mato kolić, o raspravi između erazma i luthera o slobodnoj volji,

Mato Kolić:

O RASPRAVI IZMEĐU ERAZMA I LUTHERA O SLOBODNOJ VOLJI

Mato Kolić, O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Izdavač: Udruga Janjevo, Zagreb

Za izdavača: Matej Glasnović

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagrebwww.glas-koncila.hr

Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić

Biblioteka: Ljudi i događaji. Knjiga 28.

S latinskoga prevela: Marija MijatovićTeološka redaktura prijevoda: dr. sc. Juraj Kolarić, dr. sc. Marijan Biškup

Urednik: Nedjeljko Pintarić

Recenzenti: dr. sc. Juraj Kolarićdr. sc. Josip Oslić

Lektura: Josip Sinjeri

Fotografije: iz ostavštine don Mate Kolića, arhiv Vladimira Stankovića, arhiv Glasa Koncila, arhiv Udruge Janjevo, arhiv Šibenske biskupije

Grafičko oblikovanje: Željko FiletinNaslovnica: Morana Kukec

Tisak: Offset Markulin, Lukavec

Tiskano u studenomu 2010.Naklada: 500 komada

Organiziranje izdavanja ove knjige, financijski i moralno, omogućio je Matej Glasnović

(Matej Drage Gape Mijin)

ISBN 978-953-241-251-2

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 748916.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni pre-nositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 326, faks: 01/4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: [email protected]

O RASPRAVI IZMEĐU

ERAZMA I LUTHERA

O SLOBODNOJ VOLJI

MATO KOLIĆ

Glas Koncila

Zagreb, 2010.

Doktorska disertacija iz 1948. godine s prilozima o životu i djelovanju

dr. don Mate Kolića (1920. – 2006.) objavljenim u prigodi 90. obljetnice rođenja

7

PREDGOVOR

Trebalo je proći gotovo šezdesetak godina otkako je don Mato Kolić obranio doktorsku disertaciju na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Urbanijana “de propaganda fide”, da bi se počelo raditi na prijevodu i objavljivanju toga vrijednog i važnog doprinosa zapadnoj teološkoj kulturi. Sad se disertacija O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji objavljuje u prigodi 90. obljetnice rođenja toga marljivog i zauzetog hrvatskog svećenika, koji je najveći dio svojeg rada i života, nakon Rima, proveo u Novom Zelandu. Premda se doktorske disertacije najčešće objavljuju onako kako ih je autor napisao i predao mentoru, zbog vremenskog odmaka, disertaciju dr. Mate Kolića odlučili smo proširiti i drugim prilozima, da se lakše shvati važnost teme koju je autor znalački obradio, ali i nadopuniti tek-stovima o Kolićevu životu i djelovanju. Na taj je način ta knjiga postala svojevrsna posthumna miscellanea, pogodna za daljnje proučavanje don Mate Kolića.

Budući da je disertacija O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji napisana na latinskome jeziku, u želji da se tim djelom može poslužiti što veći broj čitatelja, tekst je preveden na hrvatski jezik. Prijevod je zahtijevao mnogo znanja i truda, posebice u svezi s pronalaženjem adekvatne hrvatske terminologi-je, ili čak i stvaranju nove koja će današnjemu čitatelju omogućiti razumijevanje. U grafičkom oblikovanju ostavljen je presnimljen izvorni latinski tekst te uspo-redo stavljen s hrvatskim prijevodom, tako da čitatelj može pratiti tekst na oba jezika, ili u latinskom originalu provjeriti određeni prijevod.

U drugom dijelu knjige, među priloge, uvršteno je više tekstova koji će čitatelju pojasniti kako samu temu disertacije tako i orisati njegova autora. Upravo auto-rovim tekstom o suvremenosti Erazma Roterdamskoga, objavljenim 1966. godine započinju prilozi te sam autor pojašnjava veličinu Erazmove slobodne misli i nje-govu nenadomjestivu ulogu u izgradnji europske civilizacije. Zanimljive aktualiza-cije Kolićeva djela napisali su u recenzijama prof. dr. Juraj Kolarić i prof. dr. Josip Oslić, s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Razgovor s don Matom Kolićem vodio je Zvonimir Ancić, a objavljen je u Zvonu – glasilu Janjeva-ca, a upravo o Janjevu i Janjevcima te povijesnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata i poraća Kolić progovara na zanimljiv način. Koliko je značio svojim Janjevci-ma i Šibenskoj biskupiji, u kojoj je proveo zadnje dane svojega života, svjedoči više priloga o Kolićevu sprovodu. Odjeci o don Mati Koliću sabiru na kraju knjige sje-ćanja mons. Vladimira Stankovića, don Tomislava Puljića i Mateja Glasnovića na različite trenutke Kolićeva života te njegovu nacionalnu, intelektualnu i svećeničku zauzetost i uspravnost. Popratna fotografska dokumentacija uvest će čitatelja u svijet Kolićeva života, koji je danas na mnogim krajevima kugle zemaljske iščeznuo ili je na tom tragu. Ipak, i to svjedočanstvo dokaz je da čovjek u svoj život treba ugraditi puno volje i htijenja, da bi Božja milost u svakome još više napredovala.

PAPINSKO SVEUČILIŠTE URBANIANA “DE PROPAGANDA FIDE”

O RASPRAVI IZMEĐU

ERAZMA I LUTHERA

O SLOBODNOJ VOLJI

DOKTORSKA DISERTACIJA

Teološki fakultet

Sveć. Mato Kolić

Štićenik Papinskog zavoda Urbanijana “de propaganda fide”

Rim, 1948.

10 Mato Kolić, O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji

IZVORI

Sva obnovljena i proširena izdanja Erazma Deziderija Rotterdamskog, izda-

vač Clericus, svez. 1 – 10, Leyden, 1702. – 1706. Osobito svez. 9., 10.

Kritička rasprava De libero arbitrio ili usporedba s Erazmom Deziderijem

Rotterdamskim. Kritičko izdanje priredila Joanne von Walter u Quellenschriften

zur Geschichte des Protestantismus, svez. 8., Leipzig, 1910.

Knjiga pisama Erazma Deziderija Rotterdamskog, obnovljeno i prošireno iz-

danje priredili P. S. Allen i H. M. Allen, svez. 1 – 10, Oxford, 1906. – 1948.

Djela dr. Martina Luthera, kritičko cjelokupno izdanje, Weimar, 1883., ure-

dili J. Knaake, K. Dreschera i W. Walter, osobito svesci 1., 2., 7., i 18.

Djela dr. Martina Luthera, kritičko cjelokupno izdanje, Prepiska, Böhlau

1930.

Johannes Ficker, Anfänge reformatorischer Bibelauslegung, svez. 1.; Luthers

Vorlesung über den Römerbrief 1515. – 1516., Leipzig 1930.

11Matthaeus Kolić, De polemica inter Erasmum et Lutherum circa liberum arbitrium


BIBLIOGRAFIJA

(Bibliografija o temi ovog znanstvenog rada je toliko opsežna da bi mogla

činiti knjigu za sebe. Navedena su samo bitna izdanja, starija i novija, podijeljena

u tri skupine.

U prvoj su skupini glavna djela. Nejasno, ali opširno obrazlažu raspravu. U

drugoj su skupini djela koja se odnose na Erazma. Treću skupinu čine djela koja se

odnose na Luthera. Navedeni su još neki znanstveni radovi koji posebno istražuju

odnose između Erazma i Luthera, kroz njihova pisma i doktrinu.)

Glavna djela

Bezold Fr. v. Geschichte der deutschen Reformation, Berlin, 1890.

Bühler J. Deutsche Geschichte, svez. 3. Das Reformationszeitalter,

Berlin 1938.

Burdach K. Reformation, Renaissance, Humanismus, Berlin, 1926.

Döllinger J. v. Die Reformation, ihre innere Entwicklung und ihre

Wirkungen im Umfange des Lutherischen Bekenntisses,

svesci 1., 2., 3., Regensburg, 1846. – 1848.

Grabmann M. Geschichte der Katholischen Th eologie, Freiburg, 1933.

Hefele – Leclercq Historie des Conciles d’après les documents originaux,

svez. 1. – 9., Pariz, 1913.

Hergenröter – Kirsch Handbuch der allgemeinen Kirschengeschichte, 5.

izdanje, svez. 3., Freiburg i. B., 1915.

Hermelinck H. Reformation und Gegenreformation, Tübingen, 1911.

Huch R. Das Zeitalter der Glaubenspaltung, Berlin – Zürich,

1937.


Imbart de la Tour Les origines de la Réforme, svez. 1 – 3, Pariz, 1914.

Janssen J. Geschichte des deutschen Volkes, svez. 1 – 8, Freiburg

1890.

Jedin H. Des Cochläus Streitschrift de libero arbitrio hominis

(1525.) (Breslauer Studien zur lust. Th eologie, svez. 9,

Breslau, 1927.)

Joachimsen P. Das Zeitalter der Reformation. In Propyläen

Weltgeschichte, svez. 5.,: Das Zeitalter der religiösen

Umwälzungen, Berlin, 1930.

Laemmer H. Die Vortridentinische Th eologie des

Reformationszeitalter, Berlin, 1858.

Lauchert Fr. Die italienischen literarischen Gegner Luthers, Freiburg,

1912.

Lortzt J. Die Reformation in Deutschland, svez. 1, 2, Freiburg

1941.

Möhler J. A. La simbolica, 4. tal. izdanje, Garmagnola, 1852.

Pastor L. Geschichte der Päpste seit dem Ausgang des

Mittelalters, svez.. 1 – 16, Freiburg, 1899. – 1931.

Paulus N. Die deutschen Dominikaner im Kampfe gegen Luther

(1518. – 1563., Erläuterungen und Ergänzungen zu

Janssens Geschichte des deutschen Volkes, svez. 4, f. 1 –

2, Freiburg, 1903.)

Ranke L. Deutsche Geschichte im Zeitalter der Reformation

München, 1925. – 1926.

Scheeben M. J. Handbuch der katholischen Dogmatik, svez. 3, Freiburg,

1933.

Schöfl er H. Die Reformation (svez. 1: Das Abendland), Bochum,

1936.

Walter J. v. Die Geschichte des Christentums, svez. 1 – 2, svez. 1:

Die Reformation, Gütersloh, 1935.


Glavna djela o Erazmu

Allen P. S. Th e age of Erasmus, Oxford, 1914.

Amiel Emile Un libre penseur du XVl siècle – Erasmo, Pariz, 1889.

Bataillon M. Erasme et l’Espagne (Recherches sur l’histoire spirituelle

du XVlº siècle), Pariz, 1937.

La Bilarièri Histoire d’Erasme, Pariz, 1725.

Borghi L. Umanesimo e concezione religiosa in Erasmo di

Rotterdam, Firenca 1935.

Dolfen Ch. Die Stellung des Erasmus v. Rotterdam zur

scholastischen Methode, Münster, 1936.

Drummond R. B. Erasmus: his life and character, as shown in his

correspondance and works, svezak 1, 2, Didier, 1872.

Durand de Laur Erasme précurseur et initiateur de l’esprit modern, svez.

1, 2, Didier, 1872.

Feugère G. Erasme – ètude sur sa vie et ses ouvrages, Paris, 1874.

Gandin J. Leben des Erasmus von Rotterdam, Zürich, 1789.

Hess S. Erasmus von Rotterdam nach seinem Leben und seinen

Schriften, svez. 1, 2, Zürich, 1790.

Hollis Christopher Erasmus, Milwaukee, Th e Bruce publishing C, 1933.

Horawitz A. Erasmus von Rotterdam und Martius Lipsius (Ein

Beitrag zur Gelehrtengeschichte Belgiens), Beč 1882.

Huizinga J. Erasmo (3. izdanje tal. prijevoda, Einaudi, Torino, 1943.;

njem. prijevod Wernera Kaegija, Basel, 1928.)

Huma A. Th e Jouth of Erasmus, Anu Akbar, 1930.

Kerker J. Th eologischer Quartalschrift, svez. 41, str. 531 – 566.

Tübingen, 1859.


Köhler W. Erasmus, Ein Lebensbild in Auszügen aus seinen

Werken, Berlin, 1917.

Kuckoff J. Th omas Morus und D. Erasmus. In: Stimmer der Zeit

66 (1925), str. 88 – 89

Jortin J. Life of Erasmus, svez. 1 – 2, London, 1757.

Levesque de Burigny J. Histoire de la vie et des ouvrages d’Erasme, svez. 1 – 2,

Pariz 1757.

Mestwerd P. Die Anfänge des Erasmus, Humanismus und Devotio

moderna, Tübingen, 1917.

Müller A. Leben des Erasmus von Rotterdam, Hamburg, 1828.

Nisard D. Erasme, sa vie et ses oeuvres, in Revue des deux mondes,

kolovoz – rujan, 1835.

Pfeiff er R. Humanitas erasmiana, in (Studien der Bibliothek

Warburg, 22), Leipzig und Berlin, 1931.

Renaudet A. Erasme et sa pensée religieuse, et son action d’apres la

correspondance (1518. – 1521.), Pariz, 1926.

Renaudet A. Studes erasmiennes, Pariz 1939.

Schottenloher O. Erasmus im Ringen um die humanistische

Bildungsform (Ref. Geschichtkiche Studien und Texte,

61), Münster in W., 1933.

Seebohm F. Th e Oxford Reformers, John Colet, Erasmus and

Th omas More, 3. izdanje, London, 1923.

Smith P. Erasmus, A study of his life, Ideals and Place in History,

New York & London, 1923.

Stichart F. O. Erasmus von Rotterdam, seine Stellung zu der Kirche

und zu den kirchlichen Bewegungen seiner Zeit,

Leipzig, 1870.

Stochelen B. Erasmus Stellung zur Reformation, Basilea, 1873.

Wagner Gottlieb M. A. Leben des Des. Erasmus, 1802.


Glavna djela o životu i doktrini Martina Luthera

Berger A. E. Martin Luter in kulturgeschtlicher Darstellung, Berlin,

1919.

Boehmer H. Luther im Lichte der neueren Forschung, 5. izdanje,

Leipzig, 1918.

Boehmer H. Der junge Luther, Gotha, 1924.

Braun W. Die Bedeutung der Concupiszenz in Luthers Leben

und Lehre, Berlin, 1908.

Buchwald Georg D. Martin Luther, 3. izdanje, Leipzig, 1917.

Denifl e H. Luther und Luthertum, 2. izdanje, ;aminz, 1904. – 1906.

Fevre L. Un destin, M. Luther, 6. izdanje, Pariz, 1928.

Funck – Brentano Luther, 18. izdanje, Pariz, 1928.

Grisar H. Luther, svez. 1 –3, 3. izdanje, Freiburg, 1924.

Grisar H. Luthers Leben und sein Werk, 2. izdanje, Freiburg, 1927.

Gottschick J. Luthers Lehre, Tübingen, 1914.

Grosche R. Gereht und Sünder zugleich, u Catholica, lV (1935.), str.

132 – 133

Harnack, A. Lehrbuch der Dogmengeschichte, svez. 1 – 3, Tübingen,

1910.

Harnack Th . Luthertheologie, München, 1927.

Hering H. Die Mystik Luthers im Zusammenhange seiner

Th eologie, 1879.

Hermann R. Willensfreiht und gute Werke im Sinne der

Reformation, 1928.

Kattenbusch F. Lutherslehre vom unfreien Willen und von der

Prädestination, Gottingen, 1875.

Kieff F. X Katolische Weltanschauung und modernes Denken,

pogl. l.,: Martin Luthers religiöse Psyche als Wurzel

eines neuen philosophischen Weltbildes, Regensburg,

1922.


Holl K. Gesammelte Aufsätze zur Kirchengeschichte, svez. 1,

Luther, 6. izdanje, Tübingen, 1932.

Köstlin J. Martin Luther, sein Leben und seine Schriften, svez. 1 –

2, Stuttgart, 1883.

Köstlin J. Luthers Th eologie in ihrer geschichtlichen Entwicklung

und in ihrem Zusammenhange dargestellt, svez. 1 – 2,

Stuttgart, 1883.

Loofs A. Leitfaden zum Studium der Dogmengeschichte, 4.

izdanje, Halle, 1906.

Ritschl A. Dogmengeschichte des Protestantismus, svez. 1 – 2,

Leipzig, 1908.

Rivari Enrico La mente e il carattere di Lutero, Bologna, 1914.

Scheel O. Martin Luther, Vom Katholizismus zur Reformation,

svez. 1 – 2, 3. izdanje, Tübingen, 1927.

Seeberg E. Luthers Th eologie, svez. 1, Gottingen, 1929., svez. 2,

1937.

Seeberg E. Lehrbuch der Dogmengeschichte, svez 4: Die Lehre

Luthers

Schüler M. Luthers Gottesbegriff nach seiner Schrift De servo

arbitrio, u Zeitschrift für Kirchengeschichte, svez 55,

Stuttgart, 1936.

Staub M. Das Verhältnis der menschlichen Willensfreiheit zur

Gotteslehre bei Luther und Zwingli, Zürich, 1894.

Taube Luthers Lehre über die Freiheit bis zum Jahre 1525.,

Gottingen, 1901.

Wernle P. Der evangelische Glaube, nach den Hauptschriften der

Reformation, svez. 1, Luther, svez. 2, Zwingli, svez. 3,

Calvin, Tübingen, 1918. – 1919.


Djela koja govore o Erazmu i Lutheru

Humbert Cl. Erasme et Luther, Fribourg u Švicarskoj, 1909.

Kalkoff P. Erasmus, Luther und Friedrich der Weise, Leipzig,

1919.

König E. Erasmus und Luther (Historisches Jahrbuch, svez. 41,

1921., str. 52. – 75.

Meyer A. Etude critique sur les relations d’Erasme et de Luther,

Paris, 1909.

M. Richter Erasmus und seine Stellung zu Luther auf Grund ihrer

Schriften, Leipzig, 1907.

Freitag A. Introductio in De servo arbitrio, WA, svez. 18

Zickendraht K. Der Streit zwischen Erasmus und Luther über die

Willensfreiheit, Leipzig, 1909.

Kratice

Allen, ep. X – Opus epistolarum D. E. Roterdami denuo recognitum

et auctum per P. S. Allen et H. M. Allen, svez. 10,

Oxford 1906.

DB – Enchridion Symbolorum, Denzinger – Banwart –

Umberg

DLA – De libero arbitrio Diatribe sive collatio per D. Er.

Roterdamus herausgegeben von Johannes v. Walter,

Leipzig 1910.

LB. t. p. – Erasmi D. Roterdami opera omnia, izdavač Clericus,

svez. 10, Leyden, 1702. –1706.

WA. t. XVlll,

p. – D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesaumtausgabe,

Weimar 1883. – De servo arbitrio

ZKG – Zeitschrift für Kirchengeschichte


Raspravu između Erazma i Luthera oko slobodne volje već je puno autora

proučavalo i svi su donijeli različite zaključke.1 Poteškoća u prosuđivanju naravi

„teologa koji su raspravu vodili“, Erazma i Luthera, bila je razlog tome kao i mi-

šljenje koje bi autori imali i prije nego bi pristupili istraživanju ove teme. Budući

da se oko ovog teoretskog pitanja dva različita mišljenja, katoličko i luteransko, u

potpunosti razilaze, nije teško zaključiti zašto su o ovoj raspravi napisana mnoga

djela.2 Protestantski povjesničari i teolozi jednoglasno tvrde da je to pitanje za

Luthera bilo glavno pitanje te da su sve druge razlike između katolika i luteranaca

manje važne.3

U stvari, predmet njihove rasprave najbolje pokazuje o kojim se značajnim

vjerskim pitanjima raspravljalo u pokretu pseudoreformacije i slijedom toga u

pokretu katoličke obnove. Ta je činjenica mnogim protestantskim i katoličkim

povjesničarima bila nepoznata ili zanemarena zbog žestine rasprave. I jedni i dru-

gi su se u mučnim međusobnim dokazivanjima i izvanjskim dokazima složili da

raspravu treba ili osuditi ili opravdati.

1 Usp. nova djela: Hamberclaude H., Erasme et Luther, Fribourg en Suisse, 1909.; Zickendraht K., Der Streit zwischen Erasmus und Luther über die Willensfreiheit, Leipzig, 1909.; Usp. kratko mišljenje o tim djelima u Wolf G., Quellenkunde der deutschen Reformationsgeschichte, Gotha, 1915. – 1916., 1. sv. Str. 368 – 376. 2 Usp. J. v. Walter, uvod u DLA, str. 7: “Den das Problem um das es sich hier handelt, die Frage nach dem durch die Sünde geknechteten menschlichen Willen und nach der Alleinwirksamkeit der Gnade Gottes, muss als das zentrale Problem der Frommigkeit und theologie Luthers angesehen werden.” (Usp. WA, 18. sv., str. 786)3 J. v. Walter, prvo pog. “Man sieht der ganze Kampf mit Rom, tritt für den Reformator hinter jener einer Frage.”


Razmotrimo li pažljivije pitanja o kojima se najviše raspravljalo u teologiji

još za Lutherova života, opazit ćemo da su ona bila vrlo raznolika: pitanje obrane

autoriteta Vrhovnog svećenika, pitanje čistilišta i oprosta, ali također i najteža pi-

tanja vezana za predodređenje, oprost grijeha i sposobnosti slobodne volje za mi-

lost. Luther, odbacivši u potpunosti tradicionalna shvaćanja, nije odredio krajnje

granice religioznim osjećajima duše. Treba priznati da je Luther za svoje nečasno

djelovanje imao vjerski povod. Mnogobrojne rasprave katoličkih teologa protiv

Luthera, oko slobodne volje, jasno pokazuju da je začetnik reformacije, ne mareći

za one koji su se s njim razilazili u mišljenju, nastojao da se pitanje ljudske naravi

prikaže u pravom svjetlu (osjetljivo pitanje ili, kao što neki žele dokazati, vrhunac

Lutherove misli).

Odgovor Katoličke crkve na Lutherove zablude dostigao je svoj vrhunac u

Erazmovom polemičkom djelu. Također, po zanimanju za ove rasprave o slo-

bodnoj volji, a osobito iz borbe Erazma s Lutherom, vidljiva je prisutnost Duha

Svetoga u Kristovoj crkvi, kojom je mudro nastojala izbjeći naturalistički polupe-

lagijanski optimizam u Erazma kao i pesimistički dualizam i fatalizam u Luthera.

Premda u ovome djelu ne namjeravamo raspravljati o nauku Tridentskog koncila,

ipak će svima biti jasno da je Crkva svojim dekretom o oprostu grijeha, proglaše-

nim na šestoj sjednici, podjednako udaljena i od Erazmova, kao i od Lutherova

nauka. Isto tako, Crkva koja je oduvijek slijedila svoj put, odredila je nauk o opro-

stu grijeha, koji iako je čin božanskog milosrđa, nije nužno protiv ljudske naravi.

Premda sam od samog početka znao za poteškoće vezane za proučavanje ove

teme, rado sam prihvatio prijedlog mentora, poštovanog profesora Parentija, da

u svojoj disertaciji pišem o raspravi o slobodnoj volji. Znao sam da će to pomoći

boljem razumijevanju duha vremena koji je vladao u teologiji uoči Tridentskog

koncila.


ZAKLJUČAK

Podsjećajući što smo u pojedinim poglavljima rekli o Erazmovu i Lutherovu

nauku i naizmjence ih uspoređivali, donosimo glavni zaključak. Bez sumnje nji-

hov nauk o slobodnoj volji u polemičkim djelima dospio je u očitu suprotnost.

Erazmo je napao Reformatorov nauk, poznajući ga uglavnom iz javnih rasprava,

posebno iz Proglasa svih članaka, jer je smatrao da se protivi cijeloj kršćanskoj

tradiciji. Luther dovodi do najvišeg stupnja svoja izlaganja o neslobodnoj volji i o

naravnom i nadnaravnom determinizmu i nigdje u svom djelu ne optužuje Eraz-

ma za pogrješno razumijevanje njegovog nauka. Smijemo zaključiti da je Luther

nijekao slobodnu volju.

Iz usporedbe djela proizlazi da se rasprava vodila uglavnom oko misterija

pomirenja božanskog djelovanja s ljudskim djelovanjem ili božanskog utjecaja na

radnje stvorenja, a koristila se teološka terminologija. Ovo je bilo, kao što je po-

znato, glavno pitanje čitave teološke znanosti. Premda Erazmo i Luther nigdje u

svome djelu ne spominju izrijekom ovo pitanje, možemo u određenim granicama

raspravu staviti unutar ovih okvira.

„Teolozi polemičari“ nisu poznavali niti skolastičku učenost niti su bili vo-

đeni duhom mirnog rješavanja ovog problema. Ipak, očekivalo se da će njihova

djela doprinijeti rješenju ovog misterija. Osim ovoga, zapažamo da ni Erazmo ni

Luther u vrijeme kad su pisali ova djela, više nisu bili živi članove Crkve. Poznato

je da je Luther 1525. godine kad je pisao O neslobodnoj volji bio na vrhuncu svoje

slave i da je nauk Rimske Crkve najvećim dijelom bio već napustio i osmislio svoj,

potaknut vlastitim nadahnućem. U djelu nalazimo, također, tragove njegove neu-

moljive mržnje prema svemu što Crkva poučava.


Ne možemo ne posumnjati da je napadajući Erazmov nauk htio uništiti i

nauk Crkve.

Erazmo, iako mu je to manje dopuštalo mladenačko oduševljenje, zbog nedo-

statka skolastičkog teološkog obrazovanja podupire slobodnu volju zbog naravne

sklonosti prema naravnim snagama, kako bi se održao moralni poredak koji je

branio kao nauk Crkve. Ovaj zaključak izvodimo iz činjenice da njegovo teološko

mišljenje prije polemičkog djela nije u suglasju s naukom Crkve, bilo zato što je

slobodnu voju branio isključivo autoritetom Sv. Pisma i svetih Otaca, ali se nigdje

konkretno ne poziva na nauk Crkve.

Ova rasprava je imala sličnosti s drugom raspravom, onom koja se vodila

između Banneza i Moline. Izgleda kao da bi Erazmo mogao voditi raspravu na

strani Moline, a Luther na strani Banneza jer su oni pokušali rasvijetliti ovaj

misterij braneći ljudsku slobodu. Oni su se približavali misteriju zaštićeni apso-

lutnom Božjom vlašću s tom razlikom što je Bannez barem na jeziku podržavao

ljudsku slobodu za razliku od Luthera, koji je slobodu otvoreno nijekao. Ipak, za-

vršetak ove rasprave bio je potpuno drugačiji zbog različitog odnosa jedne i druge

rasprave prema Crkvi.

Zadržavši se na ovome, treba promotriti Erazmova i Lutherova objašnjenja

božanskog naravnog i nadnaravnog sudjelovanja.

Erazmo o božanskom naravnom i nadnaravnom sudjelovanju, u stvorenju

općenito i u čovjeku posebno, u glavnim crtama iznosi mišljenje sv. Tome. Erazmo

je tražio božanski utjecaj u svakom pokretu i djelovanju stvorenja. Kako bi poka-

zao nužnost ovog utjecaja, služio se uglavnom ovim dokazima:

a) Bog je prvi uzrok svega, stvorenja su sekundarni uzrok;

b) Štogod nastaje je dobro, dakle mora proizlaziti od Boga.


Treba priznati da u slobodnim činima Bog čini djelo, koje predpotiče volju

da djeluje.

Ipak, ni na koji način ne proizlazi iz poticaja na djelovanje predodređenje na

jedno. Premda se za pomirenje slobode s predznanjem i svemogućim božanskim dje-

lovanjem koristi skolastičkim argumentima, ipak se čini da brani slobodu kako bi se

održao ispravan pojam Božjih osobina, pravednosti i milosrđa, te moralni poredak.

Što se tiče božanskog utjecaja u slobodnim činima, razlikuje vježbu, a to je

u potpunosti od Boga proizašlo i razradu čina koja je od čovjeka proizašla. Ova

nas razlika navodi da pomislimo kako je Erazmo isključio predodređenje volje na

jedno. Poticaj na djelovanje u potpunosti dolazi od Boga, u svim predmetima i

djelima. Razrada djelovanja dolazi od čovjeka i tako ostavlja mogućnost objašnje-

nja moralnog zla, što bi se drukčije nužno izravno odnosilo na Boga.

Zbog toga, smatramo da je Erazmovo mišljenje o naravnom Božjem utjecaju

na slobodna djela blizu modernim objašnjenjima, koje slijedeći načela sv. Tome

osobito paze na Božju vlast u svemu, a u isto vrijeme iznose osim verbalnih rješe-

nja i nešto konkretno kako bi pomirili Božji poticaj sa slobodnim činima. Premda

u ovom izlaganju nedostaju mnogi elementi, ipak možemo zaključiti da Erazmo

u ovome djelu strogo pazi na:

a) Božju vlast,

b) Ljudsku slobodu,

c) Božju svetost.

Iako o ovome pitanju nije opširno govorio, lako je razumjeti da pred sobom

imamo humanistički duh koji nije pokazivao sklonost teološkim spekulacijama.

Slobodnu volju je branio općenitim dokazima zdravog razuma i objektivnim tu-

mačenjima Sv. Pisma.


Luther, pak, kao početak određuje Božju svemogućnost i podsjeća da je u

stvorenjima prisutna stalno i isključivo Božje djelovanje. Ljudsko djelovanje treba

nazivati Božjim djelovanjem. Ne smije se prihvatiti nikakva razlika između Bož-

jeg utjecaja u stvorenjima bez razuma i onoga u ljudima. Naime, sve se mora na

jednak način podrediti svemogućoj Božjoj vlasti budući da niti ima niti isključuje

bilo koji ljudski element.

Shvaćajući na ovaj način svemoćno božansko djelovanje čini se da je ponaj-

prije nijekao zbilju stvaranja. Naime, zahtjeva se stalno i isključivo Božje djelo-

vanje da bi stvari postale. Zbog toga, stvorenja ne posjeduju stvarnost ukoliko su

djelo Božjeg stvaralačkog čina i stoga različite od Boga, Međutim, toliko su stvar-

na koliko se smatraju djelomičnim izlijevanjem Boga. Stoga ispravno i pravedno

možemo Lutherov pojam Boga, zbog zablude izlaganja koju je izazvao, nazvati

panteističkom zabludom.

Iz ove premise slijede neke apsurdnosti koje Luther na jednostavan način

brani kroz djelo i nameće svima.

Čini se da je ponajprije izveo zaključak da ne postoji slobodna volja zbog ap-

solutne Božje svemogućnosti. U trećem poglavlju možemo povezati neke teksto-

ve pomoću kojih retorički pokazuje da ne postoji slobodna volja zbog ove Božje

svemogućnosti.

Druga posljedica njegovog pretjeranog nauka o apsolutnoj Božjoj vlasti je

nauk o apsolutnoj predodređenosti vječnosti, kako za nebo tako i za pakao, bez

obzira na zasluge. Međutim, kad je i sam uvidio da je njegov nauk u izravnoj

suprotnosti s eksplicitnim naukom Sv. Pisma, o sveopćoj spasonosnoj Božjoj volji,

vratio se teško razumljivom nauku o Bogu objavljenome i o Bogu skrivenome.

Logičan zaključak tog njegovog omiljenog nauka je da Bogu treba iskazati po-

slušnost da bi ga učinio krivim zbog otvorene laži, a što je najveća nepravda prema

Višnjoj Istini i Dobroti.


Posljedica izvedena iz postavljenih principa postoji kao fizičko i moralno zlo

koje treba pripisati Bogu. Prvo zlo, t.j. Adamov grijeh Luther je neizravno pripi-

sao Bogu. Dok se za ostala zla Bog prikazuje kao prvi i izravni uzrok, dok stvore-

nja još nisu postojala, osim ako su neposredno od Boga stvoreni.

Dosad smo naveli glavne zaključke iskrivljena Lutherova nauka o svemoćnom

i isključivom Božjem djelovanju u kojem nije bilo više mjesta za slobodnu volju.

Promotrimo sad što su Erazmo i Luther poučavali o Božjem nadnaravnom

sudjelovanju u ljudskim činima. Radi se o vrlo teškom pitanju pomirenja milosti

s ljudskom slobodom.

Erazmo je u ovom pitanju dvosmislen. Ipak, sa sigurnošću se može iščitati

da je zastupao mišljenje da se opravdanje može postići uglavnom po sekundar-

noj milosti u suradnji slobodne volje s milošću. Stoga se traži za milost početak

obraćenja, kojem se slobodna volja može prikloniti ili se može od nje odvratiti. I

doista, po Erazmovu mišljenju, vrijednost se slobodne volje u opravdanju sastoji u

tome da se može prikloniti ili odvratiti od milosti.

Može se reći, kao pretpostavka, da čovjek nije u potpunosti bio iskvaren istoč-

nim grijehom. Iz glavnih poglavlja Erazmova nauka dovoljno je spomenuti da on

nije nikad ništa rekao o nestajanju ili potpunoj iskvarenosti naravi. Iz njegovih re-

čenica je jasno kako je on iskusio velike poteškoće u ublažavanju svog optimizma

kako ne bi prešao u luteranski pesimizam. Od velike je važnosti što prihvaća mo-

gućnost naravne spoznaje Boga i ovoj spoznaje pridaje velik značaj za praktični

život. Osim toga, smatrao je da snage volje mogu činiti dobro, izbjegavati grijeh,

Štoviše, čini se da volji pridaje čin najveće ljubavi prema Bogu.


Luther je za svakodnevni praktični život smatrao vrjednijim religiozni ili

nadnaravni determinizam negoli naravni determinizam.

Nema sumnje da je Luther nijekao svaku slobodnu volju u činjenju dobra ili

da bi se bilo što moglo činiti za vlastito spasenje.

Kako bi obranio religiozni determinizam, navodi ove dokaze:

a) Stvarnost Sotonine vlasti, u kojoj se nalaze svi ljudi nakon grijeha i odakle

ih samo Bog može izbaviti, zahtjeva da su sva djela učinjena u tom stanju

odvraćanje od Boga.

b) Požuda, glavna posljedica istočnog grijeha, ukazuje na to da po svojoj

iskvarenoj naravi čovjek može činiti samo djela protivna Bogu.

c) Dragovoljna milost ne samo da ne zahtijeva nego isključuje svaku ljudsku

suradnju.

d) Da bi se Kristovo otkupljenje moglo u potpunosti ostvariti, traži se da

čovjek kao takav bude izvan mogućnosti dobrog djelovanja.

Naravne snage uma i volje bijahu tako usko povezane s izvornom praved-

nošću da su međusobno ovisile. Pretpostavivši da je čovjek izgubio izvornu pra-

vednost, nužno proizlazi da su naravne snage također izgubile svaku usmjerenost

prema Bogu. Stvarnost palog čovjeka svodi se na predmet rasprave, između Boga

i Sotone, a rasprava se odvija po vječnoj predodređenosti čovjek ne može ništa

učiniti, nego samo prima.

Stoga u Lutherovu sustavu nema nikakve razlike između različitih stupnjeva

ili vrsta milosti. Za njega postoji samo djelotvorna milost, a ona se stječe redovito

ili uz volju ili mimo nje.

U stvari, Luther je, boreći se protiv slobodne volje, htio stvoriti pobožnost bez

slobodne volje. Ali vjera bez slobodne volje nikako ne odgovara ljudskoj naravi

koja je obvezana socijalnim zakonima života.

Treba uočiti da se početna Lutherova zabluda sastojala u tome što je volio

povezivati naravni red s nadnaravnim redom. Stoga, iako se na prvi pogled čini

kao da se Luther borio za poništavanje slobodne volje i za veličanje milosti, ipak


se on neizravno borio za ljudsku narav protiv darovane milosti, stoga što je milost

smatrao nužnošću prirode kako bi čovjek mogao biti potpun.

Čudno je, ali istinito, da između Lutherova poretka i Erazmova nauka postoji

duboka povezanost. I jedan i drugi su se, dakako, borili za naravne ljudske snage,

premda nisu dovoljno jasno razlikovali naravni od nadnaravnog reda. Erazmo je

milost shvaćao kao nešto izvanjsko, dodano naravi koju ne preobražava. Štoviše,

nigdje u djelu ne govori o pravom daru milosti koja bi nas učinila sudionicima

božanske naravi. Luther pak, jer je smatrao da je čovjek istočnim grijehom iskva-

ren te da poslije grijeha više nije stvorenje što ga je Bog stvorio, dragovoljnost

milosti smatra kao nešto nužno za palog čovjeka da bi mogao biti stvoren od

Boga kao pravi čovjek. Zbog svega ovoga, smatramo da se ova borba riječima

vodila zbog različitog nauka, a u svojoj biti vraćala se na isto. Moderni katolički

teolozi ispravno vide u humanizmu i u njegovom predstavniku Erazmu opasnost

od pretjeranog veličanja ljudske naravi na štetu nadnaravnih vrijednosti, ali isto

tako pravedno Lutherov nauk nazivaju pseudonaturalizmom.

Ova uska povezanost humanističkog optimizma i reformatorskog pesimizma

vidljiva je u Erazmovu i Lutherovu nauku. Humanistički optimizam utjecao je

da je u XVIII. stoljeću došlo do pretjerane vjere u dobrotu naravi tako da su se

u potpunosti nijekale posljedice istočnog grijeha, kao što je to činio Jean Jacques

Rousseau. Lutherov pesimizam utjecao je na Bainsa i Jansenija koji su milost

shvaćali kao dug koji traži naša narav i tako su potkopavali dobrovoljnost nadna-

ravnog reda.

Crkva je već u IV. stoljeću osudila ekstremne i heretičke nauke o pretjeranom

optimizmu prema naravnim snagama. Lutherov nauk je osuđen na Tridentskom

koncilu, a ostale zablude koje su slijedile nakon Tridentskog koncila proizlazile su


bilo iz humanističkog optimizma bilo iz pseudonaturalističkog luteranizma bile

su osuđivane od redovnog i izvanrednog učiteljstva crkve.

Iz proučavanja ove rasprave jasno proizlazi da je Luther nijekao slobodnu

volju. Premda bi se u djelu iz nekih umjerenijih rečenica moglo zaključiti da je

ipak priznavao nešto malo slobodne volje, ipak tema koja prevladava u čitavom

djelu je pokazati kako je sloboda obmanjujuća i štetna. Erazmo je shvaćao da Lu-

therov nauk u potpunosti niječe slobodnu volju. Trudio se uvjeriti ga u teoretske

apsurdnosti i kontradikcije koje su proizlazile iz takvog nauka, pozivao ga je da

odustane od svog ekstremizma i prizna barem neku moć slobodne volje. Neprija-

teljstvo koje je pratilo raspravu pokazuje teorijski problem oko kojeg se rasprava

žestoko vodila i koji je za Luthera imao najveće značenje, a od kojeg nije htio i

nije mogao odstupiti.

Isto tako, nijekanje slobodne volje i povratak na izravni Božji utjecaj na po-

jedine vjernike činili su osnove čitavog Lutherovog vjerskog sustava. Naime, pri-

znavanje slobodne volje sa sobom nužno nosi podvrgavanje vidljivom autoritetu,

kojeg se Luther i prije rasprave užasavao. U zaključku je potrebno osvijetliti da

je nijekanjem slobodne volje, osim što je oduzeo sigurnost spasenja bolesne na-

ravi, Luther smatrao da može protumačiti red i egzistenciju posebnog nadahnu-

ća. Priznavanje slobode značilo bi nužni povratak u krilo Katoličke Crkve pod

pontifikatom Aleksandra VI. ili Leona X. Nijekanjem slobodne volje mogao je

uspostaviti svoj sustav o savršenom upravljanju vjernika po nadahnuću Duha Sve-

toga. Ipak poslije nekoliko godina iskustvo ga je natjeralo da vodstvo svog pokreta

prepusti svjetovnoj vlasti te tako u stvarnosti prizna čovjekovu slobodu.

Iz tog razloga zaključujemo da je Luther u nijekanju slobode bio subjektivan

dok je Erazmo u obrani slobodne volje bio objektivan.


SADRŽAJ

Predgovor 5Izvori 8Bibliografi ja 10

POGLAVLJE I.:Opći pregled Erazmova djelovanja i njegova odnosa prema Lutheru prije rasprave oko slobodne volje 32

Članak I.: Opći pregled Erazmova pisanog stvaralaštva 32§ I. Erazmo, humanist i optimist s obzirom na naravne ljudske moći 34§ II. Erazmo kao teolog 64

Članak II.: Međusobno ponašanje Erazma i Luthera jednog prema drugom prije rasprave oko slobodne volje 84

§ I. Erazmov odnos prema Lutheru u razdoblju od 1516. i 1521. godine 86§ II. Erazmov odnos prema Lutheru u razdoblju od 1521. do 1524. godine 106

POGLAVLJE II.: Što Erazmo misli o slobodnoj volji 122

Članak I.: Bit Erazmova polemičkog djela 126§ I. Uvod u djelo 128§ II. Tekstovi Starog i Novog Zavjeta koji govore u prilog slobodne ljudske volje 134§ III. Tekstovi Starog i Novog Zavjeta koji očigledno niječu slobodnu volju 148§ IV. Zaključak: Erazmova umjerenost u iznošenju problema slobodne ljudske volje 162

Članak II.: O dogmatskom nauku Erazmova polemičkog djela 170§ I. Obrana tradicionalnog pojma Boga 172§ II. Obrana čovjekovih naravnih snaga 182

I. Što je Erazmo točno mislio o ljudskoj naravi prije i poslije grijeha praroditelja 184II. O snagama uma i volje u spoznaji istinei izvršenja dobrih djela 194III . Što je Erazmo naučavao o daru milosti i slobodne volje u djelu spasenja 206


POGLAVLJE III.:Lutherov nauk o neslobodnoj volji 222

Članak I.: Opći pregled Lutherova nauka o neslobodnoj volji prije rasprave s Erazmom 224Članak II.: Opći pregled polemičkog djela Martina Luthera O neslobodnoj volji 254

§ I. Oblik i duh Lutherovog polemičkog djela 254§ II. Lutherovo mišljenje o Sv. Pismu, tradiciji i skolastici u polemičkom djelu 264

Članak III.: Lutherov nauk o neslobodnoj volji u polemičkom djelu 280§ I. O pojmu Boga u polemičkom djelu 282§ II. Metafi zička nemogućnost slobodne volje 296§ III. Antropološka nemogućnost – Stvarnost grijeha – Pokvarenost ljudske naravi 316

Epilog 354Zaključak 376

PRILOZIDr. Mato Kolić: Suvremenost Erazma Roterdamskoga 399Povodom 500. godišnjice njegova rođenja

RecenzijeProf. dr. Juraj Kolarić: Erazmo Roterdamski i Martin Luther 407Prof. dr. Josip Oslić: Povezanost humanističkog optimizma i reformatorskog pesimizma 415

Susreti s don Matom KolićemZvonimir Ancić: Janjevo u srcu – Razgovor s don Matom Kolićem 421Zvonimir Ancić: Naš svećenik – Zlatomisnička slavlja don Mate Kolića 441

Sprovod don Mate KolićaHomilija šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa na sprovodnoj misi don Mate Kolića u Ražinama, 24. lipnja 2006. 447Oproštajno slovo don Gašpara Dodića 450Oproštaj Smiljana Čolaka, predsjednika Udruge „Janjevo“ 452In memoriam: Mato Kolić, svećenik 453

Odjeci o don Mati KolićuMons. Vladimir Stanković: Sjećanje na don Matu Kolića 457Don Tomislav Puljić: Nema dana da se ne sjetim don Mate! 462Matej Glasnović: Dr. Mato Kolić, svećenik i misionar 466

Indeks Mate Kolića na Papinskom sveučilištu Urbanijana “de propaganda fide”

Prilozi

401

SUVREMENOST ERAZMA ROTERDAMSKOGAPovodom 500. godišnjice njegova rođenja

Obrazovani svijet ove, 1966. godine slavi 500. godišnjicu rođenja Erazma Ro-terdamskoga, jednog od najistaknutijih umnika na prijelazu iz srednjega u novi vijek, premda se još uvijek zapravo ne zna, koje je godine rođen ovaj znameniti hu-manist i pisac: da li 1465., 1466. ili mož-da 1469.

Kako mu i svojevrsno prezime kaže, Erazmo je rođen u Nizozemskoj. No ne-rado je boravio u svojoj domovini. Možda mu je životni udes, da je bio rođen izvan zakonita braka, nametao potrebu, da ga njegovi susjedi i znanci mogu što manje zadirkivati, pa je često i rado putovao u strane države. Nije isključeno da je kao sve strano obrazovan čovjek želio surađi-vati sa odabranim duhovima drugih na-

roda i tako izbivao iz svoje domovine. Umro je 1536. u švicarskom gradu Baselu, i to kao vjeran sin Katoličke Crkve.

O Erazmu odavno postoji veoma bogata književnost na gotovo svim evrop-skim jezicima. Ona se i u naše doba znatno povećava. Krivo bi bilo ovo zanima-nje za Erazma tumačiti kao posljedicu već ustaljenih katoličkih i protestantskih gledišta i shvaćanja, prema kojima, na primjer, protestanti tvrde, da je Erazmo bez ikakva pridržaja zastupao Lutherovo naučavanje, a katolici, opet, drže da je Erazmo bio odlučan branitelj tradicionalnih katoličkih istina i stavova. Bez sum-nje, Erazmo je u svojim knjiga ma i još više u svojim pismima iznosio ono što je Lutheru dobro dolazi lo u njegovoj borbi protiv Katoličkoj Crkvi. Tako je, na primjer, Erazmo posve pristajao uz Lutherovo naučavanje protiv štovanja svetaca i relikvija, zavjeta i celibata, posta i ceremonija, hodočašća i rimske Kurije.

Svoje misli o tim pitanjima najotvorenije je očitavao u pismu knezu Fridriku Saskom 1520., u kojem doslovno ističe i ovo: “Luther se je ogriješio o ove dvije stvari: rukama se dotakao papinske krune i trbuha redovnika.”

Ali Luther očito nije bio zadovoljan što se Erazmo s njim slaže samo u kri-tici i odbacivanju nekih zloupotreba i forma Katoličke Crkve. Htio je naime da i Erazmo kao i neki njemački humanisti ( Justus Jonas, Gaspar Schalbe, Ulrich von Hutten...) posve prijeđe u Lutherov tabor, pa da onda zajedničkim silama izravno napadaju Katoličku Crkvu, osobito njezin ugled i vlast.

402

Međutim, premda je bio za stvarnu reformu Crkve, i to svestranu, Erazmo nije nipošto htio istupiti iz Crkve. Od 1520. i sljedećih godina često je u pismima Lutheru i njegovim suradnici ma isticao da je uz njih u pitanjima crkvene reforme, ali je zahtijevao da se ona provede bez nasilja i pobune, te da on sam ni živ ni mrtav neće napustiti Crkvu.

Razumije se da se ovakav stav “prvaka humanista” nije sviđao ni uglednim predstavnicima tradicionalnog smjera Crkve, ni Lutheru i njegovim suradnicima. Zbog toga su ga i jedni i drugi nastojali prisiliti da otvoreno objasni svoje držanje i zauzme stav: uz Crkvu ili uz Luthera.

Istom kad su u tom smislu odlučno zahtijevali njegovu jasnu riječ i odluku engleski kralj Henrik VIII. i njemački car Karlo V., a najviše sama Sveta Stolica, odlučio se Erazmo otvoreno napasti Luthera. Poslije svega onoga što je govorio i pisao u prilog Lutherove reforme, nije konačno moga pobijati samoga sebe pa je nastojao svoj napad na Luthera upraviti na njegov nauk o slabosti ljudske volje, dapače o tome da čovjek i nema slobodne volje. Taj je Lutherov nauk Erazmo i kao humanist temeljito odbacio.

Tako je 1524. u Baselu bilo tiskano na latinskom jeziku Erazmovo djelo De libero arbitrio diatriba (Rasprava o slobodi volje). Svrha je u ovom djelu bila Luthe-ru dokazati nemogućnost i bijedu religije koja bi se zasnivala na negaciji slobodne volje. Kao izvrstan poznavalac Svetoga pisma (koliko je to bilo moguće u ono doba!) Erazmo je uspio pobiti sve odlomke Biblije koje je Luther upotrebljavao kao dokaz protiv slobodne volje čovjeka. Erazmo je naveo ova tri glavna dokaza protiv Lutherova nijekanja slobode volje: dok je Luther učio da Bogu treba pri-pisati ne samo naša dobra djela nego i zla, Erazmo uspješno stupa u protunapad i pita kako se to može složiti s Božjom svetošću, da Bog bude uzročnikom zlih ljudskih djela; što Luther naučava, da Bog kažnjava grešnike, premda oni nisu odgovorni za svoja djela i zlodjela, Erazmo dokazuje da se to protivi Božjoj pra-vednosti; kao treći protudokaz Erazmo navodi da bi trebalo dokinuti sve zakone i kazne za prekršaje ako čovjek nije slobodan ni odgovoran za svoje čine i zločine. A bez zakona i sudstva i kazna društveni poredak pretvorio bi se u strahoviti kaos.

Katolički i protestantski stručnjaci slažu se da je Erazmo ovim spisom do-kazao i obranio ljudsku slobodnu volju, da se zalagao za odgovornost ljudskog čina i za svijet dužnosti, zatim za nagradu dobrih djela, a za kaznu zločinima i za potrebu ispaštanja prekršaja i zlodjela.

Kako se onda moglo i očekivati, mnogi su se katolici obradovali ovom djelu, kao da bi Erazmo u njemu otvoreno ustao protiv svih Lutherovih naučavanja. No djelo je naišlo na dobar odjek i među Lutherovim suradnicima (među kojima se isticahu Volfgang Capitus, Petar Mosellanus, Schade, Juraj Agricola, koji su već nekako bili hladniji prema Lutheru, a neki su ga i napustili). Pa i sam Filip Me-lanchton, “arhitekt reformacije”, zahvalio je Erazmu za ovo djelo, jer nije mogao prihvatiti Lutherove zasade protiv slobodne volje.

403

Sam Luther u spisu De servo arbitrio 1525. priznaje da mu je Erazmo onim spisom zabio nož u grlo, tako se naime osjećao pogođenim. Erazmo je još jedan-put odgovorio Lutheru i obranio svoju nauku o slobodi volje. O tome radi opširno Erazmovo djelo Hyperaspistes, tiskano 1526.

Tokom posljednjih deset godina Erazmova života Luther je o njemu veoma prezirno pisao i pogrdno govorio. I kad je čuo da je Erazmo umro, nije htio vjero-vati da je Erazmo umirući veličao Božje milosrđe i sud. Luther je naprotiv tvrdio da je Erazmo umro kao odmetnik od evanđelja, i to bez križa i svijeće (sine cruce et luce).

To je u najkraćim crtama Erazmov stav prema Lutheru i njegovoj nauci, koja niječe slobodu ljudske volje. I upravo ovaj Erazmov stav najbolje pokazuje ovoga velikog humanista kao čovjeka, bogoslovskoga pisca i kršćanina.

Kao čovjek Erazmo je bio osebujna pojava. Kako nije bio rođen u zakonitu braku, odmah su ga u najranijem njegovom djetinjstvu stavili u samostan i odre-dili mu redovničko zvanje, a to nije moglo povoljno djelovati na njegov razvoj. Svojom je čvrstom voljom i ustrajnošću i marljivošću uspio postati najučenijim čovjekom svog vremena. Po toj svestranoj obrazovanosti bio je poznat po svim stranama svijeta. Pomagale su ga i pružale mu sredstva za tiskanje njegovih spisa mnoge ponajuglednije gospođe njegova vremena. Putovanja su bila znatan dio njegova života: dulje je ili kraće vremena djelovao, pa i više puta, u Parizu, Baselu i Rimu, ali je najradije išao u Englesku, u kojoj je imao mnogo prijatelja među uglednim humanistima (prijatelji mu bijahu John Collet i Toma More), koji su se oduševljavali istim idealima: proučavali su klasične jezike i kulturu, širili ideje humanizma, unapređivali istraživanje Svetoga pisma i crkvenih Otaca.

Njegov književni rad bijaše raznolik i obilan. Počeo je pisati još u samostanu augustinaca konventualaca Emaus kod Stevna (1486.–1492.), prema kojima je vazda bio hladan, tuđ i dalek. Zanimljivo je, da je njegovo prvo djelo, Antibarbari, tiskano istom 1520., premda je bilo napisano 1489./90. Odmah na početku svoga književnog rada Erazmo je očitovao svoju narav, ideale, ciljeve i težnje kada se protiv monaha i redovnika te skolastičkoga sustava, što sve nazivaše “barbarima”, pozivaše na evanđelje i crkvene oce. Dok je prvi put boravio u Engleskoj, 1499.–1500., sastavio je svoje najosebujnije djelo, Encomium moriae – Pohvala ludosti. Posvetio ga je svojem najvjernijem prijatelju Tomi Moreu, veoma učenu huma-nistu, kojega je kasnije stigla mučenička smrt i čast oltara. U kući ovoga prijatelja uživaše ne samo gostoprimstvo nego je imao prilike slušati zdravi humor iz raznih slojeva ljudskog društva, dolazio je u vezu sa svima engleskim humanistima. U predgovoru ove knjige Erazmo zastupa pravo čovjeka na zdravu šalu, pa makar da se pojedine osobe osjećaju pogođenima žalcima humora i povrijeđenima. Primi-jetio je, da osobito crkveni ljudi i članovi kraljevskog dvora, ako ih tko zahvati sa šaljive strane, žešće reagiraju na takve “osobne” uvrede nego na najdublje pogrde,

404

kojima bi tko u njihovoj prisutnosti vrijeđao Isusa Krista. Ova njegova knjiga dosad je doživjela više od 2000 izdanja.

U knjizi Adagia, koja mu je izišla 1500. g., sabrao je izbor najpoznatijih po-slovica i slika iz klasičnog svijeta, pa ih je prilagodio prilikama i potrebama svog vremena, da čitatelji u njima mogu imati naputke za sretan i uredan život, kao i za kulturne odnose sa svim ljudima. I Adagia, i Enchiridion, koji je objavio 1503., namijenio je prostom puku, da se obični svijet pomoću toga priručnika izgrađuje i oplemenjuje te ljudi u sebi stvaraju pravo čovječje dostojanstvo. Najbolji dokaz da su te njegove knjige dobro uočile potrebe vremena jesu njihova brojna izdanja: prva ih je imala 150, a druga 120, a treba imati na umu da su obje prevedene na važnije svjetske jezike.

Zamjetan je Erazmov rad na širenju i poznavanju Svetoga pisma, koje je on priređivao za tisak, prevodio i tumačio. Humanist Lovro Valla na to ga je potakao svojim spisom Annotationes, godine 1504., na kojem je Erazmo dodao svoja tu-mačenja po sustavu biblijske kritike.

Dok je drugi put boravio u Engleskoj, 1505.–1506., s grčkog je jezika u latin-ski preveo Sveto pismo Novoga zavjeta. Njegov prijevod nije bio bez nesavršenosti, ali se ipak broji među najveće Erazmove uspjehe: on je naime bez kakva učitelja naučio grčki jezik, a u latinskom i jest bio izvanredno vješt, i tako je uz Vulgatin prijevod ostvario još jedan i tako uvelike unaprijedio poznavanje Novoga Zavjeta.

Ne bi bilo uputno ne spominjati da je Erazmo napisao nekoliko kraćih ili opširnijih djela, tako za odgoj mladeži Cathechismus, 1533., a za potrebe svećenika Ecclesiastes, Convivium religiosum, De incommodis senectutis. Izdao je i prijevode najvažnijih spisa grčkih crkvenih otaca, kao i mnoga djela grčkih i latinskih kla-sičnih pisaca. Također je objavio mnogo prigodnih djela, a neprestano je vodio korespondenciju sa svima znamenitijim ljudima svoga vremena, i u njoj imamo golemo bogatstvo njegovih misli, nazora, ideala. U svim svojim spisima imao je pred očima odgoj i izobrazbu naraštaja, napredak u kršćanskim i naravnim krepo-stima, među kojima je na prvo mjesto stavljao iskrenu unutarnju pobožnost.

Da bismo ovaj letimičan osvrt na Erazma i njegovu književnu djelatnost upot-punili, bilježimo da je on živio u nemirno doba i neprestano razmišljao i pisao o pitanju svjetskog mira. Među ostalim njegova je zasluga što je pisca Utopije Tomu Morea poticao i sokolio u njegovu radu oko one knjige, koju je bio namijenio ple-menitoj svrsi, da zapadne kršćanske države odvrati od bratoubilačkoga ratovanja. Erazmo je u istom dalekosežnom nastojan ju oko mira u svijetu napisao Querela Pacis. 1516.–1517. Zbog političkih neprilika onoga razdoblja djelo se Erazmovo nije sviđalo Francuzima, zato je bilo osuđeno od pariškog Sveučilišta Sorbonne, 1525. No s Erazmovim se miroljubivim mislima i prijedlozima nisu slagali ni suradnici ni savjetnici ratobornoga pape Julija II., koji je imenovao kardinalom Mateja Shimera, Erazmova protivnika. Po svoj prilici na tu činjenicu udara Eraz-mo tvrdeći u svojoj knjizi Querela pacis: “Rat stvara nove kardinale.”

405

Kako se može vidjeti iz svega što iznesosmo, Erazmo bijaše svestran duh, zadahnut iskrenim kršćanskim humanizmom i željom za svjetskim mirom. Živio je u razdoblju koje je donekle slično našem: ekumenskoga duha trebalo je imati u njegovo vrijeme, a u naše još više. Premda je imao svojih osobnih neprilika i mana, neprestano se zauzimao za tri stvari: za reformu Crkve u duhu sklada između no-silaca vlasti i podložnika, pa da svaka reforma bude izražaj unutarnjeg uvjerenja i želje za solidnim vanjskim redom i stegom; za mir kao jedino pravo dobro, koji čovjek kao razumno biće može željeti sebi i čovječanstvu.

Upravo po ovim svojim idealima napredna naravnog i kršćanskog odgoja, ispravne reforme Crkve i kršćanskoga društva te neumornoga nastojanja oko mira u svijetu, Erazmo je i danas, 5 stoljeća poslije svog rođenja nama tako blizak da ga donekle možemo i smijemo smatrati suvremenikom. Sva je svoja djela napisao na latinskom jeziku, koji je u naše doba nažalost nedovoljno cijenjen, premda je on u izgradnji Evrope i kršćanske civilizacije i kulture uopće imao nenadomjestivu ulogu i zaslužio mnogo više priznanja i ljubavi.

Dr. Mato KolićPreuzeto iz: Novi život, 1966., 1, str. 55 – 59.

Recenzije

409

Prof. dr. Juraj Kolarić

Erazmo Roterdamski i Martin Luther

Novi vijek povijesti čovječanstva započinje revolucijom, koja se obično naziva protestantskom reformacijom. Analitičarima povijesti prešlo je u naviku da previ-še događaja u povijesti nazivlju revolucijom. Prava revolucija mijenja nešto više od onoga što se nazivlje „osobna navika“ ili „uvriježena praksa“. Revolucija prekida s tradicijom, s dotadašnjim načinom mišljenja i djelovanja, mijenja svjetonazore i daje kulturi novi lik.

Kad je sin rudara iz Saske Martin Luther (Lhuder, Lutter ili Lotharius) pri-bio svojih 95 teza na vrata crkve Svih Svetih u Wittenbergu, 31. listopada 1517., zadnja stvar koju je želio bila je da pokrene nekakvu vjersku revoluciju koja bi postojeću Katoličku Crkvu i svijet podijelila u dvije zaraćene strane!

Martin Luther je smatrao da nije učinio nešto neobično. Bio je redovnik au-gustinac i profesor teologije na novoosnovanom sveučilištu u Wittenbergu, a za svećenike ondašnjeg vremena je bila redovita praksa da svoje rasprave otpočnu na takav način. Danas bi to bilo kao da netko objavi provokativan članak u nekom utjecajnom znanstvenom časopisu. Njemački povjesničar Ervin Iserloh ustvrdio je kako Luther nikad nije ni pribio svoje teze na vrata crkva. Bez obzira na to, teze su se brzo širile. Luther je prijepise svojih teza poslao svojim prijateljima, koji su ih prepisivali i dalje širili. Ubrzo je i on sam doživio iznenađenje, kada su mu se iz južne Njemačke vratile tiskane.

Ta, naoko, beznačajna činjenica postaje značajna i rječita. Da nije bio izu-mljen tisak, odnosno da se nisu pojavila Gutenbergova pomična slova, koja su bila u uporabi već četrdesetak godina, Lutherova nada u reformu Crkve možda bi potonula, kao što se to dogodilo reformnim pokretima prethodnih dvjesta godina. Novo tiskarsko umijeće rastrgalo je Zapad. Pamfleti, polemike i knjige izrađivale su se sada jeftino i širile neobično brzo i to ne više samo na latinskom i samo za svećenike, već na jeziku običnih ljudi i za jednostavan puk. Tako je započela prva medijska revolucija.

O snazi te nove tvorevine, knjige, možemo zaključiti na temelju činjenice da je u prvoj godini XVI. stoljeća u stotinjak tiskara bilo objelodanjeno 40.000 svakovrsnih publikacija u otprilike devet milijuna svezaka. Tijekom protestantskog osvajanja prostora neki su gradovi imali i po šest tiskara koje su danonoćno radile, a njihovi raznosači su svakih nekoliko sati odlazili sa svežnjevima još neosušenih listova, kako bi ih isporučili pouzdanim adresatima. Bio je to prvi pravi podzemni tisak.

410

Za reformu Crkve „in capite et in membris“

Martin Luther nije ni pomišljao na to da pokrene neku revoluciju. On je želio samo „iznijeti na vidjelo istinu o sakramentu pokore“. Na to ga je potakla praksa tzv. prodaje „indulgencija“. Indulgecije su bile svojevrsni čekovi ovjereni od pape i s pokrićem „blaga Crkve što joj ga je ostavio Krist“. U pučkom vjerovanju ku-povina oprosta je omogućavala donositelju da zaobiđe pokoru i da skrati vrijeme u čistilištu. Luther je smatrao da se evanđelje, koje je jedino blago Crkve, na taj način stavlja na javnu dražbu. U svojem spisu poznatom pod nazivom „Devedeset pet teza“ Luther je tvrdio slijedeće: „Indulgencija nikada ne može ublažiti kriv-nju; ni sam papa ne može to učiniti; to Bog drži u svojoj ruci. Ona (indulgencija op.p.) ne može nikako djelovati na duše u čistilištu, a kazne što ih nameće Crkva mogu se odnositi samo na žive. Za duše u čistilištu papa može učiniti nešto samo molitvom. Kršćanin koji se je iskreno pokajao već je primio oprost od Boga, posve odvojeno od indulgencije, te mu ona ni ne treba“.

Da su mnogi prije Luthera osjećali da moraju pobožno i na iskreni način što-vati Boga, a ne kupovati svoj put u nebo, dokazuje pokret probuđene vjere u pojavi duhovnog pokreta „devotio moderna“ (moderna pobožnost) kao i skupine „Braće zajedničkoga života“. Ti pokreti iznjedrili su velika duhovna djela kao što je npr. knjiga Tome Kempenca „Nasljeduj Krista“ (De imitatione Christi).

Unutar same crkvene hijerarhije stalno su se u to vrijeme čuli zahtjevi za reformom Crkve „in capite et in membris“. Kako do samoreforme nije dolazi-lo, bilo je potrebno da ona bude potaknuta izvana. U takvom ozračju Lutherove teze pokazale su se eksplozivnima. Luther je poslao svoj tekst najprije Albrechtu, nadbiskupu Mainza, pohlepnom mladom čovjeku koji je trebao dobiti trećinu prihoda od prodaje oprosta, kao naknadu za cijenu biskupije koju je upravo dobio. Ne dobivši odgovor na svoja pitanja, Luther je demonstrativno objavio svojih 95 teza. Pa ipak, o izlaganju Lutherovih teza na tako demonstrativan način, čime je navodno započela reformacija ne zna ni sam Luther, a ni njegovi suvremenici. Tu je priču prvi iznio Lutherov suradnik Mellanchton tek nakon Lutherove smrti. Sam Luther tvrdi da je nakon blagdana Svih Svetih prigodom jedne šetnje svom prijatelju Jeronimu Schurfu priopćio svoju odluku da će pisati protiv oprosta. Pri-oru samostana u Erfurtu poslao je soje teze 11. studenoga 1517. s molbom da se prior o njima očituje. Sve to isključuje pribijanje teza na vrata crkve 31. listopada, kako to Lutherovi sljedbenici tvrde. Ako dakle Luther nije pribio svoje teze na-vedenog nadnevka, onda je očito da Luther nije želio demonstrativno napustiti Crkvu te da je možda i nenamjerno postao reformatorom. Ta činjenica još više optužuje tadašnju crkvenu hijerarhiju i čini je suodgovornom za daljnji razvoj događaja, jer joj je Luther dao vremena da razmisle o njegovim dilemama i da razumno reagiraju.

411

Snaga Božje volje

Martin Luther je tada imao 34 godine i već je bio zrela ljudska osoba prožeta dubokom pobožnošću. Već je sedam godina živio u tjeskobi i često zdvajao zbog stanja svoje duše. Borio se s napastima tijela smatrajući da je sklonost prema grije-hu – grijeh! U njega se uvlačila sumnja o vlastitom spasenju. Odgojen u tadašnjoj teologiji nominalizma koja je naglašavala da je Božji suverenitet nad čovjekom jednak Božjoj samovolji, te da je Božja volja apsolutno slobodna, te da se Božje zapovijedi temelje na njoj, a ne na Božjoj biti, Luther je smatrao da je Božji vo-luntarizam tako snažan, da kad bi Bog htio da ubojstvo ili mržnja na Boga bude moralno dobro djelo, da će ono to i postati! Biti odbačen od Boga ili biti spašen nema svoj temelj u čovjeku, već u samom Bogu. Bog može pravednika odbaciti, a grešnika prihvatiti! Milost Božja nije ona snaga koja se daje čovjeku da s njom surađuje i tako se spašava, već se milost sastoji u Božjoj naklonosti kojom Bog čovjeka ili prihvaća ili odbacuje. Čovjek nema nikakvo pravo na nebo, a niti pravo da svojim dobrim djelima može zaslužiti nebo. Posve je razumljivo da je u takvom razmišljanju dolazila u pitanje ljudska slobodna volja, što će kasnije Luthera dove-sti u sukob s Erazmom Roterdamskim koji je predbacivao Lutheru da nijekanjem slobodne volje ponižava čovjeka degradirajući ga na običan instrument nečije vo-lje i čineći neodgovornim za njegova djela.

„Pravednik će živjeti od vjere“

Pobožnog i u Boga uronjenog Luthera proganjalo je pitanje: „Kako naći mi-losrdnog Boga?“ Luthera nije toliko progonilo iskustvo osobnoga grijeha, već ono što teologija naziva „concupiscentia“ ili sklonost prema grijehu, koja se u čovjeku nalazi kao posljedica izvornoga grijeha. „Concupiscentia“ ili sklonost prema gri-jehu nije grijeh, već „fomes peccati“ ili ono što potiče na grijeh. Kako se u Deka-logu nalazi i zapovijed „Ne poželi...“, Luther je čovjekovu sklonost prema grijehu smatrao grijehom. Kada je u tornju svoga samostana čitao poslanicu Rimljanima (Rim 3,17), naišao je na riječi „pravednik će živjeti od vjere“. Luther je otkrio smisao Božje pravednosti. Osjećao se preporođenim, a Sveto Pismo za njega je otada dobilo novi smisao, a opravdanje „samo vjerom“ (sola fide) postalo je načelo njegova naučavanja. Čovjek je po svojoj biti grešnik, ali se vjerom opravdava. Čo-vjek je „simul iustus et peccator“, grešnik u stvarnosti, ali opravdan nadom u Božje milosrđe. Zbog toga se Luther okomio na kupovinu oprosta, jer da oni stvaraju kod čovjeka lažnu sigurnost da se spasenje može steći vlastitim snagama.

Lutherov nastup pokrenuo je pravu lavinu među nezadovoljnicima u Cr-kvi. Lutheru su pljeskali i oni koji u teološkom ili doktrinalnom smislu nisu s njim imali nikakve veze. Ljudi su prihvatili parole koje su najavljivale promjene, jer je sve bilo spremno da se prihvati nešto novo i oslobađajuće. Osjetljive duše, siromašni seljaci za plugom, trgovci, osiromašeni vitezovi, svećenici i redovnici

412

prihvatili su Luthera kao heroja. Papa Leon X. iz obitelji Medici smatrao je Lu-therov nastup kao ispad jednog mladog redovnika koji se hvali svojom učenošću. Dokument koji je bio predan crkvenim činovnicima čekao je tako pune tri godine da bi bio proglašen heretičkim.

Erazmov životni put

Erazmo Roterdamski bio je 16 godina stariji od M. Luthera i prije njega za-stupao je potrebu da se Crkva reformira i obnovi. Latinizirani mu je oblik imena bio Desiderius Erasmus. Rodio se kao nezakoniti sin Gerarda Gouda u Rotter-damu oko 1467. godine. Učitelji su ga nagovarali da postane augustinski redov-nik. Zapravo njegov skrbnik natjerao ga je da protiv svoje volje postane redovnik. Zbog toga Erazmo nije niti pomišljao da živi kao redovnik. U svojim spisima diskreditirao je svece, a sve kršćane je nazivao „bijednim robljem zasljepljenosti i neznanja“. Biskup Cambraia, Henri de Berghes, omogućio mu je, nakon što je u 32. godini života napustio samostan 1492. godine, da postane njegov tajnik. Bi-skup je prepoznao njegovu neuobičajenu nadarenost te mu je omogućio da studira i proširuje svoj intelektualni horizont, te da putuje Europom. Erazmo je u Parizu 1494. godine studirao teologiju, a prvi put je 1499. godine posjetio Englesku. Iste godine po treći put dolazi u Nizozemsku u potrazi za mecenom. Susret s mladim engleskim plemićem Williamom Bluntom koji je tražio učitelja odvodi Erazma ponovno u Englesku. Erazma je oduševila darežljivost bogate obitelji Montjoy. U Engleskoj živi stilom velikog gospodina na posjedima Greenvvicha i Bedwella. Upisuje se na Oxfordsko sveučilište i stanuje u augustinskom koledžu, te prati radove teologa i erudita okupljenih oko Johna Coleta (1466-1519), pripadnika najvišeg londonskog građanskog kruga. J. Colet je osuđivao skolastiku uključujući i učenje sv. Tome Akvinskoga. U Engleskoj je sklapao mnoga prijateljstva, a među ostalima i s Thomasom Moreom i Johnom Fisherom. Od 1511. do 1514. godine Erazmo je predavao grčki na sveučilištu u Cambridgeu, a posvetio je jednu od svojih knjiga kralju Henriku VIII. i Anni Boleyn. Tu je stekao i doživotnu miro-vinu. Bio je pokrovitelj i slikaru Holbeinu, koji ga je portretirao nekoliko puta.

Njegovi glavni znanstveni radovi uključuju izdanje Svetog Pisma Novoga Zavjeta na grčkom jeziku (1561) i latinske komentare Biblije (1517-1524). Nje-govi raniji spisi, kao što je „Encomium moriae“ (Pohvala ludosti) (1511) satira o teolozima i crkvenoj hijerarhiji, te „Enchiridion militis christiani“ (Priručnik kršćanskog vojnika) (1503) i „Institutio christiani principis“ (Pouka kršćanskom vladaru), odigrale su veliku ulogu u širenju humanističkih ideja onoga vremena i kritici prema Crkvi i crkvenim ljudima.

Erazmo se je 1520. godine preselio u Basel gdje je do 1527. godine radio kao urednik u izdavačkoj kući Johanna Frobena. U tom je razdoblju objavio ne-koliko djela o crkvenim ocima i o Aristotelu. Erazmo se sprijateljio i s papama i vladarima, ali je uvijek zadržao poštovanje prema istini i toleranciji. Uviđao je

413

potrebu crkvene reforme, ali se distancirao od Martina Luthera ponajprije zato, što se s njim razišao u interpretaciji ljudske slobodne volje (liberum arbitrium) i zbog toga što je osjećao da se reforma može uspješno provesti, a da se Crkva ne podijeli. Kao osoba velikog znanja i inteligencije Erazmo je stoljećima vršio trajni kulturni utjecaj. Erazmo je umro 1536. godine u 69. godini života. M. Luther ga je nadživio deset godina.

Erazmo je zbog poznavanja grčkog jezika postao miljenikom kneževa željnih učenosti. Pape su mu nudili biskupije, a dvaput mu je bio ponuđen kardinalski šešir. Sveučilišta su ga željela kao nastavnika. Engleski kralj Henrik VIII. želio ga je zadržati na svom dvoru, a njemačko-rimski car Karlo V. slušao je njegove savjete. Ali postojala je i druga strana medalje u životu Erazma. Redovnici su ga ocrnjivali, biskupi i pape cenzurirali, nekadašnji prijatelji su mu okretali leđa kad bi napisao nešto s čime se nisu slagali. Mnoge javne rasprave Erazmo je vodio dopisivanjem. Uvidjevši kakav snažan učinak u javnosti izazivaju njegovi spisi Erazmo je zaključio da se njegova snaga nalazi u njegovom peru, a ne u titulama ili u stranačkom aktivizmu.

Erazmo i Lutherova reformacija

Erazmo je na početku pozdravio reformacijski pokret Martina Luthera, a doprinosio je njegovom širenju, kako svojim izdanjem grčkog teksta Novoga Za-vjeta, tako i raznim popularnim djelima. Razlika među generacijama igrala je i u ovom slučaju veliku ulogu. Erazmo je od Luthera bio stariji 16 godina, bio je dobar kršćanin, ali vjeru nije doživljavao, poput Luthera, strastveno. Sveto Pismo čitao je drukčije od Luthera. Smatrao je da su mnogi biblijski događaji alegorije, bajke i pjesnički izrazi. Kada je čitao drevne klasike nailazio je na mislioce za koje je smatrao da su prožeti kršćanskom pobožnošću, te je u šali govorio: „Sveti Sokrate, moli za nas!“

Za Luthera je takvo držanje Erazma bila bogohulna lakoumnost i drskost. Luterovci su prezirali humaniste, premda su neki humanisti napadali razna pra-znovjerja i tako opravdavali protestantizam. Kad Erazmo nije htio prihvatiti Lu-therovo poricanje slobodne volje, nastupio je prekid. Luther je tada Erazma na-zivao „bezbožnikom“!

Katolici i protestanti su predbacivali Erazmu, između ostaloga, da je humo-rist, čovjek koji se šali s ozbiljnim stvarima. Luther je svoju koncepciju slobodne volje smatrao bitnom za kršćanstvo, dok je takvo poimanje Erazmo odbacivao kao nešto što se protivi zdravom razumu. U svojim satiričnim ubodima smatrao je da su ljudi dovoljno slobodni da mogu i znadu razlikovati dobro ili zla ili mudra od ludih djela.

Svoju kritiku na stanje u Crkvi u društvu Erazmo je sažeo u velikom djelu „Pohvala ludosti“ Svom prijatelju slikaru Holbeinu Mlađem ta se je knjiga tako dopala da je u svom primjerku perom i tušem nacrtao ilustracije koje se i danas

414

često reproduciraju u raznim izdanjima. Ludost, govoreći u svoje ime, pokazuje kako ljudi svakoga staleža i zanimanja više vole nju, nego zdravi razum, a ipak je nazivlju ružnim imenom, a to čine upravo najgore budale. Njezin je otac Pluton, bog bogatstva. Sve u svemu, Ludost zaključuje da što je veće ludilo, to je više sreće! Erazmo je taj zabavni paradoks vješto proširio u panoramu vremena. Naža-lost, u drugoj polovici knjige Erazmo napušta priču o Ludosti i prelazi u izravni napad na svećenike, redovnike i razne zloporabe u Crkvi. Taj verbalni nasrtaj na hijerarhiju pojavio se je prije nego što je Luther počeo sumnjati u Crkvu. Između „Pohvale ludosti“ i 95 Lutherovih teza prošlo je osam punih godina. Zanimljivo je ovdje naglasiti da Erazmo, veliki pokretač sektaških stavova, sam uopće nije bio – sektaš. Čovjek na koga se može primijeniti ta riječ, bio je – Martin Luther.

Neki povjesničari naglašavaju da je Martin Luther u odnosu na Erazma Ro-tedramskog bio „gruba seljačina“, osoba hrabrog, ali opakog jezika, koji je tjerao u bijeg sve svoje protivnike. Luther je sam stalno naglašavao svoje seljačko podrije-tlo, iako je bio sin obrtnika. Ali njegova potreba za takvim isticanjem govori nam rječito o njegovom zamršenom karakteru.

Lutherova ljudskost

Nakon prekida s Rimom Luther je svoj obiteljski dom pretvorio u svojevrsni studentski dom. Njegovi prijatelji, propovjednici, učenici, učenjaci i prognanici dolazili su sa svih strana rabeći i zlorabeći njegovu gostoljubivost. Za velikim sto-lom u prizemlju „Crnog klaustra“, u jednom od krila njegova bivšeg samostana, Luther je držao govore o vjeri, raspravljao o tekućim zbivanjima, o ljudima i o životu uopće. Često je ostajao bez sredstava za život, a njegova žena Katarina pri-govarala mu je zbog brojnih stanara koji su dolazili u kuću i jeli kod stola kao da su u nekom besplatnom svratištu. Luther bi onda obavljao za novac razne fizičke poslove ili bi prodao neku srebrenu čašu iz kućnog servisa. U njegovom domu osam njegovih sljedbenika, uz pomoć dvojice tajnika, bilježilo je i provjeravalo zapise o „doktorovim“ razgovorima.

Uz Erazma, Luther se među tadašnjim reformatorima odlikovao širinom svoga uma. Unatoč svojoj poniznosti znao je reći: „Bog ne bi mogao bez mudrih ljudi“. Njegova svakodnevnica bila je sva zdravorazumska i nježno osjećajna. Ože-nio se Katarinom, ružnom redovnicom, koja je ostala beskućnica, jer je slijedila njegov nauk. Oženio se, ne iz ljubavi, nego zbog svoje savjesti. S vremenom je počeo cijeniti njezinu nesebičnu pomoć i nježno ju je zavolio. Za Luthera je prija-teljstvo bila svetinja. U svojoj pedesetoj godini života, a te su godine onda značile starost, Luther je morao oplakivati redom gubitak svojih prijatelja. Zbog smrti svog prijatelja Hausmanna, plakao je neutješno nekoliko dana.

Iako se Luther u svojoj raspravi o slobodnoj volji s Erazmom izražavao kat-kada grubo i neotesano, ipak su uvrede kao opće prihvaćen način i začin inte-lektualnih rasprava uslijedile tek kasnije. Najblaža Lutherova uvreda bila je ona

415

kojom je svog protivnika, Ivana Ecka, profesora u Ingolstadtu, nazivao „doktorom Geckom“ (guska, gusak). Zbog te grubosti Lutheru je bilo žao, ali je to opravda-vao grubošću njemačkih manira i nazivao ih „Grobiana“, što u pseudolatinskom znači „grub“, „prost“ i „neotesan“.

Luthera su neki nazivali „protestantskim papom“. Pa ipak, svom političkom neprijatelju, caru Karlu V., divio se zbog toga što je rastrgan dužnostima svoj križ nosio mirno i ustrajno. Tijekom 28 godina Luther je svake nedjelje držao tri do četiri propovijedi i usto pisao nebrojene traktate, tumačenja Biblije, prijevode i pisma. Sve to danas obuhvaća 55 svezaka ispisanog materijala. Nije ni čudo što je novčane stvari i ostale kućne poslove prepustio svojoj supruzi Katarini.

U rijetkim trenucima opuštanja rado je promatrao prirodu. Obožavao je sva živa bića. Svirao je frulu i gitaru, skladao je napjeve na svoje stihove. Lutheru se pripisuje čak četrdesetak raznih himni, a među njima i veličanstvena pjesma „Ein festes Burg ist unser Gott“ (Čvrsta je stijena naš Bog). Glazba je za Luthera ima-la skoro isto značenja kao i teologija. Znao je govoriti da u školama za dječake i djevojčice ne može poučavati netko tko ne zna pjevati. Isto je tako tvrdio da ne bi nikome dao propovijedati tko ne zna pjevati. Bibliju je u cijelosti pročitao dva puta godišnje tvrdeći da je puna otajstava i da smo mi ljudi „ludi kad ih nastojimo razjasniti“. Zbog toga je propovijedanje kršćanstva ne samo teška, već i opasna zadaća. Rekao je: „Da sam znao, nikada ne bih postao propovjednikom.“

Erazmo i Luther – protagonisti promjena u Europi

Takvo priznanje o ponovnom i ponovnom otkrivanju Evanđelja Luthera ra-zlikuje od većine njegovih nasljednika i približava ga Erazmu Roterdamskom više nego što je to Luther i naslućivao. Luther je bio uvjeren da nije „jedan od proroka“ i nije „čuo (Božji) glas“, pa čak ni sebe nije smatrao „opravdanim“. Kajao se je za svoje promašaje. Rekao je: „Ja sam uništio seljake; njihova krv na moju glavu. Gospodin je tako odredio“. Čak je i neke od svojih knjiga smatrao uvredljivima.

Luther je opisujući početak i kraj svojih redovničkih dana priznao kako su se u njemu osjećaji borili s vjerom. Kad mu je umrla najdraža kći kriknuo je: „Draga Lena, za tebe je dobro. U duhu sam sretan, ali moje je tijelo tužno.“ Svaka godina povećavala je njegovu nesreću. Njegov se utjecaj na suvremenike smanjivao, vla-dari su postali srebroljupci, svijet je postao nezahvalan Evanđelju, Turci su ostali nepobjedivi, dok je car pobjeđivao protestante. Ukratko, njegovo se je djelo osi-palo i rušilo! Zbog toga je vjerovao da se približava svršetak svijeta. Ljudi su imali razna viđenja, kao npr. vatrene križeve na nebu. Njegov svršetak došao je nepunih 30 godina nakon što je pribio svoje teze. Bilo je to 1546. godine. Slijedeće godine grad Wittenberg se nalazio pod opsadom, a tadašnji saski izborni knez, njegov za-štitnik, bio je zarobljen i svrgnut. Trebalo je proći još osam godina ogorčene borbe prije nego je u Njemačkoj bio sklopljen mir, kojim je bila priznata neovisnost nove Crkve. Augsburški vjerski mir 1555. godine donio je čudnu odredbu: „cuius

416

regio, eius religio“. Svaki njemački knez mogao je izabrati evangelički ili katolič-ki put, a tu njegovu odluku morali su prihvatiti i njegovi podanici. Dragovoljno progonstvo postala je sudbina mnogih Nijemaca. Za velike dijelove Europe život se korjenito promijenio. Protagonisti tih promjena bili su dvojica velikana koji su stajali na suprotnim barikadama: Erazmo Roterdamski i Martin Luther.

Kolićev pionirski rad

Disertacija Mate Kolića, pitomca Papinskog zavoda Urbaniana u Rimu iz 1948. godine pod naslovom „O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji“ napisana na latinskom jeziku, a sada objelodanjena i u hrvatskom prije-vodu, raspravlja o temeljnoj temi cjelokupne protestantske teologije, o ljudskoj slobodnoj volji, koju je Luther nijekao, jer da se čovjek, iskvaren istočnim grije-hom i opterećen požudom, može spasiti samo Božjim milošću. Takvom poimanju usprotivio se je Erazmo Roterdamski iznoseći svoje, katkada žučljive i polemičke, dokaze. U obrani svojeg uvjerenja, Luther mu nije ostao dužan. Mate Kolić u svom doktorskom radu prikazuje svu dinamiku tog sukoba, znanstveno, argu-mentirano i zanimljivo. U hrvatskoj teološkoj literaturi ovo djelo predstavlja prvi i pravi pionirski pokušaj da se prodre u to osjetljivo teološko pitanje koje još i danas opterećuje ne samo teologe obiju zajednica, katoličke i protestantske, već i obje Crkve, Katoličku i protestantske Crkve. Ova teološka studija ne samo da oboga-ćuje hrvatsku teološku literaturu i misao, već predstavlja i za neteološke stručnjake zanimljivu i korisnu literaturu. Za naše ekumensko vrijeme ovo djelo predstavlja i izazov kojem neće moći odoljeti vjernici koji žele još više upoznati dvije osobe, Erazma i Luthera, koje su svojim djelovanjem obilježile noviju povijest kršćan-stva, kako katoličanstva tako i protestantizma.

417

Prof. dr. Josip Oslić

Povezanost humanističkog optimizma i reformatorskog pesimizma

Disertaciju „O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji“ (De po-lemica inter Erasmum et Lutherum circa liberum arbitrium) svećenik Mate Kolić obranio je 1948. godine na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Urbanina-na „de Propaganda fide“ postigavši akademski stupanj doktora teologije. Izvorno, disertacija je pisana latinskim jezikom te se sastoji od 182 kartice teksta i izvora, bibliografije i uvoda. Ovdje po prvi puta imamo mogućnost čitati ovo djelo na hrvatskome jeziku.

Nakana je djela bila kritički obraditi, osobito iz povijesne perspektive, raspra-vu o slobodnoj volji između Erazma Roterdamskog i Martina Luthera.

Odnos Luthera i Erazma prije rasprave o slobodnoj volji

Tijelo se teksta sastoji od tri poglavlja. Prvo poglavlje pod nazivom „Opći pregled Erazmova pisanog stvaralaštva i njegovog odnosa prema Lutheru prije rasprave o slobodnoj volji“ podijeljeno je u dva članka.

Prvi članak – „Opći pregled Erazmova pisanog stvaralaštva“ – pokušava dati jedan opći prikaz Erazmova mišljenja uopće s osobitim naglaskom na njegovu ideju humanitasa (čovječnosti). Autor pritom analizira sve relevantne Erazmove spise naglašavajući kako je kod njega stavljen naglasak na „grčko-rimsko obra-zovanje“ kao „vrhunac duhovne naobrazbe čovjeka“ (str. 19). Naravno pritom se uzima u obzir i kršćansko-teološka dimenzija Erazmove misli.

Drugi članak pod nazivom „Međusobno ponašanje Erazma i Luthera jed-nog prema drugom prije rasprave oko slobodne volje“ nastoji, kao što mu i samo ime kazuje, rasvijetliti međusobni odnos dvaju mislitelja prije njihova ulaženja u raspravu o slobodnoj volji. Kolić naglašava kako su do 1524./1525. – kada su započeli raspravu – Erazmo i Luther imalo malo „izravnih međusobnih dotica-ja“ iako su se množila njihova „neizravna mišljenja“ putem njihovih sljedbenika. Autor pritom osobito obrađuje Erazmov odnos prema Lutheru u njegove dvije etape: između 1516-1521 i (nakon Sabora u Wormsu) između 1521-1524., na-glašavajući pritom kako Erazmo, za razliku od Luthera, iako je isticao nužnost reforme, nije nikada imao nakanu napustiti okrilje Katoličke Crkve. U tome se smislu Erazmo s Lutherom imao potrebu „razračunati“. Centralni je problem bio pritom onaj o slobodnoj volji, odnosno „odnos griješnika prema Bogu“. To je i tema idućeg poglavlja.

418

Erazmova želja za pomirenjem protestanata i katolika

U ovome poglavlju – pod nazivom „Što Erazmo misli o slobodnoj volji“ – au-tor veoma temeljito analizira Erazmov spis „O slobodnoj volji“, uzimajući u obzir također i okolnosti nastanka spisa. Pritom zaključuje kako je temeljna nakana Erazmova djela, iako se suprostavlja Lutheru, „želja za pomirenjem protestanata i katolika“, što se osobito očituje u tezi kako je Lutherovo „ekstremno“ učenje reakcija na katoličke „neumjerene tvrdnje o vrijednosti dobrih djela“ (str. 52).

Autor se ovdje također osvrće na dogmatsko-doktrinarnu pozadinu Erazmo-vog spisa. Autor navodi dva teološka razloga poradi kojih se Erazmo suprostavlja velikom Reformatoru: 1. „Obrana ispravnog pojma Boga“ i 2. „Obrana slobodne volje spram pesimističkih Lutherovih tvrdnji“ (str. 53). Pritom Erazmo nastoji pokazati kako je upravo „čovjekova slobodna volja osnovna pretpostavka za ispra-van biblijski pojam Boga“, a time i dokazati kako je „Lutherov nauk o apsolutnoj nužnosti, a time i bezvrijednosti slobodne volje apsurdan“. Glavno uporište za svoju ideju Boga Erazmo nalazi u tomizmu. Iz toga proizlazi i problem tematizi-ranja ljudske naravi, konkretno potreba za priznavanjem slobodne volje. Erazmo tematizira slobodnu volju u odnosu na Božju milost, što je potrebno osvijetliti kroz nekoliko aspekata: kroz problem ljudske naravi prije i poslije grijeha praro-ditelja, potom kroz odnos uma i volje grešnika s obzirom na spoznaju i činjenje dobra, i konačno, o odnosu dara milosti i slobodne volje u djelu spasenja.

Ono što, prema Koliću, pritom upada u oči jest da iako Erazmo teološki tematizira slobodnu volju kao „nešto malo“, on joj, u isto vrijeme, poradi svoje „optimističke naravi i humanističkog obrazovanja (...) pridaje veliko i apsolutno značenje“ (str. 60).

Lutherovo dokazivanje ljudske neslobode

U trećem se poglavlju autor posvećuje „Lutherovom nauku o neslobodnoj volji“. Lutherov se nauk obrađuje u tri etape: prvotno, njegovo učenje o neslobod-noj volji prije rasprave s Erazmom, potom donosi pregled Lutherova polemičkog spisa „O neslobodnoj volji“, te, konačno, iznosi Lutherov nauk o neslobodnoj volji u ovome spisu.

U prvome članku ovoga poglavlja obrađuju se svi Lutherovi tekstovi od ko-mentara „Psalmi“ (1513-1515) pa sve do „Proglasa“ (1520). U drugom članku, koji donosi analizu Lutherova spisa, autor donosi povijesnu pozadinu nastanka djela „O neslobodnoj volji“ koje je nastalo 1525. godine. Prema autorovu mišlje-nju, glavna je intencija djela „uništiti ugled svom protivniku“ (str. 81). U ovom kontekstu autor smatra kako je potrebno ukratko rekonstruirati i Lutherovo mi-šljenje o sv. Pismu te o tradiciji i Crkvi. Kolić, u potpunosti slijedeći onovremeno katoličko učenje, smatra da Luther u svojoj interpretaciji svetopisamskih tekstova „nameće slijepo prihvaćanje objave, ništa ne vodeći brigu o apsurdnostima koje mogu uslijediti, ako li se svakom pojedincu prepušta sloboda da slobodno ispi-

419

tuje, tumači i odobrava pojedine biblijske tekstove“ (str. 84-85). Sličnim oštrim tonovima autor oslikava i Lutherov stav prema crkvenoj predaji kao i Crkvi samoj smatrajući kako „Luther osim Augustina prezire sve druge oce“ te kako se „stro-go protivio skolastičkim spekulacijama“. Pritom Luther smatra kako su njegovi argumenti valjaniji od Erazmovih poradi toga što njega vodi „Božji duh“, iako je potonji „superioran u znanosti, obrazovanju i među pristašama“ (str. 87).

Treći je članak najvažniji jer iznosi Lutherov nauk o neslobodnoj volji u isto-imenom spisu. To je, prema autoru, „temeljni članak čitavog rada“. „U ovom je djelu Luther iznio glavne argumente kako bi dokazao neslobodnu volju iz Božje svemogućnosti i gospodstva“ (str. 87). No Luther također ukazuje i na to da ne-slobodna volja proizlazi iz „potpune pokvarenosti ljudske naravi“ (str. 88).

Poradi toga, autor ovu problematiku obrađuje u tri točke: obrađuje Lutherov pojam Boga koji nalazi krivim, osobito stoga što Luther odbacuje „aristotelovski pojam Boga“ kao prvog uzroka koji drugim uzrocima prepušta da djeluju prema vlastitoj prirodi. Nepromjenjiva Božja svemogućnost ne daje prostora za moguć-nost slobode volje; potom autor tematizira „metafizičku“, nemogućnost: za Lut-hera sve proizlazi iz „nužnosti“ i konačno, „slobodna je volja za Luthera nemoguća iz psihološke (antropološke) perspektive poradi pokvarenosti ljudske naravi.

Autor tematizira i epilog rasprava između Luthera i Erazma ističući i ulogu Filipa Melanchtona koji se nadao pomirbi dvaju mislitelja, no koja se ipak nikada nije dogodila.

U svojim komparacijama dvojice mislitelja Kolić u većoj mjeri pristaje uz Erazmovu stranu, iako naglašava kako „rano“ Erazmovo tematiziranje slobodne volje „nije u suglasju s naukom Crkve“. Opći je zaključak kako je „Luther u nije-kanju slobode bio subjektivan dok je Erazmo u obrani slobodne volje bio objek-tivan“. Ipak, autor ističe kako, iako Erazmo brani a Luther opovrgava slobodnu volju, postoji „uska povezanost humanističkog optimizma i reformatorskog pesi-mizma“, naime, „i jedan i drugi su se borili za naravne ljudske snage, premda nisu dovoljno jasno razlikovali naravni od nadnaravnog reda“.

Prinos hrvatskoj teološkoj i fi lozofskoj baštini

Disertacija Mate Kolića predstavlja izvorni znanstveni prinos teološkoj misli. Djelo je pisano u kontekstu historijsko-doktrinalne perspektive, i upravo je u tome njegova vrijednost. To se osobito očituje u činjenici da Mate Kolić pokušava donijeti povijesnu rekonstrukciju rasprave između Erazma i Luthera. Osobito upada u oči temeljitost autora kao i njegovo obilno navođenje primarne i sekundarne literature, što djelu daje dodatnu težinu. No, ova je disertacija također relevantna i za filozof-sko tematiziranje problema slobodne volje. U tom smislu ovaj tekst predstavlja ta-kođer i dragocjeni prilog filozofskoj misli o čovjeku, osobito ukoliko imamo na umu da je, poglavito od Augustina, jedno od središnjih mjesta filozofskog tematiziranja čovjeka bio upravo problem slobodne volje. Imajući sve ovo u vidu, objavljivanje ove disertacije svakako predstavlja prinos hrvatskoj teološkoj i filozofskoj baštini.

Odjeci o

don Mati Koliću

459

Mons. Vladimir Stanković

SJEĆANJE NA DON MATU KOLIĆA

Ovih mi je dana dopao ruku spis od 17 stranica s naslovom Hrvatska misija u Novi Zeland, koji je – sudeći po samom tom naslovu – sastavio naš iseljenik iz tog dijela svijeta kao dobar poznavatelj našeg iseljeništva i posebno hrvatskih sveće-nika. Bilo je to napisano prije trideset godina i to na Novom Zelandu. Tu se kaže: „Posredovanjem Don Jure Marinovića došao je iz Rima 1952. g. vlč. Mato Kolić, da radi među Hrvatima u Wellingtonskoj nadbiskupiji. On je rodom iz Janjeva, a završio je svoje nauke u Rimu i doktorirao iz Teologije i Crkvenog prava. Kako se nije mogao vratiti u svoju Biskupiju (Skoplje), njegov Biskup mu je dozvolio da može poći u Novi Zeland na rad među Hrvatima. Par mjeseci poslije njega na želju aucklandskog biskupa, uspjelo je dobaviti također iz Rima vlč. Sebastijana Palića da preuzme rad među Hrvatima u Aucklandu. Činjenica je, da nakon II. svjetskog rata nije bilo velikog prilijeva hrvatskih imigranata u Novi Zeland. Oni što su došli kao politički imigranti ili ekonomski, ostali su u jako maloj manjini prema starim imigrantima. Prema tome rad se je najviše morao odvijati među

U prosincu 1980. godine na uzletištu u Wellingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda, zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića i pratnju dočekao je don Mato Kolić

460

ovom posljednjom vrstom imigranata. Treba reći da je ovakav rad posebno teške naravi, jer su ti naši predratni iseljenici, došavši u ovu najudaljeniju zemlju, na-cionalno i vjerski bili nedorasli za prilike u našoj novozelandskoj sredini. Ipak prisutnost naših svećenika u dva glavna centra zemlje, Auckland i Wellington, pomogla je da su se barem nekoji od imigranata osvijestili kao Hrvati i donekle osjetili toplinu brige za njihovo vjersko dobro na materinjem jeziku. U smislu veza s Crkvom u Domovini mnogo je doprinio i službeni posjet dr. Frane Franića, splitskog nadbiskupa, u pratnji sa mons. V. Stankovićem u 1971. g. Narod se je neobično živo osjetio povezanim sa majkom Domovinom. Također posjet mons. Josipa Arnerića, šibenskog biskupa, nakon Euharistijskog kongresa 1973. uzdiglo je moral Hrvata među Novozelanđanima pa su povremeni ovakvi posjeti vrlo poželjni. A sada evo nekih pojedinosti iz Wellingtona. Redovno se svake nedjelje, kao i na Božić i Novu godinu služi sv. Misa na hrvatskom jeziku. Vlč. Mato Kolić bio je desetak godina i župnik na engleskoj župi, ali od 1977. ponovno je preuzeo izključivo brigu za naše imigrante kao i za ostale evropske, naročito Talijane radi poznavanja njihovog jezika. Vrijedno je spomenuti, daje hrvatsko dušobrižništvo dosta doprinijelo da je 1968. god. došlo do osnutka Hrvatskog kluba u Wellingto-nu, a prigodom svoje desetgodišnjice taj isti Klub došao je i do svojih prostorija, koje su sada također na raspolaganju i za dušobrižnički rad. Premda je hrvatska zajednica Wellingtonske biskupije malena u usporedbi s Aucklandskom (ima oko 200 obitelji), vrlo je važno i zgodno da se vlč. Kolić nastanio u tom glavnom gradu Novog Zelanda. Tu je sjedište vlade i parlamenta. Don Mate je odmah imao veliki ugled među crkvenim i civilnim vlastima, jer je savršeno vladao engleskim jezi-kom, a k tome i sa još četiri druga jezika. Nadbiskup McKeefrev ga je postavio kao nadzornog examinatora (ispitivača) mladih svećenika, i uveo ga u krug Crkvenog suda za istraživanje ženidbenih slučajeva. Za vrijeme II. vatikanskog koncila don Mate je otišao u Rim kao Nadbiskupov tajnik i tumač. U Ekumenskom komitetu za imigraciju don Mate je zastupnik Crkve gdje ima dosta velik upliv. Premda je skoro oficijalna linija novozelandske vlade da se ne primaju katolički imigranti u velikom broju, njegovo posredovanje je pomoglo mnogo da se primi dobar broj Hrvata i hrvatskih obitelji u ovu zemlju. Novodošlima je uvijek izašao u pomoć sa svim mogućim načinima: za stan, posao, savjet, učenje engleskog jezika, finan-cijska pomoć preko katoličke organizacije i slično. Don Mate ja sakupio oko sebe bistrih i revnih Hrvata, koji s njime neprestano paze na svaki javni napadaj na Hrvatsku i Hrvate i da pametno odgovore na svaki napadaj u dnevnim novinama. Njihovo djelovanje najviše uzrokuje da se ime ‘Jugoslaven’ sve to manje čuje, a ime ‘Hrvat’ sve to više prihvaćaju starosjedioci i mlada generacija. Don Mate se drži u uskoj vezi sa svojom Biskupijom i s hrvatskom Crkvom u Domovini.“

Iako poslije pastoralnog posjeta Hrvatima Novog Zelanda s nadbiskupom Franjom Kuharićem u prosincu 1980. godine više nisam bio u toj zemlji, ipak sam ostao u vrlo intenzivnom kontaktu s don Matom Kolićem s kojim sam izmije-nio puno pisama. Dok sam ja njega informirao o prilikama Crkve u Domovini i o životu hrvatskih iseljeničkih pastoralnih centara po svem svijetu, on je meni

461

Pismo don Mate Kolića mons. Vladimiru Stankoviću iz 1970. godine

462

Pismo don Mate Kolića mons. Vladimiru Stankoviću iz 1974. godine

463

slao izvještaje o svom plodonosnom nacionalnom i dušobrižničkoom radu među hrvatskim katolicima u Wellintonu. Uvijek je pisao rukom, i to kratko, ali vrlo sadržajno, kako je vidljivo iz faksimila njegova prvog pisma meni od 22. prosinca 1970. Pisao mi je i iz Šibenika po povratku u Domovinu. Radovao sam se pismi-ma tog vrlog intelektualca, uzornog svećenika i velikog hrvatskog rodoljuba.

Uistinu me obradovala inicijativa naših zagrebačkih Janjevaca da na hrvat-skom jeziku izdaju ovu doktorsku disertaciju don Mate Kolića s naslovom „0 raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji“, koju je on obranio na Pa-pinskom sveučilištu Urbaniana „De propaganda fide“ daleke 1948. godine. Da mu je poslije toga bilo omogućeno vratiti se u Domovinu, zacijelo bi našu Crkvu obogatio i drugim člancima i knjigama na području teologije. No Božja ga je Pro-vidnost poslala na kraj svijeta da i tamošnjoj mjesnoj Crkvi ponudi svoje intelek-tualne darove, te da u isto vrijeme bude duhovna i nacionalna potpora Hrvatima Novog Zelanda. Objavljujući ovu knjigu zagrebački Janjevci mogu reći zajedno s Horacijem (na latinskom jeziku kojim je don Mate pisao svoju disertaciju): “Exegi monumntum aere perennius – podigoh spomenik trajniji od mjedi.“ Don Mate je to i zaslužio.

U Zagrebu, na Stepinčevo, 10. veljače 2009.

Mons. Vladimir Stanković, kanonik, kustos zagrebačke katedrale

Zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem don Mato Kolić u Wellingtonu primio je i nadbiskupovu pratnju. Na slici su nadbiskup Kuharić, don Mate Kolić, mons. Vladimir Stanković i vlč. Vinko Kanižaj

464

Don Tomislav Puljić

Nema dana da se ne sjetim don Mate!

Osobno sam nagrađen, ne samo napisati nešto o tom svećeniku, nego što sam uopće i upoznao toga čovjeka i svećenika. Za njega nisam nikad ni čuo dok se negdje oko dvijetisućitog jubileja nije pojavio u Šibenskoj biskupiji. Providnost je htjela da dvije pune godine stanujemo skupa u župi Ražine te mogu reći da je to bio i veliki čovjek i veliki svećenik kojega nažalost mnogi nisu razumjeli (ponekad ni ja!).

Bio je čovjek reda, discipline i molitve

Svako se jutro dizao u 6 sati. Nakon gimnastike se svako jutro tuširao. Svako jutro je prije doručka klečao jedno vrijeme pred svetohraništem. Tek za doručkom bi uslijedilo uobičajeno jutarnje pozdravljanje. Nakon doručka bi opet otišao kle-čati pred svetohraništem. Iza toga je jedno vrijeme šetao po dvorištu i tad bismo zajedno izmolili jutarnju. Ja bih tad išao na dnevne obaveze a on je još dugo molio, meditirao i čitao (najviše je volio čitati djela pok. pape Ivana Pavla II!). Opet bi prošetao pa ponovo pred svetohranište... Zatim bi se povukao u sobu gdje bi ne-što radio (uglavnom bi pisao dnevnik za jučerašnji dan..!) Prije ručka bi ponovno klečao pred svetohraništem. Nakon ručka opet pred svetohranište! Kratka šetnja i kratki popodnevni odmor... Nakon odmora opet pred svetohranište, pa šetnja, molitva, čitanje duhovne literature... U popodnevnim satima smo obično izmolili pokoju deseticu krunice i večernju. Prije večernje sv. mise bio bi u crkvi najmanje pola sata... Nisam do sada u svom životu susreo svećenika koji pobožnije, umi-ljatije i proživljenije slavi sv. misu. To su mi posvjedočili i obični vjernici. Nakon večere se išao još jedanput pokloniti pred svetohranište... kratka šetnja po vrtu... odlazak u sobu gdje je još jedno vrijeme nešto radio a nakon toga na spavanje... I tako svaki dan! Moram spomenuti da je vrlo malo jeo. Volio je da jelo bude uvijek u točno vrijeme. Volio je razgovarati za jelom. Često me je znao pitati: „Kako si?“ i često mi je očinski znao reći: „Daj stani malo i odmori se!“.

Bio je čovjek komunikacije

Vrlo lako je započimao razgovor sa svakim: bilo sa slučajnim prolaznikom, bilo s djetetom, strancem... (govorio je dobro njemački i francuski jezik, talijan-ski i engleski je govorio savršeno, s latinskim se služio perfektno...!)... Nikad mi nije bilo dosadno s njime. Volio je ozbiljne teme: život, smrt, Crkva, Hrvatska, svećenik, celibat, vjera, njegova majka, Janjevo... Ako su se neke teme i ponavljale,

465

uvijek ga je bilo interesantno slušati. Nije volio isprazne razgovore. Tema smrt i vječni život je bila česta tema. Znao je često reći: „Bit će totaliter aliter“!

Bio je jako gostoljubiv čovjek

Volio je biti u gostima (ali nikad na teret domaćina!) i volio je primati goste. Naprosto ja nisam susreo do danas čovjeka koji je volio tako častiti kao on. Da je bilo po njegovu redovito bismo trebali ići u neki restoran.

Bio je jako darežljiv svećenik

Mirovina iz Novog Zelanda mu je dolazila na banku ovdje u Šibeniku u koju sam ga trebao mjesečno jedanput odvesti. Tad bi napunio novčanik novčanicama od 200, 100 i 50 kn. Novčanik bi tada bio tako debeo da bi ga on jedva stavio u džep. I redovito (svakodnevno!) je iz tog novčanika darivao poneku novčanicu osobama za koje je on smatrao da im treba pomoći (pogotovo obiteljima s brojnom djecom, a s takvim obiteljima bi znao otići i u trgovački centar i napuniti im velike koša-re kvalitetnom hranom i kućnim potrepštinama...!). Često je naglas preda mnom razmišljao o oporuci tj. o ušteđenom novcu koji je bio na banci (čak mi je rekao i o kojem se iznosu radi!). Uvijek je naglašavao da će dati trećinu za misije.

Don Mate i životni križ

Najsvetiji uzor njegova života je njegova majka. Znao je često reći: „Kad bih ja bio papa prvo što bih učinio bilo bi: proglasio bih moju majku sveticom!“ Po-sebno je naglašavao njezinu pobožnost i strpljivo nošenje životnih križeva. Nikad mi nije rekao ni izdaleka zašto je hramao. Vjerojatno je to bila njegova životna rana koju je vjernički nosio. Jako ga je bolio odlazak u Novi Zeland, tj. razlog za to. A razlog je bio konkordat između Tita i Vatikana jer je Titov uvjet bio da se maknu svi hrvatski svećenici iz Rima. Trideset i tri godine nije vidio svoju majku (i oca je često spominjao i puno puta naglašavao da ga pokojni otac nikad nije vidio kao svećenika). Od jugoslavenske ambasade u Novom Zelandu je dobio vizu samo za mjesec dana da može posjetiti na smrt bolesnu majku. Mnogo, mnogo puta je svakome naglašavao da je baš 33 dana bio uz svoju umiruću majku tj. za svaku godinu po jedan dan. Nakon majčina sprovoda odmah je krenuo nazad za Novi Zeland, ali je radi tih nekoliko dana nakon isteka vize morao platiti veliku kaznu Jugoslaviji. Život ga zaista nije milovao te je uvijek bio ozbiljan i kako već rekoh nije volio površne razgovore. Kad se od mene ponovo vratio u obnovljeno sjemenište, znao mi se često žaliti kako on svaki dan posjećuje druge svećenike po njihovim sobama a oni njega nikad. To ga je jako boljelo... Don Mato napro-sto nije mogao shvatiti da ovo nije ona Hrvatska o kojoj je on više od 50 godina sanjao. Nije mogao shvatiti da su ovo (tj. da smo mi) neki novi ljudi, i to ga je jako boljelo. To je bio glavni razlog što ga neki nisu razumjeli. I zbog toga je jako trpio... Don Mate je umro od tuge!!!

466

Don Mate i mesingani križ

Često sam noću povirio u njegovu sobu (pogotovo kad je bio bolestan!) i uvi-jek sam ga našao da spava s križem u ruci. Zaboravio sam (iako mi je to rekao!) otkud mu taj križ (starinski, tj. mesingani s crnom podlogom i mesinganim cor-pusom, velik cca 20 cm. Ispod Kristovih nogu ljudska lubanja s dvije kosti.). Kad bi ujutro pospremio krevet, poljubio bi križ i nježno ga položio na jastuk. I kad bi se popodne odmarao, odmarao bi se s križem u ruci. Je li mu ga netko nekad poklonio ili ga je sam kupio, ne znam. Samo znam da je s njim bio od njegovih studentskih dana. Od trajnog držanja u ruci i od ljubljenja se čitav križ sjajio kao da je od zlata. Bio je malo i „izlizan“. Pred svoj odlazak s ovog svijeta intenzivnije ga je stiskao. To sam vidio i kad bi ga posjećivao preko dana. Umro je sam! S tim križem u ruci! Čim sam čuo za njegovu smrt pohitio sam da uzmem taj križ za sebe, ali je netko bio brži od mene te je taj, za mene dragocjeni križ stavio s njime u mrtvački sanduk koji je već bio u mrtvačnici. Križ je s njime u grobu zbog čega sam i danas ljut.

Don Mate je bio iskren i ponizan čovjek i svećenik

Ispovijedali smo se jedan kod drugog. Bože, kako se ponizno ispovijedao! Kod njega su dolazili rado svećenici na ispovijed. Naravno i narod. Njegove ispo-vijedi su zapravo bile blagi razgovor s osobom, do te mjere blag da mi se jednom jedna intelektualka požalila da se ipak neće više kod njega ispovijedati jer je pre-blag. Zadnju godinu života na zemlji više mi se puta jadao da ga nikad u životu takve sumnje u vjeri nisu mučile. Također na području ćudoređa (znao je reći: „...a tijelo mi je mrtvo“!).

Zaključak

Nema dana da se ne sjetim don Mate! Fali mi takav svećenik! Često ovako razmišljam:

1. Bože, kako si mu bio važan! Svaki dan toliko klanjanja, časoslov, krunica i drugi oblici molitve... i ipak pred smrt tolike kušnje i krize!

2. Toliko je volio sve ljude... tolike je posjetio..., a umire sam!3. „Ako se tako radi sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim (sa mnom!)!”

Don Tomislav Puljić, župnik župe Srca Isusova na Baldekinu u Šibeniku

467

Prva stranica “Malog dnevnika” don Mate Kolića, ispisana 1. prosinca 1940. Dnevnik je svakodnevno marljivo pisao sve do lipnja 2006. godine

Don Mato Kolić ispisao je sedamdesetak raznih rokovnika i bilježnica svog “Malog dnevnika” u kojem se dnevno osvrtao na sve događaje

468

DR. MATO KOLIĆsvećenik i misionar

24. prosinac 1920. – 22. lipnja 2006.

Supružnici Elizabeta i Đerđe ( Jure) u svom sretnom braku rodili su osmero djece. Na Badnjak 1920. godine rodio im se sin Mato, kao treće dijete, u hrvatsko-katoličkom Janjevu na Kosovu. Osnovnu školu Mato završava u rodnom Janjevu. Sa deset godina odlazi u katoličko sjemenište u Prizren na daljnje školovanje. Do završetka druge godine gimnazije bio je prosječan učenik, zbog tuge što je daleko od roditelja, braće i sestara, te svog rodnog Janjeva. Od treće godine gimnazije potpuno se predaje svom zvanju i učenju, te je zadnje dvije godine bio najbolji učenik u razredu. Zbog toga je oslobođen usmenog polaganja mature.Volio je učiti sve predmete, posebno jezike a osobito kemiju i biologiju.

U jesen 1940. odlazi u Zagreb na studij teologije na Katoličkom bogoslov-nom fakultetu te živi u Bogosloviji na Kaptolu. Krajem te godine počinje pisati „Mali dnevnik“ sve do pred kraj života, rukom napisavši oko 70 rokovnika i teka. U zgradi Bogoslovije buknuo je 20. siječnja 1941. požar. Svi su bogoslovi pušte-

ni svojim kućama, pa se i Mato vraća u svoje Janjevo.

U to vrijeme skopsko-pri-zrenski biskup dr. Smiljan Fra-njo Čekada prvi put posjećuje Janjevo, od 1. do 4. veljače 1941. te se susreće i s janjevačkim bo-goslovima. Nakon mjesec dana boravka u Janjevu, Mato se vraća u Zagreb, gdje 10. travnja 1941. godine sa razdraganim mnoš-tvom Zagrepčana prisustvuje na “Jelačić placu” proglašenju NDH. Po završetku akademske godine ponovno odlazi u Janje-vo na odmor. Zbog pogoršanja ratnih neprilika, a po savjetu bi-skupa Čekade, janjevački bogo-slovi (Mato Kolić, Serafin Gla-snović i Sebastijan Palić) odlaze

Roditelji don Mate Kolića, Juraj i Elizabeta te braća sa suprugama

469

Uspomene i poticaji hrvatskog misionara o. Ante Gabrića don Mati Koliću

471

pješice, kamionima i brodom preko Albanije u Italiju, tj. u Vatikan, na daljnji studij filozofije i teologije na Papinskom zavodu Urbanijana “de propagande fide”, gdje je tada bilo više od 200 studenata iz 40 nacija. – “Tu sam naučio i proživljavao pravi katolički duh univerzalnosti, voljeti i dičiti se svom narodu, a poštivati i razumijevati sve druge narode“, zapisat će Mato u svom “Malom dnevniku“.

Za svećenika je zaređen 17. ožujka 1946. u kapelici pape Urbana VIII. Sutra-dan služi mladu misu u katakombama sv. Kalista,vrlo skromno uz asistenciju dva svećenika i jednog ministranta. Kako mu komunističke vlasti nisu dozvolile po-vratak u Jugoslaviju, a uz dopuštenje biskupa Čekade ostaje u Rimu. Iskoristio je priliku te produbljuje studij filozofije. Na Papinsko sveučilištu Urbanijana godine 1948. obranio je doktorat sa temom “O raspravi između Erasma i Luthera o slo-bodnoj volji“, pisan na latinskom jeziku.Na Sveučilištu svetog Ivana Lateranskog studira crkveno pravo, te 1951. doktorira s temom “Gli organi centrali dell‘ epar-chia nella chiesa serba unita“ (Središnja eparhijska tijela u Srpskoj pravoslavnoj crkvi) na talijanskom jeziku.

Nakon obrane drugog doktorata prema tadašnjim crkvenim propisima nije više mogao ostati u Rimu. Odlučio je pastoralno djelovati na “kraju svijeta“ u Novom Zelandu, gdje će neprekidno ostati od kraja 1952. pa sve do 1997. godine, kada odlazi u mirovinu.

Susret s Majkom Terezijom u Novom Zelandu

472

Po dolasku u Novi Zeland nad-biskup Peter Thomas Bertram Mc-Keefry povjerava mu više dužnosti u upravi nadbiskupije Wellington. Vodio je župu, dočekivao je ri-mokatoličke vjernike po buri, kiši i suncu pri svakom uplovljivanju useljeničkih brodova u wellington-sku luku, karitativno se brinuo o njihovom smještaju, zapošljavanju i pomagao im u prilagodbi u novoj sredini. Don Mato bio je službenik u crkvenom sudu, nadzorni ispitnik mladomisnika, tajnik i prevoditelj nadbiskupu McKeefryu na dru-gom Vatikanskom koncilu, kape-lan za Hrvate, Talijane, Austrijance i Slovence. Služio se talijanskim, njemačkim, francuskim, latinskim, engleskim i hrvatskim jezikom, kao i drugim slavenskim jezicima na

kojima je kontaktirao s doseljenicima. Bio je tajnik i prevoditelj biskupu Če-kadi tijekom audijencije kod pape Ivana XXIII. u Vatikanu te tijekom pohoda hrvatskoj dijaspori u Kanadi i SAD-u. Kao dušobrižnik za Hrvate u Novom Zelandu već 1968. godine osniva “Hrvatski klub” koji 1978. dobiva i svoj dom. Premda je pomagao svakome njegovi su mu Hrvati bili posebno na srcu te je za njih vodio duhovnu, materijalnu i moralnu brigu. U glavnom gradu Novog Zelanda, Wellingtonu, sa grupom revnih Hrvata odgovara na javne napade na Hrvatsku i Hrvate objašnjavajući kriva shvaćanja o jugoslavenstvu, prikazujući Hrvate u povijesnoj, vjerskoj i kulturnoj istini. U slobodno vrijeme obilazi ma-lobrojnu Hrvatsku dijasaporu, vraćajući im nadu u skoru hrvatsku neovisnost, uvjeravajući „nevjerne Tome“ i među Hrvatima, ali i drugim narodima, da je hr-vatska neovisnost realna, a raspad Jugoslavije siguran. S posebnim veseljem do-čekivao je goste iz Hrvatske te im bio dobar domaćin tijekom njihova boravka u Novom Zelandu. Između ostalih ugostio je splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića, Majku Tereziju, o. Antu Gabrića, svog prijatelja iz studentskih dana zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića, monsinjora Vladi-mira Stankovića, predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana i mno-ge znane i neznane Hrvate iz domovine i dijaspore. Odradivši taj veliki posao u korist rimokatoličke vjere i domovine Hrvatske, a nakon što je na incijativu i u organizaciji vjernika i kolega svećenika, proslavio zlatnu sv. misu, 50 godina

Dr. Franjo Tuđman i don Mate Kolić 27. lipnja 1995. u Novom Zelandu

473

svećeničkog ređenja, 17. ožujka 1997. u Wellingtonu; 23. ožujka u Aucklandu, te 23. lipnja 1996. u Zagrebu, odlazi u mirovinu i vraća se 1997. u Hrvatsku.

Živio je u Šibeniku do smrti 22. lipnja 2006. godine.O životu don Mate Kolića, s ponosom bih parafraziro riječi jednog irskog

rodoljuba koji je zapisao „Dušu je dao Bogu, srce svom rodnom Janjevu, a tijelo hrvatskoj zemlji“.

Matej Drage Gape Mijinom Glasnović

Predsjednik udruge “Janjevo” Mate Glasnović predaje zlatomisniku don Mate Koliću u ime janjevačke zajednice umjetničku sliku “Skidanje Isusa sa križa” rad akademskog slikara Gorana Petrača

Don Mato Kolić( Janjevo 1920. – Šibenik 2006.)

mato kolić, o raspravi između erazma i luthera o slobodnoj volji,

Documents