Predmet: POVIJEST

Tema: KRIMSKI RAT

UVOD

Zbog gušenja europskih revolucija od 1830. do 1848. - 1849. godine sustav europskih država utvrđen na Bečkom kongresu, koji je trajao od 1814. do 1815., gotovo se ni u čemu nije mijenjao krajem prve polovice 19. stoljeća, osim što je stvorena Belgija i što je Austrija okupirala Krakov. Međutim, ipak već postoje preduvjeti za prevratne promjene u drugoj polovici 19. stoljeća. Nacionalna ideja, isprva potisnuta od restauracije, počinje se sve više probijati i preoblikovati sklop europskih država. Kao pogonska snaga za promjene europske konstelacije sila očituje se pri tome i krimski rat koji izbija na samom početku druge polovice 19. stoljeća.

1

EUROPA U DOBA IMPERIJALIZMA

Europa u znaku krimskog rata

U doba europskih revolucija, već 1815. godine, stvorena je u Europi Sveta alijansa, savez reakcionarnih sila, sustav Rusije, Pruske i Austrije, koji na početku druge polovice 19. stoljeća ima u Europi odlučujuću ulogu. Sveta alijansa (njem. Heilige Allianz) zvao se savez Pruske i Rusije, nastao nakon Napoleonova poraza, a tom savezu pridružili su se kasnije gotovo svi europski monarsi. Dokument pod tim nazivom potpisali su u jesen 1815. u Parizu ruski car Aleksandar Prvi, austrijski kaiser Franjo Prvi i pruski könig Fridrik Vilim Treći. Vladari su se tad obavezali da će njihove vlade u svakom trenutku pružati jedna drugoj podršku, te da će se njihovi podanici osijećati članovima jedne te iste "kršćanske nacije". Svoj potpis na taj dokument stavili su kasnije svi europski monarsi, osim britanskoga regenta, sultana i pape. Sveta alijansa, zapravo, bila je štit za obranu europskih monarhija, sa zadaćom gušenja svakog demokratskog pokreta. Članovi alijanse oružjem su gušili sve takve pojave na cijelom kontinentu, posebice u Italiji i Španjolskoj. Svoje konferencije ovaj savez održao je u Troppauu (1820), Ljubljani (1921) i Veroni (1922). Sveta alijansa je snažno djelovala svega petnaestak godina, iako se naziv dugo rabio za družbu ruskih, austrougarskih i pruskih autokracija.

Francuska se pod Napoleonom III. (1852. - 1870.) nalazi tek na početku novog uspjeha do položaja nadmoćne sile, a Engleska, bez ikakva oslonca na bilo koju europsku velesilu, na rubu političkog zbivanja u Europi. Vodeću ulogu unutar alijanse europskih reakcionarnih sila ima Rusija. Ona vrijedi kao utočište proturevolucije koja je u njoj uvijek nalazila čistu potporu. U prvoj polovici 19. stoljeća carska Rusija je podupirala srpsku i grčku revoluciju, ali u prvom redu radi vlastitih vanjskopolitičkih, ekspazionističkih interesa. I ovom prilikom Austrija je pozvala Rusiju u pomoć protiv ustanika u Mađarskoj. Rusija je protiv pruske politike dotad obavljala dosljednu kontrolu u konzervativno-legitimističkom smislu. Nakon ugušivanja revolucije od 1848. do 1849. godine car Nikola I. (1825. - 1855.) smatra da je njegova politika jedina uspješna u Europi te on stoga sve više nagoni europske države, osobito svoje saveznike Prusku i Austriju, u podređenu poziciju. Međutim, to postupno vodi do odvraćanja od Rusije i do njezine političke izolacije. To se jasno očituje kad Engleska, koja se od početka 19. stoljeća bori protiv porasta ruske moći, kao zakonitog vladara priznaje Napoleona koga je 1852. godine francuski narod izabrao za cara, i kad je u tome uskoro slijede Austrija i Pruska.

2

Protutursko raspoloženje u Europi, što ga je pojačao i poljski ustanak 1831. godine, počinje se očitovati tek 1852. godine kad se Nikola I., pouzdavajući se u solidarnost svojih saveznika, opet prihvatio istočnog pitanja namjeravajući svoj utjecaj proširiti na Osmanlijsko carstvo. Pri tom Nikola I. Dosljedno provodi stari cilj ruske vanjske politike koji se oblikovao još u 18. stoljeću i jasno očitovao 1828. godine kad je Rusija podupirala Grke u njihovoj oslobodilačkoj borbi nadajući se da će lakše doći do utjecaja na iznutra oslabljeno Osmanlijsko carstvo. Toj ruskoj djelatnosti odmah se manje ili više oštro suprotstavljaju ostale europske države, u prvom redu Engleska, koja prva uviđa opasnost koju predstavlja Rusija. Borbu za Osmanlijsko carstvo motiviraju u prvom redu različiti interesi europskih zemalja. Engleskoj i Francuskoj stalo je do održavanja ravnoteže u Sredozemlju, jer im je stalo do njihovoh političkih, vojnostrateških i ekonomskih interesa u još uvijek velikom turskom carstvu. Engleska, osim toga, smatra da joj je ugrožen kopneni put u Indiju, dok se Francuska boji da joj ne bude spriječena izgradnja imperija u sjevernoj Africi, a i Austrija strahuje da blisko rusko susjedstvo ne ugrozi budućnost habsburškog carstva. Tim državnim interesima europskih zemalja uperenima protiv Rusije, koji su se oblikovali u prvoj polovici 19. stoljeća, pridružuje se i sve veći strah pred golemim porastom moći Rusije koja kao uspješan vođa proturevolucije nameće ostalim europskim državama podređenu ulogu. Kad Nikola I. ponovo započinje provoditi svoje ciljeve protiv Osmanlijskog carstva, europske sile zato smatraju da je došlo vrijeme da se zakoči ekspanzija ruske moći i da istodobno provedu i ostvare svoje vlastite nacionalne ciljeve. Pruska i Austrija nastoje se riješiti ruskog skrbništva, a za Austriju rusko djelovanje postaje uz to i državnim problemom. Nastojanje Rusije da raspirivanjem nacionalnih i vjerskih pokreta na Balkanu iznutra razbije Osmanlijsko carstvo, za Austriju kao neposrednog susjeda može biti kobno, jer je tek nedavno s mukom svladala nacionalne ustanke na svom državnom teritoriju. Kao posljedica svih tih različitih interesa europskih sila, istočna se kriza koju je izazvala Rusija proširuje u europski rat (krimski rat, koji je trajao od 1853. do 1856. godine). Pri tome se povjesničari još ni danas ne slažu u ocjeni kome valja pripisati odgovornost za izbijanje tog rata. U sukobu između Turske i Rusije zapadne sile Engleska i Francuska odmah se stavljaju na stranu Velike Porte. Njima se kasnije priključuje i Sardinija u nadi da će se tako početi riješavati talijansko pitanje, dok se Pruska i Austrija isprva drže po strani da bi konačno neutralnom politikom izbjegle odluku za Rusiju ili protiv nje. Iako se Austrija i Pruska žele riješiti ruskog skrbništva, čini im se da bi njihovo skretanje prema zapadu moglo dovesti do neželjenog jačanja potisnute Francuske. Austrija se osim toga boji da bi u Italiji angažirana Francuska mogla biti opasnost za njezine talijanske posjede, a čini se da se to potvrđuje priključkom Sardinije zapadnoj alijansi.

3

KRIMSKI RAT

(1853.-1856.)

Krimski rat je vođen između Rusije i saveznika(Turske, Velike Britanije i Francuske) u sklopu ratova Rusije s turskom oko prevlasti na Balkanu, moreusima i Srednjem istoku. Povod Krimskim ratovima su bile razmirice između katoličkog i pravoslavnog svećeništva o tzv. svetim mjestima u Jeruzalemu. Rusija je podržavala pravoslavno svećeništvo i postavila zahtjev Turskoj da ugovorom prizna ruski protektorat nad pravoslavnim stanovništvom Turske, pod prijetnjom da će u suprotnom okupirati dunavske kneževine Moldaviju i Vlašku. Turska je ruski zahtjev odbila, uzdajući se u pomoć Velike Britanije i Francuske, suparnice Rusije na Srednjem istoku. Rusije je 21. svibnja 1853. prekinula diplomatske odnose sa Turskom, a 3. lipnja ruska vojska od 80 tisuća ljudi, pod M. Gorčakovim ušla je u Moldaviju i Vlašku, ne nailazeći na otpor. Pošto je pod vodstvom Latas Omer-paše bilo oko 130 tisuća ljudi južno od Dunava (između Balkana, Vidina i ušća Dunava) Turska je 4. kolovoza objavila Rusiji rat. Latas Omer-paša 28. kolovoza je započeo ofenzivu prema Vidinu, a samo tri tjedna nakon toga prema Oltenici; oba puta bez uspjeha. Turci su pretrpjeli težak poraz i u pomorskoj bitci kod Sinopa, gdje im je uništena čitava postrojba. Ta ruska pobjeda utjecala je na to da se Francuska i Velika Britanija neposredno uđu u rat protiv Rusije. 1854. godine su predale ultimatum Rusiji sa zahtjevom da evakuiraju dunavske kneževine,zaključile su savez sa Turskom te objavile rat Rusiji. Austrija, suparnica Rusije na Balkanu, podržala je zahtjev Francuske i Velike Britanije i tražila od Rusije da ne prelazi Dunav, što je ona odbila i počela grupirati snage prema Austriji, na galicijskoj i transilvanijskoj granici. U međuvremenu su pojačane ruske trupe na Dunavu koje su trebale preko Balkana doći do Carigrada stavljene pod zapovjedništvo generala I. Paskeviča Erivanskog. Rusi su 23. ožujka prešli preko Dunava kod Braile, Galaca i Izmaila, a nakon toga zaposjeli Silistru. No, ugroženi u pozadini od Austrije, a očekujući intervenciju Velike Britanije i Francuske, Rusi su 23. lipnja prekinuli opsadu Silistre i evakuirali dunavske kneževine. Turci su krenuli za njima do donjeg Dunava te su austrijske trupe, u sporazumu sa Turskom, ušle u Vlašku i Moldaviju. U međuvremenu se u moreusima iskrcalo 35 tisuća Francuza pod maršalom Arnoom i 26 tisuća Britanaca pod Reglanom. Dok su Rusi opsjedali Silistru, Anglo - francuski korpus pomaknut je prema sjeveru, u istočnu Bugarsku, i krajem lipnja kod Varne. No, s tim da su se Rusi povukli iza Pruta, saveznici su riješili da ih napadnu na Krimu. Operacija saveznika preko donjeg Dunava, zbog brojnih slabosti nije dolazila u obzir, a u pokušaju iskrcavanja kod Odese računalo se s intervencijom ruske vojske koja se

4

povlačila iz dunavskih kneževina. Najviše izgleda za uspjeh imalo je iskrcavanje na Krim. Sevastopolj, primorska tvrđava otvorena prema kopnu, činila je zgodan operacijski cilj. Početkom rujna Francuzi, Britanci i Turci ukrcani su na 300 transportnih brodova, i pod zaštitom ratnih brodova, iskrcani kod Jevpatorije neometano od Rusa. Sutradan su krenuli prema Sevastopolju, odbacili 34 tisuće Rusa, koji su im zapriječili put na Aljmi i nastavili do tvrđave. Nakon što su se uvjerili da se ne može osvojiti prepadom, saveznici su odlučili da napadnu južni front grada. Knez Menšikov, pod čijim su vodstvom bili Rusi, je u međuvremenu pojačao vojsku u tvrđavi, te potopio dio flote u luci radi zatvaranja uskog ulaza i povukao se sa glavninom svoje vojske prema Simferepolju. Kako Jevpatorija nije odgovarala kao baza, Britanci su se razmjestili u zaljevu kod Balaklave, a Francuzi u Kamiškom zaljevu. Jevpatorija je ostavljena Turcima. Prostor između rijeke Čornaje, mora, blokadne linije prema Sevastopolju i luke Balaklav epretvoren je postepeno u utvrđeni logor. Uvala Čornaje je ruskoj vojsci pružala izvrsnu zaštitu; saveznici su na njenoj zapadnoj ivici podigli poljska utvrđenja te utvrdili baze flote. Na tom malom i jedva naseljenom prostoru, koji je kiša pretvarala u močvaru, borile su se i živjele trupe saveznika od jeseni 1854. do proljeća 1856. godine. Za to vrijeme su izbile epidemije te su gubici od svakojakih bolesti bili vrlo veliki. Značajno je bilo to da saveznici nisu uspjeli prekinuti vezu tvrđave s pozadinom, tako da su u nju stalno pristizala ruska pojačanja: ljudi i materijal. Pojačavali su se i saveznici, pa je na kraju na svakoj strani bilo oko 200 tisuća ljudi. Menšikov je u jesen izvršio dva neuspjela pokušaja u namjeri da odbaci saveznike od tvrđave: 25. listopada kod Balaklave i 5. rujna kod Inkermana. Pokušaj Rusa kod Jevpatorije da bace Turke u more nije uspio. U travnju 1855. godine preuzeo je general Gorčakov komandu nad ruskim snagama na Krimu. Tada je od 150 tisuća Rusa polovinu činila posada tvrđave, na čijem je južnom frontu, pod rukovodstvom E. Totlebena, postepeno izgrađen niz poljskih utvrđenja koja su saveznici usprkos artelijerijskoj podršci flote sporo osvajali. U svibnju je umrlog komandanta francuskih snaga na Krimu, Sent Arnoa, zamjenio general E. Pelisje. Saveznici su na rijeci Čornaji odbili napad Rusa, a ni njihov napad na glavno uporište Malahov Kurgan nije uspjelo. U svibnju se saveznicima pridružio ekspedicioni korpus sa oko 15 tisuća Sardinaca pod vodstvom A. La Marmore. Da bi olakšao borbu branioca tvrđave Gorčakov je napao po drugi put bok saveznika na rijeci Čornaji, ali je opet odbijen uz velike gubitke. Francuzi su 8. rujna zauzeli Malahov Kurgan. Rusi su tada evakuirali grad i utvrde južno od zaljeva. To je bio veliki moralni uspjeh, ali operativno saveznici nisu ništa dobili jer im je luka ostala zatvorena, a grad koji je bio sav u ruševinama pod vatrom na sjevernoj obali zaljeva. Sjeveroistočno od zaljeva stajala je ruska vojska od 100 tisuća vojnika. Komandanti savezničkih snaga, s trupama oslabljenim dugotrajnim pozicijskim ratovima prorjeđeni bolestima, nisu se mogli odlučiti na novu operaciju. Na Krimu više nije došlo do većih borbi. Pokušaji saveznika kojima su htjeli prisiliti Ruse da se povuku propali su. Samo

5

im je Kinburn, istočno od Odese, pao u ruke; od daljnjeg prodiranja morali su odustati zbog prisustva ruske rezervne vojske između Hersona i Perekopa. Na azijskom ratištu, na rusko- turskoj granici, Turci su u jesen 1853. godine sa 24 tisuće ljudi pod Selim- pašom kod Batumija i 41 tisuća ljudi kod Erzuruma i Karsa bili brojno nadmoćniji, ali su njihovi manji napadi pretrpjeli neuspjeh: 27. svibnja 1854. kod Gurije i 25. srpnja kod Kjurjuk- Dare. Te svoje uspjehe Rusi nisu mogli iskoristiti, jer ih je saveznička flota potisla iz obalnih gradova. Početkom svibnja 1855. godine general N. Muravjov- Karski sa 39 i pol tisuće ljudi krenuo je prema Erzmurumu u tri kolone preko Karsa, koji je 12. lipnja blokirao. Tukao je Turke istočno od Erzuruma, ali se suviše slab za dalju ofanzivu, vratio do Karsa. U uzaludnom jurišu na Kars, Rusi su izgubili 6 i pol tisuća ljudi. Tvrđava je ipak kapitulirala 28. studenog. Turski deblokadni korpusi koji su se iskrcali kod Suhum- Kalea (Suhumi) i Trabzona, stigli su kasno. Krajem 1855. godine i na krimskom i na azijskom ratištu su u osnovi prekinuta vojna djelovanja.

Operacije na moru

Rusija je na Crnom moru u početku rata imala samo 15 linijskih brodova na jedra, nekoliko fregata, korveta i manjih parnih brodova. Kod Sinopa 30. studenog 1853. admiral P. Nahimov je sa 6 linijskih brodova uništio tursku eskadru od 7 fregata, 3 korvete i 5 parobroda. Tada je britanska i francuska flota uplovila u Crno more radi zaštite turskih obala. Ruske pomorkse snage povukle su se u Sevastopolj i nisu se više pojavile na otvorenom moru. Saveznička flota od ukupno 33 linijska broda, 44 fregate i manjih brodova štitila je prevoženje vojske i njeno iskrcavanje na Krimu. U bici na Aljmi francuski brodovi podržavali su vatrom desno krilo svojih kompnenih snaga, a cijela flota je 17. listopada učestvovala u prvom bombardiranju Sevastopolja, kada je pretrpjela osjetne gubitke. Da bi zapriječili ulaz u luku, Rusi su 23. listopada potopili 5 starih linijskih brodova i 2 regate; ostali brodovi flote iskorišteni su za izradu mosta preko južnog dijela zaljeva. U svibnju 1855. saveznička eskarda od 9 linijskih brodova i 40 fregata prevezla je 15 tisuća vojnika do Azovskog mora, osvojila Kerč, uništila tamošnja slagališta i potom se povukla. Ista eskarda, pojačana sa 3 francuska oklopna broda, 14. listopada prisilila je na predaju tvrđavu Kinburn.Na Baltičkom moru Rusija je imala 31 linijski brod, 12 fregata, 10 korveta i 27 malih parnih brodova. Linijski brodovi ležali su u ratnim lukama Kronštatu i Sveaborgu (Suomenlina, Suomenlinna). Pored njih postojala je samo još jedna tvrđava, Bumarsund (Bomarsund), na Alandskim ostrvima. I na Baltičkom moru

6

Rusi se nisu pokušali suprotstaviti protivniku na otvorenom moru. Britanska flota od 8 linijskih brodova u paru, 6 linijskih brodova na jedra, 4 fregate na paru i nekoliko malih brodova, pojavila se početkom travnja 1854. u Baltičkom moru. Njoj se u lipnju priključila francuska flota od 9 linijskih brodova, 6 fregata i nekoliko manjih brodova. Pošto je došao i odred od 10 tisuća Francuza, osvojena je 16. kolovoza tvrđava Burmasund i razorena. Savezničke flote su u jesen napustile Baltičko more. Naredne godine eskadra od 22 linijska broda (19 britanskih i 3 francuska), pored nekoliko drugih manjih, bombardirala je Sveaborg od 9. do 11. kolovoza. Lučka postrojenja i slagališta su razoreni, a brodovi potopljeni, ali su utvrđenja ostala neoštećena. Napadaču je nestalo streljiva, pa se do zime ograničio na blokadu. Na Dalekom istoku saveznička flotila fregata razorila je u srpnju 1854. godine nekoliko utvrđenja na Soloveckim osvrtima u Bijelom moru. Druga flotila napala je iskrcanim snagama tvrđavu Petropavlovsk na Kamčatki, ali je odbijena.

7

DOGAĐAJI 

Krimski rat 1853-1856DRŽAVA

ULAZAK U RAT

IZLAZAK IZ RATA

VOJNE SNAGE POPULACIJA GUBITCI

Austria 1853 1856 600 000 36 000 000 50 000Britain 1853 1856 250 000 29 000 000 30 000France 1853 1856 400 000 37 000 000 27 000Russia 1853 1856 1 200 000 74 000 000 144 000Sardinia 1853 1856 10 000 1 000 000 2 000Turkey 1853 1856 400 000 25 000 000 45 000

   Kronologija (osim bitaka)

8

9

1829 Rusko – Turksi rat rezultirao je povećanjem ruskog teritorija

1853.03.02 Princ Menšikov stigao je u Konstantinopol sa Ruskim ultimatumom

1853.05.31 Rusija je raskinula svoje odnose sa Turskim cartsvom nakon što je Sultan odbio njihove zahtjeve

1853.06.08 Britanska flota stigla je na Dardanele da pokaže da je na strani Turaka

1853.07.02 Ruska vojska napala je Moldaviju i Wallachiu

1853.10.05 Tursko carstvo proglasilo je rat Rusiji

1853.10.28 Turska vojska prešla je Dunav kod Kalafata

1853.10.30 Britanska flota ušla je na Bospor

1853.11.04 Turci su porazili Ruse kod Oltenitze te kasnije kod Ciate (5. siječnja 1855)

1853.11.30 Ruska crnomorksa flota uništila je tursku eskadru kod Sinopea; Britanija i Francuska su se odlučile osvatiti

1854.01.04 Savezničke snage uplovile su u Crno more

1854.01.08 Rusi su napali Dobroju u Rumunjskoj

1854.02.23 Prve britanske postrojbe otplovile su prema istoku

1854.03.11 Britanksa baltička pomorska flota krenula je iz Spitheada

1854.03.19 Francuske postrojbe krenue su prema istoku

1854.0320 Otplovila je francuska baltička flota

1854.03.28 Francuzi i Britanci objavili su rat Rusiji nakon što su Rusi odbili ultimatum da napuste kneževinu

1854.04.05 Britanske vojne snage stigle su na Gallipoli

1854.04.14 Rusi su opkolili Silistru (Bugarska)

1854.04.18 Turci su porazili Ruse kod Rohova (Rumunjska)

1854.04.20 Austria i Pruska su objavile svoju neutralnost

1854.06.23 Rusi su napustili opsjedu Silistre nakon što je Austrija zaprijetila da će doći pomoći Turcima i povući se iz Bugarske; to bi završilo rat osim što su tada Englezi i Francuzi ušli na ratno poprište

1854.05.28 Savezničke snage uputile su se iz Galipolia u Varnu (Bugarska)

1854.05.31 Saveznici su počeli slijetati u Varnu da obrane turski Balkan, ali Rusi su se povukli

1854.06.26 Francuske i britanske snage stigle su kod Kronstadta, blizu St. Petersburg na Baltiku

1854.06.28 Britanska i Francuska vlada odlučile su uništiti rusku bazu kod Sebastopola na Krimu

1854.07.07 Turci su porazili Ruse kod Giurgeva (Rumunjska)

1854.07.28 Turci su porazili Ruse kod Bayezida (Armenia)

1854.08.21 Britanske postrojbe bombardirale su Kolu na Bijelom moru

1854.09.14 Savezničke snage neometano su sletile na Krim (Kalamata Bay, sjeverno od Sevastopola)

1854.09.19 Savezničke snage imale su prvi sukob sa Rusima te je bitka za Sebastopol poćela

1855.03.02 Car Nikola Prvi je umro, nasljeđuje ga Aleksandr II

1855.03.15 Mirovna konferencija u Beču je otvorena

1855.04.26 Konferencija je završila bez ikakvih diplomatskih napredaka

1855.06.16 Prvi ruski napad na Kars (Armenia)

1855.09.29 Turske snage povukle su se sa Krima

1855.12.23 Britanci su počeli uništavati vojsku kod Sebstopola

1856.01.16 Car Aleksandar II. prihvatio je austrijske zahtjeve

1856.02.25 Započela je mirovna konferencija u Parizu

1856.02.29 Primirje je potpisano

1856.03.30 Pariški sporazum je potpisan

1856.07.12 Posljednji britanski vojnici napustili su Krim

1871 Rusi su ukinuli Pariški sporazum

1878 Tursko – Ruski rat još je više oslabio Turke

1878 Britanski sporazum sa Turskim carstvom dao je pravo Britancima da okupiraju i zavladaju Ciprom

ZAKLJUČAK

Gubici u ovom ratu nisu točno utvrđeni. Procijenjuje se da su ukupni ruski gubici iznosili oko 500 tisuća ljudi, a saveznički oko 350 tisuća, od čega 35 tisuća Turaka. Posredništvom Austrije zaključen je 30. ožujka 1856. mir u Parizu. Rusija je dio južne Besarabije morala ustupiti Moldaviji i odreći se protektorata nad dunavskim kneževinama, koje su ostale turske vazalne države. Moreuzi su ostali zatvoreni za ratne brodove svih zemalja. Crno more je neutralizirano. Sevastopolj je vraćen Rusiji, a Kars Turskoj. Utvrđivanje Alandskih ostrva je zabranjeno.

Krimski rat smatra se prvim pozicijskim ratom u povijesti. Inženjerski radovi vješto su prilagođivani zemljištu, a organizacija vatre, artiljerije i pješadije, koja je nanosila protivniku teške gubitke, sprečavala je napadača da se brzo približi glavnoj obrambenoj liniji. To je zahtjevalo nerazmjerno veće snage, sredstva i vrijeme nego što je do tad bilo uobičajeno pri savladavanju tvrđava.

10

SLIKE

Krimski rat

slika 1: GROBLJE GENERALA

11

slika 2: PRIKAZ BOJIŠTA

12

slika 3: VOJNIK

Karte

13

slika 1: KARTA PODRUČJA CRNOG MORA (Charles Alexandre Fay, Théâtre des opérations)

14

Slika 2: KARTA EUROPE I AZIJE NAKON RATA

15

LITERATURA

16

SADRŽAJ:

UVOD........................................................................................................ 1EUROPA U DOBA IMPERIJALIZMA.................................................... 2EUROPA U ZNAKU KRIMSKOG RATA............................................... 2KRIMSKI RAT (1853. – 1856.)................................................................ 4OPERACIJE NA MORU........................................................................... 6KRONOLOGIJA (OSIM BITAKA).......................................................... 8ZAKLJUČAK............................................................................................. 10SLIKE......................................................................................................... 11KARTE....................................................................................................... 13LITERATURA........................................................................................... 15

Ovaj dokument je preuzet sa website-a "Knjigice.com"

17

Link : http://www.knjigice.comE-mail : lektire@knjigice.com

Knjigice.com – internet servis za podršku školarcima i studentima(knjige, skripte, bilješke sa predavanja, lektire, referati, instrukcije, iznajmljivanje smještaja za studente, forum,

chat, novosti, SMSovi i još mnogo toga!)

18