Vraški dobra knjiga! Duhovita i napeta.STEPHEN KING

LIANE MORIARTY prije Malih laži objavila je pet romana: Tri želje, Posljednja godišnjica, Što je Alice zaboravila, Hipnotizerova ljubavna priča te uspješnicu Suprugova tajna koji je jedini njezin roman dosad preveden na hrvatski. Suprugovu tajnu je britanski “Richard and Judy Book Club” proglasio najboljim u jesen 2013. i od tada pa do danas ona ne silazi sa vrhova ljestvica najprodavanijih knjiga. Živi u Sydneyju sa suprugom, sinom i kćeri.LI

AN

E M

OR

IAR

TY

L I ANE MOR I ART Y

Male laži

Mal

e la

ži

Sve je to zapravo bio strašan nesporazum.A onda je sve izmaknulo kontroli.

OD AUTORICE BESTSELERA SUPRUGOVA TAJNA

Kakva dobra spisateljica – pametna, mudra, duhovita. Anne Lamott

Male laži bit će i veći hit nego što je to bila Suprugova tajna! The New York Times

Neodoljivo…Moriartyn humor i napeta radnja natjerat će vas da čitate bez prestanka do zadnje stranice. People

ISBN 978-953-14-1869-099,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Otkako je prije pet godina rodila sina, Jane nigdje nije živjela duže od šest mjeseci. Stalno se seli kako bi pobjegla od svoje prošlosti. Sada ju je na

svoju obalu privukao idilični grad Pirriwee i Jane ima osjećaj kao da napokon nekamo pripada. Sprijateljuje se s energičnom Madeline i nevjerojatno lijepom

Celeste, s dvije žene koje naočigled imaju savršen život, ali i vlastite tajne.

No na početku polugodišta, na igralištu se događa incident u koji su upletena djeca svih triju žena, zbog čega se stvara jaz između njih i ostalih roditelja.

Taj jaz u početku je mali, ali postaje sve veći dok govorkanja i glasine ne postanu zlobni i pakosni, a istina ne preraste u laž. Od početka je bilo jasno

da će sve završiti u suzama, ali nitko nije mislio da će završiti ubojstvom...

Liane Moriarty

MALE LAŽI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestodvadeseta

Naslov izvornikaLittle Lies

Copyright © Liane Moriarty, 2014Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

Oblikovanje naslovniceIvica Jandrijević

Ilustracija na naslovnici© Christian Melfa / Arcangel Images

TisakDenona, Zagreb, listopad 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1869-0CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914834.

Liane Moriarty

Male lažiS engleskoga prevela

SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

Za Margaret, s ljubavlju

Udario si me, udario si me,sad me moraš poljubiti.

dječja pjesmica

Osnovna škola Pirriwee

...U kojoj živimo i učimo pokraj mora!U školi Pirriwee NEMA NASILJA!

Mi nismo nasilni.Mi ne prihvaćamo nasilje.

Nikada nasilje ne držimo u tajnosti.Hrabri smo i zbog toga prijavljujemo vršnjačko nasilje.

Kažemo NE nasilnicima!

13

PRVO POGLAVLJE

To ne zvuči kao večer školskog kviza – rekla je gospođa Patty Ponder Mariji Antoaneti. – To zvuči kao pobuna.

Mačka nije odgovorila. Drijemala je na trosjedu, a večer škol-skog kviza bila joj je nevažna.

– Ne zanima te, ha? Neka jedu kolače! To misliš, zar ne? Jedu puno kolača, je li tako? Svi ti štandovi s kolačima... Pobogu! Ia-ko mislim da ih majke nikad ne jedu. Tako su vitke i mršave, zar ne? Kao ti.

Marija Antoaneta se podsmjehnula na taj kompliment. Izjava “neka jedu kolače” odavno je zastarjela, a nedavno je čula jednu od unuka gospođe Ponder da je ustvari rečeno “neka jedu pecivo” i da zapravo Marija Antoaneta to nikada nije ni rekla.

Gospođa Ponder je uzela daljinski upravljač i stišala emisiju Ples sa zvijezdama. Maloprije ju je bila poglasnila zbog jake kiše koja je padala, ali pljusak je sada popustio.

Sada je čula ljude kako viču. Ljutiti uzvici odzvanjali su tihim, hladnim noćnim zrakom. Gospođu Ponder to je malo zaboljelo, jer je imala osjećaj kao da svi viču na nju. (Gospođa Ponder odra-stala je s majkom koja je stalno bila ljuta.)

– Pobogu. Misliš li da se svađaju zbog glavnog grada Gvatema-le? Znaš li ti koji je glavni grad Gvatemale? Ne znaš? Ne znam ni ja. Moramo to potražiti na Googleu. Nemoj mi se podsmjehivati.

Marija Antoaneta je počela frktati.– Hajdemo vidjeti što se događa – živahno je rekla gospođa

Ponder. Bila je nervozna i zato se živahno ponašala pred mačkom,

Liane Moriarty

14

kao što je nekoć činila pred djecom kad joj je suprug bio na putu, a noću su se čuli čudni zvukovi.

Gospođa Ponder pridigla se uz pomoć hodalice. Marija An-toaneta svoje je sklisko tijelo vješto provukla kroz noge gospođe Ponder (nije pala na njezino živahno ponašanje), dok je gospođa Ponder hodnikom gurala hodalicu prema stražnjem dijelu kuće.

Njezina prostorija za šivanje gledala je točno na školsko igrali-šte Osnove škole Pirriwee.

– Mama, jesi li luda? Ne možeš živjeti tako blizu osnovne škole – rekla je kći gospođe Ponder kad je ona htjela kupiti kuću.

Ali njoj je bilo drago slušati živahan žamor dječjih glasova tije-kom dana, a više nije vozila, tako da ju nije bilo briga što je ulica bila zakrčena onim ogromnim autima velikima poput kamio-na koji su se vozili u današnje vrijeme, a za čijim su upravljačima sjedile žene s velikim sunčanim naočalama i koje su iz automo-bila izvikivale strašno važne informacije o Harriettinom baletu i Charliejevoj govornoj terapiji.

Majke su u današnje vrijeme jako ozbiljno shvaćale majčinstvo. Ta mala bezumna lica. Te male užurbane stražnjice koje su se kre-tale prema školi u uskim tajicama. Visoki repovi koji su mahali. Oči uprte u mobitele koje su držali u dlanu poput kompasa. To je gospođi Ponder bilo smiješno. Ali i dražesno. Njezine tri kćeri bile su iste takve. I bile su tako lijepe.

– Kako ste jutros? – uvijek bi pitala kad je na trijemu pila čaj ili kad je zalijevala vrt dok su majke prolazile.

– Zauzeto, gospođo Ponder! U gužvi! – uvijek bi joj odgova-rale dok su brzo hodale i vukle djecu za ruku. Bile su drage i sim-patične i samo malo umišljene jer si nisu mogle pomoći. Ona je bila tako stara! A one su bile tako zauzete!

Očevi, koji su danas sve više i više vozili djecu u školu, bili su drukčiji. Rijetko su se žurili, polako su hodali s odmjerenom

Male laži

15

ležernošću. Nema frke. Sve je pod kontrolom. To je bila poruka koju su odavali. Gospođa Ponder i njima se veselo smijala.

No sada se činilo da se roditelji djece koja idu u Osnovnu školu Pirriwee loše ponašaju. Prišla je prozoru i razastrla čipkastu za-vjesu. Škola je nedavno platila za zaštitu na prozoru nakon što je loptica za kriket razbila staklo i gotovo onesvijestila Mariju An-toanetu. (Dječaci iz trećeg razreda dali su joj ručno izrađenu če-stitku isprike koju je držala na hladnjaku.)

S druge strane igrališta nalazila se dvoetažna zgrada od pje-ščenjaka, a na drugoj etaži nalazila se svečana dvorana, kao i ve-liki balkon s pogledom na ocean. Gospođa Ponder bila je ondje prisutna na nekoliko događanja: bila je na predavanju mjesnog povjesničara, na ručku koji su priredili Prijatelji knjižnice. Ta je prostorija stvarno bila prekrasna. Ponekad su bivši učenici ondje imali proslavu vjenčanja. A ondje se održavala i večer školskog kviza. Prikupljali su sredstva za pametne ploče, što god to bilo. Naravno, gospođa Ponder bila je pozvana. S obzirom na to da je živjela u blizini škole, imala je nekakav čudan povlašteni status, iako u školu nikada nisu išla ni njezina djeca ni unuci. Ovaj poziv je uljudno odbila. Smatrala je da su školski događaji u kojima ne sudjeluju djeca besmisleni.

U toj istoj prostoriji djeca su jednom tjedno imala priredbu. Svakog petka ujutro gospođa Ponder sjedila je u svojoj sobi za ši-vanje, pila engleski čaj i jela kekse od đumbira. Uvijek bi ju ra-splakalo dječje pjevanje koje je do nje dopiralo s druge etaže ško-le. Nije vjerovala u Boga osim kad je slušala djecu kako pjevaju.

No sada nije bilo dječje pjesme.Gospođa Ponder čula je mnogo psovki. Nije joj smetalo psovanje

(njezina najstarija kći psovala je kao kočijaš), ali bilo je uznemiruju-će i nelagodno slušati nekoga kako manijakalno izvikuje psovke na mjestu koje je inače odzvanjalo od dječjeg smijeha i dječjih povika.

Liane Moriarty

16

– Jeste li svi pijani? – pitala je.Njezin prozor posut kapljicama kiše bio je u ravnini s ulazom

u zgradu iz koje su iznenada počeli izlaziti ljudi. Sigurnosna svje-tla osvjetljavala su popločani dio oko ulaza u školu, koji je izgle-dao poput kazališne pozornice. Dodatne efekte stvarala je magla.

Bio je to čudan prizor.Roditelji iz škole Pirriwee imali su čudnu sklonost za orga-

niziranje proslava u elegantnoj odjeći. Nije im bilo dovoljno da održe običan kviz. Iz pozivnice joj je bilo jasno da je nekoj pa-metnjakovićki palo na pamet da to bude “Školski kviz u stilu Audrey i Elvisa”, što je značilo da se sve žene trebaju odjenuti kao Audrey Hepburn, a muškarci kao Elvis Presley. (To je bio još jedan razlog zbog kojeg gospođa Ponder nije htjela doći. Oduvijek je prezirala zabave u elegantnoj odjeći.) Izgleda da se svima najviše svidio izgled Audrey Hepburn u filmu “Doručak kod Tiffanyja”. Sve žene nosile su dugačku crnu haljinu, bijele rukavice i bisernu ogrlicu. Muškarci su pak odlučili odati po-čast Elvisovim kasnijim godinama. Svi su nosili sjajno jednodi-jelno bijelo odijelo sa svjetlucavim kamenčićima i dubokim de-kolteom. Žene su izgledale prekrasno. Jadni muškarci izgledali su baš smiješno.

Dok ih je gospođa Ponder gledala, jednog Elvisa u bradu je udario drugi. Udareni Elvis je zateturao unatrag i zabio se u Au-drey. Dva Elvisa uhvatila su ga s leđa i odvukla. Jedna je Audrey pokrila lice rukama i okrenula se, kao da to nije mogla gledati. Netko je povikao: – Prestanite!

Tako je. Što bi mislila vaša prekrasna djeca?– Da zovem policiju? – naglas se zapitala gospođa Ponder, no

onda je u daljini čula zavijanje sirene, u isto vrijeme kad je jedna žena na balkonu počela silno vrištati.

*

Male laži

17

Gabrielle: Nije to bilo samo zbog majki, znate. To se ne bi dogo-dilo da ondje nisu bili i tate. Pretpostavljam da su to majke samo započele. Mi smo imale glavnu ulogu, da tako kažem. Matere. Ne podnosim tu riječ. Tako je staromodna, zar ne? Mama je bolje. Zvuči mršavije. Usput rečeno, imam problema s mišljenjem o svo-jem izgledu. A tko nema, zar ne?

Bonnie: To je bio samo grozan nesporazum. Ljudima su po-vrijeđeni osjećaji i onda je sve izmaknulo kontroli, kako to već biva. Iza svakog sukoba ustvari leže povrijeđeni osjećaji, zar ne? Razvod. Svjetski ratovi. Sudski postupci. Dobro, možda ne svaki sudski postupak. Jeste li za biljni čaj?

Stu: Reći ću vam što se točno dogodilo. Žene ne mogu preći pre-ko nečega. Ne kažem da tipovi nisu krivi. Ali da žene nisu počele histerizirati, što može zvučati seksistički, ali nije tako, to je jed-nostavno činjenica i to možete pitati svakog muškarca, ali pravog muškarca, a ne nekog čudaka koji koristi hidratantnu kremu; pi-tajte pravog muškarca i on će vam reći da su žene olimpijski pr-vaci u zamjeranju. Trebate vidjeti moju ženu na djelu. A ona čak nije ni najgora.

Gospođica Barnes: Roditelji su opsjednuti svojom djecom. Prije nego što sam počela raditi u Osnovnoj školi Pirriwee, mislila sam da ljudi pretjeruju kad kažu da roditelji pretjerano brinu o svojoj djeci. Mislim, moji mama i tata su me voljeli, pokazivali su za-nimanje za mene dok sam odrastala tijekom devedesetih, ali nisu bili opsjednuti mnome.

Gospođa Lipmann: To je tragedija i to iznimno žalosna i svi pokušavamo krenuti dalje. Nemam drugih komentara.

Carol: Ja za to krivim Klub čitatelja erotskih knjiga. Ali to sam samo ja.

Jonathan: U Klubu čitatelja erotskih knjiga nema ničeg erot-skog, pazite što vam kažem.

Liane Moriarty

18

Jackie: Znate što? Meni je ovo feminističko pitanje.Harper: Tko je rekao da je to feminističko pitanje? Kvragu, što

vam je? Ja ću vam reći kako je to počelo. Počelo je incidentom koji se dogodio na danu upoznavanja u predškoli.

Graeme: Ja sam to shvatio kao još jedan sukob mama kućanica koje se bore s mamama karijeristicama. Kako to ono zovu? Rat mama.

Moja žena nije bila upletena u to. Ona nema vremena za ta-kve stvari.

Thea: Vi novinari obožavate priču o francuskoj dadilji. Čula sam danas na radiju kako govore o “francuskoj sluškinji”, a Juli-ette to nikako nije bila. Renata je imala i kućnu pomoćnicu. Ne-ke žene imaju sreće po tom pitanju. Ja imam četvero djece i nitko mi ne pomaže! Naravno, meni ne smetaju majke koje rade, samo se pitam zašto su uopće htjele imati djecu.

Melissa: Znate što ja mislim zbog čega su se svi tako uzrujali? Zbog ušiju. O Bože, nemojte da počnem pričati o ušima.

Samantha: Uši? Kakve to ima veze s ičime? Tko vam je to re-kao? Melissa, zar ne? Ta jadnica je preživjela posttraumatski stre-sni poremećaj nakon što su joj djeca stalno imala uši. Oprostite. Nije smiješno. Uopće nije smiješno.

Detektiv Adrian Quinlan: Da budem jasan. Ovo nije cirkus. Ovo je istraga o ubojstvu.

19

DRUGO POGLAVLJE

Šest mjeseci prije večeri školskog kviza

Četrdeset. Madeline Martha Mackenzie danas je napunila če-trdeset godina.

– Imam četrdeset godina – naglas je rekla dok je vozila. Pola-ko je izgovorila tu riječ, kao da je zvučni efekt. – Četrdeeeseeet.

U retrovizoru je pogledala kćer. Chloe se nasmiješila i opona-šala majku. – Imam pet godina. Peeet.

– Četrdeset! – zapjevala je Madeline poput operne pjevačice. – Tra la la la!

– Pet! – zapjevala je Chloe.Madeline je pokušala repati, udarajući ritam po upravljaču. –

Četrdeset mi je godina, da da...– Dosta, mama – odlučno je rekla Chloe.– Oprosti – rekla je Madeline.Vodila je Chloe na dan upoznavanja u predškolu: “Pripremimo

se za predškolu!” Iako Chloe nije trebalo nikakvo upoznavanje prije polaska u školu sljedećeg siječnja. Već je bila dobro upozna-ta s Osnovnom školom Pirriwee. Kad su Chloeinog dvije godine starijeg brata Freda jutros dovezli u školu, ona je bila zaokupljena brigom o njemu, kao da je ona starija. – Frede, zaboravio si staviti torbu za knjige u košaru. Tako je. Unutra. Dobar dečko.

Fred je poslušno stavio torbu u prigodnu košaru prije nego što je otrčao i zgrabio Jacksona za vrat. Madeline se pretvarala da to

Liane Moriarty

20

ne vidi. Jackson je to vjerojatno i zaslužio. Jacksonova majka, Re-nata, nije to vidjela jer se udubila u razgovor s Harper, a obje su se ozbiljno mrštile zbog stresa prouzrokovanog obrazovanjem na-darene djece. Renata i Harper pohađale su grupu podrške za ro-ditelje nadarene djece. Madeline ih je zamišljala kako zabrinuto sjede u krugu dok im oči sjaje od potajnog ponosa.

Dok Chloe bude zaokupljena naređivanjem drugoj djeci tije-kom dana upoznavanja (ona je imala dar naređivanja, a jednog da-na vodit će neku korporaciju), Madeline će popiti kavu i pojesti kolač sa svojom prijateljicom Celeste. Celestini blizanci također će sljedeće godine krenuti u školu, pa će i oni danas ondje jurcati. (Njihov dar bilo je vikanje. Madeline bi počela boljeti glava na-kon što je u njihovu društvu provela pet minuta.) Celeste je uvijek kupovala posebne i vrlo skupe rođendanske darove, tako da će to biti lijepo. Nakon toga, Madeline će odvesti Chloe svojoj svekrvi, a onda će ručati s prijateljima prije nego što svi odjure po djecu u školu. Sunce je sjalo. Ona je nosila svoje prekrasne nove Dolce & Gabanna štikle (koje je kupila preko interneta, bile su na popustu trideset posto). Bit će to uistinu prekrasan dan.

– Neka počne Madelinin festival! – jutros je rekao njezin su-prug Ed kad joj je u krevet donio kavu. Madeline je bila poznata po tome što voli rođendane i proslave sve vrste. Bilo kakvu prili-ku da se popije šampanjac.

Ali ipak, četrdeset.Dok je vozila poznatom cestom do škole, razmišljala je o svojim

divnim novim godinama. Četrdeset. I sada je o “četrdeset” go-dina razmišljala kao kad je imala petnaest. Tako bezlične godine. Samotne godine na sredini života. Ništa neće biti bitno kad napu-niš četrdeset godina. Nećeš imati prave osjećaje kad napuniš četr-deset, zato što ćeš biti sigurno ušuškan u svoje otrcane četrdesete.

Četrdesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Ajme!

Male laži

21

Dvadesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Tragedija! Kakva tuga! Pronađite tog ubojicu!

Madeline se morala malo natjerati da se zapita kad je čula u vije-stima da je neka žena u dobi od četrdeset godina umrla. Ali to sam mogla biti i ja! To bi bilo tužno! Ljudi bi bili tužni da ja umrem! Štoviše, bili bi shrvani. Eto, ljudi su opsjednuti godinama. Možda imam četrdeset godina, ali sam voljena.

S druge strane, vjerojatno je bilo potpuno prirodno biti tužniji zbog smrti neke dvadesetogodišnjakinje nego zbog smrti četrde-setogodišnjakinje. Četrdesetogodišnjakinja je proživjela dvadeset godina više. I da neki naoružani napadač jurca okolo, zbog toga bi se Madeline osjećala obveznom baciti svoje sredovječno tijelo pred neku dvadesetogodišnjakinju. Primiti metak zbog mladosti. To je jedino bilo pošteno.

E pa, to bi učinila kad bi bila sigurna da je to neka dobra mla-da osoba, a ne jedna od pripadnika nepodnošljive mladeži poput djeteta koje vozi mali plavi Mitsubishi ispred Madeline. Čak se nije ni potrudila sakriti da koristi mobitel dok vozi, i to vjerojat-no kako bi promijenila status na Facebooku.

Eto ga! Ovo dijete ne bi ni primijetilo naoružanog napadača! Odsutno bi zurila u telefon, a Madeline bi žrtvovala svoj život za nju. To je bilo nečuveno.

Mali auto na čijem je zadnjem staklu bilo nakoso nalijeplje-no slovo “P”, označavajući da osoba ima privremenu vozačku dozvolu, bio je pun mladih ljudi. Odostrag ih je bilo barem tro-je: glave su im se njihale, rukama su gestikulirali. Je li to netko mahao nogom? Samo što se ne dogodi tragedija. Svi se moraju usredotočiti. Prošli tjedan Madeline je bila na kratkoj kavi na-kon teretane te je u novinama čitala priču o tome kako su mladi odlazili u smrt zbog toga što su slali poruke dok voze. Stižem. Evo me! To su bile njihove posljednje, blesave (i često pogrešno

Liane Moriarty

22

napisane) riječi. Madeline je zaplakala kad je vidjela sliku shrvane majke jedne tinejdžerice kako apsurdno drži mobitel svoje kćeri kao upozorenje čitateljima.

– Smiješni mali idioti – naglas je rekla kad je auto skrenuo opa-sno blizu drugoj traci.

– Tko je idiot? – pitala je njezina kći Chloe sa stražnjeg sjedala.– Djevojka koja ispred mene vozi auto je idiot jer istovremeno

vozi i koristi telefon.– Kao kad ti moraš nazvati tatu kad kasnimo – rekla je Chloe.– To sam napravila samo jedanput! – pobunila se Madeline. – I

bila sam jako oprezna i jako brza! I ja imam četrdeset godina!– Danas – znakovito je rekla Chloe. – Danas imaš četrdeset

godina.– Da! A osim toga, ja sam ga samo na brzinu nazvala, nisam

slala poruku! Kad šalješ poruku, ne možeš gledati cestu. Slanje po-ruke je protuzakonito i zločesto i moraš mi obećati da to nikad, ali nikad nećeš raditi kad postaneš tinejdžerica.

Glas joj je zadrhtao pri pomisli da će Chloe postati tinejdžerica i da će voziti auto.

– Ali dopušteno je nazvati nekoga na brzinu – rekla je Chloe.– Nije! I to je protuzakonito.– To znači da si ti prekršila zakon – zadovoljno je rekla Chloe.

– Kao pljačkaš.Chloe je trenutačno bila opsjednuta pljačkašima. Jednog dana će

sigurno hodati s lošim dečkom. S lošim dečkom koji vozi motor.– Drži se dobrih dečkiju, Chloe! – nakon jednog trenutka je

rekla Madeline. – Kao što je tata. Loši dečki ti ne donose kavu u krevet, u to sam sigurna.

– Što ti to brbljaš, ženo? – uzdahnula je Chloe. Tu je frazu čula od svojega oca i savršeno je oponašala njegov umoran ton. Pogri-ješili su kad su se nasmijali kad je prvi put to rekla, tako da ju je

Male laži

23

zapamtila i često ju je govorila i to baš u pravom trenutku, pa su se i dalje morali tome smijati.

Ovaj put Madeline se uspjela ne nasmijati. Chloe je trenutačno bila na granici između dražesnog i iritantnog djeteta. A na takvoj granici vjerojatno je bila i sama Madeline.

Madeline je na crvenom svjetlu stala iza malog plavog Mitsu-bishija. Mlada vozačica je i dalje gledala u mobitel. Madeline je pritisnula sirenu. Vidjela je kako ju vozačica gleda u retrovizoru, a ostali putnici u autu okrenuli su se da ju pogledaju.

– Odloži telefon! – vikala je. Oponašala je slanje poruke tako što je prstom lupkala po dlanu. – To je protuzakonito! To je opasno!

Djevojka joj je pokazala srednji prst.– Dobro! – Madeline je povukla ručnu kočnicu i uključila sva

četiri žmigavca.– Što to radiš? – pitala je Chloe.Madeline je otkopčala pojas i otvorila automobilska vrata.– Ali moramo ići na dan upoznavanja! – panično je povikala

Chloe. – Zakasnit ćemo! Jao si ga meni!“Jao si ga meni” bio je uzvik iz slikovnice koju su čitali Fredu

kad je bio mali. A sada je cijela obitelj to govorila. Tu frazu čak su koristili i Madelinini roditelji i neki Madelinini prijatelji. Bila je vrlo zarazna.

– Sve je u redu – rekla je Madeline. – Ovo će biti brzo gotovo. Spašavam mlade živote.

U novim je štiklama došla do auta te djevojke i pokucala na prozor.Prozor se spustio, a vozačica se iz obične siluete pretvorila u

vrlo mladu djevojku blijede puti, koja je u nosu imala svjetlucavu naušnicu, a na očima loše nanesenu, grudastu maskaru.

U Madeline je pogledala s pomiješanim osjećajima agresivnosti i straha. – Koji je tvoj problem? – U lijevoj ruci je i dalje opušteno držala mobitel.

Vraški dobra knjiga! Duhovita i napeta.STEPHEN KING

LIANE MORIARTY prije Malih laži objavila je pet romana: Tri želje, Posljednja godišnjica, Što je Alice zaboravila, Hipnotizerova ljubavna priča te uspješnicu Suprugova tajna koji je jedini njezin roman dosad preveden na hrvatski. Suprugovu tajnu je britanski “Richard and Judy Book Club” proglasio najboljim u jesen 2013. i od tada pa do danas ona ne silazi sa vrhova ljestvica najprodavanijih knjiga. Živi u Sydneyju sa suprugom, sinom i kćeri.LI

AN

E M

OR

IAR

TY

L I ANE MOR I ART Y

Male lažiM

ale

laži

Sve je to zapravo bio strašan nesporazum.A onda je sve izmaknulo kontroli.

OD AUTORICE BESTSELERA SUPRUGOVA TAJNA

Kakva dobra spisateljica – pametna, mudra, duhovita. Anne Lamott

Male laži bit će i veći hit nego što je to bila Suprugova tajna! The New York Times

Neodoljivo…Moriartyn humor i napeta radnja natjerat će vas da čitate bez prestanka do zadnje stranice. People

ISBN 978-953-14-1869-099,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Otkako je prije pet godina rodila sina, Jane nigdje nije živjela duže od šest mjeseci. Stalno se seli kako bi pobjegla od svoje prošlosti. Sada ju je na

svoju obalu privukao idilični grad Pirriwee i Jane ima osjećaj kao da napokon nekamo pripada. Sprijateljuje se s energičnom Madeline i nevjerojatno lijepom

Celeste, s dvije žene koje naočigled imaju savršen život, ali i vlastite tajne.

No na početku polugodišta, na igralištu se događa incident u koji su upletena djeca svih triju žena, zbog čega se stvara jaz između njih i ostalih roditelja.

Taj jaz u početku je mali, ali postaje sve veći dok govorkanja i glasine ne postanu zlobni i pakosni, a istina ne preraste u laž. Od početka je bilo jasno

da će sve završiti u suzama, ali nitko nije mislio da će završiti ubojstvom...