josip ciric - metodologija znanosti

Metodologija znanosti

1

METODOLOGIJA

ZNANOSTI

sastavio: Josip Ćirić, prof.

Zadar, 2003.


2


3

Sadržaj

LITERATURA.........................................................................................................................................................................5

ZNANOST ...............................................................................................................................................................................6

ZNANOST – TEMELJNI POJMOVI ......................................................................................................................................6GRANE ZNANJA ....................................................................................................................................................................6

ZNANSTVENA DJELATNOST .............................................................................................................................................7

OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA....................................................................................................................7TEORIJE ISTINE .....................................................................................................................................................................7

MJERENJE ..............................................................................................................................................................................8SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:...........................................................................................9MJERNI POSTUPCI: ................................................................................................................................................................9PROCES MJERENJA..............................................................................................................................................................10MJERNE SKALE...................................................................................................................................................................10NORMALNA DISTRIBUCIJA..................................................................................................................................................10POPULACIJA, UZORAK ........................................................................................................................................................11

OPERACIONALIZACIJA.....................................................................................................................................................12VARIJABLE .........................................................................................................................................................................12KONSTRUKTI ......................................................................................................................................................................12

KOLIKO JE STVARNO STVARNO? ..................................................................................................................................12

PSIHOMETRIJA....................................................................................................................................................................17TEORIJA TESTOVA ..............................................................................................................................................................18METRIJSKE KARAKTERISTIKE .............................................................................................................................................19

Valjanost .......................................................................................................................................................................19Pouzdanost....................................................................................................................................................................19Objektivnost ..................................................................................................................................................................20Osjetljivost ....................................................................................................................................................................20

EKSPERIMENT ....................................................................................................................................................................20Eksperimentalni nacrt...................................................................................................................................................21

STATISTIČKE METODE .....................................................................................................................................................24Mjere centralne tendencije ...........................................................................................................................................24Mjere varijabilnosti ......................................................................................................................................................24Položaj rezultata u skupini............................................................................................................................................24Testiranje hipoteza........................................................................................................................................................25Korelacije......................................................................................................................................................................26

KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996) ...........................................................................................................................281. Život i djela ...............................................................................................................................................................282. Struktura Znanstvenih Revolucija: istraživanje ........................................................................................................283. Struktura znanstvenih revolucija: filozofski značaj ..................................................................................................304. Daljnji razvoj ............................................................................................................................................................30

GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )........................................................................................................................31

JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.) ..........................................................................................................................321. Život i rad .................................................................................................................................................................332. Opća filozofija znanosti ............................................................................................................................................333. Geometrijski konvencionalizam ................................................................................................................................344. Semantički konvencionalizam ...................................................................................................................................355. Filozofija matematike................................................................................................................................................36

POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)................................................................................................................................36Život i djelo ...................................................................................................................................................................37Teorija znanosti ............................................................................................................................................................37Kasnije ideje .................................................................................................................................................................39Demokracija, društvo, individualizam ..........................................................................................................................40


4

HANS REICHENBACH (1891-1953)................................................................................................................................... 421.Život ........................................................................................................................................................................... 432.Epistemologija ........................................................................................................................................................... 433.Indukcija i vjerojatnost .............................................................................................................................................. 434.Prostor i vrijeme ........................................................................................................................................................ 445.Ostale teme ................................................................................................................................................................ 45

NAGEL,ERNEST (1901-1985) ............................................................................................................................................. 461. Život .......................................................................................................................................................................... 462. Filozofija znanosti..................................................................................................................................................... 463. Promatranje i teorija ................................................................................................................................................ 474. Objašnjenje ............................................................................................................................................................... 475 . Probabilizam, konfirmacija i indukcija ................................................................................................................... 476. Ostale teme ............................................................................................................................................................... 48

MALI RJEČNIK METODOLOŠKIH POJMOVA................................................................................................................ 49faktorijalni eksperiment ................................................................................................................................................ 49eksperimentalni nacrt ................................................................................................................................................... 49kvazi-eksperimentalni nacrt .......................................................................................................................................... 50eksperimentalna skupina............................................................................................................................................... 50kontrolna skupina ......................................................................................................................................................... 51kontrola u eksperimentu................................................................................................................................................ 51populacija ..................................................................................................................................................................... 51uzorak ........................................................................................................................................................................... 51uzorci uz povrat ............................................................................................................................................................ 52varijabla........................................................................................................................................................................ 52zavisna varijabla........................................................................................................................................................... 52nezavisna varijabla....................................................................................................................................................... 52operacionalizacija ........................................................................................................................................................ 52Rosenthalov efekt .......................................................................................................................................................... 53normalna raspodjela..................................................................................................................................................... 53konstrukt ....................................................................................................................................................................... 54hipotetski konstrukt ....................................................................................................................................................... 54intervenirajuća varijabla .............................................................................................................................................. 54mjerenje (u psihologiji)................................................................................................................................................. 54metrijske karakteristike................................................................................................................................................. 55valjanost........................................................................................................................................................................ 55valjanost, praktična ...................................................................................................................................................... 55valjanost, teorijska........................................................................................................................................................ 56pouzdanost .................................................................................................................................................................... 56objektivnost ................................................................................................................................................................... 56osjetljivost ..................................................................................................................................................................... 56Millove induktivne metode ............................................................................................................................................ 56


5

Literatura

OBVEZNA:

• Kuhn, T. S. (1966). Structure of Scientific Revolutions. Hrvatski prijevod: Strukturaznanstvenih revolucija. (ur.) Vjekoslav Afrić. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatskosociološko društvo., 1999.

• Nagel, E. (1961). The Structure of Science: Problems in the Logic of ScientificExplanation. Srpski prijevod: Struktura nauke, Nolit, Beograd: Nolit, 1974.

• Poincare, H. (1902) La Science et L’Hypothése. Hrvatski prijevod: Znanost i hipoteza,Globus, Zagreb: Globus, 1989.

• Popper, K. R. (1935). Logik der Forschung. Engleski prijevod: Logic of scientificdiscovery. London, New York: Routledge, 1992. Srpski prijevod: Logika naučnog otkrića.Novaković, S. (ur.). Beograd: Nolit, 1973.

• Reichenbach, H. (1964) The Rise of Scientific Philosophy. Srpski prijevod: Rađanjenaučne filozofije. Beograd: Nolit, 1964.

• Wright von, G. H. (1971) Explanation and Understanding. Srpski prijevdo: Objašnjenje irazumijevanje. Beograd: Sazvežđa, 1975.

DOPUNSKA (SEMINARI)

• Bronowski, J. (1984) Uspon čovjeka. Rijeka: Otokar Keršovani.• Craig, E. (ur.) (1998). Routledge encyclopedia of philosophy. CD-ROM, ver. 1.0. London,

New York: Routledge.• Gower, B. (1997) Scientific method: An historical and philosophical Introduction. London:

Routledge.• Gribbin, J. (2001) Vodič kroz znanost. Zagreb: Izvori.• Ivezić-Pasini, Z. (1996) Opći sustav znanstvene metode: ZM-14. Pula: C.A.S.H.• Kitchener, R. F. (1999). The conduct of inquiry. Lanham, New York, Oxford: University

Press of America, Inc.• Petz, B. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.• Sagan, C. (1985) Kozmos. Rijeka: Otokar Keršovani.• Sagan, C. (2000) Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u tami. Zagreb:

Naklada Jesenski i Turk.• Weinberg, S. (1997) U potrazi za konačnom teorijom. Zagreb: Izvori.


6

ZNANOST

ZNANOST – TEMELJNI POJMOVIZNANOST je poznavanje pravilnosti u prirodi, a

pri tom je dijelom predmet skeptičnesuzdržanosti. Znanstvena objašnjenja temeljese na racionalnim objašnjenjima uzroka. Znanstveno znanje o svijetu je djelomično, inapredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene načini opažljivima.

Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego više na skup postupaka. Uočimorazliku između znanosti i nauke. NAUKA (doktrina) smatra da posjeduje skup više ili manjekonačnih istina, pa se središte njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju iprenošenje. ZNANOST, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rješenje samoza dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitetnijih spoznaja neupitan. Središte njenihaktivnosti je na metodi - postupku sigurnog dolaženja do novih spoznaja, a kao posljedica toggledišta, neizbježan dio metoda je skepticizam - posjedovanje povratne sprege, gdjerezultati mogu promijeniti dotadašnja objašnjenja.

TEORIJA je skup logički međusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, kojese rabe za objašnjavanje nekog skupa pojava. U svakoj je teoriji implicitno sadržana teorijskaperspektiva, tj. skup pretpostavka i metoda koje se rijetko propituju.

Znanost i znanstvenici možda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jersu više usredotočeni na istraživanje. Međutim, autori o kojima će ovdje biti riječi naglasakzanimanja za znanost stavljaju upravo na problem kako dolazi do promjene jedne teorije iteorijske perspektive drugom. Ovdje je neophodno uočiti trojakost pristupa:

! LOGIČKI, koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i nalazi seu samoj srži znanstvene procedure" PSIHOLOŠKI, kojeg zanima kakvi psihološki procesi leže u temelju otkrića i njegovogsmještanja u postojeći okvir, odnosno, stvaranja novog, te# SOCIOLOŠKI, koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istražujekako njena djelatnost olakšava ili otežava tu promjenu.HIPOTEZA je iskaz koji predviđa odnos između varijabli. To je iskaz materijalne implikacije -

AKO-ONDA iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju.Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja prikazana je iz razloga kompatibilnosti s

predmetnom literaturom.

GRANE ZNANJA

$ Logika$ Matematika$ Znanost

% Povijest i filozofija znanosti% Fizikalne znanosti% Geološke znanosti% Biološke znanosti% Medicina i pridružene discipline% Društvene znanosti i psihologija i lingvistika% Tehnološke znanosti

$ Povijest i društvene znanosti$ Filozofija


7

ZNANSTVENA DJELATNOSTAko bi pokušali shematski prikazati intuitivno shvaćanje toka znanstvene djelatnosti:

Ovaj intuitivni model pretpostavljapovratnu spregu - mogućnost promjeneteorijskog modela na temelju činjenicakoje model ne uspijeva objasniti.

Međutim, još je CHARLES DARWINdobro uočio da svako dobro opažanjezapočinje s teorijom - nemoguće jeposjedovati čisto opažanje - ono je uvijekunutar nekog (više ili manjerazgovijetnog) skupa tvrdnji o objektimaopažanja.

Zato bi ispravniji model bio:Ovakva shema znanstvenog istraživanja pokazuje

da su svi koraci uvjetovani teorijskim okvirom.Tako bi predmet istraživanja bio određen ne

jedino interesima istraživača i tehničkimograničenjima (npr. istraživanje pojedinih pojavanemoguće je prije konstrukcije odgovarajućihmjernih instrumenata), već njegovim pogledom nasvijet - koji ne mora biti eksplicitno razrađen u oblikuskupa iskaza koji tvore teoriju. Taj će okvir osimlegitimnih tema za istraživanje ponuditi i legitimna

sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara iklasu (mogućih) pojava bavljenje kojima znanstvena zajednica odbacuje kao (u najmanjuruku) neozbiljno. Dodatno treba istaći instituciju 'POGREŠAKA U MJERENJU' - postupak kojilegitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s očekivanjem; rezultati izvan očekivanograspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust upostupku.

Isto tako, postoji povratna sprega između svih elemenata, koja može mijenjati teorijskiokvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uočava sepotreba sociološkog pristupa: osim što će se tražiti krunski dokaz za ispravnost novogteorijskog modela, zajednica će pružati otpor njegovom uvođenju.

Temeljna razlika između ponuđenih modela sastoji se u interesu proučavanja znanosti - uprvom slučaju znanosti se pristupa kao vještini i model želi prikazati pouzdanu proceduru.Drugi model bavi se META-TEORIJOM, tj. teorijom o nastanku i promjenama teorija.

OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA1) provjerljivost2) objektivnost3) preciznost

Sva tri principa pretpostavljaju rad s istinitim činjenicama i zato je potrebno prikazati

TEORIJE ISTINE1. TEORIJA KORESPONDENCIJE (Shorter Oxford English Dictionary): "Istina je poklapanje sčinjenicama, slaganje sa stvarnošću." To je zdravorazumsko poimanje: tvrdnja je istinita akokorespondira s činjenicama.

REZULTATI

izbor i uporabaempirijskih metoda

ESKPERIMENT% laboratorijski% prirodniOPAŽANJE% naturalizirano% kontrolirano% participiranoTESTOVI% standardizirani% projektivne

tehnikeUPITNICI I ANKETEPROUČAVANJE

SLUČAJEVA

hipoteza - testiranje

teorijska konstrukcija

predmet ispitivanja

REZULTATI

izbor i uporabaempirijskih metoda

hipoteza - testiranje

predmet ispitivanja

TEO

RIJ

SKI

OKV

IR


8

2. TEORIJA KOHERENCIJE - jedino je apsolutna istina 'cijela istina'; posljedično: sve što je manjeod toga može jedino imati izvjestan stupanj istinitosti; teoriju zastupa idealistička struja ufilozofiji.3. PRAGMATIZAM - William James - problem istine jednak je onome ekonomičnosti - istinito jeono što se pokaže takvim na dulje staze

Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda se pristaje uz teoriju pragmatizma - ponuđenateorija je za sada najbolja dostupna, ali ostaje mogućnost da je neka nova zamijeni. Ueksperimentalnom radu najčešće se pristaje uz teoriju korespondencije. Stoga se postavljazahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Stoga pitanje psihologiji - koliko smo uopćesposobni objektivno promatrati svijet? Utemeljenost odgovora djeluje prilično očitom -posjedujemo objektivnu sliku o svijetu, jer inače ne bi opstali kao vrsta, a posebice ne bidostigli razinu tehničke civilizacije. Međutim, prouči li se malo kako djeluje percepcija, a zatimi kako rezoniramo u nejasnim kontekstima, jako malo ostaje od gore navedene objektivnosti.

Najjednostavniji lijek tome je MJERENJE:

POVIJESNI OSVRTERATOSTEN, grčkifilozof (III.st.) dočuo

je da u Syeni postoji bunar ukojem se ljeti ne vidi sjena.Međutim, u Aleksandriji, ukojoj je živio, u isti dan, ubunaru se sjena vidjela. Kakoje došao do podataka oudaljenosti između Syene iAleksandrije, te kutu kojizatvara sjena u Aleksandriji,uočio je da nešto ne valja:predodžba o Zemlji kao ravnojploči nikako nije moglaobjasniti tu pojavu. Međutim,ako se karta zakrivi, dobije sezadovoljavajući model.Poznavajući trigonometriju,

lako je mogao izračunati opseg Zemlje, koji je imao pogrešku od samo nekoliko postotaka.Prema aleksandrijskom goegrafu Strabonu, Eratosten je tvrdio da je moguće, ako veličina

Atlantskog oceana ne bude prepreka, lako morem stići od Iberije do Indije.Tek 17. stoljeća kasnije javila se je iznova ova tvrdnja i uspjela pokazati, barem u načelu,

ispravnom. 28 godina nakon Kolumbova otkrića Amerike, uspjelo je Magellanovoj posadioploviti Zemlju i dati za pravo aleksandrijskom filozofu.

MJERENJEMJERENJE je primjena skupa pravila za pridruživanje brojeva pojedinim atributimaproučavanih objekata.

Mjerenje je fetiš u znanosti, koji izučava realnost. Osnovni elementi mjerenja su:% MJERNI INSTRUMENTI% PRAVILA - odredbe kojima se eksplicitno određuje pridruživanje brojeva atributima

proučavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljatimogućnost dvosmislenosti. Omogućuju unifikaciju mjernog procesa i osiguravajustandardiziranost njenog postupka.

% ATRIBUTI - mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta.Mjerenje počinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje se mjeri. U

Iz dužine sjene u Aleksandrijimože se izmjeriti kut A. Iz osnovageometrije (“ako dva paralelnapravca presiječemo trećim tadasu nasuprotni unutrašnji kutovijednaki”) proizlazi da je kut Bjednak kutu A. Mjereći duljinusjene u Aleksandriji Eratosten jezaključio da je A=B=7° luka naobodnici Zemlje.


9

načelu, ako se mjerni proces odnosi na više od jednog atributa, onda rezultat nijeinterpretativan.

% OBJEKTI - ovise od znanosti do znanostiPROBLEMI:% mjeri se nepostojeći konstrukt – vrlo je lako upasti u zamku definiranja konstrukta koji

ne posjeduje utemeljenost. Svi rezultati dobiveni na takvom objektu suneinterpretativni.

% mjeri se konstrukt složen od više atributa – rezultati su također neinterpretativni jer sene može odrediti što pripada kojem atributu.

SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:! OBJEKTIVNOSTŽeli se postići da različiti ljudi uporabom istog postupka dobiju iste rezultate, pa se radi togaformira skup pravila. Tako se za posljedicu ima provjerljivost ukoliko je mjerenje biloobjektivno." KVANTIFIKACIJAU procesu mjerenja se veličina atributa nastoji odrediti u terminima količine. Posljedicetakvog postupka:

a) omogućuje veću preciznost u odnosu a ostale strategije prikupljanja podatakab) omogućuje primjenu matematičke analize nad prikupljenim podacima.

# KOMUNIKACIJAJednoznačna komunikacija među ljudima koji koriste različite jezike., što smanjujemogućnost nerazumijevanja.& EKONOMIČNOSTPopisivanje realnosti je najekonomičnije ako se radi mjernim postupcima.' MOGUĆNOST GENERALIZACIJEIz objektivnosti podataka dobivenih mjerenjem moguće je uopćiti pojave.

MJERNI POSTUPCI:a) DIREKTNI - usporedbe predmeta mjerenja s mjernom jedinicom koja je iste vrste (npr.mjerenje duljine). Valjanost im je očigledna.b) INDIREKTNI - kada o predmetu mjerenja nemamo izravnih senzornih podataka ili je zbogtehničkih razloga nemoguće konstruirati mjerni instrument iste mjerne jedinice. Na osnovumanifestacija objekta nastoji se utvrditi njegov identitet. Ovdje se javlja problem valjanosti -koliko je ono što namjeravamo mjeriti doista ono što mjerimo (ili, filozofskim rječnikom, kolikose ontološki atributi objekta poklapaju s fenomenološkim)?

VJEŽBA VAŽNOST USMJERENOSTI U OPAŽANJU ČINJENICA - PROMATRANJE PROSTORIJE( “Opiši prostoriju” – za očekivati je da će se dobiti neodređen opis, s malodetalja bez egzaktnosti u izražavanju) “Opiši prostoriju vodeći računa o planiranom rasporedu sjedenja” – očekujese egzaktniji opis, s uočavanjem veze varijabli sjedenje-hijerarhija.* “Opiši prostoriju uz upotrebu izmjerenih bitnih veličina” – tehnički nacrtprostorije pruža najegzaktnije podatke o izgledu, pa je takvu prostoriju mogućereproducirati.


10

VAŽNOST USMJERENOSTI U RJEŠAVANJU PROBLEMA – SET U PERCEPCIJI IKREATIVNOSTZadatak je spojiti svih devet točaka pomoću samo četiri crte.Rješenje je pod utjecajem GESTALTA zadatka.Potrebno je preskočiti inicijalno ograničenje koje nijezadano (da su to jedine točke koje te crte smijuspojiti).

PROCES MJERENJAPROCES MJERENJA uključuje:! jasnu i jednoznačnu definiciju predmeta mjerenja; u psihologiji to je najčešće neki aspektmotornog ili verbalnog ponašanja, neke promjene u ili neki učinak kao posljedica tjelesne i/ilimentalne aktivnosti." Postupak kojim se utvrđuju promjene u manifestnom predmetu mjerenja. Ti su postupciderivirani iz općih znanstvenih metoda a predstavljaju specifične metode i tehnike koje surazvijene u pojedinim područjima određene znanosti.# Sistem brojeva s postuliranim svojstvima. Opća svojstva brojčanog sustava, zbog kojih tajsustav ima neospornu prednost pred bilo kojim drugim poznatim simboličkim sustavom,omogućuju deskripciju pojave (predmeta mjerenja) na najjednostavniji, najkondenziraniji ijednoznačan način i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna prirodabrojeva pak omogućuje njihovu univerzalnu primjenu na bilo koju vrst pojava. Konačno, uvjetda mora postojati korespondencija između promjena mjerene pojave i simboličkog sustava ukoji su te promjene transformirane posjeduje u zadovoljavajućem stupnju jedino sistembrojeva, iako, dakako, ta korespondencija nikada nije potpuna.

Općenito govoreći, pravilo pridjeljivanja brojeva pojavama može biti bilo koje konzistentnopravilo (osim pridjeljivanja po slučaju). Međutim, za mjerenje posebno su važne četirikarakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenjukoriste, a time je ujedno određena i razina mjerenja ili tzv. SKALE MJERENJA.

MJERNE SKALE

! svaki brojčani simbol (npr. broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurnorazličit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto (NOMINALNA SKALA);" svi brojevi koji nisu identični, manji su ili veći pa se zato mogu redati po veličini (ORDINALNASKALA);# za razlike medu brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa se može utvrditi i red međurazlikama (INTERVALNA SKALA);& sustav brojeva sadrži jedinstven broj - nula - koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojaveili bilo kakve količine (OMJERNA SKALA). U psihologiji su se teorijska i praktična pitanjamjerenja osobito razvijala u području psihofizike te u vezi s izradom i korištenjem testova.

NORMALNA DISTRIBUCIJARezultati se mogu raspodijeliti na izvjestannačin. U statistici je posebno zanimljiva tzv.NORMALNA (GAUSSOVA) RASPODJELA. Takvaraspodjela čestina pojavljivanja vrijednostinekog mjerenja koja u grafičkom prikazu imazvonolik oblik, odnosno, takva raspodjelafrekvencija koja pokazuje izrazito grupiranjerezultata oko jedne vrijednosti sa simetričnimopadanjem čestina za vrijednosti koje su sveudaljenije od vrijednosti s najvećom


11

frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva sePARAMETRIJSKA STATISTIKA.

Distribucija je zadana pomoću samo dva parametra: ARITMETIČKE SREDINE M, kojapredstavlja mjeru središnje tendencije i STANDARDNE DEVIJACIJE σσσσ, koja je mjera raspršenja.Preko 99% rezultata smješteno je u području ±3σ.

Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, koji moraju biti ispunjeni da bi se rezultatidistribuirali u skladu s normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na većem brojuindividuuma (pod pretpostavkom da se ono što mjerimo u populaciji distribuira po normalnojraspodjeli) zahtjevi su slijedeći:

% definicija članova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osiguratinjihovu homogenost s obzirom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imatiutjecaja na rezultate mjerenja određene varijable;

% članovi uzorka na kojemu se obavlja mjerenje trebaju biti po slučaju izabrani izpopulacije;

% uzorak mora biti dovoljno velik i% mjerenje na svim članovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvjetima.

POPULACIJA, UZORAKSvako mjerenje provodi se samo na malom dijelu neke POPULACIJE (u statistici znači svemoguće članove neke skupine s određenim karakteristikama), iz praktičnih razloga. Takavdio populacije koji je pomno odabran da bi je predstavljao, nazivamo UZORAK. Dobrodizajnirani nacrt mjerenja omogućuje nam da s tog, relativno malog uzorka, zaključimo naponašanje cjelokupne populacije. Uzorci mogu biti:% NEPRISTRANI ILI PRISTRANI - ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne, tj. da li su

reprezentativni ili ne% SLUČAJNI - svaki je član uzorka biran iz populacije uporabom tablice slučajnih brojeva i

svaki ima podjednaku šansu biti izabran% SISTEMATSKI - članovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (npr. svaki N-ti, gdje

je N bilo koji prirodni broj)% STRATIFICIRANI - ako se populacija sastoji od nekoliko različitih slojeva, uzorak nastoji

održati te slojeve u istoj proporciji, a članovi svakog sloja biraju se po principu slučajnoguzorka

% CLUSTER uzorak - populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slučajuodabere izvjestan broj takvih grupa, i izvrši mjerenje (ispitivanje) svih članova tih grupa

% KVOTNI uzorak - odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po svom slobodnom izboru izsvakog predviđenog stratuma odabere definirani broj ljudi, koje će anketirati

% PRIGODNI - kada se uzorak ne može unaprijed odrediti (npr. klinički slučajevi)


12

OPERACIONALIZACIJAPretpostavka smislenim rezultatima, osim ispravno provedenog postupka mjerenja jesudobro definirane varijable, što se postiže postupkom operacionalizacije. OPERACIONALIZACIJAje precizno utvrđivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomoću konkretnihpostupaka, koji do njega dovode ili se njime obavljaju, i operacija pomoću kojih se on mjeri.Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti korišteni u znanosti nastojeosloboditi nejasnih, nepreciznih i oprečnih značenja.

VARIJABLEPredmete analize koje operacionaliziramo i tako određene istražujemo, tj. mjerimo, nazivamoVARIJABLAMA. Varijable se dijele u dvije skupine:* NEZAVISNE - one su predmet proučavanja. Mijenjamo stanja (veličine) u nezavisnoj varijabli(ili nezavisnima, ovisno o nacrtu istraživanja) i promatramo kako one djeluju na* ZAVISNE - predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkciju nezavisnih.

Pretpostavka je da postoji uzročno-posljedična veza između ova dva tipa varijabli, i ona jejasno i jednoznačno izrečena u hipotezi(ama). Opažanje, eksperiment ili neka druga tehnikase provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza.

KONSTRUKTIKONSTRUKT je pojmovna tvorevina u znanosti nastala sustavnom integracijom različitihpodataka o nekoj pojavi na koju se odnosi. Konstrukti imaju dvije osnovne značajke. Prvo,svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog šireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegoviodnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na načinkoji omogućava njegovo opažanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje (neki)psiholozi razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajuća varijabla.HIPOTETSKI KONSTRUKT ili pretpostavljeni konstrukt; proces ili mehanizam koji nije neposrednoopažljiv ili mjerljiv, ali ima realne značajke i »opipljive« učinke koji upućuju na njegovopostojanje. Mnogi značajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u početku bili, hipotetski konstrukti:na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljeđivanja. U psihologiji, većina ključnihpojmova (inteligencija, stav, motiv, potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesu hipotetskikonstrukti. Oni imaju heurističku vrijednost, jer potiču istraživanja koja se bez njih ne bi moglazamisliti. Za razliku od intervenirajuće varijable, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na nekurealnu datost čije značajke su važne i izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle.INTERVENIRAJUĆA VARIJABLA je oznaka za sve interne, "skrivene" faktore u organizmu koji"interveniraju", posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako značenjeimaju i termini organske varijable i organizmičke varijable. Pojam su uveli neobihevioristiproširujući osnovnu biheviorističku shemu S-R (stimulus - reakcija) na S-O-R (stimulus -organske/unutrašnje varijable - reakcija).

KOLIKO JE STVARNO STVARNO?Da li je ono što vidimo to što doista je? STANLEY MILGRAM (1992) je ispitivao utiču lipredkoncepcije o drugima na naše ponašanje. Stvorio je "CYRANOIDE" - osobe poput one izromana o Cyranou de Bergeracu, koje tek ponavljaju ono sto im govore, u ovom slučaju 11 i12 godišnji dječak, svaki sa radio prijamnikom u uhu, kojima je iz druge prostorije šaptaoMilgram. Zamolio je srednjoškolske profesore da ispitaju njihovo znanje i daju ocjenu oprikladnom razredu. Jedni su interview prilagođavali dječacima, dok drugi nisu vidjeli dalje odsposobnosti prosječna dvanaestogodišnjaka. To nas vodi do pitanja koliko smo mi i drugiranjivi na pogrešne procjene, te što određuje naše utiske?

U ZDRAVORAZUMSKOM OBJAŠNJENJU pojava često se čuje da je to "logično", te da je bilo zaočekivati. Problem je s takvim razmišljanjem što se ono uključuje nakon što saznamočinjenice. događaji su umnogome predvidljiviji kada se gleda nakon što su se desili nego


13

prije. Ljudi su skloni precjenjivati vlastitu sposobnost predviđanja, pogotovo kada ishodiizgledaju određeni, a ne ishod slučaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatimaizbora suca vrhovnog suda S.A.D. Prije izbora, za jednog se je kandidata odlučilo 58%, anakon izbora, kada je pitao studente da se kažu tko je sve očekivao njegovu pobjedu, javilose 78%.

Tu je i pojava PRISTRANOSTI GLEDANJA UNATRAG (hindsight bias) - sklonost pretjerivanja,nakon što se upoznalo s događajem, nečije sposobnosti predviđanja tog događaja koji sedesio. Poznat je i pod imenom fenomen ZNAO-SAM-TO-CIJELO-VRIJEME. Fenomen je nazočan učitanju znanstvenih tekstova, koji se tada čine smislenim i očitim, dok kada se nađe u situacijiispita sa višestrukim izborom, gdje su odgovori slični, nismo u stanju tako očito pronaćiispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijetineku odluku - predbacuje joj se kako nije vidjela očito rješenje (npr. Pearl Harbour, kada se jeposlije našlo mnoštvo indikatora da će s desiti napad).

Kada je riječ o tumačenju događaja, ako je situacija neodređena, dvosmislena, skloni smou tumačenju osloniti se na PREDRASUDE. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjenitiprocjenu, kao što pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1977). Studentima je pokazanafotografija i tražila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini rečeno da jeto jedan vođa Gestapoa, odgovoran za medicinske pokuse u logorima, i oni su procijeniliizraz kao okrutan. Drugoj je grupi rečeno da je to jedan od vođa u antinacističkom pokretučija je hrabrost spasila tisuće Židova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbottje ispitivao "Kulechov efekt" – kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajućiokružjem u kojem je lice viđeno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj način vještovodio gledatelje).

Isto tako, postoji pojava USTRAJNOSTI VJEROVANJA - pokusima bi se ispitanike uvjerilo uizvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokušalo bi ga se na sve načine opovrgnuti, čak iobjašnjavajući sam eksperiment. U 75% slučajeva, vjerovanje je ostalo.

STRUKTURA MEMORIJE. Istraživanja: mnoga sjećanja nisu kopije iskustava koja ostaju naračunu banke memorije. Prije će biti da mi strukturiramo sjećanja u vrijeme povlačenja, jermemorija uključuje kasnije razlaganje prijašnjih događaja. Odnosi se na to što je trebalo biti,s obzirom na to u što sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo našu prošlostkombinirajući fragmente informacija upotrebljavajući tekuća očekivanja (Hirt, 1990).

REKONSTRUKCIJA PROŠLIH STAVOVA. Ljudi čiji su se stavovi promijenili često insistiraju da suoduvijek osjećali onako kako sada osjećaju. McConnell (1970) je studente ispitivao ostavovima prema marihuani, manjinama, jednakosti žena. Kasnije su ih intervjuirali i 1982(Marcus, 1986). Kada su se '86, prisjećali stavova iz '73. bili su bliži stavovima iz '82, negoonima iz '73.

PRETJERANA SAMOPOUZDANOST. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja.Dunning (1990) je ispitivao uspješnost pogađanja odgovora nepoznate na niz pitanja.Ispitanici su bili ispravni u 63% slučajeva, a na slučaj bi pogodili 13%. Kada su pogađalistavove svojih cimera, ispravnost je bila 68%. Međutim, kada su se prisjećali stupnjasigurnosti, u prvom su slučaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga jesklonost osobe da NE traži podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u što vjeruje, a istodobnonastojimo potvrditi ono u što vjerujemo. Ovo se naziva POGREŠKA POTVRĐIVANJA (confirmationbias). Pozitivna strana ove pogreške je stabilnost slike o samome sebi.

HEURISTIKA REPREZENTATIVNOSTI označava strategiju stvaranja prosudbi na temeljupoklapanja trenutnih podataka (podražaja ili događaja) sa ostalim podražajima ilikategorijama. Pravilo je jednostavno: što je osoba sličnija 'tipičnom' članu neke skupine, to jevjerojatnije da joj i pripada.

POGREŠKA PROPORCIJE (base-rate fallacy) - sklonost da zanemarujemo ili ne koristimopodatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se događaj ili podražajuobičajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) - ispitanicima jepredstavljena izmišljena osoba Jack, za koju je rečeno da je izabrana iz skupine od 100osoba. Jednoj je skupini rečeno da je od tih 100 ljudi bilo 30 inžinjera, a drugoj da ih je bilo 70


14

(proporcije su 0.3 i 0.7). Polovici svake grupe nije više dan nikakav podatak, a drugoj polovicisvake grupe dan je opis koliko liči na tipičnog predstavnika inžinjera. Skupina koja nije primiladodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke u Jacku,zanemarili su proporcije.

HEURISTIKA DOSTUPNOSTI - strategija donošenja procjena na temelju lakoće kojom se možedomisliti specifična vrsta podatka.

VJEŽBA Koje su riječi češće – one koje počinju s k, ili one koje imaju k kao trećeslovo u riječi?U engleskom su ove druge tri puta češće, ali ispitanici redovito biraju prvuopciju, jer se lakše dosjetiti takvih riječi.

POGREŠKA LAŽNOG KONSENZUSA - skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi.S jedne strane, želimo vjerovati da će se drugi složiti s nama, što povećava pouzdanje uvlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti.

PRIMING - pojava da podražaji ili događaji povećaju dostupnost posebnih tipova podataka upamćenju ili svijesti. Primjerice, pojava "sindroma studenta medicine" - počinju sumnjati danjihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne boljetice. To je posljedica njihovesvakodnevne izloženosti opisima bolesti, što je ta pamćenja načinilo lakše dostupnima, pablagi simptomi bez teškoća prizovu u pamćenje sve podatke povezane s bolešću.

ILUZORNA KORELACIJA - sklonost povezivanja pojava koje međusobno uopće nisupovezane. Dobar je primjer vjerojatnost - ljudi su skloni vjerovati da se rezultati'nadoknađuju': ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novčića pala 'glava', očekuju da jeveća vjerojatnost da padne 'pismo'.

ILUZIJA KONTROLE - vjerovanje da su događaji kojima se ne može upravljati upravljivi, ili daje stupanj nadzora veći od stvarnog. Tako je ispitivano koliko će novca tražiti ispitanici zapapirić lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je tražila i 4 putaveću cijenu od prve.

PROROČANSTVO KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA: tendencija da nečija očekivanja izazovuponašanje koje će potvrditi očekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o "eksperimentatorovojpristranosti" Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono što se očekuje od njih(užive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspješnost ljudi narazličitim fotografijama. Eksperimentator je pročitao iste upute svim subjektima i pokazao imiste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da očekuju visoke procjene i dobili suviše procjene od onih koji su očekivali da će njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kaoneuspješne. Još je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procjene studenata iposljedica i uzrok studentovog postignuća na studiju.

Kako novinari razmišljaju - kognitivne pristranosti u novinarstvu (Stocking, Gross):Unaprijed stvorene predodžbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretacije. Tipično,reporteri "idu za idejom". Konfirmacijska pristranost može ih voditi ka izvorima i pitanjima kojaće zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja može potkrepljivati predrasudeusprkos diskreditiranja. Npr. lažljivi političar, ako je poštovan, može biti opisan kao zbunjen ilizaboravljiv, a ne kao lažljiv. Zanimljiva anegdota može izgledati informativnija, negoinformacije o proporciji. Događaji mogu izgledati povezani i kada to nisu. Pogled unazad činilakim analize nakon događaja.

Proces ATRIBUCIJE odnosi se na naše pokušaje da razumijemo uzroke u pozadini tuđegponašanja i, u nekim slučajevima, u pozadini našeg vlastitog ponašanja.

Prema Gilbertu, Pelhamu i Krullu (1988) u objašnjenju ponašanja rabimo tri procesa:kategorizaciju (o čemu je riječ), karakterizaciju (zaključujemo kakva je tuđa osobnost) ikorekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kad je tuđe ponašanje nejasno, pase ne može pristupiti postupku korekcije.


15

Kelley (1972) predlaže da supresudna tri faktora: KONSENZUS(koliko se druge osobe ponašajuu skladu s promatranomosobom); KONZISTENCIJA (ukolikoj se mjeri ta osoba takoponaša u sličnim situacijama) iDISTINKTIVNOST (u kojoj se mjerita osoba ponaša na sličan načinu drugačijim situacijama).Promotrimo primjer osobe kojaulazi u razred i vidi učenika kakoviče na profesora i gađaju garajčicama. Ovisno o faktorima,mijenjat će se njegovotumačenje situacije, tj. da li ćeuzrok djelovanja biti pripisanučeniku (unutrašnji uzroci) ilinečim u vezi s profesorom (vanjski uzroci). Kellyjev model pokazao se dobrim uobjašnjavanju situacija kada smo suočeni s neočekivanim događajima ili sa neugodnimishodom ili događajem. U ostalim situacijama možda model i vrijedi, ali se čini da je ljudimasvejedno.

VJEŽBA NAČELO ODUZIMANJA – NAČELO UVEĆAVANJA( Pretpostavimo da Predsjednik U.S.A. postavi u Vrhovni sud ženu. (Jedanmogući uzrok su njene sposobnosti) Ali pretpostavimo da smo čuli da su anketepokazale da će imati veće izborne izglede ako na neku visoku pozicijuimenuje ženu. (U drugom smo slučaju skloni pretpostaviti da su njene sposobnosti imalemanju ulogu u izboru)) Pretpostavimo istu situaciju, ali usprkos podatku da su ankete pokazalekako će izbor žene smanjiti Predsjednikove izglede za reizbor. (U ovom smoslučaju skloni pretpostaviti odlučnost njenih sposobnosti u odabiru)

NAČELO ODUZIMANJA odnosi se oduzimanje vrijednosti podatka o bilo kojem mogućemuzroku nečijeg ponašanja u tolikoj mjeri u kojoj postoje drugi potencijalni uzroci.

NAČELO POVEĆAVANJA je sklonost davanja veće važnosti potencijalnom uzroku ponašanjaako se ponašanje dogodi usprkos nazočnosti drugih, inhibirajućih faktora.

VJEŽBA TEMELJNA POGREŠKA ATRIBUCIJE( Kasnimo na predavanje. Što je mogao biti uzrok?(obično će izgovor biti na situaciju – budilica nije zvonila, kasnio autobus…).) Student kasni na predavanje. Što je mogao biti uzrok?(obično osobina – neodgovoran, lijen, predavanja ga ne zanimaju pa zato ne pazidovoljno…)

TEMELJNA POGREŠKA ATRIBUCIJE je pojava izrazite sklonosti objašnjavanja tuđeg ponašanjau terminima dispozicija (unutarnjih osobina). Jedno od objašnjenja tvrdi da smo pripromatranju tuđeg ponašanja usmjerili pozornost prema ponašanju te osobe, pa kontekstpada u pozadinu. Drugo objašnjenje tvrdi da opažamo situacijske čimbenike, ali im pridajemopremalu važnost.

Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prošlim od događaja uzroke kojeg smoatribuirali: kako se jednom viđena osoba gubi iz sjećanja, opažači sve više pripisuju uzrokesituaciji. Tako su ispitivanja neposredno nakon predsjedničkih izbora u S.A.D. pokazala da sekandidati drže odgovornim za (ne)uspjeh, dok je tjedan dana kasnije većina pripisala uzrokesituaciji. Isti je slučaj i sa kolumnistima.

student se ponaša slično ina drugim predmetima(visoka konzistentnost)

student viče naprofesora i gađa

ga rajčicom

ponašanje se pripisujeunutrašnjim uzrocima(npr. studentova loša

narav, neki poremećaj)student gubi živce i udrugim situacijama

(niska distinktivnost)

nijedan student se neponaša na sličan način

(nizak konsenzus)

student se ponaša slično ina drugim predmetima(visoka konzistentnost)

student viče naprofesora i gađa

ga rajčicom

ponašanje se pripisujevanjskim uzrocima

(nešto u vezi sprofesorom)

student u drugimsituacijama ne gubi živce

(visoka distinktivnost)

dosta se studenataponaša na sličan način

(visok konsenzus)


16

U stvarnom životu, osobe sa socijalnom moći obično započinju i vode razgovor, što čestovodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod liječnika). Ilustracija atribucijskepogreške mogla bi biti situacija na zabavi: Bev dolazi na zabavu i napeta je, pa nabacujesmiješak da to sakrije, i pri tom se čudi kako su svi nasmiješeni i opušteni, a ona to nikakonije. U stvari, svi se osjećaju napeto i prave istu pogrešku čudeći se kako su Bev i svi ostaliopušteni. Ovaj je fenomen u temelju sudačkih odluka – da li je netko odgovoran za počinjenozlodjelo (npr. pukovnik Oliver North; obrana tvrdi da nije bio odgovoran, jer je slijediozapovjedni lanac, dok optužba tvrdi da jest, jer je mogao učiniti drugačije).

Objašnjenje ove pogreške leži u izjavi: Uzroke nalazimo tamo gdje ih tražimo. Tako senajvjerojatnije vaš nastavnik socijalne psihologije doživljava kao otvorena osoba, što onmožda za sebe ne bi rekao. Također, što smo manje u situaciji promatrati ponašanje drugih ukontekstu, to više pripisujemo njihovoj osobnosti. T. Gilovich (1987) prikazao je skupinisubjekata video snimku osobe i zatražio od njih da je opišu drugim osobama, koje snimkunisu vidjele. Opisi iz druge ruke bili su ekstremniji.

KULTURALNE RAZLIKE Naša zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. "Ti to možeš" je tipičniprimjer. Međutim, neki jezici potiču vanjsku atribuciju; tako španjolski umjesto "Zakasniosam" ima idiom "Sat je uzrokovao moje kašnjenje". Također, manje individualističke kultureimaju sklonost eksteralnoj atribuciji.

VJEŽBA UČINAK GLUMAC-OPAŽAČ (ti si pao – mene su gurnuli efekt)( Npr. vidimo osobu koja se spotakla i pala na cesti. Što je moglo biti uzrok?(skloni smo uzrok pripisati njenoj nespretnosti).) Ako smo sami pali? (uzrok mora ležati u lošim cipelama ili ledu napločniku)

Učinak GLUMAC-OPAŽAČ je sklonost pripisivanja vlastitog ponašanja uglavnom situacijskimfaktorima, ali ponašanje drugih se pripisuje načelno unutrašnjim (dispozicijskim) faktorima.Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponašanju, ali ne uvijek uponašanju drugih, gdje smo usredotočeni uglavnom samo na njihove reakcije.

PRISTRANOST U VLASTITU KORIST (self-serving bias) je sklonost pripisivanja pozitivnih ishodasebi samima, tj. unutrašnjim čimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim okolnostima,tj. drugima (npr. sreći, teškoći zadatka…). Ova pogreška predstavlja velike teškoće ugrupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi (npr. da smo napravili najveći doprinos),dok smo za pogreške spremni lako optužiti druge (suradnike, šefa…). Suprotan obrazacatribucije – onaj u kojem su za uspjeh zaslužne okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra setemeljem depresije, poremećaja kojeg trpi preko 10% populacije.

VJEŽBA PROTUČINJENIČNO MIŠLJENJE( Gđa. Oprez nikada ne uzima autostopere. Jučer je ipak prekršila pravilo ipokupila stranca. On joj se zahvalio na ljubaznosti tako što ju je opljačkao.) Gđa. Rizik često uzima autostopere. Jučer je primila još jednog stranca.On joj se zahvalio na ljubaznosti tako što ju je opljačkao.Koja je osoba pretrpjela više neugode i zašto? (odgovor je obično gđa. Oprez jer jeprekršila pravilo)

PROTUČINJENIČNO (KONDICIONALNO; COUNTERFACTUAL) MIŠLJENJE – sklonost procjenjivanjadogađaja zamišljanjem njihovih alternativa – “što je moglo biti”. Razlog dijelom leži u činjenicida je lakše zamisliti alternative neuobičajenom ponašanju, nego što je zamišljanje alternativauobičajenom ponašanju. Posljedica ove pogreške je i da će vise sućuti izazvati nezgoda kojaje posljedica neuobičajenog ponašanja, nego ona koja slijedi iz navika.

MAGIJSKO MIŠLJENJE je mišljenje koje uključuje pretpostavku koja ne preživljava racionalnuprovjeru. Jedno od načela magijskog mišljenja poznato je kao zakon zaraze: dodirnu li se dvaobjekta, oni prenose osobine s jednog na drugog, i one ostaju dugo nakon što je dodirprekinut. Drugi je zakon sličnosti: jedna stvar koja liči drugoj s njom dijeli temeljne odlike.

VJEŽBA MAGIJSKO MIŠLJENJE( Ako mislite o opasnom ili škodljivom događaju, da li to povećava izglede


17

da do njega dođe? (racionalno: NE; magijsko: DA)) Pretpostavimo da je osoba oboljela od AIDSa donijela vestu u hermetičkizatvorenoj vrećici i ostavila ga u ladici godinu dana; biste li ga obukli ako bivam ga ta osoba darovala? (racionalno: DA; magijsko: NE)* Zamislite da vam netko ponudi čokoladu u obliku pauka – osam nogu i sveostalo – da li biste je pojeli? (racionalno: DA; magijsko: NE)

Istraživanja su pokazala da stres povećava magijsko mišljenje. Osobe koje imaju niskutoleranciju na nejasne situacije (npr. izgledi da će biti napadnuti) tj. procjenjuju ih opasnijimaod drugih osoba, tkaođer su ih doživljavale stresnijima i imale veću količinu magijskogmišljenja. Ispitivanje obavljeno u Izraelu tijekom Zaljevskog rata 1991. u gradovima koje suraketirale iračke snage i onima u kojima nije bilo napada pokazali su veću količinu magijskogmišljenja, tj. potvrdno su odgovarali na pitanja poput “Imam osjećaj da su izgledi da pogodiraketa veći ako je osoba čija je kuća napadnuta u kući.” ili “Ako bih kod sebe tijekom napadaimao fotografiju Saddama Husseina, potrgao bih je na komadiće.”

VJEROVANJE U PRAVEDAN SVIJET predstavlja našu želju da je svijet u načelu pravednomjesto. Pravda je shvaćena na način reciprociteta: svatko dobije što ga ide: dobrim ljudimase stoga ne dešavaju loše stvari, ali se lošimadešavaju loše. Problem je što je logika ovdjeizvrnuta: uzrok je karakter (dobar-loš), aposljedica događaj (ugodan-neugodan). Ovo jejedna vrsta obrambenog mehanizma – nastoji seobjasniti da se loše stvari dešavaju s nekomsvrhom, jer kad bi se dešavale slučajno (tj. kadbi svatko mogao postati žrtva), to bi donijelopreviše tjeskobe u život.

Problem nastaje u stvarnom životu kada setreba prosuditi tko je odgovoran – uočljiv je primjer silovanja – u ispitivanjima se pokazalo dai muškarci i žene češće optužuju žrtvu silovanja na izlasku (date-rape) da je kriva za ono štose desilo, jer je poznavala počinitelja, pri čemu muškarci pridaju veći stupanj krivice. Jednood objašnjenja takvih nesreća dolazi iz krivog tumačenja ženske komunikacije. Ovatendencija općenito vrijedi za muškarce, posebice one povezane sa seksualnim nasiljem.Zanemaruje se očito pravilo: “NE uvije znači NE”.

PSIHOMETRIJAPSIHOMETRIJA je disciplina koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je započela saesteziometrijskim metodama i problemima psihofizike, ali je danas više zaokupljena teorijomtestova i metodološkim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnostipsihičkih pojava, psihometrija koristi (i razvija) vrlo složene postupke matematičke istatističke analize.

Cilj svakog modela mjerenja je proizvođenje mjerne metodekoja proizvodi jednu ili više kontinuuma na koji se mogurazvrstati ispitanici s obzirom na količinu mjerenog atributa. Tajse cilj postiže analizom podataka, koji se općenito mogu bitiprikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. Tako seskupina I od N ispitanika prikazuje na jednoj osi, skupinazadanih podražaja P1…Pp na drugoj, a producirane reakcijeR1…Rr na trećoj. Izvan ove matrice ne postoji ništa što bi seuvelo u ispitivanje. U praksi se ovaj model obično reducira namatricu, koja se lakše podvrgava nadzoru u obradi.

Tri su osnovna psihometrijska problema:! uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata" klasifikacija različitih manifestacija neke pojave# transformacije manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale

7

8

9

10

muškarci ene

Spol ispitanika

Atribucija kri

rtvi

sastanak

stranac


18

U ovisnosti o tome kakvog je tipa skala na kojoj su smješteni podaci, mogu se izvoditisljedeće statističke obrade:

diferencijacija rang poredak razlika apsolutnavrijednost

nominalna +ordinalna + +intervalna + + +omjerna + + + +

Psihometriju čine:! teorija psihološkog skaliranja, tj. psihofizičke teorije, kojom se pokušava formaliziratiproces pridruživanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata" teorija testova, koja rješava problem vrednovanja (pridruživanja brojeva) atributimaljudi. Glavni problemi ovog područja su pouzdanost i valjanost.# faktorska analiza, koja predstavlja matematičko-statistički postupak koji namomogućava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata.Temeljna je pretpostavka da se izvjesni broj čestica (tj. podražaja) i njihovih odgovoramože svrstati u konačan, ali mali broj kategorija (faktora) koji objašnjavaju istraživanupojavu.

TEORIJA TESTOVA

TEORIJA TESTOVA je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rješava problem skaliranjaili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanjeinformacije od ispitanika.

Prvi test u povijesti je BINET-SIMONOVA SKALA (1905.) za ispitivanje intelektualnerazvijenosti u djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze.Prethodnici ovog testa bili su “mentalni testovi” (ispitivanje inteligencije) krajem XIX. st. kojesu uveli J. GALTON u Europi i J. McKeen, Catell u S.A.D. Prvi oblici su bili testovi osjetilnihsposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija može mjeriti preko diferencijalneosjetljivosti, tj. da su ljudi inače slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno manje inteligentni.Racionala ovoga bila je tada vladajuća empiristička filozofija i poznata izreka J. Locka da urazumu nema ničega što prije nije postojalo u osjetilima.

Prve provjere ovog pristupa slijede početkom XX. st. Wisler (1901) i Thorndike, Lay iDeam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznačajnu korelaciju sadrugim, složenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoški zahtjev: francuskoministarstvo prosvjete tražilo je proceduru koja bi izdvojila manje inteligentnu djecu uposebne škole. Njihov test imao je 29 zadataka, koji su predstavljali problemne situacije izškole i svakodnevnog života (5 psihomotoričkih, 18 zadataka razumijevanja (induktivno ideduktivno rezoniranje), 3 iz pamćenja i 3 za divergentne sposobnosti i divergentneprodukcije). 1908. god. javlja se revidirana verzija Binet-Simonovog testa, gdje je rezultat bioprikazivan u terminima mentalne dobi. U S.A.D. javlja se 1911. adaptacije Stanford-Binet.

TEST je standardizirani postupak kojim se izaziva određena aktivnost, a zatim se učinak utoj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koje postižu drugi ispitanici u istojsituaciji. Testovi se dijele s obzirom na:

I) način primjenei) individualni – jedan ispitivač simultano ispituje jednog ispitanikaii) grupni – jedan ispitivač simultano ispituje skupinu ispitanika

II) brzine i snagei) testovi snage su bez vremenskog ograničenja, ali posjeduju teške zadatkeii) testovi brzine, kojima je glavni limitator učinka striktno određeno vrijeme radnje, a

sastavljeni su od lakih zadataka koje mogu riješiti sviIII) predmet mjerenja

i) testovi znanja – registriraju se efekti nekog procesa učenja, treninga


19

ii) testovi sposobnosti – ispituju opće dispozicije za uspješno bavljenje nekimaktivnostima(a) testovi senzornih sposobnosti – ispituju funkcionalnu razinu osjetnih analizatora(b) mentalni testovi (t. inteligencije; kognitivni t.)(c) testovi psihomotoričkih sposobnosti

iii) testovi ličnosti(a) analitičke tehnike za ispitivanje ličnosti: upitnici, inventari, skale procjene(b) sintetičke tehnike za ispitivanje ličnosti: većina projektivnih tehnika

Problemi u teoriji i praksi testova:( konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka) formiranje testovnih rezultata – problemi objektivnosti i osjetljivosti* određivanje pouzdanosti ili točnosti rezultata testova, određivanje simptomatske ili teorijske ili konstruktivne valjanosti testa- ispitivanje i određivanje praktične vrijednosti testova. vrednovanje testovnih rezultata – problemi standardizacije i izrade

psihometrijskih ljestvica

METRIJSKE KARAKTERISTIKE

VALJANOST

VALJANOST je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (npr. testa, upitnika ličnosti,skale sudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono štosmatramo da mjeri. Može se reći da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijskavaljanost i praktična valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodološkivarijeteti utvrđivanja ova dva osnovna tipa valjanosti.

PRAKTIČNA VALJANOST je svojstvo testa ili mjernog postupka općenito da diferencirauspješne od neuspješnih u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Najčešće se operacionalizirakao neka mjera povezanosti između testovnih i kriterijskih rezultata. Praktična valjanost testanam kazuje s koliko se uspješnosti može na temelju testovnih rezultata predviđati položajispitanika u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Zato se još naziva i prognostičkomvaljanošću testa. Važno je razumjeti da praktična valjanost nije inherentno svojstvo testa, većje ona njegovo svojstvo u danoj, specifičnoj situaciji njegove upotrebe. Jedan te isti testprimijenjen u različitim situacijama imat će različite praktične valjanosti.

TEORIJSKA VALJANOST predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonoseutvrđivanju da li, i u kojem stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak općenito mjerineku hipotetsku osobinu ili »konstrukt« (odatle i sinonim konstruktna valjanost) kojapredstavlja intencijsku olinu, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljajuzadovoljavajuće »simptome« (otuda i sinonim simptomatska valjanost) mjerene osobine.Teorijska valjanost testa može se analizirati na različite načine: a) sistematskom logičkomanalizom postupaka mjerenja i testovnog sadržaja (sadržajna valjanost); b) empirijskomanalizom povezanosti između testovnih rezultata i različitih drugih manifestacija mjereneosobine (empirijska valjanost), pri čemu i podaci o praktičnoj valjanosti testa mogu bitiznačajan prilog utvrđivanju njegove teorijske valjanosti; c) faktorskom analizom testovnihrezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza osnažuje sespoznaja o tome što test mjeri.

POUZDANOST

Metrijska karakteristika testa ili mjernog postupka općenito, koja se odnosi na točnostmjerenja bez obzira na to što se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja odnesistematskih izvora pogrešaka. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihovizbor ovisi o specifičnim ciljevima istraživanja.


20

OBJEKTIVNOST

Stupanj nezavisnosti rezultata (psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivačaprilikom registracije i vrednovanja rezultata mjerenja. Određuje se koreliranjem rezultata kojesu dobili različiti ispitivači primjenjujući isti mjerni postupak na istim ispitanicima. Iako seobično smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se može smatrati jednimaspektom pouzdanosti mjerenja.

OSJETLJIVOST

U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna je od metrijskih karakteristika (psihologijskih)testova ili mjernih postupaka općenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupakpomoću kojeg se mogu dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se uveličinama raspršenja testovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenosti ispitivanojpopulaciji.

Negativno asimetrična distribucijaupućuje na prelagane zadatke.

Pozitivno asimetrična distribucijaupućuje na preteške zadatke.

EKSPERIMENTEKSPERIMENT je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vršimo promjenu nanezavisnoj varijabli (varijablama) da bi uzrokovali i izmjerili promjene na nezavisnoj varijabli.

NEZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla koja se u eksperiment namjerno unosi i mijenja da bise provjerilo utječe li na zavisnu varijablu, a ako utječe, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosaprema zavisnoj varijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi). Sinonim je eksperimentalnavarijabla.

ZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla (fenomen, pojava) koja je predmet opažanja ili/imjerenja u eksperimentu. Često se upotrebljava i sinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijskavarijabla.

Bitan je pojam INTERVENIRAJUĆE VARIJABLE, koji znači za sve interne, “skrivene” faktore uorganizmu koji “interveniraju”, posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika.Jednako značenje imaju i termini organske varijable i organizmičke varijable.

Dva su glavna tipa eksperimenta:FAKTORIJALNI EKSPERIMENT nastoji odrediti (ne)postojanje uzročno-posljedične veze između

zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomoću dvije eksperimentalne situacije: ujednoj je nezavisna varijabla nazočna, a u drugoj nije. Statistički se utvrđuje postoji ili neznačajna razlika u veličini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tadaje efekt dokazan.

FUNKCIONALNI EKSPERIMENT pretpostavlja postojanje veze nezavisna-zavisna varijabla inastoji odrediti kakve je vrste ta veza. Nezavisna je varijabla stalno nazočna, ali se u većembroju eksperimentalnih situacija varira njena vrijednost, te bilježi njen utjecaj na zavisnu.

Da bi eksperiment uopće mogao dati bilo kakav odgovor o vezi između ispitivanih varijabli,neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logički moguće zastupati da izmjerenirezultati govore nešto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke:

1. Odnos između vrijednosti varijabli i brojčanih vrijednosti je odnos ekvivalencije –nakon što na brojčanim vrijednostima obavimo statističku analizu, imamo pravo tvrditida je upravo takav odnos i među varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja.

f

x

f

x


21

2. Moguće je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih barem držati pod kontrolom. Ovaj dioposla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu.

S logičke strane, eksperiment je oblik induktivnog zaključivanja, koji se najbolje opisujemodelom Millovih induktivnih metoda: metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganjai razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnihpromjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnogeksperimenta. Stoga, o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko će taj zaključak o vezinezavisne-zavisne varijable biti čvrst.

EKSPERIMENTALNI NACRT

EKSPERIMENTALNI NACRT je plan provođenja eksperimenta.Obuhvaća niz međusobno zavisnih operacija: operacionalizacijunezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika ipridjeljivanje ispitanika različitim eksperimentalnim situacijama,utvrđivanje načina kontrole u eksperimentu, samo izvođenjeeksperimenta te manipuliranje nezavisnom varijablom, načinregistriranja zavisne varijable i utvrđivanje statističke obraderezultata. Odluka o nacrtu ovisit će o nekoliko faktora: ciljuistraživanja (da li se hoće samo relativno grubo utvrditi postoji lidjelovanje određene nezavisne na određenu zavisnu varijablu, ili se hoće utvrditi i tip odnosaizmeđu nezavisne i zavisne varijable; da li se hoće utvrditi postoji li utjecaj jedne izoliranenezavisne varijable, ili se hoće utvrditi postoje li interakcijski efekti dvije ili više nezavisnihvarijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (dali su to pretežno fiziološke, psihofiziološke, psihološke ili socijalno-psihološke varijable);mogućnosti upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i mjerenju zavisne varijable (da li semože koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima sedobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); području istraživanja (da liprimjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove, npr. kod učenja; da liprimjena nezavisne varijable može izazvati nepopravljive promjene na ispitaniku; da li semoraju poštovati neki opći etički razlozi itd.).

Glavna je prednosti eksperimenta kao metode mogućnost KONTROLE uvjeta i promjena uvarijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogućuje čvršće zaključivanje o njihovimuzročno-posljedičnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna što se i kada mijenja, pa jespreman za reakciju, što znači da će njegovo opažanje i bilježenje podataka biti preciznije iučinkovitije. On također može birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna jeprednost ponovljivost – prirodno opažanje uvijek je jedinstveno – mogu se ponoviti sličnidogađaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperimentomogućava repliciranje identičnih uvjeta i kasnije potvrđivanje ili revidiranje hipoteza.

Međutim, metoda nije savršena i postoje izvjesni nedostaci. Najuočljiviji je vezan uzEKOLOŠKU VALJANOST – eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko surezultati iz takvog okružja primjenjivi na stvarni život. Isto je tako gotovo nemoguće ispitatineke varijable (npr. strah – moguće je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvještaj,

0% 100%stupanj kontrole

introspekcija

prirodnoopažanje

prirodno opažanjes interpretacijom

preglednoistraživanje

kliničkoistraživanje

eksperimentN=1

eksperiment


22

koji je inače prilično nepouzdan postupak. Ipak, postojali su pokušaji mjerenja straha –anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratorij, ‘spojilo’ na instrumente, a zatim bieksperimentator glumio Grunfa… dakako, ostaje upitna etička strana takvog istraživanja).Dodatno je ograničenje ETIKA – postoje područja i discipline u kojima je neetički mijenjatisituaciju da bi se vidjele popratne promjene (npr. neko patološko stanje u kliničkomistraživanju, velike socijalne grupe u sociologiji).

KONTROLU U EKSPERIMENTU čine postupci kojima se detektira, ubicira, pa zatim, eliminira ili/istabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog)eksperimenta jest utvrditi da li postoji, koliki je i kakav je utjecaj određene nezavisne varijablena određenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrolna relevantnih faktora jedan odnajvažnijih postupaka u planiranju i provođenju eksperimenta.

Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem određivanja koji je faktor relevantni, a kojinije je stvar isključivo ekspertize.

Kada se nastoji održati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanicibudu IZJEDNAČENI po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj načinimamo logički temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana isključivopromjenama nezavisnoj.

Jedan od načina na koji to možemo obaviti je uvođenje kontrolne i eksperimentalneskupine. Prvu čine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni čine osnovicuna temelju koje imamo pravo govoriti o veličini utjecaja nezavisne varijable. Druga skupina jeeksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene.Statističkom se analizom vrši ispitivanje razlike u učinku između ove dvije skupine.

Uzmimo primjer ispitivanja nekog lijeka – ako ne bi posjedovali kontrolnu skupinu, ne bi mogli pripisatipromijene u zdravlju pacijenata isključivo primjeni lijeka, već bi naknadno morali naći objašnjenja promjena.Kontrolna skupina u tom slučaju bi pila placebo – nešto za što bi mislili da je lijek, ali ne bi imalo nikakvogfarmakološkog (kontrolirani relevantni faktor) efekta na njihovo zdravlje. Pacijenti iz obje skupine morali bi bitijednakog stupnja oboljenja, izloženi jednakim tretmanima… što čini izjednačavanje po svim relevantnimfaktorima izuzev mjerenog (uzimanje lijeka). Tek tada imamo pravo nakon obrade rezultata tvrditi da onizbilja odražavaju efekte lijeka. Ovo čini problem valjanosti.

Relevantni faktori uzrokuju pogrešku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne inezavisne varijable) i ta greška može biti:

SISTEMATSKA POGREŠKA, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje uistome smjeru (npr. puška koja uvijek zanosi u istome smjeru). Efekti ovakve pogreške sezbrajaju, pa njihova nazočnost ne doprinosi točnosti rezultata. Međutim, upravo zbog ovesistematičnosti, može se dosta uspješno eliminirati: Znamo li rezultate sistematske pogreškemožemo pokušati kompenzaciju (npr. puška koja zanosi u lijevo kompenzira se gađanjem udesno za iznos pogreške) ili oduzimanje pogreške od rezultata.

SLUČAJNA (NESISTEMATSKA) POGREŠKA se dobiva djelovanjem slučajnih nesistematskihfaktora. Oni djeluju u različitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati poništavaju.Pogreška je minimalizira izračunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je uzahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivača – svatko od njih je na vlastiti način pristran,ali prosječna ocjena je najbliža stvarnoj vrijednosti.

Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalneefekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (npr. umor). U tu se svrhu koristi tehnikarotacije, koju se grafički prikazuje pomoću latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnotežitiutjecaj još jedne nezavisne varijable, koristi se grčko-latinski kvadrat.

Tablica pokazuje sve moguće kombinacije u eksperimentu od četiri testiranja s dvijeeksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvođenje uzrokuje umor kodispitanika, koji se može izraziti brojčano (jedinice 1…4). Kada pogledamo koliko jedinicaumora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uočavamo da je najbolji slučaj ABBA.


23

Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija (do 5)uputno je koristiti metodu LATINSKOG KVADRATA. Onaispunjava zahtjev neistovjetnog ponavljanjaeksperimentalnih situacija (slučajni raspored) te eliminiranejednaki utjecaj sistematskih faktora (npr. umor). Akoposjedujemo dvije nezavisne varijable, onda je poželjnokoristiti GRČKO-LATINSKI KVADRAT.

A B C D B D C A B A D C Aα Bβ CγD A B C A B D C D C A B Bγ Cα AβC D A B C A B D A B C D Cβ Aγ BαB C D A D C A B C D B A

LATINSKI KVADRAT GRČKO-LATINSKI KVADRAT

Još jedan način kontrole je uvođenjeEKSPERIMENTALNE i KONTROLNE SKUPINE.Pretpostavimo da želimo ispitati utjecaj smislenostigradiva na njegovo zapamćivanje. Tada bismooformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identičnepo svim relevantnim svojstvima. Drugi je način dapripadnike svake skupine biramo slučajem. Jedna,

kontrolna, učila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati služili kao referentna točka.Druga, eksperimentalna skupina, učila bi i smisleno i besmisleno gradivo, poštujući načelorotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika između te dvije situacije ividjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamćivanje. Tek takvi rezultati jamčeuspostavljanje uzročno-posljedične veze između zavisne i nezavisne varijable.

Dodatna se kontrola u eksperimentu može uvesti tzv. dvostruko slijepim eksperimentom. Utom slučaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jamči njihoveprirodne reakcije, jer bi u suprotnom slučaju moglo doći do utjecanja ispitanikovihpretpostavki kakvi se rezultati očekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postiže time što nieksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadajukojoj skupini. Ovaj možebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na učinakispitanika opisuje Rosenthalov efekt.

Može se zaključiti da će odabir metoda istraživanja ovisiti o problemima koje se želiistražiti. Međutim, na izbor će utjecati i neki drugi faktori, poput etičkih ograničenja, teorijskekonstrukcije (tj. paradigme)… Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguć, posebiceako se ne bavimo mikrosociologijom. Dodatni je problem preklapanje područja istraživanja sasocijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi.

S druge strane, biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat će na uporabieksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom.

VJEŽBA U tom malom prostoru neophodna je i dovitljivost, kao u primjeru istraživanjastavova prema homoseksualcima, tzv. “Gay Pride” studija. Ispitujemo lisubjekte anketom ili upitnikom, za očekivati je da će odgovori biti socijalnopoželjni. Stvarne reakcije trebalo bi se moći vidjeti u svakodnevnoj situaciji.Stoga je zamišljen slučaj razgovora dvaju studenata, od kojih je jedanpomoćnik u eksperimentu, a drugi naivni ispitanik. Pomoćnik nosi majicu snatpisom “Gay Pride” i natpis je pokriven knjigama koje nosi. U razgovoru semjeri distanca koju ispitanik zauzima prije nego što vidi natpis (kontrolnasituacija) i nakon što se knjige pomaknu i on uoči natpis (eksperimentalnasituacija).

UMOR Σ1 2 3 4 A BA A B B 3 7A B A B 4 6A B B A 5 5B A A B 5 5B A B A 6 4B B A A 7 3

besmisleno gradivo

smislenogradivo

eksperimentalna skupina + +kontrolnaskupina / +


24

STATISTIČKE METODERazlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam pruža:

DESKRIPTIVNA STATISTIKA – brojčano opisuje uzorak koji obrađujemo. Nudi nam mjeresredišnje tendencije (medijan, mod, aritmetičku sredinu…) ili mjere raspršenja (raspon,interkvartilni raspon, standardnu devijaciju…).

INFERENCIJALNA STATISTIKA – omogućuje zaključivanje o naravi izmjerenih podataka jeranalize otkrivaju strukturu i odnos između vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli.

Ovisno o kakvoj je distribuciji podataka riječ, može se govoriti oNEPARAMETRIJSKOJ STATISTICI – čine je postupci obrade podataka na distribucijama koje

nisu Gaussove (normalne). Njeni su rezultati manje čvrsti od onih u…PARAMETRIJSKOJ STATISTICI – obavljena na normalnoj distribuciji.Bez obzira o kakvoj je vrsti statistike i distribucije riječ, vrijedi pravilo:

SMEĆE UNUTRA, SMEĆE VAN.

MJERE CENTRALNE TENDENCIJE

ARITMETIČKA SREDINA je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanja od te vrijednostijednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje drugevrijednosti u određenom skupu rezultata. Izračunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen sbrojem rezultata. Aritmetičku sredinu ima smisla izračunavati jedino ako je distribucija barempribližno normalna.

CENTRALNA VRIJEDNOST (MEDIJAN) je točka od koje je najmanja suma svih odstupanja.DOMINANTNA VRIJEDNOST (MOD) je određena frekvencijom rezultata, tj. ta vrijednost se

najčešće pojavljuje u mjerenju. S obzirom na nju, razlikujemo unimodalne, bimodalne…n-modalne distribucije. Potrebno je napomenuti da su kod normalne distribucije, ove trivrijednosti identične.

GEOMETRIJSKA SREDINA obično odražava prosječnu mjeru brzine nekih promjena.HARMONIČNU SREDINU rabimo kada želimo dobiti prosjeke nekih odnosa (npr. Prosječni broj

km/h, prosječni broj znakova u minuti…).

MJERE VARIJABILNOSTI

RASPON je jednostavno razlika između najveće i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv jena ekstremne rezultate, a s povećavanjem broja mjerenja se povećava i raspon (veći suizgledi da će se pojaviti ekstremni rezultat).

SREDNJE ODSTUPANJE je prosječna mjera apsolutnih odstupanja od bilo koje srednjevrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od…

STANDARDNA DEVIJACIJA je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gustorezultati raspoređeni oko aritmetičke sredine. Unutar ±1 s.d. nalazi se 68.26% rezultata,unutar ±2 s.d. nalazi se 95.44% rezultata, a unutar ±3 s.d. nalazi se 99.73% rezultata, takoda je u praksi gotovo potpuni opis pojave dan unutar tog intervala. Ako posjedujemo iznosearitmetičke sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije.

KOEFICIJENT VARIJABILNOSTI daj informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira više, a ukojem manje, ili koja od grupa varira više, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je mogućaisključivo na omjernim skalama.

POLOŽAJ REZULTATA U SKUPINI

Budući se distribucije razlikuju po iznosu aritmetičke sredine i standardne devijacije, potrebnaje mjera koja bi omogućila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su:

KVARTILI dijele rezultate na četiri jednake skupine. Grafički bi to mogli prikazati kao podjelupovršine koju zatvara krivulja distribucije (P=1), te je podijelili na četiri jednake površine.

DECILI dijele tu površinu na deset dijelova. Češće se primjenjuje u svrhu baždarenjatestova, a praktični su i iz razloga što ne traže normalnu distribuciju kao ni


25

CENTILI, koji dijele površinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se određuju pomoćukumulativnih vrijednosti, a ujedno mogu služiti i kao kontrola normalnosti distribucije.

Z-VRIJEDNOSTI su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljajupoložaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmetičke sredine (negativni predznakz-vrijednosti znači da je rezultat manji od aritmetičke sredine, pozitivni da je veći) ujedinicama standardne devijacije. Na taj način je moguće uspoređivati rezultate različitihmjerenja kod iste osobe, ili među pojedinim osobama.

TESTIRANJE HIPOTEZA

NUL-HIPOTEZA je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj, alternativnoj hipotezi.Potvrđena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze međusobno razlikuju.Nul-hipoteza znači i pretpostavku da neka nađena razlika između dvije vrijednosti nijestatistički značajna, tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slučajno.

Moguće greške povezane za odbacivanje/prihvaćanje nul-hipoteze prikazane su u tablici:

ODLUKA NEMA razlike između dvijeartimetičke sredine

POSTOJI razlika između dvijearitmetičke sredine

ODBACUJEMO nul-hipotezu POGREŠKA TIPA 1 (α ) nema pogreške

PRIHVAĆAMO nul-hipotezu nema pogreške POGREŠKA TIPA 2 (β)

Iako postoji nekoliko načina kako statistički možemo odrediti narav odnosa izmeđunezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlika može odgovoriti na pitanje ouzročno-posljedičnoj naravi te veze.

Testiranje razlike može biti:DVOSMJERNO – kada nas zanima postoji li razlika među populacijama, ali nam nije bitan

njen smjer. Ako je razlika značajna na 5%, tada s obje strane krivulje ima 2.5% rezultata zakoje se može s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu slučajno dobiveni.

JEDNOSMJERNO – kada nam je bitan smjer odstupanja (npr. da li je razina bakterija u vodiprevisoka). Tada, ako je razlika značajna na 5%, s obzirom na predznak testa razlike, postojis jedne strane krivulje 5% rezultata za koje se s 95% sigurnosti može tvrditi nisu dobivenislučajno.

Kada se govori o X% sigurnosti, to u stvari znači da postoji vjerojatnost od (100-X)% dasmo u krivu – na 5% sigurnosti, statistika jamči da je 19 od 20 mjerenja koja pokazuju razliku,ta razlika odražava stvarni odnos među varijablama, ali da je u jednom ona možda slučajna.Utoliko znanost nema konačnih rješenja, već nudi samo najbolja dostupna.

Ako je riječ o normalnoj distribuciji, možemo testirati efekte pomoću:T-TESTA (student analiza), koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili

nezavisni, o značajnosti razlike između tretmana (uzoraka)ANALIZA VARIJANCE – praktičnija od t-testa jer omogućuje ispitivanje većeg broja tretmana

jedne nezavisne varijable, što bi tražilo veći broj t-testovaMULTIPLA ANALIZA VARIJANCE – omogućuje da se testiraju podaci iz više od dvije varijableFAKTORSKA ANALIZA – omogućuje analizu međuzavisnosti između većeg broja varijabli, u

cilju njihove racionalnije klasifikacije i nalaženja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovianaliziranih varijabli.

U temelju faktorske analize stoji NAČELO PARSIMONIJE, što je heuristički naputak koji kaže uizboru između dva ili više teorijskih objašnjenja neke pojave, prednost treba dati(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena OCCAMOVE BRITVE.

Testiranje se obavlja po načelu uspoređivanja aritmetičkih sredina i standardnih devijacijaizmjerenih distribucija, na temelju čega je moguće brojčano izraziti koliko je odstupanjeizmeđu njih, tj. da li je veće ili manje od neke kritične vrijednosti (koja govori da je razlikastatistički značajna).


26

Ako je riječ o neparametrijskoj statistici, rabimo postupke• hi kvadrat testa (χ2)• test homogenog niza• medijan test• test sume rangova (Wilcoxonov t-test, Mann-Whitneyev u-test)• Siegel-Tukeyev test• test predznaka (sign test)• Wilcoxonov test ekvivalentnih parova• prošireni medijan test• Kruskal-Wallisov test• Friedmanov test• Fergusonov test monotonije trenda

KORELACIJE

Korelacija je statistički postupak pomoću kojeg uspoređujemo promjene unutar dvije (ili više)varijabli, te nam rezultat govori koliko su te promjene slične. Vrijednosti variraju u rasponu [-1, +1] i označavaju stupanj sličnosti – što je apsolutna vrijednost veća, veća je i sličnost, dokpredznak govori u kojem smjeru se povezanost kreće; ako je pozitivna, tada su promjeneproporcionalne, a ako je negativna, promjene su obrnuto proporcionalne.

U idealnom slučaju, zakon bi trebao biti funkcija bijekcije, tj.da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovaraisključivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je odnosizmeđu polumjera kružnice i njene duljine – znamo li jednuvrijednost, možemo točno izračunati drugu, i obrnuto. Grafički,takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca.Parametar a bi odgovarao koeficijentu korelacije.

Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravcaod kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, ina temelju čije formule se nastoje procijeniti budućevrijednosti (funkcija predikcije).

U najjednostavnijem slučaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu,rezultate možemo prikazati tzv. scatter dijagramom, gdje je svako mjerenje prikazano jednomtočkicom. Ako je povezanost između rezultata ništica, tada će grafikon imati oblik kružnice.Što je povezanost veća, to će se 'oblak' točaka više izduljivati u oblik elipse, da bi uekstremnom slučaju imali oblik pravca.

Statistički postupci za određivanje korelacije su Spearmanov koeficijent (ρ), Pearsonovkoeficijent (r), point-biserijalni koeficijent, koeficijent konkordacije (W), Φ-koeficijent,koeficijent kontigencije.

r=1 r=-1

r>0 r<0

r=0


27

U slučaju da radimo koeficijent multiple korelacije (između više varijabli), potrebno je voditiračuna da koeficijent ne bi umjetno bio povećan. Grafikoni prikazuju takve slučajeve:

U prvom slučaju, postoje tri skupine od kojih niti jedna nema povezanosti unutar sebe, alizajedničko djelovanje upućuje na posjedovanje povezanosti. U drugom slučaju, svaka odskupina posjeduje povezanost, ali je grupno djelovanje takvo, da se rezultati međusobnoponištavaju. U trećem slučaju ti bi se koeficijenti povezanosti zbrajali, dok u trećem ne biimali zajedničkog efekta.

Potrebno je istaći još jedan detalj: koeficijent korelacije izračunat za bilo koje dvijevrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost: 1 – naime, kroz bilo koje dvije točke mogućeje provući pravac. Utoliko je veći broj mjerenja neophodan.

Još je jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma koliko visok bio, ne daj za pravo zaključitida vrijedi uzročno-posljedični odnos između varijabli. Naime, moguće je da postoji trećavarijabla, koja moderira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisnavarijabla0moderator, te moderator0zavisna varijabla. Sličnost promjena ne bi tada bilauzročne prirode (npr. Leibnitzovi satovi).


28

RRRooouuutttllleeedddgggeee EEEnnncccyyyccclllooopppeeedddiiiaaaooofff PPPhhhiiilllooosssoooppphhhyyy

KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996)Rane 1960-te uočile su jak nemir u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logičkiempirizam. Tada je najvažnije bilo suočavanje prevladavajuće filozofske tradicije sapoviješću znanosti. Budući da je filozofija znanosti bila uglavnom normativno orijentirana, tj.pokušavala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, činilo se da povijesne studijepokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduća, nije slijedila te odredbe.

Thomas S. Kuhn obrazovao se kao teoretski fizičar, ali se brzo okrenuo povijesti i filozofijiznanosti: 1962. objavio je «Strukturu znanstvenih revolucija» (SZR). Ova knjiga bila je važnoizdanje koje je unaprijedilo suočavanje povijesti i filozofije znanosti, sada je to klasik studija oznanosti. SZR nije samo utjecala na raspravu unutar filozofije već i na drugim područjima,posebno sociološkim znanostima. Glavni pojmovi u SZR-u, kao znanstvena revolucija,paradigma promjene, neusporedivost (nerazmjer), bili su središte filozofskih rasprava mnogogodina i pojam paradigma postao je odomaćen (ali ne u punom smislu te riječi koju je Kuhnzamislio). Nakon SZR-a Kuhn je nastavio razvijati svoju teoriju, ali osim manjih promjena, tosu uglavnom objašnjenja SZR-ovih kompliciranih filozofskih pojmova, posebnoneusporedivosti, koje postaje karakteristika njegovih budućih djela.1. ŽIVOT I DJELAKuhn je svoj doktorat iz teorije fizike dobio na Harvardskom Sveučilištu 1949. Dok je radio nasvojoj raspravi zainteresirao se za povijest znanosti. Njegovo prvo djelo u tom području biloje «Kopernikanska revolucija» (1957). Od kasnijih 1950-tih Kuhn je počeo izdavati djela izfilozofije znanosti koja su dovela do «Struktura znanstvenih revolucija» (1962). Ovo djelodanas je klasik; ono je bilo polemično raspravljano u vrlo različitim područjima i prevođeno naoko 20 jezika. Kuhnov povijesni rad nakon tog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantnemehanike. «Izvori za povijest kvantne fizike» (1967) sadrži popis bitnih materijala saintervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici. «Black Body Theory» i «Kvantnidiskontinuitet, 1894-1912» (1978) su kontroverzni obračun uvoda u kvantnu hipotezu. NekiKuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadržani u «The Essential Tension»(1977).

Kuhn je podučavao na Harvardskom Sveučilištu do 1956. kada je pristupio KalifornijskomSveučilištu Berkeley da podučava povijest znanosti. 1964. došao je na Sveučilište Princeton.Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na MIT (Massachusetts Institute ofTechnology) do mirovine 1992. Umro je 1996.2. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: ISTRAŽIVANJEKuhnova SZR je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti uranim 1960-tim. Popis sadržaja SZR-a pokazuje razvojnu shemu za znanstvena područja uosnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja čini filozofsko čitanje osobito teškim, sobzirom da je za čitanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani poknjizi.

Prvi odlomak započinje sa mnogo puta ponavljanom rečenicom koja ukratko opisuje očemu se radi u knjizi: «Povijest, gledana kao spremište za nešto više od anegdote ilikronologije, može proizvesti presudnu promjenu o slici znanosti koju sada imamo».

Kuhn ovdje govori o dva načina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesničarskutradiciju, glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na način da izloži njen povijesni


29

razvoj. To se trebalo učiniti tako da se otkriju elementi današnje znanosti, u starijimtekstovima, na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd. i tako da se onislože u kronološku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obaveznonagomilavanje: znanost raste korak po korak na način da dijelove znanja nadodaje na onekoji su već na mjestu. Ali ovaj način pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanostitako da projektira današnju znanost u prošlost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno modelAlexandrea Koyrea «novi način pisanja povijesti znanosti» pokušava prikazati povijesnucjelovitost znanosti u svom vremenu. Detaljnije rečeno, pojmovi, problemi u istraživanju istandardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan način.Cilj SZR-a je da skicira novu sliku znanosti «tako da razjasni neke implikacije novog načinapisanja povijesti» (-1962- 1970:3)

Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme zaznanstvene discipline. Prije nego što sazriju, znanstvena područja koja nastaju uglavnom suokarakterizirana prepirkama između škola koje se natječu: ne postoji suglasnost izmeđuizvršitelja tih polja. Ovo natjecanje može na koncu završiti kada jedna od grupa izneseuzorno rješenje problema istraživanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako daprivuče članove ostalih škola, i da bude dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivihproblema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rješenja se zovu paradigme: one služe kaoindirektni vodiči u istraživanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se «normalnaznanost». Karakterizira ga široka suglasnost izvršitelja područja o osnovnim pitanjima i stogaposebni način istraživanja. Taj način istraživanja mogao bi se opisati kao peto-dimenzionalnaanalogija rješavanja zagonetke gdje primjeri zagonetki uključuju probleme šaha i križaljke. Taanalogija odnosi se na:

( postojanje propisa koji su iznuđivali prihvatljive pristupe i rješenja problema) očekivanje da su pravilno izabrani problemi rješivi* izostanak korjenitih promjena u vodećim zakonima, izostanak testova ili potvrda vodećih zakona- pojedinačne motivacije: da se dokažemo kao stručnjaci u rješavanju zagonetki.Normalna znanost uvijek se suočava sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji

se ponašaju u suprotnosti sa očekivanjima koje je ponudila paradigma. Inače, anomalije nesumnjaju u valjanost vodećih propisa normalnog istraživanja. Ali pod posebnim okolnostimamogle bi sumnjati i tada one postaju «značajne anomalije». Tada se praksa znanosti mijenjaopet u «neobičnu znanost» ili «znanost u krizi». Neobična znanost želi poboljšati ili čak srušitipropise koji obvezuju. Njeno istraživanje se usredotočuje na značajne anomalije i njihovkontekst. Ako ovo istraživanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatilazato što može voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuje se znanstvena revolucija. UKuhnovom smislu, znanstvene revolucije su «dopune koje uništavaju tradiciju djelatnostimakoje ograničavaju tradiciju normalne znanosti». Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvaćenateorija je odbačena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematičnogpodručja i standardnih rješenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena uosnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se također mogu opisati kao promjene svijetau kojem se radi znanstveni rad. Kuhn sažima te značajke revolucije u pojam«neusporedivosti»: ova veza stoji između uzastopnih tradicija normalne znanosti. U SZR-u,pojam neusporedivosti nije u potpunosti jasan; zato je bio predmet mnogih kritika inesporazuma i većina Kuhnovih filozofskih djela nakon SZR-a pojašnjava i daje daljnjaobjašnjenja pojma neusporedivosti.

Radi neusporedivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovno razmisliti o pojmu znanstvenognapretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato što postoje promjene pojma tijekomrevolucija. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini. Umjestozavaravanja da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj,moramo misliti o napretku kao što to čini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji«postavljeni cilj, trajna određena znanstvena istina» već «pojašnjavanje i specijalizacija».


30

3. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: FILOZOFSKI ZNAČAJZašto je Kuhnova teorija znanstvenog razvoja filozofski značajna? Zašto su filozofi zamijetiliteoriju koja se čini bitno povijesna? Razlog je što se Kuhnova teorija suprotstavljala mnogimfilozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Već je spomenuto Kuhnovopromijenjeno mišljenje o znanstvenom napretku. Ovo mišljenje implicira neodrživost onihformi realizma koje tvrda da znanost, barem otprilike opisuje što je u stvarnosti oko nas,neovisno o promatračima. Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji sumogući povijesno i koji se u budućnosti mogu promijeniti. Nadalje, zbog ovih promjena uosnovnim znanstvenim pojmovima, klasično shvaćanje redukcionizma je teško održivo.Prema ovom shvaćanju, teorije mogu biti smanjene na temeljnije teorije redefiniranjemnjihovih pojmova uz pomoć pojmova «smanjujuće» teorije (reducing theory) i ondaizvođenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjene sa redefinicijama i pomogućnosti graničnim uvjetima. Ali ako neusporedivost prevlada između nekoliko upitnihteorija, reduciranje se ne može održati, jer su neke od traženih redefinicija blokirane uzpomoć promjene značenja. U stvari, kao što je postalo jasnije u Kuhnovim radovima nakonSZR-a, međusobna neprevodivost nekih ključnih termina je obilježje neusporedivosti izmeđuteorija.

Mnoge tvrdnje iz SZR-a razlikovale su se od Popperove filozofije kritičkog racionalizma.Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao može izgledati kao loša znanost,zato što nije usmjerena ka kritičkom testiranju vodećih pretpostavki, već ka kvazi-dogmatskom iskorištavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnovom gledištu, kritičkoprocjenjivanje temeljnih teorija je ograničeno na razdoblje neobičnih znanosti, i čak tadapraksa znanosti nije samo pokušaj da se krivotvore teorije tako da se suoče sa osnovnimizjavama o prirodi, kako bi to Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativniproces u kojoj se dvije (ili više) teorija uspoređuje s obzirom prema njihovim spoznajnimmogućnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa značajnim anomalijama iz kojihje krizno stanje nastalo. Sa ovog gledišta, falsifikacionizam teorija koje je opisao Popper jestereotip koji nije nađen u aktualnoj povijesti znanosti.

Još jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena znanstvenimmetodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najviše radi početnog utjecaja Bacona iDescartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih početaka.Ali prema Kuhnu, ono što poglavito vodi znanstveno istraživanje u njegovoj normalnoj fazi suprimjeri rješenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraživanje iskorištava, ne sajasnim (ili potpuno objašnjivim) pravilima, već sa implicitnim analogijama; novi problemiidentificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rješenja su prosuđena kao pravomoćnana isti način.4. DALJNJI RAZVOJKuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatnifaktor koji je izazvao ponekad žestoke reakcije na SZR bila su duboka i raširena krivatumačenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazivan da objasni njegoveglavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed čega se njegova pozicija također promijenila unekim vidovima,

U početnim reakcijama na SZR, glavna meta kritika bilo je shvaćanje paradigme, na kojuse dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio na način da razlikuje uži smisao paradigme, kaoprimjer rješenja problema, od šireg smisla koji obuhvaća sve komponente znanstvenogkonsenzusa, «matricu discipline». Potonje uključuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti(kao točnost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost i jednostavnost) koji djeluju neprestano,ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Pošto ove vrijednosti samo vode, a ne određujukoja će se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu složiti oko procjene teorije, bezda je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bila bi posljedica ako bi se izbor teorije odredionekim skupom pravila koji bi definirali kanon znanstvene racionalnosti.


31

Najznačajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmoćnog opisa znanstvenerevolucije u SZR-u u smislu vizualnih metafora, u opis pomoću jezičnog okvira. U SZR-u,revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci (npr. figura lice-vaza), a njihov rezultat kaopromijenjeni način gledanja na svijet. Iako su promjene značenja igrale neku ulogu u SZR-u,značenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali što je značenje termina? Kakoje termin povezan sa onim na što upućuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima upotpunoj općenitosti već samo sa terminima vrstâ, poput, na primjer, skupne imenice kao«zlato» ili brojive imenice kao «mačka». U znanostima, značenja termina obično nisuspecificirana jasnim definicijama; ona su utemeljena procesima koji uključuju navođenjetipičnih primjera o kojima je riječ. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglašeni kaoslični, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, različiti. Uz pomoć ove procedure, klasifikacijapredmeta može se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dvanačina: ili se isključuju ili uključuju. Djelomično prekrivanje je zabranjeno između suprotnihvrsnih termina: nešto je ili planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upućuje na mrežu odnosau takvoj klasifikaciji kao «strukturu (pojedinačnog) rječnika». To je sada značajka znanstvenihrevolucija, te stoga i neusporedivosti; struktura promjena rječnika za posljedicu imadjelomičnu neprevodivost između propozicija izraženih pomoću različitih leksikona. Promjeneove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povređuju princip nepreklapanja tj.predmeta za koje se čini da pripadaju obostrano razdvojenim vrstama. Predmeti ovakve vrstene mogu se opisati danim rječnikom, niti se rječnik može jednostavno povećati ili razjasnitiradi toga da se omogući opis; već je djelomična reorganizacija uključenih kategorijaneizbježna.

Paul Hoyningen-Huene

GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )G. H. Von Wright je jedan od najutjecajnijih analitičkih filozofa dvadesetog stoljeća. Rođen uHelsinkiju, u Finskoj, von Wright je napisao svoja prva djela o logici, o vjerojatnosti i indukcijipod utjecajem logičkog empirizma. Od 1948. do 1951. radio je na Cambridgeu, naslijedivšiLudwiga Wittgensteina, ali se vratio u svoju domovinu i kasnije postao članom FinskeAkademije. On je utro staze novim primijenjenim logikama: modalnoj, deontičkoj logici, logicinorme i akcije, preferencije, vremenskoj logici, uzročnosti i određenosti. Sedamdesetihgodina XX. stoljeća njegove zamisli u svezi s objašnjenjem i razumijevanjem ljudskogdjelovanja pomogle su uspostaviti nove veze između analitičke tradicije i kontinentalnehermeneutike. Von Wrightovi kasniji radovi, koji su jako rječite knjige i eseji, originalno sunapisani na njegova dva materinja jezika (švedskom i finskom), te se bave pitanjimačovječanstva i ljudske dobrobiti, povijesti i budućnosti, tehnologije i ekologije.

Georg Henrik von Wright rođen je u Helsinkiju 16. lipnja 1916.g. Njegova porodica, koja jepripadala manjini koja je govorila švedski u Finskoj, doselila se iz Škotske oko 1650. (fonetskije pravilnije ime izgovarati kao "rigt", nego "rait"). 1934. von Wright je počeo sa studijemfilozofije na helsinškom Sveučilištu pod nadzorom Eino Kailae. Kaila, karizmatični učitelj ikulturalna ličnost bio je finski suradnik Bečkom krugu. Rane von Wrightove studije o logici ifilozofiji znanosti u duhu logičkog empirizma dovele su do njegove doktorske disertacije"Logički problem indukcije" (The Logical Problem of Induction, 1941). Njegova glavna teza jeda je Humeov problem logički nerješiv: zahtjev za opravdanjem indukcije je sam sebikontradiktoran. Von Wright je kasnije pokazao svoju stručnost u teoriji vjerojatnosti(probabilističkoj teoriji) i njenoj povijesti u brojnim člancima o subjektivnoj (jednostranoj)vjerojatnosti, slučajnosti, paradoksa potvrđivanja i induktivnoj logici. Najpoznatiji od njegovihdoprinosa je "A Treatise on Induction and Probabilitiy" (Rasprava o indukciji i vjerojatnosti,1951.), koja pomno razvija sustav eliminacijske indukcije u Baconovoj i Millovoj tradicijiupotrebljavajući koncepte nužnih i dovoljnih uvjeta.

U proljeće 1939. von Wright je otišao na Cambridge upoznati C. D. Broada i bilo mu jedopušteno pratiti predavanja Ludwiga Wittgensteina. Wittgenstein je ostavio jak osobni utisakna mladog Finca. Kontakt i prijateljstvo su obnovljeni nakon rata. Redovite rasprave s G. E.


32

Mooreom su također ostavile trag na njegove filozofske poglede. 1948. von Wright je biopozvan da postane Wittgensteinov nasljednik kao profesor na Trinity Collegeu naCambridgeu. Nakon Wittgensteinove smrti 1951. odlučio se vratiti u Helsinki, gdje je već1946. bio imenovan Profesorom Filozofije na švedskom govornom području. Zajedno sElizabeth Anscombe i Rush Rhees, von Wright je postao izvršni urednik i izdavačWittgensteinovih posmrtnih radova. Proučavanje, organiziranje, sistematiziranje iobjavljivanje njegovih izuzetno bogatih Nachlassa bio je njegov životni zadatak.

Von Wrightovi rani radovi o filozofskoj logici raspravljaju o klasičnim temama kao što su:predikacija, negacija i sadržavanje. Karakterizacija logičke istine sredstvima konstituenata(sastavnih dijelova) logike monadičkih predikata dovelo je 1953. njegovog glasovitog finskogstudenta Jakkoa Hintikkau do opće teorije o distributivnim normativnim formama. Ugodinama koje je proveo na Cambridgeu, zanimao se za logička svojstva raznih vrstamodaliteta: aletska (moguće, nemoguće, nužno), deontička (dopuštenje, zabrana, obveza),epistemička (istinita, neodređena, neistinita). 1951.g. izdao je "Esej o Modalnoj logici" (AnEssay in Modal Logic), koji na sintaktičan način proučava razne deduktivne sustave modalnelogike. Iste godine izdao je svoj možda najpoznatiji članak "Deontic Logic", u časopisu Mind,što ga je učinilo utemeljiteljem deontičke logike. Ova djela o filozofskoj logici imala su snažanutjecaj na smjer analitičke filozofije uključujući teoriju akcije i filozofiju prava. Von Wrightrazlikuje tehničku potrebnost (odnos sredstva-cilj) , od normi u u području normi autoriteta.Knjiga koja je postala klasik “Norm and Action” 1963) raspravlja o filozofskim problemima kojise odnose na postojanje normi i istinitost normativnih tvrdnji, a o ovim je pitanjima autor čestomijenjao mišljenje. Von Wrightovo glavno djelo o meta-etici i teoriji vrijednosti je "TheVarieties of Goodness" (Raznolikosti dobrote, 1963), koja analizira razne koncepte valjanosti.Njegova dva glavna djela koja je napisao 1963. osigurala su mu položaj vodećeg filozofasvog vremena.

U «Objašnjenju i razumijevanju» (Explanation and Understanding, 1971.) von Wright seokrenuo filozofskim problemima koji se odnose na humanističke i društvene znanosti branećirukovodeće stajalište o uzročnosti, gdje koncept djelovanja ima prednost nad konceptomuzroka. Tvrdi da se ljudsko djelovanje ne može uzročno objasniti Hempelovim modelompokrivajućeg (covering) zakona, no se mora razumjeti intencionalno. Osnovni modelintencionalnosti je praktički silogizam, koji suodnosi djelovanje nekom vrstom logičke veze saželjama i vjerovanjima. Ovo djelo, nekada označavano kao anti-pozitivističko analitičkahermeneutika, smatra se važnom sponom između analitičke filozofije i kontinentalne tradicije.Von Wrightove studije o istini, znanju, modalitetu, zakonitosti (u prirodi), uzročnosti,određenosti, normama i praktičnom zaključku tiskane su 1983./1984. u "PhilosophicalPapers" u tri sveska. Priprema četvrtog sveska u Knjižnici živih filozofa (The Library of LivingPhilosophers) je započeta u ranim sedamdesetima ali njegovo objavljivanje je odgođeno do1989.

1916. von Wright je nasljedio Kailain položaj kao jedan od dvanaest članova FinskeAkademije; istraživačka profesura je najveća počast koju je Finska odala svojimnajistaknutijim znanstvenicima. Von Wright je napisao elokventne eseje na švedskom ifinskom o povijesti ideja i filozofiji kulture. U 1950-ima proučavao je filozofiju povijesti (Tolstoj,Spengler) i mitove o znanju (Knjiga Postanka, Faust). U svojim kasnijim radovima ohumanizmu i etici znanosti postajao je sve više kritičan prema znanstveno-tehnološkojcivilizaciji, njenom uskom instrumentalnom konceptu realnosti i njenom mitu o napretku. VonWrightova javna zalaganja za mir i ljudska prava, bolje društvo i skladniju koegzistencijuizmeđu ljudskih bića i prirode, učinila su ga najcjenjenijim intelektualcem u skandinavskimzemljama.

Ilkka Niiniluoto

JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.)Premda je primarno matematičar, Henri Poincare je naširoko pisao i predavao o astronomiji,teoretskoj fizici, filozofiji znanosti i filozofiji matematike na prijelazu stoljeća. U filozofiji je


33

Poincare poznat po konvencionalističkoj tezi da možemo birati između euklidske ineeuklidske geometrije u fizici, tvrdeći da prostor nije ni euklidski niti neeuklidski i dageometrija nije ni istinita niti neistinita. Međutim, Poincareov konvencionalizam nije bioglobalan, kao što su neki tvrdili. Poincare je smatrao da su samo geometrija i možda nekolikomehaničkih principa konvencionalni, i nije se slagao da znanost stvarno otkriva istinu, unatočkonvencionalnim elementima.

Poincare je pomno pratio nova otkrića u matematici i fizici i bio je uključen u diskusije otemeljima matematike i razvitka teorije relativnosti. Bio je važna prijelazna ličnost u obapodručja, nekad se činilo kao da je ispred svog vremena, a nekad da je jako tradicionalan.Možda zbog širine njegovih pogleda ili zbog načina na koji su se filozofi usredotočili na cijeladjela ili pak na male dijelove njegovog rada, a ne na točnu povijest, interpretacije Poincareajako variraju. Često citirana od strane logičkih pozitivista kao preteče, i naširoko diskutirana ufilozofiji znanosti i filozofiji matematike, Poincareova djela su imala snažan utjecaj na filozofijuengleskog govornog područja.

1. ŽIVOT I RAD

Henri Poincare je rođen 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Njegov je otac bio liječnik,a njegov rođak Raymond je postao predsjednik Treće republike tijekom Prvog svjetskog rata.Poincare se obrazovao na Lycee du Nancy, na Ecole Polytechnique i na Ecole des Mines uParizu. Radio je kratko kao inžinjer prije nego je doktorirao na području matematike 1879., inakon kratkovremenog predavanja na sveučilištu Caen, 1881. postao je profesor naPariškom sveučilištu, gdje je poučavao matematičku fiziku do svoje smrti 17. srpnja 1912.Njegov rad na području matematike izuzetno je opsežan, smatran je zadnjom osobom koja jeu stanju napraviti velike doprinose u svim područjima matematike. Također je uvelikedoprinio astronomiji i teorijskoj fizici, kao i filozofiji znanosti i filozofiji matematike.

Poincareovi radovi na području matematike su bili na teoriji funkcije, i prije svoje tridesetepostao je poznat po otkriću automorfne funkcije jedne složene varijable (Fuchsove funkcije).Poincareov opis njegovog otkrića, dok je ulazio u autobus, često je citiran u raspravamaznanstvenih otkrića: "U trenutku kad sam stavio nogu na stepenicu, ideja mi je samo došla,bez ičega u mojim prethodnim mislima što bi moglo popločati put za to da su transformacijekoje sam običavao definirati kao Fuchsove funkcije bile identične s onim u neeuklidskojgeometriji".

Poincare je nagrađen prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body,koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincareje dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa.Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju,kombinatorijalnu teoriju n-dimenzionalnih likova. Poincareova predavanja o matematičkojfizici na Pariškom sveučilištu raspravljaju o širokom krugu problema fizike na prijelazustoljeća, koje on smatra prijelaznim ili čak kriznim razdobljem. Također je razvio svojkonvencionalizam tvrdeći da nema prave metričke geometrije svemira i da je biranje izmeđueuklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li semože reći da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteča Einsteinovoj teoriji. Pred krajživota Poincare se uključio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenjesemiotičkih i teorijski postavljenih paradoksa.

Poincare je objavio preko pet stotina. znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran jeza člana. Akademije znanosti, Legije časti i Academie francaise u Francuskoj, kao i u mnogastrana, znanstvena i filozofska društva, i bio je nagrađivan mnogim nagradama časti.Tumačen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultratradicionalist ili kao nedosljedan,Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa.

2. OPĆA FILOZOFIJA ZNANOSTI

1890-tih godina u Francuskoj Poincare se morao suočiti s popularnim, odlučnim,neprijateljskim osjećajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog


34

pozitivizrna i Taineovog materijalističkog determinizrna prema idealizmu Henrija Bergsona,Poincare je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kaošto Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reći kako da živimo, i optužbeda je znanost "bankrot". S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i rušenjeprincipa koji su se dotad držali sigurnima naveo je Poincarea da pomisli da je racionalizammrtav.

Hipotetička metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatraosrednjim područjem između dogmatičnih tvrdnji racionalističkog starog područja i suvremenihantiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila težnja dadokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili "neplodni iuzaludni", unatoč promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku.

Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; "prirodna", "indiferentna" i "stvarno poopćenje".Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentnehipoteze su Poincareov naziv za "mehaničke modele" i odnose se na britansku tradiciju 19.stoljeća (Faraday i Maxwell) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehaničkoobjašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeći tradicionalnu formu uporabe (ne one koju jePoincare koristio) možemo tretirati "stvarna poopćenja" kao temeljne zakone, koji trebaju bitiu suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

Poincare je obično čitan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težititome da daju proračun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene usmislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalište da je (metrička)geometrija prostora stvar konvencije je često smatrano dijelom instrumentalističkog pogledana sve teoretske entitete u znanosti, uključujući prostor. Međutim, Poincare je insistirao natome da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Ustvari, Poincare je sudjelovao uprepirci sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdioda temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni - stajalište koje jePoincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izričito poriče postojanje atoma "Science andHypothesis" (1902) prihvaća da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bilajedino moguće objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanjenakon što je proučio Perrinov rad, što pokazuje da Poincare nije imao općenitih strogihneslaganja s teoretskim entitetima. U barem jednom slučaju Poincare prihvaća pobijanjetemeljnih principa fizike, što on naziva "prirodnom hipotezom", u empirističkoj teoriji. Kad jeprihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincareje odustao od hipoteze kontinuiteta.

3. GEOMETRIJSKI KONVENCIONALIZAM

Poincare se je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj način nemamo a priori metodubiranja vanjskog standarda kojim ćemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postojiodlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su mogućealternativne metrike. Budući da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijskiodrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je često bivaoanaliziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najšireobjavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i većina interpretatoraPoincareovog konvencionalizma je učila da je on bio temeljen na. epistemološkomargumentu.

U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kakvo bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, onuvodi temperaturu kao "iskrivljeni utjecaj" na naše mjerne uređaje, što se može uzeti kaoargument da netko uvijek može predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke kojiproturječe njegovoj teoriji. Drugim riječima, često se mislilo da Poincare upotrebljava verzijuDuhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da sedokaže da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a prioriargumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra velikuulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela priča. Još se jedan od


35

Poincareovih argumenata, koji je bio interpretiran kao epistemološki, tiče definicija osnovnihpojmova u fizici. Lobatchevskii je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlučiloizmeđu euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogihkontroverzi, Poincare dokazuje da nam većina takvih mjerila može reći kakvi odnosi postojeizmeđu određenih fizikalnih predmeta, u ovom slučaju između zraka svjetlosti. Ako netkouzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na određenu metričku geometrijuprema rezultatima empirijskog testiranja, ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugimfizikalnim predmetom.

Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jestu tome da duhemski predodređeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Akointerpretiramo Poincarea upotrebljavajući ovakav argument da bi obranili njegovu tezukonvencionalnosti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takveargumente samo u slučaju metrike. Ako Poincare nije nijekao istinitost fizike općenito,konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti očigledno poseban slučaj globalnepredodređenosti.

Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionaiizam na potpunoracionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovskih teorija uodbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je čisto racionalan pogled: ne postojifizički prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosiizmeđu fizkalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima, ali prema Poincareu bilokoja metrička svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti našeg opisa. On je smatrao daje čisti relativizam empirijski potvrđen i da se čak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kaorelativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programatična, unatoč činjenici što je on pomnoslijedio razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizuLorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti općenita teorija relativnosti nisu racionalne u smisluda podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sveprostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredilo standardna podudaranja.

Ako se uzme da su argumenti relacionizma pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom da jejedini preostali način za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodređenosti.Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu obranu, ona nije uskladu s Poincareovim općim nazorima. Pogrešna interpretacija Poincareovih filozofskihnazora uzrokovala je da se on čini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora negonedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što se podrazumijeva kada se tumači daPoincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionističkoj teoriji prostora.

4. SEMANTIČKI KONVENCIONALIZAM

Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovelaje do semantičke interpretacije Poincareovih načela, a naročito njegove tvrdnje da seeuklidske i neeuklidske teorije prevodive. Poincare često govori da je geometrija jezik fizike ida možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu kojaupotrebljava neeuklidsku. I to na isti način na koji možemo prevesti francuski tekst o fizici nanjemački. Poincareova je tvrdnja da su euklidske i neeuklidske geometrije prevodive općenitobila smatrana utemeljenom na njegovom uvođenju modela dokazivanja dosljednostilobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnji da su euklidske i neeuklidske geometrijelogički isti aksiomatski sistem. Ali, ova je interpretacija anakronistička jer Poincare nikad nijerazvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajući konvencionalizam kao dioopćenite semantičke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semantičkikonvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalnipredmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi ponovopokušali definirati "krutost" i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare jeosobito odbacio takve argumente kad se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovogkonvencionalizma. Poincare je imao izričitu namjeru da njegov konvencionalizam bude višeod trivijalne promjene u notaciji.


36

Poincareova prevodilačka teza ima više matematičku nego meta-matematičku osnovu.Matematička osnova je da su podupiruće raznovrsnosti euklidske i lobatchevske geometrijeiste (topologijski jednake). Pretpostavljajući isto kao i Poincare da metrički odnosi nisu istiniti,stoga slijedi da možerno ponovno pisati teoriju fizike služeći se euklidskom i lobatchevskomgeometrijom da izrazimo iste činjenice. Zbog ove želje da dokaže da je znanost zbirna(kumulativna) Poineare je krivo pretpostavio da će euklidska geometrija uvijek ostatinajomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov konvencionalizamomogućio da prepiše u euklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebao dokazati da jesvijet lobatchevski.

5. FILOZOFIJA MATEMATIKE

U posljednjim godinama života Poincare se uključio u rasprave o temeljima matematike(1908). Kad se radi o čistoj geometriji, Poincare se drži formalističkih stajališta: mi nemamopreaksiomatska razumijevanja osnova geometrije, strogi zahtjevi kojima eliminiramo sveapeliraju na intuiciju u geometriji, te čista (metrička) geometrija nije ni istinita ni neistinita.Međutim, zauzima jako tradicionalan stav o aritmetici, smatrajući da su aritmetički aksiomisintetički a priori istiniti, da se pojam cijelog broja ne može reducirati i da mi imamo posebnointuitivno znanje o temeljnim principima aritmetike - matematičkoj indukciji i kontinuumu.Poincare zauzima antikantovski stav o geometriji, budući da prihvaća konzistentnostneeuklidske geometrije i poriče da imamo bilo kakvu intuiciju u geometriji, ali u aritmeticiPoincare jasno brani Kantovo stajalište da nam je posebna intuicija o brojevima potrebna uborbi protiv tvrdnji da se aritmetika može svesti na logiku. (Unatoč izričitoj obrani Kanta,Poincareova zamisao o aritmetičkoj intuiciji ne može biti ista kao Kantova, budući je ranijetvrdio kako nemamo intuiciju o vremenu kao ni o prostoru).

Poincare je kritizirao Russellov logicistički program misleći da je nemoguće maknutiintuiciju iz aritmetike. Tvrdio je da se svaki dokaz principa matematičke indukcije moraosloniti na principe koji ne mogu biti čisto logički, što je kritika logicizma za koju je ispalo da jetočna. Također je predvidio da bi bilo nemoguće dokazati da je aritmetika konzistentna, akobi se slijedilo Hilbertovo stajalište o definiranju brojeva pomoću sustava aksioma. Njegovakritika Hilbertove i Peanove aksiomatizacije aritmetike koje ne vode do pravih definicijabrojeva može izgledati iznenađujuće, budući da je Poincare hvalio Hilbertov rad u dugomosvrtu i da je čak usvojio neke Hilbertove metode.

Premda je Poincare bio uključen u polemike oko temelja matematike većinom kao kritičar,a također je razvio pozitivna rješenja semantičkih paradoksa i onih iz teorije skupova, usvojim raspravama o impredikativnim definicijama, koje prave korist skupova čiji su članoviobjekti koje treba definirati. Bio je jedan od prvih koji je raspravljao o principu začaranogkruga i nije se slagao da bi se paradoksi mogli riješiti kad impredikativne definicije začaranogkruga ne bi bile dozvoljene. Opće je priznato da je Poincareova filozofija matematike, širokouzevši, intucionistička. Pored njegove potpore Kantovom stajalištu o aritmetici, Poincare jeodbacio stvarne neodređenosti realističke interpretacije postavljene teorije. Međutim, Folina(1992.) uvjerljivo tvrdi da je Poincare napravio granicu između klasičnog platonizma iintuicionizma u filozofiji matematike ne slažući se da je Poincareova koncepcija kontinuumaviše klasična nego intuicionistička.

David J. Stump

POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)Popper pripada generaciji srednjeeuropskih učenjaka emigranata koji su duboko utjecali nazemlje engleskog govornog područja u ovom stoljeću. Njegov najveći doprinos je u filozofijiznanosti te u filozofiji politike i društva. Popperov «falsifikacionizam» preobraća uobičajenostajalište da skupljeno iskustvo vodi do znanstvene hipoteze; radije bi se reklo da hipoteze dokojih smo došli nagađanjem dolaze prije iskustva i testirane su nasuprot njega. Hipoteze kojeprežive proces testiranja tvore trenutno znanstveno znanje. Njegova glavna epistemologija,«kritički racionalizam», preporuča sokratsku metodu postavljanja pitanja i kritičku raspravu


37

dobivenih odgovora. Smatra da se znanje u tradicionalnom smislu sigurnosti ili u modernomsmislu opravdanog istinitog vjerovanja ne može postići.

Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj, Popper se zanimao pada demokracije u totalitarizami primijenio je svoj kritički racionalizam na filozofiju politike. Budući da nemamo nepogrešivenačine ostvarivanja ili održavanja dobre vlade, Platonovo pitanje «Tko bi trebao vladati?» jeupućeno krivom smjeru. Zagovarati vladavinu najboljih, mudrih ili pravednih potiče tiranijumaskiranu iza tih principa. S druge strane, mudro konstruirano otvoreno društvo stvarainstitucije koje osiguravaju da bilo koji režim može biti zbačen bez nasilja, bez obzira na tokoje visoke ideale tvrdi da traži. U obliku proširenih kritika Platona i platonizma, kao i Marxa imarksizma, Popperova filozofija politike imala je značajan utjecaj u poslijeratnoj Europi, naistoku kao i na zapadu.

ŽIVOT I DJELO

Rođen u Beču 1902. kao najmlađe dijete odvjetnika, Karl Raimund Popper pohađao je bečkoSveučilište gdje je studirao matematiku, glazbu, psihologiju, fiziku i filozofiju. Predavao je usrednjoj školi između 1930. i 1936. U strahu pred nacizmom 1937. emigrira da bi predavaofilozofiju na Canterbury University Collegeu u Chirstchurchu na Novom Zelandu. U siječnju1946. postaje asistent iz logike i metodologije znanosti na London School of Economics, aprofesor postaje 1949. dok s predavanjima prestaje 1969. Među mnogim počastima,proglašen je vitezom 1965, izabran članom Kraljevskog društva 1976, a počasnim članomproglašen je 1982. godine.

Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom širokadosega, doprinoseći u širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike,od politike do istraživanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-bodyproblem) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim namnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeća. Ipak, tvrdi da su njegoveideje bivale sistematski pogrešno shvaćane i pogrešno prezentirane, što ga vodi do trošenjaneobično mnogo energije na interpretaciju i komentare vlastitog rada.

Popper je između 1935. i 1945. objavio tri značajna djela. Prvo, Logik der Forschung(1935), njegova teorija znanosti, pojavila se na engleskom pod nazivom Logic of ScientificDiscovery (Logika znanstvenog otkrića) tek 1959. Druga, bijeda historicizma, objavljena je1944-45, a unjoj je proširena teorija znanosti na povijest i društvo, pri čemu strogo kritizirapojam povijesnih zakona. Treća, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945.) je rasprava udva sveska na temu filozofije povijesti, politike i društva.

Ostala Popperova značajna djela sastoje se od dvije zbirke radova, Conjectures andRefutations (Pretpostavke i pobijanja, 1962.) i Objective Knowledge (Objektivno znanje,1972.), koji su izdani u Biblioteci živih filozofa (1974) a sadrže intelektualnu autobiografiju iodgovore njegovim kritičarima, od kojih se prvi pojavljuje odvojeno pod naslovom UnendedQuest (Nedovršena potraga, 1976.); nadalje, suradnja sa Sir Johnom Ecclesom o istraživanjuproblema um-tijelo pod naslovom The Self and its Brain (Ja i njegov mozak, 1977.); DieBeiden Grundprobleme der Erkenntniestheorie (Dva osnovna problema teorije spoznaje,1979.) prošireni fragment knjige koju je pisao prije nego što ju je napustio zbog Logikeznanstvenog otkrića; te dugo odgađani Pogovor logici znanstvenog otkrića(1982-83.), čijiveliki dio datira iz razdoblja 1955-57. Većina ovih knjiga je doživjela višestruka izdanja kojasu ponekad uključivala manje ili veće promjene. Tijekom karijere, Popper je napisao i mnogooriginalnih radova na različite teme, te predavao diljem svijeta. Njegovi rukopisi ikorespondencija zauzimaju oko 450 arhivskih kutija na Hoover Institution pri StanfordUniversity.

TEORIJA ZNANOSTI

Dva problema sačinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije iproblem demarkacije. Problem indukcije može se formulirati na sljedeći način: kakav je


38

odnos između teorijskog znanja i iskustva? Problem demarkacije može biti formuliran kao:što razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike?

Odgovori koje smo dobili su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj.izvodeći univerzalne teorije iz skupina pojedinačnih činjenica; te induktivan metoda odvajaznanost od metafizike kao i od logike i matematike. Međutim, Hume je pokazao da suinduktivni zaključci nevaljani, što je i problem indukcije: ili ćemo doći do znanja nevaljanimpostupkom (iracionalizam) ili nećemo doći do znanja uopće (skepticizam); i indukcija se rušikao temelj demarkacije.

U prvom dijelu Logike znanstvenog otkrića, Popperova su rješenja prikazana kaopodudarajuća: do znanja dolazimo kada prihvaćamo iskaze koji opisuju iskustvo kojeproturječi te prema tome i pobija naše pretpostavke; time se deduktivna, prije negoinduktivna veza, nalazi između teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uči ispravljajući našegreške. Samo pretpostavke koje je moguće podvrgnuti iskustvu bi se trebale uzimati u obzirkao znanstvene. Nema potrebe za induktivnim skokom koji je Hume smatrao nelogičnim, alineizbježnim; i Hobsonov izbor između iracionalizma i skepticizma je izbjegnut. Kao odgovorna pitanje odakle dolaze naše pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovarakao Francis Bacon da dolaze iz naše sklonosti pretpostavljanja; u svakom slučaju, ne mogudoći samo iz promatranja pošto nema promatranja bez pretpostavke. Pretpostavke su logičkii psihološki pretpostavljene promatranju. Cijelo vrijeme teoretiziramo kako bismo seorijentirali u svijetu i naši susreti s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje uobliku stvarnosti.

Logika znanstvenog otkrića je dijalektička u stilu, bavi se tradicionalnim mogućnostima iprimjedbama svake ideje koju razmatra. Začuđujuće je koliko često kritičari iznova otkrivajuprimjedbe iznesene i već odgovorene u knjizi. Najčešća je primjedba da, pošto niti jednakoličina iskustva neće konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna količina iskustva je neće nikonkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovu primjedbu, Popper upućuje na logičkuasimetriju. Univerzalna izjava se ne može izvesti ili biti verificirana od pojedinačnih sudova,bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Međutim, može biti kontraindicirana jednimpojedinačnim sudom. Logika falsifikacionizma je glavna tema, a konkluzivnost je nebitanproblem. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeći ad hocdefinicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom.Zaključuje da je put dalje uključiti sposobnost falsifikacije u metodologiju.

Za Poppera, metodologija je skup odluka koje određuju djelovanje i utjelovljene su unormama «metodoloških pravila». Naše odluke se bave pitanjem koji slijed djelovanja ćenajbolje potpomoći naše ciljeve. Prema tome, falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do togstupnja da «pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav način da ne štite nitijednu tvrdnju u znanosti od falsifikacije.» Pravilo kauzalnosti je tipično za ponuđeni mali brojpravila: «ne smijemo napustiti potragu za univerzalnim zakonima i koherentnim teoretskimsustavom, ni odustati od našeg pokušaja da objasnimo kauzalnost bilo kojeg događaja kojimožemo opisati.» Šira epistemološka ambicija otkriva se kada Popper generalizira: «Zbilja semože reći kako se većina problema teoretske filozofije, i to onih najzanimljivijih, možereinterpretirati… kao probleme metode.»

Kroz Logiku znanstvenog otkrića Popper određuje svoju poziciju raspravljajući sapozicijama logičkog pozitivizma koje se tiču značenja i sa dva tradicionalna gledišta koja setiču znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Poincaréa i Duhema. Može se primijetitida, poput logičkih pozitivista, Popper izražava neograničeno poštovanje prema znanosti. No,za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u znanosti, viđenukao izravnog potomka najstarijih grčkih pretpostavki o prirodi svijeta. Linija razgraničenjaizmeđu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrića o prirodi stvari. Popperovi napadi nacentralna stajališta logičkog pozitivizma potpomogla su propasti tog pokreta.

Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, obranjivi i najvjerojatnije konzistentansustav. Njegova zamjerka je da riskira tretirati zastarjele ili neuvjerljive znanosti poputnesumnjive istine. Ipak, Popper je u jednom pogledu konvencionalist: metodologija. U


39

suprotnosti sa «metodološkim naturalizmom» logičkih pozitivista, koji tretiraju crturazgraničenja između metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodijezika, Popper je «metodološki konvencionalist», predlažući pravila koja utjelovljuju izboreodluka koje su, zauzvrat, određene ciljevima. Njegova demarkacija, smatra, trebala bi seprosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja inovih problema.

Drugi dio Logike znanstvenog otkrića sastoji se od poglavlja koja se bave teorijama,falsifikabilnosti, empirijskim temeljima, prenošenjem značenja, jednostavnosti, vjerojatnosti,kvantnom teorijom i potvrdama teorija. Svaki od tih dijelova je proširenje, razvoj i obrana idejaukratko iznesenih u prvom dijelu, te se brani od velikog skupa kritičkih primjedbi. Poglavlja ovjerojatnosti i potvrdama teorija, na primjer, bave se sa primjedbama da rastući broj izjava ovjerojatnosti moderne znanosti nije podložan falsifikacionizmu, te da mjere snagu našeginduktivnog dokaza. U poglavlju se trudi pokazati kako izjave o vjerojatnosti mogu bitifalsificirane na više načina, te da ih je bolje tumačiti kao izjave o učestalosti nego kamo mjereinduktivne potvrde.

KASNIJE IDEJE

Engleski prijevod Logike znanstvenog otkrića je palimpsest: dok je prevodio, Popper jedodavao komentare, objašnjenja razvoje i ispravke u svim novim fusnotama i objašnjenjima,kao i što je radio dodatni posao, pogovor u tri sveska iz 1982-83. Mišljenja se razlikuju otome da li je sve to konzistentno. Stvar je u dijelu pogovora koji govori o cilju znanosti,izdanom već 1957. koji debatira o tome da li znanost teži zadovoljavajućim objašnjenjima.Bazira se na povijesnom primjeru (Gallielo, Kepler, Newton), pokazujući kako je svaka teorijanadrasla objasnila vlastitog prethodnika. Zadovoljavajuće objašnjenje, osim što mora bitimoguće testirati, mora ispuniti i neke druge uvjete, čineći od toga jači cilj nego falsifikabilnost,koji može, ali i ne mora biti isti kao i cilj znanosti artikulirane na kraju Logike znanstvenogotkrića, u otkrivanju «novih, dubljih i važnijih problema.»

Popper priznaje neke promjene u mišljenju. Pošto rasprava o metafizici okružuje konceptistine, oprezno je izbjegao dotaći je u Logici znanstvenog otkrića, zadovoljavajući se logičkimodnosom (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem rada Tarskog, počeose slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. Iznova, njegov kriticizamkonvencionalizma u Logici znanstvenog otkrića je metodološki. U kasnijim godinama je biootvoreno metafizički, pošto je Popper davao potporu snažnom realizmu i indeterminizmu.

Kroz Logiku znanstvenog otkrića pojavljuju se darvinovske metafore – borba zapreživljavanje među teoretskim sistemima, prirodni odabir, sposobnosti preživljavanja, iako jena posljednjim stranicama knjige odbačeno stajalište da je znanost oruđe biološkeprilagodbe. Ovaj darvinovski lajtmotiv je postao kontroverzna tema u Popperovom kasnijemradu: da li je evolucionarna biologija bila podvrgnuta istoj metodološkoj analizi kao fizika?Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar,Popper je promijenio vlastito mišljenje na tom središnjem pitanju, promatrajući darvinizamkao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologiju uNedovršenoj potrazi. Popper je također počeo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj.pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u okviru prirodnog odabira, da bi sekonačno dao biološki zaokret Kantovog problema «Kako je znanje moguće?» Njegovo drugopredavanje o Herbertu Spenceru (1975) bavi se i endosomatskim i egzosomatskimprilagodbama kao oblikom znanja. Biološka razmatranja također igraju važnu ulogu uPopperovom dijelu knjige Ja i njegov mozak. Postavljajući se nasuprot redukcionističkogmaterijalizma najmodernijih stručnjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnomindirektne argumente za interaktivni pluralizam.

Razmišljanja o biologiji su se pojavila iza smjele nove metafizičke inicijative iz 1967-68.posebno provokativno naslovljene Epistemology Without a Knowing Subject (Epistemologijabez spoznavajućeg subjekta, 1972.). Razlikujući svijet fizičkih stvari od svijeta mentalnihstvari, Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednom od njih, nego u «Svijetu 3» - svijetu


40

od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivnopostojanje: teorije, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kritički argumentiimaju objekte i interrelacije čije analogne entitete ne možemo pronaći ni u fizičkom ni umentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa i da ga nitko ne iskoristi. Kritičari «Svijeta 3»smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego isve lažne izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno «postojanje.»

U kasnim 1940-tima Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirodne dedukcije koji jedoživio značajan interes, i intrinzično i stoga što promatra deduktivnu logiku kroz oruđekriticizma. Kaže da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegovatehnička pažnja se usredotočila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je već doprinio u Logiciznanstvenog otkrića. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnihpretpostavki o logičkim odnosima među elementima na čijoj vjerojatnosti je definiran, te jeprema tome zasnovao tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav jeotvoren za mnoga nova tumačenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeći tumačenje učestalosti izLogike znanstvenog otkrića, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijetada se razvija u jednom smjeru prije nego u drugom. U Pogovoru (1982) i u A World ofPropensities (Svijet sklonosti) ovo stajalište se razvija u zanimljivu novu metafiziku.

DEMOKRACIJA, DRUŠTVO, INDIVIDUALIZAM

U Nedovršenoj potrazi, Popper piše kao je kao politički svjestan adolescent koketirao sakomunizmom. Ubrzo je izgubio svoje iluzije nakon što je shvatio kako su komunističke akcijebile neodgovorne i dovele do smrti nekoliko demonstranata. (Individualna autonomija,odgovornost, sokratska svijest o osobnoj pogrešivosti i obveza da se prekine patnja su glavnimotivi iz njegovih raspršenih primjedbi o etici.) U 1920-ima započinje kritiku Marxa imarksizma, prvi put iskorištenu 1935 u «Bijedi historicizma». «Historicizam» je Popperovtermin za ideju da postoje neki nepromjenjivi zakoni povijesnog razvoja – stajalište je da akoprirodna zakonitost može predvidjeti pomrčine, tkao bi i društvene znanosti trebale moćipredvidjeti društvene revolucije. Popper je pokazao kako i oni koji smatraju da su društveneznanosti poput prirodnih (naturalisti), i oni koji smatraju da nisu (antinaturalisti) imajuzajednički cilj predviđanja razvoja povijesti. I jedni i drugi preporučuju metodologijuhistoricizma, koju on vidi osiromašenom i sklonom tretirati društva kao cjeline kojeodgovaraju na pritiske nedovoljno razvijenih društvenih snaga.

S druge strane, Popper predlaže «metodološki individualizam»: ponašanje i djelatnostikolektiva treba objašnjavati ponašanjem pojedinaca koje djeluju po logici njihove društvenepozicije najbolje što mogu i znaju. Ne samo što alternative bile neplodne, već su najboljadruštvena objašnjenja Platona i Marxa bila individualistička. Ono što liči na holistički fenomenmože se objasniti kao skup «nenamjernih posljedica» individualnih akcija koje se ponavljajuna društvenoj pozornici.

Po metodološkom individualizmu, društvene teorije nisu iskušane na povijesnimpredviđanjima, koja su malo više od proročanstava, nego pokušajima stvaranja institucijakoje bi ispravljale društvene manjkavosti društvenim inžinjeringom. Kaže da su ljudskedruštvene institucije pretpostavke u akciji. Želimo li dokazati da su te pretpostavke pogrešne,moramo izbjeći komplikacije koje proizlaze velikih eksperimenata, ili previše njih odjednom, usuprotnom izvođenje zaključaka će biti nemoguće. Moramo također imati na umu «Edipovefeka», tj. pretpostavke o budućnosti koje, kad ih ljudi postanu svjesni, postaju faktor kojimijenja situaciju i interferira sa ishodom.

Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji bilo je zbilja «skup nenamjernih posljedica» pokušajada se prošire aspekti Bijede historicizma da bi se zadovoljili zbunjeni prijatelji. Kad je previšeizrastao, Popper ga je pretvorio u zasebno djelo. Izdavanje iz 1945. ga je izvelo izakademske anonimnosti u akademsku slavu. Postao je kontroverzan i poznat javniintelektualac.

Skromno opisano kao «kritički uvod u filozofiju politike i povijesti», Otvoreno društvo jepostalo, u sedam godina razvitka, važno djelo o društvenim i intelektualnim boljkama


41

vremena, nudeći objašnjenje o tome kako je totalitarizam zadobio intelektualnu podršku ikako pročišćeno poslijeratno društvo mora iznova razmisliti o politici, obrazovanju idruštvenom moralu. Naslov sugerira dva hipotetska društva. Zatvoreno društvo je ono kojeima magijski ili tabu odnos prema tradiciji i običajima i ne postavlja razliku između prirode ikonvencija. Otvoreno društvo označava razliku i suprotstavlja svoje članove sa osobnimodlukama i mogućnošću racionalnog promišljanja istih. Kratko raspravlja o Heraklitu,Aristotelu i Hegelu, no dva anti-heroja su Platon u prvom i Marx u drugom svesku.

Svezak pod imenom «Platonovo razdoblje» odgovara na dva pitanja: prvo, zašto je Platonprigrlio totalitarističke ideje, i drugo, zašto su platonovi učenici prikrili tu činjenicu i uljepšaliga. Odgovor na prvo pitanje, duboko simpatizirajući tekst, skicira portret mladog Platona kojis užasom promišlja o svijetu plemenske Atene koji ustupa mjesto liberalnijem i otvorenijemdruštvu, s gubitkom društvenih privilegija i kaosom ruku pod ruku. Popper insistira nagenijalnosti Platonove sociološke analize uzroka promjena i prijedloga da se zaustavipropadanje koje donose. U odgovoru na drugo pitanje, Popper kontroverzno tvrdi da su sePlatonovi intelektualni sljedbenici, počašćeni ulogom koju su primili, uključili u predstavljanjeliberalnije i prosvijećene doktrine kralja filozofa.

Da bi otkrio predanost Platona i platonista totalitarizmu, Popper je morao pojasniti našeideale liberalnog i demokratskog društva da bi pokazao kako Platon koristi uvjerljive definicijeda bi prikazao svoju totalitarnu republiku pravednom. (Popper također vrši veliki napad naideju da bi se filozofija trebala baviti traženjem biti univerzalnih riječi kao što su pravda,demokracija i tiranija. Tvrdi da prirodne znanosti koriste metodologiju nominalizma, a neesencijalizma, te da bi društvene znanosti učinile pametnu stvar radeći isto.) Razmišljajući oPlatonovom negodovanju prema vladavini većine, kao vladavini rulje ili najgorih, Popperpažljivo raspravlja o tiraniji i zaključuje da problem nije u tome što je popularno, pošto su nekitirani bili jako popularni i bivali ponovno izabrani. Prema tome, otvoreno i liberalno društvo sene bi trebalo poistovjećivati sa popularnom izabranom vladom. Nije više pitanje što jepravedno, dobro ili najbolje, pošto nijedna od tih ideja ne štiti od tiranije, koja može nastati uime tih ideja. Sukladno svojoj teoriji znanosti i znanja uopće, on predlaže obrnuti put. Pitanjenije koji režim želimo, već što da napravimo s onim koji ne želimo. Problem s tiranijom je tajšto je se građani, ako požele, ne mogu riješiti na miran način. Popper predlaže novi iopćenito prihvaćen kriterij demokracije kao političkog sistema koji dopušta građanima da seoslobode neželjene vlasti bez potreba da pribjegnu nasilju. Prikazuje Platonovo pitanje «Tkobi trebao vladati?» i sve slične rasprave o suverenosti kao podložne paradoksu, budući dapitanje dopuštaju nekonzistenciju koja se razvija između izjave koja opisuje vladara (npr.najbolji ili najmudriji) i onog što vladar zapovijeda (npr. najbolji ili najmudriji nam mogu reći:povinuj se većini ili moćnicima). Popper uočava da pitanje nosi implikaciju autoritativnostiprema svakome tko je imenovan vladati. On ga zamjenjuje praktičnim pitanjem «kako semožemo riješiti loše vladavine bez nasilja?», i njegovom implikacijom da su vladari na stalnojuvjetnoj. Popperovo je stajalište uglavnom pesimistično jer smatra da su sve vlade do nekogstupnja nekompetentne i potencijalno zločinačke u svom vladanju i da samo politički sistemkoji im dopušta vlast na temelju pristanka stanovnika koji mogu povući svoj pristanak po željijest onaj sa manje ili više efektivnim ograničenjima protiv zlouporabe vlasti. Čak i tada,pogrešivost naših institucionalnih postavki zahtjeva od nas vječnu budnost.

Drugi svezak, «Plima proročanstva, Hegel i Marx» tvrdi da su proročanske tendencije kodHeraklita i Platona proizvele štetnu inkoherentnost i šarlatanstvo kod Hegela, a kod Marxaprojekt znanstvenog istraživanja društva, koji, unatoč plemenitim ciljevima emancipacije,zasnovan, posebice među svojim sljedbenicima, na zbrci predviđanja sa neznanstvenimpovijesnim proročanstvima, te prema tome fundamentalno pogrešnom konstrukcijiznanstvene metode. Poglavlja o Marxu su među najpronicljivijim komentarima ikadnapisanima o njemu, istodobno suosjećajna u vrednovanju i oštra u kriticizmu. Iako Popperočito smatra Marxa dubljim misliocem, kaže da nas Marx može naučiti mnogo o tome kadamoral i želja za slobodom bivaju iskrivljeni. Marksisti i radikalni eksperimentatori SovjetskogSaveza su žestoko osuđeni, kao i svi oblici nacionalizma.


42

Pojavljujući se 1945. baš nakon kraja rata koji je stvorio savez sa Sovjetskim Savezom,knjiga je neprijateljski dočekana od mnogih intelektualnih krugova. Platonisti su bili zatečeninjegovim optužbama za apologetiku totalitarističkih tendencija u Platona (iako Popper nije bioprvi koji to spominje), a i marksisti su bili podjednako uvrijeđeni. Posljedice su bile neobične.Iako je Popper na početku bio jako čitan i ljutito osporavan, kasnije je postalo lošim ukusomspominjati njegovo ime među marksistima. Ipak, na neobičan je način njegova rad usljedećim desetljećima postavio temu apologetima Platona, Hegela i Marxa. U više slučajeva,knjiga ili članak imaju najviše smisla kada pokušavaju prikriveno proturječiti nekoj tvrdnji kojuje Popper iznio u Otvorenom društvu.

Kao profesor filozofije, Popper je pokazao ambivalentnost: filozofski problemi niču izznanosti, pa je najbolje predznanje bilo edukacija iz određenog znanstvenog predmeta. Upredavaonici, imao je karizmu čovjeka vječito opsjednutog intelektualnim problemima. Napredavanju ili seminaru mogao je biti intelektualno žestok i napadački raspoložen, u osobnomsusretu simpatičan i pun podrške. Konstantno ja pokazivao zapanjujuće brz intuitivni dohvatlogike bilo koje pozicije koja mu je bila prezentirana, čak i iz najslabijih pozicija, kao volju daojača i proširi poziciju prije nego što se prepusti kritici iste. Tako je davao primjer zavrijednosti koje je zastupao: intelektualna ozbiljnost, osobna odgovornosti objektivnost, tj.pravedno pristupanje idejama bez obzira na njihovo trenutno utjelovljenje. Neuspjeh mnogihkritičkih komentara u postizanju tih načela leži u njegovim pritužbama na pogrešnatumačenja, no postoje i drugi razlozi. Ako je Popper u pravu, tradicionalni način filozofiranjaje većinom pogrešan, a i pitanja sama su pogrešno postavljena. Svaki pokušaj prikazivanjaPopperovih ideja u tradicionalno orijentiranim raspravama riskira loše tumačenje. Učestalipristup rekonstrukciji Popperove filozofije bez obzira na datum, uzimajući djela međusobnoudaljena i do 50 godina, suprotstavlja se njegovom naglasku na strukturirajuću uloguproblema i problemskih situacija u svim i intelektualnim aktivnostima, posebno istraživanju.Da bi se bilo pravedan prema originalnosti i kreativnosti njegovog djela, istraživač biprvenstveno trebao poštovati intelektualni kontekst nastanka.

Ian C. Jarvie

HANS REICHENBACH (1891-1953)Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljeću, djelom kao rezultat izvanrednognapretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstvenoobrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignućima. HansReichenbach je bio istraživač u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku nanekoliko velikih njemačkih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinovkolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta, ali kasnije bio je protivnjegove filozofije tvrdeći da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljeća.

Reichenbach nije samo bio filozof znanosti već i znanstveni filozof. Insistirao je da filozofijatreba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetnoje odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu mogle biti dokazane nitia priori, na osnovu logike i metafizike, a ni a posteriori, na osnovu osjetilnog iskustva. Uovom pogledu slagao se sa logičarima pozitivistima Bečkog Kruga, ali zbog drugih dubokihneslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeći član grupelogičara empirista sa središtem u Berlinu.

Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svomradu na dva glavna područja: indukcija i vjerojatnost, i filozofija prostora i vremena. Uprvospomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukcije koja je sadržavala njegov odgovorna Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je našesveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemološkoznačenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti,oslabljujući prostor i vrijeme kao Kantove sintetične a priori kategorije.


43

1.ŽIVOT

Hans Reichenbach je rođen 26-og rujna 1891. god. u Hamburgu, u Njemačkoj, gdje jeodrastao i završio osnovnu i srednju školu. 1910 god. odlazi u Stuttgart studirati strojarstvo,ali ga to nije intelektualno zadovoljavalo. Ubrzo se prebacuje na studij matematike, fizike ifilozofije, koji nastavlja na Sveučilištu u Berlinu, Göttingenu i Münchenu gdje su bili poznatiprofesori kao Max Born, Ernst Cassirer, David Hilbert i Max Planck. Tijekom Prvog svjetskograta bio je u Njemačkoj službi veze na ruskom frontu, ali nakon što je imao nekoliko bolestivraća se svom akademskom poslu.

Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematičke vjerojatnosti usvijetu fizike; primio je svoju titulu u Erlagenu 1915. Sljedeće godine u Göttingenu položio jedržavni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji,nastavljajući akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svojprvi seminar o teoriji relativnosti; Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostaviodugotrajan odnos. 1920 vraća se u Stuttgart predavati u Tehničkoj školi. 1926. zahvaljujućivećinom Einsteinovom utjecaju, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje doHitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveučilištuu Istanbulu. 1938. prebacuje se na Sveučilište u Californiji, u Los Angeles, gdje ostaje dosvoje smrti od srčanog udara 9. travnja 1953.

2.EPISTEMOLOGIJA

U ranijim godinama dvadesetog stoljeća mnogi znanstveno skloni filozofi bili suimpresionirani novim otkrićima u logici i drugim epistemološkim razmišljanjima, tvrdeći da bicijeli svijet mogao biti promatran kao logička konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se jakosvidjelo nekim logičarima pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavaoprovesti ovu konstrukciju u detalje (1928); to je predstavljalo sažetak logičkog pozitivizma.Reichenbach je recenzirajući njegove knjige (1933) pohvalio njegovu točnost i namjeru, ali jeistakao jednu sumnju. Nije mogao pronaći mjesto za vjerojatnost u pozitivističkom pristupu.Reichenbach (1938) je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logički pozitivizam.Razradio je tri osnovne točke. Prvo, budući da su pozitivisti insistirali da izjava mora bitiposve dokaziva u načelu da bi bila spoznajno značajna, Reichenbach je iskazao načelo kojeje zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora bitiosnovano na nepogrešivom izvještaju o osjetilnom iskustvu; tvrdio je da je utemeljeno napogrešivim opažanjima srednje veličine fizičkih objekata i da je vjerojatno odozdo premagore. Treće, tvrdio je da možemo imati znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnimentitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt; on je fizikalni objekt čiju istinitost možemozaključivati pomoću vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bića u svemiru.Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logičkog pozitivizma.

3.INDUKCIJA I VJEROJATNOST

Jedna od glavnih preokupacija u Reichenbachovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegovanajvažnija rasprava o ovoj tami je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeravao je da bi vjerojatnosttrebala biti shvaćena kao granica niza relativnih frekvencija. Pretpostavimo, na primjer, daimamo novčić koji možemo bacati na uobičajeni način. Od svakog bacanja novčića miočekujemo rezultat( pismo ili glava): GPPGPGGGPG… Ovo prouzrokuje niz frakcijapredstavljajući broj puta m kada je glava pokazana u n bacanja novčića: , , , , , , , , ,… Akoovaj niz frakcija ima granicu, tj. ako članovi ovog niza postaju i ostaju arbitrarno blizu nekevrijednosti, kao što je niz neodređeno povećan, tada ta granica sačinjava vjerojatnost glava ubacanju tog novčića.

Pojam vjerojatnosti povlači za sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamčiti da takvagranica postoji; ove frakcije mogu zauvijek nastaviti fluktuirati bez približavanja ikakvojodređenoj vrijednosti. Svjestan ovog problema, Reichenbach je uočio vezu sa Humeovimproblemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da jepriroda jednaka – da će budućnost biti kao i prošlost.


44

Slično, kako nemamo garanciju da će određeni niz bacanja novčića dokazati statičkuregularnost konvergiranja granici, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji.Unatoč tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija u početnomodlomku niza približava ograničenoj frekvenciji, iako ta tvrdnja može biti netočna.Opravdanost je pragmatična. Prvo, ako granica ne postoji, imat ćemo pogrešnu tvrdnju, alipošto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela.Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno različita od frekvencije u promatranompočetnom dijelu niza. To proizlazi iz definicije "granica", ali ipak će ta uporna upotreba ovemetode, "pravilo indukcije", postepeno dovesti do tvrdnje da su točne, do bilo kojeg željenogstupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ograničenim frekvencijama)koristeći induktivnu metodu mi možemo samo dobiti, s ne izgubiti.

Zašto želimo ustanoviti vjerojatnosti? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje,znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimnoprikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti(ograničenih frekvencija) je temelj za naše sveukupno znanje. Nažalost, kao što je iReichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonačnu skupinu drugihpravila - asimptotička pravila - koja nas upućuju da postuliramo gdje je 'korektivni termin' kojise približava nuli kao što se n približava beskonačnosti. Nije pronašao zadovoljavajući put dapokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotičkom pravilu. Moždanajbolje što možemo reći je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bioepistemološki neizdržljiv.

Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga dvavelika problema. Prvo, u mnogim praktičnim situacijama bavimo se jednim događajemumjesto dugim nizom – na primjer, kupujući policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao dase sa ovakvim slučajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slučaj odgovarajućemnizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slučaju. Ovo će biti uspješna strategija ako sepostupa sa velikim brojem različitih pojedinačnih slučajeva. Drugi veliki problem – posebanslučaj prvog – je vjerojatnost hipoteze. Kao što se prilikom bacanja novčića pojavljuje pismoili glava, tako je i dana hipoteza ili točna ili netočna. Kako se može vjerojatnost hipotezekonstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teoremu računu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovim problemom, ali nikada jasno neobjašnjava kako.

4.PROSTOR I VRIJEME

Reichenbach je napisao četiri značajne rasprave o prostoru i vremenu (1920, 1924, 1928,1956); u prvoj je pokušao stvoriti kompromis između Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijemradu prekida sve veze sa Kantom. U svom klasičnom djelu, Filozofija prostora i vremena(1928), tvrdio je da je pitanje geometrijske strukture fizičkog prostora, još uvijek stvar o kojojmora odlučiti empirijska znanost, a ne a priori. Ipak, situacija je prilično komplicirana. Otkrićene-Euklidskih geometrija, u ranijim godinama XIX. stoljeća, Kant nije opovrgao, čak ni poslijedokaza relativne konzistencije (ako su ne-Euklidove geometrije samo-kontradiktorne onda je iEuklidova geometrija). Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sintetična; ako bi njenoodbijanje bilo logički nekonsekventno, onda bi bila analitična. Kant je vjerovao da jeEuklidova geometrija privilegirana i to ne logički, nego epistemološki; to je nužan oblikvizualizacije fizičkog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su ne-Euklidovegeometrije mogući oblici vizualizacije. (Prisjeća se da je Einstein, prije 1920 god., odabraone-Euklidovu geometriju za formuliranje svoje Općenite teorije relativnosti) Pitanje je koja jegeometrija najprikladnija.

Određene činjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate udevetnaestom stoljeću. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je točan; u ne-Euklidovim geometrijama ovaj zbroj je ili veći ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje zatrokutove različitih površina. Možda se čini da mi možemo ustanoviti geometriju fizičkogprostora mjerenjem kutnog zbroja trokutova sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom


45

prostoru. Ipak, u okretu stoljeća, Henri Poincaré je ustanovio da za određivanje geometrijskihpojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizičko mjerenje instrumenata, a rezultati će ovisitio ponašanju ovih instrumenata (Poincaré 1902). Prema Reichenbachu, Poincaré je smatraoda je geometrija prostora stvar čiste konvencije; iako možemo koristiti bilo koju geometriju zaopisivanje fizičkog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ne-Euklidovih geometrija.

Iako su ga često nazivali 'konvencionalist', Reichenbach je gledajući fizičku geometrijuustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajući matematičku geometriju za aplikaciju fizičkogprostora moramo prihvatiti određene konvencije, kao što je odlučivanje da određeni znakmjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svojuduljinu. Nazivanje ovakvih rješenja 'koordinativne definicije' istaknuo je njihov status kaokonvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali ipak struktura fizičkog prostora postaje stvarempirijske činjenice. Različit izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru,može proizvesti drukčiju geometriju, ali opisi osnovani na ovim različitim koordinativnimdefinicijama su fizički ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj 'teoriji o ekvivalentnim opisima',jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizički prostor korektno, ali drugi logički mogućiskupovi ekvivalentnih opisa daju netočne opise fizičkog prostora.

U aspektu vremena, Reichenbach je zauzeo jači konvencionalistički položaj. Premaposebnoj relativnosti, niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti.Činjenica da je ova brzina konačna, postavlja granice našoj sposobnost da uskladimo satovesmještene na različitim mjestima na svakom inertnom okviru reference. Imamo dva prostornoodvojena sata A i B, ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A,stižući tamo, mi možemo izabrati bilo koje vrijeme između i isto tako njegovo vrijeme dolaskau B. Time se potvrđuje da dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizičke činjenice,brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977)pokazao je da kauzalne prisile znače da su dvije brzine u jednom pravcu jednake.

Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna od Reichenbachovih fundamentalnih nakana urazvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosnipulsovi i pomicanje materijalnih objekata, kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksijasvjetlosnih pulsova pomoću ogledala ili sudar materijalnih čestica, sačinjava dokazive pojavesvijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenomposlije njegove smrti, Direkcija vremena(1956), Reichenbach nastoji utemeljiti direkcijuvremena - razliku između prošlosti i budućnosti u kauzalnom aspektu svemira koji su takođerprobabilistički. Ova knjiga sadrži istraživački rad na pojmu probabilistička kauzalnost.

5.OSTALE TEME

Reichenbach je značajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucijadvadesetog stoljeća bila je dolazak kvantne mehanike. Reichenbachova knjiga o ovomrazvoju, Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944), naglašava kauzalne nepravilnosti ipredstavlja trovrijednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodređenu vrijednost, točnu ilinetočnu) za rješavanje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantum mehanici se nalaze uDirekciji vremena.

Reichenbachovi Elementi simbolične logike (1947), njegovo veliko djelo o simboličnojlogici, sadrže proširenu analizu konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizičkimodalitet (nužda, vjerojatnost i nemogućnost) i protučinjenjični uvjeti. O ove tri teme pisao jeu svojoj monografiji Nomological Statements and Admissible Operations (1954) Rasprave okauzalnosti možemo naći u djelima iz čitave njegove karijere, iako o tome nema napisana nitijedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstvenog objašnjenja, ali njegovrad na kauzalnosti sadrži mnogo toga vrijednog.

Na osnovu njegove dokazivosti kriterija značenja, Reichenbach je prihvationekognitivističku etičku teoriju u 'Rast znanstvene filozofije' (1951). Etička izražavanja su zanjega bili izrazi 'voljnih odluka'. Fundamentalno vrijednosni sudovi ne mogu biti točni ilinetočni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada se postupa sa 'određenim


46

odlukama' tj. hipotetičko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti ili inkompatibilnosti raznihosnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih načina da bi se došlo do željenog cilja.

Wesley C. Salmon

NAGEL,ERNEST (1901-1985)Ernest Nagel je vjerojatno jedan od istaknutijih američkih filozofa znanosti od sredinetridesetih pa do početka 60-ih godina XX. st. Predavao je na univerzitetu Columbia praktičkičitavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i članovima Bečkog kruga,osjećaje i poštovanje prema otkrićima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je diomisli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao "kontekstualninaturalizam". Jedno od glavnih obilježja "kontekstualnog naturalizma" jest njegovonepovjerenje spram redukcionističkih tvrdnji koje nisu rezultat znanstvenih istraživanja.

Nagelov "kontekstualni naturalizam" ispunio je njegove utjecajne, detaljne i upućene esejeo vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim znanostima, mjerenja, povijestmatematike i filozofija prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russeloverekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvaćenih uneko vrijeme od strane članova Bečkog kruga.

1. ŽIVOT

Ernest Nagel je rođen 16. studenog 1901. g. u Novomestu u Slovačkoj. U New York dolazi1911. g. Diplomant prirodnih znanosti postaje 1923. g. na Fakultetu Grada New Yorka. Dokje predavao matematiku u njujorškim javnim školama magistrirao je 1925. g. na Columbiauniverzitetu, a doktorirao je 1933. g. disertacijom na temu logike mjerenja. Nakon što jeproveo jednu godinu kao instruktor Fakulteta Grada New Yorka 1931. g. premjestio se naUniverzitet Columbia. Redovni profesor postaje 1945. g., a 1955. g. imenovan je za JohnDewey profesuru i za univerzitetsku profesuru od 1967. pa do mirovine 1970. g. Bio jeizdavač časopisa Journal of Philosophy, Philosophy of Science i Journal of Symbolic Logic.Umro je 20. rujna 1985. g.

2. FILOZOFIJA ZNANOSTI

Prema Nagelu, znanost shvaćena kao "institucionalizirana umjetnost istraživanja" pridonijelaje artikulaciji i realizaciji "težnji općenito povezanih s idejom liberalne civilizacije". Kaoposljedicu imamo to da relativno nedavno prepoznavanje filozofije znanosti kao posebnegrane proučavanja, ne bi smjelo dopustiti da zaboravimo na činjenicu da su teme koje supokrivene ovom rubrikom " u kontinuitetu s onima koje su se istraživale . . . kroz stoljeća".Pod takvim tradicionalnim podjelama filozofije kao što su "logika", "teorija spoznaje","metafizika" i "moralna i socijalna filozofija". Nagel je interesantno pisao o svim ovim temama,ali njegovi najbitniji i najpoznatiji doprinosi usredotočeni su na teme iz onoga što je on zvaoznanstvena logika. Zajedno s Piercom i Deweyom, Nagel je shvatio logiku tako da ona morapokrivati metodološke teme kao i formalna sintaktička i semantička pitanja. Smatrao je da selogika znanosti može podijeliti na tri dijela:

a) prirodu znanstvenih objašnjenja, uključujući ne samo njihovu formalnukarakterizaciju nego i odnose između različitih tipova objašnjenja, njihove funkcije uistraživanju kao i načine njihova doprinošenja pri sistematizaciji znanja,b) strukturu znanstvenih koncepata uključujući njihove veze s podacima dobivenimopažanjem, uvjetima smislenosti i tumačenje putem metode definiranja i mjerenja,c) procjenjivanje tvrdnji spram znanja, uključujući strukturu vjerojatnog zaključka,kriterij za vaganje dokaza i pravovaljanosti induktivnih argumenata.

Nagelova najpoznatija i najšira djela su usredotočena na teme vezane uz objašnjenje,vjerojatnost i rasuđivanje u vjerojatnosti, no mnogi njegovi članci pokrivaju stajališta svih trijudjelova njegove klasifikacije.


47

3. PROMATRANJE I TEORIJA

U "Dokazivost, istina i dokazivanje" iz 1934. g. i u njegovoj kritici Russellovog fenomenalizmaiz 40-ih, Nagel insistira da izvještaji koji izražavaju promatrane rezultate eksperimenta ikontroliranih promatranja koji se koriste u znanstvenom istraživanju, pretpostavljaju izvjesnepopratne informacije. U tom smislu oni su "opterećeni teorijom". Ipak u djelu "Strukturaznanosti" (1961) i u njegovim komentarima H. Hessea i P. Feyerabenda u kasnim 60-im ipočetkom 70-ih, Nagel negira da je za razumijevanje izvještaja rezultata testova hipotezapotrebna ili se pretpostavlja nekakva hipoteza prije testova. Zakoni objašnjeni danomteorijom su eksperimentalni u smislu da njegovi pojmovi mogu biti interpretirani promatrački,a mogu biti potvrđeni ili nepotvrđeni bez pretpostavljanja neke teorije. Univerzalna poopćenjaunutar teorije, koja se ne mogu susresti s kontekstualno-relativizirajućim zahtjevima zaeksperimentalnošću, koriste koncept čiji su "strukturalni" dijelovi karakterizirani osnovnimnačelima teorije (za što je Nagel smatrao da se formalno može prikazati kao "račun" barem uprincipu). Kako su takvi strukturalni dijelovi karakterizirani prikazano je u 2 djela koja je Nagelnapisao 1930. g., a koja govore o pojavi mišljenja o čistoj geometriji za razliku od teorije oprostornim odnosima i čiste matematike, za razliku od teorije znanosti o kvantitetu. Nagel jenastojao zaobići sukob između njegovih dvaju učitelja, realista M. R. Cohena iinstrumentalista J. Deweya, na način da pokaže kako realistička i instrumentalističkashvaćanja znanstvenih teorija i teoretskih entiteta ne odražavaju bitnu razliku.

4. OBJAŠNJENJE

Nagel je tvrdio da "osobiti cilj znanstvenog istraživanja" mora biti pribavljanje sistematskih iodgovorno poduprtih objašnjenja. Pošto je objašnjenje osobiti cilj isrtaživanja, Nagel jeprepoznao da razjašnjenje običnih dijelova znanstvenog objašnjenja jest također razjašnjenjeobičnih dijelova samih ciljeva znanstvenih istraživanja. Zbog toga će znanstveno istraživanjeneizbježno zahtijevati ispitivanje pragmatičnih aspekta znanstvenog objašnjenja. Na primjer,Nagel je insistirao da deduktivna objašnjenja zakona zahtijevaju da zakon koji se trebaobjasniti bude manje općenit od zakona koji ga objašnjava, na način da se zahtjeva odnosprema određenom području primjene zakona čije su razine općenitosti uspoređene.

Uz deduktivno objašnjenje, Nagel je pisao i o probabilističkom funkcionalnom i statističkomobjašnjenju. Prema njegovoj klasičnoj raspravi o sustavima usmjerenima k cilju ifunkcionalnom objašnjenju u biologiji i društvenim znanostima, tvrdnja da sustav S označavacilj usmjeren na cilj C je objašnjena pokazivanjem da je to logična posljedica skupaobjašnjavajućih premisa koje uključuju uzročne zakone koji pokazuju vezu između realizacijecilja C i raznolikosti prethodnih uvjeta. Pripisivanje funkcije F sustavu S pretpostavlja da je Scilj usmjeren na neki cilj i da F pridonosi realizaciji tog cilja . Nagel je primijenio svoj skupfunkcionalnih objašnjenja kako u biologiji tako i u antropologij i sociologij i gdje je poduzeokritičko ispitivanje zapažanja o funkcionalnom objašnjenju koje su promicali Malinowski iRadcliffeBrowne.

Nagelova revitalizacija determinističkog i nedeterminističkog karaktera teorije koje govorekako su stanja sustava karakteriziranih takvim teorijama i njihovi zakoni specifični dozvolilamu je da tvrdi kako se teorije kao što je klasična statistička mehanika mogu predstaviti kaodeterministička kada su agregatna stanja predstavljena statistički, i kao indeterminističkakada su stanja predstavljena kao mehanička. Kontekstualni naturalizam kojim je ispunjenanjegova rasprava o svođenju jedne teorije na drugu manifestira se kroz opasku: "ako i kadase ustanove fizički ,kemijski i psihički uvjeti pojavljivanja glavobolje, iste više neće bitiprikazivane kao nestvarne".

5 . PROBABILIZAM, KONFIRMACIJA I INDUKCIJA

Nagelova klasična monografija "Principi teorije vjerojatnosti"( 1934) jest filozofski sažetaktema koje pripadaju u primjenama računa vjerojatnosti na način kako su one viđene u 40-im i50-im. Nagel je davao prednost smanjivanju interpretacije relativne učestalosti koju suzastupali Venn i Von Mises na način razumijevanja primjena računa unutar znanstvenih


48

teorija iako je izražavao simpatiju prema naporima da se potvrde koncepcije koje uključujutežinu dokaza i dokaznu potporu. Nagel je također bio oštar kritičar nastojanju Keynesa,Carnapa i Reichenbacha da koriste različite interpretacije računa vjerojatnosti da bi razvilipojmove koji određuju stupanj potvrđivanja i dokaznu potporu. U vezi s ovim treba spomenutii metodološke dijelove Nagelove suradnje s M. R. Cohenom u djelu "Uvod u logičku iznanstvenu metodu".

6. OSTALE TEME

Uz prirodne znanosti, Nagel je dosta pisao i o metodologiji društvenih znanosti. Želio jezaštititi autonomiju ciljeva znanstvenog istraživanja od onih koji su insistirali da se znanostvodi sa moralnog, političkog ili socijalnog stajališta. Bio je skeptičan kritičar psihoanalitičketeorije, a imao je i neke interesantne stvari reći i o filozofiji prava. Nagel je dijelio mišljenje smnogim članovima Bečkog kruga o tome kako bi proširivanje metoda istraživanja u prirodnimi društvenim znanostima na političke i socijalne probleme promoviralo jedan pristup timproblemima koji bi bio oslobođen totalitarističkih tendencija koje su prevladale u Europi većimdijelom njegove karijere. Međutim, njegova povezanost s logičkim empiristima nijepodrazumijevala simpatiju za njihove pozitivističke tendencije. Ostao je, kako sam kažekontekstualni empirist do kraja.

Wesley C. Salmon


49

MALI RJEČNIKMETODOLOŠKIH POJMOVA

FAKTORIJALNI EKSPERIMENT

Eksperiment u kojem se istovremeno ispitujeda li više nezavisnih varijabli djeluje na nekuzavisnu varijablu za razliku od tzv. klasičnogeksperimenta u kojemu se ispituje da li jednanezavisna varijabla djeluje na zavisnuvarijablu. U faktorijalnom eksperimentu, osimeventualnog utjecaja pojedinih nezavisnihvarijabli na zavisnu varijablu, može se utvrditida li postoji interakcijski efekt. Planiranjefaktorijalnog eksperimenta usko je povezanos planiranjem statističke analize rezultata uzavisnoj varijabli (0eksperimentalni nacrt).Faktorijalnim eksperimentom se naziva ieksperiment u kojem se želi utvrditi postoji liili ne utjecaj nezavisne varijable na zavisnuvarijablu.

EKSPERIMENTALNI NACRT

Plan provođenja eksperimenta. Obuhvaća nizmeđusobno zavisnih operacija:operacionalizaciju nezavisne i zavisnevarijable, odabiranje ispitanika i pridjeljivanjeispitanika različitim eksperimentalnimsituacijama, utvrđivanje načina 0kontrole ueksperimentu, samo izvođenje eksperimentate manipuliranje nezavisnom varijablom,način registriranja zavisne varijable iutvrđivanje statističke obrade rezultata.Odluka o nacrtu ovisit će o nekoliko faktora:cilju istraživanja (da li se hoće samo relativnogrubo utvrditi postoji li djelovanje određenenezavisne na određenu zavisnu varijablu, ilise hoće utvrditi i tip odnosa izmeđunezavisne i zavisne varijable; da li se hoćeutvrditi postoji li utjecaj jedne izoliranenezavisne varijable, ili se hoće utvrditi postojeli interakcijski efekti dvije ili više nezavisnihvarijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijablikoje su predmet eksperimentalnog ispitivanja(da li su to pretežno fiziološke,psihofiziološke, psihološke ilisocijalnopsihološke varijable); mogućnostiupotrebe metoda i tehnika pri opažanju imjerenju zavisne varijable (da li se možekoristiti samo opažanje eksperimentatora, ilise mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju

precizniji mjerni podaci o promjenamazavisne varijable); području istraživanja (da liprimjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove, npr. kod učenja; da liprimjena nezavisne varijable može izazvatiireparabilne promjene na ispitaniku; da li semoraju respektirati neki opći etički razloziitd.).Ako nacrt istraživanja omogućuje da sepromjene u zavisnoj varijabli mogu pripisatisamo promjenama u nezavisnoj varijabli,onda se govori o internoj valjanostieksperimenta. Internoj valjanosti najvišepridonosi kontrola svih 0relevantnih faktorakoji uz nezavisnu varijablu mogu utjecati nazavisnu varijablu. Eksterna valjanosteksperimenta je pojam koji se odnosi namogućnost generalizacije dobivenih rezultatana populaciju. Što je šira populacija na kojuse rezultati mogu generalizirati to je većaeksterna valjanost. Ako se rezultati mogugeneralizirati, ne samo s obzirom napopulaciju kojoj pripadaju ispitanici korišteni ueksperimentu, nego i s obzirom na ispitivanevarijable, riječ je o ekološkoj valjanostieksperimenta.Premda praktički za svaki eksperiment postojipotreba manje ili veće specifične prilagodbenacrta problemu koji se hoće ispitatieksperimentom, postoji osnovni oblikeksperimentalnog nacrta: odabiranjeispitanika po slučaju iz definirane populacije,pridjeljivanje odabranih ispitanika slučajnimpostupkom 0eksperimentalnoj i 0kontrolnojskupini, apliciranje određene vrijednostinezavisne varijable eksperimentalnoj skupini,te, nakon toga, opažanje ili/i mjerenje zavisnevarijable i u eksperimentalnoj i u kontrolnojskupini, i, konačno, usporedba rezultata uzavisnoj varijabli dobivenih ueksperimentalnoj i kontrolnoj skupini. Ovakvavrsta (oblik) nacrta naziva se i »pravimeksperimentalnim nacrtom«. Drugi oblicinacrta predstavljaju proširenje ovogosnovnog i omogućuju kontrolu relevantnihfaktora i kad postoje ograničenja u odabiranjuispitanika po slučaju. Takvi su oblici opažanjeili/i mjerenje zavisne varijable i kod

Metodologija znanosti seminar

50

eksperimentalne i kod kontrolne skupine prijeaplikacije nezavisne varijable (pa takodobivene vrijednosti mogu poslužiti zausporedbu s vrijednostima dobivenim nakonaplikacije nezavisne varijable); prethodnipostupci mjerenja različitih varijabli kojiomogućuju stabilizaciju najvažnijihrelevantnih faktora izjednačavanjem skupinaispitanika s obzirom na obavljena mjerenja;korištenje većeg broja eksperimentalnihskupina u skladu s više razina nezavisnevarijable, itd.Nacrti koji predviđaju iste ispitanike (tzv.»zavisne skupine ispitanika« ili »zavisnamjerenja«) u kontrolnoj situaciji (kad nijeaplicirana zavisna varijabla) i ueksperimentalnoj ili u više eksperimentalnihsituacija (kad je aplicirana neka od razinanezavisne varijable) imaju tu prednost da jevarijabilitet, koji se može pripisati slučajnimvarijablama (dio varijance koji se pripisujeeksperimentalnoj pogrešci), manji i stabilnijijer se opravdano može pretpostaviti da će seisti ispitanik općenito manje razlikovati urazličitim situacijama, nego što semeđusobno razlikuju različiti ispitanici, pa jetako lakše otkriti efekt - ako postoji -nezavisne na zavisnu varijablu. Neke od tihteškoća mogu se pogodnim postupcimaotkloniti ili ublažiti (v. rotacija u eksperimentu).Nacrti za eksperimente s više nezavisnihvarijabli (0faktorijalni eksperiment) su dakakosloženiji, a osim osnovnih oblika kojima sepredviđa pridjeljivanje ispitanika po slučajurazličitim eksperimentalnim situacijama (kojihredovito u ovom tipu eksperimenta ima većibroj), postoje i kombinirani nacrti u kojima serazličiti ispitanici pridjeljuju različitimsituacijama, ali i s ponavljanim mjerenjima unekim situacijama. Kod ovog tipa nacrtanaglašena je potreba usaglašavanjaprovođenja eksperimenta sa statističkomobradom rezultata. (0kvazieksperimentalninacrt)

KVAZI-EKSPERIMENTALNI NACRT

Opći naziv za takve vrste nacrta istraživanjakojima se postiže samo djelomična kontrola iizolacija nezavisnih varijabli, i koji su samo ponekim karakteristikama slični »pravom«0eksperimentalnom nacrtu. K.e.n. takođersadrži nezavisne varijable, eksperimentalnetretmane, tj. skupine na koje su ove varijable

djelovale, skupine za usporedbu na kojenezavisne varijable nisu djelovale, teuključuje opažanje i mjerenje ueksperimentalnim skupinama i skupinama zakomparaciju. Od eksperimentalnog nacrtakvazi-eksperimentalni se razlikuje po tomešto ispitanici nisu po slučaju odabrani iraspoređeni u 0eksperimentalne i0kontrolne skupine. Usporedbe mjerazavisne varijable stoga se vrše na skupinamakoje nisu ekvivalentne, koje se ne razlikujusamo po djelovanju nezavisne varijable, negoi drugim nekontroliranim faktorima. Iz togaproizlaze mogući izvori slabosti kojiugrožavaju unutarnju i vanjsku valjanost uzaključivanju. Za kvazi-eksperimentalnipristup karakteristično je nastojanje da seizdvoje efekti nezavisne varijable od onihefekata koji proizlaze iz početneneekvivalentnosti skupina i nedostatnekontrole nad izborom i rasporedom ispitanikai uvjetima u kojima nezavisna varijabladjeluje. Da bi se to postiglo nužno je uočiti iobjasniti moguće specifične izvore slabosti,koji su u eksperimentalnom nacrtu isključenipostupkom slučajnog rasporeda ispitanika i,zatim, te izvore slabosti nastojati otkloniti.Iako je izvan kontrole koji će ispitanici, koliko,i kada biti izloženi djelovanju nezavisnevarijable, moguće je kontrolirati izbor skupinana kojima će biti izvršeno mjerenje, kada će,tj. u kojim vremenskim periodima biti izvršenoi koliko će mjerenja biti obavljeno.Dodavanjern nacrtu istraživanja posebnihdijelova i postupaka - dodatnih mjerenja,mjerenja u drugim vremenskim točkama,novih skupina i sl. - postiže se akumulacijausporedbi i provjera. Tako se postupnootklanja ili kontrolira pojedine izvore slabosti atime i moguća alternativna objašnjenja pokojima dobiveni rezultati nisu posljedicadjelovanja nezavisne varijable.

EKSPERIMENTALNA SKUPINA

Skupina ispitanika u eksperimentu kod koje jeaplicirana nezavisna varijabla. Formiranjueksperimentalne i 0kontrolne skupine ikontroli (0kontrola u eksperimentu) svihrelevantnih faktora kod obje skupine, priplaniranju i izvođenju eksperimenta,posvećuje se posebna pažnja(0eksperimentalni nacrt).


51

KONTROLNA SKUPINA

Skupina ispitanika u eksperimentu kod kojenije aplicirana nezavisna varijabla. Kontrolnaskupina po sastavu ispitanika i po tretmanu ueksperimentu treba biti u potpunostiizjednačena s 0eksperimentalnom skupinom,a jedina razlika je u odsutnosti nezavisnevarijable kod kontrolne skupine(0eksperimentalni nacrt).

KONTROLA U EKSPERIMENTU

Postupci kojima se detektira, ubicira, pazatim, eliminira ili/i stabilizira utjecaj0relevantnih faktora u eksperimentu(0eksperimentalni nacrt). Osnovni cilj(psihologijskog) eksperimenta jest utvrditi dali postoji, koliki je i kakav je utjecaj određenenezavisne varijable na određenu zavisnuvarijablu, pa je zbog toga kontrolnarelevantnih faktora jedan od najvažnijihpostupaka u planiranju i provođenjueksperimenta.

POPULACIJA

U statistici znači sve moguće članove nekeskupine s određenim karakteristikama. Naprimjer, ako bi nas zanimala prosječna visinaodraslih zadarskih muškaraca, trebalo biizmjeriti sve odrasle muškarce, koji u trenutkumjerenja postoje u Zadru. U nekim drugimslučajevima, p. predstavlja neizmjeran brojčlanova, tj. mjerenja (npr. ispitivanje utjecajaalkohola na vrijeme reakcije). Budući da jepraktički nemoguće merenjem obuhvatiti svečlanove populacije (ili izvršiti neizmjerni brojmjerenja), a i stoga što se mjerenjem katkadauništava produkt (npr. ispitivanje ispravnostikonzerva hrane), u eksperimentima i ostalimmjerenjima služimo se mjerenjem na0uzorcima, koji moraju biti reprezentativni, tj.nepristrano predstavljati populaciju.

UZORAK

U statistici znači ograničeni broj članova neke0populacije, koji su iz populacije izabrani natakav način da izabrana skupina što bolje itočnije predstavlja (reprezentira) populaciju izkoje je izabrana. Takav se uzorak nazivanepristranim uzorkom. Ako to nije postignuto,u. je pristran. Najpoznatiji nepristrani u. jeslučajni uzorak, tj. onaj kod kojega svaki članpopulacije ima jednaku šansu da bude

izabran u u. Dobar slučajni u. dobiva seupotrebom tablice slučajnih brojeva iliizvlačenjem iz bubnja (kao na lutriji). Vrlosličnih karakteristika slučajnom uzorku je tzv.sistematski u., tj. onaj kod kojega se izpopulacije odabere svaki N-ti član: npr. akobismo iz populacije, koja broji 1000 ljudi,željeli uzorak veličine N = 100, u uzorakbismo uzeli svakog desetog čovjeka izabecednog popisa tih 1000 ljudi.Ako se populacija sastoji iz nekoliko različitihslojeva - stratuma (npr. turisti u nekomljetovalištu, koji se sastoje iz 4 nacije od kojihje svaka zastupljena u drugom postotku) iuzorak mora sadržavati te iste slojeve u istojproporciji, pa stoga moramo unaprijed odreditipostotak svakog sloja u uzorku (premapostotku u populaciji), a članove u svakomsloju birati po principu slučajnog uzorka.Takav se uzorak naziva stratificiranimuzorkom.

Neke druge vrste uzoraka koji se (jer sujeftiniji) često koriste kao zamjena za pravestratificirane uzorke (npr. u tržišnimistraživanjima kod ispitivanja stava potrošačaprema nekom produktu) predstavljaju lošijevarijante stratificiranog uzorka. To su npr.cluster uzorci i kvotni uzorci: kod clusteruzorka populacija se podijeli u nekoliko grupa(clustera), pa se po slučaju odabere izvjestanbroj takvih grupa, i izvrši mjerenje (ispitivanje)svih članova tih grupa; kod kvotnih uzorakaodrede se stratumi, a anketaru se kaže da posvom slobodnom izboru iz svakogpredviđenog stratuma odabere definirani brojljudi, koje će anketirati.Katkada smo u nemogućnosti da na bilo kojinačin pripremamo ili pažljivo biramo uzorak(npr. u klinici, kada nas zanima djelovanjeneke nove terapije) pa uzimamo u u. ono štonam stoji na raspolaganju. Takav se uzoraknaziva prigodni uzorak (npr. pacijenti nekogkliničkog odjela, studenti neke određenestruke i sl.). Prigodni u. može biti i vrlopristran uzorak (npr. zaključivanje o stupnjutjelesne snage studenata na osnovu mjerenjastudenata tjelesnog odgoja), ali ako nemaopasnosti da grupa, od koje se prigodniuzorak sastoji, predstavlja neku posebnuskupinu u odnosu na ono što se ispituje,prigodni u. može se smatrati posve dobrim,pogotovo ako je dovoljno velik. (Na primjer,ako se ispituje utjecaj forsiranog disanja na


52

vrijeme reakcije, pa se pokus radi nastudentima psihologije, nema razloga smatratida ta skupina drugačije reagira na forsiranodisanje od studenata drugih struka pa čak iod ostalih mladih ljudi).Praktički svi statistički zakoni i formule vrijedesamo onda ako su uzorci, na kojima se vršimjerenje, zaista dobri i reprezentativni zapopulaciju iz koje su izvađeni, dakle, ako sunepristrani uzorci.Katkada se može čuti zahtjev da dobaruzorak mora predstavljati najmanje nekiodređeni dio populacije (npr. 10%), no to nijetočno, već općenito vrijedi pravilo da ćeuzorak biti to reprezentativniji za populacijušto je apsolutno (a ne relativno!) veći: uzorakveličine N050 praktički će jednako uspješnoreprezentatirati populaciju veličine 1000, kao ipopulaciju veličine 10000, a uzorak veličineN=1’’ bolje će reprezentatirati obje ovepopulacije (v. uzorci uz povrat).

UZORCI UZ POVRAT

Uzorci jednake veličine koji se u većem brojuuzastopno uzimaju iz neke populacije, ali takoda se svaki individualni rezultat, nakon što sepribilježi, “vrati” natrag u populaciju i tek ondauzima novi rezultat. Matematičke formule ustatistici koje se odnose na inferencijalnustastistiku, tj. na zaključivanje o populaciji izrezultat dobivenih na uzorku, izrađene su natemelju logike uzoraka “uz povrat”. Ako jepopulacija vrlo velika, zkaonitosti dobivene posistemu “uz povrat” neće se ozbiljnije narušiti,ako iz populacije vadimo uzorke ne vraćajućiih natrag.

VARIJABLA

U znanosti općenito znači svaku pojavu iliproces koji je, definiran u operacionalnimterminima, moguće kvantitativno izraziti teopažati i/ili mjeriti.

ZAVISNA VARIJABLA

Varijabla (fenomen, pojava) koja je predmetopažanja ili/i mjerenja u eksperimentu. Cilj0eksperimenta je utvrditi da li i kako semijenja zavisna varijabla u vezi s promjenama0nezavisne varijable. Često se upotrebljava isinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijskavarijabla. U novije vrijeme termin zavisnavarijabla koristi se za svaku varijablu koja jepredmet proučavanja, a ne samo za varijable

u eksperimentu. Budući da predmet opažanjaili/i mjerenja može biti samo verbalno ilimotorno ponašanje, uradak u nekoj aktivnostiili fiziološka promjena u organizmu, uvjet dabi neka varijabla mogla biti zavisnomvarijablom jest da ima simptomatsku valjanost(0valjanost, teorijska) za psihički fenomen(psihonervnu aktivnost) koji se hoće ispitati.Tako npr. pitanja u upitniku kojim se ispituje»sklonost dominaciji« moraju zaistapobuđivati odgovore koji ukazuju na veće ilimanje postojanje te sklonosti kod ispitanika.Zbog toga se uvijek zahtijeva da se zavisnavarijabla operativno definira, u terminimanjenog izazivanja i mjerenja ili opažanja, iakose ona, dakako, može definirati i u općenitijimterminima psihonervne aktivnosti.Operativnim definiranjem udovoljava setakođer osnovnoj pretpostavci da nekoponašanje ili uradak, ili fiziološka promjenamože biti zavisna varijabla: mora bitidostupna opažanju ili/i mjerenju. Ueksperimentu se obično koristi više od jednezavisne varijable kako bi se psihički fenomenkoji se ispituje što bolje zahvatio, jersimptomatska valjanost bilo koje pojedinačneoperativno definirane zavisne varijable nikadnije potpuna

NEZAVISNA VARIJABLA

Varijabla koja se u 0eksperiment namjerounosi i mijenja da bi se provjerilo utječe li na0zavisnu varijablu, a ako utječe, da bi seutvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnojvarijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi)(sin. eksperimentalna varijabla). Nezavisna v.može biti bilo koji faktor, fenomen ili pojava uokolini uključujući i socijalne pojave, odnosno,ponašanja drugih ljudi, kao i promjene stanjau organizmu čovjeka. Termin n. v. u novije svrijeme sve više koristi u za varijable čiji seutjecaj ispituje u prirodnom eksperimentu,dakle, i za varijable koje se ne mogu“namjerno unositi i mijenjati” već samoopažati i kontrolirati.

OPERACIONALIZACIJA

Precizno utvrđivanje i opisivanje nekog pojmaili predmeta analize pomoću konkretnihpostupaka, koji do njega dovode ili se njimeobavljaju, i operacija pomoću kojih se onmjeri. O. je postupak kojim se pojmovi ikonstrukti korišteni u znanosti nastoje


53

osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprečnihznačenja. To se postiže kada se pojmovidefiniraju konkretno, operaciono : npr. kadase senzorna deprivacija definira pomoćuvremena izolacije od senzornih informacija. Upsihologiji o. ima naglašenu važnost,posebno u biheviorističkom pristupu. Teži sekorištenju samo takvih konstrukata čija jesvojstva i sadržaj moguće verificirati. Tako sunpr. anksioznost ili inteligencija definiranetočnim opisom postupaka (reakcija ilioperacija) u kojima te osobine dolaze doizražaja i postupaka za njihovo registriranje imjerenje. Uz operacionalizaciju se, međutim,vežu i neke poteškoće. Na primjer: ako jeinteligencija ono što ispituju i mjere testoviinteligencije, tada će inteligencija, ovisno okorištenom testu, biti različito definirana.

ROSENTHALOV EFEKT

Pojava opažena u Rosenthalovimeksperimentima s ljudima, pa čak i saživotinjama, da vjerovanje eksperimentatora uodredeni ishod eksperimenta dovodi katkadado takvog nenamjernog eksperimentatorovogponašanja koje utječe na ispitanika upravo uočekivanom smjeru: npr. u jednomeksperimentu sa dvije skupine jednakosposobnih štakora dobiveni rezultati ovisili suo tome je li eksperimentatorima bilo rečenoda imaju posla s vrlo »inteligentnim« ili pak svrlo »glupim« štakorima. R. e. danaspredstavlja ozbiljnu kariku u provjeravanjuznanstvene vrijednosti pojediniheksperimentalno dobivenih rezultata.

NORMALNA RASPODJELA

Takva raspodjela čestina pojavljivanjavrijednosti nekog mjerenja koja u grafičkomprikazu ima zvonolik oblik, odnosno, takvaraspodjela frekvencija koja pokazuje izrazitogrupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sasimetričnim opadanjem čestina za vrijednostikoje su sve udaljenije od vrijednosti snajvećom frekvencijom (v. sliku). Normalnaraspodjela je matematički točno definirana zašto je velikim udjelom zaslužan K. F. Gauss,pa se grafički prikaz normalne raspodjelenaziva i Gaussovom krivuljom. Međutim, zarazumijevanje i upotrebu u psihologiji, važnoje da ona nastaje djelovanjem faktora kojipredstavljaju predmet mjerenja (pravaveličina mjerenja), i za koje se pretpostavlja

da su, barem u toku mjerenja, konstantni(zbog toga se nazivaju i konstantni faktori), ivelikog broja faktora koji djeluju po zakonuslučaja (tzv, nesistematski varijabilni faktori,čija je ukupna rezultantna vrijednostdjelovanja jednaka nuli, a koji nastaju zbognesistematskih promjena u organizmuispitanika u toku mjerenja, zbognesistematskih promjena u okolini za vrijememjerenja i zbog neizbježivih nesistematskihpogrešaka u samom procesu mjerenja).Stoga se središnja vrijednost, određena izrezultata koji se distribuiraju u skladu snormalnom raspodjelom, može smatratibrojčanim pokazateljem prave veličinemjerenja. Budući da numerička veličinapojedinačnih rezultata ovisi o specifičnojkonstelaciji djelovanja nesistematskivarijabilnih faktora, oni utječu na veličinumeđusobnog razlikovanja ili raspršenjarezultata nekog mjerenja: što je veći brojnesistematski varijabilnih faktora to je većeraspršenje rezultata i obrnuto. Većinamjerenja jedne osobine na jednomindividuumu (npr. mjerenje apsolutnog limenaza vid, sluh ili neki drugi osjetni modalitet) ilijedne osobine na velikom broju individuuma(npr. mjerenje intelektualnih, perceptivnih ilinekih drugih sposobnosti) daje rezultate kojise distribuiraju u skladu s normalnomraspodjelom. Čitava parametrijska statistikapočiva na pretpostavci o normalnoj raspodjelirezultata odnosno o normalnoj raspodjeli upopulaciji iz koje potječu rezultati podvrgnutistatističkoj obradi.Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, kojimoraju biti ispunjeni da bi se rezultatidistribuirali u skladu s normalnomraspodjelom, za mjerenje jedne osobine najednom individuumu su: a) jasno i preciznodefiniran predmet mjerenja; b) da svakirezultat mjerenja ovisi samo o djelovanjukonstantnih i nesistematski varijabilnihfaktora, odnosno, da su svi rezultati dobiveniu jednakim uvjetima mjerenja; c) danumerička skala na kojoj se izražavajurezultati omogućuje podjednako variranjerezultata i na jednu i na drugu stranu odvrijednosti koja se najčešće pojavljuje; d) daje obavIjen dovoljno velik broj mjerenja. Zamjerenje jedne osobine na većem brojuindividuuma (pod pretpostavkom da se onošto mjerimo u populaciji distribuira po


54

normalnoj raspodjeli) zahtjevi su slijedeći: a)definicija članova od kojih se sastojipopulacija (elementi populacije) moraosigurati njihovu homogenost s obzirom nasve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imatiutjecaja na rezultate mjerenja određenevarijable (npr. ako pri mjerenju tjelesne visinedefinicija populacije ne osigurava njenuhomogenost s obzirom na spol, dobit će sebimodalna raspodjela rezultata mjerenja, jerse populacija žena i populacija muškaracarazlikuju po tjelesnoj visini) drugim riječima,po definiciji u populaciji mora postojatinormalna raspodjela; b) članovi uzorka nakojemu se obavlja mjerenje trebaju biti poslučaju izabrani iz populacije; c) uzorak morabiti dovoljno velik i d) mjerenje na svimčlanovima uzorka mora biti obavljeno ujednakim uvjetima.

KONSTRUKT

Pojmovna tvorevina u znanosti nastalasustavnom integracijom različitih podataka onekoj pojavi na koju se odnosi. Konstuktiimaju dvije osnovne značajke. Prvo, svakikonstrukt je, u pravilu, dio nekog širegteorijskog okvira u kojem se definirani njegoviodnosi sa drugim konstruktima. Drugo,konstrukt je, u pravilu, definiran operativno,na način koji omogućava njegovo opažanje imjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje(neki) psiholozi razlikuju jesu 0hipotetskikonstrukt i 0intervenirajuća varijabla.

HIPOTETSKI KONSTRUKT

Pretpostavljeni konstrukt; proces ilimehanizam koji nije neposredno opažljiv ilimjerljiv, ali ima realne značajke i »opipljive«učinke koji upućuju na njegovo postojanje.Mnogi značajni pojmovi u znanosti jesu, ili suu početku bili, hipotetski konstrukti: naprimjer, pojam gena kao materijalne osnovenasljeđivanja. U psihologiji, većina ključnihpojmova (inteligencija, stav, motiv,potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesuhipotetski konstrukti. Oni imaju heurističkuvrijednost, jer potiču istraživanja koja se beznjih ne bi mogla zamisliti. Za razliku od0intervenirajuće varijable, h.k. se uvijekodnosi na neku realnu datost čije značajke suvažne i izvan konkretnog teorijskog okvira ukojem su ponikle.

INTERVENIRAJUĆA VARIJABLA

Oznaka za sve interne, “skrivene” faktore uorganizmu koji “interveniraju”, posreduju,između podražajne situacije i reakcijeispitanika. Jednako značenje imaju i terminiorganske varijable i organizmičke varijable.Pojam su uveli neobihevioristi proširujućiosnovnu biheviorističku shemu S-R (stimulus– reakcija) na S-O-R (stimulus –organske/unutrašnje varijable – reakcija).

MJERENJE (U PSIHOLOGIJI)Definicija mjerenja koja ima najviše pristalicarelativno je široka: mjerenje je pridjeljivanjebrojeva objektima, pojavama itd. u skladu spravilima. Psihologija, kao svaka drugaznanost, nastoji što više koristiti mjerenje zatošto transformacija različitih aspekata psihičkihveličina u brojčane vrijednosti omogućujebolju deskripciju pojave, utvrđivanjepravilnosti (zakonitosti) u manifestaciji tihpojava te sigurnije i preciznije otkrivanjeuzročno-posljedičnih relacija, kako medupsihičkim pojavama tako i relacija sokolinskim, razvojnim i drugim faktorima.

Proces mjerenja uključuje: 1. jasnu ijednoznačnu definiciju predmeta mjerenja; upsihologiji to je najčešće neki aspektmotornog ili verbalnog ponašanja, nekepromjene u organizmu (npr. promjene u radužlijezda s unutrašnjim ili vanjskim lučenjem,promjene u bioelektričnoj aktivnosticentralnog živčanog sustava) ili neki učinakkao posljedica tjelesne i/ili mentalne aktivnosti(npr. izdržljivost u nekoj specifičnoj tjelesnojaktivnosti, rješavanje zadataka kojipredstavljaju logičke probleme). Svaki od tihmanifestnih predmeta mjerenja predstavlja (ilise može opravdano pretpostaviti dapredstavlja) simptom psihonervne aktivnostikoja je stvarni predmet mjerenja. 2. Postupakkojim se utvrđuju promjene u manifestnompredmetu mjerenja. Ti su postupci deriviraniiz 0 općih metoda psihologije, a predstavljajuspecifične metode i tehnike koje su razvijeneu pojedinim područjima psihologije: npr.metoda konstantnih podražaja u psihofizici;tehnika snimanja moždanih valova upsihofiziologiji; metoda vremena reakcije.Postupak se može sastojati u brojanjuizazvanih reakcija, kao što su npr. broj točnoriješenih zadataka kod metode testova, ili broj


55

pogrešaka pri obavljanju nekog zadatka. Tomože biti i tehnika direktnog procjenjivanjaintenziteta osjeta, uspoređivanja u parovimaneposredno. izazvanih estetskih doživljaja,određivanje intenziteta stavova itd. 3. Sistembrojeva s postuliranim svojstvima. Općasvojstva brojčanog sustava, zbog kojih tajsustav ima neospornu prednost pred bilokojim drugim poznatim simboličkim sustavom,omogućuju deskripciju pojave (predmetamjerenja) na najjednostavniji,najkondenziraniji i jednoznačan način iosiguravaju preciznost kakva god da jepotrebna. A apstraktna priroda brojeva pakomogućuje njihovu univerzalnu primjenu nabilo koju vrst pojava. Konačno, uvjet da morapostojati korespondencija između promjenamjerene pojave i simboličkog sustava u kojisu te promjene transformirane posjeduje uzadovoljavajućem stupnju jedino sistembrojeva, iako, dakako, ta korespondencijanikada nije potpuna.

Općenito govoreći, pravilo pridjeljivanjabrojeva pojavama može biti bilo kojekonzistentno pravilo (osim pridjeljivanja poslučaju). Međutim, za mjerenje posebno suvažne četiri karakteristike sustava brojeva, jerte karakteristike determiniraju pravila koja sepri mjerenju koriste, a time je ujednoodređena i razina mjerenja ili tzv. 0skalemjerenja. Dakle: 1. svaki brojčani simbol (npr.broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet,tj. on je sigurno različit od svakog drugogbroja i reprezentira uvijek isto (nominalnaskala); 2. svi brojevi koji nisu identični, manjisu ili veći pa se zato mogu redati po veličini(ordinalna skala); 3. za razlike medubrojevima vrijedi isto što i za same brojeve pase može utvrditi i red među razlikama(intervalna skala); 4. sustav brojeva sadržijedinstven broj - nula - koji reprezentiraodsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakvekoličine (omjerna skala). U psihologiji su seteorijska i praktična pitanja mjerenja osobitorazvijala u području psihofizike te u vezi sizradom i korištenjem testova.

METRIJSKE KARAKTERISTIKE

Svojstva nekog mjernog postupka (npr. testa,upitnika ličnosti, skale sudova) pomoću kojihprosuđujemo njegovu dijagnostičku iprognostičku upotrebljivost. Glavne metrijskekarakteristike nekog mjernog postupka jesu

0valjanost, 0pouzdnaost, 0objektivnost0osjetljivost (striktno govoreći, m.k. nisusvojstva samog mjernog postupka većrezultata dobivenih njegovom primjenom; toje tako što, osim o osobinama mjernogpostupka, m.k. zavise i o populaciji ispitanikana kojoj je mjerenje izvršeno).

VALJANOST

Metrijska karakteristika nekog mjernogpostupka (npr. testa, upitnika ličnosti, skalesudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i ukojem stupnju mjeri upravo ono što smatramoda mjeri. V. nije jednoznačno svojstvomjernog postupka; postoje različite vrstevaljanosti i različiti postupci njenogutvrđivanja što dovodi do terminološkeneujednačenosti i pojmovnih nejasnoća.Može se međutim reći da postoje dvaosnovna tipa valjanosti, a to su 0teorijskavaljanost i 0praktična valjanost. Sve ostalevrste valjanosti u osnovi su samo metodološkivarijeteti utvrđivanja ova dva osnovna tipavaljanosti.

VALJANOST, PRAKTIČNA

Svojstvo testa ili mjernog postupka općenitoda diferencira uspješne od neuspješnih unekom kriteriju praktične djelatnosti. Najčešćese operacionalizira kao neka mjerapovezanosti između testovnih i kriterijskihrezultata. Praktična valjanost testa namkazuje s koliko se uspješnosti može natemelju testovnih rezultata predviđati položajispitanika u nekom kriteriju praktičnedjelatnosti. Zato se još naziva iprognostičkom valjanošću testa (premdaupotrebu ovog termina neki autoriograničavaju samo na situacije kada jevaljanost određena u odnosu na kriterijskerezultate koji nisu prikupljeni u vrijemetestiranja već u nekom kasnijem vremenskomrazdoblju). Praktična valjanost nekog testazavisi o broju i stupnju zajedničkih faktora kojiodređuju uspjeh u testu i u kriteriju praktičnedjelatnosti. Važno je, međutim, razumjeti dapraktična valjanost nije inherentno svojstvotesta, već je ona njegovo svojstvo u danoj,specifičnoj situaciji njegove upotrebe. Jedante isti test primijenjen u različitim situacijamaimat će različite praktične valjanosti. (sin.pragmatička valjanost)


56

VALJANOST, TEORIJSKA

Skup svih relevantnih informacija kojepridonose utvrđivanju da li, i u kojem stupnju,neki test ili psihologijski mjerni postupakopćenito mjeri neku hipotetsku osobinu ili»konstrukt« (odatle i sinonim konstruktnavaljanost) koja predstavlja intencijsku olinu,odnosno da li odgovori i reakcije ispitanikapredstavljaju zadovoljavajuće »simptome«(otuda i sinonim simptomatska valjanost)mjerene osobine. Kao rezultat teorijskevalidacije testu se obično pridaje neki nazivkojim se deklarira da test mjeri»inteligenciju«, »ekstraverziju«, »spacijalnifaktor«, ili sl. Teorijska valjanost testa možese analizirati na različite načine: a)sistematskom logičkom analizom postupakamjerenja i testovnog sadržaja (valjanost,sadržajna); b) empirijskom analizompovezanosti između testovnih rezultata irazličitih drugih manifestacija mjereneosobine (valjanost, empirijska), pri čemu ipodaci o praktičnoj valjanosti testa mogu bitiznačajan prilog utvrđivanju njegove teorijskevaljanosti; c) faktorskom analizom testovnihrezultata (valjanost, faktorska). Akumulacijomrezultata svih ovih analiza osnažuje sespoznaja o tome što test mjeri. U pravilu,teorijska valjanost testa nije izražena jednimkonkretnim koeficijentom valjanosti, većsloženim sudom utemeljenim na integracijirezultata niza analiza. (sin. konstruktnavaljanost, simptomatska valjanost)

POUZDANOST

Metrijska karakteristika testa ili mjernogpostupka općenito, koja se odnosi na točnostmjerenja bez obzira na to što se mjeri; p. jenezavisnost mjerenja od nesistematskihizvora pogrešaka. U statistici postoji nekolikomjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi ospecifičnim ciljevima istraživanja.

OBJEKTIVNOST

Stupanj nezavisnosti rezultata(psihologijskog) mjerenja o razlikama upostupcima ispitivača prilikom registracije ivrednovanja rezultata mjerenja. Određuje sekoreliranjem rezultata koje su dobili različitiispitivači primjenjujući isti mjerni postupak naistim ispitanicima. Iako se obično smatraposebnom metrijskom karakteristikom, o. se

može smatrati jednim aspektom pouzdanostimjerenja.

OSJETLJIVOST

U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna jeod metrijskih karakteristika (psihologijskih)testova ili mjernih postupaka općenito.Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjernipostupak pomoću kojeg se mogu dobrodiferencirati ispitanici. Osjetljivost testaiskazuje se u veličinama raspršenja testovnihrezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenostiispitivanoj populaciji.

MILLOVE INDUKTIVNE METODE

Kao primjer za primjenu induktivnogzaključka, kako u svakodnevnici, tako i uposebnim znanstvenim metodologijamamožemo navesti Millove induktivne metode.Te metode za svoju temeljnu logičkupretpostavku imaju induktivan zaključak.Utoliko ih je moguće pojmiti kao primjere zaprimijenjenost induktivnog zaključka uznanstvenim metodologijama. Logičar ifilozof, John Stuart Mill te je metodenamijenio analizi pojava u sklopu uzročno-posljedičnoga vremensko-prostornoga slijeda.Podijelio ih je na pet glavnih metoda.METODA SLAGANJAAko dva ili više slučajeva pojave kojuistražujemo imaju samo jednu zajedničkuokolnost, ta jedna okolnost u kojoj se svislučajevi slažu jest uzrok ili posljedica danepojave.Zoran prikaz metode slaganja izgleda ovako:ABC ADE AFG A dakle 1abc ade afg a

METODA RAZLIKEAko su slučaju u kojem se istraživana pojavadogađa i slučaju u kojem se ona ne događazajedničke sve okolnosti osim jedne, koja sedogađa samo u prvom slučaju, ta jednaokolnost u kojoj se razlikuju dva slučajaposljedica je, ili uzrok, ili neophodan diouzroka te pojave.ABCDEFG BCDEFG A dakle 1abcdefg bcdefg a


57

KOMBINIRANA METODA SLAGANJA I RAZLIKEAko dva ili više slučajeva u kojima se pojavadogađa imaju samo jednu zajedničkuokolnost, a dva ili više slučajeva u kojima seona ne događa nemaju ništa zajedničko osimodsutnosti te okolnosti, jedina okolnost u kojojse razlikuju dva skupa slučajeva je posljedica,ili uzrok, ili neophodan dio uzroka pojave.ABCD AEFG BCD EFG A dakle 1abcd aefg bcd efg a

METODA OSTATKAOduzmi od pojave onaj dio za koji je izprethodnih indukcija poznato da je posljedak(konsekvens) izvjesnih uvjetaka(antecedenata), i ostatak pojave posljedak jepreostalih uvjetaka.ABCD B C D E A 1 1 1 1 dakle 1abcd b c d e a

METODA POPRATNIH PROMJENASvaka pojava koja se mijenja na neki načinuvijek kada se na neki poseban način mijenjaneka druga pojava jest uzrok ili posljedica tepojave, ili je povezana njom nekomčinjeničnom uzročnošću.A1BCD A2BCD A3BCD A dakle 1albcd a2bcd a3bcd aNa prvi pogled Millove induktivne metodeizgledaju jednostavne i pouzdane, no njih

pogađaju i vrlo jednostavni i uvjerljiviprigovori. Naime, Mill govori o "dva ili višeslučajeva pojave koju istražujemo i koje imajusamo jednu zajedničku okolnost","istraživanoj pojavi za slučaj svih zajedničkihokolnosti osim jedne", itd. No postoje li uistinupojave koje imaju samo jednu zajedničkuokolnost, ili pojave koje imaju sve zajedničkeokolnosti osim jedne, itd? U stvarnosti jegotovo nemoguće upozoriti na pojave takvevrste. Millove induktivne metode polaze odčinjenica prikupljenih drugim metodama, a temetode nisu nepogrešive. Nadalje, Milloveinduktivne metode kao dio induktivnog načinazaključivanja, pogada opći prigovor nainduktivno zaključivanje, tj. pitanje: Budući dase načelo indukcije temelji na pretpostavciprema kojoj ono što vrijedi za neke članoveskupine vrijedi za sve članove te skupinekako je moguće opravdati takvo hipotetičkonačelo?S druge strane, Millove su induktivne metodepomoć pri uobličavanju mogućih znanstvenihhipoteza kojima tvrdimo uzročno-posljedičnupovezanost medu pojavama. Takođermoramo izabrati: ili na području primijenjenihznanosti nema nikakvih metoda istraživanja idokazivanja ili moramo napustiti strogi zahtjevprema kojemu nas znanstvene metode nužnovode u otkriće istine.

josip ciric - metodologija znanosti

Documents