kalanj rade

37
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3 Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem tržišta 305 UDK 316.334.2:339.13 339.13:316.334.2 Pregledni članak. Primljeno: 24. 10. 2010. Prihvaćeno: 01. 12. 2010. EKONOMSKA SOCIOLOGIJA I PROBLEM TRŽIŠTA Rade Kalanj Odsjek za sociologiju Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb e-mail: [email protected] Sažetak Ovaj se rad bavi nekim novijim kretanjima u ekonomskoj sociologiji kao posebnoj sociološkoj discipli- ni, ali je osobito usredotočen na problem tržišta koji u tom disciplinarnom sklopu zauzima središnje mjesto. Stoga se, prije svega, tematizira mjesto ekonomske sociologije u okviru diferencijacije sociološke znanosti i interpretiraju se autori koji su najviše pridonijeli uspostavi, razvoju i afirmaciji ekonomske sociologije (Weber, Polanyi, Schumpeter, Parsons, Swedberg, Granovetter, Bourdieu, itd). No pritom se uvijek posebno naglašava njihovo poimanje i razumijevanje tržišta. U radu se potom šire eksplicira- ju novi („postklasični“) trendovi oblikovanja i djelovanja ekonomske sociologije („nova ekonomska so- ciologija“) i opsežnije interpretiraju razni pristupi tržištu (odnos tržišne i netržišne sfere, odnos tržišta i države, tržišta i organizacije, itd.). Rad, na osnovi tog propitivanja, zagovara stajalište da je tržište, bez obzira na izrazito ambivalentan i protuslovan status u sociološkom i općeteorijskom mišljenju, nezaobilazna empirijska i teorijska činjenica modernog svijeta te da je susret ekonomije i sociologije u njegovu razumijevanju iznimno važan element moderne društvene znanosti, a prije svega sociologije. Ključne riječi: ekonomija, fetišizam robe, kapitalizam, konkurencija, mreža, mrežni pristup, proi- zvodnja, organizacija, polje, potržišnjenje, razmjena, tržište I. NEKA UTEMELJITELJSKA STAJALIŠTA U Uvodu u sociologiju renomiranog talijanskog autora Franca Ferrarottija, Webero- va sljedbenika i Parsonsova štovatelja, nalazimo vrlo preglednu sliku glavnih posebnih sociologija odnosno glavnih posebnih područja suvremene sociološke misli. Ferrarotti navodi i najvažnijim prinosima ilustrira četrnaest posebnih sociologija odnosno poseb- nih područja sociološke znanosti: sociologija industrijalizacije (industrijska sociologija), sociologija društvene stratifikacije i pokretljivosti, sociologija obitelji, sociologija spozna- je, urbana sociologija, politička sociologija, sociologija grupa, ekonomska sociologija, sociologija prava, sociologija rada, sociologija religije, sociologija znanosti, sociologija obrazovanja i vojna sociologija (Ferrarotti, 1997:XX-XXV). Naravno, da bi se izbjegli eventualni nesporazumi, treba reći da je prvo izdanje Ferrarottijeva Uvoda objavljeno 1981., a drugo 1997. godine i da u njegovoj „slici“ nedostaju posebne sociološke disci- Book SE-3.indb 305 Book SE-3.indb 305 13.12.2010. 21:57:59 13.12.2010. 21:57:59

Upload: latinist

Post on 25-Sep-2015

36 views

Category:

Documents


7 download

DESCRIPTION

rk

TRANSCRIPT

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    305

    UDK 316.334.2:339.13 339.13:316.334.2

    Pregledni lanak. Primljeno: 24. 10. 2010.

    Prihvaeno: 01. 12. 2010.

    EKONOMSKA SOCIOLOGIJA I PROBLEM TRITARade Kalanj

    Odsjek za sociologijuFilozofski fakultet

    Sveuilite u ZagrebuIvana Luia 3, 10 000 Zagreb

    e-mail: [email protected]

    SaetakOvaj se rad bavi nekim novijim kretanjima u ekonomskoj sociologiji kao posebnoj sociolokoj discipli-ni, ali je osobito usredotoen na problem trita koji u tom disciplinarnom sklopu zauzima sredinje mjesto. Stoga se, prije svega, tematizira mjesto ekonomske sociologije u okviru diferencijacije socioloke znanosti i interpretiraju se autori koji su najvie pridonijeli uspostavi, razvoju i afi rmaciji ekonomske sociologije (Weber, Polanyi, Schumpeter, Parsons, Swedberg, Granovetter, Bourdieu, itd). No pritom se uvijek posebno naglaava njihovo poimanje i razumijevanje trita. U radu se potom ire eksplicira-ju novi (postklasini) trendovi oblikovanja i djelovanja ekonomske sociologije (nova ekonomska so-ciologija) i opsenije interpretiraju razni pristupi tritu (odnos trine i netrine sfere, odnos trita i drave, trita i organizacije, itd.). Rad, na osnovi tog propitivanja, zagovara stajalite da je trite, bez obzira na izrazito ambivalentan i protuslovan status u sociolokom i opeteorijskom miljenju, nezaobilazna empirijska i teorijska injenica modernog svijeta te da je susret ekonomije i sociologije u njegovu razumijevanju iznimno vaan element moderne drutvene znanosti, a prije svega sociologije.Kljune rijei: ekonomija, fetiizam robe, kapitalizam, konkurencija, mrea, mreni pristup, proi-zvodnja, organizacija, polje, potrinjenje, razmjena, trite

    I. NEKA UTEMELJITELJSKA STAJALITA

    U Uvodu u sociologiju renomiranog talijanskog autora Franca Ferrarottija, Webero-va sljedbenika i Parsonsova tovatelja, nalazimo vrlo preglednu sliku glavnih posebnih sociologija odnosno glavnih posebnih podruja suvremene socioloke misli. Ferrarotti navodi i najvanijim prinosima ilustrira etrnaest posebnih sociologija odnosno poseb-nih podruja socioloke znanosti: sociologija industrijalizacije (industrijska sociologija), sociologija drutvene stratifi kacije i pokretljivosti, sociologija obitelji, sociologija spozna-je, urbana sociologija, politika sociologija, sociologija grupa, ekonomska sociologija, sociologija prava, sociologija rada, sociologija religije, sociologija znanosti, sociologija obrazovanja i vojna sociologija (Ferrarotti, 1997:XX-XXV). Naravno, da bi se izbjegli eventualni nesporazumi, treba rei da je prvo izdanje Ferrarottijeva Uvoda objavljeno 1981., a drugo 1997. godine i da u njegovoj slici nedostaju posebne socioloke disci-

    Book SE-3.indb 305Book SE-3.indb 305 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    306

    pline koje su se intenzivno razvijale tek u posljednja dva-tri desetljea, kao to su socijal-na ekologija, sociologija migracija, sociologija sporta, sociologija medija i komunikacija, sociologija vremena, itd. Ali jo je gore to to u njegovoj savjesnijoj klasifi kaciji nema niti neto starijih i ve vrlo razvijenih disciplina kao to su sociologija kulture, sociologija umjetnosti, sociologija organizacije (po svemu sudei subsumirana pod sociologiju rada), historijska sociologija, sociologija socijalnih pokreta, sociologija sela, itd. Treba takoer rei da je Ferrarottijev vidokrug donekle ogranien na tadanje stanje sociologije u Ita-liji te da se ono to on nudi iz lokalne vizure ne moe generalizirati niti projicirati na disciplinarno-socioloke trendove u irim, da ne kaemo svjetskim razmjerima. No, uva-avajui sve te posve zasnovane primjedbe, ovdje je pozivanje na Ferrarottija opravdano samo zbog dva elementarna razloga. Ponajprije zbog toga to on u svojoj slici disciplinar-ne diferencijacije socioloke znanosti ekonomsku sociologiju smjeta, tumai i uvaava kao jednu od vrsto zasnovanih i razvijenih posebnih disciplina. Potom zbog toga to u svojoj argumentaciji daje do znanja da se ekonomska sociologija oblikovala uz procese razvoja trita, da joj bavljenje tritem daje prepoznatljivi biljeg i da se to bavljenje kree u izrazito kontroverznim terminima, od radikalne kritike preko koncilijantnih i socijalno reformatorskih pogleda do apologetskog odnosa prema trinoj racionalnosti.elimo li se, meutim, od Ferrarottija vratiti neto klasinijim, a to e rei i dojmljivi-jim referencijalnim autorima tada se, pored niza velikih imena, moemo obratiti barem dvojici relevantnih, mada nejednako vrednovanih autora: Josephu A. Schumpeteru i Karlu Polanyiju. Ni jedan od njih nije sociolog u profesionalno-disciplinarnom smi-slu (obojica pripadaju podruju ekonomske znanosti, ekonomske teorije i ekonomske povijesti), pa bi se moglo postaviti formalno suvislo pitanje zato ih se uope uzima u obzir kad je rije o ekonomskoj sociologiji. Uzima ih se u obzir upravo zbog toga to su iz obzorja ekonomske znanosti, teorije i povijesti dospjeli do konvergentnog stajalita sa sociolozima i na toj intelektualnoj putanji dali nezaobilazan prinos konstituiranju ekonomske sociologije nakon njezinih klasinih nagovjetaja, putokaza ili konceptu-alno-teorijskih ostvarenja u djelima Durkheima, Marxa, Webera, Pareta, Simmela, itd. (Swedberg, 1994; Steiner, 1999). I, dakako, zbog toga to su u svom konvergentnom kretanju prema ekonomskoj sociologiji tematizirali ne samo poslovino pitanje homo oeconomicusa, probleme ekonomskog ponaanja, ekonomske racionalnosti, ekonomske modernosti, ekonomske efi kasnosti i socijalne diferencijacije, itd., nego i fundamental-no vano pitanje trita bez kojeg je nemogue bilo kakvo socijalno-teorijsko razumije-vanje navedenih i drugih ekonomskih kategorija. U Povijesti ekonomske analize, jednom od svojih kljunih i za sve drutvene znanosti pounih djela, Schumpeter polazi od stajalita da cjelinu ekonomske analize tvore etiri temeljna podruja: ekonomska povijest, ekonomska teorija, statistika (statistike metode) i ekonomska sociologija. Odmah se moe zapaziti da ekonomska sociologija u tom poretku zauzima zadnje mjesto, da spada pod okrilje ekonomske analize koja joj je po svome rangu nadreena, to zapravo znai da socioloko razumijevanje ekonomskog ivota u konanici slui krajnjim i opim zadaama ekonomske analize. Dapae, Schumpeter pojanjava da je podruje ekonomske sociologije kasnije dodao kao etvrto temeljno

    Book SE-3.indb 306Book SE-3.indb 306 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    307

    podruje, iz ega bi se mogao izvesti zakljuak da mu je to podruje, i u strukturalnom i temporalnom smislu, ipak marginalno. Pa ipak, nije tako jer konceptualnom odreenju ekonomske sociologije Schumpeter posveuje podjednak tekstualni opseg kao ostalim bitnim podrujima, a pored toga iznosi odreene argumente koji uvjerljivo govore o njezinoj osobitoj vanosti, bez obzira na strukturalno i temporalno mjesto u hijerarhij-skom poretku ekonomsko-analitikih znanja. On naime uvia da tri prvotno statuirana temeljna podruja, to jest ekonomska teorija, ekonomska povijest i statistika (statistike metode), nisu dostatna za cjelinu ekonomske analize te da je njihov zajedniki posao nesavren. Otkriva, dakle, ekonomsku sociologiju kao nedostajuu kariku analize, kao ono intelektualno nastojanje koje je presudno vano za postizanje savrenstva ekonomske analize. Lako je vidjeti da kad uvedemo instituciju privatnog vlasnitva ili slobodnog ugovaranja ili pak vei ili manji opseg dravne regulative, da uvodimo drutvene injenice koje nisu naprosto ekonomska povijest, ve je jedna vrsta uopene, tipizirane ili stilizirane ekonomske povijesti. To se jo vie odnosi na opi oblik ljudskog ponaanja, koje pretpostavljamo openito ili za neke drutvene situacije, ali ne za sve. Svaki ekonomski prirunik koji se ne ograniava na uenje tehnike u najuem smislu rijei, ima takav jedan institucionalni uvod koji vie spada u sociologiju nego u samu ekonomsku povijest. Posuujui iz njemake prakse, izgleda nam stoga korisnim uvesti etvrto temeljno podruje da dopunimo tri ostala, premda nas stvaran rad na ovom po-druju vodi izvan okvira same ekonomske analize: podruje koje emo nazvati ekonom-skom sociologijom (Wirtschaftssoziologie). Da upotrijebimo zgodnu izreku: ekonomska analiza bavi se pitanjem kako se ljudi ponaaju u bilo kojem vremenu i do kojih eko-nomskih posljedica dovode ponaajui se; ekonomska sociologija bavi se pitanjem zato se oni ponaaju onako kako se ponaaju. Ako ljudsko ponaanje defi niramo dovoljno iroko da ukljuuje ne samo akcije, motive i sklonosti ve i drutvene institucije koje su vane za ekonomsko ponaanje kao to su drava, nasljeivanje vlasnitva, ugovor, itd., ta nam izreka stvarno kae sve to nam treba (Schumpeter, 1975:17-18). Navedena Schumpterova razmiljanja sadre barem dva, bez tekoa raspoznatljiva i za ekonomsku sociologiju relevantna mjesta: konstataciju o drutvenoj uvjetovanosti ekonomskog ponaanja i defi niciju (defi nicijsku izreku) ekonomske sociologije, defi -niciju koja tu socioloku disciplini jasno razgraniuje od ekonomske analize i nalae joj da istrai drutvene uzroke (zato) ekonomskog ponaanja. Valja napomenuti da to nije jedina Schumpeterova eksplicitna defi nicija ekonomske sociologije. Za razliku od navedene, koju kao zgodnu izreku preuzima od Gerharda Colma, on znatno iscrpniju razlikovnu defi niciju daje u tekstu Komunistiki manifest u sociologiji i ekonomici (1948), koji je kasnije objavljen u Ogledima o poduzetnicima, inovacijama, poslovnim ciklusima i razvoju kapitalizma. Pod ekonomskom sociologijom podrazumijevamo deskripciju i interpretaciju ili interpretativnu deskripciju ekonomski relevantnih institucija, ukljuujui navike i oblike ponaanja, kao to su vlast, vlasnitvo, privatno poduzee, obiaji ili takozvano racionalno ponaanje. Pod ekonomikom ili, ako vam je drae, ekonomikom kao takvom podrazumijevamo interpretativnu deskripciju ekonomskih mehanizama koji djeluju unutar svakog dosegnutog stanja tih institucija, kao to su

    Book SE-3.indb 307Book SE-3.indb 307 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    308

    trini mehanizmi (Schumpeter, 1989:293). Prema nekim prigovorima, ta je defi ni-cija, bez obzira na svoju formalnu irinu, odvie usredotoena na institucije pa se u njoj gubi sav smisao drutvenosti. No taj prigovor ne stoji jer su institucije shvaene u najirem drutvenom smislu, kao elementi drutva, a ne kao zasebni, izvandrutveni faktori. Osim toga, u dodatnom objanjenju uz tematizaciju odnosa ekonomije i socio-logije Schumpeter naglaava da ekonomska analiza nipoto ne smije zanemariti razvitak sociologije, koju on shvaa kao jedinstvenu ali ne i homogenu znanost. Shvaa je zapravo kao opu analizu drutvenih pojava kao to su drutvo, grupa, klasa, grupni odnosi, vodstvo i slino (Schumpeter, 1975:21). Na kraju krajeva, Schumpeter i u drugim svojim djelima i radovima istie privrenost ekonomskoj sociologiji, osobito u vrlo itanoj knjizi Kapitalizmu, socijalizmu i demokraciji, te u ogledima Kriza porezne drave, Sociologija imperijalizma i Drutvene klase u etniki homogenoj sredini. Svi nave-deni Schumpeterovi stavovi i za ekonomsku sociologiju karakteristina mjesta vani su napose zbog toga to se u njima sugerira drutveno a ne iskljuivo ekonomsko znaenje injenica kao to su razmjena, ugovori, drava, ekonomske institucije, itd. U njima se, dakle, i o tritu misli kao o sredinjem, opepoznatom i sveprisutnom fenomenu koji je, iz schumpeterovske povijesne perspektive, poprimao razliite razvojne likove i socio-ekonomska teorijska tumaenja.Kapitalno i dugo zanemarivano djelo Velika preobrazba Karla Polanyija, jednog od naj-predanijih suvremenih obnovitelja i tvoraca ekonomske sociologije, opisuje i analizira ono uistinu posebno povijesno kretanje koje je karakteriziralo razvoj, ulogu, funkciju i uinke modernog trita. Cjelokupno je Polanyijevo povijesno-teorijsko nastojanje u biti usredotoeno na promiljanje dvaju problema: nastanak i kasniji razvoj trino usmjerenih drutava devetnaestog i dvadesetog stoljea i odnos ekonomije i drutva u primitivnim drutvima. Kritiki je detronizirao stvarnost i mitove modernog trita, ali je pritom najradikalnije prokazivao mit samoregulatornog trita. Pored Velike preobraz-be za ekonomsku je sociologiju, a ne samo za ekonomsku povijest, vano i njegovo djelo (sa suradnicima) Trgovina i trite u ranim carstvima: ekonomije u povijesti i teoriji (Po-lanyi/Arensberg/Pearson, 1957). No ne bi bilo pogreno ustvrditi da je ogled Ekonomija kao organizirani proces neka vrsta saetog izlaganja osnovnih Polanyijevih koncepata i konceptualnih inovacija, odnosno obrazlaganje teze da ekonomiju treba promatrati kao bitno drutveni proces (Polanyi, 1992). Pa ipak, da bi se shvatio realni sadraj i smisao tih koncepata treba uvijek imati na umu Veliku preobrazbu. Pripajajui teritorije koje nikada ne bi moralo prisvojiti i ureujui razmjenu zemlje, rada i novca trite je izazvalo krah europskih drutava, iji je pogubni vrhunac oznaen drugim svjetskim ratom. Izmeu srednjeg vijeka i Starog reima, to jest stanja prije Francuske revolucije, objanjava Polanyi, ekonomski su sustavi bili organizirani oko triju naela: uzajamnosti, prerazdiobe i domaeg upravljanja ili voenja kuanstva (Polanyi, 1999:69-75). Ov-dje treba pripomenuti da je Polanyi, zajedno sa svojim intelektualnim krugom, pravio razliku izmeu formalne i supstantivne ekonomije. Pojam formalne ekonomije, koji je svojstven ekonomistima, ekonomiju defi nira kao racionalno djelovanje. Formalno zna-enje ekonomije proizlazi iz logine naravi odnosa sredstva-ciljevi, to dolazi do izraaja

    Book SE-3.indb 308Book SE-3.indb 308 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    309

    u rijeima kao to su ekonomino, ekonomiziranje, itd. (Polanyi, 1992:29). To je, dri Polanyi, apstraktan i pogrean pristup ekonomiji. U supstantivnom znaenju ekono-mija je ono to institucionalno dolazi do izraaja i koncentrira se oko pojma pribavlja-nja sredstava za ivot. Supstantivno znaenje ekonomije proizlazi iz ovjekove ivotne ovisnosti o prirodi i o svojim blinjima. Rije je o odnosu spram prirodne i drutvene okoline, to rezultira pribavljanjem sredstava za zadovoljavanje materijalnih potreba (Polanyi, 1992:29). Na toj je osnovi ustanovljena klasifi kacija tipova ekonomskog dje-lovanja, pri emu se svaki od njih moe nai u svim drutvima: uzajamnost ili razmjena meu osobama i grupama na temelju uzajamnih obaveza; prerazdioba ili opticaj doba-ra i usluga prema centru a onda prema van, kao u brojnim sustavima oporezivanja i fi lantropije; razmjena ili transakcije na tritu kao takvom. Tom se tipologijom eli pokazati da se ekonomija ne smije poistovjeivati s tritem te da je samo trite sustav koji je ukotvljen u drutvo. Te se tri logike mogu eventualno kombinirati, no bez obzira na svoja povijesna utjelovljenja one su uspostavljale artikulaciju drutvene i ekonom-ske sfere posve razliitu od one kakvu poznajemo od devetnaestog stoljea. Naime, u ekonomskim sustavima Starog reima ekonomija je bila podreena drutvenome ili, kako to konceptualizira sam Polanyi, ukotvljena (uklopljena, ukorijenjena, ulijebljena, uglavljena) u drutvo. Sam taj pojam moda je formalno najeksplicitnije defi niran u djelu Trgovina i trite u ranim carstvima. Ljudska je ekonomija... ukotvljena i umree-na u institucije, ekonomske i neekonomske. Ta ukljuenost neekonomskog od vitalnog je znaenja. Religija i vlast mogu za strukturu i funkcioniranje ekonomije biti jednako vani kao monetarne institucije ili raspoloivost orua i strojeva koji olakavaju radne napore (Polanyi/Arensberg/Pearson, 1957:250). Bili su bitni drutveni odnosi koji su svoja obiljeja i oblike davali i ekonomskim odnosima. Krajem devetnaestog stoljea artikulacija drutvenog i ekonomskog duboko je izmijenjena, gotovo obrnuta: od tada ekonomsko dominira drutvenim. To se, dri Polanyi, dogodilo zbog toga to su nastala samoregulatorna trita koja su pridonijela uspostavi trine ekonomije. Korak koji pretvara izolirana trita u trino gospodarstvo, regulirana trita u samoregulatorno trite, uistinu je presudan (Polanyi, 1999:80). No to to zapravo znai?Trinu ekonomiju karakterizira kombinacija znaajki koje joj daju specifi an oblik. Vode je, reguliraju i usmjeravaju jedino trita, to znai da je zadaa osiguranja reda u proizvodnji i raspodjeli dobara povjereno samoregulatornim mehanizmu trita. Eko-nomski se akteri moraju ponaati tako da pokuavaju maksimizirati svoje novane do-biti. Proizvodnjom komandiraju cijene i trina ekonomija pretpostavlja prisutnost novca. No, prema Polanyiju, kljuni je znaajka drugdje: ona se sastoji u injenici da u trinoj ekonomiji ekonomska sfera vie nije podreena drutvu ve ga, naprotiv, nadilazi i diktira mu svoje zakone. Trino je gospodarstvo, kae Polanyi, ekonomski sustav koji kontroliraju, reguliraju i usmjeravaju jedino trita: red u proizvodnji i raz-diobi povjeren je ovome samoregulatornom mehanizmu. Gospodarstvo ove vrste izvodi se iz vjerovanja da se ljudska bia ponaaju na nain da postignu maksimalne novane dobiti. Ono pretpostavlja trita na kojima e se ponuda dobara (i usluga) dostupnih po odreenoj cijeni izjednaiti s potranjom uz tu cijenu. Ono pretpostavlja nazonost

    Book SE-3.indb 309Book SE-3.indb 309 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    310

    novca, koji funkcionira kao kupovna mo u rukama svojih vlasnika. Proizvodnju tada kontroliraju cijene, jer o njima ovisi profi t onih koji upravljaju proizvodnjom; razdioba dobara takoer ovisi o cijenama, jer cijene tvore dohotke, a dobra se pomou tih doho-daka proizvode i raspodjeljuju meu pripadnicima drutva. Pod ovim pretpostavkama, red se u proizvodnji i razdiobi dobara osigurava jedino cijenama (Polanyi, 1999:91).Povijesno kretanje koje objanjava nadolazak trinog drutva zauzima najvei dio Velike preobrazbe, kao i njegova ukupnog opusa. Polanyi pokazuje kako se dva tipa razmjene (razmjena na duge staze koja povezuje velike gradove i trgovake luke i lokalna raz-mjena u zatvorenom prostoru gradova ili uih regija) sve vie meusobno stapaju jer se drave bore protiv feudalne vlasti i gradskih uprava koje nameu vlastite zakone unutar svojih uskih granica. Tako one dokidaju lokalne protekcionizme i time kre put poja-vi trine ekonomije. Na ekonomskom planu ta pojava stvara rast bez presedana. Na drutvenom planu posljedice su bile razorne: bezostatno podreena jarmu ekonomije zapadna su drutva bila potpuno razorena. Ideja trita koje se samo prilagoava impli-cira istu utopiju i takva institucija nije mogla postojati due vrijeme, a da ne uniti ljudsku i prirodnu supstanciju drutva; ona bi bila fi ziki unitila i preobrazila njegovo okruje u pusto. Drutvo je, neizbjeno, poduzimalo mjere da se zatiti, ali te su mjere, ma koje bile, slabile samoreguliranje trita, dezorganizirala industrijski ivot i time ugroavale drutvo, samo na drugi nain. Upravo je ova dilema utjerala razvitak trinog sustava u posve odreenu ablonu i konano razorila drutvenu organizaciju temeljenu na njemu (Polanyi, 1999:23-24). To, drukije reeno, znai da trina ekonomija pod-lijee grijehu neumjerenosti jer do krajnosti eli proiriti ideju trita te time sve vie guiti elemente rada, zemlje i novca, koji bi htjeli ali mu ne mogu izmicati. Upravo je taj grijeh neumjerenosti ono to izaziva ovakvo ozbiljno upozorenje: Dopustiti trinom mehanizmu da uistinu bude jedinim upraviteljem sudbine ljudskih bia i nji-hova prirodnog okruja, a k tome jo i koliine i uporabe kupovne moi, rezultiralo bi razaranjem drutva...Trita rada, zemlje i novca nedvojbeno jesu bitna trinom gos-podarstvu. Meutim, ni jedno drutvo ne bi moglo izdrati posljedice takvog sustava surovih fi kcija, ak ni tijekom najkraeg razdoblja, ukoliko njegova ljudska i prirodna supstancija, kao i njegova poslovna organizacija, ne bi bile zatiene od razorna djelova-nja ovog paklenog mlina (Polanyi, 1999:96). To razaranje drutva, kao to vidimo, nije ostalo bez Polanyijeva odgovora i taj odgovor daje do znanja da je drugi svjetski rat, koji se primie svretku kada se pojavljuje njegova knjiga, imao svoje duboke ekonomske izvore. Naime, protutee kojima je drutvo pribjeglo kako bi zakoilo djelovanje trita na rad, zemlju i novac ne samo da nisu ponovno uspostavile stanovitu ravnoteu nego su, dapae, ubrzale razaranje zapadnih drutava. Suprotno jednostranim interpretaci-jama Velike preobrazbe, za koju nije irelevantno da je napisana u kataklizmikom kon-tekstu Drugog svjetskog rata, treba rei da Polanyi nije protivnik trita nego njegove samoregulatorne utopije, da on trinu ekonomiju ne osporava zbog njezine razmjenske naravi nego zbog doktrina i ideologija koje taj tip ekonomskog sustava izmjetaju iz drutva, koje previaju sudbonosnu vanost ukotvljenosti ekonomije u drutvo. Polanyi je upravo zato ne samo pretea nego i sutvorac ekonomske sociologije.

    Book SE-3.indb 310Book SE-3.indb 310 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    311

    U nizu cjelovitijih tematizacija ekonomske sociologije i trita kao jednoj od njezi-nih sredinjih tema nipoto se ne smije previdjeti Parsonsov prinos. Ma to se mislilo o njegovoj funkcionalistikoj ogranienosti, taj prinos govori o krajnje ozbiljnom, a ne usputnom, poimanju odnosa ekonomije i sociologije. Razumije se da Parsons, kao sljedbenik i tovatelj Webera, nije mogao mimoii ekonomsku sferu kao jedno od bitnih podruja drutvenog sustava. U njegovu radu Ekonomija i drutvo (pisanom u koautorstvu s Neilom Smelserom) na ekonomiju je zapravo primijenjena teorije dru-tvenog sustava (Swedberg/Granovetter, 1992:5). Neko drutvo ili, tonije, drutveni sustav tvore etiri podsustava, pri emu je svaki od njih usredotoen na jednu od etiriju temeljnih funkcija drutva: adaptaciju, postizanje ciljeva, integraciju i normativnu ili latentnu stabilnost i upravljanje napetostima. Funkciju adaptacije obavlja ekonomija, funkciju postizanja ciljeva obavlja politika, funkcija integracije pripada podsustavu in-tegracije a funkciju normativne ili latentne stabilnosti vri normativni kulturni sustav. U toj strukturalno-funkcionalnoj shematici ekonomija kao podsustav oigledno ima prvorazrednu drutveno-egzistencijalnu (evolutivnu) zadau jer ona je djelovanje ko-jim se ostvaruje za ivot i opstanak bitna prilagodba prirodi, okoliu, civilizacijskim mijenama, itd. No u Parsonsovoj i Smelserovoj strukturalno-funkcionalnoj shematici odvija se i funkcionalna diferencijacija samog ekonomskog sustava. On se naime dife-rencira na etiri konstitutivne funkcionalne dimenzije: kapitalizaciju i sustav investira-nja; podsustav proizvodnje, ukljuujui distribuciju i prodaju, organizacijski podsustav (poduzetniku funkciju); ekonomske angamane, odnosno fi zike i kulturne resurse i motivacije. Napokon, funkcionalno se diferencira i poduzetniki podsustav. Tvore ga: fi nanciranje i inovacije; nova kombinacija faktora proizvodnje; mobilnost, fl eksibilnost i zamjenjivost faktora proizvodnje (tijekovi resursa); stjecaj okolnosti pogodan za inova-cije (Parsons/Smelser, 1956; Smelser/Swedberg, 1994:15-16; Swedberg, 1994:119). Sve u svemu, rije je o doista savjesno koncipiranoj i preglednoj strukturalno-funkcional-noj slici ekonomije i ekonomskog djelovanja kao kljune dimenzije ukupnog drutve-nog djelovanja. Dodue, Smelser je kasnije, u jednom pismu upuenom R. Swedbergu, formulirao nekoliko kritikih primjedbi na Parsonsov i svoj raun, to jest na rauna njihova zajednikog rada Ekonomija i drutvo. Smelser kae: (a) Parsons i ja snosimo krivicu za reifi kaciju apstraktnih kategorija...(b) Teorijski projekt to smo ga izloili u Ekonomiji i drutvu nije imao nikakvu empirijsku pertinentnost i nije defi nirao nikakav opi smjer istraivanja...(c) Mi smo ignorirali injenicu da su ekonomske aktivnosti uklopljene u drutvene i institucionalne dimenzije ivota (Smelser, 1984; Swedberg, 1994:120). ini se, meutim, da je Smelser prestrog u svojoj naknadnoj kritici koja se svodi na tezu da su Parsons i on zanemarili drutvenu uklopljenost ekonomije. Prestrog zbog toga to je posve oigledno da se ekonomija, u njihovoj strukturalno-funkcional-noj arhitektonici, promatra kao dimenzija drutvenog sustava. Dakle, ne zasebno nego kao funkcionalna komponenta drutvenog djelovanja. No, moda bi se ova Smelserova samokritika osjetljivost mogla protumaiti iz injenice da je osamdesetih godina, kada on pie Swedbergu, drutvenost ekonomije odjednom postala paradigmatski vana te da je Parsons i on nisu naglasili dovoljno jasno. Odnosno, da je osamdesetih godina, u

    Book SE-3.indb 311Book SE-3.indb 311 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    312

    svjetlu novih kretanja u ekonomskoj sociologiji, njihov pristup ekonomiji bio premalo sociologian. U Parsonsovom strukturalno-funkcionalnom konceptualnom repertoaru rijetko susreemo eksplicitno spominjanje trita pa bi se stoga moglo pomisliti da je njegov prilog ekonomskoj sociologiji bez sumnje zanimljiv, ali da mu manjka ono to je u sreditu pozornosti, a to je upravo problem trita. Ali ako paljivije, ne samo nominalno, promotrimo taj konceptualni repertoar vidjet emo da on stalno, iako na drugi nain, ima na umu trite. Pojmovi kao to su distribucija, prodaja, poduzetnika funkcija, kapitalizacija, fi ziki i kulturni resursi, mobilnost, nove kombinacije faktora proizvodnje, fl eksibilnost, inovacije, itd. ne bi imali velikog smisla da ne izraavaju ili da ne podrazumijevaju postojanje trita. To su ne samo opeekonomski nego u biti i trini pojmovi.Da bi se shvatila povezanost ali i razlika izmeu ekonomske sociologije i ekonomije obino se socioloko-ekonomska paradigma usporeuje s paradigmom neoklasine eko-nomske teorije. Neoklasine prije svega zbog toga to je ona, u odnosu na klasinu eko-nomsku teoriju, oznaila izraziti pomak prema efi kasnosti, pronalaenju opih zakona, zamjeni pojma klase pojmom ope javnosti, individualnog izbora i trita, cijeni kao kljunom konceptu, shvaanju vrijednosti kao subjektivnog vrijednosnog odnosa indi-vidualnih aktera. Neoklasine i zbog toga to se u njezinom paradigmatskom razdoblju oblikovali glavni trendovi suvremene ekonomske sociologije. Spram paradigmatskih ili od drutva oienih modela neoklasine teorije ekonomska je sociologija preuzela zadau da zastupa i brani drutvo. U tom je pogledu, kako zbog neizbjene tematske povezanosti tako i zbog bitnih razlika neoklasino-ekonomskog i socioloko-ekonom-skog teorijskog miljenja, najzanimljivija usporedba glavnih postulata neoklasine teo-rije i ekonomske sociologije, koju su ponudili Richard Swedberg, Ulf Himmelstrand i Goran Brulin. Oni utvruju sedam glavnih toaka u kojima dolazi do razlike, opreke pa i rascjepa izmeu tih dvaju teorijskih usmjerenja, a to su: (1) pojam aktera; (2) sfera djelovanja; (3) tipovi ekonomskih akcija; (4) rezultat ekonomskog djelovanja; (5) status analitiara; (6) pojam vremena; (7) temeljna znanstvena metoda. Neoklasinoj je teoriji svojstven izolirani akter (pojedinci, menaderi i poduzea) a ekonomskoj je sociologiji svojstven drutveni akter (pojedinac, grupa, institucija). Sferu djelovanja u neoklasinoj teoriji tvori svaka situacija u kojoj do izraaja dolaze izbor i rijetki resursi. U biti je rije o tritu i o tome da je ekonomija nezavisna od ostatka drutva. Sferu djelovanja u eko-nomskoj sociologiji tvori ekonomski sustav kao integralni dio drutva (socijalna ekono-mija). Tipovi ekonomskih akcija u neoklasinoj su teoriji samo racionalna ponaanja, s naglaskom na izbor i postupke maksimizacije. Rije je zapravo o formalnoj racionalnosti. U ekonomskoj sociologiji tipovi ekonomskih akcija su racionalne akcije i sve druge kategorije ekonomskog djelovanja. Rije je o drutvenoj racionalnosti i o drutvenim ekonomskim akcijama openito. Rezultat ekonomskog djelovanja u neoklasinoj se te-oriji svodi na tenju prema ravnotei (skladnoj ravnotei). Za ekonomsku sociologiju rezultat su sukobi interesa i stalne napetosti, odnosno napetosti i sukobi interesa. Za neoklasinu teoriju status analitiara proizlazi iz znanstvenih rezultata, to znai da je rije o izvanjskom objektivnom promatrau. I za ekonomsku sociologiju status analiti-

    Book SE-3.indb 312Book SE-3.indb 312 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    313

    ara proizlazi iz znanstvenih rezultata, ali se istodobno polazi od toga da je analitiar dio drutva, da je on ne izvanjski objektivni promatra nego objektivni sudionik. U neokla-sinoj teoriji vrijeme je pojmljeno apstraktno i stacionarno te se podudara s analiziranim djelovanjem. Rije je o stacionarnom i adaptivnom pojmu vremena. U ekonomskoj sociologiji prevladava pojam konkretnog i varijabilnog vremena. To je pojam drutveno-povijesnog vremena. Neoklasina se teorija metodoloki slui iskazima koji se temelje na apstraktnim pojmovima, a ekonomska se sociologija slui deskripcijama i eksplikacijama utemeljenima na empirijskim pojmovima (Swedberg, 1994:30). Iz ovog komparativnog oslikavanja dvaju meupovezanih i razliitih podruja teorijskog miljenja mogu se izve-sti razni zakljuci i pouke. No najvanija se pouka sastoji u lako uoljivoj injenici da se koncepti (postulati) ekonomske sociologije oituju kao drutvena opreka ili drutvena interpretacija, da ne kaemo socijalizacija, koncepata (postulata) neoklasine teorije. I jedna i druga teorijska praksa u osnovi krue oko pojma trita i njegovih izvedenica ili razina, ali je bitna razlika u tome to je trite za ekonomsku sociologiju eminentno drutveno, a ne isto ekonomsko pitanje, kao u neoklasinoj teorijskoj tradiciji i nje-zinim neoliberalnim apologijama. Za razliku od neoklasine i neoliberalne ekonomske doktrine ekonomska sociologija i socioloki osjetljivija ekonomska znanost ne proputaju naglasiti stanovitu dvoznanost u oblikovanje pojma trita. Tako, primjerice, Olivier Favereau, napominjui da rijei nikada nisu sluajno dvoznane, konstatira da pojam trita s jedne strane oznaa-va neku trgovaku transakciju a s druge pak mjesto na kojemu se odvijaju trgovake transakcije. No s razvojem politike ekonomije, u razdoblju od 1720. do 1830, drugo je znaenje potisnuto u korist prvoga. Trite je naime konkurencijski mehanizam koji na odreenom prostoru unifi cira cijene. Od Adama Smitha to je znaenje dominantno a do punog je izraaja dolo u marginalistikoj teoriji krajem devetnaestog stoljea. To da se trite poima kao mehanizam samo po sebi potvruje njegovu drutvenu narav. Ono je drutveno konstruirani mehanizam koji slui ekonomskim svrhama ili ekonom-ski mehanizam koji je proizaao iz odreene koncepcije drutva. U neku ruku, koliko koncepcija drutva, toliko konstrukcijskih koncepcija trita. Nisu li se sve reforme so-cijalizma lomile i slomile na pitanju trita? No isto tako, nije li izdizanje trita iznad drutva, izvandrutveno apsolutiziranje trita uvijek vodilo u trini fundamentalizam? I u jednom i u drugom sluaju glavna rtva je ili dobitnik drutvo odnosno drutveno stanje njegovih lanova (Dragievi, 1965:425-427). U Ekonomskom leksikonu Leksiko-grafskog zavoda Miroslav Krlea defi nicija (odrednica) trita nije odvie socioloki intonirana. Samo se trite naime defi nira izrazito ekonomskim terminima (terminima ponude i potranje roba i usluga, razvoja trita od fi zikog prostora trnice ili trga do suvremenih naina i sredstava trinog komuniciranja na daljinu, trine alokacije resur-sa, itd.), ali taj je osnovni pojam izartikuliran i specifi ciran u 36 izvedenica ili posebnih znaenja, od trine cijene, trine cijene rada, trine moi, trine vrijednosti, trinog mehanizma, trinog socijalizma, itd. do trita kapitala, trita rada, trita osiguranja, itd. (Baleti, 1995:923-928). Iako je ta uistinu iroka znaenjska artikulacija moda i miljena prije svega ekonomski ona, samom svojom irinom, sugerira drutvenost tri-

    Book SE-3.indb 313Book SE-3.indb 313 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    314

    nih relacija. Jer te bi relacije neizbjeno izgubile i smisao i praktinu svrhu ukoliko bi ostale izvan drutvene verifi kacije. U svojim Naelima ekonomske sociologije, dosad naj-sustavnijem izlaganju i pregledu te socioloke discipline, Richard Swedberg pravi razliku izmeu ekonomskog i sociolokog pristupa tritima, ali u povijesnom prikazu trinih oblika (trita u povijesti) pokazuje da su ti oblici, ma koliko ih se tematski upose-bljivalo, nita drugo do specifi ni oblici drutvene prakse (Swedberg, 2006:104-156).

    II. SOCIOLOKI PRINOSI TEMATIZACIJI TRITA I POLET EKONOMSKE SOCIOLOGIJE

    U svjetlu navedenih stajalita i defi nicija, moglo bi se postaviti pitanje je li sociologi-ja, sklona nekoj vrsti samokritikog egzorcizma, doista kasnila u tematizaciji i analizi ekonomskih fenomena. Katkad se naime moe susresti decidiran zakljuak, uglavnom izveden iz naknadnog otkria Polanyijevih razmatranja, da su sociolozi druge polovice dvadesetog stoljea imali malo toga rei i da su malo toga rekli o tritu, te da su, to vie, poopavanje trinog mehanizma smatrali ne posebnim nainom uspostave drutvene povezanosti nego, naprotiv, najdjelotvornijim sredstvom njezina rastakanja. Pritom se, u svojstvu olakavajue okolnosti, koristi stav da je trite, kao predmet spoznaje, dugo bilo rezervirano za ekonomsku znanost i da je to normalan rezultat uvrijeene podjele rada u znanosti. Dodue, ta je podjela, kako upozorava Richard Swedberg, isputala iz vida neke radove koji su se de facto bavili tritem, kao to su, primjerice, radovi Clifor-da Geertza o trgovini poznatoj kao bazar ekonomija ili pak radovi Raymonda Moulina o tritu umjetnosti (Swedberg, 1994; Geertz, 1978; Geertz, 2003; Moulin, 1992). Ali to je bavljenje, primjeuje se, vie bilo motivirano konturama empirijskog predmeta nego disciplinarnim interesom ili teorijskim propitivanjem koherentno usredotoenim na trinu realnost. I ako se sociolozima priznavala odreena kompetentnost za bavlje-nje ekonomskim fenomenima (organizacijama, profesijama) to je bilo uglavnom zbog toga to su ortodoksni ekonomisti te fenomene stigmatizirali kao neuspjehe trita. Sve u svemu, trite se dugo smatralo svojevrsnom svetinjom ekonomske znanosti, tako da ga se nije usuivao prisvojiti gotovo ni jedan sociolog, antropolog ili povjesniar (Dubar/Tripier, 1998; Scott, 2003).Meutim, prema autorima koji zagovaraju kompetentnost sociologije, neki dosta rjeiti primjeri pokazuju da su sociolozi, bez obzira na tu ekonomsku blokadu, znali dubin-ski prodrijeti u smisao trinog fenomena. Tako Pierre Franois navodi primjer Francisa Haskella koji je, na jednom vrlo delikatnom podruju socioloko-ekonomske analize, pokuao razumjeti iznimno umjetniko bogatstvo baroknog Rima i objasniti inova-cijski dinamizam rimskih umjetnika. Objanjavajui navedene pojave Haskell zapravo opisuje trine odnose, to jest odnose koji su doveli do uvoenja mecenatskih odnosa izmeu umjetnika i kardinala. Da bi se razumjela dinamika inovacija baroknog Rima treba opisati neobuzdanu simboliku konkurenciju u koju su se uputali kardinali i istodobno razumjeti odnose koji su ih na posve osobitom tritu umjetnosti povezivali s njihovim umjetnicima (Haskell, 1991; Franois, 2008:8). Franois navodi i naoko

    Book SE-3.indb 314Book SE-3.indb 314 13.12.2010. 21:57:5913.12.2010. 21:57:59

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    315

    bizaran primjer preuzet od Pascale Trompettea, u kojem se govori o sekularnim mije-nama trita smrti. Naime, kad umire neko drago bie tjeskoba nije samo metafi zika nego i ekonomska jer da bi se pokojniku odala posljednja poast valja izdvojiti popri-line novane iznose. U povodu smrti i oko smrti, kako to zapaa Trompette, razvija se cijela jedno znanstveno umijee thanatopraksije, koje sadri i brojne, skupe transakcije, konkurencijsku igru na tritu smrti, rituale i transakcije boli i rauna (Trompette, 2005; Franois, 2008:9). Ali kad bi se radilo samo o spomenutim rjeitim primjerima, koji su naoko teko uklopivi u trinu racionalnost, time se jo ne bi mogao stei pravi dojam o prodoru trita u spoznajno polje sociologa. itaju li se socijalnoznanstvene revije, naslovi raznih istraivanja i knjiga, itd., nije teko zapaziti golemu prisutnost trinog diskursa, prisut-nost koja izaziva tematsku i informacijsku vrtoglavicu. Dovoljno je, u tom smislu, na-vesti samo neke od tih ilustrativnih diskurzivnih formulacija, iza kojih se tematski krije socioloko teorijsko propitivanje i socioloko empirijsko istraivanje: nizozemski slikari u sedamnaestom stoljeu, francuske slike devetnaestog i dvadesetog stoljea, osobni ra-unari ili nove tehnologije, elektrina industrija i industrija tranica, krupna industrija i reklama, kreditne banke svih razdoblja i mjesta i investicijske banke, vicarski satovi i biotehnologije, sluatelji ili odvjetnici, kotska odjea ili newyorka konfekcija, trite zvuka i radioprogrami, osiguranje od poara ili prirunici visokokolskog obrazovanja, itd. Ostavljajui po strani pitanje je li trite pakleni mlin, kako to kae Polanyi, ili pak poseban nain meusobnog udruivanja ljudi, injenica je da su sociolozi itekako zaokupljeni funkcioniranjem konkretnih trita i da su ba time, sociolokim proma-tranjem trita, najvie pridonijeli oblikovanju i razvoju ekonomske sociologije. Iz tog trinog poticaja, iz te njemu pripisane velike preobrazbe proizlazi jedan vaan stav sociolokog pristupa ekonomskim fenomenima: ekonomski svijet nije kontinuirani i homogeni prostor ve ga je, naprotiv, mogue i nuno opisivati kao segmentirani i dife-rencirani proces. Posebnost i zadaa sociolokog pristupa lee u tome da se pokau vie ili manje ustaljene interakcijske veze (sociotehnike mree, lokalni poreci, sustavi aktera, itd.) preko kojih se odvija ekonomska aktivnost. On zagovara i argumentira stajalite da drutveni svijet i, ponajprije, njegovo ekonomsko podruje tvore cijeli jedan sloeni splet djelovanja drutvenih aktera, djelovanja kojemu je uzaludno traiti granice. Dru-tvo i ekonomiju ne razdvajaju nikakve artifi cijelne granice, ali to ne znai da se mogu zanemariti oblici njihove diferencijacije i mehanizmi koji su im, isprepliui se, ipak i preteno svojstveni.Na toj crti sociologizacije ekonomije osobito su znaajne sedamdesete godine dvade-setog stoljea. Openito se smatra da su sociolozi od tog razdoblja silno zaokupljeni ekonomskim aktivnostima koje su, u izvjesnom smislu, postale privilegiranim mjestom sociolokih istraivanja. Pri tome se, naravno, nipoto ne smiju previdjeti klasini pre-sedani, prije svega Marx, Durkheim i Weber. Njih se priznaje ne samo kao oeve ute-meljitelje moderne socioloke znanosti nego i kao utemeljitelje ekonomske sociologije kao posebne discipline. to vie, za svu se trojicu ponekad ak kae da su ekonomske injenice stavili u sredite svojih znanstveno-analitikih zahvata te da su kasnije, s na-

    Book SE-3.indb 315Book SE-3.indb 315 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    316

    pretkom podjele rada unutar znanosti, odatle nastale brojne zasebne subspecijalnosti: sociologija rada, sociologija profesija, sociologija organizacija, sociologija profesionalnih odnosa, itd. Od sedamdesetih se godina pojavljuje jedna nova injenica: oblikuje se stav da ekonomija (a ne neka od njezinih podpodjela) tvori posebni predmet sociologije. Na to su, naravno, utjecali razliiti razlozi, primjerice svijest o tome da ekonomski impe-rijalizam ne moe prebrisati svoje drutvene determinante, da svaka formula takozvane ekonomske racionalnosti ima svoja opa i posebna drutvena polazita i adresate, da razliiti oblici drutvene povezanosti, bili oni religijske, komunitarne, liberalne, plan-ske, endogeno postignute ili egzogeno nametnute, itd. uvijek imaju svoj korelat u nekoj formuli ekonomske aktivnosti. No pritom je najvanije to da se ekonomska sociologija, u svojoj disciplinarno-razvojnoj diferencijaciji, moe oitovati u razliitim predmetnim podrujima (sociologiji trita i rada, sociologiji organizacija, sociologiji treeg sektora, sociologiji tvrtki, itd.), u razliitim teorijskim strujama, te da se moe oslanjati i na razliite metode. Ukratko, dolo je do iznimno ivog poleta ekonomske sociologije i u Europi i u Sjedi-njenim Dravama (Swedberg, 1994; Steiner, 1999), poleta koji je bio toliko oigledan da mu se daje naziv nova ekonomska sociologija). U tom je sklopu afi rmirana teza da je trite drutveno konstruirani mehanizam i da ga treba promatrati kao drutvenu strukturu. Swedberg u tom smislu kae: Naglaavam da trite treba promatrati iz po-sebne perspektive, odnosno kao poseban tip drutvene strukture. Drutvena se struktura moe defi nirati na mnogo naina, ali pod tim se terminom obino misli na odreenu vrstu povratnih i uoblienih interakcija meu akterima, koje se odravaju sankcijama (Swedberg, 1994:255). Taj stav sugerira da je suvremena ekonomska sociologija izravno zaokupljena tritem kao tipom drutvene strukture, to jest pravilima koja omoguuju njezino funkcioniranje. Ona izuava njezine razliite oblike i istrauje razliite razloge njihova razvoja. A to je u ustvari ono to se oznaava kao drutvena konstrukcija trita. Ekonomska sociologija razmatra interesno ponaanje aktera, ali ga razmatra u tom dru-tveno-konstrukcijskom sklopu. No ona ne ostaje samo na strukturalnim odreenima trita kao drutvene konstrukcije nego ga promatra i kao arenu drutvenih odnosa. Trina je razmjena naime svojevrsna arena u kojoj se odvija drutveni proces pove-zivanja trinih aktera, pri emu trite igra ulogu fi ltra koji slui za proiavanje, to jest za osiguravanje legitimnog naina povezivanja aktera. Govorei posve formalnim jezikom, iz prethodnog Swedbergova razmatranja nije teko izvesti zakljuak da u su-vremenoj ekonomskoj sociologiji prevladavaju dvije vrste pristupa tritu: strukturalni pristupi koji trite shvaaju kao drutvenu i drutveno konstruiranu strukturu i rela-cijski pristupi koji ga shvaaju kao sklop odnosa (arenu) meu drutvenim akterima (Granovetter, 1992; Steiner, 2005:31-64; Swedberg, 2006:37-40). U tom teorijsko-konceptualnom okviru izartikulirana i postavka da se tritu moe pri-stupati ne samo kao sklopu objektivnih drutvenih injenica nego i kao analitikoj ka-tegoriji za promiljanje diferencijacije drutveno-ekonomskog svijeta. Naime, sociolozi veinom zagovaraju ideju prema kojoj drutveni svijet nije kontinuirani i nediferencira-ni prostor, ali je pri tome zanimljivo da mnogi od njih ne uzimaju trite (pa ni druge

    Book SE-3.indb 316Book SE-3.indb 316 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    317

    klasine pojmove, poput organizacije, drave i profesije) kao analitiku kategoriju koja omoguuje jasnije promiljanje te diferencijacije. Oni postupaju na klasian nain, a to znai tako to oblike realnosti koje zdrav razum oznaava tim terminima zamjenjuju drugim teorijski konstruiranim pojmovima, primjerice pojmom polja (Pierre Bour-dieu,), pojmom svijeta (Howard Becker), itd. Za razliku od njih, zastupnici nove ekonomske sociologije dre da u prouavanju diferencijacije ekonomskog svijeta kate-gorija trita, meu drugim pojmovima, moe biti probitano iskoritena. Prema Mar-ku Granovetteru, kritikom sljedbeniku K. Polanyija ali i jednom od glavnih uteme-ljiteljskih protagonista nove ekonomske sociologije, ekonomsko djelovanje pojedinca treba promatrati u sklop odnosa koji je istovremeno pritiu i nude joj pogodnosti. Drugim rijeima, ekonomsko se djelovanje moe razumjeti samo ako ga smjestimo u lanac interakcija koje mu daju konkretan oblik, no ni te se interakcijske veze ne stabi-liziraju na sluajan i nediferenciran nain. One oblikuju postojane, specifi ne, opisive konfi guracije koje se mogu prenositi iz jednog drutvenog svijeta u drugi. Trite se moe opisati kao jedan od tih postojanih oblika i ono se, u tom svojstvu, razlikuje od organizacije i profesije. Ova je razlika vana zbog toga to organizacija i profesija, ma ko-liko bile povezane s tritem, ma koliko izraavale njegove strukturalne i konstrukcijske karakteristike, imaju i svoju relativnu sistemsku autonomiju ili, luhmanovski govorei, svoj autopiesis.

    III. RAZLIITA SHVAANJA POJMA TRITA

    U drutvenim je znanostima, poglavito u ekonomskoj sociologiji, o tritu toliko toga izgovoreno, precizirano, defi nirano, objanjeno ili zakomplicirano da bi se mirne due mogao izvesti zakljuak kako je ta tema posve apsolvirana pa, prema tome, i otrcana. No nije tako. Teorijski se, osobito sa sociolokog stajalita, uvijek iznova vraa pitanje to je to trite, odnosno o emu se zapravo radi kad je rije o tritu. Oni koji se ne stide opetovano postaviti takvo pitanje rado citiraju Bourdieuova uzora Blaisea Pascala koji kae da o nekoj imenici nikada ne raspravlja ako ga se ne obavijesti o smislu koji joj se pridaje (Bourdieu, 1997). Durkheim je, kao to je nairoko poznato, u tom pas-calovskom smislu smatrao da se prava zadaa sociologa sastoji u tome da defi nira svoj predmet i da itatelja obavijesti o onome o emu e raspravljati. Ali ta je zadaa, kad je rije o tritu, manje jednostavna nego to se to misli. U promiljanjima suvremenih ekonomija ono, bez sumnje, zauzima sredinje mjesto ali je uvijek delikatno formulirati njegovu konanu i dovoljno cjelovitu defi niciju. To valja pripisati injenici da se, govo-rei weberovski, radi o amorfnoj strukturi, a im je neto amorfno, im je posrijedi odsutnost forme to je odmah delikatno opisivati i defi nirati. Stoga se, pored prethodno ve navedenih odreenja, u najelementarnijem socioekonomskom smislu konstatira da se trite moe defi nirati kao specifi na ekonomska institucija koja olakava razmjenu (Franois, 2008:22). Svi koji tu defi niciju uzimaju u obzir istodobno upozoravaju da je ona nedostatna, izmeu ostalog zbog toga to dre da specifi nost te institucije nije sama po sebi razumljiva.

    Book SE-3.indb 317Book SE-3.indb 317 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    318

    Prema tome, pojedini autori razliito shvaaju smisao tog pojma i u njihovim se defi -nicijama, kako to nairoko obrazlae Pierre Franois, mogu razlikovati dvije dimenzije: jedna se odnosi na morfologiju a druga na mehanizme stvarnog oitovanja trita. Pristu-pati tritu s morfolokog motrita ponajprije znai imati na umu aktere koji djeluju na tritu (tko su oni, koliko ih je, koji su njihovi resursi, itd). Potom to znai opisati odnose koji se uspostavljaju meu tim akterima (je li, primjerice, rije o interakcijama meu akterima, kao to dre sociolozi mrea, ili o odnosima koji su posredovani uincima struktura, kao to smatraju teoretiari polja). To, napokon, znai prosuditi vie ili manje vrstu postojanost tih dviju morfolokih znaajki. Jednostavnije reeno, defi nirati trite s morfolokog motrita usredotouje se na sljedee pitanje: u kojoj se mjeri trini oblik, to jest postojani raspored interakcija meu akterima koji tvore trita razlikuje od dru-gih ekonomskih oblika, primjerice profesije ili organizacije? Ako se problemu pristupa na drugi navedeni nain, iz druge dimenzije, tada se polazi od uvida da akteri svojim praktinim djelovanjem na tritu uspostavljaju stanovite pravilnosti koje se socioloki moe shvatiti kao mehanizme, o emu je djelomino ve bilo rijei. Pojam mehanizma za ovu su svrhu najjasnije objasnili R. Swedberg i P. Hedstrm u knjizi Drutveni meha-nizmi. Analitiki pristup drutvenoj teoriji (Hedstrm/Swedberg, 1997:22). Naime, ako se promatra i eli objasniti sistemski odnos izmeu dvaju entiteta I i O tada treba uzeti u obzir mehanizam M koji objanjava kako je I doveo do O; odnosno, koje su njihove veze ili, govorei jezikom Jona Elstera, drutvene matice i vijci koji objanjavaju tu vezu (Elster, 2000). U kojoj su mjeri djelatni mehanizmi trita specifi ni za trine fenomene a u kojoj ih se mjeri moe susresti u drugim oblicima (organizacijskim ili dravnim) ili pak u neekonomskim drutvenim prostorima? To su pitanja na kojima se iskuava socioloko-ekonomska prikladnost pojma mehanizma i na kojima on posebno dokazuje svoju veu ili manju analitiku primjerenost trinoj tematici.Dvije navedene dimenzije poimanja trita, koje se mogu izluiti iz suvremene sociolo-ko-ekonomske literature, ve same po sebi daju prilino jasan putokaz do kompleksnije defi nicije. Autori koji, zajedno s P. Franoisom, razmiljaju na taj nain i uz to podvlae dalekosenost Weberova stajalita dre da pri defi niciji trita valja izbjegavati dvije zamke.Jedna je ona koja navodi na poznati generalni zakljuak: sve je trite. Unatrag tridesetak godina mnogi sociolozi, a o ekonomistima da se i ne govori, skloni su izrei tezu da smo s tritem suoeni im se suoimo s odvijanjem odreene razmjene. Prihvati li se postavka Claudea Lvi-Straussa prema kojoj se drutvo moe opisati kao kombinacija razmjene rijei, dobara i ena tada se sve ljudske interakcije mogu promiljati na nain trita. Pri-mjerice, u razmatranjima Garyja Beckera upotreba pojma trita funkcionira kao orue par excellence ekonomskog imperijalizma. Trinim se terminima, a to znai na istoj znaenjskoj liniji, mogu opisati ne samo vulgarne ekonomske injenice nego ak i brak ili izbor kole (Becker, 1983). I u jednom i u drugom sluaju dolazi do izraaja izbor, akteri naprosto kalkuliraju, tako da je i ekonomski i cjelokupni drutveni ivot, kreui se u ekonomskom okviru, proet pojmom trita. Takve poglede moemo susresti i kod autora koji pripadaju posve drukijem, ak i suprotnom teorijskom (i politikom) vido-krugu nego Becker. U tom je pogledu osobito pouan Pierre Bourdieu kada razmatra pi-tanje jezine razmjene. Diskursi, kae on, mogu zadobiti svoju vrijednost (i svoj smisao)

    Book SE-3.indb 318Book SE-3.indb 318 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    319

    samo u odnosu na trite, koje karakterizira posebni zakon formiranja cijena: vrijednost diskursa ovisi o odnosu snaga koji se konkretno uspostavlja izmeu jezinih kompetenci-ja i govornika shvaenih istodobno kao sposobnost proizvodnje i sposobnost prisvajanja i prosudbe ili, drugim rijeima, sposobnost razliitih u razmjenu ukljuenih aktera da svojim proizvodima nametnu najpovoljnije kriterije razmjene (Bourdieu, 1982:244). Dakako, moe se primijetiti da je trite u Bourdiuovom shvaanju drugo ime za polje, ali je oigledno da ono ovdje nije defi nirano kao posebni modalitet trita koje zadobiva potencijalno sveobuhvatan karakter. Ako je trite razmjena onda ono moe posluiti za opisivanje bilo koje interakcijske situacije. Razumije se da je to poistovjeivanje trita i razmjene naroito vidljivo u prouavanju ekonomskih fenomena. Brojni radovi te vrste trite jednostavno defi niraju kao razmjenu i za tu istovjetnost pokuavaju pronai sve neophodne argumente. Meutim, sa sociolokog stajalita to nije tako jednostavno bez obzira na pojavnu simbiozu razmjene i trita. Razmatrati trite na socioloki nain znai sagledavati elemente koji omoguuju razmjenu u njegovu okviru. Taj se socioloki odmak najee moe zapaziti u nekim odreenjima trita rada, primjerice u defi niciji koju daju A. L. Kalleberg i A. Sorensen. Po njihovu miljenju trita rada obiljeavaju arene unutar kojih radnici svoju radnu snagu razmjenjuju za najamnine, statuse i druge oblike nadoknade. Pojam se, prema tome, uvelike odnosi na institucije i prakse koje vladaju prodajom, kupnjom i defi nicijom cijena radnih usluga. Te strukture ukljuuju sredstva kojima su radnici raspodijeljeni u zaposlenja i pravila koja vladaju zaposlenjem, pokretljivou i stjecanjem kompetencija i uenjem, kao i razdiobom najamnina i drugih naknada (Kalleberg/Sorensen, 1979; Franois, 2008:24). Stoga se zadaa ekonomske sociologije sastoji u tome da zahvati sve te dispozitive koji uokviruju trite. Trite vie ne moe biti puki objekt; ono je i okvir analize, okvir koji se naprosto ne moe ispustiti iz teorijskog propitivanja. Ukratko, strategija maksimalne ekstenzije trita kakvu najek-splicitnije zastupa G. Becker socioloki je neodriva. Kritiari maksimalistikog stajalita istiu da je takvo bezostatno poistovjeivanje trita i razmjene metodiki pogreno i nedostatno za svakoga tko tritu pristupa kao jednom od sredstava koje omoguuje opis diferencijacije ekonomskih oblika. Naime, ako je trite automatski razmjena i ako je razmjena konstitutivna za sve drutvene fenomene tada trite prestaje biti prikladnim oruem za promiljanje diferencijacije ekonomskih oblika. Budui da je posvemanje, sveprisutno ono samim time gubi diferencijacijsko znaenje.Druga je zamka ona iz koje proizlazi teza da nita nije trite. Tu se, uglavnom, misli na socioloko kritiko prokazivanje pa ak i izrugivanje ekonomskog poimanja trita. Rije je o sociolokom motritu koja na odreen nain ismijavaju trino-ekonomski diskurs, o sociolokim sudovima prema kojima je gotovo cijela ekonomska znanost usredotoena na eksploataciju pojma trita. U stvarnosti, kau sociolozi te orijentacije, trite kako ga poimaju ekonomisti ima za sociologiju tek relativnu vanost. Ili, jo izriitije, stvarnost nema nita zajedniko s modelom koji trite apsolutizira kao neku vrstu demijurga dru-tvenoga svijeta. Ako bi uope postojalo ono to ekonomisti zamiljaju kao savreno trite to bi, za sociologe, bila rijetkost, ali prije svega i opet notorna drutvena konstrukcija. Uostalom, i u suvremenim, uvijek otvorenim raspravama o mjestu klasine politike ekonomije esto se mogu susresti miljenja prema kojima njezin utemeljiteljski odnos

    Book SE-3.indb 319Book SE-3.indb 319 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    320

    prema tritu nipoto nije jednoznaan. Napominje se da u djelima njezinih tvoraca, prije svega u razmiljanjima Adama Smitha, trite ne zauzima ba tako doslovno sredi-nje mjesto. U svome glavnom djelu Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda Smith se tritem bavi samo u dva poglavlja prve knjige i nigdje drugdje. On dodue govori o vezi izmeu poveanju podjele rada i opsega trita. Da bi se podjela rada poveala ne-ophodno je odgovarajue proirenje trita proizvedenih dobara. Poveanje podjele rada za Smitha je prva poluga ekonomskog razvoja a budui da ona izravno ovisi o opsegu trita to ipak znai da, u kauzalnom nizu koji objanjava podjelu rada, trite zauzima odreujue mjesto. Ali, bez obzira na tu odreujuu karakteristiku, smatra se da je ono kod klasika marginalno, a da tek kod neoklasika zadobiva sredinje znaenje. S tim u vezi P. Franois iznosi ovaj sud: Trite u pravom smislu nije u sreditu preispitivanja. Ekonomiste manje zanima trite nego konkurencija i njezini oblici. U stvari, savrenost trita ovisi o oblicima konkurencije. Trite je ljuska koja titi konkurencijske igre koje, s obzirom na to da defi niraju veu ili manju savrenost trita, tvore istinsko arite ekono-mista (Franois, 2008:29). Slian stav zastupa i Louis Karpik koji konstatira da je teorija trita kakvu preteno nude ekonomisti nepotpuna, da oni opisuju samo jedan posebni sluaj, dok se uloga sociologije sastoji u tome da izloi openitiju teoriju koja bi mogla ukljuiti i situacije to ih opisuju ekonomisti (Karpik, 1989).Na crti tog sociolokog nastojanja osobito su relevantni, neki nain ve klasini uvidi do kojih je doao Harrison White. On je, kritiki se odnosei prema ekonomistima, pokuao pokazati to bi to trebao biti analitiki pristup tritu. Smatra da su trita koja prouavaju ekonomisti trita razmjene te im suprotstavlja trita proizvoaa. Na tri-tima razmjene sredinje je pitanje odreenje cijena, a cijene su defi nirane sueljavanjem ponude i potranje. Ta su trita, prema H. Whiteu, posve partikularna, prije svega zbog toga jer poivaju na hipotezi da su dobra koja se na njima razmjenjuju homogena. A po njegovu miljenju valja stvoriti opi model trita kojim se moe opisati kako funk-cioniraju trita na kojima se razmjenjuju raznovrsna dobra. Whiteov model opisuje trita kao arene u kojima proizvoai zauzimaju nie na koje se oslanjaju, promatraju koliinu proizvoda koje proizvode i dohotke koje iz toga izvlae. Trite, dakle, nije primarno sueljavanje ponude i potranje. Dakako, to sueljavanje postoji, ali varijable ravnotee ne defi niraju se polazei od njega. Te varijable ovise o strategijama proizvoa-a koje nisu izvedene iz promatranja potranje nego iz promatranja drugih proizvoaa. Ambicija je Whiteova modela oigledno dvostruka. On predlae model openitiji od modela ekonomista, a istodobno nuno oslonjen na heterogene empirijske datosti koje su bitne za socioloke uvide (White, 1981; White, 2000).

    IV. STARE I NOVE KONTROVERZE O STATUSU I ZNAENJU TRITA

    No ini se da veina dananjih sociologa koji se bave ekonomskom sociologijom i tri-tem, kao njegovim najizazovnijim i najdvojbenijim toposom, redovno priziva u pomo Webera, njegove koncepte, hipoteze i analize. Sve se zapravo svodi utemeljeno ili uvri-

    Book SE-3.indb 320Book SE-3.indb 320 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    321

    jeeno uvjerenje da je Weber, meu svim klasinim sociolozima, tritu jedini posvetio doista veliki prostor i znaajna razmatranja. Weber je naime smatrao da o tritu treba govoriti im veina sudionika u razmjeni stupi u konkurenciju za to bolje razmjen-ske anse. Swedberg zapaa da je ta defi nicija lapidarna, to se moe protumaiti i kao pohvala i blagi prigovor (Swedberg, 1998:54). Trite se analitiki moe rastvoriti na dvije igre interakcija. Prva uvlai u konkurenciju sve nositelje potranje, s jedne, i sve nositelje ponude, s druge strane. Taj konkurencijski proces selekcionira pojedinane no-sitelje ponude i potranje koji na taj nain postaju sposobnima da se upuste u razmjenu. Druga se interakcijska igra odnosi na razmjenu izmeu pojedinanih nositelja ponude i potranje. Navedene postavke sadre dvije znaajne implikacije. Prije svega, trite pre-ma Weberu nije suprotstavljeno drutvu i nije miljeno kao njegova opreka. Naprotiv, ono je nain tvorbe drutva. Dajui do znanja da je trite struktura Weber zapravo smatra da je ono nain zajednikog ivota drutvenih aktera. Ta je trina struktura po njegovu miljenju specifi na. Naime, iako je trite nain tvorbe drutva to ipak nije bilo kakav nain uspostave odnosa meu akterima. Weberovo miljenje o tritu situirano je u morfoloki vidokrug, to znai da se mora shvatiti kao postojana i specifi na konfi -guracija odnosa meu akterima. To je ono to neki interpreti oznaavaju kao weberov-sku morfologiju. Trite je za njega drutveni oblik, koji poiva na ispreplitanju dvaju tipova odnosa: razmjenskog odnosa i konkurencijskog odnosa. Razmjena sama po sebi nije trite. Za postojanje trita nije dovoljno odvijanje razmjene. Potrebno je da akteri koji sudjeluju u razmjeni znaju da e transferi vlasnitva koji proizlaze iz razmjene biti prihvaeni od njihovih potencijalnih partnera. Trite time postaje drutvenim oblikom koji se ne svodi na sporadinu, izdvojenu razmjenu. Konkurencija je pak oblik borbe koju obiljeavaju dvije znaajke. S jedne strane, njezina su sredstva, barem u formalnom smislu, miroljubiva. Miroljubivu borbu treba nazvati konkurencijom ako se ona vodi kao formalno miroljubivo takmienje za stjecanje moi raspolaganja izgledima koje i drugi ele (Weber,1976:26). S druge strane, to je borba za anse, odnosno za razne pogodnosti. Prema tome, to je borba iji ishod nije cilj po sebi ve nuna etapa uspje-nog voenja nekog drugog pothvata. Weber pravi jasnu razliku izmeu konkurencijske borbe i puke selekcije. O selekciji se radi kada je na djelu latentna borba meu akterima koji objektivno ele istu stvar, ali koji subjektivno ne osjeaju da su u meusobnoj borbi. Dakako, svaka konkurencija dugorono dovodi do selekcije, ali ona se pretvara u borbu, a eventualno i u konkurencijsku borbu, samo ako akteri meusobno naglaeno djeluju kao borbeni akteri. Da bi dolo do konkurencije akteri subjektivno moraju osjeati da su ukljueni u antagonistike odnose. Da bi se izbjegli eventualni interpretativni nesporazumi, valja rei da Weber, poimajui trite kao drutveni oblik, nipoto ne smatra da je ono idilino mirni i horizontalni prostor, lien sukoba i odnosa dominacije. Vidljivo je, uostalom, da je borba za njega konstitutivni moment svih drutvenih oblika i da je osobito izrazita u ekonomskoj sferi. Trite je zapravo konfl iktno poprite par excellence. No bitna se znaajka te konfl iktno-sti sastoji u tome da su njezina sredstva, barem formalno, miroljubive naravi. Razmatra-jui problem trinih zajednica Weber konstatira: Razmjena je specifi no miroljubiva

    Book SE-3.indb 321Book SE-3.indb 321 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    322

    forma stjecanja ekonomske moi ali se, razumljivo, moe povezati i s nasiljem. Moreplo-vac u antiko doba i u srednjem vijeku vrlo rado uzima bez naknade sve to moe dobiti silom, a na miroljubivo cjenkanje prelazi samo kad je na to primoran zato to je druga strana isto toliko jaka ili zato to smatra da je takav postupak u interesu buduih izgleda za razmjenu, koji bi inae bili ugroeni. Ali intenzivno irenje razmjenskih odnosa svu-da ide usporedno s relativnom pacifi kacijom. U srednjem vijeku je mir u dravi uvijek sluio interesima razmjene, a kao to je Oppenheimer stalno isticao prisvajanje dobara slobodnom, isto ekonomskom racionalnom razmjenom jest, po svom obliku, pojmovna suprotnost prisvajanju dobara prinudom bilo koje vrste, najee onih pri-svajanja koja se vre fi zikom prinudom, ije je regulirano vrenje konstitutivan element politike zajednice (Weber, 1976:535-536). Iz navedenog je stava bjelodano da dru-tveni prostor to ga strukturira trite nipoto nije miran i idilian ve da ga, naprotiv, sukonstituiraju sukobi bez kojih trite ne bi ni postojalo. U tom je pogledu, ne samo sa stajalita ekonomske sociologije nego i sa stajalita ekonomske teorije i ekonomske po-vijesti, posebno vaan Weberov odnos prema kapitalizmu, iako je ve, gotovo kanonski, sve poznato iz njegova djela Protestantska etika i duh kapitalizma. Usprkos tom kanonskom uvjerenju treba se suglasiti s interpretima koji smatraju da sam pojam kapitalizma nigdje u Weberovim tekstovima nije potpuno vrst i postojan. Stoga se najee priziva poneto od onoga to se manje ita i to je jedva poznato, a to je prije svega Ope ekonomska povijest, u kojoj je Weber znatno izravnije formulirao svoje miljenje o tom sloenom, ali teorijski uvijek otvorenom pitanju. U tom djelu We-ber naime kae: Kapitalizam postoji ondje gdje postoje potrebe odreene grupe ljudi koje su, bez obzira na narav potrebe, ekonomski pokrivene ekonomskim aktivnostima ljudi putem poduzetnitva; jo odreenije, racionalna kapitalistika eksploatacija jest ek-sploatacija obdarena raunom kapitala, to jest lukrativnom poduzetnou koja svoju rentabilnost kontrolira na brojani nain putem modernog raunovodstva i ustanov-ljenjem bilance (Weber, 1991:295; Franois, 2008:52). Webera, meutim, ne zanima kapitalizam po sebi ve kapitalizam u zapadnjakoj verziji. Tonije, zanimaju ga uvjeti njegova nastanka, a meu tim uvjetima najvie mjesta zauzima postojanje slobodnih trita. Evo kako Weber tematizira uvjete nastanka kapitalizma: Najopenitiji uvjet povezan s postojanjem modernog kapitalizma jest, za sve velike lukrativne pothvate posveene pokrivanju svakodnevnih potreba, upotreba racionalnog rauna kapitala kao norme. to pretpostavlja: 1. Prisvajanje svih materijalnih sredstava proizvodnje (terena, opreme, strojeva, orua, itd.), putem samostalnih privatnih lukrativnih pothvata koji ih slobodno uivaju. To je fenomen poznat samo u naoj epohi pri emu je opa iznimka jedino vojska. 2. Slobodu trita, to jest postojanje trita na kojemu opticaj nije podre-en iracionalnim ogranienjima... 3. Racionalnu, to jest do maksimuma proraunljivu pa, prema tome, mehaniziranu tehniku, kako s obzirom na proizvodnju tako i s obzi-rom na opticaj, tehniku koja, dakle, zadire ne samo u cijenu proizvodnje nego i u cije-nu transporta roba. 4. Racionalno, to takoer znai proraunljivo pravo. Ekonomska eksploatacija, da bi upoznala racionalno upravljanje, mora imati mogunost oslanjati se na injenicu da je ona predmet proraunljive pravde i administracije. 5. Slobodan rad,

    Book SE-3.indb 322Book SE-3.indb 322 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    323

    to jest prisutnost osoba kojima ne samo pravni poloaj nego i ekonomska nuda nalau slobodnu prodaju vlastite radne snage na tritu...Racionalni je raun kapitala ostvariv samo na temelju slobodnog rada, to jest kad postane mogue da se zbog prisutnosti radnika koji se nude vlastitom voljom barem formalno, jer oni to stvarno ine pod prijetnjom gladi prethodno proraunava cijena proizvoda putem proizvoljnih tarifa. 6. Napokon, komercijalizaciju ekonomije, to podrazumijeva prava na sudjelovanje u poduzetnikim aktivnostima a time i nasljedna prava. Sve u svemu, mora biti mogue da se pokrivanje potreba iskljuivo usmjeri u funkciji mogunosti to ih nudi trite te u funkciji rentabilnosti. Dodajui komercijalizaciju drugim razlikovnim znaajkama kapitalizma treba, meutim, rei da postoji jo jedan dodatni faktor koji do sada nismo spominjali, i ija vanost raste, a to je pekulacija (Weber, 1991:297-298; Franois, 2008:52-53). Meu uvjetima koje Weber utvruje najvie ih se izravno ili neizravno svodi na postojanje slobodnog trita na kojemu se ciljna racionalnost moe u potpuno-sti razvijati. Sloboda trita i komercijalizacija ekonomije izravno artikuliraju postojanje trita i nastanak kapitalizma. Prisvajanje sredstava proizvodnje i uspostava slobodnog rada izravno su povezani s postojanjem slobodnog trita voenog logikom ciljnoracio-nalnog djelovanja. A i racionalni karakter tehnike, iako ga se nipoto ne moe iskljuivo pripisati tritu, ipak je povezan s borbama i silama trinog svijeta. Iz ovog podueg evociranja Weberovih stavova moe se zakljuiti da on, istiui da pokrivanje potreba u kapitalizmu pretpostavlja ovisnost o mogunostima to ih nudi trite, ne izvodi neko sluajno, nasumino, suvino gomilanje navedenih uvjeta. Kauzalne veze koje on rekon-struira kako bi pokazao nastanak zapadnog kapitalizma uvijek se, u ovom ili u onom trenutku, uspostavljaju ili oituju preko postojanja trita. Budui da je propitivanje uvjeta mogunosti nastanka zapadnog kapitalizma u aritu Weberove sociologije i bu-dui da je trite pojmljeno kao susretite kauzalnih sekvencija koje on dijagnosticira, oigledno je da trite u njegovoj sociologiji zauzima odluujue mjesto. S obzirom na Weberov utjecaj, ali ne samo zbog toga, nije udno da ono zauzima jedno od kljunih mjesta i u suvremenoj ekonomskoj sociologiji. No ne na nain apsoluta ili posvemanjeg, neogranienog vladara drutvenog ivota. Trite naime ima svoje grani-ce. Pitanje je na to se misli kada se govori o granici. U tumaenju tog termina neki so-ciolozi pribjegavaju pojmu forme i pritom se, to je posve razumljivo, najvie oslanjaju na Georga Simmela. U Simmelovim djelima taj je pojam najrazraeniji jer je u samom aritu njegove sociologije. On zapravo dri da se prouavanje interakcija (recipronih akcija) moe analitiki razdijeliti na dvije razliite dimenzije. S jedne je strane ono to ljude potie na meusobno djelovanje: interes, strast, mrnja, volja za mo i sve drugi slini motivi koje Simmel poima kao sadraj interakcija. S druge strane, te se interakcije, bez obzira na svoj sadraj, ustaljuju u postojanim i odredivim konfi guracijama (Simmel, 2008:161-183). To su strukture postojanih interakcija koje Simmel naziva formama. Kada, primjerice, u Weberovu smislu, za trite kaemo da je ono forma tada iznosimo hipotezu da ga se moe opisati kao postojanu i posebnu strukturu interakcije. Trite se od drugih formi razlikuje po tome to je ono posebno ustrojstvo dviju igara inte-rakcije, razmjenske interakcije i konkurencijske interakcije. U toj razlici sadraja i forme

    Book SE-3.indb 323Book SE-3.indb 323 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    324

    postoje, dakle, dvije dimenzije iz kojih se moe izvesti ono to tvori granice trita. Neki kriteriji koji omoguuju razlikovanje trita od drugih oblika organizacije ekonomskog ivota su formalni kriteriji, a drugi se pak odnose na sadraj interakcija koje se odvijaju u tom sklopu. Polazei od tih kriterija konstatira se da granice trita dolaze do izraaja u tri odnosa: trite spram netrita, trite spram organizacije i trite spram drave. Prvi razlikovno-granini odnos (trite/netrite) najvidljiviji je u onom podruju eko-nomskog djelovanja koje se oznaava kao trei sektor. To je, najjednostavnije reeno, po-druje ekonomskog djelovanja koje se nalazi izmeu trita i politike ili izmeu trita i drave. Neki ga, unutar sociologije rada, defi niraju kao iroko podruje organizacija koje ne pripadaju ni privatnom sektoru ni javnom sektoru ili, jo jednostavnije, kao sektor koji zauzima prazno mjesto izmeu drave i trita. Vrlo zanimljivu razlikov-no-razgraniujuu elaboraciju odnosa trite/netrite susreemo u ambicioznom i ko-herentno osmiljenom teorijskom projektu vezanom za asopis MAUSS (Mouvement anti-utilitariste en sciences sociales), koji je nastao ne samo kao svojevrsni hommage antropologu Marcelu Maussu, njegovoj teoriji o darivanju kao obliku razmjene, nego i kao intelektualna okosnica antiutilitaristikog pokreta u drutvenim znanostima (Mau-ss, 1982). To se nastojanje temelji na uvidu da se u suvremenim drutvenim znanostima oblikuje jedna antropoloka tendencija koja smatra samorazumljivim da se praktino djelovanje pojedinaca objanjava iskljuivo njihovim interesima te da se ti interesi svode na ekonomsku dimenziju. Ta se tendencija kritiki osporava, ali to je antiutilitaristiko nastojanje znatno ire od svoje osnovne kritike intencije. Ono je trojako. Prije svega je empirijsko. Polazi od stajalita da treba uzeti u obzir sve oblike praktinog djelova-nja koji izmiu igri interesa ili pak bolje oznaiti golemi mrani kontinent koji valja promiljati i graditi (Caill, 1989:10). Potom je analitiko. Polazi naime od sljedee pretpostavke: ako su orua drutvenih znanosti nesposobna iscrtati kartografi ju tog go-lemog mranog kontinenta onda je to i zbog toga to su pravila i usmjerenja, jednom rijeju metrika drutvenih znanosti, u potpunosti usredotoeni na opis interesnog djelovanja. Stoga, da bi se podrobno zahvatile drutvene prakse i institucije, valja stvo-riti drukija, radikalno nova orua ili, kuhnovski reeno, razraditi novu paradigmu. Napokon, nastojanje je normativno. Naime, ako imamo na umu navedeni kontinent i ako zbog njega moramo stvoriti orua koja ga mogu opisati, treba stvoriti i sredstva kako bi se izgradilo novo drutvo koje ne proizlazi ni iz interesa (pa je stoga podreeno tritu) ni iz moi (pa je stoga u cijelosti obiljeeno igom drave). Taj antiutilitaristiki nain miljenja, koji relativizira trite, rjeito se moe ilustrirati ovim stavom Jacquesa Godbouta: Rei da je trino i politiko drutvo sekundarno nipoto ne implicira da ga se moe smatrati nebitnim, kao da ono pripada nadgradnji. To jednostavno znai da prije nego to uzmognu zauzeti ekonomske, politike ili administrativne funkcije ljud-ski subjekti moraju biti oblikovani kao osobe, to jest ne kao vie ili manje heterogene sume posebnih uloga ili funkcija, nego kao autonomne jedinice obdarene minimumom vlastite koherentnosti. I to oblikovanje biolokih individua u drutvenu osobu ne doga-a se najprije u vie ili manje apstraktnoj sferi trita i drave, iako ta sfera na svoj nain tome pridonosi, ve u sklopu primarne drutvenosti, gdje se, u obitelji, susjedskim, dru-

    Book SE-3.indb 324Book SE-3.indb 324 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    325

    garskim, prijateljskim vezama, uspostavljaju meuosobni odnosi (Godbout, 2000:25). Gledano s ovog stajalita, trite je glavno poprite na kojem se razvija utilitaristika an-tropologija. Ili, kako kae Alain Caill, jedan od glavnih protagonista antropoloko-eko-nomskog antiutilitarizma, sustav trine ekonomije jedino je podruje ljudske prakse na kojemu utilitaristika aksiomatika interesa moe izgledati neposredno adekvatnom (Caill, 1989:65). Razlikovni odnos trita prema organizaciji najvie su tematizirali autori koji se bave analizom poslovnog ivota raznih tvrtki, pri emu se osobito istiu radovi Olivera Williamsona. Analize tih autora uglavnom svode na sljedeu tezu: budui da transakcije na tritu kotaju, da imaju svoju cijenu ponekad je poeljno, probitano i mogue pribjei alternativnim oblicima organizacije razmjene. Granica izmeu organizacije i trita ogleda se u koritenim mehanizmima koordinacije, jer nije isto poiva li taj mehanizam na cijeni ili na intervenciji poduzetnikog autoriteta. Iz analize razgraniu-jueg odnosa izmeu trita i organizacije izvodi se ovaj opi zakljuak: kao to trite i organizacija tvore dva velika naina koordinacije ekonomskih aktivnosti tako u samim tim nainima mogu postojati heterogeni oblici artikulacije akcija i interesa pojedinih zastupljenih sudionika (Williamson, 1981; Franois, 2008:73). Trei razlikovno-razgraniujui odnos, odnos trita i drave, teorijski je najkontrover-zniji. Tu teorijsku kontroverznost jasno izraavaju dva posve oprena stajalita: stajalite Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka koji trite suprotstavljaju dravi (planiranju) i dravu smatraju epistemoloki nedostatnom u odnosu na trite; stajalite marksi-stike i socijaldemokratske inspiracije koje protuslovlje izmeu trita i drave oslanja na kritiku posvemanjeg potrinjenja (commodifi cation) drutvenih odnosa do kojeg dovodi neobuzdano trite i kojemu se, obuzdavajui ga, suprotstavlja drava. Zastupa-jui prvo stajalite von Mises i Hayek smatraju da primjena planiranja kao ekonomskog modela dovodi do bujanja dravne intervencije u ekonomskom ivotu. Oni trite i plan suprotstavljaju kao dvije fundamentalno oprene organizacije ekonomskog ivota. Prema Hayeku, planiranje i, u irem smislu, dravna regulacija poseban je sluaj openi-tijeg pristupa koji on naziva racionalistikim konstruktivizmom. Taj pristup pokuava stvoriti ex nihilo drutvene institucije, gradei ih more geometrico s ambicijom da poslue kao adekvatna sredstva za eksplicitno postavljene poeljne ciljeve. Takav je pothvat, dri Hayek, nuno osuen na propast, i to prije svega zbog epistemolokih razloga. Dok je inenjeru mogue ovladati skupom spoznaja i informacija potrebnih za gradnju proji-ciranog stroja, te spoznaje i informacije ne postoje kada je rije o tome da se pristupi neemu takvome kao to je socijali inenjering. Hayek smatra da u znanju pojedinca valja praviti razliku izmeu znanja univerzalne naravi, koje tvori skup znanstvenih te-orija i njihova provjera u tehnolokim postupcima, i posebnog znanja zasnovanog na ovladavanju pojedinanim injenicama i spoznajama zasebnih prostornih i vremenskih situacija. Upravo je pojedinano znanje glavni, ako ne i jedini izvor proizvodnje vri-jednosti u ekonomskom ivotu. No pojedinana se spoznaja esto zanemaruje u korist teorijske i univerzalne spoznaje, za koju se a priori smatra da je znatno tea. esto se polazi od hipoteze da javna vlast, u elji da intervenira u ekonomiji, raspolae upravo

    Book SE-3.indb 325Book SE-3.indb 325 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    326

    tom opom teorijskom spoznajom te da, bez ikakvih tekoa, moe doi do spoznaja o pojedinanim injenicama neophodnima za njezinu intervenciju. Ta je hipoteza po Hayekovu miljenju pogrena. Spoznaja pojedinanih injenica neophodna za razumnu i djelotvornu intervenciju u ekonomiju pretpostavljala bi da jedan sveznajui duh moe zahvatiti pojedinane spoznaje kojima raspolau svi ekonomski akteri. Postavlja se pita-nje kako je uope mogua ta kompilacija desetaka tisua pojedinanih iskustava, utoliko vie to ekonomske injenice suvremenih drutava tvore ono to Hayek oznaava termi-nom hiperkompleksnost. Odatle proizlazi i tegoba, odnosno nemogunost planiranja. Da bi planersko nastojanje bilo mogue bilo bi potrebno da planerski akter posjeduje savrenu spoznaju buduih dogaaja. Ali u ekonomskom se svijetu stalno deavaju novi dogaaji koji neprestano dovode u pitanje mogua predvianja. Stoga se cijeli problem sastoji u tome da se sazna koji se proces odluivanja najbolje i najbre prilagoava tim stalno mijenjajuim uvjeti-ma. Za Hayeka je to sustav trita i cijena jer se tim putem najbre dobivaju informacije o obiljejima ekonomskog kretanja. Osporavajui paradigmu planiranja Hayek pobija i druge hipoteze na kojima ona poiva. Primjerice, postavka da planersko nastojanje nekog aktera omoguuje organizaciju ekonomskog ivota svih drugih aktera poiva na hipotezi da su akcije tih aktera apsolutno predvidljive i meusobno neovisne. Ima li se, meutim, na umu da ekonomski akteri nisu monade i da se njihove akcije mogu opisati kao primjereni odgovori na prethodne akcije njihovih suparnika oigledno je posrijedi injenica da su akteri meuovisni. Utoliko zamisao planiranja postaje jo delikatnija. Naime, da bi ona bila mogua bilo bi nuno da je planer sposoban anticipirati sve reak-cije na svoje vlastite postupke, da je sposoban zamisliti i posljedice tih reakcija i svemu tome a priori prilagoditi svoje planove. To je, meutim, nemogue, bolje rei uzaludno. Rije je zapravo o nizu intelektualnih operacija koje se svode na svojevrsnu beskona-nu regresiju, stalno reagiranje na promjenjive anticipacije. U svojim epistemolokim razmatranjima, vezanim za problem trita i planiranja, Hayek nikada ne gubi iz vida ve spomenuti odnos izmeu pojedinanog i univerzalnog znanja. Pojedinano znanje, smatra on, igra odluujuu ulogu u procesu stvaranja. A to se znanje na plansku razinu moe prenijeti samo na diskontinuiran nain, iz razdoblja u razdoblje. Meutim, to se znanje stvara i kontinuirano i trenutano zbog toga to se ono razrauje onako kako po-jedinci djeluju. Budui da su pojedinane spoznaje najee individualne i preutne one se, kao skup informacija potrebnih za planiranje, ne mogu prenijeti u jedan jedinstveni centar. I u tome je jedno od ogranienja planske koncepcije. Sve u svemu, za Hayeka je nemogue plansko nastojanje shvaeno prema modelu soci-jalnog inenjeringa. Ono se sueljava s principijelnom zaprekom koja lei u injenici da ne moe zadovoljiti svoje potrebe za informacijom. Njemu je potrebna centralizirana i postojana informacija, a ekonomske su injenice po defi niciji decentralizirane, meuo-visne i dinamine. Hayekovo je stajalite moda najpregnantnije saeo Paul Nemo koji kae: Trite je oblik ljudske komunikacije koja, posredstvom formalnih procedura prava i izraza cijena, ostvaruje anonimno sueljavanje meu ekonomskim akterima koji se ne moraju poznavati da bi, za svoju uzajamnu korist, razmjenjivali dobra i usluge.

    Book SE-3.indb 326Book SE-3.indb 326 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    327

    Budui da je pravo apstraktno a cijene kodirane akteri ne moraju znati kakve su pre-dodbe o svijetu i preferencije njihovih partnera; oni se ne moraju slagati u pogledu odgovarajue vanosti ciljeva koje slijede (Hayek, 1980; Nemo, 1988:36; von Mises, 1988). Epistemoloka prizma kroz koju Hayek sagledava odnos izmeu trita i drave ima dalekosene koncepcijske i praktine konzekvencije. Radi se o dva nesvodiva pore-tka spoznaje iz kojih izrastaju dva nepomirljiva oblika organizacije ekonomskog ivota: dravno-planski i trini, pri emu je ovaj drugi za Hayeka nadmoan i epistemoloki i ekonomski. No postoji i posve drugaiji pristup poimanju opreke izmeu trita i drave, odnosno onome to se katkad oznaava kao dijalektika potrinjenja/rastrinjenja. Dapae, taj pristup, bez obzira na svoje praktine ishode i izvedbe, ima znatno duu i teorijski bogatiju tradiciju nego onaj hayekovski. Polazi od uvida da apsolutna dominacija tri-ta, kakva je tipoloki ozbiljena u kapitalistikom sustavu, dovodi do pretvaranja svih stvari u robu. Karl Marx je, nedvojbeno, bio onaj klasinosocioloki i ekonomskoteo-rijski autor koji je o tome formulirao najradikalnije i najdalekosenije stavove. Pojam robe igra u Marxovoj koncepciji toliko vanu ulogu da upravo s njime poinje njegovo fundamentalno djelo Kapital. Bogatstvo drutava u kojima vlada kapitalistiki nain proizvodnje oituje se kao ogromna zbirka roba, a pojedinana roba kao njegov osnovni oblik. Radi toga nae istraivanje otpoinje analizom robe (Marx, 1947:1). Analiza se nastavlja uvoenjem i tumaenjem razlike izmeu upotrebne i razmjenske vrijednosti robe, pri emu se, izmeu ostalog, konstatira da se razmjenska ili prometna vrijednost javlja u samom odnosu robne razmjene. A taj je odnos zapravo trite. Ako trite regulira svekoliko funkcioniranje ekonomije i ako stoga bilo koje dobro moe posta-ti robom to znai da se svako dobro moe opisati bilo iz aspekta njegove upotrebne vrijednosti (kao dobro koje odgovara odreenoj drutvenoj potrebi) ili pak iz aspekta njegove razmjenske vrijednosti ija je osnova vrijednost defi nirana drutveno potrebnim vremenom za njegovu proizvodnju. Drugim rijeima, budui su dobra poeljna, budui da imaju upotrebnu vrijednost ona su podlona razmjeni. No postavlja se pitanje kako je ta razmjena mogua. Da bi to bilo mogue dobrima se mora pripisati razmjenska vrijednost koju Marx defi nira kao razmjer u kojem se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za upotrebne vrijednosti druge vrste (Marx, 1947:2). Kako, meutim, meusobno usporediti te dvije upotrebne injeninosti? Da bi ta usporedba bila mo-gua valja se osloniti na jedan element koji je istodobno zajedniki svim robama i koji je kvantitativno odrediv. A taj je element ljudski rad potreban za njihovu proizvodnju. Ovi naoko tehniki i pomalo deskriptivni stavovi imaju, meutim, golemo socijalno ekonomsko znaenja. Slijedi li se Marxova analiza sukladno radikalnoj epistemologi-ji koja je svojstvena njegovoj epistemologiji dolazi se do bitnih socijalno-ekonomskih nalaza. Stranke koje razmjenjuju na tritu misle da razmjenjuju dobra ija se vrijed-nost nadaje kao obiljeje ni malo drukije od boje ili obliku. No, u stvarnosti, stranke razmjenjuju robe ija je vrijednost razmjerna radu potrebnom za njihovu proizvodnju. Pojednostavljeno reeno, razmjena roba nije u stvari drugo do razmjena ljudskih radova. To je izvorite uvida prema kojemu sudionici razmjene na tritu podlijeu fetiizmu

    Book SE-3.indb 327Book SE-3.indb 327 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    328

    robe. Trite omoguuje razmjenu prikrivajui, zamraujui njezine objektivne uvjete mogunosti, to jest injenicu da je ta razmjena zapravo razmjena meu radovima a ne meu robama. To je ono to Marx, u poetku prve knjige Kapitala, objanjava u glaso-vitom odjeljku o fetikom karakteru robe i njegovoj tajni. Ovdje se, kae on, zbiva samo to da odreeni drutveni odnos meu samim ljudima uzima za njih fantazma-gorini oblik odnosa meu stvarima. Pa zbog toga, da bismo nali analogiju, moramo pribjei maglovitim sferama vjerskog svijeta. U njemu proizvodi ljudske glave izgledaju da su samostalna oblija, obdarena vlastitim ivotom, i koja se nalaze u odnosima meu sobom kao i s ljudima. Ovako je i s proizvodima ljudskih ruku u robnom svijetu. Ovo ja nazivam fetiizmom, koji prijanja za proizvode rada im se proizvode kao robe, i koji je zbog toga nerazdvojno skopan s robnom proizvodnjom. Taj fetiki karakter robnog svijeta potjee, kako je prednja analiza ve pokazala, iz osobitog drutvenog karaktera rada koji proizvodi robu (Marx, 1947:37-38). Prema tome, na tritu svako dobro po-staje roba i svaka robna razmjena prikriva njezine stvarne uvjete mogunosti. No ako svako dobro koje se razmjenjuje postaje roba to znai da se i rad, odnosno radna snaga, takoer moe razmjenjivati poput bilo koje robe. Radna je snaga, kako to jezgrovito defi nira Gerard Bensussan, u radnom procesu pokrenuta ljudska energija u cilju preobrazbe predmeta rada u upotrebna vrijednosti (Bensussan, 1985:78). Jedan se od kljunih momenata Marxovih razmatranja u prvoj knjizi Kapitala sastoji u tome da na radnu snagu primjenjuje teoriju robe koju je do tada poimao posve openito. Naime, budui da radna snaga ima to posebno svojstvo da moe stvarati vrijednost ona je roba sasvim osobite naravi. Ali radna je snaga i roba poput svih ostalih, utoliko to joj je vrijednost odreena vrijednou sredstava potrebnih za njezinu reprodukciju. Kapitalizam se, dakle, od drugih naina proizvodnje razlikuje po tome to unutar njega svaka proizvodnja poprima oblik robe, bez obzira na to je li ona namijenjena potronji kapitalista ili najamnika ili novoj proizvodnji (Bidet, 1985:701-703). Razvoj trita izraava se, dakle, u opem potrinjenju drutvenih odnosa i u poistovjeivanju s rob-nim oblikom svega to se razmjenjuje na tritu (dobara, usluga, rada). To potrinjenje drutvenih odnosa nije se, meutim, po nekoj vrsti inherentne nunosti, razvijalo na linearan nain. Ono je nailazilo i na frontalno osporavanje, a drava je bila jedno od glavnih sredstava kojim se pokuavalo ako ne dokinuti taj proces ono barem obuzdati njegove uinke. U tom smislu E. Huber i J. D. Stephens izlau tezu da je uspon socijalnih drava bio, izmeu ostalog, motiviran onim to se naziva industrijalistikom logikom (Huber/Stephens, 2005). Industrijalizacija i urbanizacija unitile su tradicionalne sustave dru-tvene zatite koju su prethodno osiguravale obitelji i lokalne zajednice. Drava je od sada sama morala osiguravati minimalnu dobrobit radnika. Rastui resursi kojima su raspo-lagale zahvaljujui procesima industrijalizacije omoguavali su dravama obavljanje te uloge. U izvjesnom smislu, potrinjenje se moe shvatiti kao jedan od aspekata onoga to Huber i Stephens nazivaju industrijalizacijom. I neke su socijalne drave, kako to objanjava G. Esping-Anderson, uspostavljene upravo radi borbe protiv tog posebnog aspekta povijesnog procesa industrijalizacije. U svojoj tipologiji socijalnodravnih po-

    Book SE-3.indb 328Book SE-3.indb 328 13.12.2010. 21:58:0013.12.2010. 21:58:00

  • Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska sociologija i problem trita

    329

    redaka on izdvaja socijaldemokratsku dravu blagostanja koja socijalna prava brani od trita tako da od toga mogu imati koristi sve drutvene kategorije, ak i one koje ne sudjeluju na tritima. Rastrinjenje (de-commodifi cation) o kojem govori Esping-Anderson oznaava stupanj na kojemu pojedinci i obitelji mogu postii socijalno pri-hvatljiv ivotni standard nezavisno o svom sudjelovanju na tritu (Esping-Anderson, 1990:37). Dakako, to se rastrinjenje ne odvija samo po sebi. Ve je i iz Marxovih uvida posve jasno da je na djelu stalna borba protiv jedne, u trite dubinski ukorijenjene struje miljenja i djelovanja. Tu je borbu, dri Esping-Anderson, na sebe preuzela dra-va blagostanja. Ona je eksplicitno shvaena kao trajno sredstvo obuzdavanja odnosno suzbijanja spontanog trinog dinamizma. Esping-Anderson ne proputa naglasiti da nije rije o bilo kakvoj dravi. Naime, drava blagostanja ne smije se shvatiti kao vie ili manje obuhvatni katalog socijalnih politika koje se provode na nekom danom prostoru. Treba je, naprotiv, shvatiti kao kompleks sustavnih zakonskih i organizacijskih odnosa izmeu drave i ekonomije (Vallet, 2002: 423). Dodue, u iznimno cijenjenim i citira-nim radovima Esping-Andersona nema podrobne socioloke razrade tih meuodnosa; on ne nudi ni sustav koncepata za opisivanje tih meuodnosa. No u njegovim je radovi-ma, kako mu mnogi priznaju, samo nastojanje vanije i bitnije od konceptualnih orua kojim se slui. Drava blagostanja, u svojoj povijesnoj dinamici kao i u svojoj funkciji, moe se shvatiti kao faktor kojim se suzbijaju i ponitavaju implikacije neogranienog irenja trine sfere. Spram potrinjenja koje je opisao Marx, drava moe biti kljuni imbenik rastrinjenja drutvenih odnosa (Franois, 2008:80). Duh navedenog stava donekle je prepoznatljiv u programskoj krilatici onih protagonista suvremene socijalde-mokracije koji kau: Trina ekonomija da, trino drutvo ne.

    V. POKUAJI PREVLADAVANJA JEDNOSTRANIH PRISTUPA

    Iz prethodnih je razmatranja oigledno ono to je vie puta istaknuto, naime da je trite ne samo vana nego sredinja problematska toka sociolokog razumijevanja suvreme-nih ekonomskih kretanja. Ono je, s jedne strane, jedan od glavnih oblika koji pridonose strukturiranju ekonomskih procesa a, s druge strane, upravo se spram njega prieljkuju, razrauju i uspostavljaju alternativni oblici ekonomije. Vjerojatno je ta neraskidiva i teko zanemariva dvojnost glavni razlog zbog kojeg recentna ekonomska sociologija pokuava dekonstruirati granice izmeu trine i netrine sfere. Dvojnost se, dakle, ne dokida nego dekonstruira. Polazi se, primjerice, od teze o kultu