilu dalje od oca i tako pravili više mjesta. Cholik je pogledao čovjeka i prisilio se da progovori. "Hoće li, tad, tvoji sinovi pratiti Crni put?" Suze su lile niz očevo lice. "Moji sinovi ne mogu hodati, pronalazaču Puta Sayes." "Moraju", rekao je Cholik, misleći daje to možda način da se prelomi trenutak. Neki koji su htjeli pratiti Crni put popuštali su u posljednji trenutak vlastitim strahovima i nisu kretali. Prilika da se krene Crnim putem ne bi im više nikad bila ponuñena. Nenajavljeno, zmijin jezik od crnog stakla izbije i obmota se nkn rlier.atn hli7,in;irn Rp7 nrpvirlnno nannra 7miin ip» nnunUi dječake u svoja usta puna oštrih zuba. Oni su vrištali dok su se približavali zavjesi od plamenova koja je prekrivala golemu glavu. Stojeći na platformi iznad hrpta zmijine teške obrve i zureći kroz vatru, Cholik je vidio samo kako dvojica dječaka nestaju pod njim i više ih nije mogao vidjeti. Čekao je, nesiguran što će se dogoditi i u strahu da će izgubiti sve stoje uložio. Meridor je stajala uz majku i promatrala kako masivna kamena zmija usisava njezinu malu braću u svoje ogromne, razjapljene ralje. Mikel i Dannis prošli su tako blizu plamenova koji su osvjetljivali lice zmije - ona je znala da one zapravo nemaju lica jer joj je njen otac tako rekao, a njezina su joj se starija braća rugala kad je to spomenula - tako daje bila sigurna da će biti kuhani. Njezin ujak Ramais uvijek je pričao priče o djeci koja su bila skuhana i koju su pojeli demoni. A ponekad bi ta djeca bila ispečena u pitama. Ona je uvijek pokušavala saznati kako bi izgledala pita od djeteta, no svaki put kad bi pitala majku, ona bi joj rekla da se mora držati podalje od svoga ujaka i njegovih užasnih priča. No ujak Ramais bio je mornar u Mornarici Westmarcha i uvijek je pričao najbolje priče. Ona je bila dovoljno stara da bi znala da ne može vjerovati svim pričama svoga ujaka, no ipak je bilo zabavno praviti se da vjeruje. Meridor zaista nije htjela da joj mlaña braća budu ispečena ili ispržena ili spaljena na bilo koji način. U svojoj devetoj godini života i kao najmlaña djevojka u domaćinstvu od osmero djece, ona je bila ta koja je najčešće čuvala i prala Mikela i Dannisa. Nekih dana bi bila umorna od njih jer su oni uvijek bili bolećivi i neugodni. Tata je rekao daje to zato jer je njezinoj braći tijesno živjeti u jednome tijelu. Ponekad se Meridor pitala jesu li Mikelove i Dannisove druge ruke i noge nekako ugurane u tijelo koje su dijelili. No iako su bili problematični i bolećivi, nije željela da budu pojedeni.

78

Zurila je u glavu kamene zmije dok joj je gutala braću. Budući daje nitko nije slušaj, molila se onako kako su je učili u maloj crkvi Zakaruma. Osjećala je krivnju jer joj je njezin tata rekao daje novi prorok bio jedina prilika da njezina braća žive. Oni su postajali sve mogu hodati ili se kretati onako kako žele. Mislila je daje to vjerojatno prilično užasno. Oni nisu mogli biti zadovoljni sa sobom ili s bilo kime. "Put snova! Put snova!" vikali su ljudi uokolo tresući šakama u zraku. Zbog galame je Meridor uvijek bilo nelagodno. Ljudi su uvijek zvučali tako ljuti to i tako uplašeno. Tata joj je uvijek govorio da ljudi nisu takvi, samo da su svi tako beznadni. Meridor nije mogla razumjeti zašto bi netko htio otići u trbuh kamene zmije. No, takav je bio Put snova, a Put snova - prema Tati - mogao je postići svakojaka čudesa. Ona je vidjela nekoliko njih tijekom prošle godine, no ona nisu mnogo značila. Nitko kog je ona znala nije bio odabran od Dien--Ap-Stena. Nekih večeri, kad se obitelj okupljala oko svoga skromnog stola, svi su govorili o tome što bi poželjeli da imaju priliku hodati Putem snova. Meridor nije puno doprinosila razgovoru u tim prilikama jer nije znala što bi željela biti kad odraste. Ležeći na zmijinom jeziku, Meridorina braća su plakala i vrištala. Ona je vidjela njihova lišća i suze kako se sjaje poput dijamanata na njihovim obrazima dok su oni vrištali i ridali. Meridor je pogledala svoju majku. "Mama." "Šššš", odgovorila je njezina majka kršeći šake o otmjenu haljinu koju je načinila za Crkvu proroka Svjetla. Nikada nije nosila nešto takvo u Crkvu Zakaruma, i uvijek je govorila da biti siromašan nije loša stvar u očima Crkve. No, Tata i Mama su oboje inzistirali da svi budu svježe okupani i čisti u obje večeri u tjednu kad bi išli u novu crkvu. Uplašena i nervozna, Meridor se utiša. Promatrala je kako se Mikel i Dannis valjaju u zmijinim ustima prema Putu snova koji se nalazio u njezinom ždrijelu. U mjesecima tijekom kojih su posjećivali crkvu, vidjela je kako ljudi ulaze u zmijina usta, a tad izlaze izliječeni i cijeli. No, kako bi čak i Dien-Ap-Sten mogao izliječiti njezinu braću? Zmijina su se usta zatvorila. Ponad njih, na platformi iznad zmiji-nih vatrenih očiju, gospodar Sayes predvodio je crkvu u molitvi. Kri- ih o bradu, slušajući užasnute krike, Meridor je krenula unazad i udarila o čovjeka koji je stajao iza nje. Odmah se okrenula da mu se ispriča jer su mnogi odrasli u crkvi bili slabih živaca na djecu. Dien-Ap-Sten je često birao djecu za izlječenja i čuda, a većina odraslih nije smatrala da ona to zaslužuju. "Oprostite", reklaje Meridor i pogledala gore. Smrznula se kada je vidjela monstruozno lice nad sobom. Čovjekje bio visok i krupan, no to je nekako bilo skriveno ispod jednostavnog vunenog putnog ogrtača koji je nosio. Njegova je odjeća bila stara, zakrpana i pokazivala je znakove duge upotrebe i bila prekrivena putnom prašinom i pijeskom. Poderani rubac oko njegova vrata bio je vezan mornarskim čvorom kakav joj je pokazao ujak Ramais. Čovjekje stajao poput sjenke izrezbarene u gomili. No najužasnija stvar na njemu bilo je njegovo lice. Bilo je crno od opeklina, koža ispucana i nazubljena kao da se skupila od vreline. Fine, tanke napukline vidjele su se na opečenim mjestima, a mrlje krvi tekle su mu niz lice poput znoja. Većina oštećenja bila je na lijevoj strani njegova lica i izgledala su kao pomrčina mjeseca. Jedna je bila one noći kad su se rodili Mikel i Dannis. "U redu je, djevojko", rekao je čovjek hrapavim glasom. "Boli li?" upitala je Meridor. Tada je rukom preklopila usta kad se sjetila da mnogi odrasli ne vole da ih se ispituje, osobito o stvarima o kojima vjerojatno niti ne žele pričati. Maleni smiješak oformi se na čovjekovim ispucanim usnama osutim plikovima. Nove mrlje krvi pojavile su se na njegovom opeče-nom obrazu, a bol mu je zasvijetlila u očima. "Cijelo vrijeme", odgovorio je. "Nadaš li se da će te izliječiti?" upitala je Meridor budući da se činilo daje otvoren za pitanja. "Ne." Čovjek je zatresao glavom, a taj pokret je prouzročio da se kapuljača njegovog putnog ogrtača pomakne i malo mu otkrije glavu otkrivajući čvornate spaljene dlake brade koje su izbijale iz začañene kože. "Zašto si onda ovdje?" "Došao sam vidjeti Put snova o kojem sam toliko čuo." "Ne." "Zašto ne?" Opečeni čovjek ju je pogledao. "Ti si znatiželjno dijete." "Da. Žao mi je. Ne tiče me se." "Da. Ne tiče te se." Čovjek je zurio u kamenu zmiju dok su bubnjevi udarali, cimbali se tresli, a svirale nastavljale svoje jecave melodije. "Ono su bila tvoja braća?"

79

"Da. Mikel i Dannis. Oni su spojeni." Meridor je malo zapela u govoru. Riječ jednostavno nije zvučala ispravno. Čak i nakon tolikih godina u kojima je morala govoriti drugim ljudima o svojoj braći, nije to mogla svaki put reći kako treba. "Vjeruješ li da su oni odvratni?" "Ne", uzdahnula je Meridor. "Oni su samo nesretni i trpe bol." Krici dječaka ponovno su se prolomili katedralom. Iznad kamene zmije, gospodar Sayes nije pokazivao znake da će zaustaviti ritual. "Zvuče kao da ih sada boli." "Da." Meridor se brinula za svoju braću kao i uvijek kad joj nisu bila na vidiku. Toliko je vremena provela brinući se o njima, kako da se sada ne brine? "Vidjela si izlječenja drugih?" upitao je opečeni čovjek. "Da. Mnoga." Meridor je promatrala gibanje kamene zmije. Hodaju li Mikel i Dannis sada Putem snova? Ili su samo zarobljeni unutar zmije dok im se zapravo dogañaju užasne stvari? "Što si vidjela?" upitao je čovjek. "Vidjela sam osakaćene ljude kako postaju cijeli, slijepe koji su progledali, i svakojake bolesti izliječene." "Rekli su mi da Dien-Ap-Sten obično izabire djecu za liječe-nje-" Meridor je kimnula. "Mnogim odraslima se to ne sviña", rekao je opečeni čovjek. "Čuo sam ih kako razgovaraju u krčmama u gradu i na brodu kojim sam došao ovamo." Meridor je ponovno kimnula. Vidjela je ljude koji su se znali potući u Bramwellu raspravljajući o tim stvarima. Odlučila je da se "Što misliš, zašto Dien-Ap-Sten ponajviše izabire djecu?" upitao je opečeni čovjek. "Ne znam." Opečeni se čovjek nacerio gledajući kamenu zmiju. Krv je potekla iz njegove gornje usne i krenula niz bijele zube preko mesa posutog plikovima na njegovim ružičastima usnama. "Zato što se na djecu može ostaviti dojam i zato što vjeruju više od odraslih, djevojčice. Pokaži odraslomu čudo, i on ili ona će tražiti logičke zaključke zašto se ono dogodilo. Ali srce djeteta ... tako mi Svjetla, srce djeteta možeš zadobiti zauvijek." Meridor nije u potpunosti razumjela o čemu čovjek priča, no nije dala daju to muči. Već je bila otkrila da u vezi s odraslima postoje neke stvari koje ona ne razumije, stvari o odraslima koje ona niti ne treba razumjeti, kao i stvari koje ona razumije, ali se ne treba ponašati kao da razumije. Iznenada, gospodar Sayes naredi tišinu u katedrali. Glazbeni su instrumenti prestali istog trena svirati, a oštri povici publike su utihnuli. Jednom prije kad je bila tu, sjećala se Meridor, skupina vikača nije prestala praviti buku kada je gospodar Sayes naredio. Bili su pijani i nedokazani i govorili su loše stvari o Crkvi. Ratnici gospodara Savesa prisilili su te ljude da proñu kroz gomilu, izvukli ih van i ubili ih. Neki kažu da su ubili i dva nevina čovjeka, no ljudi su prestali pričati o tome do sljedećeg sastanka. Tišina je odzvanjala u masivnoj katedrali i Meridor se osjećala manjom nego ikad. Ispreplela je ruke i grizla ih zbog Mikela i Danni-sa. Hoće li Put snova jednostavno otkinuti jednom od njih glavu, ubiti jednog od njih kako bi od onoga što preostane napravio cijelo dijete? Bila je to uistinu užasavajuća pomisao, i Meridor je poželjela da napusti njezin um. No bilo bi još i gore, pretpostavljala je, daje Dien-Ap-Sten pitao nju ili tatu ili mamu da odluče koje će dijete živjeti, a koje umrijeti. Tada je moć ispunila katedralu. Meridor ju je prepoznala od ranije kad ju je bila iskusila. Vibri-rala je kroz njezino tijelo, drmajući čak i zube u njezinoj glavi, i narinila in ip ri(* ]st\sr Opečeni je čovjek podigao ruku, onu čija je šaka bila u potpunosti zacrnjena onime što gaje već opeklo. Grimizni tragovi ispresijecali su mu skuhano meso dok je micao prstima. Koža se razdijelila preko jednog članka otkrivajući ispod ružičasto meso i bijelu kost. No, dok je Meridor promatrala, ruka je počela zacjeljivati. Preko napuklina formirale su se kraste, a zatim se oljuštile kako bi ponovno otkrile zacijeljeno meso. U svakom slučaju, novo je meso bilo još uvijek prhko, opečeno i crno. Ona je pogledala gore u opečenoga čovjeka i vidjela da su čak i napukline na njegovom licu donekle zacijelile. Povlačeći ruku, opečeni je čovjek gledao kao da ne vjeruje. "Tako mi Svjetla", prošaptao je.

80

"Dien-Ap-Sten te može izliječiti", rekla je Meridor. Bio je dobar osjećaj ponuditi čovjeku nadu. Tataje uvijek govorio daje nada najbolja stvar koju čovjek može željeti kada se suočava s usudom i lošom srećom. "Trebao bi početi dolaziti ovamo u crkvu. Možda te jednog dana zmija uzme." Opečeni se čovjek nasmiješio i zatresao glavom ispod kapuljače svoga putnog ogrtača. "Zapravo sam iznenañen da nisam ubijen odmah čim sam pokušao ući u ovu zgradu." To je zvučalo čudno. Meridor nije nikada čula da netko tako govori. S uzdahom koji je zvučao kao prasak mijeha koji je čula u ko-vačnici, ogromna donja čeljust zmije se otvori. Dim i žeravica rigali su iz zmijinog trbuha. Meridor je stajala na vrhovima prstiju i tjeskobno čekala. Kada su Mikel i Dannis ušli u zmiju, ona nije ni pomislila da ih možda neće ponovno vidjeti. Čak niti da možda neće vidjeti jednoga od njih. Dječak je na dvije zdrave noge stupio iz otvora zmijinih usta. Gledao je ustrašeno u gomilu, uzaludno se pokušavajući skriti. Dannis! Meridorino srce poskakivalo je od sreće, no zastalo je sljedećeg trena kada je shvatila da Mikela, malog Mikela koji je volio predstave s njezinom lutkom od čarape, nema. Prije nego su njezine prve suze imale vremena napustiti joj oči ili učiniti išta više od toga da joj zamagle pogled, ona je vidjela svog drugog malog brata kako Tata je poskočio od sreće, a Mama je viknula, zahvaljujući Dien--Ap-Stenu da svi čuju. Gomila je popustila sa svojom radošću i uzbuñenjem, no Meridor nije mogla a da ne misli da, jer su se Mikel i Dannis vratili, to znači da će uskoro i drugi biti izabrani da putuju niz Put snova. Tata je jurnuo naprijed i uzeo njezinu braću iz gorućih ralja kamene zmije. Čak dok ih je vukao u zagrljaj i dok mu se mama pridruživala, pokret Meridor s boka privuče joj pažnju na opečenog čovjeka. Gledala je kako se sve nekako usporilo. Mogla je čuti grmljavinu svoga srca u ušima. Opečeni je čovjek zbacio svoj putni ogrtač unazad kako bi otkrio ručni samostrel koji je tamo držao. Savijeni luk počivao je na okviru ne dužem od Meridorine nadlaktice. On je podigao maleno oružje u svojoj zdravoj ruci, pružio ga i pritisnuo okidač. Strijela je izletjela iz užlijebljene šine samostrela i jurnula katedralom. Prateći let strijele, Meridor je vidjela kako strelica udara gospodara Savesa visoko u prsa i odbacuje ga unazad. Pronalazač Puta zaronio je sa zmijinog vrata i nestao iz vida. Krici su se prolomili katedralom dok su Meridorina čula ponovno ubrzavala. "Netko je ubio gospodara Savesa" urlao je neki muškarac. "Pronañite ga!" viknuo je drugi. "Pronañite tog prokletog napadača!" "Došao je odonud!" pokazivao je čovjek. U nevjerici, Meridor je stajala ukočena dok su katedralni stražari i zakrabuljeni akoliti zaronili u rulju vitlajući oružjem i bakljama. Okrenula se da potraži opečenog čovjeka, no otkrila je daje nestao. Otišao je tijekom zbrke, vjerojatno se gurajući pored ljudi koji su tek sada shvaćali što je on učinio. Iako su katedralni stražari radili brzo, u zgradi je bilo previše ljudi da se organizira potjera. No jedan čovjek koji je bježao izmeñu ljudi odlučio je izbjeći prijeteće stražare koji su se brzo kretali. Ona nije vidjela njegov bijeg. Jedan od akolita stupi kraj Meridor. Akolit je držao svoju baklju visoko i odguravao ljude, otkrivajući napušteni samostrel na podu. "Ovdje!" viknuo je akolit. "Oružje je ovdje." "Tko je vidio ovog čovjeka?" upitao je ogromni čovjek. "Bio je to muškarac", rekla je žena iz obližnje gomile. "Stranac. Govorio je s tom djevojčicom." Pokazala je na Meridor. Stražar je fiksirao Meridor svojim oštrim pogledom. "Ti poznaješ čovjeka koji je ovo učinio, djevojko?" Meridor je pokušavala progovoriti, ali nije mogla. Tata je jurnuo naprijed daje zaštiti, ona je znala da jest, no jedan od stražara zabio je dršku svojega mača u trbuh njezinoga tate i bacio ga na koljena. Stražar je uhvatio njezinoga tatu za kosu i cimnuo mu glavu ogolivši mu tako grlo za nož koji je držao. "Govori, djevojčice", rekao je stražar. Meridor je znala daje čovjek uplašen isto koliko i ljutit. Možda će im se Dien-Ap-Sten osvetiti jer su dopustili da se nešto užasno dogodi gospodaru Savesu. "Poznaješ li tog čovjeka koji je ovo učinio?" upitao je veliki stražar. Zanijekavši glavom, Meridor je rekla: "Ne. Samo sam razgovarala s njim." "Ali, dobro si ga vidjela."

81

"Da. Imao je opečeno lice. Bojao se doći ovamo. Rekao je da bi ga Dien-Ap-Sten možda prepoznao, no ipak je došao." "Zašto?" "Ne znam." Drugi stražar žurno doñe do velikog. "Gospodar Sayes je živ", izvijestio je stražar. "Hvala Dien-Ap-Stenu", rekao je golemi stražar. "Ne bih želio otići tamo gdje bi me odveo Put snova daje gospodar Sayes umro." Dao je opis napadača, dodajući da bi čovjeka opečena lica trebalo biti lako pronaći. Tada je vratio svoju pažnju Meridor svejednako joj bolno stežući ruku. "Hodi, djevojko. Ideš sa mnom. Razgovarat ćemo s gospodarom Savesom." Meridor je pokušala pobjeći. Posljednje što je željela bilo je razgovarati s gospodarom Savesom. No, nije mogla pobjeći stisku stražara koji ju je za raku vukao kroz gomilu. žem ti, vidio sam svojim vlastitim očima, jesam", govorio je stari Sahvir izgledajući jako uvrijeñeno. Imao je najmanje šezdeset, mršav i žilav poput biča, s pamučno bijelom bradom i kosom skupljenom u konjski rep. Naušnice od školjki visjele su mu s oba uha. Ožiljci su mu se vidjeli na licu, dlanovima i rukama. Nosio je hlačice premazane katranom i košulju da ga čuva od morske pjene koju je vjetar nosio po još uvijek primitivnoj luci. Darrick je sjedio na sanduku koji je bio dio tereta za koji su ga unajmili da pomogne prevesti od karavele tamo u zaljevu do skladišta na obali Seeker's Pointa. Bio je to prvi dobro plaćen posao koji je imao u tri dana, i počeo je misliti da će morati postati članom posade na brodu kako bi osigurao redovne obroke i krov nad glavom. Isplov-ljavanje je bilo nešto čemu se veselio. More je nosilo toliko uspomena. Posegnuo je u iznošenu kožnu torbu koju je nosio i uzeo komad tvrdog sira i dvije jabuke. "Malo mi je teško vjerovati u dio o kamenoj zmiji koja guta ljude, baš jest", priznao je Darrick. Upotrebljavao je svoj mali nož koji je držao za pojasom za sječenje kriški iz polukruga sira, te da rasiječe jabuke na četvrtine, stručno izrezujući jezgru. Dao je Sahyi-ru jednu krišku sira i jednu isječenu jabuku. Jezgre jabuka bačene preko ruba teretnog čamca privukle su male grgeče koji su živjeli u luci i hranili se otpacima s brodova, skladišta i uličnih odvodnih kanala. Svojim gladnim ustima ljubili su površinu vode. "Vidio sam to, Darrick", opetovano je tvrdio starac. "Vidio sam čovjeka koji se nije mogao koristiti nogama kako se dovlači u ždrijelo te zmije, a zatim izlazi odonud na svoje vlastite dvije noge. Zdrav kao konj je bio. Imalo se što vidjeti." Darrick je žvakao komad sira i kimao glavom. "Vidari to mogu učiniti. NanitCl to moeni učiniti Vidio sam rak i zafaratin nni7ip Vnip može pomoći čovjeku da brže zacijeli. Nema ničeg posebnog u izlječenju. Crkva Zakaruma to čini s vremena na vrijeme." "AF sve to ima svoju cijenu", usprotivio se Sahvir. "Vidari i napici i začarano oružje, pa sve to štima i dobro je za čovjeka koji ima zlata ili snage da ih priušti. A crkve? Nemoj da sad počnem. Crkve se brinu za one koji im stavljaju velike donacije u škrinje, ili one koji su u milosti kralja. Crkve paze na ruke koje ih 'rane, kažem ja. No, pitam te ja, stoje s prostim, običnim ljudima kao što smo ti i ja? Tko će se za nas brinuti?" Gledajući preko mora i osjećajući kako mu vjetar nalijeće u kosu i na lice, te kako hladnoća grize njegovo meso unatoč nakatranjenoj odjeći, Darrick je pogledao na malo selo koje se čvrsto držalo kamenitog tla zaljeva. "Mi se brinemo sami za sebe", rekao je. "Kao što smo se oduvijek brinuli." On i starac bili su prijatelji mjesecima i ugodno su se družili. Seeker's Point bio je mali gradić južno od područja barbarskih plemena. U prošlosti, selo je bila utvrda s opskrbom za trgovce, kito-lovce i lovce na tuljane koji su putovali smrznutim sjeverom. Prije nešto više od sto godina, trgovačka kuća postavilaje tu vojsku koja je trebala progoniti pljačkaške barbarske gusare koji su haračili područjem bez straha od Mornarice Westmarcha. Za glave barbara položena je velika premija, i nekoje vrijeme vojska najamnika živjela na račun trgovačke kuće. Tada su se neka od barbarskih plemena ujedinila i opsjela selo. Trgovačka kuća nije bila u mogućnosti iznova opskrbiti ili izvesti najamnike brodom. Tijekom jedne zime, najamnici i svi koji su s njima živjeli bili su pobijeni do zadnjeg čovjeka. Trebalo je proći više od četrdeset godina da se nekolicina trgovaca krznom ponovno nastani u tom području, a i tada je to bilo jer su povoljno trgovali s barbarima i donosili im dobra koja oni nisu mogli sami proizvoditi. Kuće i zgrade bile su istočkane uz strma brda koja su okruživala zaljev. Džepovi neobrañene zemlje i šume stajali su visoko i ponosito izmeñu nekih kuća i zgrada. Selo je ipak polako nagrizalo te zakrpe uzimajući grañu za grañevine i grijanje, no ogoljavanje nekoliko tih mjesta samo je otkrilo nazubljeno, razjapljeno, kamenito tlo. Ni-

82

etrt Ci3 mio r»-i/-\nr1 r\ rrt-o rii+i mo tim t-t-t meti «-v-»/» , ... "Zašto nisi ostao u Bramwellu?" upitao je Darrick. Zagrizao je jabuku i otkrio daje slatka i opora. Sahvir je odmahnuo na te riječi. "Pa, čak i prije ovog njihovog uspjeha s religioznim poslom, Bramwell nije bio mjesto za ovakve kao ja." "Zašto?" Frknuvši, Sahvir je rekao, "Pa, tamo je previše užurbano, eto zašto. Čovjek stane lutati po tim ulicama- sve od nemira i dokolice -i uskoro mu postane idi mi doñi mi." Unatoč melankoličnom raspoloženju koje je uglavnom bilo u njemu, Darrick se nasmiješio. Brarmvell je bio puno veći u usporedbi s Seeker's Pointom, no blijedio je u usporedbi s Westmarchom. "Ti nikad nisi bio u Westmarchu, je F da?" "Jednom", odgovorio je Sahyir. "Samo jednom. Bio sam načinio pogrešku jer sam se prijavio na teretni brod koji je trebao radnika. Bio sam mladi zgodni štenac poput tebe, iako seja nisam ničeg plašio. I tako sam se prijavio. Došao sam do luke u Westmarchu i pogledao to vražje leglo. Bili smo na sidrištu šest dana, e da. I nijednom tijekom tog vremena ja nisam napustio brod." "Nisi? Zašto?" "Jer sam mislio da nikad neću naći put natrag na brod." Darrick se nasmijao. Sahvir ga je namrgoñeno pogledao, izgledajući uznemireno. "Ni to smiješno, ti brodski štakore. Ima ljudi koji su o'šli na obalu i nisu se vratili." "Nisam te mislio uvrijediti", rekao je Darrick. "Samo što nakon što sam putovao dolje u Westmarch i po lošem vremenu koje obično karakterizira zaljev, ne mogu zamisliti nekog da ne napusti brod kad ima priliku." "Samo toliko daleko da kupim mijeh vina u lokalnoj krčmi i s vremena na vrijeme da se opskrbim namirnicama", rekao je Sahyir. "No jedini razlog zbog kojeg sam danas spomenuo Bramwell bio je taj što sam razgovarao s čovjekom kojeg sam sinoć upoznao, i što sam mislio da bi ti mogao biti zainteresiran za ono što imam za reći." Darrick je gledao kako druge barke uplovljavaju u luku. Danas je bio zaposlen dan u Seeker's Pointu. Lučki radnici nhičnn imam dva posla u selu jer rad s brodskim teretom nije dovoljan za uzdržavanje obitelji. Čak su i ljudi koji nisu imali obrtničke poslove lovili ili se bavili ribolovom ili postavljanjem zamki kad bi novčana situacija bila loša. Ponekad bi na neko vrijeme selili u druge gradove dalje na jug niz obalu, poput Bramvvella. "Zainteresiran za što?" upitao je Darrick. "Oni simboli koje sam vidio da crtkaraš i rišeš tu i tamo." Sahvir je izvadio bocu s vodom i dodao je Darricku. Darrick je pio, kušajući metalni okus vode. U okolici je bilo i nekoliko rudnika, no niti jedan od njih nije bio dovoljno profitabilan da neki trgovac uloži u razvoj i riskira da sve izgubi zbog barbara. "Znam da ne voliš pričat o tim simbolima", rekao je Sahyir, "i ispričavam se što pričam o njima kad me se to ne tiče. No vidim da si se uzrujo i zabrino zbog njih, i znam da te to muči." Tijekom vremena koje je poznavao starca, Darrick nikad nije spomenuo gdje je vidio eliptični crtež s linijom koja je išla kroza nj. Pokušao je sve to ostaviti u prošlosti. Prije godinu dana, kadaje kockar umro pod njegovom zaštitom, Darrick se izgubio u poslu i piću jedva nekako životareći. Krivnja gaje izjedala jer je izgubio Mata i kockara. A fantazija o njegovom ocu u staji u Hillsfaru živjela je s njime svaki dan. Darrick se čak nije niti sjećao svog dolaska u Seeker's Point. Bio je toliko pijan da gaje brodski kapetan izbacio s broda i nije ga htio primiti natrag. Sahyir je pronašao Darricka blizu vode, bolesnog i u groznici. Stari je čovjek dobio pomoć od nekolicine prijatelja i odveo Darricka u svoju potleušicu u brdima nad selom. Brinuo se za Darricka, i tijekom mjesec dana ga, njegujući ga, doveo k zdravlju. Bilo je trenutaka, rekao je stari čovjek, kad je bio siguran da će izgubiti Darricka zbog bolesti ili krivnje koje su ga proganjale. Čak i sad Darrick nije znao koliko je od svoje priče rekao Sahyi-ru, no starac mu je rekao daje stalno crtao simbol. Darrick se toga nije mogao sjetiti, ali Sahyir je izvadio komadiće papira s crtežima za koje je Darrick bio prisiljen pretpostaviti da ih je crtala njegova ruka. Sahyir se doimao kao da mu je nelagodno. 1 ]' nlon o;j(n Češući se po bradi svojim otvrdlim prstima, Sahvir je primijetio: "Tako nije rekao čovjek s kojim sam sinoć razgovarao."

83

"Stoje on rekao?" upitao je Darrick. Barka je sad već skoro bila dosegnula obalu, i ljudi koji su vukli vesla više su se odmarali, dopuštajući nadolazećoj plimi da ih nosi dok su manevrirali oko ostalih barki i brodova u zagušenoj luci. "Bio je poprilično zainteresiran za taj simbol tamo", rekao je starac. "Zato sam ti jutros i pričao o Crkvi proroka Svjetla." Darrick je na tren porazmislio o tome. "Ne razumijem." "Malo sam se brino da ti kažem da sam malo zabado nos u tvoja posla", rekao je Sahvir. "Već smo neko vrijeme prijatelji, noja znam da mi nisi reko sve što se ima znat o tome simbolu tamo i tvojoj vezi s njime." Oči starog čovjeka su ga fiksirale. "Svi mi nešt' skrivamo, štene mlado. Jednostavno, muškarci i žene su takvi, i ljudi općenito. Svi mi imamo slabe točke za koje ne želimo da drugi prčkaju po njima." Zbog mene je ubijen moj najbolji prijatelj, mislio je Darrick, i ako ti to kažem, bi li još uvijek bio moj prijatelj? Nije vjerovao da bi Sahvir to mogao, i to gaje vrijeñalo. Starac je bio sol zemlje; stajao je uz svoje prijatelje i stao je čak uz stranca koji se nije mogao brinuti sam za sebe. "Što god daje posrijedi s tim simbolom koji si crtao," rekao je Sahvir, "tvoja je stvar. Ja sam ti samo htio reć o tom čovjeku jerbo će on biti u gradu samo nekoliko dana." "On ne živi ovdje?" "Da živi," rekao je Sahvir cereći se, "ja bih vjerojatno i prije razgovarao s njime, zar ne?" Darrick se nasmiješio. Činilo se da u Seeker's Pointu nije bilo nikoga tko nije poznavao Sahvira. "Vjerojatno", rekao je Darrick. "Tko je taj čovjek?" "Mudrac," odgovorio je Sahvir, "čuo sam ga kako kaže." "Vjeruješ li mu?" "Aha, vjerujem. Da nisam, i da ne mislim da bi ti možda mogao pomoći, pa, mi nikad ne bismo ni vodili ovaj razgovor, zar ne?" „ ... . Darrick iepotvrdno kimnuo "Prema onome što sam sinoć čuo od njega," nastavio je Sahvir, "bit će večeras u Plavome fenjeru." "Što on zna o meni?" "Ništ'." Sahvir je slegnuo ramenima. "Od mene, mlado štene? Pa, ja sam zaboravio više tajni nego što su mi ih rekli." "Taj čovjek zna što taj simbol predstavlja?" "Zna ponešto o tome. Činilo se da ga više zanima što ja znam o tome. Naravno da mu nisam mogao ništ' reći. No mislio sam da bi možda vas dva mogli naučiti nešto jedan od drugoga." Darrick je razmišljao o toj mogućnosti dok se barka približavala obali. "Zašto mi govoriš o Crkvi proroka Svjetla?" "Zbog tog simbola o kojem toliko razmišljaš. Taj mudrac misli daje možda povezan sa svim onim što se dogaña u Bramwellu. A Crkva proroka Svjetla? On misli daje zla." Starčeve riječi su ispunile Darrickovu utrobu hladnom jezom. On nije sumnjao daje taj simbol označavao zlo, no više nije znao želi li biti dijelom toga. Ipak, nije želio da Matova smrt proñe neosve-ćeno. "Ako je taj mudrac tako zainteresiran za ono što se dogaña u Bramwellu, zastoje došao ovamo?" upitao je Darrick. "Zbog Shonninih dnevnika. Došao je ovamo da čita Shonnine dnevnike." Buvard Cholik ležao je na leñima na krevetu u stražnjoj prostoriji Crkve proroka Svjetla. Znao je da umire. Dah mu je škripao i nadimao se u prsima, a pluća su mu se punila vlastitom krvlju. Iako je pokušavao, nije mogao vidjeti lice muškarca - ili žene - koji ga je tako teško ranio. Spočetka, bol od strijele u njemu bio je poput užarenog žarača zarinutog u njega. Kada je bol počeo jenjavati, on je pogrešno pomislio da je to zbog toga što nije bio tako teško ranjen kako se prvo bojao. Tada je shvatio da mu nije bolje. Bol je odlazio zato što je umirao. Smrt koja mu se približavala oduzimala mu je čula. Tiho je proklinjao Crkvu Zakaruma i Svjetlo za koje su ga od- je siguran da mu se sada smiju. Evo njega, vraćene mladosti, a pogodio gaje nepoznati napadač. Prokleo je Svjetlo što gaje napustilo u starosti, a moglo gaje ubiti dok je bio mlad i dok se strah od toga da će postati nejak i senilan nije smjestio u njega. Prokleo gaje i zato što mu je dozvolilo da bude dovoljno slab da dopusti svomu strahu da traži nagodbu s Kabraxisom. Svjetlo ga je dovelo u demonove ruke, a on je ponovno bio izdan. Nisi izdan, Buyarde Cholik, rekao mu je hladan Kabraxisov glas. Zar misliš da bih ja dopustio da umreš? Cholik jest vjerovao da bi demon dopustio da umre. Napokon, bilo je podosta drugih svećenika, pa čak i akolita koji bi mogli ispuniti kratku prazninu koju bi, Cholik je tako vjerovao, on ostavio za sobom.

84

Nećeš umrijeti, rekao je Kabraxis. Još uvijek imamo posla nas dva. Očisti sobu tako da mogu ući. Nemam dovoljno moći da održavam iluziju da sebe maskiram i liječim te u isto vrijeme. Cholik je hripavo udahnuo. Strah je jurio njime, motajući se grub i hrapav poput jezika guštera osušenih usta. Imao je manje prostora za disanje nego tijekom svog posljednjeg udaha. Pluća su mu se punila krvlju, no teško daje uopće bilo bola. Požuri. Ako bi živio, Buyarde Cholik, požuri. Kašljući i boreći se za dah, Cholik se prisilio da otvori svoje teške očne kapke. Visoki strop njegovih privatnih odaja ostao je zamagljen i neodreñen. Tama je pojela rubove njegovog vidnog polja i polako milila unutra. Znao je da će, ako nastavi, progutati i njega. Učini to sada! Svećenici su njegovali Cholika, i stavljali zavoje na ranu na njegovim prsima. Strijela iz samostrelaje stršila. Tijelo i perje bili su joj poprskani krvlju. Akoliti su stajali u pozadini, a najamnici su čuvali vrata. Soba je bila ukrašena najboljom svilom i ručno izrezbarenim namještajem. Čipkasti sag s tržnica iz Kurasta prekrivao je središte kamenog poda. Cholik je otvorio usta da progovori no samo je učinio hrapavi graktavi zvuk. Dah mu je štrcao fine grimizne kapljice. "Van", prodahtao je Cholik. "Izañite van! Odmah!" Napor govorenja gaje skoro isušio. "Ali gospodaru", prosvjedovao je svećenik. "Tvoje rane -" "Van, rekao sam." Cholik je pokušao ustati. Bio je iznenañen stoje nekako smogao snage. Ja sam s tobom, rekao je Kabraxis, i Cholik se osjetio malo snažnijim. Svećenici i akoliti su se povukli kao da gledaju smrt koja se vraća životu. Zbunjenost i možda malo olakšanja ocrtavali su se na licima najamnika. Mrtav poslodavac značio je u stvari moguću krivnju, i definitivno ne više zlata. "Idite", hripao je Cholik. "Odmah. Odmah, prokleti bili svi, ili ću se pobrinuti da se izgubite u jednoj od paklenskih jama koje okružuju Crni put." Svećenici su se okrenuli i naredili akolitima i najamnicima da odu iz sobe. Zatvorili su masivna hrastova dvostruka vrata i zakraču-nali ih s hodnika. Stojeći iza kreveta u kojem je ležao lebdeći izmeñu života i smrti, Cholik se uhvatio za maleni stalak koji je nosio staklenu vazu koja je bila ispirena u rukama majstora. Cvijeće i leptiri koji su visjeli zarobljeni u smrti u staklu stijenki vaze čuvali su malo magije koja im nije dozvoljavala da sagore dok se otopljeno staklo formiralo i hladilo. Tajna vrata skrivena u dnu prostorije se otvore, okrećući se na šarkama tako da se dio zida iskrenuo da otkrije veliki tunel iza. Crkva je bila poput saća puna ovakvih tunela tako da se demon lakše snañe u zgradama. Unatoč visini stropa, demonovi rogovi su ga gotovo če-šali. "Požuri", dahtao je Cholik. Soba se i dalje zamagljivala, a tada se najednom činilo da se okreće oko njega. Dotakao gaje samo tren vrtoglavice, no vidio je kako sag s poda ide na njega i znao je da pada iako se nije tako osjećao. Prije no stoje Cholik udario pod, Kabraxis gaje uhvatio svojim golemim troprstim rukama. "Nećeš umrijeti", rekao je demon, no njegove su riječi prije bile Iako mu je demon bio kod lica, Cho lik jedva daje čuo njegove riječi. Sluh mu je slabio. Unutar njegovih prsa, srce je usporavalo i više se nije moglo boriti s njegovim krvlju ispunjenim plućima. Pokušao je udahnuti, ali nije bilo mjesta. Nastala je panika, no bila je samo udaljeno bubnjanje u njegovim sljepoočicama, i nije ga više mogla dotaknuti. "Ne", rekao je Kabraxis hvatajući ga za ramena. Vatrena munja prošla je kroz Cholikovo tijelo. Zapalila se u bazi njegove kralježnice, zatim jurnula do dna lubanje i eksplodirala mu iza očiju. Oslijepio je na trenutak, no bijelo svijetlo umjesto tame ispunilo mu je vidno polje. Osjećao je bol od strijele kao da mu je otrgnuta iz prsa. Agonija gaje gotovo gurnula preko ruba svijesti. "Diši", rekao je Kabraxis. Cholik nije mogao. Mislio je da se možda ne sjeća kako ili da mu nedostaje snage. U svakom slučaju, zrak mu nije ulazio u pluća. Svijet izvan njegova tijela nije više bio važan. Sve se činilo pamuča-sto i udaljeno. Obnovljeni bol tada ponovno probode njegova prsa, prateći put koji je načinila strijela i zarivajući mu se u pluća. Zahvaćen bolom, Cholik je instinktivno udahnuo. Zrak mu je ispunio pluća - sad ispražnjena od krvi - i sa svakim dahom koji je uzimao, nevjerojatne željezne vrpce bola popuštale su svoj stisak.

85

Kabraxis gaje otpratio do ruba kreveta. Cholik je tek tada shvatio daje njegova krv poprskala prekrivače na krevetu. Dahtao je, pijući zrak dok se soba oko njega smirivala. Tada se u njemu nastanila ljutnja i pogledao je demona. "Jesi li znao za ovaj napad?" upitao je Cholik. Zamišljao je da je Kabraxis dopustio napadaču da ga pogodi samo da podsjeti Cho-lika koliko mu je on potreban. "Ne." Kabraxis je prekrižio ruke preko svojih krupnih prsa. Mišići na njegovim nadlanicama i ramenima su se napinjali. "Kako si mogao ne znati? Mi smo sagradili ovo mjesto. Imaš stražarske točke svuda uokolo." "A takoñer sam u vrijeme napada činio da se tvoje čudo doga- rta" rpVnn ip KaVtravi« blizanaca, a to nije lak pothvat. Ljudi će o tome govoriti godinama. Dok sam radio na tome, tvoj je napadač udario." "Nisi me mogao spasiti od te strijele?" Procjena demonovih mogućnosti i moći bila je izvan Cholikova dosega. Je li Crni put toliko istrošio Kabraxisa da gaje ostavio slabim? To bi saznanje moglo biti važno. No, takoñer je bilo zastrašujuće shvatiti daje demon bio ograničen i pogrešiv, sad kad je Cholik vezao svoju sudbinu uz njega. "Vjerovao sam najamnicima unajmljenima zlatom koje sam ja tebi učinio dostupnim da te spasim od ovako nečeg", odgovorio je Kabraxis. "Nemoj ponovno napraviti tu pogrešku ", prasnuo je Cholik. Namjerno, Kabraxis savine krvavu strijelu u svojim rukama. Crte na njegovom oštrom licu se prodube. "Nikad nemoj načiniti pogrešku i pomisliti da si mi ravan, Buvarde Cholik. Familijarnost potkopava autoritet, ali te i gura prema iznenadnoj smrti." Promatrajući demona, Cholik je shvatio da bi Kabraxis mogao jednostavno ponovno zabiti strijelu kroz njegova prsa. Samo je ovaj put demon mogao probiti njegovo srce. Progutao je, jedva protisnuv-ši debelu knedlu kroz svoje grlo. "Naravno. Oprosti mi. Zaboravio sam se u žaru trenutka." Kabraxis je kimnuo, mlateći rogovima i gotovo zaderavši strop. "Jesu li stražari uhvatili napadača?" upitao je Cholik. "Ne." "Nisu čak ni to uspjeli? Nisu me mogli zaštititi niti se osvetiti osobi koja me skoro ubila?" Ravnodušno, demon je ispustio strijelu na pod. "Kazni stražare kako misliš daje prikladno, no shvati daje nešto drugo proizišlo iz ovoga." "Što?" Kabraxis se okrenuo licem prema Choliku. "Stotine ljudi te danas vidjelo kako pogibaš. Bili su sigurni u to. Meñu njima je bilo mnogo jadikovke i cmizdrenja." Pomisao daje gomila tugovala zbog njegove navodne smrti ispunila je Cholika ugodom. Sviñalo mu se kako mu je narod Bramvvella bio naklonjen dok je prolazio gradskim ulicama, i sviñala mu se očaj- nirL-n vnvicf Vnin ip virlin 11 niihnvim nrimn 7hno niponva mipstn u službi njihova novog proroka. Priznavali su moć kojom je on vladao, svaki na svoj način. "Ti su ljudi mislili da će im Put snova, kao posljedica tvojega ubojstva, biti uskraćen", rekao je Kabraxis. "Sad će, u svakom slučaju, povjerovati da si ti nešto više od čovjeka, da te iscijelio Dien-Ap--Sten. Još će se više priča iz Bramwella pročuti, a čudesa koja su ovdje viñena rasti će prepričavanjem." Cholik je razmišljao o tome. Iako on ne bi izabrao akciju, znao je daje ono što je demon rekao istina. Njegova slava, i slava Dien--Ap-Stena, narast će zbog pokušaja ubojstva. Brodovi i karavane će preko mora i kopna nositi priče o spojenim blizancima i pokušaju njegova ubojstva. Priče će, kao i uvijek, postajati nadnaravno velike dok ih ljudi budu prepričavali jedni drugima. "Doći će više ljudi, Buvarde Cholik", rekao je Kabraxis. "I oni će željeti povjerovati. Mi moramo biti spremni za njih." Cholik je zakoračio do prozora i pogledao van na Bramwell. Gradje već pucao po šavovima kao rezultat uspjeha Crkve. Brodovi su punili luku, a logori sa šatorima prostirali su se u šumama oko Branrvvella. "Vojska vjernika leži izvan zidina ove crkve i želi ući", rekao je Kabraxis. "Ova je crkva premala da se nosi sa svima njima." "Grad", rekao je Cholik razumjevši. "Grad će nakon ovoga biti premalen da ih primi." "Uskoro", složio se Kabraxis, "će to biti istina." Okrenuvši se licem prema demonu, Cholik je rekao: "Ti nisi mislio da će se ovo dogoditi tako brzo."

86

Kabraxis gaje pogledao. "Znao sam. Pripremio sam se. Sad se ti moraš pripremiti." "Kako?" "Moraš mi dovesti drugoga kojeg mogu obnoviti kao što sam obnovio tebe." Ljubomora plane kroz Cholika. Dioba njegove moći i prestiža nije bila prihvatljiva "Nećeš dijeliti', rekao je Kabraxis. "Umjesto toga, zadobit ćeš veću moć pridobivajući ovu osobu i povinujući je našoj moći." ..............."KojuqsqM2" "Lorda Darkulana." Cholik je porazmislio o tome. Lord Darkulan vladao je Bramwel-lom i bio u bliskom odnosu s kraljem Westmarcha. Tijekom problema s Tristramom, lord Darkulan bio je jedan od kraljevih najpovjerljivijih savjetnika. "Lord Darkulan je narodu dao do znanja da sumnja u Crkvu", usprotivio se Cholik. "Zapravo, neko se vrijeme govorilo o stavljanju Crkve izvan zakona. On bi to i bio učinio da ljudi nisu tako čvrsto stali protiv toga, i da nije ulučio priliku da naplaćuje porez karavanama i brodovima s ljudima koji dolaze iz drugih zemalja." "Briga lorda Darkulana je razumljiva. Bojao se da ćemo mi pridobiti naklonost njegovih ljudi." Kabraxis se nasmiješio. "Nakon ovoga danas, to je neizbježan zaključak." "Zašto si tako siguran?" "Zato što je lord Darkulan danas bio u publici." ^j prošla kroz Cholika na Kabraxisovu objavu o prisutnosti lorda Darkulana u crkvi. Čovjek nikad prije nije dolazio. "Lord Darkulan ušao je u crkvu prerušen", nastavio je Kabra-xis. "Nitko ne zna daje bio ovdje osim njegovih tjelohranitelja i mene. I sada tebe." "On je mogao unajmiti napadača", rekao je Cholik osjećajući kako bijes u njemu raste. Pogledao je niz svoja prsa na grimizom umrljanu odjeću i rupu gdje je probila strijela. Sada se ispod vidjelo samo neokaljano meso. "Nije." "Zašto si tako siguran?" "Jer te napadač sam nastojao ubiti", rekao je Kabraxis. "Daje lord Darkulan organizirao ubojstvo, doveo bi trojicu ili četvoricu napadača u crkvu. A ti bi bio mrtav prije no što bi pao na pod." Cholikova se usta osuše. Pala mu je na pamet jedna misao, misao koju nije želio istraživati, no bio joj je privučen sigurno kao što moljac biva privučen plamenom svijeće. "Da su me ubili, bi li me mogao vratiti u život?" "Da sam to morao učiniti, Buvarde Cholik, ti ne bi prepoznao pravu studen smrti. No isto tako više ne bi ponovno upoznao ni vatrenu strast života." Neumrli, shvatio je Cholik. Od te mu se pomisli gotovo smuči-lo. Došle su mu slike zombija koji tumaraju i kostura koštanih osmijeha. Kao svećenik Crkve Zakaruma, bio je pozivan da čisti groblja i kuće od neumrlih koji su nekad bili ljudi i životinje. A on je gotovo bio proklet da se vrati kao jedan od njih. Trbuh mu se pobunjeno zgrči, a kisela žuč mu oboji grlo. "Ne bi ti bio samo udahnut duh kao tim stvarima", rekao je Kabraxis. "Ja bih ti dao pravi neživot. Tvoje bi misli ostale tvoje vlastite-'.'.............................................. ............................ "A moje želje?" "Tvoje i moje želje sada su blisko povezane. Malo toga bi propustio." Cholik to nije povjerovao. Demoni su svoje živote živjeli različito od ljudi, s različitim snovima i strastima. Ipak, nije se mogao ne pitati bi li postao nešto više ili nešto manje. "Možda ti," rekao je Kabraxis, "kad budeš spremniji, bude dana prilika da to saznaš. Zasad, naučio si se držati svog života kakav jest." "Zastoje onda lord Darkulan bio ovdje?" upitao je Cholik. Demon se nasmiješio ogolivši svoje očnjake. "Lord Darkulan ima omiljenu ljubavnicu koja umire od sporodjelujućeg otrova koji joj je jučer dala lady Darkulan." "Zašto?" "Zašto? Daje ubije, naravno. Izgleda daje lady Darkulan ljubomorna žena, i da je tek prije tri dana otkrila da joj muž viña tu drugu ženu." "Žene su i prije ubijale ljubavnice svojih muževa", rekao je Cholik. Čak su i kraljevski dvorovi Westmarcha u prošlosti imali takve dogañaje.

87

"Da," odgovorio je Kabraxis, "no čini se daje u posljednja tri mjeseca ljubavnica lorda Darkulana ujedno i kći voñe trgovačke gil-de u Bramwellu. Ako kćerka umre, trgovac će razvrći trgovačke sporazume Bramwella i iskoristiti svoj utjecaj na kraljevskome dvoru u Westmarchu da ubojicu svoje kćeri privede pravdi." "Hodgewell misli optužiti lady Darkulan?" Cholik to nije mogao vjerovati. Poznavao je trgovca o kojem je Kabraxis govorio. Ammin Hodgewell bio je pakostan, osvetoljubiv čovjek koji je stao protiv Crkve proroka Svjetla od samog njezina početka. "Hodgevvell je misli objesiti na Kamenu pravde. Sad radi na tome da podigne optužnicu protiv lady Darkulan." "Lord Darkulan to zna?" "Da." "Zašto ne zatraži pomoć ljekarnika?" "Zatražio je", rekao je Kabraxis. "Od nekoliko njih, zapravo, otkako je jučer otkrio daje njegova ljubavnica osuñena na dugotrajnu bolest. Niti jedan od ljekarnika ili vidara je ne može spasiti. Za "Put snova", uzdahnuo je Cholik. Implikacije prijetećeg ubojstva vrtložile su se u njegovom umu, tjerajući sve misli od njegova bliskog susreta sa smrću. "Da", rekao je Kabraxis. "Shvatio si." Cholik je pogledao demona, jedva se usuñujući nadati. "Ako nam lord Darkulan doñe tražiti pomoć, a mi budemo u mogućnosti spasiti njegovu ljubavnicu od otrova i njegovu ženu od vješanja, te održati mir u Bramvvellu -" "Zatražit ćemo od njega da stupi na Crni put", rekao je demon. "Tada će lord Darkulan biti naš sad i zauvijek. On će biti naša odskočna daska prema Westmarchu i sudbini koja je pred nama." Cholik je zatresao glavom. "Lord Darkulan nije mlad čovjek da popusti svojim strastima prema ženi položaja trgovca Hodgewella." "Nema izbora", rekao je Kabraxis. "Žudnja mlade žene prema njemu postala je žestoka. A žudnje lorda Darkulana prema njoj takoñer su postale jake." Razumijevanje preplavi Cholika, pa je pogledao demona u čudu. "Ti. Ti si to učinio." "Naravno." "A što je s otrovom koji je lady Darkulan koristila? Ne mogu vjerovati da niti jedan od vidara i ljekarnika lorda Darkulana nije mogao naći protuotrov." "Ja sam ga dao lady Darkulan", priznao je Kabraxis, "dok sam je tješio zbog nevjere njezina muža. Kad je jednom dobila taj otrov, nije gubila vrijeme na njegovu upotrebu." "Koliko još Hodgewellova kćerka ima prije no što ju otrov ubije?" upitao je Cholik. "Do sutra navečer." "I lord Darkulan to zna?" "Da." "Tada danas -" "Vjerujem daje mislio doći danas nakon službe", rekao je Ka-braxis. "Zbog pokušaja tvog ubojstva, njegovi su ga tjelohranitelji uklonili iz crkve. Neki od crkvenih stražara - kao i lordovi zaštitari -ubijeni su u tome manevru, stoje pomoglo prikrivanju bijega pravog napadača." "Tad Će lord Dnrlailnn innV HnAi" roUon \a r"U~i;i, "Mora", složio se Kabraxis. "Nema izbora. Osim ako ne želi da njegova ljubavnica umre sutra sa sumrakom, i da svjedoči vješanju svoje žene ubrzo nakon toga." "Lord Darkulan mogao bi uzeti svoju ženu i pokušati pobjeći." Kabraxis se nacerio. "I ostaviti svoje bogatstvo i moć za sobom? Za ljubav žene koju je izdao? Žene koja ga više ne može voljeti na isti način kao prije? Ne. Lord Darkulan bi ih radije vidio obje mrtve prije no što bi se dragovoljno odrekao svojeg položaja ovdje. No čak ni to ga neće spasiti. Ako sve ovo doñe na vidjelo i žena umre —" "Osobito kad ljudi povjeruju da ih je mogao obje spasiti tako da se okrene Crkvi proroka Svjetla kao što su to svi oni učinili sa svojim problemima," rekao je Cholik napola omamljen opakom jednostavnošću Kabraxisovog plana, "lord Darkulan izgubit će naklonost kod naroda." "Ti shvaćaš", rekao je Kabraxis. Cholik je zurio u demona. "Zašto mi ovo ranije nisi ispričao?" "Jesam", odgovorio je Kabraxis. "Čim si to trebao znati."

88

Dio Cholikova odgoja u Crkvi Zakaruma šaputao mu je u pozadini misli. Demoni mogu utjecati na ljude, no samo ako su ljudi voljni slušati. U svakome se trenutku Kabraxisov složeni plan mogao raspasti. Ljubavnica se nije morala zaljubiti u lorda. Lord nije morao izdati svoju lady ili je mogao prekinuti odnos i priznati svoju indiskreciju. A lady')Q mogla iz osvete naći ljubavnika radije nego otrovati ženu koja joj je otela muža. Da plan nije uspio, Cholik nikad ne bi saznao, a demonov ponos ostao bi netaknut. "Ponizio sam ih sve", rekao je Kabraxis, "a ove sam zemlje doveo pod našu kontrolu. I imat ćemo neke od najmoćnijih ljudi ovdje kao naše saveznike. Lord Darkulan biti će zahvalan zbog spasa svoje ljubavnice, kao što će i trgovac Hodgewell biti zahvalan zbog spasa svoje kćeri." Cholik je ispitivao plan. Bio je srčan i privlačan i dvojan - upravo ono što bi on i očekivao od demona. "Imamo sve", rekao je gledajući u Kabraxisa. "Da", odgovorio je demon. "A imat ćemo i više." "Što je?" javio se nervozno Cholik. "Gospodaru Sayes," vikao je svećenik s druge strane, "samo sam htio znati jesi li u redu." "Idi k njima", rekao je Kabraxis. "Razgovarat ćemo ponovno kasnije." Vratio se u stražnji dio prostorije i prošao kroz tajna vrata. Cholik je koraknuo do vrata i gurnuo ih da se otvore. Svećenici, akoliti i najamnici koraknuli su unazad. Jedan od najamnika držao je malu djevojčicu pred sobom. Jedna njegova ruka bila je preko njezinih usta. Djevojčica se borila da se oslobodi. "Gospodaru," rekao je svećenik, "molim za tvoje oproštenje. Samo me moja briga za tebe potakla da te uznemiravam." "U redu sam", rekao je Cholik znajući da će se svećenik nastaviti ispričavati poradi vlastitog straha. "Ali strijela je otišla tako duboko", rekao je svećenik. "Vidio sam svojim očima." "Izliječen sam milošću Dien-Ap-Stena." Cholik je raskrilio svoju halju otkrivajući netaknuto meso ispod krvave odjeće. "Velika je moć proroka Svjetla." "Velika je moć proroka Svjetla", odgovorili su svećenici istog trena. "Neka milost Dien-Ap-Stena bude vječna." Cholik se ponovno zagrmio. Pogledao je u djevojčicu koja se opirala u najamnikovim rukama. "Što to dijete radi ovdje?" "Ona je sestra dječaka koje je danas iscijelio Dien-Ap-Sten", rekao je najamnik. "Ona je takoñer vidjela napadača." "Ovo je dijete vidjelo, a tvoji ljudi nisu?" Cholikov glas sadržavao je neoprostivu oštricu šipke čelika. "Ona je stajala pored njega kada je on odapeo svoju strijelu na tebe, gospodaru Sayes", uzvratio je najamnik. Doimao se kao da mu je nelagodno. Cholik je zakoračio prema čovjeku. Svećenici i drugi najamnici pomakli su se unazad kao da očekuju da će Cholik zazvati munju da svede voñu najamnika na pepeo. Taje pomisao, Cholik je morao priznati, bila izazovna. Odvojio je pogled od drhtećeg najamnika i djevojčice. Sličnost djevojčice i spojenih blizanaca bila je očita. Suze su curile iz djevojčicinih očiju dok je drhtala i plakala. Od straha je bila problijedjela. "Pusti ip" rpl^an \p* PVtnliV ...... Nevoljko, najamnik pomakne svoje velike otvrdle dlanove s djevojčicinih usta. Ona uvuče dubok, drhtav udisaj. Suze su joj nastavile romoriti niz obraze dok se osvrtala uokolo tražeći neki izlaz za bijeg. "Jesi li dobro, dijete?" upitao je Cholik mekim glasom. "Želim svoga tatu", rekla je djevojčica. "Želim svoju mamu. Nisam ništa napravila." "Jesi li vidjela čovjeka koji me pogodio?" "Da." Njezine suzama ispunjene oči zurile su u Cholika. "Molim te, gospodaru Sayes. Nisam ništa učinila. Viknula bih, no on je bio prebrz. Pucao je u tebe prije nego sam mogla razmišljati. Nisam mislila da će to učiniti. Ja te ne bih povrijedila. Ti si spasio moju braću. Mikela i Dannisa. Ti si ih spasio. Ja te ne bih povrijedila." Cholik je utješno položio dlan na djevojčicino rame. Pri dodiru je osjetio njezin drhtaj i ropsku uslužnost. "Polako, dijete. Ja samo moram znati o čovjeku koji me je pokušao ubiti. Niti ja tebe neću povrijediti." Pogledala gaje. "Obećavaš?" Djevojčicina nevinost taknula je Cholika. Mladima je lako davati obećanja; oni žele vjerovati. "Obećavam", rekao je Cholik. Djevojčica se osvrnula kao da se uvjerava jesu li i najamnici tvrdih lica čuli obećanje gospodara Sayesa.

89

"Oni te neće dirati", rekao je Cholik. "Opisi čovjeka koji je pucao u mene." Ona gaje pogledala svojim velikim očima u čudu. "Mislila sam da te je ubio." "Ne može on to", rekao je Cholik. "Ja sam jedan od izabranika Dien-Ap-Stena. Niti jedan smrtni čovjek ne može mi oduzeti život dok sam u prorokovoj milosti." Djevojčica je ponovno gutnula zraka. Gotovo se smirila. "Bio je opečen. Gotovo pola njegovog lica bilo je opečeno. Njegovi dlanovi i ruke bili su opečeni." Taj opis Choliku nije značio ništa. "Jesi li zamijetila još štogod na njemu?" Djevojčica je oklijevala. "Ne." "Mislim da se bojao da ćeš ga ti prepoznati ako ga vidiš", rekla je djevojčica. "Rekao je daje iznenañen stoje bio pušten u zgradu." "Nikad nisam vidio čovjeka koji je tako gadno opečen da još živi." "Možda nije živio", rekla je djevojčica. "Zbog čega to kažeš?" "Ne znam. Samo ne vidim kako neko može biti živ nakon stoje tako jako opečen. Samo to." Progonjen od mrtvaca? Cholik je kratko vrijeme premetao tu misao u glavi. Hodi, rekao je Kabraxis u njegovom umu. Imamo posla. Napadač je otišao.Cholik je posegnuo u džep svoje halje i izvadio nekoliko srebrnih novčića. Iznos je bio dovoljan da mjesecima hrani bramwellsku obitelj. Nekoć mu je možda novac nešto i značio. Sad je to bilo samo sredstvo trgovine. Položio je srebrne novčiće u djevojčicin dlan i preklopio joj prste preko njih. "Uzmi ovo, djevojčice," rekao je Cholik, "kao znamen moje zahvalnosti." Pogledao je u najbližeg najamnika. "Postaraj se da se vrati svojoj obitelji." Najamnik je kimnuo i poveo djevojčicu sa sobom. Ona se nije niti jednom osvrnula. Unatoč činjenici daje prošlo više od godinu dana otkako je pronašao Kabraxisove dveri ispod ostataka Taurukove luke i Ransima, Cholikov je um odlutao natrag u labirint i komoru gdje je otpustio demona natrag u svijet ljudi. Te je noći pobjegao jedan čovjek, mornar iz Westmarcha koji je izbjegao čak i kosturima i zombijima koje je Kabraxis podigao da pobiju sve prisutne. Cholik je osjećao da se nitko u Bramwellu ne bi usudio napasti ga u crkvi. A ako je čovjek bio opečen kako je djevojčica opisala, netko će već doći da ga identificira u nadi da će zaraditi nagradu od Dien-Ap-Stena ili njega. Znači to je bio stranac. Netko koga ne pozna niti stanovništvo grada. Ipak, morao je to biti netko tko je Cholika poznavao otprije. Kamo je otišao čovjek koji je pobjegao iz Taurukove luke? Ako je to bio on, a nema smisla da bi to bio netko drugi, zašto je toliko dugo čekao prije nego je krenuo? I zašto je sad uopće i pristupio Bilo je to uznemiravajuće. Osobito kad bi se Cholik sjetio koliko je strijela bila blizu da mu probode srce. Zahuktalih misli, Cholik se vratio u svoje privatne odaje da pravi planove s demonom kojeg je oslobodio. Kakve god izglede daje napadač imao, sad su prošli. Cholika više nikad neće uhvatiti nespremnog. Tješio se time. Leña i ramena upaljenih od nošenja tijekom dana, Darrick je ušao u Plavi fenjer. Dim lula i noć koja se približavala ispunjavali su krčmu tamom. Ljudi koji su izmjenjivali priče i pričali laži punili su je bukom. Prema zapadu, u blizini mjesta gdje se ulaz u Zaljev We-stmarcha sretao sa Smrznutim morem, na vodi se smirivao zalazak sunca, stoje izgledalo poput jenjavajućih crvenih ugaraka raspršenih po prodžaranoj logorskoj vatri. Hladan sjeverac pratio je Darricka u krčmu. Vrijeme se promijenilo u posljednjih sat vremena, kao što su brodski kapetani i časnici i mislili. Kad svane, rekao je Sahvir Darricku, možda će još uvijek ledeni pokrov prekrivati luku. Neće ga biti dovoljno da zarobi brodove, no niti to vrijeme nije bilo tako daleko. Ljudi su pogledali kad je Darrick prošao kroz prostoriju. Neki su ga poznavali, a neki su bili s brodova u luci. Oči sviju bile su pomnjive. Seeker's Point nije bilo veliko selo, ali broj je rastao kad bi brodovi bili u luci. A ako je netko želio probleme u selu, Plavi fenjer bio je mjesto na koje bi dolazio. U krčmi nije bilo praznih stolova. Trojica ljudi koje je Darrick poznavao preko volje su ponudila svoje stolove za kojima su sjedili sa svojim prijateljima. Darrick im je zahvalio, ali je odbio. Prolazio je meñu stolovima dok nije opazio čovjeka kojeg mu je Sahvir opisao ranije toga dana. Čovjek je bio u srednjim godinama. Sjedine su rasle u njegovoj četvrtasto podrezanoj bradi. Bio je širokih ramena i lagano pretio; čvrst čovjek koji je živio aktivnim životom. Odjeća mu je bila iz druge ruke, iznošena, ali je izgledala udobno i dovoljno toplo za hladne vjetrove koji su puhali sa sjevera. Nosio je naočale s okruglim staklima. Darrick je još na prste obje ruke mogao nabrojati koliko je puta

90

Pladanj s kruhom i mesom bio je mudracu slijeva. Pisao je desnom rukom povremeno zastajkujući kako bi umočio pero u bočicu s tintom koja se nalazila kraj knjige na kojoj je radio. Lampa na kitovo ulje koja se nalazila pokraj knjige omogućavala mu je više svjetla za rad. Darrick je stao nadomak stola, nesiguran što da kaže. Najednom, mudrac pogleda gore preko svojih naočala. "Darrick?" Iznenañen, Darrick nije rekao ništa. "Tvoj prijatelj Sahvir te je spomenuo", rekao je mudrac. "Rekao mije kad je sa mnom sinoć govorio da ćeš možda svratiti." "Da", rekao je Darrick. "Iako moram priznati da zapravo ne znam što uopće radim ovdje." "Ako si vidio taj simbol za koji se čini da Sahvir vjeruje da jesi," rekao je mudrac, "on te je vjerojatno označio." Pokazao je na knjigu pred sobom. "Svjetlo zna daje mene označila potraga za njim. Većinom na moju vlastitu štetu, sudeći prema nekim mojim mentorima i kolegama." "Ti si vidio demona?" upitao je Darrick. Obnovljeno zanimanje zasvijetli u mudračevim dubokim zelenim očima. "Jesi li ti?" Darrick je zastao osjećajući daje priznao više negoli je trebao. Mudračevo lice prekri nervoza. "Prokletstvo, sinko. Ako misliš pričati, tad sjedi. Ovdje teško radim već danima, a tjednima i mjesecima prije na drugim mjestima. Potraga me paklenski umorila." Pokazao je perom na stolicu preko puta sebe, a zatim zatvorio knjigu i odložio je. Još uvijek nesiguran, Darrick je izvukao stolicu i sjeo. Iz navike, postavio je svoju sablju u koricama preko bedara. Mudrac je prepleo prste i položio oba lakta na stol. "Jesi li jeo večeras?" "Ne." Istovar uvezene robe s broda, a zatim utovar izvozne robe na brod ispunili su dan. Darrick je jeo samo ono što je nosio sa sobom u torbi za hranu koja je satima bila prazna. "Bi li htio jesti?" "Da." Mudrac je mahnuo jednoj od krčmarica. Mlada žena otišla je odmah donijeti narudžbu. "Sahvir mije rekao da si bio mornar", počeo je mudrac. "Aha." "Reci mi gdje si vidio demona", predložio je mudrac. Darrick se suzdržao. "Nisam niti rekao da sam vidio tako nešto, jesam li?" Mudrac frkne i to produbi bore oko njegovih očiju. "Jesi li uvijek ovako neotesan?" "Gospodine," rekao je Darrick mirno, "čak ti ni ime ne znam." "Taramis", odgovorio je mudrac. "Taramis Volken." "I što je to što radiš, Taramise Volken?" upitao je Darrick. "Skupljam mudrost", odgovorio je čovjek. "Osobito onu koja se odnosi na demone." "Zašto?" "Jer ih ne volim, a obično se stvari koje naučim mogu upotrijebiti protiv njih." Krčmarica se vratila s pladnjom kozjeg mesa, škampa i ribe uz svježi kruh i komade dinje koja je toga dana stigla brodom. Ponudila mu je zaslañenog vina. Iskušenje je u Darricku bilo prisutno samo jedan tren. Posljednjih je godinu dana pokušao zakopati svoj život i svoju bol u vinu i žestokim pićima. Nije uspjelo, i jedino je stari Sahvir smatrao za shodno da ga spasi od njega samog. No, kao što mu je starac rekao, spašavanje je bilo posao koji se radi dan po dan, a samo ga jedan čovjek može obaviti. "Čaj", rekao je Darrick. "Molim." Krčmarica je kimnula i vratila se s visokim vrčem nezaslañenog čaja. "I," započeo je Taramis, "glede tvog demona-" "Nije moj demon", usprotivio se Darrick. Kratak osmijeh dotakne mudračeve usne. "Kako želiš. Gdje si vidio demona?" Darrick je ignorirao pitanje. Umočio je prst u umak na svojem tanjuru i nacrtao elipse s jednom linijom koja je prolazila kroz njih. Nacrtao je čak i simbol tako daje linija išla ispod i iznad odgova- Mudrac je proučavao simbol u umaku. "Znaš li ti stoje to?" "Ne." "Ili kome pripada?" Darrick je zatresao glavom. "Gdje si to vidio?" upitao je mudrac.

91

"Ne", odgovorio je Darrick. "Od mene nećeš dobiti ništa dok se ne uvjerim da ću dobiti nešto od tebe." Mudrac je posegnuo u istrošen putni ranac od gušterove kože koji se nalazio na stolici kraj njega. Pažljivo je izvadio lulu i vrećicu. Nakon što je ugurao duhan u glavu lule, zapalio je lulu na plamenu lampe. Pušio je u tišini. Oko njegove glave formirao se magloviti oblak. Nije ni trepnuo dok je promatrao Darricka. Svježe obrijan, Darrick nije vidio ljuće i više zapovjedničko lice nego toga jutra u ogledalu, kada se brijao. Čak su i brodski časnici Westmarcha bili blijedi u usporedbi s njim. No, on je jeo, proždirući toplu hranu. Po radnim standardima na koje je navikao u Seeker's Pointu, obrok je ekstravagancija. Nošenje tereta koje je odradio toga dana možda će ga morati hraniti dva tjedna da ne mora loviti oskudnu lovinu u šumi sad kad će im zima uskoro početi dahtati za vratom. Taramis je ponovno posegnuo u svoj ranac i izvadio još jednu knjigu. Prelistavajući svezak, zaustavio se na jednoj stranici, položio knjigu na stol, okrenuo je i gurnuo preko stola Darricku. Mudrac je pomaknuo lampu da izravnije osvijetli stranice. "Demon kojeg si vidio", rekao je Taramis. "Je li bio nalik ovomu?" Darrick je bacio pogled na stranicu. Ilustracija je bila načinjena rukom i vrlo detaljna. Na slici je bio demon kojeg je vidio u Taurukovoj luci, onaj koji je zazvao neumrla stvorenja odgovorna za smrt Mata Hu-Ringa. Ne sasvim odgovorna, rekao si je Darrick osjećajući kako mu apetit splašnjava. On je nosio većinu te odgovornosti. Nastavio je mehanički jesti, znajući da će proći dani ili tjedni prije no što ponovno bude imao priliku jesti tako dobro. "Što znaš o simbolu?" upitao je Darrick ne odgovorivši na mu-dračevo pitanje. .............. "Tvrd si ti orah. zar ne. momče?" nnitan \e. Tarnmk Darrick je prelomio komad kruha i debelo ga namazao mednim maslacem. Počeo je jesti dok gaje Taramis pokušavao dočekati. Napokon popustivši, Taramis je odgovorio: "Taj simbol je jedan od onih koji se najduže povezuju s demonom zvanim Kabraxis. On bi trebao biti čuvar Iskrenutog puta snova i sjena." "Put snova?" upitao je Darrick prisjetivši se priča koje mu je Sahvir toga jutra ispričao o Bramwellu. "Zanimljivo, žarne?" upitao je mudrac. "Sahvir mi je rekao da je bio u crkvi u Bramvvellu", rekao je Darrick. "Tamo ima nova crkva koja se zove Crkva proroka Svjetla. Ondje takoñer spominju Put snova." Taramis je kimnuo. "Oni slave proroka kojeg su nazvali Dien--Ap-Sten." "Ne Kabraxisa?" "Bio bi prilično glup za demona kad bi išao okolo i govorio ljudima da ga zovu pravim imenom, zar ne?" nacerio se Taramis. "Mislim, cijeli komad anonimnosti bio bi bačen kroz prozor daje to slučaj. Većina ljudi, iako ima i takvih, ne bi obožavala demona po vlastitom izboru." Darrick je mahnuo rukom preko tanjura. "Zahvalan sam za ovaj lijepi obrok koji si mi poduzeo kupiti, zaista. No moram ti reći, ako ova priča ne stigne nekamo dok ga ne dovršim, ode ja." "Strpljivost nije jedna od tvojih vrlina, zar ne?" "Ne." Darrick nije osjećao stida što to priznaje. "Kabraxis je star i moćan demon", rekao je Taramis. "Tu je u ovom ili onom obliku od početka pisane povijesti. Poznat je pod desetak, a možda i stotinjak imena." Darrick je pokazao na simbol od umaka na stolu. "A to je njegov simbol?" Taramis je pućnuo svoju lulu. Ugarci u luli zasvijetlili su narančasto. "Mislim daje to demonov glavni simbol. Jesi li ga vidio u Bramvvellu?" "Nisam bio u Bramvvellu godinama", odgovorio je Darrick. Bio je preblizu Westmarchu. "Gdje si onda vidio demona?" Mudračev interes bio je jak. "Nisam ni rekao da sam ga vidio", podsjetio je Darrick. "On ti je rekao da znam za ovaj simbol." "To je sve što si mu rekao?" Darrick je otpio svog čaja i ignorirao pitanje. Naglašeno je vratio pažnju svojemu obroku. Tanjur se postojano praznio. "Znaš li značenje simbola?" upitao je Taramis. "Ne." "Trebao bi predstavljati slojeve čovjeka. Aspekte čovjeka na koje vreba demon." "Ne razumijem", rekao je Darrick. Mudrac se doimao iznenañenim. "Ti nemaš svećeničku naobrazbu?"

92

"Ne." "A ipak, poznaješ Kabraxisov najmoćniji simbol i bez tog obrazovanja?" Darrick nije ništa rekao. Upotrijebio je svoj nož da probode komad krumpira. Taramis je uzdahnuo. "U redu onda. Intrigiraš me i to je jedini razlog zbog kojeg ću nastaviti, jer neću tolerirati da me se tretira na tako nonšalantan način." Kucnuo je po elipsama. "Ovo su slojevi čovjeka kako ih je prorokovao Kabraxis, Prognanik Svjetla." "Zašto ga zovu Prognanik Svjetla?" upitao je Darrick. Osvrnuo se uokolo da se uvjeri da niti jedan od mornara ili lučkih radnika nije previše zainteresiran za njihov razgovor. U nekim zajednicama, razgovor o demonima je dovoljan da čovjeka objese ili, u najmanju ruku, iskušaju namočenom stolicom ili užarenim žaračem. "Jer je glavni Kabraxisov cilj u svijetu čovjeka da pomrači i zamijeni Zakarum. Kabraxis je tijekom Sinskog rata radio na tome da zadrži Zakarum da ga ne predstavi arhanñel Yaerius preko svojeg učenika Akarata." "A stoje s arhanñelom Inariusom?" upitao je Darrick sjećajući se starih priča koje su mu govorili o Sinskom ratu. "Inarius je prvi sagradio Katedralu Svjetla u ovome svijetu." "Inarius je postao previše samopouzdan i uništio je Mefistov hram, pa je zarobljer i vraćen sa Serafom u Pakao na vječno mučenje. Kabraxis je pomogao u Inariusovu padu tako što ih je pridobio na demonsku stranu." "Rat je u prvom redu bio izmeñu Mefista i Inariusa", rekao je Taramis. "Samo mudrac ili netko tko ima svećenički nauk znao bi za Kabraxisovu ulogu u Sinskome ratu. Prognanik Svjetla je podmukao demon. Kabraxis radi u sjenama, proširujući im granice dok ne prekrije Svjetlo. Mnogi ljudi koji su ga obožavali tijekom svih ovih godina nikad nisu saznali njegovo pravo ime." "A ti vjeruješ da je on u Bramwellu?" upitao je Darrick. "U Crkvi proroka Svjetla", kimnuo je mudrac. "Da. A tamo je poznat kao Dien-Ap-Sten." Darrick je kucnuo po simbolu. "A stoje s ovim?" "Još jednom," rekao je Taramis, "te elipse predstavljaju slojeve čovjeka kako ih shvaća Kabraxis. On je preko tih slojeva u mogućnosti doseći čovjekovu dušu, iskrenuti je, saviti i napokon zaposjesti. On nije po prirodi konfrontirani demon kao što su to Diablo, Mefisto i Baal." Darrick je zatresao glavom. "Ne možeš samo tako ispucavati imena tih demona. Oni nisu stvarni. Oni ne mogu biti stvarni." "Vrhovni zli jesu stvarni." Jeza prostruji Darrickom, no čak i nakon svega stoje vidio — čak i nakon svega stoje izgubio nakon stoje vidio demona u Taurukovoj luci - borio se s vjerom daje svijet demona, Gorući paklovi, stvaran, a ne samo priče. "Jesi li vidio Crkvu proroka Svjetla?" "Ne." "Ogromnaje", rekao je Taramis. "U manje od godinu dana, Crkva proroka Svjetla postala je jedna od najistaknutijih grañevina u Bramwellu." "Bramwell nije velik grad", rekao je Darrick. "Ondje žive uglavnom ribari i farmeri. Westmarch tamo jedva da drži garnizon vojske, i to većinom kao pokazatelj podrške jer niti jedna osvajačka vojska ne bi napala Westmarch preko Bramvvella. Putovi su previše teški i nesigurni." "Kabraxis uzima generacije da izgradi svoju moć", rekao je Taramis. "Zato ga se trojstvo nečastive braće naučilo bojati. Tamo gdje su oni najmili ratnike i borili se s ljudskim vojskama uz njihove demonske, Kabraxis je pridobivao vjernike za sebe." "Da." Mudrac je kucnuo po vanjskoj elipsi. "Prva je strah koji ljudi imaju od demona. Ljudi koji se boje Kabraxisa priznat će njegovo vodstvo, no slomit će se prvom prilikom." Kucnuo je sljedeću elipsu. "Sljedeća dolazi pohlepa. Preko Crkve proroka Svjetla, Kabraxis i visoki svećenik poznat kao gospodar Sayes, takoñer zvan i Pronalazač Puta, jamče darove svojim obožavateljima. Dobra sreća u poslu, novac, neočekivano nasljedstvo. Tada dolazi bliže srcu." Pokazao je sljedeću elipsu. "Požuda. Želiš li potajno ženu svoga susjeda? Njegovu zemlju? Stuj Kabraxisa i bit će tvoji na vrijeme." "Samo ako čovjek od kojeg želiš te stvari i sam ne obožava Ka-braxisa." "Nije točno." Taramis se prekinuo da ponovno pripali svoju lulu. "Kabraxis važe i prosuñuje one koji mu služe. Ako će mu jedan čovjek - moćniji u zajednici od drugoga - bolje služiti njegovim ciljevima, Prognanik Svjetla nagrañuje moćnijeg čovjeka." "A što je sa štovateljem koji izgubi što god već drugi čovjek želi?"

93

Mudrac je odmahnuo na to pitanje. "Vrlo jednostavno. Kabra-xis svima kaže da čovjek koji je izgubio svoju zemlju, ženu ili obitelj nije jak u svojoj vjeri. Daje izdao Kabraxisa - ili, u ovom slučaju, Dien-Ap-Stena - i daje dobio stoje zaslužio." Kisela žuč tutnjila je u Darrickovom želucu. Svaka riječ koju je mudrac izgovarao imala je prizvuk istine u sebi. Taramis se pomakao na sljedeću elipsu. "Od ove točke Kabraxis traži one ljude s većim strahovima. Bolest u obitelji? Doñi u crkvu da budeš izliječen. Tvoj otac postaje senilan? Doñi u crkvu da mu se vrati lucidnost." "Kabraxis može učiniti te stvari?" "Da", rekao je Taramis. "I više. Demoni imaju mnoge moći. Na svoj način, oni nude spasenje onima koji im služe. Čuo si za darove koje su Diablo, Baal i Mefisto davali u prošlosti vlastitim pobornicima. Začarani oklop, mistična oružja, veliku moć da zazovu vojsku umrlih. Vrhovna zla vladaju preko straha i uništenja, i uvijek smjeraju podjarmljivanju." "Kabraxisa to ne zanima?" "Naravno da ga zanima", rekao je Taramis. "On je, napokon, Zašto bi inače izabirali tako zastrašujuće oblike i djelovali onako kako djeluju?" Darrick je porazmislio o pitanju i pretpostavio daje istina. Još uvijek mu je sva ova priča o demonima bila strana, nešto u što se nije želio upletati. Ipak, osjećao je da nema izbora. "Arhanñeli Svjetla prijete ljudima da će ih ostatak njihovog vječnog života mučiti demoni, i obećavaju strašnu osvetu svakomu koji štuje i pomaže demone." Taramis je zatresao glavom. "Arhanñeli su ratnici kao i demoni." "No oni imaju plemenitiji pogled na to kako se čovjek treba uklopiti u ovaj svijet s njima." "To", rekao je mudrac, "ovisi o tvojem uvjerenju, zar ne?" Darrick je sjedio u tišini. "Postoje neki koji vjeruju da bi ovaj svijet trebalo očistiti od demona i anñela, da ne bi trebalo biti niti Svjetla niti Tame, i da bi ljudi trebali pronaći vlastiti put u životu." "Što ti vjeruješ?" upitao je Darrick. "Ja vjerujem u Svjetlo", odgovorio je Taramis. "Zato sam lovio demone i prokazivao ih zbog onoga što jesu. U posljednjih dvadeset godina ubio sam osam manjih demona. Nisu svi od njih bili nalik Vrhovnim zlima." Darrick je to znao, no on je samo vidio demona, i bio je to prilično zastrašujuć stvor. "Što ćeš učiniti Kabraxisu?" "Ubit ću ga ako budem mogao", ustvrdio je mudrac. "Ako ne, mislim se postarati da ga prokažem onakvim kakav jest, da vidim njegove svećenike poklane, a crkvu sravnjenu sa zemljom." Čovjekove su riječi privukle Darricka, i on je u njima našao utjehu. Taramis je činio da takove nevjerojatne stvari zvuče moguće. "Ti si izgubio nekoga zbog demona", šaptao je Taramis. Darrick se trgnuo. "Ne trudi se nijekati to", rekao je mudrac. "Ja vidim istinu u tvojim očima. Nosiš svoju bol poput značke za svakoga koji je prošao kroz istu stvar." Zaustavio se. Oči su mu na tren skliznule s Darricka. "Izgubio sam svoju obitelj zbog demona. Prije dvadeset i tri godine. Bio sam svećenik. Takva se stvar meni nije trebala dogoditi. No demonova ruka uzela mi je ženu i troje djece." "Tada sam bio mlad i sav u učenjima kao Vizjerei mag. Poučavao sam u jednoj od izvanjskih škola u svojoj domovini. Stranac je došao na naša vrata. Živjeli smo u stražnjem dijelu škole, moja obitelj i ja. Taj nam je čovjek rekao da nema gdje spavati i da nije ništa jeo dva dana. Budala kakva sam bio i pun svog novog položaja, pustio sam ga unutra. Tijekom noći, pobio je moju obitelj. Samo sam ja preživio, iako je većina mislila da neću." Zasukao je rukave svoje košulje otkrivajući duge zloćudne ožiljke duž mesa. "Više ožiljaka imam preko ostatka tijela." Nagnuo je glavu unazad, otkrivajući široki ožiljak koji je skretao oko pola njegova vrata i preko grla. "Svećenici koji su me spasili morali su me ponovno skrpati. Svi su mi vidari kasnije rekli da sam trebao umrijeti. Svjetlo zna da sam to i sam htio." "Ali si preživio", prošaptao je Darrick povučen užasom priče. "Da", Taramis je istresao pepeo iz svoje lule i odložio je. "Neko sam vrijeme prezirao svoj život. Tada sam shvatio daje usmjereniji. Demon koji je ubio moju obitelj nastavio bi ubijati druge obitelji. Odlučio sam se oporaviti, mentalno i tjelesno. I jesam. Trebalo mije tri godine da ozdravim i devet godina da uñem u trag demonu koji mi je oduzeo obitelj. Do tog sam vremena ubio dva druga demona i otkrio još četiri." "A sad loviš Kabraxisa?"

94

"Da. Kada je Crkva proroka Svjetla nastala, postao sam sumnjičav. Stoga sam je počeo istraživati i pronašao sam dosta sličnosti izmeñu liječenja i promjena učinjenih na štovateljima da me odvedu u smjeru Kabraxisa." "Zašto si onda došao ovamo?" upitao je Darrick. "Jer je", rekao je mudrac, "Kabraxis jednom bio ovdje. Neko su ga vrijeme barbarska plemena obožavala kad su ratovala protiv ljudi iz južnih zemalja. Tijekom tog razdoblja bio je poznat kao Nemilosrdni Ledenpandža. Uspio je u ujedinjavanju nekih od moćnijih barbarskih plemena i stvorio veliku hordu koja je obitavala izmeñu Bli-zanačkih mora, Velikog oceana i Smrznutog mora." Darrick je porazmislio o implikacijama. Priče o barbarskoj hordi išle su tako daleko u prošlost da su smatrane samo bajkama kojima se plaše djeca. Barbari su bili ocrtani kao kanibalski ratnici koji su sa svojim velikim mačem, Bijesoolujom, i priklao Ledenpandžu tijekom bitke koja je trajala šest dana." Taramis se nacerio. "Čuo si priče." "Da", odgovorio je Darrick. "No to ne daje odgovor zašto si ovdje." "Jer je Bijesooluja još uvijek ovdje", odgovorio je mudrac. "Došao sam po mač jer je on jedina stvar koja može zaklati Kabraxisa." "Nije ga zaklao prvi put", istakao je Darrick. "Tekstovi koje sam ja pročitao kažu da je Kabraxis pobjegao pred rušilačkom moći Bijesooluje. Samo je u pričama ljudi demon prikazan mrtvim. No, ja vjerujem da mač ima moć ubiti Kabraxisa. Ako ga možeš ispratiti s njime do Gorućih paklova." "Ako znaš sve to, zašto se gnjaviš razgovorom sa mnom?" Mudračeve su oči promatrale Darricka. "Jer ja sam sam čovjek, Darrick Lang, i nisam onako mlad kao što sam nekad bio." "Znaš moje ime?" "Naravno." Taramis je mahnuo knjigom pred sobom. "Ja sam učen čovjek. Čuo sam priče o otkriću demona u Taurukovoj luci kad sam prije više od godinu dana bio dolje u Westmarchu. I čuo sam o mladom mornaričkom časniku koji je izgubio svojeg najboljeg prijatelja dok je provodio misiju koju mu je naredio kraljev nećak." "Zašto onda ovolike izlike?" "Tako da te mogu uvjeriti u svoju stvar", rekao je Taramis blago. "I možda u tvoju sudbinu." "Kakvu sudbinu?" Darrick se istog trena osjećao kao u stupici. "Ti si nekako vezan za ovu stvar", rekao je mudrac. "Izgubio si krv zbog Kabraxisa, pa je možda to zbog toga. Ili možda ima još nešto što te veže s demonom." "Ne želim imati više nikakva posla s demonom", rekao je Darrick. No, čak i dok je to govorio, osjećao se nesigurno, a s tom nesi-gurnošću stigao je oštar val straha. "Zaista? Pa kako si onda završio ovdje? Ovdje gdje se nalazi oružje koje će posjeći Kabraxisa?" "Bio sam pijan većinu protekle godine", rekao je Darrick. "Izgubio sam mjesto u Mornarici Westmarcha. Pijan i u oskudici većinu vremena, lutao sam od grada do grada i pronalazio dovoljno vremena sam ovdje dok se nisam probudio skoro na smrt smrznut. Nisam ništa znao o tome maču dok mi nisi sada rekao. Nisam pratio demonov trag." "Ne?" Taramis je bacio pogled na eliptični simbol nacrtan u umaku na stolu. "Što onda sada radiš ovdje? Osim ako nisi došao samo zbog besplatnog obroka." "Ne znam", priznao je Darrick. "Ti si znao komu taj simbol pripada i prije no što si razgovarao sa mnom", rekao je Taramis. "Sada kad znaš daje demon u Bramwellu, da se skriva u mističnim znamenjima Crkve proroka Svjetla, možeš li uistinu otići od ovoga? Od bilo čega ovdje?" Nepozvano, sjećanje na Mata kako pada preko litice u svoj usud ponovno je usporeno rominjalo kroz Darrickov um. Bol, tijekom proteklih godinu dana zaslijepljena i prigušena pićem, ponovno se okrenula u njemu nova i svježa. Ljutnja je bjesnjela u njemu, no nekako ju je uspio držati pod kontrolom. "Svjetlo te je dovelo ovamo, Darrick", rekao je mudrac svojim tihim glasom. "Dovelo te je do ovoga mjesta i u ovo vrijeme i učinilo mogućim naš susret, jer ti imaš ulog u ovome. Jer ti možeš promijeniti stvari. Moje je pitanje jesi li se ti spreman prihvatiti bitke koja te čeka." Darrick je oklijevao, znajući da koji god odgovor dadne - a, možda i ako ga uopće ne da - to će mu odrediti sudbinu. "Ti vjeruješ da mač može ubiti Kabraxisa?" upitao je Darrick oštrim šaptom.

95

"Da", odgovorio je Taramis. "Ali samo ovdje, u posljednjem sloju." Ponovno je kucnuo po eliptičnom simbolu. "Ostaju još dva sloja o kojima nismo govorili. Krajnji je onaj gdje Kabraxis uzima inicirane da ih stali u nešto više od običnih ljudi. Tu se moraju suočiti sa strahovima demonskog svijeta, hodati Iskrenutim putem snova i sjena. Crnim putem." "Crni put?" upitao je Darrick. "Tako ga Kabraxis zove. Tijekom svojih pohoda ovdje u svijetu ljudi, imao je nekoliko imena za njega, no istinsko i pravilno ime je Iskrivljeni Put Snova i Sjena. Kad se jednom suoče s demonskim /¦i »ti/- i dušom zasad i zauvijek. Mnogi padaju i budu bačeni u Goruće paklo-ve da umru i iznova umiru cijelu vječnost." "Kako ljudi budu promijenjeni?" "Postanu brži i jači od običnih ljudi", odgovorio je mudrac. "Teže ih je ubiti. A nekima od njih dano je razumijevanje demonske magije." "Prema tebi se čini daje nemoguće doći do demona." "Ne s Bijesoolujom", rekao je Taramis. "A nisam ni ja bez ikakve magije." "Što ako izaberem da ne idem?" "Tad ću ja ići sam", nasmiješio se mudrac. "No ne možeš ovo zanijekati, zar ne, Darrick? Ovo je postalo prevelikim dijelom tebe. Možda bi prije godinu dana bio u mogućnosti okrenuti mi leña i otići. Ali ne sada. Pokušao si živjeti izbjegavajući ono što se dogodilo tvojemu prijatelju i što se dogodilo tebi. Gotovo te uništilo." Zastao je. "Sad moraš pronaći snage da proživiš ovo." Darrick je pogledao eliptični crtež. "Što leži u posljednjem sloju?" Oklijevajući, Taramis je zatresao glavom. "Ne znam. Tekstovi koje sam čitao o Kabraxisu nemaju odgovora. O njemu se govori kao o sloju najvećeg straha, no nemam pojma stoje to." "Možda bi bilo dobro znati što je tamo." "Možda možemo pronaći zajedno", predložio je mudrac. Darrick i mudrac pogledali su se u oči. Darrick je želio biti dovoljno jak da kaže ne, neću ići. No nije to mogao učiniti jer je bio umoran od pokušaja da živi pola života i da izbjegava krivnju. Trebao je umrijeti s Matom. Možda je jedini put za bijeg da sada umre. "Da", prošaptao je Darrick. "Ići ću s tobom." Očamnctečt "uyard Cholik stajao je na platformi iznad zmijske glave i čekao dolazak svoga gosta. Očekivanje je ispunjavalo Cholika dok je pregledavao prazna sjedala oko sebe. Tog je jutra bio uzbuñen što vidi veliku prostoriju krcatu ljudima. Svaki je dan služba bila veća nego dan ranije. Više nije bilo mjesta za sve nazočne. Iako su gradili onoliko brzo koliko su bili kadri, grañevinske ekipe nisu mogle držati korak s porastom broja ljudi. Ipak, večeras je na službi bila samo jedna osoba, a Cholikovo je oduševljenje bilo još i veće. Ostao je tiho kad se lord Darkulan zaustavio na velikom središnjem ulazu. Oko lorda je mnoštvo naoružanih stražara držalo fenjere i isukano oružje. Svjetlo fenjera krijesilo se o ljuskave verižnjače i britki čelik. Glasovi su šaptali, a u njihovim jedva čujnim riječima, Cholik je otkrio strah i neprijateljstvo. Lord Darkulan je bio mlad čovjek, u tridesetima. Njegovo kraljevsko držanje pokazivalo je režim koji je primjenjivao da ostane u formi kao ratnik i kao voña ljudi. Kaciga otvorena lica s divlje izvrnutim rogovima uokvirivala je njegovo suho, jastreboliko lice. Nosio je tamnozeleni ogrtač koji se stapao s crnim hlačicama i tunikom preko tamnozelene košulje. Iako je bio skriven, Cholik je bio siguran da lord nosi mistični verižni oklop ispod tunike. Lord Darkulan je nestrpljivo mahnuo jednom od svojih ratnika. Čovjek je kimnuo i stupio u glavni prostor katedrale. Njegove metalom optočene čizme odzvanjale su dok se kretao kamenim podom u molitveni prostor katedrale. Cholik je podigao glas znajući da će ga se, zbog načina na koji je prostorija konstruirana, lako čuti. "Lorde Darkulan, vrijeme za ovaj sastanak odvojeno je samo za vas. Nitko drugi ne može ući u ovaj dio Ratnici su zamahnuli svojim fenjerima u Cholikovom smjeru. Neki od fenjera imali su povećala koja su izravno osvijetlila Cholika. Cholik je žmirnuo na zasljepljujućem svjetlu no nije podigao ruku da zaštiti oči. "Ovo su samo moji osobni tjelohranitelji", odgovorio je lord Darkulan. "Oni te neće ozlijediti. Zapravo, nakon današnje epizode, pomislio sam da bi i ti cijenio njihovu prisutnost."

96

"Ne", rekao je Cholik. "Ti si zatražio ovaj susret i ja sam pristao na njega. Držat ćemo se toga." "A ako ja inzistiram?" upitao je lord Darkulan. Cholik je izgovorio riječi moći i ispružio ruke preda se. Plamenovi su liznuli iz vršaka njegovih prstiju i zapalili uljem ispunjene kanale oko zmijske glave. Ponovno oživljena, zmijina glava poskočila je s kamenog zida prema stražaru. Izgubivši hrabrost, stražar se bacio unazad. Njegove metalom optočene čizme strugale su iskre na kamenom podu dok se žurio pridružiti ostalim stražarima. Ratnici su se okupili oko lorda Darku-lana pokušavajući ga odvući nazad u sigurnost. Fenjeri su se vrtložili poput oblaka krijesnica na glavnom ulazu. "Želiš li da tvoja ljubavnica umre?" upitao je Cholik jašući na glavi lelujave zmije. "Želiš li da tvoju suprugu objese za vrat? Želiš li da se tvoj vlastiti dobar glas povlači po blatu i gnoju ovoga grada? Osobito kad ja to sve mogu promijeniti?" Lord Darkulan opsovao je svoje ljude i stresao ih sa sebe. Nevoljko, ratnici su odstupili od njega. Njihov je voña govorio brzo svojem gospodaru pokušavajući ga natjerati da sluša njihov zdrav razum. Lord se zaustavio na ulazu i zurio u Cholika na vrhu glave kamene zmije. Pod Cholikom, vatra se lijepila za zmijine čeljusti, i on je znao daje to zacijelo užasan prizor nasred mračne katedrale. "Priča se da su te ubili jutros", rekao je lord Darkulan. Cholik raširi ruke, uživajući u ulozi koju je igrao. "Izgledam li ti ja kao mrtvac, lorde Darkulan?" "Više kao zombi", promrmljao je jedan od stražara. "Ja nisam zombi", rekao je Cholik. "Doñi bliže, lorde Darkula-ne, da možeš čuti otkucaje moga srca. Možda ti, ako zaista ne po- "Zašto me moji ljudi ne mogu pratiti?" upitao je lord Darkulan. "Jer ako ja trebam spasiti ljude u tvojem životu od onih od kojih želiš da ih spasim - ako trebam spasiti tebe, lorde Darkulan - ti mi moraš vjerovati." Cholik je pričekao, pokušavajući ne djelovati kao da ovisi o lordovoj odluci onoliko koliko je zapravo ovisio. Pitao se promatra li Kabraxis, a zatim shvatio da to nije pravo pitanje. Pravo pitanje je - odakle demon promatra. Lord Darkulan je uzeo fenjer odjednog od svojih ljudi, primirio se na tren, a zatim koraknuo u katedralu. "Kako to da ti toliko znaš o mojim poslovima i mojim privatnim stvarima?" upitao je. "Ja sam pronalazač Puta", objavio je Cholik. "Izabran od samog Dien-Ap-Stena. Kako ne bih znao?" "Nekolicina od onih koji me savjetuju kažu da ti i tvoja Crkva nekako stojite iza problema koji me more." "Vjeruješ li ti u to, lorde Darkulane?" upitao je Cholik. Lord je oklijevao. "Ne znam." "Ovog si me jutra vidio mrtvog, ubijenog strijelom od ruke izdajničkog napadača. A sad me evo ovdje, stojim. Čitav sam i živ i spreman sam ti pomoći u času tvoje potrebe, moj lorde. Ili bih se možda trebao okrenuti od tebe kao što si se ti okrenuo od Dien-Ap-Stena i ove Crkve otkako smo počeli boraviti meñu vama." Cholik je zastao. "Mogao bih to učiniti, znaš i sam. Ima nekih meñu mojim savjetnicima koji vjeruju da si napadača koji me danas pokušao ubiti ti unajmio, te da si ljubomoran na moje jačanje unutar tvoje zajednice." "To su laži", odgovorio je lord Darkulan. "Ja nikad nisam bio od kukavičje sorte." "A osjeća li lady Darkulan još uvijek daje takvo odreñenje tebe pošteno?" upitao je meko Cholik. Šaka lorda Darkulana pade na držak njegove sablje. Glas mu postane opor i tvrd. "Ne igraj se sa srećom, svećenice." "Danas sam gledao smrti u oči, lorde Darkulan. Tvoje prijetnje neće mi donijeti previše brige. Ja znam da hodim ruku pod ruku s Dien-Ap-Stenom." "Mogao bih dati da te izvuku iz ove crkve", rekao je lord Darkulan lmhtn "Ima više grañana i posjetitelja ovdje koji ne bi dozvolili da se to dogodi, pa i da imaš vojsku ili mornaricu daju pošalješ da to obavi." "Ne znaš ti -" "Ne", Cholik gaje prekinuo i učinio da se kamena glava zmije izdigne nad lordom. "Ti ne znaš s čime imaš posla." Zmija otvori svoje zubate ralje i prospe vatru po kamenom podu ispred stražara i natjera ih na uzmak. "Ti trebaš mene", rekao je Cholik lordu Darkulanu. "I trebaš spasenje koje Dien-Ap-Sten može ponuditi. Ako tvoja ljubavnica bude spašena, i žena će ti biti spašena. Ako obje žene budu spašene, tvoja će moć biti spašena." "Dopustiti ti da ostaneš ovdje bila je pogreška", rekao je lord Darkulan. "Trebao sam te dati prognati iz grada."

97

"Nakon prve noći čuda ovdje", rekao je Cholik, "ne bi to mogao učiniti. Dien-Ap-Sten i Put snova donose ljudima moć. Bogatstvo i povlastice. Oboje su privlačni. Zdravlje bolesnima, nejakima i umirućima." Tiho je zapovjedio zmijinoj glavi da se spusti na zemlju gdje je ona ničice legla. Lord Darkulan koraknuo je unazad, no plamen je još uvijek buktio na mjestu na kojem je udario u kameni pod. Lord je bio odvojen od svojih ljudi, no Cholik je takoñer bio neugodno svjestan da su neki od stražara imali lukove, a i noževi su mogli biti bačeni na tu razdaljinu. "Došavši ovamo večeras, učinio si jedinu stvar koju si mogao", rekao je Cholik. Krenuo je niz platformu koja je okruživala vrat kamene zmije. Zmija je ležala tiho i mirno, no plamteće su oči strijeljale i promatrale. Njezin jezik koji se pušio i dimio, brzo je jurnuo van opro-bavajući zrak. Tamnonarančasti ugarci prokuljali su kroz ustajali zrak u mračnoj katedrali, pretvarajući se u crni pepeo kratko prije nego će dotaći strop. Valovi vreline valjali su se do kamene zmije. Cholik je stao ispred zmije, znajući da ga animirani stvor ocrtava, čineći da on izgleda poput tamne sjene ispred užasne zvijeri. "Ti možda misliš da si zapečatio svoju sudbinu time što si došao ovamo, lorde Darkulane". rekao ie blago Cholik. ... ...,..„......„.....,.....,_ Lord nije rekao ništa. Strah je bio urezao duboke sjene u njegovo lice, unatoč svjetlu koje je dolazilo od njegova fenjera i od zmije. "Uvjeravam te", rekao je Cholik, "daje istina obrnuta: ti si zapečatio svoju budućnost." Mahnuo je prema zmiji, osjetivši udar vreline kad je stvorenje otvorilo svoje ralje. "Hodi sa mnom, lorde Darku-lan. Prepusti svoje brige i strahove Dien-Ap-Stenu tako da ih on može odnijeti." Lord Darkulan ostao je stajati na svojem mjestu. "Ti si bio danas ovdje ", rekao je Cholik. "Svjedočio si čudu koje je Dien-Ap-Sten izveo na Crnom putu tako stoje razdvojio dvojicu dječaka koja su bila slijepljena vlastitim mesom. Jesi li ikad ranije vidio tako što?" "Ne", odgovorio je lord drhtavim glasom. "Jesi li ikada čuo za tako što?" "Nikada." "S Dien-Ap-Stenom na svojoj strani," obećao je Cholik, "čovjek koji se odvaži krenuti niz Put snova može učiniti bilo što." Ispružio je ruke. "Doñi sa mnom tako da ti mogu pokazati još više čuda." Oklijevanje se vidjelo na licu lorda Darkulana. "Do jutra", rekao je Cholik, "će biti prekasno. Otrov će zatražiti život tvoje ljubavnice. Njezin će otac zauzvrat zahtijevati život tvoje žene." "Kako bih ih to ja trebao spasiti time što ću krenuti s tobom?" "Na Putu snova", rekao je Cholik, "sve su stvari moguće. Hodi." Pokušavajući ne pokazivati svoj strah, lord Darkulan stupio je naprijed i dopustio Choliku da ga uzme za ruku i povede. "Budi hrabar, lorde Darkulane", savjetovao je Cholik. "Vidjet ćeš čuda koja ljudske oči rijetko vide. Uñi u zmijska usta i tvoj će strah biti oduzet od tebe, ali samo ako vjeruješ." Lord Darkulan išao je pola koraka iza Cholika. Njih su dvojica stupila preko oštrih zuba kamene zmije prativši crnu vrpcu jezika koja se pušila dolje u zmijino grlo gdje je postala crni put koji je zavijao u dugačak hodnik. "Gdje smo mi?" upitao je lord Darkulan. "Na Putu snova", odgovorio je Cholik. "Idemo naći tvoju sudbinu. Da bi se pratilo učenja Dien-Ap-Stena, treba biti jak čovjek. Ti ćeš postati još jači čovjek." Hodnik se sužavao i izmijenio nekoliko puta, no Crni put ostao je stalan pod Cholikovim nogama. Razgovarao je s nekoliko župlja-na koji su se odvažili i ći Crnim putem da budu izliječeni ili da prime blagoslov, i svi su opisali put različito. Neki su govorili da su hodali poznatim hodnicima, dok su drugi bili odvedeni kroz mjesta koja nikad nisu vidjeli i za koja su se nadali da ih nikad više neće vidjeti. Zeleno sunce svitalo je u hodniku pred njima, i najednom više nisu bili u hodniku. Sada je Crni put bio zalijepljen uz liticu. Put koji su pratili bio je toliko visoko da su oblaci priječili pogled dolje. Ipak, oštri planinski lanac izdizao se iznad njih. Samo malo dalje, na vrhovima je svjetlucao led. Lord Darkulan se zaustavio. "Želim ići nazad." "Ne možeš", odgovorio je Cholik. "Pogledaj." Okrenuo se i pokazao duž puta kojim su došli. Plamenovi su se pripijali uz Crni put, i izvijali se i rolali, tri puta viši od čovjeka. "Jedini put koji ti je otvoren jest naprijed", rekao je Cholik.

98

"Pogriješio sam", izjavio je lord Darkulan. "To nije prva pogreška", odgovorio je Cholik. Naglo se zakrenuvši, lord Darkulan je podigao svoj mač i doveo ga na nekoliko centimetara od Cholikova nezaštićena vrata. "Odmah ćeš me pustiti van odavde ili ću ti skinuti glavu s ramena!" Bezbrižan u znanju da ga Kabraxis čuva, Cholik je zgrabio mač. Britke oštrice zasjekoše meso njegovih dlanova. Krv je zarominjala niz sječivo i pokapala Crni put rañajući vatre veličine šake oko njihovih nogu. "Ne," rekao je Cholik, "nećeš." Moć je strujala njime užarivši za tren oka mač do crvenila. Vrišteći od bola, lord Darkulan pustio je svoje oružje i posrnuo unazad. Držao je u nevjerici svoju opečenu šaku. Cholik je ignorirao pišteću bol svoje vlastite šake, smrad spaljenog mesa i dim koji se dizao. Mnogo gore stvari dogañale su Povremeno je još uvijek mogao osjetiti demonove pandže kako se zarivaju u njegov mozak, grebući mu po lubanji. Okrenuvši se, Cholik je bacio lordov mač preko ruba litice. Ispružio je svoju opečenu i krvavu ruku daju pregleda. "Ti si lud", rekao je lord Darkulan u nevjerici. "Ne", mirno je odvratio Cholik. "Ja vjerujem u Dien-Ap-Stena i moć Puta snova." Podigao je ruku. Pred njegovim očima, posjekotine su se povezivale, a opekline zacjeljivale i nestajale. Za tren oka dlan mu je bio u potpunosti zaliječen. "I ti možeš vjerovati. Ispruži dlan i prihvati ono što ti govorim." Drhteći, uplašen i ozlijeñen, lord Darkulan podigao je ruku. "Vjeruj", rekao je Cholik blago. "Vjeruj i bit će ti dana snaga da izliječiš sebe i svoj jad." Lord Darkulan se skoncentrirao. Znoj je probio njegove obrve. "Ne mogu", oštro je prošaptao. "Molim te, preklinjem te, učini da bol nestane." "Ne mogu", rekao je Cholik. "To moraš ti sam učiniti. Samo doñi svojevoljno do Dien-Ap-Stena. Samo je malo vjere potrebno, vjeruj mi." Polako, dlan lorda Darkulana počeo je zacjeljivati. Opekline su se pretvorile u kraste, a samo nekoliko trenutaka nakon toga glatko meso bilo je na mjestu gdje su bile užasne opekline. "Učinio sam to." Lord Darkulan je u nevjerici zurio u svoje neozlijeñene dlanove. Prsti su mu još drhtali. "Da", rekao je Cholik. "No, najgore tek dolazi." Bez upozorenja, greben se odlomi, i njih dvojica stanu padati u provaliju iznad oblaka. Lord Darkulan vrisnu. Cholik je kontrolirao vlastiti strah. Sada je bio na Crnom putu. Ratnici i svećenici koji su postali dijelom njegova unutrašnjeg kruga su svi iskusili puno gore iskustvo od ovoga. Svi ti ljudi koji su dosegnuli ovu točku morali su proživjeti užasnu moru koja je njihova najdublja tajna. Na kraju dugog pada kroz pamučaste oblake nije bilo kostolom-no nazupčeno kamenje kako je Cholik očekivao. Umjesto toga, on je sletio lako kao perce usred mjesečinom obasjane močvare pod ved- Lord Darkulan utonuo je u mlaku i nestao uz veliko pljuskanje koje je razbacalo crno blato u svim smjerovima. Nakon nekog vremena, Cholik se zabrinuo daje nešto pošlo po zlu. Uvedeni su umirali duž Crnog puta, no Kabraxis je uglavnom bio izbirljiv koga će dovesti u unutrašnji krug. "U redu je on", rekao je demon. "Daj mu još jedan tren. Pronašao sam ovo mjesto i ovaj dogañaj na uskom tajnom mjestu na koje on rijetko odlazi ovih dana. Obrati pažnju." Cholik je čekao, zadivljen što može stajati na napetoj površini mlake. Tada je lord Darkulan promolio ruku kroz površinu mlake, i zakvačio ju za poluuronjeno drvo koje se odavno prevrnulo. Blato je prekrivalo njegovu glavu i lice skidajući kraljevski izraz i ostavljajući za sobom samo uplašenog čovjeka. Lord Darkulan je posegnuo prema Choliku. "Pomozi mi! Brzo!" "Čega se on boji?" upitao je Cholik Kabraxisa. Nijedan od njih dvojice nije se pomaknuo prema lordu koji se batrgao. "Mlaka nije tako duboka da će se utopiti." "Boji se prošlosti", rekao je demon. "I treba." Ustrašeno, lord Darkulan pogledao je preko ramena na močvaru. Gola mrtva stabla stršila su iz jetkog blata. Mrtvo grmlje s pepeljastim zavojitim lišćem nizalo se uz obalu. Kosturi malih stvorenja, neki od njih nedavno umrlih tako da su krpe krzna visjele s njih, ležali su djelomično uronjeni u močvari i na obali. Mrtve ptice visjele su naglavce zakvačene kandžama za grane drveća. Leševi žaba plutali su močvarom.

99

Lord Darkulan je vrisnuo, a zatim bio povučen pod površinu od nečeg snažnog i divljeg. Mjehuri su eruptirali iz blata. "Hoće li on umrijeti ovdje?" upitao je Cholik. "Hoće," odgovorio je Kabraxis, "ako gaja ne spasim. On se ne može boriti s ovom morom. Prejaka je za njega." Čovjekova ruka ponovno izbije iz močvare, pronañe deblo i uspije se izvući iz blata. Kada se pojavio, kostur mu je bio prikvačen za leña. Godine provedene pod močvarom ustavile su kožu mrtve žene i ona se tijesno pripila uz njezinu lubanju. Nekoć, Cholik je to znao, plava haljina koja je možda nekoć skrivala ženstvene obline sada je bila slijepljena za suhu figuru užasa koji je jahao na leñima lorda Darkulana. Mrtva žena nagnula se blizu njega. Kroz njezino oronulo meso vidjeli su se zubi. Isplazila je mrtvački kožnati jezik koji je dohvatio njegovo uho, a zatim se uvukao izmeñu njezinih slomljenih zuba. Kad je zagrizla, smrskala je usnu školjku poput bobe grožña. Štrcnulo je crvenilo. Lord Darkulan vrisnuo je od bola i zamlatarao, očajnički pokušavajući odgurnuti mrtvu ženu od sebe i uspeti se na deblo. "Tko je žena?" upitao je Cholik. "Nekoć," rekao je Kabraxis, "bila je njegova ljubav. Bilo je to tijekom njegovih ranih godina, prije braka. Ona je bila prosta djevojka po imenu Azyka, kćerka sitnog trgovca. Prije vjenčanja, rekla je lordu Darkulanu da će roditi njegovo dijete. Znajući da to ne može dopustiti, lord Darkulan ju je ubio i ostavio joj tijelo u močvari izvan Bramwella." "Djevojka nije nikad nañena?" upitao je Cholik. "Ne." Cholik je promatrao užasnutog lorda koji se borio da održi stisak na mahovinom obloženom deblu. Težina mrtve žene postojano gaje vukla dolje. Cholik nije bio zaprepašten Kabraxisovom pričom. Kao svećeniku Crkve Zakaruma, nisu mu bile strane posebne povlastice koje je imalo plemstvo. U povijesti Westmarcha, nekoliko je umorstava zaboravljeno, a ubojice su bili razriješeni posebnim crkvenim otpustom. "Pomozi mi!" vrištao je lord Darkulan. Kabraxis je zakoračio naprijed. Njegova velika stopala ostavljala su samo malene valiće na vodi močvare i niti u jednom trenutku se nisu ovlažila. "Lorde Darkulane", zazvao je demon. Lord je pogledao i po prvi put ugledao demona. Na trenutak, lord Darkulan se ukočio, no pažnju mu je ponovno privuklo griženje njegova uha bijesnim krvavim ugrizima mrtve žene. Borio se s njom popuštajući stisak na deblu. Potonuo je u močvaru do brade. Kosa mrtve žene plutala je na površini vode. "Lorde Darkulane", rekao je demon. "Ja sam Dien-Ap-Sten. Ja sam tvoje spasenje." "A ti si utopljenik", ustvrdio je Kabraxis. "Prihvati me ili umri." "Neće mene zavarati tvoje iluzije -" Mrtva žena posegnula je iza lorda Darkulana i zaplela svoje kosturave prste u njegovu kosu. Kada je cimnula, lord Darkulan nestao je u crnom blatu močvare. Kabraxis je strpljivo čekao. Na tren, Cholik je povjerovao daje gotovo i daje lord umro u močvari s aveti djevojke koju je tako davno ubio. Hladnoća močvare proñe kroz Cholika, i on se obmota svojim rukama. Dosada, iako je mnogo puta išao Crnim putem, još nije navikao na ovo iskustvo. Svaki je put bilo jedinstveno. Svaki strah drugačiji. Šaka lorda Darkulana probije površinu, a Kabraxisova ruka bila je tu daje uhvati. Bez napora, demon je podigao lorda iz blata i kala s mrtvom ženom koja ga je još uvijek jahala. "Živi ili umri", mirno je ponudio Kabraxis. "Izbor je tvoj." Lord Darkulan oklijevao je samo jedan trenutak. "Živjet ću. Neka mi Svjetlo oprosti, želim živjeti." Okrutni osmijeh oiviči Kabraxisovo užasno lice. "Ja ti opraštam", rugao mu se demon. Nastavio je izvlačiti blatnjavog i krvavog lorda iz močvare. Mrtva žena još je visjela na njegovim leñima, grizla njegovo iskasapljeno uho i derala mu lice pandžama svoje slobodne ruke. Kabraxis je nadlanicom odgurnuo mrtvu ženu s lordovih leña. Kad gaje podigao, Cholik je otkrio da sva trojica stoje ponovno na čvrstome tlu Crnoga puta koji skreće iza visokih planina. Nigdje na vidiku nije bilo močvare. Lord Darkulan popustio je svojem strahu. Tresao se i drhtao pred demonovim bijesom. "Nemoj me ubiti", molio je lord. "Neću te ubiti", rekao je Kabraxis gurajući čovjeka na koljena preda se, ponižavajući ga. "Dat ću ti tvoj život."

100

Tresući se, lord Darkulan ostao je miran pred demonom. "Ti si slab", rekao je Kabraxis dubokim glasom. "Ja ću biti tvoja snaga." Demon je omotao jedan od svojih velikih dlanova oko lordove glave. "Ti si bez vodstva. Ja ću biti tvoj vodič." Prsti su se produljili u oštre šiljke. "Vlastitom snagom i djetinjastim željama mesa, prasak svojeg zapešća, demon zarije svoje zašiljene prste kroz lubanju lorda Darkulana. Krv je tekla niz obraz, cureći preko blata prilijepljenoga za njegovo lice. "Umom, dušom i tijelom, ti si moji" Munja bljesne na mračnome nebu iznad planina, praćena istog trena tutnjavom groma koji je razbio sve ostale zvukove. Crni je put zadrhtao pod Cholikovim nogama, i jednog je groznog trenutka pomislio da će se survati cijeli planinski lanac. Tada su munja i grom izblijedjeli, a Kabraxis je povukao svoje šiljaste prste iz lubanje lorda Darkulana. "Ustani", naredio je demon, "i počni novi život koji sam ti dao." Lord Darkulan je ustao, i kako je to učinio, blato, umor i krv nestali su s njega. Stajao je uspravan i visok, čistih očiju i miran. "Slušam i pokoravam se." "Sad ostaje samo još jedna stvar", rekao je Kabraxis. "Moraš nositi moj znak kako bih te ja mogao promatrati." Bez oklijevanja, lord Darkulan strže svoju tuniku, verižnjaču i potkošulju da ogoli prsa. "Evo", ponudio je. "Preko mog srca da te mogu držati blizu sebe." Kabraxis je položio svoj dlan preko prsa lorda Darkulana. Kada gaje povukao, tetovaža demonovog znaka nagrñivala je lordovo meso. "Ti si u mojoj službi", rekao je demon. "Do kraja svojih dana", prihvatio je lord Darkulan. "Idi tada, lorde Darkulan, i znaj da imaš moć da izliječiš svoju ljubavnicu i spriječiš vješanje svoje žene. Kapni malo svoje krvi, pomiješaj je s vinom i daj joj da popije daje izliječi." Lord Darkulan se složio i ponovno ponudio svoju vječnu lojalnost, a zatim je krenuo Crnim putem nazad do usta kamene zmije. S drugog kraja Crnog puta, Cholik je ponovno vidio unutrašnjost velike katedrale. "I sada ga, znači, imaš", rekao je Cholik, gledajući kako se lord Darkulan pridružuje svojim stražarima. "Mi ga imamo", složio se Kabraxis. Iznenañen da demon nije zvučao zadovoljnije, Cholik ga pogleda. "Je li sve u redu'" "Ima jedan čovjek o kojem sam čuo," rekao je demon. "Taramis Volken. On je lovac na demone i ušao mije u trag." ......."Kako?" "Nema veze. Nakon ove večeri, on mi više neće biti briga. No, nakon što te danas opečeni čovjek pokušao ubiti, a što ja nisam predvidio, mislim da bi trebao pojačati sigurnost oko crkve." Kabraxis je zastao. "Lord Darkulan bi trebao biti i više nego voljan da ti u tome pomogne." "Nema načina da se sigurnost u crkvi potpuno pooštri", usprotivio se Cholik. "Primamo previše ljudi, a mnoge od njih ne možemo identificirati i svakoga pregledati." "Činite to bolje", prasnuo je Kabraxis. "Naravno", rekao je Cholik, sagibajući glavu i promatrajući kako mu demon nestaje iz vida. Cholikove su misli jurile, i penjale se jedna preko druge u njegovoj glavi. Tko je bio taj lovac na demone kojeg se Kabraxis bojao? U godini i više koliko su proveli zajedno, Cholik nikad nije vidio da se demon glede ičega brine. Stvar je bila intrigant-na i više nego malo uznemiravajuća, čak i uz Kabraxisova uvjeravanja da se pobrinuo za nju. A kako se to Kabraxis pobrinuo za čovjeka koji gaje lovio? ako je jahao konje nekoliko puta dok je radio s kopnenim trgovačkim karavanama, Darrick se nikad nije navikao na njihov trzavi kas. Čak se i brodska paluba koja je jahala na hrptu olujnog mora činila sigurnijom od zvijeri pod njim dok je tražio svoj put kroz pošumljenu padinu. Na sreću, životinja je pratila konja Taramisa Volkena duž uske staze i nije od njega tražila pravog vodstva. On je samo htio da može spavati u sedlu kako se činilo da neki drugi ljudi koji su ih pratili mogu. Prošle noći u krčmi Plavi fenjer, Darrick ne bi pogodio da Tara-mis predvodi malu vojsku ljudi ulogorenih izvan Seeker's Pointa. No, nakon stoje svjedočio njihovoj profesionalnosti i odanosti svome cilju, razumio je kako su mogli izbjeći da budu opaženi. Svi ratnici jahali su u jednom nizu duž staze. Dva konja bez jahača svjedočila su o činjenici da izviñači pješače ispred grupe. Ljudi su jahali gotovo bez ikakvog šuma. Njihova je oprema bila oprezno obložena tako da ništa nije škljocalo ili zveketalo. Bili su to ljudi oštra vida, poput vukova koji love u čoporu. Studeni vjetar i olovno-sivo oblačno jutarnje nebo još su naglašavali taj dojam.

101

Darrick se uspravio u sedlu, pokušavajući naći udobniji položaj. Otkako je prošle noći napustio Plavi fenjer, jahao je cijelu noć. Nekoliko je puta zakunjao u sedlu jer je iscrpljenost konačno nadvladala njegov strah da će pasti s konja, no razbudio bi se nakon samo nekoliko trenutaka kad bi se prenuo i vidio da klizi. Ptica se oglasila u tihoj šumi. Darrickove su oštre uši razabrale zvuk i prepoznale daje lažan samo zato jer je isti pjev čuo i ranije. Zvuk je došao od jednog od dvojice izviñača ispred njih. Tijekom noći, za komunikaciju su koristili zazive sove, no ovog su jutra imitirali malog crvendaća kakve Jedan od izviñača istupio je iz šume i stao trčati uz konja Taramisa Volkena s lakoćom prateći dugonogu životinju. Izviñač i mudrac razgovarali su kratko, a zatim je izviñač ponovno nestao. Taramis se činio bezbrižnim, pa se Darrick pokušao opustiti. Njegovi su mišići bili ukrućeni i boljeli su ga od nošenja tereta dan ranije i od dugog jahanja tijekom noći. Više nego išta, želio je sići s konja. Poželio je da je ostao u Seeker's Pointu. Nije on imao što raditi meñu ovim ljudima. Činilo se da su svi oni stari ratnici, a ono nekoliko riječi koje je Darrick načuo u njihovom razgovoru, aludiralo je na njihove prošle bitke s demonima, iako niti jedan od njih nije bio moćan poput Kabraxisa. Darrick je izdahnuo, promatrajući kako mu se dah magli na hladnoći jutra. Nije mogao zamisliti zašto je Taramis zatražio da ide s njima kad je već bilo toliko puno ratnika. Malo dalje, staza koju su pratili, vodila je u očišćeni prostor. Meñu raskrčenim stablima nalazila se mala kuća sa slamnatim krovom. Zemlja južno od kuće bila je raskrčena za vrt. Činilo se da se sad na njoj nalazi luk i mrkva, no bilo je tu i kolaca na kojima je tijekom ljeta rasla vinska loza. U dnu vrta bila su vrata ugrañena u mali brijeg. Darrick je mislio da vrata vode u iskopani podrum. Izmeñu vrta i male štale nalazio se bunar. Iz štale izañoše starac i dječak. Dovoljno su nalikovali jedan na drugoga, daje Darrick pomislio da su u rodu, vjerojatno djed i unuk. Starac je nosio vile za sijeno i kabao s mlijekom. Dodao je ka-bao dječaku i mahnuo mu da se vrati u štalu. Starije čovjek bio ćelav i nosio je dugu sijedu bradu. Vanjska odjeća bila mu je od jelenje kože, no pod jaknom mu se vidio ovratnik ljubičaste košulje. "Neka vas Svjetlo blagoslovi", rekao je starac držeći vile objema rukama. Malo se straha vidjelo u njegovim očima, no samouvjereni način na koji je držao vile govorio je Darricku daje starac bio spreman za nevolje. "I neka Svjetlo blagoslovi tebe", odvratio je Taramis zauzdavši konja na pristojnoj udaljenosti od starca. "Moje je ime Taramis Volken, a ako sam dobro slijedio tvoje upute, ti bi trebao biti Ellig Barrows." "Da", potvrdio je starac i dalje se držeći otvoreno. Njegove su svijetle plave oči skitale po ratnicima i Darricku. "A ako si ti onaj "Jesam", rekao je Taramis i graciozno skočio s konja. "Imam dokumente koji to dovoljno dokazuju." Posegnuo je u svoju bluzu. "Nose kraljev pečat." Stari je čovjek podigao ruku. Svjetlo safirna sjaja okružilo je Taramisa. Na trenje rubinski sjaj okružio mudraca i držao sjaj safira podalje od njega. Tada je rubinsko svjetlo izblijedjelo i potpuno nestalo. "Oprosti", ispričao se Taramis. "Wooten mije rekao da si oprezan čovjek." "Ti nisi demon", rekao je Ellig Barrows. "Ne", složio se Taramis. "Neka ih Svjetlo oslijepi i okuje i spali zauvijek." Pljunuo je. "Želim ti dobrodošlicu u mojem domu", rekao je Ellig. "Ukoliko ti i tvoji ljudi niste jeli, uskoro ću vam moći ponuditi jednostavan doručak ako želite jesti." "Ne bismo se željeli nametati", rekao je Taramis. "Nije to nametanje", uvjeravao gaje starac. "Ka© što možete zaključiti po stazi kojom ste došli, ovdje rijetko imamo društva." "Trebam znati još nešto", rekao je Taramis. Ellig gaje pogledao. "Došao si po mač. Znam to iz očitanja što sam ga na tebi izvršio. Hodi u kuću i razgovarat ćemo. Tada ćemo vidjeti hoćeš li ga dobiti ili nećeš." Taramis je mahnuo svojim ljudima da sjašu. Darrick je sjahao s njima. Vjetar je zazviždao kroz krošnje iznad njih. Cholik je pronašao Kabraxisa u jednom od vrtova na krovu. Demon je bio okrenut prema sjeveru. Ruke su mu bile prepletene na širokim prsima. Čarolija iluzije koju je održavao nad vrtom onemogućavala je da ga vidi netko s ulice. Zastavši, Cholik je bacio pogled preko ruba krova i vidio postojanu struju vjernika koja se ulijeva u zgradu. "Pozvao si me?" upitao je Cholik stavši iza demona. Kabraxis jest, naravno, jer inače Cholik ne bi čuo demonov glas u svojoj glavi

102

HnLr 5P nrinrpmnri -za intnrnin ciniku ,„........----..........._..._ ^.,.........---..^....i "Jesam", rekao je Kabraxis. "Nosim se s čovjekom o kojem sam čuo. Pronašao sam još nešto zanimljivo." "Taramis Volken?" upitao je Cholik. Sjetio se imena lovca demona iz razgovora od prošle noći. "Da. No tu je još jedan čovjek kojeg prepoznajem u grupi Taramisa Volkena. Želio bih da i njega pogledaš." "Naravno." Kabraxis se okrenuo i prešao preko krova do jednog od malih bazena u vrtu. Prešavši rukom preko bazena, demon je stupio unazad. "Pogledaj." Cholik se pomakao naprijed, kleknuo i pogledao u bazen. Površina vode se namreškala, a zatim se ponovno smirila. Na tren, Cholik je vidio samo odraz plavog neba. Tada se formirala slika koja je pokazivala malu kuću skupljenu pod zagrljajem visokih jela, javora i hrastova. Izvan male kuće sjedili su ratnici. Svi su izgledali grubo i kao da su naporno putovali. Cholik je odmah znao da ih ima previše da bi živjeli u kući. Znači, bili su posjetitelji, no on nije prepoznavao kuću. "Vidiš li ga?" upitao je Kabraxis. "Vidim mnogo ljudi", odgovorio je Cholik. "Ovdje." Kabraxis je nestrpljivo mahnuo. Bazen se nakratko namreškao i zamaglio, a tada se ponovno raščistio i usredotočio na blijedog mladića crvenkaste kose skupljene u rep. Sjedio je u dnu velikog hrasta sa sabljom preko koljena. Činilo se da spava leñima naslonjen o drvo. Nepravilan ožiljak nagrñivao mu je jednu obrvu. "Prepoznaješ li ga?" upitao je Kabraxis. "Da", odgovorio je Cholik koji je sad prepoznao čovjeka. "Bio je u Taurukovoj luci." "A sad je s Taramisom Volkenom", rekao je Kabraxis zamišljeno. "Oni se poznaju?" "Ne koliko ja znam. Koliko znam, Taramis Volken i ovaj čovjek, Darrick Lang, upoznali su se sinoć u Seeker's Pointu." "Imaš špijune koji prate lovca na demone?" upitao je Cholik. "Kada ga sam ne promatram, naravno. Taramis Volken je opa- -> r. 1 .-. r^ j ¦, m A i A ,^ ono što traži u ovoj seljačkoh kući, njegov sljedeći potez će biti da doñe do nas." "Što on to traži?" "Bijesooluju," odgovorio je Kabraxis. "Mistični mač koji je odbio barbarsku hordu prije nekoliko stotina godina?" upitao je Cholik. Njegov okretni um tražio je razloge zašto bi Kabraxis bio zainteresiran za taj mač i zašto bi mislio da će lovac na demone svrnuti svoj pogled na njih. "Baš to." Grimasa izobliči demonovo odvratno lice. Cholik je pomislio da se Kabraxis plaši mača i onoga što bi on mogao učiniti, no takoñer je znao da se to ne usudi spomenuti. Očajnički je pokušavao iskorijeniti grešnu misao iz glave prije nego je demon osjeti. "Mač može biti problem," rekao je Kabraxis, "no ja imam poslušnike koji se u ovom trenutku približavaju Taramisu i njegovoj skupini. Oni neće pobjeći, a ako je mač tamo, moji će ga poslušnici uzeti." Cholik je razmišljao i radio na tome da pažljivo navodi svoje riječi. "Kako je mač problem?" "To je moćno oružje", rekao je Kabraxis. "Kovač ispunjen moći Svjetla iskovao je mač prije nekoliko stotina godina da ga se koristi protiv barbarske horde i tamne sile koju su oni obožavali." Razumijevanje svane u Choliku. "Oni su obožavali tebe. Ti si bio Ledenpandža." "Da. A ljudi su iskoristili mač da me izagnaju iz ovog svijeta." "Može li ponovno biti iskorišten protiv tebe?" upitao je Cholik. "Sada sam moćniji nego što sam tada bio", rekao je Kabraxis. "Ipak, postarat ću se da nakon ovoga dana mač bude uništen zauvijek." Demon je zastao. "No, prisustvo ovog drugog čovjeka me muči." "Zašto?" "Bacio sam čini da mi pokažu nagovještaje onoga što smo učinili u pogledu lorda Darkulana", rekao je Kabraxi,s. "Ovaj se čovjek pojavljuje u njima." Cholik je razmislio o tome. Špijuni koje je poslao u lordovu kulu nreniieli su viiest da ie Dnrlriil.innva linhnvnira već hnlip i Hn i na putu potpunog oporavka. Lord Darkulan ju je posjetio odmah nakon stoje prošle noći napustio crkvu. "Kad si vidio tog čovjeka ponovno nakon Taurukove luke?" upitao je Cholik.

103

"Prije samo nekoliko trenutaka", rekao je Kabraxis. "Kad sam zazvao lezante i nahuškao ih na lov na Taramisa Volkena i njegove ratnike. Morao sam pogledati u kristal da vidim grupu kako bih mogao nahuškati lezante na miris." Jeza proñe kroz Cholika kad se sjetio lezanata. Uvijek je vjerovao da su ta stvorenja stvar legendi i mitova. Prema pričama koje su mu pričali, lezanti su bili stvoreni stapanjem ženskog lesa, svježe zaklanog vuka i guštera, čineći tako brzu i divlju himeru koja je posjedovala nadživotinjske sposobnosti, djelomično uspravno držanje i mogućnost podnošenja dosta rana i na-domještanja udova nakon amputacije. "Ako si tek sada vidio tog čovjeka, kako onda znaš da je on onaj kojeg si vidio u svojim vizijama?" "Zar ne vjeruješ u moje sposobnosti, Buvarde Cholik?" upitao je demon. "Vjerujem", brzo je odgovorio Cholik, ne želeći da Kabraxis ispusti hladni bijes koji gaje ispunjao. "Samo sam se pitao kako si ga držao odvojenim od Taramisa Volkena ili drugih ratnika s njime." "Jer to mogu", odgovorio je demon. "Kao što sam tebe lišio godina i vratio ti mladost." Cholik je zurio u bazen gledajući u mladićevo opušteno lice. Pitao se kako je mladić tamo dospio, više od godinu dana nakon dogañaja u Taurukovoj luci. "Zabrinut sam zbog magije koja je upotrijebljena da se otvori prolaz", rekao je Kabraxis. "Kad demoni dolaze iz Gorućih paklova, dolazi, takoñer, i sjeme njihova potencijalnog pada. To je ravnoteža koja se drži izmeñu Svjetla i Tame. No isto tako, niti jedan pobornik Svjetla ne može se pojaviti bez slabosti koju se može iskoristiti. O poborniku ovisi koje nagnuće - snaga ili slabost - pobjeñuje. A o demonu hoće li stati protiv moći koja će ga ponovno izagnati s ove "A ti misliš daje takva moć dana ovome čovjeku jer je bio tamo one noći kad si došao kroz prolaz u ovaj svijet?" upitao je Cholik. "Ne. Taj čovjek nema takovu moć. I u njegovoj je duši velika naklonost tami." Demon se nasmiješio. "Zapravo, da smo bili u mogućnosti dovući ga ovamo i nagovoriti kako spada, mislim da ga se moglo okrenuti da služi meni. U njemu je slabosti koliko i snage. Osjećam da ne bi bilo teško iskoristiti tu slabost." "Čemu onda zabrinutost?" "Supostavljenost svih varijabli", rekao je Kabraxis. "Već je dovoljno loše što je Taramis Volken otkrio Bijesooluju, no zbog ovog čovjeka koji se pojavio ovdje tako skoro nakon što te je opečeni čovjek pokušao ubiti, moram uzeti u obzir koliko opasna naša situacija može postati. Ravnoteža izmeñu Svjetla i Tame uvijek je održavana, a negdje tamo je prijetnja koju moram prepoznati." Zureći u bazen vode dok se pogled mijenjao i povlačio, Cholik je promatrao glatke oblike skupine lezanata duž kamene ograde oko male kuće. Lezanti su stajali, grbavih leña i širokih ramena, na dva stopala s pandžama i nogama koje su se sagibale unazad poput konjskih stražnjih nogu. Gušterova je koža prekrivala tijelo mijenjajući boje poput kameleona, omogućujući im da se zaprepašćujućom lakoćom stope s okolinom. Pramenovi krzna prostirali su se preko njihovih ramena, krunili njihove glave oko malih trokutastih ušiju i prekrivali im slabine na mjestu gdje je bezdlaki gušterji rep lupkao i izvijao se. Čeljusti su im bile pune velikih šiljatih zuba. Crkvena su zvona zazvonila najavljujući početak jutarnje službe. Cholik je ustao, čekajući otpust da se vrati u crkvu. "Ova je situacija pod tvojom kontrolom", rekao je. "Lezanti neće nikog ostaviti na životu." "Možda", rekao je Kabraxis. Pokazao je na bazen. Na slici zaustavljenoj u vodi, lezanti su se potajice stali približavati ratnicima i maloj kući u šumi. Hipnotiziran, sjećajući se nasilja za koje se pričalo da su ta od demona stvorena stvorenja sposobna učiniti, Cholik je promatrao dok se katedrala nastavljala puniti. L Darrick je sjedio pod razgranatim hrastom nedaleko kuće držeći u rukama duboki drveni tanjur koji su mu dali. Poželio je daje kuća veća ili da ima manje ljudi. Tamni dim iz dimnjaka koji je istjecao u zrak davao mu je do znanja da unutra gori vatra. Nije mu zapravo bilo hladno, ali dobro bi mu došla prilika da nakratko sjedi uz vatru i razbije studen koja gaje prekrivala. Gostoljubivost koju je Ellig Barrovvs pokazao prema svojim neočekivanim gostima bila je zaprepašćujuća. Jedna je stvar bila to što je starac bio voljan ugostiti tako velik broj ljudi, no još je više iznenañujuće bilo stoje on to bio kadar učiniti. Doručak se sastojao od jednostavnih namirnica: jaja, žilavih odrezaka od divljači, pirea od krumpira, gustog smeñeg umaka i debelih kriški kruha. No sve je bilo toplo i gostoljubivo. Kako se ispostavilo, oba Taramisova izviñača ulovila su po jelena u šumi i dovukla ih da zamijene meso koje su pojeli iz starčeve smočnice. Doduše, nije bilo nadomjeska za kruh, i Darrick je pretpostavljao da će starčeva žena biti zaposlena nekoliko dana oko pečenja da nadomjesti ono što su oni tog jutra pojeli.

104

Darrick je preostalim komadom kruha pobrisao posljednje ostatke umaka i jaja i otpio iz svoje mješine. Odloživši na tren tanjur u stranu, uživao je u osjećaju da je sit i da nije na konju. Izvukao je deku iz svoga ranca i omotao je oko ramena. Zima se približavala, marširajući iz oštrih sjevernih zemalja. Vrlo brzo, jutra će biti puna mraza i hladnoće od koje čovjeka kosti bole. Darrick se skutrio i promatrao ostale ratnike razbijene u manje grupe kako meñusobno razgovaraju. Kako su jeli, ratnici su odmjenjivali stražare postavljene u šumi kako bi svi jeli i odmorili se. Ellig Barrows i Taramis Volken razgovarali su na natkrivenom trijemu ispred kuće. Činilo se da jedan drugoga mjerkaju. Taramis je nosio narančastu odjeću s izvezenim srebrnim crtežima. Tijekom svojih putovanja, Darrick je čuo opise halja koje su nosili Vizjerei, no nikad ih prije nije vidio. Začarane halje pružale su zaštitu od Darrick je znao da Taramis želi uvjeriti starca da mu da Bijeso-oluju, mač iz stare legende. Iako je vidio puno toga u svojemu životu kao mornar za Westmarch čak i prije no što je vidio demona u Tau-rukovoj luci, Darrick nikad nije vidio ništa slično legendarnom maču. Njegov se um poigravao zamišljanjem mača. Kako bi mogao izgledati i kakve bi moći mogao sadržavati. No uvijek iznova, misli su mu se vraćale na to zastoje Taramis smatrao da im je on, Darrick, potreban na ovom putovanju. "Darrick", pozvao gaje Taramis nekoliko minuta kasnije. Trgavši se iz drijemeža, zažalivši što se mora pokrenuti taman kad se udobno smjestio uz stablo, Darrick je bacio pogled prema mudracu. "Hodi k nama", zatražio je Taramis. Ustao je i krenuo za starcem preko dvorišta. Nevoljko, Darrick se osovi na noge i odnese tanjur do trijema gdje gaje uzeo starčev unuk. Krenuo je za Taramisom i Elligom Ba-rrowsom u podrum ugrañen u brdo. Starac je sa zida podruma uzeo fenjer, zapalio ga ugarkom koji je donio iz kuće i krenuo kratkim zemljanim stepenicama dolje u mali podrum. Darrick je oklijevajući zastao na ulazu. Gadljiv smrad vlažne zemlje, krumpira, luka i začina ispunio mu je nosnice. Nije mu se sviñala tama podruma i klaustrofobični osjećaj koji je dobio kraj polica s hranom u teglama i vinskim bocama. Za kuću bogu iza nogu kraj obale Smrznutoga mora, Ellig Barrovvs i njegova obitelj imali su veliku ostavu. "Hodi", rekao je Taramis koji je pratio starca u stražnji dio podruma. Darrick je prešao neravan pod iskopan u zemlji i nasut sitnim kamenjem. Strop podruma bio je„tako nizak da je udario nekoliko puta glavom, pa je ostao sagnut. Velika kamena površina blokirala je drugi kraj podruma. Lampa koju je nosio Ellig Barrovvs lupnula je o stijenu kad je on stao pred nju. "Menije moj djed povjerio brigu za mač", rekao je starac okre- i/inr njemu njegov djed dao moć da ga čuva. Ja sada poučavam toj odgovornosti i moći svoje unuke. Stotinama godina, Bijesooluja je bila u posjedu moje obitelji i čekala vrijeme kad će demon ponovno ustati i kad će ona biti ponovno potrebna." "Mač je bio potreban i prije ovog trenutka", rekao je Taramis ozbiljno. "No Kabraxis je lukav demon i nikad ne koristi isto ime dvaput. Da ga Darrick nije vidio u Taurukovoj luci prije više od godinu dana, mi sad ne bismo znali s kojim se demonom suočavamo." "Ledenpandža je bio divlja i zla zvijer", rekao je starac. "Stare priče govore o svim tim ubojstvima i pokoljima koje je počinio dok je bio u našem svijetu." "Još je dvaput Kabraxis bio u svijetu", rekao je Taramis. "Oba puta su ga Diablo i njegova braća pronašli i vratili u Goruće paklove. Sada samo mač pruža priliku protiv demona." "Ti znaš zašto mač nikad ranije nije odnijet od moje obitelji", rekao je Ellig Barrovvs. Svjetlo fenjera produbilo je njegove očne duplje dajući mu izgled čovjeka koji je puno dana mrtav. Darrick se stresao na tu pomisao. "Sam mač nije dopustio da bude uzet", rekao je Taramis. "Dva su kralja umrla pokušavajući uzeti ovaj mač", dodao je starac. Darrick to nije znao. Pogledao je Taramisa promatrajući mud-račev lik na blijedožutom sjaju fenjera. "Umrli su," rekao je mudrac, "jer nisu razumjeli pravu narav mača." "Ti tako kažeš", odgovorio je Ellig Barrovvs. "Postoje tajne o maču koje ja ne poznam, koje moj djed prije mene nije poznavao, a niti njegov djed prije njega. A ti dolaziš k meni u kuću i kažeš da znaš više od svih njih."

105

"Pokaži mi mač", rekao je Taramis, "i moći ćeš i sam vidjeti." "Mi smo bili odgovorni za mač tako dugo vremena. Nije to bilo lagano breme za nositi." "Nije ni trebalo biti", složio se Taramis. Okrenuo se prema starom čovjeku. "Molim te." Uzdahnuvši, starac se okrenuo zidu. "Vaši su životi u vašim vla- simbole. Kada bi pojedini bio dovršen, nakratko bi zasvijetlio pa uronio u zid. Darrick je pogledao u Taramisa želeći pitati zašto je on, a ne neki drugi ratnik doveden do ovog dijela njihove potrage. Kad je stao otvarati usta, zid se zatresao i potamnio. Ellig Barrows je podigao fenjer, a svjetlo je obasjalo prostoriju s druge strane tamnog kamenog zida. Magična energija iskrila je u zidu osvijetljenom svjetlom fenjera. Iza zida, zastrt sjenama u skrivenoj prostoriji, u niši usječenoj u stijenu, ležao je mrtvac. Njegova snježno bijela brada išla mu je do prsa. Nosio je životinjske kože preko grube verižnjače. Vizir kacige na mrtvačevoj glavi omeñio mu je lice sakrivši dio njegovih uvelih crta. Ruke su mu bile prekrižene preko prsa, a njegove usahle šake -vidjela se žuta kost njegovih članaka - stezale su dršku dugog mača. 'arrick je u skrivenoj prostoriji u podrumu Elliga Barrovvsa proučavao mač za koji je Taramis Volken prešao toliki put da ga dobije i otkrio da oružje ni na koji način ne nalikuje onome što je on zamišljao otkako mu je mudrac pričao o njemu. Ispalo je daje mač običan i nenakićen, iskovan iz čelika umijećem obrtnika, no bez dodira umjetnika. To sječivo je bilo oružje za pješadiju, a ne nešto što bi pobuñivalo strah u demona. "Razočaran si?" upitao je Ellig Barrows gledajući u Darricka. Darrick je oklijevao, ne želeći vrijeñati. "Samo sam očekivao nešto više." "Možda oružje nakićeno draguljima?" upitao je starac. "Nešto što bi svaki zlikovac kojeg sretnete htio i pokušao ukrasti? Oružje tako jedinstveno i napadnog izgleda da bi svatko zamijetio njegov prolazak i znao čemu služi?" "Nisam o tome razmišljao na taj način", priznao je Darrick. No, takoñer se pitao je li netko prije puno vremena ukrao pravi mač i ostavio umjesto njega ovaj barbarski primjerak. Istog trena osjetio je krivnju zbog toga, jer to bi značilo da je starčev život proveden u uzaludnoj čuvarskoj dužnosti. Ellig Barrovvs stupio je kroza zatamnjeni zid. "Kovač koji je iskovao ovo oružje jest razmišljao o tim stvarima. Možda Bijesoo-luja nije elegantno oružje, no nikad nećeš naći istinskije. Naravno, to ćeš znati samo ako si ga kadar uzeti." Taramis je pratio starca kroza zid. Nakon jednog trena, i Darrick je stupio kroz mistični zid. Osjetio je studen dok je prolazio, kao da prolazi kroz gustu šumu kroz koju se mora probijati. "Mačje zaštićen od uljeza," rekao je Ellig Barrows. "Niti jedan čovjek jp ne može ni dotaknuti ni uzeti ako Kabraxis nije u ovome "A ako netko pokuša?" upitao je Darrick. "Mač se ne može uzeti," rekao je starac. "A stoje s kraljevima koji su umrli?" "Jedan je pobio članove moje obitelji," rekao je Ellig Barrows. "On i svi njegovi ratnici umrli su za manje od jednog dana. Svjetlo nije zlo kao demoni, no osvetoljubivo je prema onima koji se o njega ogriješe. Drugi su pokušali odvući Hauklinovo tijelo s mjesta na kojem počiva. Taj je put on ustao i sve ih pobio." Stojeći u kripti izdubljenoj u podrumu, Darrick je osjetio strah. Iako su spilje pod Taurukovom lukom bile veće, a velike su se dveri činile još više prijetećima, mrtvac koji je ležao s mačem čvrsto stisnutim u šakama činio se jednako smrtonosnim. Darrick bi rado napustio kriptu i bio zadovoljan da nikad više ne vidi ništa stoje magične naravi. Pogledao je u Taramisa. "Zašto želiš da ja budem ovdje?" "Zato što si ti povezan s ovim", rekao je mudrac. "Bio si povezan još otkako si svjedočio Kabraxisovom dolasku na ovu ravan." Pogledao je u mrtvaca. "Ja mislim da si ti onaj koji može uzeti Haukli-nov mač i upotrijebiti ga protiv demona." "Zašto ne ti?" upitao je Darrick. Na tren se pitao ne iskorištava li ga mudrac, voljan riskirati njegov život da se dočepa mača. Taramis se okrenuo i posegnuo za mačem. Njegova se šaka zaustavila i stala se tresti nekoliko centimetara od oružja. Napor učinjen da dohvati oružje zategao je mišiće duž njegove ruke. Bol mu se vidio na licu. Napokon, s razočaranim gañenjem, on povuče ruku. "Ne mogu ga uzeti", rekao je mudrac. "Ja nisam taj." Okrenuo se Darricku. "Ali vjerujem da ti jesi." "Zašto?"

106

"Zato što se Svjetlo i Tama meñusobno uravnotežuju," rekao je Taramis. "Svaki put kad u ovaj svijet stigne moć bilo od Svjetla bilo od Tame, ravnoteža se mora postići. Demoni ulaze u ovaj svijet, no stvorena su i sredstva za njihovo poražavanje. Ako Svjetlo pokuša poremetiti ravnotežu ubacivanjem objekta moći koji se može koristiti protiv Tame, me i Tame poduzimaju sve da ponovno naprave ravnotežu. Na posljf tLu, održavanje ravnoteže, bilo da Svjetlo ili Tama imaju veću moć u našem svijetu, prepušteno je nama, ljudima. Isto koje je postalo poznato kao Mračni izgon, anñeo Tvreal skupio je mage, ratnike i učenjake s Istoka i formirao Bratstvo Horadrima. Ti se ljudi nikada ne bi okupili s tolikom moći da demoni nisu bili pušteni u naš svijet. Daje Tvreal to pokušao učiniti prije no što su Vrhovni zli stigli ovamo, Tama bi pronašla načina da stvori ravnotežu." "To ne objašnjava zašto misliš da ja mogu podići taj mač", rekao je Darrick. Nije se pomakao da to pokuša učiniti. "Čuo sam priče o tebi kad sam stigao u Westmarch", rekao je Taramis. "I počeo sam te tražiti. No prije nego sam ja stigao, ti si nestao. Stigao sam tvoj brod, no nitko nije znao gdje si. Nisam mogao mnogima reći da te tražim jer bi to možda uzbunilo Kabraxisove poslušnike, a tvoj bi život bio izgubljen." Zastao je i pogled ukrstio s Darrickovim. "Što se tiče mača, možda i griješim. Ako griješim, nećeš ga moći uzeti. Nemaš što izgubiti." Darrick je pogledao Elliga Barrowsa. "Tijekom godina prije no što je mač skriven," rekao je starac, "mnogi su ga pokušali uzeti baš kao sad Taramis. Ako u njihovim srcima nije bilo istinskog zla, oni su bili samo spriječeni da uzmu mač." Darrick je pogledao truplo i prosti mač koji je ono držalo. "Je li Hauklinov mač ikada uzet?" "Nikad", rekao je Ellig Barrovvs. "Niti jednom iz njegove ruke. Čak ni ja ga ne mogu pomaći. Ja sam samo njihov zaštitnik. Kao što će moj unuk biti nakon mene." "Pokušaj", požurivao gaje Taramis. "Ako ne možeš uzeti mač, tada sam ja ovdje došao budalaševom stazom i otkrio tajne koje bolje da su ostale skrivene." "Da", rekao je Ellig Barrows. "Nitko tijekom mog životnog vijeka nije došao po mač. Počeo sam misliti da gaje svijet zaboravio. Ili da je demon Kabraxis zauvijek prognan iz našeg svijeta." Taramis je položio ruku na Darrickovo rame. "No demon se vratio", rekao je mudrac. "Mi to znamo, zar ne? Demon se vratio, i mač se treba osloboditi." "A ja sam taj?" upirao je Darrick promuklim glasom. "Moraš biti", rekao je Taramis. "Ne mogu se sjetiti nikoga dru- zbog kojeg si ti pošteñen. To je ravnoteža, Darrick. Potrebe Svjetla uvijek moraju biti uravnotežene s moćima Tame." Darrick je pogledao mač. Smrad štale iza mesnice njegova oca mu se vratio. Ti nikad nećeš ništa postići! derao se njegov otac. Ti si glup i tup i umrijet ćeš glup i tup! Dani, tjedni i godine toga proñoše kroz Darrickovu glavu. Bol mu je ponovo zvonio u tijelu, podsjećajući ga na bičevanja koja je izdržao i nekako preživio. Glas njegova oca često gaje progonio tijekom protekle godine, i on gaje pokušao ugušiti vinom i žestokim pićima, teškim radom i golim razočaranjem. I krivnjom zbog smrti Mata Hu-Ringa. Nije li to bila dovoljna kazna? Darrick je zurio u jednostavan mač koji su stiskale mrtvačeve ruke. "A ako ne mogu uzeti mač?" upitao je Darrick hrapavim glasom. "Tada ću potražiti pravu tajnu", rekao je Taramis. "Ili ću naći drugi način da se borim s Kabraxisom i njegovom prokletom Crkvom proroka Svjetla." No mudrac je vjerovao u njega i Darrick je to znao. Bilo je to gotovo previše za podnijeti. Odgurujući vlastiti strah, postavši otupljen i mrtav iznutra onako kao kad je stajao pred svojim ocem u onoj maloj štali u Hillsfaru, Darrick je krenuo prema mrtvacu. Posegnuo je za mačem. Na nekoliko centimetara od drška mača, njegova ruka se ukoči, a on shvati da ne može ići dalje. "Ne mogu", rekao je Darrick, no nije želio popustiti, očajnički želeći moći podići mač i dokazati daje vrijedan, pa makar i samomu sebi. "Pokušaj", rekao je Taramis. Darrick je gledao svoju ruku kako se trese od napora koji je poduzimao". Imao je osjećaj kao da gura kameni zid. Bolje vrila u njemu, no to nije imalo nikakve veze s mačem. Ti si glup, dječače, i lijen si. Nisi vrijedan vremena ili brige, ili hrane da te držim.

107

Darrick se borio s preprekom želeći da mu ruka prodre kroz nju. Pritisnuo je cijelo tijelo o nju, i osjećao kako izdržava skoro cijelu njegovu težinu. "Ne", odbio je Darrick. '"Ajde momci", pozvao je Ellig Barrows. "Nije vam suñeno." Darrick se upirao za mačem, želeći uznapredovati makar i djelić centimetara ako može. Osjećao je kao da će mu kosti u prstima probiti kroz meso. Bol mu je hrlila kroz ruku i on je stisnuo zube. Trebao sam ti razbiti glavu onog dana kad si se rodio, dječače. Tako ne bipoživio da budeš takva sramota. Darrick se upirao u agoniji. "Odustani", rekao je Taramis. "Ne!" usprotivio se glasno Darrick. Mudrac je posegnuo za njim, hvatajući ga za rame i pokušavajući ga odvući. "Ozlijedit ćeš se, momče", rekao je Ellig Barrovvs. "Ne možeš prisiliti tu stvar." Bol je zatomila Darrickov sluh. Slike Mata kako pada s litice ponovno su mu se vrtjele u mozgu. Krivnja gaje ispunjala, i odjekivala o bezvrijednost koju je osjećao zbog očevih često ponavljanih riječi. Na trenje mislio da će ga bol uništiti, otopiti ga na mjestu. Bio je ukliješten u borbi za mač. Nije ni mislio da se može povući ako želi. Kud će otići kad mu ovo ne uspije? Nije imao odgovora. Tada miran, hladan glas koji je sadržavao samo trunku zadirki-vanja ispuni njegovu glavu. Uzmi mač, skiperu. "Mat?" rekao je glasno Darrick. Bio je tako iznenañen što čuje Matov glas da isprva nije niti shvatio daje pao preko trupla i natukao koljena na zemljanom podu. Instinktivno, ruka mu se obmotala oko drška mača, no on se osvrtao po sjenovitoj kripti tražeći Mata Hu--Ringa. Samo su Taramis i Ellig Barrovvs stajali tu. "Tako mi Svjetla", prošaptao je starac. "Uzeo je mač." Taramis se trijumfalno smiješio. "Kao što sam i rekao da hoće." Darrick je zurio u mrtvaca koji mu je bio toliko blizu. Truplo je bilo neprirodno hladno. "Uzmi mač, Darrick", požurio gaje mudrac. Polako, u nevjerici, ne znajući je li zaista čuo Matov glas, ili je radilo o njegovoj vlastitoj uobrazilji, Darrick je odvukao mač od mrtvog ratnika. Unatoč njegovoj dužini i stranom načinu izrade, mač je udobno ležao u Darrickovoj ruci. Ustao je, držeći ga pred sobom. Nešto u izbrazdanom i tamnom metalu uhvatilo je svjetlo fenjera Elliga Barrowsa, i sijevnulo tupim srebrnim sjajem. Probno, Taramis je posegnuo za mačem, no ruka mu zastane na nekoliko centimetara podalje od njega. "Ja još uvijek ne mogu dotaći oružje." I starac je pokušao dotaći oružje, ali s istim rezultatom. "Niti ja. Nitko od moje obitelji nikad nije mogao dotaći mač. Kad god smo ga pomicali, morali smo pomicati i Hauklinovo tijelo." Tračak tuge zazvučao je u starčevu glasu. Po prvi put, Darrick je shvatio da se, kad uzmu mač, starac i njegov unuk neće imati za što brinuti i što čuvati. Darrick je pogledao u starca. "Žao mije", prošaptaoje. Ellig Barrovvs je kimnuo glavom. "Svi mi koji smo branili mač molili smo da ovaj dan doñe, ovaj dan kad ćemo se osloboditi svoga bremena, no vidjeti da se to stvarno i dogaña - " glas gaje izdao. "Taramis!" viknuo je jedan od ljudi izvana. Zvuk neljudskih i monstruoznih poklika i rezanja dopro je u podrum i prije nego je mudrac krenuo prema magičnim vratima. Darrick je pratio mudraca, žureći se izmeñu polica s namirnicama i vinom. Pratio gaje Ellig Barrovvs s fenjerom. Slabo sivo danje svjetlo koje se ulijevalo kroz vrata podruma označavalo je ulaz. Zvuk ljudi koji se bore, njihove psovke i povici, kao i rezanje i zavijanje stvorova s kojima su se borili, tukli su Darrickove uši dok je trčao zemljanim stepenicama. Kad su izletjeli iz podruma, bio je Taramisu za petama. Čistinu oko kuće, koja je prije nekoliko trenutaka bila mirna i spokojna, sada je ispunjala bitka. Taramisovi su ratnici oformili brzu liniju obrane naspram krvožednih zvijeri koje su salijetale iz šume. "Lezanti", prodahtao je Taramis. "Tako mi Svjetla, Kabraxis nas je pronašao." Darrick je prepoznao stvorenja koja su skovali demoni, no samo iz priča koje su mu pričali na brodu. Niti najednom od svojih puto-

108

Lezanti su bili visoki nešto manje od metar i pol. Imali su ljudsko obličje, no obrnuto okrenuta koljena vuka i debelu kožu guštera. Glava im je takoñer bila oblikovana poput gušterove s izduženom gubicom ispunjenom neravnim zubima i ravnim, iskričavim nozdr-vama. Oči su bile postavljene blizu, pod pramenom vunaste kose, i bile su iznenañujuće ljudske. Ruke i noge bile su im pregoleme i s velikim pandžama. Gušterji repovi, šiljati na krajevima, mlatarali su okolo iza njih. "Strijelci!" viknuo je oštro Taramis zauzimajući položaj i počevši mahati rukama po zraku, opisujući simbole koji su se rasplamsavali u plameni život. Četiri su ratnika uzela velike lukove, stala iza mačevalaca i napela strijele. Svaki je odaslao po dvije strijele, rušeći lezante na njihovu putu prije nego ih je prvi val stvorenja dotakao. Tad su ih mačevaoci stali zadržavati svojim štitovima, posrćući od brzine, snage i težine lezanata. Na čistini je prasnuo zvon mesa koje nalijeće na čelik. "Darrick," rekao je Taramis dok su mu se ruke još pokretale, "čuvaj vrata kuće. Unutra su žene i djeca. Požuri." Darrick je potrčao prema maloj kući, pouzdajući se u ratnike da će mu čuvati leña. Taramis je oslobodio val drhtave sile koji je pogodio središte čopora lezanta, razbijajući ih i tuširajući ih plamenom. Nekoliko tijela koja su se pušila zakvačila su se za stabla ili pali na tlo uz zvuk lomljenja kostiju. Samo ih je nekoliko pokušalo ustati. Strijelci su mirno odapeli još strijela, hladni poput bilo koje posade koju je Darrick vidio. Metar dugačke strijele zabijale su se u oči i grla njihovih neprijatelja i rušili ih. No izgledi nisu bili na strani ratnika. Brojali su dvadeset i šest ljudi, uključujući i Darricka, a moralo je biti barem osamdeset lezanata. Umrijet ćemo, mislio je Darrick, no niti u jednom trenu nije pomišljao na bijeg. Hauklinov mistični mač bio je miran i postojan u njegovim rukama unatoč svojoj dužini na kakvu nije bio sviknut. Zvuk struganja uzbuni Darricka. Okrenuo se na vrijeme da vidi lezanta na krovu kuće kako ga zaskače. Pandže lezanta su se protezale prema njemu. Darrick se sagnuo pred napadom stvorenja, postavivši se dok je i lupajući čeljustima. Izduljena gubica krenula je k Darrickovoj glavi. Parirao je glavi mačem, a zatim nogom udario lezanta u trbuh i prevalio ga. Još uvijek u pokretu, Darrick je koraknuo u stranu i zamahnuo mačem dvorukim zahvatom koji je zabio oštricu u bok stvorenja. Na njegovo iznenañenje, mač je presjekao lezanta, bacajući ga raspolovljenog na zemlju. Dijelovi tijela su se tresli i trzali, a zatim se smirili. Plava energija pucketala je duž mača, a krv lezanta se osušila i oljuštila ostavljajući oštricu čistom. Ljudi su psovali i borili se na čistini, upirući se zadržati nemilosrdne horde stvorenja. Darrick je vidio da su dva čovjeka pala, a bilo je i drugih, ranjenih. Taramis je pustio još jednu munju mistične energije, i dva su lezanta bila prekrivena ledom, smrznuta na mjestu i razbijena pod sječivima ratnika koji su iskoristili njihovu slabost. Uletjevši u kuću, Darrick je pregledao malu sobu ispunjenu rez-barijama i nekolicinom knjiga. Žena Elliga Barrovvsa, sjedokosa i suhonjava kao i sve stare žene, stajala je nasred sobe ruku prekriženih na prsima. Darrick je pogledao široke prozore na prednjem zidu sobe kao i one na sporednim zidovima. Bilo je previše otvorenog prostora. Ne može se nadati da će ovdje moći zaštititi starčevu obitelj. Unuk je cimnuo veliki sag koji je prekrivao pod. "Pomozi mi!" viknuo je. "Ispod se nalazi skrovište." Razumjevši, Darrick je jednom rukom zgrabio sag i povukao, ogolivši kapak ispod tkanine. Mnogi domovi duž granice koju su često prelazila barbarska plemena i haračila, bili su izgrañeni sa skrovitim rupama. Obitelji su se mogle zaključati ispod kuća i živjeti danima na hrani i vodi koje su tu bile pohranjene. Spretni dječakovi prsti pronañoše skrivenu kvaku i kapak se otvori. Darrick zavuče mač ispod ruba kapka i podigne ga, otkrivajući ljestve koje su se nalazile ispod. Dječak je uzeo fenjer s poda i posegnuo prema starici. "Hodi, bako." "Ellig", šapnulaje starica. "On bi želio da vi budete na sigurnom", reče joj Darrick. "Što Nevoljko, starica dopusti svojem unuku daju odvede na skrovito mjesto. Darrick je čekao dok oboje nisu bili ispod, a zatim zatvorio kapak i navukao nazad sag. Iza njega se razbije staklo. Ustao je s mačem u ruci kad je lezant zaurlao kroz razbijeni prozor i bacio se na njega. Unutar kuće bilo je malo prostora za kretanje. Darrick je prebacio mač u desnu ruku, hvatajući ga tako da mu je išao niz ruku do lakta i ispod. Lijevu je ruku ostavio iza leña, ali spremnu, dopuštajući svojem tijelu da prati liniju mača.

109

Lezant je posegnuo za njim. Darrick je zamahnuo mačem ne dopuštajući mu da se zanese iza njegova tijela, držeći ga precizno i čvrsto kako gaje naučio Maldrin, koji je bio jedan od najboljih koje je Darrick ikada vidio u prljavim unutrašnjim borbama. Darrick je oštricom odbio pandže lezanta na jednu stranu, a zatim zamahnuo tijelom unazad na drugu stranu, obrćući mač koji mu se još uvijek nalazio uz ruku, i posjekao stvorenje preko lica. Lezant je posrnuo unazad jednom rukom držeći ranjeno oko i vičući od bola. Darrick je koraknuo naprijed, držeći mač uza se i ponovo zasjekao lice stvorenja. Prije nego se ono moglo povući, odrubio mu je glavu s ramena. Dok se odrubljena glava još kotrljala preko drvenog poda, drugi je lezant provalio kroz vrata, a treći je ušao kroz prozor koji je gledao na bunar i štalu. Iako mu je dah parao grlo, Darrick se osjećao mirnim i usredotočenim. Parirao je koplje kojim je prvo stvorenje vladalo iznenañujućom vještinom. Uhvatio je dršku koplja pod lijevu ruku i prihvatio ga lijevom šakom. Držeći lezanta kopljonošu tako što je držao njegovo koplje, Darrick se okrenuo, ispustio mač, preokrenuo ruku i uhvatio oružje u normalan hvat prije nego je palo, te odsjekao ruku drugog lezanta. Lezant-kopljonoša grunuo je naprijed, pokušavajući srušiti Darricka preko podstavljene klupe. Darrick je povukao koplje tako da mu se vrh zabio u zid iza njega i zaustavio lezanta. Otpuštajući koplje, stupio je naprijed znajući da mu se jednoruki lezant ponovno približava s leña. Posjekao je lezanta pred sobom, otfikarivši mu glavu ijedno rame. Zaprepastila gaje oštrina mača. S mačem još u po- Energija ponovno zapucketa duž oštrice. Prije no stoje Darrick stigao nogom skinuti lezanta s oštrice, plavi su plamenovi eruptirali na mjestu gdje je sječivo probolo prsa stvorenja i proždrali ga u bljesku. Pepeo je padao na tlo pred Darrickovim zaprepaštenim očima. Prije no što se stigao oporaviti, sljedeći se lezant zavitlao kroz razbijeni prozor koji je gledao prema štali. Darrick je uspio izmaći šaci punoj pandži koju je lezant hitnuo na njega, no dohvatio gaje udar naboja stvorenja. Odletio je unazad, posrnuvši natraške kroz vrata. Nije mogao povratiti ravnotežu pa je pao na trijem. Uspravio se na noge kad je lezant ponovno ispustio naboj. Ovaj se put sagnuv-ši, Darrick je zasjekao sječivom preko slabina stvorenja odsijecajući mu obje noge. Trup lezanta odletio mu je preko glave i sletio u blato pred trijemom. "Oni idu na mač, Darrick!" viknuo je Taramis. "Bježi!" Iako je shvatio daje ono stoje mudrac rekao bilo istina, Darrick nije mogao bježati. Nakon stoje izgubio Mata u Taurukovoj luci, i samoga sebe tijekom većeg dijela prošle godine, nije više mogao bježati. "Ne", rekao je Darrick podižući se na noge. "Nema više bje-žanja." Ponovno je čvrsto uhvatio mač osjećajući kako obnovljena energija kola kroz njega. Za tren se isušila sva njegova nesigurnost. Nekoliko lezanata se probilo pored prostrtih tijela ratnika koji su se borili protiv njih. Gotovo polovina Taramisove grupe ležala je na zemlji. Većina, bio je siguran Darrick, neće više ustati. Darrick je dočekao bića koja su ispražnjavala naboj i podigao mač objema rukama. Sedam ih je išlo na njega, smetajući jedan drugomu. Energija je treperila duž oštrice mača. Zamahnuo je na svoje neprijatelje koji su mu nailazili na dohvat, zasjekao u njih, a zatim stupio kroz prazninu ispunjenu uzvrtloženim pepelom koji su ostavljali mistični plamenovi. Tri su poginula u tom napadu, no došla su još četvorica. Zauzevši novi položaj i prebacujući mač u rukama kao da je vježbao s njime cijeloga života, Darrick ih je zasjekao i odrubio glavu, dvije ruke i nogu, a zatim zario mač u još dva stvorenja te i njih okrnjio, bušeći im srca začaranom oštricom i gledao kako se rasprskavaju u lomači iza koje je ostalo spaljeno tlo. Oporavljeni prizorom Darrickove moći protiv lezanata, ratnici su povratili svoj čelik i svoju hrabrost te napali svoje neprijatelje obnovljenom jakošću. Cijenaje bila visoka, za ljude koji su padali na mjestu, no lezanti su umirali brže. Taramisove i čarolije Elliga Ba-rrowsa davale su takoñer svoj obol na stvorenjima koja su skovali demoni. Palile su ih, smrzavale i izvrtale u odvratne nakaze. Darrick se nastavio boriti, vučen žeñi za krvlju koja gaje palila. Bio je dobar osjećaj biti tako siguran u sebe, u ono što radi i u ono što treba učiniti. Sjekao je, rezao i probadao, probijajući se kroz lezante koji su, činilo se, bili privučeni njemu. Djelićem oka vidio je lezanta kako sa strane juri prema Elligu Barrowsu ne dajući starcu nikakva upozorenja. Znajući da neće stići do starca na vrijeme da spriječi napad stvorenja, Darrick je promijenio stisak na maču i bacio ga poput koplja ne razmišljajući što radi, kao daje to nešto što je već nekoliko puta učinio. Mač je bljesnuo preko razdaljine i zario se u lezantova prsa. Sječivo je zaustavilo stvorenje, a zatim se zatreslo u njegovim prsima dok su se ponovno skupljale magične skrletne energije. Uz iznenadni bljesak, lezant se pretvori u pepeo. Mač padne šiljkom naprijed na zemlju i zabije se.

110

Refleksno, Darrick pruži ruku za oštricom. Oružje ponovno zadrhti, zatim se cimne iz zemlje i poleti mu nazad u ruku. "Kako si to znao učiniti?" upitao gaje Taramis. I sam šokiran, Darrick je zatresao glavom. "Nisam. Jednostavno se - dogodilo." "Tako mi Svjetla," rekao je Ellig Barrows, "ti si onaj koji je predodreñen za Hauklinov mač." No Darrick se u svojoj glavi sjećao Matova glasa. Da Mat nekako nije bio tamo, Darrick je bio siguran da nikada ne bi mogao podići oružje. Okrenuo se i pregledao bojno polje, ne vjerujući da je pokolju koji je nekako preživio skoro u potpunosti nestalo traga. "Hajde", rekao je Taramis i krenuo pomoći svojim ljudima. "Ne možemo ostati ovdje. Kabraxis nas je nekako otkrio. Morat ćemo "A što onda?" upitao je Darrick i pospremio mač za svoj pojas pa uhvatio vrećicu s ljekovitim sastojcima koju mu je mudrac dobacio. "Tada ćemo ići za Bramwell", odgovorio je Taramis nadglasavajući lelek ranjenih ratnika. "Kabraxis zna da mi sad imamo Bijeso-oluju, a ja nikad nisam bio čovjek koji se skriva. Osim toga, sad kad imamo mač, demon ima sve razloge da nas se boji." Iako je znao da su ga mudračeve riječi trebale uvjeriti, i iako mu je moć sadržana u maču potaknula dosta samopouzdanja, Darrick je znao da ih potraga još uvijek može sve odvući u smrt. Ratnici koji su danas pali i neće se više podići, bili su okrutni podsjetnik na to. Otvorio je torbu s ljekovitim tvarima i pokušao pomoći onima koji su još živjeli. No zbunjenost je još uvijek prebivala u njegovim mislima. Ako sam ja onaj koji je odreñen za Hauklinov mač, zašto ga onda nisam odmah mogao podići? I odakle je Matov glas došao? Osjećao je da su ta pitanja važna, no nije znao odgovore. Oštro se bacio na posao, očajnički pokušavajući ne misliti predaleko u budućnost. i jeban ,-avrh sjevernog brijega koji se sterao nad Bramvvellom i Crkvom proroka Svjetla najugu, Darrick je dalekozorom, koji je uspio zadržati čak i tijekom prošle godine, pregledavao impozantno zdanje. Udaljena pola kilometra, crkva je bila osvijetljena, okićena fenjerima i bakljama dok su vjernici nastavljali svoje hodočašće u kompleks. Dalje u luci, nekoliko je brodova ostalo takoñer osvijetljeno. Zajedno s prilivom vjernika koji su željeli okušati sreću hodajući Putem snova, i krijumčari su uvidjeli priliku da zadobiju financijsku korist dobavljajući stanovništvu švercanu robu. Stražari su ostajali uz brodove cijelo vrijeme, pa ipak nije bilo neobično da neki od njih napadnu i prepadnu gusari. Lopovi su izabrali džepove vjernika i pljačkali ih u uličicama. Bramvvell je brzo postajao jedan od najopasnijih lučkih gradova u Zaljevu Westmarcha. Darrick je spustio dalekozor i protrljao bolne oči. Grupi je trebalo skoro tri tjedna da doñe do Bramwella, putujući dolje sa sjevera. Činilo se da im je zima bila za petama, dolazeći u hladnim naletima vjetra. Sedam je ljudi umrlo pri domu Elliga Barrowsa, a još dva su bila trajno osakaćena tijekom napada lezanata te nisu mogla nastaviti. Od izvorne grupe lovaca na demone Taramisa Volkena ostalo je sedamnaest ljudi. Sedamnaestorica, promrmljao je Darrick dok je hladan zrak rezao šumu oko njega, protiv stotina ili možda tisuća koje Kabraxis ima u crkvi. Omjer je bio zastrašujuć, i činilo se da njihovi izgledi za uspjeh niti ne postoje. Čak niti vojska ne bi imala izgleda. A ipak, Darrick se nije mogao okrenuti. U njemu više nije bilo straha, a niti predosjećaja. Tijekom posljednja tri tjedna, u glavi mu ie bio elas nieaova oca - tiiekom buñenia i oriie no što bi zasoao —.. koji muje govorio koliko je bezvrijedan. Njegovi su snovi bili noćne more, petlja odsječaka dogañaja koji su isparavali u maloj staji iza mesnice. Najgora su bila sjećanja na Mata Hu-Ringa koji mu donosi hranu i lijekove, Mata koji je bio tamo da mu da do znanja da nije sam - ipak cijelo je vrijeme bio zarobljen, dok nije uspio pobjeći. Grmlje se zakomeša iza Darricka. Lagano se pomakao, a ruka muje pala na dršku dugog mača koji se nalazio preko njegovih bedara. Sječivo je bilo golo i spremno dok je on uranjao u duge sjene noći koja se približavala. Zatamnjeno sunce, tanka šnita okera i jantara, poput pjene na blijedom pivu, visjelo je na zapadu. Posljednji ostaci dana bacali su srebrnasti odsjaj na luku, čineći da brodovi i čamci izgledaju poput dvodimenzionalnih izrezaka na vodi. Svjetlo gotovo da se i nije prostiralo gradom. Činilo se da uopće ne dodiruje Crkvu proroka Svjetla.

111

Darrick je polako ispustio dah da ga se ne čuje. Potpuno je ispraznio pluća da može uzeti pun udah ako ustreba krenuti u akciju. Lovci na demone tijekom posljednja dva dana ulogorili su se u šumi visoko u planinama i nitko ih nije uznemiravao. U višim predjelima, gdje su se oni nalazili, gdje ih je mogla doseći hladnoća, dotjerana je lovina iz podnožja kraj grada od šatora koji se prostirao izvan Branrvvella i koji je bio povelik. Možda je to samo jelen, mislio je Darrick. Tada je odbacio tu mogućnost. Zvuk koji je čuo bio je previše miran, previše odmjeren. "Darrick", viknuo je Rhambal. "Da", javio se Darrick tihim glasom. Prateći zvuk Darrickova glasa, Rhambal mu se prišulja. Ratnik je bio velik čovjek, no kroz šumu se kretao tiho poput šumskog stvorenja. Četvrtasto podrezana brada uokvirivala muje široko lice. Imao je posjekotinu od pandže lezanta preko nosa i ispod lijevog oka koja tijekom tri tjedna još nije sasvim zacijelila. Izlaganje oštrom vremenu i nemogućnost stvarnog odmora usporavali su zalječivanje. Nekolicina drugih ratnika takoñer je nosila slične tragove. "Došao sam po tebe", rekao je Rhambal. "Radije bih ostao ovdje", odvratio je Darrick. Veliki je čovjek oklijevao. Unatoč činjenici da je Darrick bio jedini meñu njima koji je upoznavanjem ostalih ratnika činio gaje sumnjivim pred njima. Da nije bilo vodstva Taramisa Volkena, Darrick je mislio da bi ga ratnici napustili ili ga prisilili da ode. Naravno, bez Taramisa Volkena, plan da se upadne u Crkvu proroka Svjetla bio bi napušten. Samo su ih Taramisova karizma i njegova nepokolebljiva hrabrost vodile naprijed. "Taramis se vratio iz grada", rekao je Rhambal. "Želi da se svi okupe na razgovor. Misli da nam je našao put u crkvu." Darrick je znao da se lovac na demone vratio. Prije manje od sat vremena vidio je Taramisa kako se penje uz planinu. "Kada idemo?" "Večeras." Odgovor nije iznenadio Darricka. "Što se mene tiče, ja sam spreman da to učinimo", rekao je Rhambal. "Kad smo već prešli sav taj put od sjevera gonjeni noćnim morama, spreman sam na ovaj ili onaj način sa svime time svršiti." Darrick nije odgovorio. Noćne more su bile konstanta u životima svih njih. Iako su Ellig Barrows i Taramis pažljivo stvorili štit oko grupe koji je sprječavao da ih Kabraxis vidi na daljinu, svi su znali da su im životi bili izgubljeni ako budu uhvaćeni. Demon ih je identificirao. Nekoliko puta tijekom posljednjih tjedana, jedva su izmakli patrolama ratnika kao i hordama bića koja su skovali demoni koje su ih progonile. No, grupa nije uspjela pobjeći noćnim morama. Taramis je rekao daje siguran da su noćni užasi pobuñeni podmuklom vradžbinom koju nisu mogli izbjeći. Nijedan ratnik iz grupe nije ju izbjegao, a danak su uzela tri tjedna besanih noći i privatnih paklova. Nekoliko je ratnika čak mislilo da su noćne more prokletstvo kojeg se nikada neće moći osloboditi. Palat Shires, jedan od najstarijih ratnika medu njima, pokušao je napustiti grupu jer nije mogao podnijeti ono, što god to bilo, što ga je proganjalo. Darrick je čuo šaputanja daje Palat nekoć bio gusar, i okrutni ubojica kakva bi se svatko bojao, dok Taramis nije istjerao nižeg demona koji se ušuljao u Palatov um iz začaranog oružja koje je nosio i zbog kojeg je skoro poludio od krvožednosti. Ipak, iako je Palat si nikada nije uspio istinski oprostiti ubojstva i sakaćenja koja je počinio. No prisegao je Taramisovoj stvari. Tri dana nakon stoje napustio grupu, Palat se vratio. Po njegovom oronulom izgledu, svi su znali da nije uspio pobjeći noćnim morama. Dva dana kasnije, u mirnim satima blizu zore, Palat je zasjekao svoja zapešća i pokušao se ubiti. Samo akcija jednog od ratnika, koji nije mogao spavati, spriječilaje Palatovu smrt. Taramis je zaliječio starog ratnika koliko je mogao, a zatim su se skrili na četiri dana zbog oluje te da dopuste Palatu da povrati izgubljenu snagu. "Hajde", rekao je Rhambal. "Ima gulaša u loncu, a Taramis je donio štruca kruha i putra s medom. Ima čak i vreća kolača od jabuka jer je bio tako darežljivo raspoložen." Široki cerek razdijeli ratniko-vo lice, no nije uspio sakriti umor koji se na njemu vidio. "Stoje sa stražom?" upitao je Darrick.

112

"Već smo treću večer ovdje", rekao je Rhambal. "Nitko nam nije prišao za to vrijeme. Nema razloga misliti da će se tako nešto dogoditi u sljedećih sat vremena." "Odlazimo u sljedećem satu?" Rhambal je kimnuo glavom i zaškiljio prema smiraju dana. "Čim se spusti prava noć i prije nego izañe pun mjesec. Samo bi budala ili očajnik bio vani u hladnoći ove noći." Nevoljko, jer to je značilo da će biti u blizini ratnika i vidjeti štetu koju im je učinilo teško putovanje i besane noći, Darrick je ustao i krenuo kroz gustiš, penjući se uzbrdo. Debelo drveće zaustavljalo je većinu sjeverca koji je pustošio planinom. Logorište je bilo okrenuto na zapad prema slijepom prolazu od kamenja pored planinskog vrha. Slijepi prolaz bio je mala ćelija od kamena koja je stršila iz šikare i borovih stabala koja je povijao vjetar. Logorska je vatra bila to samo po imenu. Plamenovi nisu milili oko hrpe drveta da ugriju ratnike koji su tu bili okupljeni. Hrpa narančastih ugaraka koja je ležala nasred bijelog i sivog pepela odagna-valaje samo tračak hladnoće. Lonac zečjeg gulaša u ugljevlju povremeno bi zakrčkao. Ratnici su sjedili oko logorske vatre, no bilo je to više zato stoje V*l]r» taVn mciln mlpctil 11 cllif»r\r*m nrnlaTii r\ortr\ i da bi žeravica mogla odagnati hladnoću. Konji su stajali u dnu kanjona. Njihov dah zasipavao je zrak sivim oblačcima, njihovi dugi prekri-vači bili su smrznuti. Životinje su ispunjavale slijepi prolaz vonjem vlažna konja. Jele su dugu travu koju su ratnici za njih ranije požnjeli. Taramis je sjedio najbliže logorskoj vatri. Noge je bio prekrižio pod sobom. Slabi narančasti sjaj žeravice skinuo je sjene s njegova lica i davao mu grozničav izgled. Njegove su se oči srele s Darricko-vim i on je kimnuo glavom u znak pozdrava. Držeći ruke iznad žeravice, mudrac je rekao: "Ne mogu jamčiti uspjeh našeg večerašnjeg pohoda, no reći ću vam daje dolje u Bram-wellu toplije nego stoje gore na ovoj planini." Ratnici su se nasmijali, no bilo je to više iz pristojnosti nego zbog humora. Rhambal sjedne pored Darricka, i podigne dvije limene šalice iz njihovog bijednog spremišta kraj vatre. Krupni ratnik je uronio obje šalice u gulaš koji su napravili od povrća i lišća koje su mogli pronaći i tri nepažljiva zeca ulovljena netom prije zalaza sunca. Izvukavši šalice iz lonca s gulašem, Rhambal je povukao velikim prstom duž njihovih rubova da ih očisti, a zatim gurnuo prst u usta. Unatoč umoru i osjećaju mučnine koji se lijepio za njega, Darrick je prihvatio šalicu gulaša zahvalnim kimanjem glavom. Toplina gulaša prolazila je kroz lim šalice na njegove ruke. Držao ju je neko vrijeme samo upijajući toplinu, a zatim stao piti prije no što se previše ohladi. Komadići zečjeg mesa u gulašu bili su čvrsti i žilavi. "Pronašao sam put u crkvu", obznanio je Taramis. "Tako bi veliko mjesto", promrmljao je Palat, "trebalo biti puno rupa kao moje čarape." Podigao je jednu od čarapa koje je sušio na štapu kraj logorske vatre. Tkanina je bila puna rupa. "Puna je rupa", složio se Taramis. "Prije godinu dana gospodar Sayes je došao u Bramvvell i započeo iz karavane Crkvu Crnoga puta. Taj krug grañevina koje sada čine crkvu sagrañen je u sekcijama, no sagrañen je dobro. Tajni prolazi poput saća prolaze kroz crkvu. Koriste ih gospodar Sayes i njegovi akoliti kao i stražari. No, crkva je dobro čuvana." "Stoje s odvodima?" upitao je Rhambal. "Pričali smo o tome da "Najamnici čuvaju ulaze u odvode", odgovorio je Taramis. "Takoñer čuvaju i podzemne opskrbne putove u zgradu." "Pa gdje je onda taj prolaz o kojem si pričao?" upitao je Palat. Taramis je uzeo mali garavi štap iz umirućih ugaraka. "Sagradili su crkvu previše brzo i preveliku. Nisu predvidjeli mjesta za kasno-proljetne naplavine. Sve zgrade duž obale, uključujući nove izvore koji opskrbljuju bazene i rezervoare vode unutar crkve, stvaraju probleme." Mudrac je nacrtao nekoliko nepravilnih linija da prikaže rijeku, a zatim veliku pravokutnik kraj nje. Dodao je još jedan mali kvadrat koji je probijao u rijeku. "Tu gdje crkva visi nad rijekom," nastavio je Taramis, "velika je ograda uz koju vjernici nestrpljivo čekaju da doñu na sljedeću službu kao i da pogledaju na grad i budu impresionirani veličinom crkve, rijeka je erodirala obalu i podlokala grañevne potpornje značajno ih oslabivši." Prihvativši komad kruha namazan mednim maslacem koji mu je ponudio Rhambal, Darrick je slušao Taramisa i mahinalno jeo. Njegov je um bio ispunjen planom koji je mudrac crtao na tlu, opisujući i upirući prstom u detalje koji su se otkrivali. "Jedan od većih problema koje su imali dok su gradili tu ogradu, i to više iz taštine nego zbog nečeg drugog," nastavio je Taramis, "bio je taj što su potpornji za ogradu morali biti položeni tako da obilaze jedan

113

od starih odvodnih sustava kojeg je crkva prerasla. Iako crkva izvana može izgledati dotjerano i dovršeno, zemlja ispod nje nije puno popravila močvarno tlo koje je nagnalo lokalno stanovništvo da ne gradi na njemu." "I, što misliš?" upitao je Palat. Taramis je gledao u crtež slabo osvijetljen narančastim sjajem žeravice. "Mislim da ćemo uz malo sreće i uz krañu jednog od onih brodova večeras ući u crkvu i izvršiti diverziju." "Večeras?" upitao je Rhambal. Mudrac je kimnuo glavom i pogledao gore srećući pogled svakog muškarca pred sobom. "Ljudi s kojima sam danas poslijepodne razgovarao dolje u bramwellskim krčmama kažu da službe u crkvi traju "To nije nešto što se često vidi", primijetio je Corrigor. "Obično čovjek koji radi na polju ili u ribarskom čamcu traži toplo i suho mjesto da se sklupča nakon smiraja sunca. Ne želi crkvenu službu." "Većina crkvenih službi", rekao je Taramis, "ne daje ozdravljenje ili sreću koja čovjeku donosi ljubav, bogatstvo ili moć." "Istina", složio se Corrigor. "Znači, idemo večeras", zaključio je Taramis. "Osim ako meñu nama ima nekih koji bi radije čekali drugu noć." Dok je to izgovarao, pogledao je u Darricka. Darrick je zatresao glavom, a i svi drugi ljudi su odgovorili isto. Svi su bili umorni od čekanja. "Odmarali smo se sinoć", rekao je Rhambal. "Ako se budemjoš odmarao, postat ću malo nervozan." "Dobro." Taramis se nasmiješio mračno, bez veselosti i s možda natruhom straha. Unatoč mudračevoj predanosti lovu na demone i gubitku obitelji, još je uvijek bio dovoljno čovjek da se boji onoga što su se spremali pokušati. Tada im je, smirenim i odmjerenim glasom, Taramis izložio plan. Rijetka magla prekrivala je rijeku, no fenjeri i baklje duž obale i na brodovima u pristaništu ispred skladišta i krčmi palili su krpe vlažnih, pamučasto sivih oblačaka. Glasovi muškaraca nadjačavali su zvuk vjetra u jarbolju i otpuštenim namotaj ima jedara. Drugi su muškarci pjevali ili izvikivali prostačke doskočice i šale. Kameni mostovi prelazili su rijeku na dva mjesta, a oba su bila puna ljudi koji su prelazili s jedne obale na drugu u potrazi za hranom ili pićem. Neki su od ljudi bili turisti koji su ubijali vrijeme dok se crkva ne otvori i ne otpočne nova služba. Drugi su bili lopovi, trgovci i stražari. Prostitutke su bile najglasnije. Izvikivale su ponude mornarima i ribarima koji su bili na svojim čamcima. Darrick je uz obalu pratio Taramisa prema teretnom brodu koji je mudrac izabrao kao njihovu metu. Plavi lahor bio je kratak, ružan teretni brod koji je zadržao užegli miris kitovog ulja. Darrick je znao da niti jedan morski vuk ne bi želio biti na njemu jer je bio takva smrdljiva prdekana, no maloj je posadi mogao jamčiti pristojnu žara- Trojica ljudi ostala su na palubi malog teretnog broda. Kapetan i ostatak posade otišli su u krčme duž Ulice dokova. No pomno promatranje posade otkrilo je da su i na brodu imali bocu, te da su se okupili na krmi da piju. Darrick je znao da lopovi i krijumčari u Bramwellu ne bi htjeli teret s Plavog lahora. Bačve kitovog ulja bile su preteške da se lako ukradu i da se s njima pobjegne iz luke. Ne usporavajući korak, Taramis je stigao do mostića koji je vodio do teretnog broda. Mudrac je krenuo mostićem bez zaustavljanja. Darrick gaje pratio. Srce mu je brzo lupalo u prsima dok su mu čizme udarale o drvenu rampu. Tri mornara okupljena na krmi teretnog broda okrenula su se istog trena. Jedan od njih zgrabio je fenjer koji se nalazio na stoliću i zasvijetlio prema njima. "Tko to ide?" upitao je mornar s fenjerom. Ostala dva mornara uzela su mačeve u ruke i stala u obrambeni položaj. "Orloff, rekao je Taramis krećući prema njima bez oklijevanja. Darrick se odvojio od mudraca pregledavajući jarbolje i donijevši u tren oka odluku koja jedra da iskoristi i kako ih je najbolje osloboditi. Samo još četiri čovjeka meñu mudračevim ratnicima imali su stvarnog iskustva na brodovima s jarbolima, a svi znatno manje nego on. "Ja ne poznam nikakvog Orloffa", rekao je mornar s fenjerom. "Možebitno si se uputio na krivi brod, druškane." "Uputio sam se na pravi brod", uvjeravao je Taramis čovjeka. Približio im se hodajući sigurnim korakom. "Kapetan Rihard zamolio me da svratim s ovim paketom." Podigao je bocu prekrivenu kožom. "Rekao je da će to biti nešto da vas ugrije na noćnoj studeni."

114

"Ne poznajem nikakvog kapetana Riharda", rekao je mornar. "Došli ste na krivi brod. Najbolje je da se nosite." Do tog trenutka Taramis je bio meñu njima. U zraku je nacrtao magični simbol. Sir^bol je zasvijetlio smaragdnozelenim životom, zatreperio i nestao. Prije no stoje posljednja boja nestala, drhtavi zid sile eksplodi- TC\c\ if1 nrpm^ trnnpi mnrncira i crnčin i Vi ci/o t-it-^l-'z-v 1/nnana m-r-^nAn. razbijajući ih poput lišća na žestokom pljusku. Mornar koji je nosio fenjer nastavio gaje držati i pao je u luku preko rijeke poput kometa s nebesa dok nije, uz glasan pljusak, nestao u vodi. U isto vrijeme, na signal vradžbine koju je Taramis upotrijebio, Rhambal je zapalio uljem natopljen zid jednog od većih skladišta s južne strane rijeke kako bi odvratio pažnju. Plamenovi su procvjetali uz stranu skladišta uzbunjujući desetak ljudi koji su živjeli u susjedstvu. U nekoliko sekundi, dok su još trojica mornara padala preko krme Plavog lahora, halabuka i povici zbog vatre ispunili su ulice i obale s obje strane rijeke. Kada su mornari izronili, nisu dobili puno podrške u svojim teškoćama. Palat se pridružio Taramisu na krmi s percima strijele i niti luka uz uho. Mornari su shvatili poruku i zaplivali prema obali. "Spustite ta jedra", naredio je Darrick. Sad kad su bili u akciji, s malo izgleda da se vrate, krv mu je pjevala u venama. Dio njega vratio se u život nakon godine pokušaja da ga umrtvi. Sjetio se prošlih vremena kada je s Matom jurio po palubi broda da se pripreme za bitku ili da odgovore na iznenadni napad. Četiri ratnika koja su imala mornarskog iskustva se razdvojiše. Jedan je otišao do krme da preuzme kormilo, a ostali su stali puzati uz jarbolje. Darrick se uz jarbolje peo poput majmuna. Svi su mu se pokreti vraćali iako su prošli mjeseci otkako se penjao po brodu. Hauklinov mistični mač udarao ga je po leñima dok se penjao. Sablja je bila dovoljno kratka daje drži u koricama na boku, no dugački se mač činilo prikladnijim objesiti preko ramena. Kad se uspeo uz jarbolje i dosegao namotana jedra, svojim nožem presjekao je uredno zavezane konopce. Njegova mornarska duša požalila je gubitak konopaca koji su uvijek bili potrebna roba na brodu na moru, no znao je da im oni više ne trebaju. Dok je o tom razmišljao, prisjetio se onoga stoje Taramis imao u planu za teretni brod i to gaje još više rastužilo. Mali brod nije bio bogzna što, ali bio je u plovnom stanju i imao je svrhu. Kad se uspeo na vrh jarbola, i kad su sva jedra pod njim bila ratnika - Rhambal će im se pridružiti za nekoliko trenutaka - bila su zabavljena donošenjem malih bačvi s kitovim uljem iz skladišta. Plavi lahor plovio je s malim i s velikim bačvama ulja jer bi mu inače trebao kolotur da ih dopremi na palubu. Darrick je skliznuo niz jarbolje, doskočivši na palubu s visoko podignutim rukama. "Povežite ta jedra najednom mjestu. Požurite." Pogledom je pregledavao riječni vez. Tri mornara koja je Taramis srušio preko ruba teretnog broda dosegnula su riječnu obalu i zazivala druge mornare i gradsku stražu. Uglavnom su ih ignorirali. Vatra na skladištu bila je važnija jer ako se proširi, grad bi mogao biti u opasnosti. Promatrajući plamen koji je dugačkim jezicima lizao nebo nad skladištem i vežući jedra, Darrick je znao da on ne bi mogao izdati naredbu da se zapali zgrada kao stoje to Taramis učinio. Ljudi koji su bili vlasnici skladišta nisu učinili ništa loše kao niti ljudi koji su u njemu skladištili svoju robu. To je nužno zlo, rekao im je mudrac svima. Niti jedan od ratnika nije ukazao ni na kakav problem glede plana. "Darrick", pozvao gaje Taramis s brodske krme. Bio je skinuo svoj vanjski kaput i otkrio narančaste Vizjerei halje sa srebrnim mističnim simbolima. "Da!" viknuo je Darrick. "Jesu li jedra spremna?" "Da", odgovorio je Darrick dovršavajući zadnji čvor i bacajući pogled na druge ratnike koji su radili na platnima. Oni su bili sporiji od njega, no posao je bio obavljen. "Gotovi ste." Ponovno je pogledao u ostale ljude. "Spremite se, momci. Ovo će biti brzo ako ga uspijemo povući." Taramis je progovorio, a riječi koje je upotrijebio zazvučale su poput rezanja. Niti jedno ljudsko grlo nije bilo načinjeno za takve glasove. Darrick je bio siguran daje mudračeva vradžbina potjecala od najranije magije koju su u svijet donijeli demoni meñu Vizjereije. Neki magi i čarobnjaci su vjerovali daje čaranje bilo čišće na starom jeziku koji je bio prvi naučen. Lelujavi odraz skladišta u plamenu širio se preko uzburkane površine rijeke. Druge sjajne točkice širom obale takoñer su se re-

115

koji je ležao izmeñu teretnog broda i crkve. Oštri povici bili su nošeni vjetrom prema vodi kao stoje zvuk i inače bio. U blizini skladišta oformio se špalir s kantama. Unatoč svojoj spremnosti, Darrick je gotovo bio zbačen s nogu kad je Taramisova vradžbina zazvala divlji vjetar sa zapada. Platna su se napela i zapucala nad glavama dok su se jedra punila. Jedra su se napunila magično zazvanim vjetrom i brod je krenuo naprijed, sijekući rijeku protiv struje. i bt>a ogonjen naglim naletom vjetra, Plavi lahor plovio je uzvodno uz rijeku. Iznenadni pokret uhvatio je trojicu ratnika nepripremljene i oni su pali na palubu. Bačve s uljem su se prevrnule i kotrljale stvarajući kratkotrajnu opasnost dok se kobilica broda podizala. Jedan od ratnika skoro se prevrnuo kroz otvoren prostor u ogradi na mjestu gdje je otpala rampa za ukrcaj, no uspio se zaustaviti nedaleko nje. "Uhvatite se za nešto!" Darrick je nadvikivao gromoglasni vjetar obraćajući se ostalim ratnicima koji su radili s jedrima. Pružio se da se objesi na užad i održi cijelo jedro na vjetru. Za ljude koji su uvježbani na brodu trebalo je samo malo rada. Taramisov vjetar uhvatio je teretni brod pod pravim kutom i on je ubrzavao rijekom. Brodovi u blizini ljuljali su se na vezu, a mala jedrilica koja se koristila za prijevoz robe preko rijeke bila je otpuhana. Jedra su ležala na vodi. "Kormilo!" viknuo je Darrick gledajući kako se Plavi lahor zastrašujućom brzinom približava niskoj barci. "Da!" viknuo je Farranan. "Oštro udesno, k vragu, ili ćemo se zabiti usred broda!" naredio je Darrick. "Oštro nadesno", odgovorio je Farranan. Istog je trena teretni brod skrenuo. Lijevi bok očešao je nisku barku, lagano se izdignuvši iz rijeke uz krckanje greda. Darrick se nadao daje većina slomljenih greda pripadala barki. Viseći na užadi privezanoj za jedra, promatrao je kut barke koja je promicala pod teretnim brodom. Pramac čamca i drugi kut izlazili su iz vode. Kutije, sanduci i lučki radnici padali su u vodu. Dva fenjera su takoñer pala u vodu. Oba su utrnula čim je voda dotakla plame- Tada je teretni brod bio iza barke, krećući se bez zapreka kroz kanal sredinom rijeke. Ostali su brodovi bili postavljeni tako blizu jedan drugomu da nije bilo puno prostora za navigaciju izmeñu njih. Darrick je vidio iznenañena lica nekoliko mornara koji su s viših brodova zurili dolje na malo teretno plovilo. "Otvori to ulje", naredio je Taramis. Mornari su sjekirama razbili bačve s uljem i prolili tamnu tekućinu po pramčanoj palubi. Kitovo ulje bilo je gusto i teklo je sporo, poput krvi čovjeka koji je gotovo iskrvario. Kada je teretni brod prošao pored mosta koji je označavao kraj lučkog područja, Darrick je na vrijeme pogledao da vidi kako Rham-bal pada s mosta. Ratnik je očajnički posegnuo za jarboljem koje je promicalo, uhvatio se za njega i udario o mrežu užadi, a zatim se za-njihao u najbliže jedro i skliznuo na palubu. Sletio je tvrdo, na leña. "Jesi li u redu?" upitao je Darrick nudeći mu ruku. Vjetar je urlao oko njih, a paluba je škripala. "Ništa nije povrijeñeno osim mog ponosa", rekao je Rhambal primajući Darrickovu ruku. Ratnik se osovio na noge i trznuo. "I možda moje stražnjice." Pogledao je nazad na goruće skladište. "E, to će biti dosta za odvraćanje." "Već je sasvim dovoljno potrajalo", odgovorio je Darrick gledajući u gustu sirupastu tekućinu koja je prekrivala pramac. "Ako uspijemo doći do potpornja o kojimaje Taramis govorio", rekao je Rhambal. "Stići ćemo tamo", rekao je Darrick. Podigao je glas. "Oštar okret prema luci." "Oštar okret prema luci!" povikao je Farranan s krme. Darrick je osjetio nagli udarac Plavog lahora kao odgovor na to. Brod se okrenuo nazad prema obali gdje je stajao impozantni monolit crkve proroka Svjetla. Ograda je stršala iz rijeke manje od tristo metara daleko, a razmak se brzo smanjivao. Dva potpornja od četvrtasto isječenog kamena držala su ogradu šest metara iznad površine vode, ostavljajući prostor za podizanje struje tijekom sezone poplava. S obje strane rijeke baklje i fenjeri pratili su prolazak Plavog ispunili su ogradu dok je teretni brod plovio na sto metara od izboči-ne. Nekoliko ih je imalo samostrele. Zrak se ispunio strelicama. "U zaklon!" dreknuo je Palat saginjući se iza skladišta za teret nasred broda. Strelice su pljusnule na palubu oko njega.

116

Darrick je čuo fijuk projektila oko svoje glave, na samo nekoliko centimetara od toga da ga pogode. Povukao se iza središnjeg jarbola, vjerujući magičnim vjetrovima koje je Taramis podigao da dovede Plavi lahor do potpornja. Iznad njega, još strelica proparalo je platno jedara. "Drži kormilo!" naredio je Darrick bacivši pogled nazad prema krmi. Farranan se sagnuo očajnički pokušavajući ući u zaklon. Slab stisak kojim je držao kormilo omogućilo je brodu da otkliza nazad prema središtu riječnog kanala. Bacivši se s jarbola, Darrick je jurnuo prema krmi. Njegova su se leña i ramena istegla u očekivanju da će u bilo kojem trenutku osjetiti neoprostivi ujed vrška strijele dok je trčao preko palube koja se ljuljala. Hvatajući se za ogradu stubišta, snažno se bacio uz kratki niz stuba, gotovo se u žurbi spotaknuvši preko Farranana. Taramis je stajao na ogradi. "Miči se s pramca!" vikao je. Darrick je zgrabio kormilo i snažno ga okrenuo prema luci vraćajući teretni brod nazad na kurs. Vjetar je nastavio nesmanjenom žestinom, mlateći jarboljem i kidajući platna na mjestima koja su prosjekle strijele. Kormilo se trgnulo u Darrickovim rukama dok se kobilica borila s riječnom strujom i mističnim vjetrovima. Nakon stoje u zraku opisao sjajni sedmerokraki simbol, Taramis je izgovorio jednu riječ. Pobuñen magijom, simbol se zavrtio duž palube i zapalio kitovo ulje proliveno po pramcu. Tamna se tekućina zapalila s tečnim vuuuš u iskrivljenim plamenovima, žutim i boje lavande. Zid vreline zapuhne Darricka na što je ovaj zaškiljio. Kada je shvatio da ne može više vidjeti ogradu zbog uskovitlane mase plamenova i letećih ugaraka, na tren gaje uhvatila panika. Skočivši u jar-bolje i hvatajući prvo jedro, vatra se popela na prednji jarbol poput nezgrapnog medvjeñeg mladunca, isprobavajući svaki novi oslonac, Pogledao je gore. Jedan ludi trenutak pomislio je da bi se mogao orijentirati uz pomoć zvijezda. Umjesto toga uočio je visoki zvonik na vrhu najvišeg dijela crkve proroka Svjetla. Usmjerio je brod po zvoniku računajući gdje se on nalazi u odnosu na ogradu. "Drži se onoga što imaš", rekao je Taramis. Darrick je mračno kimnuo. Strijele su nastavile padati na brod zabijajući se duboko u drvo. Jedna se odbila o kormilo u Darrickovim rukama i ujela ga u lijevu stranu. Na trenje pomislio da su mu se rebra zapalila, pa je pogledao dolje i vidio da se strelica zakvačila. Darrickov se želudac zgrči od mučnine na pomisao daje strijela mogla probiti njegov trbuh ili prsa. Tada je primijetio da gaje strijela pogodila nisko, prošavši uz njegova rebra i nanijevši mu modrice, ali nije probila nijedan mišić ili organ. Strijela bi vjerojatno prošla dalje da nije bilo njegova putnog ogrtača. Umirujući se, Darrick je posegnuo dolje i povukao strelicu iz vlastitog mesa i bacio je preko ruba. Prsti su mu se sjajili crvenom bojom njegove vlastite krvi. "Pazi!" viknuo je Palat. U jednom kratkom sleñenom trenutku, Darrick je pred sobom vidio debele potpornje koji su podupirali ogradu. Previsoko smo, pomislio je, shvaćajući daje teretni brod došao više u odnosu na grañevinu nego što su mislili. Udar će nas odbiti. No bio je zaboravio na čistu, nezaustavljivu masu koju je divlji vjetar valjao pred njima. Teretni brodovi koji su prevozili ulje bili su najviše i najkompaktnije natovareni od svih teretnih brodova. Plavi lahor bio je natovaren do vrha, otežan i pogonjen uskovitlanom olujom. Brod je udario u potpornje i izbacio ih iz temelja u riječnom koritu, urušio ogradu u iznenadnom potoku krša, dovodeći vodeni zid uvis, u uskovitlani vjetar, tako daje iznenada stao lijevati pljusak. Desni bok Plavog lahora pretrpio je udarce kamenja koji su padali odozgor. Brod se tresao cijelom dužinom kao pod udarcima ogromnog kovačkog čekića. Plavi lahor bio je nakovanj ijednako tako neumoljiv i beskompromisan. Kamenje i krš odskakali su od palube, koja I crkveni su stražari padali zajedno s kršem. Darrick je promatrao kako padaju. Neki od njih su padali u uzburkanu rijeku s desne strane broda dok su ostali padali na palubu zahvaćeni lavinom kamena i žbuke. Dva su stražara pala u goruće platno na prednjem jarbolu. Zavrištali su i zaronili s jarbolja. Zapaljeni poput svijeća, gorjeli su dok nisu uronili u rijeku. Otpuštajući kormilo, znajući da ga više ne može držati na mjestu bez da riskira opasnije ranjavanje, Darrick je koraknuo unazad i uhvatio se za ogradu. Držao se dok se brod borio s vjetrom i obalom. Vukući se duž ograde, došao je do užeta premazanog katranom koje je vodilo do krme, uhvatio ga i stao se vući prema lijevoj strani broda. Plavi lahor se zaglavio uz stijenu.

117

Darrick je začuo kako stijena straže brodski trap. Golemi zubi koji grizu kost. Trgao se kad je shvatio koliku su štetu učinili brodu i da će bezbrojni sati proteći dok ga se ponovno ne učini plovnim. Gledao je preko palube pitajući se jesu li, nakon svega što su riskirali, postigli ono što su krenuli postići. Sjene su se lijepile za pale krhotine i tamno blato na obali. Darrick je pogledom pretraživao riječno korito, ali nije vidio ugroženi odvod koji su otkrila Taramisova istraživanja. Ipak, unatoč nevoljnoj situaciji u kojoj su se nalazili, strah nije uistinu dotakao Darricka. Sve stoje osjećao bila je tjeskoba i nada da će očajničko ludilo zbog krivnje koje je osjećao tijekom posljednjih godinu dana uskoro prestati. Čuvari Kabraxisove crkve neće ih nakon napada ostaviti na životu. Taramis se pridružio Darricku kod ograde. Mudrac je izrekao riječ i pokazao na baklju koju je držao. Plamenovi su istog časa okružili baklju, a svjetlo je obasjalo brodsku stranu. "Ta će nas baklja osvijetliti za strijelce sa samostrelima", rekao je Farranan kada je došao do ograde. "Ne možemo ostati ovdje", rekao je Rhambal. Plavi lahor se nastavio trljati i ritati o izloženi krečnjak riječnog korita. "Ni brod neće dugo biti ovdje", rekao je Darrick. Po prvi put je zamijetio tišinu koja je ostala nakon što su olujni vjetrovi utihnuli. Pruživši baklju, Taramis je promatrao riječnu obalu. Još kamenja je padalo sa slomljene ograde. "Imaju čamac u vodi", upozorio je Palat. Gledajući preko krmene ograde, Darrick je vidio stražarski brod koji im se primicao. Fenjeri su osvjetljivali zastave lorda Darkulana na krmi i na pramcu koje su označavale plovilo tako da svi mogu vidjeti. "Baklja je preslaba", rekao je Taramis. "No mora da se nalazi ovdje." Mahnuo je bakljom i spustio je dolje što je više mogao, no bilo je uzaludno. Svjetlo jednostavno nije dovoljno dosezalo obalu. Izvuci mač, rekao je glas Mata Hu-Ringa u Darrickovim mislima. "Mat?" prošaptao je Darrick. Krivnja se vrati punom parom re-meteći mir koji je mislio da će imati kada postane očito da nema izlaza. Prihvatiti vlastitu smrt bilo mu je daleko lakše nego prihvatiti Matovu. Izvuci mač, ponovio je Mat. Glas mu je zvučao kao da dolazi izdaleka. Okrenuvši se, znajući da neće naći svoga prijatelja negdje iza sebe kako se činilo po zvuku, Darrick je pogledao ratnike okupljene na krmi koji su čekali da Taramis naredi njihov sljedeći pokret. Mač, ti prokleta budalo! rekao je Mat. Izvuci prokleti veliki mač. Pomoći će tebi i tizima s tobom. Darrick je posegnuo preko desnog ramena osjetivši bol duž lijeve strane na mjestu gdje je prošla strijela. Uhvatio je dršku Hauklinova mača. Drhtaj mu proñe rakom i činilo se daje mač poskočio u njegovoj raci. Držao je oružje pred sobom, veliku sivu šipku naoštrenog čelika koja je nosila ožiljke od bitke. Taramis i ostali ratnici držali su fenjere i baklje koje su našli na brodu i pokušavali probiti sjene koje su prekrivale obalu. "Možda ako netko ode tamo", predložio je Rhambal. "Čovjek koji ode tamo neće biti s brodom ako krene", rekao je Palat. "Možda ćemo se morati držati ove stare teglenice ako želimo otići odavde." "Bolje da krenemo okušati sreću na ulicama", rekao je Rhambal. "Čak i ako stignemo u luku, a da nas ne opkole, uhvatili bi nas. Zazovi ime mača, naredio je Mat. "Mat", prošaptao je Darrick. U sebi je osjećao bol kao da je netom svjedočio pogibiji prijatelja. On nije zamišljao Matov glas. Glas je bio stvaran i bio je unutar njegove glave. Zazovi ime mača, ti veliki drndavi nespretnjakoviću, naredio je Mat. "Što radiš ovdje?" upitao je Darrick. Isto što i ti, odgovorio je Mat, samo što ja bolje vidim stvar neg' ti. A sad zazovi moć mača prije nego što budete pometeni s tizih stijena nazad u ruke onizih stražara. Mi noćas imamo posla. "Kako da zazovem mač?" upitao je Darrick. Vikni njegovo ime. "Koje je ime mača?" u svoj toj pometnji, Darrick se iznenada nije mogao sjetiti. Bijesooluja, odgovorio je Mat. "Jesi li živ?" upitao je Darrick. Nemamo mi vremena da sad u to ulazimo. Utrkujemo se s njime, a još se i s Kabraxisom moramo boriti. Brod je ponovno strugnuo o stijenu, naginjući se više nego ikad. Darrick je na tren pomislio da se brod oslobodio. "Bijesoolujo", rekao je Darrick držeći objema rukama držak i ne znajući što da očekuje. Neobični drhtaj ponovno zasja preko njegovih ruku.

118

Za tren oka, hladno plavo svjetlo jurne duž oštrice mača. Svjetlu je doduše nedostajalo topline, no bilo je jarko, ali obojeno pa nije vrijeñalo oči. Magično svjetlo koje je davala oštrica prosjeklo je s lakoćom tamu koja je obavijala riječnu obalu. Plavo osvjetljenje reflektirano o riječnu vodu lilo je u slomljeni dio odvodnog sustava širokog dva i pol metra koji je išao pod crkvom. Sudar broda s riječnom obalom operušao je ogradu i blato otkrivajući tunel i probijajući ga. "Evo ga", rekao je Taramis. Darrick je prošaptao: "Mat." Nije bilo odgovora, samo fijukavi zvuk uobičajenog povjetarca koji prolazi kroz jarbolje. Teretni se brod ponovno propeo pomičući se metar ili dva una- "Gubimo brod", rekao je Taramis. "Krećite! Sad!" Stupio je preko ograde i prvi se bacio na obalu. . Idi! Mat je šaptao u Darrickovom umu. Zvučao je udaljeniji nego ikad. Uhvaćen u zamku, želeći znati više o tome kako je to Mat mogao razgovarati s njim- mislio je daje njegov prijatelj možda zapravo negdje živ - Darrick se popeo na ogradu i stupio prijeko dok se brod još jednom pomaknuo, lagano se okrećući dok ga je hvatala riječna struja. Još jedan takav udar struje i, Darrick je to znao, brod će se izmigoljiti. Koraknuvši s broda, bacio se naprijed. Darrick je doskočio u blato, tonući čizmama do članaka. Izgubio je uporište i kontrolu. Završio je licem u hladnom blatu. Riječna gaje struja ispirala, zapljuskujući ga i hladeći do kosti. Kao kontrast, rana sa strane gorjela je kao daje proboden užarenim žaračem. Ostali su ratnici skočili za njim. Većina ih je doskočila u blato, no zadnjih je nekoliko palo u rijeku. Struja ih je gotovo odnijela, no ostali su im pomogli. Nekoliko trenutaka dok su se pribirali, Plavi lahor djelovao je kao obrambeni zid. Strijele sa stražarskog broda koji im se približavao zabiše se u bok broda. Za nekoliko trenutaka gorući brod se "još jednom iskrenuo i odvojio se prateći riječnu struju. Brod pun stražara uspio je izbjeći veći brod, no val koji je ostao za njim i njihovi napori da mu se maknu s puta gotovo su ih prevrnuli. Tada je brod bio iza njih, ploveći nizvodno prema usidrenim brodovima, obećavajući svakojaka oštećenja prije no što jutro ponovno svane u Bramvvellu. "Prokletstvo", opsovao je Palat. "Malne ćemo noćas spaliti ovaj nesretni grad pokušavajući ga spasiti." "Ako se to dogodi," rekao je Taramis, "ovdašnji će stanovnici biti bolje usluženi budu li ga ponovno izgrañivali ljudi, a ne demoni." Skližući se, Darrick je pratio mudraca u odvodni tunel. Zamijetio je daje njegov mač prestao sjati ostavljajući Taramisovu baklju kao i fenjere i baklje koje su nosili ostali ratnici. Odvod je bio napola potopljen zbog poteškoća o kojima je Taramis saznao tijekom svojeg pohoda po branrvvellskim krčmama. Sudar sa zidom probio je zid kao stoje Taramis i planirao, no razmjeri kroz napukline u zidu od cigle, koje su bile dovoljno velike da kroz njih proñu prsti šake muškarca, pridružujući se naplavini do struka koja se brzo povećavala. Mahovina i lišajevi rasli su na zidovima odvoda, a blato se lijepilo na kamenom podu ispod vode koja je mirisala na kiselinu. Taramis se zaustavio nasred širokog odvoda. Bacio je pogled lijevo-desno. "Kojim putem?" upitao je Palat prešavši rukom preko lica da otare vodu i blato. Lice mu je bilo umrljano. "Nalijevo", rekao je Taramis i okrenuo se u tom smjeru. Desno, rekao je Mat u Darrickovom uhu. Ako krenete nalijevo, bit ćete uhvaćeni. Taramis je stao gacati kroz vodu koja se podizala. Reci im! Oklijevajući, ne vjerujući u potpunosti da mu se Mat obraća, i znajući daje mogao poludjeti, a da to dosad nije ni primijetio, Darrick je rekao: "Idete pogrešnim putem." Taramis se zaustavio u vodi koja je sad bila u visini prsa. Zurio je u Darricka. "Kako znaš?" upitao je mudrac. Darrick nije odgovorio. Reci mu, rekao je Mat. Reci mu o meni. Povici izvan odvodnog sustava odjekivali su unutar tunela nošeni nad vodom. Svjetlo baklji približilo se pukotini i Darrick je znao da neće puno proći prije no što ih napadnu. "Zato što mi Mat govori kojim putem da krenem", rekao je Darrick. "Koji Mat?" upitao je sumnjičavo Taramis. "Tvoj prijatelj koji je ubijen u Taurukovoj luci?" "Da", odgovorio je Darrick, znajući da ni sam ne bi povjerovao u tu priču da mu je ispričaju. Jedva daje i sad mogao vjerovati. "Kako?" upitao je Taramis.

119

"Ne znam", priznao je Darrick. "No zbog njega sam pobudio moć mača da nam pokaže put u ovaj odvod." Ratnici su se okupili oko Taramisa. Svi su bili mokri i iskaljani. Lica sviju bila su prekrivena nevjericom i mračnom sumnjom. "Što ti misliš?" upitao je Palat Taramisa, koraknuvši pola ko- Svjestan mjera pi. ^u.-.trožnosti krupnog ratnika, Darrick je ostao tiho. Razumio je. I sam bi mislio daje lud da nije bio taj koji je čuo Matov glas. Taramis je podigao više svoju baklju. Plamen je liznuo kamen iznad njihovih glava osvjetljavajući mahovinu i lišajeve koji su tamo rasli. "Svaki put kada demon bude pušten u svijet ljudi," citirao je, "ravnoteža mora biti održana. Put će biti načinjen i jedino ljudski izbor može ponovno osloboditi svijet od demona." Nasmiješio se, no u njegovu izrazu nije bilo veselja. "Jesi li siguran u ovo, Darrick?" "Da." Rhambal je uperio svoj fenjer u zid. "Nemamo izbora glede kretanja. Oni vražji stražari će nam za tren oka biti za petama. A većina od njih su čestiti ljudi koje samo plaćaju da čuvaju mir. Ne želim ostati ovdje da se borim s njima ako to ikako mogu izbjeći." Taramis je kimnuo glavom. "Desno tada." On je poveo pružajući svoju baklju pred sobom. Odvodni kanal se postupno dizao. Darrick je osjećao nagib jer je voda koja je nadirala plavila oko njega zbog čegaje sve više plutao što je otežavalo uspon više no što je trebalo. No, postupno je nivo vode opao, a svjetlo Taramisove baklje odrazilo se o stotine očiju pred njima. "Štakori", rekao je Rhambal, a zatim opsovao. Štakori su zauzeli strane odvoda, prebacujući se i posrćući jedan preko drugoga u otocima i grudama štakorskog mesa. Njihovi bez-dlaki repovi mlatili su i meškoljili se dok su se ovi stalno kretali. Voda koja se podizala preklapala je strane odvodnog tunela i podizala male skupine usko sklupčanih štakora bez prostora za uzmak. Jašući na vodenom hrptu koji je padao i tekao, štakori su se usredotočili na ratnike u tunelu. A sljedećeg su trena napali. Buvard Cholik jahao je kamenu zmijsku glavu nazad prema zidu dok su stražari kružili kroz gomilu. Slijevanje šaputavih glasova stvorilo je huk u katedrali zbog čegaje bilo nemoguće razgovarati. Taje misao odzvanjala u Cholikovom umu. On nije znao tko bi se usudio učiniti takvu stvar. Tijekom posljednjih mjesec dana odnos s lordom Darkulanom postao je još bolji. Počele su se sklapati veze i dogovori da se podigne crkva u Westmarchu. Crkva Zakaruma se politički borila da onemogući ulazak Crkve proroka Svjetla u glavni grad, no Cholik je znao daje samo pitanje vremena prije nego što čak i taj otpor popusti. Preko lorda Darkulana i svojih vlastitih promatrača, od kojih je mnoge Cholik uz pomoć lorda Darkulana zabavljao u crkvi tijekom proteklih mjesec dana, kralj je uvidio koliko su bogatstva hodočasnici puni nade donijeli u Bramwell. No čak ako se i izuzme osnovno bogatstvo koje je crkva mogla donijeti u Westmarch, nije bilo sumnji glede čudesa. Niti glede čovjeka koji ih je omogućio. Kad je više ljudi počelo dolaziti u crkvu, Cholik je počeo obavljati više službi. Sada ih je, od zore do sumraka, provodio šest. Normalan čovjek, Cholik je to znao, obično ljudsko biće, pao bi s nogu od tih zahtjeva, no on je u njima uživao, provodio ih je i premašivao. Kabraxis je Choliku dao svoju snagu, podupirući ga i održavajući. Izvedeno je još čudesa. Sva su ih primili oni koji su bili dovoljno sretni da budu izabrani da putuju Putem snova. Tijekom posljednjih mjeseci opseg i količina čuda se povećao zajedno s brojem službi. Zdravlje se vraćalo, slomljeni udovi ispravljali, bogatstvo se davalo, ljubav bivala jamčena, muževi i sinovi koji su nestali u bitkama pojavljivali su se iz razjapljenih plamenih ralja kamene zmije, zazva-ni s mjesta gdje god da su bili na stazu Crnoga puta. Ti preživjeli nisu se sjećali gdje su bili do trenutka kada su istupili iz zmijinih usta u katedralu. A tri puta je mladost vraćena ostarjelim župljanima. O tome su brujali svi gradovi duž Zaljeva Westmarcha kako se priča brodovima pronosila od luke do luke. Karavane su preuzimale priču u lučkim gradovima i prenosile ju na istok, do Lut Gholeina, a možda i preko Blizanačkih mora do Kurasta i dalje. Vratiti mladost *rojici ljudi bilo je najteže, Cholik je to znao, i tražilo je najveću žnvu. Kabraxis je prinio žrtvu, ali nije sam platio cijenu. Umjesto toga, uzimao je gradsku djecu tijekom noći i žrtvovao ih na Crnom putu, kradući im njihove godine kako bi njima mo- trojica tih župljana bili su ljudi koji su mogli pomoći Crkvi proroka Svjetla da raste i zasluži naklonost kralja. Jedan je od njih, dapače, bio jedan od kraljevih osobnih promatrača, čovjek, lord Darkulan je to tvrdio, kralju poput oca.

120

Bilo je to vrijeme čuda. Svi su u Bramwellu govorili o Crkvi proroka Svjetla. Zdravlje, bogatstvo, ljubav i povratak mladosti - nema ničeg većeg čemu bi se čovjek mogao nadati u životu. No netko se usudio napasti crkvu. Duboki bijes odzvanjao je u Choliku dok je gledao preko ispunjene katedrale. Jedan od nižih svećenika koje je Cholik odgojio stupio je naprijed u označeni prostor. "Braćo i sestre," rekao je svećenik, "ljubljeni Dien-Ap-Stena, pridružite mi se sad u molitvi našem veličanstvenom proroku. Pronalazač Puta Sayes ide razgovarati u naše ime s prorokom i zamoliti ga da zajamči još samo nekoliko čuda prije nego se raziñemo s ove službe." Njegove riječi, pojačane posebno konstruiranom pozornicom, valjale su se preko crkvene publike i utišale šapat koji je bio izazvan novostima o napadu na crkvu. Zaprijeti da ćeš im oduzeti priliku za njihovo čudo, promrmljao si j e Cholik u bradu, i zadobit ćeš pažnju svih u prostoriji. Svećenik je predvodio skup u molitvama Dien-Ap-Stenu. Pjevali su o prorokovoj veličini, dobroti i darežljivosti. Kada se zmijska glava ponovno našla učvršćena na jednom mjestu na zidu i postala nepokretna, plamenovi su zamrli, a taj je odjeljak katedrale potamnio. Tada su mnogi vjernici vrisnuh ime Dien--Ap-Stena, moleći da se prorok vrati i jamči još čudesa. Cholik je sišao s platforme na zmijinim leñima na balkon na trećem katu. Stražar skriven u sjenama povukao je teške draperije i otvorio mu vrata. Dva strijelca sa samostrelima stajala su iza draperija cijelo vrijeme. Mijenjali su se svaka dva sata tijekom službi. Prošavši kroz vrata u hodnik, Cholik je našao desetak pripadnika svoje osobne straže kako ga čekaju. Nitko osim njega nije se koristio tim hodnikom. Vodio je do tajnih prolaza koji su poput saća prolazili kroz crkvu. Stražari su držali fenjere da osvijetle zamračeni hodnik. L ...-»._ ..... n 11 m 3 .„ ^ "Crkvaje napadnuta, pronalazaču Puta", izvijestio gaje kapetan Rhellik. Bio je to čovjek otvrdla lica sviknut na zapovijedanje najamnicima i sudjelovanje u malim ratovima koji se teško dobivaju kao i na praćenje bandita. "Znam to", Cholik pljune. "Tko se usudio napasti moju crkvu?" Rhellik je zatresao glavom. "Još nisam otkrio, pronalazaču Puta. Prema onome što su mi rekli, brod se razbio u dvorište koje se na-dvija nad rijekom južno od crkve." "Nesretni slučaj?" "Ne, pronalazaču Puta. Napad na ogradu bio je namjeran." "Zašto napasti to dvorište? Što su uopće mislili da će time postići?" "Ne znam, pronalazaču Puta." Cholik je vjerovao najamničkom kapetanu. Kada je Rhellik doveden u crkvu prije skoro godinu dana, bio je umirući paraplegičar, paraliziran od vrata nadolje jer je konj bio stao na njega tijekom bitke s banditima dok je putovao iz Lut Gholeina. Njegovi su ga ljudi svezali za nosila i donijeli ga s preko četiristo kilometara udaljenosti na izlječenje. Spočetka Cholik nije vidio vrijednosti u najamničkom kapetanu, no Kabraxis je inzistirao da ga promatraju. Tjednima je Rhellik bio na svakoj službi. Njegovi su ga ljudi hranili i kupali u rijeci, a on je pjevao molitve Dien-Ap-Stenu najbolje stoje mogao glasom koji ga je izdavao. Tada ga je, jednoga dana, zmijina glava podigla iz mase i proždrla. Nekoliko minuta nakon toga najamnički kapetan sišao je na vlastitim nogama s Puta snova, krepak i srčan. Zavjetovao se na vječnu službu proroku Dien-Ap-Stenu i njegovu pronalazaču Puta. "To nema nikakvog smisla", rekao je Cholik i krenuo niz hodnik. "Ne, pronalazaču Puta", složio se Rhellik. Podigao je fenjer koji je nosio u jednoj ruci da im osvijetli put. U drugoj ruci nosio je svoj opaki vijugavi mač. "Niti jedan od tih ljudi nije identificiran?" "Ne." "Koliko je velika sila koja je napala crkvu?" želio je znati Cholik "Nema više od nekoliko desetaka ratnika", rekao je Rhellik. "Gradski stražari su ih pokušali odbiti." "Brod je morao ploviti uzvodno da se zabije u ogradu." Cholik se okrenuo i krenuo kroz prolaz s njegove desne strane gore uz kratko stubište. Poznavao je svaki hodnik u crkvi. Budući da se žurio, halje su mu šuštale. "Nije se mogao kretati brzo. Zašto ga gradski stražari nisu zaustavili?"

121

"Brod je vukla magija, pronalazaču Puta. Nisu imali izgleda da ga zaustave." "A mi ne znamo tko su ti ljudi?" "Žao mije što moram reći, pronalazaču Puta, da ne znamo. Čim se to promijeni, obavijestit ću te." Samo malo dalje Cholik je posegnuo za skrivenim vratima koja su se otvorila prema jednom od glavnih hodnika na četvrtom katu. Otpustio je bravu i stupio u hodnik. Nikog nije bilo u hodniku. Posjetitelji nisu mogli gore s prvog i drugog kata na kojima su se nalazila sjedala u katedrali, a nitko od osoblja koje je tu živjelo nije bio u tim prostorijama jer su svi bili na službi. Južno krilo četvrtoga kata bilo je rezervirano za akolite koji su u crkvi bili šest mjeseci ili više. Bilo je iznenañujuće kako su se brzo te male sobe punile. Cholik se okrenuo nalijevo i krenuo prema balkonu koji je gledao na ograñeno dvorište kod obale. "Pronalazaču Puta", rekao je Rhellik nelagodno. "Što?" prasnuo je Cholik. "Možda bi bilo bolje da nam dopustiš da te štitimo." "Štitite me?" "Tako što ćemo te odvesti u neku od nižih soba gdje te možemo bolje braniti." "Želiš me skriti?" upitao je Cholik ljutito. "U vrijeme kad je moja crkva napadnuta, ti očekuješ da se sakrijem poput neke kukavice?" "Žao mije, pronalazaču Puta, no to bi bio najsigurniji potez." Najamnikove riječi dobile su na težini u Cholikovim mislima. TražiojeKabraxisau svojem umu, no demona se nije moglo naći. Ta gaje situacija iritirala i plašila. Iako je crkva bila velika, nije imao "Ne", rekao je Cholik. "Mene štiti ljubav Dien-Ap-Stena. Ona će biti moj štit i moj zaklon." "Da, pronalazaču Puta. Oprosti zbog mojih sumnji." "Oni koji sumnjaju ne ostaju dugo u milosti proroka Svjetla, kapetane. Zapamti to." "Naravno, pronalazaču Puta." Cholik se uspne uz posljednji niz stuba koje su vodile do balkona. Noćni vjetar ga je šibao. Nije bilo znaka mističnih vjetrova o kojima je Rhellik govorio. No Cholikove oči zaustavile su se na gorućem brodu koji je slobodno plutao na riječnoj struji. Plamenovi su se komešali po cijeloj dužini broda izvijajući se, mijenjajući položaj i skačući prema nebesima. Virovi narančastih i crvenih iskri iskakali su s najviših dijelovajarbola i jarbolja, umirući u svojoj samoubilačkoj utrci da dosegnu noćno nebo. U sljedećem se trenutku brod zabio ujedno od plovila koja su bila ukotvljena u riječnoj luci, a ostale je brodove dohvatio postrance. Tuš iskri i letećih krhotina s jedara prsnuo je preko niza brodova iza dva broda koja su ostala jedan uz drugog. Baklje i fenjeri označavali su mornare koji su trčali da se suoče s vatrom i spase brodove. Bili su tako gusto postavljeni da će se vatra brzo raširiti ako nastavi nesmetano gorjeti. Cholik je bacio pogled uzvodno i ugledao stražare na rubu rijeke, na mjestu gdje je viseće dvorište bilo otrgnuto. Promatrao je i zbunjeno razmišljao dok su stražari skakali u vodu i stali gacati kroz nju. Mogao ih je uočiti tek kad su se njihovi fenjeri i baklje približili otvoru u odvodu. "Oni su u odvodu", rekao je Cholik. Rhellik je kimnuo glavom. "Već sam poslao trkača da odvede tamo nekoliko ljudi da ih presretnu. Imamo mape odvodnih sustava." Njegova se usta razvuku u oštru crtu. "Mi ćemo te zaštiti, pronalazaču Puta. Ne moraš se bojati." "Ne bojim se", rekao je Cholik, okrenuvši se da se obrati najamničkom kapetanu. "Ja sam izabranik Dien-Ap-Stena. Ja sam pronalazač Puta snova na kojem se sva čudesa dogañaju. Ljudi koji su provalili u moju crkvu su mrtvi, znali oni to ili ne. Ako ne umru od ruku stražara ih od mojih ruku, tad će umrijeti od ruku Dien-Ap-Stena. Iako je velikodušan prema svojim vjernicima, Dien-Ap-Sten je nemilosrdan Drema onima koii pa nanaHain "..... Stražari su ušli u razgranati odvodni tunel. Svjetlo njihovih fenjera i baklji činilo je da ulaz sjaji crveno poput rane koja se dala na zlo od gnojne infekcije. "Pronesi glas do svojih ljudi, kapetane", rekao je Cholik. "Želim da traže oprženog čovjeka koji me je prošli mjesec napao." "Da, pronalazaču Puta. Ja samo molim da niti jedan vjernik ne doñe večeras s takvim ozljedama u nadi da će biti izliječen. Takvu bi osobu samo smrt čekala." Cholik je zurio preko crne rijeke. Grozdovi svjetla stajali su na obje obale. Još svjetala brzalo je duž dva mosta koji su spajali sjeverni i južni dio grada.

122

Kad napadači budu uhvaćeni, a Cholik nije imao razloga da vjeruje da neće biti, usmrtit će ih. Dat će da se njihove glave postave na šiljke na glavnom ulazu u crkvene zidine i reći će daje tako naredio Dien-Ap-Sten, tako da pokaže neprijateljima Crkve proroka Svjetla da i prorok može biti okrutan i nemilosrdan. To će očeličiti vjeru onih koji vjeruju te će biti grandiozna priča koja će dovesti još ljudi da vide crkvu i religiju. Buycirde Cholik. Iznenañen demonovim glasom u svojoj glavi, Cholik se trgao. "Da, Dien-Ap-Stene." Najamnički kapetan dao je znak svojim ljudima da se udalje od Cholika. I sam se odmakao dva koraka. Dotakao je nadlanicom svoje mačevalačke ruke tetovažu koja je bila položena preko njegova srca kada je prisegao vjernost Crkvi. Molitva koju je znao naizust grune iz njegovih usta. Molila je za sigurno i prosvjetljujuće putovanje, da mudrost i moć Dien-Ap-Stena bude proširena još dalje. Vrati se službama, rekao je Kabraxis. Neću da ljudi budu uznemireni. Neću se pokazati slabim ili nedoraslim. Demon je zvučao udaljeno. "Tko je napao crkvu?" upitao je Cholik. Taramis Volken i njegova grupa lovaca na demone, rekao je Kabraxis. Crv straha stao je puzati kroz Cholikovo srce. Iako s Kabraxi-som nije razgovarao o lovcu na demone, čuo je priče o tom čovjeku. Taramis Volken je godinama bio snažna sila protiv demona. Nekoć je Crkve Zakaruma. Na Taramisa Volkena gledalo se kao na nepopustljiva čovjeka, kao na onoga koji neće odustati. Lovac na demone to je i dokazao u posljednjih nekoliko tjedana. Otkako je preuzela Bijeso-oluju, Hauklinov mač, grupa je nestala. Samo su bili skriveni, rekao je Kabraxis. Sada su ponovno u mojim rukama. No prije nego se mogao zaustaviti, Cholik se upita nisu li zapravo oni nekako u rukama Taramisa Volkena. Sva njegova obuka u Crkvi Zakaruma naučila ga je da demoni ne ulaze u svijet ljudi, a da ne poremete ravnotežu izmeñu Svjetla i Tame. Taramis Volken se nekoliko puta dokazao kao pobornik Svjetla. Taramis Volken će umrijeti u tom odvodu, zarežao je Kabraxis u Cholikovu umu. Sumnjaj u mene i platit ćeš, Buyarde Cholik, makar bio i moj izabranik. "Ja ne sumnjam u tebe, Dien-Ap-Stene", rekao je Cholik. Tada idi. Ja ću se pozabaviti Taramisom Volkenom. "Kako želiš, moj proroče." Cholik ponizno dotakne svoju glavu, a zatim se okrene uz vrtlog svojih halja. "Pronalazaču Puta," rekao je Rhellik pogledavši gore, "povratak u katedralu možda i nije najsigurnija stvar koju sad možeš učiniti." "To je najsigurnije mjesto," odvratio je Cholik, "ako ideš uz blagosolov Dien-Ap-Stena." A neodlazak tamo mogao bi biti najopasniji. No tu je pomisao odmah odbacio. Najopasnije su mjesto odvodi ispod Crkve proroka Svjetla. i trt 'ok su im bezdlaki repovi mlatarali, a oštri zubi škljocali, čopori štakora nagrnuli su prema Darricku, Taramisu Volkenu i lovcima na demone. Blijedožuto svjetlo fenjera i lampi koje su držali ratnici poigravalo je na uskomešanim tijelima štakora dok su trčali po rubnici-ma i neravnim zidovima i plivali kroz mutnu vodu odvoda pomiješanu s riječnom vodom. Nadirali su kroz napuklinu u tunelu koja se nalazila iza njih. Nekoliko je trenutaka, dok je razmišljao o tome da ga prekrije masa krznenih tijela i odvuče pod vodu, ledeno hladan strah tukao u Darrickovim venama. Ostali su ratnici, dok su se širili i zauzimali obrambene položaje, psovali i zazivali Svjetlo. Rhambal je visok i masivan stajao na čelu grupe. Plošnim zamahom svojega štita ratnik je kroz zrak odbacio desetak štakora u skoku. Lupanje njihovih tijela dok su mlatili o štit odjekivalo je u odvodnom tunelu. "Stanite", naredio je Taramis svojim ratnicima. "Držite ih podalje od mene samo još jedan tren." Štakori su skakali sa zidova i slijetali na kacige i ramena ratnika. Njihove su pandže u potrazi za krvlju strugale prsobrane i verižnjače. Darrick je zamahnuo na jedno smrdljivo stvorenje i raspolovio ga od nosa do repa Hauklinovim oštrim sječivom. Štakorova krv ga poprska i na tren ga oslijepi na jedno oko. Dok je on otro krv s lica da si očisti vidno polje, na njega su sletjela još tri štakora zanijevši ga svom svojom težinom. Štakori su istog trena krenuli prema njegovom licu. Treperava svjetlost baklji plesala je na njihovim očnjacima. Proklevši, Darrick zbaci štakore sa sebe. Oni bućnu u vodu i nestanu na tren, da bi se ponovno pojavili na površini. Unatoč najboljem mogućem trudu, ratnici su se povlačili pred nnasnn

123

približavajući tomu da udare svoje drugove. Krv se miješala s tamnom otpadnom vodom i bijelom pjenom rijeke koja je nadirala u tunel. Bujica koju je stvorilo nadiranje rijeke i pritisak odvoda gotovo je istisnula Darrickov slabašan oslonac na kamenom podu prekrivenom muljem. Darrick je mahao mačem uokolo, iznenañen time kako se oružje lako i tečno gibalo. Mrtvi štakori i komadi mrtvih štakora letjeli su oko njega, no ipak su ga mnogi uspijevali doseći. Njihovi zubi sjekli su mu ruke i noge na mjestima koja nisu bila prekrivena verižnjačom koju je nosio. Radeći brzo, Taramis je opisao magične simbole u zraku. Zelena vatra pratila je vrške njegovih prstiju, a dovršeni simboli jarko su sjajili. Još jednim pokretom, mudrac je poslao simbole naprijed u kovitlacu. Simboli su eksplodirali u zraku samo nekoliko metara dalje. Bijelo svjetlo je izletjelo. Strelice svjetla probijale su štakore zaustavljajući ih u kretanju i derući meso s kostiju dok nisu ostali samo kosturi. Na tren, Darrick je povjerovao daje opasnost prošla. Ugrizi su ga pekli, no niti jedan od njih nije bio dovoljno težak da ga zaustavi. Otrovanje je, svakako, bilo stvar o kojoj se trebalo brinuti, no to samo ako preživi napad u crkvi. "Taramise", rekao je Palat, podupirući jednog od ratnika i držeći ruku pritisnutu o njegov vrat. "Jedan štakor razderao je Clavynovo grlo i presjekao venu na grkljanu. Ako ne zaustavimo krvarenje, umrijet će." Taramis je došao gacajući kroz vodu koja se podizala kako bi pregledao ratnika. Zatresao je glavom. "Ništa ne mogu učiniti", pro-šaptao je hrapavim glasom. Nisu mogli putem naći ljekovite napitke, a osim toga, nedostajalo im je zlata da ih kupe. Palatovo lice postalo je ledeno nepopustljivo dok mu je krv nastavljala teći kroz prste. "Prokletstvo, neću dopustiti da umre", rekao je sjedokosi stari ratnik. "Nisam prošao sav ovaj put da bih gledao kako moji prijatelji umiru." Tresući glavom, Taramis je rekao: "Ne možeš ništa učiniti." Užas dotakne Darricka klizeći pored obrane koju je pokušao mrp mnrcit - štakorima. A ako ratnik bude umirao polako, morat će umrijeti sam jer oni si ne mogu priuštiti da budu s njim. Otkako su došli u tunel, Darrick je ušao u ono sigurno mjesto koje je izgradio da izdrži batine i teške riječi svoga oca. Odbio je dopustiti da ga Clavynova smrt dirne. Ne, šapnuo je Mat. On ne mora umrijeti, Darrick. Upotrijebi mač. Upotrijebi Hauklinov mač. "Kako?" upitao je Darrick. U tunelu je njegov glas presjekao kroza zapljuskujući odjek vode koja se vrtložila uza zidove s obje njegove strane. Držak, odgovorio je Mat. Držak se mora pritisnuti uz Clavyno-vo tijelo. Očajan, ne želeći vidjeti da čovjek umire na tako neplemenit način, Darrick je krenuo naprijed. Kako je krenuo, oštrica mača ponovno se zasjala jarko plavom bojom. Palat je stupio naprijed i stao izmeñu Darricka i ranjenog ratnika. "Ne", rekao je. "Neću dati da mu oduzmeš život." "Neću ga ubiti", rekao je Darrick. "Pokušat ću ga spasiti." Ipak, krupni se ratnik odbijao pomaknuti. U tom je trenutku Darrick znao da on nije jedan od njih i da nikada neće biti jedan od njih. Putovali su zajedno, jeli su zajedno i borili se zajedno, no on je bio odijeljen od njih. Vezala ih je samo njegova mogućnost da uzme Hauklinov mač. Bijes je kipio u njemu. Darrick, rekao je Mat. Nemoj popustiti ovome. Nisi sam. No Damckje znao da to nije isitina. Bio je sam cijeli svoj život. Na posljetku gaje čak i Mat napustio. Ne, usprotivio se Mat. Ono što osjećaš nije stvarno, Darrick. To je zbog demona. Zbog Kabraxisa. On je ovdje s nama. On nas je svjestan. Čak i u ovom trenutku ratnici dolaze da presretnu tvoju grupu. No Kabraxisove su misli s tvojima. Ja ga pokušavam držati podalje od tebe, no on razabire tvoju slabost. Ne dopusti da te demon okrene protiv ovih ljudi. Oni te trebaju. Oštra glavobolja osvanula je meñu Darrickovim sljepoočicama i stala kuckati luñačkim ritmom što gaje umalo bacilo na koljena u hladnu vodu. Crne točkice plutale su mu u vidnom polju. Upotrijebi riječ, Darrick, inzistirao je Mat. Može vas sve spa- "Što ja mogu učiniti?" upitao je Darrick. Vjeruj, odgovorio je Mat. Naprežući se, Darrick je pokušao pronaći ključ da natjera magiju da proradi. Bilo bi bolje da postoji magična riječ ili nešto drugo. Sve čega se mogao sjetiti bilo je to kako se mač ponašao i kakav je bio osjećaj u kući

124

Elliga Barrowsa, te kako se mač ponašao kada je osvijetlio obalu da otkrije tunel kroz koji su se uspeli prije samo nekoliko trenutaka. To nije bila vjera, Darrick je znao, no bilo je to nešto za stoje znao daje istinito. Mačje ponovno zadrhtao i zasjajio plavom bojom. Mirna toplina ispunila je tunel i upila se u Darrickovo meso i kosti dok se zrak ispunio hukom. Zaprepašten, on je promatrao kako je krv prestala teći izmeñu Palatovih prstiju. Oklijevajući, Palat makne ruku s Clavvnova vrata otkrivajući posjekotinu na ratnikovom grkljanu. Kako su oni gledali, meso se spojilo i pretvorilo ponovno u bešavno meso. Ostao je samo mali oži-ljak. Huk i toplina su se nastavili, a Darrick je gledao kako su i rane koje je on sam pretrpio iscjeljivale, uključujući i posjekotinu na rebrima koju je ranije načinila strijela. Za manje od minute svi su ratnici bili iscijeljeni. "Blagoslovljeni Svjetlom", rekao je Rhambal s djetinjim smiješkom na širokome licu. "Mi smo blagoslovljeni Svjetlom." "Ili smo spašeni da nas se kasnije ubije," promrmljao je Palat "ako budeš nastavio tu stajati i brbljati." Darrick je posegnuo za Matom, hoteći čuti njegov glas. Ostani jak, rekao je Mat. Najgore tek dolazi. Ovo je samo smiraj pred buru. "Prokletstvo", opsovao je Palat, pokazujući u smjeru iz kojeg su došli. "Stražari su nas skoro stigli." Glave u kojoj je zujalo i koja gaje boljela, Darrick pogleda nazad u tunel. Treperava svjetlost ispunjavala je tamu iza njih stoje bilo dokaz daje brod sa stražarima pristigao. Oko Darrickaje odjekivalo pljuskanje stoje označavalo približavanje stražara. "Naprijed", naredio je Taramis podižući svoj fenjer i krenuvši Grupa je krenula naprijed, boreći se s vodom i skliskim dnom odvoda. Tama ispred njih povlačila se pred bakljama i fenjerima. Brzajući kroz sjene i vodu, nekoliko štakora vrištalo je i cičalo pri njihovom prolasku, no nisu ih pokušavali napasti. Nešto lupi Darricka u bok i privuče mu pažnju. On pogleda dolje, jedva mogavši razaznati kratak komad bjelokosti koji je plutao vodom. Spočetka je mislio daje to nekakvo stvorenje tvrdoga oklopa, a tadaje vidio da se radi o nožnoj kosti jednog od štakora koje je Taramis pobio svojom vradžbinom. "Hej", viknuo je Rhambal koji se sagnuo i iz vode uzeo jednu malu štakorju lubanju. "Ovo su kosti štakora." Prije no stoje krupni ratnik mogao išta više reći, lubanja odskoči iz njegove ruke i ugrize ga za lice zbog čega se ovaj povuče. Zamahnuo je svojom oklopljenom pesnicom na nju, no lubanje je nestalo. Pala je natrag u vodu. "Čekajte", rekao je Taramis uzimajući fenjer od jednog ratnika i podigavši ga. Svjetlo je progonilo tamu lomeći sjene i odbijajući se o lelujavu i neravnu površinu vode. Otkrivene svjetlom fenjera, stotine kostiju klizile su vodom, bljeskajući zelenkastobijelim odsjajem. "To je demonovo maslo", zarežao je Palat. "Demon zna da smo mi ovdje." Sljedećeg trena, zastrašujući lik izroni iz vode. Ratnici koji su mu bili najbliži povukoše se unazad. Načinjeno od štakorskih kostiju, stvorenje je bilo visoko dva i pol metra, četvrtaste grañe i širokih prsa poput velikog majmuna. Stajalo je na povijenim nogama koje su se bjelasale kroz tamnu vodu. Umjesto dvije ruke, stvorenje od kostiju imalo je tri, a sve su bile duže od nogu. Kada je sklopilo svoje ruke, rogovi načinjeni od rebara i štakorskih zubi stršali su iz njegovih šaka i mogli su se preobraziti u projektile za svaku svrhu i namjenu. Rogovi su izgledali nao-štreno, konstruirani kako za ubadanje, tako i za rezanje. Male kosti, i izrezuckani komadi kosti, formirali su demonsko lice stvorenja. "To je koštani golem", rekao je Taramis. "Vaše mu oružje neće previše naškoditi." Usta koštanog golema načinjena od krhotina kostiju toliko čvr- otvorila kad je stvorenje progovorilo hrapavim urlikom koji je zvučao poput noćnog vjetra koji razdire groblje. "Hodite k svojoj smrti, budale." Taramis je načinio gestu slobodnom rukom i opisao mistični simbol. Istog trena, simbol je postao vatrena lopta veličine bundeve koja je jurnula na nevjerojatno koštano stvorenje. Pogodivši koštanog golema u prsa, udar vatrene kugle na tren ga je oborio s nogu. Plamen se ovio oko stvora kojeg je načinio demon, pužući kroz praznine u kostima sve dok se nije počelo činiti da gori i iznutra. Iz koštanoga golema kuljala je para, no činilo se da ona ne čini neku drugu štetu. Koštani golem je ponovno otvorio usta i ponovno zaurlao. Ovaj je put i plamen prokuljao u zrak. Isprekidana naricaljka odjeknula je duž cijelog odvoda. Bila je toliko glasna daje bila zaglušujuća. Nekoliko ratnika stavilo je dlanove na uši i otvorilo usta u bolni krik. Darrick zbog gromoglasnog urlika od kojeg se ledila krv nije niti čuo vrisak ratnika, no čuo je Matov glas.

125

O tebi ovisi, Darrick, rekao je Mat mirno. Koštani golem će ih pobiti ako uhvati priliku. Samo Hauklinov začarani mač može naškoditi stvorenju. "Ja nisam junak", prošaptao je Darrick gledajući stvorenje. Možda i nisi, rekao je Mat, no nema mjesta za bijeg. Pogledavši unazad preko ramena, Darrick je vidio stroj crkvenih stražara koji su ulazili u odvod. Povlačenje je nudilo samo neizbježnu bitku sa stražarima i obećanje da će ih još više njih čekati u luci. Ratnici su se povukli do Darricka. Očito im je bilo draže okušati svoje izglede s ljudskim protivnicima nego s koštanim golemom. Darrick je zurio u stvorenje. Borio se da se probije kroza svoj strah. Nije bilo izlaska osim kroz koštanoga golema. Koraknuo je naprijed i zauzeo obrambeni položaj kad mu se stvorenje stalo približavati. Jedna od šaka sa šiljcima zamahnula je prema njemu. Sagnuvši se ispod udarca, Darrick se namjestio i jurnuo naprijed. Zahvativši ruku koštanoga golema rubom oštrice, Darrick mu je pokušao presjeći zglob u laktu. Udarac je promašio za Više osjećajući nego vidjevši protivnikov pokret, Darrick je naglo skočio unazad jedva izbjegavši sklupčanu lijevu šaku koja mu je krenula na glavu. Oštrice od kostiju koje su stršile iz šake presjekle su njegov putni kožuh na prsima, a zatim pljusnule u vodu koja im je bila do struka i vrtložila se oko njih. Prije no što je koštani golem mogao povući ruku, Darrick je ponovno zamahnuo začaranom oštricom. Ovaj put mačje zasjekao kroz ruku, razbijajući je u tisuću koščica koje su se raspršile po vodi. Koštani golem zabacio je desnu šaku u Darrickovo lice. Daje udarac pogodio, ogulio bi Darrickovo lice od lubanje. Očajnički, Darrick se baci unazad. Rubovi šake oštri poput britve ponovno mu porezaše prsa. Ovaj put su ne samo prosjekle putni kožuh nego su zabrazdale i meso ispod. Strah je laparao kroz Darricka zbog čega gaje nada gotovo napustila, no Hauklinov mač bio mu je.u rukama, nepokolebljiv i postojan. Parirao je sljedećem udarcu koštanoga golema i skrenuo krupnu šaku s njezine mete. Povukao se unazad dok je stvorenje ispratilo koštani čekić u vodu i presavilo se u struku. Zavrtjevši se, Darrick je smjestio udarac u rebra golema, ispod okrajka njegove donje lijeve ruke. Polomljeni komadi kosti letjeli su u svim smjerovima, no stvorenje je ostalo cijelo. Još uvijek se krećući, nekako ostavši na nogama u vodi i blatu, Darrick se povukao zamahujući i parirajući Hauklinovim mačem. Kako je krvario, crvenilo je umrljalo prednjicu na njegovu putnom kožuhu. Dok se povlačio, spotakao se i pao. Istog trena koštani je golem zamahnuo na Darricka, ciljajući šakom u njegovo lice. Tada se pojavio Rhambal koji je blokirao udarac svojim štitom. Šiljci oštri poput britve koji su ovjenčavali šaku koštanog golema probili su ratnikov štit na manje od trideset centimetara od Darricko-va lica. Ponovno se osovivši na noge, Darrick je vidio kako šiljak koštanoga golema probija Rhambalov štit kao i ruku koja gaje držala. Krv je šikljala dok je koštani golem povlačio svoju šaku. Očito u agoniji, Rhambal se povukao natrag, a zatim posrnuo i pao na koljena privijajući ranjenu ruku na svoja prsa. Ostavio je glavu. Krivnja je tutnjala kroz Darricka bolnije nego posjekotine na njegovim prsima. To je moja krivica, rekao je sam sebi. Da ja nisam mogao osloboditi Hauklinov mač, oni nikada ne bi došli ovamo. Ne, rekao je Mat. Oni bi došli ovamo, Darrick. Čak i bez tebe i mača. To demon radi u tebi. On stavlja te misli u te. Puni te zlogukim mislima i čini te slabim. Ti možeš promijeniti stvar, a ja sam zato i došao. A sad se miči! Koštani golem nije gubio vrijeme u smirivanju i napao je novu lovinu koja se našla pred njim. Hvatajući začarani mač objema rukama, Darrick je stupio naprijed i zamahnuo. Kada je sječivo naletjelo na ruku koštanog golema, oružje ju je razbilo. Urlajući od bijesa, koštani golem vratio je pozornost na Darricka mlatarajući prema njemu objema preostalim rukama. Darrick je odbio jedan udarac, a zatim izbjegao drugi bacivši se u zrak i pre-skočivši preko ruke. Taramis i Palat jurnuli su naprijed, uhvatili Rhambala pod ruke i odvukli ga izvan dosega koštanog golema. Doskočivši na noge, Darrick je blokirao još jedan kružni udarac. Osjetio je kako udar vibrira kroz njegova zapešća i ruke. Gotovo je popustio stisak na mač, no čvrsto je prionuo uz njega. Skočio je prema zidu slijeva. Znao je, ako se zaustavi, koštani će ga golem zaskočiti. Bacio se u zrak i udario o zid svojim vodom ispunjenim čizmama. Od udarca, voda je prsnula iz njegovih čizama. Ti si prava uš, momče, odjeknuo je u njegovoj glavi glas njegova oca. Sramotiš me. Tako mi Svjetla, mrzim tvoje ružno lice. To nije lice koje je ikada meni pripadalo. I ta tvoja riña kosa. Nikad je nećeš naći u mojoj porodici. Niti u porodici tvoje majke. Jamčim ti to.

126

Glas je odjekivao kroz Darrickov um i razbijao mu koncentraciju dok je ublažavao udar o zid tako stoje savinuo koljena padajući prema naprijed. Ne slušaj ga, rekao je Mat. To ti samo prokleti demon govori. On traži tvoje slabe točke, baš traži. A tvoja osobna posla, pa, to nisu njegova posla. No Darrick je znao da te riječi nisu dolazile samo od demona. One su dolazile iz one male staje iza mesnice njegova oca. Dolazile su iz godina zlostavljanja i hladne mržnje koju on kao dijete nije grubih riječi svoga oca. Možda je njegov otac naučio da ne bude tako brz s rukama kada je Darrick naučio uzvraćati, no Darrick se nikad nije naučio braniti od verbalnih napada i nebrige vlastite majke. Darrick je pao naprijed na zid. Inercija mu je omogućavala da dodirne zid samo tren prije no što gaje gravitacija povukla prema vodom ispunjenom tunelu. Krajičkom oka spazio je kako koštani golem ponovno zamahuje. Do trena kada je udarac stigao, odgurnuv-ši se od zida jednom rukom - drugom je stiskao Hauklinov mač -Darrick se prebacio natrag u tunel iza svojega napadača. Šaka koštanoga golema zdrobila se o zid, razmrskavajući kamen i guleći žbuku koja gaje vezala. Darrick je izbio iz glave riječi svojega oca, smirio ruku koja mu se tresla i sklupčao se uzimajući puni udah smrdljivoga zraka. Primajući magični mač objema rukama i gledajući kako se koštani golem stao okretati prema njemu, Darrick je vidio Taramisa i njegove ratnike s druge strane stvorenja. Iza njih, crkveni stražari čekali su svoju priliku. Strijelci za samostrelima ispaljivali su strijele, no one su nalijetale na štitove ljudi u pozadini grupe ratnika. Učini to! vikao je Mat u Darrickovoj glavi. Mač je ponovno zasjao plavo. Pravo hladno plavetnilo poput onoga koje se može vidjeti na moru prije no što u dubinama pocrni. Zamahujući i bez uzmicanja, Darrick osjeti kako začarano oružje razbija prsni koš koštanoga golema i zaustavlja se duboko u kičmi stvorenja. Koštani golem zavijao je od bola, no u njegovu je sablasnu glasu i pored toga odjekivao smijeh. "A sad ćete umrijeti, vi kukci." "Ne", rekao je Darrick osjećajući kako moć šumi kroz mač. "Vrati se u pakao, demone." Magični plavi plamenovi skakali su duž mača i kovitlali se oko kralježnice koštanog golema dok je ovaj posezao za Darrickom. Vatra je rasla ovijajući koštanoga golema, izgarajući magiju koja je spajala koštane ostatke mrtvih štakora. Goruće kosti bućkale su u otpadnu vodu šišteći kad bi upale. Na tren su svi - uključujući i Darricka - stajali ukočeni,.u ne-vjerici. Okrenuvši se, Darrick je potrčao. Visoko je podizao koljena kako bi ih izdigao iznad nivoa vode. Mačje nastavio sjajiti istiskujući sjene koje su ispunjavale tunel. Taramis i lovci na demone krenuli su za Darrickom. Manje od pedeset metara dalje, tunel se račvao u obliku slova T. Bez oklijevanja, mač povuče Darricka nadesno. Nastavio je trčati, vlažan od vodene pare koja je ispunjavala tunel kao i od znoja koji mu je istjecao iz svake pore. Dah mu je parao grlo. Bio je uvjeren da se smrad toga mjesta uvlači u njega. Ubrzo je tunel završavao. Bez ikakva upozorenja. Jednom, tijekom proteklih godina, odvod se urušio. Svijetla oštrica mača osvjetljivala je hrpu krša koja je blokirala prolaz. Skriveni sjenama i kamenjem koje se urušavalo, štakori su vrebali iz hrpe. Stotine ih se petljalo i puzalo po kršu. Ponad hrpe kamenja, provirivao je zaobljeni zemljani svod. Budući daju više nije podupirao kamen, zemlja se tijekom godina urušila, ali nije bila u potpunosti propala. Nije bilo načina da se pogodi koliko metara zemlje i kamena dijeli tunel od površine. "Kraj ogranka", progunñao je Palat. "Ovaj je put taj prokleti mač odigrao krivo, Taramise. Oni će stražari biti ovdje za nekoliko trenutaka, a mi nemamo kamo pobjeći." Taramis se okrenuo Darricku. "Što ovo znači?" "Ne znam", priznao je Darrick. U daljini, pljuskanje koje se čulo dok su se stražari trkom približavali postupno je postajalo glasnije u Darrickovim ušima. Barem u ovom dijelu tunela, nivo vode je bio nekoliko centimetara ispod koljena, a struja je bila slaba, tek nešto više od mirnog tijeka. Darrick se osjećao izdanim. Glas za koji je mislio daje Matov bio je samo još jedan od demonovih trikova. Zurio je u mač i znao da je on bio samo mamac za podmuklu zamku. Ne, rekao je Mat. Ovdje bi i trebao biti. Samo se drži te vode, kažem ti, i stvari će ti se otkriti. "Kakve stvari?" želio je znati Darrick. Taramis i ostali ratnici okrenuli su se prema njemu i pogledali ga, a pljuskanje koje se čulo kako su se crkveni stražari približavali postajalo je glasnije i sve neposrednije.

127

Bila su nas trojica u onoj spilji kad je Kabraxis stupio u naš svijet, odgovorio je Mat. Magija koju je Buyard Cholik oslobodio kada je otvorio te dveri prema Gorućim paklovima sve nas je obilježila. Te sumnje u tvojoj glavi, Darrick, to se samo Kabraxis poigrava tvojim strahovima. Samo se drži smjera. "Trojica?" ponovio je Darrick. "Nisu nas bila trojica." Osim ako se ne računa i Buvard Cholik. Bio je još jedan, bio je ustrajan Mat. Svi mi smo nešto izgubili te noći, Darrick, i sad moramo stajati zajedno da to dobijemo nazad. Demoni nikad ne ulaze u ovaj svijet bez daposiju sjeme svojega uništenja. O ljudima ovisi da shvate stoje to sjeme. Ja? Ja sam dugo vremena bio izgubljen, i tek kad si ti pronašao Hauklinov mač, ja sam se vratio sebi i tebi. Darrick je zatresao glavom, sumnjajući u sve to. Ti si bezvrijedan, dječače, rekao je glas njegova oca. Jedva da si malo podrasteš i dobiješ malo više mesa na tim kostima, pa ću te srediti i svima reći da si pobjegao. Stari strah titrao je kroz Darricka. Činilo mu se da u sjenama gotovo može vidjeti očevo lice. "Darrick," zazvao gaje Taramis. Iako je jasno čuo čovjeka, Darrick je otkrio da ne može odgovoriti. Bio je zarobljen sjećanjima i starim strahom. Smrad staje iza mesnice ispunio mu je nosnice, čineći da ljudi pred njim i odvodni tunel oko njega izgledaju poput sna. 'Ajde, Darrick! zazvao gaje Mat. Obrati pažnju, proklet bio! To je stupica koju ti je Kabraxis postavio. Ja, pa, taj me je smrdljivi demon izgubio na putevima duhova, i možda bih još bio tamo da ti nisi našao Hauklinov mač. Darrick je osjećao mač u svojoj šaci, no krivio ga je jer ih je doveo u slijepu ulicu. Možda je Mat još uvijek vjerovao daje mač talisman moći, nešto što će se suprotstaviti demonima, no Darrick nije vjerovao. Oružje je bilo prokleto kao i druga oružja o kojima je govorio. Palat je bio posjedovao prokleto oružje - on je znao o čemu priča kada je osudio Hauklinov mač. To je demon, Darrick, rekao je Mat. Budi jak. "Ne mogu", muklo je prošaptao Darrick. Promatrao je kako se svjetla baklji stražara koji su se približavali skupljaju na kraju tunela. "Ne možeš što?" upitao gaje Taramis. "Ne mogu vjerovati", rekao je Darrick. Cijeli se svoj život vježbao da ne vjeruje. Nije vjerovao da gaje njegov otac mrzio. Nije vjerovao daje krivnja njegova oca što je on bio prebijan. Naučio se vjerovati daje živio dan za danom u mesnici i daje dobar dan bio kada ga batine nisu osakatile. Ali, pobjegao si od toga, rekao je Mat. "Pobjegao sam," prošaptao je Darrick, "ali nisam mogao pobjeći onomu što se moralo dogoditi." Jesi. "Ne", protisnuo je Darrick pogledavajući stražare. "Oni čekaju", r jkao je Palat. "Shvatili su da nas ima previše za njih, a da bi nas onesposobili bez gubitka pokojeg svojeg. Pričekat će, dovesti još strijelaca, i tada nas srediti." Darrick nije odgovorio. Bespomoćnost ga je ispunila i on se naprezao daje odgurne od sebe. Osjećaj bespomoćnosti pritiskao mu je prsa i ramena tako da je jedva disao. Tijekom proteklih godinu dana on je svoj život stavio u bocu, na dno čaše, u jeftino vino u svakoj ništavnoj krčmi kroz koju je protumarao. A tada je počinio grešku pokušavši se otrijezniti i povjerovavši da u njegovom životu ima nečeg višeg od uzaludnosti. Bezvrijedan, ispljunuo je glas njegova oca. A zašto se spasio? Da umre na kraju urušenog odvodnog tunela poput štakora? Darrick se poželio nasmijati, no želio je isto tako i zaplakati. Darrick, zazvao gaje Mat. "Ne, Mat", rekao je Darrick. "Došao sam dovoljno daleko. Vrijeme je da to skončam." Približivši se bliže, držeći fenjer koji je nosio bliže Darricko-vom licu, Taramis je zurio u njegove oči. "Darrick." "Došli smo ovamo umrijeti", rekao je Darrick obraćajući se kako Taramisu tako i Matu. "Nismo došli ovamo umrijeti", usprotivio se Taramis. "Došli smo ovamo razotkriti demona. Jednom kad ljudi koji ga obožavaju spoznaju što on jest, okrenut će se od njega i postati slobodni." Malaksalost koja je spopala Darricka bila je toliko jaka da je jedva registrirao mudračeve riječi. To je zbog demona, rekao je Mat. "Govoriš li svom prijatelju?" upitao je Taramis. "Mat je mrtav", odgovorio je Darrick oštrim šaptom. "Vidio sam ga kako umire. Zbog mene je poginuo."

128

"Je li on ovdje s nama?" upitao je Taramis. Darrick je zatresao glavom, no taj mu je pokret bio dalek kao da se radi o nečijem tuñem tijelu. "Ne, on je mrtav." "No, on razgovara s tobom", rekao je mudrac. "To je laž", uzvratio je Darrick. To nije laž, velika prokleta budalo! prasnuo je Mat. Proklet bio, ti debeloglava seljačino. Tebe je uvijek najteže bilo uvjeriti u nešto što sam nisi mogao vidjeti i dodirnuti. No, ako me sad ne budeš slušao, Darrick Lang, ja ću zauvijek putovati putevima duhova. Nikad "Ne", rekao je Darrick. "Što on govori?" upitao je Taramis. "Jesmo li došli na pravo mjesto?" "To je trik", odvratio je Darrick. "Mat kaže daje demon u mojoj glavi i da me pokušava oslabiti. I govori mi da on nije demon." "Vjeruješ li mu?" pitao je Taramis. "Vjerujem daje demon u mojoj glavi", objasnio je Darrick. "Ja sam vas nekako sve izdao, Taramise. Ispričavam se." "Ne", rekao je Taramis. "Mačje pravi. Došao je tebi." "To je bila demonova varka." Mudrac je zanijekao glavom. "Niti jedan demon, čak niti Ka-braxis ne bi mogao imati moć nad Hauklinovim mačem." No Darrick se sjećao kako mu se mač opirao, kako se isprva nije htio maknuti dolje u onoj skrivenoj grobnici. Mač isprva nije mogao biti osloboñen, rekao je Mat. Nije mogao. Morao je mene čekati. Vidiš, obojica smo potrebni. Zato sam ja lutao putevima duhova, zaglavljen izmeñu nemila i nedraga. To je moj udio u ovome. A treći čovjek, pa, on je tvoj put izlaska, baš jest. "Treći čovjek je put izlaska", ponovio je Darrick muklo. Taramis gaje proučavao, pomičući fenjer Darricku pred očima. Unatoč tome što gaje iritiralo svjetlo tako blizu očiju, Darrick je shvatio da se ne može pomaknuti. Ti nisi moj sin, grmio mu je otac u umu. Ljudi te vide i ne bi me krivili da sam ubio tvoju majku. No ona me je opčinila. Ne mogu čak niti ruku na nju podići. Bol je eksplodirao na Darrickovu obrazu, no bio je to bol od sjećanja, a ne zbog nečega što se dogañalo u sadašnjosti. Dječak koji je on bio doskočio je na stog gnojivom prekrivene slame. Njegov mu se otac približio i istukao ga, zbog čega je Darrick dane proveo ležeći na slami s groznicom i slomljenom rukom. "Zašto onda nisam umro?" upitao je Darrick. Sve bi bilo toliko lakše, toliko jednostavnije. Mat bi još uvijek bio živ i još uvijek bi živio u Hillsfaru sa svojom obitelji. Ja sam izabrao da ne budem tamo, rekao je Mat. Ja sam iza- Hillsj'ara, mora da bi' ga sam našao. Hillsfar nije baš bio tako veliko mjesto za tipove kao što smo ti i ja. Moj je tata to znao isto kao stoje znao da ja odlazim zbog tebe. "Ja sam te ubio", rekao je Darrick. A da nije bilo tebe, koliko bi' već puta dotada bio mrtav? Prije nego smo završili u Taurukovoj luci? U svome umu, Darrick je vidio Mata kako se ponovno zabija u liticu s kosturom koji poput pijavice visi na njemu. Koliko su nam puta onizi kapetani s kojima smo plovili rekli da život mornara Mornarice Westmarcha nije vrijedan življenja? Dugi sati, kratka plaća i još kraći život. Na to bi se najvjerojatnije sve svelo. Jedine stvari zbog kojih je sve to bilo vrijedno truda bili su nam prijatelji s broda i ono nekoliko krčmarica koje bi nas pogledavale kao da smo neki veliki vraški junaci. Darrick se sjećao tih govora i tih vremena. Mat je to uvijek okrenuo na najbolje, uvijek je imao najbolje krčmarice i najviše prijatelja. I ja bi' znao da će me sreća služiti i dalje, u zagrobnom svijetu, rekao je Mat, ako ikad svršim s ovim zadnjim poslom za koji smo se prijavili. Uzmi mač, Darrick, i pripremi se. Treći čovjek dolazi. Dio malaksalosti napusti Darricka. Tek je tada vidio da ga je Taramis objema rukama zgrabio za košulju i tresao. "Darrick", govorio je mudrac. "Darrick." "Čujem te." Darrick je čuo udarce strijela o metalne štitove koje su i ostali ratnici podigli. Očigledno, crkveni stražari su postali hrabriji i odlučili su, ako budu mogli, skinuti nekog od njih. Za to su vrijeme ratnici bili kadri držati štitove nad glavama tako da nijedan od odapetih projektila nije prošao.

129

"Kakav treći čovjek?" želio je znati Taramis. "Ne znam. "Ima li izlaza odavde?" "Ne znam." Očaj je gužvao mudračevo lice. "Upotrijebi mač." "Ne znam kako." "Mi čekamo", ponovio je Darrick muklo. Tako je jako iščezavao u sebi da ništa nije bilo važno. Glas njegova oca bio je mukao negdje u pozadini. Možda je Mat pronašao načina da ga drži tihim, no ako je on to vjerovao, tada Mat nije mogao biti demon, a Darrick je bio prilično siguran daje demon u njegovoj glavi ujedno i Mat. "Dolaze i drugi stražari", obznanio je Palat. Bez upozorenja, kamenje zastrugao o kamen. Taramis je pogledao preko Darrickovog ramena. "Pogledaj", rekao je mudrac. "Možda je tvoj prijatelj bio u pravu." Tupo, Darrick se okrenuo i spazio pravokutni otvor koji se otvorio na stropu odvoda iznad gomile krša. Pogledavši bolje, uočio je da to nisu vrata nego prije veliki komad kamena koji je bio podignut i uklonjen. Svjetlo je odozgor zasjalo na krhotine i vodu. Neki je čovjek gurnuo glavu kroz pravokutni otvor. "Darrick Lang", viknuo je. Podigavši svoj fenjer, Taramis je doveo čovjeka na vidjelo. Zureći u opeklinu na čovjekovu licu, Darrick isprva nije povjerovao daje stigla pomoć. "Darrick Lang", ponovno gaje zazvao opečeni čovjek. "On te pozna", rekao je Taramis Darricku. "Tko je to?" Zatresavši glavom, u nemogućnosti da prepozna lice opečenog čovjeka pri pomicanju svjetla i sjenki, Darrick je rekao: "Ne znam." Znaš ga, rekao je Mat. To je kapetan Raithen. Od gusara što su bili u Taurukovoj luci. Borio si se s njim na palubi gusarskog broda. Zaprepašten, znajući nekako daje Mat govorio istinu, Darrick je prepoznao čovjeka. "Ali, on je umro." "On izgleda kao daje umro," složio se Taramis tihim glasom, "no on nam nudi izlaz iz sigurne smrti. Sigurno je majstor za bijego-ve u zadnjem trenutku." "Ovuda", rekao je Raithen. "Ako želite živjeti, požurite. Onaj prokleti demon poslao je još ljudi za vama u tunel, a sada kad su me vidjeli da otvaram ovaj, vjerojatno će provjeriti mape i shvatiti kako sam došao ovamo." "Hajde", rekao je Taramis primajući Darricka za ruku. "To je varka", usprotivio se Darrick. Ne, rekao je Mat. Mi smo združeni, nas trojica. Združeni u ovom "Ako ostanemo ovdje, umrijet ćemo kao ribe u bačvi", rekao je Taramis. Gurnuo je nevoljnog Darricka da se pomakne. Kad su se približili hrpi krša, štakori su se rastrčali. Strijele su pogañale kamenje i ponekad štakore, no na sreću, ratnici su se uspjeli provući. Raithen je gurnuo ruku prema Darricku. "Daj mi mač", rekao je gusarski kapetan. "Pomoći ću ti da se podigneš." Prije no što je Darrick mogao pomaći mač, Raithen je posegnuo za njim. Čim su ga čovjekovi prsti dotakli, zašištali su. Raithen je jauknuo i trgnuo ruku nazad. Svježa para dizala se s njegovih opečenih prstiju dok se povlačio u tunel iznad odvoda. Opsovao je i odlomio još dva kamena povećavajući prostor tako da lovci na demone mogu lakše proći. Taramis je prošao prvi i uspeo se u manji tunel nad njima. Darrick gaje sumorno pratio, pazeći na začarani mač. Nakon što se predstavio, Taramis je pružio ruku. Gusarski kapetan ostao je dalje od dohvata ruke ignorirajući je. Njegov pogled bio je usredotočen na Darricka. "Je li tvoj mrtvi prijatelj u kontaktu s tobom?" želio je znati gusarski kapetan. Darrick gaje pogledao, nevoljan da odgovori. Ako ništa drugo, Darrick je bio spreman provući Hauklinov mač kroz kapetanovo srce.

130

Hladan smiješak uokvirivao je Raithenove usne. Na opečenom mjestu ukazale su se napukline, a krv je potekla iz njegovih usta. "Ne moraš odgovoriti", rekao je gusarski kapetan. "Nema šanse da bi ti bio ovdje da nije bilo upletanja tvog prijatelja." Prijatelj koji se upleće, tako znači? upitao je Mat. Pa, samo da mogu staviti svoje ruke na tebe ili uzeti dobar komad čelika za borbu, skinuo bi' ti zbog toga glavu s ramena, ti prljavi kapetančiću. "Još je uvijek s nama, kako vidim", rekao je Raithen. Iznenañen, Darrick je upitao: "Ti ga možeš čuti?" "Aha, svaki put kad je u blizini. Stalno nešto brblja. Ja samo hvalim Svjetlo što sam ga morao slušati samo proteklih nekoliko tjedana." Raithenov pogled spusti se na mač u Darrickovoj ruci. "Rekao mije da možeš nositi Hauklinov moćni mač. Je li tomu tako?" Ostali su se ratnici uspeli u mali tunel i motali se uokolo. Tara-mis je izgovarao tihe naredbe i poslao ljude na obje strane otvora u dnu novog tunela. "I to će ubiti Kabraxisa?" želio je znati Raithen. "Tako su mi rekli", odgovorio je Darrick. "Ili će barem otjerati demona nazad u Goruće paklove." Pljunuvši krv na pod tunela, Raithen je rekao: "Ja bih radije da mu izvadimo utrobu i bacimo ju morskim psima pa gledamo kako je malo-pomalo razvlače." "Dolaze crkveni stražari", rekao je Palat. "Bolje da krenemo." "Da trčimo kroz ovaj tunel s njima za petama?" upitao je Raithen. Napravio je grimasu. Zbog krvave pjene na ustima izgledao je mahnito. On je poludio, rekao je Mat. Ono što mu je Kabrcvcis učinio oduzelo mu je zdrav razum. "Što ti radiš ovdje?" upitao je Darrick Raithena. Gusarski se kapetan nasmiješio, a još krvi poprskalo mu je usne. "Isto što i ti, pretpostavljam. Došao sam se osloboditi demona. Iako, nakon što sam čuo za smrt tvoga prijatelja i znajući što se meni dogodilo, moram reći da si ti, izgleda, od nas trojice dobio najbolji tretman." Darrick nije ništa rekao. U odvodu ispod njih začulo se pljuskanje. "Ti crkveni stražari neće čekati da vas dvojica završite mudre priče", rekao je Palat. Raithen je koraknuo unazad i povukao bačvu koja se nalazila do zida pored otvora. Kako je cimnuo tešku bačvu, tako se koža koja mu je prekrivala dlanove raspukla i prokrvarila. Crvenilo je pošpricalo bačvu dok su Darrick i Palat položili na nju ruke gurajući je prema otvoru na podu. Smakavši poklopac s bačve, gusarski je kapetan otkrio tamno ulje unutra. "Izlij", naredio je Raithen. Zajedno, izlili su sadržaj bačve u odvodnu vodu i preko kamenja. Štakori su stali bježati od tamne tekućine, a stražari su svoje položaje oprezno držali. Dvije strijele iz samostrela izletješe iz otvora na podu. Jedna se bola Raithen je posegnuo prema zidu i sa stalka istrgnuo baklju. Bacio je baklju kroz rupu na podu na hrpu krša. Radoznalo zureći kroz rupu, Darrick je promatrao kako se ulje zapalilo. Plamenovi su se proširili po hrpi krša, goneći štakore iz njihovih skrovišta na stražare i u vodu. Ulje koje je plutalo na vodi takoñer se zapalilo. Nošena sporim tijekom odvoda, vatra je plovila prema stražarima prisiljavajući ih na uzmak. "To će nam kupiti nešto vremena", rekao je Raithen. Okrenuo se nalijevo i požurio niz tunel. "Kamo nas vodiš?" upitao je Taramis. "Demonu", rekao je Raithen. "Tamo moramo ići." Potrčao je kroz tunel. Zaustavio se samo da uzme drugu baklju iz stalka koji se nalazio dalje. Prolaz je bio manji od odvoda ispod. Bio je tek toliko širok da trojica ratnika mogu usporedo trčati. Vučen hitnjom koja je titrala u njemu, Darrick je uzeo vodeću poziciju meñu lovcima na demone i brzo se priključio Taramisu i Palatu. "Tko je taj čovjek?" upitao je Taramis očiju prikovanih na priliku pred njima. "Raithen", odgovorio je Darrick. "On je -" Bio je, uvjerio gaje Mat. "- bio je", ispravio se Darrick, "gusarski kapetan u Zaljevu Westmarch. Prije godinu dana, Raithen je radio s Buvardom Cho-likom." "Svećenikom Zakaruma koji je otvorio prolaz za Kabraxisa?" "Da." "Što mu se dogodilo?"

131

"Demon gaje ubio u Taurukovoj luci", rekao je Darrick znajući kako čudno je to zvučalo budući da su gledali opečenog luñaka kako trči pred njima. "Prema mom načinu razmišljanja, on nije dovoljno mrtav", rekao je Palat. U vrijeme kada je Raithen ubijen, rekao je Mat, Kabraxis je bacio i vradzbinu da podigne zombije da nas progone. Magija je kasnije prodrla do Raithenovog lesa i omogućila mu da ponovno sam da mogu razgovarati s njim kao što razgovaram s tobom. Nas smo trojica povezani, Darrick, i u svojoj povezanosti mi predstavljamo način da se okonča Kabraxisova vladavina ovdje. "On je mrtav", objasnio je Darrick, opisujući detalje koje mu je Mat dao. "Hauklinovo proročanstvo", rekao je Taramis. "Kakvo proročanstvo?" upitao je Darrick. Pratili su Raithena i skrenuli zavojem u tunelu. "Govorilo je da Hauklinov mač nikad neće biti uzet iz njegove grobnice osim da ujedini Trojicu", rekao je mudrac. "Kakvu trojicu?" upitao je Darrick. i pet sdan izgubljen u smrti, jedan izgubljen u životu, ajedan izgubljen u samome sebi", rekao je Taramis. "Jedan zarobljen u prošlosti, jedan zarobljen u sadašnjosti, ajedan zarobljen u budućnosti." Ledeni strah ispuni Darricka. "Tvoj prijatelj Mat mora da je onaj koji je zarobljen u smrti, neizbavljen smrću u prošlosti. Raithen mora daje onaj koji je zarobljen u životu, u nemogućnosti da umre i osuñen da živi onakav kakav je u sadašnjosti." Pogledao je u Darricka. "To ostavlja tebe." "Zašto to ranije nisi spomenuo?" upitao je Darrick. "Jer nisu sva proročanstva istinita", odgovorio je mudrac. "Sva oružja i predmeti imaju priče koje se o njima pričaju, no nisu sve te priče istinite. Kada si izvukao mač iz Hauklinovog tijela, pomislio sam daje proročanstvo lažno." Taramisove riječi udariše Darricka poput čekića. Da, rekao je Mat u njegovoj glavi, ti si onaj koji je izgubljen u sebi. No ona tužna vremena su za tobom. Isto kao i Hillsfar i ona staja iza mesnice tvoga oca. Imaj to na umu, i sve će biti u redu. Ja te neću napustiti. "Proročanstvo se nastavlja", rekao je Taramis. "Jedan će podići mač, jedan će dati put, ajedan će se suočiti s demonom." Mudrac je gledao Darricka. "Ti nisi isprva mogao podići mač jer tvoj prijatelj još nije bio s tobom. Nisi mogao podići mač dok nisi čuo Matov glas." Darrick je znao daje to istina, i na neki način, s dogañajima koji su se odigrali otada, imalo je smisla. "A on nam pokazuje put", rekao je Taramis pokazavši na Rai-thena koji je trčao pred njim. "To ostavlja tebe da se suočiš s demonom." __..,_ . "T 1-7 tnii^i-Qr>Q" nroTm/n i a ¦prikri ha T5ol o t ,¦„___„__.._, ...,i-.^ ,.. j.ja.j*.. ,i.,i ...... .^^.^.^ Darrickovo lice gorjelo je od nelagode. Znao je da ratnik nije vjerovao daje on dovoljno jak ili dovoljno hrabar da se suoči s demonom, makar i s Hauklinovim začaranim mačem. A istinu govoreći, on sam se nije osjećao dovoljno jakim ili dovoljno hrabrim. Bezvrijedan, rekao je glas njegova oca. Osjećajući se kao kukavica, Darrick je očajnički želio da bude podalje od tijeka dogañaja koji su bili pred njim. On nije bio junak. U najboljem slučaju, bio bi pristojan mornarički časnik Westmarcha; možda - no samo možda - bi mogao biti pristojan brodski kapetan. Ali junak? Ne. Darrick to nije mogao prihvatiti. No, ako ode, ako ode od ovog sukoba da se spasi, što će ostati od njega? Preplavi ga hladna spoznaja i gotovo se spotakao. Ako ustukne pred nadolazećom bitkom, znao je da bi bio sve ono za što ga je njegov otac uvijek optuživao. A ako to učini, bit će zarobljen izmeñu života i smrti kao Mat ili Raithen. U ovome je spasenje za sve nas, rekao je Mat. Čak i ako ja postanem mučenik? pitao se Darrick. "Iza nas su ljudi", viknuo je Clavyn sa začelja kolone ratnika. "To su stražari", rekao je Raithen. "Rekao sam vam da će nas naći. Ovaj je tunel jedan od novijih. Koriste ga za opskrbu crkve namirnicama. Kroz ove zgrade prolaze tajni prolazi i tuneli poput saća. Tijekom proteklih nekoliko tjedana ja sam prokapao kroz većinu njih." "Kamo nas vodiš?" upitao je Taramis.

132

"U središnju katedralu", odgovorio je Raithen. "Ako se želite suočiti s Kabraxisom, tamo ćete naći i njega i Cholika." Samo nekoliko metara dalje, gusarski kapetan se zaustavio pod nakošenim dijelom stropa. Vrata su bila nakošena kao i strop i uklapala su se u njega. "Stražari ponekad ovdje čekaju", rekao je Raithen. "Ali oni sada nisu ovdje. Otišli su dolje da vas pomognu uhvatiti u odvodu ne znajući, kao što sam ja znao, da se tunel preklapa s odvodom." Podigao se gore i zurio kroz procjep. Darrick se pridružio čovjeku držeći svoj mač ogoljen u šaci. Gledajući kroz procjep, Darrick je vidio Buvarda Cholika kako stoji na platformi na vrhu velike kamene zmije plamenog lica. Dok je Darrick promatrao, zmija se njihala amo-tamo iznad publike koja je bila u iščekivanju. Način na koji je publika pokorno molila i klicala zmiji i čovjeku na njoj ostavio je mučan čvor u Darrickovom želucu. On je znao da bi neki od vjernika mogli znati da se prostiru pred zlom, no većina ih nije znala. Oni su bili nevini, molili su za čuda ne znajući da se mole demonu - okotu pakla. "Tu su stotine, možda i tisuće ljudi", rekao je začuñeno Palat koji se i sam zgurao do proreza da vidi. "Ako u to uskočimo, bit ćemo brojčano nadjačani." "Rulja će nam takoñer dati načina za bijeg", rekao je Taramis. "Crkveni stražari neće biti u mogućnosti zapečatiti sve izlaze i držati rulju pod kontrolom. Kada jednom ubijemo Buvarda Cholika, trebala bi nastati dovoljna zbrka da pokrijemo svoje povlačenje. Nakon toga, proširit ćemo u gradu istinu o Kabraxisu." "Ne možeš ubiti Buvarda Cholika", javio se Raithen. Darrick je pogledao u gusarskoga kapetana. Svjestan udaranja čizama dolje u tunelu, Darrick je znao da nemaju puno vremena. "Kako to misliš?" upitao je Taramis. "Ja sam pokušao ubiti gada", objasnio je Raithen. "Prije nekoliko tjedana. Bio sam u publici. Pronio sam jednoručni samostrel mimo njegovih stražara i probo mu strijelom srce. Znam da jesam. Ipak, nekoliko sati kasnije, Buvard Cholik odslužio je još jednu od svojih službi. Moj pokušaj atentata samo je učinio da njegova slava postane još veća." Bio je to Kabraxis, kazao je Mat. Demon gaje spasio. No čak niti demon ga ne može spasiti od Hauklinovog mača. "Ne možemo ostati ovdje", rekao je Palat. "A povlačenje ne dolazi u obzir." Darrick je pogledom preletio preko lovaca na demone, ponovno se diveći maloj grupi ljudi koji su bili dovoljno hrabri da uñu u crkvu s tako slabim izgledima. Da su njega pitali da učini tako nešto, umjesto toga da ga začarani mač izabere i da ga prati duh njegova mrtvog prijatelja, sumnjao je da bi ih pratio. On nije imao izbora glede toga hoće li biti tu, no oni su imali. J. ._¦!...,..,_ ,_. Kiseli miris sijena u staji iza očeve mesnice kovitlao se oko Darricka. Mogao je gotovo osjetiti na sebi vrelinu dana kada je bio zaglavljen u malenom prostoru izmeñu rogova gdje je držano sijeno, i gdje je ležao dok je čekao da umre ili da bude ubijen sljedeći put kada ga njegov otac pretuče. Ne, rekao je Darrick samomu sebi. Nisam imao izbora. Bezvrijedan, režao je glas njegova oca. Umirujući se, uvlačeći zrak da drži mišiće opuštenima, spremnima i aktivnima, Darrick je pokušao ignorirati glas. "Što je iznad nas?" upitao je. Grmljavina čizama koje su se približavale zvučala je bliže, glasnije. "Stube," rekao je Raithen, "no one su u protuteži. Kada oslobodim bravu, stube će se podići." Darrick je pogledao Taramisa koji je gledao u svoje ljude. "Ako ostanemo ovdje," rekao je Palat, "umrijet ćemo. No tamo, čak i s tom kamenom zmijom koja se okolo miče, imamo izgleda." Taramis je kimnuo. "Slažem se." Svi su ratnici pripremili svoje oružje. "Napast ćemo Cholika," rekao je Taramis, "a zatim ćemo izaći odatle ako budemo mogli. Nadajmo se da će se demon pokazati. Ako ne, planirat ćemo ponovno." Pogledao je Darricka. "Hauklinov mač naša je najbolja nada da ćemo izvući Kabraxisa iz skrovišta." "Da", rekao je Darrick hvatajući objema rukama držak mača. Ponovno je pogledao u katedralu i uočio kako kružni prostor ispod kamene zmije nalikuje areni. Plamenovi oko zmijine gubice su plamtjeli. Na zmijinom vratu, Buvard Cholik stajao je na platformi sa smirenom samouvjerenošću.

133

"Učini to", naredio je Taramis Raithenu. Gusarski kapetan posegnuo je ispod svoje halje i izvadio jedno-ručni samostrel Na njegovim rukama, crnima od opeklina, otvorile su se debele rožnate kraste i iz njih je prokapala krv. Luñakov cerek dobro se uklapao na njegove krvave usnice dok je posezao za malom polugom nad njihovim glavama. Pogledao je u Darricka. "Nemoj me iznevjeriti, mornaru. Ranije sam, na Barakudi, ukrstio oštricu s tobom. Sada budi dobar kao što si onda bio. I budi sve što tvoj mali mr- Prije no što je Darrick mogao odgovoriti, Raithen je povukao polugu. U odgovor, skrivena vrata ugrañena u stepenice krenuše prema gore laka kao pero. Svjetlo iz katedrale uñe u mali tunel. Taramis je prvi krenuo van. Njegove narančaste halje su se komešale. Istupivši za mudracom iz skrovišta, Darrick je bio gotovo zasut kakofonijom zvukova koji su ispunjali čak i ogromnu katedralu. Tisuće glasova izgovaralo je hvalu Dien-Ap-Stenu, proroku Svjetla. Crkveni stražari bili su na povišenom prostoru s desne strane. Svi su spazili kad su se skrivena vrata otvorila. Jedan od strijelaca podigao je svoje oružje i povukao strijelu do uha. Prije no što je stražar mogao naciljati kako treba svojom strijelom, Raithen je pružio ruku sa samostrelom i povukao okidač. Mala strelica napusti Raithe-novo oružje i probode stražarevu Adamovu jabučicu, pribijajući mu je u grkljan. Stražar se sruši s povišenog prostora u rulju pobuñujući malu gungulu i pokrećući val oštrih povika i vrisaka. Stražari prokuljaše iz kontrolne sobe, a lovci na demone potrča-še da se s njima susretnu. Čelik je odzvanjao o čelik, a Darrick je bio u samom središtu. Na platformi koja se nalazila iza glave kamene zmije, Buvard Cholik doveo je zvijer u miran položaj iako su se velika goruća usta otvorila i izrigala malog dječaka koji je bio uzet iz ruku svojega oca. Budi spreman, rekao je Mat u Darrickovom umu. Ono što si dosada vidio upravo će se još pogoršati. "Ne možemo držati ovaj položaj", rekao je Palat. Krv mu je bila isprugala lice, no nije sva bila njegova. "Moramo bježati." Bijeg nije odgovor, rekao je Mat. Ti imaš moć, Darrick. Mi imamo moć. Ja i Raithen, pa, mi smo te doveli dovde, no ostatak ovisi o tebi. "Vjernici Dien-Ap-Stena", zagrmio je glas Buvarda Cholika. "Pred sobom vidite nevjernike, ljude koji bi željeli vidjeti ovu crkvu srušenu i oduzeti joj mogućnost da ugošćuje i drži proroka Svjetla i Put Snova." Povici straha i bijesa ispuniše katedralu. Darrick se borio za svoj život. Budući da su u tom trenutku bili brojčano slabiji, on je znao da će se stanje još samo pogoršati. Pari- srce najamnika. Položivši nogu na prsa mrtvog čovjeka, Darrick ga je odgurnuo unazad prema trojici koja su jurila da zauzmu njegovo mjesto. Rukama koje su se pokretale s gracioznošiu i brzinom, Taramis je nacrtao mistične simbole u zraku. Na glasno izgovorenu rečenicu, simboli su poletjeli prema zašiljenom stropu katedrale. Kad je Darrick blokirao još jednu oštricu, crni oblak oblikovao se blizu stropa. Držeći oružje ukliještenim, Darrick je koraknuo naprijed i uputio udarac laktom i nadlanicom prema crkvenom stražaru koji je teško pritisnuo Rhambala koji je imao poteškoća zbog svoje ranjene ruke. Stražar je pao pred Rhambalom. "Hvala", prodahtao je ratnik. Njegovo lice pod kacigom bilo je nezdravo blijedo. No, iako se Darrick morao suočavati s jednim protivnikom, ostali su odmah stupali da ga zamijene. A čovjek kojeg je Darrick zaposlio oslobodio je svoje oružje. Stražar je zamahnuo na Darrickovo lice dok se tamni oblak nad njihovim glavama kovitlao i bljeskao. Darrick je ponovno ukliještio čovjekovu oštricu, namjestio se, okrenuo i postavio nogu čovjeku na glavu pa ga oborio s nogu u gužvu vjernika. Teško dišući, osjećajući hladnoću u zraku, Darrick je očajnički pogledom preletio katedralu. Čak i sad, neki su od vjernika potezali svoje noževe iz pojaseva i hitali da se pridruže borbi. Oni su nevini, rekao je Mat unutar Darrickove glave. Nisu svi meñu njima zli. Samo su mu privučeni. "Gdje je demon?" upitao je Darrick. U zmiji, rekao je Mat. Tamo gdje je Crni put. Kabraxis se vratio svojem mjestu moći. On zna da ti imaš Hauklinov mač, baš zna. Darrick je blokirao, ponovno blokirao, parirao pa uzvratio udarac i progurao svoj šiljak kroz čovjekovo grlo. Grimiz je prokuljao na grlu stražara dok je padao unazad i ispuštao svoj mač, obavijajući objema rukama vrat u pokušaju da zaustavi istjecanje krvi. Oblak koji je stvorio Taramis iznenada ispusti studeni vjetar. Ledeni olujni vjetrovi stali su se kovitlati i razdirati katedralom, izvijajući plameno\ e koji su kuljali iz zmijine gubice u rasplamsano bjesnilo. Na velikom kamenom stvorenju stvorio se mraz, no brzo se

134

Nadigavši glavu, zmija se usredotočila na grupu lovaca na demone. Opasni plamenovi plesali su u njenim očima. Buyard Cholikjeprvi, rekao je Mat. On mora umrijeti, Darrick, jer on drži Kabraxisa privezanim za ovaj svijet. Katedralu iznenada ispuni mećava mlateći krupnim snježnim pahuljama nad središnjim prostorom kao i nad vjernicima. Zbog uskovitlanog bijelog prekrivača bilo je teško vidjeti, a gola koža pekla je na dodir snježnih pahulja kao da su od kiseline. Kamena je zmija zamahnula, jurnuvši naprijed. Plamenovi su se kovitlali oko njezinih ogoljenih oštrih zuba. "Pazi!" viknuo je Palat i odgurnuo Rhambala sa zmijinog puta. Lovci na demone su se izmaknuli, no svi stražari se nisu uspjeli izvući. Trojica stražara bila su udarcem zgnječena u krvavu masu. Unatoč kamenu koji se razletio po podu katedrale i komadima koji su bušili sjedala, zmija uopće nije bila oštećena. Skupivši hrabrost i nadvladavši sumnje koje su ga mučile, Darrick je jurnuo prema zmiji. Uvijajući se i s krvavim komadima trojice stražara koji su još visjeli s njezinih zuba, zmija je stala progoniti Darricka. Svjestan da mu se nenaravna zvijer približava, Darrick je skrenuo nadesno, bacio se u kolut na zemlju i kliznuo preko zmijina tijela. Podigavši se, Darrick je slobodnom rukom uhvatio izrezbarene krljušti. Zmijina glava udarala je pod katedrale otkidajući i razbijajući kamene ploče. Darrick se prilijepio za zmijin trbuh izrezbarenih krljušti i osovio se na noge. Poskočio je i doskočio na zmijinu gubicu. Šišteći i grgoljeći vatru, zmija je otvorila usta, a šiljati jezik načinjen od plamena isplazi se prema njemu. Dok je trčao duž zmijine gubice, vatra je oprljila Darrickovu kosu. Potpomognut otvaranjem usta nenaravne zvijeri, Darrick se zavitlao u zrak prema platformi na kojoj je stajao Buvard Cholik. Iznenada uvidjevši Darrickov očajnički potez, Cholik je podigao ruke da baci svoje čini. No bilo je prekasno. Prije no što je vradžbina bila gotova, Darrick je zgrabio čovjeka za halju. Choliko-va jedina nada u spas bila je u tome da Darrick ne uspije doskočiti na platformu. Znajući daje u svojem očajničkom skoku promašio platformu, Kad se objesio za nj svom težinom, Darrick je povukao Cholika s nogu tako daje ovaj udario o željeznu ogradu i time izgubio koncentraciju. Držeći se za halju jednom rukom i divlje se njišući, znajući da se zmija ponovo izvija pokušavajući ga izbaciti iz ravnoteže kako bi pao da ga može zgrabiti, Darrick je savio ruku u laktu i povukao se bliže Choliku. Mećava se kovitlala oko njih zasljepljujućim intenzitetom. Hladnoća mu je prljila lice i izložene dijelove kože nošena olujnim vjetrom koji je Taramis podigao svojom magijom. Darrick je zamahnuo mačem, prebacio ruku na dršku i bacio mač poput koplja. Hauklinov začarani mač letio je ravno unatoč užasnom vjetru. Probio je srce Buvarda Cholika zbog čega je ovaj posrnuo unazad i spotakao se o halju za koju se Darrick tako čvrsto držao. "Ne", rekao je Cholik grabeći mač koji gaje probo. Njegove su ruke planule plavim plamenom čim su dotakle mač, no činilo se daje on-bio nemoćan da ga pusti, kao što je bio nemoćan da ga iščupa iz prsa. Koristeći Cholikovu nemogućnost da se bori protiv njega, Darrick je svojom drugom rukom uhvatio rub platforme, a zatim se povukao gore. Cholik je, slobodan od Darrickovog stiska, koraknuo unazad i pao preko ruba platforme. Mač! viknuo je Mat u Darrickovoj glavi. Kabraxis je još uvijek ispred tebe! Priljubljen uz platformu postavljenu iza zmijine glave koja se ljuljala, promatrajući pokrete oko sebe perifernim vidom, Darrick se držao platforme svojom lijevom rukom, a desnom posegnuo za mačem. Poželio je da mu doñe kao onoga dana u kući Elliga Barrovv-sa. I dok je Cholikovo tijelo još padalo prema razbijenom kamenom podu, Darrick je osjetio moć koja gaje vezala za mač. Promatrao je kako se začarana oštrica istrgla iz mrtvog čovjeka. Hauklinov je mač bio u zraku i jurio prema Darricku baš kada je zmija iznenada trgnula glavom prema gore i odbacila Darricka u zrak, te odbila mač. Darrick se prevrtao i, budući daje bio tako visoko odbačen, skoro kontrolu nad svojim tijelom. Užasnuto je promatrao kako zmija spušta svoju glavu pod njim i otvara svoje krupne ralje. Vatra se komešala u zmijinom grlu obećavajući ognjenu smrt ako ga uhvati. Uzmi mač! vikao je Mat. Ako nemaš mač, nemaš ništa! Darrick se usredotočio na mač, no, kad je došao u gornju točku svoga leta, nije mogao otkloniti misli od zmije ispod sebe. Čak i ako ga zmija nekako promaši, bio je siguran da ne bi preživio pad. Mač! vrištao je Mat. Mač će te zaštiti ako bude kod tebe. I ja ti mogu pomoći preko magije mača.

135

Darrick je odbacio od sebe pomisli na smrt. Ako bude umro, to će samo okončati bol u kojoj je živio protekle godine i svu onu bol koju je pretrpio u ranijim godinama. Skoncentrirao se na Hauklinov mač ojačavajući vezu koju je osjećao s oružjem. Cholikovo je tijelo letjelo prema kamenom podu koje gaje očekivalo pod zmijinim razjapljenim ustima. No začarani se mač otrgao od mrtvog čovjeka i letio je prema Darrickovoj ruci. Drži mač, rekao je Mat. Drži mač tako da ti mogu pomoći. U nemogućnosti da u zraku promijeni smjer, Darrick je padao poput kamena u zmijina usta koja su ga iščekivala. Plamenovi su ga obmotali i na trenje pomislio da će biti kremiran. Nevjerojatna vrelina gaje opkolila i ukrala mu sve osjete. Budi miran, upozorio ga je Mat. Njegov glas, iako je Darrick bio siguran da dolazi iz njegove glave, zvučao je takoñer udaljeno i slabo. Ovo će biti najgore od svega, Darrick, i neće se nikako moči zaobići. Darrick nije mogao vjerovati da nije mrtav. I sam pad u kamena zmijina usta gaje morao ubiti, a k tomu, vatra mu je oduzimala sve izglede za preživljavanje. Ipak- Bio je živ. Znao je to zbog onoga kako se osjećao, zbog nepravilnog i mučnog disanja i zbog toga što gaje sve boljelo. Ne možeš tu ležati, rekao je Mat. Njegov je glas bio tanak i udaljen. Ovo ovdje je Crni put. Iskrenuti Put Sjena. Kabraxisova je moć ovdje vladajuća. Barem on misli daje tako. On će te ubiti ako budeš tu ležao. Ustani - Darrick je prepoznao glas kao glas svoga oca. Oči su mu se naglo otvorile i vidio je poznati prostor staje iza očeve mesnice. Vidio se kako leži na kiselom sijenu na sjeniku. "Nisi mislio da ću te uhvatiti ovdje kako spavaš, zar ne?" pitao gaje otac. Instinktivno, Darrick se sklupčao u loptu i pokušao se zaštititi. Tijelo gaje boljelo od batina koje se sjećao daje dobio dan ranije. Ili je to možda bilo istoga dana, samo ranije. Ponekad bi nakon batina Darrick izgubio pojam o vremenu. Imao je rupe u sjećanju kao i izgubljene trenutke. "Ustani, proklet bio." Otac gaje udario nogom, izbacujući mu zrak iz pluća i možda mu slomio još jedno rebro. Ustrašen, Darrick se pred ocem osovio na noge. Nešto je visjelo iz Darrickove ruke, no kada je pogledao nije mogao ništa vidjeti. Možda je ponovno slomio ruku, no ovaj put je osjećaj bio drugačiji nego prije. Činilo mu se daje čuo glas Mata Hu-Ringa, no znao je da Mat ne bi došao dok njegov otac ima svoju žutu minutu. U to vrijeme čak ni Matov otac ne bi došao. "Ustani, rekao sam", grmio je njegovo otac. Bio je to veliki čovjek sa širokim trbuhom i ramenima širokim koliko je dugačak držak sjekire. Ruke su mu bile duge i čvrste od teškog rada, dugih sati i bezbrojnih tuča po krčmama. Kovrčava metla smeñe kose odgovarala je kovrčavoj bradi koju je nosio do pola prsa, "Ja ne mogu biti ovdje", rekao je Darrick zaprepašteno. "Bio sam mornar. Bila je crkva." "Glupo bezvrijedno kopile", grmio je njegov otac hvatajući ga za ruku i tresući ga. "Tko bi načinio mornara od takvih kao što si ti?" Njegov se otac prezrivo nasmijao. "Opet si snatrio neki od svojih snova na koje se nalijepiš kad se ovdje sakriješ." Lica koje je gorjelo od stida, Darrick se pogleda. Bio je dječak ne stariji od osam ili devet godina. Nije bio nikakva prijetnja svom ocu. Ipak, njegov gaje otac tretirao kao najljućeg neprijatelja na kojega je ikad naišao. "Ne skreći pogled od mene kada ti se obraćam, dječače", zapovjedio mu je otac. "Možda te nisam naučio ništa drugo, ali ćeš znati poštivati svoje starije." Suze su lile niz Darrickove obraze. Osjećao ih je vrele na obrazima i kušao njihovu slanost kada su mu došle do drhtavih usana. "Pogledaj se, ti balava kukavice", grmio je njegov otac i ponovno podigao ruku. "Nemaš dovoljno pameti da se skloniš s kiše." Darrick je primio udarac u zatiljak i gledao kako mu se na tren svijet vrti u krug. Prisjetio se kako je još prošli tjedan vidio svojeg oca kako tuče trojicu stražara iz karavane u tučnjavi na blatnoj ulici ispred krčme Šepava guska. Kao mesar, njegov je otac bio osrednji, no samo ih se nekoliko moglo usporeñivati s njim kao borcem u tučnjavama. "Jesi li nahranio marvu kao što sam ti rekao, dječače?" želio je znati njegov otac. Zureći preko ruba plasta sijena, bojeći se jer je znao kakav je odgovor, Darrick je vidio da su sve hranilice i pojilice prazne. "Ne", rekao je.

136

"Tako je", složio se njegov otac. "Nisi. Tražim od tebe tako malo jer znam daje to sve što mogu očekivati od idiota kao što si ti. No ti si mislio da ćeš imati dovoljno razbora da nahraniš i napojiš marvu." Darrick je jecao u sebi. Znao je da ne može pobijediti kada je njegov otac ovako raspoložen. Daje nahranio marvu, njegov bi otac pronašao pogrešku u tome. Naglašavao bi kako je dao previše ili premalo. Darrickov želudac se grčio kao da se nalazi na olujnome moru. No kako bi on mogao znati kakav je to osjećaj? Osim ako nije iz neke od priča koje je načuo kraj krčmi koje je njegov otac često pohañao večerima. Njegov gaje otac uvijek pokušavao ostaviti kod kuće, no majka mu je večerima bila rijetko doma, a Darrick se previše bojao da bi ostao sam kod kuće. Tako je Darrick potajno pratio oca od krčme do krčme. Nije mu se bilo teško skrivati jer mu je otac bio zabavljen pićem. Iako mu je otac bio zao, bio je i najtrajnija točka u njegovom životu jer majke mu nikada nije bilo. Darrick je plitko disao, siguran da je čuo glas Mata Hu-Rin-ga. No, tomu nije moglo biti tako, zar ne? Mat je bio mrtav. On je umro ... umro ... Gdje je umro? Darrick se nije mogao sjetiti. U stvari, nije se želio sjetiti. Mat je umro negdje daleko od obitelji, i to je bila Darrickova krivica. Ti si na Crnome putu, rekao je Mat. To su demonove varke. Ne popuštaj ... Matov je glas ponovno izblijedio. Uteg je visio iz Darrickove ruke. "Stoje to, momče?" Otac gaje cimao okolo pokazujući mu uže i omču na njegovom kraju. "Je li to nešto s čime si se igrao?" Darrick nije ništa rekao. Nije mogao. Prije samo nekoliko dana, koristeći se trikovima koje je naučio od Mata, koji ih je opet naučio od svog ujaka mornara, Darrick je načinio uže od komadića užadi koje su ostavljali farmeri koji su dovodili svoje životinje u mesnicu njegova oca da ih zakolje. Danima je Darrick pomišljao da se objesi i da sve okonča. "Nisi to mogao učiniti, zar ne, momče?" pitao gaje otac. Namotao je uže i ljuljao omčom. Darrick je zaplakao i zatresao glavom. Nos mu se začepio i on je znao daje zvučao užasno. Daje pokušao progovoriti, otac bi mu se samo rugao i ošamario ga da ga natjera da bolje govori. Ne bi prestao dok se Darrick ne bi onesvijestio ili gotovo onesvijestio. Znao je da će danima kušati krv sa svojih rasječenih usana i istrganih mjesta unutar obraza. Samo, ovaj je put njegov otac imao nešto drugo na umu. Bacio je uže preko roga koji je podupirao drugu stranu plasta, a zatim uhvatio omču kada je ponovno pala. "Pitao sam se koliko će vremena proći prije no što se dovineš da pokušaš nešto ovako", rekao je. Zurio je preko ruba plasta sijena i malo popustio omču. "Želiš li se samo objesiti, dječače, ili želiš da ti pukne vrat dok padaš?" Darrick nije mogao odgovoriti. Nije se tako dogodilo, rekao je Mat. Ja sam našao uže. Ne tvoj tata. Ja sam uzeo uže od tebe toga dana i ja sam te natjerao da obećaš Darrick je pomislio da se skoro toga sjeća, a tada mu je sjećanje izmaklo. Njegov otac mu je namjestio omču oko vrata i nacerio se. Dah mu je smrdio od prokislog vina. "Mislim daje slamanje vrata kukavički način. Neću dopustiti da se kopile od moga sina boji umiranja. Susrest ćeš se sa smrti kao muškarac." To je demon! vikao je Mat, no glas mu se razdirao kao da viče kroz jak vjetar. ... se Darrick! Tvoj život ipak može tamo biti izgubljen, a ako te demon izvede na Crni put, tvoj je život zauvijek njegov! Darrick je znao da bi se trebao bojati, ali nije se bojao. Umirati bi bilo lako. Živjeti je teško, posrtati preko svih svojih strahova, pogrešaka i boli. Smrt - polagana ili brza - bila bi dobrodošlo olakšanje. Njegov je otac pričvrstio omču pod njegovim grlom. "Vrijeme je da se krene", zarežao je. "Na posljetku, kada se ova priča pronese gradom, pričat će daje moj sin otišao hrabar kao njegov tata." Darrick je stajao na rubu plasta sijena. Kada je njegov otac položio svoju veliku ruku na njegova prsa, on ništa nije mogao učiniti da spriječi pad. Otac gaje gurnuo. Dok j e mlatarao rukama j edan dio nj egova uma vikao j e - osloni se na mač. Pao je. No njegov vrat nije pukao kada je došao do kraja užeta. Njegov otac nije ga dovoljno otpustio. Darrick se ljuljao na kraju užeta. Život se gušio u njemu dok mu je konopac zagrizao vrat. Njegova desna ruka ostala je uz tijelo dok je ljevicom hvatao uže pokušavajući održati disanje.

137

"Samo pusti", podrugivao mu se otac. "Možeš umrijeti lako. Još samo nekoliko minuta." On laže, rekao je Mat. Proklet i ti, Darrick, pogledaj istinu! To se nije nikad dogodilo! Mi nikad nismo otišli vidjeti je li se to dogodilo! Darrick je zurio u svoga oca. Čovjek je kleknuo pored plasta sijena. Lice mu je bilo rašireno u široki cerek, a oči su mu gorjele od očekivanja. Pogledaj mimo njega! vikao je Mat. Pogledaj u sjenu na zidu Zamagljenog vidnog polja koje je postajalo crno na rubovima, Darrick je vidio sjenu svoga oca na zidu iza njega. Samo što to nije bila sjena njegova oca. Što god daje bacalo sjenu na taj zid nije bilo ljudsko. Tada se Darrick sjetio katedrale u Bramvvellu i kamene zmije s plamtećim raljama. Bez upozorenja, Darrick je iznenada shvatio daje on potpuno odrastao i da visi na užetu koje ga guši prebačeno preko roga. "Zakasnio si", rekao je demon. Oblik mu se promijenio i nije to više bio oblik njegova oca nego demonova prava priroda. "Umrijet ćeš ovdje, a ja ću imati tvoju dušu. Možda ti jesi ubio Buvarda Cho-lika, no, ja ću iskoristiti tebe da se privežem za ovaj svijet." Bijes je gorio u Darricku. On gaje volio i oslonio se na njega dopuštajući da mu da snage. Podigao je mač, presjekao uže koje gaje držalo i skočio na slamom prekriveno tlo. Samo što to više nije bilo slamom prekriveno tlo staje iza mesnice njegova oca. Sada je to bila tanka crna vrpca koja je bila prebačena preko ništavila. Kabraxis je ispustio Crni put ispred Darricka. Bez riječi, demon ogoljenih očnjaka i pandži koje su blistale jurnuo je na Darricka. Darrick se borio s omčom koja mu je još uvijek bila oko vrata i koja mu je ograničavala dovod zraka i prouzrokovala točkice pred očima. Mačje bio živa stvar u njegovim rukama, kretao se neljudski brzo, no to je bilo dovoljno samo da spriječi njegovog neljudskog protivnika da ga ne ubije. Kabraxis je zamahnuo svojim repom na Darricka, no Darrick je mahnuo mačem, presreo ud i odsjekao ga. Demon je zagrmio od bijesa i zamahnuo objema rukama poput škara. "Ne možeš me pobijediti, ti bezvrijedni čovječe." Sagnuvši se ispod udarca, Darrick se bacio naprijed i kliznuo ispod visokih demonovih nogu. Pokliznuo se na krvi od odsječenog repa. Tada se ponovno podigao i odagnao sve pomisli na neuspjeh ili na strah od zastora s obje strane Crnog puta kojima nije bilo kraja. Snažno se bacio demonu na leña. Kabraxis je pokušao otresti Darricka s leda, no ukočio se kadje Darrick omotao jednu ruku oko njegove glave i podvukao Hauklinov "Čekaj", rekao je Kabraxis. "Ako me ubiješ, platit ćeš cijenu. Ti nisi čist kao što je bio Hauklin. Ti u sebi nosiš strahove koji će te zauvijek blatiti. Nosit ćeš nešto od mene što će te progoniti. Postoji cijena." Darrick se ukočio samo na tren. "Ja ... ću ... je ... platiti ..." prošaptao je hrapavo i povukao začaranom oštricom preko demonova grla. Kadje metal zaškripao o kost, munja je ispunila tamu oko njih. Frenetično prsnuće svjetla ispunilo je Darrickovo vidno polje i oslijepilo ga. Kada je ponovno otvorio oči, stajao je u središtu katedrale. Snijeg je prekrivao pod oko njega. U ruci je držao Kabraxisovu glavu za jedan od njenih rogova. Kamena se zmija još uvijek kretala, lebdeći iznad trupla Buvarda Cholika. Taramis i drugi lovci na demone suočavali su se s jurišem crkvenih stražara. Četiri ratnika su bila pala, mrtvi ili teško ranjeni. Kamena se zmija namotala, a zatim navalila na Darricka. "Ne", rekao je Darrick osjećajući nenaravnu moć koja ga je ispunjala. Zabio je Hauklinov mač u kamen snijegom prekrivenog poda. Hladne plave munje probile su kroza strop katedrale i udarile o kamenu zmiju razbijajući je u zbrčkanu hrpu cigle i žbuke. Plamenovi u njezinim ustima i očima zatreptali su i ugasli. Svi su se u katedrali ukočili kad se Darrick okrenuo prema njima. Podigavši demonovu glavu, Darrick je viknuo: "Gotov je! Demon je mrtav! Lažni prorok je mrtav!" Crkveni stražari odložili su svoje oružje i uzmakli. Taramis i njegovi ratnici, krvavi i uspravni, oprezno su se okrenuli da pogledaju Darricka. "Idite kući", rekao je Darrick vjernicima. "Gotovo je." Rekao im je to, no znao je da to nije točno. Još uvijek je postojala cijena koja se morala platiti, a on je tek sad počeo razumijevati od čega se ona sastojala. Gčptlog

138

*^J ladno, daleko jutarnje sunce razdijelilo je istočno nebo i išaralo bijele oblake grubim crvenim i ljubičastim linijama pa su nalikovali oploñenom jajetu koje je bilo razbijeno prije vremena i sadržava krv u žumancu. Unatoč hladnoći koja je puhala s planina, sunčane su zrake rastjerivale noćne sjene dalje od Bramvvella u more. Darrick Lang stajao je na vrtom ukrašenom krovu Crkve proroka Svjetla. Proveo je tu cijelu noć. Nosio je svoj teški ogrtač, no vjetar je probijao kroza nj tako da se umalo smrznuo. Ipak, nije htio otići. Glas njegovog oca odzvanjao mu je satima u glavi i počeo je jenjavati tek prije kratkog vremena. Darrick uopće nije čuo Matov glas i nije znao je li Mat nastavio hoditi putevima duhova ili je još jednom umro tijekom posljednjeg sukoba. Bilo mu je teško što to ne zna. Neki od najamnika Buvarda Cholika prijetili su da će započeti bitku, no otkako im je poslodavac ubijen, malo ih je imalo srca za to. Palat je pijuckao krv i govorio im da su svi ludi jer su izgubili lake poslove, a ako žele izgubiti i više od toga, sve što trebaju učiniti jest navaliti. Niti jedan od najamnika nije to učinio. Raithen je nestao tijekom pometnje. Taramis je svoju grupu održao na okupu strahujući od osvete dijela zaprepaštene rulje. Isprva se činilo kao da će se narod okrenuti demonovim koljačima unatoč činjenici daje Darrick držao Kabraxi-sovu glavu i pokazao im laž koja im je bila ispričana. Oni su bili tu da svjedoče o čudima i primaju ih, a sve im je to oduzeto. Neki od njih satima su sjedili u crkvenim sjedalima u blijedoj nadi da će se prorok Svjetla i pronalazač Puta vratiti onima koji doista vjeruju. Začulo se struganje koraka na krovu. Darrick se okrenuo. U njegovoj je šaci još uvijek ogoljen bio Hauklinov mistični mar. Talrn ie radin <; Taramisnm i nstalitn lnvrima na demone i ubio i Buvarda Cholika i Kabraxisa, Darrick je znao da mu oni još ne vjeruju. Njegov put nije bio njihov. On neće odjahati u zoru ili u luci pronaći brod da započne rat protiv novog demona. Novi demon. Gorak osmijeh se pojavi na Darrickovim usnama, no on mu dopusti da zamre. Još nije prebolio ni ovog posljednjeg. Niti je prebolio demone koje mu je usadio njegov otac. Taramis Volken hodio je vrtovima. Mudrac je još uvijek na svojoj narančastoj odjeći imao tragove bitke - krv, nešto je bilo njegove, a nešto krvi drugih, i čaña. Unatoč zori, na licu su mu bile sjene. Na čistome svjetlu izgledao je nekako starije. "Pitao sam se hoćeš li još biti ovdje gore", rekao je mudrac. "Ne, nisi", rekao je Darrick. "Naredio si da Rhambal s vrha krova nadgleda prolaz." Taramis je oklijevao samo na tren. "U pravu si, naravno." Darrick nije rekao ništa. Došavši do ruba krova, mudrac pogleda dolje. Povjetarac je mreškao njegove narančaste halje. "Mnogi vjernici nisu otišli." Nevoljko, Darrick se pridružio starijem čovjeku na rubu krova te i sam bacio pogled dolje. Ulice ispred crkve bile su zagušene ljudima unatoč velikom trudu gradske straže da ih pomakne. Dim se vijorio iz pola tuceta gorućih zgrada. "Oni nisu prestali vjerovati", rekao je Taramis. "Zato što su im Cholik i Kabraxis dali ono što su trebali", rekao je Darrick. "Nekima od njih", ispravio gaje Taramis. "A cijena je bila visoka. No, to je bilo dovoljno da ostale zadrži ovdje u nadi da će im se sljedeći put nasmiješiti sreća." Pogledao je u Darricka. "Ono što je demon učinio je užasno." Darrick je ostao tiho. Sjeverac nije bio ništa hladniji od mudrace vih riječi. "Gradska se straža bori u gradu sa skitalačkim bandama vjernika", rekao je Taramis. "Mnogi od njih prosvjeduju zbog sinoćnjih dogañaja. Kažu da je Cholika i proroka Dien-Ap-Stena ubio lord Darkulan zbog ljubomore i da demon nikada nije niti postojao." "Demon je otišao", rekao je Darrick. "Nevjera da je Kabraxis \\r\ rlp»mr»n era vratiti na?aH ".. "Ne, ali oni žele odmazdu protiv grada zbog krivnje, zbunjenosti i bijesa koje osjećaju. Ako Braimvell bude imao sreće, samo će nekoliko zgrada i nekoliko života biti izgubljeno prije no što straža dovede situaciju pod kontrolu." Darrick je razmišljao o svojem vlastitom mračnome strahu. Taj je osjećaj bio zaostatak onoga što mu je učinio njegov otac. On je to sada znao, no takoñer je znao daje taj zaostatak neizbrisiv, i da će zauvijek biti s njime.

139

"Kažu", rekao je Taramis, "da, kad se čovjek suoči s demonom, taj čovjek sebe vidi na način na koji se nikada ranije nije vidio. Ti si se suočio s Kabraxisom, Darrick, i to bliže nego ijedan čovjek kojega poznam." "Ti si se borio s demonima i ubijao ih", odvratio je Darrick. Taramis se naslonio na krovnu ogradu i prekrižio ruke na prsima. "Ja ih nikada nisam pratio u Goruće paklove kao što si ti učinio." "Bi li to učinio?" "Da sam morao, bih." U mudračevom glasu nije bilo ni trunka oklijevanja. "No, moram se pitati zašto si ti to učinio." "Ja nisam odabrao taj put", istakao je Darrick. "Zmija me je progutala." "Zmija te je progutala jer je Kabraxis mislio da te može pobijediti na Crnome putu. I mislio je da može pobijediti Bijesooluju. Moje pitanje tebi glasi: zastoje demon to mislio?" Nekoje vrijeme Darrick održavao tišinu medu njima, no shvatio je da mudrac neće otići. "Zbog krivnje koju nosim", napokon je rekao. "Zbog svog prijatelja Mata?" "I više", priznao je Darrick. Tad, prije no što se mogao zaustaviti, ispričao je mudracu priču o svome ocu i batinama koje je dobivao u mesnici u Hillsfaru. "Trebalo mije puno vremena da shvatim daje moja majka bila nevjerna mome ocu i da ja nisam znao tko je bio moj pravi otac. Još uvijek ne znam." "Jesi li ikad želio znati?" "Ponekad", priznao je Darrick. "No, samo Svjetlo zna kakve bi mi probleme donijelo to saznanje. Imao sam i ovako dovoljno briga." "Kabraxis je mislio da bi te mogao oslabiti tako što te stavi pred hiies tvoca oca "... ,.....,. "On bi to i učinio", rekao je Darrick, "da nije bilo Mata. Uvijek bi, kad bi me otac istukao, Mat stao uz mene. I ponovno je stao uz mene na Crnom putu." "Tako što ti je pomogao kod Kabraxisove varke." "Da." Darrick je pogledao u mudraca. "No, vidiš, pobjeda je sva bila moja." Taramis gaje pogledao. "Ja sam porazio Kabraxisa u Gorućim paklovima," rekao je Darrick, "no dio toga donio sam sa sobom ovamo." Brzim trzajem bacio je Bijesooluju u obližnju vrtnu žardinjeru. Takav je tretman oružja bio nezamisliv jer bi vlaga izazvala hrdanje. No, on je znao da mistični mač neće pretrpjeti štetu. Ostavio je mač da se ljulja i ispružio ruku. "Prokleti me demon nekako ukaljao." Darrickova je ruka drhtala, a zatim se počela mijenjati, izgubila je na svojoj ljudskosti i pretvorila se u demonski ud. "Tako mi Svjetla", prošaptao je Taramis. "Ja sam uništio Buvarda Cholika i Kabraxisov put u naš svijet", rekao je Darrick, "no, sam sam postao tim putem." Duge pandže stršile su mu iz prstiju koji su sada bili prekriveni dlakavom crnozele-nom kožom. "Kad se to dogodilo?" "Kad sam bio na Crnom putu", rekao je Darrick. "Reći ću ti još jednu stvar. Kabraxis nije mrtav. Ne znam hoće li ikada imati drugo tijelo koje će preživjeti u našem svijetu, no on je još uvijek živ u Gorućim paklovima. Svako malo čujem ga kako mi šapće i ruga mi se. Vidiš, on čeka da ja odustanem i umrem ili izgubim kontrolu nad sobom tako da se napijem ili da me nije briga jesam li živ ili mrtav." Posegnuo je za Hauklinovim mačem, sklopio ruku oko njega i gledao kako ona ponovno postaje ljudska. "Hauklinov te mač veže", rekao je Taramis. "Da", potvrdio je Darrick. "I održava me čovjekom." "Kabraxis te prokleo." Darrick je stavio mač u korice za svojim pašom. "Kabraxisov prolaz iz Gorućih paklova ne leži više pod ruševinama grada na rijeci Dyre. Njegov sam prolaz sada ja." Darrick je zatresao glavom. "Ne znam. Ako bi moje tijelo bilo potpuno uništeno, možda Kabraxis ne bi mogao ponovno proći u ovaj svijet." Nasmiješio se, no smiješak je bio hladan i lišen humora. Sadržavao je samo gorčinu. "Otkrivši ovo tebi, osjećam kao da sam ugrozio vlastiti život." Taramis neko vrijeme nije rekao ništa. "Neki bi te radije ubili nego da riskiraju demonov povratak." "A ti?" "Ako bih to učinio, ne bih bio ništa bolji od čudovišta koje lovim", odgovorio je mudrac. "Ne, mene se ne moraš bojati. No, ako ti Kabraxis pridobije gornji dio ruke, ulovit ću te i ubiti." "Pošteno", složio se Darrick. Znao je da ne može više očekivati.

140

"Morat ćeš držati Hauklinov mač uza se", rekao je Taramis. "Ja ću stvar objasniti Elligu Barrovvsu, no postoje izgledi da će njemu i njegovoj obitelji biti drago da budu odsječeni od njega." Darrick jekimnuo. "Što ćeš učiniti?" upitao je Taramis. "Kamo ćeš poći?" "Ne znam." "Mogao bi jahati s nama." "Obojica znamo da moje mjesto nije s vama'', odgovorio je Darrick. "Iako bi se to vjerojatno pokazalo lakšim načinom da držiš oko na meni." Kiseo osmijeh pojavi se na Taramisovu licu. "Pravo kažeš." "Još sam nešto primio s demonovom smrću", rekao je Darrick. Prišao je bliže mudracu. "Ti si ranjen. Pokaži mi." Oklijevajući, Taramis razmakne halju i otkrije duboku ranu na svome boku. Netko ju je šeprtljavo povio, no krv je još uvijek probijala. Darrick je rukom potapšao mudračev bok na što se ovaj trgnuo. Moć je potekla kroz Darricka i tijekom vremena koje joj je trebalo da djeluje, on je glasnije čuo Kabraxisov šapat u pozadini svoga uma. Odmakao je ruku. "Provjeri ranu." U nevjerici, Taramis je povukao zavoj i pregledao bok. "Isci-jeljenaje." "Da", rekao je Darrick. "Kao i rane koje sam ja sinoć zadobio. veći pristup prema meni. Samo me Hauklinov mač drži prisebnim i ljudskim." "Ti si me izliječio brže i bolje nego bilo koji vidar ili napitak koji sam ikada koristio", rekao je Taramis. "Mogao bi biti od velike koristi." "Ali komu?" upitao je Darrick. "I po kojoj cijeni? Možda mije Kabraxis dao tu moć daje koristim i da mu budem sve bliže i bliže." "Što ćeš onda učiniti?" "Ne znam", odgovorio je Darrick. "Znam da moram otići odavde. Neko mi vrijeme ponovno treba more, Taramise. Nešto što će mi razbistriti glavu. Moram ponovno naći dobar, častan posao, mornarski život, tako da nemam previše vremena za razmišljanje." "Vjeruj u Svjetlo", rekao je Taramis. "Svjetlo ti uvijek pokazuje put, čak i u najtamnijim vremenima." Satima kasnije, kad se sunce već našlo na zapadu preko oceana, a prolaz broda bio osiguran, Darrick je stajao na bramvvellskim dokovima. Pridružili su mu se i Taramis i ostali lovci na demone. Složili su se da barem toliko putovanja provedu zajedno. Dokovi su bili prenatrpani. Ljudi su gazili uokolo poput stoke koju gone na teretne brodove. Valovi su pritiskali brodove o stupove dokova što je uzrokovalo zvučne udarce koji su ječali na škveru. Bez upozorenja, oštar vrisak žene nadglasa buku. Na pola puta po daski koja je vodila na brod na kojem je rezervirao putovanje, Darrick se okrenuo i pogledao unazad. Ljudi su iz vode izvlačili malu djevojčicu. Njezino tijelo u dugoj haljini bilo je izderano i izudarano. Starija žena, vjerojatno njezina majka kleknula je kraj male djevojčice koju su mornari prostirali na dok. "Prosim vas", molila je žena. "Može li tko pomoći mojoj maloj curici?" "Ni vidar toj ne bi pomogao", rekao je grubi mornar pored Darricka. "Djevojčica je bila zle sreće i pala izmeñu broda i stupova dok je brod pristaje Zdrobljena je iznutra. Ni'ko neće moć učiniti ništa s tim. Ona je mrtva, samo čeka smrt da doñe." Darrick je pogledao krhku djevojčicu. Tijelo joj je bilo skršeno , r\H udaraca i namočeno. Rila ie u strašnim bolovima. _,........*_,„........, ,....„.!.„ "Darrick", rekao je Taramis. Tijekom jednog ukočenog trenutka, Darrick je ostao na dašča-nom prilazu. Što ako nesreća male djevojčice nije nesreća? Što ako je to Kabraxisovo iskušenje da ponovno upotrijebi svoje iscj elite ljske moći? Što ako netko u rulji, putujući Vizjerei ili neki drugi čarobnjak, prepozna da Darrickova moć nije Svjetlom dana, nego dolazi od demonskog okota iz Gorućih paklova? Tada se Darrick pokrenuo, skočio s daske i bio nazad na obali. Gurnuo je ljude koji su mu bili na putu. Osjećao je kako stari bijes i zloća kolaju njime. Tren kasnije, nalazio se kraj male djevojčice. Njezina gaje majka pogledala. Lice joj je bilo umrljano od suza straha i bespomoćnosti. "Možeš li joj pomoći? Molim te, možeš li joj pomoći?" Djevojčica nije imala više od šest ili sedam godina, jedva daje bila starija od jedne od Matovih sestara kad ju je Darrick zadnji put vidio.

141

"Nije dobro", rekao je čovjek u blizini. "Viñao sam već prije ovako zdrobljene ljude. Ta djevojčica kao daje već mrtva, baš tako." Bez riječi, Darrick je položio svoje ruke na djevojčicino tijelo. Osjetio je kako se slomljene kosti u njoj miču. Molim, mislio je, ignorirajući Kabraxisov oštri šapatu svojemu umu. Nije dopuštao da demonove riječi doñu naprijed. Samomu sebi nije dopuštao da ih razumije. Moć je tekla iz Darrickovih ruku i izlijevfela se u djevojčicu. Dugi su trenutci prolazili, a tada se njezino tijelo naglo izvilo, i ona je prestala disati. Tijekom toga tihog trenutka, Darrick je bio siguran da gaje Kabraxis nekako izdao, daje nekako učinio da on prouzroči djevojčicinu smrt umjesto daje spriječi. Tada je djevojčica otvorila oči. Darrick je pomislio da su to najčišće plave oči koje je ikada vidio. Pozvala je svoju majku i posegnula prema njoj. Žena je žustro podigla dijete i privila ga na prsa. "Vidar", prošaptao je netko. "To nije samo vidar", rekao je netko drugi. "On ju je doveo iz mrtvih, baš jest. Ta djevojčica nije bila ništa do leš, a on ju je povratio nazad kao da to nije ništ'." Darrick se osovio na noge. Iznenada su ga okružili ljudi koji su hill 7nati7pllni l silinrmrnvi nr^ma ni^mn Pn!rwir\ i^ r-iiVn no moA jedva odolijevajući nagonu da izvuče oružje i pročisti si njime put. U pozadini svoga uma, čuo je kako se demon smije. Iznenada, Darricku uz bok našli su se Taramis, Rhambal i Palat. "Hajdemo", požurivao gaje mudrac. "To je prorok Svjetla", netko je rekao. "Vratio se." "Ne", rekao je drugi. "To su ljudi koji su ubili pronalazača Puta i uništili Put snova. Objesite ih!" "Mi moramo ići", rekao je Taramis. Je li to Kabraxis želio, pitao se Darrick. Bi li njegova smrt u linču rulje omogućila demonu da se vrati u svijet ljudi? Darrick nije znao. Majka je ustala u njegovu obranu, držeći svoje dijete na sebi. "Da se niste usudili dirnuti ga. On mije vratio moju malu Jennu. Ako je on onaj koji je ubio pronalazača Puta, tada mora da je to učinio iz valjanog razloga, kažem ja. Taj je čovjek čudotvorac, izabranik Svjetla." "Pronalazač Puta vas je vodio demonima", rekao je Taramis. "Da ovaj čovjek nije ubio slugu lažnog proroka Svjetla, svi biste vi bili osuñeni na Goruće paklove." Darrick je osjetio mučninu. On nije bio junak niti je bio svetac. Prisilio se da popusti stisak na Bijesooluji. Gunñajući, rulja spremna na linč propustila ih je da proñu, predajući se ljudima koji su tražili nešto da daju smisla svemu onomu što su prošli s Crkvom proroka Svjetla. Zaprepašten, Darrick je gledao kako mu prilaze ljudi s povrijeñenim prijateljima i obitelji pokorno ga moleći da ih iscijeli. Okrenuo se prema Taramisu. "Što da radim?" Mudrac gaje pogledao. "Izbor je tvoj. Možeš se popeti na taj brod i brinuti vlastite brige kako najbolje znaš i umiješ, ili možeš zasad ostati ovdje i brinuti se za potrebe drugih." Darrick je pogledom preletio preko gomile ljudi. "Ali, tako ih je puno." Već je dvadesetak nosila s muškarcima i ženama na samrti bilo prostrto po dokovima. Ljudi su ga zazivali, moleći ga da pomogne njihovoj posustaloj rodbini i drugovima. .„..., "Ali mnć. knin imam", rekao ie Darrick. "niie od Svietla." .......,,., "Nije", složio se Taramis. "Ipak me saslušaj. Kako znaš da u ovom trenutku Svjetlo nije imalo planove da te stavi baš u ovu situaciju u kojoj se sada nalaziš?" "Mene je okaljao demon." "Ti takoñer posjeduješ demonovu veliku moć, i možeš s njom učiniti dosta dobra ako tako izabereš." "A što ako koristeći tu moć izgubim i sebe?" upitao je Darrick. "Život je u ravnoteži", rekao je Taramis. "Ravnoteži izmeñu Svjetla i Tame. Ja se ne bih mogao boriti za volju Svjetla tako jako, tako voljno, da nisam bio izložen Tami koja čeka u Gorućim paklovi-ma da nas proždre. Kao što i čelik mora biti prekaljen, Darrick, mora i čovjek. Ti si prošao dug put. Tvoja je sadašnjost balansirana izmeñu tvoje prošlosti i snova koje bi mogao imati. Ti stojiš izmeñu Svjetla i Tame kao Kabraxisov prolaz, no tvoj je izbor hoće li prolaz ostati otvoren ili zatvoren. Tvoj je izbor da sakriješ moć ili daju koristiš. Možeš je se bojati ili ju prigrliti. Kako god bilo, ona je već zauvijek promijenila tvoj život." Tiho, s glavom punom jurećih misli i demonom koji je šaptao negdje u pozadini, Darrick je pogledao u masu koja je čekala tako puna nade. Tada je, duboko uzdahnuvši, zakoračio naprijed da se sretne sa svojom budućnošću. Glave visoko podignute, nije on više bio ničije kopile nego čovjek pun suosjećanja i uvjerenja. Otišao je ranjenima i umirućima i liječio ih slušajući u pozadini svojih misli vrisak demona.

142

Napomena: Ako vam se knjiga svidjela kupite je. Na taj naćin podržavate autore i izdavače i omogućujete izdavanje novih knjiga. ibs@crostuff.net