'Izdavač: Profil International, Kaptol 25, ZagrebZa izdavača: Daniel ŽderićUrednik: Drago GlamuzinaLektura: Dubravko GrbešićKorektura: Sanda Kuhtić NalisSkeniranje i obrada fotografija: Danijel SavičićGrafičko oblikovanje: Renata PukiOblikovanje ovitka: Studio 2MTisak: Profil International d.o.o.Fotografija na naslovnoj stranici: Zagreb, 1979., snimio Dražen KalenićFotografija na zadnjoj stranici: Lapidarij 1979-, snimio Jasmin KrpanSva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.ISBN: 953-12-0156-0CIP - Katalogi2acija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - ZagrebUDK 78.071 Štulić, B. 78.071 AzraHORVAT, HrvojeJohnny B. Štulić : Fantom slobode / Hrvoje Horvat. - Zagreb : Profil international, 2005.ISBN 953-12-0156-0 451103059Hrvoje HorvatJOHNNY B. STULICFantom slobodePROfIL oučilište opoli e u« it Bal <-'76 r. Sanju, koja nikada nije bila na koncertu Azre.I Uvod — Stulićevo Sveto Trojstvo IPriča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva sa storijom o ikojem drugom domaćem rock-protagonistu, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom". S koje ga god strane i u kojem god vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i ne-kritičkog osporavanja — ili obrnuto — teško da bi izdržao ikoji drugi domaći rock-autor. Toliko loših albuma, koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere, pokopalo bi mnoge. Prije toga on je najčešće ipak bio autor najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne" koje su mu potom uručivane.Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. S druge strane, teško možete očekivati njegovu objektivnost, prije negiranje svega što mu kažete, predložite ili napišete, ako uopće stignete do njega. Imao sam prilike 2002. napraviti dulji telefonski intervju s njim, ali nisam namjeravao dati rukopis knjige Štuliću na autorizaciju, smatrajući da bi zbog nekih dodatnih materijala mogli biti žrtvovani, izbačeni drugi, njemu neprihvatljivi dijelovi teksta. Stoga je ova knjiga neautorizirana, ali i necenzurirana, te iscrpno popunjena autentičnim Štulićevim izjavama. Dakako, važna su mi bila i iskustva iz rada na prethodnim knjigama, The Rolling Stones — Rock 'n' Roll Babilon i Prljavo kazalište — Sve je lako kad si mlad, koje sam napisao u koautorstvu s Darkom Glavanom. Iscrpno istraživanje Štulićeve biografije i dvadesetak intervjua s ključnim osobama pomogli su u pisanju vjerodostojnog teksta, bez želje za podilaženjem bilo komu.Neosjetljiv na vanjske poticaje, Štulić je ostao dosljedan sebi-, vi nizozemskom Hautenu maknuo se od prošlog života i bez suvišne prtljage na leđima radi ono što voli, a ne radi ono što bi njegoviFantom slobodepoklonici voljeli da radi. Čini se da je nekadašnji bunuelovski fantom slobode iz stiha pjesme „Ravno do dna" - po kojem je ova knjiga i nazvana — napokon postao slobodan, pogotovo od očekivanja drugih ljudi. Nakon „osloboditeljske" misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock-glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.U rekapitulacijskom intervjuu Ninu 1989-, kad se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Li Kung: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene

nitko nije skinuo i to je važno da se zna."Doduše, kreativni pad na albumima s konca 80-ih nagovijestio je da je njegovo zlatno doba nepovratno prošlo, ali u tom razdoblju SFRJ rock-scena na umoru bila je puna i drugih zaslužnih prvoboraca koji su gacali u kreativnom blatu nastavljajući mirno raditi dalje. Dolazak rata 1991-, Štulićevo zemljopisno žongliranje i brojne kontroverzne izjave dolili su dodatno ulje na vatru nerazumijevanja s njegovom bivšom okolinom, koje je postalo permanentno stanje u njegovu gastarbajterskom „slučaju".Iako je krenuo u doba novog vala, Štulićeva autorska pozicija i medijska recepcija Azre bile su izdvojene iz skupne slike. Sam je 1989- o svom uspjehu rekao u Ninu: „Mene nije niti napravio neki jugoslavenski duh. Bio sam uvijek okružen prezirom, bježali su od mene, pljuvali me. To me je napravilo. Meni ni jedno vrijeme nije bilo naklonjeno. Ja sam se borio!" Bio istinit ili ne, upravo taj imidž, koji će poslije zabilježiti stihom „dvojica na ulici sami protiv svih", presudan je u doživljavanju Branimira Štulića, energičnog borca za svoju stvar kojemu je publika vjerovala.Hrvoje HorvatPodjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom", Johnnv B. Štulić bio je privlačan u strasnim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost, koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock-scena 80-ih bila ne samo bitno siromašnija nego nezamisliva i puno dosadnija.Što god mislili o njemu, nemoguće je, i nepotrebno, poreći da je Štulić jedan od najznačajnijih glazbenika u povijesti domaće glazbe. Njegovo autorsko Sveto Trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku, bilo je bez premca; izvanse-rijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.Azra se pojavila u vrijeme kad se nasušnom pokazala potreba za svježom autorskom krvi koja bi unaprijedila dosege na rock-sce-ni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali bio je izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih".U vremenu kad su koncem 70-ih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol, svaki sa svoje strane bivše države, krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rocka, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock-scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock-glazbu u drugoj polovici 70-ih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala bila je zaslužna za daljnje raslojavanje poetike rock-glazbe u druge stilske rukavce.Fantom slobode10Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmo-pisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, bili su podjednako Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića otprije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock-scene, poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske po-stupke i oni sami poslije znali preuzimati.Rečenica koja je dobro opisivala manevarske mogućnosti Bijelog dugmeta na tržištu, koju mi je menadžer Dugmeta Raka Marić rekao 1987. za stolom u zagrebačkom Kavkazu, na Štulića se nije odnosila: „Beogradske sastave ne vole u Zagrebu, zagrebačke u Beogradu, jedino Sarajlije vole svuda." Za razliku od nekih koji su bili proroci u svojem selu, Štulić je od početka rada bio masovno prihvaćen u svim dijelovima bivše države, što ga je stavilo u drukčiju poziciju od zagrebačkih suvremenika poput Jasenka Houre, Jure Stublića ili Darka Rundeka.Naravno, ovdje ne govorimo o vrijednosti njihova djela - albuma, pjesme ili karijere - nego o neporecivoj činjenici da rock nije dezinficirani laboratorij koji funkcionira po načelima strogo utvrđenog znanstvenog pristupa, nego glazba koja svoju uvjerljivost i prodornost postiže različitim sredstvima. Ne poričući rocku status umjetnosti, neke dodatne karakteristike razlikovale su jednako zaslužne glazbenike koji su na kraju ostvarili različite dosege.Prepoznatljivo gradska tematika pjesama bila je kod Štulića zamotana u dovoljno ruralni rječnik, što ga je automatski približilo raznim tipovima publike, od punkera i hipija do studenata i novo-valnih šminkera.S druge strane, jedni i drugi zbog toga su mu nalazili zamjerke, smatrajući ga „seljačinom" ili pak pseudointelektualnim birtijaškim filozofom. No, najvažnije, publika Azre mogla se zvati masovnom.Hhvoje Horvat

Branimir Štulić nije oduvijek bio ekscentrik i politikant, iako je puno toga u njegovim pjesmama od početka (s razlogom) bilo mučno, prosto, teško i tmurno. Imao je Štulić i mana, ali to ga nije sprječavalo cja jednakim nagonom isijava i masu pozitivnih značajki svog autorstva. Kad je bio u formi, s njim se doista malo tko mogao natjecati.Neprijeporno je da je svaki od Azrinih prvih „običnih", dvostrukih i trostrukih albuma sadržavao neusporedivo više žita nego kukolja. Riječ je o autoru koji je - uz nezamjenjivu sviračku podršku bubnjara Borisa Leinera i basista Mise Hrnjaka - početkom 80-ih doslovce promijenio pravila rada domaće diskografske industrije. Od debitantskog albuma Azra i Sunčana strana ulice, preko kon-certnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azrn i Štulić prvu su i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno s pločama Kad fazani lete i Krivo srastanje kao dokazima drukčijih Stulićevih stilskih manevara, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očite činjenice da smo dobili autora drukčijeg svjetonazora.Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske ostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegova mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Đonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao - što će ga koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljiva ostanka u Nizozemskoj - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera".Fantom slobodeoI—Ip.. Filigranski pločnici /1953. —1976.Branimir Štulić rođen je u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo isprekidano stalnim selidbama. Otac Ivan, podrijetlom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kad je Branimir imao godi-nu dana, njegova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skopju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati poslije. I utjecaj makedonskog jezika, kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja, osjetit će se poslije kod Štulića u primjetljivom naglasku u govoru.Kada je imao pet godina, Štulićeva obitelj došla je u selo Cvet-kovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom, kamo se sele 1960. i gdje Branimir kreće u osnovnu školu. Prvi „dodir" s rock-glazbom imao je 1964., kada je čuo Beatlese, koji će mu ostati 15 trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu u siječnju 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam." U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štu-lićem išao i Milisav Vesović, budući fotografi autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Đonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hotnmage vremenu zajedničkog odrastanja kad su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jastrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćer milicajca.Sredinom 60-ih Štulićeva obitelj seli se bliže epicentru Đonije-ve buduće karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget (preuzimamo način kako je Štulićev nadimak pisan na prvim pločama, prije nego što je pretvoren u Johnnvja; op. a.). Kako u tom zagrebačkomFantom slobodei6prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealisti-čkih, „blokovskih" zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Or-šolić, još jedan budući zagrebački gitarist.Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imat će velik utjecaj na Štulića, kojemu će se prigradska tematika i outsi-derske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na dar od tete u studenome 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbu protiv autoriteta koju će poslije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu", tvrdio je godinama poslije u Ninu. ,yjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili

bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu; op. a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju."Štulićevi su se mogli nazvati tipičnom „socijalističkom" obitelji iz Novog Zagreba, ne pretjerano različitom od drugih četveročlanih formacija u kojima su živjeli buntovni sin i nešto mlađa sestra. Štu-lićev otac na zidu dnevnog boravka u Sigetu imao je izvjeseno ulje na platnu, figurativan prikaz tenka, što je Đonija izbezumljivalo. Shvaćanje umjetnosti vidjelo se i po odabiru dekoracije na zidovima. Otac je bio tipičan pukovnik, nezainteresiran za nove ideje i životne stilove ili Štulićeve opsesije. S druge strane, majka mu je bila simpatična, punašna kućanica, vrlo draga i, neki će Štulićevi prijatelji reći, pomalo tužna i nezadovoljna. Dijelom možda i zbog svojeHrvoje Horvatdjece, u koju su mnogi roditelji „ulijevali" višak ambicija; sin će postati odbjegli rock-buntovnik, dok će se kći rastati i s djetetom vratiti k roditeljima.Kao i mnogi drugi glazbenici - primjerice, Jim Morrison, kojeg je znao spominjati u pjesmama, ili Goran Bregović, koji su također bili iz vojnih obitelji — Štulić je vrlo rano osjetio kako sigurnost roditeljskog doma i vojničkog položaja može biti poticajna za kreativni avanturizam u okrilju osigurane, iako zemljopisno promjenjive egzistencije. Ali priča je imala i drugu stranu. Dominantna „roditeljska kultura" odraslih značaju pseudoobiteljskih vrijednosti davala je povlašteno mjesto, dok će subkulturni položaj i buntovnost rastuće rock-scene šezdesetih postaviti stvari na nešto drukčije mjesto.Ako je podmladak nekoć bio pun malih rock 'n' roll „vragova", poslije se sve otvorenije progovaralo o roditeljskom teroru koji je proizveo neke od najuvjerljivijih buntovničkih rock-pothvata uopće, pokušaje rušenja idiličnih slika odrastanja Rolling Stonesa, Doorsa, Loua Reeda i drugih. Đoni je sasvim jasno naznačio konti-nuitet problema s kojim su rock-glazbenici oduvijek imali posla. Idoliziranje obiteljskih odnosa u formativnom razdoblju rock 'n' rolla 50-ih, za što je najbolji primjer sam Elvis i zaštitnička figura majke Gladvs, bilo je posljedica sveopće svetosti i nedodirljivosti prividnih obiteljskih vrijednosti.S probojem rock-kontrakulture 60-ih razmjerno je narasla i ponuda buntovnika koji su kudikamo otvorenije pristupili obiteljskim svetim totemima. Obitelj im je postala nova zajednica istomišljenika, koja je često prezirala biološko podrijetlo kao činjenicu koju nije moguće birati, za što je Štulić - pogotovo poslije, kad se istodobno odrekao obitelji, nacije i države - odličan primjer. Kako su se proširile umjetničke slobode, proširila se i tematska otvorenost prema rušenju tabua o sreći bez kraja i krenulo je prokazivanje represivne kućne svakodnevice. Jim Morrison, vrlo drag Štuliću, zbog potreba odmetničke biografije čak je tvrdio da su mu roditelji umrli - „Fat-her, I want to kili you / Mother, I want to fuck you", pjevao je Morrison u pjesmi „The End" 1967. - temeljito promijenivši dotadašnjiFantom slobodevi8raspon tematskih ograničenja vezanih uz obiteljske probleme u rock-manufakturi.Na domaćem terenu najčešće su vladali stereotipi o obiteljskoj idili, čije su polove obilježavali simpatični estradni izljevi ljubavi poput „Tata, kupi mi auto", ili nešto kasnije pop-inačica „Bila mama Kukunka". Dolaskom Buldožera i novog vala koncem 70-ih nastupaju promjene u kutu promatranja, što je najefektnije sažeo Jasen-ko Houra u pjesmi „Sretno dijete", ironizirajući mnoge tekovine naizgled sretnog odrastanja. Štulić je, doduše, volio tetu u pjesmi ,,Iggy Pop", ali je već rano shvatio da ne namjerava slijepo slijediti naputke roditelja.Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslo-vačku", kako će poslije reći, prodor rock-subkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta okruživali su ga dok je odrastao, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi" i JNA postat će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom budućem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.„U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dandanas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Sto-nes... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to", objašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascina-ciju novom „kulturom čupavaca". Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogao doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem Trulim poslije često surađivati.Hrvoje HorvatOd 1968. Štulić je pohađao VI. gimnaziju na Katarininu trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Bila je to škola

nešto „labavijih" kriterija, u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba, čije će ulice poslije osvojiti s Azrom i znati sve glavne gradske punktove.Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on, VI. gimnaziju pohađalo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe VI. gimnazije, koja će uskoro pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Co-ccolemocco.Štulić je maturirao 1972. s radom Pariška komuna. Izbor ma- 19 turalnog rada i sklonost socijalnim temama vjerojatno nisu imali veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koje ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni mu je rad ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvat-skosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar.Nakon završetka gimnazije nije odmah upisao fakultet nego je u proljeće 1973. otišao na odsluženje vojnog roka u Kraljevo. Boravak u JNA bio mu je teško iskustvo jer nije volio autoritete bilo koje vrste, a poslije je i sam govorio kako je neke pjesme u vojsci napisao kao pokušaj duhovnog preživljavanja. Jedna od njih bila je i pjesma koja će mu odrediti cijeli život, „Balkan". Nakon 15 mjeseci vratio se u Zagreb i u jesen 1974. počeo studirati na Filozofskom fakultetu, „da bih imao alibi prema starcima". Unatoč takvoj obranaš-koj izjavi, Štulićeva sklonost „filozofiranju" ostaje neupitna. Iako bez formalnog akademskog obrazovanja, Štulić će postati ogledniFantom slobode20HrvojeHorvatprimjer polemičnog autora koji je privatno i javno uranjao u mnoge teme, pri tome proširio rječnik domaće rock-glazbe i gurnuo ga u smjeru politizirane umjetnosti.Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu Štulić je bio predodređen za kasnije velike teme u svojim tekstovima. Način na koji ih je artikulirao spontano je spojio knjiški egzistencijalizam sa streettuise poetikom nekoga tko je - barem je to tako želio prikazati — bio na dnu i potom se popeo ravno do vrha. Ili, kako će mi reći u intervjuu vođenom godinama poslije: „Sve sam napravio kao Onassis, s jednim centom do carstva." Dakako, Štulić nije sve napravio sam, ali kod budućeg predvodnika mnoštva poklonika plemena Azre, upravo su uvjerljivost i autentičnost bile primarne na popisu poželjnih osobina. Prepoznatljivo osobni, pa i subjektivni pogled na svijet, koji se „okrenuo naopačke", postat će dominantan u njegovu radu.Već tada živopisne osobnosti, Štulić je nekoliko puta mijenjao smjer studija. Na koncu je nakon filozofije i povijesti odabrao so-ciologiju, stigao do šestog semestra, ali uz velik broj nepoloženih ispita. Fakultet je poslije zanemario zbog nove strasti - sviranja. Iako je glazba odnijela pobjedu, studentica jezika Maja Šoljan sjećala se da se u zgradi Fakulteta na polaganju ispita Đoni mogao vidjeti još 1977., kad je Azra već bila stvarnost.Sviračko naukovanje definitivno je otelo primat Štulićevu fakultetskom školovanju. „Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu Beatlesa. Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateće vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dandanas su svi ti prateći vokali kod nas Azrina furka. Mi smo to prvi ubacili, na onu staru bitničku foru. Kada sam 1972. završio gimnaziju, počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju 'katedru' u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili", opisivao je u Poletu stažiranje u Klubu studenata Filozofskog fakulteta.Štulić je „katedru" vodio i na garderobi Fakulteta u prizemlju, ali i na uskim stepenicama koje vode u podrum, gdje se znao smjestitiFantom slobodes gitarom pa ga studenti nisu mogli izbjeći putem do kantine. Ne zna se točno kada je odlučio „samom sebi dati nadimak", što će poslije opisati u pjesmi „Đoni, budi dobar", ali je manje poznato da je prvo odabrao ime Đango, jer nije volio kad su ga zvali Čupko, ili kraćenjem prezimena Štula. Novim nadimkom stekao je najboljeg me-dijskog prijatelja: otada će ga svi znati kao Đonija. Nekoliko puta pokušao je osnovati grupu, ali su pokušaji propadali prije ikakve profesionalizacije takvih zamisli.Mnogi ljudi s kojima je Štulić surađivao na početku ponovno će se pojavljivati u njegovoj karijeri kao pomoćnici, savjetnici, dobri duhovi ili sjene iz prošlosti. Iako ništa nije napravio sasvim sam, neupitno je da je Štulić bio najuporniji u društvu budućih zagrebačkih glazbenika oko sebe, svojevrsni per/>e£imm mobile s nepresušnom energijom, najtalentiraniji među njima. Marljivo radeći na gitarističkom usavršavanju - čudnoj kombinaciji vlastitog stila i tehnike naučene „skidanjem" pjesama s ploča - Štulić je kao autor bio raspolovljen između bujice ideja i nemogućnosti da ih adekvatno artikulira u nekoj stalnoj sviračkoj postavi. Do osnivanja Azre kretao se između pozicija autora i solo svirača u raznim prilikama, ili pak izvođenja tuđih pjesama, tražeći manevarski prostor i pipajući u mraku prije dolaska novog vala, koji se pokazao odgovarajućim katalizatorom za sve frustracije.

Branimir Štulić već je tada imao osebujan glazbeni ukus, koji nije bio u skladu s tadašnjom modom i probojem rock-glazbe u SFRJ, što će se ponoviti i u završnoj fazi njegova rada. Smatrao je kako je sevdah autentičan zvuk ovih prostora koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim narodnim pjesmama, koje je također svirao. „Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom", objašnjavao je 1980. u Poletu sklonost narodskom senzibilitetu, koja i na godinama kasnije objavljenim samostalnim albumima nije došla niotkud.„Svirao sam sevdah. Imao sam kod kuće tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o Ciganima stigao i doHrvoje Horvatsevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je, uostalom, i sada problem, nitko neće ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naći, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noć."Na tragu takvog usmjerenja prva ozbiljnija grupa koju je osnovao 1975. nosila je ime Balkan sevdah band. S njom ili samostalno, Štulić je zanat javnih nastupa pekao nastupajući gdje je god mogao, od tuluma i kvartovskih predstavljanja u Sigetu, do Filozofskog fakulteta i Zdenca (fontana Zdenac života Ivana Meštrovića ispred zgrade zagrebačkog HNK-a). Od kasnijih profesionalnih glazbenika u Balkan sevdah bandu svirao je Paolo Sfeci, Đonijev najstariji prijatelj iz Sigeta, još iz vremena prije Filozofskog fakulteta. Jedno vrijeme u postavi je bila i pjevačica.„Ima i nekih snimaka", sjećao se Đoni u Džuboksu 1982., „bila je jedna moja stvar, joj, sad se grozno stidim, nešto kao, 'volim te, volim te, reci mi, molim te'... Mislim da ta traka još postoji, jednom sam je dao Maxu Juričiću." Vjerojatno je još negdje imam, ali tko danas još ima one stare magnetofone?" kaže Mladen Juričić o spomenutoj vrpci.Kad se samostalno pratio na akustičnoj gitari, Štulić je izvodio skladbe Beatlesa, narodne i starogradske teme, sevdalinke, ali i vlastite pjesme, svirajući po stubištima, ulicama, trgovima i autobusima. Društvo se znalo okupljati i u malom pothodniku ispod željezničke pruge kod Koturaške ulice, na putu između zgrade Filozofskog fakulteta i središta grada.„Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom", pričao je o svom glazbenom predživotu u Poletu. „Svejedno je obrađuješ li neku klasičnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krčme. A u krčmi ne možeš svirati Emersona, Lakea & Pal-mera. Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola Sfecija. On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što seFantom sloboderadi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva prava trupa. Zvali smo se Balkan sevdah bend."Višesatni „nastupi" s akustičnom gitarom i Đonijevim neumornim predstavljanjem svojih i tuđih pjesama znali su se dogoditi i u studentskom domu na Savi, u sobi Štulićeva prijatelja s fakulteta Bože Kovačevića, zaljubljenika u alternativni teatar. Njegovu studentsku sobu pohodili su i drugi umjetnosti skloni studenti poput Jure Stublića, koji će poslije surađivati s Kugla glumištem, i Darka Run-deka, koji je već studirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. „Đoni bi došao u rano jutro pa bi satima svirao u Božinoj sobi", sjećala se u Večernjem listu Ana Babić, tada Kovačevićeva susjeda u studentskom domu, poslije suosnivačica zagrebačkog Radija 101. „Stanari nisu mogli učiti, razgovarati, nerijetko niti zaspati. Jer on se nije osvrtao na potrebe drugih ljudi. Na kraju ga je i Bozo morao istjerati."Iako zvuči zgodno, radi se o pogrešnom navodu. Taj se slučaj doista zbio u sobi Bože Kovačevića, ali s jednim drugim budućim glazbenikom, Jurom Stublićem, kad je sa svojim prijateljima svratio k Bozi, koji ih je morao izbaciti nakon što su se počeli neugodno ponašati. Današnji veleposlanik Republike Hrvatske u Moskvi Kova-čević kaže: ,,S Đonijem je bilo ugodno družiti se, nije bio sklon ek-scesnom ponašanju, iako je nekima bio naporan jer nije volio slušati druge. Drugim riječima, volio je slušati samo sebe."Kovačević, koji je na Filozofski fakultet u Zagreb došao 1973. iz Daruvara, upoznao je Štulića u predvorju zgrade Fakulteta, gdje je ovaj redovito svirao. „Kako je Štulić bio neumoran u stvaranju, nije mu bilo dovoljno to što je svirao u holu, nego je tražio i druge prilike, pa je tako došao i do moje studentske sobe, broj 16 u trećem paviljonu na Savi. Ponekad sam i ja svirao s njim, ali kako nisam imao druge instrumente, svirao sam blok-flautu, iako sam znao svirati i gitaru. Pažljiviji kolege s fakulteta i tuluma mogli su na prvom singleu i albumu Azre prepoznati pjesme koje je Đoni u vrijeme studiranja puno puta izveo sam na gitari."Kovačevićeva strast prema kazalištu dovela ga je u SSG (Studentsko satiričko kazalište), gdje je upoznao Darka Rundeka, Seadan Hrvojk HorvatAlića i Milorada Pupovca. U SSG-u je bio skoro cijeli sastav budućeg Kugla glumišta, ali su Kovačevića nakon nekog vremena pozvali u Coccolemocco, gdje je glumio u predstzvijedan dan u životu Ignaca Goloba, uskoro je radio na Danima mladog teatra uređujući bilten festivala i kasnije počeo pisati kazališne kritike. „Tada su zagrebački kazališno-glazbeno-književni krugovi bili neraskidivo isprepleteni, na istim mjestima kretali su se

Rundek, Štulić, Borivoj Radaković, Milko Valent i mnogi drugi, pa je uskoro gotovo svako umjetničko područje u gradu dobilo svoje nove, mlade predstavnike", zaključuje Kovačević, sjećajući se da je Štulić pokazivao znakove „interdisciplinarnosti", te je osim opsesije glazbom pokazivao zanimanje i za literaturu i volio rapravljati o filozofskim temama.Sredinom 70-ih ljetne mjesece nakon svršetka predavanja na fakultetu Štulić je provodio na otoku Silbi, družeći se i svirajući s društvom iz Rijeke i Slovenije u kojemu su bili Goran Lisica Fox, Davor i Neli Mindoljević, Gracija Pedić, kasniji majstor kazališne scenografije Dalibor Laginja, njegov brat Zoran i mnogi drugi.„Tada sam se već bavio novinarstvom, pisao sam za riječke medije, tisak i radio, a Štulića sam poznavao sa Silbe", govori Goran Lisica Fox, vlasnik Dallas Recordsa, koncem 70-ih riječki novinar i medijski zagovornik punka u Valu, Novom listu, Poletu i na riječkom radiju.„Na Silbi je vladao sindrom Woodstocka", nastavlja Fox, „bila je dobra klima za autore, i Tomaž Pengov je tamo ljetovao prije nego je snimio legendarni prvi album Odpotovanja. Zapravo su ljudi koji su dolazili u tadašnji kamp gotovo svi bili ili glazbenici ili bliski glazbi. Sve se vrtjelo oko toga, iz svakog grma dopirala je glazba, ili zvuk violine, ili violončela, bilo je i truba, saksofona i, naravno, najviše gitara. Svi smo bili u šatorima, zajedno živjeli i stalno se događalo da ljudi zajedno i sviraju. Braneta je od mog tadašnjeg društva prvi upoznao Zoran Laginja, koji je studirao na Filozofskom fakultetu i tamo se upoznao s njim." Počeli su se družiti sa zajedničkim prijateljima Neli i Davorom Mindoljevićem, koji su poslije godina-Fantom slobodema bili Đonijeva zagrebačka 'baza'. Štulić je, kao trubadurski tip, na Silbi znao šest-sedam sati, sjedeći na nekom panju u kampu, svirati i pjevati bez prestanka. I Goran Lisica Fox potvđuje da je „izražavao strahovitu snagu, poetičnost, onako sam, gol s gitarom."Kao i društvo u Zagrebu, prijatelji na Silbi upoznali su Štulićev repertoar. ,yelik broj njegovih kasnijih uspjeha mi smo u akustičnoj verziji upoznali puno ranije na Silbi i na drugim druženjima, u Rijeci, Zagrebu i Ljubljani", kaže Fox. „Čuli smo te skladbe stotine puta. Stulića smo zvali Brane, on je za mene i sve nas ostao Brane, nikada nije postao Đoni. Brane je bio nekakva maskota toga društva, svi smo ga voljeli, pazili i mazili, iz njega je zračila unikatna izražaj-nost, volja, energija. Dan i noć prašio je po gitari i pjevao - osim svojih stvari, poneku temu klasične glazbe za gitaru, nešto od Tarre-ge, Villa Lobosa i slično, zatim narodne pjesme, međimurske, bu-njevačke, bosanske, makedonske... S nama je na Silbi boravio i Jer-ko Novak, majstor klasične gitare i danas jedan od najcjenjenijih glazbenika u Sloveniji, kojemu je klasični repertoar išao bolje, jer bio je tehnički bolji gitarist."Štulić i Novak često su svirali zajedno, sami njih dvojica, ili pak s Daliborom Laginjom i Marijanom Blažinom iz Rijeke, te Igorom Leonardijem iz Ljubljane. Tih pet gitarista i pjevača neformalno se prozvalo Dobra voda, po silbanskoj plaži na kojoj su se družili. Dobra voda održala je i nekoliko formalnijih nastupa, poput onoga u slovenskom klubu Bazovica u Rijeci 1979., s kojega postoji i tonski zapis, „tehnički kvalitetan i povijesno zanimljiv materijal", kaže Fox. Bilo je to poticajno okruženje, Đoni je spojio ugodno s korisnim i bio s njima u vezi i nakon osnutka prvog vlastitog sastava, spajajući ugodno s korisnim, provodeći dane u zajedničkim ljetnim provodima i sviračkom usavršavanju.Fox nastavlja kako mu je Štulić uvijek na prvom mjestu bio prijatelj: „Iako tada nisam mogao znati da će postati tako velika zvijezda, odmah se vidjelo da je izniman čovjek i velik talent koji mora na neki način biti zapažen. Mi smo ga, doduše, vidjeli kao solista koji je bio najbliže singer-songivriterskoj formi i malo sam se izne-Hrvoii; Horvatnadio kad se elektrificirao i napravio Azru, klasičan rock-trio. Iako sam prije Braneta već bio nekako instaliran na glazbenoj sceni kao novinar, a počeo sam raditi i kao menadžer tadašnjih punk bendo-va, nikada nisam radio poslovno s Branetom. Azra se dogodila brzo i postala je veliki band, tako da Brane nije trebao moju pomoć ni na početku, a pogotovo kasnije, kad su se oko njega rojili ponuđači svakakvih poslovnih usluga."Osim na Silbi potkraj 70-ih i početkom 80-ih, viđali su se često i drugdje. Štulić bi dolazio u Rijeku svakih nekoliko mjeseci. Kad je počeo zarađivati ozbiljne novce i imao ih najviše u društvu, Fox se sjeća da je bio široke ruke. „Uvijek je častio, znao je doći u Rijeku baš s namjerom da nas desetoricu izvede na večeru."Ljetno druženje na Silbi, i potom na Cresu, protegnulo se na šest-sedam godina, od 1976. do početka 80-ih. Nakon zatvaranja kampa na Silbi društvo se premjestilo u Martinščicu na Cresu. Početkom 80-ih, kad je Đoni već bio zvijezda u okvirima SFRJ, na Cres je ljeti dolazio tek povremeno, između svirki, jer je već bio rastrzan obvezama s Azrom, govori Fox: „Sjećam se da je njegova tadašnja djevojka Snježana Banović 1982. na Martinščici dobar dio ljetovanja provela sama, jer je Brane svirao okolo."Štulić nije imao formalnu glazbenu naobrazbu, ali je strast redovito pobjeđivala zanatska ograničenja. Osim što je slušao Boba Dvlana i Jima Morrisona, jedno vrijeme bio je impresioniran Paga-ninijem i marljivo vježbao gitaru svirajući klasiku, popularnu gita-rističku literaturu poput „Sjećanja na Alhambru" Francisca Tarrege i druge „najteže stvari". Štulić je stalno svirao, alternirajući između opsesija elektrificiranim i akustičkim zvukom: „Muziku sam prestao slušati kada su Beatlesi otišli sa scene i kada je splasnuo napon bea-ta. Došao je heavv metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi put čuo na radiju

Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustičnih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li sviraoFantom slobodeelektričnu gitaru, neminovno ću ovisiti o drugima, a to nisam htio. Onda sam, gdje god sam stigao, slušao isključivo klasičnu gitaru", govorio je' u Poletu o razdoblju koje će ga dovesti do čudnog hibri-da folka i klasike, kao i fanatičnog učenja akorda koji će mu kasnije u životu itekako trebati.Prije bilo kakvih tragova koji su upućivali na pojavu novog vala Štulić je bio „hašoman", dio subkulturne grupacije koja je u izlizanom jeansu i s dugom kosom, u njegovu slučaju i s brkovima, zastupala „temeljne vrijednosti" peace & love estetike, izbor koji će promijeniti tek dolaskom britanskog punka i neto ivavea. Bilo je to sazrijevanje u prostoru i vremenu, upijanjem novih iskustava i trendova, bez unaprijed smišljene prijetvornosti.Uostalom, slično se dogodilo i britanskoj garnituri punk-prvo-boraca poput Joea Strummera i Micka Jonesa, koji su prije osnutka The Clasha hodali Londonom s kosom do ramena. Želeći, poput Ji-ma Morrisona, „izbrisati" podrijetlo i status, Štulić je Zagrebom znao hodati bos, pojačavajući bohemski dojam, lako je mogla djelovati čudno onima koji su ga znali tek nakon objavljenih ploča, nije bila lažna Đonijeva izjava s konca 80-ih da je „oduvijek svirao narodnjake". Okus ruralnoga provirivao je i iz njegovih najurbanijih ranih pjesama poput „Krvave Meri", u kojoj je spominjao „autobus na liniji 43" kojim je iz Novog Zagreba svakodnevno putovao u grad.Razdoblje prije formiranja Azre Štuliću je dalo prostora za mnoge glazbene pokušaje. Jedna ga je stvar bitno razlikovala od ostalih u društvu; nikada zadnji u navici da sve stavi na papir, Štulić je većinu skladbi za prvi album Azre i neke s drugoga napisao prije 1977., prve godine punk-revolucije, a njegovi prvi zaštitni znakovi, pjesme „Balkan" i ,,A šta da radim", napisane su još 1974. Doduše, „Balkan" je tek poslije „obrijao brkove da liči na Pankrte", dok je prije imao dugokosu fizionomiju akustične balade koja s novim valom nije imala baš ništa zajedničko, što je u Poletu potvrdio i sam Štulić: „Snimili smo tada neke demo-trake 'Balkana' koji je prošaoHrvojeHorvatmnoge oblike do ovoga na single ploči. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili."Ključna figura Balkan sevdah banda i jedan od budućih najpro-bojnijih rock-autora u SFRJ još nije bio potpuno siguran kako, i s kim, krenuti dalje, te se između izvedbi tradicionala i vlastitih pjesama mijenjalo i članstvo ionako provizorno sakupljene grupe. Bilo „sam na javnim mjestima s gitarom", na Silbi, ili u društvu Balkan sevdah banda, Đoni je marljivo bilježio ideje koje su se pojavljivale. Doduše, nedostajala mu je prikladna forma i aktualan zvuk pomoću kojega bi bujicu ideja pretvorio u djelatnu rokersku praksu, ali krokija budućih hitova nije nedostajalo. Mnoge pjesme poznate iz rane faze rada Azre nastale su upravo tada, prije nego što je itko izvan užeg kruga društva čuo išta o Stuliću.U intervjuu Poletu 1986. Štulić se retrospektivno prisjećao prvih godina rada: „Do Azre sam svirao sam, po fakultetu, po raznim mjestima. Išao sam s gitarom i svirao sam. Tad se nije moglo ništa drugo uraditi. Tada je bilo Bijelo dugme, ali ja sam uvijek bio više sa strane. (...) Bio sam potpuno usamljen u tome, tako da sam morao čekati da se nešto promijeni, a to je najgore, da bih mogao nekoga zainteresirati za to, jer nisam mogao sve to sam napraviti. Onda nisam mogao snimati, morao sam se najprije probiti, a to probijanje je bilo mukotrpno."Tih godina glavni gradski punktovi svakodnevnog rituala okupljanja protagonista nove scene, kao i učenika obližnje Škole za primijenjenu umjetnost i studenata Pravnog fakulteta, polako su postajali kafić Zvečevo - popularni „dnevni boravak" zvan „Zvečka" - i restoran Blato, te Kazališna kavana (Kavkaz), smješteni u Masaryko-voj ulici u središtu Zagreba. Na potezu nazvanom tobbaco road, koji će Štulić spomenuti u pjesmi ,,My Dear" na albumu Kad fazani lete, uz svakodnevnu kavu razmjenjivale su se ideje i članstvo novih zagrebačkih sastava. Iako se tamo pojavljivao, Štulića baš niste mogli zvati redovitim dijelom inventara. Pogotovo nakon prvih većihFantom slobode

^ ^uspjeha Azre, možda i kao r javnim površinama", odabrao ,e1 elatnika kojeg nije bilo ^^^^ .* ve' štulićevo objašnjenje razhke«^ ^ y formi pitalice: „Jeste općeprisutne srednje struje podije ,e ^ ^^/ataliDostojevskog^Vele: 'Jesmo! Aje* g^ t razmjenjivao U Teatru &TD sredinom 70^« se ondje .zrne-ideje o glazbi i aktualnoj društveno, s^uaj šlive grupeđu'brojnih razgovora rodila * potaknuta i rođenjem kćeri vOj pjesmi „jablan" - kojo, ,e ni\Z postava početkom istoimenoj poemi Heinncha b ljbvi glavu

šmliceve grupe, _ ^ u stuljce- i djevojčica, Đo- (djevica), premani\Z postava poče ^^ plemenu 8,1 £istoimenoj poemi Heinncha Hemea sevdalinkom kod naspadnici „zbog ljubavi glavu gube^^ Mekse Santića. Stube ce PpoZnatojUprijevodimaDobnseCesa, § ^.^^ tekstom,ie snimiti tek mnogo godina v T989. na albumu Balkanska -^ koje je štulićjecimao napisane bit će njegov osnovm kad će s Azrom uspjeti ostvariti sve prethodnih godina.HrvojeHorvat3iFantom slobode\\U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u sastavu Đoni (vokali i gitara), Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Juričić (rođen 10. lipnja 1958.) upoznao je Štulića nakon jedne večeri provedene u klubu Jabuka, kamo je stalno zalazio, kad ga je Sfeci odveo na audiciju kod Đoni-ja. Štulić je htio elektrificirati bend, a Sfeci mu je rekao da zna dečka koji odlično svira gitaru i ima moderan senzibilitet.„Došli smo noću k Đoniju, u autu s Pajom, koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila fur-ka", prisjeća se Juričić. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Đoni je rekao 'to je super, zna svirati folk', i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Đonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorada. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Đonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Ni Đoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali on je jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule nabolje."Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekinuo je rad sastava, priopćivši Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio nedostatke i možda nešto uspio napraviti s Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i ispred nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja", sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je raščistio sa svim nedoumicama i da bismo mogli ipak pokušati ponovno zajedno. Spomenuo je i da zna nekog bubnjara kojeg je zvao 'ćelavi' jer se nedavno ošišao. Govorio je da se 'pjenuša' dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao s nama do početka 1979-, kada nastaje Film." U Azru tada dolazi i Marino Udo Baraccuda Pelajić na bas gitari - u sastav ga je doveo Juričić, susjed iz zgrade u Trnskom — čime Azra dobiva rockerskije konture i kreće se prema još čvršćoj sviračkoj koncepciji.33Fantom slobodeJuričić objašnjava da je Štulić bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajući, pokazujući fanatizam prema glazbi i svladavajući program gitare koji su budući majstori klasične gitare po glazbenim školama svladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebačkoj Dubravi. „Te večeri Đoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama", govori Juričić. „Sjećam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektroničke štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo...",,U jesen 1977. čuo sam novi val", govorio je Štulić u Poletu o iznenadnoj prekretnici. „Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas..."Tog ljeta, prije ponovnog sviranja s Đonijem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s Englezom koji mu priča o novoj, „žestokoj glazbi" u Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta, koji me zakačio spletom okolnosti i djelovao na sve nas", kaže Juričić. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploča, upija utjecaje i vraća se kući s nekoliko ploča, među ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama američkih preteča punka, Stoo-gesa, MC5 i drugih.Duh zajedništva i kreativne konkurentnosti, koji je vladao među pripadnicima novovalne generacije glazbenika i u kružoku mladih umjetnika, studenata i novinara stvorenom na potezu od dvorišta Studentskog centra do Zvečke i Blata, bio je iznimno važan zaHrvojk Horvat

nastanak buduće scene. Bila je to višesmjerna razmjena ideja na-plavljenih u zajedničkom pokušaju izlaska iz anonimnosti.Kad mu je 1977. isteklo pravo na smještaj u studentskom domu, stari Štulićev prijatelj Bozo Kovačević preselio se u stan k Da-miru Prici Capriju, kasnijem članu grupe Haustor. „Đoni je i tamo znao često navratiti", sjeća se Kovačević, „a kod Caprija se već okupljalo društvo iz raznih zagrebačkih sastava, bila je to renesansa za-grebačkog rocka. Vidjelo se da je Štulić bio gotovo opsjednut, potpuno predan tomu što radi." Iako je Kovačeviću, kao i drugima, bilo jasno da će Đoni i drugi sastavi moći izići u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju da nešto kaže svojim pjesmama te, ono što svi spominju kao Štulićevu konstantu, nevjerojatnu energiju.Kultni status Azra je poslije stjecala nastupima u Lapidariju i Klubu Studentskog centra, koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom &TD. Ali još važniji prostor za njih u tom razdoblju bila je Ga- 35 lerija Studentskog centra, dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra &TD, umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić Luc njen su rad prilagodili senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su poslije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od &TD-a, Stu-dentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj 25.Izložba stripova mladog crtača Mirka Ilica — člana skupine Novi kvadrat i budućeg dizajnera mnogih ovitaka ploča — krajem 1977. vizualno je predstavila senzibilitet koji su glazbenici inficirani pun-kom pokušavali dosegnuti glazbeno. Gostovanje ljubljanskih Pan-krta u prosincu 1977. domino-efektom izvoza punka iz Slovenije ubrzalo je i širenje zagrebačke punk-groznice. U dorađivanju ideje Azre, koncert Pankrta, s kojima su zajedno svirali u Galeriji Studentskog centra, Štulića je ne samo uvjerio u postojanje istomišljenikaFantom slobode36nego ga je sasvim konkretno motivirao da drukčije usmjeri gla/lm, izgled i scenski nastup. Ionako je na repertoaru imao više svoj ili pjesama nego Pankrti, koji su nastupe redovito završavali obradom „God Save The Queen" Sex Pistolsa.Mladen Juričić sjeća se kako su Pankrti bili fantastični, pogotovo gitarist Dušan Žiberna, „koji je stvarno znao svirati. Lovšin je 'fal-šao', ali bio je totalno lud, imao je originalnu scensku pozu kao da je tog trenutka došao iz CBGB-ja u New Yorku. Bili su izvrsni. Do tada smo svi već imali barem desetak nastupa iza sebe i zvučali pri-lično uvjerljivo." Ubrzo nakon nastupa s Pankrtima priča o Azri dobiva ubrzanje, a pjesma „Balkan" stihove „brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte". Pod udarom raznih utjecaja Azra se usmjerila prema postizanju čvršćeg i kompaktnijeg zvuka, ali kompaktnost nije vladala i među članovima grupe.Početkom 1978. postava se mijenja, Azra postaje kvintet, u nju kao vokal ulazi Jura Stublić, također student Filozofskog fakulteta, što je bilo jedino Štulićevo ustupanje mikrofona drugom čovjeku u cijeloj karijeri. „Stublić je znao pjevati dvije pjesme Boba Dvlana, imao je i dvije svoje, a nosio je bijeli baloner i držao se kao da je klonirani Lou Reed", govori Juričić. „Repertoar je izvodio na stubama Filozofskog fakulteta, Štulić mi ga je u jednom trenutku pokazao i poslije je kao novi pjevač ušao u Azru."Nakon što je glavni mikrofon već predao Stubliću, Štulić je u jednom trenutku otprilike trećinu vokalnih zaduženja prepustio i Juričiću. Ne zato što je mislio da Max izvrsno pjeva, nego stoga što je aktualan sindrom „hrapavog" pjevanja derao glasnice na probama i koncertima, nakon kojih se najčešće nije moglo ni govoriti. Juričić se prisjeća da su „harme" bile Donijev posao, „ja sam se miješao u aranžmane, nastojeći da njegove pjesme koje su imale korijene u sevdahu i tko zna čemu sve ne nekako uđu u taj novi zvuk. Novi val žanrovski je bio prilično širok i propuštan za mnoge detalje, ali na neku čudnu foru znalo se kada je to - to, moralo je biti energično odsvirano i nije se smjelo puno 'prtljati' sa svirkom. Posebno su me privlačili pozadinski vokali, u čemu smo se U do iHhvojk HonvAija usavršili i poslije pjevali na pločama Prljavog kazališta i Azre, čak i nakon što smo otišli iz benda. Đoni je pak obožavao višeglasje Beatlesa, pa nije bilo problema da te novitete uvrstimo u repertoar."Kao temeljito spremna postava u potrazi za pažnjom javnosti Azra u proljeće 1978. nastupa u zagrebačkom KSET-u (Klub studenata elektrotehnike), gdje je Štulića na djelu prvi put vidio još jedan budući suradnik, basist Srđan Sacher, student etnologije na Filozofskom fakultetu. Vlatko Fras Fiksi u Poletu je napisao prvu vje-rodostojnu procjenu Azrina nastupa: „Kad su iz mraka odjeknuli prvi režeći akordi i kada su se upalili reflektori, nisam mogao povjerovati očima i ušima. Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo gitarist Đoni izgledao je poput Roberta De Nira iz Taksista: ošišana glava, tamne naočale, tanker vindjakna, neurotične grimase - izgled čovjeka koji je spreman za napad." 37Idući napad Azre dogodio se 6. svibnja na besplatnom, skupnom punk-koncertu u Zagrebu, u čiju se organizaciju uključio i Sven Semencić iz Poleta. Na rock-maratonu u dvorištu Građevinskog školskog centra u novozagrebačkom naselju Sopot, Azra je pozornicu trebala podijeliti s punk-snagama iz riječkih Parafa, ali i dugokosim kvartovskim bendovima poput Pikove dame, u kojoj je bio Renato Metessi, te Baksuz Bandom —

vlasnicima single ploče „Snovi jednog barmena" - i Eustahijevim virtuozima, koji na kraju nisu nastupili.Ponekad se pogrešno navodi da je na nultom zagrebačkom punk-koncertu nastupilo i Prljavo kazalište, što nije točno. Doduše, Prljavci jesu iste godine svirali u GŠC-u, ali ne u dvorištu, nego u sportskoj dvorani škole, i koncert završili tučnjavom s učenicima i lokalnim stemerima koji su prije toga napali gitarista Zoka Cvetko-vića. Kroničar nove scene Vlatko Fras sažeo je dojmove o zajedničkom koncertu u programatskom tekstu objavljenom u Poletu: „Mislim da su ovdje opisane grupe, plus one za koje sam čuo, a koje, navodno, ne zaostaju, dovoljne da se u okvirima naše bijedne rockFantom slobode38scene najavi domaći novi val. Pet-šest autentičnih grupa, naspram cijelog jugo-rocka - koji je, ruku na srce, dao samo Bijelo dugme i Buldožere - svjedoči o prijelomnom trenutku našeg rocka..."„Nakon toga svirala je Azra za koju bez ustezanja tvrdim da je trenutno najsnažnija zagrebačka grupa", tvrdio je u istom broju Poleta Sven Semenčić. „Teško bi bilo konkretno definirati stil Azre. Iako u njemu ima nekih elemenata punka, kao što je krajnja jednostavnost pjesama, angažiranost teksta i velika žestina u izvedbi, mislim da bi bilo pogrešno strpati ih u isti koš s punkovcima."Ono što je Semenčić ispravno zaključio, govoreći o razlikama između hard-core punka i Azre, nije bilo poznato i mladim punke-rima koji su Azru sljedećih mjeseci vidjeli na koncertima u Vinkovcima i Slavonskoj Požegi. Puni ziherica i rinčica, zabodenih na strateškim mjestima, vjerojatno su se razočarali vidjevši uobičajeno odjevene članove Azre, nedotaknute modnim detaljima koji su bili neizostavna ikonografija novog pokreta.Staro pitanje koliko su tisak i mediji, usmjereni novim senzacijama, pomogli nadolazećoj generaciji glazbenika, a koliko oni njemu, bitno je i u slučaju Azre kojoj je, što god Štulić poslije pričao o tome, podrška Poleta na početku karijere bila presudna. Sven Semenčić i Vlatko Fras bili su najagilniji medijski zagovornici novovalne scene, koja je uskoro postala podlogom novoj izdavačkoj koncepciji obnovljenog Poleta. Fras i Semenčić bili su i dobri poznavatelji britanskog punka i netu tvavea, posjedovali su važne ploče tog prijelomnog razdoblja, što ih je pretvorilo u glavne ideologe nove scene.Mladen Juričić stalno je boravio u redakciji kod kolega s Ekonomskog fakulteta, gdje je i sam studirao, čak im je u Poletu pomagao organizirati prvu kolportersku službu, zajedno s Goranom (ia-lićem Cigom, prvim menadžerom grupe Film. „Bila je to ista škvađ-ra koja je dolazila pred Zvečku, viđali smo se od jutra do navečer na raznim mjestima, tako da sam bio upleten i u njihovu promidžbenu kampanju", sjeća se Max.I zbog generacijske povezanosti s novovalnim protagonistima Polet je prije drugih osjetio potencijal nadolazećih imena i posta< >Hrvoji1 limu unjihov najvažniji novinski izlog. Koliko je beogradski mjesečnik Džuboks - jedini list posvećen isključivo rock-glazbi - bio konvencionalan glazbeni časopis, toliko je Polet bio intelektualnije i pro-vokativnije štivo s jakom rock-rubrikom otvorenom novim glazbenim imenima iz inozemstva i kod kuće. Dakako, pritom su se poštovale barem neke osnovne regule i uvriježene vrijednosti socijalističkog društva, koje je implicirao izdavač lista, Savez socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), ali je uređivačka koncepcija bila vidljivo razlabavljena, usmjerena novom tipu „omladinskog pisma". S tadašnjim glavnim urednikom Ninom Pavićem, novim grafičkim urednikom Goranom Trbuljakom, brojnim novinarima, fotografima, te Semenčićem i Frasom kao glavnim glazbenim agitatorima, Polet je bio omladinski list iste generacije, čime je spontano zaokružena logistička podrška sceni u nastajanju.Tridesetog rujna 1978. Polet je organizirao prvi veliki koncert novih snaga, ujedno i najefektniju promociju samog lista, u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova na početku nove školske go- 39 dine. Uz zagrebačke Azru i Prljavo kazalište — koje je upravo uz pomoć Vedrana Božića snimilo i za Jugoton objavilo single „Televizori", s prikvačenim porezom „na šund" - slovenske Pankrte i riječke Parafe, kao mamci široj publici nezainteresiranoj za punk-scenu nastupili su i poznatiji kolege; slovenski Buldožer, svojevrsni novi val prije novog vala, koji je bitno utjecao na većinu punkera što su te večeri nastupili, te makedonska jazz-rock postava Leb i sol, koja je upravo objavila prvi album.Gitarist Vlatko Stefanovski tu je prvi put čuo Štulićevu pjesmu „Balkan" i pridružio se u njenom izvođenju Azri. „On je bio predobar gitarist za nas", govori Juričić, „dolazio je iz sasvim drugog filma. Leb i sol bili su jazz-rock sastav i već su se tada bavili etnom, dok smo mi imali sasvim drugu glazbenu furku." Pripremajući scensku diverziju, večer prije koncerta članovi Azre ukrali su aparat za gašenje požara u Kavkazu i, nakon što ih je spazio konobar, bacili ga u grmlje ispred obližnjeg HNK-a. Iste noći Frasovim automobilom - „jednim na nas dvadeset", komentira Juričić tadašnji socijalni položaj mladihFantom sloboderockera - vratili su se po njega. Planirani scenski efekti nisu se svidjeli Stefanovskom koji je u Domu sportova uoči nastupa prijetio da će ih prijaviti organizatoru, ali je Azra ipak prekrila pozornicu bijelom pjenom. „Bila je to idiotska fora, zaprašiti instrumente i pojačala, ali je atraktivno izgledalo", kaže Juričić.U Poletovoj organizaciji Azra je nakon svirke u Domu sportova krenula i na prvu turneju po Hrvatskoj, pokušavajući probiti lokalne gradske okvire uspjeha. „Zvuk je jako dobar, a Azra zvuči bolje nego na onom

koncertu u Klubu studenata elektrotehnike, no publika je mrtva hladna. Dečki praše kao ludi, ali ljudi nisu navikli da netko svira jednu stvar za drugom bez zastajkivanja, a što je najneo-čekivanije — nema sentiša", izvještavao je u Poletu Goran Pavelić Pipo s koncerta u Gospiću, nastavljajući kako je „pjevač Jura tek od-nedavno u grupi, pa je Azra nekoliko kompozicija (i onu, meni osobno najdražu, A što da radim') odsvirala bez njega. Atmosfera se zagrijavala polako, da bi konačno letjele i košulje u zrak, neki su počeli plesati, a pljesak je bio sve jači. Kao i obično, na sceni su bili najeksponiraniji Jura gitarist (nevjerojatno dobro trči s gitarom i radi dobre grimase) i Jura pjevač, koji je publiku uspio navesti da urla u mikrofon."Najvažnije oficijelno mjesto s kojega se konkretno moglo utjecati na kulturnu, a time i rock-ponudu Zagreba, bio je Centar za kulturnu djelatnost SSOH (kasnije preimenovan u OKC - Omladinski kulturni centar - nastao spajanjem sa Zagrebačkim kazalištem mladih, ZKM-om). Od 1974. u CKD-u je radio Darko Putak. Kao voditelj kulturnih programa on je reanimirao klub Jabuka, iz kojega su se u izravnim radijskim emitiranjima javljali Dobroslav Silobrčić i Vojo Šiljak, a pod njegovim vodstvom CKD će kao izvršni producent potpomagati zagrebačke kazališne trupe i festivale Eurokaz, Jazz-fair, Tjedan suvremenog plesa, Videomix, Yurm i Eurotiniju.Kreativnu iskričavost vidljivu u organizaciji kazališta CKD je pokušao preslikati i na rock-scenu. Prostor za novi gradski omladinski klub Putak 1976. pronalazi u gornjogradskom Lapidariju,Hrvoji. Hiiiu upopularnom Lapu, blizu VI. gimnazije, koju je nekoć pohađao Štu-lić i čiji će učenici biti vjerna publika novoga kluba. Lap je imao i vlastitu „valutu" za plaćanje na šanku, simbolične lape jednakovrijedne dinarima. Prostor Lapidarija bio je u vlasništvu Odgajateljske škole, dok je prostor „malog Lapa", u susjednoj ulici, bio dijelom Turističke zajednice grada Zagreba.Mladi dizajner Boris Bučan uredio je interijer novog kluba i za maskotu preuzeo lik lava s obližnjih gornjogradskih Kamenitih vrata. Klubom je tekla sljemenska voda, doslovce vidljiva po mokrim zidovima podrumskog prostora, a znalo je biti i pravih poplava u kišnim danima. Budući da je prostor iz 16. stoljeća bio kulturni spomenik, građevinski radovi u njemu bili su ograničeni; sačuvan je izvorni ugođaj tunela na čijem je kraju uskoro zasjalo jako svjetlo novog vala. Ubrzo nakon otvaranja u Lapidariju kao organizator koncerata počinje raditi Marijan Crnarić, budući menadžer mnogih zagrebačkih rock-grupa. Do ponovnog otvaranja Kluba Josip Kulu-šić 1979-, popularne Zebre - čiji će program također voditi Putak, 41 a vizualni identitet osmisliti Bučan, zamijenivši lava iz Lapa zebra-stim dizajnom - Lapidarij se uz Klub Studentskog centra nametnuo kao glavni prostor za afirmaciju novih sastava koji su po Zagrebu nicali kao gljive poslije kiše.Od jeseni 1978. u Lapidariju se dva puta tjedno organiziraju ro-ck koncerti. Na početku je to bila lokalna gradska scena, ali kako je u klubu rastao broj posjetitelja, Lap je uskoro stekao reputaciju klupskog prostora šire važnosti. Mnogobrojne manifestacije u Lapidariju pomoći će prodoru nove kulturne scene u gradski život, a rock-glazba, alternativni teatar i performance dobili su mogućnost jače promocije na gradskoj sceni, čija će intermedijalnost tih godina zbližiti mnoge protagoniste. Brojnim koncertima, izložbama, kazališnim predstavama i monodramama, Lap se nametnuo kao jedan od najvažnijih gradskih prostora, podrum redovito pun publike koja je u njemu našla dovoljno razloga za svakovečernji boravak. Čak i danju, pa je nedjeljna jutra s dbrieland postavom jazz-gitarista Da-mira Dičića znala pratiti prilična gužva u klubu.Fantom slobodeOd 1978. nadalje koncerte u Lapidariju redovito su održavali Az-ra, Prljavo kazalište i druga novovalna imena. Nakon što su se počeli javljati izvođači iz drugih gradova i nuditi nastupe, iz cijele priče nastao je festival YURM (Yii rock moment). Azra će često svirati u Lapu, gdje je snimljena i fotografija Jasmina Krpana objavljena na naslovnici prvog albuma i mnoge Dražena Kalenića. Još jedna prepoznatljiva fotografija Štulića s Ray-Ban „suza" naočalama, koju je Andrija Zelma-nović također snimio u Lapu, uhvatila je Stulićev imidž i pomogla stvaranju njegova javnog personalityja kroz časopise Polet i Pitanja.Marijan Crnarić opisuje trenutke kad je članove Azre vozio iz zagrebačkih Ravnica, gdje su tada vježbali, na prvi koncert u Lapidarij: „Đoni je već tada u kombiju pričao kako će prvo snimiti jedan album, pa zatim dvostruki, trostruki... Nisam ga dobro poznavao i nije mi bilo jasno o čemu govori, ali već godinu dana poslije shvatio sam da je imao temeljito pripremljen plan."Ipak, plan se još nije ostvarivao kako ga je Đoni zamislio. Zbog razilaženja i drukčijih pogleda na budućnost Azre, ali i zbog naporne Štulićeve naravi, ostatak grupe početkom 1979. odvaja se od njega i osniva novi sastav, Film. „Bendovi se uvijek raspadnu kad su najbolji", govori Mladen Juričić. ,,U toj zadnjoj fazi rada već smo zvučali jako ozbiljno, s dorađenim aranžmanima od kojih se većina mogla čuti na prvoj ploči i koncertnom albumu Azre. Recimo, oni čuveni, duboki aranžmani Marina Pelajića na basu u pjesmi 'Užas je moja furka', što je bila izravna posljedica koncerta Stranglersa u Zagrebu. Udo je tada bio jedan od najboljih basista u Zagrebu i sjećam se kad je drugi dan na probi počeo svirati neke nevjerojatne bas-dionice. Poslije je naučio i Mišu Hrnjaka, koji ih je dalje snimao s Đonijem. Bili smo odlični i u pjevanju, Stublić je tada bio možda najbolji frontman u karijeri, bio je vražji i svašta je znao raditi na pozornici. Bio bi gol do pasa, u crnim hlačama od skaja, znao je teatralno zubima otvarati bocu piva koju bi si zatim izlio po glavi, što bi definitivno izazvalo veću euforiju od svega što smo odsvirali na bini."

Tadašnja postava Azre snimila je i single koji nikad nije objavljen. Naručio ga je Milan Škrnjug iz Suzvja, napravljena je i omotnica, aliHrvoji: Dohvatsu Štulićeve pjesme ,,Iggy Pop" i „Ja živim za bed rok" trebale još malo pričekati. Jednom prilikom Štulić je na tulumu u stanu Paola Sfe-cija s akustičnom gitarom u rukama okupirao kuhinju i okupljenima svirao svoje pjesme. Nakon diskografskog proboja Azre takvu će taktiku predstavljanja djelomično modificirati i na tulumima često okupljenima puštati Azrine ploče. „Đoni je na gitari svirao Dvlanove stvari ili stvari Neila Younga, ali najbolje su mu ležale vlastite pjesme, kojih je imao u izobilju", prisjeća se Jasenko Houra. U stanu kod Sfe-cija Jajo je čuo Štulića kako svira ,Ja živim za bed rok", te „Strankinja sa plavi eves", koju će Đoni poslije presložiti iz dijelova nekoliko pjesama i snimiti na. Filigranskim pločnicima.,Ja živim za bed rok" svidjela se Houri, Štulić mu je pokazao akorde, a Jajo je uvrstio u koncertni repertoar svoje grupe, kojoj je ionako nedostajalo pjesama za sve češće nastupe. Prljavo kazalište namjeravalo je ,Ja živim za bed rok", pjesmu u prilično brzom tempu nove zagrebačke songturiterske snage, snimiti na svom drugom albumu, Crno-bijeli svijet, ali su od te ideje odustali. 4,3Budući da je Stublić bio frontman, a Juričić gitarist efektnog nastupa i scenski primjetan, Štulić se počeo osjećati zapostavljeno u svom vlastitom sastavu. Sve skupa počelo je biti po gustu svih članova Azre, a ne samo njegovom, što je bio znak za uzbunu. „Neke stvari očito su mu smetale i postavio je ultimatum Pelajiću i meni da se moramo baviti samo glazbom", objašnjava Juričić razlaz s Đo-nijem. „Znaš kako je to bilo tada, svi su studirali godinama, a Đoni je htio da prekinemo faks, pustimo sve ostalo i posvetimo se samo vježbanju i Azri, kao i da Stublić ide van iz benda. Ja sam to glatko odbio i tako je de facto nastao Film. Tražio sam u Kugla glumištu nekoga tko svira saksofon ili nešto slično i pronašao Jurija Novose-lića, koji je na koncerte dolazio s bocom vermuta zataknutom u saksofon. Tulio bi tako neko vrijeme dok nije otvorio bocu... sve je tada bio show. Tako je od te postave Azre preko noći nastao Film. Na prvoj svirci zvali smo se Šporko šalaporko i njegove žaluzine, po jednoj priči objavljenoj u Poletu."Kao nekoliko puta do tada, Štulić kreće u potragu za novim društvom. Pronašao ga je u Borisu Leineru na bubnjevima i SrđanuFantom slobodeSacheru na bas-gitari, s kojima osniva postavu Sindikat i privremeno odustaje od imena Azra. Leiner (rođen 28. siječnja 1957), ziun i po nadimku Grof, odrastao je na tada redovitom glazbenom štivu: „Stari Zeppelini, Doorsi, pa čak i Beatlesi, uglavnom sam kopirao velike, Johna Bonhama, svirao sam u nekim blues-bendovima. No, pojavio se Đoni, sudbinski se to dogodilo, živio sam s njim u istom kvartu. On je tražio bubnjara, a ja sam bio u zgradi do njegove. Na faksu je onda ta informacija došla do mene, javio sam mu se telefonom i iduću smo se večer kod Srđana Sachera našli u sobi. On je već imao 16-17 svojih pjesama i za sat vremena sve smo ih uvježbali. Ja sam lupkao po nekakvom jastuku, a Srđan je svirao bas."Štulić je stanovao u Sigetu, Leiner u Trnskom. Boris je tada studirao Višu grafičku školu i kao budući dizajner često je noću, rukom, crtao plakate za koncerte Azre koje bi potom, opet noću, lijepili po zidovima i vabili ljude na koncerte. „Stvarno smo u to vjerovali, Đoni je imao tu neku hipnotičku snagu, a ja sam bio fasciniran 44 njegovom energijom i količinom pjesama. Bila je to traumatična promjena u mom životu. Đoni mi je bio duhovni otac, a i Sacher je bio jaka osobnost. To je bila faza prve velike zaljubljenosti u kojoj nam ništa nije bilo teško. Zapostavio sam školu i shvatio da je to, napokon - to."Đonijeva motivacija već tada nije bila upitna, iako još nije bila potvrđena statusom koji ga je uskoro očekivao. „Kada čovjek osjeća zavist, mržnju ili bilo šta drugo, to znači da i on može", pričao je kasnije u magazinu Pop-rock o kanaliziranju brojnih ambicija u smislen rad. „Zašto bi inače bio zavidan, kada ne bi osjećao da je zakinut, znači da može. (...) Zašto sam ja počeo pisati pjesme? Počeo sam raditi zato što sam morao nešto svirati. Ne mogu se The Beatles bolje svirati nego što se sviralo, tu nije bilo prostora za mene. Ja sam to napravio iz gole nužde. Više sam se trudio nego na svojim pjesmama, jer za tuđe stvari ja imam više respekta nego za svoje."Još je neko vrijeme trebalo proći da se Štuliću poklope sve okolnosti. Nakon samo nekoliko tjedana Leiner i Sacher odlaze iz Đonijeva tabora i sa studentom režije na zagrebačkoj KazališnojHrvoje Horvatakademiji Darkom Rundekom osnivaju novi sastav, Nagradni bata-ljon, budući Haustor. Štulić nakon putovanja vlakom u Bjelovar i potrage za drugim bubnjarom iznenada, mada privremeno, potpuno odustaje od Azre i prvi put prelazi u već etabliranu rock-postavu.Budući da je bio glasniji u društvu i ambiciozniji od većine, druženje s Huseinom Hasanefendićem Husom, koji se upravo vratio iz vojske, dovelo ga je početkom 1979- na poziciju gitarista Parnog valjka (nakon odlaska Jurice Pađena, a prije prelaska Zoka Cvetkovića iz Prljavog kazališta u Valjak). Đoni je u Valjku, gdje su tada svirali Hus, Ivan Piko Stančić i Zlatko Miksić Fuma, o(p)stao samo nekoliko tjedana, iako će druženje i suradnju s Husom nastaviti i u bliskoj budućnosti.Promatrano iz kasnije perspektive, Đonijevo pristupanje Valjku na poziciji gitarista može djelovati zbunjujuće, ali zajedničko kretanje po glazbenim krugovima Zagreba zbližilo je Štulića i Husa, sklonog novom zvuku i idejama, profesionalnog glazbenika koji je imponirao Štuliću. Zauzvrat je ovaj njemu donio neke nove ideje koje

će Parni valjak realizirati već na svom idućem, prijelomnom albumu Gradske priče. Upravo će na njemu Valjak 1979. snimiti i objaviti Đonijevu pjesmu „Jablan" — izvorno baladu imenom „Anarhist", posvećenu Štulićevu prijatelju Đoki Grgcu s Filozofskog fakulteta, jednom od „kumova" imena grupe, koji je i svoju kćer nazvao Azra — a godinu kasnije i drugu, „Kad Miki kaže da se boji".„Kad se Hus vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u Az-ru", bile su riječi na koje je Milan Škrnjug, menadžer Valjka, Štuliću rekao da to baš ne bu išlo, i pozvao ga u Parni valjak. „Ja sam rekao O. K.", nastavlja Đoni u Poletu, „idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. Nije to bila glavna prepreka. Valjak je Husov bend, kao što je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih." Demovrpce o kojima je Đoni govorio snimljene su nakon dva tjedna proba u Hu-sovu stanu, gdje su vježbali šest Husovih i šest Štulićevih pjesama.11 u % ^ - Ba«'° * ' r' - ~"~Fantom slobode , v_n_.6 /»Kao gitarist sklon vlastitim pjesmama i kantautor odškolovan na akustičnoj gitari punoj, kako je znao reći, „dimova, majeva, suscva, pluseva i pripadajućih minusa", Štulić se kao gitarist teško mogao uklopiti u funkcionalnu i jezgrovitu koncepciju Valjkove svirke, koja je zahtijevala sviračku čvrstinu.Hus je također zapamtio kratkotrajnu zajedničku karijeru sa Štulićem pod krovom istog sastava: „Nikad nisam krio da je Đoni odigrao bitnu ulogu u jednoj fazi moga života. Imao je poseban rječnik i otvarao mi je dotad nepoznate vidike, naročito kad je riječ o izrazu. Međutim, nitko nije savršen i, kad je ta komunikacija postala jednosmjerna, više nismo mogli surađivati. Do razlazu nije došlo, kako neki tvrde, zbog njegove želje da preuzme vodeću ulogu u Valjku. Presudno je bilo njegovo slabašno sviranje gitare, i drugo, Đoni nije bio sretan ako nije bio u središtu pažnje, što je poslije dokazao i krilaticom: Azra - to sam ja."Sam Štulić iskreno je u Džuboksu komentirao dvotjedni neuspjeh: „Oni su se valjda kidali od smijeha, nemam ja osjećaj za taj boo-gie. Ja sviram stvarno osebujno. Hus je dobar gitarist i ima svoj bend. Nečijim dolaskom mijenja se furka, mijenja se sve. I pitanje je taštine ljudske. Loše sam svirao tu gitaru, a i Husu nije odgovaralo." Nakon epizode s Parnim valjkom Štulić se odlučno vraća ideji vlastitog sastava, nužnom ventilu ako je htio da pregršt napisanih pjesama čuje još netko osim njega, užeg društva i publike na koncertima.Mada je od njihove suradnje prošlo tek nekoliko mjeseci, Štulić iz Rundekove i Sacherove grupe definitivno odvodi Borisa Lei-nera, čime se postavljaju temelji klasične postave Azre, pred kojom slijedi dokazivanje da autor s mnoštvom pjesama i ambicija ima snage profesionalno kanalizirati mahniti talent. Od samog početka bilo je jasno da je Leiner izvanserijski bubnjar, jedan od onih ritmički talentiranih glazbenika za kojega mislite da svira s dva para ruku, što se poslije često moglo čuti u razgovorima u dvorištu Studentskog centra nakon Azrinih koncerata.Ako je Štulić bio autorska zvijezda pred rođenjem, Leiner je bio instrumentalistička prva violina Azre i najzaslužniji za brojne instink-Hrvoje Horvattivne ritmičke eskapade koje su aranžmanski obogatile Štulićeve pjesme i definirale zvuk Azre. Ne manje bitno, Leiner je bio i odličan pjevač, prikladan za dvoglas sa Štulićem po kojem će Azra postati prepoznatljiva. Uz to, Leiner je i svojim karakterom bio pogodan suradnik Štuliću, već tada poznatom po konfliktnoj naravi i brzim izmjenama društva.Dvojac Štulić - Leiner neko vrijeme nije uspijevao pronaći basista pa su se za prvi novinski intervju, kako bi izgledali kao trio, slikali sa psom. Leiner problem „trećeg čovjeka" navodi kao konstantu cjelokupne Azrine karijere. Prije snimanja prvog singlea bas-gitaru nakratko je svirao Zlatko Pejić - budući osnivač Društva za unapređenje kvalitete življenja - koji je s Azrom odsvirao nekoliko koncerata, ali je zbog neredovitih dolazaka na probe otpao iz benda. „Pejić nije imao svoju bas-gitaru, nego ju je Đoni nosio na probe. Đoni je bio fanatik, iznimno marljiv", govori Leiner, „probe su trajale po 5-6 sati svaki dan, Pejić nije redovito dolazio i došlo je do spora između njega i Đonija."Kad je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singlea, pruženu mogućnost shvatio je ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već godinama vukao sa sobom. Tog tereta nikada mu se nije bilo lako riješiti, ali je usput, makar i slučajno, pomogao stvoriti nekoliko sviračkih poligona poput Filma i Haus-tora, važnih dijelova zagrebačke novovalne scene. Ugovor u džepu tada je imalo samo Prljavo kazalište, koje je u produkciji Boruta Činča iz Buldožera upravo objavilo drugi single „Moj je otac bio u ratu" i snimalo prvi album za Suzy - uz pomoć Ivana Pike Stančića i sugestije Vlatka Frasa i Gorana Pavelića Pipe iz Poleta - nakon što su singleove objavili za Jugoton.Uz pomoć Milana Škrnjuga - menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta - Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, također

Fantom slobodeza Suzy, čime manja, ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka < lis-kografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novoj* vala. Pjesme „Balkan" i „A šta da radim" Azra snima u svibnju ll>'?9. u studiju Janka Mlinarića Trulog, s Husom kao producentom U/ Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus, koji je odsvirao solo dionice, i Valjkov basist Zlatko Miksić Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran IU -ljić Relja, a na omotnici singlea objavljenog u listopadu 1979- nije bilo navedeno ni ime Mladena Juričića, koji je otpjevao prateće vokale s Đonijem i Leinerom.Iako su se njihovi članovi formalno razišli nekoliko mjeseci prije, postave Azre i Filma vježbale su na istome mjestu, u „brvnari" Mladena Juričića na zagrebačkom Svetom Duhu, iznad Črnomerca, koja je poslije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca znale su se dogoditi stvari za koje danas trebaju tri godine. Puno se toga događalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, suradi-48 vao i navijao. Karijere su se razvijale usporedo, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak."Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesama, objavljenih na singleu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štulića kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog leksika i opći ugođaj „Balkana" bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štulićeva povratka iz vojske i sadržavala je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni tekst doživio je preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih točaka.Bio je to pravi „stari tradicionalizam" s natruhama countrvja, kakav će dvadesetak godina poslije postati „in" i vratiti se na scenu s mladim izvođačima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štulićeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je početku diskografske karijere spasila od svakog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, čak i da je htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt".Zato je druga strana ploče s autobiografskom „A šta da radim" bila još uvjerljivija, čak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre iHrvojk Horvatborbenom pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira" i „ništa mu drugo nije važno". Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviračka međuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana" i izvrstan gitaristički solo u ,,A šta da radim" dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim i vrlo hitoidnim pjesmama. Reski gitaristički rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim" kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno čula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.„Konačno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni singl", pisao je Sven Semenčić u Poletu 21. studenoga 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štulić uspijeva načiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama." Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980., Petar Luko-vić recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici single-plo-ča: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i čitavu skladbu postavili na zdrave rocker- 49 ske osnove. (...) Autentičan emocionalni naboj naprosto izvire ispod pjevačeva glasa i tako, konačno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar — rock za 1980."Dva mjeseca poslije duetu Štulić — Leiner pridružio se basist Miso Hrnjak, bivši član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva konačni oblik. Dotad česte izmjene Azrine sviračke postave Štulić je s pravom doživljavao kao hendikep. Dakako, nitko nije bio siguran koliko će trojka ostati zajedno, ali nakon samo nekoliko mjeseci popularnost Azre nadrast će i najoptimističnije Štulićeve ambicije, a grupa će drastično preskočiti i predviđanja onih koji su od početka bili na Štulićevoj strani.Azra jedno vrijeme vježba u prostorijama Kugla glumišta zajedno s Aerodromom, novim sastavom Jurice Pađena, koji je nekoliko puta pomagao Azri kao tehničar i miksao im zvuk na nastupima u Lapidariju. Pađen tvrdi da „dobru pjesmu pamtiš po tome što točno znaš gdje si je prvi put čuo. Sjećam se kad sam se jedne noći uFantom slobode5°autu vraćao kasno doma i na radiju čuo pjesmu koja mi je zvučala kao hrvatski Beatlesi. Bila je to 'A šta da radim' i tek za par dana saznao sam da je to Đonijev sastav. U to vrijeme smo se često družili, kretali smo se po istim mjestima, tulumima, oko Zvečke, znali smo svirati na Zdencu."Iste godine izlazi nastupni album Prljavog kazališta, s dodatnim porezom i etiketom „šunda", stavljenom zbog problematičnog sadržaja ploče kojom 19-godišnji Jasenko Houra otima autorski primat prvog punk-albuma u državi. Prljavo kazalište bit će krajem godine nominirano za godišnju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, komisi-ja će se podijeliti zbog provokativnog materijala, a SSOH će tek iduće godine tim priznanjem nagraditi Pankrte - čiji se album Dolgcajt pojavio na tržištu početkom 1980. - i tako će državne strukture blagosloviti kreativnost novog vala. Jedne večeri u jesen 1979. u Lapidarij, stalno mjesto provjere aktualne glazbene situacije, navratio je Jasenko Houra i vidio nastup Đonija s novom postavom Azre.Prema Hourinom sjećanju, bili su odlično uvježbani i odsvirali izvrstan koncert, što je prisutne navelo na sumnju da je Štulić napokon pronašao stalne suradnike. „Bilo nam ga je donekle i žao", prisjeća se Houra, „vidjelo se da ima što reći, ali nije imao sreće s članovima grupe, ili oni nisu imali sreće s njim. Postava Azre bila je u stalnom

stanju promjene, ali te večeri, s novim ljudima u bendu, Đoni je stvarno zvučao nevjerojatno. Taj koncert i onaj repertoar koji je odsvirao na akustičnoj gitari kod Sfecija doma bilo je nešto najbolje što sam čuo od nekog domaćeg autora. Imao je odlične tekstove, čovjek se stvarno morao zapitati otkuda mu sve to izlazi."Osim u Zvečki, Štulić i Houra znali su se susretati ispred telefonske govornice u Frankopanskoj čekajući noćni tramvaj, u gostionici Brno u istoj ulici, ili u tajlandskom restoranu u Jurišićevoj. Ako je početkom godine Đoni još uvijek nagovarao „maloga" da raspusti Kazalište i prijeđe u Azru, sada je već pred obojicom bila izgledni-ja odvojena budućnost. U sitnim noćnim satima, nakon fajrunta nekog kluba, međusobna je komunikacija novim autorskim snagama punima energije bila primamljivija od odlaska kućama. PočetkomHhvojkHorvat1980. u ranim su jutarnjim satima raspravljali o aktualnim temama; Jajo se upravo vratio iz Poljske s maturalnog putovanja i nije imao puno lijepih dojmova o tamošnjem režimu, s čime će se Đoni vrlo konkretno pozabaviti u pjesmi „Poljska u mome srcu", nakon pobune radnika u brodogradilištu u Gdansku. Već je bilo objavljeno da je Tito bolestan i politička je situacija u SFRJ postajala ozbiljna, za što su novovalni glazbenici imali spreman autorski „radar".Za razliku od tinejdžera Houre, Štulić je s 26 godina života već bio pripadnik druge generacije, stariji marginalac s periferije grada, bliži novovalnoj nadgradnji nego punkerskim temeljima. Već mu je tada bilo jasno da se nije bezbolno uklopio u novi val, kao i da vuče mnoge utjecaje izvan tada kurentnog glazbenog stila: „Na Prljavom kazalištu su se lomila ideološka koplja", govorio je u Poletu početkom 1980. „To je, uostalom, gotovo redovito slučaj s nečim novim kod nas. Uopće ne sumnjam, međutim, da će te komisije vrlo brzo biti ušutkane", predviđao je Štulić, kojega će uskoro čekati slična natezanja s cenzurom. „Uvijek to ide tako, to je već neki u- 51 staljeni redoslijed. No Azra je po ideji prvi naš novovalni bend. Po ideji, kažem, jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su novovalni elementi iskorišteni u kontekstu koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem ni diskografskim kućama, ni ljudima, ni tržištu - to je po meni poštena ideja novog vala. Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom novog vala imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve."Nakon objavljivanja singlea, konkretnog diskografskog dokaza o mogućnostima Azre, Štulić polako postaje sve zamjetnija pojava zagrebačke rock-scene i već prije snimanja albuma autor je o kojem se govori. Presudni medijski katalizator nove scene još je uvijek bio Polet, list čija je naklada znala iznositi pedesetak tisuća primjeraka po broju, uz čiju se pomoć i Azra lakše oslobađala statusa glazbeneFantom slobodeInepoznanice. Sve više publike na koncertima u klubovima, sastavljene i od gimnazijalaca iz obližnjih škola, uključivanje omladinskog tiska i zagrebačkih klupskih prostora bili su ključni u privlačenju nužne medijske pažnje prema sceni koja se do tada rađala skrivena od šire javnosti.U ljeto 1979. Azra redovito nastupa po trgovima gradova na Jadranskoj obali, kaleći se u izravnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom. U to vrijeme splet okolnosti donio je jedan od većih domaćih transfera: Štulić se razilazi s Milanom Škrnjugom, koji Azru „prodaje" novom menadžeru, Mladenu Lučiću Luču iz Ga-lerije SC-a, za sanduk piva koji mu Luc poslije nikada nije dao. Agilnost zagrebačkih klubova bila je presudna za pronalaženje posla u Zagrebu i pomogla je u redovitom predstavljanju sastava koji su u Lapidariju i Studentskom centru svirali u vrlo gustim intervalima. Nakon što su se Juričić, Stublić i Pelajić razišli sa Štulićem i osnovali Film, za manje od godinu dana postali su nova gradska koncert-na senzacija i konkurencija Azri i Kazalištu.Jedan od prvih koncerata u Beogradu Azra je održala u jesen 1979- na Filološkom fakultetu. Na samom kraju godine, 28. prosinca 1979-, nakon godinu dana ponovno se vratila u zagrebački Dom sportova, sada već u definitivno konsolidiranoj tročlanoj sviračkoj postavi. Nastup u Maloj dvorani Doma sportova na pozornicu je doveo Azru, Janija Kovačiča, Pankrte, Marka Brecelja u društvu pjesnika Ivana Volarića Fea, te Buldožere, ali bez Brecelja, koji je već napustio grupu. Koncerte slovensko-hrvatskog novog vala inicirali su članovi Buldožera i prije Zagreba održani su nastupi u Ljubljani te u Opatiji, gdje su im se na nastupu u hotelu Kvarner - u Poletu prozvanom „Novi val u Kristalnoj dvorani" - pridružili Prljavo kazalište, Parafi i Termiti. Tom su prilikom nezaustavljivi Termiti pozornicu zasuli perjem, a svi zajedno prenijeli su glas novog vala i u elitni hotelski „bunker" domaće zabavne glazbe.Novu godinu Štulić je dočekao na tulumu kod Jurice Pađena, kamo je stigao oko ponoći, u dugom kaputu koji je posudio od prijatelja. Pađen mu je te večeri pustio tek objavljen prvi albumHrvojeHorvatAerodroma Kad misli mi vrludaju. „Naravno, odmah ga je po-pljuvao", sjeća se Pađen, „da bi deset godina poslije jednu pjesmu s njega snimio na svom albumu." Iako će Štulić i Paden tek za nekoliko godina početi svirati zajedno, zbog istovremenog probijanja Azre i Aerodroma često su im se križali putovi, koji će ih već za nekoliko mjeseci dovesti na istu pozornicu, ali i u istu diskografsku kuću.

Fantom slobodeI 3. Ravno dovrha/1980.-1981.Česti koncertni nastupi i širenje priče o Azri među publikom, „od usta do usta", bili su najvažniji za jačanje pozicije grupe i podrška Stulićevoj kandidaturi za mjesto sljedećeg velikog rock-autora. Nevezano uz priču o novom valu, od koje se i sam Đoni povremeno distancirao u izjavama, Azra je koncerte nakon objavljivanja prvog singlea najčešće svirala kao čvrsti rock 'n' roll bend, s repertoarom sastavljenim od impozantne zalihe pjesama koje će se u gotovo nepromijenjenom obliku naći i na prvom albumu. Marljivim radom Đoni, Leiner i Hrnjak stvarali su priču koja je išla ispred Azre, bez promotivnih mehanizama koje su na domaćoj estradi postavili menadžeri stare garde poput Milana Škrnjuga i Vladimira Mihaljeka, zabavljenog radom s novom instant-senzacijom, Srebrnim krilima.Štulić je rano stekao imidž osobe formirane izvan standardnog kružoka glazbenika i kritičara koji su se uzajamno mazili i pazili, zadržavajući poziciju svojeglavog solista. Izuzevši prijašnja druženja sa susjedom iz Sigeta Svenom Semenčićem, bliskost s kritičarima doživljavao je kao ulizivanje novinarima i poslije je upadao u broj- 55 ne polemike. Već početkom 1982. Štulić je u Džuboksu drukčije objašnjavao svoje viđenje Poleta: „Svojevremeno su govorili da je Polet meni pomogao, Azru isfurao i takve stvari. Ali Polet je sad u kurcu, više nema novih Azra, a tada se zbog netv ivavea i Azre i Polet prodavao. Da nije bilo Azre, Pankrta, Parafa i novog vala, nikad se Polet ne bi prodavao. To nije bilo slučajno, to je bila kompletna stvar. Tu smo kvit."Te sezone uspio sam vidjeti tri Azrina koncerta; u Domu sportova na kraju 1979., jedan u Lapidariju u vrijeme snimanja prvog albuma i frenetičan nastup nakon objavljivanja prvog LP-ja u Studentskom centru. Fascinantno je bilo to što je publika, bez obzira na to što je Azra imala objavljen samo nastupni single „Balkan", znala tek-stove većine pjesama, dok se iščekivanje prije penjanja članova grupe na pozornicu Doma sportova prije moglo usporediti s dočekom etabliranih rock zvijezda nego debitanata bez albuma. Tih godina publika je, a pogotovo kritika, koncerte novih imena pratila vrlo sustavno, registrirajući razlike između nekoliko nastupa ili pakFantom sloboderepertoarske pomake koji su mogli naznačiti bitno mijenjanje smjera u samo nekoliko tjedana. Sami glazbenici ulagali su vidljiv trud u koncerte u Lapidariju i SC-u, pojavljivanja koja su bila ne samo legitiman artistički čin nego i izravan put do publike. „Kao i posljednjih nekoliko puta, nastup Azre bio je impresivno uvježban i dobro zamišljen", pisalo je u Poletu u kratkom prikazu s koncerta u Lapu u ožujku 1980. „Osim svojih već poznatih skladbi, momci su izveli i nove kompozicije. Moglo se primijetiti da je koketiranje s reggae ritmovima u nekoliko kompozicija uspješno, a Johnny je jasno i sugestivno izrecitirao svoje zanimljive tekstove. Grupa je i s asketskom trio-postavom zvučala vrlo snažno, čemu su podjednako pridonijeli lucidni aranžmani i odlična svirka ostatka grupe."Frenetični koncerti i nastupanje pred sve većim brojem posjetitelja bili su važan signal tržišnog potencijala, koji će grupa potvrditi već prvim albumom. Jednako je bilo važno da je Azra status i mjesto u pamćenju publike tražila s još neobjavljenim pjesmama, a 56 takva će se situacija zbog Đonijeva ubrzanog tempa pisanja novih materijala nastaviti i nakon objavljivanja prvog albuma. Još sredinom 1981. Štulić će u Poletu ispravno tvrditi: „Mi smo jedini bend u Jugi koji je do ovog albuma {Sunčane strane ulice; op. a.) svirao na koncertima tek trećinu poznatog materijala, a dvije trećine, možda čak i više, nepoznatog."Tih je mjeseci Azra, ako je trebalo, nastupala i kao predgrupa. Početkom 1980. u novosadskom Studiju M nastupali su prije Aerodroma, u kojem je svirao i nekadašnji član Balkan sevdah banda i prve Azre Paolo Sfeci. „Mislim da je Aerodrom jedini bend u povijesti kojem je Azra svirala kao predgrupa na dva koncerta, u Novom Sadu i Ljubljani", govori Jurica Pađen. „Đoni je mrzio nastupati i na zajedničkim koncertima, a kamoli kao predgrupa, ali tako se dogodilo." Nakon novosadskog nastupa u svom prvom intervjuu beogradskom Đžuboksu Štulić je bio svjestan da mu je album najpotrebnija stvar u tom trenutku: „Hoću čuti kako sve ovo zvuči na snimkama i onda, znaš što? Na albumu će biti oko četrdeset minuta muzike i sa tim materijalom koji narod već sa gramofona čuje lakše se rade koncerti. Ovako, sa samo jednom singlicom teško ide."Hrvoje HorvatU istom tekstu novinar Đžuboksa Đorđe M. Vbjnović nije krio oduševljenje onim što je vidio na novosadskom koncertu i, kao i mnogi drugi u to doba, brzo je pao pod utjecaj Azre: „Ne pamtim kad sam bio toliko ugodno iznenađen. Trojka iz Zagreba, uz sve prateće tehničke smetnje, održala je jedan od najpoštenijih nastupa kojima sam prisustvovao kod nas. Odradili su svoj dio nastupa bez pokušaja da se dodvore ikome u stilu - draga publiko, ti si divna — ili, što je u posljednje vrijeme naročito nobl — ko vas jebe, mi svoje radimo, ako hoćete, slušajte, a ako nećete, idite kući! (...) Az-ra, jednostavno, nije ni novovalna, ni starovalna grupa, nego pravi, neušminkani rock 'n' roll bend sa odštampanom, dosta neuvjerljivom singlicom, fantastičnim koncertima, materijalom i lijepim planovima za budućnost. O šansama ne pričam, jer kod nas su mnoge stvari još uvijek relativne."Proboj izvan zagrebačkih okvira nastavljen je koncertom u Sarajevu, gdje je Azra kao potpuno uhodana sviračka mašina osvojila glas Ognjena Tvrtkovića: „Bio je to, tvrdim bez imalo ustezanja, je- 57 dan od najdinamičnijih i najdirektnijih zvučnih udara ikad viđenih na našim rock pozornicama. Od prvog trenutka Džoni i njegovi drugari donijeli su toliko tenzije, stvaralačke nepetosti koja nije prestajala do kraja nastupa. Istina, oni ne filozofiraju previše, sviraju jednostavno i efikasno. Džoni se ne udaljava od onih nekoliko akorda i tek pokojeg rifa ili sola,

dok ritam sekcija melje i melje, ali sve je to tako uzbudljivo, iskreno, nepatvoreno rockerski."Još je Bob Dylan u pjesmi „Ali Along The Watchtower" spominjao „par akorda i istinu" kao jako glazbeno oružje.Tih godina često isticanu tvrdnju o Azri i drugim novim sastavima, prema kojoj „sviraju jednostavno i efikasno", treba promotriti u svjetlu tada vrijedećih pravila (i očekivanja) domaće rock-produkcije. Zapravo se radilo o apriornim novinskim obranama mlade grupe pritisnute tada uvriježenim mjerilima „prave", virtuozne svirke. Iste pjesme objavljene na prvom albumu Azre, kao i drugi novovalni doprinosi, ubrzo će pomoći definitivnoj promjeni konzervativnih mjerila. Drugim riječima, pojmove „jednostavno" i „efikasno" uskoro ćeFantom slobodezamijeniti „jezgrovito" i „artikulirano", kao osnovne odrednici- poželjne, suvremene rock-svirke.U intervjuu Džuboksu Štulić je pričao o planovima: „Spremili smo album koji ćemo što prije napraviti, mora biti gotov do konca trećeg mjeseca. Ali uvijek su tu problemi... Ne znamo još gdje* ćemo to snimiti. Još uvijek stoji solucija da ćemo raditi u Jadran filmu. Tamo ima šesnaest kanala, ali nema termina koji nama odgovaraju. Ako to ne ide, snimit ćemo pjesme u privatnom studiju Jauka Mlinarića Trulog. On ima u studiju osam kanala i tamo smo snimili singlicu. U svakom slučaju, album mora biti gotov do četvrtog mjeseca. Prvo sam planirao da bude u drugom mjesecu već odštampan, ali, eto, kasnimo. Neke stvari ne zavise od nas. Truli je kit s kojim dobro surađujemo i koji se meni jako sviđa, a on će i producirati snimanje. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo se kod njega u studio pa ćemo izvući maksimum. Osam kanala će biti dovoljno ako izvučemo sve do daske, ako dobro ozvučimo ritam sekciju, pa nasnimi-58 mo gitare."Činjenica da Husein Hasanefendić neće producirati nastupni album Azre nesumnjivo je bila veći problem i otegotna okolnost za profesionalno finaliziranje Štulićevih pjesama. Upućen u Đonijev način rada, skladateljski potencijal, ali i svojeglavost, Hus je bio logičan izbor, ali bio je zauzet radom na albumu Vruće igre i brojnim personalnim promjenama u Parnom valjku te godine. Borisu Leine-ru i Misi Hrnjaku vjerojatno je od početka bilo jasno da uz Đonija, živog, zdravog i autorski potentnog, nije bilo nade da tuđe pjesme pronađu put u repertoar grupe. Autorovi zaostaci iz prethodnih godina rada ne samo da nisu nestajali nego su se istom brzinom gomilali i dalje, a mnoge od pjesama koje je Štulić svirao još s Balkan sevdah bandom pretvorene su u skladbe Azre.Već prije potpisa na ugovor s Jugotonom Đoni je imao zalihu upotrebljivih pjesama kakvu bi teže sakupili i iskusni rock-autori. „Od 1977. sviram s Azrom, a 1980. sam snimio prvu veliku ploču", objašnjavao je u Poletu 1986. „Imali smo prvu turneju 1978. i mi smo sigurno napravili taj new wave što je došao. Osamdesete samHrvoje Horvatdošao s demo snimkama u Jugoton. Prvi sam put uspio posuditi novce tek osamdesete da napravim demo snimke, tako da mislim da nije moglo biti teže. Uopće se ne ponosim time, niti se toga volim sjećati." Početkom 1980. slučajan susret glavnog urednika Jugo-tona Dubravka Majnarića sa zagrebačkim rock-kritičarima Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom u caffpu Mocca na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike doveo je do razgovora o potencijalno zanimljivim novim sastavima i završio preporukom Azre, čiju je de-mokasetu s nekoliko akustičnih pjesama Glavan čuo. S druge strane, Majnarić je bio u potrazi za novim izvođačima jer je za konkurentsku, liberalniju kuću Suzy snimala većina zagrebačkih postava, ali i radi potrebe za pojačanjem liste izvođača Jugotona.Razlika u načinu poslovanja dviju zagrebačkih diskografskih kuća vidjela se i po tome što je Suzy, licencni zastupnik CBS-a na domaćem tržištu, objavio debitantski album The Clash, ali Jugoton nije učinio isto s provokativnim Never Mind The Bollocks, Here 's The Sex Pistols, dijelom kataloga Jugotonova britanskog partnera 59 EMl-ja. Još krajem 1978. Majnarić je u Poletu ovako objašnjavao očitu paniku od Sex Pistolsa: „Ploča Sex Pistolsa nije prošla na nekom od tih filtara i zato nije distribuirana. Mi smo imali nekih razloga da tu ploču ne izdamo. Na svakoj ploči je ime urednika i glavnog urednika, a to su osobe politički i društveno odgovorne za sadržaj ploča. Jugoton je ustanova od posebnog društvenog značaja, jer na neki način utječemo na kreiranje ukusa."Rečeno jasno objašnjava okolnosti u kojima su domaći novo-valni sastavi objavljivali ploče: pod stalnom prijetnjom raznih komisija da im nalijepe etiketu „šunda" i povećaju cijenu završnog proizvoda u trgovinama, iako se u biti radilo o klasičnim rock-pločama koje, osim bilježenja opće društvene situacije, (još) nisu ulazile na teren oštrih političkih diskvalifikacija kakve su se čule s albuma Pistolsa ili The Clasha.Tadašnji SFRJ shovu-business u povojima bio je jedna od tromijih sastavnica rastuće industrije zabave i tvrdo se opirao promjenama koje su donosili Bijelo dugme i potom protagonisti novog vala,Fantom slobode-~,4r*^i_c=- ^s60S"<?"—'<S- <"£ <Zo=Lc=>.ž»-Hrvoje Horvat

mijenjajući uhodane principe rada. Odavno amortizirani estradni patenti - marljivo promovirani kroz zabavnoglazbene festivale - još su se nemilice trošili i pružali najveći otpor novotarijama. U takvu situaciju ulijeće Đoni s Azrom i serijom višestrukih albuma širom razgrće sve oko sebe. Đonija je na prvi sastanak u Jugoton u svome Spačeku dovezao Jurica Pađen, čiji je Aerodrom već snimao za njih. „Pričao mi je o problemima sa Suzvjem, povjerio mi se da ga tamo zajebavaju i da nije zadovoljan. Tada sam se već poznavao sa Škari-com i rekao sam Đoniju 'pa idemo otići do Jugotona i probaj tamo'."Prvi album Azre snimljen je u ožujku i travnju 1980., s Dragom Mlinarcem za miks-pultom tonskog studija Jadran filma u Dubravi. Njegovo objavljivanje u lipnju te godine bilo je presudno za domaću rock scenu. Štulić je s Azrom u rock-glazbu donio drukčije teme i energičnu svirku tročlane postave kakva nije imala prethodnika na domaćem terenu.Album Azra jedan je od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najznačajnijih ploča ukupne SFRJ diskografije. Nastupni Azrin album bio je uvjerljiv ne samo kao strasno odsvirana rock-ploča nego i kao Štulićev autorski tour de force. Žestina i uvjerljivost pjesama bile su osnovne značajke ploče za koju je Štulić imao dovoljno materijala na lageru skrivenog minulog rada. Prvijenac Azre sadržavao je urbanu himnu „Jablan", angažirane, pokretačke tekstove „Uradi nešto" i ,yrijeme odluke", neobične ljubavne pjesme „Gracija" i „Tople usne žene", ironiju ,,Iggyja Popa", ritmičku iskričavost u ,yrijeme odluke". Netipični tekstovi o generacijskim problemima i nedoumicama gradskih outsidera progovarali su iz osobnog Štulićeva iskustva i — najvažnije — drukčije nego što je to radio itko prije.Štulić je motive i slike za svoje pjesme pronalazio u zagrebačkom okruženju, s upućenošću nekoga tko je „čitav život plazio po cesti i poznaje svako zagrebačko dvorište". Vrlo brzo pokazao se jednim od najtalentiranijih glasnogovornika, s kojim se publika mogla poistovjetiti. Odjeci ranijeg Štulićeva usmjerenja folk glazbi prigušeno su se osjetili u čemeru nekih Azrinih pjesama poputFantom slobode

r*-^. ^^ •"/ta. ' •"*/<7^

r^

a. -S- w ^ «?_£?C= ^ —Hrvoje Horvat„Gracije", koje su, osim gradskog spleena, sadržavale i tužne emocije ostarjelih gubitnika. Sve skupa pomoglo je da grupu osim novovalne generacije prihvati i starija generacija publike, ne pretjerano sklona novotarijama.Zbog toga je dobna granica publike na Azrinim koncertima često bila viša nego kod drugih debitanata, koliko je i Štulić bio stariji od svojih kolega, odgojen na drukčijoj glazbi. U pjesmama poput „Uradi nešto" činilo se da je Štulić samo elektrificirao nekadašnju fascinaciju protestnim pjesmama šezdesetih koje je davno svirao na akustičnoj gitari i nakon godina traženja pronašao vlastiti izraz. U sviračkoj srži nastupni album Azre ipak je bio nepogrešivo novoval-no intoniran, sa svim potrebnim estetskim rješenjima na svojim mjestima.Iako bi sa zalihom toliko dobrih pjesama malo koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu dogodilo se upravo to. Gledano s odmakom, njegova je krivnja kudikamo manja nego što je to tada isticao Štulić; prvi Azrin album ostao je od široke publike najprih- 63 vaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost zvuka ujedno bila primjerena Stulićevu dokumentarističkom, „tvrdo kuhanom" prikazu gradskog života.Omotnicu LP-ja dizajnirao je Jasmin Krpan, čija je fotografija trojke na zadnjoj stranici ovitka (snimljena ispred prostorija Kugla glumišta u Savskoj) podsjećala na fotografiju s nastupnog albuma The Clasha. Prepoznatljiv, grafički egzotičan Azrin logotip bio je potpisan imenom Martina Kruna, iako se zapravo radilo o bivšem Đo-nijevu suputniku iz Balkan sevdah banda, Kruni Martinčeviću. Što se tiče zvuka, zapravo se nije toliko radilo o tehnički lošoj snimci koliko o tankom zvuku i pretjerano „kreštavom" tonskom miksu instrumenata i vokala u pojedinim pjesmama. Zvuk u studiju nesumnjivo je bio generiran iz svirke same grupe, a ona je poštovala ta-dašnje novovalne zahtjeve s udjelom art-rock ritmičkih detalja uFantom slobode64ju Popu" i ,yremenu odluke", te reskih, zvečećih gitara koje je gtlllić obogatio zvukom flanger pedale. Uličnom okusu pjesamai celofan zapravo i nije bio potreban.Đoni je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom u intervjuu Džu-: „Teško mi to pada. Čuo sam nedavno na radiju

skoro cijeli , poslije Pankrta i poslije ne znam koga, i kad god ga čujem... muJta mi dođe. Tol'ko truda, tol'ko napora, dobre pjesme, a tako \os& producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uze^° Mlinarca; da sam radio s Husom kod Trulog, bilo bi mnogo \jolje- Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal. Ja sam YitiO i album snimati kod Trulog, ali on je stalno imao nekih poslovi nikad se nismo mogli naći, a ja nervozan, htio sam pošto-poto siaijniti album. Hus mi je govorio da čekam, i tako. Bio sam ljut na sVe i rekao: napravit ću album bez svih vas. Tad sam bio u komi i, uOj?će, album je sniman u jednoj mračnoj atmosferi... to se možePoslije je Štulić Draganu Kremeru iz Džuboksa objašnjavao svoj odrios prema Dragi Mlinarcu: „On je meni bio drag kao čovjek. Još kao1 Grupa 220 oni su nama bili nekako kao legenda, pa je to nekako fiaglo prekinuto, dugo se nije pojavljivao. Hus nešto nije mogao i orida sam njega uzeo. Točnije, Glavan mi je rekao da idem k Mli-narcu, i dobro. Pazi, tu je sad jasno, tu nije Mlinarec kriv, on je ra-dio svoj posao, već ja nesreća, naprosto ima nesreće u tom albu-mU..." Naravno da je svirka Azre mogla biti zabilježena i drukčije, gto se vrlo lako moglo provjeriti na godinu prije snimljenoj pjesmi A £ta da radim". No, tadašnji sofisticiraniji zvuk na prvijencu je zapjenila tvrda i izravna svirka snimljena bez „male pomoći prijatelja" Husa. Album Azre prije svega je osvajao pjesmama, neposred-nOŠću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, duboko proživljenih stihova- Đonijeva diskvalifikacija zvuka albuma bila je shvatljiva, ali ne i žaljenje za žestinom: prvi album Azre žestok je kao nijedan poslije njega.HrvojicHorvatPraskava svirka i strast, koje su nezaustavljivo virile iz svake brazde vinila, Borisa Leinera upisale su na listu najboljih domaćih bubnjara, ljuljajuće bas-dionice Mise Hrnjaka bile su adekvatna protuteža Đonijevim neurotičnim gitarama nalik Televisionu i najbolji dokaz pripadnosti estetici new ivavea, u koju su se uklapali i pozadinski vokali Dua Baraccude, pseudonima pod kojim su djelovali Mladen Juričić i Marino Pelajić. Štulićevo bolno pjevanje bilo je dobar razlog za identifikaciju poklonika s autorom i njegovim sugestivnim pjesmama.Štulić je bio podjednako uvjerljiv u buntom natopljenim himnama i lirskim bravurama poput „Tople usne žene", „Gracija" ili završnoj „Obrati pažnju na posljednju stvar", modificiranoj prema akordima iz „Michelle" Beatlesa, što će se još jasnije čuti u koncer-tnom aranžmanu. Osim novovalne energije u svirci, ne manje važan bio je lirski dio Štulićeva rada, kojim je bez kompleksa redefinirao način pisanja ljubavne poezije u domaćem rocku: emocionalno otuđenje bilo je nadahnuto dočarano u netipičnim Đonijevim tek- 65 stovima, a konvencionalna ljubavna patetika zamijenjena pomaknutim, detajjnim opisima distanciranog autora.Utjecaj bijelog reggae-zvuka na Azri — koji je poslije u srednju struju pop-glazbe ugurao Šarlo akrobata pjesmom „Ona se budi" -inicirao jeESoris Leiner i vodio je izravno do The Clasha i britanskog novog vala, iako su tekstovi i melodije zadržale osoben Štulićev kut gledanja. Tekstovi o otuđenju („Teško vrijeme") i anarhizmu („Jablan") moždsa nisu bili znanstveno utemeljeni, ali su nedvojbeno bili sugestivn i i uvjerljivi. Spojeni s konciznim aranžmanima i efektnom svirkom, prvi Azrin album pretvorili su u prikaze života mar-ginalaca pu nih frustracija i dali sugestivne dijagnoze okruženja koje je Stulić »rendgenski raskrinkavao s nezaustavljivom strašću. Dobar odazivpmblike na poziv upućen albumom sirovog, asfaltnog ro-ck 'n' rolla n-ezultirao je pouzdanim sljedbeništvom, solidnom nakladom i grafitima „Đoni je Bog", podsjetivši usred Zagreba na kultnu fazu kaarijere Erica Claptona 1966. u Londonu.Petar L»*iković recenzirao je album u Džuboksu: ,yitalnost in-strumentalizzacije kod Azre nije pitanje improvizacije, već fluidnih,Fantom slobodeOjsvirno danih koncepata u kojima izvrsno funkcioniraju jednostavni rifovi, energične solo dionice koje razbijaju očekivanu cjelinu, stvarajući tako kompleksnu sliku raspoloženja i atmosfere. Fleksibilna ali čvrsta ritam sekcija dobar je pandan Đonijevim izljevima opjeva ili pastoralnim pasažima koji vuku u mračne aleje sentimenti, sugestivne ekspresije. (...) Tamo gdje su pogođeni i vrijeme i mjesto, gdje se ogoljeno glazbeno tkivo spaja s artikuliranim idejama — Azra nema premca. U punoj formi Azra svoj britki zvuk diže nn stupanj usijanja, a iza 'praznine' krije se sugestivnost rijetkog emocionalnog naboja. Ono što je postojano na cijelom albumu j^st opsjednutost ljubavnim strahom, podcrtanim vokalom u kojemu je beznađe - polazište i cilj. Čak i u temama koje su naizgled z^bavne i nepretenciozne, Azra ostavlja dojam da u ljubavi spasa nema, da je otuđenje neizbježno i - točka. (...) Sigurno je da je Az-r^ po metodologiji opservacije i i iskrenosti stava među najuvjerlji-vijim domaćim bendovima nove generacije." Okruženje nakon Titove smrti, politička neizvjesnost i ponešto r0zlabavljene granice dopuštenog dale su novoj generaciji glazbenika prostora za drukčije poglede „na situaciju", ali autorska pronic-a«jst i odbijanje rada po uvriježenim pravilima ipak su odigrali najvažniju ulogu pri kreaciji novih rock-manifesta. Ako su novovalni sastavi bili na tragu provokativnosti Buldožera i iskoristili nenadano otvorene rupe u sistemu, činili su to s uvjerljivošću koja ih je odmicala od pukog buntovništva i približila diskografskim zgoditcima l(OJi su i poslije izdržali ozbiljne provjere umjetničkim, a ne samo fčbelijanskim kriterijima.Domaći punk i novi val prvi su nas put stavili u isti pretinac s aktualnim zbivanjima u inozemstvu. Podatak da je od prvog albuma The Clasha do debitantskog albuma Prljavog kazališta 1979. prošlo samo godinu i pol dana dovoljno govori o povijesnoj bilanci usklađivanja koju su novopridošli autori poput Jasenka Houre, pere Lovšina

ili Branimira Štulića iznijeli na leđima.Ako je u Britaniji prijelomna bila 1977., kako su pjevali The Cla-sti na debitantskom albumu, kod nas je svjetonazorske promjeneuglazbila" sezona 1979/80. i donijela konkretne dokaze s prvimHrvojeHohvatvažnim singleovima i albumima. Prvi novovalni albumi odmah su se upisali na liste ponajboljih albuma domaćeg rocka. Rock-kritika ispravno je shvatila i protumačila značaj punka za ovdašnja glazbena zbivanja. Najkraću konstataciju dao je Darko Glavan u nezaobilaznoj knjizi Punk: Potpuno uvredljivo negiranje klasike?, objavljenoj 1980., gdje je eksplicitno ustvrdio: „Punk rock je najznačajniji i ujedno jedini značajan događaj u rocku tijekom sedamdesetih godina." PosluŠamo li albume Rolling Stonesa, The Whoa, Neila Younga ili Kinksa iz 1978., očito je da su i oni mislili tako.Bili mi ili ne iza željezne zavjese, istovjetnost događaja na domaćoj rock-sceni s inozemnim prilikama, prije svega Britaniji, početkom 80-ih bila je poticajna i fascinantna. Tih godina i strani su se mediji zakvačili na sintagmu „punk iza željezne zavjese". Novinar Chris Bohn o iskustvu nesvrstanog punka pisao je u britanskom Melodv Makeru kao o političkom presedanu unutar socijalističkog društva: „Unatoč problemima, punk cvjeta u Jugoslaviji, barem u dvije najzapadnije republike, Sloveniji i Hrvatskoj. Činjenica da se 67 u državi na rubu propasti punk ipak tolerira, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomice ovisi o stupnju dopuštene društvene kritike i, ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu svojih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka."Ako je neke možda iznenadila brzina kojom su imena poput Prljavog kazališta, Azre, riječkih Termita i Parafa ili slovenskih Pankrta uhvatila priključak s novim idejama borbenog rocka, kvaliteta pjesama na njihovim prvim nosačima zvuka vjerojatno je bila još neoče-kivanija. Najveći pothvati poduzimali su se u zemljopisnom trokutu Zagreb - Ljubljana - Rijeka. Već potkraj 1980. pridružio im se Beograd s Paket aranžmanom Šarla akrobate, Idola i Električnog orgazma, što je pokazalo da je punk kao urbana glazba najjače korijene pustio u gradskim sredinama koje su najviše provocirale životnu energiju starosjedilaca i pridošlica. Štulić je na prvom albumu Azre prednjačio u tematskoj širini; okrenutost socijalnim temama, kritika sistema i seciranje društvene stvarnosti u vremenu punka izravno suFantom slobodeIga upisali na listu angažiranih autora koji društvenu situaciju nisu doživljavali kao zabranjeno dvorište ili popratan ukras u pjesmama, nego kao bitan dio inspiracije.U brzini širenja novovalnog virusa po SFRJ Azra je odigrala bitnu ulogu. Utjecaj drukčijeg načina rada i razmišljanja novovalnih autora početkom 80-ih iznenađujuće se brzo osjetio u srednjoj rock-struji i radu najtiražnijih izvođača. Neporeciva je činjenica da je 1980. srednja struja domaće rock-scene kao nikad prije, a ni poslije, bila otvorena artističkim izazovima koje su donosili autori poput Houre, Lovšina ili Štulića, a morali su ih prihvatiti svi „stari prdonje" koji nisu htjeli završiti u rockerskom društvu mrtvih pjesnika. Albumi Bijelog dugmeta i Parnog valjka iz tog vremena najbolji su dokaz za tvrdnju o prihvaćanju utjecaja.Na krilima odličnog albuma prihvaćenog od publike, Azra je održavala koncerte diljem SFRJ. U Beogradu su početkom rujna 1980. 68 .u dva tjedna svirali tri puta; iste večeri na skupnom koncertu s Metkom, Aerodromom, Galijom i Ibricom Jusićem na rukometnom stadionu OKK Beograd, samostalno u dvorani Doma omladine, te za nekoliko dana ponovo na skupnom nastupu na Tašmajdanu. „Tek kada smo izašli iz Zagrebu i došli u Beograd i druge gradove, shvatili smo koliko smo veliki bend. Kada vas dočeka euforija publike i mediji, čovjek shvati da niste samo mali lokalni sastav, nego da je stvar krenula", objašnjava Boris Leiner. Tih tjedana Azra se s Parafi-ma pojavila u televizijskoj emisiji Nedjeljno popodne beogradske televizije, odsviravši „Krvavu Meri". Gostovanje u Sarajevu Štulić je zapamtio i po juke-boxu na aerodromu koji je među vinilnim 45--icama imao i prvi Azrin single ,,Balkan/A šta da radim", što je bio znak da su ušli u srednju struju i osvojili ukus nespecijalizirane, šire publike. Koncert u prepunom Klubu Studentskog centra, jedan od najboljih ranih Azrinih nastupa koji sam imao prilike vidjeti, nastavio je trijumfalan niz svirki po zagrebačkim klubovima. Ali nije svugdje publika bila na njihovoj strani u istom broju. Nastup u kino-dvorani u Ivanić Gradu pokraj Zagreba potkraj listopada održan jeHrvoje Horvatpred polupraznom dvoranom, što je pokazalo da predstoji još dosta terenskog rada izvan velikih gradskih središta. Idućih godina Azra će u žestokom tempu nastupe održavati u svim mjestima do kojih je vodio asfalt.Krajem rujna 1980. Azra je ušla u studio Janka Mlinarića radi snimanja pjesama „Lijepe žene prolaze kroz grad" i „Poziv na ples". Dvoglas Štulića i Leinera u prvoj, snimljenoj na kajkavskom dijalektu i zagrebačkom slengu, najavio je Leinera kao sposobnog solo pjevača. Najpouzdaniji Štulićev suradnik u tonskom studiju, Husein Hasanefendić, opet je bio producent pjesama na kojima je odsvirao i solo gitare. Na B-stranu singlea objavljenog idući mjesec uvršten je instrumental „Suzy E", čija će se potpuno promijenjena verzija, s pjevanjem, naći na idućem albumu Azre. Razlog za instrumentalni pristup Štulić je opravdavao time što je pjesma s tekstom zvučala „kao da je pjeva Aco Stojković u ljetnoj bašti '38., s leptir--mašnom". Imao je pravo, radilo se o skoro

festivalskoj temi s fuć-kanjem i gitarama odsviranoj blisko stilu Hanka Marvina iz The 69 Shadowsa.Štulić i Azra nisu imali previše dodirnih točaka s plesnom ska--groznicom. Za razliku od većine eskapističnih poruka odaslanih 1980. - od Bregovićeve „Svi marš na ples", preko Hourine „Mi ple-šemo" (koja se izvorno ipak trebala zvati „Mi pijemo"), do Stubliće-ve „Zamisli život u ritmu muzike za ples" - Đoni je zajapureno po-ručivao: „Nema vremena za bolju budućnost." Dodir sa sličnom temom u pjesmi „Poziv na ples", mješavini ritmičnog funka i međuigre oštrih gitara, superiorno je kvalificirao Azru za plesne podije, premda je imala vrlo malo plesnih pjesama na repertoaru. Kao i na singleu „Balkan", Štulić se pokazao autorom sposobnim da napiše pamtljive, lucidne hitove i potom ih odabere za objavljivanje na sin-gleovima; pjesme na prvim stranama vinila bile su nešto mekšeg zvuka, dok su „Poziv na ples" i ,,A šta da radim" imale proširene srednje dijelove i bile modernijeg zvuka. Pojedinačno su možda bile najbolji dokazi Štulićeva skladateljskog umijeća. Jedan od naj-prodavanijih singleova te godine pokazao je kako je u drukčijimFantom slobode7°okolnostima mogao zvučati prvi album Azre, kultne postave po fanatizmu publike, sada već etablirane po nakladama.Početkom 1981. Azra je kao samostalni dio paketa novih zagrebačkih grupa bila tražena roba u Beogradu, gdje su Film i Haustor također često nastupali. Na godišnjoj listi magazina Džuboksa Azra je pobijedila u kategoriji singlea godine („Lijepe žene prolaze kroz grad") te osvojila druga mjesta u kategorijama albuma, najbolje grupe i najveće nade, dok je Stulić bio drugi u kategorijama pjevača i tekstopisca. Već etablirano Prljavo kazalište bilo je na trećim mjestima, Bijelo dugme na prvima, dok je Houra kao kompozitor bio na drugom mjestu, ispred Štulića i iza Bregovića.Koncerti su još uvijek bili najjače oružje grupe u reklamiranju prvog albuma i dva hit-singlea. Početkom veljače 1981. Stulić, Lei-ner i Hrnjak u beogradskom su Domu omladine odsvirali pet koncerata u tri dana; zbog velikog zanimanja publike već rasprodanim večernjim nastupima dodana su i dva popodnevna. Azra je u Beogradu nastupila nekoliko tjedana nakon Pozdrava iz Zagreba, zajedničkog koncertnog paketa u kojem su Beograd posjetile najpopularnije zagrebačke grupe: Parni valjak, Haustor, Film i Prljavo kazalište. Dva mjeseca poslije održan je uzvratni Pozdrav iz Beograda u zagrebačkom Studentskom centru, a oba su koncerta svjedočila o pomalo čudnom suživotu rocka i socijalističkih struktura, koje su protudržavni rock 'n' roll upotrebljavale za unapređivanje bratstva i jedinstva među poklonicima rocka.Dakako, Đoni nije htio ni čuti o pridruživanju tom društvu. Stulić je Azru tada već smatrao izdvojenim, samostalnim pogonom, za što mu je sasvim konkretan uspjeh albuma i koncerata davao za pravo. Nije ga zanimalo lokalpatriotsko svrstavanje pod skute zajedničke zg-produkcije, a i Štulićev odnos s kolegama glazbenicima s gradske scene bio je promjenjiv. Boris Leiner potvrđuje da nije previše volio zajedničke koncerte - odrekao ih se čim mu je to status Azre dopustio - kao ni velike prostore sportskih dvorana, što je bio jedan od razloga da je Azra često svirala multiplicirane nastupe u klubovima.HrvojkHouvatU takvom zaletu drugi, dvostruki vinilni album Sunčana strana ulice snimljen je u jednom dahu, u veljači i ožujku u studiju Jan-ka Mlinarića. Članovi Azre i neki dodatni glazbenici zavukli su se na omiljenu adresu na Medveščaku i za nekoliko tjedana završili prvi Stulićev magnum-opus. Producirao ga je, kao i sve sljedeće ploče Azre, sam Đoni. Doduše, prije početka rada bilo je nekih planova da se album snima u inozemnim studijima, s Husom kao producentom i dodatnim instrumentalistom, ali na kraju je sve ipak dovršeno u Zagrebu. Već i prije snimanja Azra je na koncertima svirala mnoge nove pjesme, a pažnju publike najviše su privukli provokativni, politički intonirani tekstovi „Kurvini sinovi", „Poljska u mome srcu", „Poljubi me ravno u dupe", „Zabranjeno je da se odgovara" i „Rođen da budem šonjo".Govorkanja o zabrani Štulić je objašnjavao u razgovoru za Džu-boks: „Kod nas se, u mnogim stvarima, samo zakoni mijenjaju, ostalo ostaje isto. Zato će vjerojatno ostati i te pjesme - na žalost -mada bih bio najsretniji da ih uopće ne izvodim. Nije stvar u Jugo- 71 tonu, Jugoton bi dopustio objavljivanje. Za 'Poljsku' ima rezervi jer se boje... Nije stvar u Jugotonu, nego se ljudi ne usude, nitko neće žrtvovati svoj posao i život zato da... Oni rade svoj posao, oni žive od toga i ne stoje kao ja iza svega toga. Stvar je u dnevnoj politici, ma to je glupo, sve je politika... Nisam ja niš' više politiziran od bilo koga drugoga, jer je sve politika. Sport je politika, razgovor je politika, cijena benzina je politika. Sve je politika, samo ako se pametno uzme. To je smiješno, ali stvarno je tako", završio je Đoni s pretpostavkom da će mu Jugoton valjda „pustiti" pjesme na album, „jer ionako im dosta zarađuje".Naposljetku pjesme „Zabranjeno je da se odgovara" i „Rođen da budem šonjo" nisu ni snimljene, objavljene su tek u koncertnim verzijama na idućem albumu. Ustupak je bila posveta pjesme „Kurvini sinovi", „imperijalizmu i hegemonizmu", na omotnici ploče, na zahtjev Jugotona. No, opaska koja je na ovitku albuma trebala biti otisnuta manjim slovima na kraju je pogreškom (ili ipak namjerno?) bila veličine naslova pjesme. „Meni su ljudi govorili 'ovo ti nećeFantom slobode

proći' - i prošlo mi je", govorio je Štulić u Poletu u svibnju 1981. „Svi su govorili neće, ja sam isto tako mislio, ali išao sam, jer sam se htio uvjeriti. Bilo je problema, što ja znam, međusobno smo se kolebali. Ljudi su bili sumnjičavi i govorili su: bit ćemo sretni ako to prođe, ali neće proći."Unatoč takvim najavama, Sunčanu stranu ulice karakterizirao je zanimljiv omjer angažiranih i osobnih Štulićevih tema, vrlo precizno artikuliran na dvostrukom albumu koji je širinom i trajanjem dopustio izlaganje nekoliko paralelnih autorovih priča. Bilo bi preskromno reći da je Sunčana strana ulice najbolji dvostruki album rock-scene SFRJ, jer ima ih premalo. Osim ambicioznog Homo volansa Arsena Dedića iz 1973-, skupne ploče poput Kongresa ro-ck majstora, Boom festivala, ili pretenciozni pokušaj Dade Topića s Neosedlanima i drugi album sarajevskog Vatrenog poljupca, nisu ni izdaleka pripadali Štulićevu autorskom rangu. Ljudje Janija Ko-vačiča stigao je tek 1983., a još kasnije i Dok čekaš sabah sa šejta- v nom Zabranjenog pušenja, dijelom i na Štulićevu tragu.Iako je snimljena nedugo nakon prvijenca, Sunčana strana ulice Štulića je daleko odmaknula od fokusirane strategije debija i zahvatila bitno širu sliku stanja unutar i oko autora. Uz nastupni album Filma, to je jedna od najautentičnijih zabilježaka gradskog života prenesenih na brazde vinila. Priča je otvorena atmosferičnom minijaturom „041" i stihovima „kada Zagreb izranja iz sna...", efektnom najavom gradskih priča, strahova, paranoja i ljubavnih vinjeta koje slijede. Najfascinantnije je ipak bilo tematsko i stilsko proširenje do kojeg je Azra došla. Sunčana strana ulice - s uljem Davora Mindoljevića na naslovnici - bila je odlično izbalansiran album majstora koji su u tonski studio ušli s pregršti raznovrsnih ideja i izmjenjivali ih iz pjesme u pjesmu kao na tekućoj vrpci.I sam Štulić rekao je da je „album kao kompilacija, ja sam ovaj album tako radio da ga mogu slušati kao kompilaciju s tri-četiri albuma". Azra je u pjesme bez oklijevanja uvrštavala izravne političke komentare; nakon Hrnjakova polka-uvoda na basu „Poljska uHrvoje Horvatmome srcu" bila je žestoka, dokumentaristička slika događaja u brodogradilištu u Gdansku i podrška prosvjedima poljskih radnika i sindikata Solidarnost. Stulićeva politiziranost djelovala je na publiku kao hipnotizirajuće glasnogovorništvo nekoga tko se usudio reći ono što drugi ne smiju. Najveći privid o Đoniju bio je upravo osjećaj da ste ga kupnjom albuma delegirali na mjesto dežurnog kritičara, ili državnog neprijatelja, koji će se bez oklijevanja posvađati s kim god treba. Izgledalo je da je Štulić po defaultu bio protiv i uvijek tražio razlog za bitku, makar i s neidentificiranim neprijateljem, u pjesmama poput „Kurvini sinovi" ili „Daleko od istine".Predvodnik nedefiniranog pokreta otpora drugim albumom pokazao se doraslim zadatku borbe na nekoliko frontova. Polua-kustične balade i nježnija strana ploče bile su pune šansonijerskog rafinmana, dok je ulična strast kuljala sa susjednih, ratobornih pjesama. Ako postoji trenutak u kojemu se Đoni emocionalno razotkrio bez povlačenja ručne kočnice, bilo je to upravo na Sunčanoj strani ulice, u pjesmama sugestivnih, mračnih ambijenata „Ne reci 73 dvaput" i „Daleko od istine". Zvuk albuma bio je bolji u akustičnim pjesmama, dok je u bržima zadržao šarm jednostavnosti uličnog rocka, mada je po mjerilima inozemnih proizvoda to još bio zvučni ekvivalent „jeftine cuge i teške pljuge".U usporedbi s prvim albumom Azre, Sunčana strana bila je nešto mekšeg zvuka, a uspjeli amalgam ljubavnih pjesama i angažiranih stihova prikazao je Štulića kao svestranog autora novog vala. Đoni je suvislo objedinio socijalne komentare, političke teme, prosvjede protiv birokracije i pseudoanarhizam („Užas je moja fur-ka"), ne zaboravljajući problem individualne zapostavljenosti u „Pametni i knjiški ljudi", gdje se lik Cere, modeliran po stvarnoj osobi prijatelja Velimira Čerića, kao i u slučaju Drage Mihaljinca, koji se našao u pjesmi „Kipo", pridružio živopisnom nizu Štulićevih antiju-naka, započetim s „Jablanom".Nadahnuta serija lirskih, nježnih poluakustičnih pjesama „Između nas", „Karta za sreću", „Kipo" i „Sunčana strana ulice" pokazala je Đonija kao sugestivnog autora i na skliskom terenu ljubavnihFantom slobode

74tema. One su pak teško mogle biti različitije od pjesama o urbanoj paranoji („Odlazak u noć", „Kad Miki kaže da se boji"). Ali naizgled frankensteinovski podvojen materijal odlično je funkcionirao unutar istog albuma, pokazujući lice i naličje „uvijek iste priče". Pjesma pod tim naslovom bila je prva i posljednja koju je otpjevao Miso Hr-njak, izgovarajući parole kroz telefonsku slušalicu. Već iskusni Boris Leiner solo vokalom posvojio je „Provedimo vikend zajedno" i „Suzi F. (Kada vidim Beč)".Netko je jednom rekao da je Đoni po vokaciji bliži akustičnoj nego električnoj gitari. Boljeg dokaza od nekih pjesama sa Sunčane strane ulice nije trebalo tražiti, ali je nekoliko bravura s elektrikom, poput sola u „Ne reci dvaput", pokazalo sve kvalitete Štulića kao instinktivnog gitarista. Veći broj mirnijih pjesama predstavio je Stulića kao sposobnog autora u akustičnom miljeu, što nije bilo čudno s obzirom na njegovo glazbeno stažiranje prije Azre. Kuriozitet je bilo uključivanje skladbe „Pit, i to je Amerika", čiji je tekst napisao glumac Mile Rupčić za svoju kazališnu monodramu. I s tuđim tekstualnim predloškom Đoni se snašao uvjerljivo, uz gostovanje starog suradnika Mladena Juričića na usnoj harmonici.

Oboružana nizom uspjelih pjesama, Sunčana strana ponudila je širok raspon tema i ambijenata, što je u drugi plan gurnulo pjes-me-dosjetke i seksizam u „Fa-fa-fa", prvoj Azrinoj ska-poskočici. Ali gorčina stihova „poljubi me ravno u dupe", ili „kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti, kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi" iz pjesme „Uvijek ista priča", zajedno s prozivkom u „Pametni i knjiški ljudi", prvi je put istaknula Đonijevu namjeru da dijeli moralne lekcije „manje vrijednim", ili nedovoljno ambicioznim osobama. Ako je prije govorio „ne mogu pomoći nikome od nas", uskoro je došlo do raslojavanja i podjele na njega i „njih". Ubrzo će se takve naznake pretvoriti u zapjenjeno prozivanje onih „koji kleveću i lažu" i gađenje prema likovima u pjesmama koji su mu služili kao metafore stvarnih osoba „bez trunke ideje". Mnoge Štulićeve pjesme napisane u tom razdoblju, još neobjavljene „Rođen da budem šonjo", „'68", „Svjetska Lađa", „Gomila nesklada" ili ,Vrata podzemnihHhvoje Horvatvoda", žigosale su inferiorne pojedince. Kontinuitet će nastaviti skorašnje „Anđeli", „Krivo srastanje" i „No Comment", s vremenom će „balegari" dobivati sve više prostora u Stulićevu tretmanu, iako će autorovo suosjećanje ipak tu i tamo provirivati iz pjesama poput „Ljudi samoće" i „Pavel".Član famozne Jugotonove komisije za šund početkom 1981. bio je i Darko Glavan, koji je pokušavao braniti nestašluke domaćih rock autora pred cenzorima. Svojim se glasom borio protiv stavljanja etikete šunda cijelom albumu zbog pjesme ,,Fa-fa-fa", koju komisija zbog stihova „fafala si mi ti, hvala ti" nikako nije mogla „popu-šiti", iako će postati instant-hit kod publike. Dodatni porez zbog Štulićeva seksističkog skeča povećao bi prodajnu cijenu ionako skupog dvostrukog albuma. Iako dvije godine prije nije uspio u sličnoj misiji, kad je oporezovan prvijenac Prljavog kazališta, Glavan je stekao iskustvo u komisijskom radu i uspio obraniti album tezom da optužena pjesma možda jest lascivna, ali nipošto nije kič.Kao legitimni glasnogovornik Zagreba, uz Jasenka Houru, koji se usmjerio na istočno predgrađe, Dubravu, Štulić je briljirao u gradskoj tematici, a obojica su dobili konkurenciju u Juri Stubliću, koji je nastupnim albumom Filma, s bivšim Đonijevim društvom, ostvario fascinantan diskografski prvijenac. Đoni je u tekstovima bio sposoban zabilježiti detalje koji su mnogima promicali, doku-mentarističkim postupkom zbog kojega se činilo da su pjesme, i kada to nisu bile, proizvodi stvarnih situacija, izrečene svakodnevnim govorom.Pišući o albumu u Džuboksu, Dragan Kremer Stulića je proglasio „Gubic-begom", velikom gubicom domaćeg rocka: „Sunčana strana ulice neosporno je jedno od vrhunskih ostvarenja domaćeg novog vala, a i rock 'n' rolla u Jugoslaviji uopće. Po položaju koji u tim oblastima zauzima, može se slobodno usporediti s London Call-ing. Sličnosti nisu beznačajne: obje ploče donose svojim tvorcima proširivanje izraza, instrumentalizacije, vraćanje u šezdesete (ili napredovanje od korijena na koje je punk sve doveo), a obilje dugih tekstova nosi istinski, promišljen, a ipak spontan angažman,75Fantom slobodi;76nabijen osjećajima. I Azra i Clash mogu u takvom izdanju poslužiti kao primjer uključivanja u ozbiljna društvena zbivanja. Mada Strummer i društvo zahvaćaju i šire, postoje veze čak i na razini pojedinih pjesama. 'Spanish Bombs', 'Guns Of Brbrton' - 'Poljska u mome srcu', 'Kurvini sinovi'. 'London Calling' - vezanost uz veliki prljavi grad u '041', 'Grad bez ljubavi', 'Užas je moja furka'. 'Clam-pdown' - 'unutarnje' teško vijeme za matore, a tu su čak i muško-svinjske ljubavne poskočice 'Lover's Rock' - 'Fa-fa-fa'. O korištenju bijelog reggaea ili mogućoj sličnosti Rudieja i šljakera nećemo posebno. Sve jasno? Kapitalan odstrel."Na drugom Azrinu albumu istaknutu je ulogu imala puhačka sekcija koju su činili iskusni zagrebački saksofonist Miroslav Sedak Benčić, Franjo Vlahović na trubi i trombonu i Nikola Santro na trombonu. Azra je skrenula i na teren prozračnog reggaea u opuštenoj temi „Nedjelja popodne", zamjenjujući raniji mračni, potmuli zvuk u „Teškom vremenu" nešto optimističnijim ljuljanjem. „Benčić je stari rocker", govorio je Štulić, „bliže četrdesetoj nego tridesetoj. Ja slušam Springsteena, onaj crnac svira kod njega, a Sedak kod mene. Poglej ovo, to ćeš rijetko gdje naći, da bubanj svira svoje, onaj fućka svoje, a dvanaestica svira tamo... to samo kod reggaea imaš. Ti su basovi svi tako lijepo 'furani', tu rijetko imaš unis, da svi zajedno sviraju", objašnjavao je Štulić novu tehniku i imao pravo što se tiče sviračke rastresitosti.Prateći vokali ponovno su imali istaknuto mjesto. U nekoliko pjesama pjevao je i sam Truli jer, prema Đoniju, „Leiner pjeva u nekim jako čudnim intervalima, koji jako dobro zvuče, ali kad baš moramo loviti klasične terce, onda on to nije mogao pa je morao Truli uletjeti". Nakon što je kao duo Baraccude s Marinom Pelajićem pjevao na prvom albumu Azre, s pratećim vokalima ponovno je gostovao i Mladen Juričić. „Leiner i ja pjevamo u nekom veoma bliskom kanonu", obrazlagao je Štulić Azrinu sklonost višeglasju u Džuboksu. „Kao što ja nikada nisam mogao razlikovati Lennona i McCartnevja. Različiti jesu, ali imaju timbar, kao Leiner i ja, blizak, to je veoma važno. Kao što su se i Max i Marino našli, to je njihovaHrvoje Horvatboja. A kad svaki pjeva solo, velika je razlika. Ja sam imao onaj vi-kački glas, k'o onaj turski izaslanik, ja kad pjevam - ja vičem, jau-čem, kužiš, k'o onaj vrač... ne vrač, ali poziva kišu pred sigetsku bitku, kad ide po turskom logoru i doziva. A Bora Dorđević ima onaj kaplarski timbar, ono zig-zag, postrojte se, ako si bio u vojsci. A Be-bek... e, Bebek ima trgovački, on je kao onaj renesansni trgovac iz Dubrovnika. Točno osjetiš da je

on jedna lukava narodna njuška, nije baš onaj koga Vlasi zajebu. On je onaj glas iz naroda, ona gubica koja onu drugu gubicu s planine zajebe. Kako je to kod Drži-ća... pa da, Pomet."U proljeće te godine Štulić je prvi put shvatio da glazba može biti vrlo unosan posao. Slučajan odlazak u banku na provjeru stanja na žiro-računu zatekao ga je s, kako je sam preračunao, 15 tisuća njemačkih maraka pri izlasku, pa je uvezane svežnjeve dinara, ne-pripremljen za isplatu, odnio kući pridržavajući ih pod košuljom. Otada je „prestao voditi računa o novcima". Štulić je postao i vlasnikom elegantnog, ali poluispravnog Mercedesa, do kojeg je došao preko Milana Skrnjuga, mijenjajući nekoliko gitara za automobil u dogovoru ispred Zvečke. Kako nije imao vozačku dozvolu, automobil su često vozili kolege, a on se i dalje mogao vidjeti na omiljenom prijevoznom sredstvu po gradu — biciklu. Budući da je lijepi Mercedes imao nekoliko tehničkih pogrešaka i, u slengu automehaničara, „drvene pragove", često je bio parkiran ispred Zvečke.U proljeće 1981. Đoni je upoznao Snježanu Banović, djevojku s kojom će biti u vezi iduće tri godine i koja će ostati njegova najpoznatija ljubav iz tog vremena. Upoznali su se preko zajedničkih prijatelja Neli i Davora Mindoljevića, u Kavkazu, kamo je Đoni te sezone dolazio na biciklu, odjeven u neizostavan modni detalj, zelenu „tankericu". Bile su tu i Ray-Ban naočale. „Kako se slikao za neku fotografiju s albuma, tako bi cijele godine hodao odjeven po gradu", sjeća se Snježana Banović, koja će poslije postati kazališna redateljica i ravnateljica Drame HNK-a u Zagrebu. I sama kaže da joj se iskustvo koje je kao 18-godišnjakinja doživjela sa Štulićem danasFantom slobode78ponekad čini kao preveliki kapital, koji je „stekla" kao vrlo mlada osoba. O Štuliću iz tog vremena misli pozitivno i priznaje da se nije morala polako „boriti" za neke stvari, nego je mnoge pročišćene stavove dobila izravno od njega.Štulić se uskoro upoznao i s njenim roditeljima, koji su isprva bili šokirani što se njihova 18-godišnja kći druži s desetak godina starijom rock-zvijezdom, a uskoro su se upoznale i obje obitelji. „Bila sam mlada, a Đoni me naglo uveo u te priče za odrasle, u neku zrelost", govori Snježana Banović. „Morala sam jako brzo pročitati Marxa (smijeh) i mnoge druge pisce, osobito one s Dalekog istoka."Kad bi se zaželio starog doma, i u vrijeme kada je već bio rock--zvijezda, Đoni je znao otići k mami „na sarmu" u Siget. Ostao bi kod nje u produženom boravku, zabavljao je, pričao joj, smijao se. Ukratko, kad je htio biti sin, bio je dobar sin, a kad je. htio biti dobar frend, s Mindoljevićima je bio danonoćno i kod njih na Gornjem gradu, u Basaričekovoj 16, znao zajedno sa Snježanom provesti mnoge noći. Nije imao vlastiti stan i živio je u Novom Zagrebu kod nekog prijatelja iz Like, a kad više ne bi bilo noćnog prijevoza, ostajao bi kod Mindoljevića preko vikenda. U to vrijeme dogodio se i neuspjeli pokušaj promjene Stulićeva imidža „proletera" i „šljakera", pa je na Snježanin nagovor u Rijeci, kod Gorana Nemarnika i Maje Vodopije, koji su dizajnirali odjeću od kože, naručeno nekoliko novih odjevnih predmeta. Ali bili su dovoljno pretenciozni da ih Đoni nikada ne odjene, iako je cijela „kolekcija" bila uredno plaćena.Nakon intenzivnog vježbanja i pripremanja za turneju, dva ljetna mjeseca 1981. ispunjena su nastupima po jadranskoj obali; istodobno su je obilazili Film i Idoli u zajedničkom koncertnom paket--aranžmanu. Početak jeseni ostavljen je za nastupe u većim gradovima na kontinentu. Honorari su se između Štulića, Leinera i Hrnjaka dijelili u omjeru 50:25:25 posto. Princip raspodjele novaca Štulić je objašnjavao riječima: „To nije stvar love, nego pitanje poštenja. Ne samo da ja sviram i pjevam, nego sam se ja morao jebati i s hiljaduHrvoje Horvatdrugih stvari... To je pitanje principa, moje su pjesme, moje su ideje i to košta."Nakon koncerta u Ljubljani, na kojem je Stulić na pozornici razbio gitaru i pojačalo, Azra se umalo razišla: „Imao sam jako gadan dan", rekao je, „loše vibracije, ona dvojica su me iživcirala pa sam ih otjerao, a i gitara se raštimavala... no, poslije se sve sredilo kad sam se smirio." Leiner se sjeća da je Stuliću netko iz publike pomaknuo stalak za mikrofon prije izlaska na pozornicu, zbog čega ga je mikrofon stalno udarao u zube dok je pjevao. „Đoni je bio živčan i pokušavao je razbiti gitaru, ali kako to ranije nije probao, trebalo mu je barem pet minuta da potrga žilav instrument. Kasnije se dočepao i pojačala... Mi smo ostali paf, nismo bili na to pri-premljeni. Nakon dvadesetak minuta smo se vratili na pozornicu i nastavili koncert, jer Đoni je uvijek publici dao ono radi čega je došla. Naravno da je bilo problema koji su nas izjedali, uvijek smo imali problema s menadžerima, stvorio se taj osjećaj gorčine i pre-varenosti. Imaš pune dvorane, a novaca je sve manje i manje. Taj pogon trebalo je plaćati, bilo je puno ljudi s nama na putu i trzavice su bile uobičajene."Puno ozbiljnija od tog ekscesa bila je Đonijeva želja da Mišu Hrnjaka na bas-gitari zamijeni Janko Mlinarić Truli. Osim što će po-slije sudjelovati u jednom snimanju u studiju, Truli se u trenutku kad je Hrnjak bio otpušten čak i fotografirao s Leinerom i Štulićem i bas gitarom u rukama. „Htio sam od Trulog napraviti zvijezdu", govorio je Đoni u studenom 1981., „ali on to nije želio. Više ne svira s nama, opet smo u staroj postavi. Zaboravimo sad tu kadrovsku promjenu." Za Štulića se moglo reći da je bio više strastan nego ag-resivan, ali je frustracija nagomilana u godinama svirke prije proboja Azre ipak ostavila posljedice koje su se mogle vidjeti u nekim nesuvislim reakcijama ili, kako je sam rekao, „kadrovskim potezima". Nakon dočekanog uspjeha, Štulićeva agresivna metoda samopro-mocije često je bila na rubu kratkog spoja s bližom i daljom okoli-

nom, glazbenicima s kojima je svirao i medijima s kojima je razgovarao, ali ekscesna poza bila je dijelom i shvatljiva u novovalnoj etici poznatoj po beskompromisnosti.Fantom slobodeAlbum je pratila dugotrajna turneja koja je potvrdila da Azrin entuzijazam za sviranje nije splasnuo. Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Đoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo „hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć" na kraju nastupa. „Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat", govorio je Štulić u Džuboksu. „Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je sad to stvarno nemoguće." U istom razgovoru Štulić se dotaknuo i činjenice da Azra svojedobno nije svirala bise-ve: „Nisam odbijao! Ako ja ne dođem dvije-tri minute, oni se raziđu — OK. Ako oni ostanu dalje, ja dođem i odsviram. Nije bilo principa, nikad ja nisam bio dogmatik. Koji put mi se ne da. Ja to ne moram raditi, ali tako mi se htjelo... Svirao sam vam dva sata bez prekida, što sad hoćete?" završio je. Zaokružio je temu izjavom: 80 „Radim kako mi se digne."U magazinu Pop-rock objašnjavao je kako se koncept koncert-nog nastupa mijenjao u hodu, terenskim istraživanjem: „Prvi put kad sam došao u selo, ja uopće nisam kužio kako to funkcionira. Bila je to neka tezga u Andrijevcima... I onda mi tako odsviramo program od sat i pol i ja kažem: 'Hvala lijepa, to bi bilo sve!' Mislio sam, je 1', ako Beatlesi sviraju pedeset minuta, onda je sat i pol dosta... A oni meni: 'Kako? Pa tek ste došli.' I ništa. Onda sve odsviramo još jedanput. A oni traže još... I onda smo odsvirali i treći put do pola, pa su nas pustili..." Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću u listopadu 1981. odsvirala sedam uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za live-album čije je objavljivanje bilo planirano za siječanj iduće godine.Isprva je planiran koncert u Domu sportova, ali na kraju je ipak odlučeno da se održi niz nastupa u Kulušiću. Tim potezom Azra je možda propustila napuniti veliku dvoranu Doma sportova u ranoj fazi karijere, ali ono što se svake večeri u tih tjedan dana događalo u Hrvojevoj ulici bili su neponovljivi koncertni trijumfi. Kulušić jeHrvojeHorvat

Kada Štulić izranja iz sna. (fotoarhiv Nacionala)Fantom slobodi;XVISa skrivenom Snježanom Banović, restoran Pod gričkim topom, ljeto 1982.Otkriven sa Snježanom Banović, Pod gričkim topom, ljeto 1982S Neli Mindoljcvić, Pod gričkim topom, ljeto 1982.HnvojiiHonvATveć postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala dotad nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, a i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri zaredom ponoviti sinoćnje iskustvo. Iako su to bili prestižni događaji za koje se tražila karta više, gužva ispred Kluba, znojna atmosfera u Kulušiću - ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma - magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirani zrak u publici tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirali ugođaj sivinging Londona 60-ih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu Blotv-Up Michelangela Antonionija.Gust koncertni raspored Azre nije dopuštao dulji boravak u studiju, ali te jeseni u neformalnom sessionu u tonskom studiju kod Janka Mlinarića jedne je noći snimljena fantomska pjesma „Lin-da Lane". Kasnije se mogla čuti na nekim radijskim programima, uz govorkanja da se radi o novom singleu Azre. Pjesmu s klavirskom pratnjom Štulić je pjevao na engleskom, a sadržavala je i govorni dio nalik Šerbedžijinoj „Ne daj se, Ines". Zapravo se radilo o drugoj suradnji Štulića i Mile Rupčića, na čiji je tekst - posvećen Rupčiće-voj supruzi u Americi - Đoni napisao glazbu. Uz Štulića na gitari, svirali su Boris Leiner bubnjeve, Brane Lambert Živković klavir, Jan-ko Mlinarić bas i neidentificirani čelist. Boris Leiner ne sjeća se tog snimanja kod Trulog, obavljenog u ionako hektičnom radnom rasporedu Azre: „Tih godina bilo je puno teškog afgana po Zagrebu i stalno smo duvali, dosta toga se događalo u magli."Uskoro će se pokazati da je 1981. bila posljednja bitna godina domaćeg novog vala. Kontekst u kojem je Azra postizala uspjehe važan je zbog ukupne slike stanja na sceni koja je naočigled pro-8iFantom slobode

matrača i sudionika stilski i sadržajno bujala. Iste godine prvi maxi single sa šest pjesama objavili su Idoli, pojavljuje se Haustorov nastupni album, a izlazi i debitantski album beogradskog Električnog orgazma. Film napokon objavljuje prvijenac za ljubljanski Helidon, otkud stiže i Ikebana mariborskog Lačnog Franza. Šarlo akrobata briljira s Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., a Riblja čorba nakon Kosti u grlu snima autentičan nastavak

Pokvarena mašta i prljave strasti. Godinu prije Bijelo dugme moderniziralo se na Doživjeti stotu, Prljavo kazalište s Crno-bijelim svijetom.Kao i svaka prava bitka, izvorni domaći novi val trajao je relativno kratko, punk još i kraće. Udarni naboj novih izvođača ubrzo je asimiliran u srednju struju i modificiran u drukčije rukopise. Iako je cijela idila trajala relativno kratko, malobrojni su predviđali da će nakon samo nekoliko mjeseci, već u sezoni 1982./83., puno toga zauvijek nestati. Za razliku od novovalnih suvremenika iz Prljavog kazališta ili Filma, pred kojima su bile turbulentne godine, Az-ra je, poput Riblje čorbe, bila prihvatljivija širokoj publici sa skoro klasičnim formatom Štulićevih pjesama. Sljedećih godina Štulić je relativno lako zadržao stečene pozicije na vrhu tek osvojene sred-nje rock-struje, a i najveće naklade albuma tek su bile pred Azrom.Hrvoje Horvat83Fantom slobodeI 4. Kamo dalje, rođače/198?. —1983.Uspjeh Azre u prvih nekoliko godina Štulića je pretvorio u utjecajnog autora koji se uspio izboriti za novi radni prostor. I u takvim uvjetima rada, s nešto razmaknutim ograničenjima, bio je radikalniji od prethodnika. Za razliku od pastirskog eskapizma ili integracijske uloge Bijelog dugmeta i Bregovića, Štulić i Bora Đor-đević bili su nova generacija autora kojima socijalna nota i društveni angažman u tekstovima nisu bili samo pomoćno sredstvo, nego stožerni dio inspiracije. Štulić je dotad uz Pankrte već bio autor na-jeksplicitnijeg politički intoniranog repertoara kod nas, sastavljenog od opaski na račun socijalističkog sustava, priča o sudbinama iz-gubljenih marginalaca, sve do opisa policijskih metoda i prozivanja „kurvinih sinova" koje je pronalazio kamo god se okrenuo. Dok je Štulić odrješito pjevao „nemoj po glavi, druže plavi", Bregović se još 1983. trudio biti simpatičan s doskočicom „Milicija trenira strogoću".„To je moja funkcija. Kao krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan biznis. Ali, u principu, ljudi hoće da se zabavljaju, ako ništa drugo", govorio je jednom prilikom o 85 sklonosti prema škakljivim temama. Ako su se razne komisije na ra-dijskim postajama i bavile podobnošću Azrinih stihova, Bora Đor-đević odmah je pao žrtvom akcije Saveza boraca već nakon prvog izravnog političkog komentara u pjesmi „Na zapadu ništa novo" i stihova „za ideale ginu budale" i „umornih boraca" objavljenih 1981. na albumu Mrtva priroda Riblje čorbe.Slične opstrukcije već je doživjelo Prljavo kazalište s porezom na šund, Buldožer je imao problema s objavljivanjem albuma Zabranjeno plakatiranje, dok je Haustoru s prvog albuma izbačena pjesma „Radnička klasa odlazi u raj".Nakon što su visokotiražnom Bijelom dugmetu na albumu Bitanga i princeza 1979. zabranili stihove „Hrist je bio kopile i jad", „koji mi je moj" i omot Dragana S. Stefanovića, novovalni sastavi jačeg utjecaja i sumnjivog ideološkog profila sve su češće dolazili pod čekiće cenzora nesklonih izborenim slobodama popularne glazbe. Tekstovi pjesama tumačili su se proizvoljno, nakon čega je slijedilo smještanje u ladicu „nepoćudnih materijala". Kao na satu lektire zaFantom slobodepočetnike, netko je u svrhu održanja potrebne visine socijalističkog morala proglašavao Đonijeve pjesme nepoćudnima za puštanje u eteru, lijepio im naknadne posvete „hegemonizmu i imperijalizmu", iako su prije toga prolazile detaljistička ispitivanja raznih komisija. Pitanje je koliko je takav stav bio služben, a koliko oprez nekog šefa televizije ili diskografske kuće u radu sa „škarama" za izre-zivanje poruka, ali postupak je bio djelotvoran. Jer, ako je urednik radijske postaje neslužbeno sastavljao takvu listu, pitanje je što se događalo kad je stvari u svoje ruke uzelo neko dobronamjerno ime u političkom forumu i pozvalo na red Boru Đorđevića, ili propitkivalo zašto Bregović ne dolazi redovito na sastanke svoje ćelije Saveza komunista, zbog čega je i izbačen iz iste.U razgovoru objavljenom u zagrebačkom listu Vikend 1981., nakon što su „Poljska" i „Kurvini sinovi" ipak objavljene na albumu, Stu-lić se osvrnuo na tvrdnju da se pjesme Azre ne puštaju na programu Radio Zagreba: ,yaljda postoji direktiva da nas ne vrte. No, ne znam 86 i zašto takva preporuka. Rekao bih da na Radio Zagrebu postoji crna lista izvođača koji ne smiju u program, a Azra je na njoj." Muzička urednica Maja Sabolić objašnjavala je da ona ne uvrštava pjesme Azre u program samo zbog specifičnosti njihove glazbe i Štulićeva pjevanja „u grču", pa nije znala u kojem bi ih kontekstu emitirala. Po njoj, Azra je bila „šaka u oko" u standardnom glazbenom programu i mjesto joj je bilo u specijaliziranim rock-emisijama.Jedan od radijskih urednika, Ante Batinović, redovito je puštao Azru u emisijama poput Rock Express i S domaće pop scene i ne pamti nikakve pritiske: „No, mi smo nakon dolaska novoga vala u emisijama oko pola noći već nekoliko godina puštali takve stvari da vjerojatno nikom normalnom nije padalo na pamet davati sugestije u vezi s Azrom. Skoro da su te emisije po duhu bile autonomne od ostatka programa." S televizijom je bilo drukčije; nakon što su „Marina" i „Lijepe žene prolaze kroz grad" imale jaku rotaciju na malim ekranima, u razgovoru za Polet 1981. Štulić je imao dvojbe o Azrinoj budućnosti na zagrebačkoj televiziji: „Mi smo za Nedjeljno popodne snimili pjesme 'Poljska u mome srcu' i 'Užas je moja furka'. Ali ništa to neće ići, ni u ludilu."Hrvoje Horvat

Na krilima tržišnog uspjeha prvih dvaju Azrinih albuma Đoni je pretvoren u neformalnog glasnogovornika publike koja je od njega dobivala, i mimo želje autora, odgovore na svakakva pitanja. ,ybđa? Bolje ja nego bilo tko drugi", bila je Đonijeva reakcija. „Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo da živim, a drugi imaju? Zašto ljudi mogu voljeti sve druge, ali mene ne smiju? To je još uvijek zabranjeno. Što si više zabranjen, više te vole. Nikada nisam bio idol, ali mogao bih biti."Štulić je bio pjevač, autor i gitarist, jedan od onih koji su pjesme pisali u tramvaju, na putu do probe, noću, danju i praznicima. Sam je ovako definirao svoju radnu etiku: ,yolim snimati. Čovjek, kada ide snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac... Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš svoj javni rad, izvan toga nema ničega. Svirati, snimati, objašnjavati, više ti i ne treba." U godišnjem izboru čitatelja magazina Džuboks početkom 1982. Sunčana strana ulice proglašen je albumom godine, Štulić najboljim skladateljem, dok je u ostalim bitnim 87 kategorijama Azra zauzela drugo mjesto, iza Riblje čorbe s albumom Mrtva priroda.Privatni život rock-zvijezde bio je aktivan kao i karijera u Azri. Prije Štulićeve ozbiljne veze sa Snježanom Banović, koja je „prebri-sala" mnoge prethodne, Gracija Pedić zabilježena je pjesmom na prvom albumu Azre, nakon kojega je sam Štulić govorio u Džubok-su: „Taj album je Graciji i posvećen. Skroz. To sam ja čistio sebe, možda je pretenciozno, ali to je fakat. Marina? Marina je poznanica, ali Gracija je dio života." Marina je pak bila studentica povijesti umjetnosti čije je poznanstvo sa Štulićem zabilježeno u istoimenoj pjesmi autora nikad neodlučnog da skladbe imenuje po ženama s kojima se družio, ili da ih barem spomene u njima. Sredinom 70-ih na Filozofskom fakultetu studirala je i buduća novinarka Maja Ra-zović, spomenuta u pjesmi „Lijepe žene prolaze kroz grad".Osim veze s Brankom Bakarić, kćeri komunističkog čelnika Vladimira Bakarića, još jedna Štulićeva intimna priča bila je ona sFantom slobodeMirnom Crnobori, koju je „svlačio pogledom, zamišljao je golu" u pjesmi „Slučajan susret" s Filigranskih pločnika. Poslije će, poput njega nastaviti živjeti u Nizozemskoj i postati supruga idućeg Azri-na basista, Stephena Kippa. No, Mirna nije bila prvi izbor za pjesmu izvornog naslova „Nema tu dileme", čiji je glavni lik isprva bila neidentificirana Štefa. U brutalnije trenutke, kad se Đoni prema ženama odnosio na drukčiji način, išla je pjesma „Svjetska Lađa", čiji je groupie lik „svoje slatke godine svima gurao pod nos", prije refrena „puši puši, svjetska Lađo, mi smo tvoj omiljeni bend" (u originalu stih je glasio „šank rokerski amaterski bend", ali ga se Đoni na ploči odrekao kako se promijenio status Azre). Nisu svi ženski likovi Đonijevih pjesama bili imenovani; primjerice, pjesma „Sjaj u kosi" sa stihovima „mnoge stvari je naučila grleći zid, nije ona bila glupa, znala je što čini" imala je neidentificiranu glavnu junakinju.Snježana Banović govori da je Štulić bio estet, da je volio dobre „komade", i plavuše i crnke, ali one koje su imale „dobru spiku", koje su uz njegovu priču mogle izdržati cijelu noć. Iziskivao je veliku energiju od ljudi s kojima se družio i znao je reći da žena koja ne može izdržati slušajući ga kako svira ili priča za njega ne može biti niti seksualno O.K. A riječ je o čovjeku koji je znao držati govore cijele noći, početi s grčkim filozofima i završiti s poljskim nobelovcem Czeslawom Miloszem... Prema Snježani Banović, Štulić je bio erotoman u svemu što je radio, bilo to pisanje pjesama, razgovor ili hodanje, pa iz Novog Zagreba ne bi u grad išao autobusom, nego bi hodao u kabanici jer mu je bilo zanimljivije promatrati okolinu, smišljati nove stihove.Poput odnosa s okolinom, Đoniju su i veze sa ženama ponekad bile „ratovi"; nakon niza iscrpljujućih rasprava smislio bi neko opušteno putovanje, ali se činilo kao da mu je i samome smetalo kad je bio „normalan". Običan život i svakodnevne stvari, poput ručka u Slovenskoj 1 — kamo se iz Novog Zagreba preselio u iznajmljeni stan i tamo živio sa Snježanom - znale su mu biti odbojne i znak „konformizma", ali kad je u gostionici Savski gaj u ZagrebuHrvoje Horvatjednom kušao „mađarske popečke", svaki je dan sljedeća dva mjeseca išao tamo na ručak na isto jelo.Kao i on njih, razne su žene Štulića doživljavale različito. Nekima se nisu svidjeli stihovi poput „ljubio sam hrpetinu žena" ili publicirana oda „fafanju". Slavenka Drakulić-Ilić smatrala je Štulića „odvratnim seksistom, muškošovinističkom svinjom". Glumica Mira Furlan početkom 80-ih voljela se u javnosti pokazivati u društvu rock-zvijezda, a i sama je snimila album s Davorom Slamni-gom. Čudila se ženama koje su trpjele Štulićevu narav, koju je, valjda, naslućivala s objavljenih ploča. I Boris Leiner kaže da je Štulić uvijek bio „iskren do boli" u svojim ljubavnim pjesmama, ali da je imao oštar jezik i bio pronicljiv, zbog čega su mu neke žene zamjerile način kako ih je prikazao, makar se radilo i o njegovim najljepšim pjesmama.Azra je početkom godine nastavila s koncertima, repertoarski sastavljenima po modelima nastupa u Kulušiću. Od onih s početka 1982. istaknuo se niz od sedam uzastopnih nastupa u dvorani Stu- 89 dentskog kulturnog centra u Beogradu. Na jednom od koncerata na bisu se kao gost pojavio Vlatko Stefanovski u pjesmama „Bal-kan", „Lijepe žene prolaze kroz grad" i „Obrati pažnju na posljednju stvar", dok je na drugom dodatku publika imala mogućnost vidjeti Štulića kao gosta Leba i soli. Na pozornicu se popela i ritam--sekcija Leba i soli, Stefanovski se prihvatio glavnog vokala i zajedno su izveli rock 'n' roll standard ,,Slow Down" Larrvja Williamsa, koji je Đoni vjerojatno znao preko obrade Beatlesa i Alvina Leeja.

Jedne od večeri tijekom nastupa u beogradskom SKC-u u Beograd je prve otisnute primjerke još neobjavljenog koncertnog albuma Azre Ravno do dna donijela Dijana Tičić, iz propagande Ju-gotona, predala ih novinarima magazina Džuboks, nakon čega je cijelo društvo do ranog jutra završilo na gastronomskim specijalitetima u jednom beogradskom restoranu. Dijana Tičić došla je u Jugo-ton potkraj 1979-, kao studentica, neposredno prije objavljivanja prvog albuma Azre, i u propagandi Jugotona radila je u svim kampanjama za buduće Štulićeve ploče.Fantom slobode .S-ć;/?

/<<ć^iss±- -C«s«F~

/«-£*•-—<- -£~w <SS *O <^~^S~o^T"^-.

9°

^,

^e-.- &sez>~*^?^*.■-.......^»<<rS^Srt- ,.iSs^«^ —r~

.^esa--« ^. •—■ O^€1 c=^«„ -S^» a^(\jc=='> c"=a_-'<«_, , -e^ >=>—•«<. o'"-«"' c^€>^v

Hrvoje HorvatPrvi samostalni posao bio joj je upravo rad na reklami za debitantski Azrin album objavljenoj u Džuboksu, koji je entuzijastički dizajnirala u ljeto 1980., dok su svi ostali u Jugotonu bili na kolektivnom godišnjem odmoru. Sa Štulićem se upoznala kad je početkom 1980. pokucao na njezina vrata i pitao gdje može naći urednika Vojina Kundića. Kao kuriozitet navodi tipkanje tekstova Štuliće-vih pjesama za omotnicu jednog albuma Azre, koji su trebali imati marginu s desne, a ne lijeve strane papira: „Kako tada nije bilo kompjutora, a odabrano je takvo grafičko rješenje, morala sam ih tipkati s prethodno prebrojenim mjestima za slova, kako bi završetci riječi bili poravnati s desne strane. Tko bi to radio osim nekoga kome je glazba bila najvažnija na svijetu? Zanos koji je tada vladao teško se može usporediti s načinom na koji se ovaj posao radi danas, kad je sve visokoprofesionalizirano", nastavlja Dijana Tičić, danas u Hit Recordsu. ,,U sobi Jugotonove propagande znalo se sjediti na podu kad smo raspravljali o novim projektima, nije bilo puno mjesta, a kako smo bili u prizemlju zgrade, Štulić se, kad bi dolazio u zgradu, prvo javljao nama." -JNe zaboravivši frustracije s produkcijom prve ploče, Štulić je trostrukim koncertnim albumom, objavljenim u ožujku, želio ispraviti sve podbačaje koji su se znali dogoditi u tonskom studiju te jednom zauvijek dokazati privlačnosti Azre u izdanju uživo. Nije se trebao previše brinuti. Ali izvorno je imao ideju objaviti dvostruki album, bez brojnih novih pjesama koje je Azra redovito svirala na koncertima.Na kraju je ipak uvrstio 14 novih pjesama iz uvijek spremne zalihe materijala, koncertne verzije svih pjesama s prvog albuma Azre osim „Žene drugog sistema" te materijale sa singleova i Sunčane strane ulice. Osim produkciji i miksanju, Štulić je prisustvovao i „rezanju" prvih primjeraka vinila u Jugotonovu pogonu u Dubravi; grafičko rješenje ovitka i način na koji su popisane pjesme na zadnjoj stranici bili su svjesna posveta albumu Sandinista grupe The Clash, od kojeg je vjerojatno preuzet i format trostrukog albuma, dotad nezamisliv u domaćoj diskografiji.Nisu sve nove Đonijeve pjesme bile na razini najboljih zgoditaka Azre, ali mnoge jesu, poput naslovne „Ravno

do dna", sa stiho-Fantom slobodeT fi K S T ZAJUGOTON1- -te 7'f t <■ / < -3 6 v,9»O w O ^ X.DATUM:UREDNIK:HkvojeHorvatvima o fantomu slobode, koja se izdvojila kao favorit. „Đoni, budi dobar", napravljena u tradiciji autobiografskih pjesama Chucka Berrvja; u paru s koncertnom verzijom „Teškog vremena", izabrana je za prvi single skinut s albuma. Da je Štulić ozbiljno mislio kad je u Poletu u svibnju 1980. rekao „dok ne izdam sve ove starije pjesme koje imam, neću se smiriti", dokazivalo je i uvrštavanje „Reket roll iz šume Striborove", koju je još 1978. svirao na nastupu u KSE-T-u. „Mene te stare stvari stvarno koče, htio bih ih snimiti. Da ih se riješim, pa da onda mirno radim", pričao je Štulić o viškovima koje nikako nije htio zaboraviti.Osim politički intoniranog „Nedjeljnog komentara" - ali bez originalnog naziva „Zabranjeno je da se odgovara" - uvrštena je bila i „Poljska u mome srcu", s promijenjenim tekstom, aktualiziranim nakon proglašavanja ratnog stanja u Poljskoj. „Komentar" je vjerno oslikao društveno-političku situaciju prijetećim stihovima „čitam nedjeljni komentar koji glasno kaže / tko ne misli ovako taj kleveće i laže / ljudi bez kalibra i ideje / ufuravaju nam istine crno- 9 -bijele", da bi prije objavljivanja albuma uslijedili zahtjevi izravno iz kancelarije Stipe Šuvara da se pjesma ne objavljuje. Siniša Škarica izdržao je sve pritiske na Jugoton, a Snježana Banović sjeća se Đo-nijeva tvrdog stava i riječi: „Neću, nek me ubiju, nema šanse da to skinem s ploče!"Stulićev odnos prema političkim previranjima bio je vidljiv i u „Kurvinim sinovima", gdje je stih „oni dolaze" pretvoren u „Rusi dolaze". Štulić se razočarao u Ruse, pogotovo nakon događaja u Poljskoj, gdje je Jaruzelski slomio štrajk i dao zatvoriti vođe Solidarnosti. Štulić, veliki rock-diktator, totalitarizam je smatrao najgorim užasom komunizma. „Sve je ostalo užas, ali ovo je najveći užas", govorio je u Džuboksu 1982. ,,I nama su uz to na granici, to nije užas preko oceana, to je užas tu." Te godine Štulić daje kontroverzni intervju Poletu u kojem govori o grozotama komunizma u SSSR-u, na što je javnim priopćenjem reagirala i sovjetska ambasada u Beogradu. Osim Rusa, osnovni simbol sile bila mu je JNA, unatoč tomu ili možda baš zbog toga što mu je otac bio oficir, i tog se osjećaja nikad nije oslobodio. U intervjuu Poletu 1986. opet je ponovio: „Ono štoFantom slobodeI c^^^^tsi—^

^^<U«s- -*?*•-«fis»-'<ž«3 o>» <£s-~/'^■k—<»_ !<;

94 ^^

-^L^'^•^,cs<b^. .^<a»,~^v_

< "T%-HrvojeHorvatse ja sjećam da me frustriralo, to je bilo baš šezdeset osme kad su Rusi ušli u Čehoslovačku. To je tada strašno skrenulo. Dotle sam ja bio rusofil, moglo bi se reći." Štulić je nesumnjivo bio relevantna društvena figura za koju su se mediji otimali. Nakon koncerta na splitskim Bačvicama 1982. nekoliko je sati davao opširan intervju Pr-vom programu Radio Zagreba.

Od primjerenog početka s furioznom „Poziv na ples", stare pjesme u koncertnom okruženju albuma Ravno do dna prodisale su punim plućima uz izvrsnu svirku Štulića, Leinera i Hrnjaka, i uz euforičnu podršku publike u najprestižnijem rock-klubu u zemlji. Gotovo cijeli album bio je snimljen na koncertu održanom 21. listopada, s nekoliko pjesama uvrštenih iz iduće večeri. Stih „zatvori prolaz za staljiniste" iz pjesme „Uradi nešto" nije bio otisnut ni među tekstovima na ovitku prvog albuma, a nije se pojavio ni na Ravno do dna.Slika o Azri iz najfrenetičnijeg razdoblja nipošto ne može biti potpuna ako Štulića, Leinera i Hrnjaka niste doživjeli na koncertu. 95 Briljantan suvenir poput trostrukog albuma Ravno do dna vjeran je dokument i čvrst dokaz iznimnih mogućnosti grupe, mimo legendi i proizvoljnih interpretacija fanatičnih poklonika čije su reak-cije koncertni album napunile uzavrelom atmosferom.Slična je situacija vladala i na terenu, gdje je Azra imala jako sljedbeništvo. Ante Batinović sjeća se kako je nekoliko dana prije objavljivanja albuma u Jugotonu uzeo probnu kopiju trostrukog Azrina vinila, bez omotnice, i iste večeri na DJ-gaži u Slunju napravio dar-mar. „Nakon što su posjetitelji diskokluba shvatili da imam novu Azru, ništa se više do kraja večeri nije moglo pustiti osim Štu-lićevih pjesama. On je bio veliki bog 'gore', a ja sam bio mali bog 'dolje', na miks-pultu, zahvaljujući pretpremijeri novih snimki", govori Batinović. Ako su prva dva Azrina studijska albuma dotad već pokazala razna lica Štulićeve singer-songtvriterske osobnosti, koncertni Ravno do dna bio je izravno primijenjen, konkretan tour de force tročlane postave koja je novovalnu borbenost i sviračku energiju spojila s vlastitim posebnostima.Fantom slobode /C,•—3 ' *s^' —ero —<^.^> <- «? 7<----96 ^ ' w ^

Hhvoje HorvatNe čekajući ni trenutka, sljedeći studijski album Azre Filigranski pločnici snimljen je u četiri tjedna u ožujku i travnju i objavljen samo tri mjeseca nakon Ravno do dna. Azra. je na tržištu istodobno imala dva vruća proizvoda, ukupno pet vinilnih ploča, uz najavu skorog novog singlea. Iako je novi dvostruki LP bio skuplji, Fi-ligranski pločnici postali su dotad najprodavaniji Azrin album. Prije snimanja Štulić je opet razmišljao da Mišu Hrnjaka na bas-gitari zamijeni Janko Mlinarić, ali trojka je ipak još neko vrijeme ostala na okupu.Boris Leiner govori kako je „Đoni bio beskrajno talentiran, ali i veliki egoist. Da je sam znao svirati bubnjeve, vjerojatno ih ja ne bih svirao. Volio se miješati u sve, tako je i Hrnjaka 'mučio', iako je on bio solidan basist. Đoni je bio pun pjesama i stvarno mu se žurilo, eksplodirao bi ako u deset minuta ne bi došlo do nekog rješenja. Često je sam izmišljao dionice na basu, iako bi i Hrnjak, da mu se dalo vremena i slobode, napravio isto tako. Kako smo se dosta družili s Jankom Mlinarićem, Đoni ga je zamolio da nam bude ba- 97 sist i imali smo nekoliko proba kod njega u studiju. Postoji Štuliće-va izjava da je sam smislio barem 70 posto bas-dionica Azre, ali ta teza dala bi se elaborirati", završava Leiner.Možda je Trulog na poziciju Azrina nesuđenog basista, osim karakterne kompatibilnosti s Đonijem, nominirala i epizoda s gradnjom glazbala. O živopisnoj osobi basista nekadašnjih Bijelih strijela Janka Mlinarića u glazbenim krugovima prepričavale su se bezbrojne anegdote. Đoni je i sam poslije spominjao jednu o tome kako je Truli u pionirskim rock-vremenima krajem 50-ih sam pokušavao napraviti bas-gitaru koju tada nije mogao kupiti. Prema nejasnoj fotografiji iz novina izračunao je promjer gitare prema fizičkom liku basista i sastavio gitaru. No, zbog sjene na fotografiji, napravio je bas s pet, a ne četiri žice. Tek poslije, kad je nabavio originalni Fenderov bas, shvatio je da je njegova gitara, osim što je imala više žica, bila i veća. Povijest je ispravljena kad je Fenderova tvornica dva desetljeća poslije i sama na tržište izbacila modele bas-gitare s pet žica, što je postalo standard za tehnički zahtjevnije instrumentaliste, ali je do tada Janko Mlinarić već ušao u povijest kao graditelj instrumenata.Fantom slobodeV

Hrvoje HorvatŠtulić je nove pjesme najčešće pisao noću, gotovo stalno i bez obzira je li u planu imao novi album. Suprotno mišljenju mnogih koji su ga doživljavali ponajprije kao pjesnika, najprije je pisao glazbu na svojoj gitari Ovation, a tek bi zatim radio tekst, koji bi nakon nekoliko pokušaja i prerada obično bio gotov do jutra. Snježana Banović kaže da Đoni možda nije bio dobar psiholog u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima, ali imao je

„ugrađen rendgen" i dobro vidio one s kojima se družio. Najbolje se osjećao u društvu osoba izvan kruga posla i glazbe, dok je one iz diskografije trpio jer je morao. S mnogima iz užeg društva Štulić nije komunicirao na uobičajen način, a često bi o njima napisao pjesme. Dokumentarističke skice nečega što se stvarno dogodilo u mnogim Štulićevim tekstovima otkrivale su autora koji je i iz malih, svakodnevnih situacija znao izbrusiti dojmljiva poetska opažanja.Znao se ponašati nepredvidljivo, ali Snježana Banović kaže da je Đoni privatno bio vrlo draga osoba, često „dobar k'o kruh", čovjek kojeg su potpuno otkrivale njegove ljubavne pjesme. Sjeća se da joj je jednom rekao kako ju je promatrao dok je hodala i da će o tome napisati tekst. Nakon njene opaske ,,e, to će ti biti pjesma", otpjevao joj je „gledaj moju malu kako ide niz ulicu..." i ostale stihove, vjernu repliku stvarne situacije na ulici. Bila je to pjesma ,yt>-lim te kad pričaš", ali i u nizu drugih novih balada Đoni je bio potpuno iskren u projekcijama osoba s kojima se družio.Inspiracije nije nedostajalo i pjesme za idući album Azre nastajale su brzo i lako. Iako je, poput Sunčane strane ulice, novi dvostruki album bio stilski popunjen raznom robom, velik je dio ploče neočekivano bio mirne intonacije, možda i kao posljedica dobre atmosfere i ljubavne idile kod kuće. Album snimljen u domaćem am-bijentu studija kod Trulog u jačoj je mjeri povezao Štulića sa zagrebačkom šansonjerskom tradicijom Zvonimira Goloba - gorljivog šefa cenzorske komisije koja je odredila dodatni porez na prvi album Prljavog kazališta - u pjesmama poput „32-956" ili „Strah od smrti", kao i s radom Drage Mlinarca.Parafraziramo li Štuliću omiljene Beatlese, Filigranski pločnici bili bi kantautorska noć nakon prethodnog teškog rockerskog da-Fantom slobode /'<*»_ —»«==Vfe?v.ČT(P^—Hrvoje Horvatna, kontemplativnija ploča mirnije svirke. Radilo se o introspektiv-noj ploči rezigniranog ugođaja koja je najviše do tada istaknula Đo-nijevu fascinaciju melodijskim sklopovima Beatlesa iz sredine 60-ih i albuma poput Revolver - njemu omiljenog razdoblja Beatlesa -primjetnu u aranžmanima mnogih pjesama. Izostanak sviračke buke imao je ekvivalent u načinu pjevanja. Đoni je često šaputao, kao u „Tankoj crnoj liniji" podloženoj njegovom slide gitarom, ili naslovnoj pjesmi, te je odustao od prijašnje „vikačke" strategije. Širenje popisa upotrijebljenih instrumenata orguljama, klavirom, flautom i saksofonom bilo je primjereno tamnijoj atmosferi ploče. Mul-tiinstrumentalist Miroslav Sedak Benčić postao je ključni, i jedini, vanjski suradnik Azre u tom razdoblju. Temeljito usvirana ritam--sekcija Leinera i Hrnjaka dala je čvrstu osnovicu dotad najbolje snimljenom albumu Azre, punom dorađenih aranžmanskih detalja, nadahnutih Sedakovih sola na flauti i saksofonu, nasnimljenih Đo-nijevih gitara, ali i problematičnih pjesama.Kad je bio uvjerljiv, Štulić je bio na razini renomea, ali je činje- 101 niču da je na Filigranskim pločnicima potpisao neke od svojih najboljih pjesama zasjenio podatak da je uvrstio i neke od najlošijih. Prvi put izgledalo je da bi jednostruki album bio sretnije rješenje. No, kad bi ga netko iz užeg društva ili Snježana Banović upozorili na megalomaniju i potrebu da se očisti „rudnik", da se izvade dva-tri grumena zlata i napravi poštena ploča, Štulić bi žestoko branio svoju verziju, govoreći im da nemaju pojma, da su ograničeni i neka sami pokažu svoj talent. Snježani Banović znao je reći: „Kad ti uspiješ u tom svom kazalištu, javi mi se i ja ću ti to priznati!" na što mu je ona odgovarala: „Ne, javi se ti meni". Puno godina poslije, kada je Snje-žanin kazališni rad postao stvarnost, Đoni se nije javljao.Treba li Štulića amnestirati ili osuditi zbog odluke da izvrstan jednostruki album sastavljen od 12-13 najboljih pjesama rastegne u niz od 27 tema? Najbolje od njih - „Čudne navike", ,yolim te dok pričaš" ili „Život običnog tempa" - predstavile su ga kao majstora filigranskih detalja u tekstovima i autora sposobnog da napiše unikatne melodije. Političkih tema je bilo, ali ovaj put Đoni se nije ba-Fantom slobode1

^^—— "€■> ^~ <.

\o%ez/ssL^ -y<© "-»csa.«=r=?^*— —-HrvojeHorvatvio aktualnom situacijom ili „socijalom", nego političkim arhaizmi-ma; uvodna „Tko to tamo pjeva" - prva s Đonijem na slide gitari -bila je maglovito posvećena Titu.„Gorki okus" inspiriralo je hapšenje srpskog pjesnika Gojka Doga i zabranu njegove zbirke pjesama Vunena vremena prethodne godine, zbog vrijeđanja revolucije, lika i djela predsjednika Tita. Pjesma „68" govorila je o

Štulićevu razočaranju šezdesetosmaškom generacijom i bila posveta ostarjelim studentskim aktivistima te iro-nizirala bitan Đonijev utjecaj iz mladosti. „Pavel" je bila natopljena nostalgijom španjolskih boraca iz vremena neposredno prije 2. svjetskog rata i spleenom Pariza. Sedakov naftalinski solo na klavijaturama u „Pavelu" bio je usporedivo arhaičan, na tragu cocktail--ugođaja glazbe prvaka hotelskih predvorja Romana Butine, primjeren ugođaju i temi pjesme.Uvijek spreman komentirati službene i „podzemne" političke okolnosti, Štulić je 1989. u Ninu govorio o razlikama između beogradskog i zagrebačkog okruženja početkom 80-ih, cenzuri, Titu, 103 srpskim političarima i Gojku Dogi, koji će petnaestak godina kasnije postati članom odbora za zaštitu Radovana Karadžića: „Uzmimo Gojka Doga i Vunena vremena. Ja to nikad tako ne bih napisao. Zbog toga napisanog čovjeka nikada ne bih osudio, ali je to ipak tako napisao da mi nije žao što su ga osudili. Imam moralno pravo to reći pošto sam mu napisao, snimio i objavio pjesmu 'Gorki okus'. Da je on to pokušao tada u Zagrebu, ne bi uspio objaviti. A da je objavio, ne bi mu sudili. U svakom slučaju, ne bi išao u zatvor. Njega su osudili u njegovoj sredini, a njegove sudije su sada najglavni-je protiv Tita... E, to sebi čovjek ne smije dozvoliti. Da se na njemu gori od njega iživljavaju. Meni je to najveća sramota i zato sam vodio računa kako radim. U svakom slučaju, ja bih drugačije od Doga i drugih. Što se Tita tiče, na žalost ili na sreću, nikada nećemo saznati istinu do kraja. Četrdeset godina je bio dobar, četrdeset godina će ga proklinjati. Ko zna, kada Se sve skupa okrene, možda će mu otkriti nešto novo dobro."Možda zbog toga što je „vodio računa kako radi", čak i u naslovnoj skladbi novog albuma, „punoj baruta", Štulić je zvučaoFantom slobode

104

Hrvoje Horvatopćenito. Odrekavši se kaputa novovalnog borca, postao je pomalo rezignirani poeta koji je često zvučao melankolično, s „lošim sjećanjem", kakvo su imali i likovi pjesama koji su se odavno predali u skladbama poput „Strah od smrti", „Nikom nije lepše neg' je nam" ili „Nije O.K.". Neke teme zvučale su neskriveno ironično, dok su „Put za Katmandu" i „Život običnog tempa" otkrivale Đoni-ja idealista koji ne skriva emocije. „Iran" je bio nova „Poljska u mome srcu", zemljopisno žarište gdje „Imam moru pretvara u Tehe-ran", mjesto privlačno Štuliću, koji je jednim okom uvijek tražio revoluciju na planetu.Introvertnost iz Stulićeve sobe zamijenila je raniji brzi korak niz gradsku ulicu, uz pomoć manje razumljivih, hermetičnih stihova. Ako su Filigranski pločnici po nečemu dosegnuli razinu Sunčane strane ulice, bile su to ljubavne pjesme ,yblim te kad pričaš", „Ne prodajem nasmiješenog psa" - s vokalom Borisa Leinera - i izvrsna „Čudne navike". Ali mnoge od susjednih pjesama mogle su se izbaciti bez žaljenja. Prije svih višak su bile „Gomila nesklada", „Stranki- 105 nja sa plavi eyes" i „Naizgled lijepa", mehanički reggae bez nekadašnje strasti, s pratećim vokalima na tragu Talking Headsa. Najkritičnije mjesto albuma bila je maliciozna posveta Juri Stubliću u „Roll Over Jura", kojom se Štulić, uvijek sklon Beatlesima, identificirao s pjevanim Lennonovim napadom na Paula McCartneyja u pjesmi ,,How Do You Sleep" iz 1971. „Hladan kao led" - vanjskopolitička ti-rada o Austriji — imala je odličnu melodiju i efektnu ritmiku razlom-ljene polke, ali i uvredljiv tekst o „djevojkama na ulici koje ništa ne vrijede" i „kriplovima koji su česti i svakodnevna stvar" na ulicama Beča.Unatoč takvim kiksevima, barem pola albuma bilo je uvjerljiv dokazni materijal u prilog Štulićevu talentu. Filigranski pločnici stavili su u žarište unutarnje emotivno stanje autora i ponekad ostavljali „gorak okus" staromodnijeg albuma koji je više zajedničkoga imao s posthipijevskim gubljenjem iluzija nego pragmatičnom novovalnom žustrinom. Da je objavljen kao jednostruki album, nastavio bi Azrin pobjednički niz, ovako je otkrio napukline u me-Fantom slobode''. I.KST ZAJl'GOtON106DATUM:UREDNIK:Hrvoje Hobvatgalomanskom planu. Nekadašnji Đonijev žal za „gitarama koje praše" na prvom albumu Azre više se nije spominjao, ali je svirka Azre dobila neke drukčije kvalitete.Fotografija na prednjoj strani omotnice prikazivala je Štulića i školarku s torbom na leđima iza kojih prolazi milicijski fićo. Snimio ju je Đonijev školski kolega fotograf Milisav Vesović, ispred zagrebačke „džamije", Doma likovnih umjetnika, kao reminiscenciju na zajedničko djetinjstvo. „Što se tiče te slike na omotu, ona mala i ja, bila je još jedna slika, identična", objašnjavao je Štulić iste godine u Džuboksu, „koja je bila sekundu kasnije napravljena. Na toj drugoj je milicija još za centimetar više odmakla. A ona i ja se gledamo i smijemo se. Ne

znam zašto, mogao sam i onu staviti, ali izabrao sam ovu ozbiljnu. Na drugoj ona i ja u grohot padamo. Ali u onom trenutku mi se činilo da je bolje objaviti prvu fotografiju, jer je bilo ozbiljnije vrijeme."Štulić je bio poznat po nezaustavljivoj inspiraciji i brzom pisanju 107 pjesama, kao autor kojemu nije nedostajalo materijala. No znalo je biti i naknadnih intervencija pri dovršavanju tekstova. Pripremajući knjigu, posredstvom urednika u Dallas Recordsu Darija Draštate dobio sam rukopise tridesetak Štulićevih pjesama s početka 80-ih, s vidljivim ucrtanim promjenama u tekstovima, kraćenjima i pročišćavanjima stihova, ali i povremenim potpunim odustajanjem od nekih rješenja. I ti materijali potvrđuju da je Đoni već u trenutku snimanja prvog albuma Azre imao napisane mnoge pjesme koje će poslije snimiti na Sunčanoj sirani i Filigranskim pločnicima. Manje izmjene najčešće su se svodile na promjene riječi, poput „konkubina" u „met-resa" u pjesmi „Filigranski pločnici", ili „prošla je noć" u dojmljivu metaforu „lopovska noć" iz „Ne prodajem nasmiješenog psa".,yikler u kosi" postao je „sjaj u kosi" i naslov pjesme u kojoj je stih „da se izvuče iz govana" ipak pretvoren u „da se izvuče iz nevolje". Tenzija u „Sjaj u kosi" spuštena je i izbacivanjem stihova „ničeg dobrog u njenom zanatu, izgubila je gadljivost", a završetak „pljuje ona na to što radi, ali mora iznova", promijenjen je u „pljuje ona na velike riječi, na njih se navikla", čime je tema o ženi problematič-Fantom slobodenog morala na kraju dobila romantičarski prizvuk i Štulića spasila od još jedne optužbe da je „odvratan seksist". Ponekad su mijenjane čitave rečenice, kao u skladbi „Pukovnik i pokojnik", gdje je „nitko im pri tome nije mahao, kasnije im je odato dužno priznanje", na albumu Krivo srastanje završilo kao „nikog nisu naročito impre-sionirali". Stih „u polupraznim kinima" postao je „tanka crna linija" u istoimenoj pjesmi, ali bilo je i drastičnih zahvata.Pjesme „Sjaj u kosi", „Nema tu dileme" („Slučajan susret") i „Nešto mi se strašno ovo ljeto desilo" („Plavo smeđe") u izvornim su verzijama imale više stihova, iz „Svjetska Lađa" izbačena je cijela druga strofa, dok je „Nebo iznad Trnskog" imalo potpuno drukčiji tekst od onog objavljenog na albumu Kad fazani lete. Buduća „Roll Over Jura" isprva je nosila naziv „Pjesma o Stupanu" i bila još otrovniji hommage Stubliću. Iz „Svjetske Lađe" - pjesme o „sajlama", vezama i poznanstvima za instant uspjeh - stih „fura image bolje od Vrdoljaka" zamijenjen je s „fura image bolje od kritičara", 108 dok je „smajla sajla, Sven je perspektivni frend" (Sven Semenčić; op. a.) u objavljenoj verziji bio preinačen u „ja ti nisam neki perspektivni frend". Preživio je samo jedan televizijski lik; činjenica da joj je „Zalepugin stari frend" Lađi je bila zalogom za „nema frke, evo nas na tv".Iako je uvid u Štulićev rad na tekstovima iznimno zanimljiv, pogotovo kod nekih antologijskih pjesama, dvije nikad objavljene skladbe Azre, „Udrigraund" i „Loša furka", vjerojatno su najvažniji dio Štulićevih „izgubljenih materijala". „Loša furka" tipičan je tekst o autorovoj neukalupljenosti („volim slobodu i mislim svojom glavom") i nesklonosti kompromisima („često sam u komi, moj problem"), s konkretnim zaključkom „loše furam njihove furke, sranje". Iako je teško otkriti koja je pjesma prije napisana, „Udrigraund" tekstom podsjeća na „Đoni, budi dobar" i priča o uspjehu, neuspjehu i neizvjesnom putu do slave, u refrenu iskazanom nesigurnošću stihovima ,,a ja znam da je sve to samo san". Pomoću autobiografskog teksta „a sad po redu da vam ispričam sve, kako Đoni krele bjesni kad mu propada band / Ne zanima ga ništa više čitavi dan, samo misli kako da si kupi dobar gitar", dolazimo do priče o početnoj underground fazi ra-Hrvoje Horvatda Azre, pa zatim stihova „animirao je prijatelje, pametna stvar, oni kažu evo tebi Darko Glavan / savršenim on naziva pank rok, mnogi ljudi koje poznam pljuju na to", s optimističnom prognozom o budućnosti benda „porasli su preko noći, dobri su ko fiks".Štulić i Azra od najranijih su dana podijelili publiku i kritičare na tabore žestokih zagovornika i ljutih protivnika, koji su isprovocirani Azrinom glazbom vrludali između nekritičkog fanatizma koji je podržavao sve pod etiketom Azre i protivljenja svemu sa Štuliće-vim potpisom. Beogradski mjesečnik Džuboks mogao se nazvati prijateljskim okruženjem, uz povremene negativne opaske opreznog Branka Vukojevića, dok je Štulićev spor sa zagrebačkim medijima ponekad zamagljivao činjenicu da je najveće blagoslove u karijeri dobio na stranicama Poleta.„Dobro je da ipak pišu o Azri, makar i loše", govorio je u Vikendu Štulić. „Poznajem ja dobro stvari o kojima pišu i ne mogu me prevariti. Ne treba se o meni pošto-poto dobro pisati, kritika treba biti poštena. Ne može pisati tko što hoće. Grupa vodećih zagrebač- 109 kih kritičara ne podnosi me, ali ni ja njih."Jedan od njih bio je i Glavan, koji je imao rezerviran stav prema prvim Azrinim albumima. Neslaganje s recepcijom Azre u vrijeme Filigranskih pločnika iskazao je u tekstu „Psovanje u mraku" objavljenom u Danasu: ,,U procjenjivanju dometa naših medijskih djelatnika često se namjera pretpostavlja izvedbi, fama talentu, ili se jednostavno — gotovo bismo mogli reći nacionalnom manirom - proglašava kvaliteta bez ikakva preispitivanja ili podrobnije analize. Naravno, ni rock scena nije pošteđena takvih anomalija. (Dovoljno je prisjetiti se nekadašnjeg veličanja Korni grupe.) No nažalost takvi ekscesi nisu uvijek stvar prošlosti. Umjesto kulta instrumenata, 'pravih rokera' (aludiram na današnjeg festivalskog pjevača Adolfa 'Dadu' Topića), trenutno je kurentniji kult 'angažiranog umjetnika' Branimira 'Đonija' Štulića, vođe grupe Azra. Štulić, kao svojevremeno i Kornelije Kovač, dobiva podršku i izvan kruga rocka, pogotovo od ljudi koji tek letimično preslušavaju takvu

vrstu glazbe (jer uz uvjet minimalnog konzumiranja njegovi radovi mogu odava-Fantom slobodeti utisak ozbiljnosti i 'poštene' namjere). (...) Početnim Štulićevim istupima ne može se osporiti stanovita originalnost i šarm, a katastrofalna tehnička realizacija prvog studijskog albuma Azre pošte-djela ga je kritičkih analiza. Tek sljedeći projekti daju nam pouzdane pokazatelje Đonijevih namjera te potpuno ocrtavaju njegov stvaralački profil. U razmaku od nekoliko godina Štulić je od gnjevnog rokera koji želi obznaniti svoju poruku i viđenje svijeta prerastao u samodopadnog kvazipjesnika kozmopolitske orijentacije. Nekadašnja šarmantna i povremeno silovita razbarušenost postala je slabunjavi manirizam, a dobro uočeni motivi iz urbane svakodnevice sve češće ustupaju mjesto maglovitim stihoklepačkim pokušajima."Štulić nije gubio vrijeme. Sljedeći ulazak Azre u tonski studio dogodio se već 15. i 16. svibnja 1982., iako je glomazni dvostruki album bio dovršen samo nekoliko dana prije. Singleom s tri pjesme, „Sloboda", ,,E, pa što" i „Gluperde lutaju daleko", Štulić se vratio na teren zajapurene borbe protiv uvriježenih društvenih normi, ali bez zamjetnijeg kreativnog pomaka. Tri pjesme ujedno su bile zadnje snimke Azrine najpoznatije postave u tonskom studiju. Zbog praznih fraza u tekstu naslovne pjesme činilo se da bi Đoni mogao pokušati uglazbiti i telefonski imenik. „E, pa što" u šest je minuta obuhvaćala solo dionice na basu i bubnjevima, „Sloboda" je donijela općenite metafore i aluzije, dok su „Gluperde lutaju daleko" jedine imale konvencionalnu, radiofoničnu pop melodiju. Ali bilo je jasno da je Štulić u skoroj budućnosti naumio stići nekamo drugamo. Sam će u intervjuu Poletu 1986. opisati promijenjen način rada tijekom snimanja singlea: „Najbolje sam se osjećao kad sam mogao, kao na singleu „Sloboda'V'E, pa što" napraviti dvije pjesme u jednom danu. Bio sam najsretniji kada sam nakon nekoliko dana mogao uletjeti u studio i to snimiti. A najgore je kad to stoji u tebi pa ne ide, jer dok god to imaš u sebi, nešto drugo ne može doći."Iste godine Jugoton je na tržište pustio Azrin kompilacijski album Single ploče 1979-1982, izdanje kojim su na jednom nosaču zvuka sakupljeni svi singleovi Azre, pjesme koje su razinom hitoid-Hrvoje Horvatnosti bile prava riznica pop-preciznosti. Najveća prednost, pogotovo na kasnijim CD reizdanjima, bilo je uključivanje skladbi „Lijepe žene prolaze kroz grad", „Poziv na ples" i ,,E, pa što", prvi put sakupljenih na istom nosaču zvuka. Iste godine Štulićeve pjesme predstavljene su u knjizi stihova Filigranski pločnici, objavljenoj u vlastitoj nakladi, za čiju se distribuciju brinula Jasna Leiner.Kao uspješan rock-glazbenik s dovoljno novca u džepovima, Štulić krajem 1982. putuje po svijetu. Već je prije želio s Azrom otići u SAD, a u rujnu i odlazi tamo s kazališnom trupom KPGT Ljubi-še Ristića (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar), koja je imala ugovoreno gostovanje u Americi s Ristićevom predstavom Oslobođenje Skopja, premijerno izvođenom u zagrebačkom Lapidariju. Na turneju, financiranu novcem svih sudionika, osim Ristića, glumaca Rade Serbedžije, Inge Appelt, Perice Martinović, Branka Supeka i drugih, krenuli su i Leb i sol, koji su napisali i izvodili glazbu u predstavi, te Štulićev prijatelj Mile Rupčić, trajno nastanjen u NewYorku. Putovanje zamišljeno kao labavi, šaroliki savez artističkih istomišljenika nije imalo čvrst plan i bilo je podložno proizvoljnoj organizaciji koja je na kraju dotukla Ristićevu financijsku konstrukciju, potpomognutu i organizacijskom pomoći znanaca i udruženja „zemljaka" u pojedinim gradovima SAD-a.Predstava je igrana nekoliko tjedana u velikim američkim gradovima, ali je problem bio što su nakon objavljenih kritika u novinama već putovali u drugi grad, gdje je tek trebalo medijski razglasiti predstavu. Golemo društvo od pedesetak ljudi ubrzo je bilo financijski iscrpljeno, pa je Duško Ljuština iz CKD-a u jednom trenutku na sebe preuzeo ulogu financijera i vratio se u Zagreb s računom od 40 tisuća američkih dolara na kreditnoj kartici; sam Štulić rekao je da je na put ponio oko 10 tisuća njemačkih maraka. Tijekom predstave u Denveru otpjevao je jednu makedonsku narodnu temu, ali se već nakon Chicaga s Milom Rupčićem zaputio u New York, gdje mu je živjela teta opjevana u pjesmi ,,Iggy Pop" s prvog albuma Azre, i odustao od zajedničkog umjetničkog putovanja. Osim za proučava-Fantom slobodenje Velike Jabuke, vrijeme provedeno u New Yorku pokušao je kratkotrajno iskoristiti i za učenje engleskoga, koji će neposredno zatim sve češće upotrebljavati u svojim pjesmama. Supruga Mile Rupčića, ista ona Linda Lane iz zajedničke pjesme snimljene krajem 1981. \x Zagrebu, profesorica na Sveučilištu Columbia, čak ga je bila upisala na tečaj engleskog jezika, koji je Đoni ubrzo prekinuo. Nakon nekoliko tjedana provedenih u New Yorku vratio se u Zagreb, gdje ga je čekalo pripremanje novog albuma. Ali odsutnost Borisa Leinera i Mise Hrnjaka, koji su bili u vojsci, značila je i potpunu promjenu dotadašnjih radnih navika.Refleksija na druženje s KPGT-om završila je u pjesmi posvećenoj Ristiću „Kad fazani lete" i njenim početnim stihovima „zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico". Radilo se o ljubavi kratkog daha, a o ravnatelju KPGT-a početkom travnja 1983- Štulić je govorio Branku Vukojeviću u intervjuu Džuboksu: ,Ja Ljubišu uopće nisam po-znavao do odlaska u Ameriku. Upoznali smo se jednom, pretpostav-ljao sam da radimo nešto slično, da je i on nekako 'off', ali to nema veze... On je običan šarlatan, to je isti onaj sindrom ove zemlje od kojeg ja bježim. (...) To što ja radim i to što on radi, to je kao nebo i zemlja... Ne vidim kako netko može uspoređivati mene i Ljubišu. Ja sam samo jedan, a Ristića ima koliko ti duša hoće." Još je slikovitiji bio krajem 90-ih, kad je društvu koje ga je posjetilo u Nizozemskoj rekao: ,Ja sam ti bio '82. u Americi s Oslobođenjem Skopja, Ris-tićem, Šerbedžijom i

tom ekipom. Koji je to licemjerni polusvijet, jebote, njih dva se posvađaju, pomisli čovjek sad će biti nešto, po-bit' će se barem, ne jebem ti, oni se poslije pola sata ljube u guzicu, katastrofa!"Do tog razdoblja Štulić je s Azrom u nešto više od dvije godine rada snimio dva dvostruka, jedan trostruki koncertni i jedan jednostruki album. Impresivna radna etika u to je vrijeme još bila poduprta zavidnim talentom i samokontrolom. Ne računajući opseg objavljenog materijala, prva četiri albuma Azre neizostavni su prilozi domaćoj diskografskoj industriji koja se dotad nije susrela s usporedivim primjerom nezaustavljiva talenta, ni s tolikom količinomHrvoje Horvatsnimljenih pjesama više vrijednosne kategorije. Sljedeća dva Azrina albuma nastat će u bitno promijenjenim radnim uvjetima i pripadati idućem poglavlju Štulićeva rada. U srpnju 1982. Đoni privremeno ostaje bez pomoći Borisa Leinera, koji odlazi u vojsku, a ni Miso Hrnjak neće sudjelovati u radu na sljedećim pločama.Štulić se u tom razdoblju uvrstio među najprodornije domaće rock autore. Početkom 80-ih uz Boru Đorđevića, Gorana Bregovića i nešto manje komercijalno usmjerenog Vlatka Stefanovskog, bio je dio rock-aristokracije, vrhuške utjecajnih i tržišno značajnih imena. Krajem 1982. Štulić i Bregović bili su u sličnim pozicijama, pred još nevidljivim kreativnim posrtanjem matičnih grupa, nakon kojeg je Đoni umalo završio karijeru u Nizozemskoj, a Bregović se, nakon odlaska Željka Bebeka i triju komercijalnih albuma Bijelog dugmeta s drugim pjevačima, preselio u Pariz i Beograd.Jedina radna veza među njima bio je rad na novini Štulićevim materijalima krajem 1982. u Sarajevu. Bregović je trebao producira- n3 ti album Kad fazani lete i Štulić mu je desetak dana predstavljao nove pjesme. Zajedno su raspravljali o planovima kako snimiti album, a druženje dviju jugoslavenskih rock-zvijezda po Sarajevu završilo je kasnijim Bregovićevim preuzimanjem nekih Štulićevih ideja. Brego-viću nikako nije bilo jasno kako to Štulić tako brzo piše pjesme, pogotovo nakon što je jedne noći „iz cuga" napravio „Štićenika" i odsvirao mu ga drugo jutro.Bregović se vidljivo htio družiti s Đonijem, stalno ga je pozivao k sebi, ali je Štulić u vezi s radom svog sarajevskog kolege često bio skeptičan. Nakon tog druženja u Bregovićev rječnik, dotad manje poznat po jakim političkim izjavama ili angažmanu, naglo su se uvukle politološke opservacije o „pasivnom otporu", vidljiv utjecaj Đonijeva radikalnog chica, politizacija svega i svačega, ali i prepisane tekstualne fraze „padaju maske" i „zvona zvone", koje je Štulić imao pripremljene za idući Azrin album. Nakon što zajednički pokušaj nije realiziran, Bregović je pri jednom susretu u Beogradu Štuliću dobacio: „Dobro, ako mi ti ne daš da ti budem producent,Fantom slobodeidem raditi s Brvanom Ferrvjem u Španjolsku." Na to mu je Đoni uzvratio: „Pa to i jest kamilica za tebe."„Politika je tu da se zamaskiraju stvari. Kad nemaš što reći, onda se baviš politikom", pričao mi je Štulić u intervjuu vođenom nekoliko godina poslije o suradnji s Bregovićem. „Drago mi je da sam utjecao na neke ljude. Bregović je govorio svašta, nema on previše pojma o puno stvari. Činjenica je da je iskoristio neke moje ideje. Sigurno ne bi napravio onaj tekst 'gdje da kreneš u ovo strašno vrijeme, nemaš gdje...' bez mene." Ni bez Leonarda Cohena, čiji je stih Bregović modificirao u „milion rubalja za tvoja glatka ramena" u pjesmi „Zaboravi ako možeš", a glazbu složio na tragu skladbe „Heaven" Rolling Stonesa iz 1981.Najkonkretniji dokazi Đonijeva utjecaja na Bregovića vidjeli su se u buntovnijim tekstovima pjesama „Polubauk polukruži poluev-ropom" i „Drugovi, drugarice" na Dugmetovu idućem albumu Uspavanka za Radmilu M. U vrijeme njegova snimanja početkom 1983. u Skopju, ondje je služio vojsku Đonijev i Bregovićev kolega Jurica Pađen. Pađen se sjeća čestih druženja s Bregovićem i razgovora o suradnji sa Štulićem, kao i o naslovima u albanskim novinama, nakon čega je uslijedio efektan Bregovićev potez objavljivanja pjesme na albanskom jeziku u jeku nemira na Kosovu. No, pjesma „Kosovska" prije uozbiljavanja bila je malo manje politički intonirana, s refrenom „mrda guza k'o meduza". Pokušaje angažmana već na sljedećim albumima Bijelog dugmeta zamijenit će konzervativnija i pomirljiva, integralistička jugoslavenska Bregovićeva vizija.O abortiranoj suradnji s Bregovićem Štulić je govorio početkom 1983- u Džuboksu: „Bregović pokušava biti aktualan i on ima tu furku, ali to je ovako... malo groteskno. Nego, Bregović i ja smo se razišli u vrijeme kada smo obojica bili stariji od Lennona i McCar-tnevja u vrijeme njihova razlaza. Da smo se našli prije deset, dva-naest godina... vjerojatno bi to taj odnos bio. On je više na ariju, a ja sam više bluesiš, ono što vi zovete patetikom, kao što je i Lennon bio više usmjeren prema bluesu. Ali to što pričam je samo 'vjerovali ili ne', igra što bi bilo kad bi bilo..." I Snježana Banović sjeća seHrvoje HorvatŠtulićeva odnosa prema kolegama: „Đoni nije nikog osobito podnosio. Jedini čovjek kojeg je stvarno poštovao bio je Vlatko Stefa-novski, dok se, recimo, s Goranom Bregovićem nikad nije bogzna kako slagao, osim u klopi."U radikalno promijenjenim uvjetima i bez starog društva, u samo deset dana potkraj siječnja 1983. završava album Kad fazani lete, uz pomoć bubnjara Srećka Antoniolija, člana prve postave Parnog valjka, sam odsviravši dionice bas-gitare. Snimljen u tonskim studijima Cream u Frankfurtu, album je donio suvremeniji zvuk i jasnu promjenu koncepcije. „Slinavi kurvari, bijedni genitalci...", krenuo je Đoni oštro, uzimajući stvar u svoje ruke

već prvim stihovima uvodne pjesme „Anđeli", loveći pažnju komisija za zabrane koje su se taj put oglušile na njegove provokacije. Metronomski hladan bubanj davao je do znanja da ni traga ni glasa nema od Borisa Lei-nera u hard rock podlozi Štulićeva solo albuma, čija je crno-bijela fotografija Đonijeve siluete na ovitku podsjetila na slično koncipiran koncertni plakat The Who iz 60-ih, s likom Petea Townshenda. 115Bogato orkestrirane i nasnimljene gitare, stalna upotreba dis-torzije ifeedbacka pokazali su da je Đoni postao vrlo ambiciozan, sposoban gitarist. O novom zvuku govorio je u Džuboksu u vrijeme objavljivanja albuma: „Sve je to isto. Iste su pjesme, iste su poruke, samo što sam sada donio i sound. Dosad sam snimao kod Trulog na osmokanalnom magnetofonu, a ovog puta je to bio pravi studio. Moje su ploče dosad zvučale ping-pong, a sada sam imao njemačku tehnologiju. Mogao sam dobiti zvuk kao svaki normalan svjetski bend. Nije ista stvar voziti se u fići i u rolls-royceu. Dosad sam se zadovoljavao raditi ploče za Jugu, ali mogu ja biti najbolji vozač Formule 1, što mi to vrijedi kad nisam imao gdje voziti? (...) Sad sam mogao napraviti što hoću. Ovo je ploča za velike bine i za velike koncerte, to je taj zvuk, kao kod američkih bendova. To je ista Azra, samo što je još bolja. Dosad sam imao prvoklasnu sirovinu, a sad imam i prvoklasnu realizaciju."Što se tiče „iste Azre", Štulić se ipak prevario. Otprilike u tom razdoblju nestala je nekadašnja „mala" Azra i pojavila se svojevrsnaFantom slobodehard rock neman drukčijih estetskih afiniteta. Usput je donijela neke od Štulićevih najefektnijih rifova i pomaknutih pjesničkih slika. Najvažnija je ipak bila disciplina; album nije bio razvučen kao prethodni Azrin diskografski pokušaj, nego kondenziran skup stilski homogenih pjesama. „Anđeli", „Kao i jučer", „Štićenik", „Nemir i strast" i „Plavi golub" bile su „velike" teme, među kojima je bila niska pop-bisera sastavljena od ne manje važnih popratnih pjesama. Stilska promjena bila je itekako dobrodošla nakon prethodno vidljivog zamora materijala na Pločnicima. Kao i mnogi rock-glazbeni-ci prije njega, Štulić je u prijelomne tridesete godine života ušao s novom snagom, kao autor kojemu su se promjene iz stvarnog života osjetile i u snimljenim materijalima.Pomak primjetan na Fazanima - kao i na idućem albumu, Krivo strastanje, s kojim čini par - uz prve pothvate Laibacha i neke dijelove sarajevskog novog primitivizma, pripadao je u najzanimljiviji dio ponude domaće rock-scene tih godina. Štulić se odrekao ranije 116 borbenosti, koja mu se očito činila prejednostavnim putem, bjelo-dano se promijenio i predstavio s novom strategijom, procesuiraju-ći usput sviračku svježinu i nove kreativne mogućnosti. Bogatom imaginacijom, ali i vrlo solidnom realizacijom albuma, ostavio je daleko iza sebe konkurente iz Bijelog dugmeta i Riblje čorbe, koji su već počeli reciklirati (svoje) ranije pothvate. Isto će se uskoro dogoditi i njemu. Fazani su ga uveli na različitu etapu puta; jaka gitaris-tička grmljavina svirački inspiriranog Štulića - sam je svirao i bas-gi-taru - i gromoglasne dionice Antoniolija postale su podloga nizanju često nerazumljivih pjesničkih slika u tekstovima pjesama. Odbacivanje nostalgije prema zvuku Azrine nedavne prošlosti bila je možda najveća Đonijeva prednost, istaknuta i zvukom albuma, ali i nad-realističkim tekstovima slojevitih poetskih asocijacija.„Meni je sviranje isto toliko intelektualno kao kad napravim tekst", rekao je u intervjuu Poletu 1986. „Meni je sve to isto. Zadnji ton što gitara opali isto mi je kao stih. Samo treba doći do toga da uspiješ sve to artikulirati. Ja ne sviram kao što drugi ljudi sviraju. Nisam nikad vježbao niti me interesiralo da tako sviram. Ja imam svoju tehniku i znam što hoću - zvuk te gitare. Električna gitara jeHrvojeHorvatgitara gdje svira struja. Tu ne svira lijeva ruka nego struja, najluđe što možeš iz nje izvući."Bio je to prvi veći Štulićev stilski pomak u karijeri kakav će, samo s bitno lošijim rezultatima, ponoviti koncem 80-ih ulaskom na teritorij obrada narodnih pjesama. Osim pjesničke hermetičnosti, najveći pomak bila je Štulićeva ambiciozna gitaristička optika pomoću koje je mahnito nizao rif za rifom. O promijenjenom zvuku albuma nekoliko godina poslije entuzijastički je pričao: „Ja nekada nisam imao bazične, elementarne stvari, nisam imao pedale, dobru gitaru, a nisam ni mislio na to jer sam imao važnijih stvari. Prvi put kad sam počeo misliti na to, kad sam konačno imao vremena da predahnem, onda sam to napravio." *Tih mjeseci Azra je, bez članstva, bila u stanju mirovanja i nije mogla nastupati na koncertima. Neposredno nakon objavljivanja albuma Štulić se, željan svirke i pokazivanja novostečenog gitaristič-kog znanja, nakratko pridružuje zagrebačkoj postavi Cadillac 66 —117cover sastavu stalno zaposlenom u zagrebačkom diskoklubu Saloon, s revival repertoarom obrada rock 'n' roll klasika iz 50-ih i 60-ih — s kojom odlazi na kratko gostovanje po njemačkim plesnim klubovima. Novac je, vjerojatno, bio najmanje bitan. Štulić je, kako je bilo objavljeno u jednim dnevnim novinama početkom 1983., poreznicima prijavio najveći dohodak u Zagrebu za 1982. godinu. Radilo se o 280 milijuna starih dinara zarade. Kad porez bude trebalo platiti, nastat će jedan od većih Štulićevih problema. „Tko mu je kriv kad sve prijavljuje", neslužbeno su potez Zagrepčanina s najvećom godišnjom zaradom komentirali neki kolege glazbenici.Iako se činilo da je Đoni s vremenom izgubio zanimanje za slavni mercedes, u ljetnim mjesecima 1983. vidio sam ga kod Kar-lobaga, s društvom na putu prema Zadru. Tadašnja moda nošenja kričavo šarenih havajskih košulja, izazvana revivalom rockabillvja i bendova poput Strav Cats, pod svoje je uzela i njega, poput Stefa-

novskog i Bregovića, što se, osim modnih detalja i frizura, osjetilo i u težnji za korijenskom, čvršćom svirkom Dugmeta, Leba i soli i Štulića na aktualnim albumima Azre, najjasnije ufifties aranžmanu pjesme „No Comment" s iduće ploče.Famtom slobodeLeiner se krajem 1983. vraća u Azru, ili ono što je od nje ostalo, ali ne i Miso Hrnjak; nakon vojske Hrnjak se prestaje baviti glazbom i ostavlja otvoren prostor Đoniju za realizaciju zamisli o nekom drugom basistu. „Zlatna postava Azre, kad smo bili trio, Đoni, Miso Hrnjak i ja, zadnji koncert održala je 1982.", prisjećao se Leiner sredinom 90-ih. „Kad pogledaš, to je sve zapravo kratko trajalo, ali svi novi pravci u umjetnosti kratko traju. Jednostavno, složile su se sile, plus Đoni koji je radio na 16 kanala i imao je u glavi užasnu količinu kreativne energije. On je doista bio veliki pjesnik, napravio je sve to u samo tri, četiri godine. Sve je to prošlo u takvoj brzini i ozračju da to tek danas pokušavam racionalno sagledati. Miso Hrnjak je nakon izlaska iz vojske, zbog spleta nesretnih okolnosti, ili možda sretnih, doživio katarzu i prešao u Jehovine svjedoke. Posljednje što sam čuo od njega bila je njegova razglednica na kojoj je napisao da se osjeća kao da je u pustinji među žednima, a je-dino on ima cisternu vode."n8 Moderna radna strategija Fazana zadržana je i na sljedećem al-bumu Azre, Krivo srastanje. Sudjelovanje povratnika Borisa Leinera na bubnjevima dalo je raznovrsniju ritmičku podlogu u odnosu na pomalo mehanički zvuk ritam-sekcije na prošloj ploči. No, prva snimljena pjesma bila je obrada tradicionala „Klinček stoji pod ob-lokom", bez Leinera, uz pomoć tada neizbježne ritam-mašine. Album je u listopadu i studenome 1983. dorađivan na staroj adresi u Frankfurtu, a djelomice i kod Ante Cetinića - brata pjevačice Meri Cetinić, koji je odsvirao dionice bas-gitare u tri pjesme - u njegovu Ante Sonic Studio u nizozemskom Arnhemu. Zadnja dva Azrina albuma u paru su funkcionirala poput bilo kojeg svjetskog diskografskog proizvoda, što je i bila osnovna Štulićeva namjera. U tom kontekstu Krivo srastanje imalo je raznovrsniju sviračku podlogu i nešto sofisticiraniju produkciju.Tematski su oba albuma bila bliska i mogla su se promatrati u paru kroz Đonijeve halucinantno-aluzivne teme „Kao i jučer", „Kad fazani lete" i „Duboko u tebi", ili ponekad konkretnu pobunu protiv konformizma i dizanja bijele zastave predaje u „No Comment" i „Mon ami", koja se izvorno zvala „Živeći u prošlosti (ljepota nasla-Hrvoje Horvatganih godina)". U pjesmi ,,3N", ritmički preslikanoj ,,Know Your Rights" od The Clasha, Štulić prvi put spominje Paulu Horvat, čiju će priču nakon nekoliko godina izložiti na zasebnom albumu „Priča o Pauli Horvat". Osim glavnih pjesama, oba albuma sadržavala su i važne usputne postaje popunjene lirskim minijaturama čudnih atmosfera i minimalističkim ritmičkim figurama te uvjerljive završne balade „Plavi golub" i „Flash".Znakovi Štulićeva autizma vidljivi na Filigranskim pločnicima na ova dva albuma uznapredovali su do ozbiljnog gubitka veze sa stvarnim svijetom, zamijenjene propitivanjem unutarnjeg stanja autora i pjesničkim konstrukcijama posloženima u vrlo ambicozne manevre riječima. Slojevite asocijacije i samo njemu jasne metafore, primjetne u „Pukovnik i pokajnik"— nejasnoj reminiscenciji na njegova oca, stvarnog pukovnika — „MSP" ili furioznoj „Jane", najbrže odsviranoj pjesmi u cijelom repertoaru Azre, preuzimaju primat nad nekoć izravnim stihovima. Štulić je još uvijek bio u naponu izvođačke snage i snalažljiv na skliskom poetskom terenu, gdje 119 mu je osnovnu sugestivnost davala strasna vokalna interpretacija sve boljeg pjevača. Unatoč tekstualnoj višeslojnosti i nerazumljivosti, stihovi na Krivom srastanju imali su dobru metriku i zvučali smisleno dok ih je Štulić pjevao. Nešto drukčije bilo ih je čitati na papiru, ali ti hrabri književni pokušaji dokinuli su raniju Štulićevu praksu i pokazali da je sposoban krenuti novim smjerom.Deset godina poslije književni kritičar Tomislav Brlek u Maloj enciklopediji hrvatske pop i rock glazbe dao je iscrpnu analizu Štu-lićeve nove poetske pozicije: „Završne dvije ploče (...) se bave doduše istim problemima suodnosa čovjeka-subjekta i prividne stvarnosti svijeta oko njega, ali na drugačiji način. Komunikacija nije više cilj, pjesnička se slika daje kao samodostatni model koji nosi, ostvaruje i potvrđuje opstojnost pjesme, jezik je pročišćeniji i razrađeni-ji, s manje pamtljivih izvadaka. Štulićeva sugestija kruži oko realno- » sti koju ne uspijeva odrediti: 'ili je nemir ili je strast', govor (koji je to ponekad i doslovno) postaje nesiguran i ispresijecan pukotinama, 'možda', 'i kako to da',' ili-ili', 'barem'. Kad fazani lete predstav-Fantom slobodelja krajnju točku unutarnjeg razvoja Štulića kao autora, stilsku zrelost koja zamjenjuje, prolazeći iz nje, nekadašnju divlju energiju neobuzdanog bijesa. (...) Na obje ploče kontekst je već proširen, nije predominantno zagrebački, kao što to više nije ni jezik, te se podjednako javljaju toponimi Pariza, Moskve, Trnskog i Trešnjevke, zagrebački je obzor proširen/izjednačen s europskim. Univerzalnost značenja na koju je podignuta lokalna mikrokozmna slika ostavlja raniju prividnu razgovijetnost iza sebe, kao i (jednako prividnu) trenutnu aktualnost ili historijsku ukorijenjenost u sadašnjosti ranijih pjesama i otvoreno ih zamjenjuje bezvremenošću trenutka, s jednom jedinom sigurnom mogućnošću: 'ne bu dobro svršilo'."„Krivo se podrazumijeva da Đoni piše nerazumljivo", govorio je Štulić poslije Petru Popoviću u Ninu o svojim tekstovima. „Što nerazumljivije, to pametnije. Taj princip ne važi, radi se o predrasudi. Nema tu šifara. Kad se bolje udubiš, vidiš da se radi o jednom pučkom tipu pjesama... To za Bajagu nitko ne kaže, a on radi atmosfere često stavlja besmislene stvari. Ja sam smislen, to bi netko morao skužiti. Razumljiv sam, razumije se, ne kao

Bora Đordević, to sigurno. Ja sam razumljiv kao Bregović, s tim što sam, mislim, literarno talentiraniji od njega za stih, ali je to ta kategorija."U pjesmu „Krivo srastanje" Štulić je uključio i Heraklitove stihove „kažu da je ukus karakter, a karakter sudbina", anticipiravši svoju kasniju odiseju s prijevodima djela Homera i Tukidida. Naslovna je pjesma po nekima predvidjela raspad Jugoslavije, iako je bliže istini da je Štulić u suprotnosti s veselom reggae-podlogom mračno recitirao stihove o konfuznom stanju u državi nakon Titove smrti. „No Comment" je tekstom nakratko vratila Azru novovalnoj britkosti, dok je klaustrofobična „Flash" dokumentaristički opisala atmosferu gradske noći i imala jedan od najljepših Štulićevih refrena. Stihom „malo kasnije budi se grad / prvi tramvaj preko Trešnjevke..." zatvorio je temu započetu pjesmom „041" na Sunčanoj strani ulice; „Flash" je bila posljednja Štulićeva pjesma inspirirana Zagrebom.Središnje mjesto albuma ipak je bila „Klinček stoji pod oblo-kom", prva Štulićeva obrada narodne pjesme, čije se efektno iščita-HrvojeHorvatvanje u suvremenom glazbenom ruhu neće ponoviti pri kasnijim Đonijevim susretima s tradicionalima. Na ploči se nalazila i ambi-jentalna instrumentalna minijatura „Nešto između", također obrada folklorne teme. Zaslugom Jugotonova ulaganja u najnakladni)eg novijeg izvođača, pomak u kvaliteti produkcije pomogao je da se nove snimke Azre jasno razlikuju od tadašnje domaće produkcije, o čemu je Štulić govorio u Poletu 1986.: „Kada imaš neku ideju, ne moraš više raditi kao što su pop-bendovi šezdesetih godina radili: imaš pjesmu u sebi i tekst, pa onda samo dođeš i snimiš. Danas se radi u studiju. Znači, sasvim druga tehnologija, prema manufakturi, u svakom slučaju industrijski proces, kao prvi ford s linije, takva neka revolucija. (...) Kada sam radio album Krivo srastanje, došao sam u studio a uopće nisam znao tekstove. Muziku sam imao, ali na licu mjesta sam radio sviranje, aranžmane i takve stvari."Omotnicu Krivog srastanja ilustracijom radnika na izlasku iz tvornice opremili su Greiner i Kropilak, nastavivši efektan niz crno--bijelih Azrinih ovitaka s grafički tretiranim fotografijama, taktiku upotrijebljenu na Ravno do dna i Kad fazani lete. U donjem lijevom kutu manja slika Đonijeve glave sa sunčanim naočalama, okružena nazivom albuma i imenom benda, ipak je pokazivala čija je uloga glavna. Bila je to Štulićeva posljednja doista zanimljiva faza rada. Nakon ispuhavanja prvotnog novovalnog zanosa napokon je pronašao drukčiji, prikladan format izražavanja. I sam je bio svjestan da su zadnja dva Azrina albuma okrenula novo poglavlje, o čemu je pričao u Poletu: „Sve do Fazana ja sam imao gomile pjesama, raznih perioda, raznih zvučenja, raznih situacija, raznih atmosfera, pa sam sve to stisnuo, ali tek od Fazana... Zapravo prije, to je onaj singl „Sloboda"/,^, pa što"; ja sam znao, ja sam dotle morao potrošiti što sam imao, bilo mi je žao da to propadne. Ali od tada sam 'okrenuo ploču'; taj singl je još uvijek snimljen na staroj produkciji, znači 'Yugo sound'. Ali od tada ja uživam, od tog singla, preko Fazana do Krivog srastanja. Dotle je sve bilo pomiješano, novo-staro, uz digresiju da još uvijek gro ljudi pamti Azru po onom dotle, zaključno s Filigranskim pločnicima, s nekom starom Azrom. Ja nikada nisamFantom slobode122HrvojeHorvathtio da ona zvuči onako kako je zvučala, nego je to ispalo silom prilika. Uvijek sam htio da zvuči kao od tog singla pa dalje."Budući da su se dva zadnja albuma Azre prodavala još više nego prethodni, Štulićeva pozicija masovno prihvaćenog autora nije bila dovedena u pitanje promjenom glazbenog smjera. Opus Azre nastao između 1980. i 1984. temeljni je razlog zbog kojeg je Štulić s Azrom na rock-sceni SFRJ stekao izdvojen položaj, ujedno i glav-ni razlog zbog kojega je taj položaj sačuvan do danas. Azra je u četiri godine rada objavila šest albuma - sveukupno deset vinila - na kojima se Štulićev autorski biljeg iskazao u rasponu od sirove energije do kantautorskog detalj izma, problematizirajući život s gradskih ulica i širu društvenu situaciju, prolazeći put od izravnog govora u ranim pjesmama do kasnijeg nizanja slika toka svijesti autora željnog oslobađanja od svih, pa i pjesničkih stega.Do kraja 1983. Štulić je napisao i s Azrom snimio više od sto pjesama — preciznije, 106, uključujući autorske obrade „Klinček stoji pod oblokom" i „Nešto između" - koje je sam otpjevao i odsvirao dionice gitare, dok je nepoznat broj skladbi imao pripremljen, ali ih nije objavio. Tekstovi nekih od njih uskoro će se pojaviti u zbirci poezije Big Bang. Stulićeva posebnost i neukalupljenost nesumnjivo su bile važne za uspjeh Azre, ali će poslije postati vidljiv faktor u sve češćoj nemogućnosti uspostavljanja racionalnog odnosa s okolinom. U tom razdoblju dolazi do prvih konkretnih sukoba Štulića s državnim sustavom, ali ne, kako bi se očekivalo, na ideološkom planu, nego na sasvim opipljivom financijskom terenu.Početkom 1984. Štulić odlazi u Nizozemsku, među ostalim i zbog problema s neplaćenim općinskim porezom. Tih godina Štulić je bio jedan od najvećih poreznih obveznika na teritoriju Hrvatske, autor koji je primio mnoge platinaste, zlatne i srebrne ploče za naklade Azrinih albuma koje su dosezale i 300.000 prodanih primjeraka dvostrukih albuma. Prema popisu poreznih prijava iz 1983. Štulić je, ne računajući obrtnike, bio na prvom mjestu liste poreznih obveznika u gradu Zagrebu. Na općini Medveščak, gdje je tada u Zagrebu stanovao, prijavio je zaradu od 280 milijuna dinara, što

Fantom slobodeTEKST ZAJUGOTONpokcjr.ik v5. '•-istina &?pukovnik i pokojnik^ajlirn a&....$i%e.n.... ci'je su ffiVii raasj.o prast.ari štosili"■volio b^b '::. !5p.ved.eš obrijane glave i da ili ui-: ;■;.": k&o lEisaonu .erotiku da ne tnj.-'Ac:-:. oi.ruf\l.o kainen^j'e koje vjetar val.ja po dolini u::.. i?.a irrajli ;p*.it;:i t?'i;&^o?; i svojih; čullrir- ukrotiš vrdje"^ i đ'„ kaSoS od'.'irth ';a ne pojslali-i <•',- ln,SeJ5 ;<14' ■ ' ■■/\/&%~-o tu tnko dcbro a^ i1s.7:ii,;:ijei .. :o izrs.^";'i "-»■;i;;<i!ia .oa se ii-:--;jr: ka.o i toli-'.u puta nd:? biti tvoj novi '^iipuDATUM:UREDNIK:Hrvoje Horvatje prema bankovnom tečaju na kraju 1983. (1 US dolar - 127,44 dinara) bilo 2.200.000 američkih dolara.Štulić je predlagao da se plaćanje obveza ZAMP-u raspodijeli na tri sljedeće godine. Tvrdio je da je i nekoliko albuma objavljenih 1982. snimao u duljem razdoblju, kao i da je pjesme za njih stvarao dugi niz godina, još od 70-ih, a ne u godini objavljivanja ploča, što je bila istina; koncertni Ravno do dna snimljen je 1981., Singleploče 1979-1982 u još duljem vremenskom rasponu, ali je cijela prodana naklada bila obračunata u istoj godini. Siniša Škarica, urednik u Jugotonu, sjeća se da je Štulić od svoje diskografske kuće tada dobio službenu potvrdu koja je podupirala zahtjev za obročnom otplatom obveza, što je bio fer potez kuće koja je na Štulićevu radu nesumnjivo ostvarila veliki profit. Škarica je čak Mariju Bošnjaku prenio Štulićev zahtjev da mu Jugoton umjesto isplate zarade u gotovini kupi stan, čime bi riješio dva problema.Nakon što su u Jugotonu pristali na takvo rješenje, Đoni se ipak odlučio za isplatu casha. Snježana Banović ne sjeća se takve 125 ponude Jugotona za stan, iako su se tih godina ona i Štulić često družili sa Škaricama i zajedno odlazili na večere.Đoni je sam financirao snimanje zadnjih dvaju albuma u inozemstvu. Jugoton mu je za to poslije platio oko 50 tisuća njemačkih maraka, ali je zbog stalne inflacije iznos bio puno manji kad ga je Đoni primio. Kako Jugoton zakonski nije mogao poslovati u inozemstvu, Štuliću je sav novac isplaćen na žiro-račun, zajedno s velikim prihodima za sve prodane albume iz prethodne godine.„Đoni je bio vrlo iskren; što je pjevao, bilo je proživljeno, pa je i živio na takav način", govori Leiner. „Nije ništa skrivao, kalkulirao, niti je bio promoćuran i bavio se zakulisnim igrama. Sve je prijavio na sebe, a ne kao drugi na punice, mame i braću, kako bi se izbjeglo plaćanje velikog poreza. Naravno da mu se to obilo o glavu. U tim pravnim pitanjima nije bio verziran i sve mu je odjednom sjelo za vrat. Nije bio dobar planer, a njegov advokat (Vladimir Rupčić, nekadašnji član grupe Mladi; op. a.) nije uspio napraviti što je trebao. Ispalo je kao da je Đoni htio utajiti porez, a zapravo je platio danak prevelikoj kreativnosti." Kako bi izbjegao sličan problem,Fantom slobodeGoran Bregovic javno je govorio da mu se ne isplati snimati više od jednog albuma Bijelog dugmeta svake dvije godine, jer svu dodatnu zaradu odnese prevelik porez. Štulić očito nije dijelio to mišljenje, a i nije htio gušiti kreativnost svog najpropulzivnijeg autorskog razdoblja razmišljanjem o financijskim sitnicama.Nekoliko godina poslije dio Štulićeva poreznog duga podmirit će predujam Jugotona, a Štulić će iznos vraćati prodajom idućih Az-rinih albuma. Umoran od natezanja, namjeravao se na neodređeno vrijeme preseliti u Nizozemsku, gdje je već boravio početkom 1983., maštajući o inozemnoj karijeri. „Kad je rekao da će otići, vid-jelo se da ga je nešto jako stezalo", govori Snježana Banović. ,,U to vrijeme počela je njegova paranoja; da je u blizini bio neki psihijatar, vjerojatno bi dijagnosticirao ne blaga, nego jača paranoidna stanja, prema Rusima, prema lošoj glazbi... Đoni se istinski mučio s Prljavim kazalištem, Parnim valjkom, izbezumljivalo ga je da su ti ljudi zvijezde, da zarađuju puno novaca s takvom glazbom, iako mu 136 novac nije značio ništa."Ukratko, Đoni je znao imati hrpu novca, a nakon što ga je s gustom potrošio, te hrpice više nije bilo. Do koje ga mjere novac nije zanimao, vidi se po tome što je u vrijeme inflacije bio potpuno nezainteresiran za financijski gubitak, pa ga je otac Snježane Banović često morao moliti da mu promijeni dinare u konvertibilnu valutu, koju bi potom Đoni pronalazio po ormarima i u vrećici ih nosio na razmjenu. Na jednom tulumu u Slovenskoj ukrali su mu veću svotu novca, a i sam ih je često znao posuđivati, „po soma" ili već kako je komu trebalo.Redovito se vozio taksijem, Snježana mu je predlagala da kupe automobil; umjesto iznajmljenog stana u Slovenskoj ulici, govorila mu je da kupe vlastiti, ali Đoni nije bio pristaša „imanja" koje bi mu „Rusi" mogli

oduzeti. Nakon faze rastrošnosti na red bi naglo došao napadaj štednje, Đoni bi govorio kako nema novaca, jele bi se konzerve... Zatim bi na mjesec dana sa Snježanom otputovao u Pariz i tamo „polomio" sve živo, stalno izlazio na večere u restorane i potrošio „pola albuma novaca". Đoni nije bio racionalan tip, nije volio imati posla s pravnicima i menadžerima, mnogi su ga varali i gubioHrvojeHorvatje novac, što je sve zajedno zatvorilo krug nepovjerenja prema okolini. Snježana Banović govori kako je bila premlada da ga zaustavi, da ga ugura u konvencionalnosti kakve su automobili i stanovi, jer konformizam je Štuliću bio omiljeni neprijatelj. Volio je živjeti nemirno, po vlastitom receptu, a još nije bilo ni djece ni škole koji bi ga sprečavali u tome. Nije želio ni plaćati porez „otimačima" koji mu ionako daju lažne prikaze njegove zarade.Đoni će u Nizozemsku otputovati s nekoliko gitara i koferom punim novinskih izrezaka o Azri. Nekoliko godina poslije, 1989-, u intervjuu beogradskom Ninu, komentirao je važnost rada Azre do odlaska: ,Ja sam nazirao kraj tunela, imao sam viziju udaljenog svjetla, ali nisam znao dokle ću, i da li ću uopće uspjeti, jer su moje historijske okolnosti bile drugačije. Muzičari su svirali, a ja sam htio misliti svojom glavom uz sve svoje greške i mane. To je najviše bilo što sam svojoj zemlji mogao ponuditi. Moja karijera, to je veliko neslaganje s osrednjošću koja vlada svuda. Ja sam, de facto, bio prisutan nepune četiri godine; znači, s punim saznanjem o sebi, ka-da je Azra bila nacionalna atrakcija."Prije toga Azra će početkom iduće godine u promijenjenoj postavi odsvirati još jednu jugoslavensku turneju.Fantom slobodeII. DIODOVIĐENJANA VLAŠKOM DRUMUI

5. Nije kao na filmu /1984. —1990.Prva dva mjeseca 1984. Azra je u postavi Štulić, Leiner, Jurica Pa-đen i Remo Cartagine (basist Aerodroma) odsvirala oproštajnu turneju prije Đonijeva odlaska u Nizozemsku i posjetila većinu gradova između Beograda i Ljubljane. Prvi put Štulić je u tročlanu postavu Az-re uveo i četvrtog glazbenika. Gitarist Jurica Pađen (rođen 3- veljače 1955.) prije je bio član Grupe 220, Parnog valjka i Aerodroma, iskusan instrumentalist koji će sa Štulićem nastaviti surađivati i poslije. Još važnije, Pađen je bio kolega iz brojnih prethodnih druženja, osoba koja se sa Štulićem i Leinerom dobro slagala u svakodnevnom životu, i nakon silaska s pozornice. U svakom slučaju, Pađen će u 80--ima postati jedan od ključnih Štulićevih suradnika i prijatelja.Pravi razlozi Đonijeva odlaska u Nizozemsku isprva su bili nejasni široj javnosti i različito interpretirani u svjetlu spominjane porezne situacije. Uz višak internacionalne ambicije - pokušaj početka inozemne karijere i njen neuspjeh - bijeg od krute porezne stvarnosti kod kuće bio je osnovni motiv Štulićeve selidbe, koja će se se pokazati presudnom za njegov budući život. Oštar rez koji će i3i se s Azrom dogoditi nakon albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje bit će jedan od najradikalnijih unutar SFRJ diskografije. Odlazak u Nizozemsku bio je razdjelnica nakon koje Đoni više nikad nije bio isti, kritična točka nakon koje više nisu vrijedila stara radna i ži-votna pravila.Prvi je otputovao Đoni. Iako je 1982. već boravio u SAD-u, godinu dana poslije u zagrebačkom američkom konzulatu nije mu odobrena nova viza, pa se Štulić odlučio za boravak kod prijatelja u Nizozemskoj, namjeravajući zatim putovati u SAD. Želio je međunarodnu karijeru i nije bio zadovoljan reakcijama publike u domovini; glazbu je za Štulića bila „sveto pismo", misija, a ne zabava. Internacionalni proboj činio se kao izgledna iduća postaja mijenjanja svijeta, još uvijek „okrenutog naopačke".U Nizozemsku je s Đonijem trebala putovati i Snježana Bano-vić, koja je već imala kupljenu avionsku kartu, ali to se ipak nije dogodilo. „Ja sam tada imala 21 godinu, jednu godinu na Filozofskom fakultetu i već sam bila upisala pauzu. Perspektiva u tim stvarimaFantom slobodebila mi je - nula. Već sam se u jednom trenutku vidjela kako negdje u Nizozemskoj raznosim tanjure u restoranu... To mi je bilo potpuno nezamislivo, to nije bio moj film i odustala sam od puta."Znajući što se sprema, Đonijeva majka zvala je telefonom Snje-žanu kad su ona i Đoni prekinuli, plakala i govorila: „Zašto i ti ne ideš, on će tamo propasti, ne može on sam." Ali Đoni je bio u svom „filmu" i mislio kako će s Antom Cetinićem, voditi tonski studio, snimati ploče i nastupati. Boris Leiner u Zagrebu je studirao kipar-stvo na Likovnoj akademiji, ali se na prvi Štulićev telefonski poziv iz Nizozemske odrekao trogodišnjeg studija iza sebe, sviranja s reggae-postavom Naturalna mistika i zaputio u inozemstvo. Nakon dojave da Štulić ima novih pjesama koje namjerava snimiti, Leiner u Amsterdamu ispočetka upisuje studij kiparstva kako bi dobio boravišnu dozvolu, ne priznaju mu ispite položene na Akademiji u Zagrebu, ali ostaje najbliži suradnik Đonija, zaduženog za financiranje pothvata.Budući da Štulić nije imao vozačku dozvolu, Leiner postaje i vozač male ekipe novopečenih glazbenih gastarbajtera. Prošlo, naj-profitabilnije razdoblje rada Azre osjetilo se u relativno luksuznom životnom stilu Azrina dvojca u Amsterdamu. Stanovali su na iznajmljenom katu jedne kuće, a slobodoumna sredina svojom je

otvo-renošću i ležernošću fascinirala Štulića. Darežljivi šef podmirivao je dnevne račune i cehove stvorene sa starim prijateljem Leinerom i novim društvom po restoranima i barovima.Štulić je imao i konfuznih trenutaka, znao je biti i emotivno shrvan zbog prekida veze sa Snježanom Banović, koju je često zvao telefonom iz Nizozemske. Ponašao se onako kako se već muškarci ponašaju u takvim situacijama, ponekad i „glupo", a onda je još skoro godinu dana nastavio telefonom zvati njenog oca, s kojim se sprijateljio i bio s njim na „ti", kako bi ostao u kakvom-takvom kontaktu s bivšom djevojkom. Osim glazbe koju su o vlastitom trošku polako počeli snimati u tonskom studiju kod Cetinića u Arnhemu, u vrijeme prvog boravka u Nizozemskoj izdavaštvo Đonijevih starih materijala kod kuće nije posustajalo.HrvojeHorvatUkoričavanje sabranih djela, kakva je bila prva zbirka Štulićeve poezije Filigranski pločnici, nadopunjeno je 1985. cjelovitom zbirkom BigBang otisnutom u tristo primjeraka, u kojoj su se našli svi Štulićevi tekstovi pjesama snimljenih između 1979. i 1984., uz šest ranije neobjavljenih („Tišina" je poslije postala naslovna tema albuma Između krajnosti, na kojem je uglazbljeno i ,yaše veličanstvo"), a obje će u engleskim verzijama prvo objaviti na albumu It Ain't Like In The Movies At Ali.Za razliku od selektivne zbirke Filigranski pločnici, ovaj put radilo se o sveobuhvatnoj kolekciji svih Stulićevih tekstova, iz koje se mogao steći dobar uvid u domete Štulićeve pisane riječi bez popratnog elektrificiranog Azrina poziva na ples. Budući da je živio u Nizozemskoj, ali morao je financirati projekt, zagrebački odvjetnik sastavio je punomoć koju je Štulić ovjerio u nizozemskoj ambasadi, kojom je Borisova supruga Jasna Leiner bila ovlaštena za podizanje Jugotonovih isplata na Đonijevu žiro-računu.O ukoričavanju svoje poezije rekao je u Ninu 1989.: „Ja sam i33 puno više knjiga pročitao nego čuo muzike, ali sam zato, na neki način, uvijek više volio muziku nego knjige. Želio sam otpjevane pjesme vidjeti odštampane, da budu ravnopravne. Važno je znati da sam uvijek prvo imao gotovu muziku pa tek onda tekst. Tako je i danas. Hitler je za sebe govorio da je 'programski mislilac', a ja sam vrlo programski muzičar. Ne znam ništa o poeziji. To sve gledam kao problem i ako taj problem ne znam riješiti, ja sam ponižen. Nastojao sam izbjeći bedastoće, da ne budu glupe. Ispostavilo se da skupljene u knjigama one produžavaju svoj život."U vrijeme najvećih diskografskih naklada 70-ih i 80-ih, na prste jedne ruke mogli su se nabrojiti uknjiženi primjerci nečije rock--pjesmarice i ranije otpjevanih pjesama. Osim Arsena Dedića, Bore Đorđevića, Jakše Fiamenga i još nekih, u zabran tvrdo ili meko ukoričenih izdanja upisivali su se samo rijetki. Nabrojeni su usput veselili i nakladnike, jer je publika pokazivala zanimanje za papirnate izvedenice njihovih glazbenih karijera. Tu negdje dolazimo do pravila po kojemu su se, čini se, kod nas odabirali takvi projekti. Da liFantom slobodezbog kvalitete ili autorskog stremljenja „višim ciljevima", gotovo je uvijek posrijedi bio sindrom kultnih autora, za koje se izdavač nadao da će, osim zadrtih fanova, privući i ambicioznu publiku na listu kupaca.Na problematičnom tržištu kakvo je naše, logično je bilo da se odabiru autori s duljim stažem, čiji je opseg materijala jamčio knjigu deblju i stranicama i značajem. Svojim prvim knjigama i neskri-venim ambicijama Štulić je pokušao slijediti postavke po kojima se u svijetu odavno rock-glazbu doživljavalo kao integralni dio umjetničke scene. Ali u svijetu je, dakako, bila ponešto drukčija situacija: odavno je bilo jasno da je nekadašnja tvrda granica između elitne i masovne umjetnosti prebrisana u trenudoa kad su novi autori dometima postali trn u oku etabliranoj eliti, a značajem promijenili prijašnju percepciju o tome što treba, i kako, govoriti danas. Ako su rock--glazba i film bili moderni, jedini autentični žanrovi 20. stoljeća,ukoričeni rezultat susreta rocka i poezije zapravo je bio predvidljiv. 134 vŠtulić je znao mnogo o pretečama, a i sam se u svojim tekstovima bavio mnogim kulturnim, društvenim i političkim referencama. Jim Morrison slijedio je Huxleyja, Williama Blakea i Baudelai-rea, Patti Smith klela se u Arthura Rimbauda, Bob Dylan - čije je pjesme Đoni ionako svirao - u Dvlana Thomasa, Bruce Springsteen u Johna Steinbecka. Osim utjecaja klasičnog štiva i rock-glazbe na načitanoga i upućenoga Štulića, presudan je bio dotok „novog govora", istodoban s probojem rock-glazbe 50-ih. Kod Štulića su se jasno prepoznavali motivi koje je slijedio. Beat prvaci Allen Gins-berg, Jack Kerouac i ostali oslobađali su se od svih ograničenja kojima su riječi ranije podvrgavane. Jedan je drugi dio popularne kulture pokazivao izrazitu ekonomičnost, izravnost i jednostavnost. Unatoč strogom poštovanju ograničenja u metrici teksta pjesme, gotovo u sukobu s „pravim" poetskim pokušajima, upravo je ta ulična struja odigrala najveću ulogu u pomicanju tematskog težišta i također utjecala na Štulića.U novostasaloj kulturi riječi našli su se prije svega Woodie Guth-rie i Chuck Berry, zauzevši pijedestal začinjavaca čije su novine bileHrvoje Horvatneuhvatljive svima željnim komplikacija, usput definitivno promijenivši doseg otpjevane (na nosačima zvuka), pa poslije opet zapisane (u knjigama) riječi. Jednostavnošću pravih majstora izmijenili su ne samo leksik (Berry) i dosege protestne pjesme (Guthrie) nego i poimanje mogućnosti drukčijeg govora. Ujedno su promijenili i percepciju otpjevane riječi i način razmišljanja čitavih generacija slušača, među kojima je bio i Štulić, koji je i sam citirao Berrvja u „Đoni, budi dobar". I Berry i Guthrie odavno su smješteni u knjige, ali kod nas mnogo godina nikomu nije palo na pamet da u korice stavi rock-poe-ziju ulice, pa ni u vrijeme najljuće borbe novog

vala s okoštalim pjesničkim konvencijama.Mladi beogradski pisac u usponu David Albahari u Poletu je 1985. ekstatično komentirao objavljivanje Štulićeve zbirke BigBang: „Nova knjiga Đonija Štulića potvrđuje da njegovi tekstovi i ovako, bez glazbene podloge na koju smo navikli, zrače stvarnom poetskom vrijednošću. U prvoj fazi svog stvaralaštva, Štulić se najčešće odlučuje ispričati priču u poetskoj formi, u minijaturi, ocrtati lik i u o nekoliko poteza prikazati sudbinu mladog čovjeka u svijetu malograđanskih vrijednosti. Drugi, središnji period njegova stvaralaštva, obilježen je pojačanim zanimanjem za aktualnu političku situaciju i ono što se obično naziva 'našim aktualnim društvenim trenutkom'.U ovim pjesmama Štulić vješto izbjegava zamke prazne, formalne angažiranosti, prelamajući aktualnu zbilju preko površine svog unutrašnjeg bića... Najzad, posljednja faza Štulićeva stvaralaštva sačinjena je od intimnih, lirskih zapisa, u kojima se njegov pjesnički senzibilitet možda ponajviše izražava. U ovim pjesmama, u kojima se iskrenost ponekad izražava u zastrašujućim slikama, dobro se za-pažaju i neke druge konstante Štulićeva pjesničkog postupka: umješna upotreba citata, parodijski pristup književnom i glazbenom naslijeđu, sažetost iskaza, odnosno svi oni elementi koje kritika danas svrstava u arsenal postmodernizma. Upravo nam to pokazuje da je Štulić prvenstveno pjesnik i da je glazba samo podloga za njegov osjećaj ritma i strukture pjesme. (Kao što je, na primjer, Linto-nu Kwesi Johnsonu nephodan reggae da bi izrazio svoje angažirane stihove.) Štulićev nervozan, istrzan stil odražava formu našegFantom slobodi;vremena, kao što njegov monolog odražava strah da ga, u ovom otuđenom svijetu, ipak nitko ne sluša."Za razliku od akademske Albaharijeve rasprave, kojom je Štuli-ćevu poeziju iz pretinca primijenjenog rock-pisma premjestio u ladicu samodostatne umjetnosti, zagrebački novinar i književnik Bo-rivoj Radaković veliki je Đonijev poetski prasak u Studiju opisao ovim riječima; „Erotika, politika i grad najčešća su Štulićeva tematska područja, a drugi su mu 'poroci' polićkamovljevski gradski život uz rub zakona, ali i gađenje zbog amorala uvriježenog morala. U njega je sve nečisto ('nudim ti popljuvane gradske ulice', 'smrdljivi grad'), takav mu je i jezik — provincijalizmi se izmjenjuju sa zagrebačkim žargonom, rime su mu redovito prividne, ni engleski mu jezik baš 'ne štima' ('come on, strankinjo sa plavi eyes', ili osobito posljednji pokušaji pjevanja na engleskom jeziku). I opet, ipak: ipak je zbog te nedorađenosti i eruptivnosti (izuzetne produktivnosti također) Johnnv Štulić ono što jest - hrabar i tužan sa-mostalac, 'svjesno revoltiran urbani tip'. Štulić je nedorađen i nedorečen - zato i zanimljiv - knjigu Big Bang otpočinje makedonskim narodnjakom, poslije u rock umata međimurski narodnjak, neprekidno se referira na rock and roll (provedimo vikend zajedno, Chuck Berry), a nakon svega uvodi mnoštvo motivacija iz Biblije. Nitko ne nalikuje na Štulića, ni na koga Štulić ne nalikuje — sirova balkanska rokerčina! Ali rokerčina!" \Dok su mu kod kuće pisali recenzije o starim poetskim domašajima, Štulić je u Nizozemskoj pokušao ostvariti nove, pjevajući na engleskom. Marljivo je pisao nove pjesme i stare prevodio na engleski, radi planiranog proboja na zapadno diskografsko tržište.U Nizozemskoj su mu se napokon dogodile i neke važne stvari u pri-vatnom životu. Iz prvog duljeg boravka 1984. potječe Štulićevo poznanstvo s Josephinom Grundmeiver, ženom s kojom će se vjenčati sredinom 80-ih. Tajnica gradskog liječnika zadužena za socijalno osiguranje pacijenata koja, kako je Štulić poslije znao govoriti, „zarađuje dovoljno za oboje", bila je žena s kojom će ostati najdu-Hrvojf. Horvatlje u vezi i uskoro ući u brak, a njena kuća u gradiću Hauten pokraj Utrechta postat će njegova stalna adresa.Kad je 1990. gostovao u emisiji Kult ličnosti Denisa Kuljiša i Renea Bakalovića na programu Z3 zagrebačke televizije, Štulić je na pitanje je li za brak potrebnija strast ili funkcionalnost veze kao važnije isticao ovo drugo. Vladimiru Stojsavljeviću u feljtonu u Globusu 1994. ironično je izjavio da je to bila „ne ljubav, nego interes na prvi pogled", da bi u istom tekstu popravio dojam rekavši: „Ljubav dođe i prođe, kako veli naš narod, a ovo je veza, kužiš?"Niz nadahnutih Azrinih albuma uskoro će zamijeniti jednako ujednačen niz ispodprosječnih ostvarenja, koji je počeo upravo snimanjem ,,ni2ozemskog albuma", ali poslije je plan promijenjen i snimke su prenamijenjene. Izvorno se Đoni njima namjeravao predstaviti zainteresiranim inozemnim producentima.,Johnny je buntovnik s razlogom, ova mu je sredina postala preuska", govorio je Boris Leiner poslije u Nacionalu. „Bilo mu je potrebno da iz sebe izbaci svoje ludilo, ili tu svoju viziju, i onda po- 137 kuša ići dalje. (...) Prvo, Johnnv nije znao engleski, njegovo tvrdo 'meksikansko' pjevanje nije publici u Nizozemskoj išlo u uši. Drugo, to je bila 1984. ili 1985. godina, kad je već došao sofisticiraniji zvuk. Mi smo izgledali kao arhaični rockerski bend. No, bez obzira na zvuk, pravi razlog što se njegove pjesme nisu tamo prihvaćale bio je taj što su govorile o temama vezanima za ovo naše podneblje. Dvije smo se godine borili i snimali pjesme u Nizozemskoj, da bi se to završilo albumom koji je izašao ovdje, a ne tamo."Album o kojem je Leiner govorio bio je, dakako, trostruki, ItAi-n't Like In The Movies At AH, snimljen uz pomoć novog basista Step-hena Kippa, objavljen 1986. pod imenom Branimira Štulića. Kako početni plan proboja Azre na inozemno tržište nije uspio, Štulić je nove snimke pragmatično prenamijenio starom tržištu. „Odnos se pokvario, bili smo zajedno u Nizozemskoj, slali te stvari u Ameriku, podosta naivno, a Johnnv je sve to tvrdoglavo htio isfurati vani. Sve se to zapravo izgubilo u nizozemskim kanalima i nije našlo pravi put",

komentirao je Boris Leiner.Fantom slobodeObjavljen za sarajevski Diskoton, u vrijeme svađe s Jugotonom, koji će ga reizdati na 2 CD-a 1999., It Ain't Like In The Movies At Ali donio je prijeko potrebne količine čvrstog casha od diskografskog ugovora, ali, gledano retrospektivno, prokazao je svoga autora kao nedoraslog stratega. Prva nepopravljiva pogreška Štulićeve karijere zvučala je hirovito i za njegove standarde, pri čemu su engleske verzije starih Azrinih pjesama, i nekoliko novih poput „Your Majestv", When The Stuff's Going Badlv", „Recovering From A Coma", „Silence", bile u najmanju ruku čudne i naviklom, a kamoli nenaviklom stranom uhu.Jurica Pađen posjetio je Štulića i Leinera krajem ljeta 1985. „Đoni me nagovarao da tamo napravimo bend i sviramo. Međutim, nakon sedam dana te nizozemske tenzije bilo mi je dosta. Otišao sam prvo u Pariz, zatim u Zagreb." Trostruki album u svojim dometima nije bio ni sjena ranijih višestrukih Azrinih izdanja i svjedočioje o dotad najvećem padu Štulićeve samokontrole. Korist od zara-i38 . v . „.. vđenog novca vjerojatno je višestruko nadmašila šteta od javnogpubliciranja snimki na kojima engleski jezik u Štulićevim ustima nije zvučao najbolje. Više ni najzagrizeniji sljedbenici vjerojatno nisu mogli uvjerljivo objasniti nastalu situaciju.Đoni je poslije priznao da je ipak očekivao uspjeh u inozemstvu: „Meni je to govorio zdrav razum. Sada mi taj zdrav razum govori da tamo ima isto toliko zdravog razuma koliko i ovdje. Ovdje sam čučao u prašini 30 godina prije nego što sam išta napravio, znači da bih i tamo morao čučati 30 godina. Toliko vremena nemam, niti hoću čekati."Kako bi nadoknadio gubitak nastao Đonijevim egzilom, Jugo-ton 1985. objavljuje drugu Azrinu kompilaciju Singlovi 1983 -1985, iako je Azra u te tri godine objavila samo tri single izdanja. Popunjena najkomercijalnijim skladbama, manje zanimljiva ploča od prve Azrine zbirke hitova, nastala je u vremenu kad Đoni više nije pisao jezgrovite pop-hitove, nego pjesme natopljene aluzijama, a one su ipak najbolje funkcionirale unutar albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje. Od tri naslovne pjesme i B-strana singleova skinu-Hrvoje Horvattih s albuma („Nemir i strast"/„Doviđenja na vlaškom drumu", „Klinček stoji pod oblokom"/„Flash" i „Mon ami"/„Duboko u tebi"), najzanimljivija je bila B-strana prvog singlea, „Doviđenja na vlaškom drumu", ostatak sa snimanja Fazana i nastavak bržih tema poput „Idi za svojom sudbinom".Manjak minutaže na kasnijem CD reizdanju nazvanom Singlovi 1983 - 1986 nadoknađen je pridodanim snimkama s albuma It Aint' Like In The Movies At Ali; obradama tradicionala „Mamica su štrukle pekli" - aranžmanom preslikana „Klinček stoji pod oblo-kom" - i „Sardisale lešočkiot manastir" dominantnog lirskog ugođaja. Štulićeva ,,I to se događa ponekad" vratila ga je na Zagrebački velesajam tekstom o susretu s klinkom koja je „odbauljala mravljim tragom", a dvoglas s Leinerom i opuštena atmosfera pokazale su da je Đoni i nakon raskida sa starom Azrom mogao pisati pjesme poput akustičnih tema sa Sunčane strane ulice.Nakon dogovora s Jugotonom o predujmu za isplatu poreznih 139 obveza, Štulić se sredinom 1987. vraća u Zagreb promijenjena izgleda, duge kose, koja prekida svaku vezu s novim valom, i poljuljanog renomea. Snimanje novog albuma Azre pratio je i zadatak reafirmi-ranja autora nakon problematičnog zadnjeg izdanja. Iz Nizozemske je sa Štulićem i Leinerom stigao i Stephen Kipp, novi basist koji je svirao na It Ain't Like In The Movies At Ali. U novoj postavi Azre bio je i Jurica Pađen, Štulićev novi stalni suradnik.„Bio je to nevjerojatan slučaj", govori Pađen o novom početku rada s Azrom. ,,U istoj ulici na Zelengaju u kojoj je Leiner stanovao bio je i tonski studio Vladimira Smoleca, gdje smo snimili zadnji album Aerodroma, Trojica u mraku. Jedno popodne išao sam s djevojkom u studio, kad, vidim automobil nizozemske registracije ispred Leinerove kuće. Sjećam se da mi je prva pomisao bila: 'Pa nije valjda Đoni došao?' Izađem iz auta i čujem neko raštimano drndanje iz garaže. Lupam na vrata, odjednom tišina unutra. Netko pita: 'Tko je?' ja viknem: 'Policija!'. Otvaraju se vrata... onda smo se ispozdravljali."Fantom slobodeNa Đonijev prijedlog da sutra navrati s gitarom, Pađen je došao pomoći oko snimanja albuma i ostao četiri godine, snimivši s Đoni-jem četiri ploče i dvije videokasete. Usput je Štulića prvi put primio na šest mjeseci u svoj stan. Snimljen u srpnju 1987. u tonskim studijima zagrebačkog Jadran filma, kamo se Azra vratila prvi put nakon rada na debitantskom albumu, povratnički album Između krajnosti izazivao je reakcije u rasponu od olakšanja do razočaranja. Zvuk albuma vukao je na staru Azru, najviše zbog načina svirke i stoga što su pjesme poput „Bed rok" bile napisane još sredinom 70--ih, dok je većina ostalih nastala do 1984. Ali nešto je nedostajalo i činilo se da je Štulić nakon nizozemske epizode i debakla s It Ain't Like In The Movies At AH pogubio kontekst rada.Nakon što je Đonijevo mehaničko nabrajanje riječi krenulo već u uvodnoj, slabo razumljivoj „Vaše veličanstvo", posljednji Azrin studijski album otkrivao se, u najboljem slučaju, tek kao korektan diskografski proizvod. Štulić nije imao sreće sa studiom Jadran fil-140 ma; mitsko mjesto udesa prilikom snimanja prvijenca ponovno je odigralo staru ulogu. U odnosu na luksuzni zvuk na. Kad fazani lete i Krivom srastanju, bio je to očit pad standarda. Iako je svirka Štulića, Leinera, Pađena i Kippa - za razliku od melodičnog Hrnja-ka pretjerano

sklonog ravnoj „vožnji" bas gitare - ponekad bila efektna, češće je zvučala bez nekadašnje Azrine dinamike.Od 14 pjesama, čak je sedam bilo tuđih. Između četiri obrade folklornih tema najbolje su funkcionirale makedonska „Tuginata pusta da ostane" — dug pečalbarenju u Nizozemskoj - te vesela „U ajduke". Obje su otpjevane u dvoglasu Štulića i Leinera, a prozračna svirka podsjetila je na ranu Azru više nego ostatak materijala. Nije bio jasan razlog uvrštavanja na album skladbi „Grad se beli" i operetne verzije „Adio Mare" Vlahe Paljetka, koju je Štulić svirao još sredinom 70-ih s Balkan sevdah bendom. Sve četiri pjesme najavile su čudnu Štulićevu etnostrategiju iz budućnosti.Odgovor na pitanje čemu obrade narodnih pjesama nakon povratka iz bijelog svijeta možda je bio Štulićeva reakcija na recentni uspjeh Bijelog dugmeta s folk-materijalima, ili pak pokušaj konkurentnosti navali novokomponiranih narodnjaka koji su pod svo-Hrvojf.Horvatje uzeli i mnoge domaće pop-izvođače. No, ako mu to i jest bila namjera, Štulić se nikada nije lako uklapao u trendove, čak i kad ih je, kao u ovom slučaju, inicirao još „Klinčekom".Izvučena iz rock-arhiva, na ploči se našla „Zadovoljština", kari-katuralna verzija ,,(I Can Get No) Satisfaction" Rolling Stonesa, s buntovnim Štulićevim nabrajanjem društvenih anomalija koje ga sprečavaju u zadovoljstvu, dok se među uspjelo tretiranje predložaka mogla upisati osobna verzija „Are You Lonesome Tonight", prevedena „Jesi li sama večeras". Za tu pjesmu Snježana Banović, s kojom se Đoni ponovno sreo 1986., kaže da od slike do slike opisuje njen život sa Štulićem, po činovima, od strofe do strofe, što možda objašnjava primjetnu nježnost koju je Đoni ulio u najfragil-niju pjesmu albuma.„More Pricks Than Kicks" bila je govorna vježba s egzistencijalnim nedoumicama u tekstu, montypythonovskog kuta gledanja, s efektnom, minimalističkom reggae-podlogom. Povratnički album imao je svojih trenutaka u boljim pjesmama poput „Kada stvari kre- 141 nu loše", „Izlazak iz kome" ili „Bed rok". Otkrivalačka, minimalistička balada „Bez mene" potvrdila je da Štulić još uvijek može napraviti uvjerljiv molski sentiš, dok je vrhunac albuma bila sugestivno otpjevana naslovna balada „Između krajnosti". Bio je to uglazbljeni Štulićev tekst „Tišina", objavljen u zbirci poezije Big Bang, s majstorski raspisanom podlogom gudačkog kvarteta kojim je dirigirao Miljenko Prohaska.Omotnicu je grafički opremio Igor CC Kelčec, dizajner koji će raditi ovitke i sljedećih dvaju Štulićevih albuma. Zadržavajući tematsku vezu s ranijim Azrinim vizualnim rješenjima i klasno-nacio-nalne odnose u središtu Đonijeva interesa, Kela je preuzeo fotografiju snimljenu 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Dokumentaristički prikaz žandara pri uhićenju Gavrila Principa nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, prilikom kojeg je pucnjima iz pištolja usmrtio i njegovu suprugu Sofiju, bio je više nego simboličan izbor, barem onima koji su prepoznali motiv s fotografije.Fantom slobodePitanje jest je li Đoni odabirom događaja koji je pokrenuo I. svjetski rat htio biti ptica zloslutnica, ali je sam poslije govorio da je osjećao raspad Jugoslavije. I tekst pjesme „Krivo srastanje" objašnjavao je na tom tragu. U listu Arkzin 1993- izjavio je sljedeće o tom razoblju: ,Ja ti dođem kao gromobran. Kada sam to isto rekao 1987. godine, onda su po novinama bili komentari da sam lud, ili tako nešto. Dobro, ne baš lud, ali bilo je ono 'ma šta ovaj sere'. Nije prošao tren, kad vidiš cijela frka, a? (...) Pa jesam, ali ne naslutio, nije to sad predviđanje, nego mi je logika to govorila. Nisam bio prvi u tome, to hoću da kažem. Prije mene je Mile Rupčić zapalio. Četiri go-dine prije mene je zapalio, i ja sam rekao koliko je on pametniji od mene. Onda sam i ja zapalio. Čuj, bolje biti drugi nego zakasniti."Nakon tri i pol godine stanke u radu na domaćem terenu, koncerti u sklopu Azrine povratničke turneje u postavi Štulić - Leiner - Pađen - Kipp bili su predvidljivo rasprodani. Boris Leiner rekao 142 mi je kako se ipak osjećala promjena: „Azra se vratila, ali nikada više nije bilo ranije visine. Đoni je tu bio sve, a ja sam bio samo mje-šač boja. To je ipak bilo sve njegovo, čisto subjektivna umjetnost. On je bio poput Picassa - nikada nije podilazio ničemu, pratio je svoju zvijezdu i bio u tome dosljedan. Izgorio je i nikada nije kalkulirao. Ni s čim... Ne znam kud bi sve to otišlo bez pomoći svih nas, no vrijeme je postupno odnijelo tu magiju." Nina Ožegović u tekstu „Povratak umornog ratnika" objavljenom u Vjesniku krajem 1987. duhovito je rezimirala Štulićevu nizozemsku epizodu: „Nakon tri godine dobrovoljnog ili prisilnog izbivanja s domaće rock scene, Johnnv B. Štulić ponovo je u Zagrebu. Sudeći prema najnovijem albumu i po recentnim kritikama koncerata s turneje po selima i gradovima naše lijepe domovine, Štulićev povratak ima mnogo sličnosti s povratkom naših radnika na privremenom radu. Razlika je jedino u tome što je Azra snimila ploču, a 'gastarbajteri' grade kuće. Isti su, međutim, po tome što jedni i drugi žele dokazati da vrijeme provedeno u inozemstvu nije potrošeno uludo. Glazbena ili estetska vrijednost pritom ne igra ulogu jer početni motivi s kojima se ulazi u projekt unaprijed isključuju kriterije."Hrvoje HorvatNa povratničkim koncertima bilo je nekadašnje bazične rock--strasti, ali i previše estradnog scenskog pristupa, vidljivo udaljenog od nekadašnje novovalne etike. Vremena su se, dakako, već bila promijenila. U odnosu na konkurenciju Đoni i društvo još su uvijek prašili i grizli na pozornicama, ali usporedba s nekadašnjom Az-rom definitivno je bila na njihovu štetu. „To je u svakom slučaju već bilo drugo vrijeme, sve je to izgledalo kao da smo na nekom beskrajnom putu koji se rotira i ponavlja", govori Leiner. „Nestalo je magije i ranije energije, sve

je na ploči i koncertima funkcioniralo normalno, ali zasićenje je bilo očito i nakon devet godina zajedničkoga rada Đoni i ja se polako počinjemo razilaziti." Iako je Azrina mašinerija na koncertima funkcionirala uredno, još je znalo doći do sukoba na putovanjima. Kad su se kombijem vraćali s koncerta u Slavoniji, Štulić je iz kombija izbacio Srđana Sachera - koji je napustio Haustor i putovao s Azrom kao tehničar — jer je „nagazio" Đonijev ponos u nekoj prepirci. „Đonijev ego tada je bio veći od kombija u kojem smo se vozili", sjeća se Leiner. „Sacher, kakav je već bio, oštar na jeziku, nije htio popustiti, a Đoni to nije mogao tolerirati. Nakon što su se pokoškali, više mu nije bilo mjesta u kombiju."Tijekom koncerta u Osijeku Đonijeva paranoja od raznih urota dobila je potvrdu kad se srušila pozornica na kojoj su svirali. Poslije se ustanovilo da je zbog međusobne svađe lokalnih organizatora netko noću oslabio vijke koji su držali metalnu konstrukciju prednje strane pozornice i, nakon što su odsvirali uvodnu pjesmu „Anđeli", bina se urušila. „Srećom, prema natrag, a ne naprijed", prisjeća se Leiner, „jer bismo u slučaju da se pozornica srušila prema publici, i mi srušili rekord poginulih na nekom koncertu, koji je držala Riblja čorba u zagrebačkom Domu sportova, gdje je publika pregazila djevojčicu. Mislili smo da je potres. Đoni je bio nezaustavljiv i nije bilo teorije da publika ostane zakinuta. Nakon 20 minuta stanke donesena je epohalna odluka da se koncert nastavi i svirali smo u praznom prostoru između srušene pozornice i publike."Nakon incidenta s rušenjem pozornice u Osijeku uslijedio je drugi — i dugi — spor s jednim od organizatora Azrinih povratničkihFantom slobodekoncerata Berislavom Jankovićem, koji je dospio i do sudskog procesa. S Jankovićem je dogovoreno da petina zarade od prodanih ulaznica na koncertima pripadne njemu, ali Janković je kao osiguranje prebacivao svu zaradu od nastupa na svoj račun i naknadno je isplaćivao glazbenicima.Nakon svađe oko tantijema i zaključka da ih je „pokrao", protiv Jankovića je podignuta sudska tužba. Štulić se na raspravama pojavljivao u svojstvu svjedoka i preznojavao se u sudnici u novoj ulozi na koju se nikako nije mogao naviknuti. Na neke sudske rasprave Štulića je automobilom vozio Jurica Pađen, kod kojega je Đoni boravio, zainteresirana strana u sporu jer je s Azrom svirao na turneji. Nakon iznošenja verzija priče obiju strana, spor je dobio Beris-lav Janković.Nekoliko godina poslije Štulić je u pismu prijateljici Neli Min-doljević u Zagreb zajedljivo poručio da plakate i naljepnice Azre koji su mu ostali u sobi i u Jugotonu „dijeli đacima, fanovima i Be-14,4 rislavu Jankoviću", valjda kako bi i on nešto zaradio njihovom prodajom. Ipak, nakon žalbe i ponovnog otvaranja sudskog procesa, Janković je 2002. pravomoćno izgubio spor. „Teško da ćemo ikada dobiti zarađene novce, ali barem smo dobili pravnu satisfakciju", zaključuje Pađen.Četiri koncerta u Beogradu, gdje je Azra svirala prvi put nakon pet i pol godina, održana su u listopadu 1987. u obnovljenoj dvorani Doma omladine pred oko 1400 posjetitelja svake večeri, ali kritike nisu bile fanatično pozitivne, kakve su prije bile redovite. Dragan Kremer izvještavao je u zagrebačkom listu Studio: „Budući da velikane - u dobrom, pa i lošem - vrijedi mjeriti prije svega njihovim mogućnostima i dometima, možemo bez sjete novog vala i uz svijest o obostranom starenju slobodno reći: nova Azra i diskografski i koncertno, i autorski i izvođački — prilično je ispod nezaboravne stare, mada je još i danas veoma dobar live-band."Ako su kritičari i imali zamjerke, publika je bez dvoumljenja pohodila koncerte i dala podršku Azri, koja se, činilo se, definitivno tržišno konsolidirala, a Đoni pravno rehabilitirao nakon poreznog egzila u Nizozemskoj.HrvojeHorvatXVIIŠtulić na omiljenom prijevoznom sredstvu.Fantom slobode.XXXIIŠtulićeva supruga na vratima njihove kuće u Nizozemskoj, (snimio Darije Petković)Štulić u Nizozemskoj, 2005. (snimio Damjan Tadić)Hrvoj e HorvatZavršetak turneje u listopadu 1987. ostavljen je za dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova, gdje je Azru obje večeri vidjelo po četiri tisuće ljudi. I ta je odluka odavala promjenu nekadašnje radne strategije, ali i cjelokupnog ambijenta domaće rock-scene; ovaj su put i menadžeri sugerirali da se zbog potražnje za Azrom odabere sportska dvorana, u kojoj se zarada „obrnula" u puno kraćem vremenu nego na nekadašnjim serijama Azrinih nastupa u manjim klubovima.Dvije večeri vladala je atmosfera iščekivanja u kojoj su stari fa-novi Azre tražili bolju prošlost, a mlađi došli vidjeti mesiju koji je prethodno pobjegao iz države. Televizijska emisija sastavljena od snimki sa zagrebačkih koncerata objavljena je kao 50-minutni videozapis, ali je dojam koncertnog albuma bolje ne kvariti slikom kako je to stvarno izgledalo; dugokosi, bradati glazbenici u šarenim odjevnim kombinacijama nisu baš bili vjerna replika novovalne Azre. Bolja strana koncerata bio je repertoar, koji je uključivao novije pjesme s tri posljednja Azrina studijska albuma i Filigranskih pločnika te time bio drukčiji od verzije Azre iz vremena Ravno do dna. Od „Anđela" i „Štićenika", preko ,,3N" i „No Comment", Đonijeve novije pjesme pomiješane su s ranim klasicima, u ponekad istim, ponekad promijenjenim aranžmanima.

Na zagrebačkim koncertima snimljen je četverostruki vinilni album Zadovoljština, objavljen kao luksuzno izdanje u velikoj kutiji, u grafičkoj opremi Igora CC Kelčeca, koji je snimio i fotografije, s knjižicom stihova Anonymous Epigrams, potpisanoj Johan B. Štu-lić. Neki od njih glasili su ovako:Padni mi na grudi deteu 60-ojležim ovdjenikad ženjenproklinjući oca što to učiniPu Via Čommercude 6. c.p. - •>Vruć pa ladna vodaimperatorova kado zašto griješ tako brzo tako toploi prije nego što sam svučen osjećam žarPortret glupog učiteljatko te nacrtao majstore retoričaru šutljiv si ne pričaš vrlo životu nalikMasivni live album imao je jasan zadatak zadovoljiti gladno tr- žište i donijeti brzu zaradu, a obuhvaćao je više od pedeset pjesama. Mnoge su, kao i na koncertima, bile povezane u blokove, miješajući Đonijeve klasike, tradicionale „Tuginata pusta da ostane", novije Azrine pjesme, folk obrade i čudan izbor rock-klasika poput ,;We Will Be Strong" Thin Lizzvja, ili hita „You're Just What I'm Nee-ded" Rica Ocaseka iz američke pop-grupe The Cars.Na Zadovoljštini se našlo i desetak rock-standarda poput ,,Where Have Ali The Good Times Gone" Kinksa i „Dock Of The Bay" soul prvaka Otisa Reddinga, uvrštenih bez vidljivog razloga, kao i ,,Pretty Woman" Roya Orbisona. Ali najgore su prošle pjesme za koje bi se očekivalo da ih je Đoni usvojio najbolje: „I Saw Her Standing There" Beatlesa i ,,Twist & Shout" u kojima je Azra djelovala poput običnog gaža-benda.Možda je razlog bio u tome što Đoni ni u početnim godinama bavljenja bendovskim sviranjem nije bio odškolovan na izvedbama rock-klasika, kao neki drugi glazbenici koji su zanat pekli skidanjem, sviranjem i asimilacijom „vanjskih utjecaja". Štulić je uvijek bio skloniji vlastitim nego tuđim pjesmama, pa se i u kasnijim obradama općepoznatih hitova čuo nedostatak pravog pjevačkog po-HrvojeHorvatsvajanja materijala, kao što se i nepogrešivo razaznavala nepromjenjiva konstanta uvijek osebujne „štulićevske" izvedbe.Iako to nije htio priznati, Đonijev izvođački rakurs teško je trpio tuđe materijale i njegova fascinacija obradama ostaje prilično nejasna. Prerade folklornih motiva također su postale stalne te su u pretjeranim količinama ubacivane u repertoar. Litre znoja prolivene na nastupima u vrućem Domu sportova, rastresit materijal i sigurna svirka sastava najbolji su dio koncertnog albuma koji krasi pokoja uzbudljiva izvedba starog favorita poput ,,A šta da radim", emocionalan završetak s „Jesi li sama večeras" i euforičan odjek publike.Energično izdanje Azre učinilo je povratak podnošljivijim, ali rutinska svirka definitivno je izgubila finese i uzbudljivost prijašnje Azre. Slična radna strategija ponovljena je na koncertima iduće godine. Za klupski zagrebački nastup odabrano je predvorje Arhitektonskog fakulteta, gdje je Azra svirala na studentskoj brucošijadi, ali zbog položaja pozornice iznad ulaznih stepenica u zgradu većina prisutnih 147 nije mogla vidjeti pozornicu. Ono što su čuli bio je već uhodani Đonijev povratnički program, koji je ponovio i na nastupu na zagrebačkoj Salati 5. rujna 1988., zadnjem velikom koncertu Azre u Zagrebu.Koncertni album Zadovoljština posljednji je na kojem je sudjelovao Boris Leiner. Nakon turneje napušta Azru krajem 1988., čime postava ostaje bez jednog od nezamjenjivih članova i presudnog sviračkog sastojka. „Situacija u bendu nije bila dobra, jednostavno se osjećalo da ne jašemo na vrhu plimnog vala, ni svirkom ni međusobnim odnosima", sjeća se Leiner. „Nastupilo je potpuno zasićenje. Đoni je znao reći da se trener momčadi koja loše igra nikada ne obračunava s najslabijim, nego s najboljim igračem. Tako sam i ja stalno bio na udaru i otišao sam iz grupe. Pokoškali smo se, jedno vrijeme smo se 'durili' i nismo razgovarali, da bi se s vremenom odnosi malo popravili."Tih godina ljudi iz Jugotona Štuliću predaju master vrpce svih albuma i singleova Azre, uključujući i dotad neobjavljenu pjesmuFantom slobode„Linda Lane", kako bi ih Đoni u Nizozemskoj, vjerojatno u studiju Ante Cetinića, pripremio za objavljivanje na CD-ima. Siniša Škarica sjeća se kako je Štulić poslije vratio sve snimke - njegove remaste-re Jugoton nije iskoristio - ali je usput sebi zadržao kopije, što će biti razlog spora kad je Azrine snimke prodao za objavljivanje beogradskom izdavaču Komuna.U sljedećem razdoblju Štulić počinje samostalnu karijeru, uz pomoć novih suradnika, ali ipak ne provodi u praksu nekadašnju rečenicu „Đoni ili Azra, svejedno je, to sam ja". Umjesto nazivom grupe, sljedeći Štulićevi albumi bit će potpisivani njegovim imenom. U intervjuu Ninu tvrdio je da je od povratka u Zagrebu upoznao samo dvije zanimljive osobe, novinarku Tanju Torbarinu i Toma Gotovca: „Želio sam vidjeti tko je to, tko u

mom dvorištu živi, a da o njoj ne znam mnogo. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se s takvim pjesmicama izlazilo 70-ih ili početkom 80-ih - ljudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Goto-148 vac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovjek, zdrav mozak s kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak. Volim ljude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda sve izdržati, budu posljednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete."Đoni se osvećivao samo riječima; poslije je u Vremenu s vidljivom gorčinom objašnjavao kako je u ta tri mjeseca „kao Don Kihot" promijenio pet zagrebačkih adresa snimajući novi album, aludirajući na prethodnu „pljačku" poreznika. Potkraj 1988. Štulić nastupa u emisiji Zabavni utorak zagrebačke televizije, s akustičnom gitarom u rukama, bradom na licu i dugom kosom na ramenima, poput uprizorenja iz sredine 70-ih, kad je zabavljao namjernike na fakultetu i po tulumima. Premijerno izvodi pjesmu „Lađa bez dna", najavljujući novi projekt.Dvostruki album Balkanska rapsodija snimio je Damir Bego-vić u dva jesenska mjeseca 1988. u zagrebačkim SIM studijima Vladimira Smoleca, dok je završni tonski miks napravljen u prosincu u novom, digitalnom studiju dvorane ,Vatroslav Lisinski". Potpisan osobnim imenom autora, album je i bio privatna inventura Štuliće-Hrvojf.Horvatvih egzistencijalnih dvojbi, simbolički obuhvaćenih pjesmom „Svijet se okrenuo naopačke".U njegovu ispravljanju Štuliću su pomagali glazbenici koji nisu ni navedeni na omotnici, s brojnim izmjenama dotadašnjih suradnika, što je još više istaknulo solistički prizvuk ploče. Uz Juricu Pa-đena na gitarama - koautora triju pjesama na albumu - sve bubnjarske dionice odsvirao je Slavko Pintarić Pista, dionice bas-gitare snimili su Đoni i Stephen Kipp, pokojni Mustafa Ismailovski Muc iz Srebrnih krila odsvirao je klavijature u nekim pjesmama, dok je gost u „Fait Accompli" bio Boško Petrović na vibrafonu. U jednom trenutku Stulić ga je nazvao telefonom i pitao želi li da mu ime piše na omotnici ploče. Nakon što mu je BP odgovorio da mu je sve-jedno, Đoni mu je zabrinuto poručio: „Boško, jesi li normalan, pa to ti je prilika da uđeš u povijest!"Rad na albumu protekao je u odličnoj atmosferi. Nakon snimanja društvo je često odlazilo na biljar u kuću glumca Igora Serdara u obližnjim Šestinama, slušalo Sinatru i lagano pijuckalo. Samo sni- 149 manje obavljeno je obrnutim redom od uobičajenoga, što je bitno odredilo završni zvuk i žanrovsku neuhvatljivost albuma. Prvo su Štulić i Pađen nasnimili brojne gitare, Đoni je otpjevao sve pjesme, a tek nakon snimanja pozadinskih vokala Pista je odsvirao bubnjarske dionice i na red su došle violine, flaute i drugi završni ukrasi.Novi projekt bio je utemeljen u Stulićevu kreativnom ludilu, koje se nekima još činilo primamljivijim od opće bezbojnosti domaće rock-scene 1989. Možda bi bolji naslov ploče bio Cabaret Balkan; davno spominjana kabaretska dimenzija što ju je Đoni zagovarao još 70-ih; na Balkanskoj rapsodiji čula se često u humorističnim tekstovima i čudnoj, povremeno zanimljivoj sviračkoj fuziji.Impresija o Balkanu kao mitskom mjestu Štulića je privlačila još od najranijih dana, već od prvog singlea Azre. I na simboličkoj ravni Đonijeva fascinacija poluotokom imala je potvrdu u tome što je diskografske osamdesete započeo pjesmom „Balkan", a završio albumom Balkanska rapsodija. U intervjuu Petru Popoviću vođenom u Zagrebu 1989- i objavljenom u beogradskom Ninu rekao je: „Između prve pjesme i posljednje kolekcije je sve. Balkan je mojaFantom slobodefascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pjevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanija, Bugarska, Rumunjska i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong Kong Kini. To čudesno tlo na mnoge je načine zanimljivo. Volio bih kazati kako je za svaku državu, kao i za svakog čovjeka, važno da je rođena pod sretnom zvijezdom. Zvijezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna."Iako mu je potez Balkan-single/Balkanska rapsodija-album omeđio karijeru, naputci ovog dvostrukog albuma glazbeno su sezali puno dalje, sve do Balkan sevdah banda i 1975. Đoni je zatvorio puni krug i s njime suočio svoje vjerne rock-poklonike. U vrlo neomeđenom projektu što ga je ponudio s Balkanskom rapsodijom teško je bilo pronaći čvrsto uporište, iako je možda baš izostanak predvid-ljivosti bio najzanimljiviji na albumu. Hibrid folka i hard rocka, skupa s teatralnim pjevanjem, Štulića je vratio u Azrin predživot, kad se solistički predstavljao svima koji su ga htjeli slušati. Svirka je bila primjerena novoj glazbenoj strategiji; bio je to još jedan korak dalje od bendovskog formata na albumu Između krajnosti, ali je album sadržavao i nadahnute instrumentalističke dionice, primjereno „toplo" snimljene u tonskom studiju gdje su s Đonijem snimali brojni prijatelji.Većina pjesama imala je okus povezivanja hard rock gitara i ugođaja sevdaha, ili obrnuto, ali je njihov spoj znao iskriviti privlačnost pojedinih dijelova čudnog mozaika. S povremenim dodatkom violine, flaute i klavira, ili fućkanja, napravljeno je nekoliko dorađe-nijih aranžmana. Između stilski neuhvatljivih tema, unutar čak 29 pjesama moglo se izdvojiti nekoliko konkretnih rock-pjesama: „Lađu bez dna", countrv-humoresku „Teško ovo život", pop 60-ih ,,Sa-čekivanje", baladu pomaknutog ugođaja „Smiješan osjećaj" i humo-resku „Zviždanje".Cijeli štimung komično ambicioznog albuma nedvojbeno je bio „narodnjački", iako je broj izravnih obrada narodnih pjesama bio manji nego na prethodnoj, jednostrukoj ploči. Osim tradicio-

Hrvoje Horvatnalnog predloška „Boli glava", napokon je uključena i Heineova „Azra", ali u bogohulnom boogie-aranžmanu. Najsmislenija je bila sugestivna završna tema „Hajri mate", poznata u izvedbi Esme Red-žepove, snimljena u žanrovski čistoj, dostojanstvenoj sevdah-izved-bi. Našlo se mjesta i za pjesmu „Traži mene" grupe S vremena na vreme u hard rock/folk aranžmanu.Dvije stare pjesme Srđana Sachera Štulić je čuo kod Sachera u kuhinji 1987. Pjesme su mu se svidjele, dopisao im je nove dijelove i pod naslovima „Sačekivanje" i „Ti znaš da putujem s tim" snimljene su na Balkanskoj rapsodiji. „Ti znaš da putujem s tim", u originalnom izdanju s naslovom „Prečesto", zagrebačke su Vještice - novi sastav Sachera, Leinera i Mladena Juričića - poslije objavile na svom drugom albumu Bez tišine 1991. Neočekivano, na terenu gdje je Đoni prije bio najjači, žanrovski čisti pokušaji poput staromodnog rock 'n' rolla ,,My Useless Girl", posvete Beatlesima „Lice puno bola" ili estradiziranog popa na tragu Crvene jabuke „Svi se trude oko moje male", na Balkanskoj rapsodiji zvučali su kao najbanalnije Štuliće- 151 ve pjesme do tada. Producentska pomoć Australca Teodora Yannieja ponovno je povezala Štulića i Bregovića, koji je s Yanniejem nešto ranije surađivao na albumu Bijelog dugmeta Ciribiribela. Omot, pamtljiv po efektnim fotografijama Štulića s dvocijevkom, uvijek spremnog za obračun, ponovno je dizajnirao Igor CC Kelčec.Vrativši se u stanje pred-Azrinih narodnjačkih opservacija, za koje mlađi poklonici nisu ni znali da je postojalo, Štulić je Balkanskom rapsodijom započeo kontinuirani niz dvojbenih diskografskih pokušaja i definitivno odustao od rock-glazbe. Suprotno nekadašnjem stihu „brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte", i vizualno je postao suprotnost samome sebi iz novovalnog doba, primjer vraćanja kotača autorske evolucije unatrag, sve do dana - i izgleda - Balkan sevdah benda.Iako je bila glazbeno iznenađenje, Balkanska rapsodija na planu koncepta jasno je iskazala Đonijeve opsesije miljeom Balkana i programatski najavila njegovo kozmopolitsko proglašavanje Balkancem, dorađeno izjavama „službeno sam Makedonac", ili pak daFantom slobodeje „politički Srbin". Budući da je bio rođen u Skopju, vjerojatno je osjećao dublju povezanost s južnim Balkanom, na čiju se glazbenu ostavštinu navukao nakon ispuhavanja novovalnog balona. O svojoj kozmopolitskoj poziciji i nepristajanju na zemljopisno i nacionalno određenje pričao je u Ninu: „Ja se tražim. Na ovoj planeti ljudi su se nekoliko puta selili od sjeverne do južne kape. Tako imamo ljude koji po izgledu ne pripadaju mjestu i rasi u kojoj su rođeni. Čovjek se tisućama godina taložio. U nama je sadržano sve. To što sam se prilikom rođenja negdje zadesio ne znači ništa. Kada se jednom donese balkanski ustav, prva dva člana će biti: čovjek nije kriv što je živ, i jači tlači! Ovo govorim zato što nas nitko ne pita gdje se želimo roditi. Ja znam gdje sam rođen i tko su mi roditelji, ali to ne daje sve odgovore."Povezivanjem (neslužbenog) početka Štulićeva bavljenja glazbom sredinom 70-ih i zadnjeg dijela njegove karijere s kraja 80-ih postala je shvatljivija njegova fascinacija folklorom. No, za razliku od sposobnog mešetara Bregovića, Stulić nije financijski kapitalizirao svoje pomaknuto tumačenje tradicije, etna ili vuorld music smjera, kako će se žanr poslije zvati. Sudeći prema idućim objavljenim albumima, nije imao ni želje za to, pa je dvostruki album Balkanska rapsodija najekstenzivnije predstavio ono što je Štulić uspio „smisliti" na temu novokreiranog podžanra. Žanrovski prilično shizofren album bio je Đonijev manifest podneblja čije je prepo-znatljive glazbene karakteristike izokretao na vlastiti način, pokazujući pri tome i dar za iznenađivanje javnosti.„Moje su ploče uvijek navlačile određeni gnjev", opravdavao je zadnje diskografske proizvode u Ninu: „Kad se ploče nisu mogle uništiti, onda su izbjegavane, prešućivane. Recimo, Krivo srastanje je skroz prešućeno; onda je engleska ploča 'preskočena'. Oni što su o njoj pisali, tvrdili su kako je to skup starih pjesama, da je moj engleski loš. Moj engleski nije ništa gori od Marlevjevog. Onda su mi iz tišine zamjerili što na Između krajnosti nema politike... To sve ima i svojih prednosti. Što brzo uđe, brzo i izađe; što sporije stigne, duže traje."Hrvoje HorvatNepopularna balkanska tema u nadolazećem vremenu načet će Đonijev mit na prostoru Hrvatske, politički sklone odlasku s Balkana. Štulić je u Ninu išao svojim kolosijekom, dotaknuvši se na koncu i komunalne infrastrukture i ekologije: „Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vrijeme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motivira umni kapital kojim još raspolaže. Čovjek ne može dobiti atomsku bombu s nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uvjete za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam, ne mislim na mijenjanje jastučnica i da se pri odlasku maše gostima uz apel 'dođite nam opet'. To znači da se zemlja toga oz-biljno prihvati, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplavu. Tu podrazumije- 153 vam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korištenje svega što nam podneblje pruža."Skorašnji prvi višestranački izbori 1990. bili su mu zanimljivi. Uvijek sklon politiziranju, osjetio je da se nešto događa. U intervjuu Viktoru Vresniku u Nedjeljnom Vjesniku, na samom kraju 1989-Štulić se osvrnuo na političko aktiviranje rock-glazbenika: „Ako su to njihovi samostalni istupi, onda je to dobro. Jer, kada imaš samo

jednog, onda nemaš nijednog. Ovako se vidi tko je tko. Uostalom, zašto bi svi morali isto misliti? Ako ja uzimam sebi pravo da kažem kako nekog ne volim, onda i drugi mogu reći da mene ne vole."O novom duhu u društvu maglovito je rekao: „Svaki organizam ima neki sistem prioriteta. Ako je za ljudsku vrstu najvažnije preživjeti, onda se zna i to da se bez glave i srca ne može preživjeti... Neke stvari ipak moraju funkcionirati. Mislim da bi prvenstveno morali funkcionirati nakladni zavodi. Tu su ideje, a arterije moraju funkcionirati. Kad se arterija začepi, čovjeka onda šlagira. Znači - sve izda-Fantom slobodevačke kuće, mediji, štampa, radio, to mora biti dostupno ljudima uvijek, bez ikakvih ideoloških ili moralnih ograničenja. Nema konstante po kojoj bi nešto bilo toliko sveto da ne bi moglo biti još svetije... Demokracija je da svatko ima pravo reći svoje mišljenje. Ovo što se danas događa u istočnoj Evropi, to je prava demokracija."I patriotski duh Đoni je objasnio dvosmisleno, najavljujući izjavu koju će 1992. dati Danasu, kako je prvi napisao domoljubnu pjesmu, „Balkan": „Jesam patriot, ali ja sam isto kao i svatko drugi mislio, zemlja - pa to sam ja! Ono što želim sebi, to želim i svojoj zemlji, to je tako normalno. U tom smislu sam bio patriot."Na pitanje za koga će glasati na sljedećim izborima, Štulić je decidirano tvrdio: „Neću glasati. Nemam za koga", da bi potom situaciju objasnio usporedbom: „Kad su Grci na Salamini tukli Perzijance, onda su na Korintskoj prevlaci dali na glasanje kapetanima brodova da izaberu najzaslužnijeg za tu pobjedu. Bile su dvije nagrade. Na prvom mjestu svaki je kapetan naveo sebe, a na drugom Temistokla. To je bilo prvi put u povijesti da se nije mogla donijeti druga nagrada zato što nije bilo prve. U tom smislu bih rekao nešto i za naše glasanje."Đoni je naslućivao promjene, ali nije znao kako će se odraziti na njega. U Zagrebu je krajem 1989- boravio sa suprugom, želeći je predstaviti obitelji, koja se tada sastala zadnji put. I Josephina je sa Štulićem povremeno boravila kod Pađena. Iako nije skijala, svi su zajedno znali ići na Sljeme, a ljeto 1990. proveli su skupa na Jad-ranskoj obali. Pađen spominje neuvijenu zajebanciju, „bez prazne kurtoazije", koja je bila Štulićev omiljen način komunikacije. Jednom ga je Đoni pitao što će raditi kad on ode, na što mu je Pađen rekao: „Sjest ću i plakati, a zatim ću razmisliti." „Tek onda ćeš početi plakati", bio je Đonijev zaključak. Kad ga je Pađen pitao hoće li imati djece s Josephinom, odgovorio mu je da neće jer su djeca velikih ljudi ,,u kurcu", na što mu je Pađen poručio: „Onda je tvoj otac veliki čovjek."Te jeseni Štulić je podigao jednogodišnju zaradu od ploča i vi-deokasete sa snimkom koncerta iz Doma sportova; 3500 njemačkih maraka bilo mu je lakše obračunati u stranoj valuti nego u dinarima,HrvojeHorvatkoji su bili u galopirajućoj inflaciji. U intervjuu Petru Popoviću rekao je: „Zamisli, tri nove novčanice za deset mjeseci, teško se snalazim. Pravilo je da čovjek vrijedi koliko mu vrijedi valuta. U ratu je bilo: jedan Nijemac, pet ili deset nedužnih za odmazdu. Sada, u miru, jedna marka trenutno 20 hiljada dinara ili četiri maršala. To se nije smjelo dopustiti."Život u stranom svijetu komentirao je riječima: „Prodao sam milijun ploča, platio sve svoje račune i ovdje nemam baš ništa, možda nekoliko dobrih adresa. Svuda sam gost. Da me ovakvog nije uzela jedna Nizozemka, ne bih imao ni doma. Nizozemska je ispod nivoa mora, ali je to za mene zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas se ne može puno misliti. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno misliti, nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instinkta, tamo sve imaju, s puno promišljanja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvijek smo se oslanjali na instinkt." 155Najavljeno se osnivanje Sevdah Shuttle Banda i ostvarilo, ali je imalo malo toga zajedničkog s glazbenim žanrom čiji je naziv preuzet u imenu postave. Riječ sevdah otada postaje svojevrsni ideologijski vodič Štulićeva rada. U Sevdah Shuttle Bandu Đoniju i Pađe-nu pridružili su se bubnjar Branko Knežević - svirački inferioran Leineru - i novi basist Tomislav Šojat, nekadašnji član zagrebačke ti-nejdžerske atrakcije Prva ljubav. Spominjanje riječi shuttle možda je vuklo korijene iz rečenice kojom je Štulić još prije Borisu Leineru u Nizozemskoj poručio „hajdemo mi napraviti space shuttle i otići u crnu rupu". Đoni je na kraju i otišao u crnu autorsku rupu, ali bez Leinera.Ako je Balkanska rapsodija iskazala određenu ambicioznost, bila korektno tonski snimljena i odlično odsvirana ploča, Balegari ne vjeruju sreći bio je porazan diskografski proizvod, snimljen u veljači i ožujku 1990. u — barem za Đonija — zvučnoj „crnoj rupi" studija Jadran filma. Budući da su studiji Jadran filma bili u susjedstvuFantom slobodeIJugotona u zagrebačkoj Dubravi, Štulić je često navraćao k Jugoto-novoj urednici Bobi Kovač, sjedio za stolom nasuprot njenom i na pisaćem stroju tipkao tekstove novih pjesama. Boba Kovač poslije će kao urednica potpisati CD reizdanja Azrinih starih albuma u Croatia Recordsu, a dobar odnos sa Štulićem imala je i stoga što je početkom 80-ih, kad je počela raditi u Jugotonu, prema Štuliću imala odnos poklonika Azre, različit od uobičajenih, hladnih poslovnih veza između glazbenika i djelatnika diskografske kuće.„Štulića sam oduvijek cijenila i bili smo jako dobri", prisjeća se Boba Kovač. „Pokazivao bi mi nove pjesme kako ih je pisao, pitao za mišljenje, bacao u koš... Bio je jako zanimljiva osoba, s njim ste mogli razgovarati o svemu, od književnosti i glazbe do horoskopa. Tada se baš bavio kineskim horoskopom i, kako sam ja prema

njemu bila u znaku štakora, što je navodno jako dobro, Đoni se oduševio i stalno pričao o tome. Često mi je unaprijed govorio o svojim planovima, o želji da dovede Teodosijevskog na ploču Balkanska rapsodija, bio je komunikativan i energičan. Jednom smo sjedili u slastičarnici u Jurišićevoj i toliko se unijeli u razgovor da su ljudi oko nas mislili da ćemo se probosti malim vilicama kojima smo mahali oko stola."Programatskim stihom iz uvodne pjesme ,ybljela me nije ni jedna" točno je navijestio situaciju: „To što sam bio do sad, crna zemlja pokriva." Iako je album bio teže probavljiva smjesa hard ro-ck-rifova, zabavne glazbe i narodnjačkih melodija, nije ga bilo potrebno diskvalificirati na stilskoj razini. Od 18 pjesama, samo su dvije bile vrijedne spomena: „Voljela me nije ni jedna" i solidna balada „Meni se, dušo, od tebe ne rastaje". Ostale su se moglo zaboraviti, ili, još gore, teško su se mogle zapamtiti.Ogorčenost i fatalizam kuljali su iz Štulićevih tekstova. Činilo se da pjeva o sebi kroz stihove „rastočija si se ka barilo, leute moj, osta si sam, napušten brod..." u antologijskoj skladbi Tome Bebića, a ni skladba o bračnim tegobama „Nema problema" nije baš lijepo govorila o braku svježeg supruga. Činilo se da Štulić priznaje kako mrzi sve oko sebe. Ako je netko i imao vjere u mogućnost hrvatsko-Hrvoje Horvat-engleskih tekstova, nakon Balegara to više nije bio slučaj. Stihom „Kaja, volim te, dolje gaće, molim te", iz pjesme „Atlantis", dotaknuto je samo dno. Nategnuti svirački aranžmani još su komičnije djelovali u srazu s Đonijevim melodramatičnim pjevanjem besmislenih tekstova.„Usne vrele višnje" bile su prepjev tradicionala ,,Lilly Of The West", poznatog u izvedbi Boba Dvlana, dok je mješanac gitaristickog boogieja i folka vratio Štulića u prošlost pastirskog rocka. Primjerice, ,yoljela me nije ni jedna" zvučala je kao „Pekar" Bijelog dugmeta, dok je uvod u „Big bang" imao gitaristički rif prepisan iz Bregovićeva „Topa". Dodaci harmonike i violine Gorana Reljića, onog istog s prvog singlea Azre, pokazali su se primjerenijima od truba i trombona koji su Bebićeva „Leuta" odveli prema zvuku gažerskog benda s ljetne te-rase. Ako je „Gimme Some Faith" zvučala kao Stulićeva nominacija za Pjesmu Eurovizije, pjesme poput „Rosalinda", „Oui, monsieur" ili „Melankolija" bilo je bolje preskočiti. Nategnuti tekstovi, amaterski aranžmani i šuplja produkcija na „Balegarima" djelovali su kao fata- 157 morgana, izblijedjela fotokopija nekadašnjeg Štulića.Pretenciozno slaganje rečenica više nije imalo veze s autorstvom, kao da su nabacani sklopovi riječi sastavljeni s namjerom da nerviraju slušatelja. Đonijev novi stvaralački proces počeo je Balkanskom rapsodijom, ali tek su Balegari adekvatno najavili buduće umjetničke zločine. Sve ono što je godinama stekao s Azrom -uključujući i korektne dosege zadnjeg albuma Između krajnosti -urušit će se Đonijevom samostalnom karijerom i pločama poput Balegari ne vjeruju sreći, posljednje objavljene za Jugoton.Štulićeve akcije na tržištu još su dobro stajale, što je pokazivala i namjera da se filmski vizualiziraju njegove pjesme i ponude kao zasebno videoizdanje, na tragu videokasete koja je 1983. pratila album Uspavanka za Radmilu M. Bijelog dugmeta. Snimljen je filmski materijal objavljen pod imenom Klinček stoji pod oblokom, u produkciji HTV-a, s redateljem Mladenom Cesarcem i snimateljem Marijem Perušinom.Štulić i društvo prethodno su besplatno odsvirali „Klinček stoji pod oblokom" na koncertu s televizijskim orkestrom u Čakovcu,Fantom slobodea televizija se obvezala kao kompenzaciju snimiti 17 videospotova novijih Stulićevih pjesama, uključujući i orkestralnu izvedbu „Klin-čeka", konceptualno povezanih u film, različit, kao i sve kod Đoni-ja, od uobičajenih MTV-jevskih spotova. ,,U jednoj noći Đoni i ja kod prijatelja smo napravili male scenarije za sve pjesme. Sutra smo došli na sastanak s pokojnim Cesarcem u restoran kod Pere, na Salati, ovi s televizije sjedili su s praznim rokovnikom, a mi smo samo istresli ideje za videospotove", sjeća se Jurica Pađen.Nabavljeni su kostimi i tehnika, odabrane lokacije i krenulo je desetodnevno snimanje materijala po Zagrebu. U jednoj pjesmi Štulić i Pađen bili su odjeveni u vojne uniforme - Đoni je bio oficir Wehrmachta, a Jurica partizan - slika koja će godinu dana poslije postati stvarnost u ratnom raspadu Jugoslavije.Turneja iz 1990. bila je posljednja. Zadnje koncerte u Zagrebu Azra je održala tijekom dvije večeri u dvorani SKUC-a. Nakon koncerta na Hvaru 15. kolovoza, pred oko 150 posjetitelja, grupa pre-staje postojati. Godinama poslije Stulić će sam, izjavom u Globusu, najbolje opisati doseg Sevdah Shuttle Banda: „Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa." Nakon što je za vrijeme snimanja Balkanske rapsodije ponovno boravio u stanu kod Pađena, tijekom snimanja Balegara Jugoton je podmirivao račune Štulićeva boravka u hotelu Palače. Poslije se jedno vrijeme preselio k dizajneru Igoru CC Kelčecu, ali ga je nedostatk vlastite „gajbe" u Zagrebu stalno podsjećao na poreznu epizodu i prijedlog da mu Jugoton kupi stan. Često je provodio vrijeme u Atriju kazališta ZKM u središtu Zagreba., a pojavio se i kao glavni gost u televizijskoj emisiji Kult ličnosti Denisa Kuljiša i Renea Bakalovića na programu Z3, kolega iz starog Poleta potkraj 70-ih, što mu je bio posljednji istup u zagrebačkim elektronskim medijima.Još se nije osjećao kao potpuni stranac, što je potvrdio i u Ninu: ,Ja u Jugoslaviju dolazim samo kada sviram. Tada zarađujem i mogu sebi platiti putovanje i stanovanje, jer nemam gdje živjeti. Mene nitko ne financira, meni nisu slali novce u duplim kovčezima kao nekima. U svojoj zemlji gostujem, i uvijek je isto: prvi dan sve mi seHrvojeHorvat

čini kao veliki geto, ali drugi dan već se naviknem i drago mi je da vidim kako sve, usprkos gluposti, funkcionira. Ja sam vezan za ovu zemlju. U njoj sam pokupio sve mirise i moje djelo zaslužuje da je ovdje. U Nizozemskoj sam kao medvjed, samo spavam zimski san. Imam kanale preko kojih otkrivam stvari u Jugoslaviji. Ako uočim neku nepoznatu iskru duha, odmah tražim telefon i kažem: Ja sam Đoni Štulić i hoću s tobom razgovarati. Nitko sretniji od mene."Krajem 1990. Štulić je namjeravao snimati novi album, u trenutku kad je politička situacija postajala vrlo ozbiljna. Pađenu je sve već pomalo dosadilo; u jednom trenutku Đoni mu je nudio tri posto izvođačkih honorara čak i ako ne svira na ploči, nego da bude u studiju i organizira glazbenike. Planovi su propali i Štulić je u sljedećem razdoblju neke snimke napravio u Sarajevu, ali su materijali godinama čekali na objavljivanje. Nekoliko godina poslije čak je i kasetu s pjesmama za album Sevdah za Paulu Horvat poslao u Zagreb Bobi Kovač iz Jugotona, danas urednici u diskografskoj kući Dancing Bear, ali bila je to privatna pošiljka dobroj prijateljici, 159 bez namjere da album objavi kuća Croatia Records, s kojom se u međuvremenu posvađao. Početkom 1990. Štulić je bio među dobitnicima „Zlatne ptice", priznanja Croatia Recordsa, kako se po novome zvao Jugoton, za milijun prodanih nosača zvuka. „Nikad nisam bio takmičarski raspoložen. Meni je kriterij uspješnosti za neku ploču to ako je uspijem snimiti najbliže nekoj mojoj ideji vodilji i pri tome pobijediti ono što me sprečava", rekao je u Ninu iduće godine. „Uvijek su mi govorili da moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue, snimati... Kao što to radi prva liga. Ali sam ja znao da sam samo po tiražama prva liga, a po svemu ostalom underground.Bila je to jedna od nagrada koje honoriraju uspjeh na tržištu neovisno o kreativnim domašajima. Ali bolja Štulićeva prošlost nikad se nije činila daljom nego tada.Fantom slobode6. Teško vrijeme /1991. — 3001.Ako je prvi Štulićev boravak u Nizozemskoj sredinom 80-ih bio svojevrsna medijska crna rupa, s vrlo malo objavljenih vijesti u novinama, 90-e su bile sasvim drukčija priča. Kao što ovo poglavlje knjige zorno pokazuje, gotovo nije bilo godine kad se Đoni nije sam javljao s novim prilozima za biografiju, ili su ih pak davali njegovi medijski egzekutori. Ekscesan ton većine njegovih izjava u intervjuima bio je najvažniji razlog za kasnije javne analize, pa zatim nove Štulićeve intervjue i tako redom.Na povratku sa snimanja u Sarajevu Đoni sredinom 1991. boravi u Zagrebu. Upravo je počeo rat u Sloveniji, a Jurica Pađen sjeća se tragikomične situacije prilikom zajedničkoga gledanja televizijskog Dnevnika sa Štulićem, u stanu kod prijatelja Dražena Matu-tinovića: „Turski šoferi bili su bombardirani negdje u Sloveniji i ležali na cesti. Druga slika, vide se tenkovi JNA kako plaze po cesti, a Đoni gleda, živčan ustaje iz fotelje i veli: 'Mater im jebem, kako to šalju tenkove bez podrške pješadije!' Odmah se ušaltao u 'generalski' film, otac mu je bio vojnik pa je znao nešto o tome." 161Početkom 90-ih najmanje se govorilo o glazbi. Rat je donio sasvim druge teme, a i Đonijev medijski rat više se bavio ideologijom nego glazbom. Bila je to i posljedica stanke u objavljivanju novih albuma. Kad ih je Štulić predstavio, bilo je jasno da su to mizerni domašaji, pa je priča opet vraćena na teren javne prepirke. Đoni je iz Zagreba u lipnju otputovao Sava expressom u Beograd. Jurica Pađen odvezao ga je u četiri sata ujutro na željeznički kolodvor kupiti kartu, čime je završio zadnji Štulićev boravak u Zagrebu. Nagovarao je i Pađena da ide s njim. „Pitao sam ga: 'Pa jesi ti normalan?' na što mi je odgovorio: 'Nemoj poslije reći da ti nisam htio spasiti život.' Bio je iskreno zabrinut za mene, ali mi stvarno nije padalo na pamet ići s njim." Pađen kaže da mu je bilo teško razlučiti Đonijeve motive, no, budući da je zagrebačka zračna luka zbog ratnih manevara JNA tada već znala biti zatvorena za promet, što će postati redovito stanje u kolovozu i rujnu, nije isključeno da je Štuliću jedan od načina da dođe do Nizozemske bio i let iz Beograda.Na odlasku iz Zagreba Pađen mu sprema „kaznu" - „Napravio sam to da mu dignem tlak", kaže — i Štulićevoj supruzi šalje dar,Fantom slobodi; yzamotanu hrvatsku zastavu koja Štuliću otad stoji kod kuće na vitrini u Nizozemskoj. Simboličkom gestom, Pađen Đoniju na odlasku iz Zagreba daruje knjigu Pale sam na svijetu.Cijelo iduće razdoblje Štulićeva života obilježeno je „krivim srastanjem" politikantstva i krute životne stvarnosti; njegovim izjavama o situaciji u kojoj se raspala SFRJ i reakcijama na njih. Štulić je, prema vlastitim riječima u ST-u Marinka Božića, proveo „45 dana osmog i devetog mjeseca" u Beogradu. U istom intervjuu komentirao je kritike na svoj račun: „Pa ne znam ja stvarno kako da to protumačim. Bogati, pa Tuđman je proveo deset godina u Beogradu. Pa Mesić je proveo više od mene. Pa ja mislim da nema niti jednog iz vrhovništva koji nije bio više od mene u Beogradu. Zašto to nikome ne smeta? Nije moje da se izvlačim na tuđi račun i uopće nema razloga da se branim. Pa cijeli svijet ide tamo. Zašto ne bih i ja mogao putovati?"Boravak u Beogradu u vrijeme početka rata u Hrvatskoj bio je 163kamen o koji se spotaknuo i na temelju kojega su krenuli kasnijimedijski obračuni. Đoni nije živio u Beogradu, a neprovjerene, kasnije se pokazalo, neistinite informacije kako je svirao na promiloše-vićevskim skupovima napravile su mu dodatnu štetu. „Nije toga bilo", govorio je u Danasu o navodnim izjavama u srpskim medijima o nezadovoljstvu životom u Hrvatskoj. „Ja imam sve press

clippin-ge i znam da toga nije bilo, ali se često dogodi da ljudi tumače svoj pogled na svijet. Znam da je bilo nekoliko tračeva iz tih mojih cli-ppinga, gdje se kaže 'nepodnošljivost života u demokraciji'. E, ovako generalno. Kad govorim u novinama, onda mi u Srbiji, grubo govoreći, objave 90 posto, a kad to kažem u Zagrebu, onda sam sretan ako mi prođe 40 posto od toga što kažem."U intervjuu Ninu 30. kolovoza 1991. Đoni je izjavio da se ponajprije osjeća Balkancem. U vrijeme kad je balkansku rapsodiju zamijenila balkanska eksplozija, Štulićeve provokativne izjave o Hrvatskoj često su ulazile na teren jakog cinizma. Suočene s ideološkim čistunstvom koje je krenulo iz Zagreba, definitivno su pokidale vezu Stulića i metropole. Lipanjski vojni sukob 1991. u SlovenijiHkvoje Horvatnajavio je puno krvaviju katastrofu u Hrvatskoj, koju će Đoni povremeno komentirati iz Beograda.Štulićev boravak u Beogradu sredinom 1991- stvorio je kontroverze koje će prouzročiti nikad popravljeni kratki spoj u odnosima s hrvatskom javnošću. Iako je intervju Ninu dolio novo ulje na vatru, ispod naslova „Prvi Balkanac" Đoni zapravo nije ustvrdio ništa novo: „Mnogi prije mene deklarirali su politički Balkan, ali nitko osobni, pa je moj interes jasan - želim biti prvi. Jer istina je da se masa po zadnjem ravna, ali se na prvoga ugleda. A zamisli da se netko u inozemstvu ugleda na mene, misleći da su svi Balkanci kao ja, što je kriva informacija."U razgovoru za Arkzin 1993. morao je redefinirati pojam svog viđenja Balkanca: „Sad sam to, naravno, opet morao progutati. Jer, eno, drugi je Ćiro Blažević, prije par mjeseci je kupio Dinamo i veli 'ja sam Balkanac'. Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac, zaboravite..." U istom je intervjuu raspravljao o životu u drugoj zemlji: „Teško je, sigurno, izgubiti političku i63 bazu, jer ja sam politički čovjek. Početkom 80-ih ja sam jedini ovdje vodio svoju politiku. Sve ove današnje garniture tada nisu ništa svoje radile, nego su se zatekle na repu jedne politike, dok sam ja već tada furao svoje. Drugo, ja se bavim jezikom. Kad odeš odavde, to ti je kao da seljak napusti svoju njivu i gleda je izdaleka kako propada, kako je drugi pustoše. To je strašno."Na konkretno pitanje o odnosu prema ratu Štulić je odgovorio: „Pratim. Smijem se, plačem, čupam kosu, pravim se lud... kao i svi. Iskreno, ubi me dosada u Nizozemskoj, ali ne bih imao želuca ovo dugo podnositi. Zašto mi ratujemo? Zato što nam je svijet mali. Zato ja pričam o space shuttleu: ukrcaj se i leti kud želiš. Inače će sve eksplodirati, a time ćemo riješiti i nezaposlenost — pa bolje neka rade ljudi na space shuttleu, nego da se ganjaju kroz kukuruze."Zemlju koja se rastočila pred očima mnogih Đoni u svojoj glavi i emocijama nije uspio, niti htio, zamijeniti s nekom od novih država, osim Nizozemskom.To što su UN i mnoge države priznali novu situaciju i samostalnost Hrvatske i Slovenije u prosincu 1991- i početkom 1992. nijeFantom slobode Nznačilo da će to učiniti i Štulić. Dapače, Đonijev javni otpor političkim i zemljopisnim promjenama pokazao je da mu je pripadnost mitskom Balkanu ostala opcija draža od ikoje nove. Raspadom bivše države Štulić je izgubio kontinuitet smislenog rada, a svježe razloge za borbu s vjetrenjačama — koju je počeo još prvom nizozemskom epizodom — dobio je u novoj, svađalačkoj poziciji i otporu događanjima na prostoru gdje je prije živio. Nekoć ga je provocirao okoštali socijalistički sustav, kompliciranje političke situacije ostavilo ga je bez jasnih kontura prostora i vremena. Nije znao komu bi se, i zbog čega, priklonio i u općoj pomutnji izgubio je nit vodilju, što je prouzročilo brojne konfuzne izjave i nedorečene poteze.Zbog glasina da živi u Beogradu, pritisak na Štulićevu obitelj u Hrvatskoj rastao je 1992. razmjerno „provjerenim" vijestima koje su često objavljivane u tisku željnom Štulićeve „glave". Pritisak putem zapitkivanja novinara i znanaca osjećale su i Štulićeva sestra i majka, koje su i dalje živjele u Sigetu. Obiteljska kuća u Ninu također 164 je postala kamen spoticanja jer su je (bivši) Đonijevi lokalni poklonici htjeli srušiti, sve prema stihu s Krivog srastanja „putem poruše sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu".Nasuprot brojnim željama za dodatnim zatezanjem situacije i konačnim medijskim obračunom, u intervjuu Nini Ožegović za Danas u siječnju 1992. Štulić mirno objavljuje kako je „lani napravio album Sevdah za Paulu Horvat, ali to nisam realizirao jer smatram da je neukusno baviti se muzikom u ovo vrijeme". Istom prilikom odgovara na pitanje kako je doživio rat u Hrvatskoj i što veli na optužbe o političkom priklanjanju srpskoj strani. „Moramo uvažiti da svatko ima svoje viđenje - to je stara stvar. To za mene nikada nije bio građanski, nego prljavi osvajački rat s mnogo primitivizma i ma-lograđanštine. Ljudi se upotrebljavaju i zloupotrebljavaju. U svom životu prošao sam tri ofenzive: 1981. su me optuživali da sam protiv samoupravljanja i da sam demagog, 1985. su me okrivili da nisam platio porez, a sada 1992. da sam protiv Hrvatske. To su ružne klevete."Svojim boravkom u Beogradu 1991- bavio se u sljedećem odgovoru: „Bio sam u bivšoj Jugoslaviji potkraj ljeta, još nije počeloHrvoje Horvatnajgore: Vukovar, izbjeglice i sva ona teška i tužna stradanja. Nisam svirao ni na kakvom skupu! To su čiste laži! Jednom sam se sasvim slučajno s gitarom pojavio na beogradskoj televiziji, bio je to play--back, malo sam se zajebavao. Ali to nije bio program! To je isto kao da je emitiran neki spot. Mislim da nema razloga da ne

putujem kamo i kada hoću. Zašto bi se Mesić i Tuđman mogli šetati po Beogradu, a ja ne bih mogao?" O svojoj nacionalnoj identifikaciji Đoni je govorio i u stihovima: „Kakva je razlika između Hrvata i Hrvatine? Ista kao između seljaka i seljačine! Ja u tome nemam interesa. Nikada nisam bio nacionalno ugrožen, ja nemam nacionalnu svijest."Darko Glavan u replici u idućem broju Danasa ustvrdio je da Štulića s Homerom - čiju je Ilijadu prevodio u Nizozemskoj - povezuje samo sljepilo, ali druge vrste: „Treba li ikome razumnom - u te, priznajem, ne ubrajam Štulića, te mu to ne uzimam za zlo - danas u Hrvatskoj objašnjavati što znači govoriti za prvolinijaške srbijanske medije, a telefonirati sa hrvatskim glasilima (...). Izjava da je prije svih napravio rodoljubnu pjesmu još jedna je u nizu tipičnih 165 netočnih megalomanskih Štulićevih izjava. Konačno dolazimo i do ključne stvari - 'Balkan' nije hrvatska već 'balkanska' domoljubna pjesma, koja se može očitati jedino kao želja da na Balkanu sve ostane po istom, što nije interes hrvatskog naroda, kao što je uostalom iskazano i referendumom."Nakon što je opet potvrdio kako je u Beogradu bio samo dva mjeseca potkraj ljeta 1991-, u intervjuu Dubravku Jagatiću u ST-u 1992. Stulić je nastavio: „Ali nije to razlog. Razlog je sasvim prozaične prirode. Razlog je što su ljudi tu naviknuti zadnjih pedeset godina, a vjerojatno i daleko prije toga. Naviknuti su da puše svima i, au-tomatski, ako se čovjek ne svrstava, dobije sve protiv sebe i u tome je glavni problem." Ogradivši se od nekih navodnih izjava plasiranih u beogradskim novinama, Đoni je pokušao izvagati novu situaciju u Hrvatskoj i svoje prijašnje buntovništvo prema prošlom režimu: „Kako osjećam, i kad bi me se stvarno potezalo za jezik, mislim da bih bio još oštriji nego što sam bio prije. Ništa se tu zapravo specijalno nije promijenilo. Nema tu mnogo novih ljudi. Naravno, u ovim kru-Fantom slobode"yJ^C_ ■—«->» 3fO t*-»-i>//—.Hrvoje Horvatgovima gdje se odluke donose, a ne u običnih ljudi. Riba se od glave čisti. Dakle ovi u tim krugovima nisu ništa novo. Ti će se uvijek izvući. Ti se ne vide. Ono što se uvijek govorilo — sirotinja uvijek strada."Iako mi nije namjera u knjizi objavljivati Štulićevu privatnu korespondenciju, pismo koje je početkom 90-ih poslao Neli Mindolje-vić u Zagreb znakovito je kao gesta podrške „za sve vas u domovini kad se osjećate napušteni od sviju", i govori o tome kako je Štulić doživljavao situaciju mimo medijskih eskapada, te osjećao „dužnost" dati podršku. Neki dijelovi rukom pisanog pisma na četiri stranice, bez ikakve interpunkcije, djeluju kao da je očekivao da bude objavljeno. Svakako je bilo napisano kao bujica velikih tema i misli, istovremeni osvrt na osobnu i širu situaciju.„Sve vas puno volim i mislim da mi je to dužnost da u ovom teškom trenudcu za sve vas u domovini (...) kad horde brutalnih genocidnih neprincipijelnih mračnih snaga i sprega vanjskog i unutarnjeg čini zadnje ali na sreću jalove napore da vas skrene sa pravog puta tj. bespuća i u tom trenutku ja bih bio zadnja pizda pa da 167 vas ne ohrabrim i pismeno pružim podršku (kad je mogao Krleža Staljinu i još nekim što ne bih i ja) siguran i uvjeren da će moja gesta biti dobronamjerno protumačena kod progresivne javnosti i svih radnih i neradnih ljudi kojima je na srcu samo jedno a to je rasti i cvjetaj zemljo naših okućnica vrtova i plaža itd. Uh."Nakon dijela kako i „ovdje ljudi sastavljaju kraj s krajem samo što se njihov još ne vidi", slijedi poruka „vidjećete kako će u skoro vrijeme biti upriličen susret naših dviju bratskih partija (naše i kon-stituonalističke) i naroda gdje će se frontu mračnih sila suprotstaviti pesnica i opanak".Nakon riječi da su „Amerika i Engleska već zemlje proleterske", te o Azrinim plakatima i naljepnicama u Jugotonu - koje treba „prodati na štandu na Cvjetnom trgu, šteta da propadaju kad ih raja želi" - kraj je bio prepoznatljivo borben: „Pišite kad se što dogodi i izre-zujte sva pljuvanja (pretpostavljam o Štuliću; op. a.) da im sudimo jednom kad pobjedimo." Bio je to jedan od Đonijevih pozitivnih „napadaja", ali nakon njega više se nikada nije javljao Neli Mindoljević.Fantom slobode-ef- .^

( ■O**-'1 c—7"

168 / **'' * >y

■(*'—hHrvoje HorvatAli ova epizoda imala je predigru u ekscesu koji je Štulić 1991. napravio kod njih, kad ga je Davor Mindoljević zamolio da ode iz stana nakon što je Đoni deklamirao pseudoteorije o genocidnosti Hrvata i o tome da su Hrvati zapravo Srbi, pa je dugo prijateljstvo među njima završilo na neugodan način.Definitivno nastanjen u Nizozemskoj, Štulić je nakon 1991. odustao od glazbene karijere, barem na nekadašnji način. Diskografska izdanja Sevdah za Paulu Horvat - album snimljen 1991. i objavljen četiri godine poslije - i Anali pokazat će autorski sunovrat nekadašnjeg predvodnika rocka s napetim vratnim žilama. Obilježavala ih je potpuna neselektivnost pri objavljivanju materijala snimljenih u raznim tonskim studijima.Tih godina Đoni počinje u život provoditi stihove iz „Plavog goluba" s albuma Kad fazani lete, „dvojica na ulici, sami protiv stih". Ovaj put Đoni se protiv svih borio sam, pokazujući da vječni pobunjenik nema nikakve želje za diplomatskim rješenjem situacije. Tek od početka 90-ih Štulić doista počinje biti u opreci s nekim državnim režimom. Sve njegove nekadašnje pobune prema ovoj činile su se poput igara bez granica. Iako je tvrdio da je „izbjeglica od 1984.", tek od 1991. Štulić doista postaje prognanik, vlastitom voljom, što će mu u idućim godinama biti osnovna polazna pozicija u bilo kakvim izjavama za medije.Štulićeva pozicija u Hrvatskoj toliko se zakomplicirala da moguće primirje nastupa samo u trenutku kad se ne događa ništa. Svakim pomakom priča se produbljivala u novim naslagama medijskog živog pijeska. Đonijev „obračun s njima" uključivao je mnoge bivše kolege koje ni prije nije podnosio, a u malicioznim izjavama poku-šao ih je staviti „na drugu stranu", ili u „koš", na mjesto kamo ih je glazbeno svrstavao još otprije. Žrtve nekih otrovnih izjava bili su Paolo Sfeci i Piko Stančić, ali i mnogi drugi glazbenici.Štulićev otac umro je u listopadu 1993., ali Đoni nije došao na sprovod u Zagreb. Iako je jasno da to nije učinio i zbog okolnosti u kojima se nalazio, nedolazak na očev pogreb pokazuje da nijeFantom slobode 169imao namjeru „ispeglati" dojam o sukobu s glavom obitelji koji je trajao još od Štulićeve mladosti. Iako je bio trn u oku hrvatskim medijima, Štulić nije bio ratni profiter poput nekih. Dapače, kao malo tko, nije zaradio gotovo ništa, ne samo na svom preziru prema prošlom životu nego ni na diskografskim proizvodima tog istog ži-vota. S novim albumima ionako nije imao nikakve komercijalne šanse na tržištu, ali se, za razliku od nekih, distancirao od pokušaja zgrtanja novca tijekom ratne stihije. Prema izjavama beogradskog novinara Dragana Todorovića, 1993. su mu ponudili 45.000 DEM za jedan koncert, a 1994. čak 125.000 DEM za četiri koncerta u Srbiji i Makedoniji. Ponude je odbio riječima: „Ne želim svirati dok traje rat, neću novac koji je možda krvav."U intervjuu beogradskom novinaru Petru Janjatoviću u rujnu 1994. Đoni odgovara na pitanje o koncertima u Beogradu: „Kakvi koncerti, pa ja ni pasoš nemam, a i s kim bih svirao i zašto? Što da radim poslije toga, ne bih mogao ostati na mjestu zločina, a ne bih se imao kamo vratiti. Slušaj, ja sam još davno rekao: 'dok se ne prestane pucati, ne uzimam gitaru u ruke'. Drugo, za takav koncert potrebni su veliki novci, a zna se tko danas ima te pare. Ne želim svirati za novac koji ne znam odakle potječe. A i sam znaš da je na mojim koncertima i ranije bilo svašta... Pa sad bi bacali bombe na mene."Paranoidna strana Đonijeva razmišljanja osjetila se i u telefonskom razgovoru s Bobom Kovač: „'Znaš kako se zove prvi čovjek koji je ubijen u Gospiću? Štulić!' Razmišljala sam kakve Đoni ima veze s Gospićem? Znala sam da mu je otac bio vojno lice, ali nisam mogla shvatiti o čemu govori. Pitala sam ga je li mu to neki rod, na što mi je odgovorio: 'Nije, ali to sam zapravo trebao biti ja!' Pokušala sam mu reći da je on ovdje 'bog', da ga nitko ne bi dirao, ali više se nije moglo s njim o tome razgovarati. Nekim sam ljudima za potrebe posla dala Štulićev telefonski broj u Nizozemskoj, ali mnogi su ga 'napunili' raznim dezinformacijama i svašta mu napričali, tako da mislim da on više nije znao što se ovdje događa."U jeku projekata poput Croatia Band Aida ili Rock For Croatia, mnoge je kod Štulića nervirao izostanak klasičnog tipa domoljub-Hrvoje Horvatlja. Sam Đoni već se u intervjuu Danasu okomio na proizvode s etiketom domoljublja: „To nema veze s egom, oni nemaju ego. To je prljavština i svinjarstvo! Neki iz hrvatskog band-aida još rade sa SO-KOJ-em, a ja sam tu suradnju prekinuo još 1981. O kaseti Rock For Croatia stvarno ne znam što bih rekao. Danas je muzika gora nego ikada! Jedino se zna pjevati Ustani bane! Pa to se pjevalo 1830. godine i bez obzira je li to garnirano rapom, acidom ili nečim trećim, isto je kao onda. Nije mi jasno o čemu je riječ. Još je Heraklit govorio da se ne može dva puta ući u istu rijeku."Što se tiče SOKOJ-a — službe za obračun autorskih i izvođačkih prava, tj. honorara, od prodanih nosača zvuka glazbenika na teritoriju SFRJ - Štulić je 1981. osnovao vlastitu podetiketu Azra Music, zaduženu za copyright i publishing pjesama Azre (skraćeno c&p) od Sunčane strane ulice nadalje, pokušavši se (unutar izdavačke kuće Jugoton) donekle osamostaliti i izboriti nezavisnu poziciju. Zanimljivo je da se na prvim CD reizdanjima starih albuma Azre, koje je Croatia Records objavila sredinom 90-ih, još pojavljuje Azra 171 Music, dok je na remasteriranim CD-ima iz 2003. kao vlasnik co-pyrighta navedena Croatia Records.

Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji 2001. pisao je kako upravo nedostatak domoljublja legitimira Štulićev anarhoidni potencijal: „Njegovo odbijanje da se prikloni zovu nacionalnih truba svjedoči da njegov anarhizam nije bio lokalnoga, već univerzalnoga karaktera: koji će pravi anarhist bilo gdje u svijetu i malim prstom mrdnuti za bilo kakvu državu? Takva Štulićeva odluka ujedno je i poruka njegovim fanovima da im u 80-im nije prodavao muda pod bubrege, već da i danas misli i živi ono što im je tada pjevao."Tvrdoglavi i uporan Štulić nije se mogao uklopiti ni u kakav novi poredak, onaj u kojemu je prije radio prihvatio je silom prilika jer je u njemu bio rođen i odrastao, „ne svojom voljom". U eksces-nim intervjuima Štuliću nije nedostajalo provokativnih izjava, izrečenih u vrijeme kad mnogi nisu imali sluha za šale. Tako je u Danasu ustvrdio da je prvi napisao domoljubnu pjesmu, „Balkan", mada je bilo jasno da je riječ o tekstu koji autorovu pripadnost BalkanuFantom slobode172provokativno veže sa simbolom falusa u refrenu sa stihovima „dobro mi stoj". Kako god bilo, Đonija pojam doma nije previše zanimao.Tvrdu medijsku situaciju u vezi sa Štulićem pokušao je olabaviti feljton Vladimira Stojsavljevića Vakija, objavljivan u Globusu u pet nastavaka od ožujka 1994. Stojsavljević se poznavao sa Štulićem, uspio je od njega dobiti nekoliko novih izjava, ali je pismom reagirala Štulićeva sestra Branka i tražila prestanak objavljivanja tekstova koji „vrijeđaju osjećaje i dostojanstvo moje obitelji (...) koja osim Johnnvja nije prisutna u javnom životu". Osim što je to bilo vrijeme kad je Štulić bio politička vruća roba s potencijalnom prijetnjom da za sobom medijski povuče sve povezane s njim, u spomenutoj seriji napisa zapravo nije bilo problematičnih obiteljskih pojedinosti. Stojsavljević ga je prikazao u prilično romansiranom svjetlu, ukratko pobrojivši njegove zasluge i tek usput spomenuvši inkriminirani boravak u Beogradu sredinom 1991.Umjesto dodvoravanja kompromisnim potezima, Štulić, činilo se, iz puke tvrdoglavosti nakon 1991. više nikada nije došao u Hrvatsku. Tražiti novu putovnicu nije htio, a starim jugoslavenskim pasošem služio se dok je vrijedio, do 1993. Kako je bio rođen u Skopju, jednom prilikom pokušao je dobiti makedonske dokumente. Iduće godine rekao je Petru Janjatoviću: „Šta se oni to sad prave? Pa mi smo 1982. godine bili u Americi (na turneji s Ljubišom Ristićem; op. a.), svi su se predstavljali kao Jugoslaveni, jedino sam ja govorio da sam Makedonac, a oni su od mene zazirali. Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!"U intervjuu koji mi je dao 2002. još je žučljivo tvrdio: „Kad god imaš posla s nekim, 'odere' te prije ili poslije. Bila to Slovenija, Hrvatska ili Srbija, ja to zovem Jugoslavija, to je taj isti mentalni sklop."Štulić se pokazao kao vrlo nepraktičan politikant, a njegovo izbjeglištvo nije se moglo mjeriti čak ni s Kusturičinim ili Bregoviće-vim problemima u domicilnom Sarajevu. Za razliku od njih, Đoni se javno i po redu posvađao sa svim „republičkim ćelijama" bivšeHrvojeHorvatdržave. Od toga nije imao nikakve koristi, a stalni boravak kraj nizozemskog Utrechta potvrđivao je da je presjekao sve grane na kojima je sjedio te da se doista nije imao kamo vratiti.Za razliku od kompromisnog Bregovića, koji je marljivo izgladio sve sporove sa sarajevskom i zagrebačkom javnošću, Štulić se prije mogao uspoređivati s radikalizmom Bore Đorđevića, ali ovaj je u Beogradu ipak bio kod kuće. U nekim je novinskim izjavama Đoni znao biti pronicav. U Arkzinu od 4. srpnja 1993. o Jugoslaviji je rekao: „Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma, dobro, to mi nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo O.K. Ali sad je još gore. Sad je još puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principu, ako moram da biram - meni je komunizam bio puno draži od ovoga. Jer ovako će nam se i jezik izgubiti, a imali smo šansu da nam barem jezik ostane. Ali niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komuniz- 173 ma, a ovi ostali su došli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kažem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali išli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato što su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi."Iako je najčešće davao negativne izjave o mogućem povratku u Hrvatsku, u razgovoru za Arkzin Štulić jest bio skeptičan, ali ne i re-zolutan u odbijanju ideje povratka: „Ne znam. To mi je vrlo teško, moram da kažem, i svaki dan će biti sve teže, sve teže zapravo. Mogu se vratiti u Hrvatsku, ali to će biti vrlo teško, da puno ne maštam. (...) Ne znam. Hoću reći, nikad ne reci nikad, pa čak ni onda." U Feralu od 7. rujna 1993. djelovao je pomalo rezignirano: „Jebi ga, dao sam sve. Sve emocije, sav novac, sve što sam htio najbolje... i opet me nitko nije slušao, pa me još i preziru. Bilo je uzaludno, ali... ima vas valjda trideset još uvijek normalnih. Čuj, izgubio sam točno trideset godina, koristi nemam, samo patnju i bol, noću ne spavam i zbog toga beštimam. Boli me." U istom razgovoru Štulić je pokazao da je svjestan komplicirane situacije, te otkrio i neka bolnija razmišljanja: „Sve što sam radio, radio sam jer sam volio, aFantom slobodesada sam bez ičega. Novca ja nemam, izgubio sam politički i samo navukao mržnju na sebe. Ne mogu ja to sve zaboraviti i pljunuti na sve što sam radio."Đoni će ponajviše „pljunuti" na zasluge iz prošlosti novopubli-ciranim radovima. U intervjuu Arkzinu najavio je

mogućnost objavljivanja novog albuma: „Pa ja već imam ono što sam prije dvije godine snimio, dupli album, ali to nisam izdao. Imam i nešto skuca-no za još jednu ploču, nešto kao Nebraska Springsteenova. Tako da bih imao šta izdati odmah, ali to je nemoguće. To je ostalo čisto za mene. Jer, kao prvo, nemam s kim raditi, i drugo, ako uopće budem dolazio, moram prvo srediti probleme s ovim, kako se zove, Croa-tia Recordsom."Bilo bi bolje da je snimke o kojima je govorio ostavio „čisto za sebe". Štulićev animozitet prema Croatia Recordsu ponovno je proradio sredinom 1995., kad se na tržištu pojavljuju CD reizdanja prvih albuma Azre, a Štulić u intervjuu Feral Tribuneu poručuje: „Pli-174 jenit ću vam avione i brodove po svijetu, samo vi mene i dalje kra-dite!" Tvrdio je da od 1992. nije dobio nikakav novac od prodaje starih albuma Azre. „Ništa mi nisu platili, sve objavljuju bez moje dozvole i bez mojeg znanja. Za CD-e Ravno do dna, Azra, Sunčana strana ulice i Singlploče 1979-1982 saznajem tek sada od vas. Ako ste sigurni da ste to vidjeli u prodavaonicama bilo gdje, u svijetu ili u Hrvatskoj, svejedno, onda ja tvrdim da je riječ o piratskim izdanjima." Štulić nastavlja: „Petogodišnji ugovor davno je istekao, sve ostalo što sam sa Sinišom Škaricom iz Jugotona potpisivao bile su moje obaveze da u roku od šest mjeseci nakon snimanja pojedinih albuma taj materijal neću nuditi ostalim izdavačima. Prema to-me ja s Croatia Recordsom nemam baš ništa... Računam da mi te dvije firme ukupno duguju oko 6 milijuna njemačkih maraka."Siniša Škarica iz Croatia Recordsa tvrdio je suprotno: „To što Štulić govori potpuno je neistinito. Mi smo vlasnici materijala, možemo ih izdavati bez ikakvih ograničenja. Štuliću se honorari uredno obračunavaju, ali ne isplaćuju, ali za to je kriv on sam jer još od 1992. nije nikoga ovlastio da podigne njegov novac, niti je poslao broj svog računa u inozemstvu... U svakom slučaju te brojke odHrvoje Horvatnekoliko milijuna maraka potpuno su smiješne. U ovom trenutku ne znam točno o kojem se iznosu radi, ali, onako otprilike, mislim da Štuliću dugujemo, odnosno čekamo da preuzme, nekih 5 ili 6 tisuća maraka. Ne više. (...) Bile su to uglavnom narudžbe iz Slovenije i Njemačke, te nismo išli u nakladu veću od 500 primjeraka. Autoru od svakog prodanog CD-a pripada 1,20 DEM, dok po jednoj kaseti dobiva 0,60 DEM", završio je Škarica, na što je Štulić replicirao: „Ma je 1' vi stvarno vjerujete tim lopovima da oni moje CD-e prodaju u tira-žama od po 500 primjeraka?" Isti sukob ponovit će se u medijima i šest godina poslije, samo s nešto uvećanim i konkretnijim brojkama.Za CD reizdanja Azre, kao i Bijelog dugmeta, urednički je bila zadužena Boba Kovač, koja je prije toga nekoliko puta telefonom ragovarala sa Štulićem. „Sjećam se da smo vodili jedan jako dugi razgovor. Obavila sam ga iz sobe Siniše Škarice, a razgovarala sam ja jer je Štulić prema Siniši bio neopravdano neprijateljski nastrojen. Optuživao ga je za masu stvari, što Siniša nije zaslužio, jer on ga je diskografski 'izmislio'. Đoni je dolazio k njemu kući, Siniša se o njemu brinuo kao o malom djetetu i jako puno žuči u Jugotonu prolio boreći se da izgara. Đonijeve ideje. Rekla sam Štuliću da pripremam CD reizdanja, na što je njegova reakcija bila: 'Nemoj, Boba, za tebe ću napraviti što god trebaš, ali nemojte to objavljivati. Ja imam mastere, reci koliko ti CD-a treba i poslat ću ti, ali nemoj da to Jugoton objavljuje...' Budući da sam i sama voljela Azru, rekla sam mu da nema pravo generacijama oduzeti nešto što je stvorio, što je vrijedno i što treba doći do njih. Uostalom, ljudi su do te glazbe dolazili na razne načine, ona je i bila stvorena za njih. No, Đoni to više nije mogao slušati, sve je išlo u tom smjeru da mu je netko oteo novac, pjesme itd."Boba Kovač govori kako joj je bilo žao da su neki omoti bile grafički loše otisnuti, „apšisanih" boja, ali je svejedno Štuliću u Nizozemsku poslala po nekoliko primjeraka svakog CD-a Azre. „Najbolje smo napravili Zadovoljštinu, koja je bila prekrasno izdanje, vrlo reprezentativno. I opet je najviše podrške za te ideje u tvrtki dao Siniša Škarica, koji je imao sluha za takve stvari i dopustio da se u ono vrijeme opće štednje napravi luksuzna omotnica, s debelom knjižicomFantom slobodei Kelčecovim fotografijama, zbog koje sam se borila s mnogima u Croatia Recordsu." Nakon toga Boba Kovač više se nije čula sa Štuli-ćem: „Zadnji razgovor me jako iscrpio. S Đonijem sam mogla puno i dugo razgovarati, to mi je bilo kao pučka svečanost, jer mi je još kao klinki bio drag. No Đoni se promijenio, sve je već dobilo neku crtu hipohondrije, ugroženosti, nečega što te poslije opterećivalo. Znaš, kad ti netko priča nešto za što znaš da nije istina, ne možeš ga razuvjeriti, a on i dalje brije po svome. Osim toga, smetao mi je i njegov odnos prema Croatia Recordsu. Završili smo u ljubavi, onako, 'pusa, bok - bok', ali nešto kao, 's tobom sam dobar jer si ti Boba, ali radiš u lopovskoj firmi'."Boris Leiner u Nacionalu je rekao da je, što se novca tiče, posrijedi nepravda prema Štuliću: „On od svega toga nema ni lipe. On se borio da svoja prava nekako zaštiti. Budući da je ovo vrijeme pretvorbe, bivši Jugoton, današnji Croatia Records, zadržao je sve njegove albume. On je pokušao zadržati svoja djela, otkupiti ih. 176 Croatia Records objavio ih je bez njegova znanja. Jedino je pozitivno to što ta glazba može doći do mladih ljudi koji je očito žele slušati. Azra se ovdje sluša kao Doorsi u Americi. Njegovi tekstovi opet su aktualni i odlično komuniciraju sa slušateljstvom, kao i sama glazba. Ja sad pušem u svoj rog, ali to je istina... Pazite, s tih milijun prodanih ploča i nekadašnjim Jugotonom koji je pobrao 90 posto zarade i s menadžerskom klikom koja je pootvarala restorane na naš račun, mi smo prije svega bili njihova 'zlatna koka'. Bili smo mladi, sve se to događalo na brzinu, u hipnozi uspjeha, tako da je ta golema količina novca jednostavno prošla pokraj nas. Istina,

u trenucima najvećeg uspjeha činilo mi se da smo se ponašali kao pijani grofovi. Ali, isplatilo se, bili smo prave rock-zvijezde."Za vrijeme posljednjeg posjeta Beogradu 1995. Štulić se s izdavačem Komunom dogovara o objavljivanju albuma Sevdah za Pau-lu Horvat i Anali, a usput daje i šokantne izjave tabloidu Blic koje izazivaju novo zgražanje u Hrvatskoj. Ako se može vjerovati napisanome, Štulić definitivno odabire stranu u vrijeme najvećih ratnih razaranja i mirno planira poslove u Srbiji. „Za Sajam knjiga spremamHrvoje Horvatse izdati Ilijadu koju sam prepjevao i sigurno idu trj cj)_a Ova dva koja nisu objavljena, Sevdah za Paulu Horvat iz '9 j j dunli Anali koje sam zgotovio za ove četiri godine u Nizozen^koj j trebalo ^ da izdam prvu ploču (prvi album Azre; op. a.), s j)rva dva singiea { jednom pjesmom koja se zove 'Linda Lane', a koja njkada nije ob-javljena. To bi trebalo biti u studenom, projekt racjinl s Komunom." Osim najavljenoga, imao je pripremljene i dvije kr^ige koje na kfa ju nisu objavljene: Jezu, neku vrstu nastavka Big Bansa a 1985 svim svojim pjesmama, i drugu s pismima i iflt:ervj^_ljrnaNovi su Štulićevi diskografski proizvodi bili ^ezanimijivi aij novinskim izjavama situacija je bila potpuno dru]^^ Medijska lavina krenula je nakon odgovora beogradskom BHqu jeme „ Zaere-bu i o (ne)uzimanju domovnice prevladavale su: „Otišao sam 19S4 iz Jugoslavije, ne iz Zagreba. U Zagrebu sam bio isto kao u Trstu sa. da u Beogradu." O izborima u Hrvatskoj kaže: ,,j^e mogu na 2a_ lost, sudjelovati. Uzeo sam jugoslavenski pasoš. fjtio sam srDSki ali, kažu, nije moguće. Nemam domovnicu. Nisarr, ni tražio nisamhtio da im priuštim to. Što ja imam s Hrvatskom? >„ %tn. m„ t„t„ „;v ^o slo ine Laia ni- sv je slao u London, nego u Zagreb. Sto sad? Nisam j^^ za to» zavr_šio je Đoni novu lekciju.Psihološki portret Štulića pokušao je dati Paoio sfeci sada predsjednik Hrvatske glazbene unije, u Nedjeljnoj Dalmaciji- Meni uopće nije čudno što je on tamo. Naime, on nije u Beogradu zato što voli Miloševića i mrzi Tuđmana. Johnnv ne vojj njkoea Možda je tamo završio kako bi nekima ovdje pokaza^ koliko on njm 'šmirgla'. On je uvijek išao protiv struje. U njegov^ mozgu su ^ud-ni procesi, obično bez rezultata."I Jurica Pađen izrazio mi je sumnju da je Đoni imao sustavan plan prije bi to bio sveopći dišpet. „Početkom 1990. sviraj smo u Beogra! du i Đoni počinje govoriti ekavicom. Pitani ga: 'Čovje£e gto ^ : tj dan dana smo tu, ti već pričaš na ekavici?', a on mei\j veij. '^ j beš, znaš da, kad sam sedam dana u Beogradu, mr^m Hrvate a kad sam sedam dana u Zagrebu, mrzim Srbe!' Volio je biy u kontri "Reakcije u Hrvatskoj bile su brojne i različite. Miljenko Jereović u Nedjeljnoj Dalmaciji zapisao je: „Ako se Štulić Odlučio za tamoš-Fantom slobodeInju putovnicu, pa čak i ako je pristao na ideologiju koju zastupaju oni koji u Beogradu dijele putovnice, nije promijenjeno podrijetlo njegovih pjesama, nije promijenjen njihov duh koji nema ama baš nikakve veze s moralnim posrnućem njihova autora ili s njegovom odlukom da bude građanin jedne fantomske države (...) uostalom, ako ćemo već govoriti o duhu koji zrači iz neke pjesme, onda ćemo puno lakše uočiti sličnosti između aktualne hrvatske dance scene i srbijanskoga turbo folka, nego što ćemo iz Azre izvući nešto što bi bilo korespondentno sa storijom iz beogradskog tabloida."Zlatko Gali replicirao je u Slobodnoj: „Sukladno pak imageu beskompromisne 'velike gubice' Stulić je, za rijetkih gostovanja u srbijanskim i nekim domaćim medijima, drastično radikalizirao svoje poslovično provokativne izjave. Uostalom, dok je Bregović u prošlotjednom intervjuu Feral Tribuneu govorio o svojem apolitič-nom 'emocionalnom jugoslavenstvu', Stulić je u Blicu otvoreno hračnuo ne samo aktualnu hrvatsku politiku, nego i Zagreb i Hrvat-178 sku. Tvrdnjom pak da je tražio srpski 'pasoš' iskazao je i nedvojbeno pristajanje uz beogradski režim. Dakako da je političko uvjerenje, cinizam ili bedasta samovolja lišena ikakvog političkog zaleđa pitanje privatnosti, a ne univerzalna estetska razdjelnica prosudbe cijelog estradnog minulog rada. Ali ne i u slučaju Štulića i svih koji su osobnu moralnost i samoodabranu ulogu glasnogovornika 'svijesti i savjesti' zakvačili poput bedža na vlastiti estradni habit."Stulić je u Nizozemskoj još početkom 1991. snimio 14 pjesama za album Sevdah za Paulu Horvat, objavljen 1996. za Komunu. Osam pjesama dovršio je u Sarajevu s Điđijem Jankelićem, nekadašnjim bubnjarom Bijelog dugmeta, i basistom Mirsadom Bećirevi-ćem. Nova glazba koju je snimao pokazala ga je kao ridikula koji je posao autora zamijenio položajem izbornika tuđeg materijala. Sveukupno gledajući, Stulić je ipak „pao" na vrlo konkretnoj kreativnoj ravni, a ne na teže mjerljivoj ideološkoj platformi.Zapis na razini demo snimki uključivao je makedonske tradi-cionale „Dimitrije sine, Mitre", „Jovano, Jovanke", sevdalinku „Kraj potoka bistre vode", obrade srpskih pjesnika „Otac moga oca" Milovana Vitezovića i „Priču o kralju" Ljubivoja Ršumovića te obraduHrvoje Horvatpjesme „Partizan" Leonarda Cohena. Štulićeva strategija obrada tradicionalnih napjeva potpuno se razlikovala

od world music pravila uvrštenih u srednju struju popularne glazbe. Mimoilazeći se sa svim bitnim pravilima žanra, Štulić je dao neku svojeglavu, osobnu viziju miksa električne gitare i narodnjaka, različitu čak i od prevla-davajućih domaćih estradnih pokušaja.Osim što definitivno nije bio komercijalan po volji masovnog tržišta, naučenog na bregovićevsku lakoću ili novokomponirane banalnosti, Štulić nije dao nikakav suvisli odgovor na pitanje što uopće želi postići. Još poraznije bilo je da je autor koji je potpisao pre-mijernu obradu tradicionala „Klinček stoji pod oblokom" - prije Bregovićeve „Ružica si bila" — na novim snimkama zvučao potpuno nemuzikalno. Ne dajući ikakav smisleni face-lifting folk predlošcima, Štulić se našao na brisanom prostoru gdje se nije mogao sakriti ni iza podrške iznerviranih poklonika, ni iza zajedljivih opaski kritičara i kolega glazbenika. U srazu s nadolazećom etnogarniturom mlađih glazbenika sklonih tradiciji, Štulićevo bavljenje tradicional-nom glazbom izazivalo je podsmijehe.To što je Komuna ponovno izdavala stare Jugotonove albume Azre, iako su te snimke bile u vlasništvu Croatia Recordsa, nije pretjerano zanimalo Štulića, ionako uvjerenog da ga iz CR-a potkradaju. Budući da je od 1987. posjedovao mastere Azre, mogao ih je ponuditi bilo kojem izdavaču. Komunu je kao izvršni producent vodio Maksa Čatović, dugogodišnji menadžer i organizator koncerata, s novinarom i glazbenim kritičarom Petrom Popovićem. Uz nove albume Štuliću u izdanju Komune izlazi i kolekcija od 19 CD-a koja obuhvaća cjelokupan opus Azre i njegove solo albume. Štulić se čak pobrinuo i za dva videospota, jedan uz obradu pjesme „Moderato cantabile" Arsena Dedića, a drugi za duet s Dejanom Cukićem „Mokre ulice".Siniša Škarica vidio je u drugoj polovici 90-ih Komunina izdanja Azre u trgovini u Njemačkoj, gdje su se mogle kupiti ploče nakladnih zvijezda bivše SFRJ. „Sve se to prodavalo nelegalno, jer je Croatia Records bila vlasnik snimki. U to vrijeme čak ni mi nismo objavili sve albume Azre na CD-u, zbog čega je jasno da se ŠtulićFantom slobodeslužio masterima koje mu je Jugoton posudio potkraj 80-ih. Iako je stalno tvrdio da ne dobiva novac za prodane ploče Azre, svi su honorari uredno isplaćivani. Žalosno je da nikada nije nikoga ovlastio da taj novac preuzme", rekao mi je Škarica.Prije toga beogradska izdavačka kuća Hi Fi centar sredinom 90--ih od Miroslava Lilića i Milana Škrnjuga iz Croatia Recordsa i Suzvja legalno je kupila prava na objavljivanje starih Jugotonovih i Suzvje-vih snimki, ali ne i Azre, čiji je katalog Croatia Records na CD formatu malo-pomalo objavljivao. Za 200 DEM po pjesmi, ili oko 2000 DEM po albumu, dvadesetak antologijskih Jugotonovih i Suzvjevih mastera prešlo je u Beograd i tamo bilo otisnuto u solidnim CD izdanjima Hi-Fi centra, čiji je glazbeni urednik bio bubnjar Riblje čorbe Vicko Milatović. Mnogi prestižni albumi SFRJ rocka, Parnog valjka, Idola, Električnog orgazma i drugih ni danas nisu objavljeni u Hrvatskoj, a tek puno godina poslije u izdanju Hit Recordsa, nasljednika Suzvja, pojavili su se antologijski prvi albumi Prljavog ka-180zališta. Komuna je takvoj strategiji konkurencije iz Hi-Fi Centra parirala novim radovima afirmiranih imena kao što su bili Bregović, Zdravko Čolić i Nele Karajlić, te sada Štulić sa Sevdahom za Paulu Horvat, Analima i starim albumima Azre.Album Anali, koji je Štulić u Blicu najavio u paketu s Paulom Horvat, bio je dvostruki CD s estetskom vrijednošću jednog sin-glea. Od 50 pjesama Štulić je autorski bio odgovoran za polovicu, a banalni tekstovi, otpjevani i na problematičnom engleskom, potvrdili su i većim optimistima da je od Štulićeve samokontrole malo toga ostalo. Razlog zbog kojega je na kolekciju uvršteno i desetak pjesama nizozemskog prijatelja Nigela Camerona (debitirao je samozatajno s dvije pjesme na albumu Balegari ne vjeruju sreći), koji ih je i otpjevao, nemoguće je dokučiti, dok je obrade „Moderato cantabile" Arsena Dedića — za koju mi je Dedić rekao da ju je doživio kao „šarmantan pokušaj", unatoč nekim pogrešno upotrijeblje-nim akordima - makedonske „Kaleš, bre Anđo" i „Si zaljubiv edno mome", te bosanskih i srbijanskih tradicionala bilo teško probaviti i nekomu tko se nije profesionalno bavio etnomuzikologijom.Hrvoje HorvatČini se da je Štulić s Analima napravio pogrešku koju je sam predvidio, postupivši upravo suprotno vlastitom receptu. ,Ja sam se suočio sa svim stranama odgovornosti i dugo nastojim izaći iz muzike. Želja mi je snimiti još jednu ploču, radni naziv je Anali, i da se definitivno isključim. Meni se odavno gadi, pošto su ljudi sku-žili da je to sve veliki utjecaj i ubacili se tu. (...) Naivno sam vjerovao kako je muzika izuzeta, ali nije. Taj sistem funkcionira i u ovom mediju, a ja neću pripadati takvom društvu: zato mi je teško i zato radim brzo da spasim živu glavu. Jer, što promatraš, to i postaješ! Znao sam, ako dugo ostanem, da ću se pokvariti i da od mene ništa neće biti. Jurišao sam radi čistoće ideje. Ako juriš ne uspije, ti si gotov."Đonijev zadnji juriš nije uspio, autor je bio vidljivo „gotov".Od 1995- nije se vraćao na područje bivše Jugoslavije. Rutina dugog spavanja - Đoni se na telefonske pozive javljao tek nakon 14 sati - popodnevnog nogometa, pokojeg jointa i dugonoćnog pre- 181 vođenja Ilijade ili nekog usporedivo ambicioznog izvornika, zamijenila je nekadašnju glazbeničku rutinu. Kuća njegove supruge nalazila se u mirnom predjelu ionako mirnog nizozemskog gradića, a uska katnica bila je u ulici punoj sličnih kuća s pridruženim dvorištima. Od svega planiranog u vezi s glazbom u Nizozemskoj se na kraju dogodilo vrlo malo.

Konformizam i konvencionalan životni stil, kojih se kao mlad grozio, postali su Đonijeva svakodnevica, kao i druženje s nekim ljudima iz bivše SFRJ koji su se također odselili u Nizozemsku i ondje „vegetirali" na socijalnoj pomoći. Neki stari Đonijevi prijatelji iz Zagreba kažu da je dosadni Utrecht zadnja destinacija koju je Đoni zaslužio i da bi im bilo shvatljivije, ili barem očekivanije, da je otišao u kvekere. Dakako, nepotrebno je prosuđivati nečiji izbor „života običnog tempa", jer Đonijev inner space ionako nikada nije bio ovisan samo o vanjskom okruženju.Znao je noću nazvati telefonom Juricu Pađena i satima razgovarati, ili mu čitati gotova poglavlja svojih prijevoda. Štulićev rezervniFantom slobodeposao 90-ih postaju prepjevi i prijevodi antičkih klasika kojima se počeo baviti vrlo ambiciozno. Nije jasan osnovni razlog takve fasci-nacije starogrčkom književnošću, iako je Štulić već prije u intervjuima suvremene događaje tumačio pozivanjem na situacije iz davnine. Zanimanje za helensku baštinu i zbunjenost jugoslavenskim „razvodom braka", u kojem nije vidio svoje mjesto, možda su ga potaknuli na povijesne predloške. „Zapravo sam htio poboljšati neke stvari, 'Ilijadu' ili Tukidida, jer su grozne u prethodnim prijevodi-ma", odgovorio mi je na pitanje zašto ga zaokuplja stara književnost. „To, naravno, nije prijevod, nego prepjev. Cijeli sam život bježao od rime, a sada su me dohvatile i sve mi je u rimama. Morat će Bora Đorđević tražiti drugi posao."Periklov govor na pogrebu Atenjana poginulih u prvoj godini sukoba Atene i Sparte u Peloponeskom ratu, koji je također preveo, smatra se nekom vrstom sažete definicije atenske demokracije. Zbog njegova utjecaja na povijest zapadne civilizacije prihvaća se kao jedna od definicija demokracije uopće, što je teško moglo pro-maknuti povijesti sklonom Štuliću. Davnim stihovima Đoni je pristupao bez respekta, na prepoznatljivo svoj način, krećući se među slovima poput slona među porculanom. Osim Homerove Ilijade Štulić je prepjevao i cijelu Tukididovu Povijest Peloponeskog rata, Herodotovu Historiju, Aleksandrijadu - Priču o Makedoncu Alek-sandru Velikom i Empedoklov spis O čišćenju i drugim stvarima.Nakon nekoliko godina rada prepjev Homerova epa pod nazivom Božanska Ilijada via Homer objavio je 1995. u luksuznom kožnatom uvezu na šestotinjak stranica, sa zemljovidom i ilustracijama. Izdavač je bio Beogradski sajam knjige, zbog čega je Štulić i bio u kontroverznom posjetu Beogradu. „Štulić je prepjevao Homera jednako uspješno kao što su Mujo i Haso krivotvorili novčanicu od sedam dinara", bio je naslov teksta zagrebačkog književnika Bore Radakovića, koji se u Nacionalu sredinom 1996. pozabavio novim Đonijevim književnim uratkom.„Malo je knjiga za koje se čitatelj ne pita čemu taj nevjerojatno impozantan trud da se ispisu izvorna 15.693 stiha Ilijade i da im seHrvoje Horvatpridoda još koja autorska tisuća, da se jednostrano prepiše i od nekoliko predložaka prijevoda načini presjek i da se počesto tek olako i uprazno nagaze veličanstveni izvornik i virtuozni prijevodi. (...) Štulića ne zanima ništa od onoga što se u školi učilo o epu: ništa epski ritam, ništa metrička organizacija, raspored i dužina, ništa stih. Prije bi se moglo reći da je ispisao kilometre formalno nesvjesnog teksta. Po svemu je očito da se u svome, recimo, prijevodu, svakako služio barem dvama predloscima-prijevodima Tome Maretića i Miloša N. Đurića, raskošnim dosezima visoke umjetne i umjetničke štokavštine koji su svaki u svojoj sredini imali ulogu uspostavljanja je-zičnih i kulturnih temelja. Uzvišeni jezik te dvojice velemajstora Štulić ponegdje nije potpuno razumio, a ponegdje ga je iskoristio kao podlogu u koju sadi hrapave riječi svakodnevice. Teško je ne vidjeti da se Štulić ponajprije kreće u području književne naive i time je sam sebi pripremio zamku: svojom je Ilijadom ostvario ono što se zvalo novim primitivizmom, što je carevalo u sarajevskoj školi rock and rolla, u top listama nadrealista, a još uvijek živi po raznim audicija- i83 ma, tv i radio stanicama, sve više po festivalima. (...)Po svemu ispada da je silna energija uložena samo da bi se zbunilo nekoliko starijih književnih konzervativaca koji će se zgranuti nad vulgarizacijom Ilijade. Štulić inače piše korektnom hrvatskom ijekavskom štokavštinom s relativno rijetkim, a redovito namjernim ikavskim i još rjeđim ekavskim oblicima koji bi trebali služiti duho-vitosti. Ali, baš kao i mnogim zagrebačkim lektorima, Štuliću su upotreba i deklinacije određenih i neodređenih oblika pridjeva potpuno strani. Aorist i imperfekt savršeno su mu nepoznati, a logički osjećaj za rod, za živo i neživo, pa stoga i za padeže opasno su mu pobrkani. U jeziku Štulić rabi mnogo anakronizama (u Troji, primjerice, ima mnogo mudžahedina), vrlo će često posegnuti za šatrom i psovkom. Tko zna što bi se s ovim svijetom dogodilo da su se Hrvati i Srbi još morali svađati oko toga kome pripada koji pisac, ali je izvjesno da Branimira Štulića neće htjeti ni jedni ni drugi."Beogradski mediji bili su mu tradicionalno skloniji, pa se našlo mjesta i za pozitivne kritike, poput one koju je poslije u promidžbiFantom slobode184knjige iskoristila Komuna: „Priroda Đonijevog pjesničkog djela, afirmirana i potvrđena u jednom od najzanimljivijih opusa druge Jugoslavije, otkriva nove izazove povratkom u daleku prošlost, na sam prag evropske književnosti, do Homerove Ilijade. Prvo i najautentič-nije poetsko svjedočenje o ratu, tiraniji, svađi,

podmetanju svake vrste, patnji, vatri, smrti i usudu balkanskih prostora, našlo je u ho-landskoj samoći mogućnost novog preispitivanja. Bjesovi i inati 'besmrtni i strašni', slike užasa i animalnosti kojih smo svi svjedoci, natjerali su Đonija i njegov pjesnički dar ka surovosti Homerovih slika koju filozofi stoljećima zovu 'prirodni realizam'. Filolozi i književni historičari neće u Stulićevom prepjevu naći uobičajeni odnos prema originalu, prema metričkoj i ritmičkoj strukturi, prema jezičkim odlikama Homerovog stiha. Štulić kao Štulić i ovdje nalazi razlog za bijeg od svih normi. Ali zato potpuno poštuje narativnu strukturu, slijed događaja pod Trojom i na Olimpu jer se njegova sklonost epsko-narativnom obliku izraza jednostavno našla na svom terenu." Štulić se, osim prevođenjem, tako strasno bavio još samo amaterskim nogometom. Bio je ponosan na svoje umijeće i nekoliko je puta s lokalnom momčadi u Hautenu pobjeđivao na turnirima, a najviše mu je laskalo kad je netko od suigrača mislio da je profesionalni nogometaš, što mu se 1995. dogodilo i u Beogradu. Đonije-vu fascinaciju nogometom nemoguće je prepričati, svoje shvaćanje filozofije udaranja „žoge" sam je predstavio stihovima objavljenim u beogradskom časopisu Vreme.Tek nogomet je najbliži šahu po tome što su Beskonačne mogućnosti veličajnih poteza Ja ću navesti dva koja samo jednom viđeh i To oba iz šezdesetih na Svjetskom prvenstvu u Čileu šezdesetdruge a gledao sam ga na TV jedan tuče škaricama sa polovice Igrališta ali iskosa bezmalo sa crte Vratar krajnjim naporom bacivši se izbacuje Loptu preko prečke drugi u Zagrebu mogućeHrvoje HorvatŠezdesetosme u proljeće gostuje Partizan Na Maksimiru e sad desni bek skoro iz svoga Kuta na kraju igrališta izbija dugu baš Napucanu žogu ravno po crti a Galić je Centarfor u punom trku sa pola igrališta Petom preko glave prebacuje i stiže tik na Samoj ivici pokraj rubne zastavice i tu Divno zavrne na šesterac a suigraču mu Lopta kosu okrzne ne gremo na utakmice Samo zbog pogodaka i pobjeda razumeteUostalom par godina prije toga bio samNa Plinari starom Hajdukovom placu OFKBeograd je gostovao pratio sam rođakaPo nekom drugom poslu pa smo slučajno svratiliZašto to kažem zato što sam jedini za gosteMeđu petnaest tisuća ljutih Dalmatinaca 185Glasno navijao rođak se usrao i sveđ meKišobranom ubadao da umuknem ništa miNije bilo prođoh lišo nisam mora popioOpet nogomet se premda lov i rat oličava U jednom od života razlikuje grubostima Naime i prljavštinom ništa se ne postižePočetkom ljeta 1995. Jurica Pađen posjetio ga je u Nizozemskoj i nekoliko dana proveo kod njega. „Sjećam se da me prve večeri odveo u grčki restoran, tada je već bio potpuno u 'antičkom' filmu. Đoni je bio isti, on je naprosto Đoni, uvijek je zanimljiv, iako zna biti i naporan." Iako je Štulić isprva blagoslovio „Pozdrav Azri" -novi koncertni format kojim su Leiner i Pađen uživo održavali Azrine pjesme na životu - poslije se na svaki pokušaj rehabilitacije starih pjesama obrusavao strašću strsljena koji brani trulu krušku punu starihFantom slobodehitova, iznerviran što ne može napisati nove. Prvi „Pozdrav Azri" održan je 1995. u zagrebačkom Saloonu, gdje su se pojavili i specijalci, izražavajući sumnje da je Stulićev materijal podoban za izvedbu. „Dapače, nije mu to smetalo, bilo je puno ljudi na koncertima", govori Pađen o prvim Štulićevim reakcijama.Boris Leiner ovako je objasnio ideju o koncertima: „Jedan od razloga jest i moja kći, koja ide u školu i koja mi je stalno govorila: 'Tata, svi u školi pjevaju vaše pjesme.' Na turneju smo krenuli s Joh-nnvjevim blagoslovom, nazvali smo ga u Nizozemsku i on je rekao da je to O.K. U bendu su bili Tomislav Šojat, Jura Pađen i ja. Mi smo cijelo vrijeme imali osjećaj da radimo nešto što nije dobro i da samo Johnnv ima pravo pjevati te pjesme. S druge strane, bilo nam je slatko, jer ipak je to zlatno doba moje mladosti. Najprije je počelo sa mnom. Iznajmio bih kombi i na putu do gaze doživio prometnu nezgodu. Kad sam rekao da je to Johnnvjeva magija, Pađen je rekao da su to priče za stare babe. Zatim je porezao prst do kosti i svirao u Splitu Azrine pjesme krvave ruke. Ja sam govorio: 'Jeste li vidjeli, Johnnv čarobira', da bismo na povratku s tog koncerta sletjeli s ceste i isprevrtali se tako da smo jedva izvukli živu glavu. Bili smo sretni kad smo prestali s tim koncertima."Jurica Pađen još je jednom otišao do Đonija i Josephine u Hau-ten i često se sa Štulićem čuo telefonom. Nisu se posvađali ni nakon zajedljive Pađenove pjesme „Goli Prick", koju mu je posvetio 1995. na albumu „Slatka mala stvar". „Zašto i bismo?" pita se Pađen. „Đoni je uvijek volio polemiku, a i sam je u svojim izjavama očešao mnoge ljude. Prepirka s njim nikada nije bila nježna." Štulić je bio svjestan da generira sukobe s okolinom, bili to bivši kolege ili neimenovani neprijatelji. „Teško komuniciram s okolinom, ali se zato to kompenzira u nekim drugim stvarima. Jebeš ljude koje svi vole. Takvi ne mogu nikad ništa napraviti. Takvi ne pokreću svijet. Imam ili nemam poštovanja prema drugim muzičarima, to je moje privatno mišljenje. U principu, ne cijenim nikoga. Sve ih znam, znam kakvi su i ne daj bože da ljudi znaju kakvi su muzikanti. Njih trojica, četvorica, pa kad razvezu... To je sviranje. Ništa izvan togaHrvoje Horvat

nema", tvrdio je u Pop-rocku početkom 90-ih. O drugim glazbenicima znao je govoriti svašta, ovisno o vremenu kad su ga to pitali. Rundeka je početkom 80-ih u Džuboksu opisao kao Generalica, a sebe kao Picassa, izrazivši usput želju za produciranjem albuma Haustora.Jedna od češće navođenih izjava bila je i ona s prebrojavanjem - dakako, tuđih - vrijednih pjesama: „Imao je Haustor dvije pjesme, Mlinarec je imao dvije, Arsen Dedić isto dvije-tri. Bregović ih je imao šet-sedam, Film dvije do tri dobre stvari, ali fakat ja sam ih imao šezdeset dobrih!" Općenito, ali ljutito govoreći, Štulićev stav izrečen u Pop-rocku bio je ovakav: „Bolje da su se ogrebali o mene, nego o drugoga. Ja sam imao koristi od Beatlesa, zato što su mi oni dali ljepotu i ja sam to širio dalje. A ovi drugi samo uzimaju i nikakvu ljepotu ne daju. (...) Oni su paraziti, samo troše. A moraš im ne samo tolerirati nego i pušiti... Govoriti kako su dobri, carevo novo ruho. Svi ostali su kukavice, nitko to ne smije reći. Zapravo, mi smo najhrabriji kada seremo po Đoniju. Tako i treba..." 187Nakon druženja s Vlatkom Stefanovskim i abortirane suradnje s Bregovićem, na red je došao i Bora Đorđević, nakon što su obojica odavno prešla zenit kreativnosti. Štulić ga je često spominjao u intervjuima kao relevantnog autora, iako ne uvijek u pozitivnom svjetlu, da bi 1990. s pratećim vokalima gostovao u pjesmi ,,A1 Capone" na albumu Koza Nostra Riblje čorbe. Za Bajagu nikada nije imao lijepih riječi, a početkom 90-ih povukao je ovakvu usporedbu u Arkzi-nu: „Kao što se Ante Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ? A radi mi o glavi cijelo vrijeme!" Sve što je 1989- mislio o kolegama sažeo je u Ninu: „Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasili svoju guzicu! Zašto, kod nas, ljudi idu u školu? Ne da nauče — nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona."Fantom slobodeU jesen 1997. Štulić snima novi album, Blase, i nakon što je dvostruki CD objavljen, počinje prepirku s beogradskim izdavačem Hi-Fi centrom, optužujući ga za nezakonito doštampavanje snimki. „1 to su objavili na svoju ruku", rekao mi je 2002. „Prvo je bio dogovor da se tiska tisuću komada, a onda je krenula lavina. (...) Pr-vo što ću napraviti jest zabraniti da se to prodaje. Oni koji su ploče dosad kupili neka presnimavaju, ali ne želim se više petljati s lopovima."Od zadnje, „ratne" faze rada, Štulić prema vlastitim riječima nije imao nikakve financijske koristi, a u beogradskom magazinu Ro-ck Express o novoj ploči tvrdio je sljedeće: „Album Blase nije onakav kako sam ga ja zamišljao, ali tu su krivi neki drugi dečki, najmanje ja, ali sad je kasno da bilo šta napravim. Šta bih dobio i da ih tužim?" I za bespotrebno uvrštavanje šest starih Azrinih pjesama na album govorio je da je to „djelo drugih ljudi": „Zašto bih opet objavljivao stare pjesme? Vidiš kako jedna grupa glupana napravi pizda-riju za tren." Blase je ostao zadnji Stulićev diskografski uradak. Problematična kolekcija pjesama marketinškim slalomom objavljena je pod imenom Azre, ali nije donijela utjehu Štulićevim poklonicima. Bio je to album kojim će na čudan način završiti diskografska karijera nekoć renomiranog autora koji je od 1990. snimio zanemariv broj uspjelih pjesama.Produkciju albuma potpisali su Zoran Šerbedžija, Željko Topa-lović i Branimir Štulić, a pjesme su odsvirali Šerbedžija i Štulić na gitarama, s dvije ritam-sekcije: basistom Hankom Bishopom i bubnjarom Thomasom Strakbeinom, te drugom, koju su činili Steven Kipp na basu i Jozek Valjak za bubnjevima. Ako ništa drugo, naslov albuma nije mogao biti primjereniji, budući da su tumačenja „prezasićen" ili „otupio" precizno opisivala Štulićeve autorske sposobnosti. Gostujući glazbenici presudno su udarili intonaciju pjesmama, na kojima se Štulić primjećivao samo u vokalima, dok su hladni profesionalci bili zaduženi za hard rock podlogu.U poznatoj maniri Štulić je nekoliko godina poslije tvrdio kako su Kurt Cobain i Nirvana zapravo preuzeli stil Azre, posredstvomHrvoje Horvatbasista Nirvane Chrisa Novoselića, koji je, kao i Štulić, podrijetlom iz Nina kraj Zadra, gdje je kao mali slušao Azru. Na albumu Blase mogla se čuti svojevrsna sviračka nirvanizacija Štulića i tradicionala poput „Rožica sem bila", podcrtana puno žešćom, ali bezbojnijom svirkom od bilo kojeg nekadašnjeg Donijeva društva. Štulić je za-držao poznati tematski interes i na jednom mjestu sakupio političke opservacije, kineske poslovice i narodnu glazbu, proizvoljno ih pomiješavši. Samo poneka tema poput „Na početku bješe štos" pokazivala je naznake Štulićeve ranije melodioznosti, u pjesmi „Dunjo bre" čuli su se i svirački utjecaji Beatlesa iz faze „bijelog" albuma, dok se „Pusto tursko" ljuljalo u reggae-ritmu. Između 23 pjesme snimljene u Dust Music studiju u njemačkom Hilchenbachu ponovo se našlo nekoliko obrada folklornih tema poput međimurskih ,yehni, vehni, fijolica" i „Rožica sem bila", te južnosrbijanskih tradicionala „Mito bekrijo" i „Dimitrije sine, Mitre".Najzanimljiviji dio albuma ipak su bile dvije dodatne koncertne snimke Azre, „Poziv na ples" i „Fa-fa-fa", ali ne iz 1983. godine, ka- 189 ko piše na omotnici, jer te godine Azrina originalna postava nije nastupala. Sudeći prema svirci, aranžmanima i redoslijedu kojim se „Poziv na ples" pretapa u početak pjesme „Tople usne žene", kao na albumu iz Kulušića, vjerojatno se radi o radijskim snimkama s nekog od beogradskih koncerata iz 1982.Stari spor između Štulića i Croatia Recordsa ponovno medijski oživljava 2001. U Jutarnjem listu Đoni uporno

tvrdi kako Croatia Records nema pravo na objavljivanje starih albuma Azre. „Nikakvog važećeg ugovora nema, niti može biti između mene i njih. Ugovor je vrijedio još šest mjeseci nakon datuma izlaska albuma, a posljednji smo potpisali za Krivo srastanje 1984. Punih 15 godina oni bespravno objavljuju te albume", tvrdio je Štulić, ali ostaje činjenica da je Štulić i poslije s Jugotonom potpisao ugovore za albume Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći.I Siniša Škarica komentirao je sukob: „U objavljivanju albuma Azre ne vidim ništa sporno. Jugoton je prema Štuliću bio potpuno korektan, omogućavali smo mu dobre studijske uvjete, sva su mu snimanja bila plaćena pa je tako CR kao pravni sljednik nekadašnjegFantom slobodeJugotona ostao u posjedu prava za objavljivanje. Osnovni je njegov problem što očito brka pravo na objavljivanje, čiji je vlasnik, pogotovo po novom Zakonu o autorskom pravu, a i prema aktualnom i danas vrijedećem ugovoru koji je potpisao, Croatia Records sa svojim autorskim pravima, koja su sasvim druga stvar i koja mu se uredno isplaćuju na račun gdje se čuva novac za njega. Od svakog prodanog primjerka Štuliću pripada osam posto pa ga tako na računu čeka oko 40.000 njemačkih maraka."Štulić je tvrdio kako Croatia Records namjerno umanjuje prodane naklade kako bi se autorima isplaćivali manji honorari. Nakon što je 1990. nagrađen Zlatnom pticom za milijun dotad prodanih nosača zvuka (vinilnih ploča i kazeta), inventura Đonijevih naklada u 90-im godinama neslužbeno bi mogla izgledati ovako: za 13.000 prodanih starih albuma Azre reizdanih na CD formatu, prodanih po cijeni od otprilike 100 kuna, od milijun i 300.000 kuna prihoda Stuliću bi pripalo 8 posto autorskih i izvođačkih honorara, tj. 190 162.000 kuna ili oko 44.000 njemačkih maraka.Ali Štulić se vjerojatno pitao i je li od 1991- do 2001. doista prodano samo toliko primjeraka svih albuma Azre. S druge strane, Škarica mi je rekao da ni za prvu isplatu, koju je Štulić trebao podignuti za izdanja prodana između 1992. i 1995., Đoni nikad nije pokazao interes i isključivo vlastitom krivnjom nije dobio novac.Hrvojf. Horvat

Fantom slobode191p, Vo o* o " L »Ante 1787. Đoni, budi dobar / 3003. — 2005.Sredinom 2002., u sklopu serije intervjua koje sam za Vjesnik radio s vodećim domaćim rock-autorima, telefonski sam razgovarao s Branimirom Štulićem. Upoznao sam ga oko 1987., ali niti se on toga sjećao niti sam mu ja spominjao susret u Kavkazu i druženje s fotografom Draženom Kalenićem, Cezarom i drugima. Nakon što mi je tri puta jasno ponovio da ne želi dati intervju — ne meni, nego uopće nikomu ,,s ovih prostora" - razgovarali smo sljedeća četiri sata, u promjenjivom raspoloženju, od Štulićeva izljeva bijesa prema mnogim osobama i sredinama, do reminiscencija na početak rada Azre i pasionirane priče o njegovim prijevodima. Upravo to potvrdilo mi je tezu o Štulićevoj paradoksalnosti: čovjek koji je s lakoćom u stanju zadržati vašu pažnju tijekom višesatnog razgovora i osim erudicije pokazati zavidnu dozu zanimljivosti kao osnovnog preduvjeta za dobar novinski tekst, u stanju vas je tvrdoglavo, zajapureno i stalno iznova odbijati iako očito ima što reći.„Ja se više ne vraćam tamo. Ne želim uopće imati veze s tim pričama, kad god sam imao posla s nekim, zeznuli su me", bila je Štu- 193 lićeva osnovna poruka. „I sada snimam pjesme na kasetofon kad mi se nagomilaju, da ih se oslobodim. Po pet-šest u seriji. Pjesma te nađe, htio ti to ili ne", govorio mi je o novim materijalima, ali je zaključak bio jasan: „Ne bavim se glazbom. Koga to zanima, tko još mari za glazbu? (...) Tada je to imalo smisla. Kada je nešto malo, onda je i elitno. Onda je to bilo novo, radili smo stvari koje prije nisu postojale, drugačiju glazbu. Bila je to druga priča. Danas tate i mame tjeraju djecu da budu zvijezde. Čovječe, pa toga nigdje nema! Ja se nisam glazbom bavio na silu. Pošteno sam ušao u sve to i dao najbolje što sam mogao. A sad bi svi trebali igrati lutriju i čekati koji će konj pobijediti. To je najlakše, ali neka se snalaze bez mene."Na opasku da je možda konzumirao preveliku dozu slave, pa sada gusta u anonimnosti, odgovorio mi je kako „to nema nikave veze sa slavom i novcem. Nikada nisam radio za novce. Radio sam ono što znam i u tome sam bio najbolji. Nitko mi nije dao koliko stane pod nokat. Sve sam napravio kao Onassis, s jednim centom do carstva. I što sam od toga imao? Pokrao me tko je stigao. No,Fantom slobodedobro, ako treba, napravit ću posao u deset dana i otići. Ne znam samo zašto bih nekome uljepšavao život kad nemam ništa od toga, samo ga zagorčavam sebi. Znaš kako je to, usluga je prokleta stvar; prvo nešto od tebe traže, a onda te mrze jer si im to dao."Nakon kritika upućenih „domaćem terenu", na pitanje kako se osjeća u Nizozemskoj i opasku da ni u Europi ne teče svima med i mlijeko, Đoni je diplomatski odgovorio: ,Ja sam ovdje gost, nemam nizozemski pasoš i ne želim ga imati. Živim sa suprugom i samo sam privatna osoba, a kao gost nemam pravo govoriti je li tu sve kako treba ili nije."

O tome zašto se autor koji je godišnje pisao dovoljno pjesama za nekoliko dvostrukih albuma odlučio okrenuti tradicionalima, Štulić je rekao: „Zato što na kraju ispada da nam je bilo dobro 500 godina pod Turcima, ostalo je puno dobrih pjesama. E, da su bili još par sto godina... Većina tih pjesama svodi se na njihove ritmove i melodijske linije, od makedonskih do bosanskih tradicionala." Nakon opaske da je ipak radio i međimurske narodne, Đoni odgovara: „Da, ali kad govorimo o međimurskim pjesmama, zapravo govorimo o mađarskoj glazbi, koja je opet pola turska, a pola ona kineska ljestvica... To je i Bach radio. Ali ja sam zapravo oduvijek svirao narodnjake. Ljudi ionako zapamte samo ono što žele. Sjećam se kad sam u Londonu 1983- kupio hlače, s crtom, maršalske, a onda su mi poslije neki govorili da sam svirao turneju u trenirci. Eto, to ti je primjer, nije bitno stoje istina, nego kako ljudi vide stvari."Đoni i dalje nije imao dlake na jeziku, još manje u mislima. Pun lucidnih, provokativnih, suludih i kontroverznih izjava, pokazao se zanimljivim sugovornikom koji s lakoćom unosi ljute začine u odgovore poslane na mnoge adrese. Oni koji ga bolje poznaju tvrde da se samo pretvara kako ga ne zanima što se govori i piše o njemu, a i meni je nakon višesatnog razgovora poručio da mu ipak faksom pošaljem kopiju intervjua, jer „sprema sve što se o njemu objavi". Planiran neposredno nakon tog razgovora, najznačajniji glazbeni događaj vezan uz Štulićev lik i djelo zadnjih godina protekao je, dakako, bez njega. Tijekom čestih razgovora i večeri provedenihHrvojf. Horvatu Tvornici, Darko Putak predložio je da se potkraj 2002. organizira koncert posvećen Azri. Serija nastupa „25 godina novog vala" već se zahuktala, a izostaviti Đonija bilo bi nemoguće. Štulić je bio samosvojna autorska pojava, Azra je uvijek rasla svojeglavo pa se posebna ali stars posveta nametnula kao najbolji format koncerta. Sličan model prerada rukopisa autora sa stažem i značajem poput Đo-nijeva bio je uobičajen na inozemnoj rock-sceni.S koncertnom posvetom Štulić nije imao nikakve organizacijske veze i nije ju autorizirao, niti je to trebao učiniti. Ionako je kategorički odbijao svaku pomisao o reaktiviranju karijere i ideji da se „vrati doma". Nakon nekoliko dodatnih konzultacija iskristalizirala se ideja vodilja: kao članove kućnog sastava te večeri trebalo je okupiti što više originalnih članova Azre, dok se među gostujućim pjevačima i pjevačicama pokušalo sakupiti žanrovski što različitija imena. Prvotan prijedlog naziva koncerta „Đoni, vrati se" otpao je kao preizravno ljubavno pismo Štuliću, pa se kolo sreće zaustavilo na poruci „Đoni, budi dobar", naslovu njegove pjesme. 195Nakon što su Boris Leiner, Jurica Pađen i Tomislav Šojat prihvatili poziv - i poslije obavili najveći dio posla - krenulo se u potragu za solistima. Izbor repertoara i gostiju napravljen je na lapto-pu tijekom vrućeg ljeta na moru, a sredinom kolovoza već se počelo aktivno lobirati u svim smjerovima. Dakako, bilo je i problema. Neki nisu mogli, ili htjeli - i to sa subjektivnim pravom povrijeđenih - sudjelovati u još jednom podizanju spomenika Štulićevu kultu ličnosti. Neke su ožiljci iz davnih suradnja još pekli, čini se, opravdano.Drago Mlinarec, producent prvog albuma Azre, lakonski mi je - nakon što me iznenađen prijedlogom pitao „je li Đoni možda umro?" - preko telefona poručio: „Pa ima mlađih dečki, nek' oni to obave." Darko Rundek nije mogao doputovati, iako je htio otpjevati nekoliko pjesama sa Sunčane strane ulice, jer je, osim što je pripremao program za svoje koncerte povodom albuma Ruke, u Parizu završavao glazbu za kazališnu predstavu. Zoran Predin odmah je pristao, ali mu je CD s odabranim pjesmama u Ljubljanu poštomFantom slobodeputovao rekordnih dvanaest dana. MP3-ji su e-poštom stigli brže, ali nedovoljno brzo da Predin svlada obje namijenjene mu pjesme; „Između nas" je ostala, „Kao jučer" nije stigao usavršiti.Hus mi je nakon nekoliko razgovora i obećanja da će razgovarati s Akijem — koji je s Parnim valjkom prvi snimio „Jablana" i „Kad Miki kaže da se boji" - prenio da ga ne namjerava previše nagovarati, jer se Đoni nije ponio fer. „Uopće ne bih htio nabrajati koliko sam mu pomogao, ali on to poslije nije znao cijeniti. Akiju se za-mjerio još početkom 80-ih, spominjao ga je i javno po novinama, pa mi ga je glupo tjerati u nešto što mu ne odgovara."Svi ostali - El Bahattee, Marijan Ban, Mile Kekin iz Hladnog piva, Zoran Predin, Ivanka Mazurkijević iz Stampeda, Davorin Bogo-vić, Jura Stublić, Metessi i Mladen Juričić - koji je sam odabrao baladu „Ako tražiš bilo što" i gostovao kod Jure Stublića u izvedbi „Balkana", pjesme na čijoj je studijskoj verziji pjevao još 1979. - pojavili su se na probama koje su trajale mjesec dana po sobama Tvor-196niče. Prva borba s Đonijevom ostavštinom iznjedrila je nekolikoizvrsnih novih verzija zimzelenog materijala. Rasprodan koncert 2. studenoga 2002. u prepunoj Tvornici potvrdio je da Štulić i Azra još imaju posebno mjesto u povijesti domaće rock-glazbe i teško da će se uskoro premjestiti drugamo. U skoro trosatnom programu nastupila su imena raznih generacija i glazbenih usmjerenja, isporu-čivši Štulićeve pjesme na svoj način, što se od njih i očekivalo.Bitno je istaknuti da se nije radilo o nostalgijom natopljenom low-budget vremeplovu nalik Pozdravu Azri, nego o novim čitanjima Đonijevih pjesama iz usta izvođača koji i sami imaju osigurane pozicije na rock-sceni i status „samostalnih umjetnika". Osim suvremenika s početka 80-ih, u Tvornici su nastupila imena mlađe generacije koja imaju dodirnih točaka sa Štulićevim rukopisom. Svi su u sudaru s Đonijevim pjesmama ostavili svoje prepoznatljive tragove, što je koncert u Tvornici učinilo artistički uspjelom feštom lišenom pukog ulizivanja.Stoga nije ni bilo mjesta pitanju kako bi sve izgledalo da je navratio i sam Štulić; onda bi to bila Azra, a to se i

nije pokušavaloHrvoje Horvatnapraviti. Huk publike iz prekrcane dvorane i paklena atmosfera jednog od najboljih domaćih koncerata te sezone samo su potvrdili da je pogođen duh izvornika i da smo se Azri te večeri približili više nego što se pretpostavljalo dok se projekt pripremao. Koncer-tni album Đoni, budi dobar! Tribute ToAzra (CBS) objavljen nakon toga bio je konkretan dokaz koliko Štulićeve pjesme i danas vrijede. Efektno je „prolistan" Đonijev opus, a popis gostiju i strasne izvedbe koje su se sviracki držale izvornih verzija bile su autoritativan podsjetnik na njegove autorske zgoditke.Primjereno korijenskom duhu projekta nakon dvadesetak godina, Štulićeva fotografija koju je Andrija Zelmanović snimio u La-pu 1979. postala je naslovnom stranom CD-a. Posveta Štuliću sviracki je često zvučala dinamičnije i autentičnije od mnogih izdanja kasne Azre, prije svega zahvaljujući izvrsnom Leineru na bubnjevi-ma i vokalima, raspoloženom Pađenu na gitarama i sigurnom Šoja-tu na basu. Naravno, to što se album Đoni, budi dobar! Tribute To Azra bez srama mogao smjestiti na polici odmah pokraj Filigran- 107 skihpločnika, razlog je prije svega imalo u besprijekornim Štuliće-vim pjesmama i načinu na koji su ih posvojili glazbenici i gostujući vokali na pozornici, uz podršku nezaustavljive publike u dvorani.Energija koju je Štulić donio i način „izlaganja problema" i danas su primjetni u radu mnogih izvođača: od buntovnika u rasponu od El Bahatteja do Ede Maajke - sklonih zajapurenom, brzopoteznom ispaljivanju stihova - preko pravedničkog gnjeva i narodskog štiha Gorana Bareta - još bolje, mogu se usporediti studijska snimka „Balkana" i Baretova „Put do sreće", s istovrsnim country--prizvukom — sve do kantautorskih osobenjaka poput Mancea ili nepotkupljive energije Hladnog piva.Simbolika u nazivu koncerta Đoni, budi dobar bila je očita i nimalo slučajna. Teško da bi se mogla pronaći bolja poruka čovjeku koji je deficit vlastite druželjubivosti sam pretvorio u naziv pjesme i nadimak koji si je dao „kada je stigao u grad". Rijetko tko od onih koji su se s Đonijem temeljitije družili i radili nije poslije govorio da bi Đoni ipak mogao biti bolji nego što jest, ili kakvim se činio. A možda nikoga i ne bi trebalo biti briga kakav je Đoni doista.Fantom slobodeStaro pitanje, eleborirano u hrpi literature i odličnoj pjesmi „Singer Not The Song", o tome mogu li se razdvajati osoba autora i njegovo djelo, kod Đonija je dovedeno do paradoksa. I doslovno i u prenesenom značenju Đoni je odvojen od samog sebe, bolje rečeno, od sebe kakva ga mnogi pamte. Kako se Đoni razdvojio na dvije osobe? Autor je pozamašnog kataloga pjesama kojima nije vlasnik, ima još više prijatelja koje ne želi vidjeti, vlasnik je pasoša koji nikako da pretvori u putovnicu, autor pjesama o gradu u koji se ne želi vratiti i vlasnik zarađenog novca koji ga čeka na šalteru banke, a on nikako da ga podigne. Odvojen je od svoje, ali i tuđe prošlosti, i baš tu nastaju problemi, kad se zvuk autora sa starih vi-nila ili CD-a pokaže kao sjena koja više ne postoji u stvarnosti.Ne samo zbog fatalizma stiha „mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti" s prvog singlea Azre, priča o Štuliću podsjeća me na usporediv slučaj nezaustavljive nostalgije. Zagrebački Rom imenomNoktaš - točnije, „legenda Roma", kako piše na nadgrobnom spo-198meniku na Miroševcu - umro je, ali to nitko iz njegova društva neželi priznati. Ni sebi ni njemu. Svaki dan netko mu na grobu ostavi crveni Marlboro ili konjak, kako bi Noktaš mogao uživati... Ponekad izgleda kao da je Štulić sam sebe temeljito i u inat svima sahranio, dok mu ljudi i dalje donose darove. Upravo stoga što je dio prošlosti mnogih, živcira odlučnost s kojom je prekinuo vezu i bahatost s kojom se odnosi prema drugima bitnim stvarima, ali mu se ne može poreći dosljednost.Na kraju 2004. opet se javio, ovaj put serijom stihovanih autobiografskih zapisa u tri nastavka u beogradskom Vremenu, sjećanjima proširenim i sakupljenim u knjizi Smijurija u mjerama. Redakciji Vremena prvi se put javio s dijelom prijevoda Tukididove Historije Peloponeskog rata u siječnju 2003. Nakon dva nova autobiografska zapisa uslijedio je kuriozitet svoje vrste, u petnaestercu napisana „Najstarija istorija Srba i Hrvata (kratka povijest međunarodnog stanja otprije)", tema od koje se nikako nije mogao odmaknuti.Ali nije trebalo bezrazložno diskvalificirati sve nove Štulićeve zapise, iako ih je većina izgledala komično. Ako je povijesni dioHrvoje Horvat„odiseje" bila pretenciozna kronika puna historijskih reinterpretacija povijesnim znanjem zaokupljenog Štulića, autobiografske natuknice duhovito su, mada parcijalno, opisivale neke događaje iz Štulićeva bivšeg života. Đoni je rekao i pokoju pametnu, govoreći o stvarima koje najbolje zna, pa i o „smislu" gitarističkog umijeća, podsjetivši na svoju nekoć primjenjivanu sviračku taktiku.Razlika između akustične i električneGitare je kao između malog i velikogNogometa pardon glasovira i orgulja uSvakom slučaju glazbenike možemo stavitiU tri razreda kod gitare to su oni kojiTrzaju žice s više ili manje uspjehaTo je prvi razred oni koji sviraju blanju

To je drugi razred a oni pak koji svirajuMuziku to je treći razred ono što podjeluUslovljava je odnos prema sredstvu znači prvi 199I drugi razred pristupaju tamburi ka pukomOruđu dok je treći razred za oružje držiI sukladno utoliko manje slobodu ćutiNjime da se kurči iako bi i on da ružiTek toliko da ne ostane dužan pisanoj riječi na štetu svirke, dometnuo je nekoliko programatskih stihova kojima je pjesnike podijelio na one koji imaju reison d'etre i one bez njega, pretpostavljajući valjda da je sam pripadao prvoj skupini prije nego je objesio muzu o klin.Ampak po Tinu Ujeviću proza je jebanje A poezija drkanje pjesnika opet dvije Vrste ima oni koji su svjesni sebe ali Baš ništa im se pod milim bogom ne događa i Oni koji takoreć nesvjesno prate zbivanja Uostalom najbolji nogometni sudija je Onaj koji se najmanje vidi na igralištuFantom slobodeNa krilima zanimanja javnosti prouzročenog tekstovima u Vremenu, početkom 2005. novinari Jutarnjeg lista i Globusa uspjeli su iznenaditi Đonija i Josephinu u domu u Hautenu, gdje je dvije godine prije Štulić odbio razgovarati s Igorom Mirkovićem, koji je spremao dokumentarac o novom valu, Sretno dijete. Nakon više-dnevne lokalne potrage, pretrage terena i dežuranja pred njihovom kućom, Štulićeva supruga uvela ih ja na „audijenciju" Štuliću, prethodno im oduzevši fotoaparate. Proveli su s njima nekoliko sati u razgovoru poslije prepričanom u novinama, paparazzo tehnikom snimivši s ulice nejasne, nakon petnaestak godina prve objavljene fotografije Đonija u osvijetljenoj dnevnoj sobi. Novi podaci bili su da je Štulić govorio „čistim srpskim jezikom", te da je fizički bio u prilično očuvanom stanju, slične kilaže i tek s nešto više sijedijh u bradi. Nekoliko mjeseci poslije Štulića je u Nizozemskoj za zagrebački list Gloriju fotografirao stari prijatelj Mio Vesović; Đoni se, barem tjelesno, nije puno promijenio.200 Netko je jednom napisao kako je prvim stihom „nikad se nećuvratiti u svoj rodni grad" — iz prve pjesme „Blues za moju bivšu dragu" s prvog albuma Bijelog dugmeta - Goran Bregović unaprijed predvidio vlastitu sudbinu. Vrijeme ga je nekoliko puta demantiralo, ali on je vrlo pragmatičan čovjek. To znači da će i Đoni učiniti isto s gradom koji ga je medijski rodio, pa njegove stihove s prvog singlea Azre „Balkan" - „jednog dana nema me, da nikada ne dođem" — možemo shvatiti kao proročanske.I dok neki čeznu za njegovim povratkom, a mnogi ga se groze, Đoni sve prijedloge za rehabilitacijom šalje u vražju mater. Nekoliko puta uzalud su privatnim kanalima Štulića pokušali nagovoriti da ponovno zakvači gitaru oko vrata, ili barem „legalizira" svoje postojanje u hrvatskim državnim institucijama. Svojedobno je i Juri-ci Pađenu i Darku Putaku, koji mu je ponudio pomoć oko službenih dokumenata, nekoliko puta govorio da bi mu trebalo previše vremena, da godinama aktivno ne svira, pokazavši usput da prilično realno promatra priču o povratku Azre.I Đonijev prijatelj iz Nizozemske, Riječanin Feri Rumić, koji ondje živi već 25 godina, za boravka u Zagrebu 2004. rekao je daHrvojeHorvatŠtulić nema od čega živjeti, ali Đoni nije prihvatio ni prijedlog da uzme odvjetnika koji bi ga zastupao u Hrvatskoj i brinuo se o njegovim autorskim pravima i podizanju zarađenog novca. Kao da u Štulićevu kasnijem životu prevladava crta grčkih trageda koje je volio čitati.I Goran Lisica Fox susreo se s njim: „Zadnji put vidjeli smo se prije tri godine, kad sam putovao k njemu u Nizozemsku i dugo s njim razgovarao. Moja ponuda još je uvijek otvorena, prvi put sam mu to spomenuo prije 7-8 godina, sredinom 90-ih. Često smo se čuli telefonom, a i vidjeli kod njega u Utrechtu. Dallas je diskografska kuća koja radi s inozemnim partnerima iz EMI-ja i rekao sam mu da može napraviti što god želi; svirati unplugged nastupe po cijeloj bivšoj SFRJ, snimiti ponovno svoje pjesme — što je stalno govorio da želi - objaviti ploču u inozemstvu. Ako treba, donijet ćemo ga na pozornicu (smijeh). Ali on je, nakon nekoliko razgovora i razmišljanja, bio dosta racionalan, s glavnim argumentom da je već dao najbolje što je mogao." 201Uvijek spreman na kompromise, Bregović je u lipnju 2005. prestigao Štulića s tri povratnička koncerta Bijelog dugmeta, lako bi se i Štulićev dolazak bogato honorirao, u intervjuu Arsenu Ore-moviću iz Večernjeg lista trezveno je pokazao da ne namjerava raditi neuvježbane, cirkusantske cotne backove poput Dugmetova. „Retromanija može biti neka moda, ali nije nikakav razlog da se Az-ra ponovno okupi. Nije to neko natjecanje (...) potezi drugih uopće me ne zanimaju, nije Azra poklopac drugim loncima! Ako nisam pristajao dosad, zašto bih sada? Kad je čovjek mlad, ima što i pokazati, a zašto bi poslije? (...) Ne znam bi li Azra mogla danas napuniti stadion, to je pitanje za čistu maštu. Ali i ne može se ići na stadion kao kurcem u jagode. To je kao ići protiv Brazilaca a 15 godina nisi šutnuo loptu. Osobno mi stadioni nikada nisu bili jako dragi. Godine 1981. odbio sam nastupiti prvo na zagrebačkom, a onda i na beogradskom hipodromu, jer je bolji zvuk u manjim prostorima. Ba-rem je deset izvođača koji su u bivšoj Jugoslaviji i današnjim državama punili stadione. Nedavno je Dino Merlin

napunio Koševo, ČolićFantom slobodeje nekada punio Marakanu... Svi vrište, a vrišti se na Beatlese, a ne na Dinu Merlina ili Čolića... Napuniti stadion nije mi bio, dakle, nikakav štos ni tada, a kamoli sada."Branimiru Štuliću ne može se poreći praktična i dosljedna upotreba životnog stila „umri muški" tijekom godina provedenih u Nizozemskoj. Tvrdoglav do krajnjih granica, Đoni se u Nizozemskoj odrekao odgovornosti i pogodnosti iz prošlog života, koji mu je, kako danas tvrdi, samo donosio probleme. Dakako, i sam Štulić podgrijavao je operaciju podizanja vrijednosti svojih dionica igrajući se skrivača s medijima. Brkajući buntovništvo i svojeglavost, Štulić se nije nimalo dodvoravao medijima i publici od kojeJje živio, čak ih je zadnjim diskografskim izdanjima i izjavama provocirao preko svake mjere. Neobjašnjavanjem stihova otvorio je prostor raznim tumačenjima svojih tekstova, a maglovite impresionističke rečenice bile su kao stvorene za proizvoljna tumačenja.Ipak, stvar je možda prilično jednostavna; Štulić je, kad je bio najbolji, radio na mahnitom pogonu iznimnog talenta, smještajući velike teme i kritike društvenog sustava pokraj priča o malim ljudima, marihuani, pelinkovcu i petingu, razumljivih svakomu. Štulić je nesumnjivo oslobodio govor i svjetonazorski prostor domaće rock--glazbe, a definicija „ukus je neprijatelj umjetnosti" s njim dobiva potpunu potvrdu. Za razliku od mnogih autora kojima je samokon-trola bila ugrađena, a površinski celofan i izgled na televiziji najvažniji, Đoni je često radio bez samokontrole, ali je zato isporučivao pjesme koje su profitirale upravo od poželjnog nedostatka autorske autocenzure.Sredinom 2005. u produkciji HTV-a snimljen je dokumentarni film Kad Miki kaže da se boji: Tko su junaci Johnnyjevih pjesama?, o likovima nekih Đonijevih tekstova, stvarnim ljudima koji su dospjeli u njegove pjesme kad je on materijal iz svakodnevnog života pretvarao u buduće legende. Bilo je to puno godina prije negoli se usredotočio na off pisanu djelatnost poput one iz Ilijade i Vremena, kad je bio samo prirodno talentirani autor sposoban smisliti vrlo konkretne rock-pjesme, dokaze koje nisu mogle pratiti nikakve sumnje u njegovu autorsku vjerodostojnost.Hhvoje HorvatDigitalno remasterirani CD-i svih albuma Azre koje je 2003. u poboljšanom tonskom izdanju objavila Croatia Records, dali su novu priliku za prolazak Štulićevom glazbenom ostavštinom. Je li prerano odustao i što bi bilo da je nastavio karijeru? Zadnje tonske snimke s kraja 80-ih ne upućuju ni na što dobro, niti su koncerti iz tog razdoblja bili na razini Azrine tradicije.Štulić je u prvih pet-šest godina rada, kao da stvara vlastiti svemir, eksplodirao na sceni koja ga je prihvatila, ostvario najveće pomake i u brzom driblingu dao najvrjednije od sebe. Voljeli ga ili ne, moralo mu se priznati da je u tom razdoblju ostavio više od mnogih drugih, ne samo količinski. Stoga se njegovo povlačenje iz javnosti podudara sa zabilježenom slikom Azre u pamćenju korisnika, slikom one vrste koju je bolje ne kvariti naknadnim dodacima.On sam, naravno, misli drukčije. O svom radu nakon odlaska u Nizozemsku u Ninu je rekao: „To je još značajnije! Važnije, jer je nastalo kad sam otišao. Otišao sam dobrovoljno, a to nikad nitko nije napravio. Ili su bili maknuti ili su se usmrdjeli. Na ovom svije-tu nema dobrovoljnih odlazaka i zato je ono, što sam uradio nakon odlaska, značajnije od svega prethodnog. To što je cijena moga rada bila ogromna a problemi mnogi, o tome se ne priča u dobrom društvu. Nepristojno je."Obično se u novinskim napisima kaže da Đoni „trenutačno" živi u Nizozemskoj. Na završetku - sretnom ili tužnom - ove priče, ipak se čini da bi s Branimirom Štulićem tako moglo i ostati.Fantom slobode\Napomena autoraFantom slobode opširna je i detaljna biografija Branimira Đonija Štulića, time i Azre, s kojom je njegov život neraskidivo povezan. Iako je ovom knjigom gotovo potpuno obuhvaćen njegov rad, ona vjerojatno nije i definitivni prikaz Štulićeva života. Nije to nikakva obranaška izjava, nego jednostavna istina o kojoj, htio ili ne, ovisi svaki autor bilo čije biografije. Jer nemoguće je posve objektivno sagledati sve pojedinosti nečijeg kompliciranog životnog i profesionalnog puta, i naknadno ih sto posto točno premjestiti s polica života na stranice knjige. Dakako, moguće ih je iscrpno promotriti i smjestiti u vjeran kontekst.Puno toga što se veže uz ime Branimira Đonija Štulića ima fantomski prizvuk, stoga glavnom liku priče teško može bolje odgovarati ikoji drugi naslov knjige osim Fantom slobode. Mnogo toga u vezi sa Štulićem bilo je fantomsko, nepostojeće izvan njegovih akcija i reakcija okoline, njegovih verbalnih konstrukcija i ezoteričnih poruka, pogotovo u završnoj fazi karijere, kad se pokazao gotovo paranoidnom osobom koja je malo toga imala zajedničkoga s ,,ra- 305 nijim sobom". Što ga, dakako, ne amnestira od učinjenih djela, ali njih je lako provjeriti na pločama. S izjavama, makar i otisnutim na novinskom papiru, ili ideologijom, već je nešto teže. Optuživati njega ili ikoga zbog verbalnog delikta i izjava s kojima se ne slažemo teško može imati smisla, jednako kao i glorificiranje poteza koje javnost gromoglasno odobrava. Dakako, javni utjecaj Branimira Štulića prevelik je da se njegovim ključnim potezima ne bi posvetila dovoljna pažnja, ali, ponavljam, Fantom slobode knjiga je koja

nastoji govoriti o provjerljivim, a ne povjerljivim putovima Branimira Štulića. Naravno, u nju su uključeni i mnogi manje poznati, ili nepoznati, detalji njegova života.Fantom slobode biografija je u kojoj su opisane sve ključne faze Stulićeva rada, medijskog postojanja i novinskih ofenziva. S druge strane, Štulićevi autorski dometi s Azrom imaju sasvim jasne i konkretne dokaze. I kao takve njegovi su ih protivnici, a njih je Đoni uvijek imao i s užitkom ih stvarao, nakon problematičnih političkih sporova u 90-im godinama htjeli minorizirati i retroaktivno seFantom slobodeobračunati sa superiornim autorom i glazbenikom. Zbog toga javna slika stvorena o Štuliću često nije bila ništa više nego posljedica proizvoljno postavljenog medijskog mozaika - glorifikacije ili linča, kako je komu odgovaralo — složenog od neprovjerenih detalja, govorkanja i tuđih mišljenja. Stoga se Stulićev rad može promatrati samo kronološkim redom, kako je nastajao, a nikako retroaktivnim mijenjanjem njegova značaja zbog novih, nekomu teško probavljivih činjenica koje je njegov život donio.206HrvojeHorvat307\Fantom slobode\DiskografijaSingle ploče:Balkan IA šta da radim (Suzy, 1979)Lijepe žene prolaze kroz grad I Poziv na ples I Suzy F. (Jugoton,1980.)Đoni, budi dobar / Teško vrijeme (Jugoton 1982., koncertni)Epa što /Sloboda I Gluperde lutaju daleko (Jugoton, 1982.)Nemir i strast / Dovidenja na vlaškom drumu (Jugoton, 1983)Albumi:Azra (Jugoton, 1980.)Sunčana strana ulice (Jugoton, 1981.)Ravno do dna (Jugoton, 1982.)Filigranski pločnici 0ugoton, 1982.)Singlploče 1979 - 1982 (Jugoton, 1982.)Kad fazani lete 0ugoton, 1983)Krivo srastanje (Jugoton, 1984.)Singlovi 1983 - 1985 (Jugoton, 1985., kompilacija, na CD-u Singlovi 3091983 -1986)It Ain't Like In The Movies At Ali (Diskoton, 1986., Jugoton 1990.)Između krajnosti (Jugoton, 1987.)Zadovoljština (Jugoton, 1988.)Samostalni albumi:Balkanska rapsodija (Jugoton, 1989) Balegari ne vjeruju sreći (Jugoton, 1990.) Sevdah za Paulu Horvat (Komuna, 1995) Anali (Komuna, 1995.) Blase (Hi Fi Centar, 1997.)Knjige:Filigranski pločnici (Azra Music, 1982.)Big Bang (samostalno izdanje, 1985.), tekstovi svih pjesama snimljenih s Azrom do 1984. i {šest ranije neobjavljenih Anonymus Epigramus, knjižica stihova objavljena kao dodatak albumu Zadovoljština (1988.)Fantom slobodeBožanska Ilijada via Homer (Beogradski sajam knjige, 1995.) Smijurija u mjerama (Vreme, 2005), autobiografija u stihovimaVideokasete: vZadovoljština 0ugoton, r988.), snimka nastupa u zagrebačkomDomu sportova 1987.Klinček stoji pod oblokom, videospotovi (Jugoton, 1990.)t ...Hrvoje Horvat211Fantom slobodeSadržajUvod / ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO ...................................... 61. dio URADI NEŠTO .................................................................. 12

1: FILIGRANSKI PLOČNICI / 1953- - 1976................................ 142. NA JAVNIM MJESTIMA S GITAROM / 1977. - 1979............... 323. RAVNO DO VRHA/ 1980. - 1981........................................... 544. KAMO DALJE, ROĐAČE / 1982. - 1983.................................. 84II. dio DOVIĐENJA NA VLAŠKOM DRUMU ................................1285. NIJE KAO NA FILMU / 1984. - 1990......................................1306. TEŠKO VRIJEME / 1991. - 2001.............................................1607. ĐONI, BUDI DOBAR / 2002. - 2005......................................192Napomena autora.......................................................................204Diskografija.................................................................................208

Fantom slobode