komparativna pravna historija

64
Komparativna pravna historija STARA MESOPOTAMIJA Historijski kontekst Drţava u staroj Mesopotamiji prošla je u svom razvoju kro z tri faze. U prvoj fazi nastali su sumerski gradovi-drţave, kao što je Lagaš. Centralno mje sto u takvim gradovima-drţavama pripadalo je hramu boţanstva zaštitnika. Stanovnici ovih g radova govorili su sumerski jezik. U drugoj fazi došlo je do nastanka i širenja teritorijalnih drţava. Primjer takve drţave bila je Akadska, koju je osnovao kralj Sargon. Ove drţave nastale s u pokoravanjem manjih gradova- drţava i nisu imale posebna boţanstva.Vladari ove drţave govorili su akadski jezik. U prvoj

Upload: ersan-ilyasova

Post on 23-Dec-2015

123 views

Category:

Documents


8 download

DESCRIPTION

hjgvkhjugbkhgkjuhb

TRANSCRIPT

Page 1: Komparativna pravna historija

Komparativna pravna historija

STARA MESOPOTAMIJA

Historijski kontekst

Drţava u staroj Mesopotamiji prošla je u svom razvoju kroz tri faze. U prvoj fazi nastali susumerski gradovi-drţave, kao što je Lagaš. Centralno mjesto u takvim gradovima-drţavamapripadalo je hramu boţanstva zaštitnika. Stanovnici ovih gradova govorili su sumerski jezik.U drugoj fazi došlo je do nastanka i širenja teritorijalnih drţava. Primjer takve drţave bila jeAkadska, koju je osnovao kralj Sargon. Ove drţave nastale su pokoravanjem manjih gradova-drţava i nisu imale posebna boţanstva.Vladari ove drţave govorili su akadski jezik. U prvojpolovini 2. milenija akadski jezik se podijelio na dva dijalekta- babilonski i asirski. U trećoj

Page 2: Komparativna pravna historija

fazi nastala su multikulturna carstva kao što su: Babilonija, Asirija, Mitani i Hati. Hammurabije osnovao drţavu koja se protezala od današnjeg Perzijskog zaliva do obala Libana. Pozicijagrada Babilona kao glavnog grada carstva zahtijevala je da se boţanstvo toga grada (Marduk)podigne na nivo najvišeg boţanstva u panteonu stare Mesopotamije. Poĉetkom prvogmilenija, Mesopotamija je došla pod dominaciju Asirije. Nakon toga, 539. p.n.e.Mesopotamija odlazi pod vlast Persije da bi tokom 4. vijeka p.n.e. ovo podruĉje osvojioAleksandar Veliki i uĉinio ga dijelom helenistiĉkog svijeta.

Organizacija vlasti

Stanovnici stare Mesopotamije, koji su ţivjeli u naseljima pokraj rijeka, identifikovali su sekao pojedinci zajednica u kojima su ţivjeli. Vlast u tim zajednicama pripadala je savjetimauglednih muškaraca-graĊana. Veći gradovi bili su podijeljeni u distrikte koji su se zvali daggina sumerskom, ili babtum na asirskom jeziku. Od poĉetka 3. milenija p.n.e. poĉela jeizgradnja odbrambenih zidova oko naselja. Pojavila se nova klasa vojnih komandanata koji suse nazivali »kraljevi«. Istovremeno, postojali su i religijski autoriteti. Nekada su kraljevi vršilii religijsku funkciju.

Državna ideologija

Ustanova kraljevstva bila je podrţana i obrazloţena religijskom ideologijom. Prema mituEnuma Eliš tvrdi se da je boţanstvo Marduk ili Asur uzdignuto na nivo kosmiĉke supermatijeod strane savjeta boţanstva, zbog njegove hrabrosti u borbi protiv sila haosa. Nakon togastvoreno je ĉovjeĉanstvo i osnovan grad Babilon (»vrata bogova«), koji je postao zemaljskosjedište boţanskog skupa. U savremenoj literaturi se navodi da je pozicija vladara uMesopotamiji bila ograniĉena s dva faktora, a to su religija, koju su vršili svećenici i državnaorganizacija, u kojoj se pojavljuje skupština kao stvarna brana vladareve samovolje.

Sudovi i sudski postupak

Najstarija ustanova za suĊenje u staroj Mesopotamiji bila je skupština graĊana. Svi stanovnici

Page 3: Komparativna pravna historija

grada sastajali su se i izricali presudu. To se obiĉno dogaĊalo na mjestu zvanom  rebitu. Odgodine 2000.p.n.e. sudske funkcije preuzimaju manje grupe ljudi koje funkcionišu kao sudije.Kada se radilo o smrtnoj kazni, vladar je funkcionisao kao vrhovni sudija. On je sudskufunkciju vršio u palati. Kao dokazna sredstva korišteni su pisani dokumenti, usmene izjavepraćene zakletvom i ordalije. Uobiĉajena ordalija bila je bacanje u rijeku. Strankama nije bilodozvoljeno da se ţale višem autoritetu ili da ponovo pokreću spor.

2

Pravni izvori

Informacije o starom mesopotamskom pravu temelje se na pravnim zbornicima, mišarumediktima (pisani nalozi vladara o nekim pitanjima) i javnim i privatnim dokume ntima.Pravni zbornici su:

1. Zakoni Ur-Nammu2. Zakoni Lipit-Ištara3. Zakoni Enšune4. Zakoni Hammurabija

Ovi zbornici pisani su klinastim pismom na razliĉitim jezicima. Zakone Ur-Nammu izdao jeosnivaĉ 3. dinastije Ura sa juga Mesopotamije. Ovi zakoni se bave pitanjima iz vlasništva iporodice. Lipit-Ištarevi zakoni napisani su na sumerskom jeziku, iz Isina na juguMesopotamije, bave se zaštitom imovine. Zakoni Enšune napisani su na akadskom jeziku, izEnšune u centralnoj Mesopotamiji i govore o razliĉitim klasama u babilonskom društvu.Posebno štite interese više klase. Hammurabijevi zakoni broje 282 ĉlana, napisani su naakadskom jeziku iz Babilona i predstavljaju najkomplektniju sliku mesopotamskog prava.Ovaj zakonik se sastoji od opširnog prologa, epiloga i samih propisa. Instituti posebnoginteresa su: imovina, trgovina, ţena, djeca i brak. Propisi Hammurabijevih zakona mogu sesvrstati u 11 grupa: postupak, imovina, vojska, zemlja i zemljoradnja, razliĉiti propisi kojinedostaju u tekstu, zastupanje, dugo vi i osiguranje duga, porodiĉno pravo, povrede liĉnosti,zanatske naknade i odgovornost, te prodaja robova.

Koncept prava i pravde

Page 4: Komparativna pravna historija

Za stanovnike stare Mesopotamije pravda (mešarum) i istina (kittum) bili su dio religije imita. Kittum je imalo osnovno znaĉenje: nešto ĉvrsto ustanoviti i predstavlja kosmiĉku inepromjenljivu istinu. Izvor kittuma bio je boţanski a Šamaš je bio prvi nebeski autoritet utome. Mešarum izvorno znaĉi »biti u redu« i odnosi se na proces u kome su zakoni praviĉnostavljeni u funkciju. Kombinovano rijeĉi kittum mešarum oznaĉavaju pravdu. Vladari susvojim ediktima dovodili u sklad ljudsko društvo sa boţanskim konceptom pravde. Vladarkoji je tako djelovao naziva se šar mešarim, tj. pravedni kralj.U Mesopotamiji od davnih vremena imamo zakonske zbornike koji posjeduju zavisan stepenpravne tehnike. Oni se dijele na uvod, glavni dio i epilog. Druga karakteristika ovih zakonskihzbornika jeste da su oni po svom sadrţaju sekularni.

Lični status

Hammurabijevi zakoni pokazuju da su u starom babilonskom društvu postojale 3 klase:1. Awilum- obiĉni graĊani mesopotamskih gradova2. Muškenum- vojne i civilne zavisne osobe3. Wardum- robovi

Stanovnici pojedinih gradova uţivali su posebne privilegije i bili izuzeti od vojne sluţbe,javnih radova i plaćanja poreza. U doba Hammurabija ţene su mogle imati pravo vlasništva,sticati ga i raspolagati njime. Razlikovali su se tradicionalni i duţniĉki robovi, domaći iinostrani. Robovski status je nastajao zarobljavanjem, otmicom, roĊenjem od roditelja robovaili iz veze gospodara i robinje, padanjem u dug, prodajom djece u ropstvo od strane roditeljaradi spašavanja od gladi ili kao posljedica kazne. Robovi su bili prodavani, zalagani,zakupljivani i nasljeĊivani. Ropstvo je prestajalo manumisijom, koja je imala efekte nakonsmrti gospodara, a duţniĉko ropstvo je prestajalo vraćanjem duga ili protekom odreĊenogvremena.

3

Imovinsko pravo

Cilindriĉni peĉat i kudurru kamenje potvrĊuju da je privatno vlasništvo bilo pravno zaštićeno.

Page 5: Komparativna pravna historija

Najraniji zapisi su ugovori iz Mesopotamije koji ovjekovjeĉuju prodaju zemlje. Nekimvrstama imovine, kao što su polje, voćnjak, kuća vojnika, ribara itd. bilo je ograniĉenoraspolaganje. Bilo je uobiĉajeno da zakupac plati 1/3 prihoda kao naknadu zakupodavcu. Akosu nepredvidive okolnosti dovele do propadanja usjeva, mesopotamsko pravo je oslobaĊalozakupca odgovornosti. Neki propisi imali su za cilj da nadoknade štete vlasniku imovine koj ubi mu poĉinila lica koja su neovlašteno ušla u tu imovinu. Brojni zakoni su predviĊeni da štiteinterese robovlasnika.

Porodično pravo

U Mesopotamiji je otac bio glava porodice. On je obiĉno imao jednu ţenu i koristio jeugovore da upravlja većinom porodiĉnih poslova. U pogledu sklapanja braka bilo jeuobiĉajeno da otac mlade sklopi sporazum o braku sa mladoţenjom a zatim bi bile objavljeneceremonije u cilju efektuiranja valjanog braka. Mladoţenja je davao dva posebna dara- bilbum(darovi za svadbenu sveĉanost) i terhatum (novac koji mladoţenja daje ocu mlade). Nakon štosu darovi dati, brak je smatran zaĉetim i mlada je, ovisno od njene dobi mogla preći udomaćinstvo muţa.Stari babilonski dokumenti koriste dva termina koji se tiĉu miraza, to su šeriktum (dio braĉneimovine) i nudunnum (ţenina braĉna imovina u cjelini). Babilonsko pravo tretiralo je mirazkao imovinu ĉiji vlasnik je ţena za ţivota. Muţ, ali ne i supruga, mogao je inicirati razvoddeklarisanjem namjere da to uĉini. Nepriliĉno ponašanje ţene predstavljalo je osnovu zarazvod. Djeca su obiĉno ostajala sa ocem ako je razvod bio opravdan. Muţ je bio duţan platitinaknadu razvedenoj supruzi ako je razvod braka bio bez opravdane osnove. Usvojena djeca suimala jednaka prava kao i biološka. Djeca koja nisu poštovala roditelje bila su surovokaţnjavana.

Nasljedno pravo

Sinovi su dobivali veći nasljedni dio. Posebni propisi predviĊali su dodatni dio za sina kojitreba svadbeni dar. Posebni propisi su takoĊe dopuštali da se da dodatno naslijeĊe »voljenom

Page 6: Komparativna pravna historija

sinu«. Dopuštali su ocu da zbog odreĊenog razloga iskljuĉi sina iz naslijeĊa. Udovica je imalapravo doţivotnog boravka u kući umrlog muţa, a njena djeca su miraz jednako nasljeĊivala.Kćerka je nasljeĊivala ili miraz ili dio oĉeve ostavštine, posebno ako nije bila udata, ako jepripadala hramu ili ako nije imala braće. Dijete koje je rodila robinja, nasljeĊivalo je jednakokao i ostala djeca, jedino ako je otac priznao to dijete.

4

Krivično pravo

Namjerno ubistvo i zavjera da se ubistvo poĉini bili su kaţnjavani smrću. Ubistvo iz nehatabilo je kaţnjavano blaţe. U sluĉaju kraĊe od poĉinioca se traţilo da plati kaznu koja se kretalaizmeĊu dvostruke i trostruke vrijednosti ukradenog predmeta. Hammurabijevi zakoni supredviĊali smrtnu kaznu za kraĊu nekog predmeta iz hrama. Hammurabijevi zakoni sadrţepropise koji spreĉavaju maloljetnika ili roba da prodaje stvari koje nisu njegovo vlasništvo.Smrtna kazna je slijedila muškarcu koji je silovao udatu ţenu ili onu koja je pod ugovorom obraku. Razliĉiti oblici incesta kaţnjavani su smrću ili progonstvom. Mesopotamsko pravosmatralo je ţeninu nevjeru kao preljubu ali ne i muţevu. Preljuba je bila kaţnjavana smrću.HZ su tretirali izbjegavanje vojne sluţbe kao djelo za koje slijedi smrtna kazna. Smrtna kaznaje bila predviĊena za noćnu provalu ili neovlašten prolaz preko posjeda. Kazne za ometanjepravde i krivu optuţbu varirale su od biĉevanja preko brijanja polovine glave pa do novĉanihkazni, pa ĉak i do smrtne kazne.

Page 7: Komparativna pravna historija

Međunarodno pravo

Od najstarijih vremena stanovnici stare Mesopotamije su odrţavali vaţne politiĉke iekonomske odnose sa susjednim regionima. Miroljubivi odnosi meĊu drţavama su seuspostavljali putem ugovora. Najstariji primjeri tih ugovora su iz Ebla, starog babilonskogperioda, te Asirije. Ti ugovori su imali sveĉanu formu praćenu upotrebom zakletvi isimboliĉkih rituala. Pri zakljuĉivanju su se koristila imena boţanstava oba kraljevstva kojasklapaju ugovor i prizivanje prokletstva na one koji prekrše ugovor. Ovim ugovorima kraljevise obavezuju na lojalnost jedni drugima. Politiĉki odnosi meĊu drţavama su ĉesto bilipodrţani ţenidbenim vezama izmeĊu vladajućih kuća.

5

STARI EGIPAT

Historijski kontekst

Stara egipatska drţava je trajala preko tri hiljade godina i bila je podijeljena na tri

Page 8: Komparativna pravna historija

glavnaperioda. Na poĉetku je preddinastijski period (4500-3100 p.n.e),zatim rani dinastijskiperiod, kada vladaju 1. i 2.dinastija.Nakon toga dolazi period Starog kraljevstva, koji obuhvata vladavinu 3. i 4. dinastije. Utom periodu se uspostavlja drţavna vlast, vladar se smatra nosiocem boţanske funkcije anjegova rijeĉ predstavlja zakon. Nakon Starog kraljevstva nastupa Prvi međuperiod. Drugiveliki period ĉini Srednje kraljevstvo. Tada vladaju dinastije 12. i 13. Zatim slijedi Drugimeđuperiod. Treći veliki period predstavlja Novo kraljevstvo, kada vladaju dinastije 18., 19.i 20. Faraonova rijeĉ se nije više smatrala zakonom jer faraon postaje podvrgnut apstraktnomzakonu. Treći međuperiod traje od 1069. do 653.p.n.e., i obuhvata vladavinu 21., 22., 23.,24. i 25.dinastije. Zatim slijedi kasni period, koji obuhvata vladavinu dinastija 26. do 31.Ovaj period ukljuĉuje vladavinu Perzijanaca nad Egiptom. Od 332. p.n.e. Egiptom vladajuPtolomeji da bi oko 30. p.n.e. Egipat došao pod rimsku vlast.

Organizacija vlasti

Na vrhu vlasti u starom Egiptu nalazio se faraon koji je imao moć nad svim aspektima ţivota.Nakon vladara, najviši sluţbenik bio je džati (vezir). Naredne vaţne pozicije bile su ministarradova i ministar finansija. Stari Egipat je bio podijeljen na pokrajine ili opštine koje su sezvale nome. Nomama su upravljali guverneri postavljeni od strane vladara.

Državna ideologija

Stari Egipćani su vjerovali da je njihov vladar nosilac vladanja. Za vladara se vjerovalo dapredstavlja otjelovljenje boţanstva Horusa, a od ĉetvrte dinastije da je sin bog Sunca-Re. Svedo perioda Novog carstva, on je bio podvrgnut jednom višem autoritetu- principu ma'at(pravda) koji je uspostavio boţanski stvaralac na poĉetku svijeta. U pogledu statusa vladara uoĉima starih Egipćana postoje dvije teze. Po prvo j, on je bio inkarnacija boţanstva na zemlji.Po drugoj, stari Egipćani su smatrali da je vladar nosilac boţanske funkcije- vladanja. Atributmaat je kod starih Egipćana bio najvaţniji atribut vladara. Vlast je viĊena kao boţanska po

Page 9: Komparativna pravna historija

porijeklu, a religija je ĉinila temelj njenog legitimiteta. Veza vlasti sa religijom ogledala se uokolnosti da je vladar bio prvo sveštenik i da je bio okruţen ceremonijama koje su imale zacilj da politiĉkoj funkciji daju sakralni karakter. Sveti tekstovi objavljenih religija, kao što suStari zavjet i Kur'an, daju većinom negativan portret egipatskih vladara. To je posebno sluĉajsa faraonom iz Mojsijevog doba, ĉija nasilja nad Izraelćanima se detaljno opisuju. Zbog togaje titula egipatskih vladara »faraon« u muslimanskoj tradiciji poprimila negativne konotacije.

6

Sudovi i sudski postupak

Već u ranoj historiji stari Egipćani su imali sudove. Prema tradiciji vladari Starog kraljevstvasu formirali 6 velikih sudova i angaţovali Trideset velikih ljudi da sluţe kao arbitri u sluĉajusporova. U vrijeme Srednjeg kraljevstva upravitelji pokrajina su djelovali kao sudije.Postojala je pravna ustanova poznata kao Desetorica s juga. U sluĉaju Novog kraljevstva slikasudstva je mnogo jasnija. Faraon je definitivno imao veoma znaĉajnu sudsku vlast. Veziri,jedan na Jugu, a drugi na Sjeveru, bili su glavni sudski funkcioneri. Pisari, koji su imaliposebno obrazovanje, imali su kvazi-pravnu funkciju i pred njima su polagane zakletve.Sveštenici su bili ukljuĉeni u sudski postupak u sluĉaju iracionalnog dokaznog sredstva.SuĊenje je redovno trajalo jedan dan. Nije bilo profesionalnih pravnika, ali su pisari pisalipravne akte, ukljuĉujući i oporuke. Postupak je bio jednostavan: tuţilac je pokretao spor,tuţeni je odgovarao, a zatim je slijedila presuda. Od racionalnih dokaznih sredstava korištenesu izjave svjedoka, pisani dokumenti, a od iracionalnih korišteno je proroĉanstvo.

Page 10: Komparativna pravna historija

Pravni izvori

Staro egipatsko pravo saznajemo na osnovu natpisa na grobnicama, ugovora, sudskih zapisa,priĉa i sl.Iz perioda Novog kraljevstva postoje sljedeći izvori:

1. Edikt faraona Horemhaba koji se opisuje kao serija politiĉkih propisa usmjerenih

protiv odreĊenih nezakonitosti.2. Novi dekret koji je izdao faraon Seti I, koji govori o privilegijama odreĊeno m

hramu,ali i kriviĉnim sankcijama protiv osoba koje oštete drţavnu imovinu.

3. Pravni zbornik »Zakonik iz Hermopolisa«, koji potiĉe iz doba 24 dinastije i

predstavlja zbirku sudskih sluĉajeva .

Koncept prava i pravde

Shvatanje prava i pravde starih Egipćana bilo je dio njihovog religijskog pogleda na svijet. Utom okviru kljuĉni koncept je bio ma'at. Ova rijeĉ oznaĉava boţicu pravde, koja premaegipatskoj »Knjizi mrtvih«, prati Horusa, pri odreĊivanju sudbine svakog pojedinca nakonsmrti. Prema toj predstavi, srce svakog pojedinca se stavlja na vagu na ĉijoj suprotnoj strani jenojevo pero. Ako je srce ĉovjeka teţe nego pero to znaĉi da je oteţalo zbog zlih djela. Ako jetako, onda će jedna zvijer izjesti griješnika, a ako je srce u balansu sa perom- to je pravednikkoji je spašen. Rijeĉ ma'at, osim boţice oznaĉava i sam princip poretka u svijetu. Ma'at je biou svijesti starih Egipćana sveobuhvatni princip koji drţi u neraskidivom jedinstvu kosmos,prirodu, drţavu i pojedinca. Prorok ma'ata na zemlji bio je dţati. Stari Egipćani nisu imalirijeĉ za pravo. Posjedovali su rijeĉ hap, koja oznaĉava specifiĉan pravni propis koji regulišepojedinaĉnu situaciju.

Lični status

Na ljestvici ispod vladara nalazila se grupa lica koja se oznaĉava rijeĉima pat- aristokratija.Oni su bili glavni vlasnici zemlje. Znaĉajan broj trgovaca, zanatlija i lokalnih ĉinovnika ĉinioje ono što bi se moglo oznaĉiti kao srednja klasa. Seljaci su obiĉno radili na velikim imanjimakoja su pripadala aristokratiji. U peridu novog kraljevstva, strani robovi su dovoĊeni u

Page 11: Komparativna pravna historija

Egipatkao ratni zarobljenici. Nasuprot ostalim civilizacijama, ţene u starom Egiptu uţivale su statusjednak statusu muškarca.

7

Imovinsko pravo

Pitanje nekretnina bilo je od velikog znaĉaja za drţavu. U ranom periodu, vladar je smatranpravnim vlasnikom cjelokupne zemlje. U doba Novog kraljevstva Egipćani su tretiralinekretnine u smislu da su pojedinci koji su drţali zemlju bili njeni vlasnici. Drţava i brojnihramovi imali su u vlasništvu velika imanja i upravljali su njima. Dţatiji su drţali registreprodaje i oporezivanja nekretnina. Staro egipatsko pravo je poznavalo i nekoliko veomarazvijenih koncepata i principa koji se tiĉu imovine.Egipćani su priznavali: prirodnopravnu teoriju imovinskog prava, razliku izmeĊu ususa i ususfructusa, doţivotno uţivanje imanja i pravo korištenja tuĊim vlasništvom.

Porodično pravo

Inividualna porodica bila je veoma vaţna starim Egipćanima. Većina njih je ţivjela umonogamnom braku. Mladoţenja je redovno davao poklon nazvan šp ocu mlade. Mlada jeobiĉno donosila u brak 3 vrste imovine: miraz, odreĊene liĉne stvari i sredstva za izdrţavanjemlade i njene djece. Muţu je pripadalo pravo kontrole nad imovinom tokom braka. I muţ isupruga imali su pravo da pokrenu razvod braka. Ukoliko supruga nije bila kriva za ozbiljanprekršaj ponašanja, nakon razvoda muţ joj je bio duţan vratiti tri vrste imovine koju jedonijela u brak i bio je duţan da plaća njeno izdrţavanje.

Nasljedno pravo

Kada bi neki Egipćanin umro bez oporuke, pravila zakonskog nasljednog prava bi seprimjenjivala. Po pravilu, djeca ostaviovca su nasljeĊivala jednake dijelove ostavštine. Akonije bilo djece ostaviovca, braća i sestre ostaviovca su nasljeĊivali ostavštinu. Muţ i suprugase nisu meĊusobno nasljeĊivali. Najstariji sin je imao najviše prava i obaveza. On je

Page 12: Komparativna pravna historija

nasljeĊivao sluţbu svoga oca, posebno u sluĉaju monarha ili vezira, imao je pravo da prviodabere svoj nasljedni dio iz zaostavštine, brinuo se za pogreb i religijske obrede za svojeroditelje i sluţio je kao upravitelj imanja svojih roditelja. Testamenti su smatrani opozivim injima se moglo raspolagati imovinom na naĉin kako je to testator ţelio. On je ĉak mogaoiskljuĉiti iz nasljedstva neku djecu putem testamenta. Egipćani su takoĊe koristili adopcijukao sredstvo za stvaranje nasljednika.

Krivično pravo

Tipiĉne kazne koje su u starom Egiptu korištene bile su: prisilni rad, gubitak sluţbe,konfiskacija imovine i gubitak ritualnog pokopa. Vremenom su kazne postajale sve brutalnije.MeĊu najteţim kaznama koje su osuĊeni kriminalci trpjeli bile su batinjanja, sakaćenje,nabijanje na kolac itd. Za obiĉnu kraĊu od poĉinioca se traţilo da vrati stvar, plati dvostrukuili trostruku vrijednost kao kaznu. Kazna je bila stroţija ako je ukradena stvar bila sveta ilipripadala drţavi, a u sluĉaju kraĊe iz vladarevog groba bila je zaprijećena smrtna kazna. Onikoji su bili osuĊeni za zavjeru da ubiju vladara kaţnjavani su smrću. Iznevjeravanje sudskefunkcije je, takoĊe, kaţnjavano smrću. Silovanje je smatrano za zloĉin. Sakupljaĉi poreza iostali ĉinovnici koji su bili krivi za iznuĊivanje bivali su prognani u udaljena mjesta i mogli bibiti kaţnjeni amputacijom noseva ili ušiju. Zlostavljanje je obiĉno kaţnjavano batinjanjem iliprinudnim radom. Kao prekršaji su smatrani neovlašten ulazak na zemljište i uvreda.

8

Međunarodno pravo

Intezivna trgovina Egipćana sa susjedima zahtijevala je razvijeno trgovaĉko pravo. U vrijemeRamzesa II u Nubiji je postojao jedan Egipatski sud. U doba Starog kraljevstva Egipat ĉestoratuje sa susjedima radi ratnog plijena. U doba Novog kraljevstva ratovi donose veliki brojratnih zarobljenika koji se pretvaraju u robove. U tom periodu se javlja mirovni

Page 13: Komparativna pravna historija

sporazum sHetitima, kao pravni dokumenat prvenstvenog znaĉaja. Faraon Ramses II je u 18. godini svogţivota zakljuĉio prvi meĊunarodni sporazum s Hetitima. To je bio prvi poznati meĊunarodniugovor izmeĊu dvije suverene zemlje u historiji ljudske civilizacije. Prvo, ovaj ugovor sadrţiprincip nenapadanja. Drugo, dvije drţave su formirale jedan savez, obećavajući da će pomoćijedna drugu u sluĉaju napada od treće strane. Treće, obje drţave su se saglasile da ćeekstradirati izbjeglice saglasivši se da ekstradirane osobe neće biti izloţene zlostavljanju popovratku u svoju zemlju.

Page 14: Komparativna pravna historija

9

STARA JEVREJSKA DRŽAVA

Historijski kontekst

U modernoj upotrebi termini Hebrej (Jevrej), Izraelćanin i Judejac (Ţidov) koriste se kaosinonimi, iako te rijeĉi imaju historijski i etniĉki razliĉita znaĉenja. Termin Hebrej odnosi sena brojna semitska nomadska plemena koja su ţivjela na podruĉju istoĉ nog Mediterana prije1300.p.n.e. U jevrejskoj historiji, ovaj termin se odnosi na plemena koja su prihvatila Jahveakao svoje boţanstvo. Termin Izraelćanin odnosi se na posebnu etniĉku i narodnu grupu kojaje nastajala od Hebreja i koja je bila ujedinjena religijom. Ovaj termin nastao je iz drugogimena Abrahamovog sina Jakova. Termin Judejac ili Židov odnosi se na grupu koju ĉinekulturni nasljednici prve dvije grupe. Ova rijeĉ potiĉe od hebrejske rijeĉi yehudi izvedene izplemena ĉetvrtog Jakovljevog sina Yehud. Biblijski period datira od polovine drugog milenijado 4.vijeka p.n.e. ovaj period se dijeli na pet faza: doba patrijarha, izbavljenje, dobasudija, monarhije i postegzilska faza.Preci Hebreja bili su Aramejci iz oblasti Ura u Sumeru. Poĉetkom drugog milenija p.n.e.grupa aramejskih plemena migrira u jednu starobabilonsku koloniju na mjestu današnjeggrada Harran u Turskoj. Nekoliko vjekova kasnije porodice iz tih plemena naseljava ju se okorijeke Jordana. U Bibliji ovaj period se naziva »doba patrijarha«.Neka od hebrejskih plemena odlaze u Egipat. Tu ţive sve dok Egipćani ne izbace Hikse.Nakon toga Egipćani progone Hebreje kao strance i pretvaraju ih u robove. Pod MojsijemHebreji uspijevaju da se izbave od egipatskog ropstva. Mnogi historiĉari vide izbavlje nje(egzodus) kao uspješan napor Hebreja iz Egipta da se ponovo ujedine sa ostalim hebrejskimplemenima. U jevrejskoj historiji egzodus ima veliki znaĉaj. Prema vjerovanju, Mojsije jeprimio zavjet sa Jahveom. Hebreji ţive u pustinji ĉetrdeset godina i u to doba uspostavljaju sepravne osnove kasnijih politiĉkih institucija. Materijalni propisi daju se u obliku Deset

Page 15: Komparativna pravna historija

zapovijedi koje je Mojsije primio od Boga. Nakon lutanja po pustinji Hebreji zapoĉinjuosvajanje Kanaana. To je postignuto putem sklapanja brakova sa vladajućim porodicama uKanaanu, saveza i vojih osvajanja. Nakon osvajanja Kanaana uspostavlja se labavakonfederacija plemena koja se povremeno ujedinjuju pod vodstvom voĊa poznatih kao»sudije«. Period sudija okonĉava se uspostavljanjem monarhije oko 1000.g.p.n.e. Prviosnivaĉ izraelskog kraljevstva bio je Saul, a u vrijeme njegovog nasljednika Davidakraljevstvo dobija veliĉinu. Davidov sin Solomon gradi »Prvi hram«. Nakon Solomonovesmrti kraljevstvo je 922.g.p.n.e. podijeljeno na dva dijela,a to su: Izrael na sjeveru i Judeja najugu sa Jerusalemom kao glavnim gradom. Kraljevstvo Izrael osvojili su Asirci 722.p.n.e. iono je nestalo sa historijske scene. Kraljevstvo Judeja proţivjelo je do 587.g.p.n.e. kada su gaosvojli Babilonci. Tim osvajanjem zapoĉinje doba egzila ili babilonskog ropstva. Podperzijskom vlašću Judeja je bila provincija Yehud. Kljuĉna liĉnost u tom periodu bio je Ezra,sveštenik i pisar vješt u Mojsijevim zakonima. On je postavio osnove jevrejskom pravu. U 4.vijeku p.n.e. Perziju osvaja Aleksandar Makedonski koji pokazuje paţnju Jevrejima i dolazido otvaranja velike trgovaĉke mogućnosti, te do kretanja Jevreja iz Judeje prema centrimacarstva. Nakon smrti Aleksandra Makedonskog nastupila su doba politiĉkih i kulturnihopasnosti po Jevreje. U jednom periodu pod Hašmonejskom dinastijom polovinom 2. vijekap.n.e. obnovljeno je jevrejsko kraljevstvo, koje je nakon unutrašnjih sukoba potpalo podrimsku vlast 63.p.n.e.

10

Organizacija vlasti

Na ĉelu stare jevrejske drţave bio je kralj i njegova glavna funkcija bila je da štiti drţavu odvanjskih neprijatelja. Kraljevi su mogli izdavati samo propise koji se odnose na poreze, vo

Page 16: Komparativna pravna historija

jnusluţbu i obavezni rad. Na kraljevsku poziciju dolazilo se na jedan od tri naĉina. To su bili:

1. Izbor princa od strane oca kralja i njegovo postavljanje za savladara uz Boţiju pomoć

izraţenu u proroĉanstvu2. NasljeĊivanjem prijestolja3. Drţavnim udarom od strane pobunjenog princa ili nekog visokog sluţbenika.

Zatim je slijedila ceremonija ustoliĉenja. U nauci su identifikovane sljedeće faze u ceremonijiustoliĉenja. To su: izbor kralja proroĉanstvom, pomazanje, insceniranje ritualne bitke, dolazakkralja na mjesto investiture, roĊenje ili usvajanje kralja od strane Yahvea, obećavanje vjeĉnedinastije kralju, prihvaćanje od strane naroda i gozba.Centar drţave nalazio se u glavnom gradu gdje se nalazila kraljeva palata i hram. Vaţnuulogu u drţavi imale su starješine koji su regrutova ni iz bogatih i uglednih porodica.

Državna ideologija

Mišljenja starih Jevreja o drţavi bila su odreĊena njihovom nomadskom prošlošću, iskustvomu Egiptu i religijom. Zbog religije je vaţio princip jedinstva religije i drţave kod starihJevreja. Ustanova kraljevstva je potvrĊena od Boga, ali nema nikakvu svetost. Kraljevstvo jeustanovljeno uz saglasnost naroda. Pojedinac ima naglašenu individualnost, jer je, premajevrejskom vjerovanju, ĉovjek stvoren prema Boţijem liku.

Sudovi i sudski postupak

U predmonarhijskom periodu jevrejske historije sudsku funkciju su vršile starješine gradova iprofesionalne sudije. U postegzilskom periodu, perzijski imperator je dao pravom jevrejskompoglavaru Ezri da postavlja sudije. Kao dokazna sredstva korišteni su svjedoci, isprave,materijalni dokazi i pretpostavke. Korištena su iracionalna dokazna sredstva- proroĉanstvo. Ujavnim sluĉajevima optuţeni je dovoĊen na sud na osnovu prijave i drţan je u pritvoru sve doizricanja presude. U najteţim sluĉajevima, koji povlaĉe smrtnu kaznu, kao dokazno sredstvotraţena su najmanje dva svjedoka.

Pravni izvori

Izvori za saznanje jevrejskog prava su:1. Petoknjižje, odnosno prvih pet knjiga Starog zavjeta. To su: Knjiga postanka, Knj

iga

Page 17: Komparativna pravna historija

Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon. Petoknjiţje se još naziva

i Tora ili Zakon. Unutar petoknjiţja postoje dvije znaĉajne cjeline koje sadrţe

svjetovne pravne propise. To je dio Knjige izlaska koji se naziva Kodeks saveza, i dio

Ponovljenog zakona.2. Mišna, kodeks zakona koje je kompilirao rabin Juda Princ oko 200. n.e. Mišn

a jepodijeljena u šest redova koji predstavljaju grane prava. to su: Zeraim

(opoljoprivredi), Moed (o religijskim praznicima), Našim (o porodiĉnom pra

vu),Nezikin (o graĊanskom i kriviĉnom pravu), Kodašim (o duţnostima u hramu)

, teTohoroth (o propisima koji se tiĉu lica, stvari i mjesta).

3. Novi zavjet sadrţi dodatne informacije o starojevrejskom pravu, kao i veliki broj

rukopisa otkrivenih na razliĉitim lokalitetima oko Mrtvog mora koji sadrţe komentare

hebrejske Biblije i pravila jevrejske monaške zajednice.

11

Koncept prava i pravde

Prema jevrejskom shvatanju pravo obuhvata religijske i svjetovne propise. Idealna osnovastarog jevrejskog društva bio je pojam sedeq što znaĉi pravda. Oĉekivalo se da svaki ĉ landruštva ţivi prema ovom naĉelu. U ekonomji je ovaj princip znaĉio ĉuvanje prava siromašnihprotiv bogatih. U pravu je ovaj princip znaĉio da se propisi nepristrasno primjenjuju. Upolitici je to znaĉilo da kralj nije iznad zakona. U religiji je to znaĉ ilo da su oni koji slijedesedeq na Boţijem putu.

Lični status

Pripadnici jedne hebrejske zajednice ĉinili su jednu kategoriju stanovništva. Oni sumeĊusobno imali pravo sticanja imovine s ograniĉenjem vlasništva nad zemljom koja jepripadala samo odreĊenom plemenu. Imali su pravo da se meĊusobno ţene, s tim što je ţenaulazila u pleme muţa. Stranci i gosti su ĉinili zasebnu kategoriju stanovništva. Imali suneograniĉeno pravo sticanja imovine u pogledu zemlje i nisu se mogli ţeniti hebrejskim

Page 18: Komparativna pravna historija

ţenama ukoliko ne bi bili primljeni za ĉlanove hebrejskog plemena. Pored slobodnih ljudipostojali su i robovi. Ako bi rob bio hebrej, nakon proteka 7 godina takvo lice bi sticaloslobodu, što se nije odnosilo na robinje Hebrejke.

Imovinsko pravo

Zemlja je smatrana temeljem egzistencije. Postojala je posebna procedura za prodajuzemljišta. Kupoprodajni ugovor je pisao prodavac u dva primjerka. Ugovore su ovjeravalisvjedoci a novac je vagan. Nakon toga ugovori su pohranjivani u posebne posude.Razlikovano je raspolaganje gradskim nekretninama od raspolaganja poljoprivrednimzemljištem i poljskim kućama. Obaveze su preuzimane na dva naĉina: zavjetovanjem iobećanjem uz zakletvu. Zavjet se ĉinio Bogu, pred sveštenikom. Obećanje uz zakletvustvaralo je obaveze i njime su se rješavale svakodnevne ţivotne potrebe.

Porodično pravo

Brak je bio više savez dvije porodice u cilju dobijanja zakonitih nasljednika nego liĉni odnos.Poligamija je bila dozvoljena. Postojale su 4 faze u zakljuĉenju braka:

1. Sporazum dvije porodice da će mlada biti data mladoţenji, koji je obiĉno bio sklapan

izmeĊu mladoţenje ili njegovog oca i oca mlade.2. Predaja mohara od strane mladoţenje koji bi za tu priliku pripremio gozbu. Od t

ogamomenta je mlada zaruĉena.

3. Traţenje mlade od strane mladoţenje na osnovu toga što je plaćen mohar.4. Upotpunjenje braka, odnosno kada mladin otac predaje mladu mladoţenji i t

omprilikom prireĊuje gozbu.

Muškarac je nekad bio obavezan da se oţeni odreĊenom ţenom. To su bili sluĉajevi akozavede nezaruĉenu ţenu, ako je siluje itd. Miraz je igrao vaţnu ulogu kod starih Jevreja. To jebila imovina koju je davao otac kćeri prilikom njene udaje. Razvod braka je bio jednostraniakt muţa u formi izjave: »Ona mi nije ţena a ja nisam njen muţ.«

Page 19: Komparativna pravna historija

12

Nasljedno pravo

Osnovna porodiĉna cjelina kod starih Jevreja bila je »oĉeva kuća«, od nosno patrijarhalnodomaćinstvo. Nakon smrti glave porodice njegovi sinovi ili unuci dijelili su imovinu kockom.PrvoroĊeni sin imao je pravo na poseban dodatak koji je mogao izgubiti u sluĉaju nevaljalogponašanja. Ako u oĉevoj kući nije bilo nasljednika, nasljedstvo je pripadalo najbliţemagnatskom srodniku redom: brat, stric itd. Ako nije bilo sinova nasljeĊivale su kćeri, ali poštose njihov nasljedni dio smatrao mirazom, bile su obavezne da se udaju unutar klana.

Krivično pravo

MeĊu kriviĉnim djelima koje poznaje staro jevrejsko pravo bili su sljedeći akti: ubistvo, kraĊai polni prekršaji.Ubistvo – Namjerno ubistvo je dovodilo do stanja »dugovanja krvi«, koje je padalo napojedinca ili na cijelu zajednicu. »Dugovanje krvi« moţe se smatrati kao teološki izrazpripisivanja odgovornosti i stepena društvene sankcije. Porodica ubijenog imala je pravo daubije poĉinioca umišljajnog ubistva. Blaţe kazne slijedile su za ubistvo iz nehata. Poĉiniocinehatnog ubistva mogli su traţiti azil u hramu ili u drugim gradovima i njihov ţivot bi biozaštićen.Krađa – Kazna za oduzimanje tuĊe stvari bila je višestruka naknada njene vrijednosti.Polni prekršaji – Preljubom je smatrana pola veza udate ilio zaruĉene ţene s muškarcem kojinije njen muţ ili zaruĉnik. Smrtna kazna je slijedila za preljubnic u i njenog ljubavnika. Zavećinu ostalih polnih prekršaja slijedila je smrtna kazna. Silovanje je smatrano kao povredavlasniĉkih prava oca ili muţa, a ne kao povreda tijela ţrtve. Ako je došlo do silovanjazaruĉene djevojke, napadaĉ je kaţnjavan smrţu. Silovanje nezaruĉene djevojke imalo je zaposljedicu da je silovatelj mogao da se njome oţeni, plati fiksni braĉni poklon i odrekne seprava razvoda.

Međunarodno pravo

MeĊunarodni odnosi su bili regulisani pisanim ugovorima i obiĉajima. Glavni cilj ovog

Page 20: Komparativna pravna historija

pravabilo je odrţavanje snage moći meĊu drţavama. Drţave su bile zainteresovane za zaštitu svojihtrgovaĉkih interesa, zaštitu poslanika u stranim drţavama i povratak odbjeglih robova.

13

KLASIČNA ATINA

Historijski kontekst

Današnji grĉki autori pod antiĉkim dobom razumijevaju vrijeme od oko 1000 godina kojipoĉinje od pada Mikene i traje do rimskih osvajanja. Ovo doba se dijeli na 4 perioda: mraĉnodoba, arhajski period ili »herojsko doba«, klasiĉni period i helenistiĉki period. Osnova grĉkepolitiĉke organizacije bio je polis. Pored vladara, postojala je klasa zemljoposjedniĉkearistokratije te trgovaĉki sloj. Vremenom jaĉaju antimonarhijske tendencije i Atina ukidamonarhiju 683. p.n.e. Nakon iskustva sa tiranijom (vladavinom populistiĉkih lidera), ovajpolis 500 godine p.n.e. uspostavlja demokratiju (vladavinu naroda).

Organizacija vlasti

Osnovni oblik politiĉke organizacije kod starih Grka bio je polis- grad sa okolinom ipripadajućim selima. Središte polisa ĉini gradsko naselje sa trgom, tvrĊavom i hramomposvećenim boţanstvu. Nezavisnost jednog polisa u odnosu na druge oznaĉava se pojmovima

Page 21: Komparativna pravna historija

autarhija (poljoprivredna nezavisnost) i autonomija (politiĉka nezavisnost). U većini polisa,postojali su neki zajedniĉki tipovi organa vlasti. Tu ubrajamo: demokratske organe,aristokratske organe i magistrate. Moţe se reći da se polis zasniva na dva principa: politeia(skup organa koji osiguravaju funkcionisanje polisa) i nomoi (zakon koji odreĊuje naĉinkonstituisanja i funkcionisanja polisa).

Državna ideologija

U grĉkoj tradiciji nije moguće identifikovati jednu vrstu drţavne ideologije. Postoje autorikoji zastupaju ideju vladavine naroda (demokratija), nekolicine (oligarhija), odreĊene grupe(aristokratija) ili pojedinca (monarhija). Najupeĉatljiviju pohvalu demokratiji dao je historiĉarTukidid opisujući kako Perikle drţi nadgrobni govor Atinja nima palim u prvoj godiniPeloponeskog rata.

Sudovi i sudski postupak

Još u 5. vijeku p.n.e. atinski graĊani mogli su se sporazumjeti da svoje privatne sporoveprepuste arbitru na rješavanje. U 4. vijeku p.n.e. javna arbitraţa postala je obavezna u brojnimpredmetima. Prvi sudovi dema formirani su u 5. vijeku p.n.e. U pogledu postupka, stariAtinjani su koristili dva termina: dike je oznaĉavao privatni spor dok je graphe oznaĉavaojavnopravni spor. Postupak bi zapoĉinjao pozivom tuţenom, podnošenjem tuţbe i plaćanjemtakse. Zatim bi slijedilo prethodno roĉište, a zatim glavna rasprava. Tuţilac je govorio prvi.Vodeni sat mjerio je vrijeme svakom govorniku. Nakon završenih govora, porotnici bi odmahizglasali. Porota je uvedena u Atini tokom 5. vijeka p.n.e. Svi porotnici su bili muškarci sanavršenih 30 godina i bili su plaćeni za vršenje svoje funkcije. Dokazna sredstva koja sukorištena ukljuĉivala su svjedoke i pisane dokumente. Nije bilo dopušteno svjedoĉenjeţenama, djeci, licima kojima je oduzeto graĊanstvo i licima koja nisu bili oĉevidci.

Page 22: Komparativna pravna historija

14

Pravni izvori

1. Najstariji izvori za saznanje starog grĉkog prava nalaze se u poeziji Homera i Hesioda.

2. Drugi izvor za saznanje starog grĉkog prava predstavljaju zakonici i natpisi, kao što je

Gotinski zakonik iz 6. vijeka p.n.e. sa juţnog dijela ostrva Krit.3. Treći izvor za saznanje starog grĉkog prava predstavljaju govori grĉkih oratora

izkasnog 4. i 5. vijeka p.n.e. Za grĉki koncept prava i pravde vaţna su djela filozofa,

kaošto su Platon (Zakoni, Republika), Aristotel (Nikomahova etika), i Teofras

tus(Zakoni).

Koncept prava i pravde

Uobiĉajeno shvatanje o historiji prava je da je ono u najranijoj fazi strogo religijsko a kasnijepostaje sekularnije. Jedan od najstarijih termina koji su Grci koristili za pravo bio je dike.Drugi termin je themis i oznaĉava nešto što je ĉvrsto nasuprot sili. U 7. vijeku u grĉkomsvijetu se javlja ideja pisanog zakona i zakonodavca. Rani zakonodavci, kao što je Drakon,nazivali su svoje zakone rijeĉju thesmos, što znaĉi da je ono zapisano. Vremenom se ovajtermin napušta u korist termina nomos, što je izvorno znaĉilo obiĉaj. Krajem 5. vijeka p.n.e. uAtini je došlo do reinskripcije prava. To je bilo ponovo publikovanje ranijih pisanih zakona nakamenim ploĉama.

Lični status

Polovinom 5. vijeka p.n.e. ustanovljena je praksa da se punopravnim atinskim graĊaninomsmatra samo ono lice koje potiĉe od roditelja Atinjana. Atinski momci sa navršenih 17 godinadobivali su formalno status graĊanina nakon postupka koji se zvao dokimasia. GraĊanskistatus je davao pojedincu pravo da glasa, vrši javnu sluţbu, obavlja poslove na gradskom trgu,ima imovinu, uĉestvuje u zakonodavnom procesu, sudskom postupku i da sklopi brak. Strancisu imali status »stranca sa pravom boravka« i zvali su se metik. Većina robova u Atini bili su

Page 23: Komparativna pravna historija

stranog porijekla i bili su tretirani kao imovina. U nekim aspektima robovi su imali ograniĉenstepen individualne slobode i odgovornosti. Takav je sluĉaj bio sa robovima koji su radiliizvan doma svog vlasnika i mogli su da zaraĊuju novac. ZaraĊujući, oni su mogli da kupeslobodu. Kada bi postali slobodni, robovi bi dobivali status metika.

Imovinsko pravo

Vlasništvo nad stvarima bilo je veoma vaţno, tako da je vlasniku zemljišta pripadalo i sve onošto se na zemljištu nalazi. Atinsko pravo je poznavalo i vlasništvo nad liĉnom imovinom.Neki autori su razlikovali vidljivu i nevidljivu imovinu te onu koja je naslijeĊena od predaka ionu koja je steĉena. Atinjani su razlikovali vlasništvo od posjeda. Priznavani su originarniizvori sticanja vlasništva, kao što je okupacija. Umjesto testamenta primjenjivan je zakonskinasljedni red ustanovljen tokom klasiĉnog perioda. Atinsko pravo osiguravalo je i formalnemehanizme za rješavanje imovinskih sporova. To su bile tuţbe diadikasia (za nasljieĊe), dikekheros (za dug) i dike ousias (za liĉnu imovinu).

15

Porodično pravo

Centar atinske porodice bilo je domaćinstvo. Glava porodice bio je otac, koji je sluţio kaostaratelj supruzi i djeci. Ţene su imale neka prava, ali nisu mogle uĉestvovati u pravnimposlovima. Atinsko pravo nije dopuštalo brak meĊu bliskim srodnicima i tra ţilo se minimumod 17 godina za momka a 14 godina za djevojku. Tipiĉna forma braka bila je engue. Rijeĉ jesporazumu izmeĊu mladoţenje i oca mlade. Ako bi otac umro ostavljajući kćerku kao jedinognasljednika, atinsko pravo je predviĊalo za nasljednicu posebnu vrstu braka (epidikasia).Radilo se o tome da se kćerka nasljednica uda za svog najbliţeg roĊaka da bi se imovina

Page 24: Komparativna pravna historija

oĉuvala u porodici. Da bi se dijete smatralo zakonitim, moralo je poticati od roditelja koji susklopili brak u formi engue ili epidikasia.

Nasljedno pravo

U pogledu nasljeĊivanja vaţilo je da sinovi, bez obzira na red roĊenja nasljeĊuju ostavštinuoca na jednake dijelove. U sluĉaju kćerke jedinice, brak u formi epidikasia osiguravao jekontinuitet domaćinstva ostavioca. Ukoliko ostavilac nije imao djece, red nasljeĊivanja bio jesljedeći: braća i polubraća od istog oca, sestre i polusestre od istog oca, drugi srodnici pooĉevoj liniji, polubraća od iste majke, polusestre od iste majke i ostali srodnici po majĉinojliniji. Atinsko nasljedno pravo bilo je bazirano na principu per stirpes.

Krivično pravo

Stari Atinjani su imali propise koji su se bavili kaznama za ubistvo, kraĊu, polne prekršaje ipovrede. Drakon je udario temelje atinskim propisima o ubistvu. Najmerno ubistvo jekaţnjavano smrću i gubitkom imovine. Sud Aeropag je bio nadleţan za sluĉajeve namjernogubistva. Ostale sluĉajeve ubistva raspravljao je sud Ephetai. Kazna za kraĊe varirala je uzavisnosti od vrijednosti ukradene stvari. Silovanje je kaţnjavano novĉanom kaznom koju jepoĉinilac plaćao ţrtvi. ZavoĊenje je smatrano većim deliktom nego silovanje zato što jepodrazumijevalo mentalnu varku. Preljuba udate ţene je smatrano za nevaljalo djelo. Ţenskaprostitucija je bila i pravno i društveno dozvoljena.

Međunarodno pravo

Razvoj trgovine u grĉkom svijetu doveo je do potrebe da se iznaĊu mehanizmi rješavanjasporova meĊu pojedincima koji su pripadali razliĉitim polisima. Formalni ugovori koji susklapani izmeĊu polisa radi regulisanja postupka koji će se primijeniti u sluĉaju spora meĊunjihovim graĊanima nazivali su se symbola. Ugovorima su sklapani i savezi meĊu grĉkimdrţavicama. Ugovori o miru sklapani su sa stranim drţavama.

Page 25: Komparativna pravna historija

16

BIZANTIJA

Historijski kontekst

Drţava koja će biti poznata kao Bizantsko carstvo nastala je izgradnjom Konstantinopolisa33.g. Bizantsko carstvo nastalo je kao rezultat transformacije Istoĉnog rimskog carstva, nakon395. kada je Rimska drţava podijeljena u novu drţavu. Bizantsko carstvo se zasnivalo na idejikontinuiteta Rimskog carstva, grĉkom jeziku i hrišćanstvu. Binzantinci su sami sebe nazivaliRomeji (Rimljani) a tako su ih nazivali i narodi s kojima su imali bliske dodire. Od 15. vijekaza ovu drţavu se koristi naziv Bizantija.

Organizacija vlasti

Bizantsko carstvo je bila apsolutna autokratija. Vladar je bio najviša zakonodavna, izvršna ivojna vlast, te poglavar Crkve. Vladareva apsolutna vlast bila je ograniĉena sa dva faktora:vladarevom obavezom da poštuje osnovne zakone rimskog naroda i sviješću da je suverenprimio vlast od naroda i da bi je nekada mogao i vratiti narodu. Bizantski imperator uvijek jebio formalno biran od senata, vojske i naroda Carigrada prije nego što bi bio krunisan. Nasamom dvoru oko careve liĉnosti bio je okupljen veliki broj sluţbenika. Glavni sluţbenikzvao se magister officii- poglavar civilne sluţbe. Glavni sluţbenik za pravdu bio je kvestorposvećene palate. Zatim su slijedili upravljaĉi javnih prihoda i nadzornik carevih liĉnihimanja. Vojska je bila organizovana sa sluţbenikom magistri militium na ĉelu. Drugi centralniorgan vlasti u Carstvu bio je senat. Lokalna administracija se mijenjala tokom vremena. Uranom periodu Carstvo se dijelilo na 4 prefekture. Prefekture su se dalje dijelile na dioceze i

Page 26: Komparativna pravna historija

provincije.

Državna ideologija

Legitimizaciju drţavne vlasti u Bizantiji osiguravalao je hrišćanstvo. Imperator je smatran zaBoţijeg namjesnika na zemlji. Takva pozicija je potvrĊivana aktom krunisanja. Bizantinskiimperator bio je poglavar i drţave i crkve. Carevi su vjerovali da su Carstvo pr imili direktnood Boga. Vjerovalo se da je imperator imao neposredni kontakt s Bogom.

Sudovi i sudski postupak

Car je bio vrhovni sudija i njemu je uvijek bilo moguće uputiti ţalbu na presude niţih sudova.U Carigradu u 12. vijeku postojale su dvije vrste sudija: velike i male sudije. Velike sudije bilisu magistrati kao što je prefekt grada. Oni su predsjedavali sudovima i vrlo ĉesto nisupoznavali pravo. Male sudije su bili obrazovni pravnici, poznavali su pravo i osim sudijskesluţbe nisu mogli vršiti druge funkcije. U kriviĉnim stvarima, kao što je preljuba ili ubistvo,te privatnim stvarima, kao što je uvreda, jedino velike sudije su mogli da sude.

Pravni izvori

Vaţna karakteristika bizantskog prava je da je ono bilo kodifikovano. U najpoznatijekodifikacije spadaju:

1. Justinijanova kodifikacija- Codex iuris civilis iz 6. vijeka.2. Ekloga, pravni zbornik iz 726.3. Prohiron, zakonik koji je izdao imperator Vasilije I Makedonac4. Basilike, zbornik koji je izdao imperator Lav VI Mudri

17

Koncept prava i pravde

U 6. vijeku Justinijan je imao sekularizovanu predstavu o pravu koja je proizilazila izprethrišćanskih vremena. Prema ovom shvatanju, autoritet imperatora bio je dovoljan dazakonu da njegovu snagu- legis vigor. Pri tome, Bog je podrţavao imperatora, po magao mu aimperator je stalno traţio Boţiju pomoć. U toj perspektivi, Bog nije bio zakonodavac. Tokomnarednih vijekova dolazi do radikalne promjene u razumijevanju zakona. Pravo izdavanja

Page 27: Komparativna pravna historija

zakona pripada Bogu a imperator djeluje samo kao Njegov instrument. U razvijenombizantskom pravu pod uticajem hrišćanstva konstruiše se trijada Bog- zakon- imperator, okokoje kreće novo shvatanje prava i pravde. Apsolutno pravo je apstraktan koncept, ali njegovaprimjena ima konkretne posljedice: griješnici i prekršitelji Boţijih zakona osuĊeni su navjeĉnu vatru, a Kraljevstvo Nebesko pripada onima koji se pridrţavaju zakona.

Lični status

Prema Eklogi postoje dvije osnovne kategorije stanovništva, a to su slobodni ljudi i robovi.Rob je sticao slobodu ako je po volji umrlog išao u pogrebnoj povorci gospodara noseći naglavi bijelo platno, ako ga gospodar oţeni sa slobodnom osobom, ako gospodar ili njegovadjeca drţe roba na obredu kršenja te ako rob postane sveštenik ili redovnik. OsloboĊenik jemogao ponovo postati rob ako nije bio zahvalan svome bivšem gospodaru.

Imovinsko pravo

U bizantinskom pravu sve do 12. vijeka dominira privatna svojina koja je mogla biti svojinaslobodnih seljaka, veleposjednika i gradskog stanovništva. Od 12. vijeka uvodi se sistempronije i prevladava feudalna svojina. Instituti posjeda, zaloga i sluţbenosti bili su regulisaniprema pravilima rimskog prava. Postoji i dugoroĉni zakup, emfiteuza, koji moţe biti trajni ilipovremeni. TakoĊe se ukratko regulišu zajam i zalog. Postojala je praksa da zajmodavacpreuzima djecu duţnika te ih koristi za ropski rad.

Porodično pravo

U ovoj oblasti se posebno vidi uticaj hrišćanstva. Doba za brak je za muškarce 15 godina, a zaţene 13 godina. Brak se sklapa uz njihovu saglasnost i pristanak roditelja. Razvod je biomoguć, a razlozi za razvod braka bili su: ţenina preljuba, muţeva impotencija, pokušajubistva jednog braĉnog druga od drugog i oboljenje jednog braĉnog druga od lepre.

Nasljedno pravo

Prema Eklogi, postojala su dva osnova za nasljeĊivanje : zakon i testament. Prema zakonskom

Page 28: Komparativna pravna historija

nasljednom redu na naslijeĊe su se pozivali sljedećim redom: djeca ili unuci, otac, majka, djedili baka, braća i sestre, drugi bliski roĊaci, supruga umrlog i drţavna blagajna. Testament jemogao biti u pismenoj ili usmenoj formi. Pismeni testament je sastavljan u prisustvu i sapotpisom sedam svjedoka a usmeni testament izjavom pred sedam svjedoka.

18

Krivično pravo

Uticaj hrišćanstva na kriviĉno pravo u Bizantiji ogledalo se u ograniĉenju smrtne kazne,širokim korištenjem tjelesne kazne, pojaĉanom zaštitom hrišćanskog uĉenja i hrišćanskecrkve. Smrtna kazna bila je predviĊena za zavjeru protiv cara i hrišćanske drţave, incest,homoseksualizam, vraĉanje, umišljajno ubistvo, potezanje maĉa sa smrtnim ishodom irazbojništvo. Smrtna kazna izvršavana je maĉem i vješanjem, zavisno od vrste djela.Sakaćenje je bilo predviĊeno za kraĊu u vojnom logoru ili za vrijeme vojnog pohoda, kraĊeslobodna ĉovjeka, preljube, silovanja djevice, zavoĊenja tuĊe zaruĉnice itd. Klasna pripadnostuzima se u obzir pri kaţnjavanju, pa se uglednija lica blaţe kaţnjavaju nego obiĉni ljudi.

Međunarodno pravo

U vrijeme izdavanja Ekloge, Bizantija je bila angaţovana u borbama sa muslimanskomdrţavom na Istoku, kojom je vladala dinastija Emevija. Posljednje poglavlje Ekloge govori oratnom pravu. Ekloga ne govori bliţe o uslovima kada je rat dozvoljen i naĉinu voĊenja rata.

Page 29: Komparativna pravna historija

19

FRANAČKA DRŽAVA

Historijski kontekst

Sredinom 3. vijeka nove ere, brojna germanska plemena poĉela su da se koncentrišu naistoĉnoj obali donje Rajne. MeĊu njima je bilo pleme ĉiji su se pripadnici nazivali Franci, štoznaĉi »ţestok« ili »slobodan«. Tokom 4. vijeka nove ere, kada je otpoĉela invazija rimsketeritorije od strane barbarskih plemena, Rimljani su Francima dali status pomagaĉa, odnosnosaveznika. Franci su se podijelili na dvije velike skupine: Salijske Franke i Ripuarske Franke.Kao rimski saveznici Franci su se tokom 5. vijeka n.e. izborili na strani rimskih komandanataGalije protiv drugih barbara. Salijski Franci formiraju svoju prijestolnicu u Tournai, današnjojBelgiji. Ujedinjenje razliĉitih franaĉkih plemena izvršio je Klodovik I. Time je otpoĉeo periodprve dinastije Franaka- Merovinga- koji je trajao do 751. Klodovik je izdao Salijski

Page 30: Komparativna pravna historija

zakon,prvi pisani zbornik franaĉkog prava. Slabljenje moći vladara pratio je rast uloge maiordomusa- starješine palate. Jedan od tih maior domusa, Karlo Martel, proglasio se za princaFranaka. Tako je nastupio drugi period u historiji franaĉke drţave, vladavina dinastijeKarolinga. Najvaţniji vladar ove dinastije bio je Karlo Veliki, koji je teritorijalno proširiofranaĉku drţavu. Na boţić 800.g Leo III krunisao je Karla Velikog za imperatora, ĉime jefranaĉka drţava podignuta na rang carstva i priznata za nasljednika Rimske imperije. Glavnigrad imperije bio je Aachen. Nakon smrti 28.januara 814. Karlo Veliki ostavio je iza sebecarstvo koje je po površini veće od rimskog. Po starom franaĉkom obiĉaju carstvo supodijelili njegovi unuci po ugovoru iz Verduna 843. Lothair I postao je imperator i vladarcentralnih franaka, Louis German postao je kralj istoĉnih Franaka, a Karlo Ćelavi postao jekralj zapadnih Franaka. Od ove tri cjeline kasnije su nastale: Italija, Njemaĉka i Francuska.

Organizacija vlasti

U drţavnoj organizaciji mogla su se uoĉiti tri reda institucija: centralna vlast, lokalna vlast iposredni organi. Centralnu vlast predstavlja monarh i njegov dvor. Monarh je bio nosilacdrţavne vlasti, a dvor je predstavljao jednu vrstu pokretnog administrativnog centra. U dobaMerovinga, kljuĉna liĉnost dvora bio je majordom, prvobitno upravnik kraljevskih imanja akasnije šef dvorskih funkcionera i odgajatelj prestolonasljednika. Karolinzi, ĉija je dinastijaustanovljena tako da je jedan majordom, Pipin Mali, postao vladar, ukinuli su moćnu liĉnostmajordoma. Lokalnu vlast predstavljale su grofovije koje su nastale

historijskomteritorijalnom podjelom, ĉime su se stopile nekadašnje rimske teritorijalne jedinice i franaĉkelokalne zajednice. Uprava grofovijom bila je u rukama grofa. Sve drţavne funkcije bile su unjegovim rukama. Posredni organi bili su vladarevi izaslanici i sabori. Vladarevi izaslanici subili funkcioneri slati iz centra u provincije da vrše upravne, fiskalne i sudske funkcije. Saborisu bili dvovrsni- opšti sabor je sazivan u proljeće, a krajnji sabor u jesen. Na proljetnomsaboru su se donosile odluke o ratnim pohodima, proglašavali su se kapitulari itd.

Page 31: Komparativna pravna historija

Najesenskim saborima uĉestvovao je manji broj uĉesnika. Sabori su imali funkciju dakonsenzusom usvoje odluke koje je pripremio vladar sa svojim savjetnicima i o kojima su seizjasnili najznaĉajniji velikaši.

20

Državna ideologija

Ideologija Franaĉke drţave oblikovala se pod utjecajem germanske tradicije, naslijeĊaRimskog carstva i hrišćanstva. Germani su svojim vladarima pripisivali izvjesne nadnaravnemoći. Simbol toga bila je duga kosa kraljeva. Rimsko naslijeĊe bilo je isprepleteno skršćanskim elementima. Pipinu Malom i njegovim potomcima rimski papa je dodijelio 754.titulu »rimskog patricija«, što je podrazumijevalo i obavezu franaĉkih vladara da štite Rim.Na taj naĉin stvoren je savez izmeĊu Svete stolice i Franaĉke drţave. Ovaj savez se oubliĉujesa papskim krunisanjem Karla Velikog. On je sebe prvo titulisao kao »kralj Franaka iLangobarda«, a zatim kao »upraviteljem Rimskog carstva«. Obnavljanje Rimskog carstva naZapadu nije bilo samo teritorijalno već i religijski- moralno. Novo carstvo bilo je kršćanskoFranaĉko- Rimsko carstvo za razliku od Franaĉke drţave prvih franaĉkih vladara. KarloVeliki je Papi i svećenicima prepuštao molitvu i milosrĊe, a sebi neprikosnovenost u vladanju.Svoju drţavu vidio je kao autentiĉnu kršćansku drţavu, a narod kome je vladao kao kršćanskinarod.

Sudovi i sudski postupak

U centenama, manjim teritorijalnim jedinicama, odvijao se veći broj sudskih procesa. O njimaje odluĉivao skup slobodnih ljudi pod predsjedavanjem lokalnog starješine koji se naziva

Page 32: Komparativna pravna historija

vikar, centenar ili tungin. Karlo Veliki umjesto tungina suĊenje daje u nadleţnost grofova. Uznjih se pojavljuje i 7 skabina koji su doţivotno bili izabrani na tu funkciju a suĊenjuprisustvuju svi slobodni graĊani. Na nivou drţave postojao je kraljevski sud, kome jepredsjedavao sam kralj ili majordom. Sud su ĉinili sudije koji su bili imenovani iz redakneţeva ili biskupa. Ovaj sud bio je apelaciona instanca u sluĉaju zloĉina izdaje ili poreskihprekršaja. Korištena su racionalna dokazna sredstva, kao što su: priznanje, svjedoci i isprave, iiracionalna dokazna sredstva: zakletve i ordalije. Zakletva je većinom bila opravdavajuća injome je optuţeni negirao optuţbu. Ordalije su bile, npr. drţanje usijanog ţeljeza ili vrelevode nakon ĉega se provjeravalo da li je rana poĉela da zacjeljuje, te ordalije krsta, kada objestranke stoje pred raspećem raširenih ruku, te se za pobjednika smatra stranka koja duţeizdrţi. Pravo na ţalbu nije postojalo. Stranka nezadovoljna sudskom presudom mogla biizazvati na dvoboj suprotnu stranu ili ĉak sudiju. U sluĉaju takve pobjede stranke, donosila bise nova presuda.

Pravni izvori

Izvori za saznanje franaĉkog prava su:1. Kodifikacije obiĉajnog prava, kao što je Salijski zakon.2. Rimski zakoni barbara, odnosno zbornici pojednostavljenog rimskog prava3. Zakonodavni akti franaĉkih vladara kojima se »potvrĊuju« ili »ispravljaju« ra

nijipropisi obiĉajnog prava ili nanovo reguliše neka nova materija. U doba Karlolinga

ovipropisi su se nazivali kapitulari. Kapitulari su primjer vladarskih intervencija u

vaţećepravo i izraz jaĉanja drţave.

4. Povelje izdate razliĉitim pravnim i fiziĉkim licima, kao što su crkve, manastiri,

gradovi, pojedinci.

21

Koncept prava i pravde

Page 33: Komparativna pravna historija

Rani feudalni pisci Franaĉke drţave kao što je bio Sedelius Scotus razumijevali su da je izvorvlasti vladara Bog i da su vladari Boţije sluge. Na taj naĉin suverenitet je izvoĊen iz Boţijevolje. S druge strane tu tezu je dopunjavala teza o zakonitosti ljudskog zakonodavstva. Zakonje razumijevan kao neki davnašnji narodni obiĉaj koji kralj proglašava. Kada je takav zakontrebalo promijeniti onda je trebala saglasnost narodnih velikodostojnika, podrţanih opštimkonsenzusom. Druga vaţna karakteristika razumijevanja prava u Franaĉkoj drţavi jestenjegovo shvatanje kao personalne stvari. Personalitet shvatanja i vaţenja prava otvorio jeproblem sukoba prava u Franaĉkoj drţavi i potakao iznalaţenje mehanizma njegovogrješavanja.

Lični status

U Franaĉkoj drţavi postojalo je nekoliko kategorija stanovništva- slobodni ljudi (Franci iGalorimljani), osloboĊenici, lidi i robovi. MeĊu slobodnim Francima nije bilo razlike natemelju roĊenja, ali se u prologu Salijskog zakona govori o uglednim licima i niţim licima.Pozicija slobodnih Galorimljana bila je u poĉetku pola vrijednosti slobodnog Franka. Zakonine daju mnogo podataka o osloboĊenicima i lidima. Lidi i osloboĊenici su imali status izmeĊuslobodnog lica i roba.

Imovinsko pravo

Zajedniĉko vlasništvo nad zemljištem, prema Salijskom zakonu, nasljeĊuju samo sinovi a ne ikćeri, a ako njih nema onda braća iili susjedi. Krajem 6. vijeka ukida se pravo susjeda nanasljeĊivanje zemlje. Uĉvršćuje se privatna svojina- alod- kojom vlasnik slobodno raspolaţe.Tokom 7. vijeka formiraju se krupni zemljoposjedi, vile ili fundi, koji predstavljajuzaokruţenu cjelinu i koje kraljevi, kao naknadu za razliĉite usluge, daju ljudima iz svojeokoline, crkvi i manastirima. Brojni sitni seljaci se preporuĉuju i stavljaju pod zaštitu krupnihposjednika ustupajući im svoje pravo svojine nad zemljom. Na taj naĉin alod se pretvara ubeneficij, mirovanje zemljišta na odreĊeni rok koji se mogao produţavati. Zaštitnici postaju

Page 34: Komparativna pravna historija

seniori, a štićenici vazali.

Porodično pravo

Franaĉka porodica je bila mala porodica koja se sastojala od muţa, ţene, maloljetnih sinova,neudatih kćeri i ostalih zavisnih lica ukljuĉujući lide (poluslobodna lica) i robove. Iako suţivjeli u ovakvim individualnim porodicama, Franci su se oslanjali na šire srodniĉke grupe.Brak se mogao sklopiti izmeĊu slobodna ĉovjeka i ţene. Zakoni nisu odreĊivali minimumstarosti za brak. RoĊaci mladenaca su davali saglasnost za brak. Braku su prethodile zarukekojom prilikom je budući mladoţenja davao poklon budućo j supruzi. Poklon mladoj bi davaoi njen otac. Udata ţena bila je pod pravnom kontrolom muţa. Ta kontrola nazivala semundium. Nakon muţeve smrti ţena je bila pod mundiumom muţevih srodnika. Toga seoslobaĊala plaćanjem izvjesne sume ako bi ţeljela da se ponovo uda.

22

Nasljedno pravo

Salijski zakon propisuje da će se porodiĉno zemljište, koje se naziva alod nasljeĊivatisljedećim redom: djeca i njihovi potomci; majka i otac; braća i sestre; oĉeve sestre; majĉinesestre, oĉevi srodnici; majĉini srodnici. U Salijskom zakonu se na interesantan naĉin regulišeustanova affatomie, odnosno nadomještanje nepostojanja testamenta. Prema tome postupkulice koje ţeli raspolagati imovinom pred svjedocima i sudijom baca granĉicu u krilo drugoglica s kojim nije u srodstvu i na koga prenosi svoju odreĊenu imovinu. Zatim se to licenastanjuje u kući ostavioca te je duţno da u roku od godinu dana pred kraljevm sudom bacigranĉicu u krilo onima koji su odreĊeni za nasljednika i da im preda imovinu koju im jeostavilac odredio. Ovim postupkom nadomještao se testament putem prenosa imovine na

Page 35: Komparativna pravna historija

nasljednika putem prijatelja.

Krivično pravo

Široko se koristi sistem kompozicije. Ako je rijeĉ o ubistvu i teškim tjelesnim povredamaonda se kompozicija naziva wergeld. Ako se radi o drugim kriviĉnim djelima naziva se busse.Smrtna kazna se rijetko koristi. Salijski zakon je previĊa u sluĉaju grofa koji ne vrši iliprekoraĉi svoja ovlaštenja, za kraljevog kmeta ili  lida koji otme slobodnu ţenu i za roba kojipoĉini zloĉin za koji bi slobodan ĉovjek bio kaţnjen kompozicijom od 45 solida. Dva sufaktora utjecala na rijetko korištenje smrtne kazne u ranom franaĉkom pravu: uticaj rodovsko-plemenskog ureĊenja i uticaj kršćanstva. Kaţnjava se takoĊe i za pokušaj ubistva. Prikrivanjeubistva se smatra za posebno oteţavajuću okolnost.

Međunarodno pravo

Dva autora su bila relevantna za meĊunarodno pravo pa i za kršćansku Franaĉku drţavu. Tosu bili sv. Augustin i sv. Isidor Seviljski. Sv. Isidor je smatrao da zemaljsko pravo mora biti usaglasnosti sa Boţijim pravom. Boţije pravo je standard kojim se mjer i i ocjenjuje zemaljskopravo. U pogledu meĊunarodnog prava, naslanjajući se na rimsku tradiciju, sv. Isidor jeraspravljao o pitanjima kao što su: zaposjedanje zemlje radi nastanjivanja, rat i njegovapravila, zarobljenici, zabrana braka sa strancima itd.

Page 36: Komparativna pravna historija

23

ISLAMSKA DR ŽAVA

Historijski kontekst

Prva drţava u Arabiji javlja se pojavom islama u 7.vijeku. U predislamskom periodu, stariArapi su ţivjeli u plemenskom ureĊenju. Pravo predislamskih Arapa bilo je obiĉajno ipostajalo je u nepisanoj formi. U imovinskom pravu bilo je tragova prava susjednih drţava.Situacija se bitno mijenja pojavom Muhammeda ibn Abdullaha iz mekanskog plemenaKurejš, koji oko 610. poĉinje pozivati u islam. Ovo uĉenje insistira na strogom monoteizmu,ĉinjenju dobrih djela, vjerovanju u budući svijet i proţivljenje i odgovornost svakog pojedincaza ţivot na ovom svijetu. U društvenom pogledu istiĉe da su svi ljudi Boţija stvorenja, dameĊu njima ne mogu postojati razlike na osnovu boje, jezika i porijekla, te da svi muslimaniĉine jednu zajednicu- ummet. Protiv islamskog uĉenja se okreće vladajuća plemenskaaristokratija i predstavnici paganskih kultova. Muslimanska zajednica biva progonjena i traţiizlaz, prvo u migraciji u Etiopiju pod zaštitu jednog kršćanskog vladara, a zatim u obliţnjigrad Jesrib. Ovo preseljenje (hidžra) u Jesrib, koje se desilo 622. uzeto je za poĉetakraĉunanja muslimanske ere. Nakon doseljenja muslimana i njihovog sklapanja saveza sadomaćim stanovništvom, Jesrib je prozvan Medinetu-n-nebijj (»Grad Boţijeg Poslanika«), tj.Medina, koja je postala grad-drţava. Unutrašnja organizacija i meĊusobni odnosi u gradu-drţavi bili su ureĊeni ustavom iz 623.godine, koji se naziva kitab (spis, knjiga) ili sahifa(dokumenat). Nakon smrti Poslanika 632. pred muslimane se postavilo pitanje voĊstvavjerske zajednice i drţave. Nakon konsultacija ĉlanova zajednice odluĉilo se za hilafet,odnosno model vjersko-politiĉkog voĊstva. Zakonodavnu vlast halife nisu imali zato što je,prema muslimanskom konceptu, Bog zakonodavac, a vladari treba da izvrše tumaĉenje datogprava i njegovu primjenu. Prva ĉetvorica halifa bila su izabrana od predstavnika zajednice.Ovaj period se zato nekada naziva i republikanski period Hilafeta, koji je nakon 30 go

Page 37: Komparativna pravna historija

dinapostojanja okonĉan uspostavljanjem dinastije Emevija koja je bila je na vlasti do 750. Istegodine na vlast dolazi nova dinastija- Abasije ĉija je vladavina na arapskom Istoku trajala do1258. Do smjene dinastija došlo je usljed narodnog nezadovoljstva emevijskom dinastijom injihovim naĉinom uprave. Nova dinastija vezivala se za liĉnost Muhammeda a.s. U dobaAbasija došlo je do razvoja nauke, knjiţevnosti i umjetnosti u muslimanskoj drţavi, te opštegdruštvenog razvoja. Opšti napredak se izrazio i u oblasti pravne nauke. Od 11.vijeka Abasijskihilafet ulazi u period dekadence. Na vanjskom planu, drţava se suoĉava sa 2 izazova:krstaškim pohodima i mongolskim prodorima. Izgubivši unutarnju koheziju i efikasneustanove, Abasijska drţava pada, a njenu prijestolnicu Bagdad zauzimaju Mongoli 1258.

Pravni izvori

Izvori za saznanje islamskog prava klasiĉnog perioda su:1. Kur'an - Boţija rijeĉ objavljena Muhammedu a.s.2. Zbirke hadisa. Hadis je izvještaj oĉevidaca o rijeĉima, djelima i pr

ešutnimodobrenjima Poslanika islama. Hadisi su sabrani u zbirke od kojih su najpozna

tijedvije iz 9.vijeka koje su kompilirali uĉenjaci El-Buhari i Muslim.

3. Djela muslimanskih pravnika.4. Registri šerijatskih sudova. Ovi registri (sidžil) sadrţavaju podatke o imenovanjim

a,sporovima i presudama, kadijama i svjedocima, te predstavljaju vrlo vaţan izvor

zasaznanje praktiĉne primjene prava.

5. Historiografska djela.

24

Organizacija vlasti

Abasijski hilafet bio je centralistiĉki ureĊena drţava. Osnovni organi vlasti na centralnomnivou bili su halifa i veziri, a na pokrajinskom i lokalnom nivou valije i amili.Halifa je bio politiĉki šef drţave i vjerski poglavar muslimana. Pravni teoretiĉari postavljalisu zahtjev da halifa mora biti musliman, muškarac, pravno i poslovno sposoban, bez tjelesnihorganskih i funkcionalnih nedostataka, pravedan, sposoban za samostalno tumaĉe

Page 38: Komparativna pravna historija

nješerijatskih izvora, sposoban za zaštitu interesa podanika i hrabar. Na poziciju halife dolazilose ne više naĉina: izborom, imenovanjem od strane prethodnika i silom. Pri vršenju svojihovlaštenja, halifa je bio obavezan da se konsultuje sa muslimanskim uglednicima. Taj proceskonsultacije se nazivaju šura, ali odluka konsultativnog vijeća nije bila pravno obavezujuća zahalifu.Vezir je bio glavni zastupnik, odnosno ministar vladara. U vrijeme Emevija drţavni sekretarse nazivao katib. Ova funkcija se formirala u vrijeme dinastije Abasija, kada se i ustalio nazivvezir. Pisci djela o šerijatskom javnom pravu iz abasijskog perioda govore o dvije vrstevezira: veziru-t-tefvid (opunomoćeni ministar) i veziru-t-tenfiz (izvršni ministar).Vali je bio namjesnik centralne vlasti u pokrajinama. U sebi je objedinjavao civilnu i vojnuvlast. Imenovan je od strane vladara i njemu bio direktno odgovoran.Amil je naziv za drţavne sluţbenike razliĉitog ranga i nadleţnosti. Postavljala ih je centralnavlast. Mogli su biti zaduţeni za prikupljanje poreza. Jedan takav sluţbenik bio je amilu-s-suk(nadzornik trgova), koji se zvao i muhtesib.Kancelarijske poslove za razliĉite nivoe vlasti obavljali su divani razliĉitih nadleţnosti.

Državna ideologija

Drţave u muslimanskoj historiji su se nazivale po imenu dinastija. Prema tumaĉenjumuslimanskih autora, glavna funkcija drţave ogledala se u: ĉuvanju vjere, presuĊivanjusporova, zaštiti teritorije, izvršenju kriviĉnih sankcija, odrţavanju reda, preduzimanju vojnihpohoda, raspodjeli ratnog plijena i dobrovoljnih davanja onima koji su potrebni. Premaislamskom uĉenju, Bog je izvor suvereniteta i On daje vlast onome kome hoće. Islamskadrţava temeljila je svoj legitimitet na islamskom uĉenju, ali je bila smatrana historijskomdruštvenom tvorevinom. Šerijat je bio razumijevan kao Boţije pravo. Šerijat je drţavi davaolegitimnost, a drţava je imala meĊu glavnim zadacima da primjenjuje Šerijat. Islamska drţavanije bila teokratska drţava ako se teokratija shvati kao vladavina svešteniĉkog staleţa.Postojali su samo uĉenjaci, koji su imali ugled i uticaj u društvu kao poznavaoci vjere.Islamska drţava nije bila despotska drţava. Vladar nije imao neograniĉenu moć. Iznad njega

Page 39: Komparativna pravna historija

je uvijek bio Šerijat, vladar ga nije mogao mijenjati.

Sudovi i sudski postupak

Sudska funkcija je spadala u nadleţnost vladara, a on ju je prenosio na imenovane kadije.Uslovi za kadiju su bili da bude musliman, muškarac, da poznaje šerijatske propise, da jedobar karakter i da je pravedan. Postojalo je više vrsta kadija. Naĉelno, sudio je kadija. Udoba Abasija kreirana je funkcija vrhovnog sudije. Postojao je i vojni sudija. SuĊenje je pratioodreĊen broj lica koji su se nazivali svjedoci ĉina. Svjedoci su morali da budu muslimani,punoljetni, poznati kao pravedne osobe i oĉevici djela. Obiĉno su se traţila dva svjedokamuškarca, osim u sluĉaju bluda, kada su se traţila 4 oĉevica uz tuţioca. Umjesto jednogmuškarca prihvatalo se svjedoĉenje dvije ţene.

25

Koncept prava i pravde

Kljuĉni islamski termin za pravo je šerijat. Šerijat je, prema muslimanskom vjerovanju, odBoga dato pravo. Poslanik je prenio, objasnio i primjerom pokazao primjenu toga prava.Cjelina ljudskog tumaĉenja Šerijata uobliĉena u pravni sistem naziva se fikh. Za razliku odŠerijata, koji je metahistorijski i nepro mjenjiv, fikh je historijski uslovljen i promjenljiv. Jednaod kljuĉnih vrijednosti Šerijata jeste pravda. Pravednost se traţi od svakog pojedinca, aposebno od vladara, sudija i svjedoka, jer su oni u situaciji da, ako su nepravedni, nanesu štetudrugima. Kur'an navodi da je kroz historiju Bog slao poslanike sa dokazima, objavljenimknjigama i kriterijima ravnoteţe da bi se uspostavila pravda meĊu ljudima. Pravednosvjedoĉenje je obaveza svakom muslimanu pa makar to bilo protiv samoga sebe, svojihroditelja i roĊaka.

Materijalno pravo

Stanovništvo islamske drţave se dijelilo prema kriteriju slobode na slobodne i robove, a

Page 40: Komparativna pravna historija

prema kriteriju vjere na muslimane i nemuslimane. Pravna sposobnost se sticala roĊenjem aposlovna fiziĉkom zrelošću. Ţeni je priznavana pravna i po slovna sposobnost, ali ne i potpunajednakost s muškarcem. Pravni poloţaj robova je kompleksniji. Oni su imali pravo sklapanjabraka sa robovima i slobodnim licima. Rob muškarac se mogao oţeniti sa dvije robinje.Neudata robinja je mogla sluţiti kao konkub ina gospodaru. U kriviĉnom pravu, za ubistvorobova primjenjuje se kazna taliona ĉak i protiv slobodnog ĉovjeka. Nemuslimani koji su bilipodanici islamske drţave pravno su imali status zaštićenih. Postojali su i nemuslimani koji suprivremeno s dozvolom vlasti boravili na teritoriji islamske drţave. Oni su se nazivalimuste'min i imali su ista prava kao i zimmije, s tim što je osnova njihove zaštite bilaindividualna garancija i što je garancija bila vremenski ograniĉena. Henefijska pravna školanije dopuštala egzekuciju muslimana koji bi namjerno ubio muste'mina a dopuštala je talion usluĉaju kada je ţrtva bio zimmija.

Imovinsko pravo

Stvari koje su predmet poslova u šerijatskom pravu nazivaju se mal. Dijele se na pokretne inepokretne, zamjenjive i nezamjenjive. Posebnu vrstu imovine predstavlja zaduţbina, gdje seradi o pokretnim ili nepokretnim stvarima koje su voljom dobrotvora stavljene van prometa..Originarni naĉini stjecanja vlasništva ukljuĉuju okupaciju niĉijih stvari dok derivativni naĉinstjecanja vlasništva obuhvata prenos vlasništva putem prenosa posjeda te putem transakcijakoje same po sebi kreiraju stvarna prava. Obligacije nastaju na osnovu ugovora, neosnovanogobogaćenja, nezvanog vršenja tuĊih poslova i delikata. Ugovori u šerijatskom pravu su unaĉelu konsenzualni. Sklapaju se ponudom i prihvatanjem. Zabranjeno je ugovaranje kamate.

Međunarodno pravo

U Šerijatskom pravu razvijena je posebna grana koja je tretirala odnose muslimanskih inemuslimanskih drţava u doba rata i mira. Ova grana nazvana je sijer. Prema shvatanjumuslimanskih klasiĉnih pravnika zemlje u tadašnjem svijetu su bile podijeljene na 3 vrste:

Page 41: Komparativna pravna historija

Daru-l-islam, odnosno islamska teritorija gdje vlada muslimanski vladar i primjenjuje seislamsko pravo; Daru-l-ahd, prijateljske muslimanske drţave i Daru-l-harb, neprijateljskanemuslimanska drţava. To je drţava s kojom islamska drţava nema ugovor, muslimanima nanjenoj teritoriji nije dozvoljen boravak i moţe se pokrenuti rat protiv takve drţave.

26

Krivično pravo

U šerijatskom kriviĉnom pravu postoje 3 vrste kriviĉnih djela:1. Kriviĉna djela protiv ţivota i tijela- ubistvo i ranjavanje2. Kriviĉna djela koja su spomenuta u Kur'anu i za koje su odreĊene fiksne kazne. Ova djelase nazivaju hudud, i tu spadaju: kraĊa, razbojništvo i ugroţavanje sigurnosti, izvanbraĉnipolni odnosi, pijenje alkohola, istupanje iz vjere.3. Kriviĉna djela i prekršaji koji nisu precizno definisani, ali predstavljaju prekršaje vjerskih imoralnih normi ili ugroţavaju javni poredak. Ako se radilo o kršenju šerijatskih normi ovadjela su nazivana tazir (javno kršenje islamskih normi od strane muslimana, zakidanje navagi, primanje mita, zlostavljanje ţivotinja itd.), a ako se radilo o ugroţavanju javnog poretkaonda su nazivani sijase (razliĉiti akti ugroţavanja javne sigurnosti ukljuĉujući vršenjekriviĉnih djela u povratu).

Porodično pravo

Brak je osnov porodice. Brak je ugovor graĊanskog prava koji se zakljuĉuje izmeĊumladoţnje i mlade, prema uĉenju hanefijske škole. Braĉni ugovor se sklapa ponudom iprihvatom pred dva svjedoka. Ograniĉena poligamija je bila dozvoljena, iako je proteţiranmonogamni brak. Slobodan musliman mogao je sklopiti brak sa ĉetiri ţene istovremeno.Svakoj ţeni je morao osigurati uslove stanovanja i izdrţavanja. Brak je mogao prestati najedan od više naĉina:

1. Jednostranim dokazom od strane muţa. Muţ je morao ponoviti izjavu tri puta i nije

bio duţan da je obrazlaţe.2. Razvodom braka nakon postupka pred kadijom na inicijativu jedne od braĉnih

strana

Page 42: Komparativna pravna historija

ili djelovanjem kadije po sluţbenoj duţnosti.3. Postupkom hul kojim se supruga oslobaĊala braka plaćajući.4. Ostvarivanjem zakletve muţa da neće imati braĉne odnose sa suprugom tokom

ĉetirimjeseca.

5. Procedurom meĊusobnog proklinjanja supruţnika koja se primjenjuje ako jedan od

supruţnika optuţi drugog za blud a to ne moţe dokazati s ĉetiri pravedna svjedoka.

Nasljedno pravo

Šerijatsko pravo poznaje dva osnova za nasljeĊivanje: oporuku i zakonski nasljedni red.Oporuka ima prednost pred zakonskim nasljeĊivanjem. Oporukom se redovno postavljaizvršilac testamenta, koji se stara da se posljednja volja ostaviovca poštuje. Zakonskinasljedni red odreĊen je najvećim dijelom tekstom Kur'ana. Nasljedni red ĉine 3 kategorijelica:

1. Ashabu-l-feraid, odnosno lica kojima pripada alikvotni dio ostavštine preciziran

tektsom Kur'ana.2. Asaba, odnosno srodnici po muškoj liniji.3. Zevu-l-erham, odnosno srodnici ostavioca po ţenskoj liniji.

27

ENGLESKA

Historijski kontekst

Smatra se da engleska pravna historija zapoĉinje sa normanskim osvajanjem Britanskogostrva 1066. godine. Pobjeda normanskog kralja Wiliama kod Hatingsa unijela je bitnepromjene u drţavno- pravno ureĊenje. Englesko pravo je uglavnom ostalo netaknuto. WiliamOsvajaĉ je konfiskovao svu zemlju u drţavi i podijelio je svojim najvjernijim pratiocimadobivajući zauzvrat njihovu lojalnost i sluţbu. Time je nastao poseban vid feudalizma uEngleskoj. U to doba lokalni sporovi su se rješavali u sudovima grofovija i okruga.

Page 43: Komparativna pravna historija

Unormanskoj Engleskoj nije postojala podjela vlasti. Kralj, sa svojim savjetom koji se nazivaoCuria regis, vršio je zakonodavnu, izvršnu i sudsku funkciju. Neke Curie regis su delegiranenovoobraznim tijelima koja se nazivaju kraljevski sudovi. Nadleţnost i funkcionisanje ovihsudova doveli su do stvaranja Opšteg prava Engleske (Common law). Jaĉanje kraljevihsudova na raĉun sudova u grofovijama i okruzima dovela je do revolta barona. Oni su prisililikralja Johna 1215. da izda domenat koji je kasnije postao poznat kao Magna Carta (Velikapovelja). Ovim dokumentom baroni su pokušali da zaustave gubitak feudalnih privilegija. U13. vijeku formira se još jedna vaţna ustanova engleskog prava- parlament, u koji su ulazili nesamo baroni već i predstavnici crkve, gradova i okruga. U vrijeme Edwarda I 1295. formiraose tzv. model parlament u ĉiji su sastav ušli biskupi i opati, plemići najvišeg ranga, dva vitezaiz svake grofovije i dva predstavnika svakog grada. Jedan od najvaţnijih akata engleskehistorije donijet je u periodu restauracije kraljevstva. Rijeĉ je o Habeas Corpus Actu iz 1679.kojim je zabranjeno zatoĉenje preko mora, zabranjeno lišavanje slobode bez sudskog nalogaitd. Slavna revolucija 1688. ustanovila je protestantsko kraljevsko naslijeĊe i ustavnumonarhiju u Engleskoj. Pošto je bilo uoĉeno da Opšte pravo sporo odgovara na društvenepromjene, engleski pravnik Jeremy Bentham i drugi zagovornici reforme, zaloţili su se daParlament postane nosilac promjene. Oni su vidjeli izlaz u kodifikac ijama. Brojni zakoni sudonijeti u oblasti javnog prava, porodiĉnog i nasljednog prava i organizacije sudova. Njima jeenglesko pravo, sastavljeno od tri glavne komponente- Opšteg prava, Praviĉnosti i Zakona-dobilo moderni oblik.

Organizacija vlasti

Engleska je bila samostalno kraljevstvo od ranog srednjeg vijeka sve do 1707., kada jeZakonom o ujedinjenju ujedinjena sa Škotskom u Kraljevinu Velike Britanije. Engleska iŠkotska su nastavile da imaju razliĉite pravne sisteme: engleski pravni sistem i škotski pravnisistem. Glavne ustanove monarhije su monarh, parlament i vlada.Monarh. Do revolucije 1688., monarh je koristio svoja ovlaštenja, dovodeći u pitanje sa

Page 44: Komparativna pravna historija

mopostojanje parlamenta. Nakon donošenja zakona o nagodbi iz 1700. prerogative monarha subitno smanjene i svedene na simboliĉku funkciju.Parlame nt. Ovo tijelo je nakon 1700. postalo glavna zakonodavna instanca u Engleskoj.Sastoji se od Krune, Doma lordova ili Gornjeg doma i Doma opština ili Donjeg doma. Samodva doma ĉine parlament. Zakoni se donose u Donjem domu, razmatraju u Gornjem domu amonarh im daje kraljevsku saglasnost. Gornji dom ĉine odreĊeni crkveni velikodostojnici,svjetovna aristokratija i nosioci visokih sudskih funkcija.Vlada. Izvršnu vlast vrši vlada, odnosno komitet minis tara koji se naziva kabinet. Premijer jeobiĉno voĊa većinske stranke u Donjem domu. Vlada zavisi od politiĉke većinske stranke.Ĉlanovi kabineta su takoĊer i ĉlanovi Tajnog savjeta, savjetodavnog tijela monarha.

28

Državna ideologija

Engleska je ustavna monarhija, monarhija u kojoj su prerogative monarha ograniĉeneustavom. Kaţe se da u Engleskoj postoji »nepisani ustav«. Time se ukazuje na ĉinjenicu daustav ĉini više izvora koji se mogu identifikovati. Ti izvori ukljuĉuju kraljevske prerogative,konvencije, Common law i zakone parlamenta. Kraljevske prerogative su cjelina ovlaštenja,privilegija i imuniteta koje Opšte pravo priznaje Kruni. Konvencije su dijelovi obiĉaja kojiproistiĉu uglavnom iz nesudskih precedenata koji su ustanovljeni na osnovu vjekovne prakse.MeĊu zakonima poseban znaĉaj imaju Zakon o uniji sa Škotskom iz 1707., Zakon o pravimaiz 1689., Zakon o nagodbi iz 1700. i Habeas Copus Act iz 1679. Svi ovi zakoni potiĉu izvremena nakon »slavne revolucije« kada su uspostavljeni novi odnosi izmeĊu monarha iparlamenta.

Sudovi i sudski postupak

U normanskoj Engleskoj nije postojala podjela vlasti. Kralj, sa svojim savjetom vršio jezakonodavnu, izvršnu i sudsku funkciju. Vremenom su neke funkcije Kraljevog savj

Page 45: Komparativna pravna historija

etadelegirane novoobraznim tijelima. MeĊu ovim ustanovama formirala su se 3 suda: Visokifinansijski sud, Sud obiĉajnih sporova i Sud kraljevog stola. Pored kraljevskih sudova isudova u grofovijama i okruzima postojali su i crkveni sudovi koji su bili nadleţni za suĊenjepoĉiniocima religijskih prekršaja. Od 13. vijeka nastaje još jedna nova sudska ustanova. To jeKancelarov sud, koji preuzima jurisdikciju u sporovima u kojima rješenje nije bilo moguće naosnovu Opšteg prava. U 14. vijeku u Engleskoj je ustanovljena još jedna sudska instanca. Tosu bili Mirovne sudije. Rijeĉ je bila o vitezovima koji su se vratili iz krstaških ratova i koji sudobili ovlaštenje od kralja da progone, hapse i kaţnjavaju one koji su remetili mir. U vrijemeHenrija VII, osnivaĉa dinastije Tjudora, uspostavljen je Sud zvjezdane palate. On je imaoširoku nadleţnost u kriviĉnim stvarima ukljuĉujući djela zavjere, falsifikata i ometanjapravde. Nakon »slavne revolucije« Zakon o nagodbi kreirao je nezavisno sudstvo propisujućida jedino Parlament moţe smijeniti sudije. Ovim zakonima kreiran je Vrhovni sud koji sesastoji od Visokog suda pravde i Apelacionog suda.

Pravni izvori

Pošto se englesko pravo sastoji od 3 komponente: Opšte pravo (Common law), Pravopraviĉnosti (Equity) i Zakonsko pravo (Statue law), postoje i razliĉiti oblici putem kojih su tekomponente izraţene te izvori gdje se ti izrazi mogu naći.

1. Opšte pravo je obiĉajno pravo koje obuhvata tri vrste obiĉaja, a to su: opšti obiĉaji,

posebni obiĉaji koji se u većini sluĉajeva odnose na stanovnike nekih okruga i

odreĊeni partikularni propisi.2. Pravo pravičnsti se definiše kao popravljanje onoga gdje je pravo, zbog sv

ojeuniverzalnosti, deficitarno.

3. Engleski zakoni oznaĉavaju zakone koje je donio Parlament kao i brojne druge

normativne akte koje je donijela izvršna vlast. Tu spadaju normativni akti koji se

nazivaju bill, što se uglavnom odnosi na zakonske projekte.

Page 46: Komparativna pravna historija

29

Lični status

U srednjovjekovnoj Engleskoj poloţaj pojedinca u odnosu prema vlasti bio je izraţenterminom »podanik«. Pojedinac je bio pod vlašću vladara. Od 13. vijeka poĉinju da seustanovljavaju odreĊena prava koja pripadaju pojedincima. Ta prava na zivaju se pravaEngleza. Za uspostavljanje i definisanje tih prava vaţna su 3 dokumenta: Velika povelja,Peticija o pravima i Zakon o pravima. Engleski Zakon o pravima iz 1689., u pogledupojedinaca potvrdio je tradicionalna prava Engleza. Ovaj dokument nije garantovao slobodureligije, ali je Zakon o toleranciji dao pravo slobode vjeroispovijesti manjinskimprotestantskim grupama dok je katolicima dopušteno prešutno da praktikuju svoju vjeru.Status graĊanina je sluţbeno priznanje integracije pojedinca u politiĉki sistem. Teoretiĉariprirodnog prava razvili su koncept prirodnih prava ĉovjeka. Po ovom konceptu ljudi sustvoreni jednak, njihov Tvorac ih je obdario odreĊenim neotuĊivim pravima.

Imovinsko pravo

Vlasništvo se definiše kao status ili prava vlas nika u pogledu nekog interesa u imovini. Postojirazlika izmeĊu vlasniĉkih prava na zemljištu i pokretnim stvarima. Common law podvlasništvom uglavnom podrazumijeva vlasniĉka prava nad zemljom. U okviru Opšteg prava,neka vlasniĉka prava imaju zaštitu putem vlasniĉkih tuţbi i ta prava ulaze u okvir pojma realproperty. Ovlaštenja koja nisu zaštićena tim tuţbama, kao što je zakup zemlje, ulaze u okvirpojma personal property ili personality. Vlasništvo nad zemljom je regulisano Opštimpravom dok je vlasništvo nad pokretnim stvarima regulisano uglavnom u okviru Pravapraviĉnosti. Prava na zemlju ukljuĉuju sljedeće vrste:

1. fee simple, neograniĉeno pravo na zemlju2. fee tail, doţivotno uţivanje nakon smrti korisnika prelazi na njegove srodnike3. life estate i estate, doţivotno uţivanje koje neko ima za ţivota i za ţivota drugoga.

Jedan od karakteristiĉnih ustanova engleskog prava je  trust, koji se definiše kao aranţman

Page 47: Komparativna pravna historija

pokome jedno lice drţi novac ili drugu imovinu za korist drugog lica, kome prvo lice dugujefiducijarnu duţnost u pogledu ĉuvanja, upravljanja ili raspolaganja sa imovinom trusta ilinjenim prihodom.

Porodično pravo

Oblast porodiĉnih odnosa ureĊena je djelimiĉno kanonskim a djelimiĉno Opštim pravom.Prema Common law, porodica je prirodna, moralna i pravna zajednica. Glava porodice jemuţ, odnosno otac. Osnova porodice je brak. Braĉna punoljetnost se stiĉe za muškarce sa 14,a za ţene sa 12 godina. Muţ je pravni zastupnik svoje supruge. U sluĉaju smrti supruge,njezina zemlja pripada djeci. Ako su djeca bila maloljetna, muţ ima pravo uţivanja tihnepokretnosti dok djeca ne postignu punoljetnost. Ako umrla supruga nije imala djece, ondase zemlja vraća njenoj porodici.

Nasljedno pravo

Postoji razliĉit naĉin nasljeĊivanja u pogledu razliĉitih kategorija imovine. U pogleduzemljišta vaţi zakonsko nasljedno pravo. U pogledu pokretne imovine, ona se nakon smrtiostavioca dijelila na 3 dijela: jedan dio je pripadao supruzi, drugi dio djeci, a jednim dijelomje ostavilac mogao raspolagati putem testamenta. Ako nije saĉinio testament, ta trećina bionda pripadala Kruni. Ako ostavilac nije imao djece, njegova supruga je dobijala po lovinupokretnih stvari a drugom polovinom ostavilac je mogao raspolagati putem testamenta.

30

Krivično pravo

U poĉetku je termin trespass korišten da oznaĉi svaku povredu prava bilo da je rijeĉ oprouzrokovanju štete ili kriviĉnom djelu. Od 13. vijeka pod uticajem kanonskog prava dolazido razlikovanja kriviĉnog djela i odgovornosti za štetu. Uoĉava se da postoje kriviĉna djelarazliĉite teţine, te se vremenom uvodi njihova podjela na:1. Najteţe zloĉine u koje su spadali zloĉini protiv kralja, njegove supr uge, nasljednika

Page 48: Komparativna pravna historija

prijestolja, visokih drţavnih sluţbenika, krivotvorenje drţavnog peĉata i novca, te vojnapobuna. Ova djela kaţnjavana su smrću i konfiskacijom imovine.2. Teške zloĉine, kao što su ubistvo, razbojništvo, teška kraĊa, silovanje itd.3. Manje zloĉine, gdje su spadala ostala kriviĉna djela kaţnjavanja novĉanim kaznama.Tokom 19. vijeka izvršene su reforme engleskog kriviĉnog prava. 1823. ukinuta je smrtnakazna, 1827. donijet je Kriviĉni zakon koji je sistematizovao ovu oblast. Od 1838. optuţeni jeimao pravo da dovede pred sud svoje svjedoke i da ima punomoć pravnika koji će u njegovoime unakrsno ispitivati svjedoke. Od kraja 19. vijeka optuţeni je imao pravo da se i sam brani.

Međunarodno pravo

U 18. i 19. vijeku u Velikoj Britaniji je u oblasti meĊunarodnog prava bio veoma popularanšvajcarski autor Emmerich de Vattel, pisac djela »Međunarodno pravo i principi prirodnogprava«. Od britanskih autora 18. vijeka u ovoj oblasti treba pomenuti Jeremyja Benthama.Njegova shvatanja o meĊunarodnom pravu su primjena principa korisnosti na ponašanjedrţava. On je naveo nekoliko principa koji bi se trebali prihvatiti u meĊunarodnom pravu.Jedan od onih koji negiraju meĊunarodnom pravu status prava, bio je britanski autor JohnAustin koji polazi od definicije da je pravo naredba politiĉki superiorne instance politiĉkiinferiornim podrţana sankcijom te nalazi da meĊunarodno pravo ne ispunjava uslove tedefinicije.

Page 49: Komparativna pravna historija

31

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Historijski kontekst

Prije evropskog otkrića Sjeverne Amerike na tom podruĉju su ţivjela indijanska plemena uplemenskom društvenom ureĊenju. Znaĉajniji pokušaji evropske kolonizacije tog kontinentabiljeţe se u 17. vijeku. Kolonizacija je pravno bila uobliĉena u proces davanja kraljevskihpovelja privatnim grupama ili pojedincima da na otkrivenom teritoriju mogu osnovatikolonije. Po iskrcavanju, doseljenici su sklapali sveĉane paktove kojim su formirali novucivilnu politiĉku zajednicu. Tokom 1600- tih nastalo je više od stotinu ovakvih zavjeta, kakavje npr. The Mayflower Compact od 11.nov. 1620. Doseljenici su se naseljavali na istoĉnojobali Sjev. Amerike. Naseljeniĉke kolonije su imale vlastite dokumente ustavnog karakterakojima su ureĊivali unutrašnju organizaciju, prava i obaveze. Takvi dokumenti su se nazivali»zavjeti«. Poznati dokumenat iz ove kategorije je Temeljne naredbe Connecticuta od 14.januara 1639. Nakon rata Velike Britanije i Francuske oko prevlasti u kolonijama, VelikaBritanija postala je gospodar kolonija na Istoĉnoj obali Sjeverne Amerike. U namjeri danamiri ratne troškove, Velika Britanija je izvršila ekonomski pritisak na kolonije. Kolonistinisu ţeljeli radikalni raskid sa Velikom Britanijom, ali ih je britanska politika usmjerila u tompravcu. Kada je poĉeo rat, ujedinjene kolonije proglašavaju nezavisnost 4. jula 1776. Rezultatovog rata bila je nezavisnost kolonija i nastanak nove drţave Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava.Nakon nezavisnosti glavna briga nove drţave bila je uvećanje teritorija. Najveći unutrašnjiproblem drţave bio je ropstvo. Robovi su bili prisutni u Sjev. Americi i poticali su iz Afrike.Ekonomsku i politiĉku ekspanziju SAD su nastavile u drugoj polovini 19. vijeka. Poĉetkom20. vijeka su napustile tzv. Monroovu doktrinu (Amerika Amer ikancima) i postale znaĉa

Page 50: Komparativna pravna historija

janfaktor u svjetskim odnosima.

Organizacija vlasti

Po obliku vladavine SAD su republika. Po obliku drţavnog ureĊenja, u svojoj historiji SADsu prvo kratkotrajno bile konfederacija a zatim se opredijelili za federaciju. Prvi us tav poznatkao »Ĉlanci konfederacije i vjeĉnog saveza« usvojen je na II kontinentalnom kongresu 15.novembra 1777. Ovaj ustav je predviĊao savez drţava sa jednodomnim Kongresom u komesu bile nejednako predstavljene drţave- ĉlanice ali sa jednakim brojem glasova. Postojao je iKomitet drţava, koji je vodio tekuće poslove izmeĊu zasjedanja Kongresa. Ustav SAD sastojise od 7 duţnih ĉlanova i 27 amandmana. Predstavlja najstariji vaţeći ustav na svijetu.Usvojen je na ustavnoj konvenciji u Philadelphiji 17. septembra 1787. Nakon usvajanja tekstustava poslat je drţavama na ratifikaciju. Jedan od uslova nekih drţava da ratifikuju Ustav bioje donošenje amandmana koji će ojaĉati temeljna prava graĊana prema federalnoj vlasti. To jeosigurano putem prvih deset amandmana na Ustav, koji su ratifikovani 15.decembra 1791. inazivaju se Zakon o pravima. Šef drţave je predsjednik SAD a sjedište vlade je u DistriktuColumbia. Ustav uspostavlja 3 grane vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. U vremenu nakonusvajanja, izvršna vlast je povećala svoje funkcije u ekonomskim i društvenim stvarima.Jedno vrijeme je zakonodavna vlast bila glavna grana vlasti, ali je vremenom izgubila tajprimat u korist izvršne vlasti. Izvršnu vlast predstavlja predsjednik SAD. Bira ga izbornikolegij većinom glasova na period od 4 godine. Zakonodavnu vlast u SAD vrši Kongres isastoji se od dva doma- Senata i Predstavniĉkog doma. Senat se sastoji od dva predstavnikasvake drţave. Predstavniĉki dom ĉine ĉlanovi izabrani u drţavama na osnovu brojastanovnika. Pored federalnog nivoa vlasti postoji i lokalni nivo. Sve federalne jedinice ilidrţave su uglavnom podijeljenje na teritorijalne jedinice koje se nazivaju »okruzi«.

32

Page 51: Komparativna pravna historija

Državna ideologija

Drţavna ideologija SAD moţe se identifikovati u Deklaraciji o nezavisnosti usvojenoj 4.jula1776. Autor njene preambule bio je Thomas Jefferson. U kasnijoj debati u Kongresu,Jeffersonov nacrt je donekle korigovan, ali su najvaţnije ideje ostale netaknute. Te idejeukljuĉuju:

1. Pojedinac roĊenjem stiĉe neotuĊiva prava.2. Legitimitet drţave zasniva se na saglasnosti onih kojima se vlada.3. Pravo naroda na revoluciju.4. Cilj vlasti je da osigura bezbjednost i sreću graĊanima.

Sudovi i sudski postupak

Sudstvo u SAD se sastoji od federalnog sistema sudova i sudova u drţavama. Kongres je1789. donio Zakon o sudstvu, kojim je uspostavljen Vrhovni sud i sistem niţih federalnihsudova. Federalni sudovi vrše dvije ustavne funkcije: tumaĉenje zakona i upravnih propisa ikontrolu ustavnosti. Vrhovni sud SAD se sastoji od 9 sudija koje nominuje predsjednik SADuz saglasnost Senata. Na nivou federalnih jedinica postoje nezavisni sistemi sudova kojidjeluju na osnovu ustava i zakona te drţave. Najveći broj sudskih sporova rješava se u okvirudrţavnih sudova. Iako je ovo pravo po porijeklu englesko, ipak postoje neke njegovespecifiĉne karakteristike koje dopuštaju da se danas govori o »angloameriĉkom pravu«. Uoblasti sudskog postupka to su:

1. Vaţnost i znaĉaj sudskih odluka.2. Teorija i praksa sudskog procesa.

Pravni izvori

Izvori za saznanje prava SAD su:1. Ustav SAD. Najstariji ustav na svijetu koji sadrţi 7 ĉlanova i 27 amandmana.2. Zakoni koji donose zakonodavna tijela na nacionalnom, drţavnom i lokalnom

nivou.3. Ameriĉko Opšte pravo ili Case Law.4. Uredbe (Regulations), koje potiĉu od administrativnih organa na nacionaln

om,drţavnom i lokalnom nivou.

Koncept prava i pravde

Britansko shvatanje prava, kategorijalni aparat i terminologija ugraĊeni su u sistem pr

Page 52: Komparativna pravna historija

avaSAD. Specifiĉne karakteristike ameriĉkog prava u odnosu na britansko u oblasti javnog pravasu: nepostojanje monarhije i s njom povezanih ustanova, javno pravo SAD temelji nakonceptu republike, federalizma i predsjedniĉkog sistema, SAD posjeduju pisani ustav aVelika Britanija historijski ustav, u SAD postoji posebna ustanova ispitivanja javnosti zakona.Specifiĉne karakteristike ameriĉkog privatnog prava su: vaţnost i znaĉaj sudskih odluka,teorija i praksa sudskog procesa, kodifikacija i zakonodavstvo nasuprot sudskog prava. Upogledu teorije prava tokom 19. vijeka u SAD je dominiralo shvatanje po kome je u pravuvaţna ĉistota koncepata i pravna logika. Jedan od predstavnika takvog pristupa bio jeChristopher Columbus Langdell, koji je smatrao da je Common Law nauka koja posjedujestroge principe i da se suština tih principa treba prenijeti na studente tokom obrazovanja.Poĉetkom 20. vijeka javlja se škola ameriĉkog realizma koja je zastupala shvatanje po komese pravo moţe razumjeti i odrediti samo putem prakse sudova, advokata i policije.

33

Lični status

GraĊanima su garantovana individualna prava koja treba da ih zaštite od nasilja od stranedrţavnih i federalnih autoriteta. Ta prava su pobrojana u prvih deset amandmana na UstavSAD, koji ĉine ameriĉki Zakon o pravima (Bill of rights). Ozbiljan nedostatak ameriĉkogkoncepta graĊanstva u vremenu nakon sticanja nezavisnosti bila je ustanova ropstva. Ropstvoje u SAD postojalo od poĉetka evropske kolonizacije, a vremenom se raširilo u juţimdrţavama. Osnivaĉi SAD su predvidjeli mogućnost da Kongres nakon 1808. zabrani trgovinurobljem, ali je ropstvo smatrano lokalnom stvari i bilo je ostavljeno u nadleţnost drţava.Godine 1857. jedan sudski spor pred Vrhovnim sudom dodatno je zagrijao atmosferu upogledu ropstva. To je poznata odluka u sluĉaju Dred Scott. Rob po imenu Dred Sco ttodveden je u slobodnu drţavu Illinois i slobodnu teritoriju Wisconsin a nakon toga nazad u

Page 53: Komparativna pravna historija

Missouri, drţavu u kojoj je postojalo ropstvo. Godine 1846. Scott je tuţio lice koje ga jedrţalo u ropstvu tvrdeći da je boravkom na teritorijama bez ropstva stekao svoju slobodu.Sluĉaj je došao do Vrhovnog suda. Predsjednik suda napisao je u ime suda obrazloţenjepresude u kojoj je naveo 2 suštinska zakljuĉka:

1. Crnci, bilo robovi bilo slobodni, ne mogu biti graĊani SAD.2. Federalna vlada nema pravo da iskljuĉi ropstvo sa teritorija.

Godine 1860. za predsjednika SAD izabran je Abraham Lincoln, zagovornik ukidanjaropstva. On je u septembru 1862. izdao Proklamaciju o oslobaĊanju, kojom je proglašeno dasu sva lica u robovskom statusu »od sada i ubuduće slobodna«. Uspostavljen je sistemsegregacija bijelaca i Afroamerikanaca, što je uĉinjeno putem tzv. Crnaĉkih zakonika. Njimaje svaki crnaĉki uposlenik koji napusti svoga poslodavca bez dobrog razloga mogao bitiuhapšen i vraćen poslodavcu, Afroamerikanci nisu mogli svjedoĉiti u sluĉajevima gdje sustranke bili bijelci, brakovi izmeĊu rasa bili su strogo zabranjeni. Ovaj sistem segregacije jeokonĉan tek polovinom 20. vijeka.

Imovinsko pravo

U pogledu stvarnih prava glavna tendencija u ameriĉkom pravu nakon sticanja nezavisnostibila je da se omogući slobodno sticanje i raspolaganje zemljištem. Neke doktrine iz engleskogprava postale su zastarjele u odnosu na društveno- ekonomski razvoj. Tako je bilo sakonceptom »neprekinutog uţivanja«, koji je davao pravo vlasniku na nesmetano korištenjesvjetlosti i zraka. Izgradnja gradova zahtijevala je intenzivno korištenje zemljišta a ne njegovospreĉavanje. Tako je krajem 19. vijeka većina drţava ukinula vlasniĉko pravo na neometanpogled. Federalna javna zemljišta (public land) su dugo bila neiskorištena. U drugoj polovini19. vijeka federalna vlada dodjeljuje znatne dijelove javnog zemljišta radi izgradnje ţeljeznicei puteva.

Porodično pravo

U pogledu forme brak postaje sve formalniji i drţava uzima ulogu u njegovom sklapa nju iregulisanju. U većini drţava bio je valjan brak poznat kao common law marriage. To je

Page 54: Komparativna pravna historija

specifiĉni ameriĉki termin koji oznaĉava braĉnu zajednicu nastalu na osnovu verbalnogkontakta koju pravo priznaje. Po Common Law dob za brak bila je odreĊena na 14 godina zamladiće i 12 godina za djevojke. Bigamija je bila smatrana za kriviĉno djelo. Uoĉava setendencija da se nakon 1850. proširuju imovinska prava udatih ţena. Uloga miraza se takoĊemijenja u ţeninom interesu. Ova ustanova se odnosila na zemlju i p redstavljala je samo pravoudovice da doţivotno uţiva tu zemlju.

34Nasljedno pravo

U drţavama kao što je California, Texas i Louisiana, gdje je postojao sistem zajedniĉkebraĉne imovine kojom je upravljao muţ, supruga nakon smrti muţa postaje automatskivlasnik polovine te imovine. Testamentalno pravo bilo je uvijek pod uticajem engleskedoktrine i prakse. Neki zakoni ameriĉkih drţava o testamentu bili su napisani po uzoru naEgleski zakon o posljednjoj volji. Opšta tendencija u zapadnim i juţnim drţavama bilo jekorištenje vlastoruĉno napisanog testamenta.

Krivično pravo

U drugoj polovini 19. vijeka kriviĉno pravo u SAD je doţivjelo znaĉajne promjene. Jedna odvaţnih promjena bilo je potiskivanje Common law koncepta kriviĉnih djela i kazne poduticajem zakonskog prava. Neka kriviĉna djela su se ticala ţivota u odreĊenoj drţavi, druga suse bavila pitanjem javnog morala. Povećava se uloga policije i njena profesionalizacija.Istovremeno se u nekim dijelovima SAD pojavljuje i fenomen privatnih grupa koje poĉinju daprovode privatna suĊenja za kriviĉna djela. Bilo je sluĉajeva samovoljnog kaţnjavanjastvarnih ili navodnih prekršilaca zaštićenih vrijednosti.

Međunarodno pravo

Izolacionistiĉka politika SAD nije bila podsticajan faktor za nauĉno bavljenje meĊunarodnimpravom u zemlji. Sa napuštanjem izolacionistiĉke politike u 20. vijeku povećava se

Page 55: Komparativna pravna historija

prisustvoSAD u meĊunarodnim odnosima a time i interes za nauku meĊunarodnog prava.

35

FRANCUSKA

Historijski kontekst

Ugovorom iz Verduna 843. Franaĉka drţava je podijeljena na 3 dijela. Tri unuka KarlaVelikog dobili su odgovarajuće dijelove nekadašnje imperije. Iz Louisovog dijela nastala jeNjemaĉka, iz Sharlesovog dijela Francuska, a iz Lothairovog dijela Francuska i Njemaĉka.Nakon toga se u Francuskoj uspostavlja feudalni poredak i smjenjuju razliĉite dinastije. MeĊuvladajućim dinastijama bili su Kapeti, koji su vladali više od tri stotine godina. DinastijaValoa bila je na vlasti od 1328. do 1589., obuhvatajući vrijeme kasnog feudalizma i ranogmodernog doba. U 14. vijeku Francuska je, zajedno sa drugim evropskim zemljama bilazahvaćena epidemijom kuge, koja je imala za posljedicu gubitak jedne trećine stanovništva.

Page 56: Komparativna pravna historija

Krajem 15. vijeka Francuska dolazi pod uticaj renesanse i reformacije. Tokom 16. vijeka idejereformacije u Francuskoj poprimaju distinktivni vid u obliku uĉenja Jeana Calvina. DinastijaBurbon davala je vladare u periodu 1598-1792. Njihova vlast je okonĉana revolucijom iukidanjem monarhije 1792. Vladavinu ove dinastije obiljeţili su dogaĊaji kao što je Nantskiedikt iz 1598., kojim je data sloboda religije svim podanicima, rast ekonomije i jaĉanjekraljevog autoriteta. U 18. vijeku Francuska je postala najbogatija i najmoćnija evropskadrţava. francuska revolucija odvijala se u nekoliko faza. Ona je zapoĉela 14. jula 1789.,pobunom protiv monarhistiĉkog reţima. Narodna skupština radi na ustavu i 26. augusta 1789.usvaja preambulu ovog temeljnog zakona koja je postala poznata kao Deklaracija o pravimaĉovjeka i graĊanina. Ustav je proglašen 4. septembra 1791. i po njemu je Francuska postalaustavna monarhija, i trajala je samo godinu dana. Francuski kralj nije bio spreman da prihvatiovakvo preureĊenje drţave i zajedno sa feudalnom aristokratijom saraĊuje sa inostranimfeudalnim drţavama radi njihove vojne intervencije protiv revolucionara. Oni ukidajumonarhiju i proglašavaju republiku koja je poznata kao Prva republika. Jedni su smatrali da jerevolucija okonĉana uvoĊenjem ustavne vladavine (ţirondinci), dok su drugi smatrali darevolucija teĉe i dalje (jakobinci). Ideološki sukobi meĊu revolucionarima se intenziviraju ipolitiĉka grupa jakobinaca preuzima vlast u drţavi, te 2. juna 1793. uvodi »vladavinu terora«.MeĊu ţrtvama terora bili su aristokrati, kler, burţoazija, ali i neoĉekivano veliki broj radnika iseljaka. Nakon pada jakobinaca prevagu u drţavnoj vlasti dobivaju ţirondinci pod ĉijimuticajem se 22. augusta 1795. donosi novi ustav. Ovaj period francuske historije traje 5 godinai poznat je kao period Direktorija. Reţim ĉvrste ruke dešava se 9. novembra 1799., kadageneral Napoleon Bonaparta izvrši drţavni udar, ukida ustav i uvodi novi oblik vladavine-konzulat. Devetnaesti vijek protekao je u Francuskoj u znaku ĉestih promjena oblikavladavine. Vladavinu imperatora Napoleona slijedila je restauracija vlasti Burbona. Slijedilaje zatim Julska monarhija, zatim Druga republika. Nakon toga došao je period Drugog carstvai konaĉno stabilizacija republikanskog oblika vladavine nakon Treće republike pa

Page 57: Komparativna pravna historija

dosavremenog doba.

Lični status

Feudalne titule su ukinute a svi francuski drţavljani proglašeni graĊanima. Stranci nisu bilijednaki Francuzima, supruga nije bila jednaka muţu, vanbraĉna djeca nisu bila jednakabraĉnoj. U pogledu statusa uveden je institut »graĊanske smrti«. To je bila pravna fikcija pokojoj se smatralo da su poĉinioci odreĊenih kriviĉnih djela pravno mrtvi. To je znaĉilo da sunjihovi brakovi poništeni, njihova djeca proglašena siroĉadima a imovinska prava ugašena.

36

Organizacija vlasti

Na osnovu prvog ustava iz 1791. francuska drţava se zasniva na principima narodnogsuvereniteta i predstavniĉke vlade. Zakonodavna vlast pripada Narodnoj skupštini. Skupštinaje jednodomna. Izvršna vlast pripada kralju. Sudsku vlast vrše sudije koje biraju graĊani naodreĊeno vrijeme. U kriviĉnim stvarima obavezno je porotno suĊenje. Uspostavlja se iKasacioni sud kao najviša instanca. Drugi ustav u francuskoj historiji poznat je pod imenomMontanjarski ustav. Donijela ga je narodna skupština – Konvent - 24. juna 1793. Nikada nijestupio na snagu, ali je interesantan kao ilustracija naĉina mišljenja u jednoj fazi francuskerevolucije. Ovaj ustav Francusku proglašava za jednu i nedjeljivu republiku u kojoj je narodsuveren. PredviĊa se postojanje sljedećih organa vlasti: Narodna skupština, Izvršni savjet,starješine organa republike i Kasacioni sud. Narodna skupština nije imala potpunuzakonodavnu vlast. Ona je mogla donositi samo zakonske prijedloge. Izvršni savjet bio jetijelo potĉinjeno Narodnoj skupštini. U pogledu Kasacionog suda, Montanjarski ustav jepredviĊao da se sudije Kasacionog suda biraju svake godine od strane izbornih skupština. Naosnovu ustava 1795. Francuska Republika je jedna i nedjeljiva, te zasnovana na narodnom

Page 58: Komparativna pravna historija

suverenitetu. Organi drţavne vlasti su bili Zakonodavno tijelo, Direktorijum, ministri,Kasacioni sud i Visoki sud. Zakonodavno tijelo bilo je dvodomno. Sastojalo se od Savjetastarih i Savjeta pet stotina. Savjet pet stotina je bio donji dom i on je donosio zakonskeprijedloge. Savjet starih je bio gornji dom i on je prihvatao ili odbacivao zakonske prijedloge.Izvršna vlast pripadala je Direktorijumu, koji je brojao pet ĉlanova. Ministri su bili odgovorniza izvršenje zakona i direktiva Direktorijuma i nisu smjeli da se okupljaju u zasjedanju. Upogledu Kasacionog suda ovaj ustav je donekle ublaţio krajnje radikalne odredbeMontanjarskog ustava o biranju sudija svake godine. Sada je predviĊeno da se svake godineobnavlja jedna petina ĉlanova Kasacionog suda.

Državna ideologija

U drţavnoj ideologiji koja je u Francuskoj razvijena nakon revolucije moţe se identifikovatinekoliko glavnih ideja. To su:Republikanizam. Republika je prolazila kroz razliĉita razdoblja- ţirondinsko, montanjarsko,termidorsko, direktorijum i konzulstvo. Prisutna je i u doba kada je Francuska proglašenacarstvom.Narodni suverenitet. U francuskoj Deklaraciji o pravima ĉovjeka i graĊanina kaţe se daprincip svakog suvereniteta poĉiva u narodu. Teorijsko obrazloţenje naĉela narodnogsuvereniteta izvršili su pisci epohe prosvjetiteljstva kao što je bio Jean Jacque Rousseau.Građanska jednakost. GraĊanstvo je egalitarni i sveobuhvatni status. On je egalitaran jer svepojedince stavlja u istu poziciju, on je sveobuhvatni jer ukljuĉuje sve pojedince na drţavnomteritoriju bez obzira na njihove odlike. Da bi se ovakav status mogao uvesti bilo je potrebno:definisati prava i duţnosti pojedinaca i ograniĉiti vlast vladara putem koncepta narodnogsuvereniteta.Centralizam. Centralizacija predstavlja rezultat starog re ţima koji je revolucija preuzela iprilagodila ga. Centralizovana uprava pretpostavljala je postojanje jakog centra i transmisijenjegovih naloga u niţim teritorijalnim jedinicama, što je izvršeno putem podjele Francuske naokruge (departments).Laicizam. U pogledu odnosa religijskog i politiĉkog autoriteta francuska revolucija je

Page 59: Komparativna pravna historija

usvojila princip njihovog odvajanja, potiskivanja religije kao izvora prava i neutralnosti javnesfere. Ovakva politika bila je rezultat negativnog odnosa prosvjetiteljskih autoriteta premaCrkvi i religiji uopšte. Drţava je preuzela i pravne mjere za zakonsko ureĊenje sveštenstva icrkvene hijerarhije putem Zakona o graĊanskom ustrojstvu sveštenstva iz juna 1790.

37

Sudovi i sudski postupak

Sudske pozicije bile su ĉesto nasljedne i mogle su se pribaviti za novac. Najutjecajniji sudovipredrevolucionarnog reţima- parlamenti- bili su preuzeli, pored funkcije apelacione instanceza civilne i crkvene sudove, zakonodavne i administrativne aktivnosti. Revolucija je odluĉilada oduzme privilegije sudijama, demokratizuje ovu ustanovu i iskljuĉi sudstvo iz bilo kakveuloge u zakonodavstvu i upravi. Ove promjene su izvršene putem Zakona o organizacijisudova. Njime je zabranjeno sudovima da se direktno ili indirektno miješaju u zakonodavnuvlast i da izdaju »regulacije«. Kasacioni sud ustanovljen je da djeluje kao neka vrstanadzornog agenta zakonodavstva. Ovaj sud proglašen je za najvišu instancu u graĊanskim ikriviĉnim stvarima. Odluĉivao je samo o pravnim pitanjima. Zato je Kasacioni sud mo gaosamo da ukine presudu niţeg suda a ne i da je zamijeni svojom vlastitom presudom.Kasacioni sud bio je obavezan da jednom godišnje izvještava zakonodavnu vlast o svimsluĉajevima koje je riješio. Uvedeno je vremensko ograniĉenje izbora sudija. Ukinuta jenjihova nezavisnost i oni su svedeni na obiĉne civilne sluţbenike. U svim kriviĉnim stvarimauvedena je porota. Isti zakon je proglasio i odvajanje sudstva od uprave. Kasnije je u vrijemeKonzulata 1799. to upotpunjeno kreiranjem cjelovitog sistema upra vnih sudova. Na vrhu tepiramide bio je Drţavni savjet (Conseil d' Etat). Drţavni savjet je imao nadleţnost dapresuĊuje tuţbe protiv drţave i da pruţa pomoć u izradi nacrta pravnih akata.

Pravni izvori

Izvori za saznanje modernog francuskog prava su:1. Predrevolucionarno pravo. Francusko predrevolucionarno pravo ĉinili su:

Page 60: Komparativna pravna historija

preţivjelorimsko pravo, obiĉajno pravo i kraljevske uredbe. Na jugu je dominiralo rimsko

pravoa na sjeveru germanski obiĉaji. Od 15. vijeka francuski kraljevi nareĊuju da se za

pišeobiĉno pravo. Nastaju zbirke obiĉaja koji doprinose nastanku opšteg obiĉajnog

pravaFrancuske.

2. Revolucionarno pravo. Revolucionarno pravo obuhvata pravne norme nastale u

periodu izmeĊu prvog zasjedanja ustavne skupštine 1789. i dolaska na vlast

Napoleona Bonaparte 1799.3. Kodifikacije. Prvi nacrt kodifikacija prava upućen je skupštini 1793., ali je te

k uvrijeme vladavine Napoleona projekat kodifikacije uspješno okonĉan. Taj proj

ektukljuĉuje 5 zakonika: GraĊanski zakonik, Zakonik o graĊanskom postupku,

Trgovaĉkizakonik, Kriviĉni zakonik i Zakonik o kriviĉnom postupku.

Koncept prava i pravde

Prema Montesquieu postoje 3 oblika vladavine. To su monarhija, koja se zasniva na principuĉasti, republika, koja se zasniva na principu vrline, i despotija, koja se zasniva na principustraha. U pogledu drţavnog ureĊenja ovaj autor je zastupao ideju podje le vlasti nazakonodavnu, sudsku i izvršnu. Ove 3 grane vlasti treba da odvojeno funkcionišu i imajumehanizme ograniĉavanja i uticaja jedna na drugu. U vrijeme nakon kodifikacije prava uFrancuskoj javila se posebna škola koja se naziva egzegetska škola. Ona je nauĉavala dapravni nauĉnici imaju samo jednu ulogu: da objasne i protumaĉe zakonik, paragraf poparagraf.

38

Imovinsko pravo

Vlasništvo je opisano kao potpuno, iskljuĉivo i stalno pravo. Feudalna opterećenja vlasništvasu ukinuta. Zakonik je štitio prava vlasnika. Interesi lica bez imovine nisu bili štićeni.

Page 61: Komparativna pravna historija

Uobligacionom pravu, centralno mjesto pripada ugovorima. Usvaja se princip slobodeugovaranja u okviru zakona.

Porodično pravo

Revolucija u francuskoj izvršila je sekularizaciju braka. Brak je dobio karaktergraĊanskopravnog ugovora koji se sklapa pred civilnim organima. Odnosi u braku ureĊeni sutako da supruga duguje pokornost muţu a muţ je duţan da štiti suprugu. Bez muţevogodobrenja supruga ne moţe sticati imovinu, s njom raspolagati ili nastupati pred drţavnimorganima. Razvod braka dozvoljen je u sluĉajevima braĉnog nevjerstva, kaţnjavanja naneĉasne kazne jednog od supruţnika, sramotnog ponašanja, maltretiranja i teških povreda.Sporazumni razvod braka je moguć uz komplikovanu proceduru. Ţena koja poĉini nevjerstvomogla je biti zatvorena od 3 mjeseca do 2 godine u zavisnosti od muţevog opredjeljenja. Muţkriv za nevjeru bio bi kaţnjen novĉanom kaznom od 100 do 2000 franaka. Muţ koji bizatekao suprugu u aktu braĉne nevjere i ubio je, nije bio kriviĉno odgovoran. Postoji vlast ocanad djecom sve do njihovog punoljetstva. Bez oĉeve saglasnosti djeca nisu mogla sklopitibrak niti napustiti roditeljsku kuću.

Nasljedno pravo

U oblasti nasljednog prava proglašeno je da je zakonsko nasljeĊivanje osnovni naĉinnasljeĊivanja. Pozivanje na naslijeĊe i nasljedni dijelovi su ureĊeni na sljedeći naĉin. Djecadobivaju jednake dijelove. Roditelji dobivaju ¼ ostavštine a ako nema ostalih srodnika ondacijelu ostavštinu. Baka i djed nasljeĊuju ako su roditelji ostavioca umrli a nema braće isestara. Preţivjeli supruţnik dobiva svoj nasljedni dio ako nema porodice da ga uzdrţava.Testamentalno raspolaganje ostavioca ograniĉeno je nuţnim zako nskim dijelom djece.

Krivično pravo

U francusko kriviĉno pravo 19. vijeka unijeti su principi koje je u ovoj grani prava proglasilarevolucija. To pravo je kodifikovano u Francuskom kriviĉnom zakoniku koji ĉini

Page 62: Komparativna pravna historija

dioNapoleonovih kodifikacija. Uvedena je tripartitna podjela kriviĉnih djela na istupe, prestupe izloĉine. Istupi su djela koja se kaţnjavaju popravnim kaznama a zloĉini su djela koja sekaţnjavaju bolnim i bešĉasnim kaznama.Kriviĉni postupak kodifikovan je u posebnom zakoniku iz 1808. Ovaj zakonik je uveo vaţnenovine koje su postale dio tradicije francuskog kriviĉnog postupka. To su: podjela postupkana 3 faze: istragu istraţnog sudije, optuţbu i suĊenje, garanciju prava na ţalbu i principkolegijalnosti u suĊenju za sva djela osim najlakših.

Međunarodno pravo

U 19. vijeku odrţavaju se vaţni kongresi i konfederacije koji oblikuju moderno meĊunarodnopravo. Takvi su bili Beĉki kongres, Pariški kongres, Berlinski kongres i Haške mirovnekonfederacije. Veliki uticaj u nauci meĊunarodnog prava imalo je djelo švajcarskog autoraEmmericha de Vattela »MeĊunarodno pravo i principi prirodnog prava primjenjeni navoĊenje poslova drţava i suverena«, objavljeno 1758.

39