Hadrijanovi memoari-Margerit Jursenar

Volimo Beograd :: Lepota pisane reči :: Biblioteka/Čitaonica

ANIMULA VAGULA BLANDULADragi moj Marko,Jutros sam sišao do svoga liječnika Hermogena koji se netom bio vratio uVilu nakon prilično dugog putovanja po Aziji. Morao me pregledatinatašte, pa smo se dogovorili da ćemo se vidjeti u prvim jutarnjimsatima. Pošto sam svukao ogrtač i tuniku, legao sam na krevet. Poštedjetću te pojedinosti koje bi ti bile neugodne koliko i meni, pa i opisatijela čovjeka u poodmaklim godinama koji će uskoro umrijeti od vodenebolesti. Reći ću samo toliko da sam kašljao, disao i susprezao dah premauputama Hermogena, i nehotice zabrinutog zbog brzog napredovanja bolestii spremnog da krivnju za to svali na mladog Jolu koji me liječio zanjegova izbivanja. Teško je ostati car pred liječnikom, a teško je izadržati osobine čovjeka. Profesionalno oko vidjelo je u meni samo masusokova, žalosnu mješavinu limfe i krvi. Jutros mi je prvi put palo napamet da je moje tijelo, taj moj vjerni drug, pouzdani prijatelj kogabolje poznajem nego svoju dušu, tek podmuklo čudovište koje će na kraju

proždrijeti svoga gospodara. Ali dosta... Ja volim svoje tijelo dobro meslužilo i, bilo kako mu drago, neću roptati zbog skrbi koju sad iziskuje.Ali ne računam više, kao što se Hermogen još pretvara da računa,lna čudesno djelovanje bilja i točno doziranje mineralnih soli po koje jeišao na Orijent. Taj inače tako profinjeni čovjek obasuo me mutnimutješnim riječima, toliko otrcanim da nikog ne bi mogle obmanuti on znakoliko je meni mrska ta vrsta obmane, ali nije badava prakticiraomedicinu više od trideset godina. Opraštani tom dobrom sluzi što pokušavasakriti preda mnom moju smrt. Hermogen je znanstvenik, čak je i mudar, apoštenje mu je kudikamo veće od poštenja običnog dvorskog liječnika.Suđeno mi je da budem najnjegovaniji bolesnik. Ali nitko ne može prijećipreko određenih granica natečene me noge ne drže više za dugih rimskihceremonija gušim se i šezdeset mi je godina.Nemoj me krivo shvatiti nisam ja još toliko slab da pokleknem predtlapnjama straha, gotovo isto toliko besmislenim koliko su besmislene itlapnje nade, a svakako mnogo mučnije od njih. Ako već treba da sezavaravam, radije ću se zavaravati u samopouzdanju ništa više nećuizgubiti a manje ću patiti. Taj toliko bliski kraj nije još neposrednopreda mnom još svake večeri liježem s nadom da ću živ dočekati jutro.Unutar strogo zadanih granicao kojima sam maloprije govorio, mogu još braniti svoj položaj stopu postopu, pa čak i ponovo osvojiti koji palac izgubljena tla. Ipak sam zašaou godine kad je život svakog čovjeka prihvaćeni poraz. Kazati da su midani odbrojeni ne znači ništa to vrijedi za sve nas. Ali neizvjesnostglede mjesta, vremena1 načina, zbog koje ne vidimo jasno cilj prema kojem neprestano idemo,smanjuje se za mene kako moja smrtonosna bolest napreduje. Svatko možeumrijeti svakog časa, ali bolesnik zna da ga za deset godina više nećebiti. Moj raspon dvojbe ne mjeri se više godinama nego mjesecima. Sve sumanji izgledi da ću umrijeti od uboda nožem u srce ili od pada s konjakuga mi se čini nevjerojatna, a guba i rak izgledaju posve nemogući. Neprijeti mi više opasnost da ću pasti negdje na granici pogođenkaledonskom sjekirom ili prostrijeljen partskom strelicom oluje nisuiskoristile ponuđene prigode, a čini se da je i vrač koji mi je prorekaoda se neću utopiti imao pravo. Umrijet ću u Tiburu, u Rimu ili eventualnou Napulju, a taj će posao obaviti napadaj gušenja. Hoće li mi doći glavedeseti napadaj ili stoti? Samo se o tome radi. Kao što putnik koji ploviizmeđu otoka Arhipelaga vidi kako se pred večer diže sjajna izmaglica pamalopomalo razaznaje obrise obala, tako i ja pomalo nazirem konture svojesmrti.Neki dijelovi moga života već počinju nalikovati na ispražnjene dvoranepregoleme palače u kojoj osiromašeni vlasnik stanuje samo u nekimodajama. Ne idem više u lov kad bih ih samo ja mogao uznemirivati na pašiili u igri, srne u etruščanskim brdima mogle bi biti bezbrižne. Oduvijeksam sa šumskom Dijanom održavao nestalne i strastvene odnose kao čovjek sonim što voli u prvoj mladosti lov na vepra pružio mi je prve mogućnostida zapovijedam i doživim opasnost mahnito sam se odao tom užitku, pa meTrajan karao zbog pretjerivanja. Dokrajčivanje divljači na jednomproplanku u Španjolskoj bijaše moj prvi susret sa smrću, hrabrošću,sažaljenjem prema živim bićima i tragičnom uživanju u njihovim mukama. Uzrelim godinama, u lovu sam se odmarao od mnogih potajnih borbi sasuparnicima koji su bili odviše lukavi ili odviše glupi, odviše slabi ili

odviše jaki za mene. Ta poštena borba ljudske inteligencije soštroumnošću zvijeri činila mi se neobično čista prema ljudskim zamkama.Kao caru su mi lovovi u Toskani pomagali da pro11cijenim hrabrost ilisnalažljivost visokih dužnosnika u lovu sam odabrao ili odbacio mnogedržavnike. Poslije, u Bitiniji i Kapadokiji, velike hajke poslužile su mikao povod slavlju, jesenskom trijumfu u azijskim šumama. Ali moj drug uposljednjim mojim lovovima umro je mlad, a nakon toga je znatno splasnulamoja sklonost tim žestokim užicima. Međutim, čak i ovdje, u Tiburu, nanenadanu jelensku riku u šikari zatreperi u meni nagon stariji od svihostalih, zbog kojeg se osjećam isto toliko gepard koliko i car. Tko zna?Možda sam baš zato toliko štedio krv ljudi što sam prolio toliko krvizvijeri, koje sam gdjekad više volio od ljudi. Kako bilo da bilo, zvijerisu mi češće u mislima i jedva se suzdržavam da se ne upustim u koju odonih beskrajnih lovačkih priča koje bi stavile na kušnju strpljenje mojihgostiju za večerom. Dakako da je onaj dan kad sam bio adoptiran imaosvojih čari, ali ima ih i onaj kad smo ubili lavove u Mauretaniji.Još je veća žrtva odricanje od konja zvijer je samo protivnik, a konj mije bio prijatelj. Da sam mogao birati, izabrao bih da budem kentaur.Između Boristena i mene odnosi su bili matematički čisti on je meneslušao kao svoj mozak, a ne kao svoga gospodara. Je li me ikad ijedančovjek tako slušao? Takva posvemašnja vlast nosi u sebi, kao i svakadruga, za čovjeka koji je ima, rizik da pogriješi, ali uživanje dapokušam nemoguće pri preskakanju prepona bijaše preveliko da bih požaliozbog iščašenog ramena ili slomljenog rebra. Mene moj konj nije poznavaopo tisuću približnih pojmova zvanja, funkcije i imena koji komplicirajuprijateljstvo među ljudima, nego samo po mojoj točnoj tjelesnoj težini.On je bio polovica u mom zaletu točno je znao, možda čak i bolje od mene,na kojoj mi se točci razilazi volja sa snagom. Ali nasljednikaBoristenovane opterećujem više teretom bolesnika omlohavljenih mišića, preslabog dase sam vine na njega. Moj pobočnik Celer vježba ga sad na cesti zaPrenestu sva moja prethodna iskustva u brzini omogućuju mi da podijelimuživanje konjanika i konja, da procijenim osjećaje čovjeka koji juri nakonju u punom trku po sunčanu i vjetrovitu danu. Kad Celer skoči s konja,i ja stupim u doticaj sa tlom. Isto vrijedi i za plivanje odrekao sam gase, ali još uživam zajedno s plivačem koga miluje voda. Trčati čak inajkraću stazu danas mi je isto tako nemoguće kao i kakvom teškom kipu,Cezaru od kamena, ali se često sjećam kako sam u djetinjstvu trčao posprženim brežuljcima u Španjolskoj, kako sam se natjecao sa samim sobom utrčanju dok se ne zadišem, siguran da će mi zdravo srce i nenačeta plućasami povratiti ravnotežu i za najslabijeg atletičara koji vježba zanastup imam razumijevanja kakvo ne bih imao samo po svojoj inteligenciji.Tako iz svake vještine kojom sam se nekad bavio crpem poznavanje koje midjelomice nadoknađuje izgubljene užitke. Mislio sam, a mislim i danas kadsam dobro raspoložen, da bi se tako moglo sudjelovati u svačijem životu ida bi takvo suosjećanje moglo biti jedna od najneopozivijih vrstabesmrtnosti. Bilo je trenutaka kad je to razumijevanje nastojalopremašiti ljudsko iskustvo ne bi li prešlo s plivača na valove. Ali kakona tom području nema ničeg pouzdanog po čemu bih se ravnao, tu sam već nagranici preobrazbe i sna.Prejedanje je rimski porok, ali ja sam oduvijek uživao u umjerenosti.Hermogen nije morao ništa mijenjati u mojoj ishrani, izuzev možda ono

nestrpljenje s kojim bih smazao bilo gdje i bilo kad prvo jelo nadohvatruke, kao da želim odjednom utoliti glad. A razumije se samo po sebi dabogatu13čovjeku, koji zna samo za dragovoljno gladovanje ili je samo povremenoosjetio glad, kao jednu od manje ili više uzbudljivih nezgoda u ratu ilina putovanju, ne dolikuje hvaliti se da se ne prežderava. Najesti sedosita na određene blagdane oduvijek bijaše prirodna težnja, radost idika sirotinje. Volio sam miris pečenja i bučno struganje po kotlovima navojnim gozbama, i volio sam što su gozbe u logoru ili ono što je u logorubila gozba bile uvijek ono što treba da budu, vesela i prostačkaprotuteža svakodnevnim lišavanjima prilično sam dobro podnosio miriseprženja na javnim trgovima u doba saturnalija. Ali gozbe u Rimu izazivalesu u meni takvo gađenje i dosadu da sam i onda kad sam mislio da ćupoginuti u nekom izviđanju ili vojnom pohodu sam sebe tješio mišlju dabar više neću morati na večere. Nemoj me vrijeđati ni samom pomišlju dasam vulgarni asketa sigurno je da obred koji obavljamo dva do tri puta nadan zaslužuje svu našu pažnju. Jesti voće znači unositi u sebe jednolijepo, strano živo biće koje je othranila i uzgojila zemlja kao i nas toznači prinošenje žrtve kojom se prehranjujemo na tuđi račun. Nikad nisamzagrizao u komadinu vojničkog kruha a da se nisam zadivio kako će se tateška i gruba smjesa pretvoriti u krv, u toplinu, možda i u hrabrost.Ali, zašto moj duh, čak i u svojim najboljim danima, ima tek djelić temoći upijanja kakvu ima tijelo? Upravo mi se u Rimu, za dugih službenihručkova i večera, događalo da razmišljam o relativno nedavnom porijeklunašeg luksuza, o narodu štedljivih ratara i skromnih vojnika koji su sehranili češnjakom i ječmom i koji su se iznenada, zahvaljujući našimosvajanjima, domogli biranih azijatskih jela pa halapljivo jedu, poputpravih izgladnjelih seljaka, tu rafiniranu hranu. Naši se Rimljani guše upeče14nim svračcima, dave se umacima i truju se začinima. Apicije se diči nizomposluženja, čitavom serijom jela, kiselih ili slatkih, teških ililaganih, koji tvore njegove složene gozbe još hajde de da je svako od tihjela posluženo za se, pojedeno natašte i i znalački kušano netaknutimnepcem. Ali onako iznesena zbrdazdola, usred svakodnevnog i običnogobilja, ona u ustima i želucu čovjeka koji jede stvaraju odvratnumješavinu gdje mirisi, okusi i sastojci gube svoju pravu vrijednost isvoje jedinstvene osobine. Onaj jadni Lucije uživao je nekoć da mipriređuje rijetka jela njegove paštete od fazana, sa znalački odmjerenomšunkom i začinima, svjedočili su o umjetnosti isto tako preciznoj kao štoje umjetnost glazbenika ili slikara a ja sam ipak žalio za čistim mesomte lijepe ptice. Grčka se u to bolje razumije njezino smolasto vino,njezin kruh prošaran sezamom, ribe pržene na gradele kraj mora, nejednakopocrnjele na vatri i začinjene ovdjeondje hrskavim zrncem pijeska,utaživali su samo glad ne obavijajući nizom složenih priprema tajnajobičniji užitak. U nekim krčmetinama na Egini ili u Faleru okusio samtako svježu hranu da je ostala božanski čista, usprkos prljavim rukamakrčmarskog sluge, količinski tako skromna a opet posve dostatna te sečinilo da sadrži u najsažetijem obliku samu srž besmrtnosti. I mesopečeno uvečer poslije lova imalo je isto tako tu gotovo otajstvenukakvoću i vraćalo nas još dalje, u divlje porijeklo ljudskih rasa. Vinonas upućuje u vulkanske tajne zemlje, u skrivena mineralna bogatstvapehar vina sa Sama o podne, na pripeci, ili naprotiv u zimsku večer kad

od umora osjećamo kako se odmah toplo pretače u ošitnu šupljinu, njegovopouzdano i žarko razlijevanje po našim arterijama, upravo je svetoosjećanje, ponekad i prejako za ljudsku glavu taj tako čisti doživljaj15ne nalazim više u vinu podijeljenom po godištima u rimskim podrumima,gdje me razdražuje pedanterija vinskih stručnjaka. A s vodom koju jošpobožnije pijemo iz šake ili na samom izvoru ulazi u nas najskrovitijasol zemaljska i kiša nebeska. Pa i sama je voda poslastica u kojojbolesnik kao što sam ja sada smije samo umjereno uživati. Nije važno. čaki u agoniji, pomiješanu s gorčinom posljednjih ljekarija, nastojat ćuoćutjeti na usnama njezinu svježinu bez okusa.Neko vrijeme u filozofskim školama, u kojima je red da se jednom zasvagdaiskuša svaki način ponašanja, nisam uopće jeo meso poslije sam, u Aziji,vidio hinduske gimnozofiste kako okreću glavu od vruće janjetine i odgazelinih butova koje su nam služili pod Osdrojevim šatorima. Ali toisposništvo, koje ima svojih čari za tvoje mladenačko trapljenje,iziskuje znatno više truda nego i sama popašnost ono nas odviše izdvajaod običnih ljudi, na funkciji koja je gotovo uvijek javna i na kojojnajčešće glavnu riječ vode formalnost ili prijateljstvo. Ja bih radijecijeli život jeo šopane guske i biserke nego da me moji gosti na svakomobjedu optužuju za nametljivi asketizam. Bivalo mi je već teško i to da,uz pomoć suhog voća ili čaše vina iz koje pomalo pijuckam, zavaravamsvoje goste da su remekdjela mojih kuhara spravljena više za njih nego zamene, ili da se moje zanimanje za ta jela iscrpljuje prije nego njihovo.Vladar tu uživa manje slobode nego filozof on ne može sebi dopustiti dase u previše stvari razlikuje od drugih, a bogovi znaju da se ja većionako previše razlikujem od drugih, iako sam sebi laskam da se mnoge odtih razlika ne primjećuju. A što se tiče vjerskih skrupula onogagimnozofista i njegova gađenja nad krvavim mesom, to bi me bilo višepogodilo da mi nije pa16lo na um da se upitam po čemu se patnja trave koju kose razlikuje odpatnje janjeta koje kolju, i ne potječe li naše zgražanje nad zaklanimživotinjama ponajviše od činjenice da naši osjećaji pripadaju istojkategoriji kao i njihovi. Ali, u nekim životnim trenucima, recimo uvrijeme obrednog posta, ili u doba vjerskih inicijacija, upoznao samprednosti za duh, ali i opasnosti, različitih oblika suzdržavanja, pa čaki dragovoljnog izgladnjivanja, stanja bliskih vrtoglavici kad tijelo,djelomice olakšano, stupa u svijet za koji nije stvoreno i kojinavješćuje ledenu lakoću smrti. U drugim nekim trenucima takvi su midoživljaji omogućili da se poigravam mišlju o postupnom, polaganomsamoubojstvu, o smrti izgladnjivanjem, kao što su umrli neki filozofi, osvojevrsnom obrnutom razvratu u kojem se ide do iznemoglosti ljudskesupstancije. Ali nikad me nije privlačilo posvemašnje usvajanje jednogsustava, i nikad nisam želio da mi neke skrupule oduzmu pravo da seprejedem kobasica ako mi je slučajno bilo do toga, ili ako mi je samo tojelo bilo pri ruci.Cinici i moralisti se slažu da ljubavni užici pripadaju takozvanimprostačkim užicima, negdje između pila i jela te, uostalom, tvrde da oninisu toliko nužni koliko ovi potonji zato što se bez njih navodno može.Od moralista se ničemu ne čudim, ali se čudim kako se cinici tu varaju.Recimo da se i jedni i drugi boje svojih demona, bilo da im se opiru biloda im se odaju, pa nastoje obezvrijediti taj užitak ne bi li ga lišilinjegove gotovo strašne moći kojoj ne mogu odoljeti, i njegove čudne tajne

koju ne mogu odgonetnuti. Ja ću povjerovati u to svrstavanje ljubavi međuposve tjelesne užitke ako uopće ima takvih užitaka tek onda kad budemvidio kako sladokusac uzdiše od zanosa pred svojim17najdražim jelom kao ljubavnik na mladom ramenu. Od svih naših igara, toje jedina igra koja nam može potresti dušu, i jedina u kojoj se igračmora odati zanosu tijela. Pijanica se ne mora odreći svoga razuma,aliljubavnik koji sačuva razum ne sluša do kraja svoga boga. U svemudrugom osim u ljubavi, suzdržavanje i pretjerivanje tiču se samo jednogčovjeka osim u slučaju Diogena, u koga su očita ograničenja i vrijednostirazumnog osobnog rješenja, svaki korak u smjeru osjetilnosti vodi nas donazočnosti onoga drugoga, uključuje nas u zahtjeve i ovisnosti našegizbora. Ne znam ni za jedan drugi primjer u kojem se čovjek odlučuje zanešto iz jednostavnijeg ili neizbježnijeg razloga, u kojem se izabraniobjekt točnije mjeri težinom pukog užitka, u kojem ljubitelj istine imaviše izgleda da procijeni golo stvorenje. Svaki put, od svlačenja koje jejednako svlačenju smrti, od poniznosti koja nadmašuje poniznost u porazuili molitvi, divim se uvijek iznova kako se mijenja zamršena mrežaodbijanja, odgovornosti, prinosa, jadnih priznanja, prozirnih laži istrastvenih kompromisa između užitaka mojih i onoga drugoga, tolikoneraskidivih spona koje se ipak tako lako razvezuju. Ta tajanstvena igrau kojoj se ide od ljubavi tijela do ljubavi osobe, činila mi se dovoljnolijepom da joj posvetim dio svoga života. Riječi varaju jer riječ užitakobuhvaća proturječne realitete, sadrži u isti mah pojmove topline,blagosti, prisnosti tjelesa, i pojmove nasilja, patnje i krika. Onakratka i opscena rečenica Posidonijeva o trljanju dvaju djelića puti,koju sam vidio da si prepisao marno poput dobra učenika u svoju školskubilježnicu, ne opisuje fenomen ljubavi ništa bolje nego što dodir žiceprstom ne dočarava čudesnost glazbe. Ona ne vrijeđa toliko putenu nasladukoliko samuput, taj instrument sazdan od mišića, krvi i kože, taj crveni oblak ukojem je duša munja.I priznajem da je razum zbunjen pred samim čudom ljubavi, te čudneopsjednutosti u kojoj ta ista put za koju tako malo marimo kad je naševlastito tijelo, brinući se samo toliko da je operemo, nahranimo i dajoj, ako je moguće, prištedimo bol može izazvati u nama takvu strast zamilovanjem samo zato što je oživljava jedna druga, drukčijaindividualnost, i zato što ima neke crte ljepote, u čemu se, uostalom, ninajbolji suci ne mogu složiti. Tu ljudska logika podbacuje kao i uotkrivanju Misterija. Pučka tradicija nije tome nasjela jer u ljubaviuvijek vidi neku vrstu inicijacije, jednu od dodirnih točaka tajne isvetinje. Osjetimo iskustvo može se usporediti s Misterijama i zato štoprvi doticaj ostavlja u neupućenoga dojam manjeviše strašnog obredasablažnjivo dalekog poznatom djelovanju spavanja, pijenja i jedenja,predmeta šale, stida ili užasa. Baš kao i ples menada ili mahnitanjekoribanata, ljubav nas odvodi u jedan drukčiji svijet u koji inače nemamopristupa i u kojem se ne snalazimo čim se žar ugasi i užitak raspline.Prikovan za voljeno tijelo kao raspeti za svoj križ, saznao sam o životuneke tajne koje mi već blijede u sjećanju, po onom istom zakonu po kojemse bolesnik, kad ozdravi, ne snalazi više u tajanstvenim istinama svojebolesti, i po kojem oslobođeni zatvorenik zaboravlja na mučenje aotriježnjeni pobjednik na svoju slavu.Ponekad sam sanjao o tome da razradim sustav poznavanja ljudi na temelju

erotike, teoriju kontakta u kojoj bi misterij i dostojanstvo onog drugogbili upravo u tome da nam omogućuju perspektivu koju nam drugi svijet nemože pružiti. U toj bi filozofiji putena naslada bila kompletniji ali iposebniji oblik19lpristupa drugom, još jedna tehnika koja bi nam stajala na raspolaganju daupoznamo ono što nismo mi. čak i u ponajmanje osjetilnim susretima upravose u doticajima osjećaji začinju ili završavaju pomalo odbojna rukastarice koja mi pruža molbu, vlažno čelo mog oca u agoniji, opranaranjenikova rana. Posve intelektualni ili mentalni odnosi uspostavljajuse tim sustavom govora tijela iznenadni sjaj u pogledu tribuna komeobjašnjavam manevar uoči bitke, bezličan pozdrav podređenoga koji se prinašem prolasku ukočio u stavu poslušnosti, prijateljski pogled roba kadsam mu zahvalio što me je poslužio, ili zahvalna grimasa starogprijatelja kojem sam poklonio grčku kameju. Takvi i najmanji, usputni ipovršni doticaji s većinom stvorenja dostaju našoj želji, ili je čak inadilaze. Ako se jačaju i umnožavaju oko jednog jedinog stvora dok gaposve ne obaviju, ako je svaki djelić nečijeg tijela nabijen za nas istotoliko potresnim značenjem koliko i crte nečijeg lica, ako nas jednojedino biće, umjesto da u nama izazove, u najboljem slučaju,razdraženost, zadovoljstvo ili dosadu, progoni kao glazba i muči kaokakav problem, ako s periferije našeg svijeta dopre do njegova središta ipostane nam potrebniji nego što smo sami sebi, onda se dogodi to silnočudo u kojem prije vidim najezdu duha na put nego običnu igru puti.Ovakvi pogledi na ljubav mogli bi čovjeka navesti na karijeru zavodnika.Nisam napravio tu karijeru zato što sam uradio nešto drugo, možda i neštobolje. Ako čovjek nije genijalan, takva karijera iziskuje velik trud, pai lukavštine, za koje nisam imao mnogo smisla. Sve to, postavljanjeuvijek istih zamki, rutina svedena na vječito približavanje a ograničenosamim osvajanjem, uskoro mi je dodijalo. Tehnika velikog osvajačaiziskuje pri prelaženju sjednog objekta na drugi lakoću i ravnodušnost koje nikad nisam osjećaoprema njima kako bilo da bilo, više je njih mene ostavilo nego ja njihnikad nisam mogao shvatiti kako se čovjek može nekog zasititi. Zelja dase uvijek točno prebroje bogatstva koja nam donosi svaka nova ljubav, daje gledamo kako se mijenja, pa možda i kako stari, nikako se ne slaže sbrojnim osvajanjima. Nekad sam mislio kako će mi stanoviti osjećaj zaljepotu zamijeniti krepost i učiniti me imunim od pretjerano prostačkogsnubljenja. Ali prevario sam se. Ljubitelj ljepote na kraju nalaziljepotu posvuda, pronalazi zlatnu žilu i u najprostijoj rudi držeći urukama ta fragmentarna remekdjela okaljana ili slomljena, osjećazadovoljstvo skupljača koji jedini traga za posudama koje drugi smatrajubezvrijednima. Ozbiljnija je zapreka za čovjeka od ukusa istaknut položaju društvu, sa svim opasnostima dodvoravanja i laži koje donosi sa sobomgotovo apsolutna vlast. Pomisao da se jedan stvor, ma koliko bio sitan,pretvara preda mnom izaziva u meni žaljenje, prezir ili mržnju. Patio samod tih nezgodnih strana svoje sudbine kao što siromah pati od siromaštva.Još samo jedan korak dalje pa bih prihvatio fikciju da osvajam, iako znamda sam gospodar. Ali tu već može početi i gađenje, ili moždazaglupljivanje.Možda bi čovjek na kraju tim otrcanim lukavštinama zavođenja pretpostaviojednostavne istine razvrata kad i tu ne bi prevladavala laž. Ja sam u

načelu spreman priznati da je prostitucija vještina kao što su i masažaili češljanje, samo što se ne osjećam baš ugodno ni kod masera ni kodbrijača. Ništa nije sirovije od naših ortaka. Pogled ispod oka krčmarakoji za mene čuva najbolje vino, pa stoga lišava tog vina nekog drugog,dostajao je već u mojim mladim danima da mi se zgade zabave u21Rimu. Ne volim kad netko misli da može pogoditi moju želju, predvidjetije, pa da se onda mehanički prilagođuje onome što on misli da sam jaodabrao. Zbog tog blesavog i izopačenog odraza mene samog što mi ga u timtrenucima nudi nečiji ljudski mozak, radije bih prihvatio žalosneposljedice asketizma. Ako legenda ne preuveličava Neronove ispade iTiberijeva stručna istraživanja, zacijelo su ta dva velika uživaoca imalaprilično otupjela osjetila kad su se trudili da od toga naprave takokompliciran mehanizam, i mora da su neobično prezirali ljude što pristajuda im se oni tako izruguju ili da ih tako iskorištavaju. Pa ipak, to štosam se gotovo potpuno odrekao tih odviše makinalnih vrsta uživanja, ilise bar nisam dovoljno pozabavio njima, imam više zahvaliti sreći negokreposti, nesposobnoj da se nečemu odupre. Mogao bih još starenjemzapasti u takvo što, kao i u svaku vrstu smušenosti ili zamorenosti.Bolest i relativno skora smrt spasit će me od jednoličnog ponavljanjaistih pokreta sličnog bubanju lekcije koju znamo već napamet.Od svih radosti koje me polako napuštaju, san je jedna odnajdragocjenijih ali i najobičnijih. čovjek koji loše i malo spava,naslonjen na mnogobrojne jastuke, ima vremena napretek da razmišlja o tojposebnoj slasti. Slažem se da je najbolji san gotovo obvezatan dodatakljubavi dubok odmor koji se odražava u dva tijela. Ali ono što mene tuzanima, to je osebujna tajna sna sama za se, neizbježno i riskantnoronjenje gola čovjeka svake večeri, sama i nenaoružana, u ocean u kojemse sve mijenja, boje, gustoća, pa i ritam disanja, i u kojem susrećemopokojnike. Ono što nas kod sna tješi, to je da izlazimo iz njega, i toizlazimo nepromijenjeni jer nas čudna neka zabrana priječi da ponesemo sasobom ostatke svojih snova. A tješi nas i to štonas san liječi od umora privremeno, na najradikalniji način, tako daprestajemo na neko vrijeme postojati. Tu su, kao i drugdje, užitak ivještina u tome da se svjesno predamo toj blaženoj nesvjesnosti, daprihvatimo biti malko slabiji, teži, lakši i smušeniji nego što jesmo.Poslije ću se još vratiti na taj začudni svijet snova. Više volimgovoriti o stanovitim iskustvima sa čistim snom, sa čistim buđenjem, kojisu na samoj granici smrti i uskrsnuća. Nastojim ponovo uloviti točanosjećaj onih grozovitih mladenačkih snova kad čovjek zaspi nad knjigama,odjeven, otrgnut najednom od matematike i prava i prenesen u čvrst idubok san, toliko ispunjen neiskorištenom energijom da u njemu ćutimotako reći samu srž bića kroz spuštene vjeđe. Prisjećam se nenadanogdrijemeža na goloj zemlji, u šumi, nakon zamornih dana provedenih u lovuprobudio bi me lavež pasa ili njihove šape na mojim prsima. Tako bipotpuna bila ta pomrčina svijesti da sam se svaki put mogao probuditidrukčiji, te sam se čudio, a katkad i žalostio, zbog onog strogog pravilapo kojem sam se iz velike daljine vratio u uske granice čovječanstva ukojima prebivam. Kakve su te osebujnosti do kojih najviše držimo kad onetako malo znače slobodnom spavaču, i kad sam na tren uspijevao, prijenego što bih se nerado vratio u Hadrijanovu kožu, gotovo svjesno uživatiu tom praznom čovjeku, u toj opstojnosti bez prošlosti?S druge strane, bolest i starost imaju također svoja čuda i primaju od

sna druge oblike blagoslova. Prije otprilike jedne godine, nakon vrlomukotrpnog dana, u Rimu, doživio sam jedan od onih predaha kad iscrpljenesnage stvaraju ista čuda, ili bolje reći druga čuda, kao i one nekadašnjeneiskorištene rezerve. Rijetko odlazim u grad nastojim tada posvršavatišto više poslova. Taj mi je dan bio dozlaboga23pretrpan nakon sjednice u Senatu, sjednica na sudu, pa beskrajnarasprava s jednim kvestorom zatim, vjerska ceremonija koja se ne možeskratiti, a za vrijeme koje je padala kiša. Sam sam povezao, zbio sve terazne poslove da bih između njih ostavio što manje vremena nepotrebnomuznemirivanju i laskanju. Povratak na konju bio mi je jedan odposljednjih takvih izleta. Vratio sam se u Vilu zgađen, bolestan ipromrzao kao što biva samo onda kad krv odbija da nam teče u žilama, kadjednostavno stane u arterijama. Celer i Habrija su me saletjeli, alibrižnost može biti zamorna, čak i kad je iskrena. čim sam se povukao usvoje odaje, progutao sam nekoliko žlica vruće kaše koju sam sebispravljam, ne zbog nepovjerenja, kao što ljudi misle, nego zato što nataj način mogu uživati u samoći. Legao sam činilo mi se da je san dalekood mene koliko i zdravlje, koliko i mladost, koliko i snaga. Zaspao sam.Pješčana ura pokazala mi je da sam spavao svega sat vremena. Krataktrenutak duboka sna ravan je u mojim godinama snovima koji su nekadtrajali za čitava pola obrtaja zvijezda sad mjerim vrijeme mnogo manjimjedinicama. Ali sat je vremena dostajao da se dogodi skromno ineočekivano čudo toplina mi je krvi zagrijala ruke, srce i pluća ponovosu mi proradili s nekom dobrom voljom, život je opet potekao kao izvor,ne osobito obilat ali pouzdan. San je u tako kratkom roku popravio mojepretjerivanje u vrlinama isto onako nepristrano kao što bi popravio iposljedice poroka. Jer, božanstvu je velikog obnavljača stalo do toga daudijeli svoje blagodati spavaču, ma tko on bio, baš kao što i voda kojaima ljekovitu moć ne vodi računa o tome tko je pije na izvoru.Ali svi tako malo mislimo o fenomenu koji nam zauzima najmanje trećinuživota da nam je potrebnastanovita skromnost da bismo mogli ocijeniti njegovu vrijednost. Kadspavaju, Gaj Kaligula i Aristid jednako vrijede ja ostavljam tada svojeisprazne i važne privilegije i ne razlikujem se više od crnog čuvara kojispava na mom pragu. Što je drugo naša besanica do bjesomučna upornostnašeg uma da proizvodi misli, nastavke prosudbi, silogizme i svojevlastite definicije, odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću našihsklopljenih očiju ili pred mudrim ludilom snova? čovjek koji ne spava, aja već nekoliko mjeseci imam i prečesto priliku da to utvrdim na samomsebi, odbija manjeviše svjesno da se preda toku stvari. Brate Smrti...Isokrat se prevario i njegova je rečenica tek retorična figura. Ja većpomalo upoznajem smrt ona ima i drugih tajni, još daljih od našegsadašnjeg ljudskog položaja. Ipak, ta su tajanstvena izbivanja idjelomičan zaborav tako zamršeni i duboki da naslućujemo da se bijeliizvor sna i tamni izvor smrti negdje spajaju. Nikad nisam rado gledaovoljena bića dok spavaju znao sam da se odmaraju od mene, i da mi izmiču.I svaki se čovjek stidi svog lica okaljana snom. Koliko sam puta, kadrano ustanem da nešto radim ili čitam, sam namještao zgužvane jastuke irazbacane, pokrivače, ta gotovo bezočna svjedočanstva naših susreta sništavilom, te dokaze da svake noći već prestajemo postojati...25Malopomalo ovo pismo, koje sam započeo pisati da te izvijestim onapredovanju svoje bolesti, postaje razonoda čovjeku koji nema više snage

potrebne da bi se dugo bavio državnim poslovima, pisano razmišljanjebolesnika koji je primio u audijenciju svoje uspomene. Naumio sam ići čaki dalje od toga nakanio sam ti ispripovjediti svoj život. Lani sam,dakako, sročio službeno izvješće o svojim djelatnostima, a potpisao ga jemoj tajnik Flegont. U njemu sam lagao što sam mogao manje. Ipak, državniinteresi i pristojnost nagnali su me da preinačim neke činjenice. Istinakoju ovdje kanim izložiti nije osobito sablažnjiva, ili nije bar više odone mjere u kojoj svaka istina izaziva sablazan. Ne očekujem da ćeš ti sasvojih sedamnaest godina nešto od toga shvatiti. Ipak, želim te poučiti,pa i zaprepastiti. Tvoji učitelji, koje sam sam odabrao, učili su testrogo, nadzirali te i možda čak i previše štitili, pa očekujem od tebe ukrajnjoj liniji mnogo dobra i za tebe i za državu. Ovdje ti nudim neštokao ispravak, priču ispričanu bez predrasuda i apstraktnih načela, natemelju iskustva jednog jedinog čovjeka, a to sam ja. Ne znam još dokojih će me zaključaka dovesti ova priča. Računam da će me ovorazmatranje činjenica odrediti, možda i ocijeniti, ili bar po26moći da sam sebe bolje upoznam prije nego što umrem.Kao i svi ljudi, raspolažem sa svega tri sredstva da ocijenim ljudskiživot proučavanje sama sebe, najteža i najopasnija ali i najplodotvornijametoda promatranje ljudi koji se ponajčešće trude da sakriju od nas svojetajne ili da nas uvjere kako ih imaju knjige, s posebnim pogreškama uperspektivi što nastaju između redaka. Pročitao sam gotovo sve što sunapisali naši povjesničari, naši pjesnici, pa čak i naši pripovjedači,iako ove posljednje bije glas da su neozbiljni, ja im dugujem možda višepodataka nego što sam ih uspio prikupiti u prilično raznolikimsituacijama u svom životu. Pisana me riječ naučila slušati ljudski glas,baš kao što me uzvišeno držanje nepomičnih kipova naučilo da cijenimgeste. Poslije mi je, naprotiv, sam život protumačio knjige.Ali sve one lažu, čak i one najiskrenije. One najnevještije napisane, unedostatku riječi i rečenica u koje bi mogle uklopiti život, daju plitkui oskudnu predodžbu o njemu a druge, primjerice Lukijanove, otežavaju iopterećuju tu predodžbu visokoparnošću koje u životu nema. Neki opet, kaoPetronije, prikazuju život lakšim nego što jest, prave od njega šupljuloptu koja odskače, koju je lako uhvatiti i hitnuti u svijet bez težine.Pjesnici nas prenose u širi i ljepši svijet, žešći ili blaži od onogakoji nam je dan, pa samim tim i drukčiji te u praksi gotovo nenastanjiv.Da bi mogli proučavati čistu zbilju, filozofi je podvrgavaju otprilikeistim onakvim preobrazbama kakve na tijelima izazivaju vatra ili tučakreklo bi se da ništa ne može ostati od bića ili stvari kakve smo upoznaliu tim kristalima ili u tom prahu. Povjesničari nam nude odviše savršenesustave da nam objasne prošlost, nizove uzroka i27lBtaMMMHHIposljedica odviše točnih i odviše jasnih da bi mogli biti potpunoistiniti dotjeruju tu podatnu mrtvu materiju, pa tako ja znam da će čak iPlutarhu uvijek izmaknuti Aleksandar. Pripovjedači, kazivači erotskihpriča jedva da su nešto više od mesara koji izlažu na prodaju male komademesa što privlače muhe. Vrlo bih se teško navikao na svijet bez knjiga,ali stvarnost nije u njima jer ne može sva u njih stati.Izravno je promatranje ljudi još nesavršenija metoda, ponajčešćeograničena na prilično jeftine zaključke kojima se napaja ljudska zloba.Rang, položaj i sve slične slučajnosti skučavaju vidokrug proučavatelja

ljudi moj rob ima posve drukčije mogućnosti da promatra mene nego štoimam ja da promatram njega njegove su mogućnosti ograničene kao i moje.Stari Euforion mi već dvadeset godina pruža bočicu ulja i spužvu, ali jaga poznajem samo po toj njegovoj službi, a on mene samo po mom kupanjusvaki pokušaj cara i roba da doznaju nešto više bio bi ocijenjen kaopretjerana radoznalost. Gotovo sve što znamo o drugima znamo iz drugeruke. Ako se slučajno netko ispovijeda, on brani sebe ima spremneisprike. Dok ga promatramo, nije sam. Prigovorili su mi da volim čitatipolicijske izvještaje u Rimu u njima neprestano otkrivam iznenađenjazaprepašćuju me prijatelji ili osumnjičenici, nepoznati ili poznatinjihove ludosti opravdavaju moje. Nikad mi nije dosta uspoređivanjaodjevena čovjeka s golim. Ali ti tako naivno sročeni izvještajinagomilavaju se na hrpi mojih spisa a da mi ni najmanje ne pomažu dadonesem konačnu presudu. To što je taj i taj sudac, naoko tako strog,počinio zločin nipošto mi ne omogućuje da ga bolje upoznam. Sad imam predsobom dva fenomena umjesto jednoga, držanje suca i njegov zločin.Silim se promatrati sama sebe, ako ni zbog čega drugog a ono da sesporazumijem s tim pojedincem uz kojeg ću ostati do kraja života, alipremda ga poznajem gotovo šezdeset godina, još se uvijek mogu u njemulako prevariti. Kad tražim nešto duboko u sebi, uviđam da je mojepoznavanje sama sebe mutno, unutarnje i neizrečeno, tajno poputsudioništva. Kad pristupam tome posve bezlično, to je poznavanje ledenokao i teorije koje bih mogao smišljati o brojevima ono malo inteligenciješto je imam koristim da sagledam izdaleka i s visoka svoj život, kojitada postaje život nekog drugog. Ali ta dva postupka upoznavanja vrlo suteška i iziskuju prvi poniranje u sebe, a drugi izlaženje iz sebe. Izinercije sam sklon, kao i svi drugi, zamijeniti ih pukim rutinskimsredstvima, shvaćajući svoj život djelomice onako kako ga javnost vidi, sunaprijed stvorenim sudovima, što će reći lošim sudovima, kao što nevještkrojač brižno postavlja na gotov kroj tkaninu koju su mu donijeli. Sve jeto oprema nejednake vrijednosti, manjeviše otupljen alat, samo što nemamdrugog njime krojim kako znadem, i umijem pojam o svojoj ljudskojsudbini.Kad razmatram svoj život, grozim se što je tako bezobličan. Život junaka,kako nam ga prikazuju, posve je jednostavan on ide ravno prema cilju kaostrijela. I većina ljudi voli svesti svoj život na jednu formulu, kadikadna hvalisanje ili jadikovanje, a gotovo svagda na optužbu pamćenje imsusretljivo prikazuje lako objašnjiv i jasan život. Moj život nema takočvrste obrise. Kao što često biva, možda ga najtočnije određuje ono štonisam bio bio sam dobar vojnik ali nipošto velik vojskovođa, ljubiteljumjetnosti ali nipošto umjetnik kakvim je Neron sebe vidio na samrti,kadar da počinim zločin ali nipošto opterećen zločinima. Ponekad mislimda je29bitna odlika velikih ljudi zauzimanje krajnjih stavova, a da je njihovoherojstvo u tome što su ih zadržali do kraja života. Oni su naši poloviili antipodi. Ja sam naizmjence zauzimao krajnje stavove, ali ih nisamzadržavao život bi me uvijek odgurnuo s njih. Pa ipak se ne mogupohvaliti, kao neki težak ili vrijedan nosač, prosječnim životom.Reklo bi se da se krajolik mojih dana sastoji, poput gorskih predjela, odrazne građe nabacane zbrdazdola. Tu nalazim svoju narav, već formiranu odpodjednakih dijelova nagona i kulture. Ovdjeondje izbija granit nečeganeminovnog, a posvuda ima slučajnih odrona. Pretražujem svoj život ne bih

li u njemu otkrio neki plan, pošao za nekom žilom olova ili zlata, ili zatokom rijeke ponornice, ali taj je posve umjetni plan tek varka sjećanja.Od vremena do vremena čini mi se da u nekom susretu, u nekom znamenju, uodređenom slijedu događaja prepoznajem sudbinu, ali previše putova nevodi nikamo, previše se zbrojeva ne slaže. U toj raznolikosti, u tomneredu, zapažam prisutnost jedne osobe, ali njezin lik kao da je uvijekoblikovan pritiskom okolnosti, a crte joj se lica mute kao odraz u vodi.Ja nisam od onih koji tvrde da njihovi postupci ne nalikuju na njih. Bitće ipak da nalikuju jer su oni moja jedina mjera i jedino sredstvo da seutisnem u sjećanje ljudi, pa i u svoje možda je baš u tome što se čovjekne može i dalje izražavati i mijenjati svojim djelima glavna razlikaizmeđu stanja smrti i stanja života. Ali između mene i tih postupaka kojime tvore postoji neodrediv jaz. Dokaz je tome to što neprestano osjećampotrebu da važem svoje postupke, da ih tumačim i opravdavam pred samimsobom. Neke djelatnosti koje su kratko trajale mogu se jamačnozanemariti, ali ni poslovi koji su se protegli na cijeli život neznače mnogo više. Na primjer, dok ovo pišem, jedva da mi se čini važnimto što sam bio car.Uostalom, tri četvrtine mog života izmiču tom određivanju čovjekanjegovim postupcima sva sila mojih prohtjeva, mojih želja, pa i planova,ostaje podjednako magloviti i nestalni, kao sablasti. Ostatak, onajopipljivi dio, manje ili više potkrijepljen činjenicama, jedva da jejasniji, a slijed je događaja zbrkan kao u snu. Ja imam svoju kronologijukoja se ne može uskladiti s kronologijom utemeljenom na osnutku Rima ilivremenu održavanja Olimpijada. Petnaest godina vojevanja trajale su kraćeod jednog jutra u Ateni ima ljudi koje sam viđao cijelog života a ipak ihneću prepoznati u paklu. Mjesta u prostoru također se preklapaju Egipat idolina Tempa sasvim su blizu, a nisam ni ja stalno u Tiburu kad samovdje. čas mi se moj život čini toliko banalan da mislim da nije vrijedanne samo da se o njemu piše nego, kad se malo bolje promotri, da nijeništa važniji, čak i u mojim očima, od života bilo koga drugog. čas mi seopet čini da je jedinstven i upravo zato bez vrijednosti, uzaludan, jerse ne da svesti na iskustvo obična čovjeka. Mene ništa ne objašnjava zato nisu dostatne ni moje vrline ni moji poroci moja sreća govori neštoviše, ali onako napreskok, bez kontinuiteta, pogotovo bez logičnarazloga. Ali ljudskom se duhu gadi smatrati sebe prolaznim produktomslučajnosti kojima nikakav bog ne upravlja, a najmanje on sam. Jedan diosvačijeg života, čak i onog koji ne zavređuje mnogo pažnje, prolazi utraganju za razlogom postojanja, polazištem, izvorima. Upravo zato što ihne mogu otkriti, sklon sam ponekad magičnim objašnjenjima, traženju uokultnim ludovanjima onoga što mi zdrav razum ne pruža. Kad se već svizamršeni računi pokažu pogrešnim, kad nam ni sa31mi filozofi nemaju višešto reći, može se oprostiti čovjeku što se obraća proizvoljnom cvrkutuptica ili dalekom mehanizmu zvijezda.VARIUS MULTIPLEX MULTIFORMIS32Moj djed Marul vjerovao je u zvijezde. Taj visoki, mršavi i od starostipožutjeli starac poklanjao je meni isto toliko ljubavi bez nježnosti, bezvanjskih znakova, gotovo bez riječi, koliko i životinjama na svom imanju,svojoj zemlji, svojoj zbirci kamenja palog s neba. Vukao je porijeklo oddugog niza predaka koji su se još za Scipiona nastanili u Španjolskoj.Bio je treći u našoj obitelji koji je imao senatorski rang. Prije toga sunaši pripadali viteškom redu. Pod Titom je sudjelovao, doduše skromno, u

državnim poslovima. Taj provincijalac nije znao grčki, a latinski jegovorio s jakim španjolskim akcentom, koji sam ja od njega preuzeo i zbogkojeg su mi se poslije u Rimu smijali. Ipak, nije bio posve neuk čovjeknakon njegove smrti našli su kod njega škrinju punu matematičkihinstrumenata i knjiga koje nije dvadesetak godina uzimao u ruke. Znanjemu bijaše napol znanstveno, napol seljačko, ona mješavina uskogrudnihpredrasuda i stare mudrosti kojom se odlikovao Katon stariji. Ali Katonje cijelog svog vijeka bio rimski senator i sudionik rata s Kartagom,pravi predstavnik strogog republikanskog Rima. Marulova gotovo nedokučivakrutost potjecala je iz još starijih vremena. On je bio plemenski čovjek,oličenje onog svetog i gotovo strašnog svijeta na čije sam tragovepokatkad nailazio35i u naših etruščanskih vračeva. Uvijek je bio gologlav, a i meni su toposlije zamjerali njegovim ogrubjelim stopalima nisu bile potrebnesandale. Njegova svakidašnja odjeća jedva da se razlikovala od odjećestarih prosjaka i ozbiljnih napoličara koje sam viđao kako čuče na suncu.Govorili su za njega da je vještac, pa su mještani zazirali od njegovapogleda. Ali imao je neobičnu moć nad životinjama. Vidio sam kako mu sestaračka glava oprezno i prijateljski saginje nad gnijezdo otrovnica, ikako svojim kvrgavim prstima izvodi neku vrstu plesa pred gušterom. Vodiome u ljetnim noćima na vrh obližnjeg golog brežuljka da promatramo nebo.Zamoren brojenjem meteora, zaspao bih u brazdi. On bi ostao sjeditizabačene glave i neprimjetno slijedio kretanje zvijezda. Mora da jepoznavao Filolajeve i Hiparhove sustave, pa i sustav Aristarha sa Sama,koji sam ja poslije prigrlio, ali njega nisu više zanimale tespekulacije. Za njega su zvijezde bile plamene točke na nebu, predmetikao i kamenje i spori kukci iz kojih je također predskazivao budućnost,sastavni dijelovi čudesnog svemira koji obuhvaća i volju bogova, utjecajdemona i sudbine dosuđene ljudima. On je izradio i moj horoskop. Jedne jenoći došao do mene, prodrmao me da se probudim i prorekao mi da ćuvladati svijetom, isto onako kratko i suhoparno kao što bi ljudima naimanju prorekao dobru žetvu. Zatim je, obuzet sumnjom, uzeo ugarak lozinatrsa s vatrice koju je održavao da bismo se ogrijali kad zahladni, prinioga mojoj ruci i pročitao mi iz punašnog dlana jedanaestogodišnjeg djetetane znam kakvu potvrdu nebeskog znamenja. Svijet je za nj bio od jednogkomada ruka je potvrdila ono što su kazale zvijezde. Njegove su me riječiuzbudile manje nego što bi se moglo očekivati svako se dijete svemu nada.Mislim da je on poslije i sam zaboravio na svoje proročanstvo, obuzetonom ravnodušnošću prema sadašnjim i budućim događajima svojstvenojpoodmaklim godinama. Jednog su ga jutra našli u kestenovoj šumi negdje nameđi njegova posjeda, već hladnog i iskljucanog pticama grabljivicama.Prije nego što je umro, pokušao me uputiti u svoju vještinu. Bezuspješnomoja prirođena radoznalost brzopleto je prelazila na zaključke neopterećujući se zamršenim i pomalo odbojnim pojedinostima njegoveznanosti. Ali ostalo mi je možda i previše sklonosti nekim opasnimeksperimentima.Moj otac Elije Afer Hadrijan bio je čovjek opterećen vrlinama. Svoj jevijek proveo u administraciji u kojoj se nije proslavio njegov glas uSenatu nije nikad ništa značio. Suprotno onome kako obično biva, nije seobogatio upravljajući Afrikom. Kod kuće, u našem španjolskom poglavarstvuItalike, iscrpljivao se u rješavanju lokalnih sporova. Bio je bezambicija i životne radosti i, kao mnogi koji se s godinama sve više

povlače, dotjerao je dotle da se manijakalno trudio oko sitnih poslova nakoje je spao. Pa i ja sam upoznao te časne kušnje sitničavosti iskrupuloznosti. Iskustvo je u mog oca razvilo duboko nepovjerenje uljudska bića, među koja je i mene uključio od malih nogu. Da je doživiomoje uspjehe, oni ga ne bi nipošto zaslijepili obiteljski je ponos biotoliko jak da ne bi dopustio da ga ja još mogu povećati. Bilo mi jedvanaest godina kad nas je napustio taj premoreni čovjek. Moja se majkapovukla do kraja života u strogo udovištvo, nisam je više vidio od onogdana kad sam, na poziv svoga skrbnika, otputovao u Rim. Sačuvao samuspomenu na njeno duguljasto lice Španjolke obilježeno pomalo sjetnomblagošću, uspomenu koja potkrepljuje njeno voštano poprsje na zidupredaka.T 37Kao i sve žene iz Gadija, imala je sitna stopala u uskim sandalama, ablago njihanje u bokovima plesačica iz tog kraja opažalo se i u te mladebesprijekorne matrone.Cesto sam razmišljao o našoj zabludi kad predmnijevamo da ljudi iobitelji nužno sudjeluju u događajima i idejama stoljeća u kojem žive.Rimske intrige jedva da su imale kakva odjeka kod mojih roditelja u onomdalekom zakutku Španjolske, premda je u vrijeme pobune protiv Nerona mojdjed primio Galbu na noćenje. Živjelo se od sjećanja na nekog FabijaHadrijana koga su Kartažani živa spalili za vrijeme opsade Utike, i najednog drugog Fabija, zlosretna vojnika koji je progonio Mitridatacestama Male Azije, opskurna junaka iz privatnih arhiva lišenih sjaja.Moj otac nije poznavao gotovo nijednog pisca svoga doba za Lukijana iSeneku nije ni čuo, iako su obojica bila, kao i mi, porijeklom izŠpanjolske. Brat moga djeda Elije, koji je bio pismen, čitao je samonajpoznatije pisce iz Augustova doba. To preziranje suvremene modepomoglo im je da ne iskvare ukus i ne zapadnu u visokoparnost. Helenizami Orijent bili su im nepoznati ili su na njih gledali izdaleka, prijekimokom. Mislim da na cijelom poluotoku nije bilo nijednog grčkog kipa.Škrtost i izobilje išli su ruku pod ruku, kao i stanovita rustikalnost igotovo pompozna svečanost. Moja sestra Paulina bijaše ozbiljna,mučaljiva, namrštena i udala se mlada za jednog starca. Mjerila poštenjabila su stroga, ali se s robovima postupalo okrutno. Ništa nijeprivlačilo radoznalost mislilo se samo na to što pristoji rimskomgrađaninu. Ja ću poslije nemilice rasipati sve te vrline, ako su to uopćevrline.Službeno se za rimskog cara tvrdi da je rođen u Rimu, ali ja sam se rodiou Italiki na taj suhiali plodni kraj naslagao sam poslije u sjećanju mnoge druge predjele usvijetu. Službena izmišljotina ima i svoju dobru stranu dokazuje daodluke uma i volje odnose prevagu nad prilikama. Pravo je mjesto rođenjaono u kojem je čovjek prvi put bacio razuman pogled na sama sebe knjigesu bile moj prvi zavičaj. U nešto manjoj mjeri bile su to škole. Ušpanjolskim školama prevladavala je provincijska dokolica. U školiTerencija Skaura u Rimu držala su se osrednja predavanja iz filozofije ipoezije, ali se prilično dobro spremalo za nedaće ljudske opstojnostiučitelji su se tako tiranski ponašali prema učenicima kako bih se jastidio ponašati prema ljudima. Svaki je od njih, zatvoren u uske granicesvoga znanja, prezirao kolege koji su isto tako poznavali samo svoje uskopodručje. Te su se cjepidlake prepirale oko riječi sve dok ne bi

promukli. Svađe oko prvenstva, spletke i klevete pripremile su me za onošto ću poslije susretati u svim sredinama u kojima budem živio, a ovdjese tome pridružila još i dječačka surovost. Pa ipak, volio sam neke odsvojih učitelja i one odnose, čudnovato prisne i čudnovato neuhvatljive,što vladaju između učitelja i učenika. Volio sam sirene što pjevajunegdje napuklim glasom koji vam prvi put otkriva neko remekdjelo iliskida veo s neke nove ideje. Na kraju krajeva, najveći zavodnik nije bioAlkibijad nego Sokrat.Nastavne metode gramatičara i retoričara nisu možda ipak onako besmislenekao što sam mislio da jesu u doba kad sam im bio podvrgnut. Gramatika, sasvojom mješavinom logičnih pravila i proizvoljne uporabe, pripravljamladi um na ono što će mu poslije pružiti znanost o ljudskom ponašanju,pravo ili etika, svi oni sustavi u kojima je čovjek ozakonio svojenagonsko iskustvo. Vježbe iz39retorike u kojima smo naizmjence bili Kserkso i Temistoklo, Oktavije iMarko Antonije, upravo su me opijale osjećao sam se kao Protej. One su menaučile da se naizmjence uživljavam u misli svakog čovjeka i da shvatimda svak odlučuje, živi i umire po svojim vlastitim zakonima. Još jepotresnije djelovalo na mene čitanje pjesama nisam siguran da otkrivanjeljubavi mora biti ljepše od otkrivanja poezije. Poezija me preobrazilaupoznavanje smrti neće me odvesti dalje u neki drugi svijet nego što meodveo stanoviti Vergilijev suton. Poslije sam još više zavolio Enijevusurovost, tako blisku svetim korijenima našeg roda, i Lukrecijevu mudrugorčinu, a Hesiodovu skromnu štedljivost zavolio sam više od Homerovevelikodušne izdašnosti. Osobito sam uživao u najzamršenijim inajmračnijim pjesnicima koji su mi tjerali um na najtežu gimnastiku, i uonim najnovijim i u onim najstarijim, u pjesnicima koji su mi utiralisasvim nove putove ili mi pomagali da ponovo pronađem zametene tragove.Ipak, u to sam doba posebice volio u pjesničkom umijeću ono što izravnopogađa ćutila. Horacijevu uglačanu kovinu, Ovidija i njegovu meku put.Skauro me dovodio do očaja uvjeravanjem da ću dovijeka ostati osrednjipjesnik, da mi nedostaje dara i mara. Dugo sam vjerovao da se ipakprevario još uvijek držim negdje pod ključem jednu ili dvije bilježniceljubavnih pjesama, ponajčešće spjevanih po uzoru na Katula. Ali sad miviše nije važno jesu li ti moji osobni pjesmotvori bezvrijedni ili nisu.Dovijeka ću biti zahvalan Skauru što me zarana uputio na učenje grčkoga.Bio sam još dijete kad sam prvi put pokušao ispisati na svojoj pločicislova tog nepoznatog alfabeta tako je započelo moje napuštanje zavičaja,moja velika putovanja, i spoznaja mogućnosti izbora isto tako svjesnog inesvjesnogkao i u ljubavi. Zavolio sam taj jezik zbog njegove gipkosti nalik nagipkost tijela u punoj snazi, zbog njegova bogata rječnika u kojem svakariječ potvrđuje izravnu i neizravnu vezu sa stvarnošću, i zbog toga štoje gotovo sve što su ljudi najljepše kazali rečeno na tom jeziku. Znam daima i drugih jezika, ali oni su okamenjeni ili se tek rađaju. Egipatskisu mi svećenici pokazivali svoje prastare simbole, koji su više znakovinego riječi, drevni pokušaji da se klasificiraju svijet i stvari,pogrebni jezik izumrla naroda. U Židovskom ustanku rabin Jošua doslovnomi je preveo neke tekstove napisane na jeziku tih sektaša opsjednutihsvojim bogom toliko da su zanemarili ljude. U vojsci sam se upoznao sjezikom keltskih pomoćnih jedinica, osobito se dobro sjećam nekihnjihovih pjesama... Ali barbarski dijalekti vrijede samo kao pričuva

ljudske riječi, i zbog onoga što će još svakako izraziti u budućnosti.Grčki jezik, naprotiv, ima već za sobom svoje riznice iskustva, ljudskogi državnog. Od jonskih tirana do atenskih demagoga, od čedne strogostiAgesilaja do razuzdanosti Dionizija ili Demetrija, od izdaje Demarata dovjernosti Filopona, sve ono što svaki od nas može pokušati da napakostisvojima bližnjima ili da im bude od koristi, već je bar jednom učiniojedan Grk. Isto je tako i s našim osobnim izborom od cinizma doidealizma, od Pironova skepticizma do Pitagorinih svetih snova, sva našaodbijanja i prihvaćanja, sve je to već jednom bilo naše vrline i porociimaju svoje grčke uzore. Ništa nije ravno po ljepoti latinskom zavjetnomili pogrebnom zapisu ono nekoliko riječi uklesanih u kamen sažimaju sbezličnom veličanstvenošću sve ono što svijet treba da zna o nama. Ja samna latinskom jeziku upravljao carstvom moj će epitaf biti na latinskomuklesan41na zidovima mog mauzoleja na obali Tibera, ali ja sam mislio i živio nagrčkom.Bilo mi je šesnaest godina kad sam se vratio s naukovanja u Sedmojlegiji, koja je u to doba bila utaborena na samim Pirenejima, u divljemkraju ovostrane Španjolske koja se znatno razlikuje od južnog dijelapoluotoka na kojem sam odrastao. Moj tutor ćelije Atijan držao je da ćebiti dobro da učenjem nadoknadim ono nekoliko mjeseci grubog života ibjesomučnog lova. Mudro je prihvatio Skaurov savjet da me pošalje u Atenuk sofistu Iseju, umnome čovjeku osobito obdarenom rijetkimimprovizatorskim duhom. Atena me otprve osvojila. Pomalo nespretan đak,mladac nepovjerljiv po naravi, prvi put je udahnuo onaj svježi zrak,iskusio one živahne razgovore, one šetnje u dugim rumenim večerima, onulakoću bez premca u raspravama i uživanjima. Naizmjence sam se i usporedobavio matematikom i umjetnošću imao sam priliku slušati i Leotikidovapredavanja iz medicine u Ateni. Svidjelo mi se liječničko zvanje duhmedicine ne razlikuje se bitno od duha u kojem sam nastojao obavljatisvoje carske poslove. Zagrijao sam se za tu znanost koja nam je odvišebliska da bi mogla biti pouzdana, onako podložna oduševljavanju izabludama, ali neprestano ispravljana doticajem s neposrednošću igolotinjom. Leotikid je imao posve pozitivistički pristup razradio jeizvanredan sustav liječenja fraktura. Uvečer smo šetali uz more taj sesvestrani čovjek zanimao za građu školjaka i za sastav morskog mulja.Nedostajala su mu pomagala za ispitivanja žalio je za laboratorijima idvoranama za seciranje u Aleksandrijskom muzeju, koji je pohađao u mladimdanima, žalio je za tamošnjim sukobima mišljenja i nadmetanjemdomišljatih umova. Onako hladna duha, naučio me pretpostavljati rije42cima predmete, ne vjerovati previše formulama i radije zapažati negosuditi. Taj me opori Grk naučio metodi.Unatoč legendama koje kruže o meni, ja nisam previše mario za mladost, aponajmanje za svoju vlastitu. Kad se nepristrano razmotri, ta tolikohvaljena mladost ponajčešće me se doimlje kao grubo istesana i uobličenadob, kao razdoblje mutno i bezoblično, neuhvatljivo i krhko. Razumije sesamo po sebi da za ovo pravilo znam stanovit broj divnih iznimaka,dvijetri čak i prekrasne, a među njima si ti, Marko, najčistija. Sto semene osobno tiče, ja sam sa dvadeset godina bio gotovo isti ovakav kakavsam danas, samo što sam bio nepostojan. Nije sve u meni bilo loše, ali jemoglo biti loše ono dobro i najbolje potpomagalo je i ono najgore.Pocrvenim kad se sjetim kako sam slabo poznavao svijet, a mislio sam da

ga poznajem, kako sam bio nestrpljiv, kako sam bio lakoumno ambiciozan iprostački lakom. Da priznam? Usred života koji sam provodio u učenju uAteni i u kojem sam se umjereno odavao i užicima, žalio sam, ne toliko zasamim Rimom, koliko za onom atmosferom u kojoj se neprestano sklapaju irazvrgavaju svjetski poslovi, gdje se čuje škripa kolotura i zupčanika umašineriji vlasti. Domicijanova je vladavina bila na izdisaju. Moj rođakTrajan, koji se proslavio na granicama na Rajni, bivao je sve omiljenijivelikan i španjolsko je pleme hvatalo korijen u Rimu. Prema tom svijetuneposredne akcije činilo mi se da moja voljena grčka provincija drijema uprašini ustajalih ideja. Politička pasivnost Helena doimala me se kaoprilično jeftin oblik odricanja. Moja žudnja za vlašću, za novcem, kojije u nas često početni oblik vlasti, i za slavom da ovim lijepim imenomnazovem ono naše nestrpljenje da čujemo kako seo nama lijepo govori, bijahu neprijeporni. S tim se nejasno miješao iosjećaj da je Rim, u mnogo čemu inferioran, ipak superioran u poznavanjusvjetskih poslova koje iziskuje od svojih građana, bar od onih kojipripadaju senatskom ili viteškom redu. U tome sam tako daleko dotjerao temi se činilo da bi me i najobičnija rasprava o uvozu egipatskog žitabolje poučila o državi nego sva Platonova Republika. Još prije nekolikogodina, kao mlad Rimljanin prekaljen vojnom stegom, vjerovao sam da boljeod svojih profesora razumijem Leonidine vojnike i Pindarove atlete.Napustio sam suhu i zlaćanu Atenu1 vratio se u grad u kojem se ljudi, zakukuljeni i umotani u teške toge,bore s veljačkim vjetrom, u kojem su raskoš i raspuštenost bez draži, aligdje i najneznatnija odluka utječe na sudbinu jednog dijela svijeta, igdje će mladi i pohlepni provincijalac, koji nije previše tupoglav,vjerujući da slijedi samo svoje prilično prostačke težnje, malopomalo ihgubiti kako ih bude ostvarivao, i naučiti se nadmetati s ljudima istvarima, zapovijedati i, što je na kraju možda ipak malo važnije,služiti.Nije sve bilo lijepo u tom dolasku na vlast čestite srednje klase koja seučvrstila u očekivanju promjene režima političko poštenje odnijelo jeprevagu zahvaljujući prilično sumnjivim lukavštinama. Predajućimalopomalo svu upravu u ruke svojih štićenika, Senat je stezao obruč okoiznemoglog Domicijana. Možda se novi ljudi, za koje sam bio vezanrodbinskim vezama, i nisu mnogo razlikovali od onih na čije su mjestodošli. Dakako da nisu bili toliko okaljani vlašću. Rođaci i nećaci izprovincije očekivali su u najmanju ruku niže položaje, a još se od njihtražilo i da pošteno obavljaju svoj posao. I ja sam dobio položajimenovan sam za člana suda za sporove iz nasljeđa. S tog skromnogpoložajapratio sam posljednje epizode dvoboja na život i smrt između Domicijana iRima. Car je izgubio oslonac u gradu u kojem se još održavao na vlastisamo smaknućima što su ubrzavala njegov kraj. Sva se vojska urotilaprotiv njega. Nisam se baš razumio u taj okršaj, kobniji i od okršaja uareni prema tiraninu stjeranom u škripac osjećao sam tek pomalo uznositprezir učenika filozofa. Slušajući Atijanove pametne savjete, radio samsvoj posao ne miješajući se u politiku.Ta godina rada nije se mnogo razlikovala od godina učenja. Pravo nisampoznavao, ali sam imao sreću što mi je kolega na sudu bio NeracijePrisko, koji je pristao da me poučava i koji mi je sve do svoje smrtiostao pravni savjetnik i prijatelj. Bio je od onih ljudi, vrlo rijetkih,

koji su, poznajući svoju struku do u tančine, promatrajući je tako rećiiznutra i s gledišta nedostupna laicima, sačuvali ipak smisao za njezinurelativnu vrijednost u općem poretku stvari, pa je mjere ljudskimmjerilima. Bolje upućen od svih svojih suvremenika u primjenu zakona,nikad nije prezao od korisnih novina. Upravo njemu imam zahvaliti što samposlije uspio provesti neke reforme. Nametali su mi se i drugi poslovi.Zadržao sam svoj provincijski akcent moj prvi govor na sudu izazvao jeburu smijeha. Dobro mi je došlo druženje s glumcima, nad čim se mojaobitelj sablažnjavala satovi dikcije bili su mi za dugih mjeseci najtežaali i najugodnija zadaća, i najbolje čuvana tajna u mom životu. U tim mije teškim godinama čak i razvrat služio učenju nastojao sam seprilagoditi ponašanju rimske zlatne mladeži, ali nikad nisam u tompotpuno uspio. Iz kukavičluka svojstvenog toj dobi, čiju sam tjelesnusmionost trošio na drugoj strani, samo sam se donekle uzdao u sebe.Nadajući45HBse da nalikujem na druge, otupljivao sam ili izoštravao svoju narav.Nisu me voljeli. Nije, uostalom, ni bilo razloga da me vole. Neke mojeznačajke, primjerice sklonost umjetnosti, koja se u atenskog đaka nije nizapažala, i koja će u cara biti manjeviše prihvaćena, smetale su ljudekod časnika ili suca na početku karijere. Moj je helenizam izazivaopodsmijeh, pogotovo što sam ga naizmjence nevjesto isticao ili prikrivao.U Senatu su me nazivali grčkim đakom. Oko mene se počela stvaratilegenda, taj svjetlucavi i čudnovati odsjaj sazdan isto toliko od našihdjela koliko i od onoga što puk misli o nama. Besramni žalitelji slali sumi svoje žene kad su čuli za moju avanturu sa ženom nekog senatora, ilisvoje sinove kad sam se glupo razmetao svojom strašću prema nekom mladompantomimičaru. Uživao sam zbunjivati te ljude svojom ravnodušnošću.Najbjedniji su ipak bili oni koji su me nastojali predobiti za selupetanjem o književnosti. Tehnika koju sam razradio na tim skromnimpoložajima dobro mi je došla poslije, pri carskim audijencijama. Svakomese za kratkotrajne audijencije posve predati, izbrisati sav ostalisvijet, kao da nitko drugi ne postoji u tom trenutku do taj bankar, tajveteran, ta udovica, pokloniti tim, toliko različitim osobama, iako,naravno, zatvorenim u skučene granice svoje vrste, svu onu uglađenupozornost koju inače čovjek u svojim najboljim časovima poklanja samsebi, i gledati ih kako gotovo neizbježno koriste tu prednost da se nadmukao žabe u onoj basni, na kraju ozbiljno posvetiti nekoliko trenutakarazmišljanju o njihovu problemu ili poslu. I opet je to kao u liječnika.Tako sam otkrivao užasne stare mržnje, gubu laži. Muževi protiv žena,očevi protiv djece, pobočni nasljednici protiv cijelog svijeta tome nijemoglo odoljeti ono malopoštovanja što sam ga još osjećao prema instituciji obitelji.Ne prezirem ja ljude. Kad bih ih prezirao, ne bih imao prava, pa nirazloga, da nastojim njima vladati. Znam da su tašti, neuki, lakomi,zabrinuti, spremni gotovo na sve da bi uspjeli, da bi se proslavili, čaki u svojim očima, ili naprosto da ne bi patili. Znam da sam i ja kao oni,bar na mahove, ili da sam mogao biti takav. Razlike koje zapažam izmeđusebe i drugih previše su neznatne da bi nešto značile u ukupnom zbroju.Stoga se trsim da mi držanje bude isto tako daleko od hladne nadmoćnostifilozofa koliko i od cezarske bahatosti. Ni najmračniji ljudi nisu beztračka svjetlosti taj ubojica, recimo, dobro svira frulu, taj nadstojnik

što bičem para leđa robovima možda je dobar sin taj idiot možda bipodijelio sa mnom svoju posljednju koricu kruha. Malo ih je od kojihčovjek ne bi mogao ponešto naučiti. Naša je velika zabluda što pokušavamoizvući od svakog ponaosob vrline kojih on nema, i što se ne trudimorazvijati u njega one koje ima. Ovdje bih, na iznalaženje tih djelomičnihvrlina, primijenio ono što sam već prije rekao, u osjetilnom smislu, oiznalaženju ljepote. Poznavao sam stvorenja kudikamo plemenitija isavršenija od sebe, kao što je tvoj otac Antonin družio sam se s mnogimjunacima, pa i s nekim mudracima. U većine sam ljudi nalazio premalopostojanosti u dobru, ali ništa više ni u zlu. Njihovo nepovjerenje,njihova manjeviše neprijateljska ravnodušnost, gubila se gotovo prebrzo,gotovo stidljivo, suviše se lako pretvarala u zahvalnost, u poštovanje,što uostalom nije zacijelo bilo nimalo trajnije. čak se i njihovasebičnost mogla okrenuti na nešto korisno. Uvijek se čudim što me takomalo ljudi mrzilo imao sam svega dvatri smrtna neprijatelja, koje sam,kao i47Httjjjuvijek, bar djelomice zaslužio. Bilo ih je i koji su me voljeli. Oni sumi dali mnogo više nego što sam imao pravo od njih zahtijevati, pa čak iočekivati, svoju smrt, a gdjekad i život. A bog kojeg nose u sebi čestose otkriva na samrti.Samo se u nečemu osjećam superioran većini ljudi ipak sam, sve u svemu,slobodniji a ujedno i podložniji nego što se oni usuđuju biti. Gotovonitko od njih nije svjestan svoje prave slobode ni svoje pravepodložnosti. Proklinju svoje okove, a kadšto bi se reklo i da se ponosenjima. S druge strane, vrijeme im prolazi u pustoj dokolici ne znaju samisebi napraviti ni najlakši jaram. Ja sam pak tražio slobodu više no moć,a moć samo zato što ona pokatkad omogućuje slobodu. Mene nije zanimalafilozofija slobodna čovjeka dosadni su mi svi oni koji se time bave, negotehnika tražio sam onu sponu koja povezuje našu volju sa sudbinom, gdjestega pomaže prirodi umjesto da je obuzdava. Nemoj misliti da je riječ ovolji stoika, čiju moć ti preuveličavaš, ni o ne znam kakvom apstraktnomizboru ili odbacivanju koji prkose prilikama ovog našeg svijeta, potpunogi trajnog, sačinjenog od predmeta i tjelesa. Sanjao sam o skrivenijemprihvaćanju ili o podatnijoj dobroj volji. Život mi je bio konj čijim sepokretima prepuštamo, ali tek pošto smo ga ukrotili najbolje kako smoznali i umjeli. Sve je zapravo odluka uma, ali polagana, ali neosjetna,koja povlači za sobom i tijelo. Nastojao sam malopomalo dosegnuti onogotovo čisto stanje slobode, ili podložnosti. U tome mi je gimnastikabila od pomoći, a nije mi ni dijalektika bila naodmet. Ponajprije samtražio običnu slobodu odmora, slobodne trenutke. Njih ima u svakomsređenom životu, a tko ih ne zna sebi stvoriti, ne zna ni živjeti. Išaosam još i dalje zamišljao sam slobodu simul48tanosti u kojoj bi bile moguće u isti mah dvije radnje, dva stanja.Naučio sam, primjerice, po uzoru na Cezara, da istodobno diktiram višetekstova, da govorim a da ne prestanem čitati. Otkrio sam način života ukojem sam mogao savršeno obaviti i najteži zadatak a da nisam dao sve odsebe. Da ti pravo kažem, ponekad sam se usudio čak i poduhvatiti daizbrišem i pojam fizičkog umora. Drugi put sam pak nastojao steći slobodumetodom alternacije cilj mi je bio da osjećaje, ideje, radnje mogu usvakom času prekinuti pa ih poslije opet nastaviti. Izvjesnost da ih moguodagnati od sebe ili ih ponovo dozvati kao robove, oduzimala im je svaku

mogućnost da me tiraniziraju, a mene oslobađala svakog osjećajapodložnosti. Otišao sam i dalje pa sam cijeli dan rasporedio oko svojenajdraže zamisli koju nisam uopće napuštao. Sve što me je moglo od njeodvratiti ili obeshrabriti, planovi i poslovi druge vrste, beznačajneriječi, tisuće svakidašnjih nezgoda, obavijalo se oko nje kao vinova lozaoko stupa. Drugi put sam, naprotiv, cjepkao sve unedogled svaku misao,svaku činjenicu lomio sam i dijelio na velik broj sitnijih misli ičinjenica, koje sam tako mogao lakše držati na okupu. Odluke koje je biloteško donijeti mrvio sam u prah sićušnih odluka koje sam usvajao jednu pojednu, vezao jednu za drugu, pa su mi na taj način bivale neizbježne ilake.Ipak sam se najviše pozabavio slobodom pristajanja, najtežom od sviju.Htio sam iskoristiti svaku situaciju u kojoj sam se našao najbolje štomogu u godinama ovisnosti, moja je podložnost gubila ono što je u njojbilo gorko ili čak nedostajalo kad bih je shvatio kao korisnu vježbu.Birao sam ono što sam imao, samo što sam prisiljavao sebe da toposjedujem u cijelosti i da uživam u tome koliko mogu. I najmučnije samposlove obavljao49bez po muke pod uvjetom da ih zavolim. čim bi me nešto odbijalo,nastojao sam to proučiti, vješto sam se trudio da izvučem odatle nekirazlog da se radujem. Kad bih naišao na nešto nepredviđeno ili gotovoočajno, na neku zasjedu ili oluju na moru, poduzeo bih sve mjere potrebneza sigurnost drugih, a onda bih pokušao prihvatiti taj slučaj kao neštošto mi je dobro došlo, uživati u onome što mi je nenadano donio, pa su seta zasjeda ili oluja bezbolno uklapale u moje planove ili snove. čak i unajvećoj nesreći dočekao bih trenutak kad bi mi iscrpljenost oduzelanešto od te strahote, ili kad bih je prihvatio pristajući da na njupristanem. Ako ikad budem morao podnijeti mučenje, a bolest će se svakakopobrinuti da me podvrgne mukama, nisam siguran da ću moći dugo bitiravnodušan kao Trazeja, ali ću se bar znati pomiriti sa svojim jaucima.Na taj način, s mješavinom suzdržanosti i smionosti, brižno usklađenepodložnosti i pobune, krajnjih zahtjeva i razumnih ustupaka, naposljetkusam prihvatio sama sebe.Da je moj život u Rimu još dulje potrajao, jamačno bi me bio ogorčio,iskvario ili istrošio. Spasio me povratak u vojsku. I vojska ima svojekompromise, samo što su oni jednostavniji. Odlazak u vojsku značio jeputovanje, pa sam se ushićeno otisnuo na put. Promaknut sam u tribunaDruge Legije Pomoćnice. Proveo sam nekoliko mjeseci kišovite jeseni naobalama gornjeg Dunava bez ikakvog drugog društva osim jedne nedavnoobjavljene Plutarhove knjige. U studenom sam premješten u Petu LegijuMakedonsku koja je u to doba pa i sad bila utaborena na ušću iste rijekena granicama Donje Mezije. Snijeg je bio zameo ceste pa nisam mogaoputovati kopnom. Ukrcao sam se na brod u Puli. Jedva sam našao vremena dausput ponovo svratim u Atenu, u kojoj ću poslije još dugo boraviti.Vijest o ubojstvu Domicijana, objavljena nekoliko dana nakon mog dolaskau tabor, nikog nije iznenadila a sve je obradovala. Uskoro je Nervaadoptirao Trajana. Zbog poodmakle dobi novog vladara bilo je samo pitanjemjeseci kad će prenijeti vlast na svog nasljednika. Osvajačka politika ukoju se znalo da će moj rođak uvući Rim, pregrupiranje snaga koje jezapočelo, postupno pooštravanje discipline, sve je to držalo vojsku ustanju uzbuđenosti i iščekivanja. Te dunavske legije funkcionirale su51precizno kao dobro podmazan stroj nisu bile ni najmanje nalik na one

uspavane garnizone koje sam upoznao u Španjolskoj. Što je bilo jošvažnije, pozornost vojske nije više bila usredotočena na dvorske svađenego se prenijela na vanjske poslove carstva. Naše se postrojbe nisu višesvodile na bandu liktora spremnih da svakom kliču ili da svakog zakolju.Najpametniji su se časnici trsili da proniknu u opći plan reorganizacijau kojima sudjeluju, da predvide budućnost, ne samo svoju osobnu.Uostalom, na račun zbivanja u toj prvoj fazi promjena iznosili su podostašaljivih primjedaba, a uvečer bi išarali stolove strateškim planovimaisto toliko proizvoljnim koliko i besmislenim. Rimsko rodoljublje,nepokolebljiva vjera u blagodati naše vlasti i misiju Rima da vladanarodima, zadobivali su u tih profesionalaca brutalne oblike na kojenisam bio navikao. Na granicama, gdje je upravo bila potrebna vještina,bar u tom trenutku, da se pomirimo s nekim nomadskim poglavicama, vojnicisu potpuno potisnuli državnike. Tlaka i rekvizicija u naturi stvarale suprilike za kojekakve zloupotrebe koje nisu nikog iznenađivale.Zahvaljujući stalnim podjelama među barbarima, situacija je nasjeveroistoku bila, općenito uzevši, povoljna da povoljnija nije moglabiti. Dvojim da se imalo popravila ratovima koji su slijedili. Graničniincidenti nisu nam nanosili velike gubitke, a uznemirivali su nas samozato što nisu prestajali. Valja priznati da je ta vječna budnost barpodržavala vojni duh. Ipak, bio sam uvjeren da bi se uz neke manjetroškove i malo veće umne napore mogle pokoriti neke poglavice, a da smose s drugima mogli pomiriti. Stoga sam nakanio posvetiti se ovom potonjemcilju za koji nitko nije mario.Na to me gonila i moja sklonost egzotici volio sam posjećivati barbare.Ona velika zemlja što ležiizmeđu ušća Dunava i ušća Boristena, trokut u kojem sam najmanje dvijestranice obišao, spada među najzačudnije krajeve na svijetu, barem zanas, ljude rođene na obalama Sredozemnog mora, navikle na čiste i suhejužne krajolike, na brežuljke i poluotoke. Ondje mi se događalo da seklanjam božici Zemlji, kao što se mi ovdje klanjamo bogu Rimu. Ne mislimtoliko na božicu Ceres koliko na jednu još drevniju božicu, iz vremenakad još nije bilo žetve. Naša zemlja, grčka ili latinska, koja se posvudaoslanja na kostur od stijena, ima čistu eleganciju muškog tijela. Skitskapak zemlja ima ono pomalo teško obilje tijela izvaljene žene. Ravnica sezavršava tek na nebu. Neprestano sam se divio čudesnim rijekama onagolema zemlja bila je za njih tek padina i korito. Naše su rijeke kratke,nikad nismo daleko od izvora. Ali golemi tok koji se ondje završavazapletenim ušćem nosi sa sobom mulj nepoznata kontinenta i lednenapučenih krajeva. Studen na nekoj visoravni u Španjolskoj ne zaostajeni za kojom drugom, ali sam se sad prvi put suočio s pravom zimom, kojase u nas javlja manjeviše nakratko, a ondje traje mjesece i mjeseceštoviše, čovjek naslućuje da je dalje na sjeveru trajna, bez početka isvršetka. One večeri kad sam stigao u tabor, Dunav je bio golema cesta odrumena leda, zatim od modrog, izbrazdana tragovima unutarnjih struja,dubokih poput kolotečina. Štitili smo se od studeni krznom. Prisutnosttog bezličnog neprijatelja, gotovo apstraktnog, izazivala je neopisivzanos, osjećanje povećane snage. Borili smo se da sačuvamo tjelesnutoplinu kao što se drugdje borimo da sačuvamo hrabrost. Bilo je dana kadbi snijeg izravnao neravnine u stepi, koje su se i inače jedva zapažalejahalj smo uzagrepce u svijetu čista prostora i čistih atoma. Studen jenajobičnijim i najmekšim stvarima

53pridavala prozirnost a u isti mah i nebesku krutost. Svaka se slomljenatrska pretvarala u kristalnu frulu. Moj kavkaski vodič Asar probijao jeuvečer led da napoji konje. Uostalom, te su nam životinje bilenajkorisnije dodirne točke s barbarima u pogađanju i beskrajnimrazgovorima o njima stvarala se neka vrsta prijateljstva i uzajamnopoštovanje zbog konjaničkih pothvata. Uvečer, logorske su vatreosvjetljavale izvanredne skokove vitkih plesača i njihove čudnovatezlatne narukvice.Koliko mi se puta u proljeće događalo, kad bi mi otapanje snijegadopustilo da se odvažim zaci dublje u unutrašnjost zemlje, da za sobomostavim južni obzor što zatvara poznata mora i otoke, i zapadni obzorgdje negdje daleko sunce zalazi nad Rimom, te sam pomišljao da prodremjoš dublje u te stepe ili dalje od gorskog vijenca na Kavkazu, na sjeverili do kraja Azije. Kakvo bih podneblje, kakvu faunu, kakve ljudske raseotkrio, kakva carstva, nama nepoznata, kao što ni oni za nas ne znaju,ili nas poznaju samo po nekoj vrsti robe koju prevozi dug lanac trgovaca,robe u njih tako rijetke kao što je u nas rijedak indijski papar ilijantar s Baltika? U Odesi mi je neki trgovac što se vraćao sdugogodišnjeg putovanja darovao jedan zeleni dragulj, poluproziran, svetustvar, čini se, u golemu kraljevstvu do čijih je granica bio dopro, aličije običaje i bogove nije, u svojoj zaokupljenosti profitom, ni zapazio.Taj čudni dragulj dojmio me se kao kamen što je pao s neba, meteor iznekog drugog svijeta. Mi još slabo poznajemo konfiguraciju svijeta. Nijemi jasno kako se čovjek može pomiriti s tim neznanjem. Zavidim onima kojiće uspjeti prevaliti put od dvije stotine i pedeset grčkih stadija kojeje tako točno izračunao Erastoten i koji će na kraju puta stići opet doistog mjesta. Razmišljaosam o tome kako bi bilo da jednostavno odlučim ići sve dalje i dalje,stazom koja je već zamijenila naše ceste. Poigravao sam se tom mišlju...Ostati sam, bez igdje ičega, bez ugleda, bez svetih blagodati našekulture, naći se medu sasvim nepoznatim ljudima i usred novihopasnosti... Dakako da je to bio puki san, i to najkraći od mojih snova.Ta sloboda koju sam izmislio postojala je samo u daljini uskoro bihobnovio sve ono čega sam se odrekao. Štoviše, posvuda bih bio samoRimljanin daleko od Rima. Za Grad sam bio vezan nekom vrstom pupčanevrpce. Možda sam se u to doba, kao tribun, osjećao još tješnje vezan sacarstvom nego što sam sada kao car, iz istog onog razloga iz kojeg ručnizglob nije toliko slobodan koliko mozak. Pa ipak, taj čudovišni san, odkojeg bi se bili zgrozili naši preci, mudro ograničeni na teritorij svogaLacija, ja sam sanjao, a zbog toga što sam ga načas usnio, razlikovat ćuse dovijeka od njih.55Trajan je bio na čelu postrojba u Donjoj Germaniji. Dunavska me armijaposlala da novom carskom nasljedniku prenesem čestitke. Nalazio sam se natri dana marša od Kolonije Agripine Koln, usred Galije, kad je navečernjem bivaku objavljena Nervina smrt. Nisam mogao odoljeti napasti dapreduhitrim carsku poštu i osobno priopćim svom rođaku vijest o njegovupreuzimanju vlasti. Odjurio sam u galopu ne zadržavajući se usput nigdjedo u Auguste Treveroruma Trier gdje je moj zet Servijan bio guverner.Večerao sam s njim. Njegova prazna glava bila je puna imperijalne magle.Taj podmukli čovjek koji je gledao kako da mi naudi, ili da me barspriječi da omilim, naumio je da me pretekne po svom osobnom glasniku.Nakon dva sata napali su me kod gaza na rijeci napadači su ranili mog

služaka i ubili nam konje. Ipak smo uspjeli uhvatiti jednog od napadača,bivšeg roba mog zeta, koji nam je sve priznao. Servijan je morao shvatitida nije lako spriječiti čovjeka koji je nakanio poštopoto nastaviti put,osim ako se ne pribjegne ubojstvu, pred kojim je njegov kukavičluk ipakustuknuo. Morao sam prevaliti pješice još oko dvanaest milja prije negošto sam sreo seljaka koji mi je prodao svog konja. Stigao sam još istevečeri u Agripinu za nekoliko dužina konja ispred glasnikasvoga zeta. Ova mi je avantura uspjela. Zbog toga me vojska vrlo lijepoprimila. Car me zadržao uza se kao tribuna Druge Legije Vjerne.Posve je mirno primio vijest o svom stupanju na prijestolje. Poodavno jeto očekivao pa nije morao mijenjati planove. Ostao je onakav kakav jeoduvijek bio i kakav će ostati do smrti, vojni zapovjednik prednost mu jebila u tome što je, zahvaljujući posve vojnom shvaćanju discipline,stekao predodžbu o tome što je red u državi. Sve se oko toga vrtjelo, baru početku, čak i ratni planovi i osvajački ciljevi. Imperatorvojnik, alinipošto vojnikimperator. Ništa se nije promijenilo u njegovu načinuživota njegova skromnost nije ostavljala mjesta prenemaganju niuznositosti. Dok se vojska veselila, on je svoju novu dužnost prihvatiokao dio svoga svagdašnjeg posla i prostodušno izražavao svojezadovoljstvo pred bliskim ljudima.Ja mu nisam ulijevao mnogo povjerenja. Bio mi je rođak, dvadeset četirigodine stariji od mene, i nakon smrti mog oca jedan od mojih tutora. Uizvršavanju svojih rodbinskih obveza iskazivao je provincijsku ozbiljnostbio je spreman učiniti i više nego što je moguće za moje napredovanje uslužbi ako se pokažem dostojan njegova povjerenja, a ako se pokažemnesposoban, postupati sa mnom strože nego i s kim drugim. Prema mojim jemladenačkim ludorijama osjećao ogorčenje koje nije bilo potpunoneopravdano, ali na kakvo se obično nailazi samo u obitelji uostalom,mnogo su ga više sablažnjivali moji dugovi nego ispadi. Neke su ga drugemoje značajke uznemirivale kako je bio prilično neobrazovan, osjećao jedirljivo poštovanje spram filozofa i ljudi od pera, ali jedno je divitise izdaleka velikim filozofima, a nešto sasvim drugo imati uza se mladačasnika koji se previše zanima za književnost. Ne57poznajući dobro moja načela, moja suzdržavanja i kočnice, mislio je dami sve to nedostaje i da se ne znam svladavati. Ipak, nikad nisamzanemarivao svoje dužnosti. Tješio ga je moj ugled dobra časnika, ali jasam za njega bio samo mladi i nadobudni tribun kojeg treba strogonadzirati.Umalo da me nije upropastila jedna nezgoda u privatnom životu. Osvojilome jedno lijepo lice. Strastveno sam se zbližio s jednim mladićem koji jei imperatoru zapeo za oko. Bijaše to opasna avantura, pa sam baš zato iuživao u njoj. Neki Gal, Trajanov tajnik, koji je već poodavno bio staviosebi u zadaću da ga izvješćuje o mojim dugovima, odao nas je caru. Car sesilno ražestio bili su to za mene teški časovi. Neki prijatelji, međunjima i ćelije Atijan, činili su sve što su mogli da ga spriječe daostane pri toj svojoj prilično smiješnoj tvrdoglavoj kivnosti. Napokon jepopustio pred njihovim molbama. Sama pomirba, u prvi mah priličnoneiskrena s obje strane, bila je za me veće poniženje od prethodnihgnjevnih scena. Priznajem da mi je taj Gal omrznuo preko svake mjere.Mnogo godina nakon toga, kad je bio osuđen zbog krivotvorenja javnihspisa, uživao sam u svojoj osveti.Prvi pohod na Dakiju uslijedio je iduće godine. I po svojim sklonostima i

iz političkih razloga, oduvijek sam bio protiv rata, ali bio bih neštoviše ili manje od čovjeka da me ti Trajanovi veliki pothvati nisu opili.Gledane u cijelosti i s distance, te ratne godine spadaju u mojenajsretnije godine. Početak je bio težak, ili mi se bar činilo da jetežak. Isprva sam bio na nižim položajima jer nisam bio još zadobioposvemašnju Trajanovu naklonost. Ali poznavao sam našu zemlju i znao samda sam koristan. Gotovo nesvjesno, iz zime u zimu, iz tabora u tabor, izbitke u bitku, osjećao sam kako u menirastu zamjerke Trajanovoj politici. U to vrijeme nije mi bila ni dužnostni pravo da javno iznosim te zamjerke. Uostalom, nitko me ne bi nisaslušao. Bio sam manjeviše po strani, na petom ili desetom rangu, alisam zato još bolje poznavao svoje jedinice, živio sam s njima. Još samuživao stanovitu slobodu akcije, ili bolje reći stanovitu ravnodušnostprema samoj akciji, koju čovjek teško može sebi priuštiti kad jednom dođena vlast i kad je prevalio tridesetu. Imao sam svoje prednosti volio samtu našu oporu zemlju, strastveno sam bio vezan za sve dragovoljne,uostalom samo povremene, oblike odricanja i stege. Možda jedini odčasnika nisam žalio za Rimom. Što su dulje trajale ratne godine u blatu isnijegu, to su više do izražaja dolazile moje mogućnosti.Proživio sam tako jedno čitavo doba izvanrednog zanosa, zahvaljujućidijelom maloj skupini nižih časnika oko sebe koji su donijeli sa sobom izazijskih garnizona priče o čudnovatim bogovima. Kult Mitre, koji ondanije bio toliko rasprostranjen koliko nakon naših pohoda na Parte,osvojio me zakratko svojim zahtjevima strogog asketizma koji do krajanapinje luk volje svojom opsjednutošću smrću, željezom i krvlju, i kojije uzdizao surovost našeg vojničkog života na viši stupanj tumačenjasvijeta. Ništa nije moglo biti oprečnije pogledima na rat od pogleda kojesam počeo stjecati, ali oni barbarski obredi što stvaraju međusudionicima spone na život i smrt, laskali su najskrovitijim snovimajednog mladog čovjeka koji nema strpljenja sa sadašnjošću i nije načistos budućnošću, pa je samim time otvoren bogovima. Primili su me u svojekolo u nekoj kuli od drva i trske, na obali Dunava, a svjedok mi je bioMarcije Turbo, moj ratni drug. Sjećam se kako pod težinom bika u samrtnimmukama umalo da nije pukao rešetkasti pod ispod kojeg sam stajao59da me poškropi krv. Poslije sam razmišljao o opasnostima kojima ovakvagotovo tajna društva izvrgavaju državu pod slabim vladarom, pa sam nakraju poduzeo protiv njih oštre mjere, ali priznajem da njihovi članovistječu pred neprijateljem gotovo božansku snagu. Svaki je od nas vjerovaoda je nadišao uska ograničenja svoje ljudske sudbine, osjećao seistodobno kao on sam i kao neprijatelj, udružen s bogom za koga mu višenije bilo jasno da li u liku životinje umire ili u ljudskom liku ubija.Ti čudnovati snovi, kojih se danas ponekad grozim, nisu se, uostalom,mnogo razlikovali od Heraklitovih teorija o istovjetnosti strijele icilja. Tad su mi pomagali da lakše podnosim život. Pobjeda i poraz bijahuizmiješani, stopljeni, različite zrake istog sunčanog dana. One dačanskepješake koje sam gazio kopitima svoga konja, one sarmatske konjanikepobijene poslije u borbi prsa o prsa dok su nam se propeti konji ujedaliza grudi, pobjeđivao sam još lakše zato što sam se poistovjećivao snjima. Ostavljeno na bojištu, razodjeveno, moje se tijelo ne bi mnogorazlikovalo od njihovih. Bol od posljednjeg udarca mačem bio bi isti.Priznajem ti ovdje ove neobične misli koje spadaju u one mojenajskrovitije, i čudnu opijenost koju nisam nikad više doživio u tom

istom obliku.Stanovit broj uspješnih pothvata koji bi možda bili prošli nezapaženi daih je izveo običan vojnik, pribavio mi je u Rimu ugled a u vojscisvojevrsnu slavu. Doduše, većina je tih mojih navodnih podviga bilo samonepotrebno junačenje. Danas u njima otkrivam, pomalo posramljeno,izmiješanu sa zanosom o kojem sam maloprije govorio, svoju nedostojnuželju da se svidim poštopoto i da privučem pozornost. Tako sam jednogjesenskog dana prešao na konju Dunav nabujao od kiša, pod teškom spre60mom batavskih vojnika. U tom je vojnom pothvatu, ako je to uopće biopothvat, moj konj imao više zasluga od mene. Ali to me razdoblje junačkihludorija naučilo da bolje razlikujem razne vrste hrabrosti. Ona kojunajviše cijenim jest ledena, ravnodušna, bez ikakvog fizičkog uzbuđenja,hladnokrvna kao što je božanska bezbrižnost. Ne uobražavam sebi da sam jeikad stekao. Oponašanje hrabrosti kojim sam se poslije služio bijaše, umojim najgorim danima, tek cinični nehaj za život, a u najboljim tekosjećaj dužnosti kojeg sam se grčevito držao. Ali ubrzo, čim bih sesuočio s opasnošću, cinizam ili osjećaj dužnosti ustupali su mjestomahnitoj neustrašivosti, nekakvu čudnom orgazmu čovjeka sjedinjenog sasvojim usudom. U tadašnjim mojim godinama, bijah neprestano opijen tomsmionošću. čovjek opijen životom ne misli na smrt ona ne postoji, on jeporiče svakom svojom gestom. Ako ga snađe smrt, vjerojatno je nije nisvjestan ona je za nj tek udarac ili grč. Gorko se nasmiješim kadpomislim kako sad od dvije misli uvijek jednu posvećujem svom kraju, baškao da je potrebno toliko cifranja da se ovo istrošeno tijelo odluči zaono što je neminovno. U ono doba, naprotiv, mladić koji bi bio mnogoizgubio da nije poživio još koju godinu, vedro je svakog dana stavljaoživot na kocku.Ne bi bilo teško ovo što sam upravo ispripovjedio iskititi kao pričuodviše načitana vojnika koji nastoji opravdati svoju ljubav premaknjigama. Ali takve pojednostavljene perspektive nisu točne. U meni sunaizmjence vladale razne osobe, ni jedna osobito dugo, ali svrgnutitiranin ubrzo bi opet preuzeo vlast. Tako je u meni živio savjestančasnik, fanatično discipliniran, koji je, međutim, sa svojim ljudima radodijelio ratna odricanja melankolik kojiTVje sanjao o bogovima ljubavnik spreman na sve za jedan trenutakvrtoglavice mladi i ponositi poručnik koji se povlači pod svoj šator,proučava svoje karte pri svjetlu svjetiljke i ne krije pred prijateljimaprezir prema načinu na koji se vlada u svijetu budući državnik. Alinemojmo zaboraviti ni na nedostojnog ulizicu koji je bio spreman da seopije za carskim stolom samo da bi se svidio ni na mlaca koji dozlabogasamouvjereno i s visoka rješava sva pitanja ni na ispraznog, duhovitogbrbljavca spremnog da za volju dobre šale izgubi dobra prijatelja ni navojnika koji mehanički precizno obavlja svoj prljavi gladijatorski posao.Spomenimo još i onu dokonu osobu, bez imena, bez svog mjesta u povijesti,ali koja je isto tako ja kao i sve druge, obična igračka okolnosti, niviše ni manje nego tijelo koje leži na svom poljskom krevetu, zanesenomirisom, zaokupljeno daškom vjetra, mutno svjesno nekakvog vječitogzujanja pčela. Ali malopomalo jedan došljak stupa na scenu, ravnateljkazališne družine, redatelj. Znao sam imena svojih glumaca, pripremao samim vjerodostojno stupanje na pozornicu i izlazak s nje, brisao samnepotrebne replike, i malopomalo sve više izbjegavao jeftine efekte. Nakraju sam naučio i da ne pretjerujem s monolozima. S vremenom su me moji

postupci zauzvrat oformili.Moji vojni uspjesi mogli su izazvati neprijateljstvo nekog čovjeka kojine bi bio tako velik kao Trajan. Ali hrabrost je bila jedini jezik kojije on odmah razumio i čije su mu riječi ulazile ravno u srce. Na kraju jevidio u meni svog pomoćnika, tako reći sina, i ništa od onoga što seposlije dogodilo nije nas moglo dokraja razdvojiti Što se mene tiče, nekesu se od zamjerki što su se rađale u meni na njegove nazore bar trenutnogubile, zaboravljale pred izvanrednom genijalnošću koju je iskazivao uvođenju vojske. Oduvijek sam volio gledati majstore na poslu. Car je usvom poslu imao vještu i sigurnu ruku kojoj nije bilo ravne. Dobio samzadaću da na čelu Minervine legije, najslavnije od sviju, uništimposljednja neprijateljska uporišta u kraju oko đerdapa. Pošto sam opkoliotvrđavu Sarmizegetuzu, ušao sam za carem u podzemnu dvoranu u kojoj su sesavjetnici kralja Decebala svi potrovali na svojoj posljednjoj gozbi. Carmi je zapovjedio da spalim onu čudnu gomilu mrtvaca. Iste večeri naobroncima bojnog polja natakao mi je na prst dijamantni prsten koji jebio dobio od Nerve i koji je ostao u neku ruku zalog nasljeđivanjuvlasti. Te sam noći zadovoljan usnuo.63Moja netom stečena popularnost proširila je za mog drugog boravka uRimu nešto od onog zanosa koji ću upoznati kasnije, u mnogo većoj mjeri,u svojim sretnim godinama. Trajan mi je dao dva milijuna sestercija da ihpodijelim puku, što, naravno, nije bilo dostatno, ali sam otada upravljaosvojom imovinom koja je bila znatna, pa nisam više imao novčanih briga.Izgubio sam dobrim dijelom svoj sramni strah da se neću svidjeti, Ožiljakna bradi poslužio mi je kao izgovor da pustim kratku bradu poput grčkihfilozofa. Unio sam u svoje odijevanje jednostavnost koju sam još povećaokad sam postao car nisam više nosio narukvice niti sam se mirisao.činjenica da je i ta jednostavnost bila poza nije bitna. Polako sam senavikavao na lišavanje radi lišavanja, i na onu opreku koju sam poslijezavolio između bogatstva zbirke dragulja i sakupljačevih golih ruku. Daostanem pri odijevanju, one godine kad sam služio kao narodni tribun,desila mi se jedna nezgoda koja je protumačena kao znamenje. Jednog dana,kad je trebalo da održim govor po groznom nevremenu, izgubio sam svojukišnu kabanicu od debele galske vune. Prisiljen da govor održim u togi, učijim se pregibima voda skupljala kao u žlijebu, neprestance sam prelaziorukom preko čela otirući kišu što mi je navirala na oči. Pre64hladjeti se u Rimu carska je povlastica jer car ne smije nikad, ma kakvebile vremenske prilike, nositi ništa više od toge od toga danapreprodavačica na uglu i prodavač lubenica vjerovali su u moju sretnuzvijezdu.često se govori o mladenačkim snovima, a prečesto se zaboravljajumladenački računi. I to su snovi, ništa pametniji od ostalih. Nisam ih jajedini pravio u to vrijeme rimskih svetkovina sva je vojska jurila započastima. Prilično sam se rado uživio u ulogu nadobudna mladića kojunikad nisam dugo igrao uvjerljivo i bez pomoći šaptača. Pristao samsavjesno obavljati najdosadniju dužnost kuratora senatskih akata znao samkoje će se službe poslije najviše cijeniti. Carev lakonski stil,izvanredan u vojsci, bijaše nedostatan za Rim carica, koja je imalasličan književni ukus mojemu, nagovorila ga je da mi dopusti da mu jasastavljam govore. To bijaše prva velika Plotinina usluga. Taj mi jeposao utoliko bolje išao od ruke što sam bio navikao na slične usluge. Uteško doba svoga naukovanja, često sam sastavljao senatorima bez ideja i

verbalne vještine harange, za koje bi oni na kraju povjerovali da su ihsami sročili. U tom svom radu za Trajana nalazio sam ono istozadovoljstvo što su mi ga u mladim danima pružale vježbe iz retorike. Doksam sjedio sam u svojoj sobi i iskušavao efekte govora pred zrcalom,osjećao sam se kao car. Zapravo sam se učio za cara. Smionosti za kojenisam vjerovao da sam sposoban postajale su mi lake čim ih je netko drugimorao izgovoriti. Upoznao sam carev jednostavan, neartikuliran i stoganejasan način mišljenja laskao sam sam sebi da ga poznajem bolje od samacara. Volio sam oponašati stil vojnog zapovjednika, slušati ga u Senatukako izgovara rečenice koje izgledaju tipične za njega, a ja sam ihnapisao. U nekim drugim prigodama, kad Trajan nije izlazio iz svoje sobe,povjeravao mi je dužnost da sam pročitam te govore koje nije čak ničitao, a moja dikcija, sad već besprijekorna, služila je na častlekcijama trageda Olimpa.Zahvaljujući tim gotovo tajnim uslugama, zbližio sam se sa carem i stekaočak i njegovo povjerenje, iako je u njemu i dalje tinjala ona njegovaodbojnost prema meni. Trenutačno je bila ustuknula pred užitkom što gaosjeća ostarjeli vladar kad vidi mladića svoje krvi kako započinjekarijeru, za koju pomalo naivno vjeruje da će samo biti nastavak njegove.To je oduševljenje možda baš zato onako naglo planulo na bojnom polju kodSarmizegetuze što se probilo kroz duboke slojeve nepovjerenja. I dandanasvjerujem da je u njemu bilo nešto više od neiskorjenjive odbojnostizasnovane na teško zaglađenim sporovima, na razlikama u naravi ili,naprosto, na duhovnim navikama čovjeka u poodmaklim godinama. Car nijenikako trpio podređene bez kojih ne može. On bi bio lakše prihvatio kodmene mješavinu revnosti i neurednosti u službi bio sam mu tako rećisumnjiv baš zato što sam bio tehnički besprijekoran. To se lijepo vidjelokad je carica poželjela da mi pomogne u karijeri dogovarajući mi ženidbus unukom njegova brata. On se odlučno usprotivio tom braku pozivajući sena moje pomanjkanje domaćinskih vrlina, na preveliku mladost djevojkekoja je tek šiparica, pa i na neke moje davne dugove. Ali carica sezainatila, a i ja sam se zagrijao za tu igru. Sabina u tim godinama nijebila bez draži. Taj brak, ublažen mojim gotovo stalnim izbivanjem, bio jeposlije za me takav izvor ogorčenja i briga da mi je sad čak teškoprisjetiti se kakav je to bio trijumf za ambicioznadvadesetosmogodišnjaka.Bio sam više no ikad član obitelji i manjeviše prisiljen da u njoj živim.Ali ništa mi u toj sredini nije bilo po volji, osim Plotinina lijepoglica. Nebrojeni španjolski rođaci iz provincije vječito su sjedili zacarskim stolom, baš kao što sam ih i poslije nalazio na večerama svoježene, za onih kratkih boravaka u Rimu. čak ne bih rekao ni da su umeđuvremenu ostarjeli, jer su mi svi ti ljudi još u ono doba izgledalikao stogodišnjaci. Iz njih je izbijala nekakva ustajala razumnost,nekakav užegli oprez. Car je gotovo sav svoj vijek proveo u ratovanjupoznavao je Rim kudikamo slabije nego ja. Pokazivao je mnogo dobre voljeda se okruži onim najboljim što Grad nudi, ili što su mu prikazivalitakvim. Službena okolina sastojala se od izvanredno pristojnih i čestitihljudi, ali pomalo trome kulture, čija prilično mlitava filozofija nijezadirala do same srži stvari. Nikad nisam osobito volio Plinijevuuštirkanu ljubaznost, a Tacitova uzvišena krutost kao da je skrivalasvjetonazor reakcionarna republikanca, neizmijenjena od Cezarove smrti. Aona nimalo službena okolina bila je dozlaboga prostačka, zbog čega

trenutačno nisam bio izvrgnut novim opasnostima. Ipak sam prema svim tim,tako različitim ljudima zadržao nužnu uljudnost. Prema jednima sam biosmjeran, prema drugima popustljiv, pa i prost kad je trebalo, vješt aline pretjerano. Prevrtljivost mi je dobro dolazila bio sam svestran izračuna, nepostojan iz užitka. Hodao sam po žici. Dobro bi mi bile došlelekcije ne samo od glumaca nego i od akrobata.tiU to su mi doba prigovarali zbog preljuba s nekim patricijkama. Dvijetriod tih toliko kritiziranih veza potrajale su gotovo do samog početka mogprincipata. Iako je Rim prilično sklon razvratu, nikad nije odobravaoljubakanja svojih vladara. Iskusili su to na svojoj koži Marko Antonije iTito. Moje su avanture bile skromnije, ali ne vidim kako bi inače, uznaše običaje, muškarac kojem su se kurtizane oduvijek gadile a braka muje već preko glave, uopće mogao upoznati raznoliki svijet žena. Moji suneprijatelji, na čelu s onim groznim Servijanom, mojim vremešnim zetom,koji je držao da mu trideset godina razlike među nama daju pravo da sebrine o meni kao pedagog i špijun, tvrdili da ambicija i radoznalostigraju kod mene važniju ulogu u ljubavi nego sama ljubav, da me intimnostsa suprugama malopomalo uvodi u političke tajne njihovih muževa, i da mipovjeravanja mojih ljubavnica vrijede koliko i policijski izvještajikojima sam se poslije naslađivao. Istina je da mi je svaka malo duljaljubavna veza gotovo neizbježno donosila prijateljstvo i muža, debelogili slabunjavog, razmetljivog ili stidljivog, gotovo uvijek slijepog, aliobično sam u tome nalazio malo zadovoljstva a još manje koristi. Valja,štoviše, priznati da su neka indiskretna kazivanja mojih ljubavnicaispripovijedana šaptomna jastuku napokon probudila u meni simpatije za te ismijane i tako slaboshvaćene muževe. Te moje veze, ugodne kad su žene bile vješte u ljubavi,postajale su dirljive kad bi žene bile lijepe. Proučavao sam na taj načinlikovnu umjetnost, upoznavao pojedine kipove i naučio cijeniti VeneruKnidsku ili Ledu što podrhtava pod težinom labuda. Bijaše to svijetTibula i Propercija melankolija, pomalo umjetni žar ali opojan kao kakvafrigijska melodija, poljupci na stražnjim stubištima, lepršavi šalovi okogrudi, odlasci u zoru i vijenci cvijeća ostavljeni na pragu.Gotovo ništa nisam znao o tim ženama od svog života dali su mi vidjetisamo onoliko koliko se vidi u prolazu kroz odškrinuta vrata njihovaljubavo kojoj su mi neprestano govorile činila mi se gdjekad laka kao i njihovegirlande, pomodan nakit, skup i krhak ures i sve sam nešto mislio da sesvojom strašću kite kao i crvenilom i ogrlicama. I moj je život njima bioisto takva tajna, nisu ga ni željele upoznati, radije su o njemu mutnosanjarile. Na kraju sam shvatio da pravila igre zahtijevaju ta vječitaprerušavanja, ta pretjerivanja u ispovijedima1 žalopojkama, taj užitak čas lažan, čas prikriven, te unaprijed utvrđenesusrete poput figura u plesu. čak i u svađi od mene su se očekivalipredviđeni odgovori a uplakana je ljepotica kršila ruke kao na pozornici.Višeput sam pomislio da su muškarci koji pate za ženama vezani za hram iobredne rekvizite bar isto toliko koliko i za samu božicu naslađuju senoktima namazanim kanom, miomirisima utrljanim u kožu, tisućamalukavština što povećavaju tu ljepotu ili je ponekad čak i tvore. Ti senježni idoli po svemu razlikuju od visokih barbarskih žena ili od našihtromih i ozbiljnih seljanki rađaju se iz pozla69Oduvijek sam uživao u

ljepoti kose, tom svilenastom i lelujavom dijelu tijela, ali kose su uvećine naših žena tornjevi, labirinti, barke ili gnijezda otrovnica.Njezina je kosa rado bila ono što sam želio da bude grozd u doba berbeili krilo. Ležeći na leđima, naslonjena svojom ponositom glavicom namene, pripovijedala mi je neobično bestidno o svojim ljubavima. Volio samnjenu žestinu i njenu ravnodušnost u užitku, njenu izbirljivost i pomamus kojom je razdirala sebi dušu. Znao sam da je imala na desetkeljubavnika nije im ni broja znala ja sam bio tek statist koji nezahtijeva od nje vjernost. Zaljubila se bila u jednog plesača, nekogBatila, toliko lijepog da su joj se sve ludosti činile unaprijedopravdanim. Grcala je izgovarajući njegovo ime u rnora naručju, a moje juje odobravanje ohrabrivalo. U drugim prigodama oboje smo se valjali odsmijeha. Umrla je mlada, na nezdravu otoku na koji ju je obitelj bilaprognala nakon skandalozne rastave. Drago mi je zbog nje što je takoispalo, jer se bojala starenja, premda tako nešto nikad ne osjećamo zaone koje smo doista voljeli. Bila je silno rastrošna. Jednog me danazamolila da joj pozajmim sto tisuća sestercija. Sutradan sam joj donio tusvotu. Sjela je na tlo, onako sitna kao djevojčica što se titra, istreslavrećicu na kameni pod i počela dijeliti sjajnu gomilu na hrpice. Znao samda za nju, kao i za sve nas rasipnike, ti zlatnici nisu kovanice propisnetežine s likom Cezarovim, nego čarobna materija, osobna moneta s likomhimere nalik na plesača Batila. Ja više nisam postojao. Bila je sama.Gotovo ružna, onako namrštena čela, divno ravnodušna spram vlastiteljepote, računala je i preračunavala na prste i teško zbrajala,kreveljeći se poput školarca. Nikad mi nije bila čarobnija nego u tomčasu.Vijest o upadima Sarmata stigla je u Rim baš kad se slavio Trajanovtrijumf u Dakiji. To slavlje, dugo odgađano, trajalo je već bilo osamdana. Trebalo je gotovo godina dana da se iz Afrike i Azije dopremedivlje životinje koje su kanili pobiti u areni pokolj dvanaest tisućazvijeri i sustavno klanje deset tisuća gladijatora pretvorili su Rim uzlo poprište smrti. Te sam se večeri zatekao na terasi Atijanove kuće, sMarcijem Turbom i domaćinom. Rasvijetljeni grad predstavljao je grozanprizor bučnog slavlja onaj teški rat kojem smo Marcije i ja biliposvetili četiri godine svoje mladosti postao je za pučanstvo povodterevenčenju, grubi trijumf iz druge ruke. Nije bilo uputno priopćitipuku da te, toliko hvaljene pobjede nisu konačne, i da se novineprijatelj okomio na naše granice. Car je već bio zaokupljen svojimplanovima u Aziji pa se nije više gotovo ni zanimao za situaciju nasjeveroistoku. Više je volio da je smatra sređenom jednom zauvijek. Tajprvi Sarmatski rat prikazan je kao običan kazneni pohod. Poslali su meonamo s titulom guvernera Panonije i ovlastima glavnog zapovjednika.Potrajao je jedanaest mjeseci i bio je užasan. I dandanas mislim da jeistrebljivanje Dačana bilo uglavnom opravdano nijedan državni poglavar negleda rado na organiziranog neprijatelja na svom73pragu. Ali rušenje Decebalova kraljevstva stvorilo je u tim krajevimaprazninu u koju su nahrupili Sarmati. Bande koje su navrle tko zna otkudzagadile su zemlju poharanu ratom, koju smo više puta za redomspaljivali, i gdje su našim nedovoljnim snagama nedostajala uporišta. Tesu bande vrvjele kao crvi na lešini naših dačanskih pobjeda. Naši sunedavni uspjesi načeli disciplinu u našim redovima na predstražama samnailazio na nešto od prostačkog nehaja rimskog slavlja. Neki su tribuni

iskazivali budalastu samouvjerenost pred pogibli onako opasno izdvojeni uoblasti u kojoj nam je jedini dobro poznati dio bila naša bivša granica,računali su da će im nove pobjede donijeti naše oružje, koje sam gledaokako se iz dana u dan smanjuje zbog gubitaka i dotrajalosti, a računalisu i na pojačanja koja ja više nisam očekivao znajući da će nam ubudućesve raspoložive snage biti usmjerene na Aziju.Nova je opasnost bila na pomolu četiri godine službenih rekvizicijaopustošile su sela u pozadini. Od prvih ratova s Dačanima gledao sam kakose na svako stado volova ili ovaca svečano oduzeto neprijateljunadovezuju beskrajne povorke stoke otete domorocima. Kad bi ovakvo stanjepotrajalo, nije bio daleko trenutak kad bi seljačko pučanstvo, izmorenouzdržavanjem naše teške ratne mašinerije, na kraju pretpostavilo namabarbare. Pljačkanje soldateske nije možda bio toliko bitan problem, alije bio još uočljiviji. Bio sam toliko omiljen da se nisam bojao nametnutipostrojbama najstroža ograničenja uveo sam strogost, koje sam se i sampridržavao izmislio sam kult disciplinae Augustae koji sam poslije uspioproširiti na svekoliku vojsku. Vratio sam u Rim sve one brzoplete inadobudne koji su me ometali u radu, a s druge strane, doveosam stručnjake koji su nm nedostajali. Trebalo je popraviti obrambeneobjekte koje smo, u svom ponosu na nedavne pobjede, bili dozlabogazapustili, a od svih onih čije bi nas održavanje preskupo stajalo digaosam ruke. Građanski administratori, koji su se žilavo bili ukorijenili uneredu što prati svaki rat, malopomalo su dostizali stupanj poluzavisnihpoglavara spremnih na svakakva iznuđivanja od naših podanika i nasvakakve izdaje naših interesa. I tu sam razabrao da se u doglednojbudućnosti mogu očekivati pobune i nove podjele. Mislim da ne možemoizbjeći te nesreće, baš kao što ne možemo izbjeći ni smrt, ali do nasipak stoji hoćemo li ih još odgoditi za nekoliko stoljeća. Rastjerao samnesposobne službenike one sam najgore dao smaknuti. Otkrio sam da sampostao neumoljiv.Nakon vlažnog ljeta slijedila je maglovita jesen a potom hladna zima.Javila se potreba za mojim poznavanjem medicine, ponajprije da bih samsebe liječio. Onaj život na granici svodio me malopomalo na razinuSarmata kratka brada kao u grčkih filozofa prerasla je u bradu barbarskogpoglavice. Ponovo sam prošao kroz sve ono što smo već toliko gledali danam se smučilo u ratovima s Dačanima. Naši su neprijatelji spaljivalizarobljenike žive mi smo počeli svoje zarobljenike klati jer nismo imaliprijevoznih sredstava da ih otpremimo na tržnice robija u Rimu ili uAziji. Kolci naših palisada bijahu načičkani odsječenim glavama.Neprijatelj je mučio svoje taoce nekolicina je mojih prijatelja takoskončala. Jedan se od njih dovukao do našeg tabora na krvavim nogama bioje toliko iznakažen da se poslije nisam više mogao sjetiti kako je nekadizgledao. Zima je odnijela svoje žrtve skupine konjanika zarobljene ledomili odnesene bujicom, bolesnike razdirane kašljem što su tiho jaukali podsa7475torima, ranjenike sa smrznutim batrljcima. Oko mene su se okupili divniljudi visokog morala. Ta mala, čvrsto povezana skupina kojom samzapovijedao bijaše prožeta najuzvišenijim oblikom vrline, jedinim u kojijoš vjerujem nepokolebljivom odlučnošću da se bude od koristi. Jedansarmatski prebjeg, kojeg sam uzeo za tumača, stavio je život na kockuvrativši se u svoje pleme da ga potakne na pobunu ili izdaju uspio sampredobiti te ljude, pa su se otada borili na našim predstražama štiteći

naše borce. Nekoliko smionih pothvata, nepromišljenih samih po sebi, alimajstorski izvedenih, pokazalo je neprijatelju koliko je besmislenonapadati Rim. Jedan od sarmatskih poglavica poveo se za Decebalovimprimjerom našli smo ga mrtva pod njegovim pustenim šatorom, uz njegoveugušene žene i užasan svežanj u kojem su bila njihova djeca. Tog se danamoje zgražanje nad beskorisnim i uzaludnim prolijevanjem krvi proširilo ina barbarske gubitke žalio sam za tim mrtvim ljudima koje je Rim mogaoasimilirati i iskoristiti jednog dana kao saveznike protiv još divljijihhorda. Razbijeni napadači nestali su kao što su se i pojavili, u onojmračnoj oblasti iz koje će zacijelo izbiti još mnoge oluje. Rat nije biozavršen. Morao sam ga obnoviti i dokrajčiti nekoliko mjeseci nakonpreuzimanja vlasti. Ali na toj je granici bar povremeno zavladao red.Vratio sam se u Rim obasut počastima. Ali sam se i postarao.Moje prvo konzulstvo bijaše još jedna godina rata, potajne ali neprestaneborbe za mir. Ali nisam je vodio sam. Još prije mog povratka slična sepromjena stava zbila i u Licinija Sure, u Atijana, u Turba, baš kao da sume, unatoč strogoj cenzuri koju sam sam provodio nad svojim pismima, mojiprijatelji već shvatili, prethodili mi ili me slijedili. Nekad me mojapromjenljiva sreća zabrinjavala najviše radi tih mojih prijateljastrepnje ili nestrpljenja koje bih sam podnosio laka srca bivali suubitačni čim sam ih morao kriti od njihove skrbi ili ih žalostiti svojimpriznanjima zamjerao sam im što se u svojoj privrženosti više brinu zamene nego za same sebe, što nikad ne vide ispod nemirne površine posvemirno biće kojem je sve ravno do mora i koje stoga može sve topreživjeti. Ali sad više nisam imao vremena baviti se sobom ili nebaviti. Moja je ličnost počela blijedjeti upravo zato što su mojagledišta postala važna. Najvažnije je bilo da se netko suprotstavipolitici osvajanja, da joj sagleda posljedice i kraj te da se spremi, akoje moguće, ispraviti njene pogreške.Moj položaj na granici pokazao mi je jedno lice pobjede kojeg nema naTrajanovu stupu. Povratak u građansku upravu omogućio mi je da protivratničke struje prikupim dokumentaciju važniju77čak i od svih dokaza skupljenih u ratovanju. Zapovjedništvo legija ipretorijanske garde sastoji se isključivo od talijanskih elemenata tidaleki ratovi iscrpli su bili rezerve zemlje već ionako osiromašeneljudstvom. Oni koji su preživjeli bili su isto toliko izgubljeni za užudomovinu koliko i oni koji su izginuli jer su ih silom naseljavali unovoosvojene zemlje. čak je i u provinciji sustav novačenja izazvao u tovrijeme ozbiljne nerede. Putovanje u Španjolsku na koje sam bio krenuomalo kasnije da bih nadzirao eksploataciju rudnika bakra moje obitelji,potvrdilo mi je da je rat izazvao poremećaje u svim gospodarskim granamana kraju sam se uvjerio u opravdanost prosvjeda poslovnih ljudi s kojimasam se družio u Rimu. Nisam bio toliko naivan da bih povjerovao da uvijeksamo o nama ovisi hoćemo li izbjeći rat, ali sam želio da svi naši ratovibudu samo obrambeni. Sanjao sam o vojsci izvježbanoj da održava red nanašim granicama, ispravljenim ako treba, ali pouzdanim. Svaki novi porastgolemog imperijskog organizma nalikovao mi je na bolesnu izraslinu, narak ili oteklinu od vodene bolesti, od čega ćemo naposljetku umrijeti.Ni jedno od ovih mišljenja nije se moglo iznijeti pred carem. On je došaodo onog trenutka u životu, različitog za svakog od nas, kad se ljudskistvor predaje svom demonu ili svom geniju, pokoravajući se tajanstvenomzakonu koji mu nalaže da uništi ili nadmaši sama sebe. U cjelini su

dostignuća njegova principata bili izvanredna, ali nastojanja oko mira nakoja su ga njegovi najbolji savjetnici vješto nagovarali, svi onigrandiozni projekti arhitekata i pravnika za njegove vladavine, uvijek sumu manje značili od jedne jedine pobjede. Ludilo rasipništva obuzelo jetog čovjeka, tako plemenito štedljivog kad je bila riječ o njegovimosobnim potrebama.Barbarsko zlato izvađeno sa dna Dunava, onih pet stotina tisuća zlatnihpoluga kralja Decebala, dostajali su da se isplate darovi puku, vojnenagrade od kojih sam i ja dobio svoj dio, bezumni luksuz igara i početnaulaganja u veliku avanturu u Aziji. Ta zlokobna bogatstva stvarala suiluziju o našem financijskom stanju. Ono što je rat donio, to je i odnio.U to je vrijeme umro Licinije Sura. Bijaše to najliberalniji od carevihosobnih savjetnika. Za nas je njegova smrt bila izgubljena bitka. Premameni je oduvijek iskazivao očinsku skrb već nekoliko godina ono malosnage što mu je bolest ostavljala nije mu dopuštalo da dugo radi naostvarenju svojih osobnih ambicija, ali mu je uvijek dostajalo da pomognečovjeku čiji su mu se nazori činili zdravi. Osvajanje Arabije poduzeto jesuprotno njegovim savjetima. Da je još poživio, on je jedini mogaoprištedjeti državi silan trud i troškove oko pohoda na Parte. Taj čovjeknagrizen groznicom koristio je satove nesanice da raspravlja sa mnom oplanovima koji su ga iscrpljivali, ali čiji mu je uspjeh bio važniji odjoš nekoliko mrvica života. Uz njegovo uzglavlje proživio sam unaprijed,i to do najmanjih administrativnih pojedinosti, neke od budućih fazasvoje vladavine. Taj je čovjek na samrti štedio cara u svojim kritikama,ali je slutio da sa sobom odnosi sve ono mudro što je još ostalo odporetka. Da je on poživio još dvijetri godine, možda bih bio izbjegaoneke krivudave putove na svom usponu do vlasti on bi bio uspio nagovoriticara da me prije adoptira, i to otvoreno. Ali posljednje riječi togdržavnika koji mi je namro svoju zadaću bijahu jedna od mojih carskihinvestitura.Kako je rasla skupina mojih pristaša, tako je rasla i skupina mojihneprijatelja. Najopasniji je od79mojih protivnika bio Luzije Kvijet, Rimljanin s arapskom krvlju usvojim žilama, kojeg su numidski eskadroni odigrali važnu ulogu u Drugomdačanskom ratu i koji se vatreno zalagao za rat u Aziji. Prezirao sam svekod njega njegovu barbarsku raskoš, preuzetno lepršanje onih njegovihbijelih velova opasanih zlatnom vrpcom, njegove nabusite i prijetvorneoči, nevjerojatnu okrutnost spram poraženih i pokorenih neprijatelja. Tičelnici ratničke struje desetkovali su se u unutarnjim borbama, ali onikoji su ostajali držali su zato još čvršće vlast u svojim rukama, a jasam time bivao još izvrgnutiji Palminu sumnjičenju i Celzovoj mržnji.Srećom, moj je položaj bio gotovo neosvojiv. Građanska je uprava sve višepočivala na meni otkako se car bio sav posvetio svojim ratnim planovima.Moji prijatelji, koji su me jedini mogli zamijeniti po svojimsposobnostima ili poznavanju poslova, pretpostavljali su plemenito isamoprijegorno mene sebi. Neracije Prisko, kojem je car vjerovao,smišljeno je svakim danom sve više ograničavao svoju djelatnost na svojupravnu struku. Atijan je uredio sebi život tako da meni služi uživao sami Plotininu diskretnu potporu. Godinu dana prije rata postavljen sam namjesto guvernera Sirije, a nakon toga i na mjesto legata u vojsci. Poštomi je povjereno da nadzirem i organiziram naše baze, postao sam jedan odkomandnih poluga pothvata koji je po mom mišljenju bio bezuman. Nakon

kraćeg skanjivanja, prihvatio sam i tu dužnost. Da sam je odbio, zatvoriobih bio sam sebi put do vlasti u trenutku kad mi je vlast bila važnijanego ikad. A to je ujedno bila i jedina mogućnost da igram ulogu mirovnogposrednika.U onih nekoliko godina što su prethodile velikoj državnoj krizi, doniosam odluku zbog koje su me moji neprijatelji jednom zasvagda procijenililakoum80nim, što mi je djelomice i bio cilj, da tako preduhitrim svaki napad.Otputovao sam na nekoliko mjeseci u Grčku. U tom putovanju politika nije,bar prividno, imala nikakva udjela. Bijaše to izlet radi užitka i učenjavratio sam se s nekoliko graviranih pehara i knjiga koje sam podijelio sPlotinom. U Ateni mi je iskazana službena počast koju sam prihvatioradosnije nego ijednu drugu imenovan sam za arhonta Atene. Priuštio samsebi nekoliko mjeseci rada i lakih zadovoljstava, proljetnih šetnji pobrežuljcima prošaranim anemonama, prisnog dodira s golim mramorom. UHeroneji, kamo sam bio otišao da se razdragam nad antičkim parovimaprijatelja iz Svetog bataljuna, bio sam dva dana u gostima kod Plutarha.I ja sam imao svoj Sveti bataljun, ali, kao što mi se često dešavalo, mojme život manje uzbuđivao od povijesti. Bio sam u lovu u Arkadiji, moliose u Delfima. U Sparti, na obali Eurota, pastiri su me naučili svirativrlo staru melodiju na fruli, čudnovati neki ptičji napjev. U bliziniMegare naišao sam na seljačku svadbu koja je potrajala do kraja noći.Moji pratioci i ja odvažili smo se pridružiti plesu, što nam krutiobičaji u Rimu ne bi bili dopustili.Tragovi naših zločina posvuda su se vidjeli zidine Korinta koje jerazorio Mumije i mjesta u dnu svetišta što su ostala prazna nakon pljačkekipova organizirane za sramnog Neronova putovanja. Osiromašena Grčkaživjela je i dalje u ozračju blage zamišljenosti, jasne istančanosti imudre slasti. Ništa se nije promijenilo od vremena kad je učenik retoraIseja prvi put udahnuo onaj miris topla meda, soli i smole ništa sezapravo nije promijenilo u više stoljeća. Pijesak na borilištima bijašeisto onako zlaćan kao i nekoć Fidija i Sokrat nisu više dolazili onamo,ali mladići koji su se ondje vježbali još subili nalik na prelijepog Harmida. Katkad mi se činilo da grčki duh nijeizvukao do krajnjih zaključaka premise svoga istinskog genija tek ih jetrebalo požnjeti zrelo klasje na suncu, već pokošeno, ne znači mnogoprema eleuzinskom obećanju sjemena skrivenog u onoj lijepoj zemlji. čak iu mojih divljih sarmatskih neprijatelja nalazio sam vaze savršena oblika,zrcalo ukrašeno likom Apolonovim, grčke odbljeske poput blijeda sunca nasnijegu. Nazirao sam mogućnost da heleniziram barbare, da duh Antikeprenesem u Rim, da polagano nametnem svijetu jedinu kulturu koja sejednog dana odvojila od nakaznosti, bezobličnosti, nepokretnosti, koja jeiznašla definiciju metode, teoriju politike i ljepote. Mene nije vrijeđaoblag prezir Grka koji sam oduvijek naslućivao ispod njihovih najusrdnijihizraza poštovanja. Štoviše, bio mi je prirodan. Ma kakve bile vrline pokojima sam se od njih razlikovao, znao sam da ću dovijeka ostatineprofinjeniji od jednog mornara s Egine, da nikad neću biti onako mudarkao travarica iz Agore. Mirno sam prihvaćao pomalo uznositu uslužnost tegorde rase priznavao sam cijelom jednom narodu povlastice koje samoduvijek tako rado dijelio voljenim osobama. Ali, da bi se Grcima dalovremena da nastave i dovrše svoje djelo, bilo je potrebno još nekolikostoljeća mira i bezbrižne dokolice, diskretne slobode koju omogućuje mir.

Grčka je računala na nas kao na svoje čuvare jer mi, uostalom, i samitvrdimo da smo njeni gospodari. Obećao sam sam sebi da ću bdjeti nadrazoružanim bogom.Bio sam već godinu dana na položaju guvernera Sirije kad je Trajan stigaou Antiohiju. Došao je nadgledati priređivanje pohoda na Armeniju, kojije, prema njegovoj zamisli, imao prethoditi napadu na Parte. S njim je,kao i uvijek, bila Plotina, a došla je i Matidija, moja širokogrudnapunica, koja ga je već godinama pratila na logorovanjima kao ekonomka.Celzo, Palma i Nigrin, moji stari neprijatelji, bili su još članovivijeća i vodili su glavnu riječ u glavnom stožeru. Sav je taj svijetnagrnuo u palaču čekajući da se krene u pohod. Dvorske su spletke opetbile u punom jeku. Svi su stavljali svoje uloge prije nego što sezakotrljaju ratne kocke. Vojska je gotovo odmah udarila na sjever. Gledaosam kako s njom odlazi sve ono mnoštvo visokih dužnosnika, ambicioznih inepotrebnih pratilaca. Car se sa svojom svitom zadržao nekoliko dana uKomageni već radi trijumfalnih svečanosti mali orijentalni vladariokupljeni u Satali utrkivali su se u prisegama na vjernost, na koje seja, da sam bio na Trajanovu mjestu, ne bih mnogo uzdao. Luzije Kvijet,moj opasni suparnik, na čelu prethodnice, zaposjeo je na svojoj velikojvojnoj promenadi obale jezera Vana sjeverni dio Mezopotamije, iz kojeg suse Parti bili povukli, pripojen je bez po muke kralj Ozroenaca Abgarpokorio se u Edesi.83Car se vratio u Antiohiju da tu prezimi odgađajući do proljeća pohod nasamo partsko carstvo, ali je već bio odlučio da ne prihvati nikakvemirovne pregovore. Sve je teklo po njegovu planu. Radost što će senapokon upustiti u tu dugo odgađanu pustolovinu pomladila je na nekinačin tog šezdesetčetverogodišnj aka.Moja su predviđanja i dalje bila sumorna. Židovski i arapski elementi svesu se više opirali ratu provincijski veleposjednici ljutili su se štomoraju podmirivati troškove izazvane prolaskom postrojba gradovi sunerado podnosili nove namete. čim se car vratio, prva je katastrofanajavila ostale usred jedne prosinačke noći dogodio se potres i porušioza nekoliko trenutaka čitavu jednu četvrt Antiohije. Natučen padom jednegrede, Trajan je junački nastavio skrbiti o ranjenicima u njegovojnajbližoj okolini bilo je nekoliko poginulih. Sirijsko je pučanstvo odmahpočelo tražiti krivce toj nesreći. Odrekavši se ovoga puta svojih načelasnošljivosti, car je pogriješio dopustivši pokolj jedne skupine kršćana.Ni ja osobno nemam mnogo simpatija za tu sektu, ali prizori šibanjastaraca i mučenja djece pridonijeli su uznemirenosti duhova i još višeogadili tu sumornu zimu. Nedostajalo je novca da se odmah poprave šteteod potresa tisuće beskućnika logorovale su noću na trgovima. Inspekcijskiobilasci nastradalih otkrili su mi pritajeno nezadovoljstvo, potajnumržnju, o čemu velikodostojnici što su zakrčili palaču nisu imali nipojma. Car je i usred tih ruševina nastavio pripremati vojni pohod čitavaje šuma utrošena u gradnju pokretnih mostova i pontona za prelazak prekoTigrisa. Radosno je prihvatio cio niz novih titula koje mu je dodijelioSenat jedva je čekao da svrši s Orijentom pa da sevrati u Rim slaviti pobjedu. Razbjesnjivala su ga i najmanja odgađanjatako te se tresao kao u groznici. čovjek koji je nestrpljivo šetkao povelikim dvoranama palače koju su nekoć davno bili izgradili Seleukidi, aja sam je osobno kakva gnjavaža! ukrasio u njegovu čast pohvalnimnatpisima i dačanskim oklopima, nije više bio onaj isti čovjek koji me

primio u svom taboru u Agripini prije nepunih dvadeset godina. čak su mui vrline ostarjele. One njegove pomalo grube šale iza kojih se nekadskrivala prava dobrota bijahu sad još samo vulgarne navike odlučnost muse pretvorila u tvrdoglavost, a sposobnost iznalaženja neposrednih ipraktičnih rješenja u posvemašnje odbijanje da razmišlja. Njegovo nježnopoštovanje prema carici i nabusita naklonost prema svojoj nećakinjiMatidiji preobrazili su se u staračku ovisnost o tim ženama, ali senjihovim savjetima sve više opirao. Jetreni napadaji zabrinjavali sunjegova liječnika Kritona, ali on sam nije mario za njih. Njegovim jeužicima oduvijek nedostajalo istančanosti, a razina im se s godinama jošviše srozala. Nije bilo toliko važno što će se car, kad završi radni dan,predati vojničkim pijankama u društvu mladića koje je smatrao simpatičnimili lijepim. Međutim, bilo je prilično nezgodno što nije dobro podnosiovino, a previše ga je pio, i to što je ona njegova svita podređenih, svesamih prosječnih ljudi, koje su odabrali i kojima su manipuliralisumnjivi oslobođenici, mogli slobodno prisustvovati svim mojimrazgovorima s njim i poslije ih prenositi mojim neprijateljima. Obdan samviđao cara samo na sastancima glavnog stožera posvećenim jedinopojedinostima ratnih planova, kad uopće nije bilo prilike da se slobodnoiskaže osobno mišljenje. U svim drugim prigodama izbjegavao je razgovoreu četiri oka. U pijanstvu se taj nimalo profinjeni85Lčovjek služio svom silom nezgrapnih lukavština. Nije više bio tankoćutankao nekad navaljivao je da se pridružim njegovim terevenkama galama,kikot, najotrcanije šale mladih ljudi uvijek su mu bile dobro došle da midade na znanje da nije vrijeme za ozbiljne poslove vrebao je trenutak kadće mi još jedna čaša ispijena nadušak oduzeti razum. Sve se oko menevrtjelo u onoj dvorani u kojoj mi se činilo da mi se barbarski trofeji,glave divljih goveda, smiju u brk. Bokali su smjenjivali bokale,ovdjeondje bi izbila pijana pjesma oslanjajući se sve drhtavijom rukom ostol, zazidan u možda napol hinjeno pijanstvo, car je daleko od svegatoga bludio u mislima azijskim putovima i tonuo sve dublje u svojesnove...Ti su snovi, na nesreću, bili lijepi. Bijahu to oni isti snovi zbog kojihsam ja nekad pomišljao da sve napustim i krenem preko Kavkaza sjevernimcestama put Azije. Toj opčinjenosti kojoj se ostarjeli car predavao poputmjesečara bio je prije njega podlegao Aleksandar on umalo da nijeostvario te snove, i umro je zbog toga sa svojih trideset godina. Alinajveća se opasnost tih velikih planova krila baš u njihovojsvrsishodnosti kao i uvijek, bilo je napretek praktičnih razloga da seopravda apsurd, da se vine do nemogućeg. Nas je problem Orijentazaokupljao već stoljećima činilo se prirodnim da svršimo s njim jednomzasvagda. Naša razmjena robe s Indijom i s onom tajanstvenom zemljomsvile isključivo je ovisila o židovskim trgovcima i arapskim izvoznicimakoji su imali slobodan pristup do partskih luka i putova. Kad jednomsvedemo ono golemo i klimavo carstvo arsakidskih konjanika nanepostojanje, dosegnut ćemo izravno one bogate granice svijeta najposlijeujedinjena Azija postat će za Rim samo još jedna od njegovih provincija.Aleksandrijska luka u Egiptu bijaše jedini naš izlaz prema Indiji kojinije ovisio o dobroj volji Parta ali i tu smo se neprestano suočavali sazahtjevima i pobunama židovskih zajednica. Da je Trajan uspio u svompohodu, ne bismo se morali obazirati na taj nepouzdani grad. Ali mene svi

ti razlozi nisu nikad mogli uvjeriti. Prije bi me zadovoljili solidnitrgovački ugovori, i već sam nazirao mogućnost da umanjim uloguAleksandrije osnivanjem jedne druge grčke metropole nedaleko od Crvenogmora, što sam poslije i učinio kad sam utemeljio Antinupol. Sve sam boljeupoznavao taj zamršeni azijski svijet. Jednostavni planovi o posvemašnjemistrebljenju koji su uspjeli u Dakiji, nisu se mogli primijeniti u tojzemlji sa znatno brojnijim i ukorjenjenijim pučanstvom, o kojem je,uostalom, ovisilo bogatstvo svijeta. Kad smo prešli Eufrat, stupili smo uzemlju rizika i fatamorgana, živog pijeska i putova kojima nema kraja.Najmanji poraz imao bi za posljedicu poljuljan prestiž, a za njim bimogle slijediti svakojake nesreće nije bio problem samo pobijediti negoneprestano pobjeđivati, a tako bismo iscrpli na kraju svoje snage. To smoveć i pokušali zgrozio sam se pri pomisli na Krasovu glavu koju su kaoloptu bacali iz ruke u ruku na predstavi Euripidovih Bakha, što ju jejedan barbarski kralj s helenističkim pretenzijama bio priredio uvečernakon pobjede nad nama. Trajan je kanio osvetiti taj naš stari poraz, aja sam najviše mislio kako da ga ponovo ne doživimo. Prilično sam točnopredviđao budućnost, što i nije teško kad čovjek poznaje dostatan brojelemenata sadašnjice nekoliko nepotrebnih pobjeda odvući će predalekonaše postrojbe, nepromišljeno dovedene s drugih granica car će se nasamrti ovjenčati slavom, a nama koji preživimo ostavit će da rješavamosve probleme i liječimo sva zla.HiCezar je imao pravo kad je rekao da više voli biti prvi na selu negodrugi u Rimu. Ne zbog ambicija ni puste slave, nego zato što čovjek kadje drugi u Rimu može samo birati između opasnosti od poslušnosti iopasnosti od pobune, ili, još gore, od kompromisa. A ja nisam bio čak nidrugi u Rimu. Spremajući se da krene u pogibeljan pohod, car nije još bioodredio ni svog nasljednika svaki korak naprijed davao je nove izgledečlanovima glavnog stožera. Taj gotovo naivni čovjek činio mi se sadasloženiji od mene. Jedino su me njegove grubosti umirivale otresiti carpostupao je sa mnom kao sa sinom. U drugim sam pak trenucima očekivao daće me, čim se bude moglo bez mene, istisnuti Palma ili ubiti Kvijet.Nisam imao moći nisam uspio čak ishoditi ni audijenciju za utjecajnečlanove antiohijskog sinedrija, koji su strepjeli, kao i mi, od ispadažidovskih agitatora i koji su željeli izvijestiti Trajana o rovarenjusvojih suplemenika. Nije više slušao ni mog prijatelja LatinijaAleksandra, potomka jedne od starih kraljevskih obitelji iz Male Azije,čije su ime i bogatstvo i te kako mnogo značili. Plinije, koji je četirigodine prije toga bio poslan u Bitiniju, umro je ondje a da nije stigaoizvijestiti cara o tamošnjem pravom raspoloženju i financijskom stanju,pod pretpostavkom da bi mu to dopustio njegov nepopravljivi optimizam.Palma je ismijavao tajne izvještaje licijskog trgovca Opramoje, koji jedobro poznavao prilike u Aziji. Oslobođenici su iskorištavali jutarnjimamurluk carev nakon probančene noći da mi uskrate pristup do njegovesobe carev služak po imenu Fedim, pošten ali priglup i podgovoren protivmene, dva puta mi se ispriječio na ulazu. Moj neprijatelj Celzo,naprotiv, zatvorio se jedne večeri u sobu s Trajanom i taj je njihovtajni razgovor potrajao satima, takoda sam na kraju povjerovao da sam propao. Tražio sam saveznike na svestrane potkupio sam suhim zlatom bivše robove koje bih bio najradijeposlao na galije milovao sam grozne kovrčave glave. Nervin je dijamantbio izgubio sjaj.

Tada se pojavio najmudriji od mojih dobrih duhova Plotina. Caricu sampoznavao tada već više od dvadeset godina. Bili smo porijeklom iz istesredine i otprilike istih godina. Gledao sam je kako mirno podnosi gotovoisto tako skučeni život kao što je bio i moj, a s još manje nade zabudućnost. Pomagala mi je u mojim najtežim trenucima držeći se kao danije toga svjesna. Ali u onim groznim danima u Antiohiji njena mi jeprisutnost bila prijeko potrebna, kao što će mi poslije uvijek bitipotrebno njeno poštovanje, koje sam uživao sve do njene smrti. Navikaosam se bio na onu njenu priliku u bijeloj odjeći, jednostavnoj koliko tomože biti ženska odjeća, na onu njenu šutnju, na odmjerene riječi koje suuvijek bile samo odgovori, i to što su sažetiji biti mogli. Njenavanjština nije ni od čega odudarala u onoj palači starijoj od rimskeraskoši ta je kći skorojevića bila posve dostojna Seleukida. Gotovo smose u svemu slagali. Oboje smo patili od strasti da ukrasimo a potomogolimo dušu, da iskušamo duh na svakom kamenu kušnje. Ona je bila sklonaepikurejskoj filozofiji, tom uskom ali čistom ležaju na kojem bi sepokatkad opružile moje misli. Nju nije uznemirivala tajna bogova koja jemene progonila nije bila ni strastveno privržena tijelu kao ja. Bila ječedna zato što joj se gadila površnost, više svjesno velikodušna nego posvojoj naravi, mudro nepovjerljiva ali spremna da sve prihvati odprijatelja, čak i neizbježne pogreške. Prijateljstvo je za nju bio izborkojem je posvećivala sve svoje biće sva mu se predavala kao što sam89se ja predavao samo u ljubavi. Poznavala me je najbolje od sviju prednjom sam pokazivao ono što sam pred drugima skrivao, primjerice svojepotajne podlosti. Tjelesnu intimnost, koje nikad nije bilo među nama,nadoknađivao je taj dodir dvaju duhova čvrsto vezanih jedan za drugoga.Našem slaganju nisu bila potrebna očitovanja, objašnjavanja nisuzdržavanja dostajala su sama djela. Ona je više pazila na njih nego ja.Ispod debelih šiški što ih je zahtijevala moda, njeno glatko čelo bijašesudačko. Pamćenje joj je čuvalo točan otisak svake, i najmanje stvarinije joj se događalo, kao meni, da predugo oklijeva ili da se brzopletoodluči. Jedan joj je pogled dostajao da otkrije moje najskrovitijeneprijatelje hladnokrvno je i mudro procjenjivala moje pristaše. Zapravosmo bili ortaci, ali i najizoštreniji sluh teško da bi otkrio među namaznake tajnog dogovora. Nikad joj se nije preda mnom potkrala grubapogreška da se potuži na cara, ni nešto tananija pogreška da ga opravdavaili hvali. Što se mene tiče, moja lojalnost nije dolazila u pitanje.Atijan, koji je bio netom stigao iz Rima, pridružio se tim našimrazgovorima što su katkad trajali po svu noć, ali reklo bi se da ništa nemože zamoriti tu nepokolebljivu i krhku ženu. Uspjela je ishoditi da mojbivši tutor bude imenovan za careva osobnog savjetnika te tako izbaci izigre mog neprijatelja Celza. Trajanovo nepovjerenje ili nemogućnost danađe nekog tko će me zamijeniti u pozadini zadržat će me još u Antiohijiračunao sam na njih dvoje da će me obavještavati o svemu što ne budemmogao saznati iz službenih izvještaja. U slučaju poraza, oni će mi znatiosigurati privrženost jednog dijela vojske. Moji protivnici morat ćeračunati s prisutnošću tog kostobolnog starca koji se pridružio pohodusamo da meni pomogne,i te žene sposobne da podnosi dugotrajne napore kao vojnik.Gledao sam ih kako odlaze, car na konju, čvrst i začudo miran, strpljivaskupina žena u nosiljkama i pretorijanska garda pomiješana s numidskimizvidnicima onog strašnog Luzija Kvijeta. Vojska koja je bila prezimila

na obalama Eufrata, krenula je čim je stigao vojskovođa započeo je pohodna Parte. Prve su vijesti bile izvrsne. Babilon osvojen, Tigris prijeđen,Ktezifont pao. Sve je, kao i uvijek, padalo pred začudnim majstorstvomtog čovjeka. Arapski vladar Haracen sam se pokorio sili i tako prepustiorimskoj floti sav tok rijeke Tigris car se ukrcao na brod i zaplovio putluke Haraks u dnu Perzijskog zaljeva. Približavao se bajoslovnim obalama.Mene moja zabrinutost nije ostavljala, ali sam je krio kao kakav zločinimati pravo prije vremena znači nemati pravo. Štoviše, posumnjao sam usama sebe osjećao sam se kriv zbog one nedostojne nevjerice koja naspriječi da priznamo veličinu čovjeku kojeg predobro poznajemo. Zaboraviosam bio da ima ljudi koji pomiču granice usuda, mijenjaju povijest. Huliosam na carevu genijalnost. Izjedao sam se na svom položaju. Ako seslučajno dogodi nemoguće, može li se slučiti da ja u tome ne sudjelujem?Budući da je uvijek sve lakše od mudrosti, obuzimala me želja da opetnavučem sarmatsku žičanu košulju i iskoristim Plotinin utjecaj da meponovo pozovu u vojsku. Zavidio sam i posljednjem od naših vojnika naprašini azijskih putova i na srazu s perzijskim oklopnicima. Senat jeovog puta odobrio caru da ne proslavi samo jedan trijumf nego cio niztrijumfa koji će potrajati do kraja njegova života. I ja sam učinio štoje bio red zapovjedio sam da se slavi i otišao sam prinijeli žrtvu nabrdo Kasiju.91Iznenada se požar koji je tinjao u toj orijentalnoj zemlji rasplamsaona sve strane. Židovski su trgovci odbili plaćati porez u SeleukijiKirena se odmah pobunila i tamošnji orijentalni elementi poklali su grčkeceste kojima se egipatsko žito dovozilo našim postrojbama presjekla jebanda zelota iz Jeruzalema na Cipru je grčko i rimsko pučanstvo pohvataloŽidove i natjeralo ih da se među sobom pobiju u gladijatorskim dvobojima.Ja sam uspio očuvati red u Siriji, ali sam primjećivao iskre u očimaprosjaka na pragovima sinagoga, nijeme podsmijehe na debelim usnamagoniča deva, mržnju koju ipak nismo zaslužili. Zidovi i Arapi udružili suse od sama početka protiv ovog rata koji je zaprijetio da im upropastitrgovinu, ali je Izrael iskoristio prigodu da se okomi na svijet iz kojegje bio isključen zbog svoje vjerske pomame, svojih neobičnih obreda inepomirljivosti svoga Boga. Car se bržebolje vratio u Babilon i poslaoKvijeta da kazni pobunjene gradove Kirena, Edesa, Seleukija, velike grčkemetropole na Istoku, popaljene su za kaznu zbog veleizdaje zasnovane zavrijeme predaha karavana ili smišljene u židovskim zajednicama. Kad samposlije obilazio te gradove koje je trebalo obnoviti, prolazio sam ispodporušenih kolonada, između redova razbijenih kipova. Car Osdroj, koji jenovčano potpomogao te pobune, odmah je prešao u napad Abgar je ustao iponovo ušao u spaljenu Edesu naši armenski saveznici, na koje je Trajanvjerovao da se može osloniti, poduprijeli su satrape. Car se odjednomnašao usred golemog bojnog polja gdje se trebalo braniti sa svih strana.Zimu je izgubio opsjedajući Hatru, gotovo neosvojivu tvrđavu usredpustinje, što je našu vojsku stajalo na tisuće mrtvih. Njegova jetvrdoglavost sve više bivala neka vrsta osobne hrabrosti taj bolesničovjek nije htio pustiti stvar iz ruku. Od Plotine sam saznao da i daljeodbija imenovati svoga nasljednika, usprkos opomeni u obliku kratkotrajneuzetosti. Da je taj oponašatelj Aleksandra umro također od groznice ilineumjerenosti u nekom nezdravom zakutku Azije, taj bi vanjski rat bioprerastao u građanski izbila bi borba na život i smrt između mojihpristaša i pristaša Celza ili Palme. Odjednom nisam više dobivao nikakvih

vijesti tanku nit mog općenja s carem održavale su još samo numidskebande mog najvećeg neprijatelja. U to sam doba prvi put zatražio odliječnika da mi crvenom tintom obilježi na prsima mjesto gdje mi je srceako dođe do najgoreg, nikako nisam htio da živ padnem u ruke LuzijuKvijetu. Teška zadaća da smirujem otoke i granične provincije pridodanaje ostalim mojim poslovima, ali naporni dnevni rad nije bio ništa premadugim besanim noćima. Svi problemi carstva tištali su me u isti mah, alimi je moj osobni problem bio najteži. Želio sam vrhovnu vlast. Želio samje zato da mogu nametnuti svoje planove, iskušati svoja rješenja,uspostaviti mir. A nadasve sam je želio zato da budem sam svoj gospodarprije nego što umrem.Bio sam na pragu četrdesetih. Da sam u to doba skončao, od mene bi ostalosamo ime u nizu imena visokih dužnosnika i natpis na grčkome u častarhonta Atene. Otada, kad god bih vidio da je iščeznuo čovjek u srednjimgodinama, čije uspjehe i neuspjehe javnost misli da umije točnoprocijeniti, prisjetio bih se da sam ja u tim godinama postojao samo usvojim očima i u očima nekolicine prijatelja, koji su na mahove zacijelosumnjali u mene kao što sam i ja sam sumnjao. Shvatio sam da malo ljudiuspije dati svoju punu mjeru prije nego što umre osjećao sam višesažaljenja prema njima raz93mišljajući o njihovim prekinutim poslovima. Ta opsjednutost neispunjenimživotom prikovala bi mi misao na jednu točku, privlačeći sve na sebe kaočir. S tom je mojom žudnjom za vlašću bilo kao i s ljubavnom žudnjom,koja ljubavniku ne da ni da jede, ni da spava, ni da misli, pa čak ni davoli dok se god ne obave određeni obredi. Najpreči zadaci činili su mi seuzaludnim kad mi nije bilo dano da kao gospodar donosim odluke obudućnosti bilo mi je potrebno da budem siguran da ću vladati kako bi mise vratila želja da budem od koristi. Ona palača u Antiohiji gdje ćunakon nekoliko godina živjeti pijan od sreće, bila mi je tada tektamnica, i to možda tamnica osuđenika na smrt. Slao sam tajne porukeproročištima, Jupiteru Amonu, u Kastaliju, Zeusu Dolihijskom. Pozivao samperzijske mage išao sam čak tako daleko da sam zapovjedio da mi dovedu izantiohijske tamnice zločinca osuđenog na raspeće, pa da mu vrač predamnom prereze grkljan ne bi li mi njegova duša, lebdeći načas izmeđuživota i smrti, otkrila budućnost. Taj je jadnik na taj način izbjegaodulju agoniju, ali pitanja koja sam mu postavio ostala su bez odgovora.Noću sam se vukao od prozora do prozora, od balkona do balkona, po onimdugim dvoranama u palači još napuklim od potresa, ispisujući ovdjeondjeastrološke račune na pločama i ispitujući treperave zvijezde. Aliznamenje budućnosti trebalo je tražiti na zemlji.Car je napokon odustao od opsade Hatre i odlučio vratiti se na ovu stranuEufrata, s koje nije trebalo ni odlaziti. Taj je gorki povratak bio jošnesretniji zbog vrućine koja je već bila paklenska, i zbog dodijavanjapartskih strijelaca. Jedne vrele svibanjske večeri izašao sam na gradskavrata da dočekam na obalama Oronta malu skupinu ljudiiscrpljenih groznicom, tjeskobom i umorom bolesnog cara, Atijana i žene.Trajanu je bilo stalo do toga da stigne na konju do ulaza u palaču jedvase držao u sedlu taj čovjek, nekad tako pun života, kanda se promijenioviše od drugih nadomak smrti. Kriton i Matidija pomogli su mu da se uspneuza stube, odveli ga da legne i sjeli uz njegovo uzglavlje. Atijan iPlotina ispripovjedili su mi sve one ratne nezgode za koje nije bilomjesta u njihovim kratkim porukama. Jedna od tih priča toliko me potresla

da mi se zauvijek usjekla u pamćenje sred mojih osobnih uspomena, mojihvlastitih simbola. čim je stigao u Haraks, umorni je car sjeo na žal uztrome vode Perzijskog zaljeva. U to vrijeme još nije sumnjao u svojupobjedu, ali su ga prvi put shrvali golemost svijeta, osjećaj starosti igranica koje nas sve sapinju. Krupne suze potekoše niz naborane obrazetog čovjeka za koga se smatralo da ne može zaplakati. Vojskovođa koji jedoveo rimske orlove do još neistraženih obala pojmio je da nikad nećezaploviti onim morem o kojem je toliko sanjao Indija, Baktrija, sav onajmutni Orijent kojim se izdaleka opijao ostat će za nj puka imena i snovi.Sutradan su ga već loše vijesti nagnale da krene dalje. Kad god bi miposlije usud uskratio neku želju, sjetio bih se suza koje je on proliojedne večeri, na dalekoj obali, taj starac što je možda tada prvi putpogledao svom životu u oči.Sutradan sam se ujutro popeo do cara. Osjećao sam se pred njim kao sin,brat. Taj čovjek koji se uvijek dičio time da živi i misli kao bilo kojinjegov vojnik, umirao je posve sam ležeći na krevetu, pravio je i daljegrandiozne planove koji nisu nikog više zanimali. Kao i uvijek, njegovsuhoparni i odsječni govor nagrđivao mu je misli jedva izgovarajućiriječi, govorio mi je o trijumfu koji mu spre95Bjtajmaju u Rimu. Nijekao je poraz kao što je nijekao i smrt. Nakon dva danaponovio se napadaj. Obnovio sam tjeskobna vijećanja s Atijanom iPlotinom. Caričina dalekovidnost uzdigla je mog prijatelja na svemoćnipoložaj pretorijskog prefekta, tako da nam je carska garda bila podložna.Matidija, koja nije napuštala bolesnikovu sobu, bila nam je, srećom,privržena ta priprosta i nježna žena bijaše meka kao vosak u Plotininimrukama. Ali nitko se od nas nije usuđivao podsjetiti cara da je pitanjenjegova nasljednika ostalo otvoreno. Možda je on, kao i Aleksandar,odlučio da ne imenuje sam svog nasljednika možda je prema Kvijetovojstruji imao obveza za koje je samo on znao, ili je jednostavno odbijaomisliti na svoj kraj ima tako u nekim obiteljima staraca koji umiru bezoporuke. Nije njima toliko do toga da zadrže do kraja svoje blago, ilisvoje carstvo, od kojeg su im se ukočeni prsti već napol odvojili, kolikodo toga da ne stupe prerano u ono posmrtno stanje u kojem čovjek višenema što odlučivati, nikakva iznenađenja priređivati, niti što prijetitiili obećavati živima. Žalio sam ga nas smo se dvojica previše razlikovalida bi on u meni mogao naći onog poslušnog nastavljača svoga djela, odanognjegovim metodama, pa i pogreškama, kakvog većina ljudi koji su imaliapsolutnu vlast u svojim rukama očajnički traže oko sebe na samrti. Alisvijet oko njega bijaše pust, nije bilo državnika ja sam bio jedini kogaje mogao izabrati a da se ne ogriješi o svoje dužnosti dobra dužnosnika idobra vladara taj poglavar, navikao da ocjenjuje uspjehe u službi, bio jetako reći prisiljen da me prihvati. To je, uostalom, bio idealan razlogda me zamrzi. Ipak, zdravlje mu se malopomalo toliko popravilo da jemogao izlaziti iz sobe. Govorio je već i o tome kako će opet krenuti uvojni pohod,iako nije ni sam sebi vjerovao. Njegov liječnik Kriton, koji se radinjega bojao vrućih ljetnih dana, uspio ga je napokon nagovoriti da sevrati u Rim. Uvečer uoči odlaska, pozvao me na brod kojim se vraćao uItaliju, i imenovao me za vrhovnog zapovjednika umjesto njega. Toliko jetek pristao da se obveze. Ali ono glavno nije učinio.Suprotno primljenim naredbama, odmah sam započeo, potajno, mirovnepregovore s Osdrojem. Igrao sam na kartu vjerojatnosti da neću više

morati caru polagati račune. Nije bilo prošlo ni deset dana kadli meusred noći probudi dolazak glasnika odmah sam prepoznao u njemu Plotininapouzdanika. Donio mi je dva pisma. U jednom mi je, službeno, Plotinajavila da Trajan nije mogao podnijeti ljuljanje broda pa se iskrcao uSelinuntu u Kilikiji gdje leži teško bolestan u kući jednog trgovca. Udrugom, tajnom pismu javila mi je da je umro, i obećala da će tu vijesttajiti što dulje bude mogla kako bi mi dala priliku da je prvi saznam.Odmah sam se zaputio u Selinunt, samo što sam prije poduzeo sve potrebnemjere da osiguram sebi vjernost sirijskih garnizona. Tek što sam seotisnuo na put, jedan me novi glasnik službeno obavijestio da je carumro. Njegova oporuka, u kojoj sam ja određen za njegova nasljednika,poslana je po pouzdanu čovjeku u Rim. Sve ono o čemu sam deset godinagrozničavo sanjao, snovao, raspravljao ili šutio, svelo se na pisamce oddva retka ispisano na grčkome čvrstim i sitnim ženskim rukopisom. Atijan,koji me dočekao na pristaništu u Selinuntu, prvi me pozdravio kao cara.I eto, tu, u tom intervalu od iskrcavanja bolesnika do trenutka njegovesmrti, zbio se jedan od onih nizova događaja koje nikad neću moćirekonstruirati, iako se na njima temelji moja sudbina.97Ponovo je uspostavljen red u mom životu, ali ne i u carstvu. Svijetkoji sam naslijedio nalikovao je na čovjeka u naponu snage, još uvijekkrepkog, iako iskusno liječničko oko zapaža već na njemu jedva primjetneznake iscrpljenosti nakon preležane teške bolesti. Obnovljeni supregovori, ovoga puta otvoreno razglasio sam na sve strane da me samTrajan uputio na to prije nego što je umro. Jednim sam potezom precrtaosva opasna osvajanja ne samo Mezopotamije, gdje se nismo mogli održati,nego i Armenije koja je bila predaleko i izvan ruke, pa sam je zadržaosamo kao vazalnu državu. Dvijetri poteškoće, zbog kojih se mirovnakonferencija mogla otegnuti godine i godine, da je glavnim pregovaračimabilo stalo do toga da je otežu, bijahu prebrođene vještim posredovanjemtrgovca Opramoje u koga su satrapi imali povjerenje. Nastojao sam upregovore unijeti onaj isti žar koji drugi iskazuju na bojnom poljuiznudio sam mir. Uostalom, moj je partner želio mir u najmanju rukukoliko i ja Parti su jedva čekali da se ponovo otvore njihovi trgovačkiputovi između Indije i nas. Nekoliko mjeseci nakon velike krize obradovaosam se videći kako se na obali Oronta iznova stvara niz karavana trgovcisu opet naselili oaze i pri svjetlu logorske vatre razgovarali onovostima, te svakog jutra odno103sili sa svojom natovarenom robom igdjekoju našu misao, naše riječi i naše autentične običaje, što je svemalopomalo osvajalo kuglu zemaljsku sigurnije nego što bi to mogleučiniti naše legije. Kolanje zlata i razmjena ideja, suptilni kaooptjecaj vitalnog zraka u arterijama, iznova su proradili u velikomtijelu svijeta opet je bilo zemlje počelo kucati.Buntovnička je groznica počela jenjavati. U Egiptu je bila toliko jaka dasmo morali hitno formirati seljačku miliciju dok ne dođu pojačanja našimjedinicama. Odmah sam povjerio svom drugu Marciju Turbu zadaću dauspostavi red, što je on i učinio mudro i odlučno. Ali red na ulicamasamo me donekle zadovoljavao htio sam ga, ako je ikako moguće, vratiti iu duše, ili da ga ondje bar prvi put uvedem. Jednotjedni boravak uPeluziju proveo sam sav u održavanju ravnoteže između Grka i Židova, kojise nikad nisu slagali. Nisam vidio ništa od svega onoga što sam želiovidjeti ni obale Nila, ni muzej u Aleksandriji, ni kipove u hramovimajedva sam stigao provesti jednu noć u ugodnom bančenju u Kanopu. Šest

beskrajnih dana bio sam u uzavrelom kotlu suda zaštićenom od vanjske žegedugim zastorima od tankih letvica što su lupkale na vjetru. Noću su okosvjetiljaka zujali golemi komarči. Pokušavao sam dokazati Grcima da nisuoni uvijek najpametniji, a Zidovima da nisu oni nipošto najčistiji uposlu. Satirične pjesmice kojima su se drugorazredni Heleni izrugivalisvojim protivnicima nisu bile ništa manje glupe od grotesknih grdnji užidovskim četvrtima. Te dvije rase koje su stoljećima živjele jedna uzdrugu nisu nikad bile toliko radoznale da se upoznaju, ni tolikopristojne da se podnose. Iscrpljeni parničari smjenjivali su se nagovornici do kasno u noć, a u zoru su me nalazili još uvijek na mojojklupi kako prebirem po hrpi smećaod lažnih iskaza leševi izbodeni noževima koje su mi podastirali kaodokaze bijahu često leševi bolesnika koji su umrli u krevetu od groznicei koje su ukrali balzamerima. Ali svaki čas smirenja bijaše pobjeda,neizvjesna kao i sve pobjede svaki spor okončan poravnanjem bijašepresedan i zalog za budućnost. Nije mi mnogo značilo što je postignutsporazum samo prividan, nametnut izvana, vjerojatno tek privremen znaosam da su i dobro i zlo stvar navike, da se ono što je privremenoproduljuje, a ono što je vanjsko upija, i da se maska s vremenom pretvarau lice. Kako mržnja, glupost i ludilo trajno djeluju, nisam vidio razlogada isto tako ne djeluju i dobre namjere, bistar um i pravda. Red nagranicama ne bi ništa vrijedio kad ne bih uspio nagovoriti staretinaraŽidova i kobasičara Grka da žive mirno jedan uz drugoga.Mir mi je bio cilj, ali nipošto idol, ne sviđa mi se čak ni riječ idealjer je predaleko od stvarnosti. Pomišljao sam da idem do kraja uodricanju od osvojenih krajeva pa da napustim i Dakiju, i bio bih toučinio da sam mogao naglo raskinuti s politikom svoga predšasnika, alibilo je bolje što pametnije iskoristiti prethodne stečevine koje su većbile ušle u povijest. Onaj divni Julije Bas, prvi guverner te nedavnoustrojene provincije, sagorio je na poslu kao što je i meni malonedostajalo one godine koju sam proveo na sarmatskim granicama, nanezahvalnoj dužnosti da neumorno smirujem kraj što se smatrao osvojenim.U Rimu sam mu priredio trijumfalan pogreb kakav se inače priređuje samocarevima ta počast dobru službeniku ispotiha žrtvovanom bijaše mojposljednji i diskretni prosvjed protiv politike osvajanja otkad samstekao moć da je prekratim, nisam je više morao javno napadati. Međutim,nametnula se potreba da se uguši ustanaku Mauretaniji, gdje su pristaše Luzija Kvijeta poticali nemire ipak, mojaprisutnost ondje nije bila prijeko potrebna. Isto je tako bilo i uBritaniji, gdje su Kaledonci iskoristili povlačenje naših postrojba radirata u Aziji da desetkuju nedostatne garnizone os tavljene na granici.Julije Sever hitno se prihvatio tog posla dok ja ne sredim stvari u Rimui ne uz mognem krenuti na taj dugi put. Međutim, meni je bilo na srcu dasam okončam rat sa Sarmatima što je ostao nedovršen, pa mi je trebaoodređeni broj jedinica da stanem na kraj tamošnjim barbarskim pljačkama.Nigdje, pa ni tu, nisam htio robovati sustavima. Prihvaćao sam rat kaosredstvo da se postigne mir, baš kao što se liječnik laća kauterija poštoje iskušao sva običnija sredstva. U ljudskim je poslovima sve takozamršeno da će i moja miroljubiva vlast imati svoja ratna razdoblja, kaošto i život velikog vojskovođe ima, htione htio, svoje periode mira.Prije nego što ću krenuti na sjever da napokon okončam sukob saSarmatima, vidio sam se sa Kvijetom. Mesar iz Kirene ostao je opasan. Moj

je prvi korak bio da raspustim njegove numidske izvidnike njemu je ostalonjegovo mjesto u Senatu, položaj u regularnoj vojsci i onaj golemiveleposjed u zapadnim pješčarama koji mu je mogao poslužiti kao odskočnadaska ili kao azil, kako god bude htio. Pozvao me u lov u Miziju, u gustušumu, i vješto mi namjestio zamku u kojoj sam, uz malo manje sreće itjelesne okretnosti, mogao lako zaglaviti. Bolje je bilo pretvarati se daništa ne sumnjam, i strpljivo čekati. Uskoro nakon toga u Donjoj Meziji,u vrijeme kad mi je kapitulacija sarmatskih vladara omogućila da počnemmisliti na povratak u Italiju u skoroj budućnosti, uz pomoć šifriranihporuka koje sam razmijenio sa svojim bivšim tu106torom, doznao sam da se Kvijet iznenada vratio u Rim i sastao s Palmom.Naši su neprijatelji utvrđivali svoje pozicije i prestrojavali jedinice.Nikakve sigurnosti nije moglo biti dok su god ta dvojica protiv nas.Javio sam Atijanu da hitno djeluje. Taj je starac udario kao grom.Prekoračio je moje naredbe i oslobodio me jednim udarcem svih mojih jošotvorenih preostalih neprijatelja. Istoga dana, u roku od nekoliko sati,Celzo je ubijen u Bajama, Palma u svojoj vili u Teracini, a Nigrin napragu svoje ladanjske kuće u Favenciji. Kvijet je poginuo na papučicikola kad se nakon sastanka s urotnicima vraćao u grad. Rim je preplavioval terora. Mog vremešnog zeta Servijana, koji se naoko bio pomirio smojim uspjehom, ali je očito napeto vrebao moje buduće pogreške, zacijeloje obuzela radost koja je bila po svoj prilici najbliža zanosu što ga jeon ikad osjetio u životu. Ljudi su ponovo povjerovali u sve one mračneglasine što su kružile o meni. Ove sam vijesti primio na brodu kojim samse vraćao u Italiju. Prestravile su me. čovjeku je uvijek drago kad seoslobodi svojih neprijatelja, ali moj je tutor iskazao staračkuravnodušnost spram potonjih posljedica svoga postupka smetnuo je s uma daću ja morati još više od dvadeset godina živjeti s posljedicama tihubojstava. Sjetio sam se progona Oktavija koji su zauvijek okaljaliuspomenu na Augusta, Neronovih prvih zločina nakon kojih su slijedilidrugi. Spomenuo sam se posljednjih godina Domicijana, tog običnogčovjeka, ništa goreg od drugih, koga je nametnuti mu i pretrpljeni strahmalopomalo lišio svake ljudskosti, pa je na kraju umro usred svoje palačekao progonjena zvijer u šumi. Moj mi je javni život već izmicao iz ruku uprvom retku nadgrobnog zapisa, duboko uklesanom, bijaše nekoliko riječikoje nikad više neću107moći izbrisati. Senat, ono veliko a slabo tijelo, koje je postajalosnažno čim bi ga tko progonio, nikad neće zaboraviti da su četiri njegovačlana smaknuta kratkim postupkom po mojoj naredbi tri spletkara i jedanokrutni divljak postat će tako mučenici. Odmah sam poručio Atijanu da medočeka u Brundiziju i položi račun o svojim postupcima.Dočekao me na dva koraka od pristaništa, u jednoj od soba krčme okrenutena istok gdje je nekad davno umro Vergilije. Došao mi je hramljući ususret do praga patio je od kostobolje. čim sam se našao s njim nasamo,obasuo sam ga prijekorima vladavina za koju sam želio da bude umjerena iuzorna, počela je sa četiri ubojstva, od kojih je samo jedno bilo prijekopotrebno, a pri tom je nepromišljeno zanemarena zakonska forma. Ovu će mizloupotrebu sile još više zamjerati zato što ću se ubuduće trsiti dabudem milostiv, savjestan i pravedan ljudi će ovim umorstvima dokazivatida moje tobožnje vrline nisu ništa drugo do maske da bi mogli isprestibanalnu legendu o tiraninu koja će me možda pratiti dok je svijeta ivijeka. Priznao sam mu da se bojim nisam se osjećao lišen okrutnosti više

nego drugih ljudskih mana. Poslužio sam se onim općim mjestom da jedanzločin povlači za sobom drugi, i primjerom životinje koja se ostrvila.Stari prijatelj, za kojeg sam vjerovao da mi je potpuno odan, iskoristioje slabost koju je mislio da je zapazio u mene, pa je pohitao da prečistisvoje račune s Nigrinom i Palmom pod izgovorom da služi meni.Kompromitirao je moja mirotvorna nastojanja pripremio mi je zlokobanpovratak u Rim.Starac me zamolio za dopuštenje da sjedne, pa stavi na stoličicu noguomotanu zavojima. Govoreći i dalje, pokrih mu bolesnu nogu pokrivačem.Pustio me je da govorim smješkajući se kao učitelj kojisluša kako učenik prilično dobro recitira zadanu tešku lekciju. Kad samzavršio, tiho me priupita što sam kanio učiniti s neprijateljima svogarežima. Ako treba, može se lako dokazati da su mi ta četvorica radila oglavi svakako im je bilo u interesu da me ubiju. Svaki prelazak s jednevladavine na drugu povlači za sobom sličnu operaciju čišćenja on je ovuakciju preuzeo na sebe da meni ruke ostanu čiste. Ako javno mnijenje budetražilo žrtvu, ništa lakše nego da se njemu oduzme položaj pretorijskogprefekta. On je i predvidio tu mjeru, i savjetuje mi da je poduzmem. Aako je potrebno još nešto više da umirim Senat, nema on ništa protiv togada ga osudim na internaciju ili progonstvo. Atijan je bio tutor od kojegsam izmamljivao pare, savjetnik u najtežim mojim danima i najbolji mojpouzdanik, ali sam mu sad prvi put pomno promotrio lice brižljivoizbrijanih obraza i iskrivljene ruke mirno prekrižene na dršku štapa odebanovine. Prilično sam dobro poznavao razne elemente njegoveegzistencije uspješna čovjeka ženu koju je volio, a čije je zdravljeiziskivalo njegu, udate kćeri i njihovu djecu za koju je gajio ambicije uisti mah skromne i uporne kao što su bile i njegove, sklonost dobrimjelima, izrazitu slabost za grčke kameje i mlade plesačice. Svemu je tomupretpostavio mene u posljednjih trideset godina najpreča mu je briga bilada me štiti, a potom da mi služi. Meni koji nisam stavljao iznad sebeništa od svojih ideja i planova, ili u najboljem slučaju sliku sama sebekakav ću biti u budućnosti, ta banalna privrženost jednog čovjeka drugomečinila se čudesna, neizmjerna. Nitko nije vrijedan takve privrženosti, paje ni dandanas ne mogu sebi objasniti. Poslušao sam njegov savjet ismijenio ga s njegova položaja. Pokazao mi je jedva primjetnim smiješkomda je i109Ločekivao da ću ga uhvatiti za riječ. Dobro je znao da me nikakva skrb zastarog prijatelja neće spriječiti da se odlučim za ono što jenajpametnije. Taj profinjeni političar nije ni želio da postupimdrukčije. Ne treba ipak preuveličavati veličinu te njegove nemilostinakon nekoliko mjeseci što ih je proveo u zasjenku, uspio sam ga ponovoprogurati u Senat. To je bila najveća čast koju sam mogao učiniti tomčlanu konjaničkog reda. Doživio je lijepu starost bogatog rimskog viteza,vrlo utjecajnog zahvaljujući poznavanju raznih obitelji i poslova čestosam bio gost u njegovoj vili u brdima Albe. Kako bilo da bilo, kao iAleksandar uoči bitke, prinio sam žrtvu strahu prije nego što sam ušao uRim kadikad brojim i Atijana među svoje ljudske žrtve.Atijan je bio dobro predvidio prirodno zlato poštovanja bilo bi premekanokad mu se ne bi dodao određeni procent straha. S ubojstvima četvoricebivših konzula dogodilo se ono isto što se dogodilo i s krivotvorenomoporukom pošteni ljudi čista srca nisu htjeli povjerovati da sam ja u to

umiješan cinici su pretpostavljali sve najgore, ali su mi se zato jošviše divili. Rim se umirio čim je saznao da ne kanim produžiti tim putemod radosti što se nitko više nije osjećao ugrožen zaboravili su na mrtve.Svijet se divio mojoj blagosti zato što je vjerovao da je promišljena islobodno izabrana, da je svakog jutra pretpostavljam nasilju koje bihmogao isto tako lako provoditi hvalili su moju jednostavnost jer sumislili da je sračunata. Trajan je imao većinu vrlina obična čovjeka mojesu ih vrline više iznenađivale da sam ih imao još malo više, vidjeli bi unjima rafiniranost poroka. Ja sam bio isti čovjek kao i nekad, samo štoje svijet ono što je prije prezirao sad smatrao uzvišenim pretjeranaljubaznost, u kojoj su neotesani ljudi vidjeli neku vrstu slabosti, moždai kukavičluka, doimala se sad kao glatka i sjajna navlaka na snazi.Dizali su do nebesa moju strpljivost s moliteljima, moje česte posjetebolesnicima u vojnim bolnicama, moju prijateljsku prisnost s veteranimakoji su se vratili na111svoja ognjišta. Ništa se od svega toga nije razlikovalo od načina nakoji sam cijelog života postupao sa svojim slugama ili s težacima na svomimanju. Svaki od nas ima više vrlina nego što misli, ali ih samo uspjehiznosi na vidjelo, možda zato što svijet ne očekuje da ćemo ih sačuvati.Ljudi priznaju svoje najgore slabosti čudeći se što gospodar svijeta nijeglupo nemaran, preuzetan ni okrutan.Odbio sam sve titule. Prvog mjeseca moje vladavine Senat me bez mogznanja okitio dugim nizom počasnih naslova što neki carevi omotaju sebioko vrata poput šala s resama. Dačanski, Partski, Germanski Trajan jevolio te lijepe zvuke ratničke glazbe slične cimbalima i bubnjevimapartskih pukovnija oni su u njemu budili odjeke i odzive, a mene su samozbunjivali i ozlovoljivali. Sve sam to ukinuo isto sam tako privremenoodbio i lijepu titulu Oca domovine, koju je August prihvatio tek potkrajživota i koje ja nisam još bio dostojan. Tako je bilo i s trijumfom bilobi smiješno da sam pristao na nj za rat u kojem je jedina moja zaslugabila što sam ga okončao. Oni koji su u tome vidjeli moju skromnost varalisu se koliko i oni koji su mislili da sam ohol. Nisam toliko vodio računao tuđim dojmovima koliko o svojim probicima. Želio sam da moj prestižbude osoban, neodvojiv od mene, i da se može neposredno izmjeritioštroumnošću, snagom i ostvarenim djelima. Titule, ako dođu, doći ćeposlije, ali će to biti druge titule koje će svjedočiti o mojim tajnimpobjedama na koje još nisam smio polagati prava. Zasad sam imao pune rukeposla oko toga da postanem, da budem Hadrijan u punoj mjeri.Optužuju me da premalo volim Rim. Ipak je Rim bio lijep one prve dvijegodine kad smo se država i ja još ogledali, grad uskih ulica i zakrčenihforuma od opeke boje stare puti. Kad se Rim ponovo vidi, poslije Orijentai Grčke, to kao da je strani grad, što nikad ne može osjetiti Rimljaninkoji je u njemu rođen i koji u njemu neprestano živi. Ponovo sam senavikavao na njegove zime, vlažne i čađave, na njegova afrička ljetaublažena svježinom vodoskoka u Tiburu i jezera Albe, na njegov gotovoseljački puk provincijski vezan za sedam brežuljaka, ali čije seambicije, glad za zaradom, opasnosti osvajanja i ropstva prenosemalopomalo na sve svjetske rase, na tetovirane crnce, na kosmate Germane,na sitne Grke i na nezgrapne orijentalce. Oslobodio sam se nekih obziraodlazio sam u javna kupališta u vrijeme kad se narod kupa navikao sampodnositi igre u kojima sam do tada vidio samo rasipništvo. Ipak, nisampromijenio svoje mišljenje gadili su mi se ti masakri u kojima životinja

nema nikakvih izgleda malopomalo sam uviđao njihovu obrednu vrijednost,djelovanje tragičnog prečišćavanja na neuku rulju želio sam da sjajsvetkovina bude ravan sjaju Trajanovih svetkovina, ali s nešto višeukusa, pa i reda. Silio sam se da uživam u savršenom mačevanjugladijatora, ali samo pod uvjetom da se nitko ne bavi time protiv svojevolje. Naučio sam da s visine tribine u cirkusu pregovaram sa svjetinompreko glasonoša, da joj namećem šutnju s dužnom smjernošću koju mi je onastostruko uzvraćala, da joj nikad ne dopuštam ništa više od onoga što imapravo očekivati i da joj ništa ne odbijem bez obrazloženja. Nisam, kaoti, nosio sa sobom u carsku ložu knjige ljude vrijeđa kad tko omalovažavanjihove radosti. Kad bi mi se prizor gadio, napor da ga ipak podnesemvrijedio mi je kao vježba više nego da sam čitao Epikteta. Moral je stvarprivatnog dogovora pristojnost javna stvar svaka napadna sloboda oduvijekme sedoimala kao jeftino razmetanje. Zabranio sam zajednička kupališta zamuškarce i žene zbog gotovo svakodnevnih fizičkih sukoba pretopio sam ivratio u državnu blagajnu golemo srebrno posuđe što ga je bio naručioproždrljivi Vitelije. Naši prvi cezari izašli su na sramotni glas kaolovci na nasljeđa. Ja sam uveo pravilo da ne primam u ime države ni usvoje osobno ime nikakav legat na koji bi izravni nasljednici moglipolagati bilo kakvo pravo. Nastojao sam smanjiti prekomjerni broj robovau carskom kućanstvu, napose suzbiti njihovu drskost s kojom su seizjednačivali s najboljim građanima, a gdjekad ih i terorizirali. Jednogse dana jedan od mojih ljudi bezobrazno obratio jednom senatoru. Dao samga išibati. Toliko sam mrzio nered da sam zapovjedio da se usred cirkusaizbatinaju rasipnici koje su upropastili dugovi. Da budu jasnije razlike,zatražio sam da se u gradu u svako doba nosi toga ili grimizna tunika,što je neugodno za nošenje kao i sve počasti, ali sam se i sam strogotoga pridržavao. Ustajao sam da primim prijatelje, stajao sam za svevrijeme audijencija, u znak prosvjeda protiv nehajnog sjedenja ililežanja. Smanjio sam prevelik broj zaprega što su zakrčivale naše ulice,taj luksuz brzine koji radi protiv sama sebe, jer pješak brže napreduje ugužvi od sto kola natrpanih jedna uz druge oko Svetog puta. U posjete samodlazio na nosiljkama. Na njima sam ulazio i u samu kuću da prištedimdomaćinu trud da me čeka ili ispraća po suncu ili po groznom rimskomvjetru.Ponovo sam bio među svojima oduvijek sam osjećao stanovitu nježnost premasvojoj sestri Paulini, a čak mi se ni Servijan nije više onoliko gadio.Moja punica Matidija vratila se s Orijenta s prvim znacima smrtonosnebolesti. Dovijao sam se kako da joj olakšam bolove skromnim gozbama, danapršnjakom vina opijem tu matronu naivnu poput djevojke. Odsutnost moježene, koja se u jednom času hirovitosti povukla na ladanje, nije nimalosmanjivala ta zadovoljstva obiteljskog života. Od svih osoba vjerojatnosam se njoj najmanje uspio svidjeti. Istini za volju, nisam se mnogo nitrudio. Posjećivao sam obudovjelu caricu u kućici u kojoj se ona odalaozbiljnim zadovoljstvima razmišljanja i čitanja. Opet sam uživao uPlotininoj lijepoj šutnji. Blago se povlačila iz javnosti onaj njen vrt isvijetle sobe svakog su dana sve više zatvarale tu Muzu, postajale hramcarice koja već pripada božanstvima. Njeno je prijateljstvo ipak ostalozahtjevno, ali su svi ti zahtjevi bili razumni.Opet sam bio sa svojim prijateljima osjetio sam divan užitak ponovnogsusreta nakon duge razdvojenosti, užitak da ih ponovo procjenjujem, a i

oni mene. Umro je moj. sudrug u razonodama i nekadašnjim književniminteresima Viktor Vokonije preuzeo sam na sebe dužnost da mu održimnadgrobni govor. Ljudi su se smješkali kad sam, među pokojnikovimvrlinama, spomenuo i čednost, koju su opovrgavale njegove pjesme inazočnost na pogrebu Testila s uvojcima boje meda, koga je Viktor nekadnazivao svojom lijepom mukom. Moje licemjerje nije bilo tako vulgarno kaošto bi se reklo meni se čini čednim svaki iskreni užitak. Uredio sam Rimkao kuću za koju gospodar misli da je može mirne duše napustiti, znajućida se u njoj neće ništa loše dogoditi za njegova izbivanja novi susuradnici opravdali povjerenje, a izmireni suparnici večerali su uPalatinu s prijateljima iz teških vremena. Neracije Prisko izlagao je zastolom svoje zakonodavne planove arhitekt Apolodor tumačio nam je svojeskice Cejonije Komod, prebogati patricij, potomak stare etruščanskeobitelji tako reći kraljevske krvi,115dobar znalac vina i ljudi, smišljao je sa mnom planove o mom sljedećempotezu u Senatu.Njegov sin Lucije Cejonije, koji je u to vrijeme bio netom navršioosamnaestu, uveseljavao je svojim nasmijanom Ijupkošću kraljevića tegozbe za koje sam ja želio da budu ozbiljne. On je već imao nekebesmislene i prekrasne navike pasiju da gostima sam priređuje rijetkajela, izvanredan ukus za cvjetne dekoracije i ludu zaljubljenost u kockui prerušavanje. Njegov je Vergilije bio Marcijal recitirao je Marcijalovelascivne stihove sa šarmantnom bezočnošću. Štošta sam mu obećao što mi jeposlije zadalo poprilično briga taj mladi lepršavi faun ispunio mi ješest mjeseci života.U idućim sam godinama toliko često gubio Lucija iz vida i ponovo gasusretao da ću na kraju možda sačuvati o njemu sliku nastalu slaganjemsvojih uspomena jedne na drugu, tako da ta slika naposljetku nećeodgovarati ni jednoj fazi njegova kratka vijeka. Pomalo drzovit arbitarrimske elegancije, nadobudan govornik bojažljivo zaduben u primjere stilakoji traži od mene mišljenje o nekom teškom pasusu, savjestan mladičasnik što mrsi rijetku bradicu, bolesnik koji se trese od kašlja i nadkojim bdijem do njegove agonije, sve su te slike nastale mnogo kasnije.Slika Lucija iz mladenačkih dana ograničena je na tajne zakutke mojihuspomena lice, tijelo, blijedoružičasta alabastrena put, pravi lik iznekog Kolimahova ljubavnog epigrama ili iz jasnih i golih stihovapjesnika Stratona.Ali žurilo mi se da napustim Rim. Moji su dotadašnji prethodnici odlaziliiz Rima uglavnom radi rata moji veliki planovi, mirotvorna djelatnost, pai sam moj život započinjali su za mene izvan rimskih zidina.Ostalo mi je još samo nešto da uradim da Trajanu priredim onaj trijumfkoji ga je opsjedao u njegovoj bolesti. Trijumf zapravo dolikuje samomrtvima. Dok je čovjek živ, svagda se nađe ponetko da mu prigovori zbognjegovih slabosti, kao što su nekoć predbacivali Cezaru njegovu ćelavosti ljubakanja. Ali mrtvac ima pravo na tu vrstu svečanog uvođenja u grob,na tih nekoliko sati bučne pompe prije nego što nastupe stoljeća slave itisućljeća zaborava. Sudbina mrtvaca nije izložena promjenama čak injegovi porazi zadobivaju pobjednički sjaj. Trajanov posljednji trijumfnije slavio njegovu manjeviše dvojbenu pobjedu nad Partima, nego onajnjegov pošteni trud u kojem je protekao sav njegov život. Okupili smo seda proslavimo uspomenu na najboljeg imperatora kojeg je Rim imao odAugustovih staračkih godina, najpredanijeg radu, najpoštenijeg i najmanje

nepravednog. Same njegove mane bile su tek osobine po kojima seprepoznaje savršena sličnost mramornog poprsja s licem živa čovjeka.Careva se duša vinula u nebo po onoj nepomičnoj spirali na Trajanovustupu. Moj je adoptivni otac postao bog zauzeo je svoje mjesto u nizuratničkih oličenja vječnog Marsa što potresaju i obnavljaju svijet izstoljeća u stoljeće. Stojeći na balkonu Palatina, vagao sam razlike međunama ja sam se spremao za mirnije ciljeve. Počeo sam sanjariti oolimpskoj vladavini.117rRim nije više u Rimu on mora propasti ili se ubuduće izjednačiti spolovicom svijeta. Njegovi krovovi, terase, otočići od kuća koje sunce nazalasku pozlaćuje tako lijepim rumenilom nisu više kao nekoć, u dobanaših kraljeva, bojažljivo okruženi bedemima i ja sam obnovio dobar diobedema uz germanske šume i britanske pustopoljine. Kad god bih s nekogzavoja obasjanog suncem promatrao neku grčku akropolu i njen grad savršenkao cvijet, povezan s brežuljkom poput krunice cvijeta sa stabljikom,osjećao sam kako je taj neprispodobivi cvijet ograničen samim svojimsavršenstvom, zaokružen na jednoj točci u prostoru i u jednom vremenskomsegmentu. Njegova je jedina mogućnost širenja bila, kao i u biljaka, zrnosjeme ideja kojima je Grčka oplodila svijet. A Rim, tromiji ibezobličniji, razvučen u svojoj ravnici uz obale svoje rijeke, kretao seprema širem razvitku grad je prerastao u državu. Ja sam želio da sedržava i dalje širi, postane svjetski poredak, opći poredak stvari.Vrline koje su dostajale za gradić na sedam brežuljaka morat će postatielastičnije i raznovrsnije da bi pristajale cijeloj kugli zemaljskoj.Rim, koji sam se ja prvi usudio nazvati vječnim, sve će više nalikovatina majke božice azijskih kultova na pramajku mladih ljudi i žetve koja unaručju drži lavove i košnice pčela.Ali svaka ljudska tvorevina koja teži za vječnošću mora se prilagoditipromjenljivom ritmu velikih objekata u prirodi, uskladiti se s nebeskimvremenom. Naš Rim nije više pastoralni gradić starog Euandra, bremenitbudućnošću koja je već donekle prošla grabežljivi Rim iz doba Republikeodigrao je svoju ulogu luda prijestolnica prvih cezara nastoji se i samaopametiti doći će i drugi Rimovi kojima ne vidim jasne obrise, ali ćupridonijeti njihovu nastanku. Kad sam obilazio antičke gradove, svete alipreživjele, bez sadašnje vrijednosti za ljudski rod, obećao sam sam sebida ću svom Rimu prištedjeti okamenjenu sudbinu jedne Tebe, jednogBabilona ili jednog Tira. Rim će se izvući iz svog kamenog tijela odriječi država, od riječi građanstvo, od riječi republika, sazdat će sebipouzdaniju besmrtnost. U onim još zaostalim zemljama na obalama Rajne,Dunava ili Batavskog mora svako selo zaštićeno ogradom od koljapodsjećalo me na trščane kolibe, na gomilu gnojiva gdje su spavali naširimski blizanci zadojeni mlijekom vučice te buduće metropole bit ćenastavak Rima. Tjelesnim bićima naroda i rasa, slučajnostima zemljopisa ipovijesti, različnim zahtjevima bogova i predaka, zauvijek ćemonametnuti, ne rušeći ništa od svega toga, jedinstveno ljudsko ponašanje,empirizam mudra iskustva. Rim će se nastaviti i u najmanjem gradiću ukojem vlasti provjeravaju težinu robe, čiste i osvjetljavaju ulice,suzbijaju nered, nebrigu, strah i nepravdu te razumno tumače zakone. Rimće propasti tek kad propadne i posljednji ljudski grad.Humanitas, Felicitas, Libertas ove lijepe riječi ispisane na novčićima zamoje vladavine nisam ja izmislio. Bilo koji grčki filozof i gotovo svaki

naobraženi Rimljanin ima iste svjetonazore kao i ja. Kad se našao predjednim nepravednim, pretjerano119strogim zakonom, čuo sam Trajana kako je uzviknuo da njegova primjenane odgovara više duhu vremena. Ja sam možda prvi svjesno podredio svesvoje postupke tom duhu vremena, učinio od njega nešto drugo, a nemaglovit san jednog filozofa ili pomalo nejasnu težnju dobra vladara. Izahvaljivao sam bogovima što su mi dali da živim u doba kad se dužnostkoja me zapala sastoji u razumnom preuređivanju svijeta, a ne da iz kaosaizvlačim nešto amorfno ili da se opružim po lesu ne bih li ga uskrsnuo.Bio sam sretan što nam je prošlost toliko duga da nam daje dovoljnoprimjera, i što nije preteška da nas zdrobi, što je razvitak naše tehnikedošao dotle da nam olakšava higijenu u gradovima i prosperitet naroda, ada nije opet toliko pretjeran da preoptereti čovjeka nepotrebnimtekovinama, što su naše umjetnosti, voćke pomalo zamorene obiljem roda,još kadre da nam podare koji prekrasan plod. Radovao sam se što nas naševjere, nejasne i časne, očišćene od svake nepomirljivosti i svih divljihobreda, tajanstveno združuju s najdrevnijim snovima čovjeka i zemlje, nebraneći nam laičko tumačenje činjenica i racionalno poimanje ljudskogponašanja. Bilo mi je, najposlije, drago što ni riječi čovječnost,Sloboda i Sreća nisu pretjeranom i smiješnom uporabom izgubile ništa odsvoje vrijednosti.Uviđam da se može staviti primjedba na svako nastojanje da se popraveuvjeti ljudskog života da ljudi tobože nisu vrijedni svega toga. Ali jaodbacujem takvu primjedbu laka srca dok god Kaligulin san budeneostvarljiv, i dok se god cijeli ljudski rod ne svede na jednu jedinuglavu predodređenu za sjekiru, moramo ga podnositi, održavati, koristitiza svoje svrhe, a dakako da nam je u interesu da mu služimo. Moj se načinpostupanja zasniva na nizu davnašnjih zapažanja o samom sebimene je uvijek svako jasno tumačenje uvjerilo, svaka me uljudnostosvojila, gotovo me svaka sreća uvijek urazumila. Stoga se nisam mnogoobazirao na one dobronamjerne koji tvrde da sreća razdražuje ljude, da ihsloboda omekšava, da čovječnost kvari one kojima se iskazuje. Možda, alipri sadašnjem stanju stvari, to je isto kao i uskraćivati pristojnuishranu izgladnjelu čovjeku iz straha da za koju godinu ne pati odpretilosti. Kad se suvišne ovisnosti svedu na najmanju moguću mjeru, kadse uklone nepotrebne nedaće, za održavanje junačkih vrlina ostat će jošuvijek cio niz pravih zala, smrt, starost, neizlječive bolesti,neuzvraćena ljubav, razvrgnuto ili iznevjereno prijateljstvo, osrednjiživot manjeg raspona od naših planova i bljeđi od naših snova sve onenedaće izazvane božanskom naravi stvari.Moram priznati da ne vjerujem mnogo u zakone. Kad su prestrogi, ljudi ihs pravom krše. Kad su prezamršeni, ljudska oštroumnost lako nađe u onojrazvučenoj i slaboj mreži rupe kroz koje će se provući. Poštivanje starihzakona odgovara onome što je najdublje u ljudskoj pobožnosti, a služi isucima kao jastuk da se na njima uspavaju. Najstariji zakoni imaju u sebinešto od onog divljaštva koje su nastojali popraviti, a čak su inajdostojniji među njima proizvod sile. Većina naših kaznenih zakonapogađa, možda i srećom, samo manji dio krivaca naši građanski zakoninikad neće biti dovoljno elastični da se prilagode golemoj i nestalnojraznolikosti činjenica. Mijenjaju se sporije od običaja opasni su kadkasne za običajima, a još su opasniji kad pokušavaju prednjačiti. Paipak, iz tog mnoštva pogibeljnih novina ili zastarjele rutine, izbijaju

ovdjeondje, kao i u medicini, gdjekoje korisne formule. Grčki su nasfilozofi učili da nastojimo bolje upoznati ljudsku narav, a već nekolikonaraštaja naših ponajboljih121pravnika rade na crti zdravog razuma. I sam sam ostvario neke od onihdjelomičnih reformi koje su jedine trajne. Loš je svaki onaj zakon kojise prečesto krši na zakonodavcu je da ga poništi ili promijeni, da se nebi prezir koji je taj ludi propis na sebe navukao proširio i na druge,pravednije zakone. Ja sam sebi postavio za cilj da se radije uzdržavam odsuvišnih zakona i ograničavam se na manji broj strogo objavljenihpametnih odluka. Reklo bi se da je došlo vrijeme da se u interesučovječanstva svi stari propisi iznova preispitaju.Kad sam u Španjolskoj, negdje u okolici Taragone, obilazio napolnapušteni rudnik, napao me nožem rob koji je svoj već dugi vijek gotovosav proveo u podzemnim rovovima tog rudnika. Nimalo nelogično, htio seosvetiti caru za svoje četrdeset tri godine robovanja. Razoružao sam gabez po muke i predao ga u ruke svom liječniku. Njegov je bijes splasnuopa se čovjek pretvorio opet u ono što je uistinu bio, stvor ništa manjerazuman od drugih, ali mnogo vjerniji od većine. Taj prijestupnik, kojibi pri divljačkoj primjeni zakona bio umah smaknut, postao mi je vrijedansluga. Većina je ljudi slična tom robu previše su podjarmljeni dugarazdoblja njihove tuposti samo se pokatkad prekidaju pobunama, podjednakobrutalnim koliko i uzaludnim. Htio sam se uvjeriti hoće li pametnoodmjerena sloboda postići nešto više, i čudim se što sličan pokus nijedosad izvelo više vladara. Taj barbarin osuđen na rad u rudniku postao jeza me simbol svih naših robova, svih naših barbara. Nije mi se činilonemogućim da se s njima postupi jednako kao što sam ja postupio s timčovjekom, da se razoružaju dobrotom, pod uvjetom da prethodno znaju da jeruka koja ih je razoružala čvrsta. Svi su narodi do sada propali zbogpomanjkanja veli122kodušnosti Sparta bi bila dulje poživjela da je zainteresirala helote zasvoj opstanak. Atlas jednog lijepog dana odluči da prestane nositi naleđima nebeski teret i njegova pobuna uzdrma zemlju. Želio sam odgoditišto je moguće dulje, pa i izbjeći ako se može, trenutak kad će se barbariizvana i robovi iznutra okomiti na svijet koji moraju poštivati sdistance ili mu smjerno služiti, a da ne smiju uživati njegovepovlastice. Meni je bilo stalo do toga da i najobespravljeniji stvor, robkoji čisti gradske kloake, i izgladnjeli barbarin što se potuca okogranica, nađe svoj interes u opstanku Rima.Dvojim da bi i sva svjetska filozofija uspjela ukinuti ropstvo možda ćemu samo promijeniti ime. Mogu zamisliti i gore oblike sužanjstva od ovihnaših bilo da će se ljudi pretvoriti u glupe i zadovoljne strojeve kojiće vjerovati da su slobodni iako će biti podjarmljeni, bilo da će se unjih razviti, sve do isključenja dokolice i ljudskih užitaka, takobjesomučna strast za radom kao što je strast za ratovanjem međubarbarskim rasama. Ipak, više volim naše stvarno ropstvo od takvarobovanja umu ili ljudskoj mašti. Bilo kako mu drago, grozno stanje ukojem je čovjek prepušten na milost i nemilost drugom čovjeku mora bitipomno regulirano zakonom. Ja sam pazio da rob ne bude više ona anonimnaroba što se prodaje a da se ne vodi računa o obiteljskim vezama koje jeon stvorio, onaj kukavni predmet čiji iskaz sudac ne bilježi dok ne budepodvrgnut mukama, umjesto da ga prihvati pod prisegom. Zabranio sam da serobovi sile na sramotne ili opasne poslove, da ih prodaju zakupnicima

javnih kuća ili gladijatorskih škola. Neka se tim poslovima bave samo onikoji ih vole, pa će ih bolje i obavljati. Na poljskim dobrima gdje senadstojnici služe silom zamijenio sam gdje sam god123rmogao robove slobodnim kolonima. Naše zbirke anegdota pune su priča osladokuscima koji svoju poslugu bacaju ribama grabljivicama, aliskandalozni i lako kažnjivi zločini nisu ništa prema tisućama banalnihnedjela koja svakodnevno čine ugledni ljudi tvrda srca a da nitko i nepomišlja da ih zbog toga uznemiruje. Velika se buka bila podigla kad samprognao iz Rima bogatu i poštovanu patricijku što je zlostavljala svojestare robove javno se mnijenje mnogo više uzruja zbog najmanjenezahvalnosti prema nemoćnim roditeljima, ali ja ne vidim velike razlikeizmeđu ta dva oblika nečovječnosti.Položaj je žena određen čudnim običajima one su u isti mah podjarmljene izaštićene, slabe i moćne, prezrene i poštovane. U tom kaosu proturječnihobičaja društvene su činjenice nadređene prirodnima a često ih nije nilako lučiti. Takvo je stanje stvari posvuda stabilnije nego što se čini ucjelini žene žele biti kakve jesu opiru se promjenama ili se koristenjima za svoje, uvijek iste ciljeve. Današnja sloboda žena, veća ili barvidljivija nego u staro doba, nije ništa drugo do jedan od aspekatalakšeg života bogatijih vremena. Nije se ozbiljno diralo u negdašnjanačela, pa ni u predrasude. Bilo iskreno ili ne, službene pohvale inadgrobni spomenici pripisuju i dalje našim matronama one iste vrlinemarljivosti, čednosti i strogosti, koje su se zahtijevale od njih i podRepublikom. Te stvarne ili pretpostavljene promjene nisu, uostalom,nimalo preinačile vječnu slobodu ponašanja puka ni vječitu dvoličnostgrađana, a tek će vrijeme pokazati koliko su trajne. Slabost žena, kao islabost robova, potječe iz njihova zakonskog položaja, a njihova snaganalazi nadoknadu u sitnim stvarima gdje je njihova moć gotovoneograničena. Malo sam vidio kuća u kojima ne vladaju žene često samviđao i da u kući vladanadstojnik, kuhar ili oslobođenik. U financijskim poslovima prema zakonusu pod nekom vrstom skrbništva, a u praksi se u svakom dućanu na Suburiobična prodavačica peradi ili piljarica ponaša za tezgom kao gazdarica.Atijanova je žena vodila obiteljsko imanje kao neobično sposoban poslovničovjek. Zakoni bi se morali što manje razlikovati od običaja ja samženama dao veću slobodu u upravljanju njihovim imanjima, pravo dasastavljaju oporuke i nasljeđuju. Zahtijevao sam da se nijedna djevojkane udaje bez svoje privole to je zakonsko nasilje isto tako odvratno kaoi svako drugo. Udaja je za njih najvažnija stvar pa je samo pravo da otome odlučuju one same po svojoj volji.Naše nevolje potječu dijelom iz činjenice što je previše ljudi sramotnobogato ili očajno siromašno. Srećom, u ovo naše doba postoji težnja da seizmeđu te dvije krajnosti uspostavi ravnoteža kolosalna bogatstvaimperatora i oslobođenika pripadaju prošlosti. Trimalhijon i Neron sumrtvi. Ali treba još mnogo poraditi oko razborite preraspodjele svjetskoggospodarstva. Kad sam preuzeo vlast, odrekao sam se dobrovoljnih prilogakoje su gradovi davali caru, što nije bilo ništa drugo do prikrivenakrađa. Savjetujem i tebi da tako učiniš. Posvemašnje brisanje dugovanjapojedinaca državi bijaše nešto riskantnija mjera, ali nužna da se nakondeset godina ratne štednje počne sve iznova. Vrijednost je našeg novcaozbiljno opala u posljednjih sto godina, a upravo se po tečaju naših

zlatnika prosuđuje vječnost Rima. Na nama je da im vratimo njihovuvrijednost i težinu pošteno odmjerenu u svim stvarima. Naša se zemljanesustavno obrađuje samo povlaštene pokrajine, Egipat, Afrika, Toskana ijoš nekoliko njih, umjele su osnovati seljačke zajednice koje se znalačkibave uzgojem žita i vinove loze. Jedna125nje od mojih stalnih briga bila da poduprem tu klasu, da odatle izvučeminstruktore koji će pomagati zaostalijem, nazadnijem i nevičnijemseljačkom pučanstvu. Stao sam na kraj sramotnom običaju veleposjednika,koji ne haju mnogo za javno dobro, da ostavljaju zemlju pod ugarom svakanjiva koja nije pet godina obrađivana pripast će ubuduće onome tko seobveze da će je obrađivati. Slično je i s rudnicima. Većina našihbogataša daju silne darove državi, javnim ustanovama i vladaru. Mnogi odnjih to rade iz interesa, gdjekoji iz plemenitih pobuda, a svi na krajuimaju korist od toga. Ja sam želio da njihova darežljivost zadobije drugeoblike, a ne da bude razmetljiva milostinja, da ih naučim da razboritouvećavaju svoja dobra u interesu zajednice, kao što su do tada radilisamo da bi im se djeca obogatila. U tu sam svrhu sam preuzeo upravljanjecarskim dobrima nitko nema prava postupati sa zemljom kao što škrtacpostupa sa svojim ćupom zlata.Naši su trgovci ponekad naši najbolji geografi, naši najbolji astronomi,naši najučeniji prirodoznansrvenici. Naši bankari se ubrajaju međunajbolje poznavatelje ljudi. Koristio sam se njihovom stručnošću, ali samse svim silama borio protiv upletanja u tuđe poslove. Potpora pruženabrodovlasnicima udeseterostručila je razmjenu sa stranim narodima. Takosam uspio uz male troškove obnoviti skupu imperijalnu mornaricu što setiče uvoza s Orijenta i iz Afrike, Italija je otok i njena opskrbažitaricama, otkad ne podmiruje sama svoje potrebe, ovisi o trgovačkimposrednicima. Jedini je način da se osiguramo od opasnosti koje ovasituacija donosi da s tim nužnim poslovnim ljudima postupamo kao sdužnosnicima i da ih strogo nadziremo. Naše stare provincije dosegnule suposljednjih godina stupanjblagostanja koji se može još više podići, samo što to blagostanje trebada služi svima, a ne samo banci Heroda Atičkog ili sitnom špekulantu kojizakupi svu proizvodnju ulja u nekom grčkom selu. Nijedan zakon nijeprestrog ako dopušta da se smanji broj posrednika što vrve po našimgradovima soj bestidnih i trbušastih ljudi što se došaptavaju po krčmama,nalakćeni na tezge, spremni da potkopaju svaku politiku koja im ne donosineposrednu korist. Pravilna raspodjela žitarica pomaže državi da spriječisramotno podizanje cijena u doba nestašice, ali sam se ja najviše uzdao uorganiziranje samih proizvođača, galskih vinogradara i ribara na Crnommoru, čiju bijednu zaradu proždiru uvoznici kavijara i usoljene ribe, štose debljaju na račun tuđeg rada i stradanja. Jedan mi je od najljepšihdana bio kad sam nagovorio skupinu pomoraca s Arhipelaga da se udruže itrguju neposredno s gradskim prodavačima. Nikad se nisam osjetiokorisnijim vladarom. Počesto je mir za vojsku tek užurbana besposlicaizmeđu dvije bitke uz nerad i nered, druga je mogućnost pripremanje zarat, pa i sam rat. Ja sam ovome učinio kraj moje neprestano obilaženjepredstraža bijaše jedno od mnogih sredstava da korisno zaposlim vojsku umirno doba. Posvuda, i u ravnici i u brdima, i na okrajku šuma i usredpustinje, legija širi ili zbija svoje uvijek jednake zgrade, svojavježbališta, barake podignute u Agripini radi zaštite od snijega, u

Lambezi radi zaštite od pješčanih oluja, skladišta čije sam nepotrebnezalihe rasprodao, časnički klub u kojem dominira vladarova bista. Ali taje jednolikost samo prividna u tim, tako sličnim nastambama ima svagda iraznih pomoćnih jedinica. Sve rase unose u vojsku svoje vrline i svojeposebno naoružanje, svoj pješački, konjanički ili streljački duh. U tomsirovom stanju nalazio sam onu razno127PHvrsnost u jedinstvu što bijaše moj vladarski cilj. Dopustio sam vojnicimanjihove nacionalne ratne pokliče i komande na njihovim jezicimasankcionirao sam brakove ratnih veterana s barbarskim ženama i ozakonionjihovu djecu. Na taj sam način nastojao da ublažim surovost logorskogživota i da se s tim običnim ljudima ljudski postupa. Izvrgavajući seopasnosti da izgube nešto od svoje pokretljivosti, htio sam ih vezati zazemlju koju su branili nisam se libio podijeliti vojsku na pokrajine.Htio sam na razini carstva uspostaviti ono što je bila milicija u dobamlade Republike, u kojoj je svaki čovjek branio svoju njivu i svojeimanje. Posebice sam se trudio oko razvoja tehničke efikasnosti pojedinihlegija, želio sam se poslužiti tim vojnim centrima kao polugamacivilizacije, kao klinovima dovoljno snažnim da malopomalo nadomjeste oneprofinjene instrumente građanskog života što su već bili otupjeli. Vojskaje tako postala spona između puka iz šume, stepe ili močvare, iprofinjenih stanovnika gradova, osnovna škola za barbare, školaizdržljivosti i odgovornosti za obrazovanog Grka ili mladog vitezanaviknuta na lagodni život u Rimu. Osobno sam poznavao mučne strane togživota, ali i njegove prednosti i smicalice. Ukinuo sam posebnepovlastice zabranio sam da se časnicima često odobravaju dopusti, i da seu taborima koriste dvorane za bankete, paviljoni za zabave i uzgajajuskupocjeni perivoji. Ta nepotrebna zdanja pretvorena su u bolnice idomove ratnih veterana. Novačili smo vojnike u preranoj dobi i zadržavaliih u vojsci do duboke starosti, što je bilo u isti mah i preskupo iokrutno. Sve sam to promijenio. Disciplina Augusta mora odražavati humanetendencije svoga doba.Mi smo državni dužnosnici, a ne cezari. Ona žaliteljica koju nisam jednogdana htio saslušati dokraja imala je pravo kad je uzviknula ako nemam vremena da nju saslušam,neću imati vremena ni da vladam. Moje isprike nakon toga nisu bile pukaforma. Pa ipak, nedostaje mi vremena što se carstvo više širi, to se višeraznih aspekata vlasti stječe u rukama najvišeg dužnosnika tajprezaposleni čovjek mora, htio nehtio, dio svojih poslova prenijeti nadruge njegova će se sposobnost sve više svoditi na to da se okružipouzdanim suradnicima. Veliki zločin Neronov, pa i Klaudijev, bilo je tošto su iz lijenosti dopustili oslobođenicima i robovima da se domognuuloga pouzdanika, savjetnika i opunomoćenika. Dobar dio svog vremena iputovanja utrošio sam na biranje predstojnika novog činovništva, nanjihovo školovanje i na što pomnije raspoređivanje na položaje premanjihovim nadarenostima, na iznalaženje mogućnosti za korisnu uporabu tesrednje klase o kojoj država ovisi. Svjestan sam opasnosti što prijetitoj civilnoj vojsci, a što se može izraziti jednom jedinom riječjurutina. Taj mehanizam koji treba da traje stoljećima pokvarit će se akose ne čuva na gospodaru je da neprestano nadzire njegovo funkcioniranje,da predvidi ili popravi ono što je dotrajalo. Ali iskustvo nam pokazujeda će, uza svu našu beskrajnu skrb da odaberemo prave nasljednike, ipakuvijek ponajviše biti osrednjih careva, a da će u svakom stoljeću

najmanje jedan od njih biti luđak. U vremenima krize, ti će uredi, ako sudobro organizirani, moći i dalje obavljati svoje bitne funkcije iispunjavati ono međuvrijeme, koje može i vrlo dugo potrajati, od jednogpametnog vladara do drugog. Neki carevi vuku za sobom kolone barbaravezane među sobom lancima oko vrata, beskrajne povorke poraženihneprijatelja. Meni će dužnosnička elita koju sam uspio stvoriti bitidrukčija pratnja. Zahvaljujući članovima Carskog vijeća, mo129M JVJVgao sam godinama izbivati iz Rima i navraćati samo na kraće vrijeme.Dopisivao sam se s njima najbržim glasnicima, a u slučaju opasnostisvjetlosnim signalima. Oni su pak izvježbali svoje vrijedne pomoćnike.Njihova je stručnost moje djelo njihova redovita djelatnost omogućila mije da se bavim drugim poslovima. Ona će mi omogućiti i da mirne dušeumrem.Od dvadeset godina carevanja dvanaest godina nisam imao stalnogboravišta. Prebivao sam naizmjence u palačama azijskih trgovaca, uskromnim grčkim kućama, u lijepim vilama s kupaonicama i grijanjemRimljana u Galiji, u kolibama i na majurima. Ipak su mi najdraži bililaki šatori, arhitektura od platna i užadi. Brodovi su bili isto takoraznoliki kao i nastambe na kopnu. Imao sam svoj brod s vježbaonicom iknjižnicom, ali sam bio nepovjerljiv prema svakom stalnom staništu, čak ipokretnom. Bio sam zadovoljan i na ladanjskoj lađi sirijskog milijunaša,na brodovima flote za dugu plovidbu i na grčkoj ribarskoj brodici. Jedinije luksuz bila brzina i sve što brzini pogoduje, najbolji konji, kola snajboljim oprugama, prtljaga koja zauzima najmanje mjesta, odjeća ipribor koji najbolje odgovaraju podneblju. Ali najvažnija je prednostbilo savršeno tjelesno stanje ubrzani marš od dvadeset milja nije miništa predstavljao, a noć bez sna bijaše samo nešto kao poziv narazmišljanje. Malo ljudi voli duga putovanja, to vječito raskidanje snavikama, neprestano potresanje svih predrasuda. Ali ja sam nastojaoživjeti bez predrasuda i sa što manje navika. Cijenio sam slatku mekoćupostelje, ali isto tako i dodir i miris gole zemlje, nejednakosti svakogasegmenta Zemljina kruga. Navikao sam se na različitu hranu, na britanskukašu i afričke lubenice. Jednog sam dana kušao nagnjilu divljač kojom segoste neka germanska plemena. Povraćao sam, ali sam i to iskusio. Iakosam imao svoj utvrđeni ukus u ljubavi, čak sam i tu zazirao od rutine.Moja pratnja, svedena na najnužnije ili najbolje pratioce, nije me mnogoštitila od svijeta nastojao sam uvijek biti slobodan u kretanju ipristupačan. Provincije, te velike državne jedinice, kojima sam ja osobnoizabrao grbove, Britanija sa svojim prijestoljem na hridima ili Dakija sasvojom sabljom krivošijom, bile su za me cjeline sastavljene od raznihdijelova, od šuma čiju sam hladovinu tražio, od zdenaca na kojima sam piovodu, od pojedinaca koje sam slučajno sreo na sastancima, od poznatih,kadikad i voljenih lica. Poznavao sam svaku milju naših cesta, koje sumožda najljepši dar Rima svijetu. Ali najnezaboravniji su bili trenucikad bi cesta završila pred planinom pa bi se valjalo penjati od rasjelinedo rasjeline, od stijene do stijene, da bi se na vrhuncu Pireneja iliAlpa dočekala zora.Nekoliko je ljudi prije mene proputovalo svijetom Pitagora, Platon,desetak mudraca i sijaset pustolova. Ali prvi put je putnik bio u istimah i gospodar, potpuno slobodan da sve vidi, izmijeni i stvori. To jebila moja sreća, i bio sam svjestan da će proteći možda još stoljeća

prije nego što se opet stekne takav sretan sklad funkcije, temperamenta isvijeta. Tad sam uvidio kolika je prednost što sam nov čovjek, sam, jedvavezan brakom, bez djece, pa gotovo i bez predaka, Uliks bez Itake osimItake u sebi. Moram ovdje priznati nešto što nisam još nikome rekao nikadnisam imao osjećaj da sav pripadam jednom mjestu, pa čak ni svojojvoljenoj Ateni, čak ni Rimu. Svagdje stranac, nigdje se nisam osjećaoposve izoliran. Usput sam se bavio raznim zanimanjima od kojih se sastojicarski posao prihvaćao sam vojni život kao što se oblači odijelo131HHkoje je komotno zato što je već nošeno. Bez po muke sam progovaraologorskim jezikom, onim latinskim iskvarenim utjecajem barbarskih jezika,protkanim uobičajenim psovkama i jeftinim šalama iznova sam se navikavaonositi nezgrapnu vojnu opremu na manevrima, navikavao sam se na prdmjenuravnoteže koju izaziva težak štit u lijevoj ruci. Posvuda me zadržavaopipavi računovodstveni posao, bilo da sam morao provjeravati računeAzijske provincije ili nekog britanskog gradića koji se zadužio radipodizanja javnog kupališta. Već sam nešto rekao o svom sudačkom poslu.Padale su mi na um usporedbe s drugim zanimanjima mislio sam na putujućegliječnika koji ide od vrata do vrata i liječi bolesnike, na radnika izkomunalne službe pozvanog da popravi cestu ili vodovodnu cijev, nanadzornika koji trči s kraja na kraj galije potičući veslače, ali služećise što manje bičem. A danas, gledajući s terase vile kako robovi krešugranje ili plijeve gredice, najviše mislim na hodanje brižljivog vrtlaraamotamo.Obrtnici koje sam vodio sa sobom na putovanja nisu mi zadavali mnogobriga uživali su u putovanju kao i ja. Ali imao sam okapanja s ljudima odpera. Nezaobilazni Flegont ima bapske mušice, ali to je jedini moj tajnikkoji je do kraja izdržao na tom poslu još je i sad sa mnom. Pjesnik Flor,kome sam ponudio da bude tajnik za latinski jezik, vikao je na sve straneda ne želi biti cezar i trpjeti skitske studeni i britanske kiše. Nisu mubila po volji ni duga pješačenja. Prepustio sam mu slasti rimskogknjiževnog života, krčme u kojima se svake večeri sudionici okupljaju irazmjenjuju uvijek iste dosjetke i bratski podnose ubode istih komaraca.Svetoniju sam dao mjesto čuvara arhiva, što mu omogućuje pristup dotajnih dokumenata koji su mu potrebniza njegov rad na životopisima cezara. Tog spretnog čovjeka s dobropogođenim nadimkom Trankvil teško je bilo zamisliti igdje izvanknjižnice, pa je ostao u Rimu, gdje se sprijateljio s mojom ženom ipostao jedan od malog kruga nezadovoljnih konzervativaca što se sastajukod nje da kritiziraju način na koji se upravlja svijetom. To mi sedruštvo nije sviđalo dao sam umiroviti Trankvila, koji se zatim povukao usvoju kućicu u Sabinskim brdima da na miru snatri o Tiberijevim porocima.Favorin iz Arelate vodio je neko vrijeme moje tajništvo na grčkom jezikutaj patuljak piskava glasa imao je soli u glavi. Bijaše to jedan odnajlicemjernijih ljudi koje sam ikad sreo prepirali smo se ali me njegovaučenost razgaljivala. Zabavljala me i njegova hipohondrija, zbog koje jeskrbio o svom zdravlju kao ljubavnik o svojoj dragoj. Njegov mu jehinduski sluga priređivao rižu nabavljenu za skupe pare s Orijenta nažalost, taj je egzotični kuhar slabo govorio grčki, a još slabije drugejezike. Od njega nisam gotovo ništa uspio doznati o čudesima njegovedomovine. Favorin se hvalio da je u životu postigao tri rijetke stvariiako Gal, helenizirao se kao malo tko drugi iako čovjek skromna

porijekla, neprestano se svađao sa carem a da mu ni vlas s glave nijepala, što uostalom meni služi na čast iako impotentan, stalno je plaćaoglobe za preljube. Živa je istina da su ga obožavateljice iz provincijedovodile u neprilike iz kojih sam ga ja više puta morao izvlačiti. Ipakmi je dojadio pa sam umjesto njega uzeo u službu Eudemona. Sve u svemu,bio sam neobično zadovoljan svojim suradnicima. Samo bogovi znaju kako seipak očuvalo poštovanje prema meni te male skupine prijatelja islužbenika usred grube prisnosti putovanja. Njihova je diskrecija bila,ako je to moguće, još začudnija od njihove odanosti.133rBudući Svetoniji neće moći sakupiti mnogo anegdota o meni. Ono štojavnost zna o meni otkrio sam joj ja sam. Moji su prijatelji čuvali mojetajne, političke i ostale istini za volju, i ja sam često čuvao isto takoi njihove tajne.Graditi znači surađivati sa zemljom udariti ljudski pečat na krajolikkoji će se time promijeniti za vječna vremena. To znači i pridonijeti nataj način onim promjenama što tvore život gradova. Koliko truda treba dase točno odredi mjesto jednog mosta ili fontane, da se na nekoj gorskojcesti izvede zavoj koji će biti najekonomičniji, pa samim time inajčistiji... Proširivanje ceste što vodi u Megaru preobrazilo je onajstjenoviti skironski kraj oko dvije tisuće stadija popločane ceste sačatrnjama i vojnim stražama između Antinupola i Crvenog mora donijeli supustinji nakon doba opasnosti vrijeme sigurnosti. Da se izgradi mrežavodovoda u Troadi nije bila previsoka cijena ukupni prihod od pet stotinagradova u Aziji vodovod u Kartagi nadoknadio je u neku ruku nedaćePunskih ratova. Graditi utvrde bilo je, sve u svemu, isto što i podizatinasipe trebalo je pronaći onu crtu na kojoj se može braniti neka obalaili carstvo, točku na kojoj će se moći zadržati, zaustaviti i slomitinadiranje valova ili barbara. Graditi luke znači oploditi ljepotuzaljeva. Osnivati knjižnice znači i podizati javne žitnice, sprematizimnicu za ono doba kad će se zamrznuti duh, što po nekim znacima sudim,i protiv svoje volje, da će se stvarno dogoditi. Mnogo sam toga obnovio,što znači da sam surađivao s minulim vremenom, proniknuo u njegov duh iliga preinačio, poslužio se njime kao sponom s dalekom budućnošću, otkrivaoispod kamenja tajnu izvora. Život je naš kratak neprestano govorimo ominulim ili budućim stoljećima kao da su nam ona potpunotuđa. Ja sam ih se međutim, u svojim igrama kamenom, doticao. Zidine kojeučvršćujem još su tople od dodira s nestalim tijelima ruke koje još nepostoje milovat će ove stupove. Što sam više razmišljao o svojoj smrti, anapose o smrti drugih, to sam više nastojao našim životima dodati tegotovo neuništive produžetke. U Rimu sam se najradije služio vječnomopekom koja se sasvim polagano vraća zemlji iz koje je nastala, a njenoneprimjetno slijeganje i mrvljenje ostavljaju od građevine za sobom brdo,čak i kad se u njemu ne može više razaznati tvrđava, cirkus ili grobnica.U Grčkoj i u Aziji služio sam se domaćim mramorom, lijepim materijalomkoji, kad se jednom iskleše, ostaje vjeran ljudskoj mjeri, tako da plancijelog hrama ostaje sadržan u svakom djeliću slomljenog stupa.Arhitektura je bogata različitijim mogućnostima nego što bi se reklo poVitruvijeva četiri pravila kameni blokovi mogu se, kao i glazbeni tonovi,slagati na bezbroj načina. Radi Panteona sam se obratio staroj Etrurijivračeva i proroka Venerino je svetište, naprotiv, kolo jonskih oblika nasuncu, obilje bijelih i ružičastih stupova oko boginje puti iz koje je

potekla Cezarova rasa. Atenski Olimpejon trebao je biti izravna protutežaPartenonu, onako prostrt u ravnici nasuprot Partenonu na brijegu, prvigolem a drugi savršen žar kleči pred spokojstvom, sjaj pod nogamaljepote. Antinojeve kapele i hramovi, čarobne odaje, spomenicitajanstvenog prelaska iz života u smrt, oratoriji prevelike boli i sreće,bijahu mjesta molitve i prizivanja mrtvih u njima sam se predavao svojojžalosti. Moja grobnica na obali Tibera sagrađena je u divovskimrazmjerima po uzoru na antičke grobnice na Via Appiji, ali same njeneproporcije preobražavaju je i podsjećaju na Ktezifont, na Babilon, naterase i tornjeve kojima se135PIJčovjek približava zvijezdama. Egipatska groblja sa svojim obeliscima iredovima sfinga pred kenotafom podsjećaju pomalo neprijateljski Rim nanikad neprežaljena prijatelja. Vila je bila grobnica mojih putovanja,posljednji nomadski tabor od mramora što odgovara šatorima i paviljonimaazijskih vladara. Gotovo sve što privlači naš ukus već je iskušano usvijetu oblika, pa sam prešao u svijet boja jaspis zelen poput morskihdubina, zrnasti porfir boje puti, bazalt i mutni opsidijan. Grimiznizastori ukrašavani su sve zamršenijim vezovima mozaici na podovima ilizidovima nisu nikad bili dovoljno zlaćani, dovoljno bijeli ili dovoljnotamni. Svaki je kamen bio čudna konkrecija jedne volje, jedne uspomene,kadikad i prkosa. Svaka je građevina bila odraz jednog sna.Plotinopol, Hadrijanopol, Antinupol, Hadrijanotera... Namnožio sam štosam više mogao te košnice ljudskih pčela. Limar i zidar, inženjer iarhitekt prednjače u stvaranju tih gradova taj posao zahtijeva i određenedarove otkrivača izvora. U svijetu koji je još više od polovice pokrivenšumama, pustinjom i pustarama lijepo je vidjeti popločanu ulicu, hramposvećen bilo kojem božanstvu, javna kupališta i zahode, brijačnicu ukojoj brijač razgovara s mušterijama o novostima iz Rima, slastičarnu,prodavaonicu cipela, možda i knjižnicu, liječničku tablu, kazalište ukojem se s vremena na vrijeme igra koji Terencijev komad. Naši seIjepodusi tuže na jednoobraznost naših gradova smeta ih što u svakomgradu nailaze na isti spomenik caru i na isti vodovod. Ipak, nemaju pravoljepota Nemauza razlikuje se od ljepote Arelate. Ali i sama tajednoobraznost, koja se može naći na tri kontinenta, raduje putnika istokao i jednoobraznost miljokaza i u najobičnijim našim gradovima umirujenas pogledna postaju za izmjenu konja, poštu ili svratiste. Grad je kao ljudskatvorevina možda doista jednoličan, ali isto onako kao što su jednolična isaća puna meda, uvijek je to mjesto dodira i razmjene, kamo seljacidolaze radi prodaje svojih proizvoda pa se zadržavaju u njemu buljeći uslikarije na portiku... Moji su se gradovi rađali iz susreta susreta snekim zakutkom na Zemlji ili iz susreta mojih carskih planova sdogađajima iz mog života. Plotinopol je nastao iz potrebe da se osnujenovo poljoprivredno trgovište u Trakiji, ali i iz nježne želje da seiskaže počast Plotini. Hadrijanotera je utemeljena da bude trgovištemaloazijskih šumara najprije je bio moja ljetna rezidencija, lovište punodivljači, paviljon od grubo otesanih brvana podno brda Atisa, pjenušavipotok u kojem se svakog jutra kupalo. Hadrijanopol u Epiru ponovo jepostao urbano središte u srcu jedne osiromašene provincije nastao je izposjeta svetištu u Dodoni. Hadrijanopol, seljački i vojnički grad,strateško središte na rubu barbarskih pokrajina, napučen je veteranima iz

ratova sa Sarmatima. Osobno poznajem dobre i slabe strane svih tamošnjihljudi, njihova imena, godine službe i ranjavanja. Najdraži moj gradAntinupol rodio se na mjestu gdje se dogodila nesreća, zbijen na uskompojasu neplodne zemlje, između rijeke i stijenja. Bilo mi je stalo dotoga da ga obogatim drugim izvorima prihoda, trgovinom s Indijom,riječnim transportom i istančanim čarima grčke metropole. Nema mjesta naZemlji koje manje želim ponovo vidjeti, iako ima malo mjesta kojima sampoklonio više pažnje. Taj je grad beskrajan peristil. Dopisujem se snjegovim guvernerom Fidom Akvilom glede propileja tamošnjeg hrama ikipova pod slavolukom. Izabrao sam imena za sve gradske blokove ičetvrtff1 jasne i tajne simbole, kompletan katalog svojih us136pomena. Sam sam nacrtao raspored korintskog stupovlja i pravilnog redapalmi uz obalu rijeke. Tisuću sam puta prošao u mislima tim gotovosavršenim četverokutom ispresijecanim paralelnim ulicama i prepolovljenimtrijumfalnom avenijom što vodi od grčkog kazališta do grobnice.Pretrpani smo kipovima, krcati naslikanim i isklesanim divotama, ali jeto obilje puka iluzija neumorno reproduciramo nekoliko desetakaremekdjela koja više ne bismo bili kadri sami stvoriti. Pa i ja sam zasvoju Vilu naručio kopije Hermafrodita i Kentaura, Niobide i Venere.Nastojao sam živjeti što više usred tih melodija oblika. Poticao samiskustva prošlosti, učene arhaizme što otkrivaju smisao nauma iizgubljenih tehnika. Iskušavao sam i varijacije koje se sastoje u tome daoderanog Marsiju od bijelog mramora prenesemo u ružičasti mramor i takoga vratimo u svijet naslikanih figura, ili da zrnastu masu egipatskihkipova prenesemo u boju paroskog mramora, da idola pretvorimo u duha.Naša je umjetnost savršena, što će reći zaokružena, ali je njezinosavršenstvo podložno modulacijama isto toliko različitim koliko surazličite i modulacije čista glasa na nama je da se vješto igramo te igrevječitog približavanja jednom zauvijek nađenom rješenju ili udaljavanjuod njega, da idemo do kraja u pridržavanju ili pretjerivanju, da u tulijepu sferu uključujemo bezbroj novih kombinacija. Velika je prednostimati za sobom tisuću primjera za usporedbu, što se možemo, ako hoćemo,inteligentno nadovezati na Skopasa ili se sladostrasno suprotstavitiPraksitelu. Dodiri s barbarskom umjetnošću naveli su me na pomisao da sesvaka rasa ograničava na neke teme, na neke načine izražavanja od svihmogućih a svako doba još bira i između mogućnosti koje imaju pojedinerase. U Egiptu sam vidio gran138diozna božanstva i kraljeve, a na narukvicama sarmatskih zarobljenikanalazio sam beskrajne inačice istog konja u galopu ili istih zmija štoproždiru jedna drugu. Ali naša se umjetnost mislim na grčku držalačovjeka. Samo smo mi uspjeli nepomičnim tijelom izraziti latentnu snagu iokretnost samo smo mi glatkim čelom iskazali mudru misao. Ja sam kao inaši kipari čovjek mi dostaje, u njemu nalazim čak i vječnost. Voljenašuma sažeta je za me u liku kentaura, a bura nigdje ne diše bolje nego uvalovitom pojasu božice mora. Predmeti u prirodi i sveti amblemi imaju zame vrijednost samo kad su nabijeni ljudskim asocijacijama borov češer,grobljanski simbol u obliku falusa, plitica ukrašena golubovima što mamina sijestu uz fontanu, grifon što odnosi voljenu osobu na nebo.Umjetnost portretiranja nije me osobito privlačila. Naši rimski portretiimaju samo dokumentarnu vrijednost lica prekopirana do najmanje bore ilibradavice prenesene s modela koje susrećemo u životu i koje zaboravljamočim umru. Grci su, naprotiv, toliko voljeli ljudsko savršenstvo da se

nisu mnogo bavili različitim ljudskim licima. Obično bih bacio samo jedanpogled na svoj lik, na tamno lice izmijenjeno bjelinom mramora, naizbuljene oči, na sitne ali mesnate usne stisnute toliko da podrhtavaju.Više me zaokupljalo jedno drugo lice. čim je ono počelo nešto značiti umom životu, umjetnost je prestala biti luksuz i postala je potpora, nekavrsta podrške. Nametnuo sam svijetu taj lik danas postoji više portretatog dječaka nego ijednog slavnog čovjeka, nego ijedne kraljice. Najprijemi je želja bila da s pomoću kipova zabilježim ljepotu koja se postupnomijenja, a onda je umjetnost postala neka vrsta čarobnog čina koji možeoživiti izgubljeni lik. činilo mi se da su orijaški likovi sredstvo kojim139rse mogu izraziti prave proporcije što ih ljubav pridaje bićima htio samda ti kipovi budu golemi kao lice viđeno iz neposredne blizine, visoki isvečani poput priviđenja i utvara iz ružnih snova, teški kao što je teškaostala uspomena na njega. Zahtijevao sam savršenu izvedbu, pukosavršenstvo, boga što za one koji su ga voljeli ostaje svako biće umrlo udvadesetoj godini, ali i posvemašnju sličnost, prisnu nazočnost, svakunepravilnost lica dražeg od same ljepote. Koliko smo samo raspravljali otome da se sačuva debela crta obrve, pomalo nabubrela oblina usne...Očajnički sam računao na vječnost kamena, na vjernost bronce, da seovjekovječi prolazno ili već istrunulo tijelo, ali sam isto takozahtijevao i da mramor, svakodnevno premazivan mješavinom ulja ikiselina, zadobije glatkoću i tako reći mekoću mladenačke puti. Posvudasam nailazio na to jedinstveno lice stapao sam božanske likove, spolove ivječne atribute, jedru šumsku Dijanu sa sjetnim Bakhom, snažnog Hermesaiz hrvaonica sa dvojnim bogom što spava s glavom na ruci, među rasutimcvijećem. Ustanovio sam da mladić koji razmišlja uvelike nalikuje namuževnu Atenu. Moji su kipari pomalo lutali oni najslabiji zapadali supovremeno u mekušnost ili emfazu ipak su gotovo svi sudjelovali u tomsnu. Ima kipova i slika izrađenih dok je mladić bio još živ. Oniodražavaju onaj golemi i promjenljivi krajolik što se proteže odpetnaeste do dvadesete godine života ozbiljni profil dobra dječaka.Postoji kip gdje se kipar iz Korinta usudio očuvati nehaj dječakaispupčena trbuha i opuštenih ramena, s rukom na kuku, kao da na ugluulice promatra igru kockama. Tu je i onaj mramorni kip gdje je Papije izAfrodizije dao obrise tijela više nego golog, bespomoćnog i svježeg usvojoj krhkosti narcisa. A Aristej je na moj nalogisklesao onu malu, prkosnu i ponositu glavu od pomalo hrapavog kamena...Ima portreta izrađenih nakon njegove smrti, na kojima se zapaža tragsmrti, ona velika lica vičnih usana, nabijena tajnama koje nisu više mojezato što nisu više tajne živih. Tu je i onaj bareljef na kojem je KarijanAntonijan obdario eleuzinskom lakoćom berača u tunici od sirove svile, sprijateljskom njuškom psa priljubljenom uz njegovu golu nogu. Pa onda onagotovo nepodnošljiva maska, djelo jednog kipara iz Kirene, na kojem seužitak i bol stapaju i sudaraju na istom licu kao dva vala na istojhridi. Pa oni jeftini glineni kipići što su nam poslužili u imperijalnojpropagandi Tellus stabilita, dobri duh primirene Zemlje u obliku mladićašto leži i drži u rukama voće i cvijeće.Trahit sua quemque voluptas. Svakome svoj put svakome i svoj cilj, svojatežnja, ako baš hoćeš, svoja najskrovitija sklonost i svoj najuzvišenijiideal. Moj je ideal bio sadržan u riječi ljepota, koju je tako teškodefinirati, usprkos svim bjelodanim dokazima osjetila i očiju. Osjećao

sam se odgovoran za ljepotu svijeta. Želio sam da gradovi budu sjajni,prozračni, zalijevani bistrom vodom, napučeni ljudima kojima tijelo nećebiti nagrđeno ni tragovima bijede ili ropstva, ni podbuhlošću vulgarnogbogatstva želio sam da učenici ispravno izgovaraju lekcije koje neće bitibesmislene da žene u kući odaju svojim pokretima neku vrstu majčinskogdostojanstva, mirne snage da na vježbališta dolaze mladići kojima ni igreni umjetnost neće biti strane, da voćnjaci donose najljepše plodove anjive najbogatije žetve. Želio sam da se silna velebnost rimskog miraproširi na sve, neosjetna i prisutna kao glazba nebeskih tijela u pokretuda i najskromniji putnik može putovati od jedne zemlje do druge, odjednoglrkontinenta do drugog, bez mučnih formalnosti, bez opasnosti, posvudasiguran u postojanje minimuma zakonitosti i kulture da naši vojnicinastave svoj vječiti ratni ples na granicama, da sve teče glatko, i uradionicama i u hramovima da morem brode lijepi brodovi a da cestamačesto prolaze zaprege da u dobro uređenom svijetu imaju svoje mjesto ifilozofi i plesači. Tom idealu, u biti skromnom, ljudi bi se češćepribližili kad bi mu služili bar jednim dijelom one energije koju trošena glupe i okrutne djelatnosti. Sreća mi je omogućila da djelomiceostvarim taj svoj ideal u ovoj posljednjoj četvrti stoljeća. Arijan izNikomedije, jedan od najvećih umova svoga doba, rado me podsjeća na onelijepe stihove u kojima je stari Terpandar definirao u tri riječispartanski ideal, savršen način života o kojem je Lakedemon sanjao a daga nikad nije ostvario Snaga, Pravda, Muze. Snaga je bila osnova, prijekopotreban uvjet bez kojeg nema ljepote, čvrstina bez koje nema pravde.Pravda je bila ravnoteža pojedinih dijelova, cjelina skladnih proporcijakoju nikakvo pretjerivanje ne smije poremetiti. Snaga i Pravda bijahu tekdobro ugođen instrument u rukama Muza. Svi oblici bijede i brutalnostibijahu zabranjeni kao povrede lijepog tijela čovječanstva. Svaka jenepravda bila pogrešan ton koji valja izbjegavati u harmoniji sfera.U Germaniji sam se zadržao gotovo godinu dana radi obnavljanja iizgradnje utvrda i tabora, trasiranja novih i popravaka starih cesta.Novim bastionima podignutim na cesti dugoj sedamdeset milja pojačali smogranicu duž Rajne. Ta zemlja vinograda i pjenušavih rijeka bila mi jedobro poznata tu sam naišao na tragove mladog tribuna koji je Trajanudonio vijest o njegovu preuzimanju vlasti. Iza naše posljednje tvrđaveizgrađene od borovih trupaca zatekao sam isti onaj jednolični i crniobzor, isti onaj svijet koji je za nas zatvoren otkako su Augustovelegije izvršile onaj nepromišljeni prodor, more drveća, rezervoar bijelihi plavokosih ljudi. Kad sam završio preustrojstvo obrane, sišao sam krozbelgijske i batavske ravnice sve do ušća Rajne. Puste dine tvorile susjevernjački krajolik ispresijecan šuštavom travom u luci Noviomag kućepodignute na pilonima bijahu oslonjene na brodove privezane za njihovepragove na krovovima su primorske ptice savijale gnijezda. Volio sam taturobna mjesta koja su mojim pobočnicima bila ružna, ono tmurno nebo, onemuljevite rijeke što se probijaju kroz bezobličnu i mutnu zemlju, u kojojnijedan bog još nije umijesio glinu.Prebacio sam se na britanski otok brodicom gotovo ravna dna. Vjetar nasje više puta uzastopce143rvraćao na obalu od koje smo se otisnuli to mi je mučno putovanje

priuštilo nekoliko začudnih dokonih sati. Divovski oblaci dizali su se iztromog mora zamućenog pijeskom, što se neprestano valjalo u svom koritu.Kao što sam nekoć u Dakiji i Sarmatiji pobožno promatrao božicu Zemlju,tako sam sad ovdje prvi put vidio Neptuna kaotičnijeg od našeg, beskrajantekući svijet. Pročitao sam u Plutarha mornarsku legendu o jednom otoku uonim krajevima oko Arktičkog mora na koji su pobjedonosni Olimpijci prijemnogo stoljeća navodno prognali poražene Titane. Ti veliki zatočenicihridina i valova, neprestano šibani vječito neumornim oceanom, nisu moglispavati, ali su zato bili neprekidno zaokupljeni snovima, pa su i daljeprkosili olimpijskom poretku svojom silovitošću, tjeskobom i željom štoih vječito raspinje. U tom sam mitu s granica svijeta otkrio filozofsketeorije koje sam već bio i sam usvojio svaki čovjek vazda, u svom kratkomvijeku, mora birati između vječite nade i mudrog pomanjkanja nade, izmeđuslasti kaosa i slasti uravnoteženosti, između Titana i Olimpijaca biratiizmeđu njih ili ih napokon jednom uskladiti.Građanske reforme provedene u Britaniji dio su mog administrativnoguređenja o kojem sam govorio na drugom mjestu. Glavno je pri tome to štosam ja prvi car koji se bez borbe nastanio na tom otoku na rubu poznatogsvijeta, u kojem se samo Klaudije usudio provesti nekoliko dana kaovrhovni zapovjednik. Cijele jedne zime Londinij je mojom voljom biostvarno središte svijeta, kao što je Antiohija bila prije iz nužde, zavrijeme Partskih ratova. Svako je moje putovanje tako pomicalo težištevlasti, premještajući ga na neko vrijeme na obale Rajne ili Temze, što mije omogućivalo da procijenim dobre i loše strane svakog od tih središtaimperija. Taj boravak u Britaniji naveo me na pomisao da osnujem državukoja bi bila usredotočena na Zapad, jedan atlantski svijet. Takveapstraktne perspektive nemaju praktične vrijednosti, ali prestaju bitiapsurdne čim ih onaj tko ih zamišlja prebaci u dovoljno daleku budućnost.Nepuna tri mjeseca prije mog dolaska, Šesta Legija Pobjednička prebačenaje na britansko tlo. Zamijenila je ondje nesretnu Devetu legiju koju suKaledonci bili potpuno razbili za vrijeme nereda što su izbili uBritaniji kao gnusan udarac u leđa za vrijeme našeg pohoda na Parte.Dvije su se mjere nametnule da bi se spriječilo ponavljanje sličnekatastrofe. Naše su postrojbe pojačane stvaranjem pomoćnog korpusa oddomaćeg pučanstva. U Eboraku sam prvi put gledao s jednog zelenogbrežuljka manevre te netom osnovane britanske vojske. Istodobno jeizgradnja zida kojim je otok podijeljen na svom najužem dijelu poslužilaza zaštitu plodnih krajeva na jugu od napada sjevernih plemena. Sam samnadzirao dobar dio tih radova izvedenih u isti mah na grebenu dugomosamdesetak milja. To mi je pružilo priliku da na tom strogo ograničenompodručju iskušam sustav obrane koji bi se mogao primijeniti i svagdjedrugdje. Ali i sama je ta posve vojna akcija pogodovala miru i podizanjublagostanja toga dijela Britanije nicala su sela i pučanstvo se slijevaloprema našim granicama. Na zemljanim radovima legiji su pomagaledomorodačke ekipe. Podizanje je tog zida bilo za mnoge od tih gorštaka,do jučer još nepokorenih, prvi nepobitan dokaz zaštitničke moći Rima, aisplaćene nadnice prvi rimski novac što im je prošao kroz ruke. Taj jebedem postao simbol mog odustajanja od osvajačke politike podnonajisturenijeg bastiona dao sam podići hram posvećen bogu Terminu.145rSve me očaravalo u toj kišovitoj zemlji rese magle na obroncima bregova,jezera posvećena nimfama još fantastičnijim od naših, melankolična rasa

sivih očiju. Vodič mi je bio jedan mladi tribun iz britanskog pomoćnogkorpusa taj plavokosi bog naučio je bio latinski, natucao grčki ibojažljivo pokušavao pisati ljubavne stihove na tom jeziku. Jedne hladnejesenske noći poslužio mi je kao tumač kod jedne sibile. Sjedeći uzadimljenoj kolibi nekog keltskog ugljenara i grijući noge u debelim,nezgrapnim gaćama od grube vune, opazili smo kako se šulja prema nama tastara kreatura, sva pokisla, kose razbarušene vjetrom, divlja i plašljivapoput šumske zvjerke. Naklopila se na zobene kruščiće što su se pekli naognjištu. Moj je vodič uspio pripitomiti proročicu, pa je pristala da miispita kolutove dima, iznenadne iskre, krhku arhitekturu od ugaraka ipepela. Vidjela je u njima gradove što se grade, razdraganu svjetinu, alii popaljene gradove, tužne povorke poraženih koje su opovrgavale mojesnove o miru mlado i blago lice za koje je mislila da je žensko, ali jojja nisam povjerovao bijelu sablast koja je možda bila samo kip, što jetoj stanovnici šuma i tresetišta bilo još teže shvatiti nego utvaru. A urazmaku od nekoliko valova godina, vidjela je moju smrt koju sam i beznje mogao lako predvidjeti.Napredna Galija i bogata Španjolska manje su me zadržale od Britanije. UNarbonskoj Galiji otkrio sam Grčku koja je čak dotle rasijala svojelijepe govorničke škole i portike pod vedrim nebom. Zadržao sam se malo uNemauzu da bih napravio plan za baziliku posvećenu Plotini, koja ćejednog dana postati njezin hram. Caricu su za ovaj grad vezale obiteljskeuspomene, pa mi je taj suhi i zlaćani kraj bio još draži.Ali pobuna u Mauretaniji još je tinjala. Skratio sam svoj boravak uŠpanjolskoj, čak sam propustio da se između Kordube i mora zadržim načasu Italiki gradu svog djetinjstva i predaka. U Gadima sam se ukrcao nabrod za Afriku.Lijepi, tetovirani gorštački ratnici s Atlasa još su uznemirivali gradovena afričkoj obali. Tu sam u svega nekoliko dana doživio numidskuvarijantu okršaja sa Sarmatima. Ponovo sam vidio plemena kako se predajujedno za drugim, poglavice kako se gordo pokoravaju ležeći ničice usredpustinje među gomilom žena, zavežljaja i životinja na koljenima. Samo štoje pijesak zamijenio snijeg.Bilo je lijepo još jedanput provesti proljeće u Rimu, zateći Vilu kako segradi, prepustiti se Lucijevu hirovitu milovanju, Plotininuprijateljstvu. Ali taj moj boravak u gradu vrlo su brzo prekinulialarmantni glasovi o ratu. Mir s Partima bio je sklopljen prije nepunetri godine, a već su na Eufratu izbili ozbiljni nemiri. Bržebolje sam seotputio na Istok.147rMHOdlučio sam stati na kraj tim pograničnim neredima na neuobičajenijinačin nego što je pohod legija. Utanačio sam osobni sastanak s Osdrojem.Poveo sam bio sa sobom na Orijent carevu kćerku koju je Trajan biozarobio tako reći u kolijevci kad je zauzeo Babilon i poslije je čuvaokao taoca u Rimu. Bijaše to žgoljava djevojčica krupnih očiju. Ona i ženekoje su se brinule o njoj pomalo su mi smetale na putovanju koje jesvakako trebalo obaviti bez zadržavanja. Ta skupina stvorenja podvelovima truckala se na leđima deva kroz sirijsku pustinju, pod malimšatorom na kojem su zastori bili uvijek spušteni. Uvečer, na svakoj etapinašeg puta, raspitivao sam se ima li princeza sve što treba.U Likiji sam se zadržao sat vremena ne bih li privolio trgovca Opramoju,

koji je već zasvjedočio svoje pregovaračke sposobnosti, da me prati dopartskog teritorija. Pomanjkanje vremena spriječilo ga je da mi pokažesvu svoju uobičajenu raskoš. Taj čovjek razmažen bogatstvom bio je ipakdivan suputnik vičan opasnostima u pustinji.Mjesto sastanka bijaše na lijevoj obali Eufrata, nedaleko od Dure. Prekorijeke smo prešli na splavi. Vojnici partske carske garde u zlatnimoklopima, na ništa manje sjajnim konjima, bijahu postrojeniduž obale u blistavoj vrsti Moj nerazdvojni Flegont bio je blijed kaokrpa. A bojali su se pomalo čak i časnici koji su me pratili taj jesastanak mogao biti i klopka. Ali Opramoja, koji je poznavao Aziju udušu, bio je bezbrižan, njemu je ulijevala povjerenje ta mješavina tišinei meteža, to mirovanje i iznenadni galopi, sva ta raskoš bačena napustinju poput saga na pijesak. Što se mene tiče, ja sam bio čudesnospokojan kao Cezar svojoj barci, vjerovao sam daskama što nose mojusudbinu. Pružio sam i dokaz tog svog povjerenja vrativši umah partsku princezu njezinu ocu, umjesto da je zadržim na našim linijama do svogpovratka. Ujedno sam obećao da ću vratiti i zlatno prijestolje arsakidskedinastije što ga je Trajan nekoć bio zaplijenio. Nama to prijestolje nijeničem služilo, a orijentalno je praznovjerje mnogo držalo do njega.Sjaj tog našeg sastanka bio je samo izvanjski. Inače se nije ni po čemurazlikovao od pregovoradvaju susjeda koji se nastoje na lijep način nagoditi u sporu okozajedničkog zida. Imao sam posla s prepredenim barbarinom koji govorigrčki, nimalo glupim, što ne mora značiti da je bio perfidniji od mene,ali svakako previše prevrtljiv da bi mu čovjek mogao vjerovati. Mojneobični način razmišljanjapomogao mi je da uhvatim njegovu teško uhvatljivu misao. Sjedeći sučelicetom partskom caru, naučio sam predviđati njegove odgovore, a uskoro ga inavoditi na njih. Uživio sam se u njegov položaj, zamislio sam sebe dasam ja Osdroj koji se nagađa s Hadrijanom. Grozim se beskorisnih raspravau kojima svaki sudionik unaprijed zna da će popustiti ili da nećepopustiti. Meni je u poslu istina nadasve sredstvo da se stvaripojednostavne i brzo riješe. Parti su se nas bojali, a mi smo strahovaliod njih. Iz Spoja tih dviju strepnji mogao se izleći rat. Sa149.rtrapi su bili skloni ratu iz svojih osobnih probitaka. Ubrzo sam uvidioda i Osdroj ima svoga Kvijeta, svoga Palmu. Farasman, najnemirniji od tihpolusamostalnih vladara na granici, bio je za partsko carstvo jošopasniji nego za nas. Optuživali su me poslije da sam davanjemmaterijalne potpore neutralizirao te podle i podmitljive vladare. Bijašeto dobro uložen novac. Bio sam odviše uvjeren u nadmoć naših snaga da bihse dao smesti glupim samoljubljem. Bijah spreman učiniti sve pusteustupke koji su bili samo pitanje prestiža, ali nikakve druge. Najteže jebilo uvjeriti Osdroja da ne obećavam mnogo zato što kanim ispuniti svojaobećanja. Povjerovao mi je na kraju, ili se bar pravio da mi vjeruje.Sporazum što smo ga sklopili za tog mog kratkog posjeta traje još idandanas u posljednjih petnaest godina mir nije narušen na granicama ni sjedne ni s druge strane. Računam na tebe da će se ovakvo stanje održati inakon moje smrti.Jedne večeri, pod carskim šatorom, na gozbi koju je u moju čast priredioOsdroj, opazio sam među ženama i paževima dugih trepavica jednog gologčovjeka, ispijenog i posve nepomičnog, čije krupne razrogačene oči nisukanda uopće zapažale ono more akrobata, plesačica i tanjura punih mesa.

Obratio sam mu se preko svog tumača, ali se on nije udostojio da miodgovori. Bijaše to pravi mudrac. Međutim, njegovi su učenici biligovorljiviji te pobožne skitnice došle su bile iz Indije, a učitelj im jepripadao moćnoj brahmanskoj kasti. Shvatio sam da su ga njegovarazmišljanja dovela do uvjerenja da je cijeli svijet samo splet iluzija izabluda samoprijegor, odricanje i smrt bijahu za nj jedini način da seoslobodi te promjenljive bujice stvari, koja je našeg Heraklita,naprotiv, ponijela preko osjetilnog svijeta do sfere čistog božanstva, done150pomičnog i praznog nebeskog svoda o kojem je i Platon sanjao. Uza svenespretnosti svojih tumača, naslutio sam ideje koje nisu bile posvenepoznate nekima od naših mudraca, samo što ih je taj Indijac izlagao naodređeniji i ogoljeniji način. Taj je brahman došao do stanja u kojem ganišta osim vlastita tijela nije više razdvajalo od neopipljivosti boga,bez supstancije i oblika, s kojim se želio stopiti nakanio se biosutradan živ spaliti. Osdroj me pozvao na tu svečanost. Podignuta jelomača od mirišljava drva čovjek je skočio na nju i nestao bez krika.Njegovi učenici nisu pokazivali nikakve znake žalosti njima to nije bilapogrebna ceremonija.Sljedeće sam noći dugo razmišljao o tome. Ležao sam na skupocjenomvunenom sagu pod šatorom zastrtim sjajnim i teškim tkaninama. Jedan mi jepaž masirao noge. Izvana su dopirali rijetki zvuči te azijske noćišaputanje robova pred ulazom u moj šator, tiho šuštanje palme, hrkanjeOpramoje iza jednog zastora, kopanje nogom sapeta konja, a poizdalje, izženskog odjela, melankolično gugutanje pjesme. Brahman je sve to prezreo.Opijen odricanjem, taj je čovjek skočio u vatru kao što se ljubavniksvaljuje u postelju. Odbacio je stvari, bića, pa i sama sebe, kao odjećukoja mu je skrivala ono jedinstveno prisuće, ono nevidljivo i praznosredište do kojeg mu je bilo najviše stalo.Osjećao sam da sam drukčiji, spreman za nešto drugo. Trapljenje,samoprijegor i nijekanje nisu mi bili posve nepoznati iskusio sam ih jošu svojoj dvadesetoj godini, kao što gotovo uvijek biva. Nije mi bilo nidvadeset godina kad me jedan moj prijatelj u Rimu odveo do starogEpikteta, u njegovu potleušicu na Suburi, nekoliko dana prije nego što ćega Domicije prognati. Bivši rob, kojem je njegov okrutni gospodar nekoćslomio nogu a da nije uspioizmamiti od njega jauk, boležljivi je starac strpljivo podnosiodugotrajne muke od bubrežnih kamenaca, doimajući se kao da uživa upravobožansku slobodu. Zadivljeno sam promatrao njegove štake, slamnjaču napodu, svjetiljku od terakote, drvenu žlicu u glinenoj posudi, tajjednostavni pribor čista života. Ali Epiktet se odricao previše toga.Ubrzo sam pojmio da za mene nema ničeg opasnijeg i lakšeg od odricanja.Indijac je bio logičniji pa se odrekao i samog života. Štošta sam mogaonaučiti od tih pukih fanatika, pod uvjetom da izokrenem smisao lekcijekoju su mi dali. Ti su mudraci nastojali pronaći svog boga s onu stranumora oblika, svesti ga na jedinstvenu osobinu, neopipljivu, bestjelesnuosobinu koje se on odrekao onog dana kad je poželio da postane svemir. Jasam drukčije poimao svoje odnose s božanstvom. Zamišljao sam da mupomažem u njegovim naporima da uobliči i uredi svijet, da mu razvije iumnoži vijuge, ogranke i krivine. Ja sam bio jedan od segmenata kotača,jedan od aspekata one jedinstvene snage zaokupljene umnažanjem stvari,orla i bika, čovjeka i labuda, falusa i mozga, sve skupa, Protej koji je

ujedno i Jupiter.Nekako sam se baš u to doba počeo osjećati kao božanstvo. Nemoj me krivoshvatiti i dalje sam bio, više nego ikad, onaj isti čovjek koji se hranivoćem i zemaljskim životinjama, vraćajući zemlji ostatke njene hrane,prinoseći snu žrtvu pri svakom obrtaju zvijezda, ludo nemiran kad god bimi dugo nedostajala toplina ljubavi. Svoju snagu, tjelesnu i umnuhitrinu, održavao sam brižno i dalje posve ljudskom gimnastikom. Ali štobih mogao više reći nego da sam sve to doživljavao kao nešto božanstveno?Prošli su opasni mladenački eksperimenti i žurba da se iskoristi zauživanje vrijeme koje prolazi. Sa svoje četrdeset četiri godine, osjećaosam da nisam više nestrpljiv, da sam siguran u sebe i savršen, koliko mije to dopuštala moja narav, vječan. Shvati dobro da je tu riječ o jednomintelektualnom pojmu ludilo, ako se tako može nazvati, nastupilo je tekposlije. Bio sam bog jednostavno zato što sam bio čovjek. Božanske titulekoje su mi Grci poslije podarili bijahu samo javna potvrda onoga što sampoodavno bio sam ustanovio. Mislim da bih se osjećao kao bog čak i uDomicijanovoj tamnici ili u rudničkom oknu. Imam smionosti da to tvrdimzato što mi se to osjećanje ne čini baš toliko neobično, nipoštojedinstveno. I drugi su ga imali, ili će ga tek imati.Rekao sam da titule nisu mnogo pridonijele toj začudnoj izvjesnostinaprotiv, tu su izvjesnost potkrepljivali moji najobičniji, svakodnevnicarski poslovi. Ako je Jupiter mozak svijeta, onda čovjek kome je dužnostda organizira i vodi ljudske poslove može opravdano smatrati sama sebedijelom tog mozga koji svime upravlja. Ljudi su gotovo uvijek, s pravomili ne, shvaćali svog boga kao providnost, a mene su moje funkcijeobvezivale da za jedan dio čovječanstva budem oličenje te providnosti.Što se država više razvija stežući ljude svojim čvrstim i ledenimkarikama, to više ljudsko samopouzdanje teži za tim da na drugom krajutoga golemog lanca dosegne obožavani lik svoga zaštitnika čovjeka. Htioja to ili ne, istočnjački su me narodi smatrali bogom. Pa čak i naZapadu, čak i u Rimu, gdje nas tek poslije smrti proglašavajubožanstvima, nagonska pučka pobožnost sve je sklonija da nas još zaživota smatra božanstvima. Uskoro su Parti iz zahvalnosti počeli podizatihramove rimskom caru koji je uspostavio i održao mir. Dobio sam svojesvetište u Vologeziji, u srcu tog prostranog tuđeg svijeta. Daleko odtoga da sam u tim znacima obožavanja vi153J.rBfcdio opasnost da čovjek koji ih prihvaća poludi ili se uzoholi, ja sam unjima otkrivao kočnicu, obvezu da se držim nekog vječnog uzora, daljudskoj moći pridodam jedan dio Svevišnje mudrosti. Biti bog iziskuje,na kraju krajeva, više vrlina nego biti car. Posvećen sam nakon osamnaestmjeseci u Eleuzini. Moj posjet Osdroju bijaše u neku ruku prekretnica umom životu. Umjesto da se vratim u Rim, nakanio sam nekoliko godinaposvetiti grčkim i istočnjačkim provincijama svoga carstva. Atena je sveviše bivala moj zavičaj, moje središte. Bilo mi je stalo do toga da sesvidim Grcima i da se što više heleniziram, ali to posvećenje, djelomicemotivirano političkim razlozima, bijaše ipak vjerski doživljaj bezpremca. Oni veliki obredi samo simboliziraju zbivanja iz ljudskog života,ali taj simbol ide dalje od sama čina, tumačeći svaku našu gestu izrazimavječne mehanike. Pouka dobivena u Eleuzini mora ostati tajna uostalom,još manje ima izgleda da bude razglašena zato što je po svojoj naravi

neiskaziva. Kad bi se formulirala, završila bi na najbanalnijim iskazimaupravo je u tome njena dubina. Viši stupnjevi koje sam poslije dosegnuo uprivatnim razgovorima s hijerofantom nisu gotovo ništa dodali onom prvomsnažnom dojmu koji sam stekao kao što ga stekne svaki hodočasnik štosudjeluje u obrednom pranju i pije s izvora. čuo sam disonancije kako seslijevaju u harmoniju načas sam se oslonio na jednu drugu sferu koju samgledao izdaleka, ali i iz neposredne blizine, onu ljudsku i božanskupovorku u kojoj sam imao svoje mjesto, onaj svijet u kojem bol jošpostoji, ali nema više zablude. Ljudska sudbina, oni mutni obrisi ukojima i najnevičnije oko može otkriti mnogo pogrešaka, blistala je kaošare na nebu.Ovdje je mjesto da spomenem svoju naviku koja me cijelog života odvlačilana putove koji nisu bili tako tajni kao put u Eleuzinu, ali koji suzapravo paralelni s njim želim prozboriti o zvjezdoznanstvu. Oduvijek sambio prijatelj astronoma i klijent astrologa. Znanost je ovih potonjihneizvjesna, netočna u pojedinostima, ali možda točna u cjelini. Budući daza čovjeka, česticu svemira, vrijede isti zakoni koji vladaju i nebom,nije besmisleno tragati ondje gore za obrisima naših života, za hladnimprivlačnostima što sudjeluju u našim uspjesima i u našim pogreškama. Nijedne jesenske večeri ne bih propustio pozdraviti na jugu Vodenjaka,nebeskog peharnika ili darodavca, pod čijim sam znakom rođen. Nisam nikadzaboravljao potražiti pri njihovu prolasku Jupitera i Veneru kojiupravljaju mojim životom, niti procijeniti utjecaj opasnog Saturna. Ali,koliko god to neobično odražavanje ljudskih poslova na zvjezdanom svoduzaokupljalo moje sate na javi, još sam se više bavio nebeskommatematikom, apstraktnim spekulacijama na koje čovjeka potiču ta velikaužarena tijela. Bio sam sklon mišljenju, kao i neki od naših najsmionijihmudraca, da i Zemlja sudjeluje u tom noćnom i dnevnom gibanju, koje svetepovorke u Eleuzinu na manjeviše ljudski način oponašaju. U svijetu ukojem je sve koloplet sila, ples atoma, u kojem je sve istodobno i gore idolje, i na periferiji i u centru, teško sam mogao zamisliti da postojinepomična kugla, čvrsta točka koja se ne bi u isti mah i gibala. Drugiput bi opet moja noćna bdjenja zaokupljalo izračunavanje kad će nastupitiravnodnevica, što je nekoć davno otkrio Hiparh iz Aleksandrije. U tomesam nalazio, u obliku demonstracije, a ne više legende ili simbola, onoisto eleuzinsko otajstvo prolaska i povratka. Djevičin klas nije više unaše doba na onom mjestu155rna karti gdje ga je Hiparh označio, ali je taj pomak posljedicazatvaranja ciklusa, pa upravo ta promjena potvrđuje pretpostavkeastronomove. Polako i neminovno nebeski će svod ponovo postati onakavkakav je bio u Hiparhovo doba bit će opet ovakav kakav je u Hadrijanovodoba. Nered se preobraća u red. Ta je promjena bila dio plana koji jeastronom uspio predskazati. Ljudski je um tu otkrio svoje sudioništvo usvemiru utvrđivanjem točnih teorema kao što i u Eleuzini sudjelujeobrednim uzvicima i plesovima. I čovjek koji promatra, i zvijezde koje onpromatra, gibaju se neizbježno prema svom cilju koji je označen negdje nanebu. Ali svaki je trenutak tog pada i zastoj, oznaka, segment krivulječvrste poput zlatna lanca. Svaki nas pokret u prostoru vraća na onu točkukoja nam se čini da je središte zato što smo se slučajno na njoj našli.Još od onih noći u mom djetinjstvu kad mi je Marul rukom pokazivao nazviježđa, nisam izgubio radoznalost za nebeske sfere. Za prisilnih

bdjenja u taboru promatrao sam Mjesec kako plovi kroz oblake barbarskihnebesa poslije sam u svijetlim antičkim noćima slušao astronoma Terona sRodosa kako mi objašnjava svoj sustav svijeta izvaljen na brodskoj palubiusred Egejskog mora, gledao sam kako se polagano klati jarbol međuzvijezdama, kako prolazi od crvenog oka Bika do suza Vlašića, od Pegazado Labuda i odgovarao sam kako sam najbolje znao i umio na naivna iozbiljna pitanja mladića koji je sa mnom promatrao to isto nebo. Ovdje, uVili, podigao sam opservatorij, ali me bolest priječi da se popnem uzastube do njega. Jednom sam u životu učinio i nešto više žrtvovao samzviježđima svu jednu noć. Bijaše to nakon mog posjeta Osdroju, kad samprolazio kroz sirijsku pustinju. Ležeći na leđima, širom otvorenih očiju,odbaciosam na nekoliko sati sve ljudske brige i unio se od večeri do zore u tajsvijet ognja i kristala. Bijaše to najljepše od svih mojih putovanja.Velika zvijezda iz zviježđa Lire, sjevernjača ljudima koji će živjeti ikad nas više ne bude desecima tisuća godina, sjala je iznad mene.Blizanci su slabašno treperili pri posljednjim zrakama sunca na zalaskuZmija je ustupala mjesto Strijelcu Orao se penjao prema zenitu širokoraskriljenih krila ispod njega je bilo ono zviježđe koje astronomi jošnisu bili imenovali, a kojem sam ja poslije nadjenuo najdraže od svihimena. Noć koja nikad nije onako mrkla kako se čini onima koji žive ispavaju u sobama, bijaše u prvi mah mračna pa onda svjetlija. Ugasile suse vatre koje smo bili ostavili gorjeti da zaplaše šakale ona hrpažeravica podsjetila me na mog djeda kako stoji u vinogradu, i na njegovaproročanstva što su postala sadašnjost a uskoro će biti prošlost.Pokušavao sam se u raznim oblicima sjediniti s božanskim upoznao sam višeekstaza ima ih užasnih a ima ih i potresno slatkih. Ekstaza je u tojsirijskoj noći bila neobično lucidna. Urezala mi je u pamet nebeskogibanje tako točno kao što ne bih uspio nikakvim djelomičnimpromatranjem. Točno znam, u času dok ti ovo pišem, koje zvijezde prolazeovdje, u Tiburu, iznad stropa ukrašena štukaturom i skupocjenimslikarijama, a koje opet ondje, iznad jedne grobnice. Nakon nekolikogodina smrt će postati glavni predmet mojih razmišljanja, misao kojoj ćuposvećivati sve one snage svoga uma koje ne zahtijevaju državničkiposlovi. A tko kaže smrt, kaže i onaj tajanstveni svijet do kojeg semožda dolazi preko nje. Poslije tolikih razmišljanja i eksperimenata,gdjekad i zazornih, još uvijek ne znam što se zbiva iza onog crnogzastora. Ali ona je sirijska noć moj svjesni doživljaj besmrtnosti.157rSAECULUM AUREUMrLjeto nakon sastanka s Osdrojem proveo sam u Maloj Aziji zadržao sam se uBitiniji da sam nadzirem godišnju sječu državnih šuma. U Nikomediji, onomsvijetlom, sređenom i prosvijećenom gradu, odsjeo sam kod prokuratoraprovincije, Kneja Pompeja Prokula, u nekadašnjoj rezidenciji kraljaNikomeda, punoj sladostrasnih uspomena na mladog Julija Cezara.Povjetarac s Propontida osvježavao je sve one prohladne i mračne dvorane.Prokul, čovjek od ukusa, priređivao je za me književne domjenke. Sofistiu prolazu, manje skupine studenata i ljubitelja književnosti, okupljalisu se u perivojima, oko izvora posvećenog Panu. Od vremena do vremenazagrabio bi odatle sluga vodu velikim vrčem od prozirne gline inajbistriji stihovi doimali su se mutno prema toj čistoj vodi.Jedne večeri čitali smo prilično nejasno djelo Likofrona, koga volim zbog

njegovih slaganja zvukova, aluzija i slika, složenog sustava odraza iodjeka. Jedan dječak sjedio je po strani i slušao te teške strofe napolpozorno, napol zaneseno, pa sam umah pomislio na pastira u dnu šume kakorastreseno osluškuje nejasno kričanje ptice. Nije donio sa sobom nipločice ni pisaljke. Sjedeći na rubu fontane, dodirivao je prstima lijepuglatku površinu vode. Doznao sam da mu je otac zauzimao skroman161rpoložaj u upravi velikih carskih dobara pošto su ga vrlo mladog povjerilina brigu djedu, poslali su ga na nauke u Nikomediju, k nekadašnjem čestomgostu njegovih roditelja, brodograditelju koji je u očima te siromašneobitelji bio pravi bogataš.Zadržao sam ga nakon odlaska svih ostalih. Nije bio osobito načitan,gotovo da je bio neuk, sklon razmišljanju i lakovjeran. Poznavao samnjegov rodni grad Klaudiopol. Uspio sam ga nagovoriti da mi pripovijeda osvojoj obiteljskoj kući na okrajku velikih borovih šuma koje daju jarboleza naše brodove, o Atisovu hramu na brdu, čiju je prodornu glazbu volio,o lijepim konjima u njegovu zavičaju i o njihovim čudnim bogovima. Svojimpomalo prigušenim glasom govorio je grčki s maloazijskim akcentom.Odjednom je pojmio da ga pozorno slušam, ili možda gledam, pa se zbunio,pocrvenio i zapao u onu tvrdoglavu šutnju na koju sam se uskoro navikao.Malopomalo smo se zbližili. Poslije me pratio na svim mojim putovanjima itako je započelo onih nekoliko čudesnih godina.Antinoj je bio Grk. Vratio sam se u sjećanja te stare i neznane obiteljisve do onog davnog doba prvih arkadijskih kolona na obalama Propontida.Ali Azija je djelovala na tu pomalo oporu krv poput kapi meda što zamutii namiriše čisto vino. Otkrio sam u njega praznovjerje Apolonijevaučenika, monarhijsku vjeru orijentalnog podanika velikog kralja. Bio jeneobično mučaljiv išao je za mnom poput životinje ili prisnog duha. Imaoje beskrajnu sposobnost mlada psa da se igra i dangubi, bio je isto takodivljačan i povjerljiv. Taj lijepi hrt željan milovanja i zapovijedinalegao mi je na život. Divio sam se njegovoj gotovo uznositojravnodušnosti spram svega što nije njegova radost ili kult ona mu jenadomještala nesebičnost, obzire, svemukotrpno stečene i stroge vrline. Divio sam se njegovoj tvrdoj blagosti,sumornoj privrženosti kojoj se sav odavao. Pa ipak, ta njegova pokornostnije bila slijepa podizao je katkad one svoje kapke, vrlo često spušteneu znak pristanka ili u snu tada su me u lice gledale najpozornije oči nasvijetu slutio sam da mi sudi. Ali sudio mi je kao što vjernik sudi bogustrpljivo je i ozbiljno prihvaćao moju grubost i iznenadno nepovjerenjebilo je toga poslije. Bio sam apsolutni gospodar samo jedanput i samojednom biću.To što nisam do sada ništa rekao o toj tako bjelodanoj ljepoti ne značida sam suzdržan kao potpuno opčinjen čovjek. Ali lica koja tražimobeznadno nam izmiču uvijek je to samo jedan tren... Vidim u duhu pognutuglavu ispod tamne mase kose, oči koje se zbog dugih kapaka doimaju kose,široko i nekako opruženo lice. To se nježno tijelo neprestano mijenjalo,kao kakva biljka, a neke od tih promjena mogu se pripisati i protjecanjuvremena. Dječak se promijenio porastao je. Dostajalo bi tjedan danadokonosti da omekša popodne provedeno u lovu vraćalo mu je jedrinu,atletsku brzinu. Nakon sata vremena provedena na suncu promijenila bi muse boja jasmina u boju meda. Pomalo nesigurne noge ždrebeta izdužile suse obrazi mu izgubili nježne obline djetinjstva, malo se udubili ispod

ispupčenih jagodica prsa nabrekla od zraka kao u trkača na duge stazezadobila su glatke i sjajne crte prsa bakhantica. Nadurene i nakreveljeneusne nabile su se vatrenom gorčinom, tužnom zasićenošću. To se licedoista mijenjalo kao da sam ga danonoćno klesao.Kad se osvrnem na te godine, čini mi se da se vraćam u zlatno doba. Sveje tada bilo lako nekadašnji napori bijahu nagrađeni gotovo božan163rrskom lakoćom. Putovanje je bilo igra suzdržano, poznato i vještoostvareno uživanje. Neprestani rad bijaše samo još jedan način uživanja.Moj život, u kojem je sve stizalo kasno, moć, pa i sreća, stekao jepodnevni sjaj, osunčanost popodnevnog odmora kad se sve kupa u zlaćanuozračju, predmeti u sobi i tijelo ispruženo do mene. Zadovoljena strastima svoju nevinost, gotovo isto tako krhku kao što je i svaka druga onošto je ostalo od ljudske ljepote preraslo je u predstavu, nije više bilodivljač koju sam lovio. Ta avantura, tako banalno započeta, obogaćivalami je ali ujedno i pojednostavnjivala život budućnost mi nije mnogoznačila prestao sam zadavati pitanja proročištima zvijezde su bile jošsamo divne šare na nebeskom svodu. Nikad prije nisam tako ushićeno gledaoblijedu zoru na obzoru otočja, osjećao svježinu spilja posvećenih nimfamakamo svraćaju ptice selice, trom let prepelica u smiraj dana. Ponovo samčitao pjesnike neki su mi se od njih činili bolji nego prije, većinaslabiji. Pisao sam stihove koji su mi se činili nešto bolji nego inače.Gledao sam more drveća šume hrasta plutnjaka i bora u Bitiniji lovačkukuću s galerijama od letava gdje je dječak, obuzet nehajem zavičaja,sijao na sve strane svoje strelice, mač i zlatni pojas, valjao se sapsima po kožnim divanima. Ravnice su bile upile vrućinu dugog ljetaizmaglica se penjala s livada na obali Sangarija gdje su galopiraličopori neukroćenih konja u osvit dana silazili smo na obalu rijeke da seokupamo gazeći usput visoku travu napojenu noćnom rosom, pod nebom skojeg je visio tanki polumjesec, amblem Bitinije. Tu sam zemlju obasuopovlasticama, čak je i ime dobila po meni.Zima nas je zatekla u Sinopi tu sam po gotovo skitskoj studeni svečanootvorio radove na proširivanju luke, čega su se prihvatili, na moj nalog,mornari naše flote. Na putu do Bizanta seoski su glavari na ulazu u selapalili velike vatre oko kojih se grijala moja garda. Bio je lijepprelazak preko Bospora u snježnoj vijavici pa jahanje kroz tračke šume pobritkom vjetru što je nadimao nabore ogrtača, neumorno bubnjanje kiše pokrošnjama i krovu šatora, predah u radničkom taboru gdje će se podićiHadrijanopol, klicanje veterana iz ratova s Dačanima, mekana zemlja izkoje će uskoro izniknuti zidine i kule. Obilazeći garnizone na Dunavu,prisjetio sam se proljeća u Sarmizegetuzi koja je sad postala bogatotrgovište dijete iz Bitinije nosilo je na ruci narukvicu kralja Decebala.U Grčku smo se vratili sa sjevera dugo sam se zadržao u dolini Tempezapjenjenoj živim vodama zatim na zlaćanu Eubeju, pa u Atiku boje rujnogvina. U Ateni smo samo predahnuli u Eleuzini, za mog posvećenja uMisterije, proveo sam tri dana i tri noći medu masom hodočasnika koji subili stigli na tu svetkovinu jedina je mjera opreza bila zabrana da ljudinose uza se noževe.Odveo sam Antinoja u Arkadiju njegovih pređa šume su bile neprohodne kaoi u doba drevnih lovaca na vukove. Katkad bi udarcem biča konjanikpoplašio koju guju na kamenitim vrhuncima sunce je sjalo kao usred ljetadječak je, naslonjen leđima na stijenu, drijemao oborene glave na prsima,

vjetar mu je mrsio kosu, slika i prilika Endimiona upol bijela dana. Zecakojeg je moj mladi lovac jedva nekako pripitomio rastrgali su psi tobijaše jedina nesreća u tim danima bez sjene. Ljudi u Mantineji otkrilisu dotad nepoznate rodbinske veze s obitelji bitinijskih kolona taj gradu kojem su poslije tom165jMistom djetetu podigli hramove obogatio sam i ukrasio. Vjekovno Neptunovosvetište, zapušteno i porušeno, bijaše ipak toliko poštovano da je svakombio zabranjen pristup do njega u njemu su se i dalje iza stalnozatvorenih vrata obavljale misterije starije i od samog ljudskog roda.Podigao sam novi hram, mnogo veći, u kojem se sad stara građevina nalazikao koštica usred ploda. Na cesti nedaleko od Mantineje obnovio samgrobnicu u kojoj Epaminonda, poginuo u boju, leži uz mlada druga što jepao s njim podignut je stup, na kojem je uklesana pjesma, da se obilježiuspomena na doba kad je, gledano izdaleka, sve bilo nekako plemenito ijednostavno, nježnost, slava, smrt. U Istamu, u Ahaji, proslavljene suigre sjajnije nego ikad od starih vremena nadao sam se da ću obnavljanjemtih velikih helenskih svetkovina ponovo načiniti od Grčke živu cjelinu.Lov nas je odvukao u Helikonsku dolinu pozlaćenu posljednjim jesenskimrumenilom zaustavili smo se uz Narcisov izvor, nedaleko od svetištaljubavi kožu mlade medvjedice, trofej što je visio prikovan zlatnimčavlima na zidu hrama, prinijeli smo na žrtvu tom bogu, najmudrijem odsviju.Brod koji mi je efeški trgovac Erast posudio da oplovim njime Arhipelagležao je usidren u Falerskom zaljevu, a ja sam se nastanio u Ateni kaočovjek koji se vratio na svoje ognjište. Usudio sam se taknuti u tuljepotu, pokušao sam od tog divnog grada učiniti savršen grad. Atena seprvi put počela ponovo napučivati, iznova rasti nakon dugog razdobljanazadovanja udvostručio sam joj površinu udario sam temelje novoj Ateniduž Ilisa, utemeljio sam Hadrijanov grad uz Tezejev. Sve je to trebalosrediti, sagraditi. Prije šest stoljeća prekinuta je gradnja velikoghrama posvećenog Zeusu koja tekšto je bila započeta. Moji su se radnici prihvatili posla u Ateni jeponovo zavladala radosna radna vreva kakve nije bilo od doba Perikla.Dovršio sam ono što je jedan od Seleukida uzalud pokušavao dokončatipopravio sam na samom mjestu ono što je bio opustošio naš Sula. Nadzornad radovima iziskivao je od mene da svakog dana prolazim tamoamo krozlabirint strojeva i složenih kolotura, napol podignutih stupova i bijelihblokova mramora naslaganih pod plavim nebom. Tu sam ponovo doživio neštood onog uzbuđenja s brodogradilišta brod izvučen sa dna pripremao se zanovu plovidbu. Uvečer bi graditeljstvo ustupilo mjesto glazbi, tojnevidljivoj gradnji. Bavio sam se gotovo svim granama umjetnosti, ali jeumjetnost zvukova bila jedina u kojoj sam se stalno vježbao i u kojojsmatram da sam nešto postigao. U Rimu sam tajio tu svoju sklonost, ali uAteni sam joj se mogao diskretno odati. Glazbenici su se okupljali udvorištu pod čempresom, podno Hermesova kipa. Bilo ih je svega šestsedamorkestar se sastojao od frula i lira, kojima bi se gdjekad pridružio ivirtuoz na citri. Ja sam najčešće svirao na poprečnoj flauti. Svirali smostare napjeve, gotovo zaboravljene, ali i nove melodije skladane za mene.Volio sam muževnu strogost dorskih napjeva, ali nisu mi bile mrske nisladostrasne ili strastvene melodije, ni patetični ili vješto isprekidaniritmovi koje ozbiljni ljudi, čija je glavna vrlina da se svega boje,

odbacuju zato što im potresaju osjetila ili srce. Kroz žice njegove lirevidio sam profil svoga mladog sudruga, ozbiljno zaokupljenog svojomdionicom u orkestru, i prste kako mu brižljivo prebiru po napetim žicama.Ta lijepa zima obilovala je prijateljstvima imućni Herod Atički, čija jebanka financirala moje graditeljske radove uostalom, i sama je na tomedobro167lzarađivala, pozvao me u svoje vrtove u Kefisiji, gdje je prebivao okružensvitom improvizatora i pomodnih pisaca njegov sin, mladi Herod, bijašepripovjedač u isti mah zabavan i profinjen postao je neizostavan gost namojim večerama u Ateni. Izgubio je bio onu stidljivost zbog koje je prijeostajao bez riječi preda mnom, u vrijeme kad mi ga je atenska efebijabila poslala na sarmatske granice da mi čestita stupanje na prijesto, alimi se njegova sve veća taština sad činila u najmanju ruku pomalosmiješnom. Retor Polemon, velikan iz Ladiokeje, koji se s Herodom takmiou govorništvu, a napose u bogatstvu, oduševio me svojim azijatskimstilom, razlivenim i Ijeskavim poput valova Paktola taj je vještiumjetnik riječi živio kao što je i govorio, raskošno. Ali najdraži mi jebio susret s mojim najboljim prijateljem Arijanom iz Nikomedije. Mlađi odmene otprilike jedanaest godina, bio je već započeo lijepu političku ivojnu karijeru u kojoj se i dalje ističe i služi državi. Njegovo iskustvou državničkim poslovima, poznavanje konja, pasa, svih tjelesnih vježbi,uvelike ga je izdvajalo od običnih slatkorječivaca. U mladosti je biožrtva jedne od onih čudnih duševnih strasti bez koje možda i nema pravemudrosti ni prave veličine dvije je godine proveo u Nikopolu, u Epiru, uhladnoj i goloj sobici u kojoj je umirao Epiktet poduhvatio se da prikupii pribilježi od riječi do riječi sve što je potkraj života govorio tajbolesni filozof. To doba oduševljenja ostavilo je na njemu svoj pečatodatle je ponio divnu moralnu disciplinu, nekakvu ozbiljnu prostodušnost.Potajno se podvrgavao lišavanju o kojem nitko nije ni slutio. Ali to dugonaukovanje u stoičkoj dužnosti nije ga zaledilo u držanju lažnog mudracabio je odviše profinjen a da ne bi zapazio da je s krajnostima u vrlinijednako kao i s krajno168stima u ljubavi, da njihova vrijednost leži baš u njihovoj rijetkosti, uznačaju jedinstvenog remekdjela, istančanog pretjerivanja. Uzor mu jebila Ksenofontova vedra inteligencija i savršena čestitost. Napisao jepovijest svoga zavičaja, Bitinije. Ja sam tu provinciju, kojom suprokonzuli dugo loše upravljali, uzeo pod svoju osobnu jurisdikciju a onme je savjetovao u planiranju reformi. Taj revni čitatelj Sokratovihdijaloga odnosio se smjerno i nježno prema mom mladom miljeniku, jer je ite kako dobro poznavao brojne primjere junaštva, odanosti, pa i mudrosti,kojima je Grčka znala oplemeniti ljubav među prijateljima. Ta dvojicaBitinijaca govorila su onim mekim jonskim dijalektom, u kojem su završeciriječi po svom obliku tako reći homerski. Poslije sam uspio nagovoritiArijana da se posluži tim dijalektom i u svojim djelima.Atena je u to doba imala svoga filozofa umjerena života Demonakt je usvojoj kolibi u selu Koloni živio uzorno i veselo. Nije on bio Sokratnije imao ni njegove istančanosti ni njegova žara, ali ja sam volionjegovu podrugljivu dobroćudnost. Komičar Aristomen, koji je poletnotumačio staru atičku komediju, bio je još jedan od tih mojih prijateljapriprosta srca. Zvao sam ga svojom grčkom jarebicom onako nizak, debeo iveseo kao dijete, ili kao ptica, poznavao je bolje od ikoga negdašnje

obrede, poeziju i kulinarske recepte. Dugo me je zabavljao i poučavao. ZaAntinoja se u to vrijeme vezao filozof Habrija, platonovac sklonorfejstvu, najprostodušniji čovjek na svijetu, koji je tom dječaku biovjeran kao pas, a poslije je tu vjernost prenio na mene. Ni nakonjedanaest godina provedenih na dvoru nije se promijenio uvijek je ostaoono isto bezazleno i odano stvorenje, obuzeto čednim snovima, slijepo zaspletke i gluho za glasine. Katkadirmi je i pomalo dosadan, ali će me samo smrt razdvojiti od njega.Moji odnosi s filozofom stoikom Eufratom bili su kratka vijeka. On senakon blistavih uspjeha u Rimu povukao u Atenu. Uzeo sam ga da mi čitanaglas, ali bolovi koje mu je već poodavno zadavala upala jetre i slabostkao posljedica te bolesti, uvjerili su ga da mu život ne pruža više ništaradi čega bi vrijedilo živjeti. Zatražio je od mene odobrenje da prekineslužbu kod mene samoubojstvom. Ja nisam nikad bio protiv dobrovoljnognapuštanja života pomišljao sam na to kao na mogućnost u trenutku krizekoja je prethodila Trajanovoj smrti. Taj problem samoubojstva koji meotada mučio činio mi se u to vrijeme lakim rješenjem. Eufratu sam daotraženo odobrenje dao sam svom mladom Bitinijcu da mu ga odnese, moždazato što bi i meni bilo drago da primim takav posljednji odgovor iz rukutakva glasnika. Filozof je došao te iste večeri u palaču na razgovor kojise ni po čemu nije razlikovao od prethodnih sutradan se ubio. Nekolikosmo puta poslije razgovarali o tom događaju dječak je dvatri dana nakontoga bio natmuren. To lijepo puteno stvorenje grozilo se smrti nisamuopće primijetio da često razmišlja o njoj. Meni pak nije išlo u glavukako se može drage volje napustiti svijet koji mi se činio lijep, prijenego što se iscrpi do kraja, usprkos svim nedaćama, i posljednjamogućnost misli, dodira, pa čak i pogleda. Odonda sam se mnogopromijenio.Godine mi se brkaju u glavi sjećanje mi je tek freska na kojoj segomilaju događaji i putovanja iz raznih godina. Raskošno uređeni brodtrgovca Erasta iz Efeza okrenuo je pramac na istok, pa na jug i na krajuprema Italiji, koja mi je sve više bivala Zapad. Dva puta smo pristali naRodosuzasljepljujuće bijeli otok Del posjetili smo prvi put jednog travanjskogjutra, a drugi put za uštapa o solsticiju loše vrijeme na epirskoj obaliomogućilo mi je da produljim posjet Dodoni. Na Siciliji smo se nekolikodana zadržali u Sirakuzi da istražimo tajnu izvora Aretuze i Kijane,lijepih modrih nimfi. Prisjetio sam se Licinija Sure koji je nekoć svojeslobodno vrijeme državnika posvećivao izučavanju divota voda. čuo sam bioo začudnim preljevima zore na Jonskom moru kad se promatra s vrha Etne.Odlučio sam se popeti na tu goru iz područja vinograda prešli smo napodručje lave, pa snijega. Hitronogi dječak trčao je uz teške usponeznanstvenici koji su me pratili jahali su na mazgama. Na vrhu je podignutzaklon kako bismo tu mogli dočekati zoru. Svanulo je beskrajna vrpca dugepružila se od jednog kraja do drugog na ledenom vrhuncu plamtjeli suneobični ognjevi pred nama je pukao pogled na zemaljska i morskaprostranstva sve do vidljive Afrike i naslućene Grčke. Bijaše to jedan odvrhunaca mog života. Ništa mu nije nedostajalo, ni pozlaćeni poruboblaka, ni orlovi, ni peharnik besmrtnosti.Halkionska doba, solsticij mojih dana... Daleko od toga da izdalekapreuveličavam svoju sreću, moram se trsiti da joj ne osiromašujem sliku

čak mi je i sjećanje na nju odviše jako. Iskreniji od većine ljudi,priznajem bez ustručavanja, koji su bili tajni uzroci tom blaženstvu onajmir tako pogodan duhovnom radu i disciplini čini mi se jednim odnajljepših učinaka ljubavi. I čudim se što na te, tako nepouzdane, takorijetko savršene radosti u ljudskom životu, u kojem ih god obliku,uostalom, tražili ili doživljavali, nazovimudraci gledaju tolikonepovjerljivo da se boje navikavanja na njih i pretjerivanja, umjesto dase pribojavaju pomanjkanja171rili gubitka tih radosti, pa u tiraniziranju svojih čula provode vrijemekoje bi bolje iskoristili da srede ili uljepšaju svoju dušu. U to samvrijeme posvećivao učvršćivanju svoje sreće, uživanju u njoj iprosuđivanju o njoj, onu stalnu pažnju koju sam oduvijek posvećivao inajmanjim svojim postupcima. Što je i sam spolni čin nego trenutakstrastvene pažnje poklonjene tijelu? Svaka je sreća remekdjelo i najmanjaje pogreška pokvari, i najmanje oklijevanje promijeni, i najmanja grubostnagrdi, i najmanja glupost otupi. Moja sreća nije ni najmanje kriva zamoje nesmotrenosti koje su je poslije upropastile dok sam god postupao uskladu s njom, bio sam mudar. I dandanas vjerujem da bi čovjek mudriji odmene mogao ostati sretan do smrti.Tek nešto kasnije, u Frigiji, na granici gdje se miješaju Grčka i Azija,stekao sam najpotpuniju i najjasniju predodžbu o toj sreći. Utaborili smose bili na jednom pustom i divljem mjestu gdje se nekad nalazio grobAlkibijada, koji je ondje poginuo kao žrtva satrapskih smicalica.Postavio sam na tu, stoljećima zapuštenu grobnicu kip od paroskogmramora, lik tog čovjeka, jednog od najvoljenijih u Grčkoj. Isto sam takozapovjedio da se na tom mjestu svake godine održavaju svetkovine unjegovu čast. Na prvoj od tih svetkovina stanovnici obližnjeg selapridružili su se mojoj pratnji. Žrtvovan je mladi bik, a jedan je diomesa odvojen za večernju gozbu. Na brzinu je priređena konjska trka uravnici i plesovi, u kojima je moj Bitinijac sudjelovao ljupko i vatreno.Malo poslije, uz posljednju vatru, zabacio je svoja lijepa snažna prsa izapjevao. Volim se opružiti uz mrtve da procijenim svoju mjeru te samvečeri odmjerio svoj život sa životom onog postarijeg uživaoca u životukoji je na tom mjestu pao proboden strijelama, a branio ga je mlad pri172jatelj i oplakala milosnica iz Atene. U mladosti nisam težio za tim da semjerim s prestižem Alkibijadove mladosti, ali moja je raznovrsnost bilaravna njegovoj, ako ne i veća. Isto sam toliko i uživao, razmišljao još iviše, a radio mnogo više imao sam, kao i on, neobičnu sreću da budemvoljen. Alkibijad je sve zaveo, čak i povijest, a ipak je za sobomostavio brda mrtvih Atenjana napuštenih u kamenolomima kraj Sirakuze,uzdrmanu domovinu, bogove na raskrižjima glupo osakaćene njegovim rukama.Upravljao sam svijetom kudikamo većim od onoga u kojem je taj Atenjaninživio. I uspio sam u tom svijetu očuvati mir. Opremio sam ga kao lijepbrod spreman za putovanje koje će potrajati stoljećima. Borio sam se svimsnagama da u čovjeku ohrabrim osjećaj za božansko ne žrtvujući ništaljudsko. Moja mi je sreća bila nagrada.VVflF rBio je tu i Rim. Ali nisam više morao imati obzira, umirivati i ugađati.Dostignuća moje vladavine bila su bjelodana vrata Janusova hrama, koja seotvaraju u ratno doba, bila su zatvorena moji su planovi donosili plodoveblagostanje provincija prelijevalo se u metropolu. Nisam više odbijao

titulu Oca domovine koju su mi bili ponudili kad sam preuzeo vlast.Nije više bilo Plotine. Za jednog od mojih prethodnih boravaka u gradu,vidio sam posljednji put tu ženu s pomalo umornim osmijehom na licu, kojase službeno vodila kao moja majka, a koja mi je bila i više od togajedina moja prijateljica. Ovaj put sam od nje zatekao samo malu urnu ukomorici pod Trajanovim stupom. Bio sam osobno nazočan na ceremonijiapoteoze suprotno carskim običajima, bio sam u koroti devet dana. Alismrt nije mnogo izmijenila onu našu prisnost kojoj već godinama nije bilapotrebna nazočnost carica je ostala ono što je oduvijek za mene bila um,duh s kojim se moj duh sjedinio.Neki su od velikih građevinskih radova bili pri kraju Kolosej je biopopravljen i opran od Neronovih uspomena kojih se još nije bio oslobodio,a ukrašen je, umjesto likom toga cara, golemim kipom Sunca, kraljaHelija, podsjećajući na moje prezimeElije. Dovršavao se i hram Venere i Rima, podignut također na mjestusablažnjive Zlatne kuće, u kojoj se Neron neukusno razmetao nepoštenostečenim luksuzom. Roma, Amor božanstvo Vječnog grada poistovjećeno jeprvi put s Majkom ljubavi, nadahnućem svih radosti. To mi je bila jednaod misli vodilja u životu. Rimska je moć tako zadobivala onaj kozmički isveti značaj, onaj miroljubivi i zaštitnički oblik koji sam joj nastojaopridati. Događalo mi se gdjekad da poistovjećujem mrtvu caricu s tommudrom Venerom, mojom božanskom savjetnicom.Sve su mi se više sva božanstva činila tajanstveno stopljena u jednucjelinu, beskrajno različiti izrazi, ravnopravne manifestacije iste silenjihova su protuslovlja bila samo neka vrsta međusobnog slaganja.Nametnula mi se ideja da izgradim hram svim bogovima, Panteon. Odabraosam mu mjesto na ostacima nekadašnjeg javnog kupališta koje je rimskompuku bio darovao Agripa, Augustov zet. Od stare je građevine ostao samojedan portik i mramorna ploča s posvetom rimskom puku nju smo pomnopostavili onakvu kakva je bila na pročelje novog hrama. Nije mi bilostalo do toga da mi ime bude zapisano na tom spomeniku, ostvarenju mojeideje. Dapače, sviđalo mi se što ga natpis stariji od sto godina povezujes nastankom carstva, s mirnom vladavinom Augustovom. čak i ondje gdje samunosio nešto novo, volio sam se nadasve osjećati kao onaj koji nastavljanečije djelo. Preko Trajana i Nerve, koji su mi službeno postali otac idjed, bio sam vezan i s onih dvanaest cezara koje je Svetonije onakonagrdio Tiberijeva dalekovidnost ali bez njegove nemilosrdnosti,Klaudijeva naobrazba ali bez njegove slabosti, Neronova sklonostumjetnosti ali oslobođena njegove glupe taštine, Titova dobrota175rali bez njegove dosadnosti, Vespazijanova štedljivost bez njegovesmiješne škrtosti, sve su to bili primjeri na koje sam se ugledao. Ti suvladari odigrali svoju ulogu u ljudskim poslovima na meni je sad bilo daodaberem od njihovih djela ona koja vrijedi nastaviti, da učvrstim onanajbolja i ispravim ona najgora, sve dok drugi ljudi, manje ili višemjerodavni, ali jednako tako odgovorni, ne preuzmu na sebe da isto takoučine i s mojim djelima.Posvećivanje hrama Veneri i Rimu bijaše svojevrstan trijumf popraćentrkama brojnih kola, javnim priredbama, dijeljenjem začina i miomirisa.Dvadeset četiri slona dovukla su bila na gradilište one goleme blokove ina taj način prištedjela robovima mukotrpan rad, a zatim su sudjelovali iu povorci, živi monoliti. Datum izabran za tu svečanost bijaše dan

godišnjice nastanka Rima, osmi dan od travanjskih Ida ljeta osamstoosamdeset drugog od osnutka grada. Nikad nije rimsko proljeće bilo takoblago, tako intenzivno ni tako plavo. Istoga dana, ozbiljnije i nekakoprigušeno svečano, obavljeno je u Panteonu posvećivanje hrama. Sam sambio ispravio pretjerano bojažljive planove graditelja Apolodora.Koristeći se grčkom umjetnošću samo kao ukrasima, kao dodatnom raskoši,za samu strukturu građevine vratio sam se u prvobitno i legendarno dobaRima, okruglim hramovima drevne Etrurije. Želio sam da to svetište svihbogova ima oblik kugle zemaljske i zvjezdane sfere, kugle u kojoj sekrije sjeme vječne vatre, šuplje sfere u kojoj je sve sadržano. Bijaše toi oblik onih koliba naših predaka iz kojih je dim s najstarijih ljudskihognjišta izlazio kroz otvor na vrhu. Kupola, izgrađena od tvrde i lakelave koja kao da još sudjeluje u dizanju plamenova, povezana je s nebomvelikom, naizmjence crnom i modrom rupom. Taj je otvoreni i tajni hramzami176šljen kao sunčana ura. Sati će se redati uokrug po kasetama koje subrižno uglačali grčki obrtnici disk od sunčanog svjetla visit će gore kaozlatni štit kiša će na popločanom podu stvarati čistu lokvu molitva će sekao dim dizati do one praznine u kojoj zamišljamo da prebivaju bogovi. Taje svečanost bila za me jedan od onih trenutaka kad se sve stječe najednom mjestu. Uza me je na dnu tog zdenca danjeg svjetla stajalo osobljemog upravnog aparata, građa koja je tvorila sudbinu mojih zrelih godinašto su već bile napola prošle. Razabirao sam strogu energičnost MarcijaTurba, svog vjernog suradnika nabusito dostojanstvo Servijana, čijegunđanje, izgovarano sve tiše i tiše, nije više dopiralo do mojih ušijukraljevsku otmjenost Lucija Cejonija i, malo po strani, u sjajnompolumraku kakav i priliči božanskim priviđenjima, sanjarsko lice mladogGrka što bijaše oličenje moje sreće. Bila je tu i moja žena koja je teknedavno primila titulu carice.Već sam poodavno više volio priče o ljubavima i svađama bogova odnevještih komentara filozofa o božanskoj naravi prihvatio sam da budemzemaljski lik Jupitera koji je utoliko više bog ukoliko je više čovjek,oslonac svijeta, oličenje pravde, poredak stvari, ljubavnik Ganimedov iEuropin, nehajni suprug ogorčene Junone. Kako sam tog dana bio sklongledati sve obasjano svjetlom bez sjene, uspoređivao sam u sebi caricu stom boginjom kojoj sam za nedavnog posjeta Argosu posvetio zlatnog paunaurešenog dragim kamenjem. Mogao sam se rastavom osloboditi te žene kojunikad nisam volio da sam običan građanin, ne bih se skanjivao da toučinim. Ali ona mi nije mnogo smetala, a ništa od njena ponašanja nijezavređivalo takvu javnu uvredu. Kao mlada supruga, vrijeđala se zbogmojih nevjera,yrali gotovo isto onako kako se njezin stric ljutio na moje dugove umladosti. Upravo je bila svjedok moje strasti koja je mogla dugopotrajati, a da nije ničim pokazivala da to primjećuje. Kao i mnoge drugežene koje nisu osjetljive za ljubav, nije ni moć ljubavi dobro shvaćalato je neshvaćanje isključivalo i snošljivost i ljubomoru u isti mah.Uznemirila bi se bila jedino da su joj bile ugrožene titule ili osobnasigurnost, a o tom nije bilo ni govora. Ništa nije ostalo od one njenemladenačke ljupkosti koja me nakratko bila privukla ta prerano ostarjelaŠpanjolka bila je ozbiljna i kruta. Samo sam njenoj urođenoj hladnoćiimao zahvaliti što nije imala ljubavnika bilo mi je drago što znadostojanstveno nositi svoje matronske velove koji bijahu tako reći

udovički. Bilo mi je po volji i što je na rimskim novčićima caričinprofil, a na naličju natpis što slavi katkad čednost a katkad Spokojnost.Gdjekad sam pomišljao na ono simbolično vjenčanje što se obavlja uvečerna eleuzinskim svetkovinama između prvosvećenice i hijerofanta, vjenčanjekoje nije savez, pa čak ni dodir, ali je obred i kao takvo svetinja.Te sam noći nakon slavlja gledao s jedne terase kako gori Rim. Ti sukresovi bili ravni požarima koje je podmetnuo Neron bili su gotovo istotako strašni. Rim posuda za taljenje ali i užarena peć, uzavreli metal,čekić ali i nakovanj, vidljivi dokaz povijesnih mijena i obnavljanja,jedno je od onih mjesta na svijetu gdje je čovjek najburnije živio. PožarTroje, iz kojeg se spasio tek jedan bjegunac i odveo sa sobom svog starogoca, mladog sina i svoje lare, doveo je večeras do ovih velikih kresova.Isto sam tako mislio, obuzet nekakvom svetom prestravljenošću, i nabuduće požare. činilo mi se da se milijun života, prošlih, sadašnjih ibudućih, novegrađevine što su nastale od starih i za kojima će slijediti građevine štoće tek izniknuti, smjenjuju u vremenu kao valovi slučajno večeras bašpred mojim nogama ti golemi talasi udaraju o obalu. Prijeći ću preko onihtrenutaka zanosa kad je carski purpur, sveta tkanina koju sam vrlorijetko pristajao nositi, prebačen preko ramena stvorenja što je za menepostalo moj dobri duh godilo mi je, svakako onu zagasitocrvenu bojusuprotstaviti blijedozlatnoj boji njegova zatiljka, ali nadasve prisilitisvoju sreću, svoju sretnu zvijezdu, te nepouzdane i neodređene veličine,da se utjelotvore u tom tako zemaljskom obliku, da steknu toplinu ispokojnu težinu puti. čvrsti zidovi Palatina, u kojem sam tako rijetkoboravio a koji sam netom bio obnovio, ljuljali su se kao bokovi lađezastori, odgrnuti da unutra uđe rimska noć, bijahu zastori kabine na krmiurlici svjetine bijahu hujanje vjetra sred užadi. Golema hridina što senazirala daleko u tami, orijaški temelji moje grobnice koja se upravopočela graditi na obalama Tibera, nije u meni izazivala ni strah nižaljenje ni isprazne misli o kratkotrajnosti života.LJMalopomalo se mijenjalo svjetlo. Već više od dvije godine sam protokvremena bijaše obilježen napretkom mladosti koja se formira, pozlaćuje,penje prema svom zenitu duboki se glas navikavao da dovikuje zapovijedipeljarima i lovačkim predvodnicima produžio se korak trkača jahačeve nogevještije su vladale konjem učenik koji je u Klaudiopolu učio napamet dugeodlomke iz Homera zagrijavao se za sladostrastvenu i složenu poeziju,oduševljavao se nekim pasusima iz Platona. Moj se mladi pastir prometao umlada vladara. Nije to više bio onaj žustri dječak što skače s konja nazastanku da mi u šakama pruži vodu s izvora darodavac je sad već znao zagolemu vrijednost svojih darova. U lovovima priređivanim u Lucijevimlovištima u Toskani uživao sam pomiješati to savršeno lice s tromim izabrinutim licima velikodostojnika, s oštrim profilima istočnjaka, sgrubim njuškama barbarskih hajkača, natjerati svog ljubimca na teškuulogu prijatelja. U Rimu su se plele intrige oko te mlade glave,koristile se kojekakve smicalice da se osigura njegov utjecaj, ili da gazamijene nekim drugim. On je umio sve to prezreti ili se ne obazirati nato zaokupljenost jednom jedinom mišlju davala je tom osamnaestogodišnjakusposobnost da ostane ravnodušan, kakva nedostaje i mudracima. Ali lijepasu usta zadobila nekakvu gorku crtu koju su kipari već bili zapazili.Ovdje pružam moralistima zgodnu priliku da likuju. Moji su kritičari

spremni prikazati moju nesreću kao posljedicu zaluđenosti, rezultatpretjerivanja. Još mi je teže pobijati ih zato što mi nije jasno u čemuje bila ta moja zaluđenost, u čemu sam to pretjerivao. Nastojim taj svojprijestup, ako je to prijestup, svesti na pravu mjeru govorim sam sebi dasamoubojstvo nije rijetka pojava i da nije ništa neobično umrijeti udvadesetoj godini. Antinojeva je smrt samo za mene problem i katastrofa.Možda je ta nesreća nerazlučiva od viška radosti, od obilja iskustva,kojeg ne bih lišio ni sebe ni svoga sudruga u opasnosti. čak je i mojekajanje bivalo malopomalo nekakav gorki oblik posjedovanja, način dauvjerim sama sebe da sam ostao do kraja žalosni gospodar njegove sudbine.Ipak, znam da treba računati i s odlukama tog lijepog tuđinca, štousprkos svemu ostaje svako biće koje volimo. Preuzimajući na sebe svukrivnju, svodim taj mladi lik na razmjere voštane figurice koju samoblikovao pa zdrobio svojim rukama. Nemam prava obescjenjivati izvanrednoremekdjelo koje je on napravio od svog odlaska moram prepustiti tomdječaku zasluge za njegovu smrt.Razumije se samo po sebi da ne krivim ni najmanje tjelesnu privlačnost,sasvim običnu, koja je odredila moj ljubavni izbor. Slične sam strastivišeput doživio u svom životu te su me česte avanture stajale do tada teknešto malo preklinjanja, laži i nevolja. Moja kratkotrajna zanesenostLucijem uvalila me je samo u dvijetri ludosti koje nije bilo teškopopraviti. Nije bilo razloga da ne bude tako i s ovom mojom najvećomljubavlju, osim možda upravo te jedinstvene osobine kojom se razlikovala181Pod ostalih. Puka bi nas navika bila dovela do tog neslavnog kraja, alibez ove nesreće, koju život donosi svima onima koji prihvaćaju da srećapolako otupi od dugog vijeka. Tako bi mi se strast pretvorila uprijateljstvo, kao što priželjkuju moralisti, ili u ravnodušnost, što sejoš češće događa. Jedno mlado stvorenje odvojilo bi se od mene u trenutkukad bi me naša veza počela tištati u njegovu bi se životu uspostavileneke drugačije čulne navike, ili iste u drugim oblicima budućnost bi mudonijela brak, ni bolji ni gori od mnogih drugih, mjesto u provincijskojupravi, upravljanje nekim poljoprivrednim dobrom u Bitiniji ili pak, poinerciji, nastavak dvorskog života na nižem položaju u najgorem slučaju,jednu od onih karijera bivših ljubimaca koji su se pretvorili upouzdanike ili svodnike. Mudrost je, ako se ja u to nešto razumijem, utome da čovjek ne zanemari ni jednu od tih mogućnosti i slučajnosti kojetvore sam život, nastojeći izbjeći ono najgore. Ali ni taj dječak ni janismo bili mudri. Nisam čekao dolazak Antinoja da se osjetim bogom, alisu uspjesi oko mene povećavali osjećanje vrtoglavice godišnja doba kao dasu surađivala s pjesnicima i s glazbenicima u mojoj pratnji da bi namživot pretvorili u trajno olimpijsko slavlje. Na dan kad sam stigao uKartagu, prestala je petogodišnja suša razdragana svjetina na pljuskupozdravila je u meni donosioca dobara s neba veliki radovi u Africi bilisu zatim samo još jedan način da se kanalizira ta nebeska izdašnost. Maloprije toga, kad sam bio na proputovanju kroz Sardiniju, oluja nas jenagnala da se sklonimo u seljačku kolibu Antinoj je pomogao domaćinu dana žaru ispeče nekoliko režnjeva tunjevine pomislio sam da sam Zeus kojije s Hermesom posjetio Filemona. Mladić što je sjedio podvijenih nogu nakrevetubio je sam Hermes koji je razvezao svoje sandale Bakho je ubrao ovajgrozd ili kušao umjesto mene rujno vino iz ovog pehara prsti ukočeni od

tetive na luku bijahu Erosovi. Usred svih tih prerušavanja, okružentakvim čudesima, događalo mi se da zaboravim na ljudsko stvorenje,dječaka koji se uzalud trsio naučiti latinski, koji je molio arhitektaDekrijana da mu daje satove iz matematike, a onda je odustao od toga, ikoji bi se na najmanji prijekor nadurio i otišao na pramac promatratimore.Putovanje po Africi završilo se na najžešćem srpanjskom suncu u posvenovim četvrtima Lambeze moj je suputnik djetinje radosno navukao vojnutuniku i oklop nekoliko sam dana bio goli Mars sa šljemom na glavi kojije sudjelovao u logorskim vježbama, atletski Herkul opijen osjećajemsvoje još mladenačke snage. Usprkos vrućini i dugotrajnim zemljanimradovima obavljenim prije mog dolaska, vojska je, kao i sve ostalo,funkcionirala božanski lako bilo bi nemoguće nagnati ovog trkača dapreskoči još jednu preponu, ovog konjanika da izvede još jedan skok, a dase ne naruši vrijednost samih tih manevara, da se negdje ne poremeti onatočna ravnoteža snaga u kojoj je bila njihova ljepota. časnike sam moraoupozoriti tek na jednu jedva primjetnu pogrešku, na nezaštićenost skupinekonja koja je simulirala napad na otvorenom terenu potpuno sam biozadovoljan svojim prefektom Kornelijem. Promišljen je red vladao u onojmasi ljudi, tegleće stoke, barbarskih žena praćenih snažnom djecom kojesu se gurale oko mog šatora da mi poljube ruke. Ta poslušnost nije biladodvorljiva, divlja žustrina služila je mom programu sigurnosti, ništanije bilo preskupo, ništa nije bilo zanemareno. Pomišljao sam da naložimArijanu da sastavi raspravu o taktici, preciznu kao dobro građeno tijelo.183rPosvećenje Olimpejona u Ateni nakon tri mjeseca bijaše prigoda da seodrži svetkovina koja je podsjećala na rimske svečanosti, ali ono što seu Rimu zbivalo na zemlji, bilo je tu na samom nebu. Jednog zlaćanogjesenskog popodneva zauzeo sam svoje mjesto pod onim portikom zamišljenimu Zeusovim nadljudskim razmjerima taj mramorni hram podignut na mjestuodakle je Deukalion gledao kako se povlači potop, bio je kanda beztežine, kao da je lebdio poput teškog bijelog oblaka moja se obrednaodjeća slagala s večernjim bojama na obližnjem Himetu. Polemonu sampovjerio da održi svečanu besjedu. Tad mi je Grčka dodijelila onebožanske naslove u kojima sam istodobno vidio izvor prestiža i potajnicilj svog životnog djela Euerget, Olimpijac, Epifan, Gospodar svijeta. Ionaj najljepši koji je od svih naslova najteže zaslužiti JonjaninHelenofil. U Polemona je bilo nečega glumačkog, ali mimika velika glumcakatkad izražava osjećaje svekolike svjetine, svekolikog stoljeća. Podigaoje pogled i sabrao se pred sam govor, reklo bi se da u sebi sakuplja svedarove sadržane u tom trenutku. Ja sam surađivao s vjekovima, sa samimgrčkim životom vlast koju sam imao nije bila toliko moć kolikotajanstvena sila, veća od čovjeka, ali sila koja je djelotvorna samoposredstvom jednog ljudskog stvora obavljeno je vjenčanje Rima s Atenomprošlost je zadobila lice budućnosti Grčka je kretala dalje kao brod kojije dugo nepomično stajao bez vjetra, i koji ponovo u jedrima osjeća snaguvjetra. U tom mi se času srce steglo od neke sjete pomislio sam da se uriječima dovršenje, savršenstvo krije riječ svršetak možda sam ponudiosamo još jedan plijen proždrljivu vremenu?Zatim smo ušli u sam hram u kojem su kipari još poslovali golem, dopolasastavljen Zeus od zlatai bjelokosti mutno je osvjetljavao polumrak podno skela već je ležao u

svojoj filigranskoj košari veliki piton kojeg sam dao dopremiti iz Indijeradi posvećenja ovoga grčkog svetišta, božanska životinja, puzav simbolduha Zemlje odvajkada vezan za golog mladića što simbolizira carev dobriduh. Antinoj, koji se sve više uživljavao u svoju ulogu, sam je poslužioneman obrokom sjenica potkresanih krila. Zatim je podigao ruke i uzeo semoliti. Znao sam da se ta molitva, sročena radi mene, obraća samo meni,ali nisam bio toliko bog da bih joj odgonetnuo značenje, ni da bih znaohoće li jednog dana biti uslišana. Bilo je pravo olakšanje izaći iz onetišine, iz onog blijedog polumraka, i vratiti se u atenske ulice u kojimasu se palile svjetiljke, gdje sam osjećao simpatije puka i slušao uzvikeu večernjem prašnom zraku. Mladi lik koji će uskoro uljepšati mnogenovčiće u grčkom svijetu postajao je za svjetinu prijateljska nazočnost,znamenje.Nisam ga manje volio, nego sve više. Ali težina ljubavi, kao i težinaruke nježno prebačene preko prsa, postajala mi je malopomalo preteška.Pojavili su se opet neki epizodisti sjećam se onog odrješitog iprofinjenog mladića koji me pratio za mog boravka u Miletu, a kojeg samposlije ostavio. Sjećam se one večeri u Sardu kad nas je pjesnik Stratonvodio od jednog ozloglašenog mjesta do drugog i kad smo bili okruženisumnjivim obožavateljima. Taj Straton, koji je mračnu slobodu azijatskihkrčmi pretpostavio mom dvoru, bijaše duhovit i ironičan čovjek, željan dadokaže ispraznost svega što nije sam užitak, možda zato da bi se opravdaošto je tome žrtvovao sve ostalo. Pa onda ona noć u Smirni kad sam svogvoljenog dečka prisilio da podnosi nazočnost jedne milosnice. Taj jedječak zadržao prilično strogu predodžbu o ljubavi zato što je bilaisključiva, gađenje mu je graničilo s mučninom. Poslije se navikao. Ti semoji dokoni eksperimenti obično objašnjavaju mojom sklonošću razvratumeđutim, s time je bila izmiješana i nada da se može izmisliti neka novaprisnost u kojoj će sudionik uživanja i dalje ostati dragan i prijateljželja da mladića uputim u neka svoja iskustva i možda nešto manje svjesnanamjera da ga malopomalo svedem na razinu uobičajenih užitaka koji ni našto ne obvezuju.Bilo je i tjeskobe u mojoj potrebi da povrijedim onu njegovu osjetljivunaklonost koja je prijetila da mi optereti život. Na putovanju po Troadiobišli smo skamandrijsku ravnicu pod zelenim nebom katastrofe došao sambio da utvrdim štetu od poplave koja je tumuluse drevnih grobovapretvorila u otočiće. Zadržao sam se načas na Rektorovu grobu, da sesaberem, a Antinoj je dotle otišao snatriti na Petroklovu grobu. Nisamuspio u tom mladom srndaću što me pratio prepoznati takmaca Ahilovu druguizvrgnuo sam ruglu strastvenu vjernost koja ponajbolje cvjeta u knjigamaljepotan se uvrijedio i pocrvenio kao rak. Iskrenost je sve više bivalajedina vrlina na koju sam se prisiljavao ustvrdio sam da su junačkeodlike kojima je Grčka zaodijevala privrženost zrela muškarca mlađemdrugu za nas počesto samo jedan oblik licemjernog prenemaganja.Podložniji nego što sam mislio da jesam utjecaju rimskih predrasuda,prisjetio sam se da one doduše priznaju užitke, ali da u ljubavi videsamo sramotno ludilo opet me spopao moj bijes da ne ovisim isključivo ojednom biću. Izbezumljivale su me mane koje su bile tipično mladenačke ikao takve nerazlučive od mog izbora na kraju sam u toj tako različitojstrasti nalazio opet sve ono što me razdraživalo kod mojih rimskihljubavnica miomirisi, uparađenost, hladni luksuz nakita opet su zauzelisvoje mjesto u mom životu. Gotovo neopravdane strepnje uvukle su se u

njegovo sumorno srce opazio sam kako ga uznemiruje pomisao da će uskoronavršiti devetnaest godina. Opasne mušice i srdžbe potresale su na onomtvrdokornom čelu Meduzine kovrče smjenjujući se s melankolijom što jenalikovala na tupost, sa sve potištenijom blagošću. Jednom sam ga čak iudario dovijeka ću se sjećati onih njegovih prestravljenih očiju. Alićušnuti idol ostao je i dalje idol, i započele su žrtve ispaštanja. Svatajanstva Azije s njenom pištavom glazbom pridonosila su tomsladostrasnom neredu. Prošlo je bilo vrijeme eleuzinskih svetkovina.Posvećivanje u tajne ili čudne kultove, kojima se više gledalo kroz prstenego što su bili dopušteni, i na koje sam ja kao zakonodavac gledao snepovjerenjem, odgovaralo je onom trenutku života kad ples prelazi uvrtoglavicu, kad pjesma završava vriskom. Na otoku Samotraki posvećen samu misterije Kabirija, drevne i bestidne, svete kao put ili krv ogležnjeve su mi se trle zmije site mlijeka u spilji Trofoniji tračkeorfejske svetkovine bijahu povod za divljačke obrede bratimljenja.Državnik koji je pod prijetnjom najstrožih kazni zabranio sve oblikesakaćenja pristao je pribivati orgijama sirijske boginje gledao samgrozan vrtlog krvavih plesova. Opčinjen kao jare pred gmazom, moj jemladi sudrug prestravljen promatrao ljude koji su odabrali da na zahtjevegodina i spola daju tako konačan odgovor kao što je smrt, pa možda i jošužasniji odgovor. Ali vrhunac je užasa uslijedio kad smo bili u Palmiri,gdje nas je arapski trgovac Melet Agripa ugostio na tri tjedna usredsjajne i barbarske raskoši. Jednog je dana, pri piću, taj isti Melet,velikodostojnik kulta boga Mitre, koji nije osobito ozbiljno shvaćaosvoje pastoralne dužno186187Lsti, predložio Antinoju da sudjeluje u prinošenju žrtve bika. Mladić jeznao da sam se i ja svojedobno podvrgnuo sličnom obredu, pa je objeručkeprihvatio tu ponudu. Nisam smatrao nužnim da se suprotstavim tom hiru, zakoji je bio potreban samo minimum obreda pranja i suzdržavanja. Pristaosam da i sam tome kumujem sa svojim tajnikom za arapski jezik MarkomUlpijem Kastorom. U urečeni sat sišli smo u svetu spilju Bitinijac jelegao da primi krvavo poškropljenje. Ali kad sam ugledao njegovookrvavljeno tijelo kako izlazi iz one jame, kose slijepljene ljepljivimblatom, lica poprskana mrljama koje se nisu smjele sprati nego ih jetrebalo ostaviti da se same izgube, smučilo mi se od užasa nad timpodzemnim i zlokobnim kultovima. Nakon nekoliko dana zabranio sampostrojbama utaborenim u Emesi pristup u crni mitreum.Bilo je i nekih znamenja kao i Marko Antonije uoči svoje posljednjebitke, čuo sam kako se u noći gubi glazba smjene straže zaštitničkihbogova koji se povlače... čuo sam ali se nisam na to obazirao. Sigurnostmi je bila kao u konjanika kojeg amajlija štiti od pada. U Samosati jeodržan zbor malih kraljeva s Orijenta pod mojim pokroviteljstvom ulovovima u planini kralj Osdroj u Abgaru osobno me učio kako se lovisokolima hajke unaprijed pripremljene kao kazališne scene gonile su upurpurne mreže čitava stada antilopa Antinoj se upinjao svom snagom dazadrži par pantera što su mu se otimale dok ih je vodio vezane za teškezlatne ogrlice. Usred sve te raskoši sklapali su se sporazumi pogađanjemi je svagda išlo od ruke bio sam i dalje kockar koji svaki put dobiva.Zima mi je prošla u onoj istoj palači u Antiohiji u kojoj sam nekad odvračeva tražio da mi proriču budućnost. Ali budućnost mi sad ništa višenije mogla

donijeti, bar ništa što bi se moglo smatrati darom. Berba je bilazavršena bačva je bila puna mošta života. Istina je da sam prestaoupravljati svojom sudbinom, ali su mi se one, nekad onako pomno razrađenediscipline sad činile samo kao prvi stupanj čovjekova znanja one su bilekao oni lanci kojima se plesač veže da bi bolje skakao kad ih seoslobodi. I dalje sam se ponečega odricao nisam dopuštao da se vino služiprije druge noćne straže. Sjećao sam se Trajanovih drhtavih ruku na timistim stolovima od ulaštena drva. Ali ima i drugih vrsta pijanstva.Nikakva sjena nije padala na moj život, ni smrt, ni poraz, ni ononeprimjetno propadanje za koje smo sami sebi krivi, ni starost koja će nakraju ipak doći. Međutim, žurio sam se kao da je svaki sat ujedno inajljepši i posljednji.Za svojih čestih boravaka u Maloj Aziji upoznao sam se s omanjom skupinomznanstvenika koji su se ozbiljno bavili proučavanjem magije. Svakostoljeće ima neke svoje smionosti najveći umovi našeg doba, kojima jedojadila filozofija što se sve više vrti oko školskih deklamacija, radose zadržavaju na tim granicama zabranjenim ljudima. U Tiru mi je Filon izBiblosa otkrio neke tajne stare feničke magije pošao je sa mnom i uAntiohiju. Numenije je ondje tumačio Platonove mitove o naravi dušeprilično bojažljivo. Um smioniji od njegova takva bi tumačenja dalekoodvela. Njegovi su učenici zazivali duhove bijaše to igra kao i svakadruga. čudni likovi koji kao da bijahu sazdani od same srži mojih snovajavljali su mi se usred dima stiraksa, lelujali i rasplinjali seostavljajući za sobom samo dojam sličnosti s nekim poznatim i živimlicem. Možda je sve to bilo puko opsjenarstvo, ali ako je i bilo tako,onda je opsjenar dobro znao svoj posao. Ponovo sam se latio izučavanjaanatomije kojom189rsam se donekle bavio u mladim danima, ali mi više nije bio cilj da dobroupoznam građu tijela. Spopala me radoznalost da upoznam one međuprostoregdje se miješaju tijelo i duša, gdje san odgovara javi, a gdjekad je ipreduhitri, gdje život i smrt razmjenjuju atribute i maske. Moj liječnikHermogen nije odobravao te eksperimente ipak me upoznao s nekolicinompraktičara koji su se bavili tim stvarima. Pokušavao sam s njima odreditigdje je sjedište duše, otkriti spone kojima je vezana za tijelo, iizmjeriti vrijeme koje je potrebno da se ona odvoji od njega. Nekolikosmo životinja žrtvovali u tim istraživanjima. Kirurg Satir odveo me usvoju bolnicu da prisustvujem agonijama ljudi. Sanjarili smo naglas nijeli duša krajnji vrhunac tijela, krhka manifestacija muke i užitkapostojanja? Ili da nije možda starija od tijela sazdana u njenu obličju,koje joj trenutačno kolikotoliko služi kao instrument? Može li se ondaona dozvati natrag u tijelo i ponovo uspostaviti s njim onaj tijesnisavez, ono izgaranje koje nazivamo životom? Ako duše posjeduju svojidentitet, mogu li se razmjenjivati, prelaziti iz jednoga u drugo poputkriške voća ili gutljaja vina koji ljubavnici prenose jedno drugome upoljupcu? Svaki filozof dvadeset puta na godinu mijenja mišljenje o timstvarima u meni se skepticizam borio sa željom za spoznajom, aentuzijazam s ironijom. Ali uvjerio sam se da naš um propušta samooskudan ostatak činjenica do nas sve me više zanimao mračni svijetsenzacija, ona mrkla noć u kojoj se vrte i bljeskaju sunca što naszasljepljuju. Nekako nam je u to isto vrijeme Flegont, koji je skupljaopriče o duhovima, ispripovjedio jedne večeri priču o Zaručnici iz

Korinta, za koju je jamčio da je istinita. Ta nas je pustolovina u kojojljubav vraća jednu dušu na zemlju i privremeno joj daruje tijelo,potresla sve odreda, ali ne podjednako duboko. Nekolicina je pokušalaobaviti sličan pokus. Satir je htio zazvati svog učitelja Aspazija, kojije s njim bio sklopio jedan od onih nikad neostvarenih ugovora premakojima oni koji umiru obećavaju da će obavijestiti žive. Antinoj je imeni obećao nešto slično, što sam ja olako shvatio jer nisam imao razlogavjerovati da me taj dječak neće nadživjeti. Filon je pokušao prizvatisvoju ženu od mrtvih. Dopustio sam da se spomenu i imena mog oca i majke,ali mi nekakva tankoćutnost nije dopustila da se prizove Plotina. Nijedan od tih pokušaja nije uspio. Ipak, otvorilo se više čudnovatihdveri. Nekoliko dana prije odlaska iz Antiohije otišao sam, kao i nekad,prinijeti žrtvu na brdu Kasiju. Penjali smo se noću, kao i na Etnu, apoveo sam sa sobom samo nekolicinu prijatelja vičnih penjanju. Nije mibio cilj samo da prinesem žrtvu pomirnicu u tom svetištu svetijem od svihdrugih, nego i da ponovo s one visine gledam fenomen zore, to svakodnevnočudo koje nikad nisam gledao bez prigušena radosna kliktanja. Na vrhubrda blistaju na suncu bakreni uresi hrama, obasjana se lica osmjehuju najarkom svjetlu dok su azijske ravnice i more još uronjeni u tamu nekolikotrenutaka čovjek koji se moli na vrhu brda jedini uživa blagodati jutra.Sve je bilo pripravljeno za žrtvu prvo smo se penjali na konjima a zatimpješice po pogibeljnim stazama obrubljenim brnistrom i mastikom, koje smoobnoć prepoznavali po mirisu. Zrak je bio težak to je proljeće bilo vrućekao što je negdje drugdje ljeto. Prvi put mi je, dok sam se penjaouzbrdo, ponestalo daha morao sam se načas osloniti na rame svogaljubimca. Na stotinjak koraka od vrha uhvatila nas je oluja što ju jeprije nekog vremena bio predvidio Hermogen, koji se razumije umeteorologiju. Svećenici su nam izašli u susret daspr ornas dočekaju usred sijevanja munja mala četa prokisla skroznaskrozužurbala se oko žrtvenika spremnog za žrtvu. Upravo kad je trebalo daobred započne, udari grom i ubije i žrtvu i žreca. čim je prošao prvitrenutak užasa, Hermogen se, radoznao kao pravi liječnik, sagne nadzgromljene žrtve Habrija i prvosvećenik kriknuše zadivljeni čovjek ilane, žrtve božanskog mača, bijahu sjedinjeni s vječnošću mog duha ta dvaživota nadomjestila su i produljila moj život. Antinoj me grčevito držaoza mišicu i drhtao, ali ne od straha, kao što sam tada mislio, negoobuzet mišlju koju sam tek poslije shvatio. Zgrožen od propadanja, što ćereći od starenja, on se zacijelo već poodavno bio zarekao da će umrijetina prvi znak oronulosti, pa čak i mnogo ranije. Danas vjerujem da se takozarekao, kao što se mnogi zariču a da to nikad ne ostvare, vrlo rano, jošu doba kad je prebivao u Nikomediji, kad smo se susreli pokraj fontane.Time se može objasniti njegov nehaj, strastvenost u uživanju, tuga iposvemašnja ravnodušnost spram budućnosti. Ali trebalo je još i da tajodlazak ne bude ništa slično pobuni i da u njemu ne bude ni traga odžalopojke. Munja na brdu Kasiju osvijetlila mu je izlaz smrt je moglapostati i posljednji oblik usluge, posljednji dar, jedini koji mu je jošpreostao. Raskošni sjaj praskozorja nije bio ništa prema osmijehu što jeobasjao ono njegovo potreseno lice. Nakon nekoliko dana ponovo samugledao taj isti osmijeh, samo prikriveniji, zaodjeven dvosmislenošću zavečerom je Polemon, koji se pomalo bavio i hiromantijom, htio pogledatimladiću u dlan, dlan koji je i mene prestrašio začudnim pljuskom

zvijezda. Dječak povuče ruku i stisne šaku blagom, gotovo stidljivomkretnjom. Želio je sačuvati tajne svoje igre, i tajnu svoga kraja.Zadržali smo se usput i u Jeruzalemu. Tu sam na terenu proučio plan da sepodigne nov grad na mjestu gdje je stajalo židovsko naselje što ga jerazorio Tito. Dobra uprava Judeje i procvat trgovine s Orijentomnametnuli su potrebu da se na tom raskrižju izgradi velika metropola.Predvidio sam bio uobičajenu rimsku prijestolnicu provincije ElijaKapitolina imala bi svoje hramove, tržnice, javna kupališta, svojesvetište rimske Venere. Moja nedavna zaokupljenost strastvenim i nježnimkultovima navela me da na brdu Moriji odaberem najpogodniju spilju zaslavljenje Adonisa. Ti su planovi razjarili židovsko pučanstvo tinesretnici više vole svoje ruševine nego velik grad koji bi im omogućiodobru zaradu, naobrazbu i razonodu. Rulja je napadala radnike koji supočeli rušiti one trošne zidove. Ipak se nisam dao pokolebati uJeruzalemu se ozbiljno prihvatio posla Fid Akvila koji će uskorozasvjedočiti svoje organizatorske sposobnosti na izgradnji Antinoje.Nakon mjesec dana stigli smo u Peluzij. Tu sam se pobrinuo da se obnovigrobnica Pompejeva. Sto sam se više udubljivao u prilike na Orijentu, tosam se više divio političkom geniju tog čovjeka kojeg je veliki Julijeredovito pobjeđivao. Pompej, koji je nastojao uvesti red u onaj nestalniazijski svijet, čini mi se da je gdjekad više uradio za Rim193rnego i sam Cezar. Ta je obnova bila jedna od posljednjih žrtava koje samprinio povijesnim pokojnicima uskoro ću se pozabaviti drugim grobnicama.Ulazak u Aleksandriju nije bio svečan. Trijumfalni je ulazak bio odgođendo dolaska carice. Moju su ženu, koja je malokad putovala, bilinagovorili da provede zimu u blažem egipatskom podneblju. Isti je tajlijek preporučen i Luciju, koji se još nije bio potpuno oporavio odstalnog kašlja. Okupljena je flotila brodova za plovidbu uz Nil, aprogramom bijaše predviđen niz službenih inspekcija, svečanosti i gozbi,što je sve navješćivalo da će biti zamorno kao i sezona u Palatinu. Svesam to ja organizirao raskoš i sjaj dvora imaju svoju političkuvrijednost u toj staroj zemlji navikloj na kraljevsku pompu.Ali zato mi je još više bilo stalo do toga da nekoliko dana prije negošto mi dođu gosti provedem u lovu. U Palmiri nam je Melet Agripa prirediolov u pustinji ali nismo odmaknuli dovoljno daleko da naiđemo na lavove.Prije dvije godine u Africi sam imao priliku sudjelovati u nekolikolijepih lovova na krupnu zvjerad. Antinoj je u to vrijeme bio još vrlomlad i neiskusan pa nije smio biti u prvim redovima. Bojao sam se za njviše nego za sama sebe. Onako popustljiv kakav jesam, obećao sam mu da ćeu sljedećem lovu na lava igrati glavnu ulogu. Nije se više s njim moglopostupati kao s djetetom, a bio sam i ponosan na njegovu mladenačkusnagu.Otputili smo se do oaze Amon, na nekoliko dana hoda od Aleksandrije, oneiste oaze u kojoj je Aleksandar nekoć bio doznao iz usta svećenika tajnuo svom božanskom porijeklu. Domoroci su nas obavijestili da se u tomkraju nalazi neobično opasna zvijer koja često napada ljude. Uvečer smo,oko logorske vatre, veselo uspoređivali svoje budućepothvate s Herkulovima. Ali prvih smo dana naišli samo na nekolikogazela. Tad smo odlučili da obojica stanemo u zasjedu pokraj pjeskovitebare obrasle trskom, kamo je u sumrak dolazio lav da se napoji. Crnci subili zaduženi da trubama, cimbalima i grajom nagone zvijer prema nama, a

ostatak je naše pratnje ostao iza nas na stanovitoj udaljenosti. Zrak jebio težak i miran nije se trebalo ni obazirati na smjer vjetra. Bit će danije još bilo prošlo ni deset sati jer me Antinoj upozori na još širomotvorene crvene lopoče. Iznenada se kraljevska zvijer pojavi, lomeći okosebe trsku, i okrene nam svoju lijepu strašnu njušku, jedno odnajbožanstvenijih obličja koja opasnost može zadobiti. Stajao sam malostraga pa nisam imao vremena zadržati dječaka koji nepromišljeno potjerakonja i hitne najprije koplje, a onda i dvije sulice, vrlo vješto ali izprevelike blizine. Probodena vrata, zvijer se sruši na zemlju mlatećirepom oko sebe od pješčane prašine što se digla nismo vidjeli ništa drugodo nejasne mase što je rikala napokon se lav pridigne i prikupi svu snaguda se okomi na konja i konjanika bez oružja. Predvidio sam bio tuopasnost srećom, Antinojev konj nije se ni pomaknuo naši su konji bilidobro uvježbani za ovakve igre. Nagnao sam svog konja između njihizlažući svoj desni bok bio sam vičan ovakvim manevrima nije mi biloteško dokrajčiti smrtno pogođenu zvijer. Srušila se po drugi put i njuškuzarila u mulj tanka nit krvi potekla je u vodu. Velika mačka bojepustinje, meda i sunca izdahnula je veličanstvenie od čovjeka. Antinojskoči s konja okupanog pjenom koji je još drhtao pridružiše nam se našipratioci. Crnci su odvukli u tabor golemu mrtvu lovinu.Priređena je na brzinu neka vrsta gozbe ležeći potrbuške ispred bakrenapladnja mladić nam je195rsvojim rukama dijelio porcije janjetine pečene pod pekom. Pili smo unjegovu čast vino od palme. Njegov je zanos rastao poput pjesme. Možda jei preuveličavao značenje pomoći koju sam mu pružio, smetnuvši s umačinjenicu da bih ja to isto bio učinio za svakog lovca koji bi se našao usličnoj opasnosti ipak, osjećali smo da smo opet u onom junačkom svijetuu kojem ljubavnici pogibaju jedan za drugoga. U njegovoj se radostizahvalnost smjenjivala s ponosom, kao strofe u odi. Crnci su učinilipravo čudo uvečer se oderana koža njihala obješena o dva stupa, podzvijezdama na ulazu u moj šator. Iako su je namazali miomirisima,osjećali smo svu noć njezin divlji zadah. Sutradan, nakon doručka odvoća, napustili smo tabor. Kad smo odlazili, opazili smo u jednoj jamiono što je ostalo od sinoćnjeg kralja bijaše to tek crvena strvina nadkojom je lebdio oblak muha.Nakon nekoliko dana vratili smo se u Aleksandriju. Pjesnik Pankratpriredio mi je svečanost u muzeju. U glazbenoj dvorani izložena je bilacijela zbirka skupocjenih glazbala stare dorske lire, teže ijednostavnije od naših, do njih povijene perzijske i egipatske citre,frigijske svirale piskave poput glasova eunuha i tanane indijske frulekojima ne znam ni ime. Jedan je Etiopljanin dugo udarao u afričke tikve.Jedna žena, čija bi me ponešto hladna ljepota bila zavela da nisam bioodlučio pojednostavniti sebi život i svesti ga na ono što mi je bitno,izvlačila je iz trokutne harfe turobne tonove. Moj najdraži glazbenikMesomed s Krete pratio je na hidrauličkim orguljama recitaciju svojepoeme Sfinga, valovito djelo koje uznemiruje i gubi se kao pijesak navjetru. Dvorana za koncerte gledala je na unutarnje dvorište, gdje su navodi u bazenu cvjetali lopoči na žestokoj jari kasnog kolovoskogpopodneva. Za vrijeme stanke Pankrat nam je pružio priliku da se izblizadivimo tom tako rijetkom cvijeću crvenom poput krvi, što procvjeta tekpotkraj ljeta. Odmah smo prepoznali skrletne lopoče iz oaze Amon Pankrat

se oduševio slikom ranjene zvijeri što izdiše usred cvijeća. Predložio mije da opiše u stihovima tu lovačku epizodu kako krv lavlja boji vodeneljiljane. Premda ideja nije bila nova, naručio sam od njega tu pjesmu.Pankrat, koji ima sve što je potrebno dvorskom pjesniku, sročio je odmahnekoliko zgodnih stihova u čast Antinoju ruža, hijacint i rosopas bijahuu njima žrtvovani onim puj purnim krunicama što će ubuduće nositi ime mogljubimca. Jednom je robu zapovjeđeno da uđe u bazen i nabere ih punrukovet. Mladić vičan počastima ozbiljno je primio to cvijeće sličnovosku na spiralnim i mekim stabljikama. čim je pala cvjetovi su sesklopili kao vjede.197rUto je stigla i carica. Izmučilo ju je dugo putovanje brodom bila jeslaba ali i dalje oštra na jeziku. Njeno druženje s političarima nije miviše zadavalo briga, kao u ono vrijeme kad je onako glupo podbadalaSvetonija. Oko nje su sad bile same bezopasne žene od pera. Njenatrenutačna pouzdanica, neka Julija Balbila, sastavljala je prilično dobrestihove na grčkome. Carica je sa svojom pratnjom odsjela u Liceju, odaklesu malokad izlazile. Lucije je, naprotiv, kao i uvijek, bio željanužitaka svih vrsta, pa i užitaka uma i očiju.Sa svojih dvadeset šest godina nije bio izgubio ništa od one svojezačudne ljepote kojoj je mladež u Rimu klicala na ulicama. Ostao jeluckast, podrugljiv i veseo. Nekadašnji su mu se hirovi pretvorili umanije nikamo nije išao bez svoga kuhara vrtlari su mu čak i na brodupravili neobične gredice od rijetkog cvijeća svuda je sa sobom vukao svojkrevet koji je sam projektirao, četiri madraca nabijena sa četiri vrstemirišljivih trava na kojima je spavao okružen svojim mladim ljubavnicamakao jastucima. Njegovi nafrakani i napudrani paževi, nakinđureni poputZefira i Amora, udovoljavali su koliko su god mogli njegovim ponekad iokrutnim mušicama. Morao sam se umiješati da spriječim malog Boreja,čijoj se vitkosti Lucije divio, da ne umre od gladi.Sve je to bilo prije neugodno nego zabavno. Skupa smo obišli sve ono štose u Aleksandriji može vidjeti svjetionik, Aleksandrov mauzolej, mauzolejMarka Antonija, u kojem Kleopatra vječno trijumfira nad Oktavijanom, anismo zaboravili ni na hramove, radionice, tvornice, pa ni na četvrt gdjese obavlja balzamiranje. Kod jednog sam dobrog kipara kupio svu siluVenera, Dijana i Hermesa za Italiku, svoj rodni grad, koji sam želiomodernizirati i ukrasiti. Svećenik u Serapisovu hramu poklonio mi jeservis od mliječnog stakla, koji sam poslao Servijanu, s kojim sam, izobzira prema Paulini, nastojao ostati u podnošljivim odnosima. Na tojprilično zamornoj turneji sazrele su u meni neke velike graditeljskezamisli.Religije su u Aleksandriji raznolike kao i trgovina, samo što jekvaliteta tih proizvoda nešto sumnjivija. U tome osobito prednjačekršćani mnoštvom sekti, što je u najmanju ruku beskorisno. Dva šarlatanameđu njima, Valentin i Basilid, spletkarili su jedan protiv drugoga dokih je rimska policija obojicu strogo nadzirala. Egipatski se ološkoristio svakim vjerskim obredom da se s batinom u ruci okomi na strancesmrt bika Apisa izaziva u Aleksandriji više nereda nego carska smjena uRimu. Pomodarski svijet u Aleksandriji mijenja bogove kao što se drugdjemijenja liječnik, s ništa više uspjeha. A zlato im je jedini idol nigdjenisam vidio bezočnije molitelje. Posvuda sam nailazio na pompozne natpisekojima su se slavila moja dobra djela, ali čim sam odbio osloboditi

pučanstvo nekog poreza koji je moglo lako plaćati, ta mi je fukara ubrzookrenula leđa. Dvojica mladića koji su me pratili izvrijeđani su u višenavrata prigovarali su Luciju zbog njegove raskoši, koja je doduše bilapretjerana, a Antinoju zbog nepoznatog porijekla, o kojem su199rkolale nevjerojatne priče obojici su zamjerali njihov utjecaj na mene.Ova je posljednja tvrdnja bila smiješna. Lucije, koji je o javnimposlovima prosuđivao neobično oštroumno, nije imao nikakvog političkogutjecaja, a Antinoj ga nije ni pokušavao steći. Mladi patricij koji jedobro poznavao svijet samo se smijao tim uvredama. Ali Antinoja su oneboljele.Židovi, podbadani svojim istovjernicima iz Judeje, učinili su sve što sumogli da još više pogoršaju ionako lošu situaciju. Sinagoga iz Jeruzalemaposlala mi je svog najpoštovanijeg člana Akibu. Taj gotovodevedesetogodišnji starac, koji nije znao ni grčki, dobio je zadaću da meodgovori od planova koji su se već počeli ostvarivati da se izgradi noviJeruzalem. Uz pomoć tumača održao sam s njim nekoliko razgovora koji sunjemu poslužili samo kao izgovori za monolog. Za manje od sat vremenauspio sam točno utvrditi što on misli, iako nisam mogao prihvatitinjegova mišljenja on se pak nije ni potrudio da mene shvati. Taj fanatiknije ni pomišljao da netko može prosuđivati na drukčijim premisama odnjegovih. Ponudio sam tom prezrenom narodu mjesto među ostalim narodima urimskoj zajednici. Jeruzalem mi je, međutim, na Akibina usta, priopćiosvoju volju da ostane do kraja tvrđava jedne rase i jednog bogaizdvojenih od ljudskog roda. Tu je sumanutu ideju starac izlagao sazamornom oštroumnošću morao sam saslušati dug niz argumenata znalačkiizvedenih jednih iz drugih o superiornosti Izraela. Međutim, nakon osamdana taj je tvrdokorni pregovarač shvatio da je na pogrešnom putu, pa mije priopćio da odlazi. Mrzak mi je poraz, čak i tuđi, a još me više bolikad je poraženi starac. Akibino neznanje, odbijanje da prihvati išta štonije u njegovim svetim knjigama i u njegovu narodu, pridavalo mu je nekuvrstu uskogrudne prostodušnosti. Ipak je bilo teško sažaliti se nad timsektašem. Reklo bi se da ga je dugovječnost lišila svake ljudskeelastičnosti ono njegovo izmoždeno tijelo i suhoparni duh bijahu obdarenižilavošću skakavca. čini mi se da je poslije umro kao junak u borbi zasvoj narod, ili bolje reći za svoj zakon svak se žrtvuje svojim bogovima.U Aleksandriji je bivalo sve manje razonode. Flegont, koji je posvudapoznavao mjesne znamenitosti, glasovitu svodnicu ili hermafrodita,predložio nam je da nas odvede do jedne vračare. Ta svodnica nevidljivasvijeta stanovala je u Kanopu. Otputili smo se onamo noću brodom, poustajaloj vodi kanala. Plovidba bijaše sumorna. Između dvojice mladićavladalo je, kao i obično, pritajeno neprijateljstvo međusobna prisnost nakoju sam ih silio još je više pojačavala odbojnost jednog prema drugome.Lucije je svoju odbojnost prikrivao podrugljivom popustljivošću, a mojmladi Grk povukao se u jedan od svojih napadaja tmurnog raspoloženja. Pai ja sam bio poprilično umoran. Nekoliko dana prije toga, vraćajući se sjedne trke po žarkom suncu, uhvatila me bila načas nesvjestica, kojoj sujedini svjedoci bili Antinoj i moj crni sluga Euforion. Obojica su sesilno zabrinula, ali sam ih natjerao da šute o tome.Kanop je samo jeftina dekoracija vračarina je kuća bila u najprljavijemdijelu toga grada užitaka. Iskrcali smo se na trošnu terasu. Vračara nasje čekala u kući sa sumnjivim potrepštinama svoga zanata. Reklo bi se da

zna svoj posao nije u nje bilo ničeg od mađioničarke na pozornici nijebila čak ni stara.Njezina su proročanstva bila zlokobna. Od nekog su mi vremena svaproročišta predskazivala sve same brige, političke neprilike, dvorskespletke, ozbilj200201rne bolesti. Danas vjerujem da su preko tih usta iz tmine pokušavaliutjecati na mene ljudi od krvi i mesa, da me na nešto upozore a još češćeda me zaplaše. Pravo stanje stvari u jednom dijelu Orijenta jasnije seočitovalo u tim proroštvima nego u izvješćima naših prokonzula.Hladnokrvno sam primao ta tobožnja otkrića jer moje poštovanje spramnevidljiva svijeta nije išlo tako daleko da bih vjerovao tim božanskimtrabunjanjima. Deset godina prije toga, tek što sam bio preuzeo vlast,dao sam zatvoriti Dafnino proročište nedaleko od Antiohije, koje mi jebilo proreklo da ću doći na vlast, iz straha da to isto ne prorekne inekom drugom pretendentu koji naiđe. Ali uvijek je neugodno slušatinepovoljne vijesti.Pošto se pobrinula da nas što više uznemiri, proročica nam je ponudilasvoje usluge da prinesemo jednu od onih čarobnih žrtava koje suspecijalnost egipatskih vračara, što će dostajati da se sve lijepo sredis usudom. Iz osobnog iskustva s feničkom magijom znao sam da strahota tihzabranjenih djelatnosti nije toliko u onome što se pokazuje koliko uonome što se krije. Da se nije znalo za moju nenaklonost ljudskimžrtvama, vjerojatno bi mi savjetovali da žrtvujem jednog roba. Stoga sevračara zadovoljila prijedlogom da žrtvujem jednu svoju dragu životinju.Žrtva je, ako je ikako moguće, morala upravo meni pripadati. To nije smiobiti pas, životinja koju egipatsko praznovjerje smatra nečistom mogla jebiti ptica, ali ja na put ne nosim krletke sa pticama. Moj mladi ljubimacpredloži mi da žrtvujem njegova sokola. To bi odgovaralo postavljenimuvjetima jer sam ja njemu darovao tu lijepu pticu koju sam bio dobio napoklon od kralja Osdroja. Dječak ga je hranio iz ruke to je bila jedna odrijetkih njegovihstvari do kojih mu je bilo mnogo stalo. Ja sam najprije to odbio, ali jeon toliko navaljivao da sam shvatio da toj svojoj ponudi pridaje posebnoznačenje, pa sam se raznježio i pristao. Moj je glasnik Menekrat dobiopotanke upute i otišao po pticu u naše boravište u Serapeju. Do tog jemjesta bilo više od dva sata jahanja, čak i galopom. Nije dolazilo uobzir da to vrijeme provedemo u vračarinoj nečistoj potleušici, a Lucijese pak tužio na vlagu na brodu. Flegont je našao izlaz iz te neprilikesmjestili smo se kakotako kod neke svodnice, koja je prije toga bilaudaljila iz kuće svoje osoblje. Lucije je nakanio spavati, a ja samiskoristio taj predah da izdiktiram nekoliko poruka. Antinoj se izvaliodo mojih nogu. Flegontovo je pero škripalo pod svjetiljkom. Tek je uočidruge smjene noćne straže Menekrat donio pticu, rukavicu, kukuljicu ilanac. Vratismo se do vračare. Antinoj je skinuo kukuljicu s glave svomsokolu, dugo mu milovao pospanu i divlju glavicu i predao ga vračari kojazapoče dug niz čarolija. Opčinjena ptica ponovo je zaspala. Bilo je važnoda se žrtva ne otima i da smrt izgleda dragovoljna. Obredno namazanamedom i ružinim uljem, nepomična je ptica spuštena na dno kace napunjenevodom iz Nila utopljeno stvorenje poistovjetilo se s Ozirisom kojeg jebila odnijela riječna struja. Godine koje bi ptica provela još na zemljidodane su mojima mala duša potekla sa sunca sjedinila se s dobrim duhom

čovjeka radi kojeg je žrtvovana taj nevidljivi duh mogao mi se nakon togaukazivati i služiti mi u tom obliku. Duge manipulacije koje su zatimslijedile nisu bile zanimljivije od kuharskih priprema. Lucije jezijevao. Ceremonija je do sama kraja po svemu bila nalik na ljudskipogreb kađenje i pjevanje psalama otegnulo se do zore. Pticu zatvorenu ulijes pun mi203rišljavih trava vračara je pred nama zakopala na obalikanala, na napuštenom groblju. Potom je čučnula pokraj jednog stabla ibrojila jedan po jedan zlatnik koje joj je Flegont dao.Vratili smo se na brod. Puhao je neobično hladan vjetar. Lucije je,sjedeći do mene, navukao svojim tankim prstima izvezene pamučne pokrivačena mene. Iz puke pristojnosti nastavili smo nevezan razgovor o rimskimposlovima i skandalima. Antinoj je ležao na dnu broda s glavomnaslonjenom na moja koljena i pravio se da spava kako ne bi moraosudjelovati u razgovoru. Rukom sam mu gladio šiju, kosu. Tako sam i unajispraznijim ili najtmurnijim trenucima imao osjećaj da ostajem udodiru s velikim stvarima u prirodi, s gustim šumama, s mišićavomhrptenjačom pantera, s redovitim otkucajima izvorskog bila. Ali nikakvomilovanje ne dopire do duše. Kad smo stigli u Serapej, sunce je sjaloprodavači lubenica izvikivali su svoju robu na ulicama. Spavao sam douglavljenog vremena za sjednicu mjesnog vijeća kojoj sam prisustvovao.Poslije sam tek doznao da je Antinoj iskoristio moju odsutnost danagovori Habriju da ga ponovo otprati do Kanopa. Vratio se k vračari.Prvi dan mjeseca atira, druge godine od Dvjesto dvadeset šesteOlimpijade... To je obljetnica smrti Ozirisa, boga umiranja već tri danau svim selima uz rijeku razleže se kuknjava. Moji rimski gosti, manjenaviknuti od mene na orijentalne misterije, radoznalo su pratili teceremonije jedne drukčije rase. Mene je sve to, naprotiv, razdraživalo.Svoj sam brod dao odmaknuti podalje od ostalih, daleko od svih naseljaipak se u blizini rijeke nalazio napol napušten faraonski hram, u kojemje još bila svećenička škola, pa nisam mogao potpuno izbjeći kuknjavi.Prethodne me večeri Lucije pozvao na večeru na svoj brod. Otišao sam donjega o zalasku sunca. Antinoj me nije htio pratiti. Ostavio sam ga napragu svoje kabine na krmi ležeći na lavljoj koži, igrao se piljaka sHabrijom. Nakon pola sata, kad je pala noć, predomislio se i dozvaočamac. Uz pomoć samo jednog veslača, prevalio je uzvodno priličnuudaljenost koja nas je dijelila od ostalih brodova. Njegov ulazak podšator na brodu gdje smo večerali, presjekao je pljesak izazvan izvijanjemjedne plesačice. Bio je u dugačkoj sirijskoj haljini, tankoj poput voćnekožice i svoj posutoj cvjetićima i himerama. Da bi lakše veslao, zasukaoje bio desni rukav na glatkim prsima podrhtavaše mu znoj.205rLucije mu dobaci vijenac koji on u letu uhvati njegovo veselje, gotovobučno, nije ni časkom jenjavalo, podržavano samo jednim peharom grčkogvina. Vratili smo se zajedno mojim čamcem sa šest veslača ispraćeniodozgo Lucijevim zajedljivim pozdravom. Pustopašno je veselje potrajalo idalje. Ali ujutro sam mu slučajno dotaknuo lice ledeno od suza.Nestrpljivo sam ga upitao zašto plače. Odgovorio mi je smjernoispričavajući se umorom. Prihvatio sam tu njegovu laž i ponovo zaspao.Njegova se prava agonija odigrala u tom krevetu do mene.Stigao je glasnik iz Rima dan sam proveo u čitanju pošte i odgovaranju napisma. Antinoj je, kao i obično, tiho hodao amotamo po sobi ne znam pravou kojem je trenutku taj lijepi hrt izašao iz mog života. Oko dvanaest

sati Habrija je uzrujan ušao u moju kabinu. Protivno svim propisima,mladić je napustio brod a da nije nikom rekao ni kamo ide ni koliko ćedugo izbivati. Prošlo je bilo najmanje dva sata od njegova odlaska.Habrija se prisjećao nekih njegovih čudnih jučerašnjih riječi, ijutrošnje poruke koja se ticala mene. Habrija mi nije krio svojestrepnje. Bržebolje smo izašli na obalu. Stari učitelj instinktivno sezaputio do kapelice na obali, malog, izdvojenog zdanja što bijaše diohrama u koji su Antinoj i on zajedno odlazili. Na jednom je žrtvenikupepeo bio još topao od spaljene žrtve. Habrija je zavukao ruku u pepeo iizvadio iz njega gotovo netaknut pramen kose.Nije nam preostalo ništa drugo nego da pretražimo okolicu. Cio nizspremnika koji su zacijelo nekoć služili vjerskim obredima bijahupovezani s rukavcem rijeke. Na rubu posljednjeg bazena Habrija je spaziou mračku koji se naglo hvatao smotanu odjeću i sandale. Siđoh niz skliskestube ležao je na dnu, već utonuo u riječni mulj. Uz Habrijinupomoć, pošlo mi je za rukom da podignem tijelo što je odjednom postaloteško kao kamen. Habrija je dozvao veslače koji sklepaše nosila odplatna. Hitno pozvani Hermogen mogao je samo ustanoviti smrt. Ono onakopodatno tijelo nije se više dalo zagrijati ni oživjeti. Prenijeli smo gana brod. Sve se preda mnom srušilo, sve se kanda ugasilo. Zeus s Olimpa,Gospodar svega, Spasitelj svijeta, sve se to skljokalo, ostao je još samosijed čovjek grcajući na brodskoj palubi.Nakon dva dana Hermogen me uspio nagovoriti da počnem misliti na pogreb.Žrtveni obredi kojima je Antinoj okružio svoju smrt ukazali su nam praviput nije uzalud izabrao sat i dan kad Oziris silazi u grob. Zaputio samse na drugu stranu rijeke, u Hermopol, gdje balzamiraju mrtve. Vidio samtakve stručnjake u Aleksandriji i znao sam kako će mu unakaziti tijelo.Ali užasna je i vatra koja prži i pougljenuje nekad voljenu put, i zemljau kojoj trunu mrtvaci. Brzo sam prešao rijeku. čučeći u kutu kabine nakrmi, Euforion je potiho mrmljao ne znam kakvu afričku tužaljku. Učinilomi se da je ta prigušena i promukla pjesma moje vlastito zapomaganje.Prenijeli smo mrtvo tijelo u temeljito opranu dvoranu koja me podsjetilana Satirovu bolnicu. Pomogao sam modelaru posmrtne maske da uljem namazelice prije nego što će na nj nanijeti vosak. Sve su metafore zadobilesvoj smisao držao sam mu u rukama srce. Kad sam ostavio prazno tijelo,ono je služilo još samo pripremama za balzamiranje, prvoj fazi groznogremekdjela. Bijaše to dragocjena supstancija preparirana solju i smjesommirne koju više nikad neće dotaknuti zrak ni sunce.Pri povratku sam svratio u hram pokraj kojeg je bila prinesena žrtvaporazgovarao sam sa svećenicima. Njihovo obnovljeno svetište ponovo ćepo206207rstati mjesto hodočašćenja cijelog Egipta njihova će škola, obogaćena iproširena, ubuduće biti posvećena služenju mom bogu. čak i u svojimnajtupljim trenucima, nisam bio ni časkom posumnjao da je ta mladost bilabožanska. Grčka i Azija proslavlja! će ga na naš način, igrama, plesovimai obrednim žrtvama podno bijelog i nagog kipa. I Egipat, koji bijašenazočan njegovoj agoniji, sudjelovat će u toj apoteozi. Bit će tonajmračnije, najtajnije i najgrublje obožavanje ta će zemlja dovijekaigrati ulogu u njegovu balzamiranju. Stoljećima će svećenici obrijaneglave recitirati litanije u kojima se spominje njegovo ime, za njih posvebezvrijedno, a za mene sve i sva. Svake godine će sveti brod pronositi

rijekom taj lik prvog dana u mjesecu atiru žalobnici će stupati ovomstrmom obalom kojom ja idem. Svaki sat ima svoju neposrednu zadaću, svojudužnost koja dominira svima drugima moja je trenutna dužnost bila dabranim od smrti ono malo što mi je još ostalo. Flegont je u moje imesazvao na obalu arhitekte i graditelje iz moje pratnje. Obuzet nekakvimlucidnim pijanstvom, vukao sam ih po kamenitim brežuljcima. Objašnjavaosam im svoj plan, podizanje zida u krugu od četrdeset četiri stadijaoznačio sam im na pijesku mjesto gdje će stajati slavoluk pobjede i gdjeće stajati grobnica. Rodit će se grad Antinupol nadvladat ću smrtpodizanjem na toj zlokobnoj zemlji posve grčkoga grada, bastiona koji ćedržati na pristojnoj udaljenosti nomade iz Eritreje, nove tržnice na putuza Indiju. Aleksandar je proslavio Hefestionov pogreb pustošenjem ipokoljem zarobljenika. Ja sam držao da će biti ljepše da ponudim svomljubimcu grad u kojem će njegov kult biti uvijek izmiješan sa vrevom najavnom trgu, gdje će se njegovo ime spominjati u večernjim razgovorima,gdje će mladićidobacivati na gozbama vijence jedan drugome. Ipak mi jedna misao nijedavala mira. činilo mi se nemogućim da to tijelo ostavim u tuđoj zemlji.Kao što čovjek na putu nije siguran gdje će prenoćiti pa rezerviraprenoćišta istodobno u više mjesta, zapovjedio sam da mu se u Rimupodigne spomenik na obali Tibera nedaleko od moje grobnice pomišljao sami na egipatske kapelice koje sam iz pukog hira dao podići u Vili i kojesu mi sad u ovom tragičnom slučaju dobro došle. Utvrđen je i dan pogrebakoji će biti tek za dva mjeseca, koliko je potrebno za balzamiranje.Naložio sam Mesomedu da sklada pjesme za pogrebne zborove. Kasno u noćivratio sam se na brod Hermogen mi je spravio neki napitak da moguzaspati.209rPutovanje smo nastavili uzvodno, ali ja sam plovio Stiksom. Uzarobljeničkim logorima, na obalama Dunava, viđao sam nekoć jadnike kakoleže pokraj zida i neprestance udaraju glavom o zid divljim, mahnitim inježnim pokretom ponavljajući uvijek isto ime. U podrumima Kolosejapokazivali su mi lavove koji su skapavali zato što su im oduzeli psa skojim su se bili navikli živjeti. Nastojao sam se sabrati Antinoj je biomrtav. U djetinjstvu sam urlao nad Marulovim mrtvim tijelom koje su vraneiskljuvale, urlao sam kao što noću urla izbezumljena životinja. I otac mije umro, ali je dvanaestogodišnje siroče zapazilo samo nered u kući,majčin plač i svoj strah ništa nije to siroče znalo o tjeskobi koja jesamrtnika bila obuzela. Majka mi je umrla mnogo kasnije, u vrijeme kadsam službovao u Panoniji, ne sjećam se više točno datuma. Trajan je biosamo bolesnik koga je trebalo natjerati da sastavi oporuku. Plotinu nisamvidio kako umire. Atijan je umro, ali je bio starac. U ratovima u Dakijiizgubio sam drugove koje sam mislio da silno volim, ali smo tada svi bilimladi pa su nam i život i smrt bili podjednako opojni i laki. Antinoj jebio mrtav. Sjećao sam se fraza koje se obično govore Umiru i stari imladi podjednako. Bogovi vole one koji umru mladi. I sam sam izgovarao tesra210motne riječi govorio sam i kako umirem od umora, kako umirem od dosade.Upotrebljavao sam riječ agonija, riječ žalost, riječ gubitak. Antinoj jebiomrtav.Amor, najmudriji od svih bogova... Ali ljubav nije bila kriva za onaj

nemar, za one okrutnosti, za onu ravnodušnost izmiješanu sa strašću kaopijesak sa zlatom što ga nosi rijeka, za onu samodopadnu zaslijepljenostpresretna čovjeka koji stari. Kako sam mogao biti onako glupo zadovoljan?Antinoj je bio mrtav. Daleko od toga da sam ga previše volio, kao što jezacijelo Servijan u to vrijeme tvrdio u Rimu, ja nisam tog dječakadovoljno volio da ostane živ. Habrija, koji je, kao pripadnik orfejskogkulta, smatrao samoubojstvo zločinom, uporno je isticao žrtvenu osobinute smrti pa i ja sam osjećao neku vrstu grozne radosti pri pomisli da jeta smrt bila dar. Ali jedini sam ja mogao procijeniti koliko gorčine vrina dnu te slasti, koliko se očaja krije u tom odricanju, kakva se mržnjamiješa s ljubavlju. Duboko uvrijeđeno stvorenje bacilo mi je u lice tajsvoj dokaz odanosti dječak koji je strepio da ne izgubi sve pronašao jetaj način da me zauvijek veže za sebe. Ako se nadao da će me tom žrtvomzaštititi morao je misliti da ga ne volim mnogo, ne shvaćajući da će zamene najveće zlo biti ako ga izgubim.Suze su presahnule velikodostojnici koji su mi pristupali nisu višemorali odvraćati pogled od mog lica, baš kao da je zazorno plakati.Nastavio sam obilaziti ogledna dobra i kanale za navodnjavanje nije mibilo važno kako provodim vrijeme. Nebrojene glupe glasine širile su se posvijetu o mojoj nesreći čak i na brodovima što su pratili moj brodpričale su se grozne priče pustio sam ih da naklapaju što hoće, jer samaistina nije bila takva da211bi se mogla izvikivati na ulicama. I najzlobnije laži bile su na svojnačin istinite optuživali su me da sam ga sam žrtvovao. Pa i jesam u nekuruku. Hermogen, koji me revno izvješćivao o tome što se sve priča, preniomi je i neke vijesti o carici ona se pristojno držala, kao što se ljudiobično drže pred smrću. Ta je njezina sućut počivala na jednomnesporazumu pristala je da me žali pod uvjetom da se brzo utješim. Pa isam sam povjerovao da sam se gotovo već smirio, zbog čega sam se malneposramio. Nisam znao da se u boli kriju čudnovati labirinti kroz koje jošnisam prošao.Nastojali su me razonoditi. Nekoliko dana nakon dolaska u Tebu doznao samda je carica sa svojom pratnjom dva puta odlazila do podnožja Memnonovakolosa ne bi li čula onaj tajanstveni zvuk što ga ispušta kamen u zoru,glasoviti fenomen koji svi putnici žele doživjeti. Ali čudo se nijedogodilo iz praznovjerja su povjerovali da će se dogoditi u mojojnazočnosti. Pristao sam da sutradan pođem sa ženama sva su sredstva biladobra da se prekrate beskrajno duge jesenske noći. Tog je dana okojedanaest sati došao Euforion k meni da upali svjetiljku i pomogne mi dase odjenem. Izašao sam na palubu nebo je bilo još posve crno, zapravobrončane boje kao u Homera, ravnodušno spram radosti i nevolja ljudskih.Bilo je prošlo već više od dvadeset dana kako se ono dogodilo. Sjeo sam učamac kratka plovidba nije prošla bez ženske cike i strahovanja.Iskrcali smo se nedaleko od kolosa. Na istoku se proteglablijedoružičasta vrpca počinjao je još jedan dan. Tri puta smo čuli onajtajanstveni zvuk sličan prasku kad se odapne tetiva na luku. NepresušnaJulija Balbila sročila je umah nekoliko pjesama. Žene su pošle obićihramove pratio samih neko vrijeme duž zidova na kojima bijahu uklesani jednoličnihijeroglifi. Dojadili su mi bili oni golemi kipovi uvijek istih kraljevašto sjede jedan do drugoga, sa svojim dugačkim i ravnim stopalima ispredsebe, dojadili su mi oni teški kameni blokovi koji ne izražavaju ništa od

onoga što je za nas život, ni bol, ni požudu, ni gibanje koje oslobađaudove, ni razmišljanje koje organizira svijet oko jedne pognute glave.Svećenici koji su me vodili bili su kanda isto tako slabo upućeni kao ija u te ugašene živote od vremena do vremena zapodjela bi se prepirka okonekog imena. Znalo se tek toliko da je svaki od tih monarha naslijediokraljevstvo, vladao svojim narodima i začeo svoga nasljednika ništa drugonije od njih ostalo. Te opskurne dinastije bile su starije od Rima,starije od Atene, starije od onog dana kad je Ahil poginuo pod zidinamaTroje, starije od astronomskog ciklusa od pet tisuća godina što ga jeMenon bio izračunao za Julija Cezara. Bio sam umoran pa sam otpustiosvećenike. Neko sam se vrijeme odmarao u sjeni kolosa prije nego što ćuse vratiti na brod. Noge su kolosove bile do koljena pokrivene zapisimaputnika na grčkom jeziku imenima, datumima, molitvama, nekog ServijaSuavija, nekog Eumena koji je šest stoljeća prije mene stajao na tomistom mjestu, nekog Paniona koji je prije šest mjeseci posjetio Tebu...Prije šest mjeseci... Spopala me želja kakvu nisam osjetio još od onogdoba kad sam u djetinjstvu urezivao svoje ime u koru kestenova na našemimanju u Španjolskoj. Car koji je odbijao da mu nazive i titule urezuju uspomenike koje je sam podigao, uzeo je mač i urezao njime u tvrdi kamennekoliko grčkih slova, skraćeni i poznati oblik svog imena AAPIANO. I toje bilo suprotstavljale vremenu ime, zbir života čije nebrojeneelemen213i ili,r lte neće nikad nitko sabrati, biljeg što ga je ostavio za sobom čovjekkoji je zalutao u ovom slijedu stoljeća. Odjednom sam se sjetio da jedvadeset sedmi dan mjeseca atira, peti dan prije naših kalenda udecembru. Bijaše to Antinojev rođendan da je bio živ, dječak bi toga danabio navršio dvadeset godina.Vratio sam se na brod ponovo se otvorila prerano zacijeljena rana vikaosam u jastuk što mi ga je Euforion bio podmetnuo pod glavu. Onaj les i jabijasmo razdvojeni i nošeni strujom svaki na svoju stranu. Peti dan prijenaših kalenda u decembru, prvi dan u mjesecu atiru svaki je trenutaksvojim protjecanjem zatrpavao ono tijelo, pokrivao njegov kraj. Penjaosam se uz skliski uspon noktima sam kopao onaj mrtvi, umrli dan. Flegont,koji je sjedio licem okrenut pragu, upamtio je ulaženje u kabinu na krmii izlaženje iz nje samo po zraci svjetla što bi ga zasjenila svaki putkad bi se otvorila vrata. Kao čovjek optužen za zločin, prisjećao sam sesvakog svog sata onoga dana kazivao sam u pero, odgovarao senatu u Efezpri kojoj je od tih rečenica on ležao u agoniji? Nastojao sam dočaratisebi kako je škripao mostić pod njegovim žurnim koracima, kako jeizgledala strma obala i ravne ploče, nož kojim reže pramen nasljepoočnici, nagnuto tijelo, kako savija nogu da razveže sandalu, kakona samo sebi svojstven način rastvara usne i sklapa oči. Dobrom jeplivaču bila potrebna strahovita odlučnost da se utopi u onom crnommulju. Pokušavao sam u duhu doprijeti do one prekretnice do koje ćemo svidoći, kad srce zataji, kad mozak stane, kad pluća prestanu udisati život.I ja ću doživjeti taj potres, i ja ću jednog dana umrijeti. Ali svaka jeagonija drukčija moj trud da zamislimnjegovu agoniju završio je bezvrijednom tlapnjom On je umro sam.Opirao sam se borio sam se protiv boli kao protiv gangrene. Prisjećao samse njegove tvrdoglavosti i laži, govorio sam sam sebi da bi se na krajupromijenio, udebljao, ostario. Uzaludan trud kao što se savjestan radnik

kinji kopirajući neko remekdjelo, uporno sam zahtijevao od svoga pamćenjabezumnu točnost obnavljao sam u sjećanju ona visoka i ispupčena prsanalik na ratnički oklop. Ponekad bi se slika javila sama od sebe, poniobi me val nježnosti, ponovo sam ugledao voćnjak u Tiburu i efeba kakobere jesensko voće u svoju tuniku što mu je poslužila umjesto košarice.Sve sam odjednom izgubio sudruga s noćnih zabava, mladića koji bi čučnuoda Euforionu pomogne ispraviti nabore na mojoj togi. Ako je vjerovatisvećenicima, patila je i sjena, žalila za toplim zaklonom njegova tijela,obilazila jecajući poznatu okolicu, i daleka i posve bliska, trenutačnopreslaba da me upozori na svoju prisutnost. Ako je to istina, moja jegluhoća bila gora od same smrti. Ali jesam li ja onog jutra dobro shvatioživog mladića dok je jecao kraj mene? Jedne me večeri Habrija pozvao dami u zviježđu Orla pokaže zvijezdu, dotle jedva vidljivu, koja jeiznenada zatreperila poput dragulja, zakucala kao srce. Za mene je tobila njegova zvijezda, njegov znamen. Pratio sam je svake večeri doiznemoglosti na tom sam dijelu neba zapažao čudne šare. Mislili su da sampoludio. Ali to nije bilo važno.Smrt je gadna, ali je gadan i život. Sve se oko mene pošemerilo. OsnutakAntinupola bijaše tek igra još jedan grad više, utočište za trgovačkeprevare, za službeničke otimačine, za prostituciju, za nered, za kukavicekoji oplakuju svoje mrtve prije215rnego što ih zaborave. Apoteoza je bila uzaludna sve te javne počastiposlužit će samo tome da dječak postane izgovor za podlosti ili zaporugu, posmrtni predmet požude ili sablazni, jedna od onih već natrulihlegendi kojih su prepuni zakuci povijesti. Moja je korota bila samo jednavrsta pretjerivanja, grubog razvrata ja sam ipak bio onaj koji imakoristi od toga, onaj koji uživa, onaj koji eksperimentira voljeni mi jedarovao i svoju smrt. Prikraćen čovjek oplakivao je sam sebe. Misli suŠkripale, riječi odlazile u vjetar, glasovi bijahu poput zujanjaskakavaca u pustinji ili muha nad hrpom smeća naši brodovi nadutih jedarapoput prsa golubova nosili su spletke i laži, na ljudskim licima banilase glupost, Smrt se posvuda javljala sa svojim izgledom propadanja itruljenja trag gnjilenja na voću, jedva primjetna poderotina na dnuzastora, strvina na obali, prištevi na licu, tragovi šibe na mornarovimleđima. Ruke su mi bile uvijek nekako prljave. Za vrijeme kupanja, kadbih pružio noge da mi robovi odstrane s njih dlake, gledao sam gadljivona svoje snaino tijelo, taj gotovo neuništivi stroj koji probavlja hranu,hoda, uspijeva spavati i koji će se danassutra ponovo naviknuti naljubavnu rutinu. Podnosio sam još samo sluge koji su se sjećali pokojnikaoni su ga također voljeli, na svoj način. Moja je žalost nailazila naodjek u boli priglupog masera ili starog crnca koji se brinuo osvjetiljkama. Ali njih tuga nije priječila da se slatko smijuosvježavajući se na rijeci. Jednoga dana, nas lonjen na brodsku ogradu,opazio sam roba u prostoru za kuhanje kako vadi drob iz jednog od onihpilića koje Egipćani legu na tisuće u nečistim pećima. Rob je golimrukama zgrabio ljigavi drob i bacio ga u vodu. Jedva sam stigao okrenutiglavu da povratim. Na proputovanju kroz File, na sveca216nosti koju nam je priredio guverner, trogodišnji mališan, taman poputbronce, sin nubijskog vratara, progurao se bio na galeriju na prvom katuda gleda plesove i pao odozgo. Učinjeno je sve što se moglo da se zataškata nesreća vratar je susprezao jecanje da ne uznemiri goste svoga

gospodara izveli su ga i iznijeli les na kuhinjski izlaz. Ipak sam spaziorobova ramena kako se grčevito dižu i spuštaju, kao da ga bičuju. Imaosam osjećaj da uzimam na sebe tu očinsku bol kao što sam bio preuzeoHerkulovu, Aleksandrovu i Platonovu bol kad su oplakivali svoje mrtveprijatelje. Poslao sam tom jadniku nekoliko zlatnika, ništa više nisammogao učiniti. Nakon dva dana opet sam ga vidio kako se blaženo trijebiod ušiju ležeći na suncu pred ulazom.Nagrnuli su glasnici s porukama Pankrat mi je poslao svoju pjesmu bijašeto osrednji centon u homerskom heksametru, ali zbog imena koje se u njemuspominjalo gotovo u svakom stihu bijaše to za mene ganutljivije od mnogihremekdjela. Numenije mi je uputio pismenu utjehu sročenu po svimpravilima čitao sam je svu noć u njoj nije nedostajalo nijednog općegmjesta. Te slabašne obrane koje je čovjek podigao protiv smrti razvijalesu se u dva pravca prvi je bio u tome da predočimo sebi smrt kaoneizbježno zlo, da se podsjetimo da ni ljepota ni mladost ni ljubav nemogu izbjeći propadanju, da nam se naposljetku dokaže da je život sasvojom pratnjom nevolja grozniji i od same smrti, i da je bolje umrijetinego ostarjeti. Takve istine treba da nas navedu da se pomirimo sasudbinom, ali uglavnom tek opravdavaju očaj. Drugi pravac argumenatapobija onaj prvi, samo što naši filozofi nisu takve cjepidlake nije višeriječ o tome da se pomirimo sa smrću, nego da je zaniječemo. Samo je dušavrijedna bahato se uzima kao činje217rnica da je taj mutni pojam, koji nismo nikad vidjeli da funkcionira izvanljudskog tijela, besmrtan, a da se nitko nije potrudio dokazati da onadoista postoji. Ja nisam bio o tome tako osvjedočen kad smiješak, pogled,glas, te neznatne stvarne činjenice mogu propasti, zašto ne bi mogla iduša? Zar je ona možda manje materijalna od topline tijela? čovjek serastaje od posmrtnih ostataka u kojima nema više duše a meni je to jedinoostalo, to mi bijaše jedini dokaz da je nekad postojao živ dječak. Smatrase da je smrt svakog pojedinog čovjeka nadoknađena u neku rukubesmrtnošću ljudskog roda. Ali meni nije ništa vrijedilo što će senaraštaj Bitinijaca smjenjivati dok je svijeta i vijeka na obaliSangarija. Govorilo se o slavi, toj lijepoj riječi od koje se nadimljesrce, samo što se nastojalo oko nje i besmrtnosti uspostaviti lažnazbrka, kao da je trag jednog stvorenja isto što i njegova prisutnost.Umjesto lesa, pokazivali su mi boga koji zrači tog sam boga ja napraviovjerovao sam u njega na svoj način, ali ni najsvjetlija posmrtna sudbinausred tih zvjezdanih sfera nije mi mogla nadoknaditi onaj kratki životbog nije mogao zamijeniti živa čovjeka. Gnušao sam se tog čovjekovabjesomučnog nastojanja da prezire činjenice u korist snova. Ja samdrukčije shvaćao svoje obveze čovjeka koji je preživio. Ona bi smrt bilauzaludna kad ne bih imao hrabrosti pogledati joj u oči, prihvatiti sveone realnosti hladnoće, tišine, zgrušane krvi, nepokretnih udova, sve onošto čovjek bržebolje pokriva zemljom i licemjerjem radije sam pipao pomraku nego da se služim tako slabim svjetiljkama. Osjećao sam kako mojuokolinu počinje vrijeđati ta moja tako dugotrajna bol ali više ju jesablažnjivala njena žestina nego njen uzrok. Da sam isto tako žalio zbogsmrti brata ili sina, podjednako bi mi zamjerali štoplačem kao žensko. Sjećanje je većine ljudi napušteno groblje na kojempočivaju bez počasti mrtvaci koje su prestali voljeti. Svaka predugažalost vrijeđa njihov zaborav.Vratili smo se brodovima do mjesta na rijeci gdje se počeo graditi

Antinupol. Sad je bilo manje brodova nego u početku. Lucije, koga sammalokad viđao, otputovao je u Rim gdje mu je mlada žena rodila sina.Njegovim sam se odlaskom oslobodio mnogih znatiželjnika i nametljivaca.Započeti zemljani radovi mijenjali su izgled obale među gomilama iskopanezemlje nazirao se već tlocrt budućih građevina, ali nisam više uspio naćitočno mjesto prinesene žrtve. Balzameri su završili svoj posao uski lijesod cedrovine položen je u porfirni sarkofag, a ovaj poslije okomitopostavljen u najskrovitiju komoru hrama. Bojažljivo sam prišao pokojniku.Reklo bi se da je prerušen tvrdo egipatsko pokrivalo pokrilo mu je kosu.Noge omotane zavojima nalikovale su na dugi bijeli zamotuljak, ali profilmladog sokola nije se izmijenio trepavice su bacale na obojene obrazesjenu koju sam poznavao. Prije nego što će mu omotati i ruke, htjeli suda mi još pokažu pozlaćene nokte. Počele su litanije pokojnik je na ustasvećenika izjavio da je uvijek govorio istinu, da je uvijek bio čedan, daje uvijek bio milostiv i pravedan, hvalio se vrlinama koje bi ga, da ihje doista imao, zauvijek odvojile od živih ljudi. Dvoranu je ispunioužegli miris tamjana kroz oblak od tamjana pokušavao sam predočiti sebina njegovim usnama osmijeh učinilo mi se da mu nepokretno lijepo licepodrhtava. Promatrao sam magične obrede kojima svećenici nastoje nagnatipokojnikovu dušu da se jednim svojim dijelom nastani u kipu koji ćečuvati uspomenu na nj i slušao neke još čudnije zahtjeve. Kad je to bilogotovo,219unamjestili su mu na lice zlatnu masku izljevenu prema posmrtnoj maski odvoska, koja mu je tijesno prianjala uz crte lica. Ta lijepanepromjenljiva površina uskoro će upiti u sebe sposobnost zračenja igrijanja zanavijek će ležati u toj hermetički zatvorenoj škrinji,nepomičan simbol besmrtnosti. Na prsa su mu stavili kitu bagremovacvijeta. Desetak je ljudi namjestilo teški poklopac. Ali ja sam se jošdvoumio oko mjesta stalnoga groba. Sjetio sam se da sam, nalažući da seposvuda održavaju svečanosti apoteoze i pogrebne igre, da se kuje novac ipostavljaju kipovi na javnim trgovima, učinio iznimku što se tiče Rima.Pribojavao sam se da ne povećam još više kivnost koju manjeviše izazivasvaki strani carski ljubimac. Pomislio sam da neću uvijek biti tu daštitim njegovu grobnicu. Pa i spomenik predviđen da se postavi naprilazima Antinupolu činio mi se također odviše javan, nedovoljnopouzdan. Poslušao sam savjet svećenika. Oni su me upozorili na spilju naobronku arabijskog gorskog vijenca, na tri milje od grada, što bijašenekoć predviđena da bude grobnica kraljevima Egipta. Volovskom zapregomodvezli su sarkofag do te padine. S pomoću užadi spustili su ga dopodzemnih rovova rudnika i naslonili ga na stijenu. Dijete Klaudiopolaspušteno je u grobnicu poput faraona, poput Ptolemejevića. Ostavili smoga samog. Stupio je u ono trajanje bez zraka, bez svjetla, bez godišnjihdoba i bez kraja, prema kojem se svaki život čini kratak. Dosegnuo je tustabilnost, možda i mir. Na tisuće stoljeća što se još kriju uneprozirnom krilu vremena proći će preko te grobnice a da mu neće vratitiživot, ali neće ništa dodati ni njegovoj smrti, neće ništa izmijeniti načinjenici da je nekad postojao. Hermogen me uhvatio ispod ruke da mipomogne izaći na zrak gotovo sam se obradovao kad samse opet našao vani, kad sam opet ugledao između dvije smeđe stijenehladno modro nebo. Ostatak je putovanja bio kratak. U Aleksandriji secarica ukrcala na brod za Rim.

221rDISCIPLINA AUGUSTATU Grčku sam se vratio kopnenim putem. Dugo sam putovao. Imao sam razlogamisliti da mi je to zacijelo posljednje službeno putovanje po Orijentustoga mi je bilo još više stalo do toga da sve vidim svojim očima.Antiohija, u kojoj sam se zadržao nekoliko tjedana, ukazala mi se u novomsvjetlu nisu me više kao nekad privlačili sjaj kazališta i svetkovina nislasti Dafninih vrtova ni šarolika svjetina u prolazu. Sad sam boljeuočio vječitu lakoumnost tog ogovaračkog i podrugljivog svijeta koji mepodsjećao na žitelje Aleksandrije, svu glupost nazovi intelektualnihdjelatnosti, banalno bogataško razmetanje luksuzom. Gotovo nitko odnjihovih uglednika nije prigrlio u cjelini moj program javnih radova ireformi u Aziji zadovoljili su se time da se okoriste njime za dobrosvoga grada, napose za vlastito dobro. Pomislio sam načas da na računbahatog sirijskog glavnog grada povećam važnost Smirne ili Pergama alimane Antiohije svojstvene su svim metropolama nije ih pošteđen ni jedanod tih velikih gradova. Iz gađenja nad gradskim životom, još sam višeprionuo, ako je to uopće bilo moguće, agrarnim reformama okončao samdugotrajnu i složenu reorganizaciju carskih dobara u Maloj Azijiseljacima je od toga bilo bolje, pa i državi. U Trakiji sam obišaoHadrijanopol,225rkamo su bili nagrnuli veterani iz dačanskih i sarmatskih ratova privučenirazdiobom zemlje i smanjivanjem poreza. Isti je takav plan trebaloprovesti i u Antinupolu. Odavno sam već slične olakšice bio daoliječnicima i profesorima nadajući se da ću time poduprijeti i razvitiozbiljnu i obrazovanu srednju klasu. Poznate su mi sve njene slabosti,ali država ne može bez nje.Atena mi je ostala najdraže boravište divio sam se kako njena ljepota neovisi mnogo o uspomenama, ni o mojim osobnim ni o povijesnim taj je gradsvakog jutra izgledao kao nov. Ovaj put sam odsjeo kod Arijana. Posvećenkao i ja u Eleuzini, on je samim time bio primljen u jednu od velikihsvećeničkih porodica na tlu Atike, u porodicu Keriki, kao što je i menebila primila porodica Eumolpid. Tu se i priženio žena mu bijaše mlada,profinjena i ponosita Atenjanka. Oboje su me okružili nenametljivompažnjom. Kuća im je bila na nekoliko koraka od nove knjižnice koju samdarovao Ateni, i u kojoj ništa nije manjkalo od onoga što pomažemeditaciji ili odmoru koji joj prethodi udobne stolice, grijanje kojeodgovara često oštrim zimama, stube kojima se lako dolazi do galerija nakojima se čuvaju knjige, alabastar i zlato prigušene i mirne raskoši.Posebna je pozornost posvećena izboru i rasporedu svjetiljaka. Sve samviše osjećao potrebu da prikupim i očuvam knjige starostavne, dasavjesnim prepisivačima povjerim izradu novih primjeraka. Taj plemenitiposao činio mi se isto tako hitan kao i pružanje potpore veteranima ilipomoći velikim i siromašnim obiteljima. Mislio sam da će biti dovoljnonekoliko ratova i bijede koja ih prati, doba prostaštva i divljaštva podnekolicinom loših vladara pa da zauvijek propadnu misli što su doprle donas preko tih krhkih predmeta od vlakana i tinte.Svaki čovjek dovoljno imućan da se može više ili manje koristitipredmetima te kulturne baštine činilo mi se da je dužan sve to štititi ičuvati na dobroljudskom rodu.

Mnogo sam čitao u to vrijeme. Potaknuo sam Flegonta da sroči, podnaslovom Olimpijade, niz kronika koje će biti nastavak KsenofontovihHelenika i završiti mojom vladavinom. Smion plan utoliko što je golemupovijest Rima svodio na običan nastavak grčke povijesti. Flegontov jestil, na žalost, suhoparan, ali da se samo prikupe i utvrde činjenice,značilo bi to već nešto. Taj je projekt pobudio u meni želju da ponovozavirim u knjige starih povjesničara njihova djela, popraćena mojimosobnim iskustvom, navela su me na sumorne misli. čini se da energija idobra volja svakog državnika ne znače mnogo pred onom bujicom slučajnog iu isti mah kobnog razvoja događaja koji su odviše zbrkani da bi se moglipredvidjeti, da bi se njima dalo upravljati i da bi se mogli ispravnoprocijeniti. Pozabavio sam se i pjesmicama volio sam iz daleke prošlostiprizivati ono nekoliko jasnih i čistih glasova. Sprijateljio sam se sTeognidom, aristokratom, izgnanikom i promatračem bez iluzija i gledanjakroz prste na ljudske djelatnosti, uvijek spremnim da raskrinka svezablude i pogreške koje nazivamo svojim nevoljama. Taj tako lucidničovjek okusio je žestoke slasti ljubavi. Usprkos sumnjama, ljubomori iuzajamno zadavanim jadima, njegova veza sa Kimom potrajala je sve dostarosti jednoga od njih i zrelih godina onoga drugoga. Besmrtnost kojuje obećavao tom mladiću iz Megare bijaše nešto više od puste riječi jerje to sjećanje doprlo do mene nakon više od šest stoljeća. Ali od starihpjesnika nadasve me privlačio Antimah sviđao mi se njegov mutni izgusnuti stil, njegove rečenice široka zamaha a opet227rsažete do krajnosti, one velike brončane kupe pune teškog vina. Više samvolio njegov opis Jazonove plovidbe od življih Apolonijevih Argonauta.Antimah je bolje razumio tajanstva dalekih vidika i putovanja i sjenukratkovječnog čovjeka koju baca na vječne krajolike. Strastveno jeoplakao svoju ženu Lidu tim je imenom pokojne žene naslovio dugu poemu ukojoj su sadržane sve legende o žalosti i boli. Ta Lida, koju možda nebih, da je živa, ni primijetio, postala mi je prisan lik, draži od mnogihženskih osoba u mom životu. Te pjesme, gotovo već i zaboravljene, vraćalesu mi malopomalo vjeru u besmrtnost.Pregledao sam i svoja djela ljubavne stihove, prigodna djelca, odu uspomen Plotini. Možda će jednog dana netko još poželjeti da sve topročita. Neodlučno sam zastao pred nekim nepristojnim stihovima, ali samna kraju i njih ostavio. Takve stihove pišu i naši najpošteniji ljudi.Njima je to igra ja bih više volio da su moji stihovi nešto drugo, vjernaslika gole istine. Ali i tu nas, kao i drugdje, sputavaju opća mjestapočeo sam shvaćati da sama intelektualna smionost nije dovoljna da ih sečovjek oslobodi, i da pjesnik nadvladava rutinu i nameće svoju misaoriječima tek zahvaljujući isto tako dugom i napornom trudu kakvi su imoji carski poslovi. Što se mene tiče, ja sam mogao računati samo narijetku amatersku sreću bit će dobro ako od sve te gomile ostanu dvatristiha. Ipak sam u to vrijeme skicirao poprilično ambiciozno djelo, napolu prozi napol u stihovima, u koje sam kanio unijeti i ozbiljnost iironiju, čudnovate činjenice koje sam zapazio tijekom života,razmišljanja i gdjekoji san sve bi to bilo povezano posve tankom nitibila bi to neka vrsta Satlrikona, samo nešto oporijeg. U njemu bihizložio filozofiju koju sam usvojio,heraklitovsku misao o mijeni i povratku. Ipak sam odložio taj pregolemiprojekt.

Te sam godine nekoliko puta razgovarao sa svećenicom koja me je nekaddavno posvetila u Eleuzini, a čije ime mora ostati tajna. S njom samuglavio sve pojedine oblike Antinojeva kulta. Veliki eleuzinski simboli idalje su me uznemirivali svijet možda nema nikakva smisla, ali ako gaima, taj se smisao očituje u Eleuzini mudrije i plemenitije nego igdjedrugdje. Pod utjecajem te žene poduhvatio sam se administrativne podjeleAntinupola na kvartove, ulice i gradske blokove. Bijaše to u isti mahbožanski plan i prenesena slika mog života. Sve je tu bilo obuhvaćeno.Hestija i Bakho, boginja kućnog ognjišta i bog orgija, nebeska i zagrobnabožanstva. Tu sam ubacio i svoje carske pretke, Trajana i Nervu, kaosastavne dijelove tog sustava simbola. Bila je tu i Plotina dobraMatidija bijaše poistovjećena s Demetrom pa i moja žena, s kojom sam u tovrijeme bio u prilično srdačnim odnosima, našla se u toj povorcibožanskih osoba. Nakon nekoliko mjeseci dao sam jednoj četvrti Antinupolaime svoje sestre Pauline. Na kraju sam se zavadio sa Servijanovom ženom,ali Paulina je zadržala u tom spomengradu svoje jedinstveno mjestosestre. Taj tužni grad postao je idealno mjesto okupljanja i uspomena,Elizejske poljane jednog života, mjesto na kojem se razrješavajuprotuslovlja, gdje je sve na svojoj razini podjednako sveto.Stojeći pokraj prozora u Arijanovoj kući, u noći osutoj zvijezdama,sjetio sam se one rečenice koju su egipatski svećenici dali uklesati naAntinojev lijes Poslušao je naredbu neba. Je li moguće da nam nebo izdajenaredbe, i da ih najbolji među nama čuju dok su ostali ljudi svjesni samosumornog muka? U to su vjerovali i eleuzinska svećenica i229LHabrija. Volio bih da imaju pravo. Ponovo sam u duhu vidio onaj dlanizglađen smrću, kakvog sam ga posljednji put vidio na dan balzamiranja nanjemu nije više bilo onih crta koje su me nekoć zabrinjavale taj me dlanpodsjećao na one voštane pločice s kojih se briše izvršen nalog. Ali tenas uzvišene tvrdnje osvjetljavaju a da ne griju, kao i sjaj zvijezda, teje noć oko njih samo još tamnija. Ako je Antinojeva žrtva negdje na nekojbožanskoj vagi pretegnula na moju stranu, još se nisu očitovali rezultatitoga užasnog dara te blagodati nisu pripadale životu, pa čak nibesmrtnosti. Jedva sam se usuđivao da im potražim ime. Gdjekad, urijetkim trenucima, slabašno svjetlo hladno bi zatreperilo na vidiku mogneba ono nije uljepšavalo ni svijet ni mene i dalje sam se osjećao višepogođen nego spašen.Nekako mi je u to vrijeme kršćanski biskup Kvadrat uputio apologiju svojevjere. Ja sam se držao načela da se prema toj sekti odnosim strogo alipravedno, kao što se odnosio i Trajan u svojim boljim danima. Upravo samtada podsjetio guvernere provincija da zaštita zakonitosti vrijedi za svegrađane podjednako, i da će klevetnici kršćana biti kažnjeni ako ih buduoptuživali bez dokaza. Ali fanatici svaku snošljivost odmah shvaćaju kaonaklonost prema sebi. Ipak, ne mogu vjerovati da se Kvadrat nadao da ćeod mene napraviti kršćanina. Bilo kako mu drago, želio mi je dokazativrijednost svoga nauka, napose da taj njihov nauk nije opasan po državu.Pročitao sam njegovo djelo čak sam bio toliko radoznao da sam naložioFlegontu da prikupi podatke o životu onog mladog proroka po imenu Isus,koji je osnovao tu sektu i izgubio život kao žrtva židovskenesnošljivosti prije stotinjak godina. Taj je mladi mudrac ostavio zasobom, činise, propise prilično slične propisima Orfeja, s kojim ga njegovi učenici

katkad uspoređuju. Unatoč neobično bezbojnoj Kvadratovoj prozi, ne možese reći da nisam uživao u ganutljivoj draži vrlina običnih ljudi, unjihovoj blagosti, naivnosti i međusobnoj privrženosti. Sve mi je to bilovrlo slično bratstvima koja robovi ili siromasi osnivaju na sve strane učast naših bogova u gusto napučenim gradskim četvrtima. Usred svijetakoji je, usprkos svim našim naporima, i dalje okrutan i ravnodušan premaljudskim patnjama i nadama, ta mala društva za uzajamno potpomaganjesluže nesretnicima kao oslonac i potpora. Ali bio sam svjestan iodređenih opasnosti. To slavljenje dječjih i robovskih vrlina išlo jenauštrb muževnijih i lucidnijih osobina. Ispod te zatvorene i otužnenevinosti naslućivao sam žestoku nepomirljivost sektaša spram životnih imisaonih oblika koji nisu njihovi, drsku oholost zbog koje drže više dosebe nego do ostalih ljudi, i pogled navlas skučen naočnjacima. Priličnosu me brzo zamorili Kvadratovi sitničavi argumenti i mrvice filozofijenevjesto posuđene iz spisa naših filozofa. Habrija, vječito zaokupljenbrigom da se bogovi dolično štuju, bijaše zabrinut zbog širenja takvihsekti među pučanstvom velikih gradova. Strahovao je za naše starereligije koje ne nameću čovjeku jaram nikakve dogme, pogodnije različitimtumačenjima kao i sama priroda, i dopuštaju strogim umovima da izmislesami za se neki viši moral, a da ne primoravaju mase da se držeprestrogih propisa kako ne bi izazvali prisilu i licemjerje. Arijan seslagao sa mnom. Cijele sam jedne večeri s njim raspravljao o zapovijedida treba voljeti bližnjega kao sama sebe ta se zapovijed odviše protiviljudskoj naravi da bi je se iskreno držao običan puk, koji će uvijek samo231rsebe voljeti, a ne pristaje ni filozofu koji ne voli odviše ni sama sebe.Uostalom, u mnogo čemu čini mi se i mišljenje naših filozofa isto takoskučenim, zbrkanim ili jalovim. Tri četvrtine naših intelektualnih naporatek je presipanje iz šupljeg u prazno. Pitao sam se nije li ta sve većapraznina posljedica opadanja inteligencije ili kvarenja karaktera kakobilo da bilo, duhovna je osrednjost gotovo uvijek popraćena začudnompodlošću. Naložio sam Herodu Atičkom da nadzire izgradnju vodovodne mrežeu Troadi, a on je to iskoristio da sramotno rasipa državni novac. Kad jepozvan da položi račune, drsko je odgovorio da je dostatno bogat dapokrije sve te manjkove. Ali i samo je to bogatstvo bilo skandalozno.Njegov otac, koji je malo prije toga umro, diskretno ga je razbaštiniotako što je velikodušno podijelio svoj imutak građanima Atene Herod jejednostavno odbio izvršiti očeve legate, pa je nastao spor koji još idanas traje. U Smirni je Polemon, još donedavno moj prisni prijatelj,dopustio sebi da izbaci iz kuće izaslanstvo rimskih senatora koji sumislili da mogu računati na njegovo gostoprimstvo. To je ražestilo tvogoca Antonina, tog najmirnijeg čovjeka na svijetu, pa su se državnik isofist na kraju potukli među sobom ta je tučnjava sramotna za budućegcara, ali je još sramotnija za grčkog filozofa. Onaj gramzljivi patuljakFavorin, koga sam bio obasuo počastima i novcem, izvaljivao je na svestrane dosjetke na moj račun. Navodno su onih trideset legija kojima samja zapovijedao jedini moj valjani argument u filozofskim sporovima kojesam iz taštine vodio i u kojima je on pazio da moja riječ bude uvijekposljednja. To je značilo pripisivati mi preuzetnost i glupost u istimah, a nadasve dičiti se svojim čudnim kukavičlukom. Ali sitničavi seIju232di uvijek ljute kad netko drugi zna njihov skučeni nosao isto tako dobro

kao i oni. Onda im je sve dobar povod za zlobne primjedbe. Ja sam dao uškolski program uvrstiti neopravdano zanemarena djela Hesioda i Enija, ate su mi ukalupljene glave odmah pripisale želju da detroniziram Homera ikristalno bistrog Vergilija, iako sam upravo njih ponajčešće citirao.Arijan je bio pametniji od njih. Rado sam s njim razgovarao o svemu isvačemu. On je očuvao ushićenu i ozbiljnu uspomenu na mladića iz Bitinijebio sam mu zahvalan što je uvrstio tu našu ljubav, kojoj je on biosvjedok, u red velikih uzajamnih privrženosti u prošlosti razgovarali smoo tome s vremena na vrijeme, ali premda nismo nikad izrekli nijednu laž,imao sam ponekad dojam da naše riječi zvuče pomalo lažno istina se gubilau uzvišenosti. Gotovo sam se isto tako razočarao i u Habriji on je bioslijepo odan Antinoju kao stari rob mladu gospodaru, ali je sad bio savzaokupljen kultom novog boga pa ga se kanda uopće nije više sjećao živog.Moj je crni sluga Euforion bar znao gledati na stvari izbliza. Arijan iHabrija bijahu mi obojica dragi i nisam se osjećao ništa vredniji od tadva čestita čovjeka, ali mi se na mahove činilo da se jedini ja trsim daostanem bistra pogleda.Da, Atena je i dalje bila lijepa a ja nisam žalio što sam sam sebinametnuo grčke discipline. Sve što je u nama ljudsko, sređeno i jasnodolazi nam odatle. Ali događalo mi se da pomislim kako pomalo teškaozbiljnost Rima, njegov smisao za tradiciju i sklonost svemu konkretnom,bijahu potrebni da preobrazi u zbilju sve ono što je u Grčkoj ostalo samodivan svjetonazor, lijep duševni zanos. Platon je napisao Republiku iproslavio ideju pravednika, ali mi smo se mukotrpno trsili, poučenivlastitim pogreš233rkama, da od države napravimo stroj sposoban da služi ljudima izvrgavajućiih što manje opasnosti da ih država samelje. Riječ filantrop jest grčka,ali pravnik Salvije Julijan i ja potrudili smo se da promijenimo bijednipoložaj robova. Ustrajnost, dalekovidnost i vođenje računa opojedinostima koje će ispraviti smionost globalnih pogleda, bijahu vrlinekoje sam stekao u Rimu. Negdje duboko u sebi otkrivao sam i Vergilijevevelike i melankolične krajolike, i njegove sutone zamagljene suzama. Išaosam još dalje pa sam nailazio i na vrelu tugu Španjolske i njenu golužestinu. Pomišljao sam na kapi keltske, iberijske, pa možda i punskekrvi, koje su se možda izmiješale u žilama rimskih kolona u municipijuItalike. Sjetio sam se da su mom ocu nadjenuli nadimak Afrikanac. Grčkami je pomogla da procijenim te elemente koji nisu bili grčki. Isto jetako bilo i s Antinojem on je za mene bio slika i prilika one zemlje štotako strastveno pati za ljepotom a možda će on biti i njen posljednjibog? Pa ipak, istančana Perzija i divlja Trakija združile su se uBitiniji s pastirima drevne Arkadije onaj njegov malčice povijeni profilpodsjećao me na Osdrojeve paževe ono njegovo široko lice ispupčenihjagodica bijaše lice tračkih konjanika što galopiraju na obalama Bospora,a uvečer se izliju u promuklim i tužnim pjesmama. Nijedna formula nijedovoljno kompletna da sve obuhvati.Te sam godine završio reviziju atenskog ustava, znatno ranije započetu.Vratio sam se, koliko sam mogao, Klistenovim starim demokratskimzakonima. Smanjenje broja službenika rasteretilo je državne izdatkespriječio sam davanje poreza pod zakup, taj nesretni sustav koji se još,na žalost, provodi ovdjeondje u lokalnoj upravi. Sveučilišne zaklade,ustanovljene otprilike u to isto vrijeme, pomoglesu Ateni da ponovo postane važno studijsko središte. Ljubitelji ljepote

koji su još prije mene bili nagrnuli u taj grad zadovoljavali su sedivljenjem spomenicima, ne mareći za sve veću neimaštinu njegovihstanovnika. Ja sam, naprotiv, sve učinio da povećam izvore prihoda tesiromašne zemlje. Jedan je od velikih projekata moje vladavine okončanmalo prije mog odlaska iz Atene. Ustanovljivanje godišnjih poklisarskihskupova na kojima će se ubuduće u Ateni raspravljati o poslovima važnimza cijeli grčki svijet, vratilo je tom skromnom i savršenom gradu rangmetropole. Taj je plan ostvaren tek nakon mukotrpnih pregovora s drugimgradovima, ljubomornim na prvenstvo Atene, koji se još nisu mogliosloboditi vjekovnih i preživjelih pizmi na nju. Ipak, malopomalo razum,pa i oduševljenje, odnijeli su prevagu. Prvi se od tih skupova poklopio sotvaranjem Olimpejona za javnost. Taj je hram postao više nego ikadsimbol obnovljene Grčke.U toj je prigodi izveden u Dionizijevu kazalištu niz neobično uspjelihpredstava. Ja sam na njima sjedio na tek malko povišenom mjestu, uzhijerofanta ubuduće će svećenik Antinojeva kulta sjediti međuvelikodostojnicima i svećenstvom. Dao sam proširiti pozornicu u kazalištui ukrasiti je novim bareljefima. Na jednom od njih moj Bitinijac prima odeleuzinskih božica neku vrstu prava na vječno građanstvo. Na pantenskomstadionu pretvorenom za nekoliko sati u šumu iz mitoloških vremena,priredio sam lov na tisuću zvijeri i tako oživio na kraće vrijeme, kolikoje trajala ta svečanost, šumski i divlji grad Dijanina sluge Hipolita iHerkulova pratioca Tezeja. Nekoliko dana zatim otputovao sam iz Atene.Nisam se više u nju nikad vratio.235rUprava Italije, koja je stoljećima bila prepuštena na milost i nemilostpretorima, nikad nije bila do kraja ozakonjena. Stalni edikt, kojim je tojednom zasvagda regulirano, potječe iz tog doba mog života. Godinama samse dopisivao sa Salvijem Julijanomo tim reformama, a moj povratak u Rim pospješio je njihovo dovršenje.Nije bila riječ o oduzimanju talijanskim gradovima njihovih građanskihprava naprotiv, tu nam je, kao i drugdje, bilo samo u interesu da nenamećemo silom umjetno jedinstvo. čak se i čudim što su ti municipiji, odkojih su mnogi stariji od Rima, tako spremno odustali od svojih običaja,gdjekad i vrlo mudrih, da bi u svemu slijedili primjer Rima. Moj je ciljbio samo da smanjim tu masu protuslovlja i zloupotreba koje na krajuproceduru pretvaraju u pravu šumu, u koju se pošteni ljudi ne usuđujuzaci a razbojnicima je1 te kako dobro došla. Rad oko toga nagnao me je da često putujem pounutrašnjosti poluotoka. Višeput sam boravio u Bajama, u nekadašnjojCiceronovoj vili koju sam bio kupio na početku svoga principataprivlačila me provincija Kampanija što me podsjećala na Grčku. Na obaliJadranskog mora, u gradiću Hadriji, odakle su se moji preci prije gotovočetiri stoljeća bili iselili u Španjolsku, bijah počašćen najvišimmunicipijskim funkcijama nedale236ko od tog burnog mora čije ime nosim, otkrio sam na zapuštenom grobljuobiteljske urne. Snatrio sam o tim ljudima o kojima nisam gotovo ništaznao, a od kojih sam potekao i čija se rasa završava samnom.U Rimu se proširivao moj divovski mauzolej,čije je planove Dekrijan vješto prekrojio još se i dandanas radi okotoga. Egipat mi je dao ideju kružnih galerija, rampi koje vode do

podzemnih prostorija. Zamislio sam palaču smrti koja neće služiti samomeni i mojim neposrednim nasljednicima, nego će u njoj počivati i budućicarevi odvojeni od nas perspektivom stoljeća. U toj su grobnicipredviđena mjesta i za vladare koji će se tek roditi. Pobrinuo sam se ida se ukrasi kenotaf podignut na Marsovu polju u spomen na Antinoja, zakoji je jedan plitki brod iz Aleksandrije dopremio obeliske i sfinge.Dugo me zaokupljao jedan novi projekt, pa i sad me zaokuplja Odeon,ogledna knjižnica, sa dvoranama za nastavu i predavanja, koja će u Rimubiti središte grčke kulture. Ona nije onako raskošna kao što je novaknjižnica u Efezu sagrađena tričetiri godine prije toga, niti je onakoljupka i elegantna kao što je knjižnica u Ateni. Želim da ta zakladapostane takmac, ako ne i premac, muzeju u Aleksandriji na tebi je njezindaljnji razvitak. Radeći oko toga, često mislim na onaj lijepi natpiskoji je Plotina dala uklesati iznad ulaza knjižnice što ju je bilapodigla usred Trajanova foruma Bolnica za dušu.Vila je bila već toliko dovršena da sam mogao u nju prenijeti svojezbirke, glazbala i više tisuća knjiga koje sam bio pokupovao posvudapomalo na svojim putovanjima. U njoj sam priredio niz svečanosti nakojima je sve bilo brižljivo smišljeno, jelovnik banketa i ograničenpopis uzvanika. Stalo237rmi je bilo do toga da sve bude u skladu sa spokojnom ljepotom perivoja idvorana, da voće bude isto onako izvrsno kao i koncerti, a redoslijedposluženja isto onako savršen kao i šare ugravirane na srebrnimtanjurima. Prvi put sam se zainteresirao za izbor jela naložio sam da sekamenice dopremaju iz Lukrina a slatkovodni rakovi iz galskih rijeka.Budući da mi je bio mrzak pompozni nehaj koji je tako često svojstvencarskim gozbama, uveo sam pravilo da mi se svako jelo pokaže prije negošto se posluži i najbeznačajnijem od mojih gostiju. Zahtijevao sam daosobno provjeravam račune kuhara i dobavljača. Višeput sam se sjetio ikako mi je djed bio škrt. Iako ni malo grčko kazalište u Vili, pa ninešto veće latinsko, nisu još bili završeni, u njima je izvedeno nekolikopredstava. Naložio sam da se izvode tragedije i pantomime, glazbene dramei atelane. Ponajviše sam uživao u istančanoj gimnastici plesa, otkrio samsvoju slabost za plesačice s kastanjetama koje su me podsjećale na mojzavičaj u Gadama i na prve predstave koje sam gledao u djetinjstvu. Voliosam onaj reski zvuk, one ruke dignute uvis, ono zaodijevanje velovima ilinjihovo skidanje, onu plesačicu koja prestaje biti žena da bi postala časoblak a čas ptica, čas val a čas trirema. čak sam se nakratko i zagrijaoza jednu od njih. Štenare i ergele nisu bile zanemarene za mog izbivanja.Ponovo sam nalazio oštru dlaku u pasa, svilasta leđa u konja, lijep čoporpaževa. Priredio sam nekoliko puta lov u Umbriji, na Trazimenskom jezeruili, nešto bliže Rimu, u šumama Albe. Užici su opet našli mjesto u momživotu za njih se brinuo moj tajnik Onezim. On je znao kad trebaizbjegavati stanovite sličnosti, a kad ih, naprotiv, treba tražiti. Alitakav užurbani i rastreseni ljubavnik nije baš bio omiljen. Tek ovdaondanaišao bih na nekonježnije ili profinjenije stvorenje, nekoga koga je vrijedilo slušati ilimožda ponovo vidjeti. Takve su sretne prigode bile rijetke, a zacijelosam sam bio tome kriv Obično bih se zadovoljio da utažim ili zavaramglad. U drugim zgodama događalo mi se da me obuzme staračka ravnodušnostspram tih

igara.U satima nesanice hodao sam amotamo po Vili i bazao iz dvorane u dvoranu,ometajući ponekad u radu obrtnika koji je upravo slagao mozaik usput bihrazgledao Praksitelova Satira i zastajkivao pred likovima voljenogpokojnika. U svakoj je prostoriji bio po jedan njegov lik, i na svakomportiku. Rukom bih zaklanjao plamičak svoje svjetiljke, opipavao mukamena prsa. Ti su susreti otežavali zadaću pamćenju odgrtao sam kaozastor bjelinu paroskog ili pentelijskog mramora probijao sam se nekakokroz nepomične obrise do živog obličja, od mramora do puti. Zatim bihnastavio obilazak, razgledana bi statua opet utonula u mrak, a svjetiljkabi mi otkrila na dvatri koraka od mene drugi lik ti veliki bijeli kipovinisu se mnogo razlikovali od utvara. Gorko sam pomišljao na one čarolijekojima su egipatski svećenici privlačili dušu pokojnikovu u nutrinudrvene imitacije kojom su se služili u svojim obredima i ja sam to istoradio opčinjavao sam kamen koji je mene opčinio nikad više neću umaknutionoj tišini, onoj hladnoći koja će mi ubuduće biti bliskija od topline iglasa živih ljudi kivno sam gledao ono opasno lice s neuhvatljivimosmijehom. Ali nakon nekoliko sati, izvaljen na svom krevetu, odlučio samod Papija iz Afrodizije naručiti nov kip zatražio sam da vjernije uobličiobraze na onom mjestu ispod sljepoočnica gdje su neznatno bili udubljeni,da nagib vrata prema ramenu bude blaži. Vijence od vinove loze ili vrpcesa draguljima zamijenit ću239rsamo sjajem neukrašenih kovrča. Nisam zaboravljao naložiti ni da tilikovi u bareljefu ili biste budu šuplji kako bi im se smanjila težina iolakšalo prenošenje. Najvjerniji od tih likova pratili su me posvuda,nije mi više bilo važno ni jesu li lijepi ili nisu.Živio sam naoko razborito bavio sam se revnije nego ikad svojim carskimposlovima unosio sam u njih, ako ne onoliko žara kao nekad, a ono moždaviše pronicavosti. Izgubio sam donekle uživanje u idejama i novimsusretima, i onu duhovnu elastičnost koja mi je omogućivala da se uživimu tuđu misao, da je iskoristim i istodobno procijenim. Moja radoznalost,koja mi se prije činila glavnom oprugom moje misli, jednim od temeljamoje metode, zadržavala se još samo na ispraznim pojedinostima. Otvaraosam pisma upućena mojim prijateljima, koji su se zbog toga vrijeđalizabavljalo me nakratko to zavirivanje u njihove ljubavi i obiteljskesvađe. Bilo je u tome i pomalo sumnjičavosti po nekoliko bih danastrahovao od otrova. Bijaše to ona užasna strepnja koju sam nekoć zapažaou pogledu bolesnog Trajana i koju vladar ne smije priznati zato što sečini groteskna sve dok je samo trovanje ne opravda. Takvo strahovanjemože izgledati čudno kod čovjeka koji je inače ogreznuo u premišljanja osmrti, ali ja ne tvrdim da sam dosljedniji od drugih. Obuzimali su mepritajena srdžba i mahnito nestrpljenje kad bih se našao i pred najmanjomglupošću, i pred najbanalnijom podlošću, gađenje od kojeg nisam ni sebeizuzimao. Juvenal se drznuo da u jednoj od svojih Satira izvrijeđa glumcaParisa koji se meni sviđao. Dozlogrdio mi je bio taj naduti i nabusitipjesnik nisam mnogo držao do njegova prostačkog preziranja Orijenta iGrčke, izvještačena veličanja tobožnje priprostosti naših predaka i onemješavineotankih opisa poroka i deklamacija o kreposti što draška čitateljaumirujući u isti mah njegovu dvoličnost. Kao pisac imao je ipak pravo nastanovite obzire. Pozvao sam ga u Tibur da mu osobno priopćim osudu na

progonstvo. Taj čovjek koji prezire rimsku raskoš i užitke, moći ćeubuduće na samom mjestu izučavati provincijske navade. Njegovo vrijeđanjelijepog Parisa označilo je spuštanje zastora u njegovu osobnom komadu.Negdje u to isto vrijeme Favorin se skrasio u svom udobnom progonstvu naotoku Hiju, gdje bih volio i sam boraviti, ali odakle njegov opaki glasnije više mogao doprijeti do mene. Otprilike u to isto vrijeme istjeraosam grubo s gozbe u dvorani jednog prodavača mudrosti, prljava cinikakoji se tužio da skapava od gladi, kao da taj soj i zaslužuje nešto boljesilno sam uživao gledajući tog brbljavca presamićena od straha kako bježiusred laveža pasa i podrugljiva smijeha paževa nije mi više imponiraotakav filozofski iknjiževnički ološ.Razdraživale su me i najsitnije nezgode u politici, baš kao i najmanjaneravnina na popločanom podu u Vili, i najmanja kap voska na mramoru, inajmanji nedostatak na predmetu za koji čovjek želi da bude savršen ibesprijekoran. Arijan, koji je nedavno postavljen za guverneraKapadokije, upozorio me u jednom izvještaju na Farasmana, koji je u svommalom kraljevstvu na obalama Kaspijskog mora nastavio igrati dvostrukuigru koja ga je pod Trajanom bila skupo stajala. Taj je kraljić potajnogurao prema našim granicama horde barbarskih Alana, a njegovi su sporovis Armenijom ugrožavali mir na Orijentu. Kad sam ga pozvao u Rim, odbio jedoći, kap što je bio odbio prisustvovati skupu u Samostati prije četirigodine. Umjesto isprike, poslao mi je na dar tri stotine zlatnih haljina,kraljevsku odjeću,241koju sam dao da je nose u areni zločinci izvrgnuti na milost inemilost zvijerima. Ta me nepromišljena gesta zadovoljila poput gestečovjeka koji se češe do krvi.Imao sam tajnika, sasvim osrednjeg čovjeka, ali sam ga držao u službizato što je do u tančine poznavao administrativne poslove, iako merazdraživao svojom zagrižljivom i tvrdokornom umišljenošću, odbijanjem daiskuša nove metode u radu i manijom da unedogled raspravlja o nepotrebnimpojedinostima. Taj me glupan jednog dana ozlovoljio više nego obično, pasam digao ruku na njega. Na nesreću, baš sam u ruci držao pisaljku iozlijedio mu desno oko. Neću nikad zaboraviti onaj njegov bolni jauk,ruku koju je nespretno podigao da se obrani od udarca, zgrčeno lice izkojeg je potekla krv. Odmah sam pozvao Hermogena koji mu je pružio prvupomoć, a zatim je pozvan i očni liječnik Kapito. Ali sve bijaše uzaludoko mu je iscurilo. čovjek se nakon nekoliko dana vratio na posao, sazavojem na licu. Pozvao sam ga k sebi i smjerno zamolio da sam odredinadoknadu koju mu dugujem. Smješkajući se zlobno, odgovori mi da tražisamo nešto, drugo desno oko. Ipak je na kraju pristao na mirovinu.Zadržao sam ga u službi njegova mi nazočnost služi kao opomena, možda ikazna. Nisam htio osakatiti tog jadnika. Ali nisam htio ni da dječak kojime volio umre u svojoj dvadesetoj godini.Odnosi sa Židovima sve sa više nazadovali Usprkos žestoku otporuzelotskih skupina, radovi su u Jeruzalemu bili pri kraju. Počinjene suneke pogreške koje su se same po sebi mogle ispraviti, ali su ih krivciza nerede mali brzo iskoristiti. Deseta Pohodna Legija nosi kao amblemvepra taj je amblem istaknut na gradska vrata kao što je i običaj, alipučanstvo, nenaviknuto na naslikane ffi isklesane likove kojih se većstoljećima lišava iz praznovjerja vrlo nepovoljnog za razvitakumjetnosti, shvatilo je tu sliku kao sliku svinje i smatralo da je to

uvreda za ćudoređe Izraela. Blagdan židovske Nove godine, slavljen uzveliku buku truba i ovnujskih rogova, izazivao je svake godine krvavesukobe. Naše su vlasti zabranile javno čitanje stanovite legendarne pričeo pothvatima židovske junakinje, koja je navodno pod lažnim imenompostala milosnica jednog perzijskog kralja i potaknula divljački pokoljneprijatelja prezrenog i progonjenog naroda kojem je i sama pripadala.Rabini su se dosjetili da noću čitaju ono što im je guverner Tinej Rufzabranio čitati danju. Ta okrutna priča, u kojoj se Perzijaneri i Žadovinadmeću u zvjerstvima, raspirila je nationalai žar zelota do usijanja.Naposljetku je taj isti Tinej Ruf, inače vrlo mudar čovjek koji se i samzanimao za izraelske zasade, odlučio zabraniti i obrezivanjje,l Itaj stari židovski običaj, i odredio stroge kazne prema zakonu okastraciji, koji sam ja bio nedavno donio, koji je bio ponajviše uperenprotiv zlostavljanja mladih robova u koristoljubive ili razvratne svrhe.Nadao sam se da će time izbrisati jedan od znakova po kojima seIzraelićani razlikuju od ostalih pripadnika ljudskog roda. Ja sam bioutoliko manje svjestan opasnosti koja nam prijeti od te mjere što samujedno bio obaviješten da su mnogi prosvijećeni i bogati Židovi uAleksandriji i u Rimu prestali podvrgavati svoju djecu tom običaju, štoih izvrgava ruglu u javnim kupalištima i palestrama te i sami nastojeprikriti na sebi te znakove. Nisam ni znao koliko se ti bankari isakupljači vaza za mirhu razlikuju od pravih Izraelićana.Kako rekoh, ništa od svega toga nije bilo nepopravljivo, osim samemržnje, uzajamnog prezira i kivnosti. U načelu, judaizam ima svoje mjestomeđu vjerama u našem carstvu. Izrael zapravo već stoljećima ne želi bitisamo jedan od mnogih naroda koji imaju svoga boga među ostalim bogovima.I najzaostaliji Dačani znaju da se njihov Zalmoksid u Rimu zove Jupiter,punski Bal s Kasijeva brda poistovjetio se bez po muke s Ocem koji u rucidrži Pobjedu i koji je donio Mudrost na svijet Egipćani, koji se inačesilno diče svojim mitovima starijim više od deset stoljeća, spremni su uOzirisu vidjeti Bakha s pogrebnim obilježjima opori Mitra zna da je onbrat Apolonov. Nijedan narod osim izraelskog nije toliko drzak da smatrada je sva istina svedena na uske granice jednog jedinog poimanjabožanstva, vrijeđajući tako višestruku narav Boga koji sadrži sve nijedandrugi bog nije svoje poklonike nadahnjivao prezirom i mržnjom spram onihkoji se mole pred različitim žrtvenicima. Stoga mi je još više bilo stalodo toga da od Jeruzalemana1pravim grad kao što su i svi drugi, u kojem više rasa i više vjera moguživjeti u miru. Smetnuo sam s uma da u svakoj borbi između fanatizma izdravog razuma malokad pobjeđuje ovaj drugi. Otvaranje škola u kojima seuče grčka slova sablaznilo je svećenstvo u tom starom gradu rabin Jošua,drag i obrazovan čovjek s kojim sam često razgovarao u Ateni, a koji jenastojao opravdati pred svojim narodom svoju stranu naobrazbu i odnose snama, naložio je svojim učenicima da se tim svjetovnim studijima bavesamo ako mogu naći sat vremena koji ne pripada ni danu ni noći, jer sežidovski Zakon mora učiti dan i noć. Ugledni član sinedrija Išmael, kojegsu smatrali pristašom Rima, radije je pustio svoga nećaka Bena Damu daumre nego da prihvati usluge grčkog kirurga kojeg mu je bio poslao TinejRuf. Dok se u Tiburu još tragalo za sredstvima da se duhovi smire a da tone izgleda kao popuštanje zahtjevima fanatika, na Orijentu se dogodilo

ono najgore. U Jeruzalemu je zelotska pobuna slavila pobjedu.Jedan pustolov sa dna društvenog taloga, neki Simon, koji se sam prozvaoBar Košba, Sin Zvijezde, odigrao je u toj pobuni ulogu luči namazanekatranom, ili zrcala kojim se pali vatra. O tom Simonu mogu govoriti samoono što sam čuo tek sam ga jedanput vidio, onog dana kad mi je centuriondonio njegovu odsječenu glavu. Ali spreman sam mu priznati genijalnostkoja je uvijek potrebna da se netko brzo i visoko uzdigne među ljudima nemože se čovjek tako nametnuti a da ne posjeduje bar neku, pa makar iprimitivnu sposobnost. Umjereni su Zidovi prvi optužili tog tobožnjegSina Zvijezde za prevaru i opsjenu. Ja bih prije rekao da je taj neukičovjek bio jedan od onih koji na kraju sami povjeruju u svoje laži, i daje kod njega fanatizam245lišao ruku pod ruku prepredenošću. On se izdavao za junaka na kojegžidovski narod stoljećima računa da će zadovoljiti sve njegove težnje imržnje taj se demagog proglasio Mesijom i kraljem Izraela. OstarjeliAkiba, kome je sve to udarilo u glavu, vodio je za uzdu konja tog istogpustolova po ulicama Jeruzalema. Prvosvećenik Eleazar ponovo je posvetiohram koji su tobože okaljali neobrezani posjetitelji što su bili prešlipreko njegova praga. Sljedbenici Sina Zvijezde razdijelili supobunjenicima brda oružja što su već dvadeset godina bila zakopana uzemlji. Isto je tako bilo i s neispravnim primjercima oružja koje sužidovski radnici u našim arsenalima namjerno tako izrađivali da ih našaintendatura nije htjela prihvatiti. Zelotske su skupine napale izdvojenerimske garnizone i masakrirale naše vojnike takvom rafiniranom okrutnošćuda je to pobudilo najgore uspomene na židovsku pobunu pod Trajanom.Naposljetku je sav Jeruzalem pao u ruke pobunjenika a nove četvrti ElijeKapitoline planule su poput baklje. Prvi odredi Dvadeset druge DejotaroveLegije, upućene hitno iz Egipta pod zapovjedništvom sirijskog legataPublija Marcela, potukle su do nogu deset puta brojnije bande. Pobuna jeprerasla u rat, i to u rat bez milosti.Dvije legije, Dvanaesta Gromovita i Šesta Željezna, odmah su pojačalesnage koje su se već nalazile u Judeji nakon nekoliko mjeseci JulijeSever, koji je nedavno bio umirio gorske krajeve na sjeveru Britanije,preuzeo je u svoje ruke vođenje vojnih operacija. Sa sobom je doveo manjeodrede britanskih pomoćnih jedinica naviklih da se bore na teškom terenu.Naše postrojbe, sa svojom teškom opremom, naši časnici vični uobičajenimformacijama u bici kare ili falangu, teško su se privikavali na ovaj ratpojedinačnih okršaja i prepada, gdje suge i u ravnici primjenjivale metode uličnih borbi. Velik čovjek na svojnačin, Simon je podijelio svoje oristaše na stotine četa, razmjestio ihpo gorskim vrhuncima, u zasjede po spiljama i napuštenim kamenolomima, isakrio ih kod stanovnika prenapučenih gradskih predgrađa. Sever je ubrzoshvatio da se taj neuhvatljivi neprijatelj može istrijebiti, ali ne ipobijediti, pa se pomirio s ratom iscrpljivanja. Seljaci koje je Simonfanatizirao ili zastrašio bili su od sama početka na strani zelota svakaje tamošnja stijena bila utvrda, svaki vinograd rov, svako imanje moralismo pokoriti glađu ili zauzeti na juriš. Jeruzalem je pao tek trećegodine, kad su se i posljednji napori oko mirovnih pregovora pokazalibeskorisnim uništeno je i ono malo što je Titov požar bio poštedio odžidovskog grada. Sever je pristao da dugo zatvara oči pred bjelodanimortaštvom drugih većih gradova. I njih smo poslije, kao posljednje

neprijateljske tvrđave, napadali i osvajali redom, ulicu po ulicu,ruševinu po ruševinu. U to doba velike kušnje meni je mjesto bilo utaboru, u Judeji. Imao sam neograničeno povjerenje u svoja dvavojskovođe, ali sam utoliko više morao podijeliti s njima odgovornost zaodluke koje su, ma što mi poduzimali, morale biti okrutne. Potkraj drugegodine ratovanja, počeo sam se spremati za put, obuzet gorčinom. Euforionmi je opet spakirao toaletni pribor koji je bio izradio jedan obrtnik uSmirni, a koji se donekle pohabao uporabom, škrinju s knjigama izemljovidima, kipić od bjelokosti što je predstavljao carskog dobrog duhai njegovu srebrnu svjetiljku. Iskrcao sam se u Sidonu negdje na početkujeseni.Vojevanje je najstariji moj zanat. Nikad mu se nisam vraćao a da me nenagradi za sva moja lisavanja stanovitim duhovnim vrednotama nije mi247Lžao što sam posljednje dvije djelatne godine svog života proveo dijelećis legijama surovost i očaj rata u Palestini. Opet sam bio čovjek odjevenu kožu i željezo koji gura od sebe sve što nije neposredan problem,podržavan jednostavnim navikama teškog života, ponešto sporiji nego nekadu uzjahivanju konja i sjahivanju, malo mučaljiviji, možda i tmurniji,okružen kao i uvijek samo bogovi znaju zašto obožavanjem i bratskomodanošću postrojba.Za tog svog posljednjeg boravka u vojsci sklopio sam poznanstvoneprocjenjive vrijednosti uzeo sam za pobočnika mlada tribuna po imenuCeler i zbližio se s njim. Poznaješ ga, nije me odonda više napuštao.Divim se njegovu lijepom licu Minerve pod šljemom. čula su, sve u svemu,ipak igrala nevažnu ulogu u toj mojoj naklonosti, koliko je to moguće dokje god čovjek živ. Preporučujem ti Celera on ima sve odlike koje se tražeod časnika drugog ranga same njegove vrline priječit će ga uvijek da sevine do prvog ranga. Još sam jednom naišao, u nešto drukčijim okolnostimanego ikad, na jedno od onih stvorenja kojima je suđeno da budu odani, davole i služe. Otkako ga poznajem, Celer nije nikad ništa pomislio što nebi služilo mojoj udobnosti ili sigurnosti. Još se uvijek oslanjam nanjegovo pouzdano rame.U proljeće treće godine ratovanja vojska je opsjedala citadelu Betar,orlovsko gnijezdo gdje su Simon i njegove pristaše odolijevali gotovogodinu dana polaganim mukama gladi, žeđi i očaja, i gdje je Sin Zvijezdegledao kako umiru njegovi privrženici jedan za drugim a da nije pristaona predaju. Naša je vojska patila gotovo koliko i pobunjenici, koji supri povlačenju bili spalili voćnjake, opustošili njive, poklali stoku,zagadili zdence bacajući u njih naše mrtve. Te su divljačke metode bileodvratne,pogotovo primijenjene na onu prirodno neplodnu zemlju oglodanu do kostidugim stoljećima mahnitosti i bijesa. Ljeto je bilo vruće i nezdravo,groznica i srdobolja desetkovale su naše postrojbe, ali je divna stegavladala i dalje u legijama prisiljenim istodobno na mirovanje i nabudnost. Razdraženu i bolesnu vojsku podržavao je nekakav šutljivi bijeskoji je prešao i na mene. Moje tijelo nije više kao nekad podnosilo ratnenapore, vrele dane, sparne ili ledene noći, oštar vjetar i škripavuprašinu. Događalo mi se da ostavim u porciji slaninu i kuhanu lećuvojničkog sljedovanja, ostajao sam radije gladan. Do kasno u ljeto vukaosam vrlo neugodan kašalj nisam bio jedini. U dopisivanju sa Senatomizostavljao sam formulu što se obvezatno nalazi na početku službenih

izvještaja Car i vojska su dobro. Car i vojska bili su, naprotiv,dozlaboga umorni. Navečer, nakon posljednjeg razgovora sa Severom,posljednjeg preslušavanja prebjega, dolaska posljednjeg glasnika iz Rima,posljednje poruke Publija Marcela zaduženog da očisti okolicu Jeruzalema,ili poruke Rufa zauzetog preustrojavanjem Gaze, Euforion bi štedljivoodmjerio vodu za moju kupku u koritu od nakatranjena platna. Na kraju bihlegao u krevet i pokušao razmišljati.Istini za volju, taj je rat u Judeji bio jedan od mojih poraza. Simonovizločini i Akibino ludilo nisu bili moje djelo, ali sam zamjerio sam sebišto sam bio slijep u Jeruzalemu, rastresen u Aleksandriji, nestrpljiv uRimu. Nisam znao naći riječi kojima bih spriječio, ili bar odgodio, onajnapadaj narodnog bijesa nisam znao biti na vrijeme dovoljno elastičan ilidovoljno čvrst. Dakako da nismo imali razloga da se uznemirujemo, jošmanje da očajavamo prevarili smo se i pogriješili samo u našim odnosima sIzraelom, svugdje smo drugdje u to vrijeme krize249rubirali plodove šesnaestogodišnje velikodušnosti na Orijentm. Simon jemislio da može igrati na kartu pobune arapskoga svijeta slične pobunikoja je obilježila posljednje mračne godine Trajanove vladavine štoviše,usudio se računati i na partsku pomoć. Prevario se i ta pogreška u računustajala ga je polagane smrti u opkoljenoj citadeli Betaru arapska plemenanisu se solidarizirala sa židovskim zajednicama Parti su ostali vjerniugovorima sklopljenim s nama. čak su i sinagoge u velikim sirijskimgradovima ostale neodlučne ili mlake one su se najzagrijanije zadovoljiletime da potajno šalju novac zelotima. Židovsko pučanstvo u Aleksandriji,inače uvijek vrlo nemirno, ostalo je ovaj put mirno. Židovski apscesograničio se samo na neplodno područje između Jordana i mora. Taj sebolesni prst mogao mirne duše spaliti ili odrezati. Pa ipak, reklo bi seda su se u izvjesnom smislu vratili oni teški dani što su neposrednoprethodili mojoj vladavini. Kvijet je nekoć bio zapalio Kirenu, posmicaouglednike u Laodikeji, zauzeo porušenu Edesu... Večernji mi je glasnikjavio da smo ponovo osvojili onu gomilu srušena kamenja koju sam ja bioprozvao Elija Kapitolina, a koju su Židovi i dalje nazivali Jeruzalem.Spalili smo Askalon i morali pobiti mnoštvo pobunjenika u Gazi... Kad ješesnaestogodišnja vladavina strastveno miroljubivog vladara završilaratom u Palestini, činilo se da su izgledi za mir u svijetu priličnoneizvjesni.Nalaktio sam se, neudobno mi je ležati na poljskom krevetu. Dakako da jebar nekolicina Židova odoljela zelotskoj zarazi čak su i u Jeruzalemufarizeji pljuvali na zemlju kad bi naišao Akiba i smatrali starom budalomtog zanesenjaka koji je bacio u vjetar solidne prednosti rimskog mira,dovikivali mu da će mu prije izrasti trava u ustima nego štojzjae pobijediti u ratu. Ipak sam više volio lažne proroke od tihljubitelja reda po svaku cijenu koii su nas prezirali, iako su računalina nas da ćemo ih zaštititi od Simonovih zahtjeva da mu dadu svoje zlatopohranjeno kod sirijskih bankara i svoje posjede u Galileji. Mislio samna prebjege koji su ioš prije nekoliko sati sjedili pod ovim šatorom,ponizne, pomirljive i uslužne, ali vazda spremne da okrenu leđa liku mogdobrog duha. Našeg najboljeg agenta, Elija BenAbajada, koji je bio rimskidoušnik i obavještajac, opravdano su prezirala oba tabora. Međutim, on jebio najinteligentniji čovjek u toj grupi, slobodarski duh meka srca,razdiran između ljubavi spram svog naroda i naklonosti spram nas i naše

književnosti ali i njemu je zapravo samo Izrael bio na srcu. JošuaBenKisma, koji je propovijedao smirivanje, bijaše tek nešto plašljivijiili licemjerniji Akiba. Pa čak i kod rabina Jošue, koji je dugo bio mojsavjetnik za odnose sa Židovima, naslućivao sam, ispod njegoveelastičnosti i želje da se dopadne, nepomirljive razlike, točku na kojojse dvije suprotne misli susreću samo da bi se nadrnetale. Naši su seteritoriji protezali na stotine milja, na tisuće stadija, s onu stranugolog brdskog obzora, ali na stijeni Betara bijaše naša granica. Moglisrno razoriti debele zidine te citadele u kojoj je Simon u svojojmahnitosti radio sebi o glavi, ali nismo mogli spriječiti tu rasu da namkaže ne. Oko mene je zujao komarac Euforion je ostario i nije dobrozatvorio tanke zastore od tila. Knjige i mape ostavljene na zarnljišuškale su na propuhu što je prodirao ispod platnenog zida. Sjedeći nakrevetu, obuo sam čizme i napipao oko sebe svoju tuniku, opasač i kratkimač izašao sam da se nadišern noćnog zraka. Prolazio sam širokimpravilnim ulicama tabora, pustim u taj kasni sat, i osvijetljenim2517f gradskih ulica stražari su me u prolazu svečano pozdravljali. Prolazećiuz baraku koja nam je služila kao bolnica, osjetio sam bljutavi zadahbolesnika oboljelih od srdobolje. Pošao sam prema zemljanom nasipu štonas je dijelio od ponora i od neprijatelja. Po tom je bedemu hodao dugim,odmjerenim koracima stražar ocrtavajući se opasno na mjesečini prepoznaosam u tom hodanju tamoamo gibanje kotačića u golemoj mašineriji u kojojsam ja stožer ganula me načas ta osamljena spodoba, taj kratkotrajniplamen što gori u prsima čovjeka sred svijeta opasnosti. Prozujala jestrijela, tek nešto malo neugodnija od komarca koji mi nije dao mira podšatorom nalaktio sam se na bedem od vreća pijeska.Već nekoliko godina pripisuje mi se neobična vidovitost i poznavanjebožanskih tajni. Ljudi se varaju ne znam ja ništa. Ali istina je da su miu tim noćima u Betaru prolazile pred očima prikaze koje su meuznemirivale. Perspektive koje su se otvarale s visine onih golih bregovanisu bile onako veličanstvene kao vidici s Janikula, nisu bile onakozlaćane kao pogledi sa Suniona bila su im naličje, nadir. Mislio sam kakose uzalud nadamo da će Atena i Rim uživati onu vječnost koja nije dana niljudima ni stvarima, a koju najmudriji među nama osporavaju čak ibogovima. Ti profinjeni i složeni oblici života, te civilizacije što seudobno osjećaju u svojoj istančanoj umjetnosti i sreći, ta sloboda uma dase obavještava i sudi o svemu, ovisili su o nebrojenim i rijetkimmogućnostima, prilikama koje je gotovo nemoguće spojiti i za koje netreba očekivati da će potrajati. Uspjet ćemo stati na kraj Simonu Arijanće znati obraniti Armeniju od alanskih najezdi. Ali doći će druge horde,drugi lažni proroci. Naše slabašne napore da poboljšamo uvjetedskog života rastreseno će nastaviti naši nasljed i naprotiv, sjemepogreške i propasti sadržanosamom dobru narast će tijekom stoljeća do čudovišnih razmjera. Svijetkojem smo dozlogrdili potražit druge gospodare ono što se nama činilomudro, zeledat će njima besmisleno, a grozno ono što se nama činilolijepo. Poput čovjeka posvećena u Mitrin kult, možda i ljudski rod osjećapotrebu za kupkom u krvi i za povremenim silaženjem u grob. Gledao samkako se vraćaju okrutni zakoni, neumoljivi bogovi, neprijepornidespotizam barbarskih vladara, svijet rascjepkan na neprijateljskedržave, vječiti plijen nesigurnosti. Drugi stražari ugroženi od strijela

hodat će tamoamo po bedemima budućih gradova, nastavit će se ta glupa,bestidna i surova igra, a ljudska će vrsta stareći zacijelo proizvestinove rafinirane oblike strahota. Naše doba, čija sam ograničenja inedostatke upoznao bolje nego itko drugi, smatrat će se možda jednogdana, naprotiv, jednim od zlatnih doba čovječanstva.Natura deficit, fortuna mutatur, deus omnia cernit. Priroda nas izdaje,sreća se mijenja, a sve to s visine gleda bog. Stiskao sam na prstu kamenprstena na koji sam jednog gorkog dana dao urezati tih nekoliko tužnihriječi. Išao sam još dalje u svom razočaranju, možda i u svetogrđu, pasam na kraju zaključio da je posve prirodno, ako ne i pravedno, štomoramo na kraju propasti. Naši se pisci iscrpljuju, likovna umjetnostuspavljuje, Pankrat nije Homer, Arijan nije Ksenofont kad sam poželio ukamenu ovjekovječiti Antinojev lik, nisam našao Praksitela. Naša znanosttapka na mjestu poslije Aristotela i Arhimeda nikakav tehnički napredaknebi podnio iscrpljivanje dugim ratom čak je i našim bludnicima dotužilasreća. Udobniji način živta i slobodoumlje ostvareni tijekom posljednjegstoljeća djelo su tek neznatne manjine pametnih glava masa ostaje neuka,okrutna kad joj može biti, svakako sebična i ograničena, a sva je prilikada će takva i ostati. Naši su napori bili unaprijed osujećeni prevelikimbrojem gramzljivih prokuratora i publikana, nepovjerljivih senatora ibrutalnih centuriona, a vrijeme za učenje na njihovim greškama nije danoni carstvima ni ljudima. Ondje gdje bi tkač popravio svoje tkanje, gdjebi vješt matematičar ispravio svoju pogrešku, a umjetnik dotjerao svojejoš nesavršeno ili lako oštećeno djelo, priroda više voli početi iznovaod same gline, od sama kaosa, a to se rasipništvo zove prirodni poredakstvari.Podigao sam glavu i krenuo dalje da se razgibam. S vrha Simonovecitadele, mutni odbljesci pocrvenili su nebo, neobjašnjivi odrazi noćnogživota neprijatelja. Zapuhao je vjetar od Egipta, vrtlog prašine prođemimo poput sablasti, spljošteni obrisi bregova podsjetiše me na arabijskogorje na mjesečini. Vratio sam se polagano držeći skut ogrtača na ustima,srdit na sama sebe što sam protratio noć na jalova premišljanja obudućnosti, a mogao sam se umjesto toga spremiti za sutrašnji dan ilispavati. Propast Rima, ako do toga dođe, pogodit će moje nasljednikeljeta osamsto osamdeset sedmog rimske ere moja je zadaća bila da ugušimpobunu u Judeji i da vratim s Orijenta svoju bolesnu vojsku bezprevelikih gubitaka. Prelazeći preko zbornog mjesta u taboru, poskliznuosam se dvatri puta o krv sinoć smaknutog pobunjenika. Legao sam odjevenna krevet nakon dva sata probudile su me trube što su trubile ustajanje.Cijelog svog života dobro sam se slagao sa svojim tijelom. Prešutno samračunao s njegovom poslušnošću i snagom. Ta se tijesna povezanost počelakidati moje tijelo nije više tvorilo jedinstvenu cjelinu s mojom voljom,s moj im umom, s onim što moram, nespretno doduše, nazvati svojom dušom.Nekadašnji moj pametni drug bio je još samo rob koji nevoljko obavljasvoj posao. Tijelo me se zapravo bojalo, neprestano sam u prsima nejasnoosjećao strah, stezanje koje još nije bilo bol ali je bilo prvi korak donjega. Odavno sam se već bio navikao na nesanicu, ali mi je san postaogori od nesanice tek što bih zadrijemao, prenuo bih se od užasa. Počeosam patiti od glavobolje, što je Hermogen pripisivao vrućem podneblju iteškom šljemu navečer, nakon dugotrajnih napora, svalio bih se na ležajkao klada. Ustajanje da bih primio Rufa ili Severa bijaše napor za kojisam se dugo unaprijed pripremao. Sjedeći oslanjao sam se svom snagom na

priručje stolice, a bedra su mi podrhtavala kao u premorena trkača. Inajmanji pokret zadavao mi je muke, a život im se sastojao od samihtakvih muka.Jedna gotovo smiješna nezgoda, djetinja slabost,otkrila je bolest što se krila iza tog užasnog umora.a ednoj sjednici glavnog stožera počela mi je255Lcuriti krv iz nosa, ali se na to u početku nisam uopće osvrtao. Međutim,nastavila mi je curiti i za večerom, a u noći sam se probudio obljevenkrvlju Pozvao sam Celera koji je spavao u susjednom šatoru, a on jeprobudio Hermogena, ali onaj grozni mlaki mlaz i dalje je tekao. Mladičasnik brižljivo mi je obrisao tu tekućinu koja mi je uprljala liceu zorusam počeo povraćati kao što u Rimu povraćaju na smrt osuđeni kad ukupaonici režu sebi žile na rukama zagrijali su mi, koliko su mogli,tijelo što se smrzavalo, s pomoću pokrivača i zagrijanih predmeta. Da bimi zaustavio krvarenje, Hermogen mi je propisao snijeg. U taboru ga nijebilo pa mi ga je Celer jedva nekako uspio pribaviti sa vrha Hermona.Poslije su mi rekli da su već digli ruke od mene, a i ja sam osjećao kakome za život veže još samo tanana nit, neprimjetna kao što mi je bilo iubrzano bilo što je užasavalo mog liječnika. Ipak je to neobjašnjivokrvarenje prestalo pa sam ustao iz kreveta i nastojao živjeti kao iobično, ali mi to nije baš uspijevalo. Jedne večeri, tek donekleoporavljen, kad sam nesmotreno pokušao malo jahati na konju, dobio sam idrugu opomenu, ozbiljniju od one prve. U trajanju od jedne jedine sekundeosjetio sam kako mi je srce naglo zalupalo, a onda se smirilo, prekinuloi stalo učinilo mi se da padam kao kamen u ne znam kakav bunar, koji jejamačno bila smrt. Ako je to doista bila smrt, ljudi se varaju kad kažuda je smrt nijema mene su nosili katarakti a bijah zaglušen poput roniocahukom vode. Nisam dospio do dna, isplivao sam na površinu gušeći se. Svase moja snaga u tom trenutku, za koji sam mislio da mi je posljednji,usredotočila u zgrčenoj ruci na Celerovu ramenu što je stajao uza meposlije mi je pokazao otiske mojih prstiju na ramenu. Ali ta jetrenutačna agonija, kao i svako drugo tjelesno iskustvo, neopisiva iostaje tajna onoga koji je preživio, htio on to ispričati ili ne. Odondasam prolazio kroz slične krize, ali nikad istovjetne. Vjerojatno se nemože dva puta proći kroz onaj užas i tminu i ostati živ. Hermogen jenaposljetku dijagnosticirao početak vodene bolesti srca. Valjalo jeprihvatiti naloge koje mi je izdala ta bolest što mi je iznenada postalagospodar, pomiriti se s dugim razdobljem nerada, ako baš ne i odmora,svesti na neko vrijeme perspektive života na razmjere postelje. Gotovosam se stidio te svoje unutarnje bolesti tako reći nevidljive, bezvrućice, bez gnojnih upala, bez bolova u utrobi, kojoj su jedini simptomimalo teže disanje i modrica od sandale na otečenoj nozi.Oko mog šatora zavladao je neobičan muk reklo bi se da se cijeli taborkraj Betara pretvorio u bolesničku sobu. Zrak u onom mom zatvorenomkavezu od platna bio je još teži zbog mirišljiva ulja što je gorjelopodno mog kućnog duha. Kovački udarci čekićem u mojim arterijama nejasnosu me podsjećali na otok titana na rubu noći. U stanovitim trenucima tanepodnošljiva buka pretvarala se u galop po mekoj zemlji. Otimao mi seum, onako brižljivo zauzdavan gotovo pedeset godina. Krupno tijelo nosilaje matica, pomirio sam se s mišlju da sam umoran čovjek koji rastresenobroji zvjezdice i rombove na svom pokrivaču, gledao sam u mraku bijelu

mrlju jednog poprsja. Pjesma u slavu Epone, božice konja, koju je nekoćtiho pjevušila moja španjolska dadilja, visoka, natmurena žena nalik naParku, dopirala je iz ponora dubokog više od pola stoljeća. činilo mi seda se dani, pa i noći, mjere onim smeđim kapima koje mi je Hermogen kapaou staklenu šalicu.257UUvečer bih skupio svu svoju snagu da saslušam Rufov izvještaj rat seprimicao kraju. Akiba se koji se od početka neprijateljstava naokopovukao iz javnih poslova, posvetio nastavi rabinskog prava u gradićuUsfi u Galileji. Njegova je tamošnja predavaonica postala središtezelotskog otpora. Ruke tog devedesetogodišnjaka šifrirale su tajne porukei slale ih Simonovim sljedbenicima. Fanatične učenike tog starca moralismo silom vraćati kućama. Nakon dugog oklijevanja, Ruf je odlučiozabraniti proučavanje židovskog prava kao buntovničku djelatnost.Nekoliko dana nakon toga Akiba, koji se usprotivio toj naredbi, bio jeuhićen i smaknut. S njim su pobijena i devetorica drugih doktora pravakoji su bili duša zelotske stranke. Sve sam te mjere odobrio klimanjemglave. Akiba i njegovi pristaše umrli su uvjereni da su oni jedininedužni, jedini pravednici. Ni jedan od njih nije ni pomislio preuzetisvoj dio odgovornosti za nesreće koje su snašle njihov narod. čovjek biim zapravo mogao i pozavidjeti kad bi se mogao diviti slijepcima. Ja neuskraćujem toj desetorici mahnitaca naziv heroja, ali sigurno je da nisubili mudraci.Tri mjeseca nakon toga, jednog hladnog jutra u veljači, sjedeći na vrhubrežuljka naslonjen na stablo ogoljene smokve, pratio sam juriš koji jenekoliko sati prethodio predaji Betara. Gledao sam kako jedan po jedanizlaze posljednji branitelji tvrđave, ispijeni, izmoždeni, nakazni, ali ilijepi kao što je lijepo sve što se ne da ukrotiti. Potkraj tog istogmjeseca zapovjedio sam da me odnesu do Abrahamova zdenca, gdje bijahuokupljeni pobunjenici, uhvaćeni s oružjem u ruci među gradskimpučanstvom, da ih prodaju na dražbi podrugljiva djeca, već krvoločna,izobličena nepomirljivim uvjerenjima, hvalila su se na sav glas kako supobili na desetkeionara, starci zatočeni u svojim mjesečarskim sno. a matrone raskvašeneputi ili svečane i mračne kao Velika majka orijentalnih kultova,prolazili su ispred hladnih pogleda trgovaca robljem. To je mnoštvoprošlo mimo mene kao oblak prašine. Jošua BenKisma, vođa takozvanihumjerenjaka, koji je neslavno propao u svojoj ulozi mirotvorca, podlegaoje u to isto vrijeme od posljedica duge bolesti umro je zazivajući na nasrat izvan granica naše zemlje i pobjedu Parta nad nama. S druge strane,židovski kršćani, u koje nismo dirali, a koji su bili kivni na preostalidio hebrejskog naroda zato što su progonili njihova proroka, gledali su unama bič Božji. Nastavljao se dug niz ludosti i nesporazuma. Na mjestugdje je nekad stajao Jeruzalem postavljen je natpis kojim je Židovimazabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne da se ponovo naseljavaju u onojgomili ruševina. U natpisu se od riječi do riječi ponavljala rečenicanedavno ispisana na portalu hrama da je pristup u hram zabranjen svimaneobrezanima. Jedanput godišnje, devetog dana mjeseca aba, Židovi imajupravo plakati pred jednim od porušenih zidova. Oni najpobožniji nisuhtjeli napustiti svoju rodnu grudu i nastanili su se kako su najboljeznali i umjeli u dijelovima koji bijahu najmanje poharani ratom. Oninajfanatičniji iselili su se na partski teritorij, drugi su otišli u

Antiohiju, Aleksandriju i Pergam najlukaviji su se preselili u Rim gdjesu se dobro snašli. Judeja je izbrisana sa zemljovida i po mojoj naredbipreimenovana u Palestinu. U one četiri ratne godine opljačkano je iporušeno pedeset tvrđava i više od devet stotina gradova i selaneprijatelj je izgubio gotovo šest stotina tisuća ljudi a borbe, endemskegroznice i epidemije odnijele su nama gotovo devedeset tisuća yudi. Odmahiza rata pristupilo se obnovi zemlje259Lponovo je izgrađena Elija Kapitolina u nešto skromnijim razmjerima uvijektreba sve iznova započinjati U Sidonu sam se neko vrijeme odmarao u kućii vrtu koje mi je ustupio jedan grčki trgovac. U ožujku su već ondjeunutarnja dvorišta bila puna ruža. Oporavio sam se štoviše, iznenadio samse koliko mi se vratilo snage koju mi je bila satrla žestina prvognapadaja. Ipak, ne možemo reći da znamo neštoo bolesti dok ne uočimonjenu čudnovatu sličnost s ratom i ljubavlju one kompromise, opsjene,zahtjeve, onu čudnu i jedinstvenu smjesu nastalu od miješanja nečijenaravi i bolesti. Osjećao sam se bolje, ali da bih nadmudrio svojetijelo, da bih mu nametnuo svoju volju ili da bih iz opreza popustionjegovoj volji, ulagao sam isto onoliko vještine koliko mi je nekadtrebalo da proširim ili uredim svoj svijet, da izgradim svoju ličnost iuljepšam sebi život. Opet sam se umjereno počeo baviti gimnastikom,liječnik mi više nije branio jahati, ali je to sad bio tek načinprijevoza. Odrekao sam se opasnih konjaničkih skokova. I u radu i uzabavi nisu mi više rad i zadovoljstvo bili ono glavno, najpreče mi jebilo da se ne umorim. Prijatelji su mi se divili kako sam se naoko dobrooporavio nastojali su uvjeriti sami sebe da je ta moja bolest bilaisključivo posljedica pretjeranih napora u ratnim godinama i da se višeneće ponoviti. Ja nisam tako mislio sjetio sam se onih velikih borova ubitinijskim šumama koje drvosječa usput zasiječe i obilježi, pa sesljedeće sezone vrati da ih posiječe. Potkraj proljeća ukrcao sam se nabrod prekomorske flote i otplovio u Italiju sa sobom sam poveo Celera,bez koga više nisam mogao, i Diotima iz Gadare, mladog Grka ropskogporijekla, kojeg sam upoznao u Sidonu i koji je bio lijep. Vraćao sam sepreko Arhipelaga i zacijelo posljednji put u životu gledaopine kako skaču u modroj vodi. Promatrao sam, pomišljajući više da u tomevidim neko znamenje, dug i pravilan let ptica selica, koje su pokatkad,ja se odmore, prijateljski slijetale na brodsku pa1 bu Naslađivao sam seonim mirisom soli i sunca na ljudskoj koži, onim mirisom mastike ismrdljike na otocima, gdje bi čovjek rado živio, iako unaprijed zna daneće na njima pristajati. Diotim je bio stekao onu izvanrednu književnunaobrazbu koja se često daje mladim robovima obdarenim tjelesnim dražimakako bi im se povećala vrijednost. U sumrak, ležeći na krmi pod malimpurpurnim šatorom, slušao sam ga kako mi čita pjesnike iz svog zavičaja,sve dok noć ne bi podjednako izbrisala stihove što opisuju tragičnuneizvjesnost ljudskog života i one druge što govore o golubicama,vijencima ruža i ljubljenim usnama. S mora se dizao vlažan dah zvijezdesu se penjale jedna po jedna na svoja mjesta brod što ga je vjetar bionagnuo na jednu stranu jurio je na zapad gdje se još vidjela posljednjacrvena vrpca za nama je ostajala svjetlucava brazda koju će uskoropokriti tamna masa valova. Pomislio sam kako me samo dva važna poslačekaju u Rimu prvi je moj izbor nasljednika, što zanima i cijelo carstvoa drugi moja smrt, što se tiče samo mene.

261rRim mi je priredio trijumf koji ovaj put nisam odbio. Nisam se višeodupirao tim časnim, a ujedno i taštim običajima sve ono što ističečovjekove napore, pa bilo to i samo za jedan dan, činilo mi se poželjnimu svijetu gdje se sve tako brzo zaboravlja. Nije se slavilo samougušivanje židovske pobune bijaše to, u jednom dubljem smislu, samo menipoznatom, moj osobni trijumf. Za te sam počasti vezao i Arijanovo ime. Onje bio nanio alanskim hordama cio niz poraza i odbacio ih zadugo u onomračno središte Azije koje su oni mislili da su zauvijek napustili.Armenija je bila spašena pokazalo se da se taj čitatelj Ksenofonta možemjeriti sa svojim uzorom i da nije izumrla rasa pisaca koji znaju, akotreba, i zapovijedati i boriti se. Te večeri, kad sam se vratio kući uTibur, klonula srca ali mirne ruke, uzeo sam od Diotima vino i tamjan,svakodnevne žrtve svom dobrom duhu.Još dok sam bio privatni građanin, počeo sam kupovati i spajati komad pokomad zemlje što se prostire podno Sabinskih brda, uz bistre vode,strpljivo i uporno, kao seljak koji zaokružuje svoje vinograde. Izmeđudva carska putovanja logorovao sam u tim šumarcima na koje su navalilizidari i graditelji. Mlad čovjek, obuzet azijskim predrasudama, smjernoje zahtijevao od njih da poštede drveće.Kad sam se vratio sa svog velikog putovanja po Oriientu, grozničavo samse latio posla da dovršim onu golemu pozornicu za dramu koja je do tričetvrtine bila već okončana. Ovaj put sam se vratio tamo da najrazumniješto mogu dotrajem svoje posljednje dane. Sve je ondje bilo predviđeno dami olakša posao i uživanje ured, dvorane za primanje i sudnica, u kojojću u posljednjoj instanciji rješavati teške slučajeve te tako prištedjetisebi zamorne odlaske u Rim i povratke u Tibur. Svim sam tamošnjimgrađevinama nadjenuo imena koja podsjećaju na Grčku Poikil, Akademija,Pritanej. Znao sam da ona mala dolina obrasla maslinama nije Tempa uTesaliji, ali zašao sam bio u godine kad nas svako lijepo mjesto podsjećana drugo, još ljepše, i kad je svaki užitak opterećen sjećanjem nanekadašnje užitke. Bio sam spreman predati se onoj čežnji koja je zapravomelankolija žudnje. Jednom sam posebno mračnom kutu u perivoju čak daoime Stiks, a livadi posutoj anemonama Elizejske poljane, spremajući setako za onaj svijet čije su muke slične našima, ali čije magloviteradosti nisu vrijedne naših. Najvažnije je ipak što sam u samom srcu togsvoj utočišta podigao još jedno povučenije skrovište, mramorni otočićusred bazena okruženog kolonadom, tajnu odaju koja je pokretnim mostom,toliko laganim da ga mogu jednom rukom gurnuti po žlijebu, povezana sobalom ili, bolje reći, razdvojena od nje. U tu sam sjenicu dao prenijetidvatri voljena kipa, i onu malu bistu Augusta kao djeteta, koju mi jedarovao Svetonije dok smo još bili prijatelji, lamo sam se povlačioposlije ručka da spavam, snatrim, čitam. Moj bi pas, ležeći na pragu,ispružio spred sebe svoje ukočene šape, na mramoru bi titrali odbljesci,a Diotim bi, da se rashladi, naslonio263robraz na glatki bok velike vaze. Razmišljao sam o svom nasljedniku.Nemam djece, i nije mi žao što ih nemam. Dakako, u trenucima umora islabosti, kad se čovjek odriče sama sebe, požalio sam ponekad što senisam potrudio da začnem sina koji bi me produžio. Ali to pusto žaljenjepočiva na dvije podjednako dvojbene pretpostavke da nas sin nužnoprodužuje, i drugo, da ta čudna hrpa dobra i zla, ta masa sitnih i

bizarnih osobitosti što čine jednu osobu, zaslužuje da bude nastavljena.Iskoristio sam svoje vrline kako sam najbolje znao i umio, a nisamzanemario ni svoje poroke, ali mi nije bilo osobito stalo do toga da sveto nekome ostavim. Uostalom, pravi se ljudski kontinuitet ne zasniva nakrvi Cezar je Aleksandrov izravni nasljednik, a ne ono slabunjavo dijetešto ga je rodila jedna perzijska princeza u nekoj azijskoj citadeli, aEpaminonda se, umirući bez poroda, s pravom pohvalio da su mu sve njegovepobjede kćeri. Većina ljudi koji nešto znače u povijesti imali suosrednje ili još gore izdanke kao da su sami iscrpli svu snagu svojeloze. Očinska se nježnost gotovo uvijek kosi s vladarskim probicima. Akad bi i bilo drukčije, carski sin mora još podnijeti sve nedostatkeprinčevskog odgoja, najgoreg odgoja za budućeg vladara. Sva je sreća štoje naša država znala ustanoviti pravilo o nasljeđivanju carstva, a to jepravilo adopcija u tome vidim mudrost Rima. Znam kakve se opasnosti krijuu tom izboru, i kakve su sve pogreške moguće poznato mi je dazaslijepljenost ne proistječe samo iz očinske ljubavi, ali ta odluka prikojoj razum vodi glavnu riječ, ili bar sudjeluje u njoj, činit će mi sedovijeka da je kudikamo bolja od mutne volje slučajnosti i prirode kojane razmišlja. Carstvo onome koji ga je najdostojniji! Dobro je što čovjekkoji je dokazaosvoje sposobnosti upravljajući svjetskim poslovima sam bira svoganasljednika, i što je ta odluka, čije su posljedice neobično dalekosežne,ujedno i posljednja njegova povlastica i posljednja usluga državi. Paipak mi se taj, tako važni izbor činio teži negoikad.Ogorčeno sam bio zamjerao Trajanu što se dvadeset godina skanjivao prijenego što je odlučio da mene adoptira, i što je to učinio tek na samrti.Ali prošlo je bilo već osamnaest godina od mog preuzimanja vlasti, a jasam, usprkos svim opasnostima mog pustolovnog života, isto takoneprestano odgađao izbor svoga nasljednika. Pronosilo se tisuću glasina,gotovo sve lažnih, iznosilo se tisuću kojekakvih pretpostavki, ali onošto se smatralo mojom tajnom bijaše tek moje skanjivanje i dvojba. Gledaosam oko sebe dobrih je dužnosnika bilo napretek, ali ni jedan od njihnije imao potrebnu širinu pogleda. četrdeset godina čestitosti govoriloje u prilog Marciju Turbu, mom dragom nekadašnjem sudrugu ineprispodobivom pretorskom prefektu, ali on je bio mojih godina, dakleprestar. Julije Sever, vrstan vojskovođa i dobar upravljač Britanije,nije mnogo znao o složenim prilikama na Orijentu Arijan je zasvjedočiosve sposobnosti što se traže od državnika, ali je on bio Grk, a nije jošbilo došlo vrijeme da se rimskim predrasudama nametne grčki car.Servijan je još bio živ ta njegova dugovječnost doimala se kao promišljenračun, stanovit oblik tvrdokornog iščekivanja. čekao je već šezdesetgodina. Još u Nervino doba ohrabrila ga je bila adopcija Trajana, aujedno i razočarala. Nadao se nečem boljem, ali je mislio da će mudolazak na vlast toga rođaka, neprestano zaokupljenog vojskom, u najmanjuruku osigurati visok položaj u državi, možda i drugo mjesto, ali se i tuprevario dobio jertiliprilično praznu zdjelu počasti. čekao je i u vrijeme kad je zapovjediosvojim robovima da me napadnu pri izlasku iz šumarka topola na obalirijeke Mozeledvoboj na život i smrt koji se zapodjeo toga jutra izmeđumladića i pedesetogodišnjaka potrajao je dvadeset godina. Podgovorio je

cara protiv mene, preuveličavajući moje ispade i iskorištavajući i mojenajsitnije pogreške. Takav je neprijatelj izvrstan učitelj opreza on me,sve u svemu, mnogo naučio. Kad sam preuzeo vlast, bio je toliko lukav dase pretvarao kako se pomirio s nečim neizbježnim oprao je ruke od urotečetvorice konzula, a ja sam se radije pravio da ne vidim mrlje nanjegovim još prljavim rukama. On se pak zadovoljio time da tek šaptomrogobori i da se sablažnjava samo iza zatvorenih vrata. Podržavan uSenatu malom ali moćnom skupinom okorjelih konzervativaca kojima susmetale moje reforme, skrasio se u toj svojoj ulozi tihog kritičaravlasti. Malopomalo je odbio moju sestru Paulinu od mene. S njom je imaosamo kćer udatu za nekog Salinatora, čovjeka visoka roda koga sam jauzdigao na konzulski položaj, ali ga je sušica rano pokosila. Mojanećakinja nije ga mnogo nadživjela, a njihova jedinca Fuska okrenuo jeprotiv mene njegov podmukli djed. Ipak se mržnja među nama zadržala uodređenim granicama ja njemu nisam uskraćivao udio u javnim službama,samo što sam izbjegavao da na ceremonijama budem pokraj njega jer bi munjegove visoke godine davale prednost pred carem. Kad god bih se vratio uRim, iz pristojnosti bih pristao doći na jedan od onih obiteljskihručkova na kojima su svi neprestano na oprezu dopisivali smo se njegovapisma nisu bila bez duha. Najposlije mi je ipak dojadilo to otužnopretvaranje. Mogućnost da zbacimo masku u svakom pogledu jedna je odrijetkih prednosti koje namdonosi starost odbio sam otići na Paulinin pogreb. U taboru kod Betara, unajtežim časovima tjelesnih nedaća i klonulosti, najgorča mi je bilapomisao da će Servijan postići svoj cilj, i to mojom krivnjom. Tajosamdesetogodišnjak koji štedi snagu uspjet će nadživjetipedesetsedmogodišnjeg bolesnika, a ako umrem bez oporuke, znat ćepredobiti glasove i nezadovoljnika i onih koji će misliti da su mi ostalivjerni ako izaberu mog zeta. Iskoristit će to beznačajno srodstvo dapotkopa moje djelo. Da bih se umirio, govorio sam sebi da bi carstvomoglo dobiti i gore gospodare Servijan ipak ima stanovitih vrlina pa čakbi i debeli Fusko mogao jednog dana biti dostojan vladanja. Ali ono malosnage što mi je još ostalo odupiralo se toj laži, i želio sam jošpoživjeti da zgazim tu guju.Kad sam se vratio u Rim, ponovo sam se počeo viđati s Lucijem. Svojedobnosam bio preuzeo na sebe stanovite obveze prema njemu kakve obično čovjekne kani izvršiti, ali sam ih ja ispunio. Uostalom, nije istina da sam muobećao carski purpur takve se stvari ne obećavaju. Ali gotovo petnaestgodina plaćao sam njegove dugove, zataškavao skandale, uredno muodgovarao na pisma, koja su bila divna, samo što su uvijek završavalatraženjem novca za njega ili promaknuća za njegove štićenike. Bio jeodviše upleten u moj život da bih ga mogao isključiti iz njega, sve dasam i htio, a nisam htio. U razgovoru je briljirao taj mladi čovjek, zakoga su svi mislili da je površan, čitao je više i bolje nego ljudi odpera kojima je to posao. Ukus mu je u svemu bio izvanredan, bilo da jeriječ o ljudima, stvarima, ponašanju ili o pravilnom načinu skandiranjanekog grčkog stiha. U Senatu, gdje su 8a smatrali sposobnim senatorom,stekao je glas vrsna govornika. Njegovi govori, jezgroviti i kićeni267ru isti mah, onako kako ih je izgovarao, služili su kao primjeriprofesorima besjedništva. Ja sam ga imenovao pretorom, a poslije ikonzulom dobro je obavljao te službe. Nekoliko godina prije toga oženio

sam ga kćerkom Nigrinovom, jednog od konzula smaknutih na početku mojevladavine. Taj je brak postao simbol moje pomirljive politike. Brak nijebio osobito sretan mlada žena tužila se da je muž zapostavlja ipak mu jeizrodila troje djece, od koje i jedno muško. Na njene gotovo svakidašnjejadikovke odgovarao je s ledenom uljudnošću da se čovjek ženi radiobitelji, a ne radi sebe, i da jedan tako važan ugovor ne trpi bezbrižneljubavne igre. Njegov složeni sustav zahtijevao je ljubavnice radivanjskog sjaja, a hoćke robinje za uživanje. Satirao se od užitaka, alionako kao što se umjetnik satire da bi ostvario remekdjelo tko sam ja damu zamjeram!Gledao sam ga kako živi moje se mišljenje o njemu neprestano mijenjalo,što nam se događa samo s osobama koje su nam bliske. O drugima donosimosvoj sud naprečac, i to jednom zasvagda. Pokatkad bi me uznemirila nekanjegova promišljena drskost, grubost ili hladna i lakoumna riječ, aličešće bi me oduševio njegov hitri i živahni um, a gdjekoja pronicavaprimjedba iznenada bi kanda nagovijestila i budućeg državnika. Razgovaraosam o tome s Marcijem Turbom, koji je nakon napornog dana pretorskogprefekta dolazio svake večeri počavrljati sa mnom o tekućim poslovima iodigrati partiju kocke. Ponovo smo pomno pretresli Lucijeve izglede,kakav bi danassutra mogao biti car. Moji su se prijatelji čudili timmojim skrupulama neki su od njih slijegali ramenima i savjetovali mi nekaučinim kako me volja. Ti su ljudi valjda mislili da je ostaviti nekomepola svijeta isto što i ostavitimu ladanjsku kuću. Noću sam premišljao o tome Lucije je tek bio navršiotridesetu. Što je Cezar bio u svojoj tridesetoj godini nego tek mladipatricij u dugovima do grla i osramoćen skandalima? Kao i u onim teškimdanima u Antiohiji prije nego što roe je Trajan adoptirao, razmišljaosam, sa zebnjom u srcu, kako ništa nije sporije od pravog rađanja odraslačovjeka. Pa i ja sam bio već prevalio tridesetu kad mi je rat u Panonijiotvorio oči pred odgovornostima vrhovne vlasti katkad mi se činilo da jeLucije zreliji nego što sam ja bio u njegovim godinama. Odlučio sam seiznenada, nakon jednog napadaja gušenja težeg od prethodnih, što mepodsjetilo da nemam više mnogo vremena. Adoptirao sam Lucija koji je uzeoime Elije Cezar. Nije bio odviše ozbiljan u svojoj ambicioznosti, mnogoje zahtijevao ali nije bio gramzljiv, jer je bio navikao da uvijek dobijesve što zaželi nehajno je primio moju odluku. Bio sam toliko nesmotren dasam mu rekao da će plavokosom princu divno pristajati carski purpur.Zlobnici su se požurili ustvrditi da carstvom plaćam svoju nekadašnjufizičku intimnost. To zaista znači ama baš ništa ne znati o tome kakorazmišlja jedan vladar, ako bar donekle zaslužuje svoj položaj i titulu.Da su takvi obziri igrali bilo kakvu ulogu, Lucije nije bio jedini kogasam mogao izabrati.Uto mi je žena umrla u svojoj rezidenciji u Palatinu, koju je oduvijekviše voljela od Tibura i u kojoj je živjela okružena malom svitom svojihprijatelja i španjolskih rođaka do kojih joj je jedino bilo stalo.Malopomalo su se gubili među nama uzajamni obziri, pristojnost i slabašnipokušaji razumijevanja ostavljajući za sobom golu odbojnost, zlovolju izlopamćenje, a s njene strane i mržnju. Poletio sam je tih posljednjihdana zbog bolesti je269rpostala još nabusitija i mrzovoljnija. Taj joj je moj posjet pružiopriliku da me žestoko izgrdi, nakon čega joj je odlanulo, a bijaše toliko

bezobzirna da je to učinila pred svjedocima. Bilo joj je drago što umirebez djece moji bi sinovi zacijelo bili slični meni pa bi joj bili odbojnikao i njihov otac. Ove riječi, iz kojih je izbijala tolika kivnost,bijahu jedini dokaz ljubavi koji mi je pružila. Moja Sabina pretresao samu sebi ono malo podnošljivih uspomena koje ostaju za svakim bićem ako sečovjek potrudi da ih potraži. Prisjetio sam se košare voća koju mi jebila poslala za rođendan nakon jedne svađe. Prolazeći na nosiljci uskimulicama u Tiburu pokraj skromne ladanjske kuće koja je nekad pripadalamojoj punici Matidiji, spomenuo sam se s gorčinom u duši nekolikih noćionog davnog ljeta kad sam se uzalud trudio da mi bude lijepo uz onuhladnu i grubu mladu suprugu. Ženina me smrt nije toliko ganula kolikosmrt dobre Arete, ključarice moje Vile, koju je te iste zime pokosilagroznica. Kako je carica podlegla bolesti koju liječnici nisu sasvimpouzdano ustanovili, a koja joj je pod sam kraj zadavala strašne boli uutrobi, optuživali su me da sam je otrovao, a ljudi su olako povjerovalitim bezumnim glasinama. Razumije se samo po sebi da mi takav suvišanzločin nikad ne bi pao na pamet.Možda je smrt moje žene nagnala Servijana da stavi sve na kocku on seinače mogao mirne duše pouzdati u utjecaj koji je ona imala u Rimu njenomje smrću izgubio svoj najugledniji oslonac. Štoviše, bio je već u svojojdevedesetoj godini nije ni on imao više vremena na bacanje. Posljednjihje nekoliko mjeseci nastojao privući u svoju kuću manje skupine časnikapretorijanske garde. Pokatkad bi se usudio iskoristiti praznovjernopoštovanje koje uli270eva duboka starost, pa se među četiri zida svoje kuće ponašao kao car.Odnedavno sam bio pojačao tajnu vojnu policiju, tu odvratnu ustanovu,priznajem, au su događaji potvrdili da je i korisna. Sve sam znao o timnjihovim tajnim vijećanjima, na kojima je stari Urso učio svog unuka kakose kuje urota. Starca nije iznenadilo imenovanje Lucija poodavno je većmoju neizvjesnost u tom pogledu bio protumačio kao vješto prikrivenuodluku, ali je za svoj naum izabrao trenutak kad je sam čin adopcije biou Rimu još prijeporan. Njegov tajnik Krescent, kojem je bila dojadilaslabo nagrađena četrdesetogodišnja vjernost, otkrio mi je njegov naum,dan predviđenog udara, mjesto i imena urotnika. Moji neprijatelji nisu sebaš potrudili da napregnu maštu, jednostavno su naumili kopirati atentatkoji su nekad bili spremali na mene Nigrin i Kvijet trebalo je da meubiju na jednom vjerskom obredu na Kapitolu, a sa mnom i mog adoptiranogsina.Iste sam noći poduzeo stanovite mjere opreza naš je neprijatelj ionakopredugo živio Luciju ću ostaviti nasljedstvo oslobođeno opasnosti. Negdjeoko ponoći, u sivo praskozorje u veljači, jedan tribun, nositelj smrtneosude za Servijana i njegova unuka, pojavio se u kući mog zeta imao jenalog da u predvorju pričeka izvršenje osude. Servijan je pozvao svogaliječnika sve je prošlo kako treba. Prije nego što će umrijeti, poželiomi je da polako u mukama umirem od neizlječive bolesti i da ne uživam kaoon povlasticu kratke agonije. Želja mu je već uslišana.Nisam laka srca zapovjedio ovu dvostruku smrtnu kaznu, ali nisam poslijenimalo žalio, a još se manje kajao. Izravnao sam jedan stari račun, to jebilo sve. Nikad nisam mislio da je starost isprika za ljudsku zlobudapače, rekao bih da je ona prijeotegotna okolnost. Nešto sam se dulje skanjivao kad sam bio donosio osuduAkibi i njegovim sljedbenicima obojica su bili starci, ali sam više držao

do fanatika nego do urotnika. Što se Fuska tiče ma koliko on biobeznačajan, i ma koliko da ga je od mene odbio onaj njegov mrski djed, onje ipak bio i Paulinin unuk. Međutim, krvne su veze vrlo slabe, ma što segovorilo, kad nisu pojačane naklonošću. To se jasno vidi u svakojobitelji kad je u pitanju i najmanje nasljedstvo. Nešto me više sputavalaFuskova mladost tek je bio navršio osamnaestu. Ali državni interesizahtijevali su takav rasplet koji kao da je stari Urso navlas učinioneizbježnim. A i meni je već smrt bila za vratom pa nisam imao kadrazmišljati o smrti te dvojice.U idućih nekoliko dana Marcije Turbo udvostručio je budnost. Servijanoviprijatelji mogli su mi se osvetiti. Ipak, ništa se nije dogodilo, niatentat, ni pobuna, ni rogoborenje. Ja nisam više bio onaj novajlija kojije nastojao predobiti javno mnijenje nakon ubojstva četvorice konzularadevetnaest godina pravednosti išlo mi je u prilog svi su se gnušali mojihneprijatelja svjetina mi je odobravala što sam se oslobodio izdajice.Zalili su Fuska, iako nisu smatrali da je bio nedužan. Znam da mi Senatnije oprostio što sam još jedanput udario na jednoga od njegovih članova,ali je šutio i šutjet će sve do moje smrti. Kao i onomad, stanovitakoličina milosti ubrzo je ublažila stanovitu količinu okrutnosti nisamdirnuo ni u jednog od Servijanovih pristaša. Jedina je iznimka bioznameniti Apolodor, taj zadrti čuvar tajni moga zeta, koji je podijelionjegovu sudbinu. Taj je nadareni čovjek bio omiljen arhitekt mogapredšasnika znalački je rasporedio velike blokove Trajanova stupa. Nas sedvojica nismo trpjeli on je nekoć izvrgnuo ruglu moja nespretna amaterskadjela, moje savjesno rađene mrtve prirode s tikvicama i bundevama, a jasam opet mladenački preuzetno kritizirao njegove radove. Poslije je onnapadao moje nije imao pojma o lijepim vremenima grčke umjetnosti. Taj mije plitki logičar prigovarao da sam hramove napunio golemim kipovima,koji bi, kad bi mogli ustati, porušili svojim glavama svodove svihsvetišta glupa kritika koja više pogađa Fidiju nego mene. Ali bogovi neustaju ne ustaju ni da nas opomene, ni da nas zaštite, ni da nas nagrade,ni da nas kazne. Ni te noći nisu ustali da spase Apolodora.2731U proljeće me Lucijevo zdravlje počelo ozbiljno zabrinjavati. Jednogjutra u Tiburu, poslije kupanja, otišli smo na palestru na kojoj je Celervježbao s drugim mladićima. Jedan je od njih predložio jedno od onihnatjecanja u kojima svak trči oboružan štitom i kopljem. Lucije se, kao iobično, izvlačio, ali je napokon, na naše prijateljsko podrugivanje,pristao. Dok se oboružavao, tužio se kako mu je brončani štit pretežakprema Celerovoj jedroj ljepoti, njegovo se sitno tijelo doimalo krhkim.Iza nekoliko koraka, stao je bez daha i srušio se na zemlju bacajući krv.Ova je nezgoda prošla bez posljedica i on se uskoro oporavio. Ja sam seuznemirio, ali nisam se smio nakon toga opet tako brzo umiriti. Prveznake Lucijeve bolesti otpisao sam glupo i samouvjereno, kao čovjek kojije dugo bio snažan, s urođenom vjerom u neiscrpne zalihe mladosti ipravilno funkcioniranje tijela. Istina je da se i sam Lucije prevario injega je i nas zavarala njegova živahnost. Moje su najbolje godine prošlena putovanjima, u taborima i na istaknutim borbenim položajima osobno samse uvjerio u sve prednosti teškog života i u povoljni utjecaj suhih iledenih krajeva na ljudsko zdravlje. Odlučio sam imenovati Lucija zaguvernera one iste Panonije u kojoj sam ja bio stekao svoja prvazapovjednička is274

kustva. Situacija na toj granici nije bila onako nepovoljna kao nekadLucijeva se zadaća svodila na mirne poslove građanske uprave i bezopasnihvojnih inspekcija. Mislio sam da će se u onoj surovoj zemlji osloboditirimske mlitavosti i da će na taj način bolje upoznati nepregledni svijetkojim se upravlja iz Rima i o kojem Rim ovisi. On se pribojavao onogbarbarskog podneblja nije mu bilo jasno da se i izvan Rima može uživati uživotu. Ipak, pristao je na tu dužnost onako ljubazno kao što jepristajao na sve da mi ugodi.Cijelog sam ljeta pomno čitao sve njegove službene izvještaje i tajneizvještaje Domicija Rogata, koga sam kao svoga pouzdanika poslao s njimda mu bude tajnik i da ga nadzire. Bio sam zadovoljan tim izvješćimaLucije je u Panoniji dokazao da posjeduje ozbiljnost koju sam zahtijevaood njega, a koju bi možda bio izgubio nakon moje smrti. Štoviše, izvrsnose ponio u nizu konjaničkih okršaja na prednjim položajima. U provincijije, kao i svugdje drugdje, umio očarati ljude oko sebe nije mu pri tomesmetala ni pomalo opora strogost bar ne bi bio jedan od onih dobroćudnihvladara kojima vlada neka klika. Međutim, već se na početku jeseniprehladio. Mislilo se da je brzo ozdravio, ali je ponovo počeo kašljativratila mu se i vrućica koje se nikako nije mogao osloboditi. Neko sevrijeme osjećao nešto bolje, ali mu se na proljeće stanje naglopogoršalo. Prestravili su me liječnički izvještaji činilo mi se da javnapošta koju sam ustanovio, s usputnim postajama za izmjenu konja i kola navelikim udaljenostima, služi jedino tome da svakog jutra dobivam samovijesti o bolesniku. Nisam mogao sebi oprostiti što sam prema njemu bionečovječan iz straha da ne budem, ili da ne izgledam, popustljiv.275čim se toliko oporavio da je mogao putovati, pozvao sam ga u Italiju.U pratnji staroga Rufa iz Efeza, specijalista za plućne bolesti, osobnosam otišao u luku Baje da dočekam svoga krhkog Elija Cezara. Podneblje uTiburu, iako bolje nego u Rimu, nije ipak dovoljno blago za načeta pluća.Odlučio sam da kasnu jesen provede u tom malo pogodnijem mjestu. Brod seusidrio usred zaljeva bolesnik je sa svojim liječnikom stigao čamcem doobale. Upalo se lice doimalo još mršavije pod gustom bradom na obrazima,koju je pustio da nalikuje na mene. Ali oči su mu sačuvale tvrdi sjajdragog kamena. Prve su mu riječi bile da se vratio samo zato što sam jazapovjedio da se vrati uprava je u najboljem redu u svemu me je poslušao.Ponašao se kao školarac koji se opravdava i objašnjava kako je proveodan. Smjestio sam ga u Ciceronovu vilu u kojoj je bio proveo ljeto samnom kad mu je bilo osamnaest godina. Bio je toliko tankoćutan da nikadnije spomenuo preda mnom te dane. Prvih se dana činilo da je bolestsavladana povratak je u Italiju bio sam po sebi lijek u to je doba godineu tom kraju bilo sve purpurno i ružičasto. Ali počele su kiše vlažanvjetar puhao je sa sivog mora u onoj staroj kući podignutoj u dobaRepublike nije bilo suvremene udobnosti kao u Vili u Tiburu. Gledao samLucija kako sjetno grije na žeravici svoje duge prste okićene prstenjem.Hermogen se bio nedavno vratio s Orijenta, kamo sam ga bio poslao daobnovi i popuni svoje zalihe ljekarija iskušao je na Luciju djelovanjeblata zasićenog jakim mineralnim solima to je slovilo kao lijek za svebolesti. Ipak nije pomoglo njegovim plućima ništa više nego i mojimžilama.Bolest je iznijela na vidjelo najgore značajke njegove opore i površnenaravi posjetila ga je ženanjihov se sastanak, kao i obično, završio gorkim riječima nije mu više

dolazila. Doveli su mu i sina, lijepog sedmogodišnjaka, nasmijanog ikrezubog ravnodušno ga je gledao. Živo se raspitivao za političke novostiu Rimu nisu ga zanimale kao državnika nego kao kockara. Ali njegova jelakoumnost bila svojevrsna hrabrost budio se nakon dugih popodneva bolovaili tuposti da bi se sav unio u jedan od onih nekadašnjih iskričavihrazgovora. Ono njegovo uznojeno lice znalo se još smješkati, izmoždenotijelo pridizalo se ljupko da dočeka liječnika. Ostat će do kraja princod bjelokosti i zlata.Uvečer nisam mogao spavati pa sam sjedio u bolesnikovoj sobi. Celer, kojinije baš volio Lucija ali je bio isuviše odan meni da ne bi brižno služioone koji su mi prirasli srcu, pristao je bdjeti uza me iz pokrivača jedopiralo hroptanje. Obuzimala me gorčina duboka kao more nije on menenikad volio naši su odnosi ubrzo bili postali odnosi između razmetnogsina i popustljivog oca život mu je protekao bez ikakvih velikih planova,bez ozbiljnih misli, bez snažnih strasti protratio je svoje godine kaošto se raspikuća razbacuje zlatnicima. Oslonio sam se bio na ruševni zidgnjevno sam mislio na silne troškove njegove adopcije, na tri stotinemilijuna sestercija podijeljenih vojnicima. Pratila me u izvjesnom smislumoja žalosna sreća ispunio sam svoju davnašnju želju da dadem Luciju svešto se može dati a da država ništa ne izgubi. Ne prijeti mi opasnost dase osramotim svojim izborom. Duboko u sebi čak sam se pobojao da će se ioporaviti. Ako slučajno pozivi još nekoliko godina, neću moći ostaviticarstvo toj sjeni od čovjeka. čini mi se da je on prozreo ove moje misli,iako me nikad ništa nije pitao pratio je tjeskobnim pogledom svaku mju, inajmanju gestu. Imenovao sam ga po drugi277rput za konzula bio je zabrinut da neće moći obavljati svoje dužnosti odstrepnje da me neće zadovoljiti, pogoršalo mu se zdravstveno stanje. TuMarcellus eris... Ponavljao sam u sebi Vergilijeve stihove posvećeneAugustovu nećaku kojem je također bilo obećano carstvo, ali ga je smrtspriječila na tom putu. Manibus date lilia plenis... Purpureos spargamflores... Ljubitelj cvijeća primit će od mene samo bezvrijedan pogrebnivijenac.Povjerovao je da mu je bolje pa se htio vratiti u Rim. Liječnici, koji sumedu sobom raspravljali još samo o tome koliko će dugo poživjeti,savjetovali su mi da mu učinim po volji prevezao sam ga u nekoliko etapado Vile. Trebalo je da ga predstavim Senatu kao nasljednika carstva naprvoj sjednici odmah nakon Nove godine. Običaj je bio da mi se u tojprigodi zahvali prikladnim govorom mjesecima je već bio zaokupljen timgovorom, pa smo neke teške dijelove zajedno izbrusili. Na tome je radio ionog jutra siječanjskih kalenda kad je iznenada počeo bacati krv i kad gaje spopala vrtoglavica zavalio se na naslon stolice i sklopio oči. Smrtje za to krhko biće nastupila kao nesvjestica. Bilo je to na samu Novugodinu. Da se ne bi prekinule javne proslave i pučko veselje, zabraniosam da se odmah oglasi njegova smrt tek je sutradan službeno objavljena.Pokopan je tiho na svom obiteljskom posjedu. Uoči pogreba Senat mi jeuputio izaslanstvo da mi izrazi sućut i da Luciju ponudi božanskepočasti, na koje je imao pravo kao carev adoptirani sin. Ali ja sam tuponudu odbio sve je skupa ionako već previše stajalo državu. Ograničiosam se na to da se podigne nekoliko posmrtnih kapelica i da mu se na višemjesta gdje je boravio postave kipovi. Siroti Lucije ipak nije bio bog.Ovaj put je svaki trenutak bio dragocjen. Ali imao sam više nego dovoljno

vremena razmišljati uz bolesnikovu postelju imao sam spremne planove.Primijetio sam bio u Senatu stanovitog Antonina, čovjeka pedesetihgodina, iz provincijske obitelji, koji bijaše Plotinin dalji rođak.Dojmio me se svojom skrbi, smjernom i nježnom u isti mah, za svoga punca,nemoćnog starca što je sjedio do njega pročitao sam njegove osobnepodatke pokazalo se da je taj vrijedni čovjek na svakoj dužnosti koju jeobavljao bio besprijekoran službenik. Moj je izbor pao na njega. Što gabolje upoznajem, to se moje povoljno mišljenje o njemu sve više pretvarau duboko poštovanje. Taj jednostavni čovjek posjeduje vrlinu o kojojdosad nisam vodio mnogo računa, čak ni onda kad sam je i sam iskazivao, ato je dobrota. Nije on bez nekih nedostataka mudrih ljudi njegova jeinteligencija pri savjesnom obavljanju svakidašnjih dužnosti usmjerenaviše na sadašnjost nego na budućnost njegovo je poznavanje svijetasvedeno na same njegove vrline putovanja mu bijahu ograničena na nekolikoslužbenih misija, koje je, uostalom, dobro obavio. Ne poznaje dobroumjetnost uvodi novine samo kad ne može drukčije. Provincije, na primjer,neće njemu nikad predstavljati sve one silne mogućnosti razvitka koje suoduvijek imale za mene on će više nastaviti nego proširivati moje djelo,ali će ga dobro nastaviti, država će u njemu imati poštena slugu i dobragospodara.Ali vijek jednog naraštaja činio mi se prekratak kad je riječ o tome dase zajamči sigurnost svijeta bilo mi je stalo do toga da produžim štoviše mogu tu liniju razborite adopcije, da carstvu priredim jednu etapuviše na tom vremenskom putu. Kad god bih se vratio u Rim, nikad ne bihpropustio priliku da obiđem svoje stare prijatelje Vere, Španjolce279kao što sam i ja, jednu od najliberalnijih obitelji iz krugova visokemagistrature. Ja tebe poznajem još od kolijevke, mali moj Anije Vere,koji se sad mojom zaslugom zoveš Marko Aurelije. Jedne od najsvjetlijihgodina moga života, u vrijeme obilježeno podizanjem Panteona, izprijateljstva spram tvoje obitelji, uveo sam te u sveti kolegij Arvalskogbratstva, kojem predsjedava car i koji pobožno bdi nad starim našim,rimskim vjerskim običajima. Držao sam te za ruku dok si te godineprinosio žrtvu na obali Tibera gledao sam, obuzet nježnom razgaljenošću,tvoje lice jedanaestogodišnjaka zaplašenog cicanjem žrtvovane svinje, alitrseći se da što bolje oponašaš dostojanstveno držanje odraslih. Pobrinuosam se za školovanje prepametnog mališana pomogao sam tvom ocu da ti nađenajbolje učitelje. Verus, Verissimus, Najistinitiji igrao sam se tvojimimenom ti si možda jedina osoba koja mi nikad ništa nije slagala. Gledaosam te kako revno čitaš filozofske spise, odijevaš tkanine od grube vune,spavaš na tvrdome, siliš svoje pomalo krhko tijelo na sva stoičkatrapljenja. Bilo je u svemu tomu i pretjerivanja, ali pretjerivanje jevrlina u sedamnaestogodišnjaka. Ponekad se pitam na koji će se grebennasukati ta mudrost, jer uvijek se čovjek na kraju nasuče neće li to bitisupruga, previše voljeni sin, najposlije jedna od onih zakonitih zamki ukoje se hvataju bojažljiva i čista srca, ili će to možda biti naprostostarost, bolest, umor ili razočaranje koje nam govori ako je sveisprazno, onda je i vrlina isprazna? Zamišljam, umjesto tvog prostodušnogmladenačkog lica, umorno, staračke lice. Slutim da se iza tvoje takodobro naučene strogosti krije blagost, možda i slabost naslućujem u tebigenija koji ne mora biti državnički. Ipak će svijet zacijelo zauvijekpostati bolji kad se jednom tajudruži s vrhovnom vlašću. Učinio sam sve što potrebno da te Antonin

adoptira. Pod tim novim imenom koje ćeš nositi jednog dana na popisucareva, ti si već sad moj unuk. Vjerujem da svijetu dajem jedinstvenupriliku da ostvari Platonov san, da njime zavlada filozof čista srca. Tisi nerado primao počasti tvoj te položaj obvezuje da živiš na dvoruuznemiruje te Tibur, ovo mjesto na kojem ću ja do kraja sakupljati sveslasti što ih život pruža. Viđam te kako ozbiljno šetaš stazama ispodisprepletenih ruža, gledam smješkajući se kako te privlače lijepastvorenja od krvi i mesa koja susrećeš u prolazu, kako se nježno dvoumišizmeđu Veronike i Teodore, i kako se ubrzo odričeš i jedne i druge ukorist suzdržanosti, te puke utvare. Nisi mi skrivao svoj sjetni prezirspram tih prolaznih divota, spram onoga mog dvora što će se rasplinutinakon moje smrti. Ne voliš me mnogo, sinovsku ljubav osjećaš više premaAntoninu u meni naslućuješ drukčiju mudrost od one kojoj te uče tvojiučitelji, a u mom odavanju putenim užicima način života protivanstrogosti tvoga načina, iako je paralelan s mojim. Svejedno, ne moraš merazumjeti. Ima raznih vrsta mudrosti, a sve su one potrebne svijetu nijeloše da se smjenjuju.Osam dana nakon Lucijeve smrti zaputio sam se na nosiljci u Senat zamoliosam za dopuštenje da tako uđem u vijećnicu i da održim govor ležeći,oslonjen na hrpu jastučića. Zamaram se kad govorim pa sam zamoliosenatore da se okupe u uskom krugu oko mene da ne bih morao naprezatigrlo. Izrekao sam pohvalu Luciju tih nekoliko rečenica zamijenilo je uprogramu sjednice besjedu koju je toga dana imao održati. Zatim samobjavio svoju odluku, imenovao sam Antonina, a izgovorio sam i tvoje ime.Računao sam na jednoglasno pri280281rhvaćanje tako je i bilo. Izrazio sam svoju posljednju volju koja jeprihvaćena kao i sve ostale. Zatražio sam da Antonin adoptira i Lucijevasina, koji će na taj način postati brat Marka Aurelija vas ćete dvojicazajedno vladati računam na tebe da ćeš kao stariji misliti na njegovodobro. Stalo mi je do toga da država očuva nešto od Lucija.Kad sam se vratio kući, prvi put nakon duljeg vremena došlo mi je da seosmjehnem. Izvanredno sam odigrao svoju igru. Servijanove pristaše,konzervativci neprijateljski raspoloženi prema mom djelu, nisu se jošpredali. Sve one lijepe riječi koje sam izgovorio u prilog tom našemdrevnom i preživjelom senatorskom tijelu nisu u njihovim očima moglenadoknaditi ona dvatri teška udarca koje sam im zadao. Iskoristit će posvoj prilici moju smrt da ponište moje odluke. Ali ni moji smrtnineprijatelji neće se usuditi da odbace svog najčestitijeg predstavnika isina jednog od svojih najuglednijih članova. Obavio sam svoju javnudužnost i mogao sam se vratiti u Tibur, povući se u svoje utočište usvoju bolest, da ispitujem svoje bolove, da se odajem onim malobrojnimužicima koji su mi još ostali, da obnovim prekinuti dijalog s jednomprikazom. Moja je carska baština u sigurnim rukama pobožnog Antonina iozbiljnog Marka Aurelija pa i Lucije će i dalje živjeti u svom sinu. Svesam to prilično dobro sredio.PATIENTIA282LPiše mi ArijanU skladu s primljenim naredbama, završio sam kružnu plovidbu po Crnommoru. Petlju smo zatvorili u Sinopi, čiji će ti stanovnici biti dovijekazahvalni na velikim radovima oko obnove i proširenja luke što su

obavljeni pod tvojim nadzorom prije nekoliko godina... Usput budi rečeno,podigli su ti spomenik koji nije ni osobito vjeran ni osobito lijeppošalji im drugi, od bijelog mramora... Nešto dalje na istoku uzbuđenosam obuhvatio pogledom ono isto Crno more odakle ga je s brijega našKsenofont prvi put ugledao i odakle si ga i ti sam nedavno promatrao...Obišao sam priobalne garnizone njihovi zapovjednici zaslužuju svaku hvaluza uzornu disciplinu, za primjenu najnovijih metoda vježbanja i za dobrukvalitetu inženjerijskih radova... Zapovjedio sam da se na svom tomdivljem i još nedovoljno poznatom dijelu obale iznova izmjeri dubinamora, gdje god treba, i isprave dosadašnje oznake za plovidbu...Plovili smo duž Kolhide. Znajući koliko se ti zanimaš za kazivanjadrevnih pjesnika, raspitivao sam se kod stanovnika za Medejine čarolije iJazonove pothvate. Ali čini se da oni uopće ne znaju za te priče...285rNa sjevernoj obali ovoga negostoljubivog mora pristali smo uz mali otokkoji je ipak velik u legendi Ahilov otok. Kao što znaš, priča se da jeTetida podigla svoga sina na tom otočiću izgubljenom u magli dolazila jesvake večeri sa dna mora i razgovarala na žalu sa svojim djetetom. Natom, danas nenastanjenom otoku samo koze pasu. Tu je i Ahilov hram.Galebovi, morske laste, bumice i svakojake druge morske ptice slijeću nanjega, a lepet njihovih krila natopljenih morskom vlagom neprestanoosvježava predvraće svetišta. Ali taj je Ahilov otok, kao što je i red,ujedno i Patroklov otok i nebrojeni zavjetni darovi kojima su ukrašenizidovi hrama posvećeni su sad Ahilu, a sad njegovu prijatelju, jer dakakoda oni koji vole Ahila isto tako časte i štuju uspomenu na Patrokla. Samse Ahil javlja u snovima moreplovaca koji plove ovim krajem on ih štiti iupozorava na opasnosti mora, kao što to drugdje čine Dioskuri. A uz Ahilase pojavljuje i Patroklova sjena.Pripovijedam ti sve ove stvari jer mislim da ih je vrijedno znati, i jersu ih oni koji su mi ih kazivali sami doživjeli ili su doznali za njih odpouzdanih svjedoka... Ponekad mi se čini da je Ahil najveći čovjek pohrabrosti, duševnoj snazi i znanju, uz tjelesnu okretnost i žarku ljubavspram svoga mladog sudruga. A ništa mi se kod njega ne čini veće od očajazbog kojeg je prezreo život i poželio smrt kad je izgubio voljenogčovjeka.Odlažem na koljena pozamašni izvještaj guvernera Male Armenije,zapovjednika pohodne flote. Arijan je, kao i obično, dobro obavio svojposao. Ali ovog puta je učinio i nešto više darovao mi je nešto što mi jepotrebno da umrem na miru dao mi je sliku mog života kakvu bih volioostaviti za sobom. On zna da se ono što je bitno ne bilježislužbenim životopisima, ne zapisuje na nadgrobnim spomenicima, a zna i daprotjecanje vremena samo još više zamagljuje nesreću. Ovako kako je onvidi, pustolovina mog postojanja zadobiva smisao, uobličuje se kao upjesmi ta jedinstvena nježnost oslobađa se kajanja, nestrpljenja i taštezanesenosti kao dima ili prašine bol se bistri i očaj pročišćava. Arijanmi otkriva dubine neba i junaka i prijatelja i misli da nisam toga odvišenedostojan. Moja tajna odaja usred bazena u Vili nije dovoljno skrovitosklonište vučem tamo ovo svoje ostarjelo tijelo i patim. Dakako da miprošlost ovdjeondje nudi utočišta u kojima bar donekle izmičem sadašnjimsvojim jadima snježnu ravnicu na obali Dunava, perivoje u Nikomediji,Klaudiopol pozlaćen berbom šafrana u cvatu, neku ulicu u Ateni, oazu ukojoj se lopoči lelujaju nad muljem, sirijsku pustinju na mjesečini pri

povratku iz Osdrojeva tabora. Međutim, ta tako draga mjesta često suvezana uz premise koje su dovele do neke zablude, pogreške, poraza zakoji samo ja znam. U teškim trenucima svi moji putovi sretna čovjekakanda vode u Egipat, u jednu odaju u Bajama ili u Palestinu. Što je jošgore, umor mog tijela prenosi se na pamćenje slika stuba što vode naAkropolu postaje gotovo nepodnošljiva čovjeku koji se zadiše kad se penjeuza stube u vrtu srpanjsko sunce na palestri u Lambezi omamljuje me kaoda mu danas izlažem golu glavu. U Tiburu, usred vrelog mjeseca svibnja,slušam na žalu Ahilova otoka dugu žalopojku valova, udišem čisti iprohladni zrak, lagano bazam po zaravanku pred hramom okupanom morskomvlagom, vidim Patrokla... To mjesto koje više nikad neću vidjeti postajemoje tajno boravište, moje posljednje skrovište. Vjerojatno ću ondje bitii u smrtnom času.287Nekad sam davno dao filozofu Eufratu odobrenje da se ubije. Ništa mise nije činilo jednostavnije od toga svaki čovjek ima pravo da odluči odkojeg trenutka nema koristi od njegova života. Nisam tada znao da smrtmože postati predmet slijepog žara i gladi kao i ljubav. Nisam biopredvidio one noći kad sam oko svoga kratkog mača obavio opasač da bih seprisilio da dobro razmislim prije nego što ću se poslužiti njime. Arijanje jedini prozreo tajnu te moje neslavne borbe protiv praznine,jalovosti, umora i gađenja od života što dovodi do želje za smrću. Odtoga čovjek nikad ne ozdravi ta me stara groznica višeput obaralaunaprijed sam strepio od nje kao bolesnik koji predosjeća sljedećinapadaj. Hvatao sam se za bilo što da odgodim trenutak te noćne borbeposla, razgovora što se ludo otezao do zore, milovanja, knjiga. Smatra seda će se car ubiti samo ako ga na to primoraju državni razlozi pa i samje Marko Antonije imao dobro opravdanje izgubljenu bitku. Moj strogiArijan manje bi se divio očaju koji sam ponio sa sobom iz Egipta da ganisam nadvladao. Moj je zakonik branio vojnicima taj dragovoljni odlazakkoji sam dopuštao mudracima nisam smatrao da imam više prava dadezertiram od bilo kojeg legionara. Ali znam kako je to strastvenomilovati vlakna užeta ili oštricu noža. Na kraju sam od same želje zasmrću podigao bedem protiv nje vječita mogućnost samoubojstva pomagala mije da strpljivije podnosim život, baš kao što napitak za uspavljivanjenadohvat ruke umiruje čovjeka koji pati od nesanice. Po nekom prisnomprotuslovlju, ta moja opsjednutost smrću prestala me mučiti kad su sepojavili prvi znaci bolesti i odvratili mi pozornost od smrti. Ponovo samse počeo zanimati za život koji me napuštao u perivojima Sidona žarkosam poželio uživati u svom tijelu još nekoliko godina. Želio samumrijeti, ali ne da se ugušim bolestogadi čovjeku smrt pa želi ozdraviti, što je na neki način želja zaživotom. Ali slabost, patnja, tisuću tjelesnih nedaća uskoro obeshrabrebolesnika pa on više ne želi ponovo se penjati uzbrdo, ne želi te predahekoji su zapravo zamke, tu teturavu snagu, taj prekraćeni žar, to vječitoiščekivanje sljedećeg napadaja. Osluškivao sam sama sebe. Ona potmula bolu prsima možda je samo prolazna neugodnost, posljedica jela pojedenog nabrzinu, ili možda od neprijatelja treba očekivati napad kojem ovaj putneću moći odoljeti? Nikad ne bih stupio u Senat a da ne pomislim kako suse vrata za mnom zatvorila možda zauvijek, kako me čekaju, kao Cezara,pedeset urotnika naoružanih bodežima. Za večerom u Tiburu strepio sam daću biti nepristojan prema gostima ako ih budem morao naglo napustitibojao sam se da ću umrijeti u kupki ili u nečijem mladenačkom naručju.

Dužnosti koje su mi nekad bile lake, ili možda čak i ugodne, postale supravo poniženje otkad su mi bile neugodne čovjeku omrzne srebrna posudakoju svakog jutra daje liječniku da je pregleda. Glavna bolest povlači zasobom čitavu povorku sporednih boljetica sluh mi je oslabio jučer sammorao zamoliti Flegonta da ponovi čitavu jednu rečenicu postidio sam setoga kao kakva zločina. Mjeseci nakon adopcije Antonina bili sugrozomorni boravak u Bajama, povratak u Rim i pregovori koje sam moraovoditi iscrpli su ono malo snage što mi je još ostalo. Ponovo meopsjedala pomisao na smrt, samo što su ovaj put razlozi bili bjelodani pasam ih morao sam sebi priznati ni mi najgori neprijatelj ne bi mi sevaljda podsmjehnuo. Ništa me više nije zadržavalo svi bi shvatili289da se car povukao na ladanje pošto je sredio svoje državničke poslovei poduzeo sve potrebne mjere da olakša sam sebi kraj. Ali brižnost mojihprijatelja tjerala ih je da me neprestano nadziru svaki je bolesnikzatočenik. Ne osjećam više snage potrebne da se kratki mač zarije točno uono mjesto nekad obilježeno crvenom tintom ispod lijeve sise. Time bihovoj svojoj bolesti samo dodao još i odvratnu mješavinu zavoja, krvavihspužvi i kirurga što raspravljaju pri dnu moga kreveta. Morao bih se zasvoje samoubojstvo spremati isto onako promišljeno kao što se atentatorsprema za atentat.Najprije sam se sjetio svoga glavnog lovca Mastora, te lijepe, divljesarmatske životinje koja me godinama prati vjerno kao vučjak, a katkad menoću čuva pred vratima. Iskoristio sam trenutak samoće da ga pozovem iobjasnim mu što očekujem od njega. U prvi mah nije me uopće razumio. Tadamu je sinulo a lice mu se zgrčilo od strave. On vjeruje da sam jabesmrtan, gleda kako ujutro i uvečer liječnici ulaze u moju sobu, slušame kako stenjem dok me punktiraju, ali sve to nije pokolebalo njegovuvjeru u mene. Bijaše to za nj isto kao da je gospodar bogova odlučio daga iskuša pa je sišao s Olimpa da zatraži od njega da mu zada smrtniudarac. Oteo mi je iz ruku svoj kratki mač koji sam mu bio uzeo, pa jepobjegao od mene urlajući na sav glas. Našli su ga u dnu perivoja kakolunja na mjesečini i naklapa nešto na svom barbarskom jeziku. Umirili sutu zaplašenu životinju koliko su mogli, i nitko mi više nije spominjaotaj događaj. Ali sutradan sam opazio da je Celer na radnom stolu nadomakmom krevetu zamijenio metalnu pisaljku zašiljenom trskom.Potražio sam boljeg saveznika. Imao sam neograničeno povjerenje u Jolu,mladog liječnika iz Aleksandrije kojeg je Hermogen ljetos bio izabrao dagazamjenjuje za njegova izbivanja. U razgovoru s njim rado sam iznosiopretpostavke o naravi i porijeklu stvari. Sviđao mi se njegov smioni isanjarski duh i tamna vatra u njegovim duboko usađenim očima. Znao sam daje u palači u Aleksandriji otkrio formulu izvanredno djelotvornih otrovakoju su nekoć bili sastavili Kleopatrini ljekarnici. Ispit kandidata zamedicinsku katedru koju sam bio netom osnovao u Odeonu, poslužio mi jekao izgovor da udaljim Hermogena na nekoliko sati i tako stvorim sebipriliku za tajni razgovor s Jolom. On me umah razumio i požalio, i nijemogao da mi ne da za pravo, ali mu je Hipokratova zakletva branila datibolesniku škodljivu drogu, bez obzira o čemu bila riječ odbio je mojzahtjev kruto se držeći liječničkog kodeksa. Ja sam ostao uporan pri svomzahtjevu i poslužio se svim sredstvima ne bih li izazvao njegovosažaljenje ili ga potkupio. To će biti posljednji čovjek kojeg sam uživotu preklinjao da mi pomogne. Napokon se predao i obećao mi da će

otići po određenu dozu otrova. Uzalud sam ga čekao sve do večeri. Kasnosam u noći doznao da su ga našli mrtvog u njegovu laboratoriju, s bočicomu ruci. To srce čisto od svakog kompromisa našlo je taj izlaz da ostanevjerno svojoj zakletvi a da ipak ne odbije moj zahtjev.Sutradan mi je Antonin došao u posjet taj moj iskreni prijatelj jedva jesusprezao suze. Nepodnošljiva mu je bila pomisao da čovjek kojeg jenavikao voljeti i poštivati kao oca toliko pati da želi umrijeti. činilomu se da nije ispunio svoju dužnost dobra sina. Obećao mi je da će se uzpomoć moje okoline potruditi da me njeguje i olakša mi boli, da mi životdo kraja ostane ugodan i lak, pa da možda i ozdravim. Računao je na meneda ću ga i dalje što dulje voditi 1 Poučavati, osjećao se odgovornim predcijelim carstvom za ostatak mog života. Znam koliko vrijede291ta jadna uvjeravanja, ta naivna obećanja. Pa ipak nalazim u njimaolakšanje i utjehu. Antonin me svojini običnim riječima uvjerio te sam seiznova sabrao prije smrti. Smrt Jole, koji je ostao vjeran svojojliječničkoj dužnosti, bodri me da budem do kraja vjeran propisima svogacarskog ponašanja. Patientia jučer sam vidio Domicija Rogata koji jepostao prokurator državne riznice i dobio zadaću da nadzire kovanje novognovca. Izabrao sam tu riječ da bude moje posljednje geslo. Mislio sam daje moja smrt moja posve osobna odluka, posljednja obrana slobodnačovjeka, ali sam se prevario. Vjera milijuna Mastora ne smije sepokolebati niti se drugi Jole smiju dovesti u napast. Pojmio sam da bi sešačici mojih vjernih prijatelja oko mene samoubojstvo činilo da je izrazravnodušnosti, pa možda i nezahvalnosti. Ne želim njihovu prijateljstvuostaviti tu neugodnu sliku mučenika koji nije kadar podnijeti još jednumuku. Malopomalo, u noći nakon Joline smrti, ukazali su mi se i drugirazlozi život mi je mnogo dao, ili sam bar znao mnogo izvući od njega. Uovom trenutku, kao i u doba moje sreće, iz posve drugih razloga, čini mise da mi nema više što pružiti, ali nisam siguran da nemam od njega višešto naučiti. Slušat ću njegove tajne upute do samog kraja. Cijelog samživota vjerovao u mudrost svoga tijela, nastojao što bolje uživati urazličitim osjećajima koje je taj prijatelj budio u meni, pa moradohokusiti i ove posljednje. Ne odbijam više ovu agoniju namijenjenu samomeni, ovaj potanko razrađeni kraj u mojim žilama što sam ga moždabaštinio od nekog pretka, rođenog iz moje naravi i pripremanog malopomalosvakim mojim postupkom tijekom života. Prošao je čas nestrpljenja natočci na kojoj se sad nalazim, očajavanje bi bilo isto toliko neukusnokoliko i nadanje. Odustao sam od pospješivanja svoje smrti.Mnogo toga valja još učiniti. Moji afrički posjedi, koje sam naslijediood punice Matidije, treba da postanu ogledna poljoprivredna dobra seljaciiz sela Boristen, osnovanog u Trakiji u spomen na dobra konja, imajupravo na pomoć nakon oštre zime. Naprotiv, treba odbiti potporu bogatimpoljodjelcima u dolini Nila, uvijek spremnim iskoristiti carevu dobrotu.Julije Vestin, prefekt naobrazbe, šalje mi izvještaj o otvaranju javnihškola gramatike upravo sam završio reformu Palmirina trgovačkog zakona unjemu je sve predviđeno, namet na prostituciju i trošarina za karavane.Upravo je sazvan kongres liječnika i pravnika da utvrdi krajnje granicetrudnoće i stane na kraj beskonačnim pravničkim začkoljicama. Uveteranskim naseobinama sve su češći slučajevi bigamije trudim se kolikomogu da uvjerim veterane da ne zlorabe nove zakone kojima im je dopuštenoda se žene, te da ne uzimaju više od jedne žene. U Ateni se podižePanteon po uzoru na Rim sastavljam natpis koji će stajati na njegovim

zidovima u njemu nabrajam, kao primjere i obveze u budućnosti, uslugekoje sam učinio grčkim grado.vima i barbarskim narodima usluge Rimurazumiju se same po sebi. Nastavlja se borba protiv sudske okrutnostimorao sam prekoriti guvernera Kilikije kojem je palo na pamet da mučenjempomori kra293dljivce stoke u svojoj provinciji, kao da obična smrt nijedostatna da se čovjek kazni i makne. Država i municipiji zlorabili supresude na prisilni rad kako bi došli do jeftine radne snage zabranio samtu praksu i kad je riječ o robovima i kad je riječ o slobodnjacima, alije važno paziti da se taj odvratni sustav ponovo ne uspostavi pod nekimdrugim imenom. U nekim mjestima na teritoriju bivše Kartage još seprinose žrtve djece treba pronaći način da se Balovim svećenicima zabraniuživanje u podizanju lomača. U Maloj Aziji naši su građanski sudovisramno povrijedili prava nasljednika Seleukida, jer su oduvijek bilineprijateljski raspoloženi prema nekadašnjim vladarima. Ispravio sam tuvjekovnu nepravdu. U Grčkoj još traje suđenje Herodu Atičkom. Flegontovakutija za poruke, s pisaljkama od plovučca i štapićima od crvena voska,ostat će do kraja uza me.Kao i u doba moje sreće, svi vjeruju da sam bog, pa mi i dalje prišivajutu titulu, čak i u trenutku kad prinose nebu žrtve za carevo zdravlje.Već sam ti rekao zašto mislim da ta blagotvorna vjera nije besmislena.Jedna slijepa starica došla je pješice iz Panonije, a krenula je bila nataj mukotrpni put samo da me zamoli da joj prstom dotaknem ugasle zjeniceod mog dodira vratio joj se vid, kao što je ona u svom vjerskom žaru iočekivala to se čudo tumači njenom vjerom u božanskog cara. Dogodila suse i neka druga čuda bolesnici tvrde da su me vidjeli u snovima, kao štoi hodočasnici u Epidauru sanjaju Eskulapa, pa tvrde da su se nakon togaprobudili izliječeni, ili da im je bar bolje. Ja se ne podsmjehujem tojsuprotnosti između svoje iscjeliteljske moći i svoje bolesti ozbiljnoprihvaćam te nove privilegije. Slijepa starica što polako ide pješice skraja barbarske provincijepostala je za me ono što mi je nekad bio onaj rob iz Tarakona simbol svihnaroda imperija kojima sam vladao i služio. Njihovo mi je golemopovjerenje nagrada za dvadeset godina rada što mi ne bijaše mrzak.Flegont mi je nedavno pročitao djelo nekog Židova iz Aleksandrije koji mitakođer pripisuje nadljudske sposobnosti. Primio sam bez poruge taj opissijedog vladara koga su viđali na svim zemaljskim cestama, kako silazi uriznice rudnika, kako budi plodnost zemlje i posvuda uspostavljablagostanje i mir, opis posvećena čovjeka koji je obnovio sveta mjestasvih rasa, poznavatelja magičnih vještina, vidovnjaka što je uznio jednogdječaka u nebo. Taj me ushićeni Židov bolje razumio od mnogih senatora iprokonzula, taj preobraćeni neprijatelj dopunjuje Arijana čudim se kadvidim kako sam s vremenom u nečijim očima postao ono što sam želio biti,i što mi je tako malo trebalo da postignem taj uspjeh. Tom ugledupridodaju svoju veličanstvenost starost i smrt, koje su mi sasvim bliskeljudi mi se pobožno sklanjaju s puta, ne uspoređuju me više kao nekad saspokojnim i blistavim Zeusom, nego s Marsom Gradivusom, bogom dugihratova i stroge discipline, s ozbiljnim Numom nadahnutim bogovima uposljednje vrijeme ovo moje blijedo i izmoreno lice, ukočeni pogled ikrupno tijelo, ukrućeno snagom volje, podsjeća ih na Plutona, boga sjena.Samo je nekolicina mojih prisnih znanaca, dragih i prekaljenihprijatelja, izbjegla toj strašnoj zarazi obožavanja. Mladi odvjetnikFronton, budući sudac koji će jamačno biti jedan od dobrih službenika

tvoje vladavine, došao je k meni da porazgovaramo o govoru koji treba daodržim pred Senatom. Glas mu je podrhtavao a u očima sam mu pročitao onoisto obožavanje izmiješano sa strahom. Nisu više za mene spokojne radostiljudskog prija294295teljstva obožavaju me, previše me štuju da bi me voljeli.Dosuđena mi je sreća slična onoj koju imaju neki vrtlari sve što samželio posaditi u ljudsku maštu pustilo je korijen. činilo se da jeAntinojev kult najluđi moj naum, pretjerivanje u samo mojoj boli. Alinaše je doba željno bogova i najviše voli one najvatrenije i najtužnije,one koji s vinom života miješaju gorki med s one strane groba. U Delfimaje dječak postao Hermes, čuvar praga i gospodar mračnih prelazaka štovode do carstva sjena. Eleuzina, u kojoj je njemu bilo zabranjeno kaodječaku strancu da bude posvećen sa mnom, napravila je od njega mladogBakha Misterija, vladara graničnih područja između ćutila i duše.Arkadija njegovih predaka povezuje ga s Panom i Dijanom, šumskimbožanstvima tiburski seljaci poistovjećuju ga s blagim Aristejem, kraljempčela. U Aziji vjernici nalaze u njemu svoje nježne bogove koje jesenlomi ili ljeto proždire. Na rubu barbarskih zemalja moj pratilac u lovu ina putovanjima zadobio je lik Tračkog Konjanika, onog tajanstvenogputnika što jaše kroz lovišta po mjesečini odnoseći duše u naborima svogogrtača. Sve je to moglo biti tek izdanak službenog kulta, pučko laskanjeili dodvoravanje svećenika željnih novčane potpore. Ali taj mi mladi likizmiče udovoljavajući težnjama priprostih srdaca jednini od onih obrataprirođenih samoj naravi stvari, taj mračni i divni efeb postao je upučkoj pobožnosti oslonac slabih i siromašnih, tješitelj mrtve djece. Likna bitinijskim novčićima, profil petnaestogodišnjeg dječaka lepršavihuvojaka, ushićenog i lakovjernog osmijeha koji nije bio dugo zadržao,vješaju o vrat novorođenčadi kao amajliju i pribijaju ga na male grobovena seoskim grobljima. Nedavno, kad sam pomišljao na svoj kraj, kao peljarkoji se nebrine za sebe ali strepi za putnike i brodski tovar, govorio sam gorkosam sebi da će ta uspomena iščeznuti sa mnom stoga mi se činilo da će onomlado stvorenje, brižljivo balzamirano u dnu mog sjećanja, na taj načinpo drugi put umrijeti. Ta posve opravdana bojazan ipak se donekleublažila, jer sam nadoknadio koliko sam mogao tu preranu smrt. Slika,odraz, slabašan odjek živjet će bar još nekoliko stoljeća. Kad je riječ obesmrtnosti, ne može se mnogo više od toga učiniti.Ponovo sam se vidio s Fidom Akvilom, guvernerom Antinupola, kad je bio naproputovanju do svog novog mjesta u Sarmizegetuzi. Opisao mi je godišnjeobrede što se održavaju na obali Nila u čast mrtvog boga. Tisućehodočasnika dolaze iz sjevernih i južnih krajeva, prinose žrtve u pivu ižitaricama, mole se, a svake treće godine održavaju se na njegov rođendanigre u Antinupolu, kao i u Aleksandriji i Mantineji, i u mojoj dragojAteni. Te trijenalne svečanosti održat će se opet na jesen, ali se višene nadam da ću doživjeti deveti povratak mjeseca atira. Stoga je jošvažnije da se unaprijed odrede sve pojedinosti tih svečanosti. Proročištepokojnog dječaka djeluje u tajnoj komori faraonskog hrama koji sam daoobnoviti. Svećenici prenose svakog dana po nekoliko stotina već spremnihodgovora na sva pitanja koja zadaju ljudska nada ili tjeskoba. Zamjeralisu mi što sam osobno sastavio neke od tih odgovora. Ipak, nisam timekanio iznevjeriti poštovanje prema svom bogu niti samilost prema ženivojnika koja pita hoće li joj se muž živ vratiti iz garnizona u

Palestini, ni prema bolesniku željnom utjehe, ni prema trgovcu čiji sebrodovi ljuljaju na valovima Crvenog mora, ni prema bračnom paru kojiželi sina. U najgorem slučaju, nastavio sam na taj način igre logogrifa,stihovane297šarade koje smo nekad zajedno igrali. Isto su se tako čudili što samovdje, u Vili, oko kanopske kapelice u kojoj se slavi njegov kult naegipatski način, dao podići paviljone za zabavu slične onima iz predgrađaAleksandrije, koje se isto tako zovu, i što sam omogućio svojim gostimada se u njima zabavljaju i uživaju, i što ponekad i sam u njimasudjelujem. On je bio navikao na takve stvari. čovjek se ne može ipakgodinama zatvarati u jednu jedinu misao a da u nju malopomalo ne prodru isve druge životne navike.Učinio sam sve ono što se preporučuje. čekao sam, katkad se i molio.Audivi voces divinas... Glupoj Juliji Balbili činilo se da u zoru čujeMemnonov tajanstveni glas ja sam osluškivao noćne šumove. Od meda iružina ulja pravio sam pomast koja privlači sjene, izlagao sam zdjelicumlijeka, šaku soli, kap krvi, ono što ih je nekoć držalo na životu.Opružio sam se na mramorni pod malog svetišta svjetlo zvijezda prodiraleje kroz pukotine u zidu i ovdjeondje svjetlucalo, uznemirivalo blijedimodbljescima. Sjetio sam se naloga koje su svećenici šaputali na uhopokojniku, putokaza uklesanog na grobu prepoznat će put... I propustit ćega čuvari na pragu... I ići će i obilaziti oko onih koji ga vole milijunei milijune dana... Pokatkad, u dugim razmacima, pričinilo mi se daosjećam nečiju prisutnost, lagan dodir poput treptanja trepavica, mlakpoput doticaja dlana. A uz Ahila pojavljuje se i Patroklova sjena...Nikad neću znati nije li ta toplina, ta blagost izvirala jednostavno izmene sama, kao posljednji napor čovjeka u borbi protiv samoće i noćnestudeni. Ali pitanje koje se također postavlja u nazočnosti naših živihljubavi danas me više ne zanima svejedno mi je dolaze li utvare koje samprizvao iz limba mog sjećanja ili iz limba nekogdrugog svijeta. Moja je duša, ako imam dušu, od iste materije kao isablasti ovo tijelo otečenih ruku i modrih noktiju, ova žalosna, napolraspadnuta masa, mješina puna bolesti, želja i snova, nije mnogo čvršćani gušća od sjene. Ja se razlikujem od mrtvih samo po sposobnosti da segušim još koji trenutak vise njihovo mi se postojanje čini u neku rukupouzdanijim od mojega. Antinoj i Plotina u najmanju su ruku isto takostvarni kao i ja.Premišljanje o smrti ne uči nas umiranju, ne olakšava nam odlazak, alisad više i ne tražim olakšice. Sitno, nadureno i mušičavo lice! Tvojažrtva nije mi obogatila život nego smrt. Njeno približavanje ponovouspostavlja među nama nekakvo tijesno sudioništvo živi ljudi oko mene,vjerne sluge, gdjekad i dosadne, neće nikad znati u kojoj nas mjeri životviše ne zanima. Gadljivo se prisjećam onih crnih simbola u egipatskimgrobnicama suhog skarabeja, ukočene mumije, žabe što vječito ležejajašca. Ako je vjerovati svećenicima, ostavio sam te na onom mjestu gdjese elementi jednog bića razdiru poput pohabana odijela kad ga napnemo, nasumornom raskrižju između onoga što vječno postoji, onoga što je bilo ionoga što će biti. Možda ti ljudi najposlije imaju pravo, možda je smrtod iste neuhvatljive i zbrkane tvari kao i život. Ali sve te teorijebesmrtnosti ne ulijevaju mi povjerenje sustav nagrada i kazni ostavljahladnim suca koji zna kako je teško suditi. S druge strane, kadikad mi sei ono suprotno rješenje čini odviše jednostavnim, pukim ništavilom,

šupljom prazninom u kojoj odjekuje Epikurov smijeh. Promatram svoj krajovom serijom eksperimenata na sebi nastavljam dugo proučavanje započetojoš u Satirovoj bolnici. Zasad su promjene isto onako vanjske kao ipromjene koje izazivaju vrijeme i nevrijeme na spome299rniku, ne dirajući ni u njegovu materiju ni u arhitekturu. Katkad mi sečini da kroz pukotine opažam i dodirujem neuništive temelje, vječnustijenu. Ono sam isto što sam i bio, umrijet ću nepromijenjen. Na prvipogled, snažno dijete iz španjolskih vrtova i nadobudni časnik što sevraća pod šator otresajući s ramena pahuljice snijega, izgledaju mi istoonako uništeni kao što ću i ja biti kad prođem kroz vatru na lomači alijoš su tu, neodvojivi od mene. čovjek koji je jaukao na prsima mrtvaca idalje stenje u nekom zakutku u meni, usprkos manje ili više ljudskom miruu kojem sam već prisutan putnika zatočena u zauvijek nepokretnombolesniku zanima smrt zato što je to još jedan odlazak. Ona snaga kojasam nekad bio još je kanda kadra pokrenuti nekoliko drugih života, podićisvjetove na noge. Kad bi se kojim čudom još nekoliko stoljeća nadovezalona ovo malo dana što mi je još ostalo, učinio bih opet ono isto što samučinio, ponovio bih čak i iste pogreške, obišao bih iste Olimpe i istapakla. Ovakav je zaključak valjan argument u prilog korisnoj smrti, aliistodobno izaziva u meni i dvojbeo posvemašnjoj djelotvornosti smrti.U stanovitim sam životnim razdobljima zapisivao svoje snove i raspravljaoo njihovu značenju sa svećenicima, filozofima i astrolozima. Tasposobnost snivanja, već godinama oslabljena, vratila mi se ovihposljednjih mjeseci koliko traje agonija događaji na javi ne čine mi setoliko stvarni, a ponekad bih rekao da nisu ni toliko važni. Ako nam tajsvijet larvi i duhova, u kojima ima kudikamo više banalnih1 apsurdnih zbivanja nego na zemlji, daje kakavtakav pojam o stanju dušeodvojene od tijela, zacijelo ću svoju vječnost provesti žaleći za divnimvladanjem osjetilima i provjerenim perspektivama ljudskog razuma. Paipak, osjećam i nekakvu slastutonem u te puste predjele snova načas postaiem gospodar stanovitih tajnikoje mi uskoro izmiču, pijem vodu na nekim izvorima. Neki dan sam bio uAmonovoj oazi, one večeri kad smo krenuli u lov na veliku zvijer. Bio samradostan sve se dogodilo isto onako kao i onda kad sam bio u punoj snazinajprije se ranjeni lav srušio, a onda se osovio na noge pohitao sam daga dokrajčim. Ali ovaj put mi se konj propeo i bacio me na zemlju, prekomene se prevalila ona užasna krvava masa, zarila mi pandže u prsa. Prenuosam se u svojoj odaji u Tiburu zapomažući na sav glas. Tu skoro vidio samopet svog oca kojeg se inače vrlo rijetko sjetim. Ležao je u svojojbolesničkoj postelji, u jednoj sobi naše kuće u Italiki, koju samnapustio odmah nakon njegove smrti. Na stolu mu je stajala bočica punanapitka za umirenje, preklinjao sam ga da mi je dade. Probudio sam seprije nego što mi je stigao odgovoriti. čudim se što se većina ljuditoliko boji duhova, a tako olako pristaju razgovarati s mrtvima usnovima.I znamenja su sve češća sad mi se čini da je sve neka poruka ili znak.Maloprije mi je ispao iz prstena i napukao skupocjen dragulj, na kojem jejedan grčki majstor bio urezao moj profil. Auguri ozbiljno vrte glavom, aja žalim za tim savršenim remekdjelom. Događa mi se da o sebi govorim uprošlom vremenu. Kad se u Senatu raspravljalo o nekim događajima što suse zbili nakon Lucijeve smrti, uhvatio sam nekoliko puta sama sebe kako

govorim o tim okolnostima kao da su se odigrale nakon moje smrti. Prijenekoliko mjeseci, baš na moj rođendan, dok su me u nosiljci nosili uzastube na Kapitol, našao sam se licem u lice sa čovjekom u žalosti koji jeplakao. Primijetio sam kako je moj stari Habrija problijedio. U to samvrijeme još301izlazio, osobno sam obavljao svoje dužnosti pontifika Arvalskogbratstva, vršeći sve one drevne obrede rimske religije koju na krajukrajeva više volim od većine stranih kultova. Stajao sam pred žrtvenikomspremajući se da upalim vatru i prineseni bogovima žrtvu za Antonina.Iznenada mi skut toge kojim sam bio pokrio čelo sklizne i pade na rametako da ostadoh gologlav, te sam iz položaja prinositelja žrtve dospio upoložaj žrtve. Doista je na mene došao red.Moja strpljivost donosi plodove manje patim život mi je opet gotovolijep. Ne prepirem se više s liječnicima satrli su me njihovi glupilijekovi, ali sami smo krivi za njihovu preuzetnost i licemjernocjepidlačenje ne bi nam oni toliko lagali kad se mi ne bismo tolikobojali patnje. Nedostaje mi snage za nekadašnje napadaje bijesa znam izpouzdana izvora da je Platorije Nepot, kojeg sam nekad mnogo volio,zloupotrijebio moje povjerenje nisam ga pokušavao natjerati na priznanjeniti sam ga kaznio. Ne zabrinjava me više budućnost svijeta ne nastojimviše izračunati, obuzet tjeskobom, koliko će još potrajati rimski mirprepuštam tu brigu bogovima. Nije to zato što sam stekao više povjerenjau njihovu pravdu, koja nije naša pravda, niti više vjere u ljudskumudrost, dapače. Život je okrutan, to dobro znamo. Ali upravo zato što neočekujem mnogo od ljudske sudbine, sretna razdoblja, djelomičan napredaki čovjekovi napori da uvijek počinje iznova i nastavlja, čine mi sepravim čudom što nadoknađuje gotovo nepreglednu masu zala i neuspjeha,nebrige i zabluda. Nastupit će katastrofe i propasti, nered ćeprevladati, ali od vremena do vremena bit će i reda. Opet će zavladatimir između dva rata, a riječi sloboda, čovječnost, pravda ponovo ćeovdjeondje zadobiti smisao koji smo im nastojali pridati. Neće sve našeknjigeoropasti, netko će popraviti naše razbijene kipove, iz naših frontona ikupola poniknut će drugi frontoni i kupole, neki će ljudi misliti, raditii osjećati kao i mi usuđujem se računati na te nastavljače što će sepojavljivati u nepravilnim razmacima tijekom stoljeća na tu isprekidanubesmrtnost. Ako barbari ikad zavladaju svijetom, bit će prisiljeniprihvatiti neke od naših metoda i na kraju će biti slični nama. Habrijase boji da će se jednog dana vrhovni pastir Mitre ili Kristov biskupnaseliti u Rimu i zamijeniti pontifeksa maksimusa. Ako i dođe, na žalost,taj dan, moj nasljednik na vatikanskoj obali neće više biti poglavarkruga posvećenika ili skupine sektaša, nego će i on postati jedna oduniverzalnih figura vlasti. Naslijedit će naše palače i arhive, irazlikovat će se manje od nas nego što bi se reklo. Mirno prihvaćam tenevolje vječnog Rima.Lijekovi više ne djeluju, noge mi sve više otječu, drijemam više sjedećinego ležeći. Jedna će od prednosti smrti biti i to što ću se opet moćiispružiti na postelji. Sad je na meni red da tješim Antonina. Podsjećamga da mi se smrt već odavno čini najelegantnijim rješenjem mog problemamoje se želje, kao i uvijek, napokon ispunjavaju, samo na neštopolaganiji i posredniji način nego što sam mislio. Drago mi je što mi jebolest do kraja ostavila netaknut razum, radujem se što ne moram proći

kroz sve kušnje duboke starosti, što mi nije suđeno upoznati onootvrdnjavanje, ono ukrućivanje, ono osušivanje, ono užasno pomanjkanježelja. Ako se ne varam u računu, majka mi je umrla otprilike u ovim mojimsadašnjim godinama, a živim već upola dulje od svog oca koji je preminuosa četrdeset godina. Sve je spremno orao koji će odnijeti bogovima carevudušu drži se u pripravnosti za pogrebnu svečanost. Moj mauzolej na čijemvrhu sad sade čemprese koji će tvoriti tamnu303piramidu uperenu put neba, bit će dovršen baš na vrijeme da se u njegaprenese još vrući pepeo. Zamolio sam Antonina da poslije prenese onamo iSabinupropustio sam bio da joj nakon smrti iskažem božanske počasti kojejoj, na kraju krajeva, pripadaju, pa neće biti zgoreg da se taj propustispravi. A volio bih i da ostaci Elija Cezara počivaju uza me.Prevezli su me u Baje. Po ovoj srpanjskoj jari putovanje je bilomukotrpno, ali ovdje na moru lakše dišem. Valovi šume na obali kaošuštava svila i šaputavo milovanje još uživam u dugim rumenim večerima.Ove pločice na kojima pišem držim još samo da bih nečim zabavio ruke kojese gibaju i protiv moje volje. Poslao sam po Antonina glasnik je odjuriouzagrepce u Rim. Topot Boristenovih kopita, galop Tračkog Konjanika...Oko kreveta mi se tiska mala skupina mojih najbližih. Zao mi je Habrijesuze ne pristaju staračkim borama. Celerovo je lijepo lice mirno kao iuvijek trsi se da me njeguje ne odajući ništa čime bi mogao pridonijetibolesnikovoj uznemirenosti i umoru. Ali Diotim jeca zarivši glavu ujastučiće. Pobrinuo sam se za njegovu budućnost on ne voli Italijuostvarit će svoj san da se vrati u Gadaru i otvori ondje s prijateljembesjedničku školu on neće mojom smrću ništa izgubiti. Pa ipak, sitna muramena grčevito drhte pod naborima tunike osjećam pod prstima taj njegovnježni plač. Hadrijan će ostati na kraju ljudski voljen.Mala moja dušo, nježna i nestalna dušo, družice moga tijela što ti bijašedomaćin, ti ćeš sići u ona blijeda mjesta, tvrda i gola, gdje ćeš semorati odreći nekadašnjih svojih igara. Gledajmo još časak zajedno dobropoznate obale, predmete koje više jamačno nećemo vidjeti... Pokušajmo usmrt stupiti otvorenih očiju....BOŽANSKOM HADRIJANU AUOUSTUSINU TRAJANAOSVAJAčA PARTIJEUNUKU NERVINUPONTIFEKSU MAKSIMUSUPO XXII. PUT NOSITELJUTRIBUNSKE VLASTITROSTRUKOM KONZULU DVOSTRUKOMTRIJUMFATORUOCU DOMOVINEI NJEGOVOJ BOŽANSKOJ SUPRUZISABINI NJIHOV SIN ANTONINLUCIJU ELIJU CEZARUSINU BOŽANSKOG HADRIJANADVOSTRUKOM KONZULU RADNA BILJEŽNICA IJADRIJANOVIH MEMOARAPosvećeno G. FOva je knjiga zamišljena a potom i napisana, u cjelini ili djelomice, urazličitim oblicima, između 1924. i 1929, od moje dvadesete do dvadeset ipete godine. Sve sam te rukopise uništila, kao što su i zaslužili.U jednom svesku Flaubertove korespondencije, koji sam često prečitavala i

u njemu potcrtavala mnoge rečenice oko 1927. godine, našla sam i ovenezaboravne riječi Kako nije više bilo bogova a Krista još nije bilo,postoji u povijesti jedan jedinstveni trenutak, između Cicerona i MarkaAurelija, kad je čovjek ostao sam. Dobar dio mog života proći će unastojanju da odredim, a onda i portretiram, tog čovjeka samog a ipakvezanog za sve.Iznova sam počela raditi oko toga 1934. godine napisala sam petnaestakstranica za koje sam vjerovala da su konačne ponovo sam nekoliko putaotpočinjala i napuštala taj posao između 1934. i 1937. godine.Dugo sam zamišljala to djelo u obliku niza dijaloga u kojima će seoglasiti svi glasovi toga doba. Ipak, što god radila, pojedinosti supotiskivale cjelinu dijelovi su ugrožavali ravnotežu svega Hadrijanov seglas gubio u svoj toj vici. Nisam uspijevala ustrojiti taj svijet kako gaje vidio i čuo jedan čovjek.309Jedina rečenica koja je ostala od verzije iz 1934. godine glasi Pomalonazirem profil svoje smrti. Kao što slikar koji je izabrao krajolik štoće ga naslikati neprestance premješta svoj štafelaj sad na lijevu, sad nadesnu stranu, i ja sam napokon našla pravo gledište za svoju knjigu.Uzeti jedan život koji je Povijesti poznat, zabilježen i utvrđen ukolikoto život ikad može biti, tako da se jednim pogledom obuhvate svi njegoviobrisi štoviše, izabrati trenutak kad je čovjek koji je proživio tajživot kadar da ga odvagne i ispita, pa i načas procijeni. Učiniti sve totako kao da se on pred svojim životom nalazi u istom položaju kao i mi.Jutra u Villi Adriani nebrojene večeri provedene u kavanicama okoOlimpejona neprestano kretanje amotamo po grčkim morima ceste u MalojAziji. Da bih mogla iskoristiti te svoje uspomene, morale su mi postatiisto tako daleke kao i drugo stoljeće.Eksperimenti vremenom osamnaest dana, osamnaest mjeseci, osamnaestgodina, osamnaest stoljeća. Nepomično preživljavanje kipova koji, kaoMondragonov Antinoj u Louvresu, još žive u nutrini tog mrtvog vremena.Isti taj problem razmatran u perspektivi ljudskih generacija dva tucetapari izmoždenih ruku, oko dvadeset pet staraca dostajali bi da seuspostavi neprekidan kontakt između Hadrijana i nas.Godine 1937. za jednog od svojih prvih boravaka u Sjedinjenim Državama,čitala sam radi ovog djela neke knjige u knjižnici Sveučilišta u Yaleuopisala sam posjet liječniku i napisala odlomak o odustajanju odtjelesnihvježbi. Ti su fragmenti ostali, ponešto prerađeni, i u sadašnjoj verziji.Bilo kako mu drago, bila sam još premlada. Ima knjiga kojih se čovjek nesmije prihvatiti da ih piše prije svoje četrdesete godine. Prije togaizvrgava se opasnosti da previdi velike prirodne granice što dijele, odčovjeka do čovjeka, od stoljeća do stoljeća, beskrajnu raznolikost osoba,ili da, naprotiv, prida preveliko značenje običnim administrativnimbarijerama, carinarnicama ili vojnim stražama. Meni su sve te godine bilepotrebne da naučim točno izračunati razmak između cara i sebe.Prestajem raditi na ovoj knjizi izuzev nekoliko dana u Parizu između1937. i 1939. godine.Slučajno sam naišla na sjećanje Lawrencea od Arabije koje me podsjetiloda je on išao Hadrijanovim tragovima u Maloj Aziji, samo što kodHadrijana nije u pozadini bila pustinja nego brežuljci u Ateni. Što samviše o tome razmišljala, to me više obuzimala želja da zbog pustolovinečovjeka koji odbacuje život a nadasve odbacuje sebe preko Hadrijana

izrazim stanovište čovjeka koji ne odbacuje život, ili ga na jednommjestu odbacuje da bi ga na drugom prihvatio. Uostalom, razumije se samopo sebi da su asketizam jednoga i hedonizam drugoga u mnogo čemuzamjenjivi.U listopadu 1939. ostavila sam u Europi rukopis s većim brojem svojihbilježaka ipak sam ponijela sa sobom u Sjedinjene Države nekolikosažetaka koje sam nekoć bila sastavila u Yaleu, kartu Rimskog Carstva utrenutkuirajanove smrti koju sam godinama nosala sa sobom, i Antinojev profil izArheološkog muzeja u Firenci kupljen u samom muzeju 1926. godine, profilna kojem je Antinoj mlad, ozbiljan i mio.311rIzmeđu 193. i 1948. nisam ni pipnula to svoje zapo četo djelo. Mislilasam katkad na njega, ali obeshrabreno gotovo ravnodušno, kao na neštonemoguće. I pomalo se sramila što sam uopće tako nešto pokušala.Očajavanje pisca koji ne piše.U fiajtežim časovima obeshrabrenosti i malodušnosti sam u divni muzej uHartfordu Connecticut gledati Canalettovu vedutu Rima, smeđi i zlaćaniPanteon kako Se ocrtava na modrom nebu u lijepo ljetno predvečerje.Svagda sam se odande vraćala razvedrena i utješena.Ofco 1941. godine slučajno sam otkrila kod jednog bojama u New Vorkučetiri Piranesijeve gravire, koje smo G... i ja kupile. Na jednoj odnjih, pogledu na Hadrijanovu vilu koji do tada nisam poznavala, prikazanaje kanopska kapelica iz koje su u 17. stoljeću odneseni Antinoj izrađen uegipatskom stilu i bazaltni kipovi svećenica koji se danas mogu vidjeti uVatikanu. U prvom je planu okrugla građevina raspuknuta kao lubanja, skoje visi šiblje poput pramenova kose. Piranesijev upravo medijski genijnaslutio je ovdje nešto kao halucinaciju, dugotrajna sjećanja na obrede,tragičnu arhitekturu jednog unutarnjeg svijeta. Više sam godina gotovosvakog dana gledala tu sliku ne misleći uopće na svoj nekadašnji naum, zakoji sam mislila da sam ga napustila, takvi su čudnovati obrati onoga štose zove zaborav.Kad sam u proljeće 1947. godine sređivala svoje spiSpalila sarn blijeskeiz Yalea mislila sam da su mi nepotreterae.Ipak, Hadrijana spominjem u eseju o grčkim mitovima koji sam napisala1943. godine, a objavio ga je Caillois u Les Lettres frangaises u BuenosAiresu. Godine 1945. slika utopljenog Antinoj a, nošena na neki načinstrujom zaborava, izbija na površinu u još neobjavljenom eseju Kantikslobodne duše napisanom uoči teške bolesti.Valja imati na umu da je sve ono što ja ovdje pripovijedam iskrivljenozbog onoga što ne pripovijedam ove bilješke popunjavaju samo jednuprazninu. U njima nema riječi o onome što sam radila u tim teškimgodinama, ni o mojim mislima, ni o djelima, ni o tjeskobama, ni oradostima, ni o silnim reperkusijama vanjskih zbivanja, ni o vječitomiskušavanju same sebe na kamenu kušnje samih činjenica. Isto tako šutkeprelazim preko doživljaja u bolesti i onih drugih, skrovitijih, koje oniza sobom povlače, i vječite prisutnosti ljubavi ili traganja za njom.Nije važno, možda je bio potreban taj prekid, taj prijelom, taj mrak uduši koji su mnogi od nas doživjeli u to doba, svatko na svoj način, vrločesto tragičnije i konačnije nego ja, da me prisili da pokušam premostitine samo udaljenost koja me dijeli od Hadrijana, nego nadasve udaljenostkoja me dijeli od same sebe.

Kako je korisno sve što čovjek radi za sebe kad ne misli na svoju korist.Za svih tih godina u tuđini i dalje sam čitala antičke pisce svescicrvenih ili zelenih korica u izdanju LoebaHeinemanna postali su mi drugadomovina. Jedan je od najboljih načina da se rekonstruiraju misli jednogčovjeka da se obnovi njegova knjižnica. Godinama sam nesvjesno takoradila na popunjavanju polica u Tiburu. Preostalo mi je još samozamisliti natečene ruke bolesnika na napol odmotanim rukopisima.313Rekonstruirati iznutra sve ono što su arheolozi u 19 stoljeću učiniliizvana.U prosincu 1948. primila sam iz Švicarske, gdje sam je za vrijeme ratapohranila, škrinju punu obiteljskih spisa i pisama starih i po desetgodina. Sjela sam uz vatru da obavim tu svojevrsnu groznu posmrtnuinventuru. Otvarala sam svežnjeve pisama, prečitavala sam, prije nego štoću je spaliti, tu pozamašnu korespondenciju s ljudima koje sam zaboravilai koji su mene zaboravili, jedni su još bili živi a drugi mrtvi. Neki suod tih listića potjecali od generacije prije moje čak mi ni imena tihljudi nisu ništa govorila. Mehanički sam bacala u vatru tu razmjenumrtvih misli s iščezlim Marijama, Francoisama i Faulovima. Razmotala samčetiripet listova pisanih na pisaćem stroju papir je bio već požutio.Pročitala sam početak Dragi moj Marko... Marko... O kojem je toprijatelju, o kojem ljubavniku, o kojem daljnjem rođaku riječ? Nisam seuopće sjećala tog imena. Tek sam nakon nekoliko trenutaka shvatila da imeMarko tu stoji umjesto imena Marko Aurelije, i da u rukama držim odlomakizgubljenog rukopisa. Od tog trenutka najvažnije mi je bilo da poštopotoponovo napišem tu knjigu.Te sam noći ponovo otvorila i dvije knjige koje su mi također bilevraćene, ostaci rasute knjižnice. Bijahu to Dion Kasije u lijepom izdanjuHenrija Estiennea, i jedan svezak običnog izdanja djela Historia Augusta,dva glavna izvora za upoznavanje Hadrijanova života koje sam bila kupilakad sam nakanila pisati ovu knjigu. Sve ono što smo svijet i ja umeđuvremenu preživjeli obogatilo je te ljetopise davno minulog doba ibacilo drugo svjetlo i druge sjene na taj carski život. Nekoć samponajviše mislila na čovjeka od pera, putnika, pjesnika, ljubavnika ništaod toga nije izblijedjelo, ali sam prvi put vidjela kako se izvanrednojasno ocrtava, među svim tim likovima, najslužbeniji i ujednonajskrovitiji lik samog ca314ra Život u svijetu koji se ruši naučio me da spoznam važnost vladara.Uživala sam izrađujući i prepravljajući portret toga gotovo mudrogčovjeka.Samo me još jedna povijesna figura gotovo isto tako snažno privlačilaOmar Hajjam, pjesnik i astronom. Ali život je Hajjamov život promatrača,i to čista promatrača svijet akcije bio mu je odviše dalek. Uostalom, nepoznajem Perziju i ne znam perzijski.Isto tako, nije mi ženska osoba mogla biti glavna junakinja, nisam mogla,primjerice, uzeti Plotinu da mi bude, umjesto Hadrijana, glavni stožer ukazivanju. Život je žena odviše ograničen, ili odviše skrovit. čim jednažena počne pripovijedati, odmah joj prigovaraju da više nije žensko.Ionako je već prilično teško izreći po neku istinu i na muška usta.Otišla sam u Taos, u Novi Meksiko. Ponijela sam sa sobom bijele listovepapira da na njima počnem iznova pisati ovu knjigu, poput plivača kojiskače u vodu ne znajući hoće li doplivati do druge obale. Do kasno u noćradila sam na njoj između New Yorka i Chicaga, zatvorena u svom odjeljku

spavaćih kola kao u hipogeju. Zatim sam cijeli sutrašnji dan radila urestoranu jednog kolodvora u Chicagu čekajući vlak koji je zapeo negdje usnježnoj vijavici. Nakon toga iznova, sve do zore, sama u kolimavidikovcuekspresnog vlaka do Santa Fea, okružena tamnim gorskim kosama Kolorada ivječnim šarama zvijezda. Tako sam u jednom dahu ispisala pasuse o hrani,ljubavi, snu i poznavanju ljudi. Ne sjećam se ni jednog dana provedenog sviše žara ni lucidnijih noći.315rPrelazim što brže mogu preko tri godine istraživanja koje zanima samostručnjake, i preko razvitka metode srodne ludilu što bi zanimalo samobezumnike. Pa ipak riječ ludilo previše miriše na romantiku recimo radijeda je riječ o stalnoj uronjenosti, pronicavoj koliko je god to moguće, uono što je nekoć bilo.Jednom nogom u znanstvenosti, a drugom u magiji ili, točnije rečeno i bezmetafora, u onoj suosjećajnoj magiji koja nam omogućuje da se u mislimaunesemo u nečiju nutrinu.Portret nečijeg glasa. Odlučila sam ove Hadrijanove memoare napisati uprvom licu zato da bih se najviše što mogu oslobodila svakog posrednika,pa i same sebe. Hadrijan je mogao sam o svom životu govoriti snažnije iistančanije nego ja.Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Uvijek se čudim kako moji suvremenici,koji vjeruju da su osvojili i preobrazili svemir, ne znaju da možemo posvojoj volji smanjiti razmak između stoljeća.Sve nam i svi izmiču, pa i mi sami. Ja slabije poznajem život svog ocanego Hadrijanov. Kad bih morala napisati svoj životopis, rekonstruiralabih ga izvana, mukotrpno, kao i svaki drugi život morala bih posegnuti zapismima i za tuđim uspomenama da bih fiksirala ta nepouzdana sjećanja.Uvijek su to samo porušeni zidovi, puke sjene. Što se tiče Hadrijanovaživota, nastojala sam da se praznine u njegovim zapisima poklapaju s onimšto bi i on sam bio zaboravio.To ne znači, kao što se često prenaglašava, da je povijesna istina uvijeki u svemu nedokučiva. Ta je istina kao i sve druge čovjek se vara viseili manje.Svi oni koji povijesni roman svrstavaju u posebnu kategoriju smeću s umada je romanopisac uvijek samo tumač koji, s pomoću metoda svoga doba,tumači određeni broj minulih događaja, svjesnih ili nesvjesnih uspomena,vlastitih ili tuđih, satkanih od istog materijala kao i Povijest.Proustovo je djelo, baš kao i Rat i mir, rekonstrukcija jedne izgubljeneprošlosti. Istini za volju, povijesni roman od 1830. godine naginjemelodrami i pustolovnoromantičnoj priči, ali ništa više nego i Balzacovadivna Vojvotkinja od Langeaisa ili njegova začudna Zlatooka djevojka.Flaubert pomno rekonstruira Hamilkarovu palaču s pomoću stotina sitnihpojedinosti, baš kao što radi i kad piše o Vonvilleu. U naše doba,povijesni roman ili bar ono što nazivamo povijesnim romanom, da nam budelakše mora biti uronjeno u ponovo pronađeno vrijeme i ukorijenjeno ujednom unutarnjem svijetu.Pravila igre sve saznati, sve pročitati, o svemu se obavijestiti iistodobno primijeniti u svoje svrhe Duhovne vježbe Ignacija Lovole, ilimetodu hinduskog asketa koji se godinama svim silama trsi da što boljevidi sliku koju predočuje sebi pod sklopljenim vjeđama. Pratiti prekotisuća i tisuća bilježaka na karticama vrijeme kad se nešto zbilonastojati licima koja poznajemo samo u kamenu vratiti njihovu

pokretljivost i živu gipkost. Kad se dva zapisa, dvije tvrdnje, dvijeideje pobijaju, treba ih radije izmiriti među sobom nego poništiti,vidjeti u njima dvije razne fasete, dvaju uzastopnih stanja istečinjenice, uvjerljivu realnost zato što je kompleksna, ljudsku zato štoje višestruka. Nastojati iščitavati zapis iz 2. stoljeća očima, dušom iosjetilima 2. stoljeća, uroniti ga u lužinu koju tvore činjenice iz onogdoba ukloniti, ako je ikako moguće, sve one ideje, sve one osjećaje štosu se nagomilali u nizu slojeva između tih osoba i nas. Ipak, poslužitise, ali oprezno, i to samo u pripremnoj fazi proučavanja,317rmogućnostima uspoređivanja ili provjeravanja, novih perspektiva što sumalopomalo nastajale tijekom stoljeća ili događaja koji nas razdvajaju odtog zapisa, te činjenice tog čovjeka koristiti se njima u neku ruku kaoorijentirima pri povratku do jedne određene vremenske točke Pripaziti davlastita sjena ne padne na sliku, ne dopustiti da dah zamagli zrcalo,uzeti samo ono što je u nama najtrajnije i najhitnije u osjećajimaizazvanim osjetilima ili u duhovnim operacijama, kao dodirnu točku s timljudima koji su kao i mi grickali masline, pijuckali vino i imali prsteljepljive od meda, bočili se s britkim vjetrom i kišom koja zasljepljuje,ljeti tražili hlad pod platanom, uživali i razmišljali, starjeli iumirali.Nekoliko sam puta zamolila liječnike da na temelju oskudnih podataka izkronike postave dijagnozu Hadrijanove bolesti. Uostalom, ti se podaci ubiti ne razlikuju mnogo od kliničkih opisa Balzacove smrti.Da bi se bolje razumjela Hadrijanova bolest, valjalo se poslužiti prvimsimptomima bolesti srca.Što je Hekuba njemu? pita se Hamlet kad putujući glumac oplakuje prednjim Hekubu. I eto, Hamlet je prisiljen priznati da je taj glumac kojironi prave suze uspio uspostaviti s pokojnicom, koja je umrla prijetisuću godina, dublji odnos nego što ga on ima sa svojim ocem pokopanimdan prije toga, ali čiju nepravdu ne osjeća toliko da bi ga mogao bezrazmišljanja osvetiti.Ljudska supstancija i struktura ne mijenjaju se mnogo. Ništa nijestalnije od zaobljenosti gležnja, mjesta tetive na peti ili oblika nožnogpalca. Ali ima razdoblja kad cipele manje deformiraju nogu nego u nekodrugo doba. U stoljeću o kojem je riječ još smo uvijek vrlo blizunesputanoj slobodi golog stopala.Pripisujući Hadrijanu stanovit uvid u budućnost, držala sam se granicavjerodostojnosti pazeći da ta predviđanja ostanu ipak neodređena.Nepristran analitičar ljudskih poslova obično se ne vara mnogo u pogledudaljnjeg toka zbivanja ipak, ozbiljno griješi kad nastoji predvidjetitočan način na koji će se događaj odigrati, njegove pojedinosti i obrate.Napoleon je na Svetoj Heleni prorekao da će Europa sto godina nakonnjegove smrti biti revolucionarna ili kozačka vrlo je točno postavio dvaelementa problema, ali ih nije mogao zamisliti jedan uz drugi. Međutim, ucjelini, samo iz oholosti, grubog neznanja ili kukavičluka, ne želimovidjeti u sadašnjosti obrise epoha što će tek doći. Slobodoumni mudraciantičkog svijeta prosuđivali su kao i mi na temelju fizike iliuniverzalne fiziologije predviđali su kraj čovjeka i smrt Zemlje. Plutarhi Marko Aurelije dobro su znali da bogovi i civilizacije prolaze iizumiru. Nismo mi prvi koji gledamo u oči neumitnoj sudbini.Ta vidovitost koju sam pripisala Hadrijanu bijaše, uostalom, samo način

da istaknem gotovo faustovsku crtu njegove ličnosti, koja se, primjerice,očituje u Sibilinskim pjesmama, u spisima Elija Aristida ili u Frontonovuportretu ostarjelog Hadrijana. Opravdano ili ne, suvremenici su tomčovjeku na samrti pripisivali nadljudske vrline.Da taj čovjek nije očuvao mir u svijetu i obnovio gospodarstvo imperija,ne bi me toliko zanimale njegove osobne zgode i nezgode.Nikad ne možemo posvetiti previše vremena neobično zanimljivom radu nausporedbi tekstova. Pjesma o lovačkom trofeju u Tespisu, koju je Hadrijanposvetio Amoru 1 Veneri Uranskoj na brežuljcima Helikona, kraj Narcisovaizvora, potječe iz jeseni 124. godine car je u todoba bio prošao kroz Mantineju gdje je, kako nas izvješćuje Pausanija,dao obnoviti Epaminondinu grobnicu i na nju uklesati pjesmu. Taj jenatpis iz Mantineje danas izgubljen, ali Hadrijanova gesta dobiva svojpravi smisao tek kad se dovede u vezu s jednim pasusom iz Plutarha, kojinam govori kako je Epaminonda na tom mjestu pokopan između dvojice mladihprijatelja što su pali zajedno s njim. Ako pretpostavimo da su se Antinoji car prvi put sreli kad je Hadrijan boravio u Maloj Aziji 123. i 124.godine, što je svakako najvjerojatnije i najbolje potkrijepljenopronađenom ikonografijom, te su dvije pjesme dio onoga što bi se moglonazvati Antinojevim ciklusom, jer su obadvije nadahnute onom istom Grčkomherojskih ljubavnika koju će poslije, nakon smrti miljenikove, Arijanevocirati uspoređujući mladića s Patroklom.Ima nekoliko osoba čije bih portrete bila rado razvila Plotina, Sabina,Arijan i Svetonije. Ali njih je Hadrijan mogao vidjeti sa svogastajališta samo djelomice. Pa i sam se Antinoj vidi tek posredno, prekocarevih uspomena, što će reći ocrtan strastveno i potanko, s gdjekojompogreškom.Sve što bi se moglo reći o Antinojevoj naravi sadržano je u najmanjem odnjegovih portreta. Eager and impassionated tendemess, sullen effeminacvGorljiva nježnost bez strasti, mrzovoljna ženstvenost Shellv, s divnompjesničkom prostodušnošću, izriče u šest riječi ono bitno, dok se većinalikovnih kritičara i povjesničara 19. stoljeća gubila u beskrajnimdeklamacijama o vrlinama ili idealizirala Antinoj a, licemjerno imaglovito.Portreti Antinoja ima ih napretek, od neprispodobivih do osrednjih. Svioni, usprkos razlikama, ovisno o kiparevoj vještini ili o uzrastu modela,razlikama između portreta za koje je mladić osobno pozirao i portretarađenih u spomen na pokojnika, diraju u srce nevjerojatnom realističnošćulika koji se uvijek može odmah prepoznati, ma koliko različito biointerpretiran. Dira u srce i tim jedinstvenim primjerom u antici, da seumnožava i preživljava u kamenu lice koje nije bilo lice državnika nilice filozofa, nego je jednostavno bilo voljeno. Od svih su tih likovadva najljepša ujedno i najmanje poznata, i jedini za koje znamo kako imse zove autor. Jedan je od njih bareljef na kojem se potpisao Antonijaniz Afrodizije i koji je otkriven tek prije pedesetak godina na zemljištuagronomskog instituta Fundi Rustici i danas se nalazi u dvorani upravnogodbora tog istog instituta. Kako ni jedan vodič kroz Rim, ionako većpretrpan kipovima, ne upozorava na njega, turisti i ne znaju za nj.Antonijan je isklesao svoje djelo u talijanskom mramoru stoga je sigurnoda ga je taj umjetnik izradio u Italiji, po svoj prilici u Rimu, gdje jedugo boravio, u Vili kamo ga je Hadrijan bio doveo s nekog od svojihputovanja. To je vrlo profinjeno djelo. Mlado lice, sjetno i pognuto,

uokvireno je isprepletenim arabeskama od vilica vinove loze čovjek,htione htio, pomišlja na berbu kratkog života, na mirišljavu atmosferujesenske večeri. Djelo nosi tragove godina provedenih u podrumu zaposljednjeg rata bijela boja mramora privremeno je potamnjela, umrljanazemljom. Bogovi doista pate od ljudskih ludosti.Bilješka iz 1958. godine. Gornji su reci prvi put objavljeni prije šestgodina u međuvremenu je Antinojev bareljef kupio jedan rimski bankar,Arturo Osio, neobičan čovjek koji bi zainteresirao Stendhala ili Balzaca.Osio se brine o tom lijepom predmetu isto onako brižno kao što se brine io svojim životinjama koje drži na slobodi na svom imanju nedaleko odRima, i o drveću koje je na tisuće posadio na svom veleposjedu uOrbetellu. Rijetka vrlina Talijani ne vole drveće, ustvrdio je Stendhal1828. godine, a što bi tek danas rekao kad bi vidio kako rimskispekulanti ubijaju ubrizgavanjem vruće vode pinije s krošnjama u oblikusuncobrana, strogo zaštićene gradskim propisima, samo zato što im smetajuda izgrade na tim mjestima svoje mravinjake. To je i rijedak luksuz malojerbogataša tako oduševljenih svojim šumama i livadama da se po njimaslobodno kreću životinje, ali ne radi lovačkog užitka nego zato da obnoveneku vrstu zemaljskog raja Gotovo isto tako malo ljubavi ima i spramantičkih kipova, tih velikih mirnih predmeta, trajnih i krhkih u isti mahu kolekcionara ovog našeg burnog doba bez budućnosti. Po savjetustručnjaka, novi vlasnik Antonijanova bareljefa dao je da ga vješte rukepomno očiste. Polaganim i blagim trljanjem vršcima prstiju skinuta je smramora hrđa i plijesan i vraćen je kamenu njegov meki sjaj alabastra ibjelokosti.Drugo je od ta dva remekdjela znameniti sardoniks poznat pod imenom GemaMarlborough, jer je pripadao toj obiteljskoj zbirci koja danas više nepostoji za taj lijepi intaljo mislilo se već da je izgubljen, kao da je uzemlju propao. Ponovo je izbio na vidjelo na javnoj dražbi u Londonu, usiječnju 1952, kad je vraćen u Rim zahvaljujući istančanom ukusu velikogkolekcionara Giorgia Sangiorgija. Zahvalna sam tom gospodinu što samimala priliku vidjeti i držati u ruci taj jedinstveni dragulj. Na njegovurubu može se pročitati nepotpun potpis za koji se opravdano smatra da jepotpis Antoniana iz Afrodizije. Umjetnik je tako znalački urezao savršenprofil u uski okvir sardoniksa da taj dragi kamen svjedoči, koliko i kipili. bareljef, o jednoj velikoj izgubljenoj umjetnosti. Zbog proporcijasamog djela čovjek zaboravlja na dimenzije predmeta. U bizantsko doba toje remekdjelo bilo ugrađeno u grumen čistog zlata. U tom je obliku, idućiiz ruke u ruku pojedinih nepoznatih kolekcionara, djelo dospjelo uVeneciju, gdje se spominje da se nalazi u jednoj velikoj zbirci u 17.stoljeću. Glasoviti antikvar Gavin Hamilton kupio ga je i donio uEnglesku, odakle se dragulj vratio na svoje polazište, u Rim. Od svihpredmeta koji još postoje na kugli zemaljskoj, jedino se za ovaj možeprilično pouzdano ustvrditi da ga je Hadrijan često držao u rukama.Treba zaviriti u sve skrivene kutke jednog predmeta da bi se otkrilenajjednostavnije stvari od općeg književnog interesa. Tek kad samproučavala spise Hadrijanova tajnika Flegonta, doznala sam da upravo tojzaboravljenoj osobi dugujem prvu i jednu od najljepših velikih priča oduhovima, mračnu i čulnu priču Zaručnica iz Korinta, koja je poslijenadahnula Goethea, pa i Anatola Francea za Korintski pir. Usput budirečeno, Flegont je isto tako napisao, odajući podjednaku neograničenu

radoznalost za sve što nadilazi ljudska iskustva, apsurdne priče odvoglavim čudovištima i hermafroditima koji rađaju. Takve su bile teme,bar u neke dane, razgovora za carskim stolom.Oni koji bi radije čitali Hadrijanov dnevnik umjesto Hadrijanovih memoarasmeću s uma da čovjek od akcije malokad vodi dnevnik gotovo se uvijek tekposlije, u razdoblju duljeg mirovanja, prisjeća, bilježi i ponajčešćečudom čudi.Kad i ne bi bilo drugih dokumenata, Arijanovo pismo caru Hadrijanu okružnoj plovidbi po Crnom moru dostajalo bi da se u grubim crtamarekonstruira ta carska figura pomna točnost državnog poglavara koji želisve znati, zanimanje za javne radove u miru i u ratu, sklonost vjernim ivješto izrađenim kipovima, zaokupljenost poezijom i drevnim legendama. Toje svijet, rijedak u svim vremenima, koji će potpuno iščeznuti poslijeMarka Aurelija, svijet u kojem se, koliko god bili tanani preljevi uiskazivanju poštovanja i smjernosti, čovjek od pera i dužnosnik obraćajoš uvijek vladaru kao prijatelju. Sve je tu sjetno vraćanje idealudrevne Grčke, diskretna aluzija na izgubljene ljubavi i na mističneutjehe koje traži preživjeli ljubavnik, opsjednut neznanim zemljama ibarbarskim podnebljima. Tako duboko predromantična evokacija pustihkrajeva naseljenih morskim pticama podsjeća nas na onu divnu vazupronađenu u Villi Adriani, koja se danas nalazi u muzeju Terme u Rimu,gdje na snjež323nobijelom mramoru širi krila i polijeće, na posvemašnjoj osami, jatočaplji.Bilješka iz 1949. godine. Što se više trsim izraditi vjeran portret, tose više udaljujem od knjige i od čovjeka koji bi se mogli svidjeti.Shvatit će me samo gdjekoji proučavatelj ljudske sudbine.Roman danas proždire sve druge forme čovjek je tako reći prisiljenposegnuti za njim. Ova studija o sudbini čovjeka koji se zvao Hadrijanbila bi u 17. stoljeću tragedija, a u doba renesanse, možda, esej.Kako su neotesani ljudi koji mi govore Hadrijan, to ste vi! Možda su istotako neotesani i oni koji se čude što sam izabrala tako daleku i stranutemu. Vrač koji si zareže palac u trenutku kad priziva duhove zna da ćemu se oni odazvati samo zato da mu sišu krv. Isto tako zna, ili bi moraoznati, da su glasovi koji mu govore pametniji i vredniji pažnje odnjegovih jauka.Uskoro sam zapazila da pišem životopis velika čovjeka. Otuda još većepoštivanje istine, još više pozornosti i, s moje strane, još više šutnje.U ovoj je knjizi sažet golem trud koji sam obavila za samu sebe. Naviklasam se svake večeri gotovo automatski zapisivati rezultate dugotrajnihvizija prouzrokovanih prisnošću s jednim drugim dobom, u koje sam seprenosila mislima. Bilježila sam i najmanju riječ, i jedva primjetnenijanse prizori koji su u ovoj knjizi, ovakvoj kakva jest, svedeni na dvaretka, zbivali su se do u tančine i kanda usporenim tempom. Sakupljenijedan uz drugi, ovi, da tako kažem, izvještaji iznosili bi više tisućastranica u knjizi. Ali svakog sam jutra spaljivala ono što sam obnoćnapisala. Na taj sam način sročila i velik broj vrlo nejasnihrazmišljanja, pa i poprilično nepristojnih opisa.Svaki je ispripovijedani život u izvjesnom smislu primjeran čovjek pišeda bi napadao ili branio jedan svjetonazor, da bi izložio svoj načinponašanja. Isto je tako istina da se gotovo svaki životopisacdiskvalificira idealiziranjem ili ocrnjivanjem pod svaku cijenu, grubim

preuveličavanjem nekih pojedinosti ili opreznim izostavljanjem drugih.Proizvoljno izgrađen lik zamjenjuje čovjeka kojeg bi trebalo razumjeti.Nikad ne valja smetnuti s uma grafički prikaz ljudskog života, koji se nesastoji, ma što ljudi govorili, od jedne horizontale i dvije vertikale,nego prije od tri beskonačne krivulje koje se neprestano približavaju iudaljavaju jedna od druge ono što je čovjek vjerovao da jest, ono što ježelio biti i ono što je odista bio.čovjek zaljubljen u istinu, ili bar u točnost, vrlo često možeprimijetiti, kao i Pilat, da istina nikad nije čista. Otuda, izmiješano sizričitim tvrdnjama, ima tu i oklijevanja, odstupanja i okolišanja kojihne bi bilo u konvencionalnijeg čovjeka. U stanovitim trenucima, uostalommalobrojnijim, pomišljala sam čak i da car laže. Tad ga je trebalopustiti da laže, kao što i svi mi lažemo.Što god radili, uvijek na svoj način obnavljamo spomenik. Ali mnogo jeveć i to ako se služimo autentičnim kamenjem.Ja sam svako biće koje je preživjelo ljudsku pustolovinu.325Mene to 2. stoljeće zanima zato što je zadugo bilo stoljećeposljednjih slobodnih ljudi. Što se nas tiče, mi smo možda već vrlodaleko od tog doba.Na dan 26. prosinca 1950, jedne ledene večeri u gotovo polarnoj tišini naotoku Mount Desert u Sjedinjenim Državama, nastojala sam oživjeti žegu isparinu jednog srpanjskog dana 138. godine u Bajama, teret pokrivača natromim i umornim nogama, gotovo nečujni šum mora bez plime i oseke kojidopire ovdaonda do čovjeka zaokupljenog hropcem svoje agonije. Pokušavalasam doprijeti tako i do posljednjeg gutljaja vode, do posljednjeg grča,do posljednje slike u glavi. Caru je preostalo još samo da umre.Ova knjiga nije nikom posvećena. Trebalo je da bude posvećena G. F. ibila bi joj posvećena kad ne bi bilo pomalo nepristojno stavljati osobnuposvetu na početak djela u kojem mi je bilo stalo do toga da izbrišemsvaki svoj trag. Ali i najduža posveta bila bi svejedno odviše nedostatnai odviše banalna da se iskaže čast jednom tako neobičnom prijateljstvu.Kad pokušam definirati to dobro koje uživam već godinama, obično kažemsama sebi da takva povlastica, ma koliko rijetka bila, ne može ipak bitijedinstvena, da u pustolovini stvaranja knjige ili u životu sretna piscamoru kadikad postojati netko u pozadini tko neće propustiti netočnu ilislabu rečenicu koju bi pisac, umoran, najradije ostavio, netko tko će idvadeset puta, ako treba, pročitati s njim dvojbenu stranicu, netko tkoumjesto njega s polica u knjižnici skida debele knjižurine u kojima bi semogao naći kakav koristan podatak i uporno ih iznova prelistava kad ih jepisac već iz pukog umora zatvorio, netko tko ga podržava, slaže se s njima katkad i prepire, netko tko s istim žarom dijeli s njim umjetničkeužitke i životne užitke, poslove koji nikad nisu dosadni ali nisu nilaki, netko tko nije ni njegova sjena, ni njegov odraz, pa ni njegovanadopuna, nego svoj čovjek, netko tko mu ostavlja bo326žansku slobodu, a ipak ga obvezuje da bude u punoj mjeri ono što jest.Hospes Comesque.U prosincu 1951. saznala sam da je tih dana umro njemački povjesničarVilhelm Weber, a u travnju 1952. da je umro i znanstvenik Paul Graindorčijim sam se radovima uvelike služila. Neki sam dan razgovarala sa dvijeosobe, G. B.... i J. F.. koji su u Rimu upoznali gravera Pierrea Gusmana,u vrijeme kad je oduševljeno crtao pojedine dijelove Vile. Osjetila samda pripadam nekoj vrsti Gens Aelia, gomili tajnika velikog čovjeka, da

sudjelujem u smjeni straže carske garde koju tvore humanisti i pjesnicišto se smjenjuju oko jedne velike uspomene. Tako je a to se isto zacijeloodnosi i na stručnjake za Napoleona i za ljubitelje Dantea s vremenomnastao krug ljudi povezanih istim simpatijama ili zaokupljenih istimproblemima.Postoje Blaziji i Vadiji, a i njihov je debeli rođak Bazil tu negdje.Slučilo mi se jednom, samo jednom, da se nađem pred onom mješavinomuvreda i vojničkih šala, pred citatima okrnjenim ili iskrivljenim takovješto da naše rečenice kazuju neku glupost koju inače ne kazuju, predvarljivim argumentima sklepanim od tvrdnji koje su toliko mutne i tolikobespogovorne da ih zdravo za gotovo prima čitatelj koji poštuje čovjeka sdiplomom i koji nema vremena ni želje da sam zaviri u izvore. Sve je tosvojstveno jednom stanovitom soju i jednoj stanovitoj sorti, koji su,srećom, vrlo rijetki. Koliko, naprotiv, možemo naći dobre volje u mnogihznanstvenika koji bi mogli vrlo lako, u naše doba pomamnespecijalizacije, naprečac prezreti svaki literarni pokušaj rekonstrukcijeprošlosti koja naoko zadire u njihovu domenu... Mnogi su mi se od njihspontano sami ponudili da naknadno isprave neku moju zabludu, potkrijepeneku pojedinost, podupru neku pretpostavku ili olakšaju novoistraživanje, pa moram ovdje uputiti izraze prijateljske zahvalnosti timsvojim dobrohotnim suradnicima. Svakonovo izdanje knjige duguje ponešto čestitim ljudima koji su je pročitali.Treba raditi što se najbolje može. Dotjerivati. Dotjerano iznovaneprimjetno dotjerati. Ja popravljam sam sebe, rekao je pjesnik Yeats,kada dotjerujem svoja djela.Jučer sam u Vili mislila na tisuće tihih života, skrovitih kao što suživoti životinja, bez misli kao što su životi biljaka, Cigana izPiranesijeva doba, pljačkaša ruševina, prosjaka, kozara, seljakanastanjenih kojekako u nekom zakutku razvalina, što su se tu smjenjivaliizmeđu Hadrijana i nas. Na okrajku maslinika, u djelomice očišćenomantičkom hodniku, G... i ja smo se našle pred ležajem od trske jednogpastira, pred njegovom improviziranom klinčanicom uguranom između dvarimska betonska bloka, pred još toplim pepelom njegove vatre. Osjećalesmo se prisno sa skromnim, običnim stvarima gotovo isto onako kao što seosjećamo u Louvreu nakon zatvaranja, kad među kipovima iskrsavajuplatneni ležajevi čuvara.Godine 1958. ništa ne treba mijenjati u prethodnim recima pastirova jeklinčanica, iako ne i njegov ležaj, svejednako na istom mjestu. G... i jasmo se opet odmarale na travi u dolini Tempe, među ljubicama, u ovo svetodoba godine kad sve počinje iznova, usprkos prijetnjama koje čovjek danasposvuda sije ugrožavajući svijet i sama sebe. AH Vila je pretrpjelapogubne promjene. Dakako da to nije posvemašnja promjena ne mijenja setako brzo cjelina koju su stoljeća polako razarala i oblikovala. Ali zbogpogreške rijetke u Italiji, opasna su se poljepšanja pridružilaiskopavanjima i nužnim popravcima. Posječeni su maslinici da bi ustupilimjesto napadnom parkiralištu i kiosku s napicima kakvi se podižu naizložbenim prostorima, čime je otmjena osamljenost drevne šumske sjenicepretvorena udanašnji gradski trg posjetioci mogu ugasiti žeđ na betonskoj fontanikroz nepotrebnu gipsanu masku koja oponaša starinu jedna druga maska, jošnepotrebnija, resi zid velikog bazena ukrašenog danas flotilom pataka.Gipsane kopije prilično banalnih kipova iz grčkorimskih perivoja

napabirčenih ovdje pri nedavnim iskopavanjima, ne zaslužuju ni ovakvopočasno mjesto ni ovakvo poniženje te replike od ružnog, nabuhlog i mekogmaterijala, postavljene prilično proizvoljno na postolja, pridaju nekoćmelankoničnoj Kanopi izgled dijela studija za filmsku rekonstrukcijuživota rimskih careva. Ništa nije tako krhko kao ravnoteža lijepihmjesta. Tekst ostaje netaknut, bez obzira na naša proizvoljna tumačenja,i nadživljava naše komentare, ali i najmanja nesmotrena restauracijakamene građevine, i najmanja asfaltirana cesta usred polja gdje jestoljećima na miru rasla trava, čini nešto nepopravljivo za vječnavremena. Gubi se ljepota, a isto tako i autentičnost.Ima mjesta koja je čovjek odabrao da na njima živi, nevidljivihprebivališta izgrađenih izvan vremena. Prebivala sam u Tiburu, možda ću iumrijeti u njemu, kao Hadrijan na Ahilovu otoku.Ne. Još sam jednom posjetila Vilu i njezine vrtne paviljone podignute zaprivatni život i odmor, i njezine raskošne ruševine bez sjaja, koje nemogu biti manje carske, gdje je bogati amater nastojao spojiti umjetničkeužitke s dražima ladanjskog života u Panteonu sam potražila točno mjestona koje je pala sunčana zraka jednog jutra 21. travnja ponovo samhodnicima Mauzoleja prošla onaj pogrebni put kojim su tako često išliHabrija, Celer i Diotim, prijatelji iz posljednjih dana. Ali prestala samosjećati neposrednu prisutnost tih bića, živu zbilju tih događaja oniostaju u mojoj blizini, ali su prošli, isto tako kao i uspomene iz mogživota. Naši odnosi s drugima imaju svoj vijek trajanja prestaju kad sepostigne zadovoljenje, kad se nauči lekcija, kad se dovrši djelo. Reklasam ono što sam imala reći, naučila sam ono što329sam mogla naučiti. Okrenimo se sad na neko vrijeme drugim poslovima.BIBLIOGRAFSKA NAPOMENARekonstrukcija kao što je ova koju ste pročitali, što će reći pisana uprvom licu i stavljena u usta čovjeku koga treba opisati, graničiponegdje s romanom a ponegdje s poezijom, pa joj možda i nije potrebnanikakva dokumentacija. Ipak, vjernost činjenicama znatno pridonosinjezinoj ljudskoj vrijednosti. čitatelj će ovdje naći popis glavnihtekstova na temelju kojih je ova knjiga napisana. Uostalom,dokumentirajući tako književno djelo, postupam samo po uzoru na Racineakoji je, u predgovorima svojim tragedijama, pomno navodio sve svojeizvore. Ali ponajprije, da odgovorim na najpreča pitanja, ponovo ću, pouzoru na Racinea, navesti neke pojedinosti, prilično malobrojne, koje sampridodala povijesti ili sam ih oprezno preinačila.Marul je povijesna ličnost, ali sam njegovu glavnu osobinu, vidovnjaštvo,posudila od Hadrijanova ujaka, a ne od djeda izmislila sam i okolnostinjegove smrti. Iz jednog natpisa na spomeniku saznajemo da je sofist Isejbio jedan od Hadrijanovih učitelja, ali nije pouzdano utvrđeno, kao štose u knjizi navodi, da je učenik putovao radi toga u Atenu. Gal jepostojao, ali pojedinosti o njegovu skončanju unijela sam samo daistaknem jednu od najčešće spominjanih Hadrijanovih značajkiosvetoljubivost. Epizoda o posvećenju u Mitrin kult izmišljena je taj jekult u to doba bio već raširen u vojsci moguće je, ali nema nikakvihdokaza, da je mladom časniku Ha331Jf rdrijanu palo na pamet da bude posvećen u taj kult. To isto, naravno,vrijedi i za Antinojevo prinošenje žrtve bika u Palmiri dakako da suMelet Agripa, Kastor i u prethodnoj epizodi, Turbo doista postojali ali

njihovo sudjelovanje u obredima posvećenja potpuno je izmišljeno. U tedvije scene slijedila sam tradiciju koja kaže da je kupka u krviprinesene žrtve dio Mitrina obreda, kao i obreda sirijske boginje neki jeučenjaci pripisuju samo ovoj potonjoj. Ove pozajmice jednog ritualadrugom psihološki su bile moguće u doba kad su se spasonosne religijekontaminirale u atmosferi radoznalosti, skepticizma i mutnog vjerskogzanosa kakva je vladala u 2. stoljeću. Povijest ne potvrđuje Hadrijanovsusret s gimnozofom, a poslužila sam se za tu svrhu tekstovima iz 1. i 2.stoljeća u kojima se opisuju takve epizode. Sve su pojedinosti o Atijanutočne, osim jedne ili dvije aluzije na njegov privatni život o kojemništa ne znamo. Cijelo poglavlje o ljubavnicima napisala sam na temeljudva Sparcijanova stiha XI, 7 u kojima je o tome riječ pri tome sam,izmišljajući ondje gdje je trebalo, nastojala ostati u granicamavjerojatnosti.Pompej Prokul bio je guverner Bitinije, ali nije pouzdano da je to bio123. i 124. godine kad je car onuda proputovao. Straton iz Sarda, erotskipjesnik čije nam je djelo poznato po zbirci Palatinska antologija, živioje vjerojatno u Hadrijanovo doba nema nikakvih dokaza ni protudokaza dase car upoznao s njim na jednom od svojih putovanja po Maloj Aziji.Lucijev posjet Aleksandriji 130. godine izveden je kao što je to većučinio i Gregorovius iz često osporavanog teksta Hadrijanovo pismoServijanu, iako pasus koji se odnosi na Lucija nipošto ne potvrđuje takvotumačenje. Stoga su podaci o njegovu boravku u Egiptu više negonepouzdani naprotiv, pojedinosti o Luciju u to doba preuzeti su gotovosvi iz Sparcijanova Života Elija Cezara. Priču o Antinojevoj žrtvidugujemo tradiciji Dion, LXIX, 11 Sparcijan, XIV, 7 pojedinosti o gatanjunadahnute su egipatskim magijskim uputama na papirusu, ali su događajione večeri u Kanopu izmišljeni. Epizoda o mališanu koji je pao s balkonana jednoj svečanosti, koja se u knjizi zbiva zaHadrijanova boravka u Pilama, preuzeta je iz izvješća Oxyrhynchus Papyrii zbila se zapravo gotovo četrdeset godina nakon Hadrijanova putovanja poEgiptu. Povezivanje smaknuća Apolodora sa Servijanovom urotom puka jepretpostavka, koja se međutim može braniti.Marko Aurelije spominje na više mjesta Habriju, Celera i Diotima, alisamo po imenu i po njihovoj dubokoj privrženosti uspomeni na Hadrijana.Poslužila sam se njima da bih dočarala dvor u Tiburu u posljednjimgodinama Hadrijanove vladavine Habrija predstavlja krug filozofaplatonovske ili stoičke škole oko cara Celer koga ne treba miješati saCelerom kojeg spominju Filostrat i Aristid i koji je bio tajnik ab epistulis Graecis predstavlja vojni element, a Diotim skupinucarskih miljenika. Ta su mi, dakle, tri povijesna imena poslužila kaopolazište da donekle izmislim tri osobe. Naprotiv, liječnik Jola stvarnaje osoba, ali nam povijest nije zabilježila njegovo ime, niti nam kazujeda je bio porijeklom iz Aleksandrije. Oslobođenik Onezim je postojao, aline znamo je li Hadrijanu služio kao svodnik Servijan je imao tajnika poimenu Krescent, ali nam povijest ne govori da je izdao svoga gospodara.Trgovac Opramoja je postojao, ali nema dokaza da je pratio Hadrijana naputovanju Eufratom. Arijanova je žena povijesna ličnost, ali ne znamo jeli bila profinjena i ponosita, kao što u knjizi kaže Hadrijan. Samo jenekolicina epizodnih likova, rob Euforion, glumci Olimp i Batil, liječnikLeotikid, mladi britanski tribun i vodič Asar, potpuno izmišljena. Onedvije vračare, s britanskog otoka i iz Kanope, izmišljene su osobe, ali

zastupaju svijet gatanja i ljudi koji se bave okultnim znanostima kojimase Hadrijan rado okruživao. Ime Areteja potječe iz jedne Hadrijanoveautentične pjesme Ins. Gr XIV, 1089, ali sam ga ja proizvoljno prisilaključarici Vile ime glasnika Menekrata uzela sam iz Pisma kralja Fermesacaru Hadrijanu Bibliothqque de lEcole de Chartes, sv. 74, 1913, tekstakoji je zapravo legenda, ali je možda preuzeo tu pojedinost iz drugih,danas izgubljenih dokumenata. Imena Benedikta i Teodote, blijedihzaljubljenih utvara koje se provlače kroz Misli Marka Aurelija,preinačena su iz stilističkih razloga u333rVeroniku i Teodora. Najposlije, grčka i latinska imena uklesana u bazuMemnonova kolosa u Tebi većinom su preuzeta iz Letronneova djela Zbirkagrčkih i latinskih natpisa u Egiptu, 1848 izmišljeno je ime Eumen koji jetobože bio na tom mjestu šest stoljeća prije Hadrijana kako bi se mogloizračunati za nas, pa i za samog Hadrijana, koliko je vremena proteklo odprvih grčkih posjetilaca Egipta, suvremenika Herodotovih, do ovih rimskihizletnika jednog jutra u 2. stoljeću.Kratka naznaka Antinojeve obiteljske sredine nije povijesno utemeljena,ali vodi računa o društvenim prilikama koje su u to doba vladale uBitiniji. U stanovitim prijepornim momentima zašto je otpušten Svetonije,je li Antinoj bio slobodnjačkog ili ropskog porijekla, koliko je Hadrijanaktivno sudjelovao u Palestinskom ratu, kad je točno održana apoteozaSabine i pogreb Elija Cezara u Anđeoskoj tvrđavi valjalo je birati izmeđurazličitih pretpostavki povjesničara, pa sam nastojala izabrati uvijekvjerodostojnije rješenje. U drugim slučajevima Trajanovoj adopcijiHadrijana ili Antinojevoj smrti trudila sam se da nad kazivanjem ostavimda lebdi neka neizvjesnost, koja je, prije nego što je postalaneizvjesnost povijesti, jamačno bila neizvjesnost samog života.Dva osnovna vrela za proučavanje Hadrijanova života i ličnosti bili su migrčki povjesničar Dion Kasije, koji je stranice svoje Rimske povijestiposvećene Hadrijanu napisao četrdesetak godina nakon careve smrti, ilatinski kroničar Sparcijan, jedan od autora zbirke Historia Augusta,koji je nakon nešto više od jednog stoljeća napisao svoje djelo VitaHadriani, jedan od najboljih tekstova iz te zbirke, a isto tako VitaAelii Caesaris, nešto manje djelo u kojem lik Hadrijanova adoptiranogsina djeluje neobično vjerodostojno, doduše i pomalo površno, ali samozato što je i sama osoba bila takva. Ta se dva autora oslanjaju naizgubljene dokumente, između ostalih i na Memoare koje je Hadrijanobjavio pod imenom svog oslobođenika Flegonta, i na zbirku carevih pisamakoja je Flegont sakupio. Ni Dion ni Sparcijan nisu veliki povjesničari niveliki životopisci, ali su im upravo zbog pomanjkanja talenta, a doneklei sustavnosti, bili neobičnobliski događaji koje opisuju, tako da su moderna istraživanja ponajčešćeuvjerljivo potvrdila njihova kazivanja. I ova knjiga koju ste netompročitali zasniva se dobrim dijelom na toj gomili sitnih podataka.Spomenimo još, ne pokušavajući, uostalom, da nam lista bude kompletna,nekoliko detalja napabirčenih iz drugih životopisa zbirke HistoriaAugusta, primjerice životopisa Antonina i Marka Aurelija iz pera JulijaKapitolina i nekoliko rečenica preuzetih od Aurelija Viktora i odnepoznatog autora Epitoma, koji Hadrijanov život već tretiraju kaolegendu, ali se inače odlikuju izvanrednim stilom. Iz Suidinihhistoriografskih bilježaka u njegovu Rječniku uzela sam dva slabije

poznata podatka Utjehu koju je Hadrijanu uputio Numenije, i pogrebnuglazbu koju je Mesomed skladao u povodu Antinojeve smrti.I sam je Hadrijan ostavio nekoliko autentičnih djela kojima sam seposlužila administrativnu korespondenciju, fragmente govora i službenihizvještaja, primjerice glasovitu besjedu održanu postrojbama u Lambezi,što je sve ponajčešće sačuvano u natpisima na spomenicima, zatim sudskimodlukama koje su nam prenijeli pravnici, pjesmama koje spominju pisci iztog doba, kao što je znamenita Animula vagula blandula, ili pjesmamapronađenim na spomenicima u obliku zavjetnih posveta, kao što je pjesmaErosu i Afroditi Uranskoj uklesana u unutarnji zid hrama u TespisuKaibel, Epigr. Gr. 811. Prijeporna je autentičnost Hadrijanovih trijupisama o njegovu privatnom životu Pismo Matidiji, Pismo Servijanu i Pismocara na samrti upućeno Antoninu, što se mogu redom naći u zbirci pisamakoju je sakupio gramatičar Dositej, te Vopiskovu djelu Vita Saturnini i uknjizi Grenfella i Hunta Fayum Towns and their Papyri, 1900. Ipak, sva tatri pisma u znatnoj mjeri sadrže značajke čovjeka kojem se pripisuju, pasam neke podatke iz njih upotrijebila u ovoj knjizi.Gotovo svi pisci 2. i 3. stoljeća spominju na bezbroj mjesta Hadrijana injegovu okolinu upotpunjavajući kazivanja Ijetopisaca i čestopopunjavajući praznine u njihovim iskazima. Da navedem samo nekolikoprimjera, epizoda lova u Libiji proistekla je sva iz jednog odlomkaHl rPankratove okljaštrene pjesme Hadrijanovi i Antinojevi lovovi pronađene uEgiptu i objelodanjene 1911. godine u zbirci Oxyrhynchus Papyri III, br.1085. Atenej, Aulo Gelije i Filostrat naveli su mnoge pojedinosti osofistima i pjesnicima sa carskog dvora. Plinije mlađi i Marcijal dodalisu gdjekoju crtu ponešto izblijedjelim portretima Vokonija i LicinijaSure. Opis Hadrijanove boli zbog Antinojeve smrti inspirirao jepovjesničare toga doba, ali i stanovite pasuse crkvenih otaca, koji ga,naravno, osuđuju, ali su gdjekad u tom pogledu humaniji i, što je jošvažnije, različitiji među sobom nego što bi se moglo očekivati. DijeloviArijanova pisma caru Hadrijanu o kružnoj plovidbi po Crnom moru, u kojimatakođer ima osvrta na tu temu, uneseni su u ovu knjigu jer se autoricaslaže s onim stručnjacima koji vjeruju da je taj tekst u biti autentičan.Pohvala Rimu sofista Elija Aristida, djelo tipično za Hadrijanovo doba,poslužilo mi je da u nekoliko redaka naznačim Hadrijanovu sliku ide alnedržave. Nekoliko povijesnih detalja iz Talmuda, gdje su oni ugrađeni ugolemu masu legendarne građe, dopunili su Eusebijevo kazivanje u Crkvenojpovijesti o Palestinskom ratu. Spomen Favorinova progonstva potječe izfragmenta njegova vlastitog rukopisa iz Vatikanske biblioteke objavljenog1931. godine M. Norsa i G. Vitelli, papiro vaticano greco, II, iz Studi eTesti, LIII ona užasna epizoda o oslijepljenom tajniku preuzeta je izrasprave Galena, liječnika Marka Aurelija slika Hadrijana na samrtiinspirirana je Frontonovim tragičnim portretom ostarjelog cara.Pojedinosti nekih događaja koje nisu zabilježili antički povjesničaripreuzela sam s likovnih spomenika i natpisa na njima. Neki kratki prikazizvjerstava iz ratova s Dačanima i Sarmatima, spaljivanje živihzarobljenika i samoubojstva savjetnika kralja Decebala trovanjem na samdan predaje, potječu s bareljefa na Trajanovu stupu W. Froehner, LaColonne Trajan, 1865 I. A. Richmond, Trajans Army on Trajans Column, uPapers of the British School at Rome, XIII, 1935 dobar dio slika s putaprenijela sam s novčića iz tog doba. Pjesme Julije Balbile uklesane u

noge Memnonova kolosa poslužile su mi kaopolazište u kazivanju o posjetu Tebi R. Cagnat, Inscrip. Gr. ad resromanas pertinentes, 11867 datum Antinojeva rođenja preuzela sam snatpisa Zadruge obrtnika i robova u Lanuviju, koja je 133. godineizabrala Antinoja za svog zaštitnika Corp. Inscr. Lat. XIV, 2122. Tajdatum osporava Mommsen, ali su ga poslije prihvatili i neki manjekritički raspoloženi znanstvenici onih nekoliko rečenica navedenih kaonatpis s miljenikove grobnice preuzela sam iz velikog hijeroglifskogteksta s obeliska u Pinciju, u Rimu, koji opisuje Antinojev pogreb iceremonije njegova kulta A. Erman, Obelisken Romischer Zeit, u Mitt. d.deutsch. arch. Inst Rom. Abt, XI, 1896 O. Marucchi, Gli obelischiegiziani di Roma, 1898. O božanskim počastima iskazanim Antinoju i onjegovim fizičkim i psihičkim karakteristikama mnogo više svjedočenatpisi, spomenici i kovanice nego pisana povijest.Zasad ne postoji nijedna dobra moderna biografija Hadrijana na koju bihmogla uputiti čitatelja jedino takvo djelo vrijedno spomena, ujedno inajstarije, jest ono koje je napisao Gregorovius, izdano 1851. revidiranoizdanje 1884, kojem ne nedostaje ni životnosti ni kolorita, ali jenepotpuno u pogledu Hadrijana kao administratora i vladara, a dobrim jedijelom i zastarjelo. Isto su tako zastarjele i briljantne skice jednogGibbona ili jednog Renana. Djelo B. W. Hendersona The Life and Principateof the Emperor Hadrian, objelodanjeno 1923. godine, površno unatoč svojojopsežnosti, daje tek nepotpunu sliku Hadrijanovih misli i problemanjegova doba, a nedostatno se koristi i izvorima. Međutim, premdadefinitivnu biografiju Hadrijana tek treba napisati, inteligentnihsažetaka i solidnih studija detalja ima napretek suvremena je znanost umnogo čemu osvijetlila Hadrijanovu vladavinu i upravu. Navest ću samonekoliko novijih djela, ili bar donekle novijih, do kojih je razmjernolako doći, kao što su na francuskom jeziku poglavlja o Hadrijanu u knjiziLeona Homa Le HautEmpire Rimain, 1933, i djelo E. Albertinija LEmpireRomain, 1936 analiza Trajanovih ratova s Partima i Hadrijanovemiroljubive politike u prvom svesku Histoire de lAsie Renea Grousseta,1921 studija o Hadrijanovu književnom opusu um,djelu Henrija Bardona Les Empereurs et les Lettres latines, 1944 radoviPaula Graindora Athenes sous Hadrien, Kairo, 1934 Louisa Perreta LaTitulature imperiale dHadrien, 1929, i Bernarda dOrgevala LEmpereurHadrien, son oeuvre legislative et administrative, 1950. Ovo jeposljednje djelo gdjekad zbrkano u pojedinostima. Ipak, najdublje studijeo Hadrijanovoj osobi i vladavini pripadaju i dalje njemačkoj školi J.Diirr, Die Reisen des KaIsers Hadrian, Beč, 1881 J. Plew,Quellenuntersuchungen zur Geschichte des Kaisers Hadrian, Strasbourg,1890 E. Kornemann, Kaiser Hadrian und der letzte grosse Historiker vonRom, Leipzig, 1905 i nadasve kratka i divna studija Wilhelma WeberaUntersuchungen zur Geschichte des Kaisers Hadrian, Leipzig, 1907, injegov sadržajni esej, koji je i nešto lakše pribaviti, objavljen 1936.godine u zbirci Cambridge Anclent History, sv. XI, The Imperial Peace,str. 294324. Na engleskom jeziku, u opusu Arnolda Tovnbeeja imaovdjeondje osvrta na Hadrijanovu vladavinu, koje su u Hadrijanovlmmemoarima poslužile kao klice nekih pasusa u kojima sam car izlaže svojepolitičke poglede napose treba obratiti pozornost na njegov tekst RomanEmplre and Modem Europe objelodanjen u Dubim Revlew 1945. godine. Viditakođer važno poglavlje o Hadrijanovim društvenim i financijskim

reformama u knjizi M. Rostovtzeffa Social and Economic Historj oj theRoman Empire, 1926 a glede nekih pojedinosti i studije R. H. Laceva TheEquestrian Officials of Trajan and Hadrian Their Career, with Some Noteson Hadrians Reforms, 1917 pa Paula Alexandra, Letters and Speeches of theEmperor Hadrian, 1938 zatim W. D. Graya, A Study of the Life of HadrianPrior to his Accession, Northampton, Mass 1919 potom F. Pringsheima, TheLegal Policy and Reforms o Hadrian, u Journal of Roman Studles, XXIV,1934. O Hadrijanovu boravku na Britanskom otočju i podizanju zida nagranici sa Škotskom treba pročitati klasično djelo J. C. Brucea, TheHandbook to the Roman Wall, revidirano izdanje R. G. Collingwooda iz1933. godine, i djelo tog istog Collingwooda u suradnji s J. N. L.Myresom Roman Britain and the English Setlements, drugo izdanje, 1937. Onumizmatici Hadrijanovevladavine izuzev novčića s Antinojevim likom o kojima će još biti riječividi relativno novija djela H. Mattinglva i E. A. Svdenhama The RomanImperial Coinage, II, 1926, i P. L. Stracka Untersuchungen zur RomischenReichspragung des zweiten Jahrhunderts, II, 1933.O ličnosti Trajana i njegovim ratovima vidi R. Paribeni, OptimusPrinceps, 1927 R. P. Longden, Nerva and Trajan i The Wars of Trajan, uCambridge Ancient Historj, XI, 1936 M. Durry, Le Regne de Trajan dapresles Monnaies, Revue Hist LVII, 1932, i W. Weber, Trajan und Hadrian, uMeister der Politik, I2, Stuttgart, 1923. O Eliju Cezaru A. S. L.Farquharson, On the Names of Aelius Caesar, Classical Quarierly, II,1908, i J. Carcopino, LHeredite dynastique chez les Antonins, 1950, čijesu hipoteze odbačene u korist doslovnijeg tumačenja tekstova. O slučajučetvorice konzulara vidi A. von Premerstein, Daš Attentat der Konsulareauf Hadrian im Jahre 118, u Klio, 1908 J. Caropino, Lusius Quietus,lhomme de Qwmyn, u Istros, 1934. O Hadrijanovoj grčkoj okolini A. vonPremerstein, C. Julius Quadratus Bassus, u Sitz. Bayr. Akadem. d. Wiss1934 P. Graindor, Un Milliardaire Antique, Herode Atticus est sa famille,Kairo, 1930 A. Boulanger, Aelius Aristide et la Spohistique dans laProvince dAsie au Ile siecle de notre ere, među publikacijamaBibliotheque des Ecoles Franaises dAthenes et de Rome, 1923 K. Horna, DieHymnen des Mesomedes, Leipzig, 1928 G. Martelloti, Mesomede, izdanjeScuola di Filologia Classica, Rim, 1929 H. C. Puech, Numenius dApamee, uMelanges Bides, Bruxelles, 1934. O ratu sa Židovima W. D. Gray, TheFounding of Aelia Capitotina and the Chronology of the Jewish War underHadrian, American Journal of Semitic Language and Literature, 1923 A. L.Sachar, A History of the Jews, 1950 i S. Liberman, Greek in JewishPalestine, 1942. Arheološka otkrića u Izraelu u posljednjih nekolikogodina obogatila su u ponečemu naše znanje o pobuni Bar Košbe i ratu uPalestini, ali većina tih otkrića, do kojih je došlo poslije 1951.godine, nije se mogla koristiti u ovoj knjizi.Ikonografija Antinoja, a usput i njegova životna povijest, još uvijekzanimaju arheologe i estetičare, napose339ru germanskim zemljama, otkako je 1764. godine Winckelmann dodijelio važnomjesto Antinojevim portretima, ili bar glavnim njegovim portretimapoznatim u to doba, u svojoj Povijesti umjetnosti staroga vijeka. Većinatih radova s kraja 18, te iz 19. stoljeća, nisu nam danas više zanimljivaosim kao kurioziteti. Ipak je djelo L. Dietrichsona Antinoiis,Christiania, 1884, nadahnuto prilično zbrkanim idealizmom, vrijedno

pažnje zbog autorova truda da sakupi gotovo sve antičke spomeneHadrijanova ljubimca međutim, u ikonografskom su smislu nazori i metode utoj knjizi zastarjeli. Knjižica F. Labana Der Gemutsausdruck desAntinoiis, Berlin, 1891, iznosi redom estetičke teorije koje su u to dobau Njemačkoj bile u modi, ali ničim ne obogaćuje samu ikonografiju mladogBitinijca. Opsežni esej J. A. Svmondsa o Antinoju u njegovoj zbirciSketches in Italy and Greece, London, 1900, vrlo je zanimljiv iako je potonu i podacima ponegdje zastario, kao i jedna napomena istog autora naistu temu u njegovu izvanrednom i iznimnom eseju o spolnoj inverziji uantici, A Problem in Greek Ethics deset primjeraka izvan prodaje, 1883,pretiskano u 100 primjeraka 1901. Djelo E. Holma Daš Bildnis desAntinotis, Leipzig, 1933, djeluje pomalo akademski i ne donosi novepoglede ni nove obavijesti. Kad je riječ o likovnim prikazima Antinoja,izuzev numizmatičkih, najbolja je relativno novija studija PierraMarconija Antinoo. Saggio sull Ane dell Eta Adrianea objavljena u 39.svesku Monumenti Antichi, R. Accademia dei Lincei, Rim, 1923, do koje je,uostalom, prilično teško doći jer se mnogi svesci ove biblioteke mogunaći samo u nekim velikim knjižnicama. Marconijev esej, priličnoprosječanOvo isto, naravno, vrijedi i za mnoge druge ovdje spomenute radove.Gdjekoja rijetka knjiga, koja ie rasprodana i koja se može naći samo napolicama određenih knjižnica, ili tekst koji je objelodanjen u kojemstarijem broju znanstvenog časopisa, potpuno su nedostupni golemoj većiničitatelja. U 99 posto slučajeva čitalac, koji se želi obavijestiti, anema vremena niti poznaje metode iskusnih profesionalaca, htione htio,bit će prisiljen čitati vulgarizirana djela na koja gotovo slučajnonaiđe, ali se ni najbolja među ovima ne pretiskuju pa se ni do njih nnemože doći. Ono što nazivamo našom kulturom češće je nego što mislimokultura zatvorenih ustanova.sa stajališta estetskog diskursa, znači ipak velik napredak uikonografiji, usprkos nepotpunosti, a svojom preciznošću prekraćujemaglovita sanjarenja što su ih ispredali oko Antinoja čak i ponajboljiromantičarski kritičari. Vidi isto tako kratke studije o ikonografiji uopćim djelima o grčkoj ili grčkorimskoj umjetnosti kao što su, recimo,PropylaenKunstgeschichte G. Rodenwaldta, III, 2, 1930 E. Strong, Art inAncient Rome, drugo izdanje, London, 1929 Robert West, RomischePortratPlastik, II, Mtinchen, 1941 I C. Seltman, Approach to Greek Art,London, 1948. Zapisi R. Lancianija i C. L. Viscontija u BollettinoCommunale di Roma, 1886, esej G. Rizza, AntinooSilvano, u Ausonia, 1908.i S. Reinacha Les Tetes des medaillons de lArc de Constantin, u Rev. Archkolo IV, XV, 1910, P. Gaucklera, Le Sanctuaire syrien du Janicule, 1912,H. Bullea, Ein Jagddenkmal des Kaisers Hadrian, u Jahr. d. arch. InstXXXIV, 1919, i R. Bartoccinija, Le Terme di Lepcis, u Africa Italiana,1929, kao i mnogi drugi odnose se na portrete Antinoja identificirane iotkrivene potkraj 19. i u 20. stoljeću, te na okolnosti pod kojima supronađeni.Što se tiče novčića s Antinojevim likom, po mišljenju numizmatičara kojise danas bave tom temom, i dalje je najbolje djelo NumismatiquedAntinoos, u Joum. Inst. dArcheologie Numismatique, XVI, str. 3770, 1914,iz pera G. Bluma, mladog znanstvenika poginulog u Prvom svjetskom ratu,koji je ostavio za sobom i nekoliko drugih ikonografskih studija oHadrijanovu ljubimcu. O novčićima s Antinojevim likom kovanim u Maloj

Aziji vidi navlastito kod E. Babelona i T. Reinacha, Recueil General desMonnaies Grecques dAsie Mineure, IIV, 19041912, i I, drugo izdanje, 1925za takve kovanice kovane u Aleksandriji, vidi J. Vogt, DieAlexandrinischen Mtinzen, 1924, a za neke slične kovanice kovane uGrčkoj, C. Seltman, Greek Sculpture and Some Festival Coins, u HesperiaJourn. of Amer. School of Classical Studies at Athens, XVII, 1948.O mutnim okolnostima pod kojima je Antinoj umro vidi W. Weber, DreiUntersuchungen zur aegyptischgriechischen Religion, Heidelberg, 1911. Većspomenuta knji341fga P. Graindora Athenes sous Hadrien sadrži str. 13 zanimljiv podatak otoj temi. Točno mjesto Antinojeva groba nije nikad utvrđeno, unatočargumentima C. Htilsena, Daš Grab des Antinoiis, objavljeno u Mitt. d.deutsch. arch. Inst Rom. Abt XI, 1896, i u Beri. Phil. Wochenschr 15.ožujka 1919. i suprotnim gledištima H. Kahlera u njegovu djelu, niženavedenom, o Hadrijanovoj vili. Recimo još da izvrsna rasprava P.Festugierea La Valeur religieuse des Papyrus Magiques objavljena 1932. uknjizi LIdeal religieivc des Grecs et lEvangile, a napose njegova analizažrtve Esiesove smrti potapanjem u vodu i uzdizanja žrtve na taj način dostupnja božanstva, iako se ne odnosi na priču o Hadrijanovu miljeniku,osvjetljuje običaje koje smo dosad poznavali samo iz mrtve književnetradicije, i omogućuje nam da tu legendu o dragovoljnom žrtvovanjuizvučemo iz ropotarnice tragičnoepskih rekvizita i smjestimo je u vrloprecizan okvir stanovite okultne tradicije.Gotovo sva opća djela o grčkorimskoj umjetnosti daju značajno mjestohadrijanskoj umjetnosti. Neke sam od njih spomenula u pasusu o portretimaAntinoja, a za gotovo kompletnu ikonografiju Hadrijana, Trajana, njihovihženskinja i Elija Cezara vidi već spomenuto djelo Roberta Westa RomischePortraitPlastik, a od mnogobrojnih ostalih knjiga P. Graindora, Bustes etStatuesPortraits de lEgypte Romaine. Kairo, bez naznake godine, F.Poulsena Greek and Roman Portrait in English Countrj Houses, 1923, ukojima ima nekoliko manje poznatih i rijetko reproduciranih portretaHadrijana i ljudi iz njegove okoline. O dekorativnoj umjetnosti uHadrijanovo doba općenito, a napose o vezi motiva kojima su se služiliklesari i graveri s političkim i kulturnim uputama vladara, vidi vrlolijepo djelo Jocelvn Tovnbee The Hadrianic School, A Chapter in theHistory of Greek Art, Cambridge, 1934, koje zavređuje posebnu pozornost.Umjetnička djela rađena po Hadrijanovoj narudžbi, ili ona koja su bila unjegovim zbirkama, spominjala sam u ovoj knjizi samo ukoliko upotpunjujuHadrijanovu fizionomiju kao ljubitelja starina i umjetnosti ililjubavnikakoji skrbi da ovjekovječi voljeno lice. Carev opis Antinojevih likova, pai slika živog miljenika prikazana više puta u ovom djelu, inspirirani su,naravno, portretima mladog Bitinijca pronađenim mahom u Hadrijanovojvili, koji i dandanas postoje, a poznajemo ih po imenima velikihtalijanskih sakupljača 17. i 18. stoljeća. Dakako da im ih nije ostaviosam Hadrijan. Malu glavu koja se sad nalazi u Nacionalnom muzeju u Rimuatribuirao je Pirro Marconi kiparu Aristeju u već spomenutom eseju.Antinoja Farnese u Napuljskom muzeju pripisala je autorica ove knjigejednom drugom kiparu iz Hadrijanova doba, Papiju. Pretpostavka da jejedan Antinojev lik, koji se danas ne može pouzdano identificirati, nekadresio hadrijanske bareljefe u Dionizovu kazalištu u Ateni preuzeta je izveć spomenutog djela P. Graindora. Na temelju jednog detalja, autorica je

prihvatila mišljenje da su tričetiri lijepa grčkorimska ili helenističkakipa, pronađena u Hadrijanovu zavičaju Italiki, od kojih bar jedan, činise, potječe iz aleksandrijske škole, zapravo grčke statue s kraja 1. ilipočetka 2. stoljeća i da ih je car darovao svom rodnom gradu.Ove iste opće napomene vrijede i za spominjanje spomenika koje je podigaoHadrijan, čiji bi detaljni opisi pretvorili ovu knjigu tako reći ustručni priručnik, posebice opis Hadrijanove vile, a car kao čovjek odukusa ne bi tjerao čitatelja da temeljito upoznaje njegov posjed. Našespoznaje o Hadrijanovim velikim građevinama, u Rimu i u raznim dijelovimacarstva, potječu od njegova biografa Sparcijana i Pausanijina djela Vodičpo Grčkoj, što se tiče građevina podignutih u Grčkoj, ili od kasnijihkroničara kao što je Malala, koji se najviše zadržavao na građevinama štoih je Hadrijan podigao ili obnovio u Maloj Aziji. Od Prokopa znamo da jevrh Hadrijanova mauzoleja bio urešen mnogobrojnim kipovima, koji suRimljanima poslužili kao projektili za vrijeme Alarikove opsade Rima.Jedan njemački putnik iz 8. stoljeća dao nam je u svom djelu Anonyme deEinsiedeln sliku Mauzoleja na početku srednjega vijeka, koji je još udoba Marka Aurelija bio pretvoren u tvrđavu, ali još ne i u Anđeoskutvrđavu. Ove podatke i nazivlje nadopunili suposlije svojim nalazima arheolozi i epigrafisti. Spomenut ćemo samo jedanod tih nalaza, i to ne tako davni, kojim je utvrđeno, po tvorničkimoznakama na opekama kojima je zidan, da slava za izgradnju iliposvemašnju rekonstrukciju Panteona pripada Hadrijanu, iako se dugovjerovalo da ga je on samo obnovio. Što se tiče hadrijanske arhitekture,upućujem čitatelja na većinu već spomenutih općih djela o grčkorimskojumjetnosti, ali i na neke druge autore, primjerice C. Schultess, Bautendes Kaisers Hadrianus, Hamburg, 1898 G. Beltrani, Panteone, Rim, 1898 G.Rosi, Bollettino della comm. arh. comm LIX, str. 227, 1931 M. Borgatti,Castel S. Angelo, Rim, 1890 S. R. Pierce, The Mausoleum of Hadrian andPons Aelius, objavljeno u Journ. of Rom. Stud XV, 1925. O Hadrijanovimgrađevinama u Ateni vidi i već višeput spomenuto djelo P. GraindoraAthenes sous Hadrien, 1934, i G. Fougeres, Athenes, 1914, koje, kolikogod bilo staro, još uvijek sadrži sve ono što je bitno.Napomenimo još za čitatelja koji se zanima za ono jedinstveno mjesto,Villa Adriana, da imena njenih različitih dijelova koja Hadrijan nabrajau ovoj knjizi i koja su još i dandanas u uporabi, potječu također izSparcijanovih naznaka koje su istraživanja na samom mjestu prijepotvrdila i dopunila nego osporila. Naše poznavanje različitih stanja teruševine od Hadrijana do danas potječe iz cijelog niza pisanih iligraviranih dokumenata počam od renesanse, od kojih su moždanajdragocjeniji Izvješće koje je arhitekt Ligorio podnio kardinalu dEste1538. godine, pa Piranesijevi divni drvorezi iz 1781. godine i, po jednomdetalju, crteži građanina Poncea Arabesgues antigues des bains de Livieet de la Villa Adriana, Pariz, 1789, na kojima su još očuvani ukrasi odštuka kojih danas više nema. I danas su još važni radovi GastonaBoissiera iz njegove knjige Promenades Archeologiques, 1880, H.Winnefelda, Die Villa des Hadrian bei Tivoli, Berlin, 1895, i PierreaGusmana, La Villa Imperiale de Tibur, 1904. Od novijih djela spomenimo R.Paribenija, La Villa dell Imperatore Adriano, 1930, i vrijedan rad H.Kahlera Hadrian und seine Villa bei Tivoli, 1950. Nekeje čitatelje Hadrijanovih memoara iznenadilo spominjanje mozaika nazidovima Vile ti su se mozaici nalazili u dvorani i nišama za nimfe, i

često su se mogli vidjeti u kampanijskim vilama u 1. stoljeću. Vjerojatnosu ukrašavali i paviljone oko palače u Tiburu, a prema mnogimsvjedočanstvima, bilo ih je i na bočnim osloncima svodova zahvaljujućiPiranesiju, znamo da su mozaici na svodovima u Kanopi bili bijeli, a biloje i slika u mozaiku koje su bile utisnute, po običaju, u dvoranskezidove.o svim ovim detaljima, osim već citiranog Gusmana, vidi i tekst P.Gaucklera u Daremberg i Saglio, Dictionnaire des Antiquites Grecqus etRomaines, III, 2 Musivum opus.One koji se zanimaju za osnutak Antinupola, podsjećamo da su ruševinegrada koji je Hadrijan utemeljio u počast svom ljubimcu postojale još napočetku 19. stoljeća, kad je Jomard izradio crteže za grandiozni OpisEgipta, rad započet po Napoleonovu nalogu, koji sadrži uzbudljive sliketog porušenog grada kojeg danas više nema. Oko sredine 19. stoljeća jedanje egipatski industrijalac ostatke ruševina pretvorio u vapno kojim sekoristio pri gradnji tvornice šećera u blizini. Francuski arheolog AlbertGayet radio je revno na tom opustošenom terenu, ali, čini se, priličnonesustavno. Ipak, podaci koje je iznio u svojim tekstovima između 1896. i1914. godinei dandanas su vrlo korisni. Papirusi s mjesta negdašnjeg Antinupola iOxyrunchusa, objavljeni u razdoblju od 1901. do naših dana, ne sadrženikakve nove pojedinostio arhitekturi tog hadrijanskog grada ni o kultu careva ljubimca, ali sunam donijeli potpuni pregled upravne i vjerske podjele grada, što jeočito djelo samog Hadrijanašto svjedoči o snažnom utjecaju eleuzinskog rituala na autorov duh. Raditoga vidi već spomenuto djelo Wilhelma Webera, Drei Untersuchungen zuraegyptischgriechischen Religion, kao i E. Kuhn, Antinoopolis, Ein Beitragzur Geschichte des Hellenismus in romischen Aegypten, Gottingen, 1913, iB. Kiibler, Antinoopolis, Leipzig, 1914. Kratki tekst M. J. de Johnsona,Antinoe and its Papyri, objavljen u Joum. of Egyp. Arch I, 1914, dajedobar sažetak topografije Hadrijanova grada.Podatak da je postojala cesta koju je Hadrijan izgradio između Antinupolai Crvenog mora zahvaljujemo antičkom natpisu pronađenom na tom terenuIns. Gr. ad Res. Rom. Pert l, 1142, ali čini se da do dana današnjeg nijeutvrđena točna trasa te ceste. Stoga je udaljenost koju Hadrijan navodi uovoj knjizi tek približno točna. Napokon, jedna rečenica iz opisaAntinupola, koja je ovdje pripisana samom caru, preuzeta je iz kazivanjagospodara Lucasa, francuskog putnika, koji je posjetio Antinupol napočetku 18. stoljeća.