O knjizi i autoru

IVOT TEATRA Odnos umjetnika prema borbi naroda

Izabrani odlomci

Julian Beck (1972)

O knjizi i autoru Izabrani odlomci The Living Theatre: najvanije produkcije Podaci o knjizi

Ne radi se o tome to ne znamo, nego o tome to ne osjeamo.

Znamo to su to klasna mrnja i rasna mrnja, ali ne moemo se natjerati da uistinu poduzmemo neto vie od sitnih liberalnih gesta jer zapravo ne osjeamo ono u to vjerujemo.

Ne moete vie razdvajati. S tim je gotovo. S poasti razdvajanja. Ne moete govoriti o promjeni i ostati nepromijenjeni.

Julian Beck, 1966.

O knjizi i autoruOva knjiga govori o ulozi umjetnika u revoluciji, koju definira dnevnik Juliana Becka, dnevnik njegova ivota u teatru, njegovih osobnih zapisa o radikalnoj, pacifistiko-anarhistikoj, duhovnoj i ekstatikoj genezi tog teatra. Ona govori i o Living Theatreu, o ivotu teatra i ivotu u teatru, o vizijama i morama, o razgovorima i snovima, o udnjama i razmiljanjima. Dalibor Foreti je svojedobno istakao da Beckov tetar nosi u sebi revolucionarni duh nesputane, neograniene slobode, koju je rasipao svijetom poput spora. Julian Beck (19251985), bio je ameriki glumac, redatelj, pjesnik i slikar. S Judith Malinom (1926) osnovao je 1947. godine Living Theatre, na koji je presudan utjecaj imao teatar okrutnosti Antonina Artauda (Antonena Artoa). U svojem je radu i pisanju jasno izraavao anarhistika stajalita. Beck je smatrao da se, ako se moe eksperimentirati u teatru, moe eksperimentirati i u ivotu. Tako su njegov rad i ivot bili trajan i uporan eksperiment, u elji da sudjeluje u promjeni drutva i umjetnosti. Tekst sa zadnjih korica izdanja DAF (Zagreb, 2012)

Izabrani odlomci1

Postoji jad tijela i jad due; pa i kad bi zvijezde, svaki put kad pogledamo u njih, lijevale nektar u naa usta, a trava postajala kruh, ljudi bi ipak bili tuni. ivimo u sustavu koji proizvodi tugu, prosipa je iz svojeg mlina, mora tuge, oceane, oluje, i mi tonemo, utapamo se, prebrzo.

Teatar je poput amca, samo toliko je velik, ali pobuna je prevrat sustava, a revolucija je mijena plime i oseke.

Ouro Preto, Brazil, 6. svibnja 1971.2

Ja sam rob doao iz Egipta. Imam ropsku narav. Iziao iz kue ropstva, uao u kuu slube. Kakva iluzija; prije tri tisue petsto godina, kada smo se preselili iz jedne kulture u drugu, mislili smo da emo od tada nadalje biti vlastiti gospodari! Rijeili smo se politikog gospodara, a bili smo previe neiskusni da bismo shvatili pravu svrhu Blagajnika, Ravnatelja policije, Stupova drutva.

Proroanstvo (dok smo plesali oko Zlatnog teleta): drago kamenje, ratni brodovi, rasipnost, usud, itd. Jo nismo prestali plesati oko tog lanog boga, metala, koji ne osjea, Mamona, idola bogatih, i zbog toga smo jo uvijek u pustinji. Kada smo uli u Obeanu zemlju, unijeli smo sa sobom Zlatno tele, ne na svojim pleima nego u svojim srcima i pretvorili Obeanu zemlju u pustinju koja je jedino mjesto na kojem Zlatno tele uvijek ivi: jer bljetavilo zlata (isijavanje) sui lie, isuuje rijeke (krv) i krvne ile naeg srca. Zlatno tele je lano obeanje.Meu mojom braom mnogo je onih koji opijeni sanjaju osam stotina boli i ponienja, ali ja sam druge vrste: ja sam rob koji sanja o bijegu za bijegom, sanjam jedino o bjeanju, penjanju, o tisuu moguih naina da napravim rupu u zidu, o tome da stalim reetke, bijeg bijeg, o tome da spalim, ako treba, cijeli zatvor.

Croissy-sur-Seine, Francuska, travanj 1970.

3

Frankenstein. III inSilovita revolucija izbija u svjetskom zatvoru. To je konano rjeenje Victora Frankensteina, njegov posljednji oajniki pokuaj da odgovori na pitanje: Kako moemo zaustaviti ljudsku patnju? I cijeli svijet izgara; a iz pepela se ponovo samoostvaruje Stvorenje i prijeti svijetu reflektorom i mreom. Iznenada: promjena: Stvorenje isputa reflektor i mreu, podie obje ruke prema nebu, glava se nakrivi prema gore, ovjeanstvo ivi, to je nada. Zato to vjerujemo da e se ono udesno nekako dogoditi. Jer, ako u revoluciji spalimo svijet, nasilno, onda e samo udo, promjena, omoguiti ivot.

Stvorenje, na kraju prvog i treeg ina, sastavljeno je od mrtvih tijela, rtava drutvenog poretka. Stvorenje, sastavljeno od pougljenjenih tijela na kraju treeg ina zapravo smo mi, ali onakvi kakvi emo biti na kraju nasilne revolucije, pougljenjeni, unakaeni, izoblieni, spremni prijetiti i ugroavati, da bismo na kraju bili spaeni samo promjenom.

Ova slika nade usred tolikog oaja obavezna je u katekizmu revolucije. Zato to oajanje ponitava svaku akciju.

Brooklyn, New York, listopad 1968.5

1: Mata kao pribor mozga za preivljavanje.

2: Djelo umjetnika kao stvaranje rjeenja vjebom mate.

ekamo na neke odgovore. Ali novi umjetnici kau da ne moe biti voa. Kraj Mojsija. Ieznue Lao-cea meu ljude.

Benzin moje mate moj je ropski mentalitet. Ovo je knjiga o ulozi umjetnika u revoluciji.

Croissy-sur-Seine, Francuska, travanj 1970.6

Meditacija. 1961. New York.Ja sam ovjek nezainteresiran za teatar. Za zabave koje unizuju nae bie. Rasadnik lai. Zabava je razorna, radost stvara. Eric Gutkind.

ivot se sanja. Stara fatamorgana dok ivimo u pustinji. Cijeli moj ivot je san. Strindberg. Mi sanjamo jedni druge. Svakoga asa ulazimo u postojanje i izlazimo iz njega. Hou i hoe me. Svakoga dana znam sve manje. To je moje blaenstvo.

Teatar naeg doba pravi se da zna previe. Veinom je ono to mislimo da razumijemo pogreno. Nemamo dovoljno injenica, vidik je previe ogranien, nismo slobodni vidjeti. Niti misliti. Kada je glumac slobodan, kao bilo koji drugi ovjek, on moe stvarati; ipak idemo u teatar i podnosimo gledati glumce sputane ludilom buroazije ije su ludilo njezini zakoni koji su njezin ivot, ivot novca koji je takoer zakon i izluuje ljude. Sloboda je sada u svojoj dojenakoj dobi i mogla bi umrijeti jo kao dojene, a civilizacija, poput svemira, brzo se iri, i civilizacija je nita doli dijete i mogla bi umrijeti jo kao dijete. Godina 1961. nije vrhunac. Nisu to ni datumi koje ne moemo zamisliti. Nastavljamo zauvijek unato postojanju smrti. I samoubojstvo postoji; izaberi ivot. Ako elim sauvati svijet, obesmrujem vlastiti ivot. inimo to otkako je ivota.

Skueno vienje. Ljudi su razliiti. eiri i turbani. Ria i telefoni. A nijedan ovjek ne razlikuje se od drugog koliko od sebe u neko drugo vrijeme. Pascal.

Teatar je san. Poput sna, on je slika svijeta. Svijet me zanima. Gospodin Dali, ree njegova pratnja, zainteresiran je za sve. Zato je va rad tako zaokupljen siromatvom?, i, naginjui se preko stola Dali zapita Allena Ginsberga, Nije li zlato mjera genija? O, da, Genij, usredotoeni stvaraoci meu nama dre svijet u stalnom stvaranju, ali puk odrava svijet sitim.

Moja svijest razvija se pod utjecajem idovskog neba i tog rabinova stijega na kojem je objavljeno da je svijet u procesu stvaranja i da je sveta dunost ovjekova pomagati Bogu u tom procesu.

Buber govori o bliskosti Bogu kao o razlici izmeu istinskoga postojanja i pukog svjesnog bia.

Na sve strane neke stvari istodobno. Razine. Simultanost.

Veliko zaokupljajue otkrie dvadesetog stoljea. Bez njega je nemogue ujedinjenje. Podijeljeni ljudi nikad ne nalaze zlatan odgovor. Moj jedinstveni ivot.

Jedan ivot. Nevolja, to sam ja. Izbor. Da odem na poluotok Gaspe. Da budem trgovac ili kupac. Da obraujem zemlju, hranim siromane, zbrajam raune za trgovce i prijatelje, da razdrem svijet i stvaram novac od perja, pretvorim brda i doline u trulu krv, edomorstvo, klicomorstvo, da pasteriziram mlijeko ili oslikavam lutke, spavam s mukarcima, spavam sa enama, smetam, umirujem, poinjam zvjerstva, ljubim, rtvujem, piem, muim, poveavam, grlim, zalijevam ili unitavam. Da ostarim ili se opametim.

Nisam izabrao raditi u teatru, nego u svijetu. Living Theatre postao je moj ivot, ivi teatar. Mi prodiremo jedno drugo. Ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Judith i ja se u njemu sjedinjujemo. Drugi s nama. Ima glumaca koji se meusobno grevito dre kao Jeffersove ui na orlu. Ima glumaca koji su moje oi i tehniara koji su moja krila. Gnijezdom koje gradimo mogu gmizati crvi. Jaja goje mesodere. Moj teatar. Drim zrcalo dok me ruke ne zabole. Ono pada na glave gledalaca, zakrvavljeni su i unakaeni. Ili ne ini nita. Drim zrcalo koje je samo smrvljena ikona dreka, a ja sam pokopan pod njim. Hrpa balege na pozornici koju nitko nije morao gledati. Jedinstven ivot niega.

Kako da znam. Sve to mogu jest brinuti se, nikada znati.

Ondje na pozornici je ivot. Glumac koji iz svojih pustolovina donosi trenutak zarazne penetracije jest junak, svjetlost naih ivota.

Ja idem u teatar umjesto da idem u sinagogu. Ne da bogotujem, nego da otkrijem put spasenja. Moda pronaem iskustvo svojeg ivota. Lebdjet u, zapravo levitirati, kao Horatio u The Dead of Spring Paula Goodmana. On me poduio.

Bogotovlje ne izgleda kao spasenje.

Promatrajui ono to je lijepo moemo shvatiti kako bi trebalo biti. Judith.

Poteklo od arolije Boga, zaarano Bogom, usmjereno prema Bogu, ispunjeno ljudima koji su krenuli po slavu. Drevni ljudi plesali su na sunevu svjetlu, mi pod elektrinom rasvjetom, svjetlo je odjea slave, premda i mrak ima svoj dan.

Strast. Agonija. Oaj. Rad. Rad, ekii, upornost, metle, avli me zdruuju s ljudima, inae ne bih bio drugo doli poezija i let. Sam ne bih funkcionirao. Teatar je vjeba istog zajednitva. Jedan ovjek to sam ne moe, to mogu mnogi, za mnoge. No, ivot u kibucu je teak. Svi se ale. Ja najvie. Nema pomoi, ali on je savren kao vrijeme, uvijek lijep, kao kalendar, uvijek straan, dan uvijek umire, sunce nestaje, vjetar je otar i zapadnjak.

Osmiljavam svoj ivot u teatru. S Judith, anelom mojeg ivota, bez koje ne bi nikad bilo Living Theatrea.

Je ne trouve pas, je cherche.

7

Meditacija. 1962. NewYork.Jednoga dana morat emo poloiti raun za nau preranu smrt. Artaud. Morate ui u teatar kroza svijet. Sveto poslanje iskupljuje kazalite.

Sve postoji, nita nema vrijednost. Bez vrijednosti tu su pogreke, grijesi, gubici.

U skrivenim etvrtima, u podzemlju, u Greenwich Villageu, Saint Germainu, meu studentima u kampusima koji planiraju okupaciju sveuilita i mareve za slobodu, u skrivenim zakutcima Afrike, gdje god je zaeta promjena, u glazbi promjena, u maru na more, meu demonstrantima ispred ambasada, proklamira se vrijednost svijeta. Na nevidljivim mansardama gdje anarhisti i pacifisti prkose novcu i strukturama drutva, gdje se lai ispituju i obru, lai koje su saveznici smrti, na tim mjestima ivi poezija koja je jezik Boga.

U ludilu koje je sila to nas nosi na sam rub sfere u kojoj smo zarobljeni, sfere u kojoj umiremo, sfere koja pluta neoprocijenjenim univerzumom to nam je uskraen sve dok ne dopustimo viziji sile ludila, Ginsbergovoj, da nam pomogne da proemo kroza zid sfere, prodremo, u kreaciju o kojoj smo uli samo arhetipske glasine. Kad sila ludila obavila je svoj posao, a mi smo nauili disati.

Na nain ivota ne treba braniti, nain prerane smrti, smrti od vlasti, smrti od oruja, smrti od tlaenja, smrti od klase, smrti od novaenja, smrti od siromatva, smrti od rasistikog gaenja, smrti od zakona, smrti od policije, smrti od otpada, otrova u zraku, smrti od obrazovanja, strane smrti u hladnjai, smrti od obilja, smrti od posjeda, smrti od lanosti, boli u mojem elucu, raka u mojim leima, kuge koja unitava tijelo sve neprikladnije za ivljenje, od gubitka bitka.

Lanost ideala. Smrt od Broadwaya. Idealne odjee, idealnoga govora. Smrt od kompromisa, sigurna smrt od luksuza i njegova manjka. Aspekata pozornice koji nisu svijet nego tatina. To je pozornica tatine kojoj smo suprotstavili svoje bie, jo ne znajui kojim se oruem posluiti, niti kako ga upotrijebiti, nesigurni, bez pameti, mi bosonoga vojska zagubljenih.

Ne volim broadwayski teatar jer ne zna pozdraviti. Ton glasa je laan, manirizam je laan, seks je laan, idealan, hollywoodski svijet savrenstva, dotjerana slika, dobro izglaana odjea, dobro obrisan anus, bez mirisa, neljudski, hollywoodskoga glumca, broadwayske zvijezde. I uasno lana prljavtina Broadwaya, dno dna gdje se prljavtina oponaa, netono.

Gluma u Living Theatreu dugo je bilo prezirana, posebice su je prezirali drugi glumci. Judith i ja smo radili da bismo stvorili trupu bez manirizama, glasova, ispravnog govora, zatitnog maskiranja glumaca koji oponaaju svijet Bijele kue i odglumljuju trice i patnje srednje klase. Svijet svjesnog iskustva nije dovoljan.

Glumci u Living Theatreu su nespretni, nekolovani, nesvjesno drski prema konvencijama to su slika ljudi koji ive u demokracijama, koji su razumni, dobri, uravnoteeni, i deklamiraju muzejski stih. Glumci u LivingTheatreu ele se baviti ivotom i smru.

Gluma u Living Theatreu tek je neodluna gesta, implikacija buduega razvoja, ba kao kad bi ruke mogle postati krila, noge peraje, tijela neto o emu nismo sanjali. Neto drugo. Broadwayski teatar ide za onim to eli vidjeti. Onim to nadmauje svaku iluziju. Tonost. William Carlos Williams.

U teatar ulazite kroza svijet, sveti svijet, nesavren svijet, ulazite u teatar kroza svijest o neunitivoj runoi. Runoi ivota. Obgrljujete runou i zaboravljate to je lijepo. Nain transcendencije. Akropola, sve to se trsi, sve to se trsi da ostvari mit o savrenstvu, rasplinut e se u bivanju koje je dobrota.

Nije mi stalo ni za to drugo.

Teatar poboljanja. U kojemu je mogue zatei nekoga na zahodskoj koljki bez neprilike.

Odbijanje svih onih koji konvencionalnou svojih drama proglaavaju civilizacijske konvencije, naine prerane smrti. Sve ili nita.

Living Theatre u najboljem je sluaju imitacija, klonula, eznutljiva, iskvarena, uvjetovana moi, diktatorska, arogantna, nekomunalna, ezne za danom kad e odumrijeti. U tome je njegova jedina opreka Broadwayu, demonu viega svijeta, demonu mjenjaa novca, koji nastoje povisiti vrijednost dolara, koji prihvaaju svijet prerane smrti. Oni su ovjek u okovima Errica Malateste (ljudi su tako naviknuti hodati u okovima da vie i ne vjeruju da bi bez njih bilo lake).

Sva ugodnost mora eksplodirati.

La Rappel a l'ordre. Sve pseudoorganizacije moraju se raspriti. I kad vjetar s Greenwich Villagea obavi svoj posao, nakon to razbije iluziju, raspukli djelii mogli bi prodrijeti, probiti izvanjski svijet u kojemu smrt nije vie ni odgovor ni zakljuak.

Svaki put kad se digne zastor za broadwaysku predstavu ja se lupim dlanom poelu, 100 tisua dolara za to? Harold Rosenberg.

Inscenacija koja je ureena, iji red nijee poredak stvari kakve jesu, iji najnapredniji dizajn u najboljem sluaju odraava draesnu ravnoteu, sentimentalnu boju. Sentiment, koji je nadomjestak za laan osjeaj stvarnosti (kada se ve nita drugo ne moe osjeati).

Odlina forma je la.

Previe je savrenstva na Broadwayu. Tko god pravi kipove, nitavan je, i dragocjenosti njegove ne koriste niemu. Svjedoci njihovi nita ne vide i nita ne znaju, da im budu na sramotu. Kova ga izrauje na ivu ugljevlju, ekiem ga oblikuje, snanom ga rukom obrauje. Gladan je i iznemogao; ne pije vode, iscrpljuje se. Bijae sebi nasjekao cedre... Ali od njih djelja i boga, pred kojim pada niice, pravi kip i klanja mu se... Ne znaju oni i ne razumiju: zaslijepljene su im oi pa ne vide... On voli pepeo, zavodi ga prevareno srce. Nee spasiti svog ivota i nikad nee rei: Nije li varka ovo u mojoj desnici? Izaija.

Teatar poboljanja. Da bi se uinilo neto korisno. Judith.

Da bi se uinilo neto korisno. Nita drugo nije zanimljivo. Nita drugo nije zanimljivo publici, vanoj publici. Sluiti publici, pouavati, uzbuditi osjet, potaknuti doivljaj, probuditi svijest, uiniti da srce lupa, krv tee, suze cure, glas vie, kruiti oko oltara, miii se pomiu u smijehu, osjetiti tijelo, osloboditi se naina smrti, propadanja u udobnosti. Omoguiti koristan dogaaj koji nam moe pomoi. Pomo.

Uputam se u ovu raspravu jer je to jedino to vrijedi rei. Put k ljubavi nije romantian. Iz moje negacije proistei e put u beskonano pozitivno stvaranje. Pomo.

8

Meditacija I. 1963. New York.Snovi o slobodnom drutvu.

U tom slobodnom drutvu san o teatru koji je koristan. San o korisnim stvarima u epohi zaguenoj beskorisnim stvarima. Ako se ima dovoljno vremena, sve je zanimljivo. Tako dugo dok je zanimljivo. John Cage. Ali nema dovoljno vremena.

Beskorisna proizvodnja, beskorisni zakoni, beskorisne forme. Zatvor novca za cijeli svijet, zatvor plaa, ivot kupovanja nepotrebnih stvari, proizvodnje nepotrebnih stvari, stjecanja i troenja to rasipa nae snage. Zanimljivo, ali ne i dovoljno. Moj napjev.

Beskoristan teatar. Ponimo s arhitekturom. Zar je to mjesto za ljudska bia, to ulagivanje pliu i pozlati, ta pompozna stubita, ta tlapnja lusterske veliajnosti, ta umjetnost dizajna modernog teatra? O arhitekturo monika! O smrade novca! Je li to ono mjesto kamo je Ptica u Svemir odletjela? Gdje su luki radnici, tekstilni radnici, mehaniari? Tu nema poljoprivrednika, nikoga od onih koji su sagradili ovu zgradu, nikoga tko je uzgojio hranu, tu nema crnaca, istaa kanalizacije, velja. Za koga je ta zgrada? Gdje su ljudi? to se dogaa ovdje to se ne obraa njima? Sag je satkan za njene patricijske noge, sjedala osiguravaju komfor nespojiv s akcijom, zaustavljajui sudjelovanje, ugaajui pasivnom tijelu. Zidovi podjele! Kad bi barem ovo nae podjarivanje zatreslo zidove i sruilo ih, sruilo zatvore, sruilo tvravu industrije lai, sruilo sve kue razdvajanja. Jedinstvo. To jest, kad su ljudi zajedno a ne jedni protiv drugih, postoji taj sklad koji raspruje oaj, proiruje bivanje i ini ostvarivima sve nemogue nade.

Kada sjedim na barunastom sjedalu okruen umjetnom svilom, ako neka osoba vrisne, ako neki ovjek umre, to su samo prekidi. Nisam spreman reagirati na ivot. Samo gledam. Okruen hladnim sudruzima u atmosferi prijevarnosti, pompozno sjedim. Jesam li doao ovamo umrijeti, zalediti se? Kako mogu prodrijeti do osjeaja? Ulaem u svilu i kadifu, kako to mogu nadii okruen barunom, kako da naem klju u ovoj tamnoj komori? Samo ako sanjam. Ali ovaj san je la, ne osjeam nita. Sve je to la, beskrvno, u temelju bespolno. A svojom prisutnou ja to potiem.

Drave diktiraju umjetniku i svima drugima. Dobro loe treba ne treba. Demokracija se pravi da to prezire; a ipak, kapitalistiki teatar nije izvan kontrole. iba novca, pravila ulagaa, biraki glas pokornog gledaoca. Ako elimo slobodan teatar, moramo ga osloboditi. Prije svega moramo ga uiniti besplatnim za publiku, da u njega ne ulazi novac, da bude bez Mamonova mjerila, napokon ivot.

Teatar iskljuenja u koje ne zalaze crnci, u kojem imamo bjelake zatvorene misli i smrznute osjeaje. Znam da nisam nadmoan, ali stvaramo doivljaj koji iskljuuje siromane, zadovoljavajui se objanjenjem da to siromani ne ele. Kad idem u teatar, odsjeen sam od siromanih. Neto ne valja u tome da idem u teatar ije je podruje svijet pa, umjesto da se pribliim svijetu, bivam od njega odsjeen.

Mi smo ljudi bez osjeaja. Kad bismo doista mogli osjeati, bol bi bila tako velika da bismo zaustavili sve patnje. Kad bismo mogli osjetiti da svakih est sekundi jedna osoba umire od gladi (i dok se ovo dogaa, ovo pisanje, ovo tivo, netko umire od gladi), zaustavili bismo to. Kad bismo to doista osjetili u utrobi, u preponama, u grlu, u grudima, izili bismo na ulice i zaustavili rat, prekinuli ropstvo, dokinuli zatvore, zaustavili ubijanje, zaustavili unitavanje. Ah, moda bih nauio to je ljubav.

Radost. Vrlina koju je gojila sveta Tereza Avilska. Radost. U kazalitu je moemo osjetiti u zajednitvu s drugima. Radio bih predstave, ne od tuge, od problema ili vrstih uvjerenja, nego od radosti, uitka, smijeha, uznesenja, ne od okrutnog smijeha, ne satirinoga, nego radosnoga. Ali teko je osjetiti radost, teko ju je ikad spoznati kad ste slabi, a svijet je ondje negdje i umire. elimo drugaiji teatar u skladu s onim to doista jesmo, oekujemo da e se teatar promijeniti, no ono to doista elimo jest da se mi promijenimo, da se meusobno povezani promijenimo, i u toj mijeni da mijenjamo svijet.

9

Meditacija II. 1963. New York.ovo to se dogaa u naem teatru dogaa se zato to

on prihvaa obrasce postupanja drutva koje ne preza pred

ubojstvom i ini ih ak dostojnima divljenja

teatar ak istie trivijalnosti

u ivotu jada

ini da se nepodnoljivo doima podnoljivim

ini ivot naizgled zabavnim i veselim i daje lake odgovore

i kad pitam zato to gledaoci doputaju

tuno shvaam da se to dogaa upravo

zato to ivot koji ivimo postaje nesnosan

a obmana na pozornici

jest utjeha

premda u nju nitko ne vjeruje

ali ljudi se vole pretvarati da je to istina jer onda stvari

moda i nisu tako loe i tako je teatar naega doba mjesto prevare

i iskrivljenoga prikazivanja ono to se ondje dogaa obmana je za srednju klasu i

aristokraciju koje i ele biti obmanute ako elite vidjeti istinu, morate biti dovoljno ludi da se suprotstavite uasu

Iskustva, autobiografija: ako me elite upoznati, ivite sa mnom.

Prvi planovi za teatar stari dvadeset, dvadeset jednu godinu. Nezainteresirani za teatar toga doba, za portretiranje onih ispod ljudske razine, i domoljubnih, domoljublja kao razbibrige za glupane, s iznimkom one strasti za zemljom i njezinim narodom koja je ljubavnika strast. Zato je ak i puka predodba o teatru naega doba dovoljna da se strmoglavimo u revoluciju.

Poinjemo s bijesom. Sav zdrav teatar toga doba bio je ispod dostojanstva rodnih ena i jedrih mukaraca. Jedino vrijedno to se gledalaca tie jest neka vrsta ludosti, geste iskopane iz glumakih crijeva, nesvjesne poput refleksivnih kretnji skakavaca, crvuljaka to se trzaju kad iglice kliznu kroz prsni ko, ruke utopljenika, stvari poput anonimnih poruka primljenih tijekom sna. Vrebamo stvari nastale fitiljom mate koja je poludjela, izmaknula. To su bile stvari, jedine stvari to su zasvijetlile iz stanita besmrtnih.

Slijedite lagvort. Poite u ludnicu i otkrijte istinu: u neravnotei poretka stari, u nastranosti stvarne ljubavi, u raspuklim cistama uma. Nema vie lai. Ako elite vidjeti to je to, morate biti ludi, kadri suprotstaviti se uasu.

Stalno smo ili u teatar, Judith i ja. Sve je bilo zanimljivo i razjarujue. Dva tri etiri puta na tjedan. Tako da je ve 1946. Judith znala da ne eli raditi u takvom teatru. Meni, koji sam se pak drao slikanja u to doba, trebalo je est mjeseci da mi to sine, i rekosmo da emo stvoriti teatar koji e raditi neto drugo. Danas, petnaest godina poslije, znamo da nam to nije uspjelo. Isto tako smo vjerovali u to da je dolo do neke vrste sociolokog zastoja u razvoju teatra. To jest, itali smo Joycea i Pounda, Bretona, Lorcu, Prousta, Patchena, Goodmana, Cummingsa, Steinovu, Rilkea, Cocteaua, und so weiter. 1944.: slikarstvo Pollocka i De Kooninga podrazumijevalo je ivot za koji teatar nije znao da postoji, onu razinu svijesti i nesvjesnoga koja se rijetko nala na pozornici. Judith je uila kod Piscatora koji je znao da su radikalna politika i drutveni aktivizam Put. Govorili smo o Anarhizmu, Marksizmu, Grkim mitovima i metrima, snovima i Freudu, mladenaki razgovori, i etali umama du Palisada, i odlazili smo esto na more, na lijepe plae. Moda na najprodubljeniji uvid: da etrdesete godine nisu bile vrhunac ljudskoga dostignua, a opet da se u etrdesetim godinama, rartkana, krije sva slava koju e svijet ikad imati. Problem je otkriti, odabrati, nanovo sabrati materiju, osjeati i biti. Teatar za to.

Ono ste to jedete i ono to vie ne elite jesti.

Sa est sam godina pojeo cijeli rupi komadi po komadi u Metropolitanu na izvedbi Ivice i Marice. To je opera uglavnom zaokupljena jedenjem, ueerenim kuama, gladnom djecom, mrvicama, debljanjem Ivice i Marice, kanibalskom vjeticom koja jede djecu. Moj je otac mislio da sam je pojeo zato to sam bio prenapet, to je istina, ali jeo sam i zajedno s Ivicom da bih se s njim identificirao, tu bezukusnu groznu maramicu i onda je vie nisam morao jesti, sva su djeca bila osloboena, sva izvan penice, nepojedena, iva, i tek su trebala narasti. Sve to sam dosad napravio u teatru bio je pokuaj da oslobodim udnju za slobodom iz kaveza vjetice, koju mi je namrlo iskustvo Ivice i Marice. Taj me dogaaj uvjerio da su tri stvari potrebne u teatru za potpuno iskustvo: fizika participacija gledalaca sudionika, pria i transcendencija-koja-je-revolucija.

Pria je vana u teatru jer ako e teatar biti svijet, on ne moe zanemariti ono to se dogaa, prijelaz iz jednoga trenutka u sljedei. Specijalizirano iskustvo poput spuvica plave tinte baenih na zeleno staklo moe odueviti oi, ali osoba koja baca spuvu uvijek je zanimljivija od razlivene tinte. Problem je stvoriti teatar u kojem je to jasno. Vaa ruka koja podie poznatu alicu kave do usta vie je od rumene pruge na veernjem nebu: sve to uinite pobjeuje svaki krajobraz, to mora biti jasno. Ako elimo preivjeti krajolik.

Kad smo otili Robertu Edmondu Jonesu 1947. da bismo porazgovarali o svojem teatru, silno se uzbudio i zamolio nas da ponovo svratimo.

I svratili smo, donio sam mu svoju scenografiju i govorili smo mu o predstavama koje planiramo postaviti. Mnogo smo govorili, izgledao je vrlo tuno i pitali smo ga zato je tuan. Isprva sam, rekao je, mislio da imate odgovor, da ete stvarno stvoriti nov teatar, ali vidim da samo postavljate pitanja. Koliko imate novca? 6000 dolara, rekoh. To je loe, ree on, volio bih da nemate novca, da ga uope nemate, onda biste moda stvorili nov teatar, stvorite svoj teatar od struna i jastuka na sofi, stvorite ga u ateljeima i u dnevnim sobama. Zaboravite velika kazalita, rekao je, i plaene ulaznice, ondje se nita ne dogaa, nita se ondje ne moe dogoditi to ne bi bilo zaguujue, nita se iz toga nikad nee poluiti. Evo, ako hoete, uzmite ovu sobu, rekao je, ponudivi nam svoj atelje, ako elite ovdje poeti, evo vam je.

Tek etiri godine poslije, ne mogavi pronai teatar u kojem emo raditi, odluismo odigrati nekoliko predstava u svojoj dnevnoj sobi i ne naplatiti niti potroiti ni paru. I uspjelo je, imao je pravo. Ali jo nismo sve posve razumjeli. Zbog toga smo i imali teatre koji se reklamiraju i naplauju ulaz te plaaju porez, kao da se time neto ostvaruje, la gloire moda. U zamci. Shvativi da smo upali u zamku barem smo poeli raspravljati o strategiji kako da se izvuemo.

neto je naopako kad se picassove slike i schoenbergova glazba veliaju na grbovima mone elite rockfeller skuplja de kooninga na wall streetu itaju allena ginsberga jacqueline kennedy divi se manetu sve uzimaju

Malraux i Frost prodali su duu da bi sluili dravi s isprikom da pokuavaju popularizirati nacionalnu umjetnost. Drava nema elju unijeti umjetnost meu narod, ona treba dijamante u svojoj kruni. Kad Elizejska palaa nazove jastoga po Claudelu, umjetnost je zapravo ukradena, ukopljena i posluena kao okolada. panjolska mami turiste slikama svojih velikih umjetnika, Picassa, ali ne Guernicom, ne Snovima i laima Franca; Lorcom, ali ne korpusom njegovih djela niti njegovim vlastitim korpusom. Cocteau je rekao da revolucionarnoga umjetnika isprva ignoriraju, zatim preziru, a kad sve to ne polui uspjeh, pokuavaju vas obuzdati opteretivi vas astima.

teoretski ne biste trebali biti kadri voljeti de kooninga i graditi atomska sklonita (kao to je to inio rockfeller)

ne moete odobravati jevtuenka i gomilati bombe (kao to je to inio hruov)

umjetnost se mora opirati dravi ili e unititi vlastitu ivotnu snagu

kad drava obasipa umjetnost astima ona zapravo kazuje da je ta umjetnost bezopasna za vladajuu klasu

pazite se odobravanja i slubene potpore

dorothy day iz catholic workera provela je trideset godina ivei

dobrovoljno u siromatvu i hranei, odijevajui i udomljujui

sirotinju i kad joj je republiki fond odjel zaklade ford

ponudio mislim 10 000 dolara moda nemam pravo moda je

svota bila ak i vea ali svakako ne manja

catholic worker je to odbio

jer nisu htjeli okrvavljeni novac

to jest nisu htjeli uzeti novac koji je iznuen od ljudi putem kamata i ulaganja i ratne proizvodnje i okrutnosti tvornikoga rada i upotrijebiti taj novac da nahrane sirotinju jer bi prihvativi taj novac ublaili krivicu sustava koji nas ubija i proizvodi bijedu koju katoliki radnici pokuavaju umanjiti u naem okrutnom drutvu u ovim tekim vremenima ljudima je to teko razumjeti ak sam poznavao ljude koji su iskazali bijes kao da je dorothv day (a ne pokvarena narav novca) uzela sirotinji kruh jer je catholic worker odbio primiti krvavi novac to je tako jer ljudi uvijek misle o osobnoj koristi i ne znaju da ne moete doista postii dobro zlom zato ljudi takoer misle da je teatar koji ih tjera da razmiljaju, intelektualni teatar tako popularan danas, dobra stvar ali teatar koji prima potporu od drutva koje se nepopustljivo opire promjeni

teatar je potkazivaa

on je mehanizam kojim se loa stvar ini jo promuurnijom i jaom pacijent umire a mi stavljamo flastere na rane ljudi e trpjeti sve dok trpjeti nee moi vie

u teatru poinjemo pristupati toj pozornici pozornici na kojoj se vie ne moe trpjeti i neto se mora dogoditi

15

Meditacija. 1966.Izvanredno stanje! konjanici jau na nas! jedemo sebe! mravljenje! dodirujemo se meusobno i naokolo prau bombe, kuga, kuga, izgladnjele noge to ne mogu plesati, naduti trbusi, djeteca, izjalovIjene nade, pljakanje naroda, sav ivot im isuili nai ustroji, ustroji su kuga, u pomo, u pomo, dovikujem vam ali vi se skrivate u svojem kutu, dovikujem vam i vidim u vaim preplaenim oima kako mislite da vam donosim teku nevolju, poast borbe, poast promjene, ja sam apokaliptini luak, kuga u svojem konanom stadiju, epidemija oaja, gust smrdljiv zrak, umiranje, bacamo pogled na ogledalo, trulo meso, i znamo da emo umrijeti nevoljeni i ne volei, poast nemogunosti da izrazimo ljubav koju osjeamo, straan kuan vor neiskazane ljubavi stvrdnut poput kamena u mojim slabinama dok se uz sav napor ne uzmognem izvui na ulice, paraliza, kuga, neiskazano tijelo jede svoj rak, sakrij se, zauti, ugasi svjetla, policija, neprijatelji, mete, ratna poast, imperijalistika sredstva za muenje, zaraene rane, plutokracija, dinastije, poast moi, vodena poast, tvornika poast, opasnost, opasnost, poast samodopadnoga suuesnitva, aristokratskih manira, poast istoe, sranje, placebo teatar, otrovni teatar, podmorniki batovi, napad stranakog bockanja, pocakljeni intelekt, poast na crnce, eksploatacija, milostivost, prijekor, klonulost, krah, siromatvo, nepromiljenost, poast sebinosti, ljudi razdvojeni, pijani, glava pod kapuljaama, s uetom oko vrata, voeni, vueni, sudaramo se, posremo cijeloga ivota dok ne padnemo zauvijek, izgladnjeli, pogoeni, izgrieni, premladi, umrli u krevetu od poasti iscrpljenosti, neko gipki sad krhki, nezavreni, iskrivljeni, poput starih dasaka, neupotrijebljeni, raspadnuti, mrtvi. Bijeda!

Sve to znamo.

To je svakodnevni ivot. To da ne vidimo i ne moemo vidjeti ono to smo: zato je to izvanredno stanje.

Rije izvanredno stanje primjenjujemo na vremena kad se to ubrzava. U takvom smo vremenu.

Sve to znamo ali to ne osjeamo. I zato je 1966. jedini teatar onaj za izvanredna stanja.

to god da radim, danas sam lijenik. Diplomirao sam prepoznati stvari onakve kakve jesu.

Vidim velianstven krajolik, sunevo svjetlo, osjeam poriv da volim, vidim arhitektonsku divotu Venecije, prouavao sam Euklida i itao Elemente, sonete, mistina dostignua hasidizma, izvanrednost kineske kaligrafije, prouavao sam i vjetrobrane, lukove mostova, audiovizualna dostignua Carpaccia, gamelan, Partenon, boje, sluao sam paljivo ljudske jezike, zagledao meksiku kou, idovske grudi, lizao svaki djeli mukarca i ene, istraivao sam u Sierra Nevadi, vidio mjesto na kojem je Eshil raskolio stijenu u rijei, kiu, dugu, snijeg u vedskoj, Atlantik, more, usud, staklo. Obrti, mase, procesije, obiaji, kostimi, akrobati, filmovi, izumi, brodovi, prepoznajem svaku divotu, ljepota mi ne moe promaknuti, uvijek sam budan, gdje god da sam premjeravam slobodu, duljinu polja koju osoba moe prehodati, koliko daleko netko moe u mislima otii, koliko daleko moemo otii u tjelesnim igrama.

Vidim svu opasnost, raspad, nisam zadovoljan, prepoznajem izvanredno stanje u svakoj kui i na svakom mjestu.

1966. Ne radi se o tome to ne znamo, nego o tome to ne osjeamo.

Teatar za izvanredna stanja teatar je osjeaja.

Za bezosjeajno drutvo, osjeaj.

Za slomljene ljude, sjedinjenje.

Ostvarenje. Ljudi kao jedno, jedno.

Teatar ne za ljude, nego jedno s ljudima.

Krpajui ponor izmeu ljudske prirode i ljudskoga uma. Stein. Znamo to su to klasna mrnja i rasna mrnja, ali ne moemo se natjerati da uistinu poduzmemo neto vie od sitnih liberalnih gesta jer zapravo ne osjeamo ono u to vjerujemo. Promjenu svijeta.

Teatar promjene. Za izvanredna stanja. Teatar osjeaja.

Kad osjetimo, osjetit emo izvanredno stanje: kad osjetimo izvanredno stanje, djelovat emo: kad djelujemo, promijenit emo svijet.

Teatar akcije.

Moj je poziv teatar, ivim na svijetu, dakle teatar svjetske akcije. Umjetnost nije profesija, nego put prema istini i za stvaraoca i za gledaoca. Ajit Mookerjee, Tantrika umjetnost.Ne moete vie razdvajati. S tim je gotovo. S poasti razdvajanja. Ne moete govoriti o promjeni i ostati nepromijenjeni. Zato, ono to naznaujete na pozornici, morate ivjeti. Inae je sve neutemeljeno. Poast lai. Umjetnost kao protu-la.

To bi joj mogla biti jedina preostala valjana uloga u tom izvanrednom stanju.

Teatar za izvanredna stanja, teatar osjeaja, promjene, akcije dokida la da su gledaoci mrtvi tako to dokazuje da su aktivni. Gledalac postaje glumac, teatar postaje ivot, izvanredno stanje je istina.

Taormina, Sicilija, 13. oujka 1966.19Uvijek ima nekih nevanih uhienja, popraenih malim sudskim prizorima. Proba Slukinja u Parizu, u naoj hotelskoj sobi, u listopadu 1964. To je bitniki hotel, Hotel Normandie, u Rue de la Huchette, upravitelj mi uzima etrnaest franaka, sedam franaka po osobi, svako jutro kad se spustim dolje. Moram u Berlin, a Judith proba s Billom Sharijem, LukeomTheodoreom i Tomom Lillardom. Upravitelj kuca na vrata, Madame, violation de domicile! Vous ne pouvez pas rester dans la chambre avec des inconnus sans que votre mari soit present! Si ces messieurs ne guittent pas la chambre tout de suite, je serai contraint d'appeler la police!. Nitko ne izlazi, pa on zove policiju i svi su uhapeni. Nekoliko sati poslije, iukani i pretueni, osloboeni su. Nasuprot gendarmerie je bar Hong Kong, o kojem Genet govori u Slukinjama, kad Monsieur, upravo puten iz zatvora, telefonira Madame.

elimo negdje neto pojesti u Stockholmu nakon predstave. Ali svi su restorani u Stockholmu zatvoreni nakon 21 sat. Zapravo nas je Chester Kallman na to upozorio netom prije naeg odlaska. Rekao je, Pazite, neete nita moi pojesti u Stockholmu nakon 21 sat naveer. No, ipak smo otkrili da ima ondje jedan restoran otvoren nou, Rode Rummet, i to je restoran za ljude koji rade nou. I tako smo na prosinakoj hladnoi stajali u redu da bismo uli u restoran. (Navika nam je jesti nakon predstave.) I napokon smo doli na red. Ne moete unutra, ree ef. Ali mi radimo, radimo u kazalitu, objanjavamo. Ne, ne moete unutra. Odbijamo otii. I on zove policiju. Koji dolaze ivahno. Zgrabe nas za vrat, to je vedska tehnika, i odvlae nas. Izili smo iz zatvora tek sljedee veeri.

U Rotterdamu smo rezervirali sobu u hotelu, a kad smo doli onamo, upravitelj nam je rekao da nisu slobodne sobe koje smo dogovorili, pa smo odluili otii, a on je rekao, Ionako ste preprljavi za moj hotel, samo idite. I otili smo, a netko je zdipio runik, pa je upravitelj pozvao policiju koja nas je sve uhapsila. Runik je vraen, ali upravitelj nije htio da nas policija pusti, htio je osuditi nas do kraja po zakonu, i trebalo je mnogo enskih suza u policijskoj stanici da ga skinemo s leda.

U Trstu na tableau vivantu tijekom Misterija glumac je stajao gol, nepokretan na svjetlu, njegovo lijepo spolovilo sjajilo se ispred 2000 oiju nekih 3 sekunde na svjetlu. Tableaux vivants sastoje se od 72 bljeska: svjetla se pale: 4 osobe u 4 poloaja ispred 4 kutije: svjetla se gase na 4 sekunde, pa opet na 3 sekunde, a 3 osobe u 4 razliita poloaja, svjetla su ugaena, zatim se pale, gase, pale. I netko je pomislio da je vidio golog mukarca, pa su pozvali policiju, koja je upala u kazalite i pokuala prekinuti predstavu, ali mi smo jednostavno nastavili, jer tko su kvragu oni, i odigrali smo svoju predstavu, a oni su nas priveli nakon predstave, i nisu dopustili da se predstava odri sljedee veeri. I to su neka od naih mnogih hapenja.

Buroazija je tako uredila stvari da mogu pozvati policiju ba svaki put kad im se to svidi.

Policajci su njihovi sluge. itajte Strindberga: sluge uvijek nau nain da vladaju dekadentnim gospodarima. Dolaze kao vampiri. Ali jo uvijek prebivaju u Strindbergovoj kui strave. Sluge se identificiraju s gospodarima. Genet. U tome je njihov problem.

Policajci nisu nai sluge. Policajci ne slue narodu, nego povlatenim klasama. Oni su naa braa, ali to ne znaju, a ni mi to ne znamo.

30

Biljeke za izjavu o anarhizmu i teatru:Svrha je teatra sluiti potrebama naroda.

Narod nema sluge. Narod se sam posluuje.

Narod treba revoluciju, da bi promijenio svijet, sam ivot.

Jer nain na koji ivimo previe je pun boli i nezadovoljstva. Fatalno bolan za premnoge ljude. Za sve nas.

Ovo je doba izvanrednoga stanja. Zato je teatar za izvanredna stanja teatar svijesti.

Prva stvar je sve nahraniti, zaustaviti nasilje i sve nas osloboditi. To znai anarhizam u nae vrijeme.

Teatar anarhizma teatar je akcije.

Robovanje novcu mora prestati. to znai da cijelom novanom sustavu mora doi kraj. Drutvo besplatnih dobara, besplatno proizvedenih, besplatno raspodijeljenih. Uzmite to trebate, dajte to moete. Svijet je va da ga volite i radite za njega. Bez drave, bez policije, bez novca, bez trgovine, bez granica, bez vlasnitva. Vrijeme i mogunost da traimo dobrotu, da traimo jedni druge, uranjamo duboko u misli, i osjeamo, da otkrijemo to znai imati tijelo i poeti ga koristiti i radovati se s njime.

Teatar mora raditi s narodom kako bi unitio sustave civilizacije koji brane razvoj tijela i uma. Da biste mogli raditi, u veini tvornica morate prestati misliti inae bi mozak mogao umrijeti od boli i ranjavanja. Tijelo mora prestati osjeati inae bi se moglo trzati od boli cijeli dan. To je posao teatra. Teatar mora prestati biti proizvod koji kupuje i plaa buroazija. Cijelo doba kupovanja i prodavanja mora prestati. Teatar mora prestati biti sluga sustava u kojem u kazalite idu samo oni koji to mogu platiti. Siromani su razbatinjeni. Pa, umjetnici aktivisti igrat e na ulicama,

govorit emo to se dogaa, koliko je loe, i to ljudi mogu uiniti da promijene stvari, i koje je odredite cilj revolucije i kako tamo doi: kako podii revoluciju, oivotvoriti je, i to initi kad je ostvarimo, i kako je nastaviti. Revolucionarni umjetnik tragat e za nainom da uroni ljude u takvu ljepotu da e strgnuti zastave i zbaciti vojske, osnovati komune i elije i drutvo u kojemu se moe ivjeti. Zato to burujsko drutvo ne govori ljudima to je ljepota. Tajne su prisvojili bogati svojim ekskluzivnim obrazovanjem i gramzivou, a narod se truje ivom masovnih medija. Radni narod preuzet e sredstva za proizvodnju, osvojiti industrijske pogone i pretvoriti ih u tvornice hrane odjee krova nad glavom grijanja ljubavi i irokih pogleda. To e se dogoditi. To emo postii istjerujui sve nasilje i uzroke nasilja, potrebu za nasiljem, nasilje u svim oblicima, nasilje ruku, zubi, bomba, policije, vojske, drave, prava, zemljita, nekretnina, imovine, obrazovanja, drutveno, politiko, moralno i spolno. To je posao svijeta.

I taj posao svijeta jedini je posao teatra: zato to je teatar prvenstveno plesalite za ljude i zato plesalite bogova koji pleu u zanosu jedino meu ljudima

i zato mi usmjerujemo taj teatar prema Bogu

i ljudima

koji su cilj najsvetije

svete presvete revolucije.

Avignon, Francuska, 7. lipnja 1968.

45

Improvizacija je povezana s iskrenou, iskrenost sa slobodom, a sloboda s hranom.

Improvizacija: Nekoliko pretea:

1912.: Duchamp: Objets trouvs1916.: Arp: Kola od komadia papira poredanih prema zakonima sree

1924.: Breton: 1. nadrealistiki manifest: naelo automatske kompozicije

1942.: Njujorka kola akcijskoga slikarstva

1952.: John Cage: Muzika promjena1962.: Allan Kaprow: Hepeninzi

Pirandellovo Veeras improviziramo: Prvi put je Living Theatre odigrao tu predstavu 1955., dvadeset pet godina nakon to je napisana. Vrlo malo je toga u samoj drami doista improvizirano; Pirandello je napisao sve improvizacije; ali je predstava postavljena i reirana tako da su gledaoci esto imali dojam da je doista rije o improvizacijama. Mnoge ljubavi (Many Loves) Williama Carlosa Williamsa poigravale su se istom vrstom trika. A tako i Jack Gelber i u Vezi (The Connection) i u Jabuci (The Apple).

Povijesno: Dok smo imali te predstave na repertoaru, brzo bismo shvatili to se zbiva. Bilo bi nepravedno lagati publici. Iskrenost.

Nismo doista improvizirali. Bilo je povremenih momenata u slobodnom ozraju Judithine mizanscene za Vezu to su glumcima ostavljali prostora za kretanje i da tu i tamo dobace kakvu primjedbu, posebice tijekom dezistikih dijelova kad su se glumci mogli posve slobodno kretati.

Dez. Dez je lik, dez kao prvi u stvarnoj improvizaciji. Bio je povezan s nadrealistikim automatskim pisanjem. Kronoloki, improvizacijski poleti dez muziara zbili su se prije dadaistikih i nadrealistikih eksperimenata. Sluali smo Charlieja Parkera oamueni: on je dez improvizaciji dao snaan poticaj. Stvarao je pred naim uhom. Poput Davida Tudora kad svira Muziku promjena. On nas je nadahnuo, pokazao nam je da se stvarnom angairanou i preputenou moe postii da ptica slobodno poleti.

Sa Zatvorom (The Brig) se dogodilo prvo vano glumako otkrie Living Theatrea. Kenneth Brown napisao je dramu u kojoj je radnja imala vrsta pravila, ali unutar tih pravila mogua je bila samo improvizacija. On je pruio situaciju u kojoj je improvizacija esencijalna. Stvarna.

Glumci iz Zatvora govorili su da im se dogodilo neto posebno ondje, na pozornici, u kavezu, neto to im se nije dogaalo u drugim predstavama. Sve te godine dok su glumci govorili o ponovnom domiljanju svakoga trenutka (cijela hrpa dokaza i vjeba koju su kompilirali Stanislavski i njegova kola), zapravo smo se zavaravali. Treba ostvariti: stvarno putovanje, fiziki, zamiljeno od trenutka do trenutka, stvarnost, zbilju koja se uvijek mijenja i prestvara, potrebu za zbiljom (ivotom) u tom dobu otuenosti; improvizacija kao dah koji ini zbilju ivom na pozornici. Nikad vie nee biti mogue da ne improviziramo. Morat emo stvarati predstave dovoljno oputene forme tako da moemo nastaviti iznalaziti kako stvarati ivot, umjesto da ga samo ponavljamo.

Pedalj po pedalj, korak po korak, kroz labirint prema zbilji. Misterije, 1964.: (1) improvizacija unutar vrstih granica (kao u Zatvoru) (2) vjebe iz oslobaanja tijela i glasa (organizacija izraavanja) od ogranienja ideja sadranih u jeziku.

Improvizacija, zbilja, sloboda: ima neke veze s jedenjem: tih dana (1963.1964.) rabili smo borbene govore na ulicama na mirovnim skupovima, Svakih est sekundi netko umire od gladi i to je EKONOMSKO NASILJE; ali nismo to jo dovoljno povezivali s radom umjetnika na njegovu putu otkrivanja slobode, i danas, 1970. godine, netko umire od gladi svakih dvije do tri sekunde, represija raste svake sekunde, a umjetnost je slobodnija. No, je li?

Radno putovanje. Proces realizacije bio je prespor. Zna li establiment da su improvizacija, sloboda i raspodjela hrane subverzivno povezane? Je li to razlog preprekama razumijevanju koje su tako dugo prijeile taj put prema istini?

Ne moete biti slobodni, ako niste proeti matom. Zbilja je izbrisana; ivimo vlastiti mit: moramo stvarati zbilju.

Revolucionarna potjera za slobodom, slobodom izraavanja, tjelesnom slobodom, slobodom mogunosti: te su slobode slobode kojima tee intelektualci. Genet kae da one dolaze nakon ostalih sloboda: nakon slobode od fizikoga tlaenja, kao to je sloboda za kojom u ovom trenu tee crnci u SAD-u i drugdje. Poredak prioriteta, tako to on naziva. I naravno, ima pravo. Nahranite Sve Ljude, dolazi na prvo mjesto. Zaustavite Svako Ubijanje, dolazi na prvo mjesto.

Ima li ikakve veze izmeu borbe za osloboenje od fizikoga tlaenja i borbe za osloboenje od spolnoga i intelektualnoga tlaenja? Ako ima, o kakvoj je vezi rije? Zbilja: prijeka potreba, primarna, cijeli ivot, slobodno iskusiti ivot: jer nagonski znamo da ivot cvjeta u slobodi, naavi sredstva da se.ouva i nastavi.

Prolazei kroz ekrane, preko zidova, mimo uvara, kako je to bilo mogue 1964., zapazio sam prolazak vremena, kako se kree i odakle kamo, kako provodi aritmetiku, mnoi se i dijeli, kako povijest ui, znanje se poveava, percepcija produbljuje, i 1964. napokon smo doli do Slobodnog teatra prvi put, to je bio zavrni in u Misterijama.

Slobodni teatar: nema pravila, nema kraja. Zavrava kad svi odu, kad svi odlue da bi ti trebao doi kraj.

Ali u to doba, 1964., osjeali smo se nesigurni igrajui Slobodni teatar.

Drae nam je bilo zavriti Misterije Kugom, i sljedei smo put Slobodni teatar odigrali u Milanu, u lipnju 1966.

Slobodni teatar znai da svatko moe uiniti to mu volja. To znai da je sve to netko uini savreno.

Zamolili su nas da odigramo neto za posebnu dobrotvornu predstavu za talijanski teatarski asopis Sipario. Mogli smo odigrati to god smo htjeli, dijelove iz Misterija, togod.

Judtih je predloila Slobodni teatar. Napisala je nekoliko rijei koje je trebalo podijeliti meu publikom tako da znaju o emu se radi.

Na razdijeljenom apirografiranom komadu papira pisalo je:

SLOBODNI TEATAR

Ovo je Slobodni teatar. Slobodni teatar izmiljaju glumci dok glume. Slobodni teatar nema proba. Slobodni teatar smo ve iskuali. Katkad ne uspije. Nita nikad nije isto.

Living Theatre

Dobrotvorna predstava odigrala se na zabavi u Palazzo Durini u kojoj je mali i otmjeni teatar. Zabavu ini acid rock, nepolitina je, isti Babilon.

Slobodni teatar: Kad je doao as da ponemo, okupili smo se na pozornici. Nitko od gostiju nije na nas obraao panju. Pozornica je ionako bila prenatrpana njima. Mi smo ondje stajali. Upili smo u sebe vibracije i situaciju. Meditirali o svemu. Svatko od nas je tragao za onim najvanijim inom koji e uiniti. Ne govorei meusobno, stvorili smo svojim tijelima vrstu jezgru. Tiina. Jako smo se meusobno pribliili, nismo se kretali, nismo govorili. John Cage nas je nauio sluati tiinu, Wagner je takoer svirao s tiinama, ali to je bila drama, Cageove tiine su metafizika i istraivanje zvuka. Intenzitet je rastao. Talijansko oko pomalo gleda sve poput potencijalnog fotografa za kakav asopis o skandalima; tako su nas gledali, vrlo blizu pizda i usnica, kureva i prstiju u toj hrpi tjelesa. Gosti su se dosaivali, zatim razbjesnili. Uinite neto! vikali su. Poeli su nas gurati, bockati, pipkati, poeli su igrati Slobodni teatar. Smatrali su na odgovor na svoju histeriju nepodnosivim. Bili smo nepokretni i tihi. Jo vie su pobjesnili, poeli su nas tui. Znali smo da dolazi policija, razili smo se, policija je dola.

Sljedei smo put odigrali Slobodni teatar u predstavi Raj sada. Od poetka je bilo jasno da e Slobodni teatar biti sastavni dio strukture Raja. Ali kako, bilo je nejasno sve do pretkraj cijeloga procesa stvaranja predstave.

Nee bit mogue odigrati predstavu Raj sada i (1) ne biti slobodan, (2) ne osloboditi svakoga tko jo nije slobodan. (Do one toke, naalost, na kojoj vi povuete crtu ili na kojoj je, naalost, crta povuena.)

Da bismo to uspjeli: u Raju sada prizvah smo misteriozne sile: utjecaj boje, mudrost Knjige promjena, fiziko-spiritualno putovanje Kundalini, buenje energije koja poiva u akrama, viziju svetog svijeta hasidizma, uzvienu viziju Kabale; energizirali smo tijelo dio po dio, i izmislili rituale, pokrete, zvukove, vizije i kadence koji su doveli glumce (voe) i publiku u trans. U transu, otkaeni, moda moemo ui u Slobodni teatar.

Raj sada bilo je putovanje u slobodnije forme, sve dok, u transu, nismo izili na ulicu i ponovo uli u Svjetski zatvor.

Slobodni teatar prosvjetljuje se vlastitim neuspjesima. Ondje gdje ima slobode, neuspjeh je podnoljiv i dobiva drugaije osobine, a uivanje u slobodi Nita ne ini. Uini bilo to. Budi. sve podupire.

Ali stanje u Raju sada bilo je hermetino, ba zato to se dogaalo u teatrus plaenim ili neplaenim ulaznicama-ivot novca ugroavao je svakoga svake sekunde, jer policija je uvijek u teatru, a vojska vani, dok je radnik iz odravanja u podrumu.

Slobodni teatar: krajnje slobodan teatar razularena je improvizacija. Slobodni teatar: situacija u kojoj glumac i publika kuaju slobodu...

Slobodni teatar: slobodna akcija: nema Slobodnog teatra dok smo zatvorenici na svijetu...

Napokon, Slobodni teatar ovisan je o tome kako emo ga odigrati u ivotu...

Slobodni teatar: bez novca...

Slobodni teatar kao tajno oruje militantnoga umjetnika...

46

Kolektivno stvaranje: Prve Misterije u Parizu, u listopadu 1964., nae su prvo iskustvo s takvim procesom. Dogodilo se to prirodno, bez muke.

Sva naa sljedea iskustva bila su mukotrpan napor.

U Parizu gotovo da i nismo bili svjesni toga to inimo. Jednostavno smo nabasali na to.

Tek kasnije smo to shvatili.

Kad god neto slikam, uvijek vidim sliku; katkad znam to prikazuje, katkad ne znam. William Baziotes.

Tajanstvena sila, na djelu je bilo neto jednostavno snanije od naih svjesnih namjera. Ta tajanstvena sila stvorila je logino i obuzdano djelo.

Judith je toj veeri dala ime Misterije i djelca (Mysteries and Smaller Pieces). U tom trenutku znaenje je bilo neto jasnije.

Stvorili smo misterije a da nismo znali koje. Svoj smo prvi eksperiment kolektivnoga stvaranja poduzeli a da to nismo znali. Nain rada odavao je neto organsko.

Kolektivno stvaranje.

Skupina ljudi se okupi. Nema autora kao oslonca, koji izvlai iz vas kreativni poriv. Destrukcija nadgradnje uma. Zatim nastupa zbilja. Sjedimo mjesecima razgovarajui, upijajui, odbacujui, stvarajui ugoaj u kojemu ne samo da se meusobno nadahnjujemo, nego u kojem se svatko osjea slobodan rei to god poeli rei. Velika movarna dungla, krajolik pojmova, due, zvukovi, pokreti, teorije, perasto lie poezije, neobuzdanost, divljost, lutanje. Zatim se skupite i poredate. Forma e se nametnuti u procesu. Osoba koja najmanje govori moda je osoba koja nadahnjuje onu osobu koja najvie govori. Na kraju nitko ne zna tko je doista bio odgovoran za to, individualni ego se izgubio u mraku, svatko doivljava zadovoljstvo, svatko doivljava vee osobno zadovoljstvo no to je zadovoljstvo usamljenoga ja. Jednom kad to osjetite proces umjetnikoga stvaranja u kolektivu povratak na stari poredak ini se nazatkom.

Kolektivno stvaranje primjer je Anarho-Komunistikog Autogestivnoga procesa koji je ljudima vaniji od same drame. Kolektivno stvaranje kao ljudsko tajno oruje.

U kolektivu stvarate i sobom i drugima: meunadahnuem. Nadbljesak.

Istodobno, proces je zamoran, dosadan, teak. Morate nadii dosadu. Dosada i tekoa su poluge. Stvorite dosadu. Stvorite tekou. Stvaramo prostor u kojem se dovedemo toliko do ludila da moramo pronai vrata, izlaz. To je jedna tehnika.

Doivjeti dosadu tako snano da iz nje izronite nekamo drugdje. Cage.

Dosada, degradacija, tlaenje, monotonija, oskudica: mase upravo sada proivljavaju dosadu, patnju.

Stvoriti ambijent koji e privui inspiraciju. Muze. Moe se to i lako dogoditi, kao s Misterijama. Ili Krontatom.

To su tehnike kolektivnoga stvaranja.

54

Pleme ima svoju karizmu. Pleme je skupina ljudi meusobno povezanih ljubavlju. Zbog toga iznalaze nain kako preivjeti, i zato je pleme posebno privlano u drutvu manje-vie lienom ljubavi.

Drutvo nevoljko podnosi Cigane jer im je povjerilo da ouvaju neke tajne, neto od crne magije. Drutvo trpi eksperimentalne zajednice sve dok misli da one rade samo na pronalasku rjeenja za problem koji su pred nas postavili nepraktini utopijski prijedlozi. Ako ne uspiju pronai rjeenja, odumrijet e same od sebe. Ako pronau rjeenja, drutvo e ih pokuati kooptirati ili ih odstraniti. To je kobna tajna u arsenalu mozga drutva. Smrtna stvar.

Za razliku od plemena, koje se razvija kad je zdravo, klan je zatvoren, povezan krvlju, hijerarhijom i samonametnutim zakonima. Rije Pleme danas se rabi da opie one skupine koje su bliske onim etnikim skupinama koje nikad nisu izgubile svoju vezu sa zemljom suncem mjesecom vjetrom vodom vatrom tijelom. Iskonskim stvarima. ije je postojanje svjedoanstvo nekovrsne prirodne blagosti, blagosti koja nije umjetna, prema neiskvarenom ivotu, prema ivotu u slozi s prirodom stvari, a ipak onkraj sukoba uobiajenih za prirodu. Pleme je nain zajednikoga uivanja. Svaki lan iekuje blagodat i dobrobit svih lanova. Oni tvore zajednicu u kojoj pojedinci nisu meusobno otueni. Kreui se kroz drutvo koje umire od samoe i njezinih stranih uinaka (umjetne ljubavi, rane smrti, smrti zbog suparnitva i nepri jateljstva, smrti zbog novca, smrti od oruja i ubojstva, smrti da bi opstali najzdraviji, smrti od otrovnoga industrijskoga plina, smrti od duhana, smrti od aluminijskoga oksida), pleme, poput ivotinja koje je opisao Kropotkin a koje su preivjele suprotstavljene sile vjekova uzajamnom pomoi, dotie sve s ime doe u vezu svojom tajnovitom silom i melodijom; to je ivi simbol korisnoga ponaanja, kljunog, vjenog ritma. Pleme prolazi; a hladni i smrznuti promatra, gubi se u svojoj samoi, gleda Cigane, gleda idove, gleda karavanu glumica i glumaca, prezire ih zbog njihovih uroenih izluevina, zavidi im na sposobnosti da ih stvaraju, mrzi ih i nada se da e oni nadii njegovu mrnju, i zna da hoe.

Tek 1964, konano je moj ivot, Living Theatre, poeo s ostvarenjem svoje plemenske naravi; i kad smo se u sijenju 1970. razili, nije to bilo zato da se raspadnemo, nego da izdrimo samonametnute muke, da bismo izgradili iznova svoju plemensku zbilju mnogo svjesnijim naporom, da bismo nadmudrili sile koje nastoje unititi sva plemena zauvijek. Jer moderna drava ne moe tolerirati ni jednu skupinu iji je ijedan osjeaj snaniji od ovisnosti o vlastitom otuenom/otuujuem opasnom sudbonosnom sebstvu. Pleme se bori za sebe u takvom okruenju. Mi se borimo. Kad nas ljudi (iza svojih prozora) vide kako polako hodamo ulicom, znaju tko smo, prepoznaju arhetipski korak, znaju da smo neprijatelji njihove drave, znaju da smo tajni ljubavnici njihovih tijela koji ih posjeuju nou, mi smo breme njihove savjesti, mi smo meso njihovih snova, mi liemo njihov duh, hrvamo se s njihovim netvarnim oblikom, znaju da je njihova drava vrsta i Velika i Krhka, i znaju da je pleme slabo i malo i neslomljivo.

Ako je povezano ljubavlju.

Ova knjiga, kao zapis o mojem ivotu, kao moj ivot sam, zapis je o borbi da se postane dio zajednice, Living Theatre je ta borba. Moj jedan jedinstveni ivot.

Living Theatre ne moe biti zajednica unutar kapitalistikoga drutva. Iluzija je zamisliti da moe. Sve dok je kapitalizam oko nas, dok se cijedi u nas, nemamo anse. Moemo jedino raditi unutar granica sve dok zid ne padne. A zidovi padaju. Stvaraju glazbu od koje padaju. Utjecaj truloga ustroja je jak, a mi smo slabi. U toj borbi slabi pobjeuju, jer jaki su kruti i truli. Ali slabi su gipki i ivi.

Rio de Janeiro, listopad 1970.69Living Theatre funkcionira, kae Judith, tako da ideja o tome to on jest razliito opstoji u glavi svakog pojedinog lana. Zatim svi meusobno doputamo da inimo to god tko od nas eli da bi razvio tu viziju. Do tog stupnja ona jest ono to elim da bude i to Roy Harris ili Carl Einhorn ele da bude. I ako se odljubimo od te vizije, bilo da se uspjela ili nije uspjela razviti, razii emo se. Sve sam dao za tu viziju. Kao i svi ostali. Ako je tako, onda nisam autoritarniji ili vie autoritet od bilo koga drugoga.

U zajednici uvijek ima problema, sukoba i bolesti. Zajednica je sjedinjena (isprepletena) ljubavlju, ustrajan izraz nalazi u toploj bliskosti i fizikom dodiru. Uvijek smo se bavili seksualnim problemima, istroili smo se rafinirajui ih. Vie smo simbol seksualne slobode, nego njezin iv primjer. Ali snaga nae tenje nosi poruku.

Sredinji je rad. Sve dok je obavljen. Druge su stvari sekundarne. U tome je suverenost. S iznimkom, koja ga ini slobodnim, da se rad moe rtvovati u svakom asu kad neka druga potreba postane prioritetna: ludilo, ljubomora, bolest, sukob: pod uvjetom da grupa preivi. Ili dok ne bude imala potrebu raspustiti se ili preobraziti.Davno je Judith postavila pitanje: Kako moe postojati zakon bez prisile? Imati zakone koji su naela koja se mogu slobodno kriti kad god netko osjeti potrebu za tim a da ne skri smisao za red stvari.

To bi bilo mogue u komunalnoj situaciji, imajui u vidu promjene u karakteru i ponaanju koje se mogu oekivati u sklopu anarhistiko-komunistike kulture.

121

Biljeke o povijesnom presedanuto se dogodilo u Ukrajini i u Rusiji 1917.1921. i to se dogodilo u panjolskoj 1936.1937.: Seljaci, ljudi koji su bliski sa zemljom i prirodnim nainom rada, smatrali su da je vrlo lako vrlo brzo povezati se i oformiti kolektive, osloboditi se svakog oblika lokalne vlasti, drati zemlju kolektivno, obraivati je kolektivno, opskrbljivati vlastite potrebe, i poveati proizvodnju tako da mogu odnijeti vie hrane u gradove nego dotad. Neki od njih su ak otili tako daleko da su ukinuli novac u svojim selima, a izvjetaji o njima obznanjuju da su doivjeli povratak u svoju dugo prognanu radost.

101

ODJEBI SVE SLOGANE

(osim)

VOLIM TE

Judith

The Living Theatre: najvanije produkcijePregled najvaanijih predstava, od 1947. do Beckove smrti, 1985.

Doctor Faustus Lights the Lights (1951, prema libretu Gertrude Stein iz 1938)Beyond the Mountains (1951, Kenneth Rexroth)

Tonight We Improvise (1955, Veeras improviziramo, Luigi Pirandello, 1930)The Young Disciple (1956, Paul Goodman)

The Cave at the Machpelah (1959, Paul Goodman)

Many Loves (1959, William Carlos Williams)The Connection (1959, Jack Gelber)

The Brig (1963, Kenneth H. Brown)

Mysteries and Smaller Pieces (1964)

Frankenstein (1965)

Antigone (1967)

Paradise Now (1968)The Legacy of Cain, ciklus od oko 150 komada, za neteatarske prostore (Six Public Acts, Seven Meditations on Political Sadomasochism, The Tower of Money, Turning the Earth, Strike Support Oratorium, itd., od 1975)Prometheus at the Winter Palace (1978)The Yellow Methuselah (1984)The Archaeology of Sleep (1984)Podaci o knjizi

Julian Beck, ivot teatra: odnos umjetnika prema borbi narodaS engleskog prevele Bljana Romi i Ivana Barbari Straa

Naslov izvornika: The Life of the Theatre: The Relation of the Artist to the Struggle of the People, City Light Books, San Francisko, 1972. Judith Malina

Izdava DAF, biblioteka Posebna izdanja, Knjiga 3.

Zagreb, listopad 2012.

350 str., ISBN 978-953-6956-27-2

Urednik: Zoran Senta

zoran.senta@zg.t-com.hr

Izbor priredio: AG, anarhija/ blok 45, maj 2013. http://anarhija-blok45.net1zen.com/aleksa.golijanin@gmail.com

Ja ne nalazim, tragam, prev.

Fr., poziv na red, opomena, prev.

Izaija, 44:9, 12, 14, 18, 20. Prijevod prema izdanju Biblije, Kranska sadanjost, 1994. Zagreb, prev.

Igra rijeima, corpus u znaenju opusa i tijela, prev.

Gospoo, povreda zakona o boravitu! Ne smijete ostati u sobi s nepoznatim mukarcima bez prisutnosti svojega supruga! Ako gospoda odmah ne iziu iz sobe, bit u prisiljen pozvati policiju., prev.