john v. a. fine jr. - etnicitet na balkanu

JOHN V. A. FINE, JR.

UVOD U STUDIJ ETNIKOG IDENTITETA U PREDNACIONALISTIKOJ HRVATSKOJ, DALMACIJI I SLAVONIJI TOKOM SREDNJEG VIJEKA I U RANOM MODERNOM

DOBU1

preveo s engleskog Sead S. Fetahagi

Kralj Artur: Kako ste, dobra gospo? Ja sam Artur, kralj Brita. iji je to zamak?ena: Kralj ega?Kralj Artur: Kralj Brita.ena: Ko su Briti?Kralj Artur: Pa, svi mi. Svi smo mi Briti. A ja sam va kralj.ena: Nisam ni znala da imamo kralja. Mislila sam da smo mi jedan autonomni kolektiv.

(Monty Python i Sveti gral, 1975)

ponedeljak, 26. maj 2014." 1

1 Radi se o prevodu uvodnog poglavlja Introduction monografije Johna V. A. Fine-a Jr. objavljene pod nazivom When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann Arbor: The University of Michigen Press, 2006. str. 1-16.

Ova studija bavi se pitanjem ko je nekada ivio na teritoriji dananje Republike Hrvatske, kako su ti ljudi sami sebe identificirali i kako su ih drugi identificirali u periodu srednjeg vijeka (600-1500) i ranog modernog doba (1500-1800). Jesu li veina/neki/bilo koji od pripadnika populacije na toj teritoriji sami sebe vidjeli kao Hrvate? Ako neki od njih nisu, kojim su drugim zajednicama ovi ljudi smatrali da pripadaju? Jesu li nazivi kojim su se nazivali odreeni pojedinci ili cijele populacije bili fiksni ili su se mogli mijenjati? I nisu li mnogi ljudi pripadali istovremeno razliitim zajednicama? Poto se ovdje radilo, kako ova studija pokazuje, o nekoliko konkurentnih identiteta - iako tzv. konkurencija nije bila rigidna, jer takve stvari tada nisu ni predstavljale prioritet za veinu ljudi - jesu li u tom sluaju odreeni nazivi dominirali u odreenom podruju? Ako jesu, koji identiteti su drali primat u kojim posebnim podrujima?

Da bih odgovorio na ova pitanja, ovdje namjeravam istraiti nazive grupnih identiteta (i njihova znaenja) koji su tokom srednjeg vijeka i ranog modernog perioda bili upotrebljavani za opis populacije u zemljama koje ine dananju Republiku Hrvatsku. Religija, mjesto stanovanja, ua porodica ili iri klan igrali su vanu ulogu u prolim kao to igraju i u dananjim identifikacijama. Ova studija ipak zaobilazi takve kategorije (osim klana) i koncentrira se uglavnom na ope svjetovne nazive koji odslikavaju privrenost gradu, regiji, plemenu ili klanu, odreenom narodu (te mogue i etnikoj grupi, ukoliko dokaemo da su kao takve postojale), ili dravi. Ovakavo usmjerenje ovog teksta moe navesti itatelja da od ove studije oekuje razmatranje etnikih identiteta. Ovo je meutim neopravdana pretpostavka; jer, postojanje identiteta etnikog tipa meu narodima srednjovjekovnog Balkana uope predstavlja vano pitanje koje zahtijeva posebnu studiju, a ova knjiga nastoji doprinijeti rjeavanju i tog problema. U svakom sluaju, ovdje ispitujemo svaki identitet etnikog tipa na kojeg naiemo i nastojat emo utvrditi ta se iza njega krije.

U ovoj studiji tragam za izrazima koje su stanovnici zemalja navedenih u naslovu koristili u periodu do poetka 19. stoljea kako bi oznaili svoj identitet, kao i za terminima koje su koristili njihovi susjedi, a zatim namjeravam pojasniti ta su ovi termini tada znaili. Drugim rijeima, ako je u izvorima neko nazivan Hrvatom, da li je ta osoba bila neko ko bi se istinski mogao nazvati etnikim Hrvatom, ili je ona jednostavno bila pripadnik/podanik drave kojom je vladao vladar Hrvatske? Ovo je vano pitanje jer mi se ini da veina jugoslavenskih historiara (ukljuujui i one u dravama nastalim raspadom bive Jugoslavije) smatra da je naziv svake osobe koju neki izvor imenuje Hrvatom (ili Srbinom ili bilo kojim drugim slinim nazivom), samim time to se tako naziva, zapravo etniki naziv. Takva kategorizacija naroda kao etniciteta trebala bi, barem, biti ograniena samo na pojedince koje sami izvori imenuju Hrvatima a ne, kakav je esto sluaj, da se oznaka Hrvati pripisuje ljudima koji samo slue u vojsci ili nekom drugom organu vlasti drave Hrvatske. U ovom posljednjem sluaju takvi pojedinci nose politiku oznaku, koja ne govori nita o njihovim vlastitim osjeajima identiteta. Stoga su oni, putem pripisane im oznake, bili samo politiki Hrvati. Detaljniji podaci o njima, ukoliko postoje, mogli bi pokazati da su ovakvi politiki Hrvati istovremeno bili i etniki Hrvati. Ali bez valjanih dokaza koji to potvruju, mi to zasad ne moemo tvrditi.

ta podrazumijevam pod izrazom etniki? Pod tim (npr. etniki Hrvat) podrazumijevam nekoga ko osjea da pripada zajednici koju ine drugi srodni pripadnici i koji vjeruje da su on i ovi drugi istinski pripadnici te zajednice (ak i ako se meusobno ne poznaju), koja dijeli odreena zajednika svojstva, obino zajedniki jezik, teritorij, povijest, kao i osjeaj da su ljudi koji dijele ova svojstva zajednike povijesti, jezika i drugih elemenata na neki nain srodnici i lanovi ire zajednike porodice. U nekoliko ranih balkanskih izvora nailazimo na tako izraen osjeaj, a zajednika porodica (slavenska porodica, bugarska


porodica) predstavlja jedan od prvih takvih izraajnih elemenata. No, da bi se za nekoga tvrdilo da je etniki Hrvat, nije dovoljno da on samo ivi na teritoriji koja se naziva hrvatskom, ili da je podanik Kralja Hrvatske. Takvi ljudi, koje na okupu dri samo to to dijele teritorij drave ili to to joj slue kao podanici, mogu biti Hrvati samo u geografskom ili politikom smislu, ali ne i u etnikom. I doista, takvi politiki Hrvati (ili Srbi ili togod slino) moda su se, kao to emo vidjeti, identificirali zapravo kao Slaveni.

Da bismo mogli govoriti o etnicitetu nuno je postojanje ovih nekoliko ve navedenih elemenata, a etnicitet naroito podrazumijeva osjeanje zajednice koja transcendira dravne granice. Tako, ljude koji ive unutar granica, ali i blizu same granice, drave Hrvatske odnosno pod vlau njenog kralja, moemo zvati u politikom smislu Hrvatima; no, ukoliko njihov teritorij padne pod vlast Ugarske - te oni sad postaju podanici Kralja Ugarske - oni bi u skladu sa definicijom dravnosti (koju koriste mnogi srednjevjekovni pisci) bili nazivani Ugrima. Ovakva promjena vjerovatno ne bi predstavljala problem za osobu koja nije etniki usmjerena, te bi ona sada nastavila obavljati svoje dunosti prema svom novom vladaru. Ali, ukoliko bi se ovakvi inkorporirani pojedinci osjeali jo uvijek dijelom hrvatske zajednice, ak iako vie ne ive unutar granica hrvatske drave, te se stoga smatraju Hrvatima - a ne recimo Ugrima kao u ovom primjeru - oni su na putu stjecanja etnikog identiteta. Takva osjeanja, odnosno dokazi o njihovom postojanju, kao to emo vidjeti, bila su u Srednjem vijeku veoma rijetka. Stoga ovdje zagovaram tezu da su veina Junih Slavena, za koje nai izvori upotrebljavaju nazive nacionalnog tipa, bili tako nazivani sukladno svojoj politikoj pripadnosti; da su naime pojedinci oznaavani na taj nain sluili odreenog vladara drave, te da se ne mogu smatrati etnikim Hrvatima, Srbima itd.

Prilikom pretrage izvora koji govore o populacijama na Balkanu u periodu od sedmog do osamnaestog stoljea, jedna od prvih stvari koja istraivau skrene panju je injenica da se oznake koje odreuju narode esto mijenjaju. Ovakva promjenjivost je mogua zbog toga to niti jedan identitet nije uroen pojedincu ili zajednici, nego se radi o tome da su sve oznake identiteta bile izmiljene, a esto i naknadno nanovo izmiljavane. Pod atributom izmiljen mislim to da identitet predstavlja pitanje izbora. Ljudi nemaju uroen nikakav etniki identitet. U stvari, mnogi ljudi kao ni itava drutva nisu posjedovali nikakav etnicitet.

Stvaranje etnikog identiteta prolazi kroz dvije faze (gdje druga faza esto simultano prati prvu). U prvoj fazi, ljudi koji dijele neke zajednike karakteristike i koji na neki nain predstavljaju zajednicu (bilo da se radi o zajednikom jeziku, mjestu stanovanja, religiji, i sl.) te koji moda dijele i neki naroit zajedniki naziv (izveden iz imena lokaliteta ili politikog entiteta), razvijaju osjeaj pripadnosti zajednici, esto pod utjecajem intelektualaca; obino se postojei naziv zajednice zadrava s tim da mu se pridodaje ve spomenuti etniki prtljag, ili se po mogunosti uzima sasvim nov naziv. Zajednica u tom trenutku zadobija etnicitet i, nakon toga, vjerovatno e i trajno ispoljavati neku vrstu etnikog identiteta. U drugoj fazi, koja obino ide uporedo s prvom, uvruje se upotreba naroite identitetske oznake (Hrvat, Srbin itd.). Ova druga faza ne mora biti trajna, a mogue su i promjene kako samog naziva tako i veliine zajednice koju on obuhvata; zajednica moe poveati svoj obim i postati inkluzivnija, kreui se primjerice od hrvatske ka jugoslavenskoj; ili se ona moe smanjiti, kao npr. od ire slavenske ka jednoj uoj zajednici, hrvatskoj. A pojedina osoba moe zadrati osjeaj pripadnosti istoj zajednici ili njenom dijelu, dok se naziv zajednice mijenja od jednog do drugog imena, recimo od naziva Iliri do naziva Hrvati, ili od naziva Bugari do naziva Makedonci. Treba istai meutim, da su takvi izbori zapravo konstruirani - barem od strane jedne odreene generacije - i to je ono na to mislim kada koristim izraz izmiljen.


Obino se smatra da je stvaranje etniciteta (pojava same potrebe da se pojedinac identificira sa pripadnou zajednici, kao i prihvatanje odreene oznake za tu zajednicu) moderan fenomen. Ono obino zapoinje unutar jednog ueg kruga politiki orijentiranih intelektualaca, a zatim ga njegovi kreatori nameu iroj zajednici u svom okruenju, te ukoliko u tome uspiju tada ta zajednica postaje posebna etnika zajednica. U kasnijoj fazi, neka druga grupa moe se odluiti za neku novu etniku definiciju koju e zatim zagovarati, a taj novi identitet se konano moe ali i ne mora usvojiti. Tako su Slaveni u Makedoniji, koji su vijekovima jedino bili pripadnici vjerske zajednice (Pravoslavni milet), tokom prethodnog stoljea razvili novi koncept etnikog identiteta; mnogi od njih su ga stekli pristajui uz bugarsku oznaku kako bi ga specificirali. Tokom vremena neki od ovih etnikih Bugara dolaze do zakljuka da oni zapravo uope i nisu Bugari, ve Makedonci, i na taj nain postaju nova etnika grupa.

Shvatajui etnicitet kao konstrukciju, ja time odbacujem jedno raireno tumaenje pojma etniciteta kao neeg uroenog. Ovakva teorija (inae rairena na Balkanu), u osnovnim crtama, zagovara sljedee postavke, koje u pokazati na primjeru jednog Makedonca, budui da je njegov etnicitet nedvojbeno proizvod modernih vremena: U redu, kae moj Makedonac, dajem ti za pravo kad tvrdi da ne postoje izvori koji dokazuju postojanje makedonskog etniciteta prije 19. stoljea. (Naravno, neki ultra-nacionalist mi ak ni ovo ne bi dao za pravo.) Ja sam, meutim, Makedonac i govorim makedonski. Ja i moji preci ivimo u ovom mjestu od pamtivijeka. Kako onda ja mogu biti Makedonac a moj pra-pra-ukundjed, koji je ivio u istom mjestu i govorio istim, dodue arhainim, jezikom kojim i ja govorim, da ne bude? Moj odgovor na ovakvu primjedbu koja se esto namee glasi da bi moda neki dananji antropolog koristei vremeplov mogao da tog pretka kategorizira koristei naroite akademske kriterije za razvrstavanje odreenih etnikih grupa, ali obzirom da preci ovog dananjeg Makedonca nisu bili svjesni da su Makedonci niti da su pripadnici bilo koje etnike grupe, ja ih neu na takav nain klasificirati. Argument koji kae da oni nisu bili Makedonci jer se nisu osjeali Makedoncima je vrlo vaan, to emo vidjeti na jednom primjeru iz povijesti. Da je kojim sluajem Sanstefanski mirovni sporazum bio do kraja ispotovan i da su Rusi uspjeli nametnuti svoje rjeenje Istonog pitanja 1878. godine, Makedonija bi bila dodijeljena Bugarskoj. A da se takva situacija kojim sluajem odrala - kao to je bilo mogue - tada bi svi Slaveni u Makedoniji, koji sad sebe s ponosom smatraju Makedoncima, danas bili Bugari, dok bi se na Makedonac iz ovog pasusa tada pitao zato ja tvrdoglavo odbijam priznati da su njegovi preci bili Bugari.2 Smatram da ovaj primjer demonstrira zbog ega etnicitet ne moe egzistirati bez postojanja svijesti o njemu.


2 Naravno, neki drugi Slaveni koji su ivjeli u bivoj osmanskoj provinciji Grke, odabrali su da kasnije postanu Makedonci, ili su se povinovali helenizaciji koja se provodila nad njima i njihovom djecom, te su oni danas Grci. Za primjere ovoga tipa, vidjeti A. Karakasidou, Fields of Wheat, Hills of Blood: Passages to Nationhood in Greek Macedonia, 1870-1990, Chicago, 1997. Karakasidou takoer uoava vanost postojanja nacionalne svijesti u datom trenutku bez ega ne bi ni mogli govoriti o etnicitetu. Kritizirajui pojedine historiarske trendove, ona pie: Mnotvo dokaza koje nacionalni historiari koriste kako bi potkrijepili svoje tvrdnje poiva u stvari na implicitnim pretpostavkama o ouvanju nacionalne svijesti kroz vijekove. Nazivajui takve znanstvenike autorima historije u ogledalu (looking-glass histories), ona nastavlja, Oni pretrauju brda i doline povijesnih dogaaja kako bi uli u trag neumitnoj stazi kojom odreena (ili odabrana) populacija hodi ka svojoj sudbini nacionalnog prosvjetljenja i osloboenja. Oni od historije prave nacionalnu historiju, opravdavajui postojanje nacije-drave u sadanjosti putem teleoloke rekonstrukcije njene pretpostavljene prolosti. Pedigrei nacionalnog porijekla se konstruiraju, proiavaju i proiruju tako da preci nacije postaju motor legitimacije veinske grupe... Ipak moda mi zapravo gledamo s pogrene strane metaforikog ogledala. Shvatanja koja nam takve historije nude esto su jako udaljena od materijalne stvarnosti, ali nam pokazuju kako suvremeni nacionalni identitet moe iskriviti nae vizije prolosti (str. 17-18).

Lingvisti koji prouavaju tekstove iz Makedonije stare nekoliko stoljea mogu pronai lingvistike karakteristike koje ne ele imenovati bugarskim nazivom. Ukoliko im je namjera pokazati da je i prije dvadesetog stoljea makedonski ve imao odlike posebnog jezika, a ponude dokaze za takve tvrdnje, to je sasvim ispravno. Ali to ne dokazuje da je u to doba postojala makedonska nacionalnost. Osim toga, takav jezik bi trebalo imenovati prema odreenoj regiji Makedonije ili ak kao proto-makedonski (na nain kako ja koristim izraz proto-srpskohrvatski za rane varijante tog jezika iji bi ga govornici obino nazivali slavenski ili moda i hrvatski, srpski, bosanski, ili nekim jo uim nazivom).

No, ovo naelo sad moramo primijeniti i na proto-srpskohrvatski. Tako, ak i sluaju kad su srednjevjekovni Slaveni u regijama Hrvatske pisali nekim jezikom kojeg lingvisti mogu - za razliku od srpskog ili bosanskog - nazvati hrvatskim dijalektom, ako ti pisci nisu svoj jezik nazivali hrvatskim znai da nisu imali hrvatsku svijest te stoga nisu ni bili etniki Hrvati.

U skoranje vrijeme znaajni rezultati su postignuti u izuavanju odnosa izmeu Slavena i Latina u Dalmaciji koji, na temelju izuavanja toponima i osobnih imena stanovnika ovih gradova, pokazuju da su mnogi Slaveni naselili antike rimske gradove i da je tom prilikom u njima dolazilo do simbioze izmeu kultura. Jugoslavenski znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem u ovom procesu su vidjeli latinsko-hrvatsku simbiozu te su stoga i govorili o procesu kroatizacije. Meutim, dostupni materijali ne nude dokaze o tome jesu li se ovi Slaveni, bilo da se radi o starosjediocima ili o naseljenicima, osjeali Hrvatima, Slavenima, ili su se identificirali sa odreenim gradom. Ovaj materijal je interesantan jer pokazuje mijeanje ljudi dvije jezike grupe, ali obzirom da su u njemu sadrani samo nazivi mjesta i osobnih imena bez elaboracije o pitanjima njihovog identiteta, za nau studiju on nam ne moe biti od velike koristi.3

Ne-etnike zajednice, jasno je, mogu postojati i postoje; tako da zajednicu zasnovanu na dravi ne karakterizira nita drugo do postojanje grupe ljudi koji su obavezani na slubu svom vladaru. Stoga identitetski nazivi obino prethode etnicitetu. U ovakvim sluajevima radi se obino o koegzistenciji razliitih identitetskih naziva, a putem neke vrste historijske selekcije odreeni nazivi opstaju, neki novi se u meuvremenu pojavljuju, dok neki drugi pak gube svoj znaaj tokom vremena. Smatram da je etnicitet - u smislu kako sam ga definirao na poetku ovog teksta - recentan fenomen na Balkanu. U vrijeme kada su ljudi na ovom prostoru poeli pokazivati simptome etniciteta tokom 19. stoljea mnogi nazivi su bili u upotrebi. Znatan broj ovih novih, etniki svjesnih pojedinaca zadrao je stare grupne nazive te im je jednostavno prikaio nov prtljag. Na primjer, Srbija i Hrvatska predstavljali su nazive srednjovjekovnih drava, a podanici vladara ovih drava mogli su se nazivati i nazivani su Srbima odnosno Hrvatima. U 19. stoljeu ljudima koji su ivjeli na podrujima ovih nekadanjih drava pripao je prtljag sa etnikim sadrajem i poeli su ga sad povezivati sa ovim historijskim nazivima.

Religija je bila ta koja je predstavljala osnov zajednice za veinu podruja srednjovjekovne i osmanske jugoistone Evrope. U moderno doba, takve grupe su esto pravile iskorak od religijskog identiteta ka identitetu nacionalnog tipa. Tom prilikom religijska denominacija mogla je sauvati svoju zajednicu vjernika ali pritom i redefinirati ta se smatra osnovom te zajednice izdvajajui njen poseban jezik; npr. razdvajajui srpskohrvatske govornike od slovenakih. No, istovremeno je vjera mogla biti zadrana kao glavni sastojak identiteta s tim to bi se u ovu novu zajednicu sad mogli ukljuiti samo oni govornici dotinog jezika


3 Za studije naziva mjesta i osobnih imena, vidjeti radove Petra Skoka i Vesne Jaki-Cestari u bibliografiji.

koji su bili i religijski podobni. Ovim postupkom prepakiranja, koji je postao opeprihvaen tokom 19. stoljea, bosanski katolici (zadravajui svoju stvarnu pripadnost vjerskoj zajednici) poeli su se nazivati Hrvati, dok su bosanski pravoslavci prihvatili naziv Srbi. No, u samoj Hrvatskoj, dok su se neki ljudi i osjeali Hrvatima (ne ubrajajui u pripadnike svoje zajednice ne-katolike Srbe iako su ovi govorili istim jezikom), neki drugi su se identificirali kao Jugoslaveni i bili su sasvim spremni ukljuiti u svoju zajednicu i one pravoslavce (tj. Srbe) koji su s njima dijelili zajedniki jezik.

Uprkos zajednikom jeziku i mnogim zajednikim interesima, percipirane kulturne i religijske razliitosti mogu, barem za neko vrijeme, trijumfirati4 a mnogi od onih koji su mogli postati Jugoslaveni ili Srbo-Hrvati napokon su, potaknuti od strane hrvatskih ili srpskih ovinistikih ili oportunistikih voa, nedavno odluili da su ue shvaeni etniki identiteti toliko vani da ih moraju naglaavati iznad svega ostalog, te da se stoga moraju i razdvojiti na hrvatsku i na srpsku dravu, a da njihovi bosanski susjedi, svialo im se to ili ne, moraju uiniti isto. Pa ipak, u nekim drugim uvjetima zajedniki jezik (ak i usprkos unutarnjim dijalektalnim razlikama) moe prevazii religijske razlike, kao to su katoliki, pravoslavni i muslimanski Albanci krajem 19. i poetkom 20. stoljea svi postali jedinstvena albanska nacija. Samo stoljee i po ranije muslimani albanskog jezika smatrali bi se samo dijelom ire islamske zajednice i nikada im ne bi padalo na pamet da o sebi misle u etnikim terminima ili da vjeruju kako pripadaju istoj zajednici kao i nia rasa krana.

Dakle, ljudi koji govore razliitim dijalektima istoga jezika mogu se razdvojiti u dvije ili vie manjih grupa i od njih formirati dva ili vie naroda, ili se pak mogu ujediniti u jedan narod standardizirajui svoj jezik, a ak i ako se praktino ujedine, u nekom kasnijem periodu oni - ili barem jedan dio njih - mogu postati i neto drugo. Napokon, da je Jugoslavija pronala naina da se jugoslavenski identitet afirmira kao primarna lojalnost, kao neto vie od pukog naziva drave, Hrvati i Srbi mogli su se stopiti i postati etniki Jugoslaveni (zadravajui svoje hrvatske i srpske aspekte kao regionalne pripadnosti poput regionalnog ponosa meu Amerikancima), upravo kao to su razliita plemena, koja su naseljavala teritorije koje e kasnije postati Francuska i Njemaka, u konanici pristala da postanu Francuzi odnosno Nijemci. Uz razliit geografski poloaj i povijest, Juni Slaveni su odavno mogli neto slino postii. Na kraju krajeva, razliiti hrvatski i srpski dijalekti nisu se meusobno vie razlikovali od razliitih francuskih i njemakih dijalekata koji su bili prevazieni u procesu stvaranja ovih dviju drava. A pod neto drugaijim okolnostima ovo se je jo uvijek tokom 20. stoljea moglo dogoditi i Junim Slavenima.

tavie, uzmemo li za primjer Ameriku, vano je razlikovati osjeaje patriotizma i etnikog identiteta. Amerikanci su patriote ali nisu etniki nastrojeni, iako se pred odreenim izazovima znaju ponaati kao etnika grupa; to jest, u Americi uvijek moemo pronai izvrsne primjere ovinizma. Na taj nain patriotizam moe dati maha istom ponaanju kao i nacionalizam. U ovom kontekstu evidentno je da su stanovnici dalmatinskih gradova bili patriote koliko su im prilike to doputale, ali oni su obino sebe vidjeli ne kao Dalmatince ve kao stanovnike odreenih gradova, kao Dubrovane (Raguzane), Zadrane itd. Uvaavajui dakle patriotizam, moramo se zapitati jesu li u bilo kojem periodu povijesti srednjevjekovnog kraljevstva (odnosno kasnije banovine) Hrvatske postojale neke prepoznatljive ire veze koje bi navodile neke odreene ljude (za razliku od drugih s kojima su zajedno ivjeli) da se ponaaju kao poseban narod, a ne kao skup raznih zajednica koje ive na odreenom geografskom podruju. Dakle, suoeni sa napadom neprijatelja (npr. Turaka), jesu li ovi ljudi stupali u borbu radije kao Hrvati, nego kao


4 U nacionalizmu percepcije esto igraju veu ulogu od stvarnosti.

Krani, ili kao podanici ugarske krune (ili pod nazivom bilo koje druge nacionalnosti)? Ukoliko nismo u mogunosti navesti dokaz da su ljudi ustajali u borbu kao Hrvati, onda moemo zakljuiti, ak i ako su patriotizam ili kranska ideologija mogli biti prisutni, da specifini hrvatski patriotizam ili etnicitet nije postojao.

Obzirom da u ovoj knjizi tvrdim da ne postoje dokazi koji bi potvrivali prisustvo takvog hrvatskog osjeanja u bilo kojoj mjeri, u bilo kom periodu tokom srednjeg vijeka, bitno je razumjeti artificijelnost i efemernost svih ovih odabranih identiteta. Neki nazivi (a pod njima ne podrazumijevam nikakav etniki sadraj) trajali su due od ostalih, a neki opet od ovih dugotrajnijih naziva bili su i u znatnom kontinuitetu upotrebljavani, dok su neki drugi narodi izgubili svoj naziv samo da bi ga nanovo stekli ili nanovo izmislili u kasnijim stoljeima. Meutim, bili oni dugotrajni ili ne, svi ovi nazivi su izmiljeni (ili su zadobili odreeno znaenje u odreenom vremenu), a zajedniki jezik granice ovakvih identiteta ini jo nesigurnijim. Dovoljno je samo pogledati u dananju Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru. (A da je nakon etvrtog krstakog rata Moreja [Peloponez] ostala pod latinskom upravom sve do, recimo, 19. stoljea i da su tamonji Grci postali pod franakim utjecajem katolici, pa ak i da su nastavili govoriti neki grki dijalekt, danas bi oni moda predstavljali posebnu nacionalnost sa svojom posebnom dravom.)

Ovu misao vrijedi istai zbog toga jer emo vidjeti da su dananji Hrvati imali mogunost izbora izmeu vie moguih identiteta, to upuuje da je hrvatski identitet samo jedan od izabranih identiteta. Stoga, dok izuavamo srednjovjekovne izvore ne bismo to smjeli initi s pretpostavkom da traimo ve postojee Hrvate. Odbacimo li ovakvu pretpostavku, bit emo u poziciji da uoimo, u mjeri u kojoj to ogranieni izvori doputaju, ta se uistinu desilo kada su hrvatska plemena u sedmom stoljeu pristigla u podruja gdje su ve boravili pripadnici domorodake populacije skupa sa slavenskim doseljenicima koji su se tu bili naselili jo u prethodnom stoljeu. Prisustvo ovih drugih naroda znailo je da je na podruju dananje Hrvatske vladala konkurencija izmeu vie razliitih identitetskih grupnih naziva. Jesu li Hrvati bili brojni i dominantni u toj mjeri da su mogli potisnuti sve ranije identitetske nazive, ili su bili u takvoj poziciji samo u odreenim mjestima? Odgovor na takvo pitanje, jasno je, sam se po sebi ne namee. Zato bismo trebali odbaciti sva predubjeenja i bez predrasude gledati ono ta nam izvori govore o razliitim narodima koji su tu bili prisutni. Kada to uinimo, odmah nam postaje jasno da je hrvatski bio samo jedan od potencijalnih identiteta. A on svakako nije posjedovao karakteristike koje bi ga predodredile da postane primarni identitet na podrujima koja ovdje istraujemo. I zaista, teza koju ovdje zastupam glasi da do kraja srednjeg vijeka hrvatski identitet to nije postao, pa ak da nije bio preovlaujui niti do kraja 18. stoljea. Zbog toga, irenje hrvatskog naziva i identiteta na slavenske mase uope nije bilo predodreeno, pa ak niti vjerovatno, sudei po tome to nam govore srednjovjekovni promatrai, bilo da su ivjeli u 11-om, 13-om ili 15-om stoljeu; druge mogunosti - bilo da se radilo o drugim nazivima ili o drugaijim opcijama o tome ko bi sve bio ukljuen u tako odreenu zajednicu - bile su otvorene.

Kada naim izvorima pristupimo bez predrasuda i otvoreni za nova saznanja, kao to u ja nastojati da uradim u ovoj knjizi, onda uoavamo da je hrvatska historija bila potpuno razliita od onoga to se esto pretpostavlja iz etnike perspektive. Istina je da je postojala hrvatska drava, ali ona se prostirala na znatno uoj teritoriji no to se obino misli; dok znatan dio populacije koji je ivio na njenoj nominalnoj teritoriji i pod vlau njenih institucija nije sebe uope smatrao Hrvatima.

U knjizi takoer tvrdim da u periodu srednjeg vijeka na Balkanu, ukljuujui Hrvatsku, vrlo rijetko nailazimo na etnicitet. Razlog za njegovo odsustvo lei u injenici da etnicitet nije


neko prirodno ili uroeno svojstvo ljudi. Da bi postojao, potrebni su njegovi svjesni stvaraoci i propagandisti, a tokom srednjeg vijeka takvih zagovaraa nije bilo. Srednjovjekovne drave bile su usmjerene na linost vladara. Sve drave su bile dinastike; jo uvijek nisu postojale nacije-drave. Dunosti su se obavljale us prisegu lojalnosti vladaru (kao gospodaru). Kao to Vrioli navodi imajui u vidu situaciju na Zapadu (ali koja je primjenjiva i na Balkan): Vazali i vitezovi koji su ratovali i ginuli za svog gospodara rtvovali su se pro domino, a ne pro patria, da bi pokazali svoju vjernost ili vjeru (fidelitas ili fides), a ne da bi obavljali graansku dunost.5 Ratnici su ginuli za Tomislava ili za Duana, a ne za Hrvatsku ili Srbiju, niti za sunarodnike Hrvate ili Srbe. Dravna ideologija zasnivala se na pravu vladara (odnosno dinastije) da vlada. Zbog toga to je on bio u fokusu politikog ivota nije postojala mogunost za pojavu nacionalnih pokreta, jer takve drave nisu privlaile stanovnitvo da pristupi dravnim institucijama. U srednjem vijeku vladari (i njihova svita) bili su elitistiki usmjereni; oni nisu eljeli da svoje povlastice dijele sa obinim ljudima; njihov poloaj nalazio se daleko iznad drutva. Stoga je u njihovom interesu bilo da uzdiu slavu svoje porodice/dinastije, a ne da podravaju ideju zajednice, npr. Hrvata. Kao rezultat toga, nisu postojali propagandisti koji bi zagovarali neku vrstu nacionalistikog miljenja.

Tek kasnije, tokom 19. a u nekim sluajevima i tokom 20. stoljea, kada su drutveni pokreti nastojali da cijelu populaciju ubijede da se ima smatrati pripadnicima hrvatske (ili neke druge) nacije, nailazimo na ideologiju koja u iu stavlja pitanje biti Hrvat ili Srbin, i to biti na etniki nain. Tada, u kasnijoj fazi, na scenu stupaju propagandisti koji nastoje ubijediti mase da je vano prikljuiti se njihovom pokretu, te se kao rezultat takvih aktivnosti javlja mogunost za razvoj nacionalizma i uspostavljanje nacije-drave. Ali, bez takvih ideolokih nastojanja male su anse da se razvije osjeaj etniciteta - ideja da se svi pripadnici jedne ire grupe smatraju zajednicom bliskih.

U ovom pogledu Hrvatska je nalikovala drugim evropskim zemljama jer je u predmodernom periodu, kada je u aritu interesa bila dinastija ili drava, rijetko postojao osjeaj zajednice unutar ireg puanstva. Ljudi su bili u obavezi prema vladaru ali - u irem dravnom smislu - ne i jedan prema drugome. Postojala je dakle drava, ali ne i nacija. Kao to je jedan od mojih kolega izjavio u drugom kontekstu - govorilo se o Kavkazu - U prednacionalnom periodu nije postojala nacionalna pria. Zbog ove injenice, historiari koji se bave zapadnim Balkanom prije 19. stoljea mogu pisati povijest teritorije koja e kasnije postati dijelom moderne Hrvatske ili, to je jo smislenije, povijest njenih pojedinih dijelova koji su mogli ispoljavati odreene zajednike karakteristike, poput Dalmacije ili Slavonije. Ali oni ne mogu pisati povijest Hrvata, jer takva nacija jo uvijek nije postojala; cijela takva tema bi predstavljala anakronizam.

Rezultati mog istraivanja balkanskih naroda u srednjem vijeku ukazuju da su identitetske oznake poput Hrvat ili Srbin, onda kada ih uistinu i pronaemo u srednjovjekovnim tekstovima, ukazivale prije na geografsko podruje ili jo ee na naziv drave u kojoj je navedena osoba ivjela. Tako je Hrvat ili Srbin bio neko ko je stanovnik hrvatske ili srpske drave a ne nuno onaj ko je svoj identitet vezivao sa nekakvim uroenim hrvatstvom ili srpstvom. Jo bi preciznije bilo rei da je Hrvat ili Srbin bio podanik hrvatskog ili srpskog vladara, kojemu je dugovao slubu i plaanje poreza. Bivajui njegovim podanikom, znai, osoba je postajala Hrvat ili Srbin. A u veini tekstova iz srednjovjekovnih izvora injenica da je neko podanik ili da slui odreenog vladara bila je presudna prilikom oznaivanja te osobe Hrvatom, Srbinom ili drugim slinim nazivom.


5 M. Vrioli, For Love of Country: An Essay on Patriotism and Nationalism, Oxford, 1995, str. 21.

Kao to Anastasia Karakasidou istie, mnogi znanstvenici pri definiranju etniciteta slijede F. Bartha, ija definicija implicira postojanje drutvenog agregata koji pokazuje konzistentan obrazac ponaanja, promiljanja i prikazivanja svog kolektivnog pripadnitva grupi na osnovi dijagnostikih kulturalnih kriterija. [Stoga] Barth naglaava proces konstrukcije i odravanja granice prilikom formiranja, razvoja i definiranja etnikih grupa. italac treba obratiti panju prilikom iitavanja materijala u narednim poglavljima, da tako percipirani kolektiv ili agregat nije postojao na teritoriji dananje Hrvatske, niti je uoena pojava bilo kakve ope prihvaene konstrukcije granice. Karakasidou takoer naglaava, u sluaju Makedonije (ali, kao to emo vidjeti, jednako se odnosi i na Hrvatsku), da se pripadnici etnike grupe, bilo da se radi o samoidentifikaciji ili im je taj identitet eksterno pripisan, razlikuju takoer i meusobno po osnovu materijalnih interesa ili drugih idiomatskih poimanja identiteta koji nisu etniki.6 Zato savjetujem itatelja da svoju panju usmjeri na izloene injenice koje potvruju da je veoma mali broj ljudi u podrujima dananje Republike Hrvatske prije 19. stoljea ispoljavalo identitet (bez obzira na njegov konkretan naziv) koji bi se mogao nazvati etniki.

Usprkos ovom odsustvu etniciteta, meutim, mnogo je u zadnje vrijeme napisano radova na temu srednjovjekovnih etnikih, nacionalnih (ili slinih) razvojnih procesa. Dio toga moe biti pripisan nacionalizmu koji je zarazio moderne historiare. Ali i oni ne-nacionalistiki orijentirani, vjerovatno nesvjesno, takoer su mu podlegli. ini se da takvi autori etnicitet smatraju neim uroenim, te se neko ko je u 14. stoljeu bio nazivan Hrvatom ili Srbinom predstavlja kao predak dananjim Hrvatima ili Srbima. Takva ekvivalentnost se gotovo nikad ne propituje, ve se prosto uzima kao nepobitna injenica.

Vie stvari je doprinijelo razvoju ovakve prakse. Prije svega, izvori doista govore o Hrvatima, Srbima, Bugarima itd. Za mnoge povijesne studije (npr. o ispitivanju pravne prirode zemljinog posjeda) koritenje takvih naziva ne predstavlja veliki problem, jer pitanje da li su se ljudi nazivani Hrvatima ili Srbima osjeali etniki ili ne moda i nije najbitnije u okviru takve studije koja se bavi njihovim zemljoposjednikim odnosima. Osim toga, historiar mora dati neki naziv ljudima o kojima pie, a poto se drava zove Hrvatska ili Srbija i njeni pripadnici se od strane domaih ili stranih izvora nazivaju Hrvati ili Srbi, zato da ih i historiar ne naziva na ovakav nain? Ovo je rutinska praksa. I sam sam to redovito inio, ak i u mojim radovima iz ope povijesti srednjovjekovnog Balkana. U vrijeme kada sam radio na tome, etnicitet nije bio u ii mog interesa, pa je ovakva praksa bila neto prirodno. Na kraju krajeva, ljudi koji su ili u boj za cara Duana ili kralja Tomislava, ili su im plaali poreze, ponekad su nazivani Hrvatima ili Srbima, a na neki nain su to i bili. Ovakva praksa bi moda i bila u redu da nije isuvie est sluaj kada moderni pisci, nakon to uoe nacionalnu/etniku oznaku, poinju u njih uitavati sadraj, te dou do shvatanja da je neko, u kontekstu rasprava o srednjem vijeku nazivan Hrvatom ili Srbinom, imao sva svojstva i etniku svijest modernog ovjeka. A kada se takvo to dogodi, historija postaje anakrona i iskrivljena.

Mnogi historiari su, obino nesvjesno, slijedili takav obrazac: Neko pie rad o Hrvatskoj; tamo stoluje hrvatski kralj; njegova vojska se naziva hrvatskom; te stoga i znanstvenik odluuje da i narod naziva hrvatskim. Kako napreduje u svom radu na ovakav nain, ove povijesne linosti se postepeno u autorovoj misli izjednauju s modernim Hrvatima, iako mnogi pojedinci o kojima pie vjerovatno nisu uope imali nikakav osjeaj da su Hrvati. Usprkos tome to su sluili u hrvatskoj vojsci, oni su mogli biti Vlasi, Italijani, ili ako se radilo o ljudima srpskohrvatskog govora, takvi bi se smatrali Slavenima ili Splianima (iz grada Splita). tavie, moderni historiar voli stvari promatrati s naknadnom pameu i iz


6 A. Karakasidou, Fields of Wheat, str. 19.

bezbijedne distance poznatog ishoda. Postojali su Hrvati u 19. i 20. stoljeu kao i narod tako nazivan tokom srednjeg vijeka. Moderni historiar pretpostavlja da se radi o istom narodu. Konano, nisu li dananji Hrvati potomci svojih predaka koji su se isto nazivali? Stoga mora postojati kontinuitet, te s tim na umu autor sve dananje elemente etniciteta projicira u prolost. Veini historiara se moe pripisati ovakav grijeh, ukljuujui i mene osobno; mi to inimo naroito u sluaju kad identitet/etnicitet nije predmet nae rasprave u odreenom djelu. Nazivati ljude koji ive u dravi Hrvatima ili Srbima je kratica pogodna za upotrebu; ali obzirom da sam sada postao svjestan identitetskih pitanja (i svih stupica koje vrebaju iza njih), shvatio sam da takva upotreba moe biti vrlo obmanjujua, jer stvara zaslon kroz kojeg autor nesvjesno promatra predmet svog rada. Kada Nada Klai ili ja u svojim radovima ljude iz Dubrovnika (koji bi sami sebe nazivali Dubrovani) zovemo Hrvatima, to itatelju alje krivo usmjerenu poruku da su ovi ljudi bili Hrvati i da su prirodno sami sebe smatrali Hrvatima; a veini neupuenih itatelja ovakva slika automatski ove ljude koji su predmet rasprave pretvara u nekakve srodnike Hrvata iz 20. stoljea.

Pored toga, ak i kompetentni historiari, ukoliko prilikom obrade srednjovjekovnih hrvatskih izvora ne naiu na dovoljan broj odrednica tipa Hrvatska/hrvatski ini se da esto pretpostave kako rjenik izvornog teksta pati od nepreciznosti te da mu je potrebna dorada kako bi bio jasniji. Kao rezultat toga, oni poinju da rije Slaven iz originalnog teksta zamjenjuju rijeju Hrvat, ili ako zadre rije Slaven iz izvora, onda mu pridodaju rije Hrvat naknadno u zagradi kako bi objasnili koju vrstu Slavena imaju na umu. ak i jednoj izuzetnoj historiarki kakva je Nada Klai moe se pripisati ovakva praksa.7 Ne bih volio da italac pomisli kako mi je namjera napadati Nadu Klai, jer se radi o jednome od istinski velikih medijevalista dvadesetog stoljea (u evropskim okvirima), a s kojom se, sa aljenjem to istiem, nikada nisam imao priliku sresti. Ali mogu samo pretpostaviti da je i ona, poput drugih Hrvata koji su postali historiari srednjeg vijeka, bila od rane mladosti odgojena da vjeruje kako je u jednoj iroj odreenoj oblasti populacija bila hrvatska; tako, kad radite na izvorima koji govore o toj oblasti, izraz Slaven na kojeg naiete nekako se prirodno transformira u Hrvat. Time se nikad ne postavlja pitanje, ako je Slaven u mjestu X doista bio Hrvat zato onda izvori tvrde da je bio Slaven?

Takve supstitucije rijei Slaven sa rijeju Hrvat itatelja krivo navode da povjeruje u neto to nam izvori ne govore i to realno mi ne moemo ni znati. Jer, sasvim je mogue da su se Slaveni koji su ivjeli izvan gradskih zidina Splita, a iji je izvorni naziv Slaven bio potom zamijenjen sa nazivom Hrvat ili mu je ovaj pridodat, doista smatrali Slavenima a ne uope Hrvatima. Stoga se moramo zapitati, kao to ja to inim u ovoj knjizi: je li se ovjek nazivan Slavenom stvarno smatrao Hrvatom?

Ivo Goldstein u svojoj solidnoj novijoj historiji Hrvatske ranog srednjeg vijeka esto ispoljava ovu manu, te ga zatiemo kako npr. kae, ako ne koristi svoja pojanjenja umetnuta u zagrade, ovi ljudi [Neretljani] jo uvijek nisu Hrvati, ali do 11. stoljea e to postati. Ali hoe li oni to uistinu postati? A prilikom opisivanja kasnog 9. stoljea (nakon obrade perioda gdje su spominjanja Hrvata bila jako rijetka), on obavjetava itatelja da e od ovog vremena, uz ekonomski razvitak, drava mnogo jae uticati na drutvo, pa e se narod sve vie inkorporirati u njene institucije i time postati Hrvati. Ova tvrdnja nije


7 Vidjeti npr. Nada Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, str. 248, 250.

obrazloena niti na tom mjestu, niti kasnije u tekstu. Ona moe biti istinita, ali u ovom obliku ona je samo pretpostavka, a postojei izvori svakako je ne mogu potkrijepiti.8

No, Goldstein je ak i umjeren; jer mogu se pronai i tvrdnje poput sljedee, iji je autor M. Sui, Meutim, arheoloke i lingvistike studije ukazuju da se konac 8. stoljea moe smatrati najkasnijim periodom [!] do kada su rani srednjovjekovni Hrvati zadobili sve bitne karakteristike autonomnog naroda, sa svim atributima koji ine koncept naroda unutar zadatog referentnog historijskog okvira.9 Na ovom mjestu vrijedi napraviti pauzu kako bih naglasio, kao to emo vidjeti, da do konca 8. stoljea niti jedan izvor ak ne navodi ni samu rije Hrvat. On nastavlja, Vjerujemo [tj. ja, Sui] da je relativno dug proces


8 I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995: Naime, Neretvani su se vrlo rano afirmirali kao samostalan imbenik, dobivi zbog toga i osebujna imena: Mariani (primorci), Arentani (Neretvani), Pagani (pogani). Neretvansku pak povijest i u ranosrednjovjekovnom razdoblju valja smatrati dijelom hrvatske povijesti zbog toga to se od kraja 11. stoljea taj prostor vrlo brzo inkorporira u cjelinu Hrvatske [!] (str. 196). Ili, Ne moe biti sluajno da su se pokrtavanje i etnogeneza [Hrvata] odvijali paralelno. [Ali da li se ovo potonje uope dogodilo?]... Uz stvaranje i jaanje crkvene organizacije,... logino je i da se hrvatsko ime neusporedivo lake iri meu okolnim Slavenima. Goldstein zatim nastavlja uz tvrdnju da se irenje hrvatskog imena moe vidjeti na kamenim natpisima (str. 262). Meutim, ispada da samo jedan od sedam citiranih natpisa doista spominje hrvatski naziv. I da zavrimo sa jo jednim specifinim primjerom, Goldstein (str. 388) navodi Petra Kreimira iz 1062. koji je (koristei kraljevsko mi) rekao da se proirilo nae kraljevstvo na kopnu i na moru i dalje se poziva na nae dalmatinsko more; Goldstein zatim komentira, [T]o je prvi put da se u nekom izvoru izriito govori o irenju hrvatskog teritorija (moj kurziv). Petar Kreimir bio je kralj Hrvatske, tako da bi se moda moglo rei da se navod implicitno odnosi na hrvatsku teritoriju, ali sam tekst zasigurno nita eksplicitno ne govori o irenju iega hrvatskog. Pogrene pretpostavke mogue je vidjeti i u njegovom zakljuku (koji je doslovno isti kao i njegov English Summary, odakle navodim) (prim. prev. u nastavku slijedi navod iz Zakljuka u originalnoj verziji, umjesto autorovog navoenja iz English Summary): U Hrvatskoj se tijekom ranoga srednjeg vijeka [...] izgradilo etniko stanje koje je bilo osnovica za stvaranje moderne hrvatske nacije... U to vrijeme intenzivno tee i proces etnogeneze - stvara se hrvatski narod. Sve to kulminira i konano sazrijeva u vrijeme druge konjunkture, u drugoj polovini 11. stoljea... Moglo bi se takoer zakljuiti da je hrvatski etniki prostor stvoren u 7. stoljeu i da je u osnovnim crtama ostao takav sve do danas, a da su se tijekom ranoga srednjeg vijeka kulturom razliite oblasti unutar hrvatskog etnikog prostora polako stapale u podruje jedinstvene kranske civilizacije s nekim regionalnim osobitostima koje su takve i ostale jo dugo, neke od njih praktiki sve do danas (str. 455-6). Kao to itatelj moe vidjeti iz mog teksta, ne postoje jaki dokazi da se ita od navedenog uistinu dogodilo; ne ini se da je hrvatski bio primarni identitet za stanovnitvo veeg dijela onoga to mi danas podrazumijevamo pod Hrvatskom. A i onima koji su bili nazivani Hrvatima, u cjelini ne izgleda da je taj pridjev znaio ita vie od pripadnosti politikoj jedinici. Tek tri ili etiri izvora iz cijeloga srednjeg vijeka nedvojbeno ukazuju da je oznaka Hrvat znaila neto blisko etnicitetu. Stoga, evidentno je da ne moemo govoriti o procesu etnogeneze, u bilo kom omjeru. itatelj Goldsteinove knjige e, ukoliko ignorira Goldsteinove smjernice i jednostavno se fokusira na izvore koje Goldstein navodi, doi do zakljuka do kojeg sam ja doao. Goldstein je, siguran sam, iskreno ubijeen u svoje tvrdnje koje sam citirao, ali se ini da je do njih doao zahvaljujui zaslonu kroz kojeg je promatrao svoje dokaze: tamo negdje postojala je hrvatska drava, te su stoga njeni podanici bili Hrvati, iako su se sami nazivali Slavenima. Prije no to zavrim sa Goldsteinom, a da ne bih ostavio negativan dojam, elim rei da ukoliko se zanemari ova hrvatska superstruktura, ono to ostaje spada u red veoma dobrih studija teritorije dananje Republike Hrvatske u periodu ranog srednjeg vijeka, koju rado preporuujem za itanje. Jo jednom da se vratimo na semantiko pitanje: ini se da Goldstein koristi termin hrvatski etnicitet kadgod se protagonisti u izvorima opisuju kao Hrvati, dok ja koristim mnogo uu i precizniju definiciju, kao to sam obrazloio na poetku ovog uvoda. Ali ak i po Goldsteinovoj definiciji, onako kako je ja shvatam, pronai emo vrlo mali broj sluajeva koji bi mogli potpasti pod ovu iru definiciju etniciteta koju koriste on i drugi jugoslavenski znanstvenici. 9 M. Sui, Some Reflections on the Question of the Ethnogeny of the Croats, u N. Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1995, str. 195, 196. I ovdje elim naglasiti, kao to sam uinio u gornjem primjeru kod Goldsteina, da se ini kako se M. Sui zanio; u drugim radovima on se dokazao kao ozbiljan i kritiki usmjeren znanstvenik (vidi bibliografiju), a zbornik u kojem je njegov lanak objavljen predstavlja u cjelini zbirku ozbiljnih eseja koji su vrijedni itanja, iji urednik je jedan od najboljih i najobjektivnijih (po svim standardima) hrvatskih znanstvenika mlae generacije.

hrvatske etnogeneze bio dovren [dodat kurziv] do kraja devetog stoljea, da su Hrvati stupili na historijsku pozornicu u devetom stoljeu sa ve uspostavljenom vlastitom dravom, sa svojom teritorijom i svojom hijerarhijom na razini cijelog etnosa [!]. Sui je barem u pravu kada u svoju definiciju etnogeneze ukljuuje i irenje tog fenomena kroz sve segmente drutva. Meutim, kao to ja nastojim pokazati, ne postoje dokazi koji bi potvrdili da se takvo irenje desilo u bilo kojem momentu tokom perioda domaih vladara (do 1102.), a dokazi upuuju da je taj proces do 1500. zahvatio samo jednu ili dvije osobe (pored manjeg broja lanova plemstva iz nekoliko odreenih porodica). Nedugo nakon tog perioda, pojavilo se nekoliko intelektualaca kod kojih se mogu primijetiti znakovi javljanja hrvatskog etniciteta, dok je vei broj njih pripadao slavenskom etnicitetu, i malo je dokaza da se ideja hrvatstva bila proirila izvan ueg kruga intelektualaca u veini podruja dananje Hrvatske, ili da se veina od onih nekoliko koji se jesu nazivali Hrvati smatrala takvima u etnikom smislu, da su dakle pripadnicima hrvatskog naroda. Moja studija dapae argumentira da se ono to Sui smatra da se desilo u 8. stoljeu nije zapravo postiglo ak ni do poetka 19. stoljea. Hrvatska etnogeneza bila je dugotrajan proces, iji se prvi stadiji uoavaju prilikom mijeanja predslavenske populacije sa Slavenima, a zatim kod mijeanja ovih dviju populacija sa Hrvatima (ukoliko prihvatimo tezu da su Hrvati, uistinu, pripadali drugom migracijskom valu koji se naselio nakon prvobitnog slavenskog doseljavanja). Konverzija na kranstvo uvela je jo jednu karakteristiku onoga to e se mnogo kasnije nazvati hrvatski identitet. Ali jedva da je iko od tako mijeanog naroda ostavio ikakav znak o svojem uvjerenju da su se osjeali Hrvatima, a svi naslijeeni kuturni elementi mogli su jednako posluiti kao graa za formiranje slavenskog ili ilirskog identiteta.

Prije no to zakljuim ovu raspravu, ini se vanim upozoriti na jedno semantiko pitanje, kako se razlike izmeu mene i Goldsteina i ostalih ne bi protumaile iskljuivo kao razlike u koritenju terminologije. Ve sam ranije u ovom uvodu definirao ta podrazumijevam pod etnicitetom; mnogi Jugoslaveni ini se da koriste termin etniki kad god se neki narod (ili odreena osoba) naziva nekim nacionalnim/etnikim (npr. Hrvat/Srbin) imenom. Ja smatram da, ak i ako koristimo jugoslavensku definiciju ovog pojma uz iskljuivanje onih referenci koje se nedvojbeno odnose na politiku jedinicu, moemo nai, kao to ova studija pokazuje, samo desetak referenci iz srednjeg vijeka na teritoriji dananje Hrvatske koje bi se mogle nazvati etnikim; no, koristimo li moju definiciju, imamo samo sluaj sveenika iz Novog Vinodola 1493. te nekolicinu intelektualaca iz 16. stoljea. Meutim, treba istai da se ovo pitanje, iako srednji vijek predstavlja period kada oito hrvatski etnicitet nije postojao, komplicira nakon 1500. kao to e itatelj vidjeti u posljednja dva poglavlja ove knjige.

Da bih izbjegao upadanje u ranije spomenutu stupicu anakronizma, odluio sam da odbacim zaslon. Promatrao sam pojedine balkanske regije - za potrebe ove knjige one koje pripadaju dananjoj Republici Hrvatskoj - ne pretpostavljajui nita. Istraio sam znatan broj objavljenih izvora (vidjeti dio popisa bibliografije koji navodi izvore) i biljeio sam ono to oni zaista govore o ljudima koje spominju. Tako sam zapoeo rad s pretpostavkom da se u Hrvatskoj niti jedan posebno imenovan narod nije nuno tamo nalazio; i zatim sam pustio izvore da sami govore. Ovim postupkom sam uspio da otkrijem, i konano da to u mom tekstu prezentiram, ta je doista reeno o ljudima koji su tamo ivjeli. Koristei ovakav postupak, bio sam u mogunosti da otkrijem, i da kasnije to u svom tekstu prezentiram, ta su izvori govorili o tome ko je uistinu tamo boravio.

Rezultati mog ispitivanja pokazuju manji broj Hrvata no to sam oekivao. Stoga, dozvolite mi da ovdje ukaem na dvije stvari. Prvo, rezultati mog rada zasnivaju se na tiskanim izvorima. Ovi, oito, predstavljaju samo dio postojeih izvora. Namjera mi je da ovaj tekst


privedem kraju kako bih se mogao posvetiti drugim stvarima, te ne elim provesti jo nekoliko godina pretraujui arhivske materijale. Ali, budui da sam konsultirao masu objavljenih dokumenata iz svake regije i iz svakog stoljea, ne postoji velika vjerovatnoa da bi se rjenik objavljenih dokumenata mogao u veoj mjeri razlikovati od onoga koji se nalazi u jo neobjavljenim materijalima. No, kao rezultat toga, ova studija se treba smatrati nekompletnom. Stoga pozivam druge znanstvenike da moje teze provjere pretraujui dokumente u arhivama, kako bi vidjeli da li njihov sadraj podrava, modificira ili odbacuje ono to ja ovdje tvrdim. Na taj nain ja ovaj projekt vidim kao jedan preliminarni korak u jednom veem istraivanju koje bi ukljuilo mnotvo znanstvenika tokom vie godina. Nadam se da e moj rad provocirati interesantne odgovore s vie strana, naroito iz perspektive onih koji bi bili voljni ponuditi kontra-argumente. Nadam se da e moji kritiari ovu knjigu razmatrati kao jednu ozbiljnu ali ipak preliminarnu studiju, i da e prihvatiti moj pristanak da moda i revidiram dijelove njenog sadraja ukoliko bi se pojavili novi dokazi koji bi me doveli do drugaijih saznanja. Jer, niti jedan znanstvenik ne bi trebao postati talac svojih zakljuaka do kojih doe, a svi moramo shvatiti da niti jedan rad nikada nee biti definitivan. Ali, iako moj tekst moda i nee kotirati visoko u irem smislu u kojem ga prezentiram, moja teza posjeduje vrijednost provokacije, te u sa zadovoljstvom prihvatiti da uestvujem u svakoj debati koju bi ona inicirala.

Drugo, ja tvrdim da su Hrvati (kao i sve druge nacionalnosti na Balkanu) izmiljeni; ve sam objasnio ta podrazumjevam pod tim. Dananji Hrvati nisu uope nuno morali zavriti kao Hrvati; oni su mogli biti apsorbirani unutar ireg junoslavenskog identiteta, ili su se sami mogli dalje razdijeliti u ue identitete Dalmatinaca, Slavonaca i slino. Stoga, nain na koji se grupe ljudi odreuju jednom kad postanu svjesni etnike kategorizacije, je stvar invencije ili izbora (barem od strane njihove intelektualne i politike elite) kao i historijskih faktora. Ovi faktori se mogu mijenjati, tako da su Slaveni ili Iliri osamnaestog stoljea mogli postati, i jesu postali, Hrvati dvadesetog stoljea, koji bi opet mogli postati Juni Slaveni (Jugoslaveni) ili ak i Istrijani, Dalmatinci, Slavonci u dvadeset petom stoljeu. Meutim, u trenutku kada partikularni identiteti eksplodiraju, oni se snano doivljavaju i za jedno odreeno vrijeme predstavljaju realnost. Stoga, kao to sam na drugom mjestu obrazloio, Makedonci su, iako predstavljaju novu nacionalnost nastalu tokom 20. stoljea kojoj nedostaje dugotrajnije nasljee, bez obzira na to u svakom smislu stvarna i legitimna nacionalnost kao i one koje su znatno starije, ukljuujui i Grke. Ako jedan narod vjeruje da predstavlja jedan narod, sa zajednikim karakteristikama koje ga odvajaju od susjeda, oni jesu jedna nacija. Zato injenica koju ja ovdje zastupam, da su Hrvati relativno nova etnika grupa/nacionalnost koja se u tom smislu pojavila tokom devetnaestog i dvadesetog stoljea, ni na koji nain ne opovrgava injenicu da su oni danas jedna legitimna nacija. Nema sumnje da se veina dananjih Hrvata snano identificira sa tom oznakom i, kao takvi, oni su u svakom sluaju legitimna nacionalnost kao to bi bili i da su se u veem broju na takav nain identificirali tokom perioda od hiljadu godina. Neko moe izraziti aljenje to se nisu identificirali sa irom zajednicom kao jedan njen dio, jer bi tad skupa sa svojim susjedima bili poteeni mnogih nesrea da su se - skupa sa drugim jugoslavenskim narodima - tako i osjeali.

Ali ozbiljan historiar mora se baviti injenicama i mora uvidjeti o kakvom se sluaju radi. A historija etnike grupe i njenih tenji trebala bi biti zasnovana na faktografskom materijalu. Nema opravdanja za falsificiranje historije kako bi se dala potpora etnikim ambicijama. Hrvati kao i njihovi balkanski susjedi inili su to u velikoj mjeri. U ovom radu moj napor je usmjeren da pokae kako veliki dio dosad napisane hrvatske historije poiva na izvrtanju jezikih termina; nadam se, iako ne vjerujem u takav ishod, da bi ovo kao rezultat moglo imati odbacivanje takve lane historije. Hrvati se nisu tokom tisuu godina borili za nezavisnost ili za stvaranje vlastite drave; ovakva nastojanja koja bi zaokupila


veinu naroda koji tamo ivi pojavila su se tek koncem devetnaestog stoljea. tavie, ja vjerujem da je falsificiranje historije nepotrebno; jer Hrvati bi predstavljali legitimnu nacionalnost i da su se, poput Venere iz koljke, pojavili iznenada godine 1950 n.e. kao to bi bili i da su imali etniku svijest godine 1950 p.n.e.

Konano, ak i u sluaju da je krivotvorena historija istinita, prastare injenice ne mogu posluiti kao opravdanje za dananja nastojanja. Srbi mogu imati pregrt razloga iz srednjeg vijeka za prisajedinjenje Kosova Srbiji, ali u sluaju kad ta regija danas ima 90 posto Albanaca i 10 posto Srba, onda sve historijske injenice na kojima Srbi grade svoje zahtjeve, bez obzira koliko one bile ispravne, su potpuno bezvrijedne za potporu dananjim zahtjevima. Stoga, koritenje historije za politike ciljeve predstavlja zloupotrebu bez obzira je li ta historija tana ili ne. Jedino skoranji dogaaji iz bliske prolosti (kao na primjer, etniko ienje Bosanaca sa pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine od strane Srba i Hrvata, ili Srba iz Krajine od strane Hrvata tokom 1990-ih godina) trebaju imati znaaj prilikom donoenja odluka u sadanjosti.

Meutim, kao historiar volio bih vidjeti da se historija drutva prikazuje u to realnijem svjetlu koliko je to mogue, ili kao to Karakasidou pie, Kada nacionalistika autoritarnost prijeti da silom poremeti mirnu koegzistenciju izmeu ljudi, vrijeme je da mi promatrai i uesnici [ili u mom sluaju znanstvenici] u ovoj aradi modernog ovinizma uinimo napor ka prevazilaenju granica, a ne ka njihovom podizanju.10 Otud ova knjiga.

Moj metod analize koji se naslanja na historijske izvore kako bi vidjeli ta oni pokazuju, rezultira i u manjku jasnog okvira koji bi naizgled ponudio jedan koherentan uvid u dato podruje, a kojeg zatiemo kod veine historijskih radova. Meutim, takav okvir i koherencija koju on omoguuje uvijek se zapravo zadaju od strane autora. Obzirom da se izvori tada biraju s ciljem da se uklope u tako zadati okvir, ovakav metod u stvari moe izvrnuti smisao onoga to izvori zapravo govore. Na taj nain, okvir lako moe dovesti do pogrenog razumjevanja. U predmodernom svijetu mnoge stvari koje su sadrane u ovakvim nametnutim strukturama nisu ni postojale, a ak nisu ni mogle postojati. Vladarev autoritet i mo mogli su se osjetiti u mjestu gdje je on u odreenom trenutku boravio kao i u drugim centrima gdje je imao lojalne i mone saveznike. No, ukoliko biste se zaputili u sela udaljena stotinak kilometara od ovih centara, osjeaj postojanja centralne (ili regionalne) vlasti esto je bio vie-manje nepostojei. Stoga je drutvo u stvari bilo mnogo vie fragmentirano nego to se obino predstavlja. Zato, iako e itatelj moda osjetiti da su pojedini dijelovi ove knjige previe fragmentirani, vjerujem da ovakvi razasuti detalji pruaju vjerniju sliku realnosti; jer unutar predmodernih entiteta drutvo u opem smislu nije postojalo, ve su u pojedinim regijama ivjele razliite manje drutvene grupe. Ponekad su u odreenim regijama neki narodi moda pokazivali izvjestan stepen osjeanja zajednitva, poput elite u nekim dalmatinskim gradovima, ali veina zajednica je openito u kontinuitetu bila usmjerena izrazito lokalno. Tek e modernizacija, invencija telegrafa, telefona, masovnih medija, transporta, koordiniranih kolskih sistema i centralnih vlasti (uz poneku primjenu sile) omoguiti objedinjavanje veeg broja ljudi u jedno ire koherentno drutvo (za razliku od drave). Ova fragmentacija iz predmodernog vremena predstavljala je takoer vaan faktor u spreavanju stvaranja identiteta etnikog tipa. Izolirane zajednice, koje su imale ograniene mogunosti komunikacije sa drugima, nisu predstavljale pogodan kontekst za proizvodnju zajednikog identiteta sa ljudima o kojima su znali vrlo malo ili ak nisu znali nita.


10 A. Karakasidou, Fields of Wheat, str. 237.

Odbacimo stoga nae zaslone i predubjeenja i pokuajmo otvoriti na um za razliite mogunosti, te nemojmo pretpostavljati da su se u razliitim prolim vremenima svi, mnogi ili ak i poneki ljudi u odreenim regijama dananje Republike Hrvatske osjeali Hrvatima. Kao to moemo zamisliti npr. da su se 1965. ili 1980., unutar SR Hrvatske kao dijela Titove Jugoslavije, neki ljudi jasno osjeali Hrvatima, drugi su optirali za Jugoslaviju i smatrali se Jugoslavenima, dok su neki trei sauvali, ili su ga zapravo tek tad stekli, regionalni dalmatinski ili istrijanski identitet. A u prolim vremenima sve takve mogunosti su bile ak i vie mogue, jer prije 1918. - ili ako elimo ukljuiti Zadar i Istru, onda prije 1945. - nije nikad postojala hrvatska drava koja bi teritorijalno objedinjavala cijelu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju.11 Stoga je u prolosti, prije 1918., moralo postojati mnotvo mogunosti te bismo mogli oekivati da su od ranije postojei identiteti bili ue ili lokalno usmjereni; tako, sasvim je mogue bez potekoa zamisliti da mnogi ljudi na teritoriji dananje Hrvatske prije 1800. nisu ispoljavali pripadnost nikakvoj iroj etnikoj kategoriji. Umjesto toga, oni su se moda identificirali po religijskoj pripadnosti, po pripadnosti gradu/okrugu, ili ak samo po svojoj iroj porodici (rodu, klanu). No neki drugi, vie idealistiki orijentirani pojedinci, od kojih su neki moda razvili i neku vrstu etnike svijesti, mogli su takav etnicitet shvatati u irem smislu, te su stoga u zanosu potrage za veliinom sebe vidjeli pripadnikom zajednice koja je mogla ukljuivala sve June Slavene, ili ak, posegnuvi za nebom, i sve Slavene. Zato odbacimo sve nae kroatistike pretpostavke i, otvoreni za sve mogunosti, vratimo se izvorima i pogledajmo ta emo u njima pronai.


11 Ovdje ne raunam dva kratka perioda tokom kojih su tri teritorije bile ujedinjene unutar ireg carstva: 1358-82 pod Ugarskom i 1815-1918 pod Austro-ugarskom. Niti u jednom od ova dva sluaja tri regije nisu bile objedinjene zajednikom administracijom te stoga nije bilo mogunosti za iru integraciju.

john v. a. fine jr. - etnicitet na balkanu

Documents