Josif Brodski: Posljednjih deset godina

ARS br.1-2 god.2006ARS - 3 / '05

U Julijinoj ulici

                Teodori L.

U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvonako da u zraku nisi se rastopila poput pahulje-propelera, i ko svjetlo na kraju hodnika, javljaš se sred sutona, krećući u zemlju trgova sa pis. mašinom od mermera,i mi ustajemo iza stolića! Od sjedelaca – čergare takorazlikuje sposobnost da dvaput popiju tu tekućinu.Ne govoreći o anđelima, ne govoreći o sivodlakoj divljači u jabukama – dosad ne utoliše njinu žeđ fontane lokalne. Izgleda, velika praznina seširi iza ograde stanice što u punđu šine je zbrala, i struja se bukvalno zagrcnula, zna se,zato što još nije sve ispripovijedalao tvojoj ljepoti. Gradovima su, Teodora, takođe,svojstvene suvišne misli, čežnja za srećom i, osim toga, spremnost da zamjere nijansi kože, čokoladama, frizurama, duljini zgloba ručnoga. Il kad te zaustavi ono što spaziš, što ti je blizu vida. S dalekovidošću potomka julija, oktavija, livijagrad gleda za tobom ko vitez lišen stida:što su ulice dulje, duša grada je srećnija.

(1987)

Razglednica iz Lisabona

Spomenici zbitijima što se nikad odigraše:krvavim ratovima koji se nisu zbili. Riječima, progutanim u čas kad si hapšen.Smjesi golog tijela sa zimzelenimdrvetom, što daje San Sebastijana.Pilotima, koji u oblake se vinuposredstvom krilatog fortepijana.Izumitelju motora na mješavinu od otpadaka uspomena. Ženimoreplovca nad pladnjem hudimsa usamljenom kajganom. Obnaženimustavima. Punogrudim.

Neovisnostima. Kometama, namahproletjelim zemlje (koje gonebeskonačnost, s čijim se oznakama podudaraju ti pjesaži, no ne potpuno). Povremenom slaženjuu bradu uhapšenog ideje o vlastii o raslinstvu. Otkrivenju Infarktika, nepoznate častionoga svijeta. Vjetrovitom kubistukrovova, njegovu slušanju sopranatelegrafskih linija. Samoubijstvuzbog neuzvraćene ljubavi Tirana.Zemljotresu koji – riječi savremenika –puk je dočekao s radosnim klicanjem. Ruci, koja nije stiskala nikadnovac, a spolni organ još manje.Sumi zelenih listova, bešaleunaprijed je za prezreti njihova raznost. Sreći. Snovima, javama koje su vezale za broj stanovnika svoju ispraznost.

(1987)

***                L. K.

Sve je po starom u tom malom stanu. Akvarij s ribicom – namještaj jedini. I ribica pliva, gledajuć u stranu,I tako sebi prostor većim čini.

Od časa kad si otišla zavazda,zahladnjelo je, i čaj je bez slasti.Grad u sutonu, u mramoru sazdan, od nabiranja zemlje s uma slazi.

Potpetica, a ni točak mir ulice ne krnje, gord platan ne mijenja pozu,dvije polovine džepne lukovice* mogu iza osam plač da izazovu.

Često se priviđa Grčka: luzi oni, lovica s tunikom. Ali naga češćečetvoronogo rujno drvo goni kroz sobu spavaću baš kao kroz česte.

A među kvadratnim prozorom i slikom pretka – nježni propuh čak diže zavjesu.Kad bude da na um padne ti pravilo,to je sa kašnjenjem, i nije na mjestu.

Kad se ljulja, nećeš ostat na palubi, s prirode, vaj, nećeš precrtati buru. U gradu drozdovi samo i golubi mogu vjerovati u arhitekturu.

Bez sumnje, skoro će sve to završiti – brzo i, očito, nimalo lijepo. Mozak je ko lednik s obrisom razlitim, Kurosava zaljubljen slijepo.

(1987)________________________* džepni sat

Đirolamu Marčelu posvećeno

Jednom sam i ja doplovio ovdje iz Egipta, držeći da će me dočekatina zakrčenom keju žena s krznenim kaputomi šeširom s velom. Ali su došli da me dočekaju,ne ona, već dvije stare pudlice sa zlatnim zubima. Vlasnik-Amerikanacobjasnio mi je, potom, da bi mu, ako bi ga opljačkali, one omogućuileda u prvo vrijeme sastavi kraj s krajem.Ja sam se slagao i smijao se.

Kej je izgledao beskrajani bezljudan. Zimsko, zagrobno svetlo pretvaralo je palate u porculanske posudea pučanstvo u one kojine usuđuju se da ih dodirnu. Ni o kakvom velu, ni o kakvom krznenomkaputu riječi nije bilo. Jedina prozračnastvar bio je vazduh i ružičasta čipkana zavjesa u svratištu ”Meleagar i Atlanta” gdje sam već tada, jedanaest godina unazad, mogao, čini mi se, naslutitida je budućnost, avaj,

nastupila. Kad je čovjek sam, on je u budućnosti, jer ona je sposobnada postoji, u svom poretku, bez nadzvučnih stvari aerodinamičnih oblika, svrgnutog tiranina, srušenih statua. Kad je čovjek nesrećan, on je u budućnosti.

Danas u hotelskoj sobi više ne stajem četvronoške, oponašajući namještaj i štiteći sebe od sopstvenih maksima. Danas umrijeti od tuge, bojim se, značilo bi umrijeti sa zakašnjenjem; a zakasnjele ne voleupravo u budućnosti.

Kej vrvi od mladežikoja čavrlja arapski.Veo se razrastao u paučinu glasinakoje su poslije prešle u mrežu bora. Pse je davno progutao njin pseći Aušvic. Ne viđa se ni vlasnik. Izgleda, preživjeli smosamo ja i voda, budući da ni vodanema prošlosti.

(1989)

***               Suzani Martin

Ne odletješe pčele, ne odjezdi konjik. Pred barom"Janikulum" nova jalija brblja na slengu starom.Led se u čaši topi da dvaput dozvoli ulazak u istu vodu, a da žed ne utoli.

Osam ljeta prohuja. Podžegli, ugasli ratobitelji rušile se, u tisku njuške: sve go tat.Padali aeroplani, uzdisao spiker "O Bože", rublje još možeš prati, al ne izglača kožečak ni dlanima vrelim. Sunce nad zimskim Rimomprsa u prsa bori se sa sinjim dimom,vonja po sažganom lišću, fontana blješti ko ordenkoji se daje za beciljnost puščanog pucnja u podne.

Stvari tvrdnu i u sjećanju nećeš ih maći s mjesta; ali u perspektivi javlja se nešto teže no nestat

u njoj koja izlazi iz grada, i u godine pređe u hajci za čistim vremenom bez terakote i sreće.

Život je bez nas zamisliv, draga, zbog čega tu su ikrajolici, barovi, bregovi, kumulusi, u čistom nebu na polju tog boja gdje ćeš da nađešstatute krute što slave pobjedu tjelesne građe.

(1989)

Lido

Zarđali rumunski tanker što se koprca sred azurako iskrivljena je cipela koja uz uzdah se sazuva.

Posada samo u gaćama – onanisti, ženskari – budući da je na jugu, na palubi se čvari,

ali bez pare u džepu da bi izašli u grad što, gledan iz daljine, čini se pribit sad, ko razglednica,

za smiraj sunca; stada oblaka plivajunad sidrištem, vonj znojnih pazuha, i gitare se prebiraju.

O Sredozemno more! Poslije tvoje prazninenoga bi da se zaplete usred ulične paučine.

Prozori nadpalubni na svojoj truloj bazi kroz dvogled zure k luci kao kamila ka oazi.

Ah, samo kad struneš u pijesku, tetovažu kad skineš, možeš vidjeti i proći kroz njih, kroz uši igline

da sjedneš sa predivnim, mjesnoga soja, bićem pod vijencem od cvijeća, za okruglim stolićem,

i slušaš u južnom nebu, nad zastavom kabine, palme što šušte ko prsti koji banknote sline.

(1989)

Mećava u Masčusetsu

              Viktoriji Švajcer

To snijeg pada – pada od nakjuče. Vije, premda crni kaput je obučen. Gradić je zavijan. Ne vidi se polje. Tako je bijelo da ne može bolje.

Možda: na to i sat radi. Al u njega manje je minuta nego tu snijega. Tama što je svagda nepozirna bila,kao postelja se noću bijelila.

Uzmi, dragi, ovu tvar šakama golim, sračunaj koliko bog je dalek, moli:sav januar, pejsaž je, ne zalud, molio kad red besplatnim je bjelilima bio.

Jer zemlji se, što je i tako bijedna,pred kraj, iznenadno, otkri svega jednastrana lica, jedan obraz je otkrila. Ka njemu i pođe svih nevjesta svila.

Sa ledenom krupom leti snijeg silan ko da zlog slijepca ćud se razjarila. I čega god se dotakne, to ima sáamo da postane – mrena na očima.

Prijemnik uključiš bar da pjesme pjeva, a ne muk da sam se – u bjelinu dijeva. Pišeš pismo, oko – hladi žar hartije, ko dver koja greškom zavorena nije.

I go se ne skidaj prije no ćeš leći. Ne košulja bijela, no nagnute pleći. Iza njih police ko da idu na te u staklu, prevrćuć očima što pate.

Ah, mete. U prozor ne gledaj. Dar tamočeka brat blag, ali – u mišićju samom, njegovim rukama povita je gluša u tkaninu boje oproštenih duša.

(1990)

Presepio*

Dijete, Marija, Josif, kralji, stoka, deve, vodiči im, divovski visokapastira hrpa, duge bunde njine – sve posta ko zbirka igrački od gline.

U iskričavom vatnom snijegu sija vatra. Dotaknuti želi se folijazvijezde – prstom, sa svih pet u stvari, ko vitlejemsko dijete u stari

zeman. Kada je bilo sve krupnije. Al glini bje draga, zbog one folijei vate, rasute nasumce, uloga onoga što je nestalo iz oka.

Sad si veći od svih. S visa koji nikadoni doseć neće – poput prolaznika ponoćnog u prozor šteneće kućice – iz kosmosa gledaš u te figurice.

Tamo se nastavlja život: jednim ima obujam što manji biva, dok drugima narasta – ko što se sa tobom dogodi. Tu tma figurica s krupom snježnom vodi

bitku, i najmanja isprobava grudi. Zažmuriti se želi, il u drugiMlječni put preći, sred bučne pustinje kojoj sjaše kao pijesku Palestine.

(1991) ________________________* Presepio: jasle (ital).

Pogled sa brda

Evo vam zamrzla grada od uglja kamenoga.Geometrija plače nad svojom nutrinom.Sprva čujete trio, a potom crnčev pianino.Rijeka ne zamrznu, al ipak nije moglapobjeći k okeanu. Sklonost hodu u petljamavrlo je vidna baš u gradu, ako je okolo ravnina.Drvo bez žila na uglu pali se namah. Rijeka bliješti poput crnoga pijanina.

Kad ulicom idete, otpozadi koraci zvuče. To je efekat perspektive, a ne ubica. Za ove dvije godine, tu prošle, prometnulo se juče u sutra. I trg, kao gramploča, krugovepočinje od igle obeliska. Nešto se, sto ljeta unatrag, desilo i miljokaz je izniko. Miljokaz uspjeha. U principu, vi ste niko. U najboljem slučaju, vi ste hrana eha.

Snijeg leti nasumce: spiker ciklonom prijeti. Ne izlazi iz bara, ne izlazi iz bara. Automiš farovima hrpu stubova iz pameti izvodi, u dalji, kao slonove Hanibala. Pahne na pustinju udovički smijeh što kravisjećanja. "Bejbi, ne dolazi", govori Sinatra.I to je eho, ali zapisan; ko silueta senata dosada, mećava, temperatura, vi.

Evo vam lice tvrdokuhano, evo i gnijezda mu:bljesak žumanca u ljusci s pukotinama od užasnogmraza. Vaš taksi na cesti još prestiže tamnukočiju s vijencima što kotrlja se – jasno – u istu zemlju, kao i vi, i kao nehotično.To je efekat perimetra, zov periferije, patuljastih predgrađa, na snove čijelaju lokomotive, vjetar, sudbina lično.

I potom – okean. Širina nijema i gluva.Pljosnati predio gdje nema zgrada.Gdje nemate, ako ste istoričar, uopšte šta daradite, ako ste ljekar, arhitekt, glumac,špekulant i, tim prije, eho. Jer prostor tamo lišen je prošlosti. Što čuje – to je sumasopstvenih talasa, besprimjernost šuma,koji može biti zaglušen samo

Gavrilovom trubom. Evo vam veliki skup horizontalnih linija. Gotovo oprugasvemira. U kojem solo nastup Parkerov petlje pravi: navala, posve druga, od arhangelove, ako računaš s balavcimaA dalje, u tmuši, kako se k Sjeveru hodi, iščezava i javlja se ribarski brodićko crkva izgubljena u poljima.

(1992)

Kapadokija

Sto četrdeset hiljada vojnika Pontskoga Mitridata strijelci, konjica, koplja, šlemovi, mačevi, štitovi –ulaze u stranu zemlju koja kao Kapadokija slovi.Armija se rastegla. Jahači smrknutipogleduju desno i lijevo. Prostor, koji stid hvatazbog siromaštva, sa svakim njihovim korakom ćuti kako se daleko pretvara u blisko. Posebno planine: njimavrhovi, jednako zamoreni grimizom što ga baca svitanje, ljubičastim sumracima, metežom u oblacima,dobijaju, zbog oštrovidnosti stranaca –u britkosti, ako ne u razgovijetnosti. Izdalekaarmija izgleda kao vijugava rijeka čiji izvor ne bi htio vezu sa ušćem izgubitikoje, takođe, sve vrijeme, k izvoru pogleduje, i predio, kako armija na istok napreduje, odražavajući se, kao u koritu, iz mrke zabiti

u gordu i ravnodušnu kulisu istorije preobražava se. Psovanje, struganje nogama, zvecka orma, sječivo o kanije, galama, šiprazi kopalja. Nenadno, kao ukopan, obamrije patrolni konjanik: stvarnost, il oči nude laž?U dalji, na platou poprijeko, zamjenjujući pejsaž, stoje legije Suline. Sula, zaboravivši na Marija, ovdje je doveo legije da rasprave oko toga: kome, upkos pečatu mjeseca zimskoga, pripada Kapadokija. Zaustavljajući se, armijapostrojava se za bitku. Posljednji put kameni platoizgleda ko da se nikad nije umiralo na tom mjestu. Dim vatri, praskanje smijeha, pjesma: "Lisicau klopki". Kralj Mitridat, na ravnom kamenu, bludi u snu gdje vidi neizbježno: golo tijelo, grudi, spolni ud, opaljena bedra, prstenčić dlačica.

To isto vidi i vojska ostala. Plus legijeSuline. Što nije odsustvo izbora, nipošto, već dejstvo punoga mjeseca. Prostor Azije, što je pravilo, od samog sebe se krijei od prijekora jednoličnosti kojim puni glave osvajačima, srebreći čas bradečas oklope. Kad luna sjajem je svojimprelije, vojska nije rijeka što se duljinom znade

gorditi, već široko jezero, čija je dubina upravo tošto treba prostoru koji živi pod lokotom, jer je proporcionalna putu koji pređe. Eto zašto bi čas Parćani, čas Rimljani, al rjeđe,i oni, i drugi, ovamo, u Kapadokiju, zalutalikatkada. Armija je voda bez koje, ni za časak,taj plato, ni, recimo, planine, ne bi znalikako izgledaju iz profila, ili poluanfasa.

Dva zaspala jezera, s tijelom što unutrapliva, blješte u tami kao pobjeda flore nad faunom, da bi se sljedećeg jutra, slila u zajedničko zrcalo, sred uvalice, gdje će se smjestiti sva Kapadokija – nebo gore, zemlja, ovca, brzi gušteri – ali gdje svako lice nestaje iz vida. Valjda tek orlu bi bila, dok lebdi u tami, svikloj na njegova krila, znana budućnost. Dok dolje gleda iz ravnodušnostiptičje – ako je ptica, za razliku od vladara, od čovjeka uopšte, ponovljiva – orao što para krilima sadašnjost, nehotice lebdi u budućnostii, naravski, u prošlom, u istoriji: u radovima što kasno u noć se otegnu. Jer oni su, svakako, trenje privremenoga o nešto jakopostojano. Palidrvca o sumpor, sna o

stvarnost, vojske o zemljište. U Aziji su brza svitanja. Nešto cvrkuće. Srsi kroz cijelo, kada ustaješ, prođu ti tijelo,zaražujući strahom dugonogih tisuć sjena: svaka ustrajno uz tle se priljubljuje. U mlječnoj se magli svitanja čujerzanje, kašalj, odlomci rečenica, I, viđeno polumilionom zjenica,sunce pokreće koplja, kosti, kvadrige,konjanike, strijelce, ratnike. I legioni jedan na drugu idu, kao za retkom redak koji se s treskom zalupi nasred knjige, ili, tačnije, ko dva zrcala, ko dva lica,ko dva štita, dva sabirka, što umjesto sumedaju razliku i oduzimanje Suleiz Kapadokije. Čija travica,koja sebe u životu ne vidje nikada, i više od svega ima koristi od zvôna,zveketa, štropota, vapaja i dr. – sada

gleda se u komadima razbitog legiona i palih Pontijaca. Razmahujući mačemkralj Mitridat, ni s jednom mišlju ni na čem, jaše na konju sred haosa, kopalja, krika. Ko slito "o-ho-ho" bitka izdalje izgleda,tačnije, kao od prizora svoga dvojnikapobješnjeli amalgam ogledala.I predio, sa svakim palim u stroju,poput sječiva koje se tupi, gubi svojurazgovijetnost, oštrinu. I, kao prije, na istoku i jugu sve u siluete rasplinulo se, to pali na onaj svijet sa sobom odnose crte osvojene Kapadokije.

(1992)

Persijska strijela

              Veroniki Šiljc

Drvce tvoje strunu, a nema ni tijelau koje pogodila nisi u vremena ona. Zarđala si, ali ipak si doletjela do mene, gojenče starog Zenona.

Zidne ure biju. Al, da knjiški rečem, ko tekućina u začepljenu sudu,one su nepomične, a ti tečeš,jer si ravnodušna za svaku im sekundu.

Jesi li znala kakav te rastanak čekasa tetivom, da nije k njoj povrataksuđen, kad poletjela si, nekad,iz luka ka drugoj obali Eufrata?

Čak mirujući u toploj šaci, u studenupodnevu, ispod krova ko zna čijeg, podsjećajući na bronzu zelenu s listom lovora, koji čorbu preživje,

ti strelimice juriš. Tebe se, stoga,ne može stići u pustinji, a još manje u česti sadašnjosti. Jer toplota svakogadlana, posebno, ima kratko trajanje.

(1993)

Tomas Transtremer za klavirom

Gradić, što leži sred polja kao nadgradnja počve.Monarh, izmrcvaren pečatom mjesne pošte. Zvono u podne. Iz mjesne desetljetke izvrvjeli su maloljetnici kao tablete protiv nejasne budućnosti. Automašine rđaju pod briješćem, zeleneć, jer ih posvoji Line*, i lišće postupno se, mada od drugog tijesta, skuplja u smislu vještine da se otkine s mjesta. Ni žive duše. I razrasta se, neprimjetnos korakom svakim, trg sa monumentomkoji je ovdje prijavljen trajno.

I ruka, koja je srasla s fortepijanom,takođe postupno od tijela odjeljuje se,ko da je ovladala, ispod zavjese, nastrojenjem koje je mnogo važnije, ili jeravnodušnije, od svega što su ćelije u mozgu sakupile; prsti, ko da se bojeizgubiti sanjano bogatstvo svoje, jure po špilji, ko da groznica je u njima, začepljujući prsline draguljima.

(1993)

***

Holandija je ravna zemlja,koja prelazi, na koncu konca, u more,koje i jeste, na koncu konca,Holandija. Neulovljive ribe,što besjede jedna s drugom po holandski,ubijeđene su da je njihova slobodasmjesa gravire i čipke. U Holandijine možeš se peti na planine, umrijeti od žeđi;teško je ostaviti jasan trag otišavši od kuće na biciklu;a još teže – upliv. Uspomene –to je Holandija. I nikakvim nasipomnećeš ih zaustaviti. U tom smislu, ja živim u Holandiji mnogo duže

nego mjesni talasi koji se kotrljaju u daljinubez adrese. Kao ovi stihovi.

(1993)________________________* Line, čuveni botaničar: pozeljenjela auta se prešla u njegovu nadležnost

Dedal na Siciliji

Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao. Čas za kritsku caricu vještačku kravu da bi nabijala rogove caru, čas – labirint (ovaj putza samog cara) da bi skrio od dokonih pogleda rugobni priplod; čas aparat za letenje kad je car napokon doznao: ko je na njegovudvoru umio tako sebe snabdjeti poslom.Sin je poginuo za vrijeme letenja: paou more, kao Faeton, koji je nekad također prenebregnuopouke očeve. Sad na priobalnom kamenu,negdje na Siciliji, gledajući preda se,sjedi duboki starac sposoban da se kreće po zraku, ako ne bi mogao po moru i po kopnu. Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao. Cijeli život, od tih građevina, od tih izumamoralo se bježati, kao da su izumi i građevine čeznuli da se oslobode nacrtapoput djece koja se stide roditelja. Očito, to je strah od ponovljivosti. Na pijesak nalijeću, uz žuborenje, vali iza leđa se plave zupci mjesnih planina – ali on je još u mladosti izumio pilu, iskoristivši vanjsku sličnost statike i kretanja. Starac se saginje i, privezavši za gležanjdugi konac, da ne zaluta, upućuje se, nakašljavši se, u carstvo mrtvih.

(1993)

Iskija u oktobru

              Za Fausta Malkovatija

Nekad je vrio ovdje vulkan.Kljuvao sebi grudi pelikan.U blizini je Vergil živio

i W. H. Auden vino pio.

Sad malter dvoraca isti nije, ni cijene, računi, al uspijem da recimo vežem kraj sa krajem raširivši rci* što ne sjaje.

U ultramarin ribar daálji se od perina što s balkona vise, i jesen gorje morem plavidrukčijim no na pustoj plaži.

Dok u dalj gledaju kći i žena sa balustrade otkriva zjena njihova klavir jedra ili balon – udarac zvona što se stišalo.

Nezamisliv ko zbir hodanja, otok tek jugo može da nam kao verziju sudbe otkrije. Al zabranjeno ni nama nije

lupati kapcima. Propuh ti je,dok razbacuje, svud, hartije, samo znak – brzo glavu okreni – da ovdje nismo usamljeni.

Ljuska, što krečom iscijela drži se, od napora čela, soli, čekića rahlog brani tri žumanca u suton rani.

Monogrami bugenvilijeizviti: mala zemlja stid krijenjinom pismenošću što se uspinje, i prostoru se sveti raslinjem.

Malo je ljudi, i, kad «ti» čuje, oštrije lice ljudsko tu je, jer govor, regbi, kao sočivo, odvaja pejsaž i lice živo.

Na riječ "kući", prstu je dražene u kontinent da pokaževeć u oblačne gorske visegdje ruše i dižu svjetovi se.

Kladim se – jer smo tu utroje – što skupa vidimo trostruko je bezadresnije i plavetnije od svega što Eneja vidje.

(1993)

***

Svijet je sazdan od blata, vode, vatre, zraka, od smješenjine, a krik "ne dodiruj me!" u njih umetnut bješe: otrgnuo se iz rastinja, a iz usta – kasnije, da ne pomisliš da u svijetu ničega bilo nije. Potom su nikle sobe, stvari, ljubav, oličena je samasličnost prošlosti s budućnoću, TBC s arijama,pokrenula se slova, mreškajući se pred zjenama, i praznina se stade plašiti za sebe sama. To ptice prve osjetiše – mada je zvijezda mnoga takođe udes kamena, na drozda bačenoga.Svaki zvuk: pjevanje, šapat, glasanje frulino, posljedica je trenja stvari sa svojom okolinom. U kreštanju, obliku oblaka, svjetlucanju planetanoćnih, čuje se jedno isto: ”Mjesta su zauzeta!”ko eho potomka stolarevog ili SOS iznošeni,u narodnom govoru – pulsanje sunaca ohlađenih.I pokorivši se kriku: "Gubi se! Kupi se! Vani!sa stvarima!", sam prostor, inače zvani fonom života, zaćoren u lične poslove svoje, premješta se na stranu vremena, gdje tijela ne postoje. Ne boj se njega: bio sam tamo! Gdje u sredini stoji, izdaleka se videći, kolovrat bora koji radi u sirovini – ležište čijih zaliha, znaš, neisrpno je, jer proizvodi – nas.

(1993)

***

Ne odveć poznat pejsaž, poboljšan poplavom. Samo krune drveća, šiljci, kupole, pred zjenom. Htio je nešto reći, zagrcnuvši se, uzbuđeno, al iz mnoštva riječi preživje tek "zapravo".

Tako u starosti ogleda se obrva i ćela u zrcalu, ali nikakvog lica, da ne kažemo – muda. To raskvašeno, usmeno-pismeno, neprekidno je svuda, iznad je oblak odrpani, a ti stojiš u valu.

Prije svega, mjesto je radnje negdje sred vlažne Holandije,prije uvođenja nasipa, čipki, imena Van de Fric iliVan Dajk. Il u Aziji, sred tropa, gdje su zatvrdoglavilidaždovi što tle čine rahlim, al ništa tvoje – riža nije.

Očito, dugo skupljalo se, u danu il godini po kap, čija slatka kakvoća snije nove ha* slane. I vrijeme je dići dijete, ko periskop, na rame da posmatra neprijateljske lađe što dime u daljini.

(1993)________________________* Starinski naziv slova "r"* hektare

Nova Engleska

Drveće i dalje raste, iako smisla nema. Vidiš ga u prozoru, al izdalje jasnije.I zrak je gotovo skandal: razduvan je posvemapa u boingu leptira vidjeti teško nije.

Mi samo živimo gdje nismo rođeni, ali sve je drugo na mjestu i lišeno sudbine, te ako, za ludilo, treba tek povod mali, pazi se johe, briješća, il hrašća s brine.

Što muskulozniji korijen, u jesen bazd je ljući,ako si naprosto list. On ako jesi, uostalom,može se plamsati i noću, gnijezdo uključujući,da bi se, bez buđenja, vrane prebrojavalo*.

Jednom će, sve što vidiš, naložiti u peći, olovku napraviti, ili krevet, daj Bože.Ali zemlju, u koju takođe moraš leći,a pritom još i – sam, ne cjelivati možeš.

(1993)________________________* "Sčitat’ voron" (doslovce: brojiti vrane) znači prodavati zjale, dangubiti, ali sam ovaj

idiomatski sklop preveo bukvalno zbog "gnijezda" koje se, prije toga, pominje.

Posvećeno Čehovu

Napustivši verandu, zalazak zastaje na samovaru.Al čaj je ohlađen il popijen; muva u zdjeli slatka.I teška punđa veoma pristaje uz VarvaruAndrejevnu, posebno iz profila. Zakopčana joj do podbratka bluzica uštirkana. U fotelji, s lulom koja ne gori, Vjaljcev šušti novinom u kojoj Nedobrovo je tema. Varvara Andrejevna pod suknjom koja šumori ni-če-ga ne-ma.

Klavir se crni u salonu, svikavajući na ovacijetvrdog lišća bijelog gloga. Hvatani kao žmurke,akordi studenta Maksimova u bašti bude šturke. I guske, nebom prozirnim, u naslućivanju avijacije, plove ka Germaniji. Lampa je neužgana. I Dunja krišom u kabinetu čita pismo od Nike. Rugoba, ali kako složena! I tako ne podsjeća na knjige.

Zato se Erlih mršti kada Kartašev zove na partiju karata s njime, doktorom i Prigožinom.Lakše će muvu da ucmeka no da se otrese ove misli o goloj nećakinji koja se brani na kožnom divanu od komaraca i od vrućine općenito.Prigožin karte dijeli ko da jede: sav stomak na astalić stavio. Kad bi doktora za malu bubuljicu pito?No košta li?

Zagušljiv ljetnji suton, kratkovidog dana tren jekad jednu desetinu izgubi svako cijelo. Mogućno je, Petre Iljiču, vas u lanenom odijelusmatrati kipom na dalekom kraju aleje. "Mene?" Zbunjen je tobož Erlih, brišući rupcem cviker. Al imaistine u tom: u suton blisko i daleko u nečemu se sliju, i Erlih se kuša sjetiti koliko puta je imao NatalijuFedorovu u snima.

Ali voli li Vjaljceva doktora? Stabla se, sa svih strana,lijepe uz širom otvorene prozore, ko uz mladića djeve, kod njih i treba raspitati, kod njinih kruna i vrana,kod brijesta što prodre posebno u spavaću Varvare Adrejevne;samo on vidi domaćicu u dugim čarapama.

S vani Dunja na kupanje, u večernjem jezeru, zove, Skočiti, prevrnuv stolić! Al teško, kad imaš u rukama same asove.

I hor šturaka narasta kako uvećava bašta broj zvijezda, koje se čine njihovim glasom. Šta li je to, u stvari? "Kud me zanese mašta?" misli Erlih, dok u daščanom nužniku bakće se sa pojasom. Do stanice je trideset vrsta, negdje se pijevac čuje. Student, raskopčav kaput, na ministre nazadne osu paljbu. Ni u provinciji niko nikome ne daruje.Ko u kosmosu.

(1993)

Tomasu Transtemeru

Evo me opet pod ovim bezbojnim nebom što zasuto je perjanim, sipkim, jedinim hljebomdušinim. Pomalo prokapljuje. Miš iz poljazviždukom pozdravlja me. Prođe vijeka pola.

Zimzelen, i oblutak u gustoj čekinji mahovine,nisu se makli s mjesta. Miris žabokrečinesuhe, u prostoj pruzi, ko odrezak Homerašto nema kamo da se djene iz svojih razmjera.

Prvo je to opazilo drveće, po svoj prilici, što nepokretnost svoju duguje nevjerici spram ptica s njinim treptanjem i odražava strogost pogleda na mnogorukost, ako ne mnogonogost.

U ovom svijetlu hladnom, mirnom, zagrobno tuđem,razlika među ribom koja u mrežu uđe,i kipom alkonauta*, kvašenog kišom, samo jevidna sviklima na ideju dijeljenja na dvoje.

I više dvotočje nego količnik dijeljenja glasa s bezvremenošću, zli porod zaleđenja,ja se pripijam uz rđu i granit drage mase sivom kapljom zjenice što kući vratila se.

(1993)________________________* riječ napravljena prema astronaut

***

Ne čujem to što mi govoriš, nego glas.Ne vidim to u šta si odjevena, već ravan snijega. I to nije soba, već pol, gdje sjedi dvoje nas,plus: naši tragovi ne vode ka, već od njega.

Nekad sam znao napamet sve u spektru boje. Sad razlikujem tek bijelu, ljekar se zbunio tim. Ali pjesmica uistinu spjevana ako je,Od nje ostaje još uvijek motiv.

Rado bih legao s tobom, ali to raskoš je.Legnem li, to s busenom u istoj ravni biće.I zajecaće starica u kućici čije su noge kokošje.I sebi meko kuhano jaje svariće.

Prije, kad pjegu posadim, mogoh posuti lužnom soli, To je, kao talk bubuljici, uvijek pomagalo.Sada oko tebe u talasima ide ološ goli. Ti nosiš svijetlu haljinu. Obuzima me žalost.

(1993)

Ritratto Di Dona(Portret dame)

Baš i nije svježa, kao ni cvjetovi u njenim rukama. Iz cvjetova slovi laž ista, žeđ ista za sjutrašnjim zari.Smeđe oko gleda budućnost, gdje nitivaza, niti priče o vodi će biti. Jedino herbarij.

Otud naboranost. Prvo – usta sama,potom – bordo boje svila, s tačkicama, kao zavjesa što će se dignutii mehanizam otkriti po komekreće se u škripcu sudbe, zaraslome: da proroka smuti.

Noga u čarapi od mokrog stakla je blistava, kao da Bosfor presjekla je

plivajuć, i ište evropskog asfaltaza se, il, obratno, azijske prostore, pustinje koje bogatstvom se orepijeska, bazalta.

Dubok dekolte sa kamejom. Pod njom,čipka sa sumom dana višegodnjom,nedotaknuta njihovim svjetlilom,nije joj znano šta je to kost, niti u jednu se pregršt može sakupiti; prostor za bjelilo.

Šta je iz njenih leđa, izim sagasa kinadžalima. Njeno juče. Draga desetljeća. Misli. U njima je prviPetrov, pa Sirodov, da se ne govorio Ivanovu: od njih zalud gori pet litara krvi.

Šta je pred njom ovog časa? Stambol. Zima. Smiješci konzula. Bruj u bazarima,ustrajan, u podne. Minareti: klasa zemlja-zemlja, ili zemlja-turban(drugom riječju – oblak). I zurna. I surma.Drugačija rasa.

Obojadisanim, stisnutim ustima lice viče da za njega "potom" ima veću važnost nego "sada", ili, pače, "nekada"! I da, kada platno šije,pogađa onamo kamo se ne smije pogađat inače.

Tako su radili svi bogovi redom: čas u raslinstvu su, čas u kamu, sve donastanka čovjeka, uživali. Na tren, inercija koja preobazbe pruža bojom sijena i kraplakom ružas portreta gleda te,a ne ona sama. Ona će, međutim, ostarjeti, s uma sići, preminutiod nemoći, točka, il metka, u bolu.Al onamo gdje si odriješen od puti, ona će i dalje biti kakva bješe onda u Stambolu.

(1993)

Melpomenin hram

Zavjesa podiže se: na sceni, avaj, duel. Na sekundantu je cimetasti šinjel. Neko pade u snijeg pošto "Zar već" reče.Ali niko metu promašiti neće.

Ona uz prozor sjedi, umotana u pled.Daljina postoji dok postoji pogled. Cijela soba je klavirom zauzeta.Doktor ulazi i kaže: "Kakva šteta..."

Mećava iza prozora podsjeća na špagete.Hladno je i puše kroz pukotine sve te.Nepomično tijelo. Postelja neraspremljena. Uz krik: "Mišel! Mišel! probudite se!" ramena

ona mu trese. Prošlo je dvjesta ljeta. Alinije važno dvjesta. Već što ste odigrali svoju rolu. Kostime izgrizao je moljac. Mišel, uz smiješak svladavanja bola,

ruku pruža k publici kao za zajam mali: "Niko ne bi znao da smo postojalida nema teatra. I obratno". U sali tminu hladno "hm, hm" ko odgovor zali.

(1994)

***              E. Leonskoj

U zraku je četina i jako je studeno. Mi ćemo vatirano obući i krzneno.Da bi se mučio s torbom u smetovima našim – bolje je jelen nego dvogrba deva da si.

Ako li na sjeveru i vjeruju u Boga,on im je kao upravnik zatvora togau kom sve ko da je rebra nam naravnalo, ali se i govorka da smo davali malo.

Na jugu gdje padavine bijele nisu čestevjeruju u Hrista takvog kakav po sebi jeste –bjegunac: u pustinji rodi se, pijesak mu vrući slama bje, i umrije, pričaju, ne u kući.

Pomjanućemo sada sa vinom i sa hljebomtaj život proživljeni pod otvorenim nebomda bismo napustili potom u njemu zatvorzemljin – jer onamo više je mjesta dato.

(1994)

U sljedećem vijeku

Stvarnost postepeno u nestvarnost se mijenja.Ti češ pročitati ova, iza pera zaostala, slova i još ćeš korjeti, ko što kore mrava zbog njegova odugovlačenja.

Sjeti se da ljudi isele se samo kad se javi povod: kad poskupi stanarina, ili kada otpuštanje krene; naprosto, budućnosti trebaju sobe oslobođene prisustva njihovog.

Sa druge strane, uzmite sazvježđa. Kako bi rekao sudija, pošto, za njih, brzina svjetlosti je nesreća i bijeda, prisustvo njino je odsustvo, a bivstvovanje samo je posljedaknebitija.

Tako, s vremenom, dokazi krivnje budu važniji no prestup, danizanimljiviji od života; tako glasu postaju zamjenapravopisni znaci. Premda od tebe neće biti dočekani ni teleskop, ni uspomena.

(1994)

***

Krivili su me za sve, osim da vrijeme mutim.I ja sam često sebi obećah surovu plaću.No uskoro, kako govore, epolete ću skinutii, naprosto, jedna zvijezda postaću.

Svjetlucaću, kao poručnik neba, među žicama i ja,

i u oblak se kriti kad čujem grom,ne videć da pod jurišem robe široke potrošnje, armija bježi gonjena perom.Kad uokolo nema onoga što je bilo, nije važno jeste li u obruču, il pred blicem.Tako đak, vidjevši jednom u snu mastilo,spreman je da bolje množi druge tablice.

I mada za brzinu svjetlosti ne očekuješ hvala, ipak će oklop nepostojanja, opštega, možebiti,pokušaje njegove pretvorbe u sito da uvažava,i meni će, za rupe, zahvalan biti.

(1994)

***

Poslije nas, razumije se, neće biti potop, ali ni suša. Prije svega, klima u carstvupravde imaće karakter umjerenosti, s četiri godišnja doba, da bi kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik mogli vladati naizmjence, po trimjeseca svaki. S tačke gledišta enciklopedije, to nije malo. Mada, neosporno, promjenljiva oblačnost, kaprici temperaturemogu zbuniti reformatora. Ali, bog trgovinesamo se raduje potražnji vunenih stvari, engleskih kišobrana, čohanih kaputa.Njegovi su najgori neprijateljištopane sokne i prečinjeni žaketi.Kiša u prozoru, čini se, pooštrava upravo taj prilazpejsažu i materiji uopšte: da bude što škrtiji. Eto zašto iz ustava odsustvuje riječ "kiša".U njemu uopšte ni jednom se ne govori ni o barometru, ni o onima što, zgrbivši se, iza ponoći, na tabureu, s klupkom vune od peruanske ovce, kao obnaženi Alkibijad, krate vrijeme, listajući stranice žurnala mode u predhamamskoj svlačionici Zlatnog Vijeka.

(1994)

***

Živjeli smo u gradu boje skamenjene votke.Elektrika je stizala izdaleka, iz močvara,a stan se uveče činiozamazan tresetom i izboden komarcima. Odjeća je bila nezgrapna, što je odavaloblizinu Arktika. Na onom kraju hodnika zveketao je telefon, s mukom oživljavajući izanedavno okončanog rata.Tri rublje su ukrašavali avijatičari i rudari. Nisam znao da, jednog dana, ovoga više neće biti. Emajlirane šerpe kuhinjskeulivale su uvjerenost u sutrašnji dan, upornopretvarajući se u snu u pokrivala za glavu ili u trijumf Ciolkovskog. Automoblili su takođe jurili prema budućnosti i bili crni, sivi, a ponekad (taksi) čak svijetlo smeđi. Čudno je i neprijatno misliti da čak ni željezo ne zna svoju sudbinu i da je život bio proživljen zarad apoteoze firme Kodak koja je vjerovala u fotografijei odbacivala negative. Rajske ptice pjevaju, ne oskudijevajući u gipkim granama.

(1994)

Pismo u oazu

Ne treba o meni. Ne treba ni o kome.O sebi, jahačici madraca brini. A ja bjeh ne suvišna usta, no jezik suvišni, k tome glodar rječničke zalihe, potajan.

Sada u tvojim očima ambarskoga mačorašto čuva zrno da se ne gubi i ne šteti,čita se tuga što drijemaše kad hora kucnu da faraonova sjekira za mnom poleti.

Otkud sad to odjednom? Sljepoočnica srebrna?U ustima, od slasti istočnih, trpkost znana? Zvuk onostrani? Al šušte pješčana zrna, samotan talisman, sred sata mog pješčana.

Mljevenje mu je svirepo, teške su krupice od njega, i bjelje, no da su preprane, kosti se u njem vide,

al bolje ga je gristi, no usne, dok vlada žega,oblizivati u sjenci slegnute piramide.

(1994)

Robinzonijada

Posve nova nebesa nad zemljom na kraju svijeta.Bebe zvižde da bi privukle pažnju rode. Starci kriju glave pod krilo, kao nojevi, upirući pri tom kljunove, ne u perje nego u sopstvene pazuhe.Može se oslijepiti od obilja ultramarina,nepoznatog jedru. Okretni pirozislični su jako oglodanoj – stesanoj od ikre! – ribi. Vesalači štrče iz njih, odavajućitajnu kretanja. Žrtva brodoloma, za dvadeset godina sam dovoljno navikaona to ostrvo (mogućno je, uostalom, da je kontinet)i usne se same miču, ko kad se čita, izgovarajući "tropsko raslinje, tropsko raslinje". Prije svega, to je lahor, u drugoj polovini danaposebno. To jest kad većukočeni pogled više ne razlikujeotisak svoje pete u pijesku, od petePetkove. To je početakpismenosti. Ili njen konac.Osobito s tačke gledišta večernjeg okeana.

(1994)

MCMXCIV

Glupo vrijeme: ukrasti ničeg, i nikom. Legionari praznih ruku vraćaju se s pohoda. Sibile brkaju prošlo i buduće, kao drveće. I glumci, kojima više ne aplaudiraju, zaboravljaju velike replike. Uostalom, zaborav je majkaklasike. Jednog će dana ove godine biti gledanekao mramorna ploča s mrežom žilica: vodovod, maršruteskupljača poreza, zagušljive katakombe, nečija nit, što vodi u labirint, itd, itsl. s pramenom žutilovke što štrči isred pukotine.A ovo je bilo vrijeme dosade i krajnje bijede

kad nije bilo ničeg za krađu, pa niza kupovinu, još manje za svečane poklone. Cezar nije imao ništa, pateći jače no ostalizbog odsustva raskoši. Ne treba korjeti ni zvijezdejer niska naoblaka skida s planeta odgovornost pred nastanjenim predjelom: odsustvo ne utičena prisustvo. Mramorna pločapočinje upravo odatle, jer jednostranost jeneprijatelj perspektive. Možda je, naprosto, u stvarima brže negoli u ljudima,nestalo želje za razmnožavanjem.

(1995)

***

Klovnovi razvaljuju cirkus. Slonovi su pobjegli u Indiju,tigrovi na ulici trguju vrpcama i obručima,pod razderanom kupolom, kao u ormaru, na trapezuvisi, uvijajući se, frak razočaranog iluzioniste,a konjići, skinuvši suknene ogrtače, pozirajuza portret motora. U arenitonući u pilotinu, klovnovi iz sve snagerazmahuju maljevima, i razvaljuju cirkus.Publike ili nema ili ne aplaudira.Samo dresirana pudlicakevće neprekidno, osjećajući da se približavašećeru: da samo što nije počela hiljadu devetsto devedeset peta.

(1995)

Sa prirode

              Đirolamu Marčelu

Sunce sjeda, i na uglu bar više ne toči.

Lampe se pale ko što glumica obrubi oči u ljubičasto da su ljepota i strava veće.

I glavobolja na padobranu slijećeu pozadinu neprijatelja: sve asfaltni šinjeli.

I golubovi na frontonu palače Mineli jebu se, pod zracima sunca što zapada,

ne skrećući ničiju pažnju, kao nekada žalosni naši preci u prilikamapretpotopskim, a svaka slična bje sebi sama.

I sa zvonika udarci zvona, čijekorijenje urasta u nebo Venecije,

liče ne opale plodove, ali koji do tla ne stignu. Ako drugi život postoji,

neko je u njemu zanesen sabiranjemtih stvari. Smatram, uskoro će potanje

to da mi se razbistri. Ovdje, gdje se prosu toliko sjemena, i suza u zanosu,

i vina, u uličici zemaljskoga raja,izveče ja stojim, i snažno me napaja

guma pluća što iznemoglo se stežu, jesensko-zimskim, čistim posve,

od crijeplja krovnog ružičastim zrakom lokalnim kojeg se ne možeš nikako nadisati, posebno zato što ćarlija, oslobođenjem, končanim, ćelija

od vremena. Vali, kao novčanice gužvajući se, ližući stepenice

dvorca plavilom svoje obligacije, u kakvoći kusura dobijajući crijep

sivosmeđi koji dermatitis ima i karijatidu što se posve klima

i koja organ svoj govorni mećesebi, s njegovom cigarom, na pleće,

udubljuje se u autopsiju ptičje,od pristojnosti slobodne, naličjem

okrenute nam spavaone što da li palminome odljevku je nalik,

da li rimskome broju što se zgranu,da li rukopisnom stihu rimovanu?

(1995)

Avgust

Mali gradovi gdje neće istinu da vam kažu.A i šta bi vam ona, svejedno je šta bješe – juče. Brestovi šušte iza prozora, povlađujući pejsažupoznatom samo vozu. Negdje pčela zuzuče.

Načiniv sebi karijeru od raskrsnica, sam vitezsada je semafor; plus, ispred – rijeka,i neslaganje s ogledalom u kojem sebe vidite, a tema, ko vas ne pamti, takođe nije – neka.

Na žegi zatvorene, kapke spletka obvija,il prosto bršljan, da pali u nepriliku ne bi.Istrčao u predsoblje, preplanuli dečko zija,budućnost otima vam, s kratkim hlačama na sebi.

Zato se dugo smrkava. Večer je obično izlita u obliku staničnog trga, s kipovima i sl. Tome, gdje je pogled, u kojem "neka si proklet" čitaš,upravo proporcionalan pučanstvu odsutnome.

(1996)

Prijevod: Marko Vešović