KRATKA POLITICKA I KULTURNA HISTORIJA

BOSNE I HERCEGOVINE

VREMENSKI REDOSLIJED VAZNIJIH DATUMA I DOGADJAJA

Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdjeno jos u 2. mileniju p.n.e.

395. Rimski car Teodosije dijeli Rimsko Carstvo na istocni i zapadni dio - Hrvatska i danasnja BiH pripadaju Zapadnom Carstvu

Od IV stoljeca barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.

Od V i VI stoljeca: Mada su tokom V i VI stoljeca kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem VI i pocetkom VII stoljeca, kada su se pojavili Avari i Slaveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.

IX stoljece: Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. stoljeca.

960: Prvo spominjanje imena "Bosna" bilo je od Constantinus Porphirogenetus (Konstantin Porfirogent) u njegovom radu "De Administrando Imperio" (Upravljanje drzavom), u kojem se navodi "Horion Bosna". Naziv Bosna je predslavenskog tj. ilirskog porijekla.

1154-1163 : Prvi poznati Bosanski "Ban", je bio Ban Boric; 1180-1204 : Ban Kulin,

1189 : Prijateljske veze sa gradom Dubrovnikom,1199 : Papu Inocenta III. prvi pismeno izvijestava zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje, da se u Bosni siri hereticko ucenje.

1200 : Papa javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motivisan da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu.

1203 : Naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U srednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere: bogumilska, katolicka, pravoslavna. Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri krscani".

1203 : Aprila, papin izaslanik stigao je u Bosnu i na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata.

1204-1214 : Ban Stjepan Kulinovic, ciji je sin bio poznat kao Ban od Usore,

1235 : Papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor.

1214-1254 : Ban Matej Ninoslav, 1254-1260 : Ban Prijezda I. Kotroman, 1260-1299 : Dinastijske bitke izmedju Bosnjaka i Hrvata, 1280-1287 : Ban Prijezda II. Kotromanic, 1287-1314 : Ban Stjepan I. Kotromanic, 1314-1354 : Ban Stjepan II. Kotromanic, 1354-1377 : Ban Tvrtko I. Kotromanic,

1371. Bitka na Marici. Srpska, bugarska i bosanska vojska porazena od strane Osmanlija.

1377 : Ban Tvrtko proglasava sam sebe kraljem od Bosne, Dalmacije, Srbije, itd. Bosna je sada velika zemlja, od rijeke Save sve do Jadranskog mora, i od rijeke Drine do rijeke Une.

1386: Turski upad u Bosnu i unistavanje grada Drijeva, ali i skoro povlacenje,

1388: Turski upad u Bosnu blizu Bilece, ali su bili sprijeceni od vojske Vlatka Vukovica,

1389: Bitka na Kosovu. Desno krilo bosanske armije, ostalo je nepobijedjeno od Turaka. Bosanska vlastela, inace po starom obicaju, poslana od strane Tvrtaka I da pomogne knezu Lazaru Hrebljanovicu, bila je predvodjena bosanskim junakom Vlatkom Vukovicem. Njihov povratak poslije boja na Kosovu govori u prilog, da je Kosovska bitka bila izvojevana nerjeseno.

1377-1391 : Kralj Tvrtko I. Kotromanic, 1391-1399 : Kraljica Jelena Gruba, 1397-1410 : Kralj Stjepan Ostoja, 1410-1420 : Kralj Stjepan Ostojic, 1420-1443 : Kralj Tvrtko II Tvrtkovic, 1443-1461 : Kralj Sjepan Tomasz, 1461-1463 : Kralj Stjepan Tomasevic,

1445: Turci su vec okupirali neke dijelove Bosne,

1463 : Bosna pada pod Tursku vlast. Turci, za osvajanja Bosne (1463.godine i narednih godina svoje vladavine) ispoljavaju veliku vjersku toleranciju i vecina bogumila u borbi za goli opstanak (progonjenih sa Istoka i Zapada), prelazi na islam. Istovremeno sa dolaskom Turaka, nestaje djelovanje Crkve bosanske.

1409. Kralj Ladislav Napuljski prodao je dio Dalmacije Mlecanima1415. Osmanlije provaljuju preko Hrvatske (Slavonije) do Celja1420. Veneciji se predaju gradovi u Dalmaciji1440. Izdan Poljicki statut - pisan bosancicom,1448. Nastanak imena - Hercegovina, po Hercegu Stjepanu Kosaci, inace poznatom hercegovackom vlastelinu i vladaru Hercegovine.1465. Banovi dobivaju naslov banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske,1471. Osmanlije zauzimaju Pocitelj na Neretvi1472. Hercegovina pada pod Tursku vlast,1493. Tezak poraz hrvatske feudalne vojske od Osmanlija na Krbavskom polju

1513. Teski poraz Osmanlija kod Dubice1518. Berislavic pobjedjuje Osmanlije kod Jajca i osigurava taj grad - utvrdu1519. Papa Leon X. daje Hrvatima casan pridjev prezidje krscanstva1520. Osmanlije prodiru u Hrvatsku, ubijen Petar Berislavic1522. Na njemackom saboru u Nrnbergu B. Frankopan moli pomoc Evrope u odbrani od Osmanlija - uzaludno

1525. Husref - beg podsjeda Jajce1526. Dubrovnik priznaje osmanlijsku vrhovnu vlast1527. Hrvatsko plemstvo na saboru u Cetinu bira za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburskog1528. Gazi Husref - beg osvaja Jajce1528. Madjari napravili dvije provincije u sjevernim djelovima Bosne u slucaju odbrane od Turaka, ali su na kraju pobijedjeni iste te godine,

1532. Nikola Jurisic zaustavlja vojsku sultana Sulejmana pod Kisegom u Ugarskoj1536. Husref - beg prodire u Slavoniju i osvaja Pozegu1552. Osmanlije osvajaju Viroviticu, Cazmu i dolaze do najzapadnije crte u Hrvatskoj (Slavoniji)1556. Osmanlije osvajaju Kostajnicu - vrata Hrvatske1566. Osmanlije vode tesku bitku za Siget u Ugarskoj koga brani Hrvat Nikola Subic Zrinski,1580. Glavni grad se premijesta iz Sarajeva u Banja Luku,1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, gradi Novu Petrinju, da zaobidje i osvoji Sisak1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, osvaja grad Bihac1593. Teski poraz Osmanlija pod Siskom1595. Pobjeda nad Osmanlijama kod Petrinje

1606. Sklopljen mir s Osmanlijama, prvi povoljni sporazum s kojim Habsburgovci dobivaju Moslavinu i Petrinju

1606. Najveci teritorijalni rang Bosne ikad,

1630. Statuta valachorum - Vlaski statut po kome Vlasi u Slavonskoj krajini dobivaju povlastice1652. Ban Nikola Zrinski pobjedjuje Osmanlije kod Kostajnice1663.-1664. Pod vodstvom brace Zrinski izboreno nekoliko pobjeda protiv Osmanlija, a Nikola dopire do Osijeka, spaljuje Sulejmanov most

1667. Razorni potres pogodio Dubrovnik

1683.-1699. Traje veliki protivosmanlijski rat Austrije, Venecije, Poljske, Sv. Stolice

1683. Turci pobijedjeni u boju kod Beca (Austrija),

1687. Ban Tomo Erddy oslobadja Dubicu, Kostajnicu, Zrin i pomice granicu na Unu

1688. Nove pobjede krscanske vojske protiv Osmanlija, oslobodjen Knin koji uzimaju Mlecani

1689. Luka Ibrisimovic i Marko Mesic, svecenici, uz pomoc naroda oslobadjaju dotad osmanlijsku Slavoniju, Liku i Krbavu

1697. Eugen Savojski s austrijskom vojskom prodire sve do Sarajeva, koje pali, pljacka i vraca se u Slavoniju

1699. Sklopljen mir u Srijemskim Karlovcima prema kojem se vraca Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj Dalmaciji

1699. Sjeverne granice Bosne potvrdjene,

1718. Sklopljen mir u Pozarevcu prema kojem Osmanlije odstupaju Austriji sjevernu Srbiju, bosansku Posavinu, a Veneciji Imotski i sve do Neretve. Dubrovnik odstupa turskoj strani Neum i Sutorinu, kako bi se zastitio od Venecije (danasnji pristup BiH prema moru)

1718. Austrijanci napadaju sjevernu Bosnu,

1736.-1739. Nesretni rat Austrije protiv Osmanlija, poraz u Turskoj Hrvatskoj kod Banja Luke

1738. Austrijanci izbaceni od strane Bosnjackih trupa,

1739. Austrija gubi Beogradskim mirom sve ono sto je dobila Pozarevackim

1788-1791. Rat kod Dubice izmedju Bosnjaka i Austrijanaca,

1787.-1791. Austrija ratuje protiv Osmanlijskog Carstva zajedno s Rusijom, ali bez uspjeha - pokusaj izgona Turaka iz Evrope i rjesenje istocnog pitanja nije uspjelo

1791. Mirom u Svistovu Osmanlije gube Dvor na Uni, i zaledje Bihaca (Dreznik, Petrovo selo, Lapac i Srb)

1797. Napoleon ukida Mletacku Republiku. Mirom u Campo Formiju, Austriji su predani otoci, Boka Kotorska i Venecija

1805. Poslije novog poraza austrijske vojske Istra, Dalmacija i Boka dolaze u francuski posjed1806. Rusi i Crnogorci okupiraju Boku, a Francuzi ulaze u Dubrovnik1808. Francuzi jednostranom odlukom ukidaju Dubrovacku Republiku1809. Poslije novog poraza austrijske vojske Francuzi okupiraju svu Hrvatsku juzno od Save1809. Francuzi imaju granice s Osmanlijskim carstvom na Uni1813.-1815. Hrvatska se oslobadja francuske okupacije

1831. U Tuzli je u januaru i februaru, odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Za vodju pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Pocinje oruzana borba za autonomiju Bosne i Hercegovine.

1832. Pod pritiskom sultanove vojske, bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva. Preokret ugusen od strane Turaka.

1840. Katolici u BiH stavljeni pod zastitu Austrije

1850. godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, slama otpor sultanovim reformama i u prvim borbama izginulo je oko 2.500 Bosnjaka, najvecim dijelom ajana i vodecih ljudi Bosne i Hercegovine. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja.

1860. Reforme sultana, uz velike zrtve Bosnjaka, najzad sprovedene.

1875 Nevesinjska (srpska) buna u Hercegovini.

1875. Austrija planira ulazak u BiH. Car Franjo Josip putuje uz granicu BiH i potice Hrvate - katolike na ustanak

1878. Mart, San Stefanski mir. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878. godine. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva.

1878. Berlinski kongres, BiH pod austrijskim protektoratom, kraj ustanka, okupacija BiH koju vode generali Hrvati (J. Filipovic i S. Jovanovic). Veliki otpor Bosnjakog stanovnistva. Na Berlinskom Kongresu su Srbija i Crna Gora dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

1878. Hrvatski sabor uzaludno zahtijeva BiH po povijesnom pravu

1882. Druga srpska buna, ali ovog puta protiv - Austrijanaca.

1905. Saradnja hrvatskih i srpskih politicara u Hrvatskoj - politika novog kursa

1908. Austro-ugarska (proklamira aneksiju) aneksija Bosne i Hercegovine, koji nisu bili dogovoreni u San-Stefan pravilu. Srbija prijeti ratom.

1914. Teroristicka organizacija Mlada Bosna ubija u Sarajevu nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu trudnu zenu Sofiju. Ultimatum Srbiji i pocetak I. svjetskog rata

1914. Srpske snage napadaju Istocnu Bosnu,

1915. Austro-ugarske snage okupiraju Srbiju i Beograd,

1916. Umire car Franjo Josif II

1917. Hrvati, Slovenci, izglasavaju u Becu tzv. Majsku deklaraciju s kojom zahtijevaju federalisticko uredjenje za sve juznoslavenske narode u Monarhiji (i za BiH)

1917. Krfska deklaracija u kojoj srpska vlada i Jugoslavenski odbor zahtijevaju oslobodjenje i ujedinjenje sa Srbijom

1918. Slom Austro - Ugarske, prestanak njene uprave u Hrvatskoj (i BiH)

1918. Osnivanje narodnih vijeca u BiH i drugim zemljama. Zajednicko Narodno vijece u Zagrebu, Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba u kojoj je i BiH

1918. 1.12. u Beogradu se proglasava Ujedinjenje i nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U njoj su sve juznoslavenske zemlje u bivsoj Monarhiji, te Srbija i Crna Gora. Bosna i Hercegovina postaje dio Kraljevstva Srba, Hrvata, i Slovenaca. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjerenistava, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu. Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandzaku. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u Neiju.

1920. septembra, pored ostalih oblika nasilja ubijeno je oko 2.000 Bosnjaka. U pogranicnim krajevima Crne Gore, ubijeno je 126 bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919. godine od 4.218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

1921. U Beogradu se izglasava tzv. Vidovdanski ustav bez sudjelovanja Hrvata, a uz potporu Jugoslavenske muslimanske organizacije i njenog vodje M. Spahe koji su omogucili Pasicu da progura centralisticki ustav koji je najvise pogodio nesrpske krajeve pa i BiH. Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921. godine odredjeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost.

1928. U Beogradu srpski radikal Punisa Racic ubija dvojicu zastupnika Hrvata, dvojicu ranjava, a Stjepana Radica - vodju hrvatskog naroda - smrtno ranjava

1929. Kralj Aleksandar Karadjordjevic proglasava diktaturu, a Kraljevinu SHS - Kraljevinom Jugoslavijom. Podjela zemlje na banovine, koje razbijaju bosansko - hercegovacke povijesne teritorije. Bosna podijeljena na provincije, svaka formirana u cilju da ima srpsku vecinu, s ciljem - da ne postoji kao drzava.

1934. U Marseillesu ubijen kralj Aleksandar Karadjordjevic1937. Kraljevina Jugoslavija krece prema fasizmu1937. Cesti cetnicki progoni muslimana,

1939. Sporazum srbijanskih radikala i Hrvatske seljacke stranke (Cvetkovic - Macek) i stvaranje Banovine Hrvatske, u koji ulazi srednja i sjeveroistocna Bosna, te Hercegovina, osim istocne. Tako je u augustu 1939. godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena po ko zna koji put podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije doslo, jer izbija II svjetski rat.

1941. Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, 27. 3. velikosrpski udar u Beogradu, 6. 4. napad Njemacke, Italije, Madjarske i Bugarske. Slom Kraljevine Jugoslavije.

1941. 10. 4. u Zagrebu proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH)

1941. Bosna okupirana od strane njemackih i italijanskih snaga, integrisana u "nazavisnu drzavu Hrvatsku", poznata pod skracenicom "ndh", koja je imala nacisticko-fasisticki rezim, po uzoru na Italiju i Njemacku.

1941-1945. Bitke i gerilske borbe od strane Bosansko-hercegovackih partizana protiv Nijemaca, Italijana, cetnika i ustasa. Sve ofanzive, osim jedne, vodjene su na prostoru BiH, te zato BiH najteze pogodjena. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih.

1942. Potkraj, partizanske jedinice organizuju u Bihacu 1. zasjedanje AVNOJ-a1943. 25. i 26. novembra, 1. zasjedanje ZAVNOH-a u Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a.1943. Septembar, kapitulacija Italije,1943. 1. ZAVNOH ponistava ugovore s Italijom1943. 29. novembra, u Jajcu odrzano 2. zasjedanje AVNOJ-a, pocetak Druge Jugoslavije. Ozakonjena odluka o federativnom uredjenju Jugoslavije tj. Jugoslovenska federacija.

1944. od 30. juna do drugog jula, 2. zasjedanje ZAVNOH-a u Sanskom Mostu, a nizom odluka fakticki je konstituirana BiH, kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika".

1944. Sporazum Tito - Subasic na otoku Visu, pokusaj legalizovanja nove jugoslavenske drzave

1945. 26. do 28. aprila 1945, 3. zasjedanje ZAVNOH-a u oslobodjenom Sarajevu, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH, a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH.

1945. Proboj sremskog fronta1945. 8. 5. Kapitulacija Njemacke

1945. Do 8. do 15. 5. rat poslije rata. Engleska komanda vraca i predaje ustaske i cetnicke jedinice Titovoj Jugoslavenskoj armiji, masovne likvidacije u Sloveniji i po kriznom putu

1945. augusta, 3. zasjedanje AVNOJ-a u Beogradu, izbori i proglas Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih

1945.-1990. Narodna Republika Bosna i Hercegovina u okviru Jugoslavije.

1946. 31.12. Izglasan prvi Ustav Narodne Republike BiH. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija.1948. Rezolucija Informibiroa, otpor Jugoslavije SSSR-u, progoni pristasa SSSR-a1949. Otvoren za komuniste-informbirovce logor na Golom otoku1966.-1970. Uspostavljeni odnosi izmedju SFR Jugoslavije i Sv. Stolice1966. Smijenjeno prosrpsko vodstvo u KPJ (A. Rankovic)1968. februara, Sedamnaesta sjednica CK SKBiH je odrzana i najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema muslimanima.

1970. Usvojeni ustavni amandmani koji traze vise prava republika1971. Predsjednistvo SK Jugoslavije u Karadjordjevu ostro obracunava s pojavama nacionalizma u SK Hrvatske

1971. Smijenjeno vodstvo SK Hrvatske sa S. Dabcevic - Kucar na celu1972. 11. decembra, uhapsene vodje tzv. Maspoka u Hrvatskoj: F. Tudjman, V. Pavletic, V. Gotovac, M. Veselica, Z. Komarica, H. Sosic, S. Djodan, J. Ivicevic, A. Glibota, A. Bacic i dr.

1974. Donesen novi Ustav SFR Jugoslavije koji prvi puta daje zakonski Bosnjacima (muslimanima), trecoj po velicini nacionalnoj zajednici u Jugoslaviji, status posebnog naroda. Medjutim, nesreca je da su Bosnjaci - jedini narod u Jugoslaviji bez neospornog prava na zasebnu republiku. Ustavom se Republike priznaju drzavama - s pravom odcjepljenja.

1980. Umire Josip Broz Tito

1984. Vrh JNA razradjuje mehanizme kako da onemoguci republike da vode autonomnu odbrambenu politiku, koje pokrece cim su u januaru 1990. u Sloveniji najavljeni prvi visestranacki izbori. Kadijevic pise: "Jedna od najznacajnijih mjera paralisanja pogubnog ustavnog koncepta (iz 1974) o oruzanim snagama bila je odluka o oduzimanju oruzja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod kontrolu JNA. Protiv ove odluke su mnogi ustali, posebno Slovenci".

1986. 24. septembra, objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) - (ukljucujuci Udruzenje knjizevnika), u Vecernjim novostima u kojem se tvrdi, da se Srbi u Jugoslaviji od Drugog svjetskog rata, nalaze u tako nepravednom polozaju da im je i egzistencija ugrozena. Ovaj cisto srpsko-naionalisticki nastavak plana o stvaranju "Velike Srbije" tj. rjesenju "srpskog pitanja" (cisti destilat ideja Dobrice Cosica & Co), ce rezultirati izradom sljedeceg - izradom plana "RAM".

1987. 24. aprila, posjeta lidera srpskih komunista Kosovu Polju - Slobodana Milosevica, koji se prvi put predstavio kao zastitnik svih Srba.

1988. 5. oktobra. Jogurt revolucija u Srbiji, koja ce Milosevica izbaciti na povrsinu kao najmocnijeg covjeka Jugoslavije.

1989. 28. juna, milion Srba pohrlilo je na Kosovo da padne pred noge Milosevicu na proslavi sest vjekova srpskog poraza od Turaka. Najava onoga sta predstoji.

1989. godine dolazi do krize presjednistva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.

1990. 20. 1. na XIV. kongresu SK Jugoslavije doslo do raspada te organizacije prema nacionalnom kljucu.

1990. maja, Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori.

1990. U BiH osnivaju se i registruju prve gradjanske politicke stranke

1990. 22-23. aprila - prvi demokratski izbori (prvi krug, a 6-7. maja drugi krug) u Hrvatskoj, velika pobjeda Hrvatske demokratske zajednice s Franjom Tudjmanom na celu. Izborna kampanja u aprilu 1990. svestrano je potpomognuta hrvatskom emigracijom.

1990. 15. maja, redovna smjena predsjednika u Predsjednistvu SFRJ, kada je predsjednika Predsjednistva SFRJ (predstavnika Slovenije) Janeza Drnovseka, trebao zamjeniti Milosevicev covjek, predstavnik Srbije, Borisav Jovic.

1990. 15. maja, vodstvo JNA sve se vise pojavljuje i ponasa kao politicki faktor na prostoru SFRJ.

1990. 26. maja, osnovana je u Sarajevu Stranka demokratske akcije (SDA) kao "politicki savez jugoslovenskih gradjana, pripadnika muslimanske kulturne i historijske tradicije." Ugledni muslimanski intelektualac i pravnik po obrazovanju Alija Izetbegovic, postao je prvi sef partije. Potom je odmah izjavio: "Nismo na putu da stvorimo nacionalnu drzavu, nas jedini izlaz je slobodna gradjanska zajednica. To je buducnost". Ali, ideju jedinstvene Bosne, kao domovine za sve narode BiH, a time i za Bosnjake - taj prioritet - skinut je sa dnevnog reda vecine zapadnih zemalja, na kraju i od Vasingtona - vec u ljeto 1993, a posebno krajem septembra na Jadranu na nosacu aviona "Invisible" britanske mornarice. Tada je Medjunarodna Zajednica ubila ideju o visenacionalnoj Bosni, nakon propasti Vens-Ovenovog plana, posrednistvom Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga, nudeci podjelu (plan je dao 53 odsto bosanske (povezane) teritorije Srbima, 17 odsto Hrvatima, podijeljene na dva dijela, a muslimanima je ostavio preostalih 30 odsto - Piznanje i kao prava nagrada agresoru od Medjunarodne Zajednice). Ova podjela dace Bosnjacima (vec jednom priznatu) ponovno, bosansku drzavu. Ovog puta nesto drugaciju. Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na brodu "Invincible".

1990. jula, Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic.

1990. 9. novembra, odrzani prvi slobodni demokratski izbori u BiH. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA, Aliji Izetbegovicu.

1990. 25. novembra, predsjednik SDA Alija Izetbegovic postaje predsjednik Predsjednistva BiH.

1991. februar-juni, pobuna Srba u Hrvatskoj se siri. Milan Babic i Milan Martic, politicki i vojni vodja ustanka, u februaru su svoju akciju usmjerili prema gradicu Pakracu, u zapadnoj Slavoniji. Pobunjeni Srbi, odani svojoj samoproglasenoj Srpskoj autonomnoj oblasti, preuzimaju kontrolu. 30. marta razbijene srpske barikade na Plitvickim jezerima.

1991. 12. marta, djednica Predsjednistva SFRJ na kojoj se raspljava o Uredbi za proglasenju izvanrednog stanja u SFRJ (Jovic trazi kvorum i da Bogic Bogicevic, kao predstavnik BiH da svoju saglasnost). Bez uspjeha, Kadijevic pocinje razmisljati o napadu na Sloveniju u kome treba da osigura da Hrvatska ne intervenise. Obecanje je dobio od Tudjmana da se nece mijesati u spor JNA i Slovenije.

1991. 12. juna, Slovenija najavljuje da ce njihove pripreme za nezavisnost biti okoncane krajem meseca. Isto tako, Tudjman je vec najavio da ukoliko se Slovenija odcijepi, Hrvatska nece ni "dan duze" ostati u Jugoslaviji.

1991. 12. juna, istog dana, predsjednici Srbije, Hrvatske i Bosne okupili su se u drugom po velicini hrvatskom gradu, u antickoj luci Splitu, na dalmatinskoj obali, na sastanku dogovorenom u Sarajevu, da bi razmotrili plan Izetbegovica i Gligorova - razlaz u miru i izbjegavanje rata, podjele i progona. Razgovor je poznat kao Razgovor gluvih, posebno sto se tice Milosevica i Tudjmana.

1991. 21. juna, americki drzavni sekretar Dzejms Bejker je dosao 21. juna u Beograd. Formalno naglasio poglede vlada zapadnoevropskih zemalja, kao i to da je americka politika zastupala stav, da je potrebno sacuvati jedinstvo i integritet Jugoslavije. Sjedinjene Drzave, vec tada, nisu gajile nadu da mogu sprijeciti rat.

1991. 25. juna, gotovo jednoglasnom odlukom Parlamenta, Slovenija je proglasila nezavisnost i time jednostrano, prvi put od Jalte, izmjenila granice u Evropi. Istog dana, i Hrvatska je proglasila nezavisnost. 26. juna preuzeta je kontrola granica, vazdusnog saobracaja i pomorskih luka. Milosevic je igrao dvostruku igru. S jedne strane, podsticao je Sloveniju na secesiju, a s druge, Beograd ju je optuzivao za jednostrano odcjepljenje.

1991. 25. i 26. juna - nova koaliciona vlada preuzela vlast u Sloveniji.

1991. 27. juna, napad Srbije (JNA) na Sloveniju.

1991. 7. septembar, lord Karington je sazvao u Hagu - Prvu sjednicu Konferencije o Jugoslaviji. Vec poslije prvog sastanka sa Tudjmanom i Milosevicem shvatio je, da ce, bez posredovanja u sklapanju ustavnog sporazuma, dva najveca naroda pokusati da silom nametnu rjesenje ostatku Jugoslavije. Namjeravali su da podjele Bosnu i Hercegovinu.

1991. 14-15. oktobar, Sjednica Skupstine BiH gdje se raspravlja o statusu republike u novonastalim drzavnopravnim okolnostima. Karadzic izjavljuje da bi muslimanski (bosnjacki) narod mogao nestati, krene li republika u osamostaljivanje. Skupstina donosi Deklaraciju o BiH kao suverenoj i nedjeljivoj drzavi ravnopravniha naroda.

1991. 9.-10. novembra, srpski ekstremisti organizuju nelegalni plebiscit na kome je Srbima ponudjeno da biraju izmedju nezavisne BiH i ostanka u sastavu Jugoslavije, pa je na osnovu krivotvorenih rezultata objavljeno da je druga varijanta dobila vecinu. Na temelju toga, Klub poslanika SDS u Skupstini BiH 21. novembra 1991. g., preimenovao se u Skupstinu srpskog naroda u BiH i oni od tada, definitivno prestaju izvrsavati odluke legalnih republickih organa i zadatke pocinju primati direktno od vlade tada jos Socijalisticke Republike Srbije.

1991. decembar, Slobodan Milosevic nadmocno pobjedjuje na prvim srpskim slobodnim izborima.

1991. 20. decembra, Ante Markovic daje ostavku.

1992. 9. januara, SDS na Palama proglasava "suverenu" Srpsku Republiku BiH (Republika srpskog naroda u BiH), sastavljenu od pet SAO i nekoliko okruga. Karadzic izjavljuje da "nema vise jedinstvene BiH". Milosevic izdaje tajnu naredbu da se u BiH vrate svi oficiri JNA rodjeni u toj republici.

1992. 15. januara, Evropska zajednica priznala Hrvatsku kao nezavisnu drzavu.

1992. 29. februara do 1. marta - Referendum o nezavisnosti u BiH, bojkotovan od srpske strane, ali kako god, 66% od naroda glasalo je za nezavisnost i da zeli zajednicki da zivi u BiH. Barikade su podignute poslije zavrsetka referenduma o nezavisnosti (koji je posluzio kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju), odrzanog za vrijeme vikenda, a za koju su se ogromnom vecinom glasova izjasnili muslimani i Hrvati. Kao sto se i ocekivalo, Srbi, koji su se cetiri mjeseca prije toga i sami plebiscitarno izjasnili, masovno su bojkotovali glasanje. Bila je to samo zvanicna potvrda onoga sto je bilo sasvim ocigledno: sve dubljeg jaza izmedju najvecih nacionalnih zajednica u Bosni. Referendum o nezavisnosti bio je jedan od uslova predvidjenih Badinterovom komisijom da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Njime se nije namjeravalo dovesti strane blize rjesenju, vec ozakoniti priznanje.

1992. 1.- 2. marta, Srpski lideri u BiH su naredili da se odmah dizu barikade po Sarajevu sa ciljem da se omete prikupljanje glasackih kutija.

1992. 3. marta, objavljeni su rezultati referenduma u BiH: glasalo je 63,4% ukupnog birackog tijela, od cega 92,68% potvrdno, a 0,19% odrecno. Vlada RBiH proglasava nezavisnost zemlje, na koju sljedecih dana pocinje otvorena agresija. Bivaju napadnuta sela oko Capljine, Bosanski Brod, puca se po bosnjackim selima oko Gorazda.

1992. 7. marta, napadnuta sela oko Capljine.

1992. 8. marta, artiljerija JNA iz Tuzle krece prema Savi.

1992. 15. marta, srpske paravojne formacije napadaju predgradja Bosanskog Broda.

1992. 19. marta, srpska artiljerija gadja Neum.

1992. do 19. marta, srpskim dobrovoljackim jedinicama je JNA podijelila 51.900 komada streljackog naoruzanja, a posebno su clanovi SDS dobili 23.298 komada.

1992. 24. marta, Skupstina srpskog naroda BiH na Palama izjasnjava se protiv nezavisne i suverene BiH.

1992. 25. marta, u dotad najjacem srpskom napadu na Bosanski Brod, ispaljeno je oko 2000 minobacackih projektila.

1992. 27. marta, samozvana Skupstina srpskog naroda u BiH proglasila je cak i Ustav Srpske Republike BiH, koja ce kasnije skratiti naziv u Republika Srpska.

1992. 27. marta, dva dana uoci referenduma u BiH, u Grazu (Austrija) odrzan je tajni sastanak predstavnika hrvatske vlasti (predsjednikov savjetnik Zvonko Leroti, predstojnik Ureda za zastitu ustavnog poretka Josip Manolic) i Srba iz BiH (Radovan Karadzic i clan Predsjednistva BiH Nikola Koljevic).

1992. krajem marta, dosta naivno Alija Izetbegovic tvrdi, da u ovoj zemlji rata nece biti, jer za rat treba - dvoje. Uskoro ce se dogoditi apsurd u historiji ratovanja, za rat je potrebno - jedno. Bez obzira na to, svjetski i bosanski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda (1993.). Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

1992. 1. aprila, Arkanovi "Tigrovi" ulaze u Bijeljinu, u sjevernoistocnoj Bosni. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i prirodu krize koja se nadvila nad BiH. Izetbegovic se za pomoc obratio generalima, a JNA je 3. aprila do tri sata poslije podne okupirala grad. Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. Bjekstvo gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine.

1992. 4. aprila, Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica, covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom muslimana iz sjevernoistocne Bosne, predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane.JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju.(Ganic).

1992. 5. aprila, oko 15 sati poceo srpski napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Malo se ko slaze kada je zapravo pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. Jedni ce reci da je pocela u BiH sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Ali, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno.

1992. 6. aprila, Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a SAD priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Isti dan, slijedi totalna agresija Karadzicevih trupa na gradove sirom BiH, slijede cetiri godine opsade Sarajeva. Slijedi agresija Srbije, Crne Gore, lokalni Srbi napadaju, kolju mnostvo Bosnjaka, unistavaju, ruse i pljackaju imovinu. Sihronizovani napadi pokazuju da je agresija brizljivo planirana i pripremana. Uobicajena karakteristika operacija ciscenja bilo je sistematsko eliminisanje lokalnih celnika, istaknutih ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih ljudi "po vec brizno pripremljenom spisku". Postojanje takvih spiskova imena, bilo je samo po sebi, instrument ciscenja. Ponizavanje, zastrasivanje i psihicka tortura bili su takoreci opsta praksa. Tokom aprila mjeseca, stvaranje enklava Zepe, Gorazda, Srebrenice i drugih.

1992. 6. aprila, Karadzic je osnovao svoju novu nezavisnu drzavu u ponoc - Republiku Srpsku. Upravo etnicko ciscenje, bilo je instrument koji je toj drzavi davao teritorijalnu definiciju. Dvije su oblasti na koje je ovaj pohod bio najvise usredsredjen: sjeverozapadna Bosna, oko grada Banja Luke, i dolina rijeke Drine. U sjevernoj Bosni zivjelo je 700.000 muslimana; u vecem dijelu doline Drine muslimani su predstavljali apsolutnu vecinu stanovnistva. Ocito se etnicko ciscenje nije moglo obaviti preko noci.

1992. 7. aprila, Hrvatska priznaje BiH u njenim granicama, ujedno nudeci Hrvatima opciju dvojnog drzavljanstva.

1992. 8. do 10. aprila, artiljerijski napad srpskih paravojnih formacijam i jedinica tzv. JNA sa teritorije Srbije na Zvornik. Arkan, komandant paravojne jedinice "Tigrovi" postavio je ultimatum zvornickim muslimanima da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila 1992. godine. Egzekucije, progon, silovanja, pljacka. Genocid. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji je bio ocevidac. Neocekivano i slucajno, po povratku iz posjete Milosevicu u Beogradu i na putu za Sarajevo, prolazi kroz Zvornik u kojem traje ciscenje trena. Kasnije je rekao: "Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigdje nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad poslije masakra. Bio sam ubijedjen da ce me ubiti". Nisu ga ubili, pustili su ga. Vojislav Seselj, koji je otisao u Zvornik ubrzo poslije, kako on kaze, "oslobadjanja" grada tvrdi: "Operacija Zvornik je planirana u Beogradu".

1992. aprila, Srebrenica - Bosnjacki lideri grada pokusali su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli. Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije - upravo oni koji su "ocistili" Bijeljinu i Zvornik, sada su krenuli dalje uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gdje su Srbi pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata.

1992. 27. aprila, rekonstituisana nepriznata jugoslovenske drzava (SR Jugoslavija), koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, a Milosevic u stalnoj svadji sa Panicem, ponudio je mjesto predsjednika Cosicu. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele izmedju Srba i sebi obezbjedi mjesto u srpskoj historiji, vremesni Cosic htio je da se prikaze, kao da je iznad politickih borbi.

1992. 2. maja, JNA hapsi Aliju Izetbegovica na aerodromu u Sarajevu, poslije njegovog povratka sa neuspjesnih pregovora iz Lisabona. srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju na sjeveru republike, otjeravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana, Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan podjele grada Sarajeva, na odvojene muslimanske i srpske dijelove. Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski sektor, sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom miroljubive koegzistencije i nacionalne izmjesanosti Sarajeva. Bez stida, on je i pred novinarima i pred diplomatama zagovarao potrebu izgradnje zida kroz srce grada. Na planiranje da se Bosnjaci smjeste u najmanji dio: "Muslimani su navikli da tako zive", poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad drugih. To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora."

1992. 21. maja, Bosna i Hercegovina je primljena u UN.

1992. maja, Londonska konferencija, ciji su domacini bili britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni sastanak na vrhu o Bosni i Hercegovini. Vise od trideset zemalja i organizacija sastalo se zahtijevajuci ponistavanje posljedica etnickog ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji, da ce medjunarodna zajednica preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da istupaju sa moralnih visina. Ucesnici su se dogovorili da poostre sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi. Generalni sekretar UN, Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile. Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od 1.300.000 ljudi zavisiti od obezbjedjivanja hrane, odjece i sklonista spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbjednosti UN mogao da oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i kontrolisale kretanja vojske.

1992. 30. maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na Milosevica je vrsen snazan pritisak da dadne ostavku. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike, okrenule protiv njega.

1992. juna, proglasena Herceg-Bosna. Bivsi poslovodja prodavnice konfekcije, po imenu Mate Boban, izronio je na scenu, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom, kao de facto vodja bosanskih Hrvata, ubrzo bacivsi u zasjenak izabrane predstavnike, Kljujica i Borasa. Boban je osnovao svoju sopstvenu drzavu u zapadnoj Hercegovini - "Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu" - sa sopstvenim oruzanim snagama. Zaveo je hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Herceg-Bosna postala je u skoro svakom pogledu odraz u ogledalu Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Boban je smijenio skoro sve muslimane sa odgovornih duznosti u javnom zivotu i na njihova mjesta doveo pristalice HDZ-a. Pretvorio je "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu, muslimanima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu. Bobanov zamjenik u srednjoj Bosni, Dario Kordic, jedan novinar, bosanski Hrvat i nacionalista, tvrdio je da muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati - islamske vjere. Do jeseni 1992. godine dvije paralelne vojske koegzistirale su na teritoriji BiH - nelegitimno Hrvatsko Vijece odbrane (HVO) i legitimna armija Bosne i Hercegovine.

1992. 20. jula, selo Biscani bilo je odredjeno za akciju ciscenja. Pripadnici paravojske upali su u selo i razulareno poubijali na desetine ljudi.

1992. krajem jula, zamjenik premijera Hrvatske, Mate Granic, objavio je da njegova zemlja ne moze vise da prima izbjeglice. Hrvatska, sa samo 4,7 miliona stanovnika, bila je dom i za skoro milion izbjeglica, i pretvarala se u dzinovski izbjeglicki logor. Narednih par godina nastaje najvece iseljavanje Bosnjaka po svijetu u njihovoj historiji, uz pomoc Medjunarodne Zajednice, poslije zadnjih velikih valova iseljavanja Bosnjaka u Tursku, krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. (Povlacenjem Turaka sa Balkana, okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske monarhije i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije).

1992. avgusta, u mnogim krajevima BiH zavedena su stroga ogranicenja slobode kretanja nesrpskog zivlja koja su avetinjski podsjecala na rane nacisticke zabrane aktivnosti Jevreja. U Celincu, kod Prijedora, muslimanima je uredbom gradonacelnika zabranjeno da voze ili da putuju automobilom, i da telefoniraju osim sa poste. Bilo im je zabranjeno okupljanje u grupama vecim od troje ljudi, kao i da napustaju mjesto bez dozvole vlasti. Istog avgusta mjeseca, muslimanska domacinstva pocela su da isticu bijele zastave na balkonima, to je bio signal da su spremni da mirno odu i da ne prave probleme. Masovna pljacka Bosnjackih domacinstava je postala organizovan dio etnickog ciscenja. Vecini muslimana i Hrvata nije dopusteno da odu, ukoliko prvo ne potpisu dokumenta kojim se odricu svih buducih prava na svoju imovinu. Na stotine hiljada ljudi dobrovoljno se odreklo svojih kuca, automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe, strahujuci od lokalnih srpskih vlasti i paravojnih teroristickih grupa za svoje zivote. Mnogi su i platili za privilegiju da budu opljackani. I kao vrhunac ponizenja, naplacivala im se naknada sto su otjerani iz grada, poharani, i prognani u Hrvatsku ili dijelove Bosne pod vladinom kontrolom. Organ Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR (Visoki Komesarijat UN za izbjeglice), bio je zatecen ovim egzodusom.

1992. u jesen, poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 - Vasingtonskim sporazumom.

1992. 14. septembra, Na osnovu rezolucije 776 Savjeta bezbjednosti, cuvari mira su upuceni u Bosnu. Francuska, kao zemlja koja je poslala najvise vojnika, preuzela je komandu nad UNPROFOR-om II, kako su te snage nazvane, a Britaniji, kao drugoj po broju vojnika, pripalo je mjesto nacelnika staba. Ucesnici su se takodje obavezali da ce se zalagati za zabranu vojnih letova.

1992. oktobra, UN su proglasile vazdusni prostor Bosne i Hercegovine "zonom zabranjenog leta".

1993. januara, Legendarni Plan podjele BiH ili, kako je insistirao Lord Oven, rekonstituisanja Bosne u 10 pokrajina, prvi put je predlozen navedenog mjeseca u Zenevi. Srbi su odbacili plan, Bosanska vlada takodje, Hrvati su bili odusevljeni planom. Mate Boban, lider bosanskih Hrvata, jedva da je uspio da sakrije svoju razdraganost kada je video mapu. Ona je Hrvatima davala upravo ono sto su htjeli.

1993. 13. marta, Srebrenica. Morijon obecao u Srebrenici, da ce ici u Beograd i zahtjevati kraj srpskog napada. Funkcioneri UN u Njujorku i Beogradu takodje su poceli da se brinu. Morijon im je natovario odgovornost koju nisu htjeli i sa kojom nisu znali kako da se nose. Bilo je jasno da ce Srebrenica pasti. Morijonova dobra namjera pokazala je, da je UNPROFOR tigar od papira. Doslo je do otvorenog neslaganja - cak i sukoba - izmedju UN i vaznih faktora medjunarodnog javnog mnijenja, a narocito americkog Stejt departmenta. UNPROFOR nije mogao da ucini nista da zaustavi srpsku ofanzivu; njegovi oficiri su stoga pokrenuli propagandnu kampanju javnih nastupa da ublaze gnjev medjunarodne zajednice.

1993. Aprila, UN proglasile Srebrenicu za prvu zasticenu oblast. Srebrenica je bila jedno od sest podrucja u Bosni koja su UN proglasile "zasticenim". Poraz u Srebrenici u potpunosti je razotkrio odsustvo volje medjunarodne zajednice da ih brani. Tek kasnije ce postati jasno da je Vasington vec bio zakljucio da se Srebrenica, kao i druge dvije istocne enklave, Zepa i Gorazde, ne mogu odrzati. Vlade zapadnih zemalja obezbjedile su tek 7.000 od 34.000 vojnika koliko je za to bilo predvidjeno da bi, na kraju, svijet bio zatecen srpskom ofanzivom koja se mogla predvidjeti. Medjunarodni posmatraci su je pogresno tumacili, cak i kada je bila u punom jeku.

1993. Sukobi i rat Hrvata i Bosnjaka u BiH. Nagovjestaji muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni primjecivali su se davno prije nego sto su Srbi napali i jedne i druge aprila 1992. godine. Godine 1991, dok se njegova sopstvena republika slamala pod cekicem JNA, hrvatski predsjednik Tudjman pokusao je da preko Hrvata u Izetbegovicevoj vladi opipa puls i pokusa da procjeni, da li ce biti moguce ubijediti Izetbegovica da uvede bosansku teritorijalnu odbranu u rat, da otvori drugi front protiv Srba. Tudjman nikada nije prihvatio da je Bosna dugorocno odrziva kao drzava. Od samog pocetka se zalagao za ono sto je on zvao "izgradnja nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17 odsto stanovnistva Republike BiH. Upravo onog jutra kada je Bosna usla u otvoren rat, 6. aprila 1992. godine, Tudjman je rekao novinarima na konferenciji u Zagrebu: "... predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su, da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini". Tudjman je bio karakteristicno nedosljedan. Dok je zahtevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, rovario je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. I dok je Ustav njegove sopstvene republike uskracivao srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.

1993. maja, lideri bosanskih Srba prezrivo i konacno odbacuju napore (i Miloseviceve) da se prihvati Vens-Ovenov plan. Beograd pojacava pritisak, pokusavajuci da slomi rukovodstvo bosanskih Srba.

1993. ljeto-jesen, ljeto 1993, krajem septembra na Jadranu na nosacu aviona "Invisible" britanske mornarice. Medjunarodna Zajednica je ubila ideju o visenacionalnoj Bosni, nakon propasti Vens-Ovenovog plana, posrednistvom Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga, nudeci podjelu (plan je dao 53 odsto bosanske (povezane) teritorije Srbima, 17 odsto Hrvatima, podijeljene na dva dijela, a muslimanima je ostavio preostalih 30 odsto - Kao piznanje i prava nagrada agresoru od Medjunarodne Zajednice). Ova podjela, dace kao, Bosnjacima (vec jednom priznatu) ponovno, bosansku drzavu. Ovog puta nesto drugaciju. Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na brodu "Invincible". Obodren medjunarodnim naporima da i on bude uveden u igru, Fikret Abdic proglasio je sopstvenu drzavu, Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, i izbacen je iz Predsjednistva bosanske vlade. Pojavila se jos jedna linija fronta i izbio je rat izmedju Bosnjaka u bihackoj enklavi.

1993. 14. septembra, Sporazum o stvaranju hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni, a zatim konfederacije sa Hrvatskom nije se ostvario. Tokom cijelog ovog perioda, dok su nastojali da postignu sporazum, doslo bi do nekog novog zvjerstva - HVO ili njene odmetnute frakcije izmasakrirale bi muslimane u nekom bosanskom selu. Prvi korak je bio da se hrvatska vlada otarasi Mate Bobana i njegovih saveznika.

1994. februara, Oven-Stoltenbergov plan, prepakovan u vidu Akcionog plana EU, je propao. Do tada je muslimanima dato skoro 33,6 odsto Bosne. Sve sto je bilo potrebno, bio je jos jedan procenat teritorije u zapadnoj i istocnoj Bosni.

1994. 3. februara, ultimatum, ovoga puta od Ujedinjenih nacija, imao je za cilj da Hrvatsku ucini poslusnom. Savjet bezbjednosti je postavio Hrvatskoj rok od dvije nedelje da izvuce trupe svoje regularne armije iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama UN ili u svjetskoj izolaciji.

1994. 5. februara u 12.37 casova, u subotu - Markale. Sarajevo. Niko nije ni pomisljao da bi jedna jedina minobacacka granata mogla da odnese toliko zivota u jednom trenu. Pretvorila je uzurbanu gradsku pijacu u sjenci katolicke katedrale u Sarajevu u ljudsku klanicu. Ubila je 69 i ranila vise od 200 ljudi. Niko nikad nije dokazao ko je otvorio vatru iz minobacaca koji je pogodio pijacu. To sto zdrav razum nalaze da ce, ako se ispali oko 500 hiljada minobacackih, artiljerijskih i tenkovskih granata u jedan mali grad za 1335 dana (sto su bosanski Srbi ucinili) - a mnoge od njih nasumce su zabijane u civilne dijelove grada - prije ili kasnije jedna sigurno pasti negdje gdje se okupljaju ljudi, utopilo se u prepirci koja je uslijedila. Dok je trajao ultimatum NATO-a - nakon granatiranja pijace 5. februara - da Srbi povuku svoju artiljeriju sa polozaja oko Sarajeva, Sjedinjene Drzave su nastojale da udruze Bosnjake i Hrvate koji su, u to vrijeme, bili zakleti neprijatelji.

1994. 16. februara, Redman i Galbrajt su apelovali na Tudjmana da odustane od ideje o hrvatskoj drzavici u Bosni. Zauzvrat, SAD su obecale da ce da pomognu (i ubrzaju) ekonomsku, politicku i vojnu integraciju Hrvatske sa Zapadom. Tokom sljedece godine Tudjman je vrsio pritisak na svoje namjesnike. Bio je to vrhunac apsurda. Upravo oni politicari koji su se zalagali za tranziranje Bosne, sada su istupali u prilog zajednicke drzave sa Bosnjacima.

1994. 2. marta, Uspostavljanje zajednicke federacije Bosnjaka i Hrvata. Plan uspostave je krenuo vec od januara. Srbi su tada vec bili zauzeli 70 odsto Bosne, a Bosnjaci i Hrvati su se medjusobno ubijali. Povucena je crta - SAD nisu bile voljne da salju trupe u Bosnu, a zemlje NATO-a, koje su imale vojnike na terenu, kolebale su se (u najboljem slucaju) u pogledu primjene vazdusne sile. Poslije Vens-Ovenovog plana svaki prijedlog za okoncanje rata predstavljao je jednostavno zamaskiranu verziju podjele izmedju Srba i Hrvata. Akcija da se obnovi muslimansko-hrvatski savez i stvori muslimansko-hrvatska federacija, okoncala je njihovo medjusobno krvoprolice i ojacala bosansku vladu. Uspostavljanje zajednicke federacije predstavljalo je impresivan podvig, koju je izveo jedan od najtrapavijih - Sjedinjene Drzave. Snage bosanske vlade vise ne bi bile zauzete borbama protiv Hrvata - vec slobodne da se suoce sa svojim srpskim neprijateljima. Ali, u sljedecih sest mjeseci nije ostvaren nikakav napredak. Borbe izmedju Hrvata i muslimana samo su se pojacavale i obje strane su se sve vise ukopavale. Vasington je poceo da vrsi pritisak na Zagreb, da njegove snage prestanu da se bore protiv muslimana u Bosni. Na nekoliko sastanaka sa Tudjmanom, Redman i Piter Galbrajt, americki ambasador u Hrvatskoj, naglasili su da su Amerikanci privrzeni nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Hrvatske. Jasno su stavili do znanja da je podrska teritorijalnom integritetu jedne drzave univerzalni koncept, koji se ne moze primjenjivati samo na jednu zemlju bivse Jugoslavije, a na drugu ne. Ukoliko Hrvatska zeli da prigrabi svoje parce Bosne, onda moze da zaboravi na podrsku Vasingtona nastojanju Zagreba da uspostavi svoju nadleznost nad skoro jednom trecinom zemlje pod srpskom kontrolom. Hrvatska vojska je imala oko 30.000 vojnika u Bosni. Redman je povukao crtu: ili ce se Zagreb prikloniti, ili ce dozivjeti da bude izolovan isto kao i Srbija. SAD su naglasile svoju zabrinutost zbog zvjerstava koja su nad muslimanima cinili bosanski Hrvati koji su uzivali podrsku Zagreba. Napori SAD da ubijede hrvatsku vladu podrzani su unutar same Hrvatske, jer je vladala istinska zaprepastenost time, sto se odjednom smatralo da se Hrvati ponasaju kao i njihovi neprijatelji, Srbi.

1994. 18. marta, smirivanje sukoba i rata Hrvata i Bosnjaka, ugovor u Washingotonu

1994. pocetak aprila, bitka za Gorazde. Britanski general Rouz je stalno umanjivao tezinu srpskog napada na Gorazde. Ali, pobunili su se njegovi sopstveni vojni posmatraci UN u Gorazdu, zajedno sa svojim kolegama iz UNHCR-a. Dana 7. aprila jedan dokument koji je procurio objelodanio je da su izvjestaji koje su oni slali Rouzovom stabu bili u ostroj suprotnosti sa Rouzovim prikazom situacije javnosti. Nacelnik Generalstaba SAD, general Dzon Salikasvili, javno je iskljucio mogucnost ponavljanja ultimatuma sarajevskog tipa, tvrdeci da se orudje oko Gorazda ne moze locirati dovoljno precizno da bi vazdusni udari bili svrsishodni. General Mladic se ponasao kao da je ovo bilo zeleno svjetlo na koje je cekao. Tokom desetodnevnog srpskog napada poginulo je 67 ljudi, a 325 ranjeno, vecina od njih civili. Rouz je do te mjere bio nezabrinut za posljedice napada na Gorazde da se, 10. aprila, zaputio u Brisel da se obrati sastanku NATO-a. "Kada sam u Splitu cuo da je u stvari lansiran napad tenkovima iz tri razlicita pravca na gorazdanski dzep, naravno, odmah sam odletio nazad."

1994. 10. aprila, Prvi kopneni napad NATO-a, za 47 godina postojanja ove organizacije. Rouz je upozorio Mladica, telefonom i faksom, da prekine napade na Gorazde, jer ce u protivnom uslijediti akcija NATO-a. Napadi su nastavljeni. Nakon sto je zatrazio i dobio odobrenje od specijalnog izaslanika Generalnog sekretara UN Jasusija Akasija, Rouz je izasao na balkon kancelarije na prvom spratu Kluba poslanika u Sarajevu i, kroz jedan otvoren prozor iznad kabine za vezu koja se nalazila sprat nize, izdao naredjenje koje je dovelo do prvog kopnenog napada NATO-a za 47 godina postojanja ove organizacije. U 16.22 h po Grinicu, dva bombardera F-16 vazduhoplovnih snaga Sjedinjenih Drzava bacila su tri bombe na jedan bunker komande srpske artiljerije. Napadi su se nastavili kao da se nista nije desilo. Sljedeceg dana, Rouz je naredio drugi talas vazdusnih udara. U 12.24 h po Grinicu, u ponedeljak 11. aprila, dva bombardera Hornet F/A- 18 pomorsko-desantnih snaga SAD ispustila su jos tri bombe na grupu tenkova i oklopnih transportera koji su otvarali direktnu vatru na Gorazde. Unistena su tri oklopna transportera i jedan kamion. Oba vazdusna udara usmjeravala su sa zemlje osmorica britanskih isturenih oficira za navodjenje avijacije koje je Rouz poslao u Gorazde pod maskom vojnih posmatraca Ujedinjenih nacija. Oni su, u stvari, svi bili pripadnici britanske specijalne vazduhoplovne sluzbe (SAS).

1994. juni-avgust, Situacija nakon krize u Gorazdu razvijala se tako da je medjunarodni mirovni proces ozivljen tek poslije vise od godinu dana, javivsi se u drukcijem obliku nazvanom Kontakt grupa. Kontakt grupa podsjecala je na politiku velikih sila 19. vijeka. Ovih pet zemalja su se okupile da diktiraju buducnost bivse Jugoslavije - izgleda vjerujuci da je ova ratom razdirana drzava daleko od njihovih granica i ne trudeci se uopste da sakriju svoju zelju da problem jednostavno - nestane. Ejup Ganic, clan bosanske vlade, bio je iznenadjen njihovim nepoznavanjem prilika u regionu. Neki od njih su pokusavali da pronadju Banja Luku u Rumuniji. Poceli su od nule i nisu znali nista. Nisu znali gdje ko zivi... Srbi bi morali da predaju nesto oko trecine od 70 odsto teritorije trenutno pod njihovom kontrolom. Postojanje muslimansko-hrvatske federacije omogucilo je da Sarajevo bolje prodje. U planu su predvidjeni veci potezi neprekinute teritorije pod kontrolom Federacije. Mape su zavrsene do kraja juna. Tridesetog juna, ruski izaslanik, Aleksej Nikiforov, donio je mape u Beograd. U Zenevi je Kontakt grupa iznijela mape na vidjelo i dala zaracenim stranama 15 dana da ih "uzmu ili ostave". Kada je vidio predlog, Karadzic je, sa osmjehom od uva do uva, odjezdio do lorda Ovena. "Mislio sam da ce mape predstavljati problem. Ali, problema nema. Ni jedan jedini Srbin nece ovo prihvatiti." Bosanski premijer, Haris Silajdzic, kritikovao je mape zato sto konsoliduju srpska vojna osvajanja. "Nagradili su genocid i etnicko ciscenje... rjesenje, narocito u istocnoj Bosni, ima ozbiljnih nedostataka, a neka podrucja genocida kao sto je Prijedor bice pod kontrolom onih koji su pocinili te zlocine", rekao je govoreci o gradovima koji su prije rata uglavnom bili nastanjeni muslimanima, ali su sada bili pod kontrolom Srba, posto su stanovnici citavih mjesta otjerani.

1995. Bosnjaci su iskoristili cetvoromjesecni prekid vatre od Nove 1995. godine da pribave jednu ogranicenu kolicinu oruzja. Hrvatska, a samim tim i bosanski Hrvati, pustili su oruzje da prodje.

1995. 1. marta, Naser Oric (dvadesetdevetogodisnji Bosnjak i bivsi Milosevicev tjelohranitelj), je od svog komandanta iz Tuzle primio poruku kojom mu naredjuje da odmah napusti enklavu i da na udaljenom snjeznom vrhu saceka helikopter koji ce ga prevesti do staba. Naser Oric je cekao vise od mjesec dana. Nije znao kako da protumaci ovo naredjenje armije. Do kraja aprila, on i jos sedamnaest visih oficira bili su evakuisani iz Srebrenice, navodno zbog dopunske obuke. Ali, to je bilo varka. Oricu i njegovim oficirima - izuzev njegovog zamjenika Ramiza Becirevica - zabranjeno je da se ikada vrate u Srebrenicu. Poslije toga, Oric je Becirevica vidio tek poslije pada enklave, kada se predvodeci vise stotina vojnika iz Tuzle probijao kroz srpske linije u susret hiljadama onih koji su uspjeli da pobjegnu iz Srebrenice. Pocetkom aprila, Srbi su poceli da se koncentrisu oko Srebrenice.

1995. 6. jula, Srpske snage zapocele su ozbiljno bombardovanje Srebrenice. Srpska ofanziva je krenula. Sama Srebrenica, grad koji je prije rata imao 8.000 stanovnika, postala je utociste 40.000 ljudi koji su pobjegli pred srpskom armijom iz drugih dijelova istocne Bosne. Poslije tri godine provedene u klopci pod srpskom opsadom, prezivljavajuci samo od oskudne pomoci Ujedinjenih nacija, mnogi su jedva cekali da napuste Srebrenicu. Bez komandanata - rastrzani haosom koji je zavladao medju uspanicenim stanovnistvom - slabije naoruzani muslimanski vojnici nisu mogli da organizuju odbranu. To nisu mogli ni holandski vojnici iz sastava mirovnih snaga UN, koji su tu bili stancionirani. Avioni NATO-a nadlijetali su nisko iznad brda obraslih gustom sumom. U roku od dva dana, Srbi su osvojili tri osmatracka mjesta i uzeli trideset Holandjana za taoce.

1995. 9. jula, u Hagu holandski ministar odbrane Joris Vorghove jasno je opisao situaciju u kojoj su se nasle njegove trupe "opkoljene, brojno slabije i u strahu od daljih akcija" bosanskih Srba. Nevjerovatno, ali on jos uvijek nije vjerovao da ce Srbi pokusati da zauzmu grad. Medjutim, tog istog dana, Srbi su dali svoj prvi ultimatum - Ujedinjene nacije i muslimani moraju da evakuisu enklavu u roku od 48 sati. Ujedinjene nacije su odgovorile tako, sto su naredile Holandjanima da se postave u takozvanu blokirajucu poziciju, trideset vojnika koji formiraju tanku plavu liniju sa oklopnim transporterima i protivtenkovskim raketama pokusava da zaustavi hiljade srpskih vojnika koji nastupaju sa juzne periferije grada.

1995. 11. jula, Potpukovnik Ton Karemans, holandski komandant u Srebrenici, zatrazio je da se izvrse snazni vazdusni napadi. Njegov zamjenik je tada rekao rukovodstvu Srebrenice da bi njihove snage trebalo da se uzdrze od kontraofanzive. Ilijaz Pilav, tridesetjednogodisnji hirurg, shvatio je da ce svi koji se nadju u tim zonama ili u njihovoj blizini poginuti. "Receno nam je da ocekujemo vazdusne napade NATO-a svakog trenutka. On (Karemans) oznacio je na mapi zone koje ce biti mete napada. Mislim da ih je on zvao 'zone smrti'", rekao je Pilav, cije mrsavo lice i napacene oci govore o tegobama koje je pretrpio tih godina, kao glavni hirurg u svom rodnom gradu.

1995. 15. jula, Srebrenica - od UN zasticena zona je pala pod naletom divljih hordi razularene srpske vojske, gdje se pred ocima cijele Medjunarodne Zajednice zavrsava krvava drama i egzodus nad stanovnistvom enklave. Nastaju nevidjena klanja, ubijanja, deportacije, egzekucije i strijeljanja nad nevinim Bosnjackim stanovnistvom. Svega muskog, sto je izmedju 15 i 60 godina. Pad Srebrenice bio je najcrnji trenutak medjunarodnog angazovanja u Bosni. UNPROFOR nije preduzeo nista da sprijeci ubijanje preko 8.000 muslimana. Neki su ubijeni posto su se predali vjerujuci da ce ih UN zastititi, drugi su uhvaceni dok su pokusavali da prebjegnu na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade, dok su neki izvrsili samoubistvo, nemogavsi da izdrze agoniju puta u sigurnost.

1995. 1-3. avgusta, nesupjeli pregovori u Zenevi.

1995. 5. avgusta, Hrvatska zapocinje operaciju "Oluja" koju zavrsava za 84 sata. (Od ukupno 600.000 Srba koliko ih je zivjelo u Hrvatskoj 1991.godine, na kraju, ostalo je nesto vise od 100.000).

1995. 6. avgusta, hrvatske i bosanske snage su se susrele na granici - na rijeci Korani.

1995. 31. avgusta, borbeni avioni NATO-a su nalijecuci u talasima unistavali srpske ciljeve sirom Bosne. Napadi NATO-a su trajali tri dana. Ali, general Mladic je u Bosni uporno odbijao da povuce svoje tesko naoruzanje iz okoline Sarajeva, tvrdeci da ce tako njegove trupe, kao i 1994. godine, biti izlozene brojnoj nadmoci pjesadije bosanske armije. NATO je nastavio bombardovanje. U toku dvonedeljne kampanje, avioni NATO-a su imali 3.400 borbenih letova, ukljucujuci i 750 napada na 56 ciljeva na zemlji. Unistena su skladista municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarista, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi. Usred ovog napada, nastavljeni su pregovori u Zenevi. Nikola Koljevic i Aleksa Buha su, kao predstavnici bosanskih Srba, ukljuceni u jugoslovensku delegaciju. Sve strane su se saglasile da prihvate mapu Kontakt grupe iz 1994. (koju su bosanski Srbi do tada uporno odbacivali) kao osnovu za buduce pregovore.

1995. 13. septembra, americki tim je otisao u Dobanovce, vojni kompleks van Beograda. Milosevic je zatrazio od Holbruka da bombardovanje prestane. Holbruk je zahtjevao da bosanski Srbi povuku svoje tesko oruzje sa brda oko Sarajeva. Mladic je tvrdio: "To je jedna besmislica. Rat jos nije gotov, a oni hoce da povucemo tesko oruzje kojim branimo narod." Karadzic je galamio na slican nacin i govorio, "Izgubicemo Sarajevo, a 150.000 Srba bice bespomocno pred divljim hordama muslimana." Srbi su povukli teske topove iz Sarajeva. Narednog dana Amerikanci su naredili prestanak vazdusnih napada. Poslije tri godine i cetiri mjeseca Srbi su prestali da granatiraju bosansku prijestolnicu. Trebalo je da razgovori budu nastavljeni 14. septembra, ali su odlozeni. Zasjenili su ih dogadjaji na bojistu.

1995. Velikosrpska blokada Bihaca, hrvatska i bosanska armija biljeze krupne i brze pobjede u sjeverozapadnoj Bosni.

1995. avgusta mjeseca, nakon "Oluje", Hrvatska Vojska prelazi granicu BiH i zapocinju zajednicku operaciju "Maestral" u kojoj su osvojena podrucja Drvara, Kljuca, Sipova, Mrkonjic-grada i konacno 13. septembra Hrvati su osvojili Jajce, dok je Armija BiH zauzela Sanski Most. 15. septembra bosanska armija zauzima Donji Vakuf. Vojska Bosanskih Srba bila je u rasulu. Veliki dijelovi teritorije koja je od 1992. godine smatrana nepobjedivom, poceli su da padaju pred nesavladivom silom kombinovanog hrvatsko-bosanskog nastupanja. U Sarajevu se s uzbudjenjem govorilo o mogucnosti pada Banja Luke (drugog po velicini grada u Bosni) sto bi predstavljalo definitivan kraj. Daljnje napredovanje prema Banja Luci je zaustavljeno odlukom Vijeca sigurnosti i pristupilo se pripremama za sastavljanje Daytonskog sporazuma, koje se oteglo do potpisa tog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995.

1995. Nakon velikih uspjeha od strane Bosnjacke vojske, vracanje okupiranog teritorija od strane Srba i Hrvata u sastav maticne, medjunarodno priznate drzave BiH - se ultimativno zaustavlja. (SAD su na celu svojih evropskih saveznika primorale Srbe, Hrvate i Bosnjake da potpisu sporazum ). Dejtonski sporazum se potpisuje, Bosna dobija dva entiteta. Agresija se nagradjuje - Republikom Srpskom, Herceg-Bosnom, egzodusom i raseljavanjem Bosanskog stanovnistva (preko 1,5 miliona raseljenih, od kojih najvise Bosnjaka), nekaznjavanjem i nevracanjem izbjeglih i prognanih.

1995. 21. Novembra, u Daytonu, SAD, potpisan mir u BiH koji su parafirali Alija Izetbegovic, Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic, danas lice kome se sudi u Haagu za zlocine, a kao svjedoci su se potpisali predstavnici SAD, UN, Rusije te zemlje kontaktne skupine (Francuska, Njemacka, Velika Britanija). Dakle, Dejtonski sporazum, dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih, te potpuno razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH definisana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci - Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu 1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga casa nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju kojima su danas sve glasniji oni, sto priznaju da Dayton ipak mora imati i alternativu.

1995. 14. Decembra, u Parizu, u Elizejskoj palaci, su predstavnici Hrvata, Srba i Bosnjaka-muslimana (Tudjman, Milosevic, Izetbegovic) potpisali Opci okvirni sporazum o BiH koji je bio pripremljen i parafiran u Daytonu 21. novembra 1995.

1996. 4. Januara, u Sarajevu su se sastali predsjednik Republike Hrvatske F. Tudjman i predsjednik BiH A. Izetbegovic, posjetili sjednicu Zajednickog vijeca za saradnju Hrvatske i BiH i dogovorili daljnje korake za saradnju i jacanje Federacije BiH

1996. 13. Januara, BiH i Hrvatsku posjetio je americki predsjednik B. Clinton

1996. 11. Maja, u Zagrebu je potpisan sporazum izmedju Republike Hrvatske i BiH o otvaranju luke Ploce i slobodnom prolazu kroz Neum, sto je dio dogovora koje je postignut u Washingtonu i Daytonu

1996. 14. Avgusta, predsjednici Hrvatske i BiH, F. Tudjman i A. Izetbegovic potpisali su u Zenevi Zajednicku izjavu kojom prihvacaju provodjenje Washingtonskih i Daytonskih sporazuma

1996. 23. Avgusta, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija su se medjusobno priznale. To je u Beogradu potpisao hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granic

1996. 9. Septembra, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija uspostavile su diplomatske odnose

1997. 28. Februara, Prizivni sud u Parizu potvrdio je zakljucak tzv. Badinterovog povjerenistva da SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, nisu jednini nasljednici bivse, druge Jugoslavije, nego da su to takodjer i Hrvatska, BiH i Makedonija

1997. 6. Avgusta, u Splitu je odrzan sastanak predstavnika Republike Hrvatske, BiH i Federacije BiH (F. Tudjman, A. Izetbegovic i V. Soljc) gdje je razmotreno provodjenje Washingtonskih i Daytonskih dogovora, razvijanje daljnje saradnje i poboljsanje medjusobnih odnosa

1997. 21. Oktobra, Hrvatska je najavila da ce uskoro izaci s razradjenim prijedlogom o Posebnim odnosima s BiH, a nesto prije (8. oktobra) je odbila bosnjacki prijedlog da se luka Ploce iznajmi BiH na 99 godina i postane Hong-Kong BiH

1998. 22. Novembra u Zagrebu izmedju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisan Sporazum o posebnim odnosima.