JERES KOSOVSKOG MITA

UVOD

Ova knjiga nastala je u godini proslave 200 - godišnjice rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, državnika i najvećeg crnogorskog pjesnika. Na ideju da je napišem došao sam u trenutku kada je mitropolit crnogorsko - primorski Amfilohije Radović pokrenuo inicijativu za njegovu kanonizaciju. Inicijativa da vladika Rade bude proglašen za sveca u Crnoj Gori izaziva vrlo oprečne stavove. Napisano je mnoštvo studija o Njegošu i njegovom djelu, moglo bi se reći, šta još ima da se kaže o svemu tome, a da već nije napisano. Svetosavlje je do nebesa diglo Njegoša i njegovo pjesničko stvaralaštvo, sada pokušava da ga prikuje za nebesa i kanonizuje kao “episkopa tajnovidca”. Nije to slučajno, riječ je o dijelu šire i mnogo opasnije kanonizacije kosovskog kulta, u momentu kada Srbija priznaje Vladu Kosova. Njegošem, po oprobanom receptu, inspirišu narod na novu „bitku“ za Kosovo i “istragu”sadašnjih "poturica" u Vladi Srbije i Vladi Crne Gore koje izdadoše Kosovo jer "na komade razdrobiše carstvo" (pretpostavljam carstvo - SPC). Zato se ponovo čuju kletve nekih episkopa (poput Lazareve) ii poteže vokabular kosovskog mita! Zato sam duboko uvjeren da kosovski mit treba do krajnjih granica dekonstruisati i dekanonizovati. Stavi ga pod svijetlo Hristovog jevanđelja. To je, čini mi se, naročito važno, zato što Njegoš nije tek neki neshvaćeni periferni umjetnik čije bi se bavljenje vjerskim pitanjima moglo relativizovati. On je bio pravoslavni episkop, i to u istorijskom trenutku, prelomnom za Crnu Goru. Bio je istaknuti crnogorski vjerski vođa i čelni čovjek posljednje hrišćanske teokratije u Evropi. Čitaoci njegovih spjevova doživljavali su ga kao duhovnog oca.

Bez obzira kako će se okončati proces kanonizacije Njegoša, njegovo književno djelo nužno je kritički sagledati u teološkom smislu. Kada je ko to i činio, nije radio sistematski, a posebno ne kritički. Moja kuražnost da to činim temelji se samo na tome da sa ključnim postulatima Njegoševog djela i drugihh tvoraca kosovske mitologije sučelim Riječ Božju, koja je objavljena, poznata i lako dostupna. Mislim da nema većeg autoriteta nad ovom mitologijom od Svetog pisma, na osnovu koga ću polemisati sa elementima tog mita koju je vaspostavio Vladika Rade i neke druge vladike poslije njega.

Ovo bi trebalo da bude (samo)odbrana fundamentalnih istina hrišćanstva. One su, po mom mišljenju, napadnute kosovskom mitologijom koju su utemeljili episkopi i državnici posljednjih 200 godina. Ta opasna mitologija srasla je ne samo sa kulturnim i nacionalnim identitetom,što je donekle razumljivo, već i sa pravoslavnim dogmama, što je mnogo opasnije. Svetosavlje kakvo mi danas vidimo protivi se svakom političko-ideološkom projektu koji je suprotstavljen srpskom nacionalizmu i klerikalizmu, a posebno crnogorskom nacionalnom i duhovnom preporodu i slobodi. Da je istina ovo što tvrdim, dokaz je cjelokupna kampanja koja se vodi povodom beatifikacije Njegoša. Teologija koju je nagovijestio svojim djelom, uvjeren sam, zaslužuje kritičku analizu.

Vidjećemo da je teozofija Gorskog vijenca poput ribe koju treba pažljivo jesti. Svakom neukom vjerniku koji se susretne sa njom mogla bi zaprijeti kost u grlu, ako ne nauči da razdvoji meso od kostiju. Ovo tim prije što je za većinu pravoslavaca Gorski vijenac vrlo primamljiva i ukusna riba, koju je vrlo opasno halapljivo jesti. Želim da ukažem što je što i gdje je “kost”u kosovskoj mitologiji. Tvrditi da je taj mit Hristova nauka, jeste JERES.. To ću pokušati da obrazložim.

SVETOSAVSKI NACIONALIZAM

Svetosavlje je, u najkraćem, pravoslavno hrišćanstvo srpskog stila i iskustva, utemeljeno na liku i djelu Svetog Save. Riječ je o novijem konceptu. To je ideologija vodećih crkvenih teologa Srpske pravoslavne crkve tek od 20. vijeka. Neukom puku oni nastoje da predstave kako sveštenstvo, na osnovu lika i djela Svetog Save, djeluje vjekovima. Mada je pravoslavlje među Srbima postojalo i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične

hrišćanske kulture.

Termin svetosavlje potekao je od mlađih profesora i studenata Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, a kasnije je ušao u opštu upotrebu. Korišćenjem imena osnivača Srpske crkve Svetog Save, čime naglašavan je etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom biću pravoslavne crkve. Na polju svetosavske književnosti najviše su se istakli episkop Nikolaj Velimirović i arhimandrit Justin Popović, a u novije vrijeme i teolozi Dimitrije Bogdanović, mitropolit Amfilohije Radović, umirovljeni episkop Atanasije Jevtić i dr.

Nikolaj Velimirović je uveo političko-religijski koncept svetosavlja u pravoslavnu teologiju. Otac Justin Popović u knjizi „Svetosavlje kao filosofija života“ tvrdi da je sav život Svetog Save bio neprekidno služenje Bogu, jer je on ovaj svijet smatrao za veličanstveni hram Božji u kome se događa neprekidno bogojavljenje.

Međutim, mnogi savremeni naučnici smatraju da je svetosavlje „sofisticirana intelektualna konstrukcija“ koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije. Ono postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nesrbima i nepravoslavnima u srpsku političku sferu. Ima autora koji izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što ona „nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića”. Oni naglašavaju da je Nikolaj Velimirović Svetom Savi pripisao nacionalizam kojeg kod njega nema.

Kada početkom 19. vijeka, paralelno sa procesima modernizacije i sekularizacije, koje u Evropi i na Balkanu ruše stara srednjovjekovna carstva i njima svojstvenu političku kulturu i ideologiju, stvara se nacionalizam koji postaje primarni, ujedinjujući i normativni činilac u formiranju kolektivnog identiteta, preuzimajući tako brojne atribute religije i dajući joj potčinjenu ulogu. Nacionalne tradicije se stvaraju, izmišljaju i transformišu, uz obilato korišćenje naslijeđenih religijskih sadržaja, vrijednosti i simbola. Akademik Milorad Ekmečić, čak, smatra da osnovna podloga nacionalnih pokreta kod Južnih Slovena pripada samo crkvama. S jedne strane, nacionalna kultura nikad nije izašla iz okvira pojedine vjere i crkve, a sa druge, crkve su u ključnom momentu postale putokaz društvenog organizovanja, gubeći vjerski karakter i preusmjeravajući svoju ulogu prevashodno na etnička pitanja, kulturu i socijalnu organizaciju društva.

Iako nijedna od jugoslovenskih konfesionalnih institucija nije dosljedno nacionalna, dobijale su u istoriji taj karakter zbog napora crkvenog vođstva da svoje stado jasno razluči od druge vjere, čineći tako da na južnoslovenskim prostorima religija postane inkubator nacije. Ovako stvoren južnoslovenski „religiozni" nacionalizam, kako ga definiše Ekmečić, odlikuje izraženi iracionalizam koji svakodnevno pothranjuje vječne i nepremostive razlike međusobno izmiješanih narodnosnih zajednica, zatim mitologizacija istorijske svijesti i robovanje istorijske nauke mitovima, provincijalizam kulture i ekstremistički pristup politici, kao i izražena vjerska netolerancija koja lako postaje podloga vojnog i političkog okupljanja u časovima velikih istorijskih kriza.

Aleksandar Šmeman je dobro konstatovao da u „nacionalnom“ sloju našeg predanja, sloju koji se skoro potpuno odvojio od suštinskog predanja crkve i čak postao dovoljan sam sebi, nalazimo uzrok naše sadašnje crkvene krize. Nacionalna dimenzija treba da služi crkvi, a ne da je podredi sebi samoj. Ipak, vjekovima se događa suprotno. Izvorni pojmovi nacije i crkve, u hrišćanskom kontekstu, ostaju suprotstavljeni jedan drugom. Nacija je uvijek samo jedan proizvod podjele i komadanja jedinstvenog čovječanstva.Nacija dijeli ono što je na početku bilo jedinstveno.Crkva, suprotno od toga, sjedinjuje ono što je prethodno bilo razdijeljeno. Pravoslavlje se neće sačuvati sabiranjem napora za očuvanje „helenizma“, ili „rusizma“, ili „srpstva" – već upravo suprotno – prevazilaženjem nacionalnih podjela u crkvi.

Krštenjem smo priznali Hrista za svog cara, odrekli se sebe i prihvatili krst Hristov. U kontekstu crkve i izbora da se život živi hrišćanski, onaj koji bilo koga - čak i oca i majku – ljubi više nego Hrista, ne može se smatrati njegovim sljedbenikom (Mt. 10, 37). Što se nacije tiče, „Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini“ (Dap. 10, 34–35). Ovdje treba tražiti odgovor na pitanja u vezi sa crkvenošću i nacionalnošću.Sve je u tome možeš li vjerovati da ćeš hrišćanin postati tek ako se odrekne svog "srbovanja" ili "crnogorčenja" (jer, pred zasjenjujućim likom Hristovim sve drugo blijedi i gubi na značaju), i da će čovjek tek kad postane istinski hrišćanin

moći da budu i pravi Srbin ili Crnogorac, samo što tada do toga nećemo puno držati .... Isus Hristos je iznad nacije, iznad svega. Ako nije, onda nije ni Hrist ni Bog.

Niko od nas nije birao ni roditelje, niti zemlju, niti narod u kojem će se roditi. Svojim rođenjem postali smo članovi zajednice – najprije svoje porodice, samim tim i građani konkretnog društva ili pripadnici određenog naroda. To je ono na šta nijesmo mogli da utičemo, ono što nijesmo mogli da biramo. Ali, nešto drugo jesmo birali, i još biramo: svojim „rođenjem odozgo“ (Jn. 3, 3–7), „drugim rođenjem“, postali smo podanici jednog carstva koje tek treba da dođe, žitelji nebeske otadžbine. Jevanđelje isključuje nacionalističko favorizovanje jedne nacije, kao što to čini Stari zavjet sa Izrealom. Ono poziva sve narode u crkvu, porodicu djece Božje. Novi zavjet je poziv hrišćanima na služenje svim narodima do kraja zemlje, a ne na širenje judaizma, srpstva, crnogorstva i proširenje teritorije i otimanje oko svjetskih stvari , vlasti i novca.

U današnje vrijeme, međutim, svetosavlje se često svodi na nacionalno-političku ideologiju, spoj srpskog nacionalizma i klerikalizma. Svetosavski nacionalizam kao ideologija nastao je 30-ih godina prošlog vijeka. Razvio ga je Nikolaj Velimirović (1880-1956), episkop SPC, čiji politički stavovi do danas izazivaju podijeljenost javnosti. Tokom 30-tih Velimirović je bio glavni glas hrišćanskog nacionalizma u Srbiji. Zalagao se za uspostavljanje društva na pravoslavnim hrišćanskim tradicijama i srpskom obliku religioznog nacionalizma i monarhizma. U predavanju pod naslovom „Nacionalizam Svetog Save“, na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu 1937. godine, on je iznio kontroverznu tvrdnju da su vrijedni pažnje pokušaji Adolfa Hitlera o stvaranju njemačke nacionalne crkve. Navodno, Hitler je kao čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. Nakon toga, Velimirović zaključuje da je Srbima taj posao svršio Sveti Sava još prije 700 godina i „otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi“. Nikolaj Velimirović je propagirao odbacivanje "svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija", uključujući demokratiju, jednakost, individualizam, religioznu toleranciju i druge vrijednosti modernizma i prosvijećenosti. Ipak moramo naglasiti da je, za razliku od Ljotića koji je imao sličnu ideologiju, Velimirović odbio da sarađuje sa nacistima tokom okupacije, zbog čega je odveden u njemački logor Dahau, krajem 1944.godine, gdje je proveo nekoliko mjeseci.

Tokom devedesetih, svetosavski nacionalizam je postao dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve. U Crnoj Gori to se poklapa sa momentom dolaska Amfilohija Radovića na mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog. Sve glasniji savremeni kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizma unutar pravoslavne crkve vide etnofiletizam, koji je na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna jeres.

Pojava nacionalizma u crkvi postala je predmet kritike, ne samo laičke javnosti, već i pojedinih episkopa SPC, koji ovakvo djelovanje ocjenjuju kao „gradnju građevine raskolničkog duha“. Tako vladika Grigorije podsjeća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i „čuvarke narodnog bića“ pokazuje „nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena“, odnosno „nesposobnost da budemo Crkva“. Ovo posebno ima smisla za Crnu Goru, u kojoj je svetosavski nacionalizam postao sablazan i kamen spoticanja za napredak istinske hrišćanske duhovnosti među crnogorskim življem.

Umjesto svjedočenja jedinstva u Hristu, pravoslavni su u svijetu počeli da svjedoče podjelu na nacionalnoj osnovi. Nacija je postala idol kojem se žrtvuje čak i crkva i njeno jedinstvo - jer što bi se Srbin, ili Rus, ili Crnogorac miješao u crkvi sa drugima, kad može da ima svoju crkvu? Crkva se žrtvuje naciji, odlazi se na klanjanje idolu nacije. Pojedinačni elementi, preko kojih se vezuju ljudi u svakoj konkretnoj oblasti, instrumentalizuju se da bi ljudi bili odvojeni od drugih u regionu. A kada se apsolutizuju takvi elementi, oni se pretvaraju u idole – tako da se nacionalizam lako podudara sa idolopoklonstvom. Služenje nacijama, odnosno idejama srpstva, crnogorstva, helenizma, panslavizma itd., dovelo je do nastanka nacionalne crkve, „čuvarke narodnog bića“. Koncept nacionalne crkve je dokaz nesposobnosti hrišćana sa ovim prostora da budu crkva bez obzira na svoj jezik, porijeklo i narod. Nacionalna crkva je neuspjeh prihvatanja jevanđeljskog ideala budućeg carstva i izgradnja zemaljskog „tvrdog grada“. Kao što Berđajev reče, nacionalizam je „neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva“ .

Nacionalističke težnje, oličene u jeresi etnofiletizma, kako rekoh osudio je pomjesni sabor pravoslavne crkve u Konstantinopolju 1872. godine, jer zagovaraju podjele ljudi sjedinjenih u Hristu. Ipak, i pored ove zvanične osude, etnofiletizam je boljka savremenog pravoslavlja na našim prostorima. Srpska pravoslavna crkva propagirajući narodnu crkvu kao "izum" Svetog Save, ulazi u zamjenu teza kada pokušava da negira to isto "pravo" crnogorskom ili makedonskom narodu. Ali, bez obzira na ljudske slabosti, na smutnju koja preplavljuje današnja tranziciona društva i odražava se na crkvu, crkva svoj identitet crpi iz carstva Božjeg i na njemu zasniva i gradi svoju vidljivu strukturu. To znači da ona, kao buduća zajednica svetih, gleda na sve, bez razlike, kao na potencijalne svetitelje, nezavisno od njihove boje kože, nacionalne pripadnosti, političke ili bilo koje druge opredijeljenosti. U prirodi crkve je otvorenost, a ne nacionalizam: etnofiletizam nije svojstven crkvi i mi kao hrišćani dužni smo, ne samo da volimo svoj narod, već i sve ljude, pošto je to zapovijest Hristova; štaviše, dužni smo da volimo čak i one koji nas ne vole. Dakle, ne smijemo zaboraviti da je crkva jedna, otvorena za sve narode. A to što djeluje lokalno u Crnoj Gori, to je da služi svim građanima. Pa ako je apostolska neka episkopi Srbima budu Srbi a Crnogorcima neka budu Crnogorci, samo ako bi kako mogli nekog pridobiti za Hrista, a nikako sablazniti svojim etnofiletizmom ili čak šovinizmom.

Utemeljenje crkve na zemlji nije nacija, već liturgija – okupljanje crkve u iščekivanju carstva Božjeg. Sveto pričešće sjedinjuje hrišćane bez obzira na njihovo nacionalno porijeklo, a crkva nije organizovana na etničkoj osnovi, već lokalnoj. Hrišćani nemaju otadžbine osim carstva Božjeg: u ovom svijetu su kao „stranci i došljaci“ (1. Pt. 2, 1), a opet su narod Božji – ne zbog svog roda, plemena i jezika, već zbog Hrista koji ih je okupio u crkvu.

KOSOVSKI MIT

Kosovski kult temelji se na mitologizaciji Kosovske bitke iz 1389. godine. Iako je Moravska Srbija u to vrijeme bila kneževina, jedno od temeljnih vjerovanja kosovskog kulta glasi da je "srpsko carstvo" propalo na Kosovu polju. Knez Lazar Hrebeljanović, nazvan sveti car Lazar, navodno je svjesno žrtvovao svoje zemaljsko carstvo da bi zadobio carstvo nebesko. Miloš Obilić je uzet kao uzor svetog ratnika koji daje život u borbi za pravoslavnu vjeru protiv muslimanskih nevjernika, postajući tako stanovnik nebeske Srbije. Nebeska Srbija je predstavljena kao nacionalno nebesko carstvo u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji daju život za vjeru i za Kosovo, poput Lazara i Obilića.

Tokom istorije, kosovski mit je postao simbol krvave osvete svim "Turcima", odnosno muslimanima uopšte, koji su označeni kao osnovni uzrok srpskog "pada". Vremenom se sadržaj ovog kulta mijenjao, pa su nakon sloma Otomanskog Carstva dotadašnju ulogu Turaka preuzeli Albanci koji su označeni kao uzurpatori Kosova, srpske "svete zemlje". Uloga kosovskog mita u politici smatra se fatalnom, jer taj mit njeguje iracionalne pojmove o rasnoj specifičnosti, promoviše mirenje sa sudbinom i fatalizam, zagovara nužnost žrtvovanja, obećavajući "carstvo nebesko" i favorizujući smrt nad životom. Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugrađen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.

Savremena srpska istoričarka Olivera Milosavljević podsjeća da kosovski mit nije stvorio narod, nego elita, da bi njime manipulisala. Još je Ilarion Ruvarac u 19. vijeku pokazao da dobar dio kosovskog ciklusa uopšte ne čine narodne pjesme. One su nastale u crkvi i dio su crkvenih propovijedi, koje su pjevači kasnije na svoj način uobličavali.

U tom uobličavanju posebno važnu ulogu odigrao je Njegoš. Ratničko-političke konotacije kosovskoga mita, koje su dobile pjesnički oblik u Gorskom vijencu , prerastanjem u narodno iskustvo iskazivale su istorijski pozitivnu ulogu tokom svih crnogorskih borbi sa Turcima do konačnoga povlačenja Osmanlija sa ovih prostora. U podvige sa Grahovca, Fundine, Vučjega dola i drugih okršaja s osmanskom silom, utkan je kosovski mit, a Gorski vijenac je na najefikasniji način ponudio taj mit kao oslobodilačku ideologiju. Tu se završava pozitivna misija kosovskoga mita koji je u crnogorsku svijest naselio Vladika Rade.

Profesor Novak Kilibarda objasnio je u svojoj knjizi "Amfilohije i kosovski mit" kako je došlo do toga da se Vladika Rade saživi sa tom mitologijom. Nakon školovanja u Mađarskoj i Njemačkoj, Sima Milutinović Sarajlija krajem dvadesetih godina 19. vijeka dolazi u Crnu Goru, gdje postaje učitelj budućeg vladike i slavljenog pjesnika Petra Drugog Petrovića Njegoša. Tamo navodno čuje za "narodnu pesmu" o "istrazi poturica" u jednom dijelu Crne Gore i ugrađuje je u svoja djela "Dika crnogorska" i "Istorija Crne Gore". Na osnovu ove lokalne legende, Njegoš će kasnije stvoriti nacionalni mit o "istrazi poturica" u vjerovatno najuticajnijem djelu crnogorske književnost. Njegoš se miri sa pokoljem poturica kao s političkom nužnošću, što je nespojivo s hrišćanskom etikom. On ni u primisli ne postavlja pitanje temelja ljudske ličnosti i dostojanstva, niti uviđa kršenja prava na slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Utemeljuje se jedan potpuno nepoznati stav : " Ko se danas poturči i lažnu vjeru primi, da se za Turčina drži." Time je Njegoš proglasio sve islamizirane sunarodnike za Turke, ali ne zato što ih je smatrao etnički različitim već zbog njihovog političkog distanciranja od stvaranja srpske nacije.

Da se u Njegoševom stavu ogledao nacionalni oslobodilački zadatak, a ne samo vjerska mržnja jednog vladike, govori i drugi njegov ep Šćepan Mali, kroz riječi arhimandrita Teodosija Mrkojevića: „Svaki Srbin koji se prevjeri /Prosto vjeru što zagrli drugu / No mu prosto ne bilo pred Bogom / Što ocrni obraz pred svijetom / Pa se zvati Srbinom ne hoće“. Naravno, skorašnje žigosanje Njegoša kao arhi-ideologa genocida koji od tada dominira odnosom srpskih nacionalista prema Bošnjacima, svakako je nova krajnost. Neki autori izvlače tragične implikacije, zanemarujući vremensku distancu i kulturno-istorijski kontekst u kome je Njegoševo djelo nastalo. Ipak, sve to ne oslobađa nas u Crnoj Gori od obaveza da danas Njegošev ep, kao i narodno predanje i kosovski mit na koji se oslanja, dekanonizujemo i dekonstruišemo na temeljnim principima Hristovog jevanđelja. Tako bi se književna vrijednost Njegoševih spjevova sačuvala od političke, a posebno vjerske manipulacije.

Savremeni kosovski kult nastaje u 19. vijeku na temelju pomenute kosovske epike. Na nastanak mita o Kosovu više su uticali religija, folklor i književnost nego istorijske činjenice. U vrijeme nacionalnog romantizma i nastajanja država Crne Gore i Srbije, kosovska legenda postaje važan element njihovih nacionalnih osjećanja, nešto što homogenizuje narode i razlikuje ih od drugih naroda.

Njegoš, kao što ćemo vidjeti, u Gorskom vijencu ide dalje i na osnovu elemenata kosovske legende formuliše razrađen sistem i arhitekturu mita. U nastavku ove studije vidjećemo da je mit konstruisan na poznatom starozavjetnom konceptu vjere. Prema takvom Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri počinili su smrtni grijeh raskida zavjeta, razdora i nelojalnosti. Bog ih je, navodno, kaznio porazom na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast, što predstavlja nacionalnu paralelu biblijske priče o padu, po kojoj je ljudski pad kazna za prvobitni Adamov grijeh neposlušnosti Bogu. Da bi se Srbi iskupili pred Bogom nije dovoljna, znači, više Hristova žrtva na Golgoti, već navodno Bog traži još neke žrtve vitezova i nacionalno jedinstvo vođa. Glavna prijetnja tom srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. “poturice”, odnosno domaći muslimani koji su prihvatili „neprijateljsku“ vjeru.

Ipak, kako ističe Novak Kilibarda, "kosovska mitologija ne bi se tako cjelovito uselila u duh jednoga naroda, odnosno ne bi svoj pozitivni istorijski profil harlekinski zamijenila genocidnim profilom, da nije Srpska pravoslavna crkva uzela stvar u svoje ruke. Utapanjem autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve u Srpsku patrijaršiju 1920. godine, kosovsko martirstvo poslužilo je karađorđevićevskoj crkvi kao najelitnija propaganda Patrijaršije, koja obuhvata sve pravoslavne prostore Jugoslavije, države na čijem tronu sjedi kralj kroz čije žile protiče krv vožda Karađorđa i pjesnika Gorskoga vijenca! Njegoševo djelo glorifikuje do krajnjih granica, a sa njime i kult Obilića Pravoslavno-srpski ideolozi, prvenstveno Nikolaj Velimirović, Gavrilo Dožić i Justin Popović, proturili su propagandu da su Srbi nebeski i Hristu najbliži narod zato što su više vjekova razapinjani na krstu ropstva koje su im prigotovili Kur’an i Turci. Miloša Obilića kao boračko-oslobodilačko božanstvo iz Gorskoga vijenca, Srpska crkva uzdiže na nivo Hristovog dvojnika, martira prvoga reda, koji se borbom za srpsku slobodu upravo izborio za hristoliku žrtvu. Takva svakodnevna crkvena apologetika kosovskoga podvižništva najviše je uticala na masu, a ostavila je utisak i na one koje nije dohvatio Gorski vijenac. Vjerujuća pastva, koja nije sposobna da razlikuje umjetničku od istorijske i antropološke istine, prihvatila je lokalne sižee Gorskog vijenca i govor likova u spjevu kao kanone koje je propisao Vladika Rade. Sve što pravoslavni likovi izgovaraju u Gorskome vijencu slivalo se toj

pastvi u bibliju svakodnevne prakse. Antiislamski naboj, koji je evidentan u Gorskom vijencu, prihvaćen je kao pjesnički krilata istina i moralno-političko uputstvo kome nema prigovora, jer dolazi od najvišeg državničkog i vjerskog autoriteta. Vladika Rade zapovijeda da „luna i krst“ mogu „sljedovat“ samo „rijekom krvavom“, treba „lomit munar i džamiju“ da bi se istrijebila „guba iz torine“, neka se „krst i topuz“ sudare, jer „smrde ove poturice“, „oltar pravi“ podiže se „na kamen krvavi“, „udri vraga, ne ostav mu traga“, a „borbi našoj kraja biti neće, do istrage turske ali naše"...

Činjenicu da je sve što se pripisuje kosovskom mitu skorija crkvena konstrukcija, potvrđuje i to da je u Srbiji je sve do polovine 19. vijeka Vidovdan bio gotovo nepoznat praznik i nije postojao u zvaničnom crkvenom kalendaru. Lazarev kult slavio se jedino u Manastiru Ravanici, njegovoj zadužbini, jer manastiri njeguju kult svojih osnivača. Tek krajem 19. vijeka započinje nacionalno-vjerska proslava Vidovdana i potencira se kult "svetog cara Lazara". Srpska pravoslavna crkva uzima za svoj praznik 28. jun, dan Svetog Vida (koji, gle čuda, ima ime kao paganski bog svjetla u starih Slovena). Taj datum zatim postaje jedan od glavnih elemenata srpske nacionalne mitologije. Od kraja 19. vijeka, kosovski mit igrao je bitnu ulogu u srpskoj politici i stvaranju moderne srpske države. Za njega je vezivana ideja "osvete Kosova" i on postaje temelj čitave nacionalne strategije koja se oslanjala na kosovsku mitologiju.

Kneževina Srbija i Knjaževina Crna Gora, krajem 19. vijeka, po zvaničnim politikamai koje su vodile, bile su dvije pravoslavne države zasnovane na kosovskom zavjetu. U vrijeme kada je kosovski mit postao "sržni nacionalni mit", uz njega će ići i borbena krilatica "Za krst časni i slobodu zlatnu" ili "S vjerom u Boga, za kralja i otadžbinu". Od kraja 19. vijeka, pa do danas, kosovski mit je značio poziv na oružje. Nikola Prvi Petrović Njegoš je 1867. godine, dok je bio knjaz, napisao pjesmu “Onamo, 'namo” u kojoj govori o oružanom zauzimanju Prizrena i protjerivanju "vraga" odnosno "kuge" odatle:

Onamo, 'namoOnamo, onamo... da viđu Prizren!Ta to je moje - doma ću doć'!Starina mila tamo me zove,tu moram jednom oružan poć'.Onamo, onamo... sa razvalinadvorova carskih vragu ću reć':"S ognjišta milog bježi mi, kugo,zajam ti moram vraćati već!"

Kosovski kult je naročito cvjetao za vrijeme Balkanskih ratova, kada je Kosovo pripojeno srpskoj državi, a Metohija crnogorskoj. Poslije Kumanovske bitke 1912, koja je proglašena za "osvetu Kosova" Vidovdan je upisan crvenim slovima u kalendar Kraljevine Srbije, kao jedan od devet zvaničnih državnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio zvanične državne ideološke konstrukcije.

Taj mit ponovo je iskorišćen za formulisanje srpske politike prema Kosovu osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je realnost na samom Kosovu bila već odavno promijenjena. Srbi, koji su tamo bili manjina, osjetili su se ugroženi od tamošnjeg većinskog albanskog stanovništva. U tom periodu, u Srbiji dolazi do ponovnog oživljavanja kosovskog mita. On često ide zajedno sa pričom o „genocidu“ koji nad Srbima sprovode Albanci u Autonomnoj Pokrajini Kosovo. Strah od nestanka srpske države postaje vodeća tema među srpskim intelektualcima i neka vrsta psihološke mobilizacije za rat. U tamošnje poremećene međunacionalne odnose ubrzo se ubacila Srpska pravoslavna crkva koja smatra jednakim srpske probleme na Kosovu i jevrejske u Palestini. Tako mitska povijest Srba počinje da se izjednačava sa jevrejskom. Tu tezu ubrzo usvajaju i neki političari, poput Vuka Draškovića koji 1985. godine izjavljuje: "Srbi su 13. izgubljeno i najnesretnije pleme Izraela." Kosovo, u skladu sa tom paralelom, počinje da se naziva svetom zemljom.

Srpska elita nastoji da Srbe prikaže kao balkanske Jevreje (vječite žrtve), a propaganda se uskoro okreće ka

Hrvatima koji postaju genocidno nastrojene ustaše (kao nacisti za Jevreje) i muslimanima koje nazivaju Turcima.

Pokušaji izjednačavanja Bošnjaka s Turcima i prizivanje vremena turske vladavine prošli su prilično hladno u samoj Srbiji, ali s uspjehom među bosanskim Srbima. Tvrdilo se da bi stvaranje nezavisne bosanske države rezultiralo podvrgavanjem tamošnjih Srba fundamentalističkom islamskom režimu. Usljed političke manipulacije, "srpski strah od nestajanja" i „ponovna dominacija Turaka" postaju izvor agresivnosti i ideološka osnova koja dovodi do tragedije u Bosni i Hercegovini .

Kosovski mit jača kao narodni religiozni kult, počinje da obavlja životnu ulogu religije i postaje moralna kičma narodnog i duhovnog vitaliteta. Sva lica, pretkosovska, kosovska i pokosovska stupaju na zajedničku scenu simbolskoga Kosova. Istorijsko, vremensko pada, a idejno i spiritualno pobjeđuje.

STAROZAVJETNI KONCEPT MITA

Da je kosovski mit utemeljen na starozavjetnom poimanju žrtve, nesvjesno priznaje i mitropolit Amfilohije u četvorotomnom izdanju posvećenom Kosovu i Kosovskom zavjetu. U knjizi “Časni krst Hristov i kosovski zavjet,” nakon opširnog propovijedanja o nastavku starog zavjeta između Boga i Avrama, kada je Avram poslušao u vjeri Boga i odlučio da žrtvuje svojega sina Isaka na brdu Morija, na ispravan način povezuje tu prasliku Hrista i Njegove žrtve na tom istom brdu Morija (kasnije nazvano Golgota). Kao što je Avram pokazao spremnost da žrtvuje sina, tako je Otac Nebeski žrtvovao Sina Njegovoga Jedinorođenog za spasenje svijeta. I poslije ove divne besjede mitropolit bez ikakvog teološkog osnova i hermeneutičke paralele sa Avramovim žrtvovanjem djeteta i Hristovim raspećem, sve povezuje sa Lazarom i njegovom pogibijom na Kosovu, čime se navodno uspostavio zavjet, odnosno "ugovor između svesrpstva i Boga".

I onda, zaključuje mitropolit crnogorsko-primorski "mi Srbi jadan smo od rijetkih naroda evropskih i svjetskih koji ima u svojoj istoriji na specifičan način ovaploćenu tajnu toga zavjeta i Staroga i Novoga saveza sa Bogom. U tom pravcu usmjerio nas je već Sveti Sava. Već je svojim opredjeljenjem za poslijedak -eshaton, na ono posljednje , vječno i neprolazno, postao putokaz svome narodu. Ali, to što je Sveti Sava izabrao u svoje ime i u ime svoga naroda jednom za svagda, to je velikomučenik kosovski Lazar potvrdio i svojom krvlju zapečatio, mučeničkom krvlju posvjedočio. Na taj način je kosovski zavjet u istoriju i biću srpskog naroda posvjedočeni, potvrđeni Stari i Novi zavjet."

Dalo bi se polemisati sa ovako izrečenim stavovima o Svetom Savi koji je "u ime svog naroda" izabrao, ali sad samo želim skrenuti pažnju na ovu vrlo perfidnu izjavu koja se provlači kroz cijelu knjigu da je kosovski zavjet zapravo žrtvovanje kojim se ovaploćuje i Stari i Novi zavjet. Kao da su u pitanju dva ravnopravna zavjeta ili nekakva mješavina? Toga je prepuna besjeda ovog profesora Bogoslovskog fakulteta koji upravo predaje Stari zavjet. A Sveto Pismo je neumoljivo kad kaže da je Hristova žrtva na kojoj se temelji Novi zavjet UKINULA starozavjetna žrtvovanja! Hrist je a ne Avram, Sveti Sava ili Lazar, svojom krvlju nas zapečatio za Carstvo nebesko.

Pokušali su Galaćani i Jevreji u vrijeme prve crkve da kombinuju starozavjetne žrtve i rituale sa hrišćanstvom, pa su od apostola Pavla bili oštro ukoreni. Apostol naglašava da je Isus jemac mnogo uzvišenijeg saveza. Isus je sveštenik po redu Melhisedekovu (koji je blagoslovio Avrama i kome je ovaj dao deseti dio od svega). Sam Isus je, znači, nas pozvao u mnogo uzvišeniju službu, s obzirom da je posrednik jednog boljeg saveza između Boga i ljudi, jer je taj savez uzakonjen na boljim obećanjima. Da je prvi savez bio besprijekoran, onda ne bi bilo potrebe za drugim. Stoga u Poslanici Jevrejima , posebno u 8. glavi, apostol kori svoj jevrejski narod:

„Gle, idu dani – govori Gospod kad ću sklopiti s narodom Izrailjevim i s narodom Judinim novi savez. To neće biti kao savez što ga sačinih s njihovim precima, onda kada sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz Egipta, jer oni nijesu poštovali savez sa mnom, pa sam ih zato zanemario – govori Gospod. Nego je ovo savez što ću ga sklopiti s

narodom Izrailjevim poslije ovih dana – govori Gospod: u um njihov staviću svoje zakone i zapisaću ih u srca njihova, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod. "

Govoreći o novom savezu, Bog je onaj prvi proglasio starim, a kad je nešto staro i dotrajalo, ono će ubrzo i iščeznuti. Ne može se ustanovljavati još jedan "noviji" zavjet od Hristovog, koji bi bio neka kombinacija Starog i Novog. Isus kaže da se ne stavlja novo vino u stare mjehove, jer će se mjehovi razderati i vino prosuti. Niti se stavljaju nove zakrpe na staru odjeću, jer će se poderati. Jasno je da nema osnova da kosovski mit, uzima za sebe starozavjetni koncept vjere, jer ga je Hrist obesmislio. Pa i vladika Nikolaj slikovito odgovara na ovu temu studentima, kad kaže da je Stari zavjet kao lampa koja osvjetljava dok ne dođe dan, ali kad je svanuo dan Novog saveza u krvi Hristovoj, potpuno je bespotrebno da držite lampu upaljenu.

Generalno, ispravna i iskrena bi bila priča mitropolita i drugih zagovronika Kosovskog mita da Srbi, ugledajući se na Lazara, prestanu da budu zainteresovani za carstvo zemaljsko. Nažalost vidimo u praksi nešto sasvim drugačije. Episkopi su itekako zainteresovani i motivisani za državu, njenu teritoriju i crkvu srpsku sa svim manastirima i objektima na Kosovu i dr. Veličajući Lazara koji je plemenito prezreo zemaljsko, ovi propagatori mita na čelu sa vladikama, pozivaju sunarodnike da brane zemaljsko carstvo, pa stvaraju lik Obilića, viteza koji ubija vođu osvajača, ne bi li inspirisali sve potonje generacije na ustanak i oružanu borbu. Njegošev Obilić postaje idol ratnika i ideal kako treba očuvati "carstvo zemaljsko", a obećana "plata" će, kažu Njegoš i potonje vladike, takvim "herojima" biti vječna slava i "nebeska Srbija".

Ranohrišćansko opredjeljenje za buduće carstvo – a ne za neku zemaljsku državu – bilo je istinsko i ono što je od hrišćana načinilo „so“ svijetu i hrišćansku Crkvu posijalo po čitavoj rimskoj imperiji i svim drugim državama ondašnjeg svijeta. Hrišćani su u svemu slijedili običaje kraja u kojem su se zatekli – govorili su jezicima koje su koristili ostali ljudi, slijedili navike u ishrani i odijevanju, bili pokorni vlastima, služili vojsku i plaćali poreze. Sve to je bilo moguće upravo zahvaljujući uvjerenju da „prolazi obličje ovog svijeta“ (1. Kor. 7, 31) i da „ovdje nemamo tvrdoga grada, nego tražimo budući“ (Jevr. 13, 14). Događaj Pedesetnice, nastupanje eshatološkog doba (up. Joil 2, 28–32) u kojem se čitavo čovječanstvo sjedinjuje u jedno tijelo – tijelo Hristovo – crkvu – lišio je rane hrišćane bilo kakve dileme o problematici vjere, politike i nacionalnog pitanja. Duh Sveti izlio se na crkvu sjedinivši u Hristu mnoge narode. Apostoli su krenuli među neznabošce, ne samo među narode Rimskog Carstva, već i one u Africi, Aziji i Evropi, pozivajući sve ljude u jedinstvo, u zajednicu budućih dobara. Apostol Pavle podvlači da u Hristu nema Judeja, Grka ni Skita, već su svi jedno (Gal. 3, 28; Kol. 3, 11). Prema ovim riječima apostola Pavla, u crkvi se ostvaruje božanski plan spasenja i u njoj se već okuša eshatološko ostvarenje jedinstva svih naroda i uspostavljanje sveopšteg mira. Hrišćanstvo je podvuklo jednaku vrijednost svakog ljudskog bića, a ovo je podrazumijevalo nemogućnost subordinacije među ljudima i narodima.

Međutim, na stranicama Novog zavjeta čitamo o raznim pokretima koji su postojali među Jevrejima onoga vremena. Između često pominjanih jevrejskih stranaka, fariseja i sadukeja, nalazimo i nekoliko aluzija na jevrejski zilotski pokret, premda se on ne pominje konkretno. O zilotima i drugim jevrejskim religiozno-političkim pokretima sačuvana su svjedočanstva apostolskog savremenika Josifa Flavija, znamenitog Jevrejina i istoričara iz prvog vijeka.

Ziloti su aktivno učestvovali u politici boreći se protiv rimske vlasti, kako bi na taj način uspostavili jevrejsko zemaljsko carstvo. Oni su iščekivali obećanog cara-mesiju, koji bi oružjem i borbom srušio rimsku vladavinu nad Jevrejima i poveo jevrejski narod ka nacionalnoj obnovi. Ziloti su bili nadahnuti etničko-religioznim mesijanizmom usredsrijeđenim na ovaj svijet i na istoriju, koje je nastojalo da obnovi prijesto Davidov i propalo jevrejsko carstvo.

Slika duhovnog mesije, lišenog svake moći u ovom svijetu, koji „nemoći naše uze na se“, i izniče „kao korijen iz suve zemlje“, kod kojeg „ne bješe ničega čega radi bi Ga poželjeli“ i koji nije želio da se umiješa u nacionalno pitanje oslobođenja Izrailja, slika mesije koji je pozivao na obraćenje, pokajanje, ljubav, čak i oproštaj neprijateljima (!), i koji je došao da objavi carstvo Božje, sasvim drugačije od carstava ovoga svijeta, bila je za zilote strašna i bogohulna. Takav mesija za njih je bio izdajnik. Među zilotima je postojala i frakcija takozvanih sikara, koji su dobili

ovaj naziv budući da su se u ubijanju stranih okupatora služili specifičnim nožem zvanim sicus, Rimljani su ih zbog toga zvali sicarii, što znači „nosači mača“ ili „ubice“.

U savremenoj biblijskoj nauci postoji mišljenje da je Juda Iskariotski bio pripadnik pokreta sikara. Naime, brojni eksperti za Bibliju i istoričari smatraju da nadimak Iskariotski ne može da se odnosi na mjesto Judinog porijekla, jer u Palestini nikada nije postojalo mjesto koje nosi ime „Iskariot“, Skariot i sl. Iskariot izgleda kao iskrivljavanje od sikariotis ili sikar. Juda nije izdao svog Učitelja samo zarad 30 srebrnjaka. Čin njegove izdaje je završetak dugog procesa kolebanja, sumnjanja u Hrista, nestajanja početne oduševljenosti Učiteljem, jer Mesija nije činio ono što su Jevreji od njega očekivali. Hristos objavljuje buduće carstvo, koje „nije od ovog svijeta“ – dok ovaj svijet u zlu leži (1. Jn. 5, 19), i njim vlada sam đavo (Jn. 14, 30 itd.). Štaviše, Hristos jasno kaže da se njegovi vojnici ne bore za ovaj svijet ili kakvo zemaljsko carstvo (Jn. 18, 36), i kroz čitav Novi zavjet stalno naglašava eshatološku tj. buduću stvarnost svog Carstva koje tek treba da dođe. Zbog ideološke vjernosti mesijanskim idejama teokratske dominacije nad svijetom, koje su tada preovladavale među Jevrejima, Juda – razočaran Hristovim nezauzimanjem za jevrejsko nacionalno pitanje – preuzima inicijativu. Tajno se ujedinjuje sa jevrejskim vjerskim vođama i izdaje Hrista predajući ga u ruke rimskih vojnika. Juda je izdao Hrista zato što on nije poveo narod ka nacionalnoj obnovi, nije podržao ustanak protiv rimskih okupatora i nije udovoljio nacionalističkim težnjama Jevreja. Juda nije bio usamljen u svome izdajstvu – on izdaje Učitelja prvosveštenicima i glavarima: Hristos „nije bio nalik onom izbavitelju kakvog su zamišljali i čekali Judeji“. On je za njih bio lažni prorok – „carstvo koje nije od ovoga sveta“ njih nije zanimalo, a Hristova propoved im je izgledala kao zbunjivanje naroda i opasno lažno učenje.

Do četvrtog vijeka identitet hrišćana nije dolazio u pitanje, dijelom i zbog toga što je crkva bila odvojena od države i progonjena. Međutim, hrišćanstvo se tokom vjekova, tačnije od onog trenutka kada je postalo državna religija, našlo pred novim izazovima i iskušenjima. Hrišćani su postepeno zanemarivali svoj eshatološki identitet i stavljali su se u službu zemaljskih vlasti i ideologija, sakrivenih pod plaštom utopije o hrišćanskom carstvu. Od vremena svetog cara Konstantina mnogo hvaljena „simfonija“ crkve i države često je zapravo bila raštimovani orkestar, kojim je dirigovao car. Hrišćani su ne malo puta bili ugroženi tiranijom „hrišćanskih“ vladara: carevi su sazivali vaseljenske sabore (kao i one „razbojničke“) i predsjedavali im, neki su podržavali jeresi, u vremenima ikonoborstva progonili crkvu. U srednjem vijeku, novi hrišćani, rođeni iz misionarskog rada vizantijske crkve, naselili su Balkan i istočne djelove Evrope. Od Vizantije naslijedili su ideju hrišćanske imperije, primijenivši je u novom istorijskom okruženju. Stvaranje prvih slovenskih kraljevina i carevina – ruskih, srpskih i bugarskih – nosi pečat ovog uticaja.

Ideje nacionalizma uticale su i na shvatanje crkve i hrišćanskog identiteta. Pod naletom evropskog nacionalizma, crkva u Srbiji tokom 20. vijeka mijenja svoj naziv. Od nekadašnje Žičke arhiepiskopije i Pećke patrijaršije, nastaje Srpska pravoslavna crkva koja svoj vrhunac uticaja doživljava između dva svjetska rata. Jedna velika kraljevina južnih Slovena, pod upravom jednog monarha i to srpskog, sa jednom srpskom pravoslavnom patrijaršijom, bila je gotovo ostvarenje istorijskog srpskog sna.

Nije čudno što se posljednjih decenija u Srbiji budi neki nacional-romantičarski pokret među intelektualnom elitom, koji knjigama, filmovima i propovijedima vraća istorijska sjećanja nacije upravo na ovaj međuratni period kada je srpstvo bilo na vrhuncu, a Kraljevina SHS uvaženi vojni saveznik Engleske i Francuske. Sve se to danas prikazuje u idealnom svijetlu. Slave se tadašnja monarhija, vlastela, oficirska i sveštenička elita, a partizanski i antifašistički pokret stavlja u zapećak istorije. Mi u Crnoj Gori znamo da nas u tome nema, da su tada Crna Gora, autokefalnost njene pravoslavne crkve i nezavisnost izbrisane sa političke mape zapadnog Balkana.

Hrišćanski identitet prestao je da bude vezan za pripadnost jednoj liturgijskoj i eshatološkoj zajednici i postao je „ukras“ nacionalnog identiteta. Ono što je Isus odbio da učini Judi i zilotima – da postane jevrejski nacionalni oslobodilac – na krajnje preobučeno ruho neke nove nacionalne ideje o crkvi, prihvaćeno je i danas se sa ponosom predlaže narodu. Protivno Hristovom jevanđelju ide se čak dotle da se od toga pravi znak vjernosti pravoslavlju i crkvi. Tako je poziv na spasenje i osvećenje svijeta i kosmosa zamijenjen sakralizovanjem i posvećenjem nacije, dok se crkveno predanje, „živa stvarnost u Duhu Svetome koji sve obnavlja..." iskvarilo u

neku vrstu muzeja-groba našeg foklora, rizničara nacionalnih tradicija i istina nacije. Stiglo se i do poklapanja crkvenih i državnih jurisdikcija. Svakoj naciji odgovara njena crkva. To je napuštanje ranohrišćanske prakse i pravoslavne eklisiologije.

Opravdanje svega ovoga tvorci mita vidjeli su u Izraelu kao Božjem narodu na zemlji, u njegovom izabranstvu, u teritoriji Palestine, kao obećane zemlje, kultu hrama i krvnom savezu. Na osnovu ovog koncepta stvorili su novu "srpsku vjeru". Sve to pokazuje kako se Stari zavjet može pogrešno tumačiti. On jeste značajan dio Biblije i često može biti ključan za našu vjeru. Veoma je važan za nas, ali samo onda kada se razmotri kako treba i kada se tumače valjano njegov sadržaj i poruka. Jer, sve stvari su naprijed napisane za našu nauku a napisane da kroz trpljenje i utjehu Pisma imamo nadu (Rimljanima 15:4).

Čitati Stari zavjet na pogrešan način može biti veoma opasna jeres. Sličnmo kao kod zilota, svjedoci smo da se ova jeres široko rasprostranila u Srbiji i našla upravo inspiraciju u kosovskom mitu, odnosno svjetosavskom nacionalizmu. Stari zavjet postavlja temelje učenjima i događajima koje nalazimo u Novom zavjetu. Biblija je progresivna objava. Ukoliko preskočite prvu polovinu bilo koje dobre knjige i pokušate da je dovršite, biće vam teško da razumijete likove, radnju i završetak. Na isti način, Novi zavjet može se potpuno razumjeti samo kad se vidi kao ispunjenje događaja, likova, zakona, žrtvenog poretka, saveza i obećanja Staroga zavjeta.

Uprkos tome što suštinski postoji kontinuitet Žorž Kalvin ističe važne razlike između dva zavjeta, koji predstavljaju opšte hrišćanske perspektive na Starom zavjetu:● Novi zavjet jasniji je od starog, posebno u vezi sa nevidljivim i duhovnim stvarima.● Stari zavjet predstavlja samo slike istine, a Novi zavjet istinu predstavlja direktno.● Zakonima starozavjetnim nedostaje sposobnost da utiču na promjene iznutra, ali jevanđelja Novog zavjeta daju to u radu Svetog Duha.● Stari zavjet izaziva reakciju straha i trepeta, a Novi zavjet daje slobodu i radost.● Stari zavjet je otkriven samo za Izrael, Novi zavjet je otkrovenje za cijelo čovečanstvo.

Međutim, kada bismo imali samo Novi zavjet, došli bi smo do jevanđelja i ne bi smo znali zašto su Jevreji tražili mesiju (kralja spasitelja). Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli zašto je taj mesija došao (vidi Izaiju 53), niti identifikovati Isusa iz Nazareta kao mesiju kroz mnoga detaljna proroštva koja su o njemu govorila: npr. njegovo mjesto rođenja (Mihej 5,2); način njegove smrti (psalam 22, posebno stihovi 1, 7-8, 14-18; psalam 69,21), njegovo uskrsnuće (psalam 16,10), te mnoge druge detalje o njegovoj službi (Izaija 52,19; 9,2).

Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli jevrejske običaje koji se usputno spominju u Novom zavjetu. Ne bismo razumjeli iskrivljenja koja su fariseji učinili Božjem zakonu kada su mu dodavali svoja predanja. Ne bismo razumjeli zašto je Isus bio toliko uzrujan dok je čistio dvorište hrama. Ne bismo razumjeli da možemo koristiti istu mudrost koju je Hrist koristio u mnogim svojim odgovorima neprijateljima.

Takođe, budući da je objava Svetoga pisma progresivna, Novi zavjet fokusira se na učenja na koja se u Starome zavjetu samo aludiralo kao na ono što će tek nastati,sjen buduće slave u Hristu Isusu. Poslanica Jevrejima opisuje kako je Isus veliki sveštenik i kako jedna njegova žrtva zamjenjuje sve prethodne, koje su bile samo portreti. Stari zavjet daje zakon, koji ima dva dijela: zapovijedi i blagoslove/prokletstva koji dolaze od poslušnosti ili neposlušnosti tim zapovijedima. Novi zavjet pojašnjava da je Bog dao te zapovijedi kako bi pokazao ljudima njihovu potrebu za spasenjem, nikada nijesu trebale da budu način spasenja (Rim 3:19).

Stari zavjet opisuje žrtveni poredak koji je Bog dao Izraelcima kako bi privremeno pokrio njihove grijehe. Novi zavjet pojašnjava da je taj poredak aludirao na Hristovu žrtvu, jedinu po kojoj se spasenje može naći (Dj 4:12; jev 10:4-10). Stari zavjet vidio je izgubljeni raj kroz Adama, a Novi zavjet pokazuje kako je raj ponovno zadobiven za čovječanstvo kroz drugoga Adama (Hrista) i kako će jednoga dana biti obnovljen.

Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli da Božja obećanja tek treba da se ispune u Hristu i u (isključivo)

jevrejskom narodu. U Hristu nam je tek objavljeno da su svi ljudi pod Mojsijevim zakonom bili u ropstvu koje je okončano Isusovim dolaskom, kada nas je oslobodio. Da niko ne može ispuniti sve što zakon traži – zato nam je potreban Isus. Zakon je bio „prokletstvo“ koje je Isus došao da odbaci. Štaviše, pored toga što zakon više nema veze sa spasenjem, iskreni propovjednik jevanđelja čak će ustvrditi i da je jeres reći da Tora nije ukinuta. Nadalje, smatra se da je hrišćanstvo religija vjere i ljubavi, a da držanje zakona zahtijeva opravdanje djelima. Za ovo učenje najzaslužniji je apostol Pavle, za kojeg se tradicionalno vjeruje kako je učio da je zakon ukinut, pokazavši to ličnim primjerom.

Često citirani stihovi da se podrže ovi stavovi su:1) “Jer Hristos je svršetak Zakona da bi svako ko iskazuje vjeru stekao pravednost”. (Rimljanima 10:4)2) „Jer se svi koji se oslanjaju na vršenje djela propisanih zakonom nalaze pod prokletstvom, jer je napisano ‘Proklet da je svako ko se ne drži svega što je zapisano u svitku zakona i ko to ne vrši’“ (Galatima 3:10)3) „Hristos nas je kupio i tako oslobodio prokletstva Zakona postavši umjesto nas prokletstvo, jer je zapisano, ‘proklet je svako ko je obješen na drvo’“ (Galatima 3:13)4) „I izbrisao pisani dokumet koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio. Uklonio ga je s puta prikovavši ga na krst” (Kološanima 2:14)5) „Zato neka vam niko ne govori šta da jedete i pijete i neka vam niko ne zapovijeda da slavite praznike ili mladine ili Šabate, jer je to samo sjenka onoga što dolazi, a stvarnost je Hristos” (Kološanima 2:16-17)

Danas je opšteprihvaćeno mišljenje da je Isus zaista došao prije svega zbog jevrejskog naroda, ali da ga je on odbacio. Jevrejske glavešine (fariseji) bili su tako „zaslijepljeni Zakonom“, da su propustili da prihvate svog mesiju. Crkva je stvorena da bi raširila jevanđelje onima koji nijesu spašeni. (Matej 16:18,19; Dela 2)

Hrist je svrha i cilj zakona (Rim 10:4, vidi slijedeći odeljak). Isus je živa Tora, živa riječ: Jvn 1:1..Razlog zbog kojeg ljudi ne uviđaju ovo dok čitaju Stari zavjet je taj što je na njihovo razumijevanje teksta utiču spisi nastajali tokom stotina godina helenizovane, antisemitiske misli.

U nastavku, vjerujem, pokazaću da je Srpska pravoslavna crkva stvorila jedan novi zakon oličen u kosovskom mitu, koji je konstruisan na pomenutoj starozavjetnoj teologiji nominalnog judaizma (a donekle i na islamu koji na sličan način čita i tumači Stari zavjet). Zatim je kanonizovan u svetosavlje. Ako tako gledamo, Hrist još nije umro na krstu za ovu starozavjetnu jeres i nije donio oproštenje grijeha za čovječanstvo, niti Božju pravdu. Po novozavjetnoj pravdi jedan pravednik je umro za sve. Jedan za cijeli narod. Ponio je grijehe naše, naših prijatelja, ali i naših neprijatelja. Kako je nama oprošteno, tako i mi treba da oprostimo svojim dužnicima. U Hristu nam je data praosnova za našu "pravdu", a ne za našu osvetu (Ko se ne osveti, taj se ne posveti). U Hristu nema osnova za naš mač i naš progon neistomišljenika i uništenje inovjeraca, tj."poturica" i “izdajica”, jer naša borba nije protiv krvi i mesa, već protiv duhovnih sila zla. Kosovski mit, nažalost, ne zna za Hrista, već svojom mitologijom vojuje protiv Hrista, nanovo ga razapinjući na krst u ime srpstva i pravde, odbijajući i prezirući Božju milost.

ELEMENTI MITA

Prikazaću najvažnije elemente kosovskog mita i uporediti ih sa starozavjetnim predhrišćanskim religijskim sistemom koji je, po mom uvjerenju, poslužio tvorcima mita da naprave čvrstu konstrukciju na koju bi mogla da se nasloni cijela jedna nacija, njena borba za teritoriju i identitet. Osnovni elementi te konstrukcije su tlo i krv.

Nikolaj Velimirović je to izrazio kroz stav: “Srbi su, kao i svi narodi koji su prihvatili Isusa iz Nazareta, novi Izrailj, koji baštini svešteno nasleđe drevnog Izrailja". Taj stav da su Srbi, poput Jevreja, izabrani narod opasna je zamjena teza. Polazi se od stanovišta da spasenje u Hristu može biti kolektivno i da važi za čitav jedan narod. Uvodi se pojam srpstva kao neke religiozne kategorije koja se izjednačava sa pripadnošću jednoj vjeri - pravoslavnlju tj. svetosavlju. Takođe, ide se i dalje dalje, uvodi se kategorija "svete zemlje" koja važi za Kosovo kao što je Palestina za izraelski narod. Vidjećemo da kosovski mit, na temelju starozavjetnog vjerovanja, uvodi

starozavjetni model sveštenstva i kult hrama, kao i pojmove sveti rat, sveti ratnici - vitezovi, lek talionis - oko za oko, krvni savez, nebeska Srbija, obećana zemlja, zabrana mješovitih brakova, kleto uništenje (herem) - istraga „poturica“ itd.

Pokušaću da dekonstruišem najvažnije elemente (ne sve, jer bi to uzelo mnogo više vremena i prostora, a ne bi značajnije doprinijelo tezi ove studije) kako bih pokazao da se radi o mitologiji koja je vrlo opasna.Takođe odstupa od Hristove novozavjetne vjere koja objavljuje očinsku ljubav Božju i ustanovljava jednu vaseljensku crkvu. Ta crkva ne treba vojnom silom da pokori svijet za Hrista, već da bude svjedok i objavi radosnu vijest milosrđa i oproštenja za sve narode u Hristu Isusu. Da obznani svima da je jedino njegova a ne Obilićeva ili Lazareva žrtva, savršena i dovoljna za spasenje Srba i oproštenje za grijehe cijelog čovječanstva, bez obzira na naciju, rasu ili pol, da svako ko vjeruje u Isusa, ne pogine, nego da ima život vječni.

SVETO SRPSTVO

Srpstvo je apstraktan pojam koji srpski nacionalisti koriste za ukupnost "srpskih" naroda i zemalja. Upotrebljava se i kao sinonim za veliku Srbiju ("ujedinjeno srpstvo"). Takođe, označava skup željenih vrijednosti koje nekoga definišu kao Srbina. Za ideologe nacionalizma glavni indikator srpstva je pripadnost pravoslavlju, na osnovu čega dijele stanovništvo Srbije na Srbe i ostale građane. Pod srpstvom, nacionalisti podrazumijevaju i druge pravoslavne narode, bez obzira na to što su različitog etničkog porijekla.

„Moje pleme snom mrtvijem spava,suza moja nema roditelja,nada mnom je nebo zatvoreno,ne prima mi ni plača ni molitve;u ad mi se svijet pretvorio,a svi ljudi pakleni duhovi.Crni dane, a crna sudbino!

Vladika Njegoš u Gorskom vijencu učestalo rabi pojam srpstva. Za njega je srpstvo prvenstveno religiozna kategorija. Poslije Njegoša, za taj pojam vezuje se pravoslavlje, preciznije srpsko pravoslavlje (ili svetosavlje), kako to nedvosmisleno izjavljuju predstavnici SPC.

„Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac... Srbin ne može biti ateista... Srbin nekršten ne biva.“(Patrijarh Pavle)

„U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovjek, komunisti nisu Srbi, govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba.“(Episkop Atanasije Jevtić)

Ovakvo izjednačavanje je potpuno neopravdano i biblijski neutemeljeno jer se radi o različitim stvarima.Pravoslavlje je religija koju čine pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo obuhvata naciju u kojoj može postojati više vjeroispovijesti. Ovakav pristup vjeri bio je svojstven Izrealu, gdje je pitanje vjere i nacije bilo potpuno izjednačeno. Djeca bi osmog dana bila obrezivana, što je bila spoljna oznaka zavjeta njihovih otaca Avrama, Isaka i Jakova (Izraela) sa Bogom. Svetosavlje izjednačava taj obred sa krštenjem. Pisao sam o tome ranije. Kao što su obrezivali u Starom zavjetu, tako danas krštavaju. Time se djeca automatski pribrojavaju plemenu i crkvi. Ona se sva upisuju u crkvene knjige i dobijaju krštenicu. Pokajanje za grijehe po vjeri u Hrista relativizuje se, ali o tome ćemo nešto kasnije.

Osnovna kritika ovakvog poimanja “svetog srpstva” jeste da su političari i državnici dopustili Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izjednači Srbe sa pravoslavljem i time otjera i isključi iz nacionalnog korpusa sve muslimane Srbe, sve katolike Srbe, pa se pitam hoće li isključiti i sve Srbe ateiste i agnostike.Crkva tako sebe predstavlja kao jedinu

instituciju koja vjekovima štiti srpske nacionalne i kulturne interese i etničku samobitnost srpskog naroda. Usljed poistovjećivanja srpstva sa pravoslavljem, promjena religije je, po pravilu, značila i promjenu etniciteta. Iako postoje brojni istorijski primjeri prelaska Srba u katoličanstvo ili islam, danas ne postoje Srbi katolici, niti Srbi muslimani, već se smatra da su asimilovani u Hrvate i Bošnjake.

S druge strane, prihvatanje „srpskog pravoslavlja“ često je značilo posrbljavanje. O tome govore i posljednji statistički podaci u Crnoj Gori, gdje je između dva popisa, tokom devedesetih, porastao broj onih koji su se izjašnjavali kao Srbi, jer su neki to povezivali upravo sa pripadnošću Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Procesu nacionalnog osvješćivanja Crnogoraca i vraćanju nezavisnosti države Crne Gore najradikalnije se suprotstavio ovaj svetosavski pogled na crnogorsku naciju i pravoslavlje. Danas, zbog ovakvog koncepta srpstva, najveći broj Crnogoraca ne može da pomiri u sebi dvije stvari: kako da pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi i bude ono što jeste - Crnogorac! Ako ćemo biti dosljedni takvom shvatanju "srpstva", nekad se suprotstavlja i sam pojam srbijanstvo, kao ukupnost stanovnika Srbije, bez obzira na etničku pripadnost.

Ovakvo "sveto" srpstvo stvoreno je iz kosovskog mita, po kojem se Srbi stalno žrvuju za "carstvo nebesko". Mnogi intelektualci iz Srbije, ali i iz Crne Gore, smatraju da "srpstvo zato treba redefinisati". Dok se ne dokine ta mitologija dželata i žrtava za nebesku Srbiju, neće se daleko stići. Sa aspekta vjere mnogo je bitnije da li je takvo izjednačavanje srpstva i pravoslavlja, kao hrišćanske vjere, prihvatljivo. Da li se sva starozavjetna kolektivna obećanja vezana za Izreal mogu tako mehanički primijeniti na Srbe? Da li su zaista Srbi sveti narod, kao što u Izrealci, jer su navodno onog dana kada je Sveti Sava donio hrišćanstvo među Srbe oni postali Hristovi, a time i ebeski Izrael. Da li Srbi mogu tumačiti Sveto pismo na taj način da pored nebeskog Jerusalima stvore svoju nebesku Srbiju, da od Palestine načine Kosovo, da od Golgote načine Gazimestan.

Novozavjetne knjige koje su kanonizovane objavljuju nešto sasvim različito od ove mitologije svetosavlja. Samo je Isus ponovio istoriju Izraela u bitnim tačkama. On je pobijedio tamo gdje su oni pali. Zato je Isus postao Izrael, onaj koji je pobijedio grijeh i smrt. Ono što nije uspio istorijski Izrael (jevrejska nacija), uspio je Isus. Ono što je primjenjivano na Jevreje kao Izrael, u Novom zavjetu primjenjuje se na Isusa Hrista, Avramovog potomka. Ne postoji mogućnost da Srbi iz ovog konteksta proglase sebe za neki ekskluzivni narod koji bi bio novi Izrael, zato što je preko Svetog Save prihvaćeno hrišćanstvo među srbima.. Posebno ne da se na osnovu toga pribavlja za sebe kolektivna svetost, neka posebna teritorija ili nova zavjetna žrtva.

Kada je uspostavljen Stari zavjet na Sinaju, prinesene su žrtve.Uspostavljajući Novi zavjet Isus ga je potvrdio krvlju, ali svojom krvlju, simbolički prikazanom kao vino (Matej 26.28). On je bio žrtva na kojoj je zasnovan Novi zavjet. Kao i u Starom zavjetu, i u Novom postoji Izrael kao osoba i Izrael kao narod. Ništa se toj savršenoj i jednom zauvijek prinešenoj žrtvi ne smije oduzeti, ali ni dodati. Ne postoji osnov po kome bi bila potrebna Obilićeva ili nečija druga žrtva (ali se ne isključuje) da bi se pribavilo spasenje i mjesto u carstvu nebeskom. To je svetogrđe i jeres.

Kada apostol Pavle govori o obraćenim neznabošcima, on kaže: “A kad ste vi Hristovi, onda ste sjeme Avramovo i po obećanju nasljednici.” U Novom zavjetu se ime Izrael ne primjenjuje samo na jednu osobu — Isusa Hrista, nego takođe i na njegov narod, one koji su Hristovi. Pavle iskrene hrišćane naziva Izraelcima. Da, tako je, i sto puta kažem amin! Nema se ovome šta dodati. Ali,nikako se ne može iz ovih stihova da su oni koji uzvjeruju novi Jerusalim, izvući tumačenje da se ti istinski hrišćani nazivaju Srbima!? Svaki čovjek, bez obzira kojoj naciji, rasi ili teritoriji pripadao, ako iskreno vjeruje u Hrista, on je hrišćanin, dio crkve Božje, nebeskog Jerusalima. Tako i svaki Crnogorac, ako vjeruje u Boga, nije automatski dio "srpstva", kako se želi svetosavljem prikazati. Posebno se ne može izvlačiti paralela da istinski hrišćani srpske nacionalnosti mogu da daju pojmu "srpstvo" neki religiozan i uzvišen karakter. Pripadnost nekoj naciji potpuno je irelevantna za spasenje duše.

Upravo na ovom planu Isus je došao u sukob sa tadašnjim starozavjetnim sveštenstvom. Pravi Izraelci su povezani vjerom, povjerenjem u Boga, a ne krvnim srodstvom. Jer, nijesu svi Jevreji bili Izraelci. Isus je uspostavio novi savez po kojem se čovjek spašava vjerom, a ne obrezivanjem tijela ili krštenjem "svetom vodicom". Po Pismu,

„svi će se hrišćani VJEROM nakalemiti na tu Maslinu – Izrael“. Međutim ne važi obrnuto , ne kalemi se maslina na "sveto srpsko stablo".Pavle kaže u Poslanici Rimljanima: “Nijesu svi Izraelci koji su od Izraela”, postoje Izraelci po tijelu (Rim 9.3), tjelesni rođaci, i postoji Izraelci koji žive u skladu sa Zavjetom (Gal 6.16). Ovaj drugi Izrael čine oni Jevreji i obraćeni neznabošci koji žive u skadu sa Božjom objavom. Pravi Izrael, izabrani rod su ljudi vjere, poslušni Bogu, kao što je Avram vjerovao Bogu, poslušao ga i primilo mu se u pravdu. Vjerom se opravdao, ne pripadnošću nekoj etničkoj grupi.

Isus je rekao da je Natanailo pravi Izraelac, što znači da onu drugu grupu čine lažni Izraelci, koji se samo predstavljaju kao pobožni pojednici. Postoje dvije vrste Jevreja: tjelesni i duhovni : “Gle, ti se zoveš Jevrejin, a oslanjaš se na zakon i hvališ se Bogom.. Obrezanje pomaže ako zakon držiš; ako li si prestupnik zakona, obrezanje je tvoje neobrezanje postalo. Ako, dakle, neobrezanje pravdu zakona drži, zašto se ne bi njegovo neobrezanje za obrezanje uzelo? I onaj koji je od roda neobrezan i izvršuje zakon, osudiće tebe koji si sa slovima i obrezanjem prestupnik zakona. Jer ono nije Jevrejin koji je spolja Jevrejin, niti je ono obrezanje koje je spolja, na tijelu; nego je ono Jevrejin koji je iznutra i obrezanje srca duhom a ne slovima, to je obrezanje; kome je hvala ne od ljudi, nego od Boga.” (Rimljanima 2.17,25,26,28,29).

Dakle, oni koji se zovu Jevreji (tjelesni potomci Avrama), ne drže zakon i zato nijesu Jevreji. Oni koji nijesu Jevreji drže zakon i zato jesu Jevreji. Za Boga su neznabošci oni koji ne drže zakon, pa mogu biti Jevreji ili Srbi stotinu puta i obrezani i vodom kršteni, bez Hrista nema spasenja. Ako si Srbin i krstio se (obrezao) rođenjem, krštenje je tvoje uzaludno ako ne vjeruješ u Hrista. Ako se čovjek ne pokaje onda je njegovo krštenje (obrezanje) postalo nekrštenje (neobrezanje).

Iz ovako jasnog objašnjenja svetog apostola Pavla, može se zaključiti da ni Izrael a kamo li neki drugi narod ili nacija ne može da izvlače pravo na spasenje pripadnošću nekoj etničkoj grupi. Na primjer, da su pravi pravoslavci automatski Srbi, a da Srbin koji nije pravoslavac nije Srbin. Već na prvi pogled može se vidjeti o kakvoj se zamjeni teza i svojevrsnom starozavjetnom "plagijatu" radi.

Učenje Isusa Hrista, Jovana Krstitelja i apostola Pavla isto je po ovom pitanju i uči nas nečemu sasvim drugačijem od svetosavskog nacionalizma. Pravi Izraelci su samo oni koji imaju vjeru u Boga i ispravan karakter. „Jer mi smo obrezanje koji duhom Bogu služimo i hvalimo se Hristom Isusom, a ne uzdamo se u tijelo.” (Filipljanima 3.3.) „A nije moguće da riječ Božja prođe: jer nijesu svi Izrailjci koji su od Izrailja; niti su svi djeca koji su sjeme Avramovo, nego u Isaku, reče, nazvaće ti se sjeme. To jest, nijesu ono djeca Boža što su po tijelu djeca, nego djeca obećanja primaju se za sjeme.” (Rimljanima 9.6-8.). U Starom zavjetu Bog kaže da je Izrael njegov izabrani (Isaija 45.4). Ali, Isus je taj izabrani i svi koji vjeruju u njega izabrani su od Boga.

Šta je sa Izraelcima koji ne vjeruju Bogu? Bog neće ispuniti svoja obećanja na onima koji mu ne vjeruju, jer nijesu svi Izraelci od onih koji su Izraelovi potomci. Pavle kaže da će samo Isakovi potomci biti blagoslovljeni. Avram je imao dva sina, Ismaila i Isaka. Ismail nije bio pobožan kao Avram (njegovi potomci danas su uglavnom muslimani), dok Isak jeste. Zato Pavle kaže da nijesu svi Avramovi tjelesni potomci Izrael, nego samo oni koji su vjerni. Ismael je tjelesni Izraelac, a Isak je duhovni Izraelac. Dakle, ako Izrael nije po tijelu, nego su Izraelci oni koji vjeruju Bogu i drže zakon, onda proročanstva neće biti vezana za državu Izrael i za Jerusalim, nego za iskreno religiozne ljude širom svijeta, svih nacija. To što je neko Srbin ili Crnogorac niti mnogo pomaže, niti odmaže. Ne postoji poseban zavjet između Boga i Srba, kao što pokušavaju tvorci kosovskog mita da iskonstruišu.

U 2. Moj. 19.5,6, Bog je oslobođene Izraelce nazvao „sveti narod, carsko sveštenstvo”. Apostol Petar isti izraz „sveti narod, carsko sveštenstvo” u 1.Pet 2.9,10 primjenjuje na crkvu, na ljude koji vjeruju u Hrista. Dakle, Bog nije mislio na Izrael kao naciju, tjelesne potomke Jakova, nego na duhovne ljude svih nacija koji su vjerom u Boga postali Izraelci — pobjednici s Bogom. Ako apostol koji je bio prvi među apostolima kaže da Izrealci nemaju neku privilegiju i superiornost u odnosu na druge u pogledu spasenja u Hristovim ranama, kakvo tek pravo ima neko da Srbe proglašava svetim narodom za koji postoji neki posebni zavet, posebna teritorija ili neki krvni savez koji bi mu obećao prečicu za nebo.

Da sumiramo, Bog je u Starom zavjetu dao obećanje za sjeme Avramovo, a ne sjeme Lazarevo ili Nemanjića. Da će svi (i bez ostatka svi, ma kojem narodu pripadali) koji povjeruju da je Bog dao svojeg jedinorođenog Sina da pogine na krstu, da će svaki koji ga uzvjeruje da ne propadne, nego da ima život vječni. Izraelci po tijelu imaju iste mogućnosti kao i pripadnici bilo koji drugih nacija: ako vjeruju Bogu, biće Božji duhovni pobjednik — Izrael.

U Rimljanima 11.1 Pavle pita: “Da li je Bog odbacio svoj narod?” I sam odgovara da ih Bog nije odbacio. Pavle nije odbačen od Boga jer je bio Izraelac (i to sa naročitim pedigreom, farisej i vrhunski poznavalac zakona) ali nije to držao za nešto vrijedno hvale. Svi apostoli i prva Hristova crkva bili su i tjelesni i duhovni Izraelci. Dakle, među tjelesnim Izraelcima uvijek je bilo i duhovnih Izraelaca. Nema razloga da se miješaju nacionalna pripadnost i vjera u Hrista. Zato, ne možemo da primijenimo Božja obećanja na srpstvo, odnosno sve današnje Srbe samo zato što su neki od njih istinski hrišćani koji vjeruju. Kao i u vrijeme proroka Ilije, Bog ima svojih 7.000 vjernih "Izraelaca" između stotina hiljada tjelesnih Izraelaca. To se zvalo "ostatak" koji će se spasiti.

Mitropolit Amfilohije u knjizi "Časni krst Hristov i kosovski zavjet" pokušava da objasni "izabranost" srpskog naroda i zaključuje "Mi smo jadan od zemaljskih naroda, ovaj srpski narod, svetosavski narod, koji pripada Izabranom Božjem narodu, Novome Izraelu Novog Adama, Gospoda Isusa Hrista. Neki će da kažu na to: "Evo ih, prave se Srbi da su veći od ostalih naroda!" Nijesmo mi, nije to naša zasluga, sami Bog je izabrao naše pretke i učinio ih je članovima Izabranog Božjeg naroda Crkve Hristove, Novog Izrailja, Božjeg novog naroda, NAŠ NAROD, ništa većim, ali ništa ni manjim od SVIH DRUGIH HRISTU BOGU VJERNIH ZEMALJSKIH NARODA."

Vidimo kako mitropolit povezuje nepovezive stvari i iz njih izvodi zaključke o izabranosti naroda (množina). Jasno je da su svi pojedinci koji vjeruju Hristu postali dio Duhovnog Izraela, ali kakve veze sa tim ima narod, ne nasljeđuje se po tijelu izabranost. Ako je neki čovjek izabrao Hrista i krstio se, njegova tjelesna djeca moraju za sebe to iznova da učine da bi doživjela spasenje. To što je neko srbin ili crnogorac, to ne mjenja ovaj princip da samo vjerujući pojedinac se pribraja Nebeskom narodu. Ne postoji osnov po kome bi se moglo doživjeti kolektivno spasenje nekog etnosa, koji je isključivo istorijska a ne duhovna kategorija.

Posebno je neshvatljivo kako mitropolit u ovoj knjizi ubacuje kategoriju "Bogu vjernih zemaljskoj naroda" koji su valjda djelovi šireg nebeskog naroda. Pa zar nije jasno da ne može čovjek da pripada dvama izabranim narodima. Ako si dio "izabranog" srpskog naroda, ne možeš onda biti i dio "Novog Izraela". Ima samo jedan nebeski narod, nema njih na stotine: izabrani njemački narod, izabrani engleski narod, izabrani makedonski narod... Jedna je crkva Božija, jedan je Duhovni Izrael, nema unutar nje nekih daljih podjela na narode. Članom te nebeske porodice postaje rođenjem odozgo (Jev. Jova 3. Glava), a ne time što je neki moj navodni daleki predak Sveti Sava izabrao to umjesto mene.

Po tijelu, mi smo svi nasljednici prokletstva po Starom Adamu, bili mi Srbi ili Crnogorci, ali po Hristu primamo duha posinjenja i pridružujemo se nasledstvu spasenja novog Adama.

SRBI (NI)JESU IZRAEL

U knjizi Kosovo je glava Lazareva u besjedi nazvanoj "Srpski narod - sluga gospodnji koji strada" mitropolit Amfilofije izvodi nevjerovatno tumačenje čuvenih stihova najvećeg starozavjetnog proroka Isajie. U 53. glavi Knjige proroka Isaije, koja se često naziva i peto (starozavjetno) jevanđelje, prorok govori o Ebed Javheu (sluzi gospodnjem) koji će da postrada za spasenje cijelog naroda. Na čudesan način, vjekovima ranije, opisano je stradanje Hristovo. To su mesijanski proročki stihovi koji su pisani (naravno) za Izrael, ali su se ispunili u Hristu. Međutim, mitropolit to sve povezuje preko tumačenja o izabranom narodu, preko Vizantije i dovodi u vezi sa srpskim narodom, izjednačavajući ga sa Izaelom!? U cijelom tom poglavlju ide dalje, pa cijeli srpski narod izjednačava i sa Hristom!? i Golgotu sa Kosovom pa kaže: "Slugom gospodnjim, dakle, može mirne duše biti nazvan srpski naroda, jer se na njegovoj sudbini i kroz njegovu sudbinu prelama i prosijava sudbina naroda Božjeg, prvog Izabranog naroda Božjeg, i u radosti i u žalosti, stradanju i u vaskrsenju . I ne samo srpskog

naroda."

Prosto je nevjerovatno dokle ide ovakva teologija, da će se kroz stradanje srpskog naroda, prolivanjem krvi srpskih vitezova, obezbijediti vaskrsenje "i ne samo srpskog naroda". Izrael nikad nije smio da propovijeda ovakvo nešto, a sa kojim pravom SPC to čini. Ako sagledamo sve što je prethodno rečeno, onda nije nimalo slučajno što su baš neki srpski istoričari počeli da pronalaze "dokaze" o jevrejskom porijeklu Srba. Jevreje u Bibliji nazivaju Božjim, izabranim narodom, kao što su to Srbi po kosovskom mitu. Teško je dokučiti granice bolesnog uma i paklenog plana koji on stoljećima stvara, ali to, svakako, nije ostalo bez odjeka. Objavljeni su mnogi naslovi, razna imena i njihova otkrića koja su „povezivala“ sudbinu Jevreja i Srba. Čak je jedan svjetski poznati jevrejski naučnik baš Srbe nazvao „nebeskim narodom“.Po njemu, isti ovi Srbi i genetski i duhovno od davnina povezani su sa Jevrejima.

To je dočekano vrlo pozitivno u nekim (para)naučnim krugovima u Srbiji, jer se ta naučnofantastična teorija dobro uklapala u propagiranu mitologiju. Pomenuo sam da je i čuveni političar Vuk Drašković, kao i neki istoričari izjavio da su “Srbi nesrećno trinaesto pleme Izraela.” Svi dobro znaju da je odvajkada bilo samo 12 sinova i plemena Izrealovih. Na tom fonu je i čuveni svjetski bestseler Milorada Pavića „Hazarski rečnik“, koji dovodi u vezu Hazare sa Srbima. Drugi čak produbljuju tu čitavu teoriju hazarskog porijekla Jevreja Aškenazija. Kada se ove dvije teorije povežu, proizilazi da Srbi i Jevreji iimaju zajedničko porijeklo,a na osnovi toga, valjda, i zajednička obećanja - nebeski Jerusalim, svetu zemlju, obnovu hrama, hiljadugodišnje carstvo i sl .

U nastavku, daću pregled biblijskih Božjih obećanja Izraelu. Vidjećemo nevjerovatne, po mom dubokom uvjerenju vrlo perfidno osmišljene, sličnosti između svetosavske mitologije i starozavjetne teologije.

1. Bog se lično zakleo da će zaštititi Izrael. Cijela opisana istorija jevrejskog naroda prepuna je uspona i padova, robovanja, izgnanstava, povrataka i izbavljenja. Bez obzira na duhovno stanje svog naroda, Bog ga je iznova i iznova podizao i vraćao u njegovu zemlju (kao Srbe na Kosovo) i ratovao protiv njihovih neprijatelja i mrzitelja, znacima i čudima.

"Pustiću strah svoj pred tobom i uplašiću svaki narod na koji dođeš, i obratiću k tebi pleći svih neprijatelja tvojih. Poslaću i stršljene pred tobom, da tjeraju Jeveje, Hananeje i Heteje ispred tebe." (2. Moj. 23:27-28)

"Daće ti Gospod neprijatelje tvoje koji ustanu na te da ih biješ; jednim će putem doći na te, a na sedam će puteva bježati od tebe." (5. Moj. 28:7)

"Evo, ja ću učiniti Jerusalim čašom za opijanje svim narodima unaokolo, koji će opsjesti Jerusalim ratujući na Judu. I u taj ću dan učiniti Jerusalim teškim kamenom svim narodima; koji ga god budu htjeli dignuti, satrće se, ako bi se i svi narodi zemaljski sabrali na nj. U taj ću dan, govori Gospod, učiniti da svi konji budu plašljivi i svi konjanici bezumni; i otvoriću oči svoje na dom Judin, i oslijepiću sve konje narodima. Te će govoriti glavari Judini u srcu svom: jaki su mi stanovnici jerusalimski Gospodom nad vojskama, Bogom svojim. U onaj ću dan učiniti da glavari Judini budu kao ognjište u drvima i kao luč zapaljen u snopovima, te će proždrijeti i nadesno i nalijevo sve narode unaokolo, a Jerusalim će još ostati na svom mjestu, u Jerusalimu. I Gospod će sačuvati šatore Judine najprije, da se ne diže nad Judom slava doma Davidovog i slava stanovnika jerusalimskih. U onaj će dan Gospod zaklanjati stanovnike jerusalimske, i najslabiji među njima biće u taj dan kao David, i dom će Davidov biti kao Bog, kao anđeo Gospodnji pred njima. I u taj dan tražiću da istrijebim sve narode koji dođu na Jerusalim..." (Zah. 12:2-10)

"Jer ovako govori Gospod: i roblje junaku uzeće se i plijen jakome oteće se, jer ću se ja preti s onima koji se s tobom pru, i sinove tvoje ja ću izbaviti; I koji ti krivo čine, nahraniću ih njihovim mesom i opiće se svojom krvlju kao novim vinom; i poznaće svako tijelo da sam ja Gospod Spasitelj tvoj i Izbavitelj tvoj, jaki Bog Jakovljev." (Isa. 49:25-26)

"Jerusalim će gaziti neznabošci dok se ne izvrše vremena neznabožaca." (Luka 21:24)

2. Bog je obećao Jevrejima da će se vratiti u zemlju Izraelovu. Kao što Srbi iznova žele da vrate svoju „obećanu teritoriju“ Kosovo. Ovo je jedan od suštinskih elementa borbe Srpske pravoslavne crkve za Kosovo. Kada je riječ o mitu o izabranom narodu, u najtješnjoj vezi sa njim stoji mit o „obećanoj zemlji“ (o čemu ću naknadno više reći). Oni se najčešće prepliću i nadopunjuju, a o tome na Balkanu u popriličnoj mjeri svjedoči povezanost i izukrštanost nacionalističkih mitova kod Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji su savili svoje mitske predstave oko njihove uloge u istoriji i presudnog značaja njihovih zemalja za istoriju Starog kontinenta.

"U to ću vrijeme podignuti opali šator Davidov, i zatvoriću mu pukotine, i opraviću mu šta je razvaljeno, i opet ću ga sagraditi kao što je bio prije, da bi nasljedili ostatak edenski i sve narode na koje se priziva ime moje, govori Gospod, koji čini ovo. Evo, idu dani, govori Gospod, kad će orač stizati žeteoca, i koji gazi grožđe sijača, i gore će kapati slatkim vinom, a svi će se humovi rastapati. I povratiću roblje naroda svog Izrailja, i opet će sagraditi puste gradove i naseliće se, i nasadiće vinograde i piti vino iz njih, i načiniće vrtove i jesti rod iz njih. I posadiću ih u zemlji njihovoj, i neće se više iščupati iz zemlje svoje koju im dadoh, govori Gospod Bog tvoj." (Amos 9:11-15)

Srbi i Jevreji imaju sličnu sudbinu u 20. vijeku. Doživjeli su pogrom istorijskih razmjera, i to Srbi u Prvom, a Jevreji u Drugom svjetskom ratu. Nastanak države Izrael uslijedio je 1947, poslije stravičnog istrebljenja evropskih Jevreja i njihovog progona širom svijeta. Tako su i Srbi nakon Prvog svjetskog rata, kada je stradala skoro četvrtina stanovništva, dobili veliku Kraljevinu SHS. Ni naseljavanje Jevreja nije išlo lako, jer se odvijalo uprkos siromaštvu, stalnoj opasnosti od ratova sa arapskim susjedima i negostoljubivosti samog tla na kome se ono odvijalo. Ipak, Jevreji su se vraćali i vraćaju se sa pjesmom i suzama radosti. Slično je bilo i sa naseljavanjem Kosova, kada su poslije Prvog svjetskog rata naseljavani Crnogorci u Metohiju a Srbi i Ličani na Kosovo.

"Tako oni koje iskupi Gospod neka se vrate i dođu u Sion pevajući, i veselje vječno neka bude nad glavom njihovom; radost i veselje neka zadobiju, a žalost i uzdisanje neka bježi." (Isa. 51:11)

3. Ko napadne Jevreje pašće pod Božju osudu. Bog je rekao Avramu i kasnije više puta to isto ponovio njegovim potomcima:"... prokleću one koji tebe usproklinju ..." (1. Moj. 12:3)

Vjerovatno iz ovog stiha,car Lazar, Njegoš i drugi vuku neku "logiku" proklinjanja srpskih neprijatelja. Iako znamo da je to Božji posao, a mi smo pozvani da se molimo i blagosiljamo one koji nas kunu,da nahranimo neprijatelja svojega. Kroz istoriju, a i u današnje vrijeme, episkopi SPC koristili su ovo duhovno oružje da sankcionišu sve neistomišljenike, bili oni najviši državnici ili intelektualci, svejedno je. Mitropolit Amfilogihije prokleo je Vladu Srbije zato što je potpisala sporazum o Kosovu.

4. Sav će Izrael biti spasen.Svi narodi klanjaće se Bogu i Hristu u Jerusalimu. Iz ovog i sličnih stihova izvlači se neko naučavanje o kolektivnom spasenju Srba.O tome sam nešto prethodno rekao. To kolektivno spasenje (“spasićeš se ti i čitav tvoj dom”) još je jedan od starozavjetnih elemenata kosovskog mita. To se uklapa u tezu da nema spasenja izvan pravoslavlja, a time ni van srpstva, tj.izvan svetosavlja. Ako se nastavi tom logikom, iz pravila da se svi Srbi (i neke”poturice”), bez obzira na to da li vjeruju u Hrista ili ne, da li su svojevoljno ili na silu su bili kršteni , izvodi se i teza kolektivnog spasenja Srba. Valjda, ako si Srbin zagarantovano ti je nebo, što vjerovatno problematizuje mogućnost spasenja Crnogoraca , jer je navodno crnogorska nacija sotonska izmišljotina.

Naravno da Bog želi da sav Izrael bude spasen. Da je njegova volja "spasićeš se ti i čitav tvoj dom", ali samo po vjeri u Hrista Isusa pravednika. Nije tačno da nema spasenja van “srpstva” , tačno je samo da nema spasenja van Hrista i njegove crkve.

"Jer vam, braćo, neću zatajiti tajnu ovu (da ne budete ponositi), sljepoća Izrailju pade u dio dokle ne uđe neznabožaca koliko treba. I tako će se spasti sav Izrailj, kao što je napisano: doći će od Siona Izbavitelj i odvratiće

bezbožnost od Jakova." (Rim. 11:25-26)

Međutim, bez obzira na univerzalnu primjenu svih prethodnih stihova na sve vjerne koji su pravedni u Božjim očima, ima više primjera koji upućuju da se u užem smislu, sva ova obećanja mogu odnositi samo na Jevreje kao nacion. Obećanja data za Izrael mogu se shvatiti samo kao obećanja za Jevreje ili kao mesijanska obećanja koja su se ispunila u Isusu iz Nazareta, kao istinskom sinu Božjemu, a nikako u nekom drugom "svetom narodu" na nekoj “svetoj zemlji”.

Interesantno je, takođe, kako mitropolit Amfilohije u pomenutoj knjizi "Kosovo je glava Lazareva", citirajući veliki broj starozavjetnih proroka koji su kritikovali podjelu Izreala na dva carstva, zaključuje: "Kao i onda, tako i danas između sebe i razdijeliše carstvo na dvije nezavisne i međunarodno priznate državice, na Judinu i na Izraelovu. I sva je prilika da Srbi danas kao narod ništa drugo i ne predstavljaju nego produžetak te diobe između Jude i Izraelskog carstva. Šta je drugo dioba Crne Gore i Srbije nego dioba između Jude i Izrailja. Na koga se odnose one riječi proroka Amosa, da li samo na ondašnje pripadnike Izabranog Božjeg naroda ili se odnose i na one savremene pripadnike Izabranog Novog Izailja - Božjeg naroda, koji se slično ponašaju?"

Ne želeći da polemišem dalje na temu negiranja Crnogoraca kao naroda (jer ima mnogo renomiranih crnogorskih naučnika koji su ovo do kraja rasvijetlili) i neodrživosti izjednačavanja Srba sa Izraelom, reći ću još jednu suštinski stvar koju mitropolit očigledno pogrešno tumači, a tiče se mogućnosti podjele unutar izabranog naroda, odnosno Božjeg carstva na dva ili više. Šta je drugo izabrani narod nego Crkva Božija? Ne postoji nijedan teološki osnov koji može da kaže da se Carstvo Božije može djeliti. U Jevanđelju po Mateju piše : "A Isus znajući misli njihove reče im: svako carstvo koje se razdijeli samo po sebi, opustjeće; i svaki grad ili dom koji se razdijeli sam po sebi, propašće. I ako sotona sotonu izgoni, sam po sebi razdijelio kako će dakle ostati carstvo njegovo?" Ako je ovo Isus govorio za sotonu, koliko više se taj princip može odnositi na čudesno Carsrvo Nebesko. Ono se nikad ne može razdjeliti, niti uništiti: "jer vrata paklena, ga neće nadvladati".

Jasno je da ne može doći do podjele unutar carstva nebeskog, jer jedna je crkva. Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Postoji samo jedna crkva – Una sancta. I ne može biti podjele kada se radi o vaseljenskoj crkvi i carstvu nebeskom, jer je nemoguće da se ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo! Njeno vaseljenstvo je suštinsko određenje, ali ipak se, očito, u našem svakodnevnom životu različito razumije i tumači. Ne postoji osnov da se jedna politička odluka naroda da živi svako u svojoj državi, kao dva brata koji drži svaki svoje domaćinstvo, tumači kao podjela Božjeg naroda tj. crkve Božje. To su dvije potpuno različite kategorije. Kad se kaže Božji narod, to nema veze sa nekim etničkim , teritorijalnim ili administrativnim kategorijama koje se pripisuju značenju nacija ili narod. Božji narod je duhovne, bogočovječanske prirode, i NIJE od ovoga svijeta, iako živi na ovome svijetu. Božji narod je narod nomada, pastira i putnika na ovoj zemlji i nema druge "domovine" do one u carstvu nebeskom, u novom Jerusalimu koji će sići sa neba. Jer ova zemlja će proći, i svaki santimetar teritorije "svetog Kosova, Crne Gore ili Srbije, bio on stotinu puta "svet", samostalan ili u jedinstvenoj državi proći će i nestati!

Takva navodna podjela unutar izabranog naroda, odnosno hrišćanstva eventualno se prepoznaje kod podjela na neke konfesije i pomjesne autokefalne crkve a dešava se, kao što kaže Berđajev, samo u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu „crkva“ se dijeli. Carstvo Božje može biti samo jedinstveno i to vječno. Ipak, u ovom vidljivom svijetu nema spoljašnjeg jedinstva svih naroda pa nažalost ni crkve Božje. Jedinstvo i sabornost ljudi moguće je samo u okviru crkve, bez nekakvih nacionalnih podjela ili teza da vaseljensku crkvu čini samo srpski narod. Crkva je dom molitve za sve narode. Njen vaseljenski karakter još nije u potpunosti ispoljen, jer istinsko jedinstvo podrazumijeva sabornost u Duhu Svetom, a ne neki etnički ili hijerarhijsko – organizacioni element. Crkva je novi život u Hristu i sa Hristom. Ovakvo simplifikovanje sve naše duhovnosti na pitanje proglašenja nezavisnosti neke države (u kojoj žive ljudi raznih vjera i nacionalnosti) poražavajuće je za SPC. Crkva je, prije svega, duhovna realnost koja izražava život i misiju Hristovu, a ne odbranu srpstva!

Međutim, upravo zbog ovakvih stavova mitropolita o svesrpskom etnofiletizmu oličenog u Kosovskom mitu postoji realna opasnost da SPC izazove podjele u narodu na nacionalnoj osnovi i izgubi odgovornost za spasenje svih u Crnoj Gori i u svijetu. Taj pogrešan fokus na kosovski mit i pogrešna vizija o našoj budućnosti u eshatonu dovodi do rasipanja vjerujućeg naroda u Crnoj Gori. I umjesto što SPC pronalazi brankoviće, kritikuje neke političke stvari i "moralnu eroziju društva", trebala bi da sagleda svoju odgovornost za takvo stanje duhovnosti naroda Crne Gore. Da nije možda sama otvorila vrata svemu tome svojom pogrešnom misijom širenja srpstva na štetu jevanđelja.

KRVNI SAVEZ

Kosovski zavjet jeu osnovi svojevrsni krvni zavjet ili savez. Krv i tlo su centralna osa mita oko kojeg se vrti čitava zastrašujuća (vjero)nauka. Evo kako propovjednici (čija imena neću navoditi jer skretali pažnju sa suštine ) kosovski zavjet tumače i propovijedaju krvni savez između Srba i Boga, polazeći od sljedećih stihova Starog zavjeta:

-Bog nam je još u Starom zavjetu ostavio zakon o krvi! “I ko bi god od doma Izrailjeva ili između stranaca koji se bave među njima jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onomu čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova” (3. Moj. 17, 10.)

- Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv što dušu očišća. (3. Moj. 17, 11)

Kažu propovijednici :„Srbi su novozavjetnici Hristovi i imamo zakon o krvi, njome nas je On udostojio sebe. Najprije je Hristos pričestio Apostole Krvlju i tijelom Svojim. «Ovo je krv moja Novoga zavjeta koja se prolijeva za mnoge» (Mar. 14, 24.) I danas je svaki vojnik Hristov udostojen te najveće radosti ovozemaljske, pričešćivanja tijelom i Krvlju Njegovom. I kroz Svetu Tajnu Pričešća mi postajemo jedno u Hristu, Caru i Bogu našem. Zato braćo i sestre, ko proliva krv našu, taj proliva i Krv Njegovu i krv svih predaka naših, koja nam kola venama”.

Oni rekoše: ” U svakom od nas struji krv Svetih Nemanjića i Svetih Hrebeljanovića i svih Svetih i svetovnih predaka naših. U nama struji i krv Njegova isto kao i krv praoca i pramatere naše, Adame i Eve. Zato se krv ne smije prolivati, ni svoja ni bližnjega svog; ali još je važnije da se krv mora sačuvati. Mora se čuvati od đavoimanih krvoloka kojima ništa nije ni Sveto ni Čestito, koji su krvi naše, krštene, žedni. I zato, krv naša Božja je, mi smo je uzajmili samo, i dalje je prenosimo kroz potomke naše. Mi nijesmo vlasnici njeni da možemo da je rasipamo, mi smo čuvari njeni i čast je naša da je branimo. Tlo je otadžbine naše, Sveto tlo Gospodnje!

Državu su našu Sveci stvarali, a što Sveci stvore, čovjek ne uništi. Koliko li smo je puta osveštali krvlju svojom? Svaku smo stopu zalili krvlju našom, novozavjetnom, u odbrani Vjere i države naše.Koliko je predaka naših, život dalo Sa vjerom u Boga za Krst Časni i Slobodu zlatnu? Koliko je Svetaca rasuto zemljom našom? Nema stope Otadžbine naše koja nije osveštana mučeničkim moštima sinova svojih. Grobovi predaka naših i grobovi naši rasuti su širom Srbije kao sjeme pšenično, koje pada na zemlju dobru, i donosi rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset.Krvlju i tijelom Svojim nas je Gospod pričestio, a kroz Njega i mi smo zemlju svoju pričestili.Znajte neprijatelji srbski i neprijatelji hrišćanski, vi koji zemlju srbsku rasparčavate, i grobove naše rušite, i Njega tad rasparčavate i tijelo Mu kidate. I plata vas vaša, za djelo vaše, očekuje!

Znajte i vi, izdajnici roda svoga, da kad zemlju srbsku prodajete, za 30 srebrnika, teško ćete naći «kilo, bez kostiju»!Kad se tla svog, i tla otaca vaših odričete, i Hrista se odričete, a riječe nam Gospod i to da ko se Njega odrekne i On će se tog odreći pred Ocem. Prodajete i dijelite tjelesa vaša, jer vam je to još jedino ostalo, jer ste dušu svoju odavno satani predali.Krv se naša odavno sa tlom izmiješala, Sveti preci naši krv su svoju ostavili u našim vjenama a prah svoj rasuli po tlu srbskom.

Zato mi Srbi i nemamo više Otadžbinu, nego Otačastvo.Otadžbinu smo imali kao narod nekršteni, Otadžbinu smo imali dok smo bili etnos. A danas, mi smo danas Laos, narod kršteni i narod oboženi. Naša krv i naše tlo su jedno. I Nebeska i ovozemna Srbija Hristov su metoh, i mi ujedinjeni u Njemu, dio smo tog dela. To je djelo Otačastvo naše, vanvremenska i višedimenzionalna tvorevina istorije i predistorije.Naš je zavjet braniti i odbraniti krv i tlo naše, i ne proliti, i ne skrnaviti krvi i tla tuđega! Tako nam Bog pomogao!"

Šta reći na sve ovo. Od čega prije početi? Ali najbolje da citiram Sveto pismo, djelove Poslanice Korinćanima, jer je to najbolji odgovor na ovakav "teološki koktel", da ne bih upotrijebio neku grublju riječ.

Apostol Pavle u Poslanici Korinćanima iznosi stav potpuno suprotan pomenutom učenju da je naša krv postala Hristova onog dana kada smo postali pravoslavci. Više je nego očito da ne postoji teološki osnov za izjednačavanje Hristove svete krvi, kojom se pričešćujemo, i naše krvi koja neće naslijediti carstvo nebesko. U petnaestoj glavi poslanice, Sveti Pavle, govoreći o vaskrsenju, jasno razdvaja naše zemaljsko tijelo i krv od proslavljenog tijela koje će vaskrsnuti u vječni život. Naše sadašnje tijelo on upoređuje sa sjemenom koje treba da se raspadne i umre u zemlji, da bi iz njega niklo predivno stablo i novi klas.

-Sije se tijelo duševno, ustaje tijelo duhovno – poručuje apostol Pavle.

On hoće da kaže kako je „duševno" ono tijelo koje upravlja silama i strastima duše i nad kojim duša gospodari i vlada. Duhovno je tijelo koje ima izobilno dejstvovanje Duha Svetoga koji njime upravlja. Iako Duh i sada dejstvuje u nama, to nije tako uvijek, jer se od onih koji griješe duh udaljuje.Iako je duh i sada prisutan, tijelom upravlja duša.

Postoji tijelo duševno - ono koje imamo u ovom životu, ali koje nije Hristovo, kao što želi da proturi mitologija u čijim je temeljima tlapnja o krvi i tlu srpskom. Međutim, postoji tijelo duhovno - ono koje ćemo imati u budućem životu, po suštini isto, ali duhovno, neraspadljivo. To tijelo je hram Duha Svetog, crkva Božja, vječna i neraspadljiva. Jer, čovjek je u Hristu vječna egzistencija. To naše duhovno tijelo naziđuje se u crkvu Božju, u tijelo Hristovo, kome je glava sam Isus, sin Božji.

Ovo duhovno tijelo će vaskrsnuti u život vječni, nad njime druga smrt nema vlasti. Jer, Hrist je uzeo na krstu taj žalac smrti (grijeh), koji je vladao nad prvim čovjekom, Adamom. Dakle, u prvom Adamu dobili smo zalog sadašnjeg propadljivog života, a u Hristu - zalog budućeg, nepropadljivog.

Apostol Pavle jasno poručuje da je taj „prvi čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovek je Gospod s neba". Hrist ne egzistira u našem zemljanom tijelu i krvi. Niti je srpska krv , neka sveta, plemenita i plava nemanjićka, kakvom je zagovornici kosovskog mita sa ponosom žele predstaviti. Krv čovjekova nije sveta i nije Hristova. Preko nje se ne može posvetiti "srpska zemlja" sa kojom se u ratovima "izmiješala" krv "vitezova" i "svetih" predaka koji su ginuli za nju. Ta naša stara pala priroda prvoga čovjeka, Adama, ne može nastaniti carstvo nebesko.Nema odlaska u "nebesku Srbiju".. Jer, prvi Adam je bio od zemlje. Po zemlji je nazvan. Ime Adam označava onoga koji je od zemlje i praha sazdan. Kao takav, nije kvalifikovan za nebo.

Čitajući dalje Pavlovu poslanicu naći ćemo i objašnjenje: "Kakav je zemljani, takvi su i zemljani". Zaista, oni koji su se privezivali za zemaljsko, umrijeće grehovnom smrću. Na drugoj strani, „kakav je nebeski, takvi su i nebeski“. Hrist je drugi, nebeski Adam. Takvi ćemo i mi biti - "njemu slični". Dobićemo nova proslavljena tijela i bićemo isto tako besmrtni i slavni. Iako je i drugi Adam umirao, on je umirao zato da bi uništio smrt. Zato oni koji su kao Hrist, nebeski ( a ne Obilići zemaljski) vodili bogougodan život, biće proslavljeni kao oni što su pomišljali na nebesko.

Sveti apostol na kraju naglašava; "A ovo kažem, braćo, da tijelo (plot, meso) i krv ne mogu naslijediti carstva Božjega". Tijelo (meso, plot) i krv znače da se u budućem vijeku neće nasljeđivati sadašnje tijelo, koje se sastoji od mesa i krvi, jer tamo nema hrane i pića kojima se hrani sadašnje tijelo. Raspadljivost, tj. raspadljivo tijelo ne nasljeđuje neraspadljivost. Zato je nužno da naše tijelo postane duhovno i neraspadljivo, a za to "valja nam se

nanovo roditi od Duha". Ova sadašnja "slika zemljanoga", koje predstavlja tijelo (meso, plot) i krv, tj. tjelesna djela (viteštvo u ratu, pravedna osveta, uništenje nekrsta i sl.) ali i sve ono što je svojstveno tijelu (vlast, država, crkvena hijerarhija i sl.), NE može da naslijedi Carstvo Božje! Ova zemlja i nebo će proći i uništiti se. Vječno će ostati samo Njegova riječ!

ČISTA KRV

Kosovski mit, zbog svog tjelesnog i ovozemaljskog zavjeta, insistira na čistoj krvi. Zabranjuje mješovite brakove na isti način kao što to čini Stari zavjet. Gorski vijenac do krajnje brutalnih dubina ide u ovoj zabrani. To nije novozavjetna duhovna dimenzija braka, već “miješano meso i kosti.”

Jovan Krstitelj je takođe isticao vjeru kao osobinu Izraela, a ne srodstvo. Farisejima je rekao: “I ne mislite i ne govorite u sebi: imamo oca Avrama; jer vam kažem da može Bog i od kamenja ovog podignuti djecu Avramu. Već i sjekira kod korijena drvetu stoji. Svako dakle drvo koje ne rađa dobar rod, siječe se i u oganj baca. ”Matej 3.9,10. Fariseji su bili dio Izraela po telu, ali nijesu imali vjeru u Boga koju je imao Avram. Jovan Krstitelj im je razbio iluziju da su Izraelci. “Ne mislite tako.” Samo drveće koje rađa dobre rodove (ljudi koji žive u skladu sa onim u što vjeruju) neće završiti spaljeni u vatri. Tjelesno srodstvo (ni jevrejsko, ni srpsko) nije dovoljno za spasenje. Bez vjere u Boga, ljudi bilo koje nacije su izgubljeni.

Isus je ponovio ovu istu misao. Neki Jevreji su mu naveli, kao argument njihove ispravnosti, da su oni Avramova djeca. Međutim, Isus im je rekao: “Kad biste vi bili djeca Avramova, činili biste djela Avramova.” (Jovan 8.39-41). Oni su bili Avramova tjelesna djeca, ali nijesu imali vjeru u Boga. Isus je negirao da su oni Avramova djeca, jer “sad gledate mene da ubijete, čovjeka koji vam istinu kazah koju čuh od Boga. Tako Avram nije činio. Vi činite djela oca svog.” Djela koja činimo pokazuju ko je naš otac, Bog ili Sotona.

Jevreji su rekli: “Mi nijesmo rođeni od kurvarstva: jednog oca imamo, Boga“.A Isus im reče: Kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene; jer ja od Boga iziđoh i dođoh; jer ne dođoh sam od sebe, nego me on posla. Zašto ne razumijete govora mog? Jer ne možete riječi mojih da slušate. Vaš je otac đavo; i slasti oca svog hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži... Ko je od Boga riječi Božje sluša; zato vi ne slušate, jer nijeste od Boga.” (Jovan 8-41-44,47). Ove riječi razaraju današnje teološke stavove o Izraelu. Jevreji su samo tjelesni Izraelci. A Isus je jasno rekao da oni uopšte nijesu Avramova djeca, jer lažu i spremaju se da ga ubiju, čime pokazuju da su Sotonina djeca. Tvrdili su suprotno, a ipak su ga kasnije ubili.

Ne znam koliko je ko svjestan da se upravo u tome pokazuje koliko je ova starozavjetna jeres kod pravoslavaca na Balkanu uzela maha u tradiciji i vjeri. I Jevreji su se, kao Srbi, a posebno Crnogorci, vrlo uzdali u svoje tijelo i svoje porijeklo. Čegović si? -vrlo je često pitanje. Uzmite Stari zavjet i već na prvi pogled vidjećete kako je prepun rodoslova. Jevreji su mnogo polagali na ovo pitanje. Gledali su, kao i mi, ko je ko i okle je. “Može li šta dobro doći iz Nazareta?” Isusu su pomno proučavali porijeklo koje je otkriveno u proroštvima Starog zavjeta, a ipak kao narod nijesu prepoznali dan njegovog dolaska.

Postoji mnoštvo zapovijesti kako da se sačuva "čista krv" i kako da se očuvaju određena plemena u Izraelu. Sve je to zabluda tjelesnog čovjeka. A ko je tjelesan ako ne svetosavski nacionalisti koji kažu “ko je Srbin i srpskoga roda...”. Oni se uzdaju samo u sebe, u svoju krv i meso, u svoje vitezove. Nema tu mjesta za Boga. Uspostavljaju neki “inovirani” prevaziđeni Stari zavjet u krvi Obilića i Lazara. Zapravo, u svom očaju poraza izgubili su vjeru u Hrista i njegovu otkupljujuću žrtvu. Srbi su, nažalost, umjesto poštovanja Jevanđelja, osmislili mit koji ni po čemu nije bio dio plana Božjeg za taj narod. Bog nije gubitnik i nikad ne planira poraze, to je suprotno njegovom pobjedničkom karakteru. Međutim, za

nevjernike nema drugačijeg plana, oni kreću putem neke tradicije, običaja i pravila. U Novom zavjetu, sam Bog u liku svoga sina, čini ono što je čovjeku bilo nemoguće, poštuje zakon i pravednik uzima grijehe na sebe da svojom smrću i uskrsnućem iskupi sve koji su predali živote u njegove ruke po vjeri. Hrist, svojom krvlju (a ne krvlju nekakvih vitezova) uspostavlja novi savez, ukida stari. I kako sad, poslije svega toga, svetosavlje brine o nekom grijehu "nacionalne izdaje", koji traži iskupljenje u pokolju „poturica“, kada su svi od grijeha krvlju Hristovom oprani.

Jevanđelje je blagovijest za svetosavlje, jer poručuje da su Srbi sačuvani od grijeha u novom savezu sve dok vjeruju u Hrista. Čim počne vjera da slab, kao po nekom programu, hvataju se ljudi za stare zapovijesti, za teritoriju, za srpstvo, za Obilića, kršeći tako novi savez. Dakle, imamo u kosovskom mitu dva paralelna krvna zavjeta (testamenta, kako neki prevodi kažu),a to ne može! Kao i u pravnom sistemu, ne mogu da postoje dva validna testamenta istovremeno. Jedan testament i pravo definišu se jednim zakonom u jednom vremenu. Ako se donesu novi testament i novi zakon, onda stari zakon i na njemu zasnovan testament više ne važe, ne proizvode pravno dejstvo. Ako se primjenjuju oba zakona, nastaje zbrka. Svako bi se mogao pozivati na članove iz onog zakona i testamenta koji mu odgovara.

Kad sagledamo čitav starozavjetni koncept kosovskog mita, shvatamo da je pitanje čiste krvi i nekakve genetike, veoma važno. Njegoš posvećuje centralni dio svoje knjige upravo ovoj temi. Ne slučajno.

Dođoše i Martinovići, koji žive najbliže a najviše su okasnili jer im, kako kažu, “Turci ženu ugrabiše”. Naime, Mujo Alić je odveo Ružu Kasanovu. Ispostavlja se da su oni već neko vrijeme bili u vezi i da je ona dobrovoljno otišla s njim.

„Evo ima više no godinaotkad nešto među sobom glave.Ali ko bi moga pomislitida će uzet Srpkinja Turčina?“

Iz daljeg razgovora saznajemo da su Mujo i Ruža htjeli da se vjenčaju, ali Martinovići su stigli svatove i ubili ih - Muja Alića, njegovog brata i “nesrećnu nevjestu”. Ubrzo potom vladika Danilo je izašao među okupljene. Mladi i energični Vuk Mićunović zatraži da ih više ne drži u neizvjesnosti i predbacuje mu da previše razmišlja o sudbini Turaka (“a ja zebem od mnogo mišljenja”). Nakon dužeg razmišljanja, vladika prozbori:

„Ne bojim se od vražjega kota,neka ga je ka na gori lista,no se bojim od zla domaćega.“

Gorski vijenac daje jednu krajnje degutantnu sliku nemogućnosti sklapanja braka između Crnogorke i Turčina.

„..a u jedan kota da ih svariš,ne bi im se čorba smiješala!“

Ovaj nakaradni pristup ne uči pokoljenja da sa stpljenjem podnose slabosti slabih, drugačije mišljenje, slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Novozavjetna zapovijest o štetnosti mješovitih brakova odnosi se samo na “mješovitost” u duhovnom smislu, između ljudi drugačijih vjerovanja. Međutim, ovo pitanje zabrane mješovitih brakova ne može imati bilo kakve rasne, etničke i nacionalne konotacije. Ne postoji zabrana brakova između ljudih različitih naroda, tradicija i običaja . Posebno, to se ne može posmatrati na tjelesni način, gdje se sve sagledava kroz "čistu krv". To je opasno simplifikovanje novozavjetne zapovijesti. Ako je neko drugačije narodnosti, to ne znači da je musliman po uvjerenjima ili ispada da su svi Srbi iskreni vjernici, pa im treba braniti brakove osim sa pravoslavcima. Svjedoci smo, nažalost, da je ogroman broj građana bez ikakvih vjerskih atributa. Slobodan sam ustvrditi da se sekularizacija desila upravo kao spontana reakcija na ovakve jeresi svetosavlja, koje su potpuno zasijenile Hrista i guše slobodu savjesti.

Tjelesni pristup uvijek je nacionalistički i šovinistički. On rezultira primjenom brutalnih oružanih sredstava koja se koriste u rješavanju vjerskih pitanja. Granice između vjerskog bračnog i nacionalnog šovinizma, seksualnog rasizma i restrikcija koje se tiču braka sa pripadnicima tuđih naroda i religija, u svetosavlju, ali nažalost i u mnogim drugim hrišćanskim denominacijama, nijesu jasne . Pomenuti stavovi iz Gorskog vijenca ne odražavaju samo stavove hrišćana Njegoševog vremena, već i svih onih koji pogrešno tumače Stari zavjet, u kojem Bog sve vrijeme zabranjuje pripadnicima naroda Izrailja da se vjenčavaju sa susjednim narodima (2. Moj. 34, 15–16; 5. Moj. 7, 2–4; Isus N. 23, 12–13; 1. O car. 11, 2; Jezd. 9, 12; upor. Sud. 3, 6–7). Djeca koja se rode iz mješovitih brakova i njihovi potomci do 10. koljena čak nemaju ni pristup pastvi Gospoda (5. Moj. 23, 2). Jasno je da ovo ima veze sa strahom da bi Jevreji mogli prihvatiti božanstva susjednih naroda, kao što su se u Gorskom vijencu bojali da bi mješoviti brakovi oslabili oslobodilački duh crnogorskog naroda,. Međutim, ovdje se istovremeno provlači jasan šovinistički element kod zabrane mješovitih brakova. Djeca iz mješovitih brakova i njihovi potomci nemaju pravo ni da se klanjaju Jehovi. Ova zabrana takođe odražava zahtjev da se „sveti rod“ mora sačuvati od miješanja sa tuđom krvlju (Jezd. 9, 2).

U Starom zavjetu ima mnogo takvih primjera. Kada je prorok Nehemija vidio „Judejce koji se bijahu oženili Azoćankama, Amonkama i Moavkama“ on ih je prekorio i prokleo, ali ne samo to: „i neke između njih bih i čupah“ (Nem. 13, 23–25). Nemija je prognao i jednog sveštenika čija žena nije bila Jevrejka, jer je „oskvrni(o) sveštenstvo i zavjet sveštenički i levitski“ (Nem. 13, 28–29). Kada je prorok Jezdra čuo da se vavilonski Jevreji vjenčavaju sa ženama koje nijesu Jevrejke, „te se pomiješa sveti rod s narodima zemaljskim“, bio je očajan: „I kad čuh to, razdrijeh haljinu svoju i plašt svoj, i skuboh kosu s glave svoje i bradu svoju“ (Jezd. 9, 2–3). Jezdra je imao razloga da bude van sebe, jer bi se u slučaju „prestupa(nja) zapovijesti“ Bog „razgnjevio na nas, dokle nas ne bi potro“ (Jezd. 9, 14). Ova tragedija ipak je riješena tako što su ovi muškarci rješili da „učine sada zavjet Bogu svojemu, da otpuste sve žene i porod njihov“ (Jezd. 10, 3). Jezdra je zatim naredio svim Jevrejima koji su stupili u mješoviti brak da se „ispovijede (…) Gospodu Bogu otaca svojih“ i bez odlaganja se razvedu od svojih tuđinskih žena (Jezd. 10, 11; upor. Jezd. 10, 16–44). Dakle, razvod ponekad nije samo mogućnost, već i vjerska obaveza.

Zanimljivo je da zabrana ovih mješovitih brakova u Starom zavjetu izgleda relevantna samo kada se brak sklopi na uobičajen, miran način. „Kad otideš na vojsku na neprijatelje svoje“ važe potpuno drugačija pravila. Ako muškarac tada ugleda „u roblju lijepu ženu i omili ti da bi je htio uzeti za ženu, odvedi je kući svojoj; i neka obrije glavu svoju i sreže nokte svoje; i neka skine sa sebe haljine svoje u kojima je zarobljena, i neka sjedi u kući tvojoj, i žali za ocem svojim i za materom svojom cio mjesec dana“. Ipak, možeš imati odnose sa njom za vreme žalosti. „Potom lezi s njom, i budi joj muž i ona nek ti bude žena“. Ako ti ratni plen u međuvremenu dosadi, treba samo da je pustiš na slobodu i da je ne prodaješ „jer si je osramotio“ (5. Moj. 21, 10–14).

Čitajući poslanice može se zaključiti da restrikcije važe samo za vjersku pripadnost, ne etničku. Znači, ako neko promijeni vjeru, automatski prelazi u drugu kategoriju po pitanju toga sa kim smije da stupa u brak i ima seksualne odnose.

Razni biblijski tumači povremeno previđaju djelove gdje bračno-seksualne zabrane kao da nikad nijesu postojale. U Knjizi o Ruti Jevreji se bez problema vjenčavaju sa Moavkama (Ruta 1, 4; 4, 10), a glavni lik, Moavka Ruta, čak postaje praroditeljka legendarnog cara Davida (Ruta 4, 13–22). Neki drugi mješoviti brakovi spominju se samo u prolazu (2. Sam. 11, 3; 1. O car. 7, 13–14; 1. Dnev. 2, 17). Moćnici su ionako postupali po sopstvenom nahođenju. Mojsije se oženio Kušitkom Seforom iz zemlje madijamske (2. Moj. 2, 15–21). Kada su Mojsija brat Aron i sestra Marija prekorili zbog ovog rasnog miješanja, sam Bog je odmah stao na Mojsijevu stranu, izgrdio ovo dvoje i učinio Mariju gubavom (4. Moj. 12, 1–15). David je takođe imao ženu koja nije bila Jevrejka (2. Sam. 3, 2–3), a njegov sin Solomon je sebi uzimao Egipćanke, Moavke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetejke (1. Car. 3, 1; 11, 1).

Pitanje braka je.mnogo složenije od pripadnosti jednoj etničkoj ili rasnoj grupi i produžavanja "čiste krvi". Novozavjetne "zapovijesti" o braku treba razumjeti kao sugestiju kako da brak bude kvalitetan i da traje "dok nas smrt ne rastavi?" Prvi i glavni uslov je poslušnost Bogu i njegovoj riječi. Bog kaže: "Da li dvoje mogu ići zajedno a

da se ne dogovore" (Amos 3:3)? Za nanovo rođenog vjernika ovo znači da ne ulazi u blizak odnos sa bilo kim ko nije vjernik. "Ne vucite sa nevjernicima jaram koji je za vas tuđ; jer čega zajedničkog ima pravednost sa bezakonjem? Ili kakvu zajednicu ima svjetlost sa tamom " (Druga Korinćanima 6:14)? Kada bi se samo ovaj jedan princip pratio, to bi nas sačuvalo od mnogo bola i patnji kasnije u braku. Drugi princip koji može da zaštiti trajnost braka jeste da suprug treba da je poslušan Bogu i da voli, poštuje i štiti svoju ženu kao svoje sopstveno tijelo (Efescima 5:25-31). Sa druge strane, žena treba da je poslušna Bogu i da se pokorava svom sopstvenom suprugu "kao Gospodu" (Efescima 5:22). Brak između muškarca i žene je duhovna slika odnosa Hrista i Crkve. Hrist je dao sebe za crkvu, i on je voli, poštuje i štiti kao svoju "nevjestu" (Otkrivenje19:7-9).

Da dvoje postanu jedno tijelo označava mnogo više od fizičkog odnosa. To je susret uma i duše, da bi se oformilo jedno cijelo. Ovaj odnos ide mnogo dalje od čulne i emocionalne privlačnosti i ulazi u sferu duhovnog "jedinstva" do koje se jedino može doći ako se oba partnera potčinjavaju Bogu i jedno drugom. Ovaj odnos nije sazdan od "ja i moje" već od "mi i naše." Ovo je jedna od tajni uspješnog i trajnog braka. Napraviti da vaš brak traje dok vas smrt ne rastavi jeste nešto što oba partera treba da postave kao prioritet. Učvršćujući svoj vertikalni odnos sa Bogom osoba osigurava da je horizontalni odnos između muža i žene taj koji će da traje i da proslavlja Gospoda.

Brak sa nevjernikom može da bude jedno od najtežih iskušenja u životu hrišćanina. Brak je sveti zavjet koji dvoje ljudi spaja u jedno tijelo (Matej 19:5). Vjernik i nevjernik teško postižu harmoniju u braku (2. Korinćanima 6:14-15). Ako se jedan partner obrati poslije venčanja, ubrzo dolazi do značajnih razmimoilaženja zbog služenja različitim autoritetima.

U ovakvoj situaciji hrišćani često gledaju kako da se izvuku iz braka, ubijeđeni da je to jedini način da pokažu privrženost Bogu. Međutim, njegova riječ govori drugačije. Veoma je važno ostati čvrst i tražiti način da se Bog proslavi u takvim situacijama (1. Korinćanima 7:17). Biblija se posebno obraća onima koji su u braku sa nevjernicima: “A ostalima govorim ja, ne Gospod: ako neki brat ima ženu koja ne vjeruje, i ona pristaje da živi s njim, neka je ne otpušta. I žena koja ima muža koji ne vjeruje, a on pristaje da živi s njom, neka ne otpušta muža. Muž koji ne vjeruje, naime, posvećen je vjernom ženom, i žena koja ne vjeruje posvećena je brakom; vaša djeca bi inače bila nečista, a sad su sveta” (1. Korinćanima7:12-14).

Oni koji su u braku sa nevjernicima treba da se mole za silu Svetog Duha da bi mogli javno da ispovijedaju Hrista i žive u njegovoj svjetlosti (1. Jovanova 1:7). Moraju da traže Božju silu koja mijenja srca i da rađaju plodove Duha (Galatima 5:22-23). Žena hrišćanka mora da se podređuje nevjernom mužu (1. Petrova 3:1) i da ostane blizu Boga kako bi dobila snagu za to.

Hrišćani ne treba da budu usamljeni, već moraju da nađu podršku u crkvi i grupama za proučavanje Biblije. Brak sa nehrišćaninom ne mijenja svetost tog odnosa i zato vjernik treba da se moli za svog partnera i da bude dobar primjer Božjeg djeteta (Filipljanima 2:14). Neka riječi iz 1. Petrove 3:1, da nevjerni supružnik bude pridobijen, budu nada i i cilj za svakoga.

Tjelesnost u poimanju ove mitologije krši onu apostolovu zapovijest da se ne gleda ko je ko. To je “nadutost očiju i ponos tijela”. Gorski vijenac otkriva, iskreno, svu lepezu i dubinu oholosti nacionalnog šovinizma u onoj kratkoj besjedi o posjeti Mlecima. Kada vojvoda Draško svjedoči kako su Latini ružni kao narod, očekuje odobravanje svojih sunarodnika. To implicitno znači da su Crnogorci, nasuprot tim „metiljavim inostrancima“, stasiti, lijepi i muževni.. Vrlo im je imponovao izvještaj njihovog sunarodnika. Kako njima tad , tako i svim Crnogorcima koji evo decenijama vole baš taj dio kod Njegoša.

Međutim, ako je i bilo kakve šaljivosti u epizodi sa Draškovim opisima Venecije, mnogo gori šovinizam u kosovskom mitu je otvorena mržnja, prezir i odvratnost prema drugoj naciji, tačnije vjeri. Kao da su ne samo Turci, već i sugrađani, samo zato što su promjenili vjeru, počeli da” zaudaraju”...............................................Kako smrde ove poturice;..............................................1242

Zaudara zemlja Muhamedom........................................558Bog vas kleo pogani izrodi................................................73.................................................

Koliko sam samo puta čuo za svog života tu odvratnu laž da Malisori i Muslimani smrde. Sve je to iznjedrila ova nakaradna mitologija o srpstvu kao nekoj uzvišenoj kategoriji i duhovnoj nadljudskoj vrijednosti. Zbog toga smatraju da čine nešto uzvišeno ako uzdižu svoju naciju, a druga Božja stvorenja nipodaštavaju .

Nacionalizam je, stoga, dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih “nadličnih” vrijednosti, čovjek najlakše pristaje da sebe potčini vrijednosti nacionalnoga, sebe najlakše osjeća kao dio nacionalne cjeline i počinje da joj služi. To je veoma duboko ukorijenjeno u čovjekov emocionalni život, dublje od odnosa prema državi. Zato su ljudi spremni da polože život, ali, što je još gore, i da drugome oduzmu život. Vladimir Solovjov je u borbi protiv ruskog nacionalizma sa kraja 19. vijeka tvrdio da je, s hrišćanske tačke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lični egoizam.

Zarobljenici smo zablude da je nacionalizam moralna dužnost svakog građanina i svake ličnosti. Samo na prvi pogled djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvišenih i plemenitih osjećanja i da ne znači egoizam i sebičnost. Nacionalizam se spolja predstavlja kao oblik požrtvovanosti i heroizam, produbljen guslarskim narodnim pjesmama i epovima koji su veličali sve one koji su izvojevali naše nacionalno oslobođenje tokom istorije. A svjedoci smo da je u posljednjim sukobima na tlu bivše Jugoslavije bilo svega, osim viteštva i junaštva. Najobičnije ratno profiterstvo. Još jednom se pokazalo da, kada se ono najgore što postoji u čovjeku prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadličnim, onda one postaju “dobro” i čak se pretvaraju u svete dužnosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa ličnosti prenese na nacionalnu cjelinu. Tako su najveće fukare i ubice početkom devedesetih postale heroji i osloboditelji u borbi za “narod i otadžbinu”. Jer, naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost, on traži svoje. I traži žrtve.

Kao što reče Berđajev, nacionalizam i šovinizam su zato oblik idolopoklonstva i ropstva, rođenog spoljašnjom objektivizacijom, nastalom ispadanjem univerzuma iz čovjeka. Nacionalizam je idealizovani oblik čovjekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu jeste veoma prirodno i dobro osjećanje, ali šovinizam zahtijeva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o “nacionalnom” idealu, o dobru “nacionalne” cjeline, “nacionalnom” jedinstvu, “nacionalnom” pozivu i dr., onda se “nacionalno” uvijek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično sa klasama koje vladaju svojinom. Pod “nacijom”, “nacionalnim” nikada se ne podrazumijevaju, ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovome je izvorna razlika između nacije i naroda koji je uvijek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obično stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu jeste želja da se uguše djelovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju.

Personalizam je razobličio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietičan. Onaj ko ne vidi brata u čovjeku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odriče da vidi brata u Jevrejinu, Hrvatu i sl., on ne samo da nije hrišćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju čovjeka na površinu i zato ga čine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoče da se u čovjeku uzdiže ličnost. Zato primjena etičkih ocjena na život nacije čini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvijek se hrani lažju i bez laži ne može da se snađe. Laž su već i nacionalna samozaljubljenost ii uobraženost, toliko smiješne i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog uzvišenog nivoa svede na lični, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost i ksenofobija nipošto nijesu bolji od ličnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima.

Nacionalisti uopšte ne žele da ljudski život bude u većoj mjeri zajednički, da bude pravedniji i čovječniji. Pri trijumfu

nacionalizma gospodari moćna država (i državna crkva) nad ličnošću, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromašnima. Nužno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvijest, volja za moć i nasilje nad drugima. Nacionalizam je više izvještačen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samozaljubljenost i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i lična samozaljubljenost i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodična samosvijest nose zloslutniji karakter od ličnog egoizma i samosvijesti.

Svaka projekcija i objektivizacija ličnog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, rađa maksimum zla i izražava maksimum grijeha. Tako se učvršćuje čovjekovo ropstvo.

KRŠTENO KUMSTVO

"Nema kumstva bez krštena kumstva,ako hoćeš i četvorostruko."

U Gorskom vijencu vidimo još jedan važan elemenat mita. To je kršteno kumstvo koje ima izuzetan značaj. Kumstvo, i to na krštenju, ne može se porediti ni sa kakvim drugim kumstvom, "pa da je i četvorostruko". Brojni pjesnički i prozni oblici kosovskog mita govore o kumstvu i krštenju u tom smislu: vijeća mu kumstvo, kum ću biti, a prikumak nigda; kum i Sveti Jovan; kum nije dugme; kumstvo je sveto; ne valja kumovati sa višim od sebe, devet puta kumovaše, najposlije se poklaše...

Obrad Višnjić u djelu "Golija i Golijani" pisao je o kumstvu ovako: „Kumstvo je bilo velika duhovna veza koja se poštovala i cijenila više od srodstva. Postojalo je više vrsta kumstava. Nasljedno je kad se momak ženi i zove krštenog kuma ili njegovog sina da bi ga vjenčao, a kasnije krstio djecu. Kumstvo iz milosti je među drugovima koji su se voljeli. Kumstvo iz interesa je kad se za kuma zove glavar, seoski trgovac ili bogatiji čovjek. Kumstvo od nevolje je kad od čistog straha zovete nekog za kuma, obično nakon svađe, pokušaja ubistva ili je to bilo kumstvo uz umir krvi. Kumstvo po prisanu je ako se nekome usni da će mu onaj kojega je sanjao biti sretan kum, odmah ga zove da kumuje.”

Kumstvo je jedan od najrasprostranjenijih ritualnih običaja. Od posebne je važnosti među Slovenima, pogotovo na našim južnoslovenskim prostorima. Kum se cijeni i poštuje više od svega. Na Kosovu, gdje su mi rođeni i otac i majka govorilo se: "Što je Bog na nebu, kum je na zemlji!". U istočnoj i jugoistočnoj Srbiji kum se poštuje najviše na svijetu. Bog pa kum!

Prema usmenom predanju starijih kazivača, kum se poštuje sa određenom dozom strahopoštovanja. Kada se prolazi pored kumove kuće treba, obavezno, skinuti kapu. Pisano predanje kaže kako bez kuma ne može da se proslavi, svakako najvažniji hrišćanski praznik, Božić. Kum i njegovi najbliži srodnici se uvijek pozivaju na drugi dan Božića. Zbog toga je on božićni kum. Dalje, na krsnoj slavi, kum je opet glavni gost. Bez njega nema svadbe, krštenja, strižbe... Zato je on ne samo svadbeni, već i kršteni i strižbeni kum.

Kum i kumstvo prevazilaze svakidašnje običajno vjerovanje. Kumstvo je vaza koja se sklapa iz raznih potreba i na razne načine, a u svemu tome najvažnija je ličnost kuma. Kum je neka vrsta kulta, kulta ličnosti, koji se podiže na pijedestal božanstva. Pravoslavni hrišćanski kum ima oreol hadžija, svetog čovjeka, čovjeka posebne vrijednosti, važnosti i božanskog porijekla a njegova anatema, kletva, proklinjanje smatraju se težim od kletve oca ili majke.

Međutim, osnovno pitanje je da li je kum hrišćanski ili vankanonski svetitelj, pagansko božanstvo i posrednik između slovenskih bogova i plemenske zajednice? Da li je on neka vrsta neformalnog ali prisutnog sveštenika koji svojim zastupanjem i prinošenjem žrtve treba da umiri gnjev predaka i utihne viku bogova? Kao da je kum sam Hristos koji “moli za nas zastupničku molitvu Ocu bez prestanka”.

Kršteno kumstvo poistovećuje se sa krštenjem Hristovim u Jordanu. Obred je obavio Jovan Krstitelj, što simbolizuje prevođenje iz biološke egzistencije u duhovno postojanje.

Postoji još jedna, takođe jako stara religijska praksa koja je povezana sa božanstvom kumstva. To je bratimljenje ili vještačko srodstvo koje se drugačije zove i "duhovno". Kumstvo kako ga danas doživljavamo nastalo je preko tih krvnih rituala pobratimljenja i vjerskih obreda, i preko tradicije ušlo u religijsku praksu. To je mistično krvno srodstvo, koje se uglavnom sklapa usmenim putem ili ceremonijalno, miješanjem ili pijenjem zajedničke krvi ili vina, ali uvijek u prisustvu božanstva kumstva koje se priziva epiklezom, velikog imena božanstva kumstva, da ustanovi mistično krvno srodstvo. U priči "Dobro i zlo nikada ne ginu" opisuje se ceremonijalni proces, koji je bio isti i za bratimljenje i za kumstvo: "Pobratimili su se jedan drugom iz mišice krvi se napili".

Dakle, božanstvo bratimljenja je po svojoj prirodi ktonično, podzemno, božanstvo koje je zasnovano na kultu krvi kao neprikosnovenosti veze krvnog srodstva. Međutim, to se povezuje sa današnjim ritualom kumstva, pa za one koji su se okumili i postali kumovi važi zakon egzogamije. Tabu krvi o kojem smo govorili, koji je ova mitologija uspostavila, govori o tome da je to božanstvo, odnosno mitski začetnik slovenske nacije, jer poziva na uspostavljanje krvnog srodstva kumstvom tj. bratimljenjem tamo gdje je to biološki nemoguće i kad ne postoji krvno nasljeđe. Time se neki izvanjac pribraja plemenu, što svakako može da predstavlja božanstvo nacije koje ujedinjuje i jača je stvaranjem osećaja bratske pripadnosti preko ovog običaja. Primjer je predanje o Svetom Savi koji je poučavao narod da održi i očuva kumstvo i pobratimstvo i srodstvo koje obuhvata cio srpski narod, a osuđuje neslogu, raskidanje kumstva i razbijanje bratstva.

U svetosavlju danas kršteno kumstvo kao crkveni obred ima veliku vrijednost i predstavlja svjedočenje o svetosti tajne krštenja, a onaj koji se krsti preobraća se u duhovni način postojanja. Vremenom, kada su vjernici počeli da krštavaju svoju djecu – bebe prestao je katihumenat (priprema za krštenje odraslih osoba, koja se sastojala u učenju i usvajanju osnovnih istina hrišćanstva), kumstvo je dobilo nevjerovatan duhovni značaj, o kojem govore i početni stihovi Gorskog Vijenca. Kumstvo je kod Srba postalo najjače duhovno srodstvo. Djeca koja se krštavaju krste se po vjeri kuma, koji u svetoj tajni krštenja postaje duhovni otac djeteta – kumčeta, jer ga duhovno rađa za Boga.

To je slično starozavjetnom obrezanju na osmi dan, kada se nije tražila i podrazumijevala nikakva vjera. Vidimo iznova starozavjetne elemente i porijeklo ove prakse. Obrezanje je nekada činio starješina plemena koji je na neki način predstavljao svještenika. Tako je počev od Avrama, a kasnije su to činili i njegovi potomci, obrezivali sve muškinje u svome plemenu ili domu.

U hrišćanstvu, pak, čitava crkva nije samo zajednica vjernih, niti je samo narod Božji, nego i tijelo Hristovo, i svako ko bi poželio da bude član naroda Božjeg mora da uzvjeruje u Hrista i da se krsti u ime Oca, Sina i Svetoga Duha i pričešćuje se tijelom Hristovim, rodivši se vodom i duhom za buduće carstvo Božje. Nema više posrednog učestvovanja (kumstvo ili svetiteljstvo) nego smo svi carsko sveštenstvo u Hristu. Tako više nije dovoljno da samo muški članovi primaju ovaj pečat pripadnosti narodu Božjem, nego svi koji bi da budu udovi tijela Hristovog, time i carsko sveštenstvo.

Svetosavlje naučava (...) Sveta tajna krštenja je najvažnija sveta tajna u crkvi Hristovoj. (...) I po tome još što se ime novokrštenoga, koje mu daje kum za vrijeme obreda svete tajne krštenja, zapisuje u ''knjigu rođenih i krštenih Crkve Hristove'' i u ''knjigu vječnoga života'' - vječnu knjigu jagnjeta koje je zaklano od postanka svijeta''. Krštenjem se čovjek čisti od praroditeljskog grijeha (i svih do tada učinjenih); krštenje je uslov spasenja i bez njega ono nije moguće; Gospod Isus Hristos je propovijedao o ''krštenju vodom i duhom''; apostoli su ''krštavali vodom i duhom''; - krštenje je prozvano ''svetom tajnom'' i nazvano prvim jevanđeljem. (...) to je naročito zapovijedio, kao što smo već naglasili, i učenicima svojim (Mat. 28, 29) koji su propovijedali novu božansku nauku ljudima i krštavali ih ''vodom i duhom'' u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. (...) Po vjeri našoj svetoj, u svetoj tajni krštenja novokršteni se čisti od nasljednog praroditeljskog grijeha i duhovno se rađa za Boga, za život vječni. (...) Krštenje je, dakle, uslov našeg

spasenja.''

Ovakve tvrdnje se ne temelje na učenju Božje riječi, već predstavljaju grubo izvrtanje Hristovih pouka i apostolskih novozavjetnih zapisa. Hristos nikada nije propovijedao, niti pak izrekao nešto što bi ličilo na ''krštenje vodom i duhom'' (u smislu novozavjetne uredbe o krštenju u vodi svake vjerujuće osobe), niti su pak apostoli ikada nekoga krstili ''vodom i duhom''. Naravno, ni ostale tvrdnje o kumstvu i spasenju po njegovoj vjeri nijesu tačne. Niti je krštenje samo po sebi uslov spasenja, niti je ono ''sveta tajna'', a u Pismu se ne pominje ni čišćenje praroditeljskog grijeha. Krštenje ''po vjeri kuma'' je nebiblijsko kao i tobožnje upisivanje imena koje je kum smislio u ''knjigu života'' i nepostojeću (pred Bogom) knjigu ''rođenih i krštenih'' crkve Hristove.

Prilikom zastupanja stava da je krštenje uslov spasenja, pravoslavni bogoslovi citiraju kao dokaz jedini za to raspoloživi stih u Novom zavjetu, iz Jevanđelja po Marku 16:16, koji glasi ovako: ''Ko povjeruje i krsti se – biće spasen, a ko ne povjeruje – biće osuđen'' . Uslov spasenja je vjera a ne krštenje. Gospod, govoreći o osudi kaže: ''a ko ne povjeruje – biće osuđen'', a ne: ''ko ne bude kršten – biće osuđen.'' Prema tome, vjera i nevjera su uzroci spasenja ili nespasenja. Što se krštenja tiče, ono predstavlja novozavjetnu uredbu koja se treba izvršiti nad svakim čovjekom koji je povjerovao u Hrista spasitelja. A ne obrnuto, jer nema osnova za vjerovanje pravoslavnih u to da čovjek dobija vjeru u trenutku svog krštenja. Kao da osoba tek krštenjem postaje hrišćanin, a da je na krštenje došla kao bezbožnik nad kojim se vrši određeni crkveni obred - koji ga potom, na neki čudesan način, čini vjernikom. Koliko je ovakvo vjerovanje daleko od biblijskog otkrovenja jasno je na prvi pogled..

Ovakav pristup krštenju može se izjednačiti sa starozavjetnim obrezanjem. U nastavku ću napraviti upoređivanje ova dva krštenja kroz novozavjetno tumačenje rituala obrezanja. Obrezanje je samo praslika krštenja, a krštenje kao prvi korak primanja u Crkvu. Obrezanje više nije potrebno i štaviše ukinuto je, jer bi ono značilo negiranje tajne Hristove i vraćanje na Stari zavjet, odnosno njegova afirmacija.

I jedno i drugo predstavljaju pečat pripadnosti izabranom narodu Božjem, obrezanje u Starom zavjetu, krštenje u Novom. Međutim, Hristos i apostoli zastupali su potpuno drugačije gledište u vezi krštenja od onoga koje im pripisuje tradicionalno hrišćanstvo Istoka. Nakon svoga vaskrsenja, Gospod je zapovijedio učenicima da idu u sav svijet, propovijedaju jevanđelje o spasenju kroz vjeru i tako nauče sve ljude - čineći ih njegovim učenicima. Sljedeći korak koji je trebalo da apostoli učine sa osobama koje su uzvjerovale jeste njihovo krštenje u vodi - u ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Krštenje u vodi je trebalo da bude samo spoljašnji znak opravdanja vjerom (spasenja) i ''sahrane'' grehovnog načina života, obrezanja u Starom zavjetu – koje je bilo znak ''obrezanja srca'' tj. odbacivanja grijeha. Gospod je, naime, starozavjetnim Izrailjcima zapovijedio da obrezuju sve svoje muške potomke, kao znak njihove pripadnosti i posvećenosti Bogu: ''A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koje ćete držati: da se obrezuje između vas sve muškinje.''''I obrezaće Gospod Bog tvoj srce tvoje i srce sjemena tvojega, da bi ljubio Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, da budeš živ.''

Apostol Pavle u Novom zavjetu naglašava činjenicu da Izrailjci u Starom zavjetu, pa i njihov praotac Avram, nijesu bili spaseni i od Boga prihvaćeni radi svoga spoljašnjeg – tjelesnog obrezanja, već zbog iskrene želje da služe Bogu i vrše njegovu volju. Mi, naime, govorimo: »Avramu je vjera uračunata kao pravednost«. Kako mu je to uračunato? Kada je bio obrezan ili kada je bio neobrezan? Ne kada je bio obrezan, nego kada je bio neobrezan. Pa i znak obrezanja dobio je kao pečat pravednosti koju je stekao vjerom kao neobrezan, da bude otac svih koji kao neobrezani vjeruju, da se i njima to uračuna u pravednost, i da bude otac obrezanih, onih naime, koji nijesu samo obrezani, nego i hode stopama vjere našega oca Avrama, koju je on kao neobrezan imao.''

SVETA ŽRTVA

Arhivitez je oslikan u liku Miloša Obilića, legendarnog junaka koji je ubio turskog sultana Murata u Kosovskoj bici. Kult Obilića je zasnovao Njegoš u Gorskom vijencu. Miloš Obilić tako postaje uzor svetog ratnika koji je dao svoj život u borbi za vjeru. Smatra se da je Njegoš, pravoslavni episkop i vladar, podsticao kult Obilića kao „žertve

blagorodne“ vođen svojim državničkim rezonom. U Njegoševom djelu Obilić izrasta u neku vrstu "srpskog Supermena". Miloš Obilić i Lazar Hrebeljanović u kosovskom kultu postaju oličenje srpskih vitezova koji su dali život za Kosovo u borbi protiv nevjernika i tako postali stanovnici nebeske Srbije.

Nikolaj Velimirovic naglašava da je "Obilić ideal Njegošev”. I više nego ideal čovjeka: “ovaj vitez je za našeg pjesnika jedna vrsta božanstva; zato mi i govorimo o oltaru Obilića. U besmrtnom carstvu duhova "Obilić nad sjenima vlada".

"O, Miloše, ko ti ne zavidi?Ti si žertva blagorodnog čuvstva,vojinstveni genij svemogući,Grom stravični te krune razdraba!Veličanstvo viteško ti dušenadmašuje besmrtne podvigedivne Sparte i velikog Rima;sva viteštva njina blistatelnatvoja gorda mišca pomračuje.Što Leonid oće i Scevola,kad Obilić stane na poprište?Ova mišca jednijem udaromprestol sruši a tartar uzdrma.Pade Miloš, čudo vitezovah,žertvom na tron biča svijetskoga".(Gorski vijenac)

Sve što kosovski mit želi da podmetne i da dokaže jeste da postoji krvni savez između Boga i Srba, na isti način kao što je bio uspostavljen sa Jevrejima. Savez koji su sklopili očevi jevrejske nacije je tražio krv junaca i jaganjaca. Tokom čitavog perioda do Hrista, postojalo je to žrtvovanje u krvi nevinih životinja. Nešto slično kosovski zavjet hoće da uspostavi u zavjetnom žrtvovanju "vitezova", takozvanih "mučenika" koji su položili živote u vjerskom ratu.

U pitanju su dva suprotna principa. Hrist je umro umjesto nas "grešnika" na krstu od ruke "pravednih" da nas sve opravda i oživi po nebeskoj vaseljenskoj milosti, a Obilić je umro za nas "pravednike", na maču (okrenut krst) od ruke "bezbožnih" da nas osudi (po Lazarevoj kletvi) po zemaljskoj nacionalnoj pravdi. Vidimo o kakvoj se vrsti i kvalitetu žrtve radi i kolika je razlika između Obilićevog viteštva i Hristovog bogočovječanskog podviga. Kao nebo i zemlja.

Poslanica Jevrejima je upravo napisana hrišćanima"iz obrezanja", tj. jevrejskog porijekla, ali i svima danas koji žele da žive pod zakonom bez milosti, koji ne žele da se odreknu vjekovne starozavjetne prakse. Apostol naglašava da je Hristova žrtva prinijeta jednom zauvijek. "Pošto zakon sadrži samo sjenku budućih dobara, a ne stvarnost, on nikada ne može istim žrtvama, koje se neprestano iz godine u godinu prinose, da usavrši one koji pristupaju Bogu. Kada bi to mogao, zar te žrtve ne bi prestale da se prinose? Jer, oni koji tako služe bili bi jednom zauvijek očišćeni i ne bi se više osjećali krivi za svoje grijehe. Ali, žrtve svake godine samo podsjećaju na grijehe, jer krv junaca i jaraca ne može da ih ukloni.

Zato je Hristos, ulazeći u svijet, rekao:»Nijesi želio žrtve i prinose,nego si mi pripremio tijelo."

Tako on ukida prvo da bi uspostavio drugo... U skladu sa tom voljom, mi smo osvještani prinošenjem tijela Isusa Hrista na žrtvu jednom zauvijek... A kada je Hristos za sva vremena prinio jednu žrtvu za grijeh, sio je Bogu sa

desne strane i otada čeka da njegovi neprijatelji budu položeni kao podnožje pod njegove noge. Jer, on je jednom žrtvom učinio zauvijek savršenima one koji se osvještaju."Po Starom zavjetu, krv je život (3 Moj 17,11; 5 Moj 12,23), što znači da je krv u tijesnoj vezi sa darodavcem života - Bogom. Odatle slijedi: zabrana ubistva "ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek; jer je Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka" (1 Moj 9,6); zabrana krvi kao hrane "vječni zakon neka vam bude od koljena do koljena u svijem stanovima vašim: da ne jedete sala na krvi" (3 Moj 3,17) i kultna upotreba krvi - savez između Boga i jevrejskog naroda zapečaćen je krvnim obredom, a pored toga, krv ima važnu ulogu u obredu pomirenja, kao i u obredu posvećenja sveštenika (3 Moj 8,23).Krv predstavlja život (dušu) i tako je život osveštan pred Bogom, da bi se krv ubijenog Avelja mogla opisati kao vapaj Bogu za osvetom (1 Moj 4,10). Krv Aveljeva viče i traži pravdu. To je prva nevina krv koja je pala na zemlju od rođenog brata. Neki hoće da predstave da i krv Obilića traži pravdu. Ali, oni pravdu ne traže od Boga. Zaboravljaju da Gospod reče: „Osveta je moja i ja ću uzvratiti“. Oni pravdu traže od čovjeka, jer Boga ne poznaju niti mu vjeruju.Oni kao pravdu traže krv neprijatelja, zadovoljštinu za sebe iščekuju od čovjeka, od nekog viteza poput Obilića. Takve osvetnike hoće da proglase svecima - anđelima osvete... "Da neprijatelji na svojoj koži osjete šta znači bijeda strah i bol", kao što pjeva Bora Đorđević.

Da li je to punoća vjere, da "vitezovi" vjere uzmu mač u svoje ruke i uspostave pravdu na zemlji? Da je to ikad moglo biti, ili da bi nekad mogao mačem da postane pravedni mir na zemlji, onda Hrist nikad ne bi morao da dođe. Ne bi morao da se odrekne svojega položaja kod oca, da se obuče u smrtno tijelo i ode da mu uzmu život na nasramniji način, na krstu, razgolićen i ponižen. I što je još gore morao je da iskusi i da grijeh na svojem tijelu ponese na krst. To je bila gorka čaša koju je morao da ispije, da ga svi napuste, čak i da ga se i Otac postidi i glavu mu okrene.

Hristova krv takođe viče,čuje se jače od Aveljeve.Ona vrišti cijelim nebom. Ali, ona ne traži pravdu kao Aveljeva, iako je beskrajno čistija i nevinija i od Aveljeve, i od Obilićeve. Ne, Hristova krv viče „milost,milost“, i onome koji je blizu i onome koji je daleko. I tebi i meni i svakom Božjem stvoru. Ko to ne shvati, ne može da sagleda klicu milosti koja je stavljena u svako srce cijelog čovječanstva. Hrist je umro za potencijalno spasenje i najvećih mudžahedina, i okorjelih radikalnih pripadnika svih mogućih vjera. Ko to ne razumije, taj će prezreti rane Hristove, uzeti mač u svoje ruke i odsjeći uvo neprijateljskom vojniku, misleći da će time zaštiti Isusa. Kao da njemu, kome je sva nebeska vojska na raspolaganju, treba naša pomoć i zaštita od progonitelja. Iz pisma znamo šta je Isus na to učinio. To i danas čini, jer on je isti juče, danas i dovijeka. Zacijelio je uvo onome koji je trebalo da ga privede i odvede na Golgotu. Iako je mogao da zazove legije anđela da ga izbave, on je dobrovoljno položio život za sve nas. I uvijek je bio takav, Pismo svjedoči da nije zazvao gromove na "lepa sela, da lepo gore", iako su ga apostoli na to podgovarali jer im se nije svidjela dobrodošlica seljana. Nije priprijetio onome koji je u njegovo ime iscjeljivao, a nije bio dio "njihove denominacije", iako su mu ukazivali na to i podgovarali ga tome "revni" apostoli, dojučerašnji ziloti. On je znao koja je njegova služba, odakle je došao i gdje je njegovo mjesto. Tjelesni Izrael, kao ni srpstvo ni crnogorstvo, neće moći svojim viteštvom da dobiju život vječni. Jer, tijelo i krv neće naslijediti carstvo nebesko. Najprizemniji oblik vjere uzeli su Srbi i Crnogorci kada su u slabom čovjekovom tijelu pokušali da nađu vječno utočište i izbavljenje. Pred Bogom malo znači da li je neko čisti Crnogorac ili Srbin, iako je poznato da mi vrlo polažemo na svoje porijeklo, da se prave porodična stabla, prati se iz koje je ko kuće i iz kojeg plemena.

No, Gospod Isus Hristos ukida krvne žrtve starozavjetnog bogosluženja, pa krv u Novom zavjetu ima novo značenje i novu vrijednost; to je "časna krv Hrista" (1 Pet 1,19), prolivena za otkup ljudi, tj. to je krv Novoga zavjeta "koja se prolijeva za mnoge radi otpuštanja grijehova" (Mt 26,28). Dakle, Hristova je krv dvojakog značenja: žrtva Novog zavjeta i žrtva otkupljenja. Njegovom krvlju ostvaruje se jedinstvo između Boga i ljudi, jer otac "kroz Njega izmiri sve sa sobom, učiniviši mir njegovom krvlju na krstu (pomirivši) kroz njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima" (Kol 1,20).

Tako su kreatori kosovskog mita, uzimali iz Starog zavjeta ono što im je odgovaralo za podizanje oslobodilačkog ustanka i sve to pokušali da upakuju sa Hristom. Ako je to za vrijeme Njegoša i izgledalo “plemenito”, danas je stvoren haos i sve se zbrkalo. Tako, navodno, Lazar okuplja svoje knezove na tajnu večeru prije bitke, kao što je

Hrist okupio apostole prije Golgote. Neistorijski Vuk Branković, alijas Juda Iskariotski, izdaje Lazara kao Juda Hrista itd..Imalo bi mnogo toga da se uporedi.

Međutim, to je nemoguća misija. Situacija sa dva zavjeta - Hristovim i kosovskim puna je antagonizma. Ili slijediš Obilića, ili Hrista.

MITSKO KOSOVO - SVETA ZEMLJA

U srpskoj političkoj mitologiji, Kosovo se redovno naziva svetom zemljom. Srpski nacionalistički autori prikazuju ga kao obećanu zemlju za Srbe, poput Jerusalima za Jevreje. Kosovo se takođe prikazuje kao mitski državni centar tokom hiljadugodišnje istorije srpskog naroda. Srpski nacionalisti nazivaju ga srcem Srbije. Mnogi autori to osporavaju, navodeći da je Kosovo u sastavu Srbije bilo mnogo kraće nego što to mit prenosi i da nikada nije bilo državni centar.Centar srednjovjekovne Srbije bila je Raška.

Srpska pravoslavna crkva dodatno podgrijava mit o Kosovu i poistovjećuje ga sa Lazarevom glavom. "Kosovo" o kojem govore episkopi ne postoji u stvarnosti, to je imaginarna, fiktivna teritorija, tzv. nebeska Srbija. Od kneza Lazara do danas takva Srbija narasla je u najveću nebesku državu na svijetu. Nebeska Srbija je jedan od ključnih pojmova srpske nacionalne mitologije, predstavlja neku vrstu nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze Srbi koji daju život „za vjeru i za Kosovo“, poput Miloša Obilića i cara Lazara.

Mit o "nebeskoj Srbiji" nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u bici na Kosovu, tako što su Srbi navodno izabrali duhovno spasenje umjesto vojne pobjede. Naglašavajući posvećenost nebeskom carstvu i obećavajući obnovu srpskog carstva, ovaj mit je pomogao Srbima da podnesu vjekovnu dominaciju stranih sila. Nakon što su se Turci konačno povukli iz Srbije, a ona povratila državnost u 19. vijeku, Srbi zadržavaju ovaj mit i pojačavaju ga naglašavanjem osjećanja superiornosti nad susjedima i sudbinske predodređenosti da postanu dominantna sila na Balkanu. Ovaj mit u svakoj generaciji podstiču srpske političke i vjerske vođe, pisci i umetnci, pa je široko prihvaćen u Srbiji.

Mitsko Kosovo je, vještim zamjenama teza i pogrešnim tumačenjem stihova iz Biblije, postalo za Srbe obećana “sveta zemlja”. Navodno, prema ovom mitu, onog dana kada su Srbi (iako je jasno da je obraćenje individualni čin svakog pojedinca) primili Hrista, za njih je Kosovo postalo obećana zemlja, kao što je Hanan, tj. Palestina, za Izrael. Iako je već na prvi pogled ovo potpuno nepovezana i isforsirana konstrukcija, ona je široko rasprostranjena i prihvaćena među srpskim narodom.

Treba imati na umu da je mit o obećanoj zemlji izuzetno važan, ne samo na Balkanu, već i u svijetu, jer time nacionalizam daje kredibilitet težnji da kontroliše određene teritorije. Dva najčešća pristupa su „da smo mi ovdje prvi došli“ i „ovo je nekada bilo naše, što znači da je i danas naše i da će tako ostati“. Potreba za ovim mitom posebno je indikativna na područjima koja nastanjuju i neke druge grupe, odnosno ako na njega polažu pravo i drugi.To je u istoriji Balkana, kao i drugdje širom svijeta, bio čest slučaj. Tvorci mita o izabranom narodu tako su stvarali mit o Kosovu, odnosno Srbiji kao obećanoj zemlji, proširujući njene granice na tuđe države i svojatajući ih, najčešće se pozivajući na teritorije koje su zauzeli vladari iz srednjovjekovne srpske dinastije Nemanjića. Ove ideje ostale bi zapletene u mreži površnih i konstruisanih istorijskih ocjena, koje su imale političku pozadinu na kraju 19. i početku 20. vijeka, da ih na površinu nijesu izvukli već pomenuti srpski "(vjero)učitelji". Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, uz pomoć njihovih konstrukcija, u javnosti su srpskim zemljama, prema potrebi kreiranja ovog nacionalnog mita, proglašavane države tadašnjih srpskih neprijatelja u ratnom vihoru koji je zahvatio veliki dio bivše Jugoslavije, ali su svojatane i teritorije drugih susjeda.

U biblijskom smislu sveta zemlja ima isključivo vjersko značenje za prostor i odnosi se na teritoriju koju danas politički i geografski nazivamo Izrael ili Palestina. U širem tumačenju obuhvata djelove susjednih prostora (Liban, Sirija, Sinaj-Egipat). Ovaj prostor je kroz istoriju mijenjao nazive od Hanan, Palestina, Judeja, Obećana zemlja,

Erec Izrael.Ima istoriju dugu oko 3.500 godina. U Svetoj zemlji postoji oko 3.500 istorijskih ili svetih mjesta. Tu se nalaze najsvetija mjesta hrišćana, Jevreja i muslimana.

Sveta zemlja, kao što i ime kaže, ima veliko značenje za tri svjetske religije - hrišćanstvo, judaizam i islam. Tu se nalaze značajna religijska mjesta, od svetog grada Jerusalima , Vitlejema,Hebrona,i brda Sion, Maslinske gore, Nazareta, Kedronske doline, Sinaja, Jerihona, Galilejskog jezera, rijeke Jordan i drugih.

Za hrišćane, takva su mjesta rođenja hrišćanske vjere, grad gdje se rodio Isus Hrist (Vitlejem), gdje je prorokovao (Nazaret), mjesto njegove smrti i vaskrsnuća (Jerusalim). Biblija, kao sveta knjiga, opisuje događaje i predanja sa područja Svete zemlje. Jedno od najvažnijih odredišta prilikom pokloničkih putovanja hrišćana iz cijelog svijeta jeste sveti grad Jerusalim, i staza bola koja vodi do brda Golgota, gdje je grob spasitelja i crkva Hristovog vaskrsenja (Saborna crkva Hristovog groba), koja se smatra centrom hrišćanskog svijeta.

Za Jevreje je ovo zemlja od Boga, obećana jevrejskom narodu. U njoj se nalazi veliki hram u Jerusalimu, tu je i pećina Makpela (Hebron) gdje počivaju skoro svi jevrejski preci, zatim grob kralja Davida i dr. (na brdu Sion), grobovi proroka i sudija (Kedronska dolina, Maslinova gora), mjesto polaganja zavjetnog kovčega sa deset Božjih zapovijesti, koje su moralni kodeks kod Jevreja.

Kosovski mit je preuzeo starozavjetni koncept vjere od Izraela, pa se i na Srbe odnosi ono što važi za Izreal. Kosovo je sveta Obećana zemlja??? Do te mjere ide brutalna intelektualna konstrukcija, koja nema nikavog uporišta u Bibliji. Da je to tačno , kao što nije, da su ,zbog Hrista kojeg su primil,i Srbi postali izabrani narod kao Izreal, da imaju zato obećanu zemlju Kosovo, slično Hananu za Izreal, kao što nemaju, onda bi se obećanje odnosilo na Palestinu, a ne na Kosovo!? Kakve Kosovo ima veze sa obećanjem koje je dato Izrealu u Starom zavjetu?

Ne postoji kriterijum u hermeneutici na osnovu koga bi neko, suprotno Pismu, neki drugi narod ili neku drugu teritoriju mogao da proglasu za svetu. To bi bilo kao da Crnogorci Ćemovsko polje proglase za svetu crnogorsku zemlju, po istom principu, i sa njega istjeraju sve necrnogorsko stanovništvo. Banalizujem, samo da bi se pokazalo koliko je retrogradan i destruktivan mit o Kosovu, danas kada se integrišemo u potpuno multinacionalnu Evropu, u kojoj nema niti jedne etnički čiste teritorije.

LAZAREVA KLETVA

Kosovska bitka, odnosno kosovski fenomen, imali su i imaju izuzetnu kulturno-istorijsku, moralno-etičku i zavjetno-časnu ulogu u duhu, svijesti, tradiciji, opredjeljenjima, težnjama i rodoljubivim osjećanjima specifičnog karaktera kod srpskog naroda.

Kosovski fenomen je složen, tajnovit, periodično silovito moćan, na prvi pogled moralno uzvišen i vremenski trajan, upravo zbog toga što u svijesti i duhu srpskog naroda nosi najjače utemeljenje: u Srba najstarijem – religijskom kultu slave, u vidovdanskoj etici kao tradicionalnoj filosofiji morala, zasnovanoj na ratničkoj viteškoj časti kosovskih junaka, u časti kao najvećem smislu čovjekovog života.

Iz tog zavjeta se iznjedrila izvanredna epsko-etička proza i poezija kosovskog ciklusa, u kome se, između ostalog Lazareva kletva prikazuje, daje i ostavlja pokoljenjima kao trajno nepromijenjena, jasna i žestoka opomena za svaku namjeru ili izdaju interesa države, vjere i nacije.

Da bi čitav mit postao zakon, on je morao da dobije “snagu”, tj. sankciju. Kako je pledirao da postane duhovna dogmatika i simbol budućim pokoljenjima, on je trebalo da dobije duhovnu sankciju - prokletstvo za svakoga ko se suprotstavi novoj ratničko-viteškoj teologiji svetosavlja. Da bi kletva imala silu, nju je morao izreći vrhovni autoritet, to je u mitu niko drugi do srpski car Lazar. I na ovom elementu možemo da vidimo starozavjetnu konstrukciju mita. U Ponovljenom zakonu, Petoj knjizi Mojsijevoj, pred sam ulazak u obećanu zemlju, Mojsije je izašao pred cijeli

narod i izrekao čuvene blagoslove i prokletstva. Prokleo je zastrašujućim kletvama svakoga ko ne izvrši odredbe zakona. Kad smo kod toga, interesantno je da Lazar, kao ni Mojsije, nije ušao u obećanu zemlju. Mojsije u Hanaan, a Lazar na Kosovo. Međutim, nijesu milostiva Božja obećanja već strah od prokletstva, bili “pokretačka” snaga ovog kosovskog zavjeta.

Veliko je pitanje da li je izvorno postojala kletva koju je car Lazar navodno izrekao pred Kosovsku bitku. Ona je propagirana na vrlo osmišljen način, čime je stvoren kod i sistem po kome buduće generacije moraju da se ponašaju, da ne bi pale pod stravično prokletstvo. Kletva je upravo jasan izraz žestoke opomene koju upućuje "najplemenitija duša srpskog naroda". Po kosovskom mitu, snažno je nacionalno osjećanje pravde, slave, požrtvovanja, časti i dostojanstva srpskog ratnika.

Ovim fenomenom kletve i njenog obrasca, data su uputstva po nepisanim zakonima časti U VIDU KLETVE upućene svima onima koji se ogluše o vitalne srpske nacionalne i vjerske interese, napušte ih ili izdajom pređu na stranu neprijatelja. Rodoljublje se oblači u plašt najuzvišenijih Hristovih vrijednosti, iako se vrlo dobro zna da u Hristovom učenju nema nikakvih osnova ili elemenata za takvo naučavanje. Hrist nije umro za jevrejske nacionalne interese, teritoriju ili vlast. Naprotiv, upravo je bio žrtva jevrejskih klero-nacionalističkih struktura.

Kao suštinski i izvorno narodna, a oličena i data kroz kletvu svetog cara Lazara, odnosno vladara srpske države, ona je NAJPOZNATIJA KLETVA U SRBA, koja porukom i duhom daleko prevazilazi vremenske, istorijske i geografske okvire Kosova. Svakako je vrijedno istaći da Lazareva kletva svoju snagu zavjetnog duha ostvaruje i kroz Njegošev Gorski vijenac koji je on, ne slučajno, posvetio Karađorđu i srpstvu. Lazareva kletva i ovo naše najbolje i najpoznatije pjesničko-epsko i filosofsko-etičko djelo postavili su čast viteza koji gine u ratu sa idealima kao najveći postulat i smisao čovjekovog života.

Po navedenim osnovama, Lazareva kletva je za tvorce mita od zavjetne, trajne i univerzalne važnosti za srpstvo gdje god da Srbi žive. Svojom važnošću ona ima primat nad Hristovom novozavjetnom žrtvom jaganjca Božjeg koje daje svoj život za otkupljenje grijeha cijelog čovječanstva. Kletva ujedno postaje najmoćnija, centralna i javno ispisana poruka na Kosovu, odnosno na spomeniku kosovskim junacima na Gazimestanu, da faktički Novi zavjet pada u totalnu sjenku. Ne vidi se šta Hrist (koji je, po Pismu, ponio na svom tijelu svako prokletstvo) ima sa pozivom da se bije boj na Kosovu. Ne znajući kako Hristom inspirisati borbu, rješenje se traži u Lazarevoj kletvi.

Dakle, ukoliko se ta kletva iz narodne pjesme „Musić Stefan“ analizira po stihovima i njenim cjelinama, sa aspekta časti, onda ona ima objašnjenje.

„KO JE SRBIN I SRPSKOGA RODA I OD SRPSKE KRVI I KOLENA“U ovim stihovima misli se na sve Srbe i njihova pokoljenja. Međutim, pod izrazom Srbin uzimaju se i svi oni koji potpadaju pod vjersko određenje srpstva ali i oni "odrođeni" čiji su preci bili Srbi, pa su primili drugu – stranu vjeru ili ideologiju; odnosno, njegoševski rečeno, to su oni koji su „pohulili na vjeru prađedovsku“ pa „zarobiše sebe u tuđina“.

„...A NE DOŠO U BOJ NA KOSOVO...“To je opomena da se svi odazovu "svetom ratu", poziv i svim "otpadnicima" da se vrate pod okrilje svetosavlja, inače ...Treba naglasiti da se ovaj stih ne odnosi samo na Kosovski boj 1389. godine, nego i na svaku buduću borbu za srpske državne i nacionalne interese, uključujući naravno i oslobodilačke, odnosno odbrambene ratove. Grijeh ovdje nema univerzalan karakter, ne odnosi se na Njemce ili Amerikance, već isključivo na Srbe. Samo Srbin može da zgriješi ovim "grijehom" i da padne pod prokletstvo Lazarevo. Vidjeli smo da je na isti način Stari zavjet posmatrao grijeh. Međutim, čak ni kod starih Jevreja nije bilo ovakvog etnofiletizma koji nagovještava Lazareva kletva. Hrišćanska antropologija uči nas da je grijeh nešto mnogo veće od kršenja Lazareve kletve. Tačnije je reći da je grijeh poslušati Lazara. Prave dimenzije i karakter grijeha pokazuju se u biblijskoj istoriji, jer Biblija često, skoro na svakoj stranici, govori ο grijehu, ali nigdje o ovakvom "patriotizmu".

Grešnik se u Bibliji predstavlja kao onaj "koji čini zlo u očima Božjim" i tako se suprotstavlja Božjoj ljubavi i milosrđu, dok istorija spasenja nije ništa drugo nego pokušaj Boga da čovjeka otme i oslobodi od grijeha. Od samog početka jevanđeljske pouke, Gospod Isus Hristos je među grešnicima, jer on je radi njih došao, a ne radi pravednika (Mt 2,17). Koristeći jevrejski rječnik onoga doba, Hristos grešnike obavještava da će im grijesi biti "otpušteni", propovijedajući im obraćanje (korjenitu promjenu uma), koje će ih prepustiti Božjem djelovanju. Zato jedini put kojim čovek može da ide, da bi izbjegao prokletstvo i prijetnju vječne smrti - vječne odvojenosti od Boga, jeste put pokajanja.

„NE IMAO OD SRCA PORODA,NI MUŠKOGA NI DEVOJAČKOGA“Ovo je inspirisano Mojsijevim prokletstvima da neposlušnik ne imao djece i nasljednika iz bračne i ljudske ljubavi. Odnosno, što je bitnije za mit, ako nje nema, onda će se prije javljati porod bez otačastvoljublja, odnosno ljubavi prema otadžbini uopšte...

„OD RUKE MU NIŠTA NE RODILO,RUJNO VINO NI PŠENICA BELA“Ova kletva se odnosi na poljoprivredni rod, ali se može i šire tumačiti i odnositi na besplodnost u svakom smislu, u ljudskim poduhvatima, u poslovima i ulaganjima. Što god proklet čovjek namjeravao, radio i stvarao, kletva poručuje loše mu krenulo i bezuspješno mu bilo. Posebno se kune narodno piće i hljeb koji izdajnik jede.

Pored toga, ovdje se indirektno preko vina i pšenice koje su dio časti pri obredu krsne slave u Srba, kletva prebacuje i na njegovu porodicu, jer je odstupio ne samo od kosovskog zavjeta, već i od zavjeta slave svojih predaka koji su pronosili i održavali slavu kao najstariji (prehrišćanski) i najjači religijski i običajni kult kod pravoslavaca.

Plodnost u oba slučaja opisuje stanje u kome je svako područje života neke osobe plodonosno i produktivno. Ovo uključuje porodicu (potomstvo), živi inventar (stoku, živinu, itd.), rod u polju, posao i iskazivanje prirodnih talenata. Sve ovo treba da odslikava Božji blagoslov na odgovarajući način. I obrnuto, ako izostaje odslikava prokletstvo.

Na sličan način, u popisu prokletstava, Mojsije ulazi u mnogo dublje pojedinosti nego Lazareva kletva. U suštini, međutim, prokletstva su kontrast blagoslovima. Evo kako se mogu sažeti:

Poniženje.Jalovost, besplodnost.Mentalne i fizičke bolesti.Porodični krah.Siromaštvo.Poraz.Pritisak.Neuspjeh.Božja nenaklonost.

„RĐOM KAPO DOK MU JE KOLENA“Kletva kulminira porukom da, ne samo ovi ljudi kao moralne rđe zaslužuju prokletstvo, već i njegova pokoljenja. Rđa je svaki izdajnik, a takva su i njegova pokoljenja koja treba da nose žig kletve na svojim potomcima za sva izdajstva prema srpstvu.

Postavlja se pitanjeda li sinovi zbog grijeha otaca za odsustvo iz borbe treba da nose posljedice grijeha? Napravimo kratku analizu nekih starozavjetnih odjeljaka koji na sličan način govore o prokletstvu djece zbog grijeha otaca.

"Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji mrze na mene." (2. Moj. 20:5)

"Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji na sinovima pohodim bezakonja otaca njihovih do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji mrze na me." (5. Moj. 5:9)

"Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom. Koji čuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otačke na sinovima i na unucima do trećeg i četvrtog koljena." (2. Moj. 34:6-7)

Po svim ovim stihovima može se zaključiti da sinovi mogu da trpe posljedice zbog grijeha svojih otaca.

Stih 2. Moj. 20:5 je, naravno, jedna od deset Božjih zapovijesti, a one su date u formi zavjeta (ugovora, saveza) između Boga i Izraela. Ovakav obrazac sklapanja saveza bio je veoma uobičajan u ono vrijeme na Bliskom istoku. Tako, zavet ima svoj uvod (2. Moj. 20:2), tj. ko ga sa kim sklapa, šta on čini (2. Moj. 20:2); teksta zakona (2. Moj. 20:3-17); nagrade za poštovanje zakona (2. Moj. 20:6 i 2. Moj. 20:12) i kazne za njegove prekršioce (2. Moj. 20:5, 2. Moj. 20:7).

Prema zavjetu, kada bi očevi zaveli svoju porodicu sa Božjeg puta i navodili je na kršenje zavjeta, onda bi efekat Božje kazne zahvatio mnoge sljedeće generacije. Dakle, u svim ovim stihovima govori se o grijesima (prokletstvima, 5. Moj. 28:15-68) otaca, koju mogu da snađu i njihovu djecu, jer su očevi prekršili zavjet, i postali neposlušni Bogu. Bog je zavjet sklopio sa cijelim jednim narodom - Izraelom - i cio narod je bio prema njemu odgovoran. Djeca, mnoge generacije unaprijed, mogu da pate od posljedica kršenja zavjeta, iako nijesu ona lično počinila te grijehe. Ovo je stalna tema koja se ponavlja kroz cio Stari zavjet i veoma je lijepo vidljiva u Knjizi o sudijama.

Neki drugi odjeljci u Starom zavjetu kažu drugačije, da sinovi ne treba da snose posljedice grijeha svojih očeva."Neka ne ginu očevi za sinove ni sinovi za očeve; svaki za svoj greh neka gine." (5. Moj. 24:16)"Koja duša zgriješi ona će umrijeti, sin neće nositi bezakonje očevo niti će otac nositi bezakonje sinovljevo; na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku će biti bezbožnost njegova." (Jezek. 18:20)

Bitna je razlika između stihova datih u prvom slučaju i ovom drugom. U prvom slučaju se radi o tzv. kolektivnoj odgovornosti. To znači da je otac bio "glava kuće", on je predstavljao cijelu porodicu i snosio punu odgovornost za nju. Posljedice generacijskog prokletstva su očite u sljedećem stihu: "Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Hristu svi oživjeti." (1. Kor. 15:22) Zbog grijeha jednog čovjeka (predstavnika ljudskog roda - glave čovječanstva) prokletstvo smrti, i sve ono što je prati, palo je na svakoga od nas - na cijelo čovječanstvo.

Svaki grijeh ima dalekosežne posljedice i on može unesrećiti mnoge generacije. Npr. otac je po ljestvici bogomdanog autoriteta u porodici iznad žene i djece (Ef. 5:23; 1. Kor. 11:3). Njegovi postupci (grijeh ili pobožnost) mogu da prokunu (unesreće) njegovu porodicu (Kol. 3:21; Ef. 6:4), ili da je blagoslove. U tom smislu prokletsvo grijeha, tj. posljedice grijeha, mogu da zahvate i sljedeće generacije.

Ako otac griješi na ličnom planu, djeca neće odgovarati za grijeh koji čini ili je učinio otac, ali mogu osjetiti kaznu/posljedice tog grijeha i na svojoj koži. Da pojasnim, navešću primjer: Mnoga djeca nijesu kriva ni dužna što se rađaju sa nekim hendikepom ili bolešću, samo zato jer je njihov otac (ili majka) uživao drogu, alkohol i sl. Ali trpe posljedice.

Kako ovo primijeniti na Lazarevu kletvu? Iako je jasno da je Lazareva kletva skovana na "biblijski" način i da izgleda kao Mojsijeva, suštinsko je pitanje da li je ona osnovana. Postoji li naša stvarna odgovornost za "neučestvovanje u ratu" i može li nas i našu djecu ona da stigne? Mojsije kletvu zasniva na Božjem zakonu, a

Lazar i svetosavski sveci poslije njega na kosovskom mitu. U Pričama 26,2 Solomon jasno ukazuje na to da uvijek postoji razlog za svako prokletstvo: "Kao kad vrabac prhne ili lasta odleti, tako nema ni traga kletvi bez uzroka." Ovaj princip ima dvostruku primjenu. S jedne strane, prokletstvo ne može uzeti maha ukoliko ne postoji razlog za to. To znači, ako je mit u skladu sa Bibilijom onda teško svakom Srbinu koji ne dođe u boj na Kosovo. S druge strane, ono obrnuto je takođe tačno. Gdje god se radi o prokletstvu, postoji razlog zbog koga je do njega došlo.

Jednostavan odgovor bio bi, ako si Srbin i ako vjeruješ u kosovski mit, onda će te kletva stići, po onoj "nek ti bude po tvojoj vjeri". Mi vidimo mnoga prokletstva u srpskom narodu zbog stalnog opominjanja na borbu za Kosovo. Ljudi su se saživjeli sa kletvom, jer je izgovaraju episkopi svetosavski i danas i kroz istoriju. To ima snagu jer se koristi stvarni autoritet za izricanje prokletstva. Bez obzira što je u pitanju jeres, kletva ima snagu, zato što pravoslavci u to vjeruju i što te episkope prepoznaju kao duhovne autoritete.

Treba naglasiti da ova kletva više nema vlasti nad Crnogorcima, jer važi samo za Srbe! Istorija je pokazala da crnogorski (zetski) knjaževi nijesu učestvovali u kosovskom boju 1389. godine. Iako to tvorci mita drugačije žele da prikažu, opominjući nas i citirajući Njegoša "... su čim ćete izać' pred Miloša!"

Svejedno, proširivao neko Lazarevu kletvu na Crnogorce,ili ne, u Bibliji se nigdje ne navodi oružana borba za nacionalne interese kao zapovijest. U Petoj Mojsijevoj knjizi 28,68, gdje se radi isključivo o blagoslovima i prokletstvima, otkriven je osnovni uzrok svakoga od njih. U uvodnim stihovima 28. poglavlja Mojsije se najprije bavi uzrokom blagoslova: "Ako slušaš glas Gospoda, Boga svoga, držeći i vršeći sve zapovijesti njegove, koje ti ja danas propisujem, uzvisiće te Gospod, Bog tvoj, iznad svih naroda na zemlji. Evo svih blagoslova koji će doći na te i koji će biti tvoj dio, ako slušaš glas Gospoda, Boga svoga." (5. Moj. 28,1-2). I obrnuto, ako ne poslušaš Gospoda stići će kazna.

Putem Lazareve kletve, među pravoslavni živalj uvodi se potpuno novi (starozavjetni) koncept grijeha. U Svetom pismu nema sistematskog učenja o zlu i grijehu. U jevrejskom jeziku postoji više termina koji se prevode sa riječju grijeh. Najvažniji su HATAT (promašaj, nedostatak, pomanjkanje boljeg), AVON (krivica, zaokrenuta ili izobličena situacija), PEŠA (pobuna), MAAL (izdajstvo, nevjernost). Svi ovi izrazi za grijeh u Starom zavjetu iskazuju odstupanje od saveza sklopljenog sa Jahveom. Kao što kosovski mit to čini povodom navodnog saveza između Srba i Boga.

Međutim, čak i Stari zavjet naglašava više Izrailove grijehe nego grijehe čovječanstva. „Izrailj je narod nečistih usana, nedostojan da gleda Jahvea“ (Izl 6,5). Svijest o univerzalnosti grijeha raste iz Izrailjevog istorijskog iskustva. Činiti zlo ne znači protiviti se ljudskoj prirodi ili prirodnim zakonima, nego prekršiti Bogu data obećanja. Stoga je za stare Izrailjce grijeh nerazuman izbor pogrešnog toka, stranputica, koja vodi u neizbježnu propast, to je promašaj i kršenje saveza i pobuna protiv Boga saveznika. Na sličan način kosovski mit i Lazareva kletva definišu grijeh kao nešto što čini Srbin ako iznevjeri nacionalne interese. Po onom Njegoševom "Ne bojim se ja vražijega kota, no se bojim od zla domaćega". Grijeh po tome nije nešto univerzalno, neki čin kršenja biblijskih zapovijesti, već nešto usko i lokalno. Osnovni grijeh nije ponos, laž, ubistvo i sl. već narodno nejedinstvo i izdaja. Ako nije grijeh ubiti zbog nacionalnih interesa, onda je još manje grijeh slagati, prevariti i pokrasti neprijatelja. Vidimo kako brzo se državni interesi stavljaju iznad "interesa" carstva nebeskog. Postaju mnogoboštvo unutar hrišćanstva.

Postoji još jedno pitanje: Kakav odnos jevanđelje ima prema kletvi i proklinjanju? Kletva ili proklinjanje nijesu prihvatljivi za Hrista. Prije svega, zato što proklinjanje izlazi iz duše koja je puna gnjeva i mržnje, želje za osvetom, opravdane ili neopravdane, svejedno. U Svetom pismu je rečeno: blagosiljajte one koji vas kunu. Uvijek se treba moliti Bogu za sve ljude, pa i za svoje neprijatelje. Svoje srce ne treba trovati mržnjom i osvetom. Božija pravda je uvijek dostižna. Patrijarh Jerusalimske crkve Jakov otkrio je napisao: "Ljudski rod ukroćava i ukrotio je svaki rod zvjeri i ptica, gmizavaca i morskih životinja, ali niko od ljudi ne može da ukroti jezik - nemirno zlo, puno smrtnog otrova. Njim blagosiljamo Gospoda i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni po slici Božjoj. Iz istih usta izlaze blagoslov i kletva. To tako ne treba da bude, braćo moja. Toči li izvor iz istog otvora slatku i gorku vodu?" (Jak. 3:7-11).

Potpuno oslobođenje od prokletstva ovog mita imamo kroz vjeru u Hristovu žrtvu: "Hristos nas je iskupio od kletve zakona time što je on postao kletva za nas, jer je napisano " neka je proklet svako ko visi na drvetu'". (Gal. 3:13) Isus je uzeo na sebe prokletstvo umjesto nas. Hvala Bogu na datoj nam milosti do koje možemo doći kroz žrtvu Gospoda Isusa Hrista. Predvanjem svojih života njemu mi možemo napraviti raskid sa svim što je loše iz naše prošlosti. Generacijsko prokletstvo nad nama može biti slomljeno i prekinuto, možemo imati novi početak, jer onaj koji je u Hristu, postaje "novo stvorenje" (2. Kor. 5:17) i učesnik "novog zavjeta", koji se temelji na milosti (Jer. 31:29-34; Jev. 8:4-13; Jev. 12:18-24; Jev. 13:20). Zato, što se prije pokajemo za ovu kletvu, manje će štete biti za naše naraštaje.

CAREV ZAVJET

Nikolaj Velimirovic svoju knjigu Carev zavet, počinje stihovima Iz Kosovske epopeje:"Sama knjiga caru besjedila/ Care Lazo, čestito koljeno / Kome ćeš se privoleti carstvu? / Ili voliš carstvu nebeskome / Ili voliš carstvu zemaljskome?/ Ako voliš carstvu zemaljskome / Sedlaj konje, priteži kolane, / Vitezovi sablje pripasujte, / Pa u Turke juriš učinite, / Sva će turska izginuti vojska; / Ako l' voliš carstvu nebeskome / A ti sakroj na Kosovu crkvu, / Ne vodi joj temelj od mermera, / Već od čiste svile i skerleta, / Pa pričesti i naredi vojsku; / Sva će tvoja izginuti vojska, / Ti ćeš, kneže, s njome poginuti. / A kad care saslušao rječi, / Misli care misli svakojake: / Mili Bože, što ću i kako ću?/ Kome ću se privoljeti carstvu!/ Da ili ću carstvu nebeskome?/ Da ili ću carstvu zemaljskome?/ Ako ću se privoljeti carstvu, / Privoljeti carstvu zemaljskome, / Zemaljsko je za malena carstvo, / A nebesko uvjek i do vjeka". / Car voljede carstvu nebeskome / A nego li carstvu zemaljskome./

Vladika Nikolaj, doista, na divan način kako samo to on umije, kroz cijelu knjigu opisuje prednosti odabiranja carstva nebeskog. Govori o slobodi, o prevashodstvu ljubavi, o izdizanju duhovnog nad tjelesnim, o spokojstvu i drugim blagoslovima koje donosi pravedni izbor carstva nebeskog u odnosu na zemaljske koristi. Još divnije govori o stradanju Hristovom na krstu koje je sve to objavilo.

Međutim, kroz čitavu knjigu objašnjava carev zavjet srpstvu, kroz dva anđela Božija koji tješe zarobljenog Lazara i objašnjavaju mu razloge dvostrukog poraza na Kosovu zbog njegovog izbora koji je u ime naroda Lazar donio. Anđeo proroka Amosa pred kraj knjige mu kaže:

"Tvoja dva današnja prividna poraza biće obraćena u dve slavne pobede. Prvi je poraz pogibija tvoja i tvojih junaka; a drugi, kao posledica prvog, ropstvo preostalog naroda tvoga. Za prvi poraz, darovaće se tebi i junacima tvojim svetiteljstvo na nebu i opojna pesma na zemlji. Za drugi poraz darovaće se tvome narodu unutarnji duhovni preporođaj, unutarnja zlatna sloboda, kroz krštenje u ognju i krvi."

Nikolaj obilato koristi stradanje Hristovo, da bi ga doveo u vezu sa stradanjem Lazarevim, koji navodno time pribavlja za Srbe vječne blagodeti. Time uspostavlja čudnu hijerarhiju između ove dvije žrtve, jer ako ova prva (Hristova) nije bila dovoljna za Srbe, ova potonja (Lazareva) ju je "usavršila", uspostavljajući noviji zavjet srpskog cara, koji je dobio vječno značenje za srpski narod, iako istorijski podaci ničim ne ukazuju da je Lazar ulazeći u borbu na Kosovu, htio da izabere nebesko carstvo i umjesto pobjede za srpski narod i da porazom izgradi "crkvu na Kosovu". Ali, o tome sam već nešto govorio, ovog puta cu pokušati da logiciram na nekim postavkama koje su tvorci mita iskonstruisali.

Suštinsko pitanje je zašto je Lazar ušao u bitku ako mu nije bilo do odbrane srpskog carstva. Čime se opravdava boj ako će da rezultira ropstvom, porazom i pogibijom naroda? Zašto je Lazar prokleo svakoga ko ne dođe na Boj na Kosovo ako je bitka bila besmislena i bespotrebna? Zašto se i tadašnji siroti narod,, a i sva buduća pokoljenja ohrabruju na borbu za srpsko carstvo, ako se Lazar zavjetovao za nebeski Jerusalim? Jer ako je Lazar izabrao pravu stvar, zašto i mi svi ne bismo izabrali to isto. Čemu onda uništenje srpskog naroda u ratnim sukobima? Ja ne vidim drugog razloga za oružanu borbu na koju vladike SPC ohrabruju ljude kad govori o Kosovskom zavjetu cara Lazara, ako nije ono uništenje "vaše ali naše".

Traži li to zaista Hrist od nas, kako tvrde tvorci mita?

Iz svega proizilaze još dvije nelogičnosti. Prvo, zašto Gospodu našem Hristu trebala nesvjesna, bezumna i nevina pogibija svih (izuzimajuci navodno svjesno žrtvovanje Lazara) njegovih ratnika? Kad je Gospod zahtjevao takvu vrstu nevoljne žrtve? Jer, narod je vjerovao da bije pravednu bitku protiv okupatora i zar bi otišao da je znao za siguran poraz i pogibiju. Rekli bi tvorci mita, da bi se svakako ratnici kao Lazar "žrtvovali za carstvo nebesko", ali da li je tako? Trebalo ih je upozoriti, jer možda neki ne bi prihvatili takvu vrstu bitke, koja je osuđena na poraz. Zar nije to protivno Pismu? Zar nijesu Isus i apostoli govorili da svaki koji se takmiči to čini da bi pobijedio, da onaj koji sije ima pravo da očekuje rod, da je radnik vrijedan svoje plaće...

U najmanju ruku, ako ništa drugo, bilo bi pošteno ljude upozoriti, kao što je Isus to činio sve vrijeme i neposredno pred hapšenje. A ispada da je Lazara opravdano grizla savjest u ovoj knjizi “Carev zavjet”. Zar je takav svetac Lazar spreman da sve one koje ne dođu u boj na Kosovo prokune vječnom besplodnošću, ako je Hrist blagoslovio one koji su ga izdali? Naravno da je jasno da je Lazareva kletva ocigledno kontradiktorna sa ovom predstavom poniznog Lazara kakvim ga gradi vladika Velimirovic koji se navodno privolio carstvu nebskome kao Hrist. Lazar koji izabira Hrista ne bi mogao da kune narod koji ne zeli da ide u krvavi sukob na Gazimestanu. Običan narod je bio, znači, zaveden prećutkivanjem "pogrešnog" ratnog cilja njihovog vođe, koji je sklopio tajno, u dogovoru sa anđelima, za koji ovi nesrećnici nijesu znali. Zapravo, proizilazi da su ti poslušni borci istinske nevine i naivne žrtve bitke na Kosovu (a ja bih dodao i svih kasnijih koje su se pod tom zastavom kosvskog zavjeta vodile). Pa, ako Lazarevu žrtvu Nikolaj pravda Hristovim krstom iz usta anđela, zašto je trebalo da cijeli narod strada zbog nje? To bi izgledalo kao da je Hrist trebalo da sve apostole i učenike povede u pogibao na krst sa sobom, da bi nas valjda naučio carstvu nebeskome!? Međutim, jevanđelje to demantuje, Hrist moli prvosvešteničku molitvu i kaže" Svakog koga si mi dao, Oče, ja sam sačuvao, osim sina pogibli (Jude) da bi se ispunili pismo". Pa Hrist je upravo stradao da bi za sve nas pribavio spasenje, a Lazar je svjesno uvukao narod u borbu tjelesnu i to samoubilačku, jer je navodno znao da idu iz poraza u poraz da bi im time izvojevao "vječnu" pobjedu u "carstvu nebeskome". Hrist je rekao da ćemo ići iz pobjede u pobjedu. U jevanđelju je jedino Juda stradao, a na Kosovu se njegov navodni pandan Vuk Branković jedini izbavio. Naravno da su apostoli i mnogi velikomučenici od Stefana naovamo, položili živote za carstvo nebesko, ali to su učinili svjesno, dragovoljno i po vjeri u Hrista Isusa. Spasenje su PO VJERi dobili zabadava, a ne žrtvovanjem. Žrvovanje je bilo svjedočanstvo te spasonosne vjere koja im je dala vječni život.

I tu dolazimo do druge nelogičnosti. Ako je Lazar svojim zavjetom pribavio vječno spasenje za sebe i Srbe, zašto je od te borbe na Kosovu zavisilo spasenje pojedinih ratnika. Vladika, u knjizi, ubacuje najednom i naizgled čudno i nepovezano 9.glavu koja govori o tjelesnoj i duhovnoj bici. Lazaru se navodno otvaraju oči, gleda obije bitke i vidi:

"Strašna dana, no žetve predivne! Jato duša s Kosova nam stiže. 'Ajte, duše, 'ajte k nama bliže! Dve se žetve na bojišti žanju: Jedna - smrti, a druga - života. Žetva živa u nebo se sliva, anđeli je pod krilima nose,u carstvo je nebesko unose. Dan Amosov - zavet hrišćanima. Zavet borbe za krst i slobodu. Krvlju Lazo zavet zapečati i svoj narod večno obogati.. Borci ustremljeni jedan na drugog, jedni sa munjama u očima, drugi sa bledilom dogorevajuće sveće. Propeti konji sa iskeženim zubima od zategnutih uzda. Svaki ratnik misli kako će neprijatelja umrtviti ili sebe odbraniti. Lica su jednih - knjiga užasa, drugih - knjiga jarosti, trećih - knjiga ustrašenosti, četvrtih - knjiga bola, ili brige, ili nade - no nijedno osećanje niti strast bez krajnje zaoštrenosti i vrhunca svoje siline. Neko zatvorenih očiju iskazuje svoj bol na otvorena usta. Neko stegnutih usta projavljuje usijan gnev na oči. Neko mrštinama lica pokazuje sabiranje snage iz celog bića svog. Jedni padaju od topuza protivničkog. Drugi čupaju strele iz svoga tela i rukama stežu rane da zaustave krv - avaj, dokle? Nekoga u zabuni ubija najbliži drug. Neko oboren nalazi smrt pod kopitama svoga konja, u koga se nadao kao u saveznika. Nekoga u bekstvu stiže strela, a neko u najgušćoj borbi ostaje netaknut. Niti telesni vid može dogledati, niti prirodni razum razumeti, zašto s jednim čovekom biva ovako a s drugim onako. To tkanje i osipanje sudbe može se dogledati i shvatiti samo onim drugim, duhovnim vidom. Jedino u Lazara među svima hiljadama ratnika beše taj vid otvoren. I tim drugim tajanstvenim vidom gledaše Lazar i vide borbu duhova o ljude. Shodno svetlosti ili tami duše jednoga ratnika priletahu mu ili duhovi svetlosti ili duhovi mraka. Trenutno svak raspoznavaše svoje i otimaše se o svoje. Moćni angeli nebeski

odbijahu mahanjem ruke ili dahom usta svojih demone kao gladne šakale od duša krstonosnih vitezova. Ali zverovi adski, premda trepetni pred svetim silama, mučki naletahu na svaku ljudsku dušu, čim bi izašla iz toploga tela. Odvratnim žvalama obzinjavahu oni duše grešničke, a noktima ih kao udicom dohitahu, noktima, koje na aršine mogahu ispružiti. No čim bi angeli mahnuli rukom preteći oni bi skupljali nokte u zmijaste kolutove, i sami sebe grebli od grozne ljutine. Još od njih ishođaše neki dim i smrad, nepoznat zemlji i ljudima. Obe bi vojske u času mogle biti ugušene tim adskim smradom, da ga angeli ne uništavahu nebeskim životvornim ozonom što ispunjavaše njihovo biće. I Lazar gledaše i vide, sa jezom i užasom, kako anđeli najzad dopuštahu demonima, da uzmu poneku crnu dušu čovečju. A duše pravednika oni zakriljivahu svojim krilima, i uzimahu ih i uznošahu u nebesne visine. Pri letu uvis svaki se angel okretaše ka svetom Amosu i ljubazno ga pozdravljaše. Jer to beše Amosov dan."

Kako je ovo moguće? Da postoji neka paralelna borba gdje demoni i anđeli uzimaju duše onih koji ginu? I to različito svakom borcu. Od načina borbe i žestine zavisi da li će neko završiti u paklu ili u raju. I što je još čudnije, niti svi koji se bore na srpskoj strani idu u raj niti svi koji se bore na turskoj idu u pakao. Kao da nije bitno da li se " boriš" za Hrista ili Alaha, uvodi se jedna nova kategorija "grešnici", to su valjda ovi koji koji se bore kao "blijede dogorijevajuće svijeće" , koji slučajno ubiju saborca, ili padnu sa konja ili naprave nesto slično. U svakom slučaju, spasenje ne zavisi od vjere u Hrista, nego od bitke. Što je neko žešći i što više da sebe bici i pobije na drugoj strani više neprijatelja, taj je "pravedniji" i ide u anđeoske ruke. I obrnuto.

Pa sama ova oružana bitka i Lazareva kletva time potvrđuje da Lazar nikad nije izabrao Carstvo nebesko. Da je Kosovski zavjet podmukla laž za ratnu propagandu, jer niti Lazarev poraz niti bilo čiji drugi ne može proslaviti Boga, niti svjedočiti o carstvu nebeskom i njegovoj slavi. Šta bi npr. značilo da je Hrist pružao aktivan oružani otpor, i da je savladan od Rimljana, bio razapet na krst. Da li bi taj krst bio časni. Kakva bi to otkupljujuća žrtva bila? Da je Lazar mogao zaista da izabere vojnu pobjedu na Kosovu i spase srbe, zašto nije to uradio. Spasio narod, a sebe žrtvovao? Ali ne, on je u nekoj kleti izabrao nesto "u ime naroda". Kakav je to zavjet koji žrtvuje narod? Ovakva žrtva Lazareva nije hristolika i nije bila akt volje i slobode o kojoj Nikolaj priča, već akt nemoći pred jačim neprijateljem. Ona liči na onu velikoinkvizitorsku "žrtvu" u ime neukog naroda, koji nije kadar sam da izabere. I uvijek tvorci mita, kada ih neko pita zašto je poraz na Kosovu od zavjetne važnosti za Srbe, odgovaraju da to običnom puku i neukoj raji ne može da buide jasno. Da je to neka sveta tajna.

Ako je Lazar svojim izborom i vjerom napravio sebe svecem, ispada da je ratnicima oduzet taj izbor po vjeri. Oni svoju "svetost" moraju da "zarade" britkim i krvavim mačem. Inače će ih progutati demonske sile mraka i predati vječnim mukama.

Interesantno je još nešto. Često pominjanje starozavjetnog proroka Amosa, i kod Amfilohija i kod Nikolaja. Prorok Amos, tj. Amosov dan je sada u knjigama svetosavskim dobio neko novo značanje. Postao je " dan borbe za krst časni i slobodu zlatnu". Iako oni koji su čitali ovog proroka znaju da je on jedan od proroka suda Božjega i pravde njegove, da je nagovijestio dolazak velikog zemljotresa, što se kasnije i obistinilo, u kataklizmičkim razmjerama. Kritikovao je podjele unutar jevrejskog naroda, okretanje od Boga i služenje idolima. A kako vidimo, "pogodilo" se da se Amosov dan desio na dan Kosovskog boja, koji vladika Nikolaj povezuje sa Lazarom jer je to navodno bila njegova krsna slava. Danas se sve ovo slavi na Vidovdan, 28. juna (odnosno 15. po starom kalendaru). Nije ništa slučajno niti nepromišljeno kod kreatora kosovskog mita, spremni su da upakuju sve u spoljni oblik Jevanđelja, samo da bi nekako opravdali poziv na borbu za zemaljsko carstvo i vlast kralja i narodne srpske crkve. I kroz to pogrešno značenje Amosovog dana, o čemu sam pisao u uvodnim poglavljima, može se vidjeti da je i to starozavjetni element kosovskog zavjeta. Hrist je jedini koji im razobličava ovu mitologiju.

ISTRAGA POTURICA

U kosovskoj mitologiji, rat se povezuje sa spasenjem Srbije. U cilju obnove srpske države, kosovski mit je naglašavao razliku između pravoslavnih i nevjernika, odnosno potlačenih hrišćana i muslimanskih okupatora.

Kosovski mit se ispoljavao kao mješavina patriotizma i mržnje prema onima koji su uzrok "pada": Turci, muslimani i srpski „izdajnici“.

Osamdesete godine prošloga vijeka donijele su pravu poplavu, prije svega novinskih tekstova koji šire mržnju, najčešće protiv Bošnjaka koje prikazuju kao nadiruću opasnost. Aludira se na veliku prijetnju u vidu radikalnog islama za evropsku civilizaciju koju personifikuju Srbi i naglašavaju veze Bošnjaka sa arapskim svijetom. Sa druge strane unija ili preobraćenje na katoličanstvo fiksira se na iskustvo prisilnog prekrštavanja u ustaškoj Hrvatskoj. Ovakvom identifikacijom istoriografska produkcija postaje dio nacionalističke propagande koja je stvarala strah kod Srba da ovo iskustvo može da se ponovi. Kao ilustracija brojnim opasnostima kojima je srpski narod izložen, predstava o preobraćenjima je ponovo pozajmljena i proširena na ateizam, jugoslovenstvo, miješane brakove, pa čak i na odlazak u inostranstvo radi lakšeg života ili boljih mogućnosti obrazovanja i zapošljenja.

Kosovski mit je postao simbol sveopšte krvave odmazde protiv svih "Turaka", odnosno muslimana uopšte, a sukob je iz oblasti politike, ekonomije i istorije prebačen u bezvremenu oblast mita. Osobitim ga čini to što je upakovan u spoljni oblik najuzvišenije vjere Hristove. Ta vjera milosrđa i oproštenja grijeha, jednom za svagda i u svu vječnost, iskorišćena je za implementaciju kosovske mitologije.Za nju je karakteristično kružno shvatanje vremena, a to podrazumijeva neprestano ponavljanje srednjovjekovne bitke u savremenosti.

Istraga poturica je osnovna tema Gorskog vijenca. Samo ću nekoliko osnovnih informacija reći o Gorskom vijencu. To je pjesnički ep i drama koja se smatra vrhunskim djelom crnogorske književnosti iz epohe romantizma. Napisan je 1846. na Cetinju, a štampan februara 1847. u jermenskom manastiru u Beču. Gorski vijenac opisuje zbivanja s kraja 17. vijeka, poznata kao istraga „poturica“ . Radi se o masovnim progonima muslimana Crne Gore (tzv. "poturica"), podstaknutih slabljenjem Otomanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspesima hrišćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvođeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom Ščepćevićem, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane pokrstili ili ih istrijebili. Njegoš ovaj tragični sukob predstavlja kao nužnost radi oslobođenja Crne Gore. Ovo djelo ima posebnu težinu zato što je autor bio, ne samo vladar, već i crnogorski episkop. Nikad kao tada, u crnogorskoj misli, ta opravdana oslobodilačka borba nije poprimila odlike klasičnog vjerskog sukoba.

Njegov spjev do temelja slijedi "hrišćanski patos" krstaških ratova starog vijeka. On je bio ohrabren zajedničkim naporima evropskih naroda i Rusije da se Turci proćeraju iz Evrope! Ona se savršeno uklapala u istočno i zapadno krilo Hristove crkve. Međutim, Njegoš je u ideološkom i mitološkom smislu otišao predaleko. Njegov mit je duboko zabrazdio i ostavio značajne posljedice u nacionalno-političkome i ,posebno, vjerskome smjeru. Gorski vijenac nosio je sa sobom snažnu energiju i mogućnost da se duboko ucijepi u sluh i duh crnogorskoga naroda. Vrhunska poezija i mudrost plijenili su rijetke čitaoce i masovne slušaoce, ali ipak ne toliko koliko ih je plijenio antiturski, odnosno antiislamski naboj deseteračkoga spjeva koji je podario najmudriji među gospodarima.

U školama, čak i za vrijeme komunizma, Njegoševo djelo nije se problematizovalo i posmatralo sa istorijske distance. Vjerske konverzije su u ovom mitu dokaz mučeničke prošlosti i opravdanja za istorijsko pravo i misiju (nepreobraćenih) Crnogoraca, na šta je pozivano više puta u posljednja dva vijeka. Ukratko, Crnogorci su patili stoljećima od nasilne kampanje konverzije, kojoj su (nepreobraćeni) Crnogorci uspjeli da odole i time dokažu svoju moralnu i kulturnu superiornost. I na kraju, mitologizovane predstave vjerskih preobraćenja sastavni su dio mitova etnogeneze i nacionalne starine. Zavisno od interpretacije ili političkog projekta koji je motiviše, različite predstave vjerskih konverzija upotrebljavane su da bi se dokazalo pravo na neku teritoriju koja je predmet sukobljavanja, kao što je to slučaj sa Kosovom i Metohijom.

Sa druge strane, sekularizovani milje u kome stvaraju istoričari navodio ih je da vjerska preobraćenja doživljavaju isključivo kao promjenu društvene ili političke identifikacije, bez ikakvog obzira ili analize osjećanja i vjerovanja onih koji su se odlučivali na promjenu vjere, reducirajući tako religiju u vrstu društvene i političke organizacije. U crnogorskom slučaju, na ovaj način mit o vjerskim preobraćenjima postao je paradigma, odnosno sistem reference za bilo koju vrstu neslaganja i otpora "nacionalnim" imperativima. Najtragičnija posljedica ovakvih predstava

preobraćenja je izgradnja stereotipa o karakteru preobraćenika koji je kasnije pripisivan i čitavim narodima. Sa formiranjem mita o drugim narodima kao inferioriornim prevrtljivcima i kukavičkim krivokletnicima, oni bivaju izopšteni ne samo iz narodne, već i iz mnogo šire ljudske zajednice, ustanovljene univerzalnim etičkim kategorijama.

Njegoš u Gorskom vijencu i drugim djelima, na osnovu elemenata kosovske legende, formuliše razrađen sistem. Prema tom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri počinili su smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio porazom na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast, što predstavlja nacionalnu paralelu biblijskoj priči, po kojoj je ljudski pad kazna za prvobitni Adamov grijeh neposlušnosti Bogu.

Navodno, da bi se Srbi iskupili pred Bogom, moraju biti jedinstveni. Glavna „prijetnja“ srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. “poturice”, odnosno domaći muslimani, koji su prihvatili neprijateljsku vjeru. Izdaja nacionalnih interesa postaje vrhunski smrtni grijeh.

Glavni neprijatelji više nijesu Turci, već domaći muslimani.Oni postaju ljudska žrtva kojom se iskupljuje prvorodni grijeh nacionalnog nejedinstva. Ovakav stav prema pripadnicima druge vjere, tzv. "nekrstima", inspirisan je starozavjetnim pozivom Božjim da Jevreji učine kleto uništenje (herem) nad nejevrejskim narodima u obećanoj zemlji. Kosovski mit stavlja Srbe u položaj božjeg naroda, obećanu zemlju hanansku kao mitsko Kosovo, a Turke, Albance, Bošnjake i druge narode inovjerce u položaj ovih sedam hananskih naroda koje treba istrijebiti. Evo šta biblijski rječnici kažu o heremu.

Herem ili cherem ( jevrejski : חרם, herem), kao što se koristi u Tanakh , znači posvetiti ili uništiti, kao "modus secluding" ili "potpuno uništenje neprijatelja i njegovih dobara na završetku kampanje," ili "beskompromisno osvećenje imovine i imovine posvećene Bogu, bez mogućnosti opoziva ili iskupljenja. " Ista jevrejska riječ koristi se za određeni oblik ekskomunikacije. Zar nijesmo bili svjedoci i u novijoj našoj istoriji da smo, ako ne ubijali,a ono barem ekskomunicirali one koji nijesu "naši". Sve pod geslom "Ko se ne osveti, taj se ne posveti".

Riječ herem često se koristi u Knjizi Isusa Navina , gdje su gradovi Jerihon i drugi u obećanoj zemlji stavljeni pod herem tj. kleto uništenje. Izrael je dao zavjet Gospodu i reče: "Ako hoćeš zaista da nam predaš ove narode u ruke, onda ćemo potpuno uništiti njihove gradove."To je značilo da su naselja morala da budu potpuno uništena, a"zlato i srebro i predmeti od bronze i gvožđa " trebalo je da idu u Jahvinu riznicu "(Isus Navin 6:19). Mojsijevo Petoknjižje navodi imena sedam naroda koje je trebalo dovesti do potpunog osvajanja i uništenja klasičnim genocidom.

Nije samo jednom zapovijeđen herem u Starom zavjetu. Zapisana je priča o kralju Agagu kojeg je pogubio Samuilo. To je bio dio zapovijesti Božje da stavi Amalečane pod herem (1. Samuilova 15). Tadašnji Saul trebao je da "potpuno uništi" (stih 8) Amalečane mačem, ali je poštedio njihovog kralja Agaga i sačuvao "najbolje ovce i goveda, ugojena telad i jagnjad - sve što je bilo dobro." Zbog ovoga, Saula je oštro ukorio Samuilo , koji ga podsjeća da je Bog jasno naredio da se "u potpunosti unište Amalečani" (stih 15). Ovo je jedan od ključnih razloga iz Biblije zbog kojih je Saul bio odbačen od Boga a njegova kraljevska loza prekinuta.

Većina naučnika konstatuje da su biblijski proračuni o totalnom istrebljenju preuveličani i da nije došlo do genocida kao što je opisano u Knjizi Isusa Navina. O tome svjedoče kasniji stihovi iz Knjige Sudijine 1:1-2:5; gdje se jasno vidi da istrebljenje nije bila potpuno. Interesantno, ali ne i slučajno, riječ herem je posljednja riječ posljednje proročke knjige jevrejske Biblije : "... da ne dođem i zatrem zemlju" ( Malahija 4:6, ).

Da ne bude zabune kad govorimo o ovoj temi, Crnogorci jesu slobodarski i junački narod koji je, iako malobrojan kroz duži period turske vladavine, u veoma lošim, skoro katastrofalnim ambijentalno–političkim uslovima tadašnje nahijske Crne Gore, uspio da opstane. Kasnije, kada su se ukupne političke prilike u Evropi promijenile na štetu Osmanskog carstva, Crna Gora je uspjela da sebi obezbijedi slobodu na duže vrijeme.Možda je najbolnije i najrazumljivije u svemu tome ono što se danas tumači kao veliki “emotivni prasak“ nastao nakon prelaska nekih crnogorskih bratstava u Islam, odlaska Staniše, sina Ivana Crnojevića, u Carigrad, te njegovog povratka u Crnu

Goru kao Skenderbega. Njegoš je tada sjetno zapisao:

- Isturči se plahi i lakomi...........................................260

Osjećaj "turske krivice" ugrađen je u kolektivno sjećanje kako pravoslavaca – Crnogoraca, tako i Muslimana - Bošnjaka. Ta "turska krivica" redovno je predočavana mlađim generacijama oba naroda, između ostalog i kroz redovne školske programe, ali uvijek i ponajviše preko Gorskog vijenca koji se u školama učio napamet, bez dodatnih istorijskih, političkih i etičkih objašnjenja, prilagođenih uzrastu učenika.Ne treba da nas čudi onda što su i danas mnogobrojni grafiti koji neumorno šalju genocidne poruke i prijetnje tipa: “Smrt Turcima”; “Turci, napolje”, “Nož, žica, Srebrenica”.

Jasno je da novim viđenjem i „ponovnim čitanjem“ Gorskog vijenca, sa nekog nacionalnog i tjelesnog, treba sve prebaciti na metafizički nivo,u kojem poziv na "istragu" znači poziv na prispitivanje i samoanalizu nas samih i borbu sa našim unutrašnjim demonima.

Neke poruke Gorskog vijenca nametnute su cnogorskoj i srpskoj naciji i književnoj eliti Balkana, Evrope i svijeta, kao izvor neprestane inspiracije. Generacije su ga učile napamet,budile se i zaspivale sa njim i njegovim junacima. Djeca su odrastala mrzeći „đavolji kot, smrad poturica, riku hodža,jaračenje džamijskih munara“. Bošnjačke generacije takođe su morale po obaveznim školskim programima da uče Gorski vijenac skoro napamet, bez ikakvog objašnjenja, čak i bez tumačenja onih djelova koji su ih i lično vrijeđali. Na primjer kad Gorski vijenac poručuje:¨neka bude borba neprestana,do istrage vaše ali naše...“

Srpski pjesnik Matija Bećković o motivu Gorskog vijenca kaže: ¨O čemu je Njegoš smio i umio da pjeva, mi izbjegavamo i da mislimo…potrebno je biti Njegoš pa se ne srušiti već od samog motiva. Njegoš nije opjevao neki slavni boj, već događaj za koji se jedva zna, a veći je i od najvećih bojeva. To nije boj, nego rat. I nije običan rat, nego onaj najgori, bratoubilački, rat sa samim sobom, koji nema ni početka ni kraja, a traje na zemlji i u kosmosu… Pjesnik je više pogodio ono što će biti nego ono što je bilo…Jedno je rat s Turcima, a drugo sa domaćim Turcima. Sjeći Turke koji nijesu Turci, trijebiti poturice…

Ova Bećkovićeva mutna priča ishodi iz Gorskog vijenca. Tamo je zapisano :Da čistimo zemlju od nekrsta...............................95Borbi našoj kraja biti neće.................................131Do istrage turske ali naše.................................132Nekršću se gore usmrđeše.................................284Združio se odža s Crnogorcem...........................286Odža riče na ravno Cetinje.................................287Bijesna se bratstva isturčila..............................531Tek domaće napadnemo Turke.........................532Svoj svojega nikad puštat neće...........................533Krvava se isklati plemena...................................535

Nije teško zaključiti kakav uticaj imaju ovi i slični stihovi na generacije koje u školskim programima i dalje nekritički i bukvalno uče Gorski vijenac i njegovu istragu „poturica“.

Slijedi i nedvosmislene"herem" naredbe:

Udri za krst, za obraz junački.............................................668Da krstimo vodom ali krvlju................................................672Trijebimo gubu iz torine........................................................673

Što ćemo vi kriti u kučine..................................................849No primajte vjeru prađedovsku..........................................854No lomite munar i džamiju.................................................858Pa badnjake srpske nalagajte..............................................859Ne složi se Bajram sa Božićem............................................868

Danas nema mnogo živih svjedoka, ali generacije pamte sjećanja predaka na krvoprolića i zločine genocidnih dimenzija nad stanovništvom islamske vjere.Pamte ubistva i dešavanja koja su pratila pokrštavanje muslimanskih familija u Limskoj dolini od kojih su najarogantnija i najbrutalnija bila ona u Beranama, kao i u Plavu i Gusinju 1912/13. godine.Ti događaji bili su glavna tema nedavnog naučnog skupa i neslavne stogodišnjice u istoriji Crne Gore.

Duh istrage „poturica“ i Gorskog vijenca živi u crnogorskom biću i nije ga teško prepoznati ni danas u svakodnevnom životu. Pitam se, šta bi donijelo istinsko priznanje i pokajanje? Kakve bi to efekte izazvalo u svijetu sveopšte globalizacije? Ima li zvanična Crna Gora snage za takvu katarzu? Ubijeđen sam da bi to, prije svega, bilo u interesu same Crne Gore, naročito one koja teži evropskim vrijednostima.

Njegoš ne može, niti smije, biti inspirator niti "iskupitelj" nekih budućih međunacionalnih i vjerskih sukoba. Živimo na balkanskom "buretu baruta" i u korijenu moramo sasijecati svako sjeme mogućih budućih zločina, da ne pominjem međusobno istrebljenje. Gorski vijenac, koliko god u njemu bilo literarne i filozofske vrijednosti (u šta nema sumnje), ipak predstavlja djelo koje zbog izazvanih posljedica treba dekanonizovati i kritički rastumačiti.

SVIJETLO ORUŽJE

U Gorskom vijencu oružju se daje posebna vrijednost i slava. Naziva se "svijetlo", kao da ima neku natprirodnu moć u rukama viteza. Čak i danas često čujemo rečenicu: "Bez oružja nema ratovanja." Kod Crnogoraca se razvila ljubav prema oružju i ta je ljubav prešla na nivo obožavanja. Postali su sujevjerni u tom pogledu. Pojavu oružja u snu tumače kao da će se nekome desiti dobro ili zlo. Tako, na primjer, u jednoj sceni Gorskog vijenca , knez Bajko je tužan. To viđe knez Janko, i na pitanje šta mu je, knez Bajko odgovara:

„Ja sam noćas grdan san vidiosve oružje svoje u komate.Bez zla mi se obići ne možei bez neke bratske pogibije,jer kad god sam takav san gledaopripravlja sam što mrcu trebuje“.

Sada možemo razumjeti plač junaka Vuka Mandušića za svojim džeferdarom. Veliki dio pjevanja u Gorskom vijencu upravo je posvećen oružju, koje je dobilo veliki značaj u životu jednog malog ratničkog naroda kao što su bili Crnogorci. Vuk Mandušić je van sebe, toliko jako lupa na vrata da iguman Stefan misli da je lud. Izopačenog pogleda i lica, bez pozdrava, smrknut sijeda. Vladika začuđen, pita ga:

„Što je Vuče, grdno li izgledaš?Viđu da si s krvave poljanegazio si negdje vatru živui Bog znade do tebe samogaje li iko tu živ pretekao“.

Kada je ispričao vladici o borbi s Turcima u Lješanskoj nahiji, plačući kaže:

„... najpotonja koja puče turskadžeferdara držah pred očimaprestrže ga ostala mu pustapo remiku, ka da trska bješe!Više žalim pusta džeferdarano da mi je ruku otkinula!Ža mi ga je ka jednoga sinaža mi ga je ka brata rodnoga...jere bješe puška mimo puške...pa sam doša do tebe, vladiko,na moru je od svašta majstorabil mi mogli pušku prekovati“.

Vladika odgovara:

„ Mrtvu glavu ne diže iz grobani prekova bistra džeferdara...“

Poklanja mu džeferdar govoreći:

„...a u ruke Mandušića VukaBiće svaka puška ubojita“.

Gorski vijenac poručuje da je oružje simbol vlasti, časti i moći junaka.

"... Oružje našeg vojevanja nije tjelesno..." (2. Kor. 10:4)

Međutim, Hrist nam daje jedno drugačije naoružanje, istinski, Božanski silno naoružanje, za raskopavanje duhovnih utvrda, predrasuda i mitova. On nam nudi kompletan arsenal naoružanja da bismo se održali u ratu sa svijetom, đavolom, grijehom i svakom tamom koja vojuje na nas. Mi smo duhovni vojnici u tom duhovnom ratovanju sa silama tame i potrebno nam je sve oružje koje nam je on pripremio. Koje nam je to "oružje" Bog dao? To su : molitva, Božja riječ i slavljenje Boga. Moramo biti potpuno predani ovome ako želimo uspješno da vodimo "dobru borbu vjere".

Iz svega prethodnog uvjerili smo se u stvarnost duhovne borbe. Ali prva i osnova stvar koju treba znati je - da je bitka Gospodnja. Naše je da budemo jaki u Gospodu i u sili njegove snage (Efescima 6:10). Mi nemamo prirodnu moć pomoću koje bismo mogli da se obračunavamo sa silama tame. Kada bismo imali četu Obilića i pobili sve ljude u našoj zemlji koji ne vjeruju u Hrista, zar mislimo da bismo pobjedili grijeh i sile tame?!? Kakva suluda borba i nauka srpskih vitezova. Ako želimo da budemo pobjednici po Hristovom mjerilu, mi moramo da crpimo svoju snagu iz Gospoda. Razumijevanje ovoga donijelo je ljudima pobjede u Starom zavjetu, kao što su David i Josafat. To razumijevanje je važno i danas, kada smo pozvani na službu Duha. Kada se David suočio sa Golijatom (divom neprijateljskim), on je dao na znanje da stoji u Božjoj snazi: Riječ Božja i molitva – to je oružje hrišćansko. Zato onaj koji ostavlja riječ Božju i molitvu, taj postupa kao vojnik, koji budući u ratu, odlaže svoje oružje i predaje se u zarobljeništvo. Vojska Gospodnja je "tijelo Hristovo" (1Corinthians 12:25-27). Svako od nas treba da bude "dobar vojnik Isusa Hrista" (2. Timoteju 2:3-4). Treba da "stavi se u sve oružje Božje" (Efescima 6:10-11). Ali to sve isključuje prava ratna dejstva.

"Lukavstva đavola" su naš neprijatelj, "mi se ne borimo protiv krvi i mesa, već protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta, a protiv duhovne pokvarenosti u nebeskim prostranstvima" (Efescima 6:11-12,

2. Korinćanima 10:3). Ljudi nijesu naši neprijatelji, mi ne treba da se borimo jedni protiv drugih (Jakov 4:4, Rimljani 12:2, 1. Jovanova 2:15, Luka 16:15). Jer oružje našeg vojevanja nije tjelesno, nego moćno od Boga (2. Korinćanima 10:4). Svaka riječ Božja je čista, ona je štit onima koji se uzdaju u njega. (Poslovice 30:5 , Efescima 6:16). Hajde da stoga odbacio djela tame, i da na nas stavi u oružje svjetlosti. (Rimljanima 13:12)

Probuđena savjest vjerne osobe je svjedočanstvo novog života ali i duhovne borbe koja počinje da deluje u njenom srcu i uči je da se odrekne svega onoga što stoji na putu slobode u Hristu i razdvaja je od Boga. Neobuzdani tjelesni nagoni i želje - grijeh u našim udima, nas vuku i mame, začinjući duhovnu smrt. Uobičajena predstava hrišćanskog života je radost u bezbrižnoj opuštenosti. Mada je ovo svakako očekivani rezultat pouzdanja u Boga, Pismo i iskustvo pokazuju da im prethode iskušenja, testovi i duhovna borba. Kada je Isus rekao da nije došao da donese mir nego mač (Matej 10:34), on nije mislio bukvalno mač. On je došao da uči ljude težnji za boljem svijetu duhovnog vojnika, sa žarom i snagom duha.

- Jer još do krvi ne dođoste boreći se protiv grijeha... (Jev. 12:4)-Jer tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugom, da ne činite ono šta hoćete. (Gal. 5:17)U ovoj borbi , a ne na ratištu, mi smo vojnici. Naše duše su bojno polje, a ne ravno Kosovo.Jer Hrist uči "... da se čuvate od tjelesnih želja (ploti, mesa), koje vojuju (ratuju) na dušu." (1. Pet. 2:11)Svijet u kome živimo leži u zlu i pozvani smo da odbacimo njegove principe i vrijednosti, ali ne i da ga fizički uništimo nekim svetim ratom. "Jer se pokaza blagodat Božja koja spasava sve ljude, učeći nas da se odreknemo bezbožnosti i želja ovog svijeta, i da pošteno i pravedno i pobožno poživimo na ovom svijetu..." (Tit. 2:12)

Naravno, taj svijet nije samo bezbrižno okruženje sa kojim se svakodnevno susrijećemo,[Isus učenicima] "U svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja nadvladah svijet." (Jn. 16:33)

Međutim, Božja blagodat nas kroz vjeru osposobljava da živimo životom pobjede. Pobjeda je znak i karakteristika nanovorođenja - "Jer svaki koji je rođen od Boga pobjeđuje svijet; i vjera je naša ova pobjeda koja pobjedi svijet." (1. Jn. 5:4)

OSVETA - OKO ZA OKO

Bez muke se pjesna ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova! Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi! Vječna zublja vječne pomrčine nit' dogori niti svjetlost gubi

Stav svetosavlja o kosovskom mitu, koji je učvrstio Njegoš u Gorskom vijencu najbolje se može ilustrovati riječima vladike Nikolaja Velimirovića u poznatom eseju "Religija Njegoševa".

"Svi uviđaju, da je njegov put - put pravde, no malo se ko usuđuje da pođe za njim na tome putu. Heroj je "car zla svakojega", i to je na prvom mjestu ono, što izaziva zavist kod ljudi. Drugi ljudi trpe od zla, robuju zlu, prigibaju se pod jarmom zla; heroj, naprotiv, caruje zlom, vlada nad njim, čini ga svojim robom, savija ga pod svoj jaram. Drugi ljudi služe uvijek dvama gospodarima, i to je ono, što ih rastrže i čini duboko nesrećnim. Heroj uvijek služi samo jednom gospodaru. Pravda je njegov gospodar, njegov jedini suveren. Njegov je položaj uvijek čist, on uvijek zna kuda ide; dok drugi ljudi cijelog svog života tabaju po raskršću, vazda u nedoumici, kojim putem da udare, kome gospodaru da posluže. Pred herojem nema raskršća i nema dvoumice; on ide jednim putem i oseća da je svaki

drugi put za nj nemoguć. No, reći ćete, na tom putu čekaju ga milion demona? Svejedno; dva miliona demona čuvaju svako raskršće. Čeka ga sigurna smrt? Svejedno; on do smrti bar živi, a na raskršću niti se živi niti se mre, no vegetira se. Čeka ga krst? Da; a zar je razkršće nešto drugo do doživotni krst?

Heroj je predmet zavisti još i zato što on vječito živi:"Blago tome ko dovijek živi,Imao se rašta i roditi"(Gorski vijenac)

Heroj živi dvojakom večitošću: zemaljskom i nebesnom. Njegovo ime "na zemlji caruje" kao što mu duša "na nebu caruje". Njegov život je stoga, premda "težak venac", ipak "voće slatko", jer "voskresenja ne biva bez smrti".

Heroj je superioran nad drugim ljudima, kao i pjesnik. Heroj u stvari i nije drugo do pjesnik na delu, kao što pjesnik nije drugo do heroj u oduševljenoj misli. Pesnik je zakonodavac, heroj - izvršitelj zakona. Pesnik je strog kao red u vasioni, heroj je osvetlljubiv kao zakon. Šta je zadatak heroja, rekao je Njegoš, ukazujući na zadatak Hrista: heroj dolazi u svet "naoružan oružjem pravde", da "potire zlobu i tirjanstvo". On dolazi, dakle, u ime pravde, dolazi kao osvetnik pogažene pravde. On dolazi "da tirjanstvu stane nogom za vrat" i da ga dovede "k poznaniju prava"; dolazi, staje pred narušitelja pravde, neumitan kao anđeo smrti, i ovako mu se predstavlja:" Bič sam Božji ja spleten za tebe,da se stavljaš što si uradio!"

Osveta! Da, osveta pravde. Heroj se ne sveti, no on sveti. Stanete li njemu na nogu, on će vam i oprostiti no dodirnite li pravdu prašljivom nogom, tada ne ištite u njega milosti. On se ne sveti, on samo sveti pravdu. Obilić bi se dovoljno osvetio, da je ubio Vuka, no njemu je bilo do osvete pravde, i on je osvetio pravdu na taj način, što je ubio jednog drugog, silnijeg nosioca nepravde od Vuka. Ubivši Murata, Obilić je nesravnjeno jače osvetio pravdu, nego da je ubio Vuka. (U samoj stvari on je baš time gore ubio Vuka nego da ga je na carevoj večeri posjekao: on ga je time tako užasno ubio, da Vuk i danas živi ubijen). - Karađorđe sveti narod, Ivan Crnojević sveti brata. Osveta pravde je za Njegoša djelo sveto, božansko:"Ivan čašom nazdravi osvete,svetim pićem bogom zakršćenim".

Da je osveta sveta i "bogom zakršćena", to je najozbiljnija misao Njegoševa. Sjetimo se njegove osnovne misli: život čovjeka na zemlji jeste jedan akt osvete. Pogaženu čovjekom pravdu Bog je osvetio osudivši čovjeka na jednu gorku i mizernu egzistenciju. Bog se time nije pokazao osvjetoljubiv, no osvetnik pravde po vječnom vasionskom zakonu, po nužnosti. Otuda heroj sveteći pravdu, vrši djelo Božje, ili drugim riječima, Bog kroz heroja vrši svoje djelo. Heroj sveti pravdu i na sebi i na drugima. Heroj se prije svega rađa, da osveti narušenu (u preegzistenciji) pravdu na sebi, zato je on "mučenik ovoga svijeta", potom, da je osveti na drugima, zato njegovo mučeništvo neizbježno "tragičeski konac prati".

Njegoš je, nažalost, glorifikator osvete i propovjednik protivljenja zlu. Tolstojev junak Ivan Durak o kome Vladika Nikolaj govori u svom eseju o Njegošu, "čini po volji đavolima", pušta tuđu vojsku bez protivljenja da mu carstvo pregazi i izvrši sva moguća zločinstva. Ukorava stav Lava Tolstoja da se na taj način zlo ne pobjeđuje, zato što kroz svoje književno djelo, za razliku od Njegoša, hoće Tolstoj da kaže; ne treba se protiviti zlu, treba ga pustiti neka pobijedi, neka trijumfuje, ono će samo sebe svojim trijumfom uništiti. Ali Njegoš će na to."Udri vraga, ne ostav' mu traga, ali gubi obadva svijeta" - to je deviza plemena crnogorskog, koje stoji po brojnosti na dnu, a po hrabrosti na vrhu slovenske skale, deviza koja se nemalo razlikuje od formule neprotivljenja zlu".Nikolaj nastavlja "Vladika Njegoš ne samo da se nije protivio vjekovnoj devizi svoga naroda, nego ju je on baš digao u red božanskih istina. "Udri vraga" značilo je u njegovim ustima: "udri nepravdu". Nepravda je neprijatelj i Boga i ljudi. Ovaj se neprijatelj ne smije štedjeti. Heroizam svojih saplemenika gledao je vladika "u njihovoj osveti Turcima", a mi smo rekli, da su Turci - krivda.

"Njegoš je sam herojska priroda, kao i njegov narod, kao i njegovi herojski ideali. No on nije samo izvršitelj, on je i zakonodavac, tj. on je pjesnik - heroj. On se bori protiv nepravde, no on i zna, da je ta borba saglasna s voljom Božjom, da ona leži duboko u osnovu zemaljske tragedije i datira još od prije početka te tragedije. Čovjek je digao mač protiv Boga, zato sad gine od mača. Vladika želi, da bi kuršum raznio srce Omer-paši, i pritom gleda k nebu, tražeći zato saglasje Božje (Lj. Nenadović: Pisma iz Italije). Kad mu je Vuk Karadžić tražio blagoslov za izdanje Novoga zavjeta, on odrekne, govoreći da je on zato nenadležan, a nadležan jedino da blagoslovi "nabavku oružja" i "pohod u rat" (Medaković, 128). U jednome boju s Turcima đule ubija čovjeka koji je prišao vladici, da cjeliva ruku; svi ostaju unezvjereni i smućeni, jedini vladika ostaje "hladan i spokojan" (Rovinski, 192). Pred konakom vladičinim na Cetinju stajale su odsječene turske glave i "sušile se" (kako se to govorilo). Pogled na te glave vladiku nije obespokojavao; on je gledao te ljudske glave hladnokrvno, gledao je, kako se stare, osušene između njih raspadaju i otkotrljavaju, i kako se donose svježe, krvave i nižu na upražnjenim mjestima, dok su tijela, na kojima su te glave do skora mislile, strahovale i brinule za svoj život i za one, koji su njihov povratak iz boja doma nestrpljivo očekivali, čerečili orlovi i sisali insekti. Pored takvog kosturnog nakita smrti šetao se jutrom i večerom gorostasni vladika, blijedi i zamišljeni vitez, odgovarajući u svojim mislima Bogu na ironična pitanja, koja su mu iskežene ljudske lobanje postavljale. I bio je pritom hladan i spokojan! Molbu jednog Engleza, koji je posjetio Cetinje, da ukloni taj užasan nakit ispred očiju, vladika je odbio. (Rovinski, 128 - 129).

To je monstrum, a ne čovjek - uzviknućete. Zaista, ništa drugo do monstrum, kad mi ništa više ne bi o njemu znali do to. No, gle, taj monstrum nije mogao da gleda mermernu grupu "Laokoon", pred kojom su se obrazovani ljudi sa svih strana svijeta kupili i ostajali po čitave časove; i gle, on nije mogao dopustiti, da se u otrovnu "Pseću pećinu" kod Neapolja baci pseto radi eksperimenta, - jedno zadovoljstvo koje nijedan engleski turist nije sebi uskraćivao; - i gle, koliko je nežnosti pokazao taj monstrum u svome velikome spjevu prema slabim i nezaštićenim životinjama, prema jarebicama ("utekle su vama da uteku, a nijesu, da ih pokoljete") i kukavicama ("ne valja se biti kukavica"); i gle, on prodaje svoj orden s prsiju, dobiven od moćnog ćesara, da bi mogao platiti žito kupljeno za svoj narod; i gle, gle najzad, taj monstruozni čovjek "davao je često svoju posljednju košulju siromahu" (Rovinski, 193). I još, svi stranci koji su imali priliku da poznadu vladiku, na Cetinju ili u inostranstvu, opisuju ga kao čovjeka neobičnog blagorodstva, pitomosti i dobrodušnosti. U svakome društvu gdje se pojavljivao Njegoš je očaravao prisutne svojom duhovitošću, svojom sjajnom rječitošću i širokim humanim pogledima. No, naravno, niko od tih očaranih stranaca, kao i niko u Crnoj Gori, nije mogao da prodre u dubinu usamljene duše pjesnikove. Niko nije mogao ni slutiti da se u dubini duše blagorodnog viteza skriva takva strašna teorija o osveti pravde, o nepoštednoj istrazi nepravde. Svi su prije mogli suditi po njegovom ljubaznom ophođenju s ljudima u privatnom životu, da je on propovjednik opraštanja i neprotivljenja zlu, nego li propovednik neumitne pravde; svi su mogli suditi, da je on prije poklonik cara Ivana duraka nego vojvode Obilića. Ljudi su ostajali poraženi njegovom krasnom i plemenitom spoljašnošću i njegovom oštroumnošću; no iza ove zavese njima je ostajala nedostupna pjesnikova duševna "svetinja nad svetinjama"; ne zato, što se Njegoš drukčije pokazivao, nego što je u stvari bio; apsolutno ne, on je u istini bio human i plemenit i visoko obrazovan čovjek (budući da je bio upoznat sa svom znatnijom savremenom literaturom); no zato, što je njegova vjera o Bogu, o svijetu i čovjeku, bila takve vrste, da se do nje nije mogao lako svaki uspjeti.

U heroizmu Njegoševom nema dakle, ničega protivriječnoga. Pravi heroizam, prema shvatanju našeg pjesnika, obuhvata osvetu u odnosu prema tiranima pravde, blagorodnu pitomost i simpatiju u odnosu prema blagorodnim i pravednim i velikodušnost u odnosu prema slabim i nezaštićenim. Osvetnik u smislu Njegoševom nije ni u kom slučaju divljak. Osvetnik vrši jednu božansku funkciju, dok"divlju pamet a ćud otrovanudivlji vepar ima, a ne čovjek."

Osvetnik pravde može da bude samo blagorodan vitez, kao što su Obilić ili Mićunović. Viteštvo ne znači otuda narav divljeg vepra, no narav blagorodnu; viteštvo ne znači trijumf nad nejakim, nego trijumf nad nepravednim; viteštvo ne znači šenluk kraj vezanoga roblja, ne znači palikućstvo i pljačku, viteštvo znači neustrašivu odbranu pravde; viteštvo ne znači ni zejtinjavi, lisičji, žbirski i špijunski moral venecijanski, viteštvo znači otvoreni karakter i slobodu. Njegoš, glorifikator osvete, ukinuo je ili ugušio običaj plemenske osvete u Crnoj Gori. Dakle, još jedna

protivriječnost? Savršeno, ne. Plemenska osveta u Crnoj Gori imala je onu moralnu vrijednost koju ima dvoboj. Čuvati i braniti svoju čast, to je za vladiku-pjesnika najsvetija stvar ("uprav čovjek onda i pogine, čast, poštenje kada mu se uzme" - Š. M.). Naravno s pretpostavkom, da se čast razume kao pravo pravde, ako bi se tako moglo reći, a ne kao pravo praznog i bespredmetnog samoljublja. U Crnoj Gori svetilo se jedno pleme drugome zbog uvrede, zbog obeščašćenja. Beščasnik i uvreditelj morao je krvlju svojom oprati djelo svoje. Oko za oko ili često, glava za oko! Za Njegoša to nije bilo viteštvo, jer da je to viteštvo, on ga zaista ne bi ukinuo. "Obilić je ideal, ugledajmo se na nj - hoće on da kaže svojim Crnogorcima - Obilić se ne sveti svome klevetniku, kao što se vi jedan drugome svetite, no on se pokazuje i blagorodnom uzdržljivošću i veličinom djela veći i časniji od njega. Ovim se on sveti Vuku. Svetite se i vi tako jedan drugom. Gle, mi Crnogorci u sličnom smo položaju, u kom je bio Obilić.

Je li te brat tvoj uvrijedio, ne sveti mu se, ali mu i ne oprosti; postupi kao i Obilić, zastidi svoga protivnika, ne odmazdom, nego jednim djelom istinskog, Obilićevog viteštva; time ćeš ga dovesti u položaj postiđenog Jude ili Vuka, prinudićeš ga, da on sam sebe kazni, pokajanjem i grižom savjesti". Ovo nijesu Njegoševe riječi, no ovo je bez sumnje njegova misao, njegova viša motivacija ukinuća krvne osvete među plemenima. Dakle, glorifikator svete osvete nije ipak došao u protivurječnost sa sobom ukinućem plemenske osvete. Sve polusvete ili nesvete osvete moraju se žrtvovati svetoj osveti. U svetoj osveti, a čiji su Srbi nosioci u odnosu prema Turcima, leži i motiv žarkog patriotizma pjesnikovog."

Iz cjelokupne ove apologetike Vladike Nikolaja o religiji Njegoševoj, vidimo da je NJegoš, odnosno i Vladika govorio o osveti ka i Mojsije u Drugoj knjizi - Izlazak. U toj knjizi postoji princip lek talionis ( "oko za oko" ) kao jedan od "najkontroverznijih u Bibliji." Ovaj pasus je mnogima pružio dokaz osvetničke prirode pravde u jevrejskoj Bibliji, zvanoj Tora. Sufije Lameh, Gidion i Samson kao biblijski junaci koji su bili poznati po svojoj vještini u izvršavanju krvne osvete nad svojim javnim i privatnim neprijateljima, u kasnijoj biblijskoj istoriji to pravo "divlje" pravde je postepeno ograničeno.

Međutim, u Gorskom vijencu osveta se uzdiže na najviši pijedestal vrlina, iako je Hrist odatle skinuo "pravdu" svojim uzašćem na krst i ustanovio uzvišeniji zakon ljubavi i milosrđa. Vladika Rade i Nikolaj pokušavaju da ustanove neko "viteštvo" koje ne poznaje Novi zavjet. Ni jedan čovjek nije gospodar nad pravdom i tuđim životom, a posebno nije anđeo osvete. To je do te mjere jeres da je svetosavlje mitom o Kosovu i Obiliću skrenulo sa hristovog puta i vodotoka života i istine. Ovo mitarstvo je odustalo je od Hrista i poželjelo Obilića. Nije mu više bila dovoljna ni potrebna Hristova žrtva, svetosavlje je poželjelo slobodu i osvetu na Obilićev način, u namjeri da spasenje uzme iz Božjih ruku, da pravdu Njegovu uzme u svoje ruke. Okrenulo je naopako krst Hristov i pretvorilo ga u mač Obilićev kojim bi da raspori nutrinu neprijatelja. Opilo se slatkom krvlju dušmanina, a ima li šta slađe i opojnije od "pravedne" osvete? Ni to nije bilo dovoljno za pobjedu spoljašnjeg neprijatelja na Kosovu pa su kroz bjelice okrenuli mač jednog sunarodnika na drugog, pokušavajući da otkriju uzrok svoga poraza.

U besjedi na gori, Isus Hristos je učio da u životu treba ispunjavati zapovijesti Božje ne formalno i ne samo riječima, nego djelom i od sveg srca. “Jer vam kažem da ako ne bude veća pravda vaša nego književnika i fariseja, nećete ući u carstvo nebesko” (Mat. 5, 20). Šta je pravda farisejska ako nije ovaj zakon "oko za oko"? Mi smo, međutim, pozvani na mnogo uzvišeniji put. U zapovijestima Mojsijevim (2. Moj. 20, 2-17), poznatijim kao Deset Božjih zapovjesti, stoji: “Ne ubij”. A Hristos zabranjuje ne samo da se ljudi međusobno ubijaju, već i da se vrijeđaju pogrdnim riječima.

U zakonu Mojsijevom piše: “Ne čini preljube”, a Hristos je učio da je grešno i pogledati ženu sa željom. Stari su govorili: “Oko za oko, zub za zub”, to jest ljudima se ne treba pretjerano svetiti, nego im samo vraćati ravnom mjerom. A Hristos je zabranio svaku osvetu za pričinjeno zlo. “A ja vam kažem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnome tvom obrazu, obrni mu i drugi” (Mat. 5, 38).

Rečeno je takođe i “Ljubi bližnjega svojega, i mrzi na neprijatelja svojega” (Lev. 19, 17-18). “A ja vam kažem – veli Gospod – ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se

Bogu za one koji vas gone” (Mat. 5, 44).

Služeći se ovim poređenjima, Isus Hristos je pokazao razliku između duha Staroga i duha Novog zavjeta. Ako je u Starom zavjetu vladala pravičnost, u Novom zavjetu nad njom caruje ljubav. Oni koji hoće da budu žitelji carstva Božjeg, treba da nauče da ljube ne samo prijatelje, nego i neprijatelje svoje. “Budite savršeni” – rekao je Hristos – kao što je savršen otac naš nebeski”. Eto kakav je visoki cilj postavio Hristos svojim učenicima i svima hrišćanima (Pravoslavna veronauka, Valjevo 1990, 92).

Isus Hristos tražio je, dakle, od svojih hrišćanskih sljedbenika da žive životom ispunjenim vjerovanjem i dobrim djelima, da se s pouzdanjem prepušte božanskoj promisli i odbace preveliku zaokupljenost ovozemaljskim dobrima, uporno ih je pozivao da se pokaju i preobraze sopstvene duše, da žive u odricanju i žrtvi, u milosrđu i živom razumijevanju za međusobno bratstvo i združivanje ljudskih duša, da uklone sve spoljašnje razlike među sobom, što pruža najviši mogući ideal pojedinačne i grupne moralnosti, definisane jasnim načelima otjelotvorenim u samom Isusu kao uzoru dobrote. Tražio je da se život pojedinaca i cijelog čovečanstva izmijeni tako što će svaki ljudski čin biti podređen zakonu ljubavi, pri čemu bi se na najvišem mjestu našle duhovne vrijednosti, izdignute iznad spoljašnjih okolnosti koje su po svojoj prirodi sasvim slučajne.

Poraz na Kosovu nije utjeha ili opravdanje za novi zločin. Samosažaljenje u kosovskom mitu samo služi prikrivanju činjenice da za nacionalni ponos nema razloga. Gubitak na vojnom polju pretvorio se u "svetu vodicu" u kojoj su svi vitezovi "oprani" i posvećeni. Kao da je pravda obavezno na njihoj strani. Šta bi tek bilo da su pobijedili? Da je ova ideologija svetog rata imala neograničenu vojnu moć? Da li bi u krvi ugušili svaki atak na "svetu zemlju"? Da li bi krenuli da sprovedu totalno uništenje do "istrage vaše ali naše"? Da li bi možda osvojili i "očistili" čitavu Anadolliju sve do Jordana, da unište "kugu ljudsku da je bog ubije"? Da li bi i tada ovaj mit imao ikakve veze sa Hristom? Zar nije Hrist imao boljeg "saveznika" da zagospodari cijelim svijetom, zar mu nije nudio sva carstva zemaljska u pustinji njegovih iskušenja. Ali Isus je odbio sotonsku ponudu riječima: Pisano je... "Bogu se jedino klanjaj i njemu jedino služi..." Ne piše da se treba klanjati , ni svetom srpstvu ni nekom mitu koji nije ni pomenut u Pismu, niti je u skladu sa Pismom. Tada je odbio i u sve vijeke se protivi svakom zlu, a jeresi pogotovo. A kosovski mit je prihvatio ponudu đavolsku, sa pričom o mitskom Kosovu i nebeskoj Srbiji svi lakovjerni "vitezovi" išli su u najobičnije "ovozemaljske" ratove za kralja i otadžbinu.

Kada bi se žestoko osvetili za poraz na Kosovu u "pravednom" ratu sa današnjim "Turcima i poturicama", sveštenici svetosavlja rekli bi kao iguman Stefan:

"Ajte, braćo, te se pričešćujte .Bez priprave i bez ispovijestia ja mičem sve na svoju dušu."

Kakva je ovo pričest?I Pismo nas ne uči tako, već da je sveta tajna pričesti u ispitu savjesti: "Stoga ko god jede hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će kriv za tijelo i krv Gospodnju. Neka se, dakle, svako ispita pa tada od hljeba da jede i iz čaše da pije. Jer ko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne razabire Tijelo« (1 Kor 11, 27-29) Bog jedini oprašta grijehe. Iz stava igumana koji je to morao znati proizilazi da on ubistvo u ratu uopšte nije smatrao grijehom. Otud i naglasak "bez ispovijesti".

Pričešćujemo se zato što taj čin vjernike čvršće sjedinjuje s Hristom i zato što ih odvaja od grijeha. No, to ne znači da vjernike pričest sama čisti od grijeha, ili da bi ih nekim automatizmom štitila od budućih grijeha. Euharistija, nije prvobitno ustanovljena radi opraštanja smrtnih grijeha. To je lična sveta tajna pomirenja ili ispovijedi. I ne može iguman Stefan na sebe da preuzima krivicu nedostojnosti pričešća, nije on Hrist da uzima na sebe grijehe naroda.

Međutim, i da je grijeh igumanov samo u tome što nije sproveo pričest kako treba, ako je vjernik u smrtnome grijehu , a posebno ako se tek sprema da učini grijeh kao u konkretnom slučaju, onda nikako ne smije pristupiti pričešćivanju! Obaška to što se prethodno nije ispovijedio. Juda se pričestio, umočio hljeb u vino, na onoj

posljednjoj večeri sa Hristom. Pismo kaže da je Đavo TAD ušao u njega , otišao je od stola i učinio smrtni grijeh. Ali to vam sve govori o potpuno nakaradnom stavu prema tajnama Božjim i odsustvu straha Gospodnjeg kod Njegoša, kad je ovakve stvari pisao. Kao da je učinio svakim slovom svoje knjige jedno veliko ratno huškanje i relativizaciju grijeha za svakoga ko se ohrabri da podigne ustanak protiv neprijatelja i domaćih izdajnika. Sve je napisao od korice do korice kao da je to Božja pravda i sveto djelo za koje se ide na nebo i u vječnost.

Srpstvo nije shvatalo ni i vrijeme Njegoša i Nikolaja, pa ni danas, kad je iznova izgubljeno Kosovo, da je samo Hrist put za nebo i rješenje za spasenje svih Srba. Da nema nikakvog drugog puta, niti prečice, ni mitova, ni viteštva Obilićevog, koje bi ljudima dalo mjesta za carstvo nebesko. Samo je ime Hristovo tvrda kula u koju se uklanja pravednik, jedino ime pod kojim nam se valja spasiti.

Kosovski mit je otpao od pravoslavne vjere prađedovske. Veliki svetitelji i velikomučenici koji su nijemo položili živote za Hrista, vjerujem, okreću glavu od sablazni kosovskog mita kojeg je vaspostavilo svetosavlje.

Evo šta jevanđelje govori ovoj jeresi, kroz čuvene riječi svetih ljudi.-Treba mrzjeti i goniti grijehe, a ne one koji griješe. (Prota P. Sokolov).-Prava hrišćanska ljubav u tome se baš i sastoji što se uzdržava od pravične osvete, preostavljajući osvetu Bogu: "Moja je osveta, govori Gospod. Ja ću uzvratiti". (Sir. 28, 1; Rim. 12, 19). (Prota J. Tolmačev).-Hrišćanska pobjeda sastoji se ne u osveti, nego u krotkosti i trpljenju. (Sv. Tihon Zadonski).-Ako je po čovječijemu teško praštati uvrede, po hrišćanski je mnogo teže ne praštati ih. (Filaret Černigovski).-Sravni tvoje stanje sa stanjem napadača i ti ćeš ga s trpljenjem podnijeti; nećeš ni pomišljati da mu uzvratiš, stoga što je dobit i preimućstvo na tvojoj strani.(Filaret Moskovski).-Bolje je zlo trpjeti, nego li biti uzrok zla; bolje je biti žrtva, nego zločinac. Bolja je žalost onoga koji nepravedno strada i trpi, nego li radost onoga koji nepravdu čini. (Blaženi Avgustin).-Nije na šteti onaj koji trpi zlo, nego onaj koji čini zlo. (Sv. Zlatoust).-Ne govori: "Osvetiću se ja neprijatelju", jer mi imamo Pravednog Sudiju na nebu. (Sv. Nil Sinajski).-Ko se sam sveti, taj kao da osuđuje Boga u nemanju pravosuđa. (Sv. Marko Isposnik).-Ko sam čini osvetu, tome će se sam Gospod osvetiti.-Ima mnogo načina milosrđa, posredstvom kojih možemo dobiti od Boga oproštaj svojih grehova, no najvažnije je sredstvo od sviju - praštati neprijateljima. (Blaženi Avgustin).-Sud nad nama Gospod je, može se reći, predao u naše ruke; od nas zavisi još ovdje prethodno izreći presudu i rješenje suda nad sobom. Kako mi postupimo sa bližnjima, tako će i Gospod postupiti sa nama. Ako oprostimo, i sami ćemo dobiti oproštaj. Gospod je to rekao i neće se odreći od svoje riječi.-Blago onome koji može kazati sa Svetim Grigorijem Niskim: "Gospode, čini sa mnom ono što sam ja činio. Ja bih mogao da se za sebe osvetim, ali se ne svetim; ne sveti se ni Ti. Ja sam preduprijedio moga neprijatelja (mirenjem sa njime), preteci i Ti mene svojom blagodaću. Ja sam zaboravio zlo koje je on meni učinio, zaboravi i Ti moje grijehe. Ja volim njega kao što sam ga i ranije volio, prije nego li me je uvrijedio; voli i Ti, Bože, mene, ako te ja ponekad i uvrijedim. Čini sa mnom onako, kako ja postupam sa njime. Ja sam činio ono što si Ti zapovjedio, čini i Ti ono što si obećao: "Praštajte i oprostiće vam se". (Luk. 6, 37).-Nemilosrdnome biće i sud nemilosrdan. Ko strogo istražuje od svoga brata, od njega će Gospod mnogo strože iziskivati.-Bog lakše prašta grijehe učinjene protiv samoga Njega, negoli protiv bližnjega. (Mat. 18, 23-35).-Ne gaji neprijateljstva ni prema jednom čovjeku, inače će molitva tvoja biti neprijatna Bogu. (Ava Isaija).-Nema ničega bezopasnijega, negoli oprostiti neprijatelju; nema ništa opasnije, negoli mu se osvetiti. (Sv. Zlatoust).

Nijesu se propovijednici mita još pokajali za svoje grijehe, onako duboko od srca, sve dok vjeruju da u njima još ima neke "pravednosti" koju bi trebalo da svete. Još se nijesu obratili i podredili svoje živote Hristu, dok vjeruju da imaju pravo uzeti tuđe živote zbog "viših interesa". I još od toga prave podvižništvo i viteštvo vrijedno vječne slave, a prezreše rane Hristove zbog grijeha tih kojima su oni presudili. Pa zar nije Hrist umro i za neprijatelje, i svoje i naše. Sve dok smo Hristovi, nemamo pravo da uzimamo njegov sud u svoje "pravedne" ruke. Nego, ako vjerujemo

da smo njegovi, onda će i naši neprijatelji postati njegovi, a on kaže : "Moja je osveta, ja ću uzvratiti".

SVETI RAT

Kosovska mitologija operiše "srpskim strahom od nestajanja", duboko ukorijenjenim u narodu kojim su vladale strane civilizacije gotovo pet vjekova. Ova trauma najviše se ispoljava kao "strah od ponovne dominacije drugog", a posebno kao strah od ponovne okupacije i ropstva.

Takva učenja su plagijat starozavjetnog judaizma, koji je, površno gledajući, nasilna religija, a bog Izraela nasilni bog. Čak se i savremeni judaizam okreće od takvog poimanja koje njeguje svetosavski kosovski mit. Fundamentalno hrišćanstvo je religija mira, a Bog hrišćanstva je onaj koji izražava ljubav, za koga važi princip minimizacije nasilja. Kosovski mit se svojim osnovnim elementima približava normativnom judaizmu, koji je daleko od pacifizma i toleriše nasilje u službi samoodbrane.

Da bismo sagledali tu "ratničku teologiju" svetosavlja izložiću jednu poslanicu poznatog episkopa timočkog Melentija Hilandaraca. Ona najbolje odslikava svetosavski poziv na "sveti rat", a kaže sljedeće: "Kada je Gospod Bog postavio narodu izrailjskom prvoga cara - Saula - rekao je: Ovo će biti način kojim će car carovati nad vama, sinove vaše uzimaće i metati na kola svoja i među konjanke svoje... I postaviće ih da su mu stotinaši i pedesetnici. (1 Car. 8, 11-12). Iz ovih riječi vidi se jasno da blagočestivi vladaoci uopšte, i naš kralj posebice, regrutuju vojnike po naredbi Božjoj. Radi čega? Radi toga da se sačuva narod od napasti i spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja. A ljudi su, od kako je svijeta i vijeka, često ratovali jedan protiv drugoga. Često je silni napadao slabijega; nepravedni pravednoga, nemirni mirnoga. I da bi se, dakle, slabi i mirni mogli sačuvati od napasti i zla, a silni u svojoj snazi i sili, sam je Bog odredio vojnu službu i vojnike, da sa svojim vladaocem čuvaju državu svoju i svoj narod od neprijatelja. Da održavaju mir i red u državi. Kako se ne bi podanici ovome protivili, kako bi bili pokorni svome vladaocu, kao organu božanske vlasti na zemlji, sam je Bog preko svetog apostola Pavla zapovijedio: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene“ (Rim. 13,12). A sveti apostol Petar uzvikuje: „Boga se bojte, cara poštujte“. Vojna je, dakle, služba, sveta služba. Vojnici pravoslavnog vladaoca zemaljskog jesu u isto vrijeme i vojnici cara nebesnoga, jer oni brane svetu vjeru pravoslavnu od nekrsti; štite svoga gospodara, vladaoca, kao miropomazanika Božjega, mačem i krvlju svojom brane ognjišta svoja i svoju otadžbinu. Vojna je služba uzvišena služba, jer se njome brane najviši interesi svete vjere pravoslavne, kralja i otadžbine. I ko preko srca stupa u ovu službu, preko volje vrši vojne poslove, taj navlači na sebe prokletstvo Božje, po riječima Svetog pisma: „Neka je proklet svaki onaj koji vrši djelo Božje nemarljivo“.

Melentije Hilandarac u ovoj poslanici podsjeća i : “da Sveto pismo naređuje, da se pokoravamo starijima, a na prvom mjestu miropomazaniku Božjem, kralju, ne samo iz straha, no i po dobroj volji. Pa kad nas zakon i vlasti u ime kralja pozovu na vršenje vojnih obaveza, treba s voljom i ljubavlju da se odazivamo tome pozivu i iskreno vršimo ono što nam se nalaže ili se od nas traži. A najteži je i najstrašniji grijeh je izdajstvo. Ko se usudi da izda, ili se ukloni - pobjegne - iz bitke, ili samoga sebe rani te da bi samo otišao u bolnicu ili kući, o, taj je veći grešnik nego ubica svoga oca. Izdajnik nije čovjek, nije hrišćanin, nije Srbin, nije sin svoje otadžbine. Izdajnik ili bjegunac - to je izrod. Prema izdajici ne treba imati milosti ni sažaljenja. Jer izdajica nije dostojan da hodi po zemlji koju je izdao. Izdajica - to je vrag Božji, to je odstupnik od svete vjere i crkve svoje; izdajica je krvni neprijatelj svoje otadžbine i svoga doma. Duša izdajice ide pravo na dno pakla ognjenoga, gdje se nalazi duša Jude koji je Hrista izdao i za pare prodao. Za izdajicu može se reći da bi bolje bilo da se nije ni rodio i na svijet pojavio. Izdajicu ne treba kriti. Ko ga sakrije, ili ne prokaže izdajstvo biće podvrgnut neumitno sudu Božjemu i ljutoj kazni. A neće izbjeći ni suda čovječjega. Bolje je umrijeti nego izdati ili o izdajstvu ne javiti. A kad si u boju, u lancu, ne plaši se, prekrsti se, Boga pomeni, pa naprijed. I zato, o vojniče, o Srbine, o brate dragi! Upamti i ovo: kad si u boju, budi junak, budi hrabar i gađaj smelo. Pazi da ti nijedan metak ne otide uzalud, onako u vetar. Pucati tek onako bez cilja, nema smisla. Šteta je. A i cela bitka zato se gubi. Ne puca se zato da se neprijatelj plaši, nego da se uništi. Stoj hrabro i idi napred, ili na juriš, kako ti se kad komanduje. Ne zaklanjaj se, već smelo napred. Ne daj se neprijatelju u ruke lako. Ako si usamljen, bori se junački i osveti sebe. Smatraj da ti je dužnost bila da to učiniš. I ako bi u tom slučaju,

braneći svoga brata, i život svoj izgubio, znaj da ćeš biti uvršćen u red svetih mučenika. Znaj, da će te za to proslaviti Bog u carstvu svome na nebu. Jer on je rekao da nema veće ljubavi od one kad ko položi dušu svoju za braću svoju (Jn. 15,13). A gdje je ljubav tu je i Bog."

Ovo je samo jedan eklatantni primjer te svetosavske ratničke teologije, koja je zapravo jeres starozavjetna, jer se u Hristu ne može takvo nešto propovijedati o "svetosti" rata. Zakon sadrži zapovijesti koje zahtijevaju od Izraelaca da istrijebe sedam kananskih naroda i opisuje nekoliko ratova za istrebljenje koji uništavaju čitave gradove ili grupe naroda. Ali, ratovi do istrebljenja su samo zapovijeđeni u situacijama od istorijskog interesa, a ne služe kao model u okviru judaizma. Istrebljenje je opisano u nekoliko biblijskih zapovijesti. Obim istrebljenja opisan je u zapovijesti 5.Moj 20:16-18. U toj knjizi - Ponovljeni zakon zapovijeda se da Izraelcima"ne ostavi u životu ništa što diše ... potpuno ih uništiti ...".

Nekoliko naučnika okarakterisalo je ovakvo tumačenje "svetog rata” kao najobičnije istrebljenje - genocid. Mete za istrebljenje koje su zapovijeđene su sedam kananskih plemena. Samo oni su eksplicitno identifikovani od Boga kao meta u Petoj Mosijevoj 7:1-2 i 20:16-18 ! Ovih sedam plemena su Heteji , Gergeseji , Amoreji , Hanaaneji , Ferežani, Jeveji i Jebuseji . Pored toga, dva plemena drugi bilasu izložena ratovima istrebljenja: Amalečani( 1. Samuilova 15:1-20 ) i Midjanci ( Brojevi 31:1-18 ). Istrebljenje naroda kanaanitskih je opisano prije svega u Knjizi Isusa Navina (naročito 10:28-42 ), koja obuhvata bitku kod Jerihona. Mnogi poznavaoci Pisma opisuju istrebljenje Kananaca kao "etničko čišćenje", ali napominju da je priča obuhvatala kontradiktorne indikacije da su Hananeji apsorbovani u izraelskom društvu. Mnogima su tvrdnje Mojsijevog Petoknjižja poslužile kao osnov za satanizaciju protivnika tipičnu za svaki genocid. Međutim, značajniji tumači Svetog pisma iznose jasnu tvrdnju da se tadašnji genocid nad Kanancima dogodio zbog jedinstvene okolnosti i da se biblijski materijal ne smije tumačiti kao davanje dozvole za ponavljanje. Nema osnova da iko u ovome vidi osnov za istrebljenje neprijatelja, kao što je kod kosovskog mita bila zapovijest o istrazi „poturica“.

Radi preciznosti, moram da naglasim, da se drevne zapovijesti (kao što su one) iz ratova za iskorjenjivanje obožavanja idola ne primjenjuju u judaizmu danas. Jevreji nijesu naučili da veličaju nasilje i vidjeli su rat kao način da izbjegnu zlo. Oni su učili da"mač dolazi na svijet zbog kršenja pravde i kroz ometanje pravde." Jevreji su uvijek mrzjeli rat i njihov Šalom izražava nadu za mir, jer je rat zlo.

Međutim, sveti vladika Nikolaj u svojem poznatom eseju „Religija Njegoševa“, oštro napada ovakav novozavjetni stav o "svetom ratu". Velimirović podsjeća da „ postoji u svetu jedna etička teorija, kojom se propoveda neprotivljenje zlu. Ova se teorija obično autorizira Hristom i ima zaštitnika među veoma inteligentnim i veoma čestitim ljudima. Nigde u svetu nije ova teorija dovedena do takve - teško je ne reći: apsurdne krajnosti kao u Rusiji. Najtipičniji njen apostol u Rusiji, i u svetu, jeste Tolstoj, a najizrazitiji ideal ove teorije predstavljen je u Tolstoja u Legendi o Ivanu duraku.

Ova teorija, koju nije jedini Tolstoj propovijedao, niti samo ruski daroviti jeretici, no i mnogi ekleziastici, do te je mere oslabila, raznježila, obezkarakterila duh ruskoga naroda, da je on uistinu u posljednje vrijeme položio odlično ispit, pokazavši kako je u stanju da se ne protivi zlu, ili drugim riječima, kako on nije u stanju da se protivi zlu.

Crna Gora, po veličini, među slovenskim zemljama stoji na dnu one skale. Na vrhu koje stoji Rusija. U ovoj Crnoj Gori, u kojoj žive ljudi jedne krvi i jedne vjere s ruskim narodom, nikad se niko nije javio kao privrženik i zaštitnik teorije neprotivljenja zlu. Naprotiv, od kad postoji Crna Gora kao slovenska zemlja, vazda se u njoj znalo samo za teoriju suprotstavljanja zlu. Ova teorija propovijedana je po crkvama s krstom i jevanđeljem, propovijedana je na saborima pjesmom i guslama, propovijedali su je stari i mladi, sveti i umni, žene i ljudi. I ova je propovijed do takve mere uzdizala duh maloga crnogorskoga plemena, da je ono bilo u stanju da stoljećima daje otpor najvećem zlu, koje je arijsku evropsku rasu u istoriji zadesilo - osmanskoj svepobjednoj moći. No, otkad postoji Crna Gora, i otkad postoji Balkan i slovenstvo na njemu, teorija protivljenja zlu nije imala oduševljenijeg predstavnika, proroka i propovijednika od vladike Njegoša.

Tolstoj i Njegoš, to su dva sasvim suprotna svijeta, negativni i pozitivni elektricitet slovenske rase, dva sasvim suprotna ideala: Ivan durak i Miloš Obilić. Koji je ideal hrišćanski? Hrišćanska su oba, ali ni jedan nije isključivo Hristov. Onaj ko je učio: "Ako te ko udari po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi", ne bi se svakako pomirio s Njegoševim idealom. No, da li bi se taj pomirio s idealom Tolstojevim? Treba, prije svega znati da zamisliti Hrista u pasivnom odnosu prema zlu u svijetu znači ni više ni manje no izbrisati njegovo ime iz istorije svijeta. Golgotska tragedija nije posljedica pasivnosti, no aktivnosti Hristove protiv zla oličenog u izrailjskom farisejstvu. Hristos se borio protiv zla, napadao zlo, istina, ne oružjem - zar se zlo samo oružjem napada i ubija? - no riječima, i to kako strasnim riječima! (Matej 23). Nikad fariseji jerusalimski ne bi raspeli Ivana duraka, ali su Hrista raspeli. Ivana duraka nikad ne bi raspeli zato što im se nikada ne bi protivio; Hrista su raspeli zato što im se protivio. I Tolstojev i Njegošev ideal hrišćanski su, jer su oba ponikla u hrišćanstvu i jer se oba donekle mogu opravdati pradokumentom hrišćanske vjere. No, nijedan od ova dva etička ideala nije potpuno ni isključivo Hristov.

Kad bi svekoliko zlo u svijetu imalo samo jednu glavu, ne znam šta bi Tolstoj činio s tom glavom. Njegoš bi je posjekao.Ako bi je i na čijem oltaru sagorio - sagorio bi je na oltaru Miloša Obilića. Hrišćanstvo promoviše potpuno drugačiju filozofiju. To je nenasilje, rješavanje sukoba mirnim sredstvima i uvažavanje neprijatelja. Lažne su filozofije i etike rata, po kojima je sukob među zavađenim narodima borba između dobra i zla, između svjetlosti i tame. Nikada u nekom ratu svjetlost i istina neće biti na jednoj strani, a zlo i tama na drugoj. Kao što misle mnoge vođe, mislio je i Isus Navin kad ga je susrio anđeo gospodnji na samom ulasku u obećanu zemlju. Isus ga pita: „Jesi li sa nama ili si sa njima?“ Anđeo mu odgovara: „Niti sam sa vama niti sa njima. Nego se izuj jer je sveta zemlja na kojoj stojiš.“

Bog ne drži ničiju stranu. On je uvijek na strani istine, mira, radosti i ljubavi. Ovakvo hriščansko poimanje rata,ima korijene u Starom zavjetu. Iako apsolutno nenasilje nije obaveza hrišćanstvu, novozavjetna religija tako oštro ograničava upotrebu nasilja, zalažući se da nenasilje postane jedini način da se ispuni život istine, pravde i mira. Hrišćanstvo ne dozvoljava bilo kakvu upotrebu nasilja, osim ako je učinjeno u samoodbrani. Nastaviti mir prije vođenja rata, održavati osjetljivosti za ljudski život, to su potrebe čiji je cilj mir, a ne dominacija lili osvajanje neke teritorije, ma koliko je mi smatrali "svetom”.

Što bi se o tome moglo reći na osnovu Isusovih i apostolskih riječi, a možda još više na osnovu njihovih djela? Da li je Isus bio pacifista i da li se hrišćanstvo protivi vođenju bilo koje vrste rata, kako onog napadačkog, tako i odbrambenog? Da li su Isus i apostoli svojim djelima pokazali hrišćanima da treba učestvovati u ratovima i ubijati neprijatelje? I da li je (i gdje je) Isus, ili bilo koji od apostola, opravdao i pohvalio ubijanje u ratu, poput Atanasija Velikog?

Odgovor na pitanje mogao bi stati u samo jednu riječ - nigdje. Dakle, ni Isus ni apostoli ni na jednom mjestu u Novom zavjetu ne kažu ništa što bi moglo bar podsjetiti na riječi Melentija Hildarca, vladike Nikolaja ili, još bolji primjer, Atanasija Velikog, kada govori o ubijanju u ratu. Atanasije Veliki nije potkrepio svoje tvrdnje nijednim navodom iz Novog zavjeta, iako je, u poslanici "znamenitome nitarskome kaluđeru Amunu", u prvom pravilu, za mnoge svoje riječi naveo potvrdu iz Svetog pisma. Ipak, u Novom zavjetu postoji nekoliko mjesta (izbrojivih na prste jedne ruke) koja, uz vješta tumačenja, po potrebi postaju neoborivi dokazi da Isus i hrišćanstvo nijesu protiv rata i ubijanja u njemu.

Jedno od najčešće citiranih i tumačenih mjesta jeste ono iz Jevanđelja po Jovanu, koje je patrijarh Pavle uvijek pominjao, objašnjavajući opravdanost "pravednih" i "odbrambenih" ratova: "Od ove ljubavi niko nema veće: da ko život svoj položi za prijatelje svoje." (Jv. 15, 13) "Onaj koji se iz ljubavi prema bližnjima stavi u zaštitu njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca, taj stavlja život svoj na kocku, sa spremnošću da ga izgubi", tumačio je patrijarh.Ali, što zapravo znači "položiti život svoj za prijatelje svoje"? Kako su to činili Isus i apostoli? Njihov način žrtvovanja razlikuje se od žrtve kakvu je podnio, na primjer, Miloš Obilić. Kao što znamo, ni Isus ni apostoli nijesu učestvovali ni u jednom ratu i nikome se nijesu oružano suprotstavljali, iako su bili pod okupacijom Rima. Sa ovog svijeta odlazili su ne vodeći nikoga drugog sa sobom (kao što je to Miloš učinio). Jedini put kada je apostol Petar

mačem povrijedio prvosveštenikovog slugu, Isus mu je rekao: "... vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti". (Mt. 26,52)

U Novom zavjetu riječ mač pominje se na još jednom mjestu, vrlo rado citiranom od zastupnika teze da se Isus nije protivio ratu (misli se na fizički, ovozemaljski rat).“Reče im još: Kada sam vas poslao bez novčanika, bez torbe i obuće, da li vam je šta nedostajalo? A oni rekoše: ništa. Na to im reče: ali sada ko ima novčanik neka ga uzme, isto tako i torbu, a koji nema neka proda svoju haljinu i neka kupi mač. Jer vam kažem da ova riječ. Pisma mora da se izvrši na meni: “I uvrstiše ga među zločince; svršava se naime ono što mi je određeno. A oni rekoše: Gospode, evo ovjde dva mača. Ali im on reče: dosta je”. (Lk. 22, 35-38).

Jasno je da je mač o kojem govori Isus bio samo "školski alat" da ih nauči da ga ne koriste na ljudima. Svoje tumačenje i kritiku mišljenja nekih teologa o ovom mjestu dao je na svoj duhovit način i Erazmo Roterdamski: "Kako čitava Hristova nauka ne uči ljude ničemu drugom do blagosti, strpljivosti i nipodaštavanju života, sasvim je jasno šta znače te riječi. Svakako je htio da još više razoruža svoje poslanike, kako bi zanemarili ne samo obuću i torbu, već i haljine, i kako bi se posvetili goli i sasvim spremni djelu jevanđelja; zato ne smiju imati pri sebi ništa drugo do mač, ali ne onaj kojim se služe razbojnici i ubice, već duhovni mač koji prodire i u najdublji kutak srca i jednim udarcem odbija sve strasti, tako da u srcu ne ostane ništa drugo sem pobožnost."

"Ali, pogledajte, molim vas", kaže dalje Erazmo, "kako je onaj slavni teolog izokrenuo to mjesto. On je pod mačem shvatio pravo da se čovjek brani od proganjanja, torbu je protumačio kao ostavu za životne namirnice..." (...) I kao što misli da riječ mač znači sve ono što se odnosi na odbranu od napadača, isto tako riječ torba shvata kao sve ono što se odnosi na životne potrebe. I tako taj tumač Božje misli šalje apostole naoružane kopljima, lukovima, strijelama i bombardama da propovijedaju nauku na krst razapetog Hrista; sem toga, prti im još na leđa kovčežiće, torbe i bisage, da ne bi slučajno sa odmorišta pošli bez doručka. Mudrog tumača ne zbunjuje ni to što Hrist naređuje da se mač, koji je tako žestoko zahtijevao da se kupi, sada metne u korice; i da se nikada nije čulo da su apostoli upotrebljavali mačeve i štitove protiv paganskog nasilja; ali bi ih svakako upotrebljavali da je Hrist mislio onako kako ovaj tumači."

Ni stav Pravoslavne crkve nije jedinstven prema ubijanju, ratovanju, upotrebi oružja. Kao što se patrijarh Pavle i vladika Artemije nijesu slagali povodom toga da li su svi ljudi djeca Božja ili su stvorenja Božja i kao što su postojale razlike između mitropolita Jovana i vladike Atanasija Rakite "u shvatanjima Crkve, njene uloge u srpskom narodu i njene misije u svijetu", ni po pitanju rata svi episkopi SPC nijesu mislili isto. Jeromonah dr Ignatije (Midić), koji je 1994. godine izabran za episkopa braničevskog, u "Teološkim pogledima", vjerskonaučnom časopisu (br. 1-4, 1991. godina), pisao je "da Crkvu treba braniti, ostao je jedino problem oko toga kojim 'oružjem'. Još ako se tome doda i 'etičko', odnosno humanističko shvatanje rata kao agresivnog ili odbrambenog, što će reći lošeg ili dobrog, 'prljavog' ili 'čistog', dileme skoro da nema oko toga da li je i rat dozvoljen u odbrani viših i najviših ciljeva i dobra. Ne bih hteo mnogo da govorim o tome da je rat, kao sredstvo za postizanje nekih viših ciljeva, često nacionalnih, koji koristi ljude za to, a od kojih nema nikakvog višeg cilja, bilo odbrambeni bilo agresorski, neprihvatljiv i neopravdan, ni sa ljudskog stanovišta a kamoli Crkvenog. Jer, koja majka se može složiti i utešiti objašnjenjem da njen sin treba da pogine zarad viših nacionalnih i ne znam kojih drugih ciljeva, ili ako je poginuo da je njegova smrt bila opravdana žrtva za 'bolje sutra' budućih generacija?"

Ovakva razmišljanja episkopa Ignatija (doduše iz vremena dok još nije bio episkop), u potpunosti su se razlikovala od razmišljanja, na primjer, mitropolita Amfilohija koji je, kao što vidjesmo, rado citirao onaj dio iz Njegoševog Gorskog vijenca: "Neka bude što biti ne može, nek' ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje." Vidjeli smo da je žestok bio i vladika Atanasije Jevtić koji je uzvikivao "neka košta koliko košta" samo da se ostvare viši srpski ciljevi i da "pokažemo da se ne plašimo".

Vjerovatno svjestan toga, jeromonah Ignatije je na kraju svog teksta poslao zanimljiv poziv: "Možda će ova ocjena odnosa Crkve sa svetom zvučati nerealno i pomalo pacifistički neubedljivo za one koji drugačije misle, ali onda oni

neka ovo shvate kao poziv za nastavak razgovora o tome kako shvatamo Crkvu i šta ona za nas, pre svega 'takozvane bogoslove' znači, kako bi na taj način mogli da i drugima koji to nisu shvatili objasne šta je to Crkva i u čemu se ona razlikuje od tolikih državnih modela i humanih organizacija."

Patrijarh Pavle, na primjer, rat je shvatao na način koji je vladika Ignatije nazvao "etičkim", odnosno humanističkim. To jest, za patrijarha je postojao "napadački" i "odbrambeni", "pravedni" i "nepravedni" rat. U intervjuu koji je 25. novembra 1991. godine dao austrijskoj i južnonjemačkoj televiziji, na pitanje novinara da li postoji pravedan rat, patrijarh je odgovorio: "Mišljenja sam da takav rat može da postoji i na zemlji, kad postoji i na nebu. U Apokalipsisu Sv. Jovana Bogoslova čitamo: “I nasta rat na nebu; Mihail i anđeli njegovi zavojštiše na aždaju, staru zmiju koja je đavo i satana, i ratova aždaja i anđeli njezini i ne nadvladaše, niti im se više nađe mjesta na nebu” (Apokalipsis, 12, 7-9). "Zlo uvijek napada", objašnjavao je dalje patrijarh, "i dobro mora da se brani. Kain uvijek gleda da ubije Avelja i Avelj mora da se brani. Odbrana, dakle, od nasilja zlih, odbrana svog života od zločinaca, života i mira svojih bližnjih, granice su koje označavaju pravedan rat."

Zastupnici teze da je hrišćanima dozvoljeno ubijati ljude radi zaštite bližnjih, u djelima Isusa Hrista, njegovih apostola i prvih hrišćana ne mogu pronaći opravdanje za svoj stav. Iako su svi oni imali prijatelje i bližnje kojima je bila potrebna zaštita "njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca", o kojoj je govorio patrijarh Pavle, niko od njih, žrtvujući se i polažući svoj život, nije ubio nijedno ljudsko biće. Iz teksta Novog zavjeta saznajemo da je od Isusa stradalo samo jedno krdo svinja (Lk. 8, 33), jedno smokvino drvo (Mt. 21, 18-19) i da je Gospod, u nastupu ljutnje, iz jerusalimskog hrama razjurio ovce, volove, mjenjače novca i prodavce žrtvenih životinja zato što su, kako im sam reče, od doma oca njegova načinili "kuću trgovačku" (Jv. 2, 15-16).

Apostol Petar je bio najtvrđi i najborbeniji među apostolima. Kada je Juda doveo naoružane ljude u getsimanijski vrt da uhvate Hrista, Petar je potegao mač i jednom od njih odsjekao uho (Jn. 18, 10). Poznata je i priča iz Djela apostolskih o Ananiji i Safiri (Del. 5, 1-11), mužu i ženi koji su prodali svoje imanje i dio novca predali apostolima, a jedan dio sačuvali za sebe.

Saznavši za to apostol Petar je ukorio muža Ananiju, zbog čega je ovaj, vjerovatno ophrvan stidom i grižnjom savesti, izdahnuo. Oko tri sata kasnije kod Petra je došla i Safira, supruga Ananijina, ne znajući šta se desilo. Poslije Petrovog prijekora upućenog i njoj i riječi: "Vidi, pred vratima su noge onih što su sahranili tvoga muža, i tebe će iznijeti" i ona je pala mrtva. Na kraju ovoga niza, pomenimo i apostola Pavla koji je, nakon svog prelaska u hrišćanstvo oslijepio jednog vrača (ali samo nakratko) koji se izdavao za lažnog proroka (Del. 13, 11). Time se praktično završavao spisak svih djela i Isusa Hrista i apostola koja bi se mogla nazvati "nasilnim ponašanjem".

S druge strane, Novi zavjet je pun primjera da se Isus uvijek uklanjao (Mt. 12, 14-15) i sakrivao (Jv. 8, 59) od onih koji su željeli da ga ubiju. Svojim učenicima je govorio da to isto čine, kada ih gone u jednom gradu da bježe u neki drugi (Mt. 10,22-23). Proričući uništenje Jerusalima i hrama od Rimljana, izazvano jevrejskom pobunom, Isus je ljudima Judeje savjetovao da "bježe u gore" i da se ne vraćaju u grad (Lk. 21, 20-22), a ne da ulaze u borbu sa moćnijim protivnikom. Nije govorio: "Neka košta koliko košta" i "Neka bude što biti ne može", kao što su srpski episkopi savjetovali svome narodu. Ideja o žrtvovanju i polaganju života svoga za prijatelje svoje, kakvu su zastupali episkopi SPC tokom 90-ih godina, bila je identična onoj koju su zastupali zeloti, a protiv koje je Isus izričito bio. Kada su došli da uhvate Isusa, i kada je Petar mačem odsjekao uho prvosveštenikovom slugi,tada mu reče Isus: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti. Ili misliš da ne mogu da zamolim svoga oca, pa će mi odmah poslati više od dvanaest legija anđela?" (Mt. 26, 52-53).

I pored takvih mogućnosti, Isus nije pozivao anđeoske legionare, ni da spasi sebe, a niti da oslobodi svoj narod od rimskog ropstva. Kao što Jevreji nijesu imali nikakve šanse protiv rimskih legionara, tako ni Rimljani, valjda, ne bi mogli da se odbrane od legija sastavljenih od anđela.

Dakle, u riječima i djelima Isusa Hrista i dvanaestorice apostola nije bilo pozivanja na ratovanje i ubijanje. Naprotiv.

Zato su, kada su Rimljani 70. godine krenuli da razore Jerusalim, hrišćani poslušali Gospoda, napustili grad i sklonili se u Pelu (današnji Jordan). Čini se da im ni na kraj pameti nijesu bile riječi poput onih koje je knez Lazar, navodno, izgovorio srpskim vitezovima pred Kosovsku bitku: "Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom živeti. Bolje nam je u borbi primiti smrt od mača, nego li dati pleća neprijateljima našim."

Kao što već rekosmo, Rimljani su za njih bili isto što i Turci za Srbe (okupatori), a Jerusalim im je značio isto što i Kosovo Srbima, ako ne i mnogo više.Međutim, da i sam ne bih upao u zamku nekog “pacifizma", kako to neki episkopi umiju da u odbrani etiketiraju, postaviću retoričko pitanje: ako imamo "sveto pravo" da branimo svoj život i svoje bližnje oružjem do smrti (od agresora) kakve onda to ima veze sa "svetim srpstvom". Otkud pravo da čistim od nektara "svetu zemlju" i podignem "sveti rat do totalne istrage poturica“. Ako je svetinja život koji navodno branim, kakve to veze ima sa kosovskim mitom? Ali ima i te kako sa Hristom,koji nije na zlo odgovorio zlom i mačem, već je zlo pobijedio dobrim. I samo zato je vaskrnuo! Kosovski mit, međutim, ne vjeruje u podvig krsta i vaskrsenje Hristovo, već u viteštvo i smrt Obilića. Taj mit ne veliča silu Božju , već snagu mušku . I zato je jeres.

“KOSOVSKA TEOKRATIJA” I OBNOVA PRAVOSLAVNE MONARHIJE

Kosovski mit stvara osnovu za izgradnju jedne posebne države koja ima elemente teokratije, tzv. pravoslavne monarhije, za koju se zalažu zastupnici svetosavlja. Ta teokratija je vrlo bliska stavovima Njegoša (posljednjeg teokratskog vođe u cijeloj Evropi) i njegovom poimanju uloge crkve u “zemaljskim poslovima”. Možemo zapravo reći da je Njegoš najbolji predstavnik i čist egzemplar ”kosovske teokratije”.

Po ovoj mitologiji car postaje svetac i Božji pomazanik, poput starozavjetnih vođa kao što su Mojsije ili sveti car David. Međutim, car Lazar prepušta svoje carstvo zemaljsko i kao Hrist (koji je istinski kralj nad kraljevima) bira carstvo nebesko. Ali, ova mitologija sadrži trik, jer podrazumijeva da episkop-vladika sa druge strane preuzme vladalačke funkcije. Ostaju nejasne i gube se granice između svjetovne i crkvene vlasti, pa se te dvije vlasti preplijeću i postaju jedna.

Vojni poraz na Kosovu tvorci mita pripisali su odluci Lazarevoj da žrtvuje svoju svjetovnu carsku poziciju za carstvo nebesko. Knez Lazar Hrebeljanović slavi se kao sveti car Lazar. Kosovski mit predstavlja srednjovjekovnog srpskog kneza kao mučenika za vjeru, čime je postao ovaploćenje svih onih careva koji su se borili za odbranu hrišćanstva, tačnije hrišćanske države (pravoslavne monarhije) i sljedstveno tome on postaje svetac, čiji primjer treba slijediti. U narodnoj pesmi „Kneževa večera“ povezuje se taj knez Lazar sa Isusom Hristom. Hrebeljanović tako postaje simbol objedinjavanja svjetovne i duhovne vlasti. To je proizvelo praksu proglašavanja mnogih careva i svjetovnih vođa za svece, što je raritet u hrišćanstvu i jedna od“osobenosti” svetosavlja.

Naravno, to nije slučajno urađeno, jer proučavaoci mita smatraju da nema razumnih razloga za sumnju u namjere kneza Lazara da na Vidovdan 1389. porazi Turke, učvrsti vlast, osigura nasljednike i ,dokle god i koliko god može, obezbijedi sebi dug život i u njemu sva smrtniku dostupna zadovoljstva. Suštinski element mita je insistiranje na obnovi srpskog carstva, iako carstvo nije ni postojalo u vrijeme Kosovske bitke. Prema kosovskom mitu, Srbi su bili izvorni posjednici ovog dijela Balkana i njihovo veliko carstvo je ugašeno na Kosovu polju. Činjenice, međutim, govore da je kratkotrajno Dušanovo carstvo imalo izrazito multietnički karakter i da je propalo nekoliko decenija ranije. Srbija je u doba Kosovske bitke bila kneževina koja čak nije ni obuhvatala kosovsku oblast.

Mitologija pokosovskog ciklusa pretvara gubitak carstva u poziv za njegovu obnovu. To postaje ideja vodilja, bolje reći opsesija crkvenih ideologa, a kasnije i intelektualne i vojne elite. Crkva se pretvorila u društveno-političku organizaciju koja je sa državom (i vojskom) bila na istom zadatku.

Stvara se ideološka osnova za sve buduće pravoslavne monarhije i teokratije, u kojima crkva ima dominantnu ulogu u vođenju državne politike i artikulisanju nacionalnih interesa, a gubi vaseljensku misiju svjedočenja za

Hrista radi spasenja svijeta i prestaje da bude "dom molitve za sve narode".

Čitajući Stari zavjet može se steći utisak da je kralj bio "pomazanik Božji" i da je stoga neophodan za Božji narod, s obzirom da je to bila praksa "cijeloga svijeta". Ipak, to nije bila Božja volja, pa je odluka izabranog Božjeg naroda da usvoji praksu paganskih naroda otvorila vrata nečemu što je poremetilo Božju zamisao i red, a uz to postavilo temelj za pogrešan i destruktivan način upotrebe sile i autoriteta. Posljedice nijesu bile negativne samo za Izrael, nego za cijelo čovječanstvo. Kada narod, koji je pozvan da svojim načinom života bude svijetlo svijetu, počne prihvatati ono što svijet praktikuje, onda putokazi nestaju.

Bog nikada nije želio da njegov narod ima kralja (neprikosnovenog svjetovnog vođu), osim njega samog. Naravno, hiljadama godina njegov narod to praktikuje i Bog u svojoj milosti blagosilja svoj narod. Ali, ta praksa i dalje je pogrešna u Božjim očima. I u ovoj oblasti stvari će se vratiti na početak. Jedini kralj svog naroda i cijelog svijeta biće onaj koji je to bio i jeste, Isus Hristos, sam Bog. A, dok obnova ne postavi stvari na njihovo prvobitno mjesto, milost će biti veća od ljudskog nesavršenog razumijevanja i praktikovanja onoga što je Bog poručio. Svetosavlje kroz istoriju radi i propagira upravo suprotno od onoga što govori za Lazara, koji je predao carstvo ćesara za carstvo Božje. Na jedan posredan način,crkva kao predstavnica tog carstva nebeskog uzima za sebe primat nad svjetovnom vlašću (što je dobro samo po sebi), ali i počinje da vlada upravo elementima ovog svijeta, da vodi "duhovne ratove" oružjem skovanim od ljudske ruke i da neprijatelje Božje vidi u ljudima od krvi i mesa. Crkva postaje sinteza kosovskog mita i carstva ćesara, antiteza carstvu nebeskom.

Pošto je Isus Hristos jedino otjelovljenje Boga na zemlji, vrlo je važno pogledati njegov stav i praksu u odnosu na titulu kralja. Ako je iko u istoriji čovječanstva imao pravo na titulu i poziciju kralja - Isus Hristos je bio ta osoba. Istinski Bog i istinski čovjek sa kraljevskim pedigreom iz plemena Judina, iz doma Davidovog! Isus Hristos je kao čovjek rođen u vrijeme kada je obožavanje čovjeka kao božanstva u Rimskom Carstvu dostiglo kulminaciju. Rimskog kralja, Cezara, smatrali su vrhovnim ljudskim autoritetom i pripisivali mu osobine božanstva. U tom se vremenu očituje i krajnje otpadništvo Božjeg naroda. Na njihov zahtjev da razapne Isusa, Pilat im napominje da je Isus njihov kralj. Njihova reakcija na to jasno pokazuje koliko daleko su otpali od Božje prvobitne namjere sa njima:

"Mi nemamo drugog kralja osim cara (ćesara)." (Jovan 19:15).

Samo nekoliko trenutaka prije ovoga, Pilat je u razgovoru postavio vrlo konkretno pitanje Isusu: "Jesi li ti kralj judejski?" (Jovan 18:33). Iako, što je ponekad znao raditi, na sebi svojstven način, Isus ne odgovara ni sa "da" ni sa "ne", opet se iz njihovog daljeg razgovora nedvosmisleno može shvatiti da titula kralja pripada njemu: "'Ali moje kraljevstvo nije odavde“.„Dakle, ti si kralj?“ - reče mu Pilat.„Dobro veliš - odgovori mu Isus - ja sam kralj“. ( Jovan 18:37).

Znači, a to se i da zaključiti iz cijelog izvieštaja Svetog pisma, Isus Hristos Božji sin, jeste kralj. On se ne stidi te titule, jer se sa njom i rodio. Niko mu od ljudi to nije dodijelio, niti je on to silom ili na nepravedan način stekao. Njegov otac, Bog svemogući, jedini istinski kralj, svoju kraljevsku titulu prenio je na svog sina. Ali on, koji se ni u čemu nije ljubomorno držao svoje jednakosti sa Bogom (Filipljanima 2:6) nije ni ovu titulu gledao "kao plijen koji se grabi". Iako je kao Božji sin imao pravo na to, znajući da je i "sin čovječiji", Isus je odbio da ga na tu poziciju i postave.

"Ali, kad Isus razumje da hoće da ga dignu i da ga učine kraljem, otide opet u goru sam." (Jovan 6:15).

Ovim postupkom Isus čini nešto što izgleda čudno, ali je neophodno - odbija da prihvati titulu koja bi na naki način "zavela ljude". Njegova misija na zemlji nije bila da utvrdi svoju poziciju, već da proslavi svog nebeskog oca i da ljudski rod vrati u zajedništvo sa Bogom - izvorom svega što je ljudskom rodu potrebno, izvorom života i razlogom postojanja svega! Zbog toga je kao "sin čovječiji" odustao od onoga što mu je kao Božjem sinu nedvosmisleno pripadalo.Time je takođe pokazao da niko na zemlji, pa čak ni on, nije mogao zauzeti mjesto i titulu koja pripada

samo Bogu - koji jeste istinski kralj nad svim narodima. Isus time daje primjer ljudskom rodu i ostavlja poruku svim vođama u svim vremenima.

Ćesar je vječni simbol vlasti, države, carstva ovoga svijeta. Postoje dvije osnovne tačke gledišta na uzajamni odnos ćesara, vlasti, države, carstva ovoga svijeta, i duha, duhovnog života čovjeka, carstva Božjeg. Taj odnos se shvata dualistički ili monistički. Monizam, kao što je svetosavska teokratija, uvijek ima tiransku tendenciju, bilo da je religijski ili antireligijski. Ispravno, pak, shvaćeni dualizam carstva ćesara i carstva Božjeg, duha i prirode, duha i u državu organizovanog društva, može utemeljiti istinsku slobodu jednog naroda. Lažno su bile shvaćene i protumačene jevanđeljske riječi: “Dajte ćesaru ćesarevo, a Bogu Božje” i riječi apostola Pavla: “Svaka je vlast od Boga”. Tumačenje tih riječi nosilo je ropski karakter. “Dajte ćesaru ćesarevo” nikako ne znači religiozno određenje ćesara i njegove vlasti, kao što to predstavlja kosovski kult po kome su gotovo svi carevi iz loze Nemanjića sveci, ne označava nikakvu njegovu vrijednost. To je tek razlikovanje dviju sfera koje se ne mogu miješati. Riječi da je svaka vlast od Boga, koje su imale sudbonosno značenje, vrlo često su označavale servilnost i oportunizam u odnosu prema državnoj vlasti, kao i sakralizaciju oblika vlasti, koja nema ničeg zajedničkog sa hrišćanstvom. Riječi apostola Pavla nemaju preveliko religiozno značenje, njihov karakter je u velikoj mjeri istorijski, prouzrokovan položajem hrišćana u rimskoj imperiji. Apostol Pavle se bojao da se hrišćanstvo može preobratiti u anarhičnu, revolucionarnu sektu. Pored toga, treba se sjetiti da se kroz izvjesno vrijeme, tokom vladavine Domicijana, državna vlast karakterisala kao zvijer koja dolazi iz bezdana. Pitanje je daleko složenije nego što se obično misli pozivanjem na riječi apostola Pavla. Hrišćanstvo je pokazalo servilnost u odnosu prema carstvu ćesara. To se obično dešavalo ovako: svaka promjena - revolucionarna ili reformatorska - u carstvu ćesara obično je izazivala suprotstavljanje crkve, osudu novotarija kao ispoljavanja duha antihrista. Ali, kada je došla na vlast, kada se stabilizovala i učvrstila nova vlast ćesara, crkva je najedanput primijetila da je to upravo ona vlast koja je takođe od Boga i sankcionisala ju je.

Tako je ispadalo da je crkva tek sankcionisala ono što su činile druge vancrkvene i vanhrišćanske sile, da nije imala vlastiti ideal društva i države. Kada ga je, po svemu sudeći, imala - u hrišćanskim teokratijama naše crnogorske prošlosti - bilo je još gore, jer su te teokratije bile hrišćanske tek po imenu i odricale su ljudima i građanima slobodu. Teokratija je bila jedno od najvećih iskušenja kroz koje je prolazilo hrišćansko čovječanstvo, iskušenje nije bila samo teokratija u srednjovjekovnom smislu riječi. Iskušenje su predstavljale i hrišćanske države koje su takve uvijek bile samo simbolički, a ne i stvarno, čime su kompromitovale hrišćanstvo. Dubina problema je u tome što duh ne može da zavisi od prirode i društva, niti može biti određen njima. Duh je sloboda, ali u objektivizaciji duha u istoriji izgrađen je niz mitova, poput kosovskog kojima je učvršćivan autoritet vlasti. To je mit o suverenitetu u religioznoj oblasti, zatim mit o papskoj nepogrešivosti ili mit o saboru episkopa. U životu država i društva je tako: mit monarhije - o suverenitetu vlasti monarha, mit demokratije - o suverenitetu vlasti građanina. Svi ovi mitovi su u suštini imali mistički karakter, mada se to otvoreno nije priznavalo. Označili su kao pravilo ne novo shvatanje mita o suverenitetu, nego negiranje same ideje suvereniteta. Suverenitet ne pripada nikome, on je samo jedna od iluzija objektivizacije.

Neki će, možda, pomisliti da se moja tačka gledišta nalazi u vlasti anarhičnog mita, ali to bi bilo pogrešno. Strana mi je utopija srećnog, bezdržavnog bića,ali država ima tek funkcionalni i potčinjeni značaj u odnosu na Boga. I u hrišćanskom periodu dolazilo je do povratka ka mnogobožačkom shvatanju države, tj. totalitarnom, monističkom shvatanju. Jedan od glavnih klasičnih prigovora protiv hrišćana sastoji se u tome da su hrišćani loši, nelojalni građani, da se osjećaju pripadnicima drugog carstva. Spor o tome traje i danas. Postoji vječni konflikt Hrista - bogočovjeka i ćesara - čovjekoboga. Tendencija ka obogotvorenju ćesara (car Lazar , car Milutin i dr.) vječna je, ona se pokazuje u monarhiji, ali može se pojaviti i u demokratiji i komunizmu, naravno. Nikakav suverenitet zemaljske vlasti ne može biti izmiren sa hrišćanstvom: ni suverenitet monarha, ni suverenitet naroda, ni suverenitet klasa. Jedini princip koji miri sa hrišćanstvom jeste utvrđivanje neotuđivih prava čovjeka. To država nerado prihvata. Sam princip prava čovjeka bio je izopačen, on nije označavao prava duha protiv samovolje ćesara, on je bio uključen u carstvo ćesara i označavao je ne toliko prava čovjeka kao duhovnog bića, koliko prava građanina kao parcijalnog bića. Nastaje borba monizma s dualizmom. Monizam je uvijek povratak ka mnogobožačkom shvatanju državne vlasti, dualizam, pak, ima hrišćansko porijeklo, on je utemeljen krvlju

mučenika. Odnosi monizma i dualizma imaju paradoksalan karakter.

Prema Nikolaju Berđajevu, odnosi crkve i države spadaju u jedan od oblika odnosa duha i ćesara, ali u formi istorijske objektivizacije.Crkva je u istoriji lako poprimala carstvo ćesara, tj. carstvo objektivizacije, ali u njoj je uvijek ostajao i drugi element. Ćesar pripada objektiviziranom svijetu, on je potčinjen nužnosti. Duh, pak, pripada carstvu slobode. Odnosi crkve i države bili su i biće protivurječni i nerazrješivi. Konflikt ostaje neprevladan i u situaciji kada se crkva oportunistički prilagođava državi. Crkvena politika najviše se prilagođava carstvu ćesara. U tom smislu, poseban značaj imao je Konstantinov rad. Imperija je postala hrišćanska po svojoj simbolici. Ali, što je još važnije, crkva je postala imperatorska. Oci i učitelji crkve prestali su da budu zaštitnici slobode savjesti. Duh ograničen ćesarom dovodi do spajanja dva carstva. Ćesar se sakralizovao crkvom. Vaseljenske sabore organizovali su vizantijski imperatori koji sebe smatraju crkvenim velikodostojnicima. Nastalo je hrišćanstvo istočnog i zapadnog tipa, s tendencijama ka cezaropapizmu i papocezarizmu. Vlast ćesara dobija crkveni blagoslov. Može se čak reći da se obrazuje poseban sakrament, sakrament carske vlasti.

Stapanje i izjednačavanje carstva ćesarevog i carstva Božjeg neprestano se događalo i u praktičnom životu i u mišljenju i u učenju. Kod ljudi je postojala neodređena sklonost ka monističkim i totalitarnim sistemima. Takav sistem bila je pre svega teokratija i, u osobito radikalnoj formi, vizantijska teokratija koja je dobila ekstremnu formu u svetosavskoj , odnosno “ kosovskoj teokratiji”.

Da bi ostvarila svoje teokratske ambicije, od nekadašnje ranohrišćanske crkve koja je bila progonjena i rasuta po cijeloj zemlji, crkva postaje jaka organizacija koja proganja. Politički cilj je jedan narod, jedna vjera u jednoj državi. Za nešto takvo crkva mora da se izbori sa neistomišljenicima, “poturicama”, ateistima i ljudima druge nacionalnosti. Svaki secesionistički pokret ili inicijativa za autokefalnost neke pomjesne crkve doživljavaju se kao izdaja nacionalnih interesa, pa čak i kao jeres i svetogrđe. Gubitak dominacije i kontrole za ovakve strukture je užasavajući i tome se odupiru svim raspoloživim sredstvima. Državna crkva vješto koristi silu državne vlasti za očuvanje svoje dominacije, lično i neposredno se ne upuštajući u korišćenje fizičke i druge prisile, već to čini kroz politički aparat, žigošući sve što je drugačije kao izdajničko. A zna se šta izdajnicima svoga "roda" sljeduje.

Sveto pismo na potpuno drugačiji način uči istinske Hristove sljedbenike. "Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij’, a ko ubije biće kriv sudu. A JA VAM KAŽEM da će svaki koji se gnjevi na brata svoga biti kriv sudu. Ako ko kaže bratu svome ‘raka’, biće kriv sinedrionu. Ako ko kaže ‘budalo’, zaslužiće pakao ognjeni."

Iz svega pročitanog jasno uviđamo da su za Hristovo ime vezani isključivo pojmovi ljubavi, praštanja, trpljenja i blagosiljanja drugih – kako dobrih, tako i rđavih ljudi. Međutim, kada se sagleda kako su najpoznatiji svetosavski mislioci, vladike i kraljevi, govorili o vjeri i svojim neistomišljenicima, čini se kao da su zaboravili kako je bilo njihovim prethodnicima iz rane crkve, koji su prolazili kroz svirepa mučenja i ubistva. Istoričar Vil Djurant iznosi istorijske činjenice o polaganoj "modifikaciji hrišćanske etike" i o tome kako se sve više propovijeda da Isus pod pojmom brat nije samo mislio na bliskog tjelesnog rođaka (kao što bismo mogli na prvi pogled da zaključimo) već i na svakog pripadnika sopstvene nacije.

U crkvi je, umjesto propovijedanja ljubavi i praštanja, nastala svojevrsna religija nasilja. Uspon crkvene organizacije rame uz rame sa državnim činovnicima uzrokovao je borbu za vlast u kojoj je međusobno potčinjavanje bilo preduslov za mir. Na Istoku je crkva postala podređena državi; na Zapadu se najprije borila za samostalnost, a zatim za prevlast. U oba slučaja, savez crkve i države iziskivao je znatnu modifikaciju hrišćanske etike. To se i desilo. Tertulijan, Origen i Laktancije učili su da je rat uvijek protivzakonit. Sada, kada ju je država štitila, crkva se pomirila sa onim ratovima koji su smatrani neophodnim da se zaštite ili država ili crkva. Ona sama nije imala sredstva prisile ali, kada je sila izgledala korisna, ona je mogla da se obrati "svetovnoj ruci" da izvrši njenu volju.

Aleksandar Šmeman o ovome kaže: "U vrijeme progonstva crkve, jedan od njenih maločas pomenutih znamenitijih vođa, Tertulijan, istakao je jedno veoma značajno jevanđeljsko pravilo, koje nam, uz konstataciju da je upravo ona

(crkva) inicirala dalja progonstva. Treba otvoreno reći da upravo crkva traži od države obračun sa paganstvom, odriče sam princip trpeljivosti. Zaboravivši na riječi Tertulijanove, upućene progoniteljima hrišćanstva, “i opšte pravo, i prirodni zakon traže da svako poštuje boga u koga vjeruje, ne priliči religiji da vrši nasilje nad drugom religijom."

Na ovaj način, zastupajući ideje prvovjekovnog hrišćanstva, ovaj crkveni učitelj potvrdio je činjenicu da se jevanđelje može širiti samo milosrdnim propovijedanjem ljubavi i istine, bez upotrebe bilo kakvih metoda prisile na potencijalne obraćenike. Nasuprot ovome stavu, a u skladu sa narodnom poslovicom: „Daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je’, i sam "ravnoapostolni" car Konstantin, a pogotovo njegovi "hrišćanski" nasljednici, pod uticajem crkve, otpočeli su progon poklonika mnogobožačkih religija. Prema paganima su postupali na isti način kao i neznabožački carevi prema hrišćanima malo prije toga, zaboravljajući očito na Hristove i apostolske riječi koje su naglašavale da se na zlo ne uzvraća zlom.

Evo kako o ovom vremenu, u kome su činjeni zločini takozvanih hrišćana nad nehrišćanima, piše maločas citirani ruski pravoslavni teolog:

"Sa dolaskom na prijesto cara Teodosija Velikog /379-395/, završava se prvi ciklus u razvoju novih odnosa između crkve i države. Edikt iz 380. godine proglašava hrišćanstvo za obaveznuvjeru, pretvara je konačno u "državnu religiju". Sloboda koju je proklamovao Milanski edikt bila je ukinuta. Svijest hrišćanska, u kojoj je kroz iskustvo mučeništva zasjao jevanđeljski ideal vjerske slobode, biće zadugo zaslijepljena vizijom hrišćanske teokratije, koja sada ne samo pomoću blagodati, no i pomoću zakona vodi ka Hristu. I proći će mnogo vremena prije no što bude shvaćen neznabožački karakter ove teokratije. Od Teodosija Velikog,crkva više nije samo savez onih koji su povjerovali, no i savez onih koji su obavezni da vjeruju.

Državna sankcija daće crkvi neviđenu moć...

"Ovo sam vam kazao da se ne sablaznite. Isključiće vas iz sinagoge; čak će doći čas da će svaki koji vas ubije pomisliti da Bogu služi. I ovo će [vam] činiti zato što nijesu upoznali Oca – ni mene."(Jevanđelje po Jovanu 16:1-3)

"Cerkov gonima i udručajema, bila griječeska ili latinska, može biti Hristova cerkov; a ona koja goni i udručava nipošto ne može biti, zašto je Hristos bog mira i ljubovi, a ne vražde i gonjenija. Dela poštena, ona su netjelesni znak istinitoga hristjanstva, a ko god veli da pravo vjeruje, a nepravedno i zlo živi, on je sav laža od glave do nogu, niti on ima vjere ni zakona."(Dositej Obradović)

FARISEJSTVO

Da ne bude terminološke nejasnoće ko su bili fariseji.Vjerska stranka fariseja (što u prevodu znači: ''odvojeni'') nastala je u drugom vijeku prije Hrista, u vrijeme izrailjskog nastojanja da zaštite jevrejski monoteizam i religiju od uticaja helenističke (grčke) kulture. Ova vjerska grupacija bila je sačinjena prije svega od ''običnih'' ljudi iz izrailjskog društva, a ne od tadašnjih sveštenika iz plemena Levijeva (koji su uglavnom pripadali farisejima suprotstavljenoj grupaciji – sadukejima). Strogo su se pridržavali Božjeg zakona datog Mojsiju, kojeg su često proširivali mnogobrojnim odredbama koje se nijesu izvorno podrazumijevale. Tako ''proširen'' zakon bio je isuviše težak za obdržavanje, pa su zbog toga fariseji dolazili pod udar Isusove osude. Sa druge strane, pripadnici ove stranke bili su ponosni na svoju pobožnost i religijsko podvižništvo, smatrali su sebe savršenima, jedino pravovjernima i zaštitnicima naroda i njegovih interesa. Hristos je jednom prilikom ispričao sljedeće: ''A ovu priču kaza nekima koji su bili uvjereni u sebe - da su pravedni – i ostale ljude nipodaštavali. Dva čovjeka odoše u hram da se pomole, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože, hvala ti što nijesam kao drugi ljudi, razbojnici, nepravednici, preljubočinci, ili kao i ovaj carinik; postim dva puta u nedelji, dajem desetak od svega što stičem. A carinik je stajao izdaleka i nije htio ni oči da podigne prema nebu, nego je udarao svoja prsa govoreći: Bože, budi milostiv meni grešnome. Kažem vam: ovaj se vratio kući opravdan, a ne onaj; jer će biti

ponižen svako ko uzdiže samoga sebe, a uzvišen će biti ko samoga sebe unizuje.''

Pominjali smo da mit ima svoje propovjednike i sveštenike koji djeluju vrlo religiozno. Drže se najstrožih zahtjeva monaških posvećenja. I to je jedna od najstrašnijih projava u pravoslavlju, pojava farisejstva. To je momenat kada pripadnost pravoslavnoj vjeri i crkvi postane izvor gordivosti i preuznošenja nad ljudima drugih razumijevanja i uvjerenja. Ipak, jevanđelje svjedoči za njih da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu i otkrovenju. Isus oštro upozorava apostole da se čuvaju "kvasca farisejskoga". Kvasac može da ukisjeli cijelo tijesto. Uvjeren am da je ova mitologija taj kvasac farisejski, da je nažalost već uzela maha i ukisjelila "tijesto". Od njega se sad teško može ispeći hljeb naš svagdašnji.

Kao što je očigledno, mišljenje koji su imali o sebi, iz Božje perspektive nije bilo ni izbliza realno. Naime, u razgovoru sa Isusom, uvaženi član farisejske stranke, Nikodim, ispoljio je nepoznavanje osnovnog učenja Svetog pisma o duhovnom rođenju od Boga (Jev. po Jovanu 3. glava). Isus ih je takođe optuživao za licemjerstvo, častoljublje, srebroljublje i formalizam, kao i za pogrešno vođstvo i vjersko vaspitanje čitavog naroda. Nazivao ih je slijepim vođama i budalama, sinovima pakla i okrečenim grobovima: ''Teško vama, književnici i fariseji, licemjeri, što zatvarate carstvo nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite, niti puštate unutra one koji hoće da uđu. (...) Teško vama, književnici i fariseji, licemjeri, što prehodite more i kopno da stvorite jednog proselita, i kad postane, činite ga sinom paklenim, dvaput gorim od sebe. (...) Teško vama, književnici i fariseji, licemjeri, što čistite spolja čašu i zdjelu, a unutra su pune grabeža i neumjerenosti. Fariseju slijepi, očisti prvo što je u čaši, da bude i njena spoljašnost čista. Teško vama, književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji spolja izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svake nečistoće. Tako se i vi spolja pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerstva i bezakonja."

Ove jake riječi Hristove upozoravaju svakoga ko pokušava da nametne neko drugo breme osim Hristovog. Da kao fariseji "prošire" zakon i pravila nekim novom (kosovskim) mitom, da zahtjevaju neku dodatnu žrtvu osim Hristove, da se zalažu za neke spoljne manifestacije vjere (rituali, pokrštavanja nasilna i sl.) a da se odriču stvarne sile konverzije koja dolazi iznutra, po sili Duha Svetoga.

Farisejstvo je strašno zbog toga što se trudi da ograniči milost Božju, stavljajući Bogu okvire (sveto srpstvo, kosovska teritorija i sl.) , van kojih on ne može spasiti ljude. Hrišćanstvo, tj. pravoslavlje, nespojivo je sa zlobnim, ponižavajućim odnosom prema drugim ljudim, jereticima, muslimanima, ateistima i neprijateljima istine.Ovdje se više ne govori o razlici u mišljenjima ili stavovima: hrišćani imaju pravo da se razlikuju u svom pristupu u vezi sa mnogim pitanjima koji su skriveni za rasuđivanje u crkvi. Ovdje je riječ o najopasnijem duhovnom stanju, koje se na svetootačkom jeziku može nazvati „prelest“. Farisejstvo istrage poturica i kosovskog kulta o Obiliću je svojevrsna „prelest“, samoobmana, samopreuznošenje, duhovno sljepilo. Ono je protivno pokajanju, smirenju i dugom trpljenju, koji su rodovi duha.

Fariseji su ti koji su razapeli Hrista, jer je umjesto zakona donio objavu Boga kao Oca, i to milostivog i prepunog ljubavi za grešnike i sve neprijatelja Božje. Uhvatili su ga i mučili do smrti zato što je došao da uništi taj starozavjetni koncept svetog hrama i sveštenstva. Upro je prstom na njihovu lažnu revnost i mitove i bio je brutalno ubijen. Ali, hvala Bogu, koji je Duhom Svetim Hrista vaskrsnuo na treći dan, jer je činio ono što nikome ni prije ni poslije njega nije uspjelo, da izvrši pravedni zahtjev zakona. Time nas je oslobodio kletve zakonske i otvorio pristup Bogu Ocu po jednoj uzvišenijoj prvosvešteničkoj službi, po redu Melhusedekovu. Jer, samo je Isus prvosveštenik u sve vjekove i moli se Bogu za nas neprestano.

Zato sva vlast i upravljanje crkvom pripadaju Hristu i dolaze od njega. Sistem koji na bilo koji način uklanja ovaj Božji red i stvara hijerarhiju u kojoj Hristos nije jedina glava crkve, ne služi Božjoj zamisli i njegovoj namjeri sa crkvom.

Bez obzira što je Isus nakon uskrsnuća sjeo Ocu s desne strane i nije fizički prisutan na zemlji, on jeste jedini i stvarni poglavar i vođa svoje Crkve. Njegova aktivnost kao glave crkve nije mistična, već stvarna i praktična, i

očituje se kroz one službe koje je dao svojoj crkvi, a koje se spominju u Efescima 4:11-12. Njihova uloga je da otkriju Hrista kao jedinog poglavara crkve, a ne da pokušavaju da vladaju njom najbolje što mogu. I Duh Sveti ima ulogu da proslavi Isusa u crkvi, i da kroz nju otkrije istinu o njemu cijelom svijetu. To podrazumijeva da sveštenici nikada ne mogu upravljati crkvom prema svojoj zamisli ili interesima bilo koje institucije, političke ili religiozne, a ponajmanje svojim ličnim interesima.

Hristova crkva treba da se predstavlja u ovome svijetu jednostavnom strukturom, bez hijerarhije koja vlada u svijetu. Isus Hristos nije došao da sjedne na prijesto kao što to zemaljski vladari čine, čekajući da svi oko njega trče i da ga poslužuju. On je došao da poslužuje čovečanstvo do te mjere da je toj Očevoj namjeri sa njim ostao poslušando same smrti na krstu.

Isus je stvorio novi rod vođa,. apostola. On je od tih ljudi načinio ljude koji su bili prvijenci novog tipa vođa u svijetu. Njihov način ponašanja i upotreba autoriteta koji im je Isus Hristos dao, dijametralno su se razlikovali od načina ostalih religioznih i političkih vođa. Nova vrsta vođa, drugačijeg duha, počela je da se očituje u svijetu. To je bio početak nečeg novog na zemlji, a u stvari se radilo o obnovi Božje prvobitne zamisli sa čovjekom i njegovom ulogom u stvorenju.

"Sazvavši Isus dvanaestoricu, dade im silu i vlast nad svim zlim duhovima i moć da iscjeljuju od bolesti." (Luka 9:1).

Učenici, poslije trogodišnjeg intenzivnog treninga, trebalo je da nastave ono što je Isus počeo - reformisati, vraćati u prvobitno stanje Božju zamisao sa čovjekom i čovječanstvom. Sa vlašću koju im je Isus delegirao krenuli su u misiju. Počinju da doživljavaju nevjerovatne stvari, zli duhovi im se pokoravaju, bolesni bivaju izliječeni silom i vlašću koja postoji u imenu Isusa koji ih šalje. Opijeni osjećajem sile, kao što to često biva sa ljudskim bićem, isti ovi učenici padaju u iskušenje da vlast, koja im je delegirana samo za "dobrotvorne svrhe", počnu da primjenjuju i na druge načine. Jednom prilikom, kada je jedno samarijsko selo odbilo da primi Isusa, učenici reaguju na način koji razotkriva njihovo, još nedovoljno promijenjeno, shvatanje autoriteta i vlasti:

"Kada su učenici Jakov i Jovan to vidjeli, upitaše ga - "Gospode, hoćeš li da prizovemo oganj sa neba da ih uništi?" (Luka 9:54).

U ovakvom načinu razmišljanja očituje se klasično shvatanje vlasti kod palog čovjeka - vladati nad drugima i očitovati svoju silu kažnjavanjem onih koji se ne podvrgnu vlasti. Isusova reakcija na njihovu reakciju u vezi situacije je vrlo oštra i ukoravajuća: "Isus, okrenuvši se k njima, prekori ih, i reče: Ne znate kakva ste vi duha; jer sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje, nego da ih spasi. (Luka 9:55-56). Isusov način upotrebe vlasti i sile je u potpunosti odražavao Božju zamisao sa delegiranom vlasti čovjeku. Svojim primjerom Isus je nagovijestio reformaciju u ovoj oblasti, obnovu prvobitne Božje zamisli. Njegove riječi učenicima govore o nečemu što je potpuno suprotno načinu vladanja u svijetu. U Lukinom jevanđelju (21:24-27), u trenutku kada se Isusovi učenici prepiru oko toga ko bi od njih mogao biti najveći, Isus im kaže da ko želi da bude najveći neka bude svima sluga. To su riječi koje opisuju njegovu filozofiju vođenja i upotrebe autoriteta. Isusov autoritet nije radi zaštite njegove pozicije, već da bi drugima pomogao. Njegova sila nije da bi se obračunavao sa protivnicima, već da bi činio dobro drugima. Njegova vlast se ne očituje u gaženju opozicije, već u spašavanju čovjeka. Sredstva koja Isus koristi u svom vođstvu nijesu ona koja treba srpski rod da koristipo kosovskom mitu, jer njegovo carstvo nije od ovoga svijeta.

Svakako, bez vjere u Boga ova "filozofija" izgleda kao nemoguća misija! Čak ni sa vjerom u Boga, nažalost, u crkvi nije često manifestovana na ispravan način. Naprotiv, često se pokazuje da je vjera u Boga za neke samo sredstvo pojačavanja svog autoriteta i vlasti nad drugima.

KULT HRAMA

Kad sagledamo sve "starozavjetne" elemente, kosovskom mitu nedostaje samo centralni hram. Poput onog Solomonovog, koji je postao kult sam po sebi još kad je izgrađen, a i danas je to za mnoge konfesije, pa i neke sekte templara, masona i sličnih poštovaoca kulta hrama. Poznato je da ih pravoslavci takođe obožavaju, kao neka veoma sveta mjesta, čak ih ljube pri ulasku. Stvarajući ovu studiju o starozavjetnoj konstrukciji mita, tražio sam elemenat koji nedostaje ovoj "genijalno - intelektualnoj" infrastrukturi mita. To bi bio nekakav hram koji oličava ovaj kosovski mit. Ima mnogo manastira koji su oslikani freskama Kosovskog boja, Svetog Save, Tajne večere Sv. cara Lazara, blistavog lika Obilića i drugih vitezova i mučenika koji su dali živote od Kosova pa do posljednjih ratova.

Međutim, nijedan izgrađen hram ne odslikava pravi karakter ove mitologije kao onaj čudesni Meštrovićev Vidovdanski koji je nastao u viziji ovog dvorskog vajara. U pitanju je monumentalna građevina, hram od kamena u čast kosovskih junaka, ali i svih boraca za slobodu južnoslovenskih naroda. Dugačak 250 metara, sa kulom i zvonikom visokim deset metara. Trebao je da bude izgrađen na Gazimestanu. Po svoj prilici to se nikada neće ni desiti. Zamislio ga je najveći jugoslovenski i hrvatski vajar Ivan Meštrović, koji je svojim skulpturama, namijenjenim ovom hramu - Kraljevića Marka, Srđe Zlopogleđe, Miloša Obilića, majki i udovica kosovskih junaka zadivio svijet početkom 20. vijeka, na izložbama u Beču, Rimu i Londonu. Meštrović je još u djetinjstvu došao u dodir sa kosovskim mitom u rodnom Vrpolju, gde su i Srbi živjeli. On zasniva ovo monumentalno zdanje na ideji da su svi jugoslovenski narodi imali svoje Kosovo. Srbi bitku na Kosovu polju i Hrvati na Krbavskom polju... Ideja je bila da se u duhu teze o jednom narodu koji ima tri plemena, ovim spomenikom potvrdi to jedinstvo.

Spomen-mauzolej trebalo je da bude dug, kao što rekoh, oko 250 i širok oko 200 metara. Hram je kombinacija egipatskih, grčkih i rimskih paganskih zdanja. Ulaz je isti kao i kod egipatskog hrama. Visoka vrata na čijem vrhu se nalazi friz sa devet simetrično raspoređenih konja i sokolova (motiv iz pjesme Smrt majke Jugovića), većih od prirodne veličine. Dugački hodnik od oko 100 metara i kolonada karijatida iznad kojih je plavo nebo. Žene dopola gole, bez izraženih seksualnih atributa, predstavljaju udovice, majke i sestre poginulih junaka. Na kraju ovog otvorenog hodnika uzdiže se petospratna kula koja u osnovi ima kvadratni oblik. Svaki sprat sačinjen je od po dvadeset, poređanih u redu skulptur mišićavih muškaraca od bijelog mermera. Na vrhu ove 10 metara visoke kule nalazi se zlatno zvono u kockastom sarkofagu. Toranj simbolizuje duše kosovskih junaka koje se uzdižu na nebesa.

Kada se hram gleda sa visine, centralna dvorana sa tri sale, izgleda kao upisani pravoslavni krst sa tri jednaka kraka. Ovaj je arhitektonski motiv preuzet iz pravoslavne crkvene arhitekture, gdje osnov temelja svake crkve izgleda kao upisan jednakokraki krst. Spoljašnjost hrama ukrašavaju reljefi koji prikazuju scene iz Kosovske bitke u dvodimenzionalnoj tehnici, sličnoj onoj koju srijećemo u staroegipatskoj i persijskoj umjetnosti. A sve to opkoljavaju statue sjedećih lavova (opet njih devet iz pjesme Smrt majke Jugovića).

Svoj kosovski ciklus, čiji vrhunac je trebalo da bude impozantnii Vidovdanski hram, složen od stotine skulptura, telemona, karijatida, sfingi, junaka i udovica, Meštrović je započeo 1905-1906. godine u Beču, gdje su nastale prve skice. Većinu skulptura uradio je u Parizu i prvi put ih pokazao 1910. na izložbi bečke secesije.

- Meni je lebdjelo pred očima da pokušam da dam jednu sintezu popularnih narodnih ideala i njihovog razvitka, da izrazim kamenom i gradnjom kako je duboko u svakom od nas, usađena uspomena na najveće momente i najodlučnije događaje u našoj istoriji - stvarajući u isto vrijeme jedno središte za nadu u budućnost, usred prirode pod vedrim nebom - objašnjavao je Meštrović svoju ideju ovog grandioznog projekta.

Na svim velikim evropskim izložbama srpski paviljon sa Meštrovićevim kosovskim ciklusom ondašnja italijanska i svjetska štampa naziva senzacijom, čudom, a umjetnika proglašava novim Mikelanđelom, Homerom kamena. Povodom ove izložbe, Maksim Gorki je, prema nekim izvorima, rekao: "Meštrović je uz Tolstoja najveći genije koga je dao slovenski svijet". Sličan, a možda još veći uspjeh hrvatski vajar, i tada član Jugoslovenskog odbora,

zabelježiće na samostalnoj izložbi u Londonu ratne 1915. godine.

Projekat izgradnje Vidovdanskog hrama veoma ozbiljno je shvatila i srpska država prije Prvog svjetskog rata. Formiran je državni odbor za umjetničke poslove Srbije i jugoslovenstva, u čiji program je ušla i izgradnja hrama na Gazimjestanu. Onda je došao rat koji je sve prekinuo.

Neki stručnjaci tvrde da tehnički, danas, možda i nije neizvodljivo revitalizovati ideju o Vidovdanskom hramu i izgraditi ga po dosta preciznim skicama koje je ostavio Meštrović, ali je pitanje gdje ga postaviti. Sam Ivan Meštrović bio je svjestan da je izgradnja hrama po njegovoj zamisli veliki posao, koji bi trajao godinama, a da bi ga završavale generacije Jugoslovena. Prema nekim procjenama poslije Drugog svetskog rata, izgradnja tog hrama koštala bi više od 300 miliona dolara. Novac bi se možda i našao, ali u Titovoj Jugoslaviji ideja o mauzoleju i kosovskim junacima nije nailazila na razumijevanje.

Mozaik je bio složen, čitav mit je trebalo da dobije svoje "svetilište" i ko zna šta bi se desilo da jeste. Kao što smo vidjeli, to je trebao da bude grandiozno kultno mjesto koje je i po arhitekturi ali i po značenju totalno nehrišćansko i idolopokloničko. Meštrović je svojim stvaralačkim genijem, poput Njegoša, bio inspirator dalje razrade i učvršćivanja kosovskog mita. Nije slučajno što je upravo Meštrović projektovao Mauzolej na Lovćenu, iz slične ideološke perspektive, sve u namjeri da se tvorac Gorskog vijenca, kao ključnog književnog djela za utemeljenje mita, izdigne na pijedestal slave. Izgrađen je na uzvišici, poput svih starozavjetnih svetilišta i oltara, kada su tadašnji narodni prvaci i sveštenici tražili uzvišice za svoje grobove. Starozavjetni proroci a i Jevanđelje, smatraju "uzvišice" klasičnim idolopokolničkim mjestima. Čak su u nekoliko navrata takva mjesta bila totalno uništavana, a kosti vađene i spaljivane, jer se smatralo da takvi traže za sebe ono što samo Bogu pripada -slavu.

Najvažniji detalj o sukobu Hrista za ovakvim idolopoklonstvom i kultom hrama zapisan je u sva četiri jevanđelja, kao malo koji događaj, što govori o važnosti tog incidenta. Hrist je upravo zbog tog sukoba platio svojom glavom. Po tadašnjim jevrejskim zakonima, za skrnavljenje hrama bila je predviđena najstroža kazna - smrt na krstu. Posebno je bio gnjevan stav Hristov prema kultu hrama, jer su od hrama u Jerusalimu napravili razbojničku pećinu. Taj izraz simbolizuje da je tadašnji kler koristio hram za svoje bogaćenje i sklonište za svoje sebične interese, kao što razbojnici imaju mjesto gdje se kriju i čuvaju svoj plijen. Nažalost, i sve ono što se danas dešava sa tezgama i restoranima kod Ostroga već poprima odlike ove novozavjetne priče. Nadomak Ostroga danas se odvija veliki biznis, poput onog u Jerusalimu iz Hristovog doba.

Isus je sa svojim sljedbenicima krenuo iz Galileje na Pashu, koja obilježava oslobođenje Jevreja iz egipatskog ropstva, u nekadašnju prijestonicu Davidovog carstva, grad Jerusalim u Judeji. Najvjerovatnije s proljeća te 30. godine naše ere, kada su političke i vjerske prilike u gradu bile veoma napete. Jerusalim je u vrijeme tog najvećeg jevrejskog praznika bio krcat hodočasnicima, kojih je prema nekim procjenama bilo između 300.000 i 400.000. Isus je simbolično na magarcu ušao u Jerusalim, moguće kao kontrast trijumfalnom ulasku rimskog cara, ili kao ispunjenje Zaharijinog proročanstva. Kada je ušao u grad, Isus je tvrdio da autoritet koji pronosi dolazi od Boga, pa su ga neki prepoznali kao mesiju, dugo iščekivanog oslobodioca.

Međutim, već sjutradan je Isus svojim postupcima doveo u pitanje vjerski autoritet hrama. On je svoje postupke objašnjavao citirajući knjigu Isaije: "Moja kuća će se zvati Dom molitve za sve narode" (Isaija 56:7) i knjigu Jeremije: "Ali vi ste napravili od njega pećinu razbojničku" (Jeremija 7:11). Pozivanje na razbojničku pećinu može se odnositi na naduvane cijene ili još ekstremnije vidove upotrebe religijskog kulta za iskorišćavanje siromašnih i "nečistih", kojima su bile propisane žrtve obeštećenja zbog inferiornog statusa. Jevanđelja navode da su se pisari i sveštenički glavari plašili Isusa jer ga je narod slušao, i da su tražili način da ga pogube (Marko, 11:17). Isus je napuštio hram poslije incidenta, vrativši se sjutradan i nastavljajući da propovijeda. On je govorio da će hram biti uništen i da od njega neće ostati “kamen na kamenu” (Матеј 24:2). Kada su sveštenici i starješine doveli u pitanje Isusov autoritet, on se pozvao na Jovana Krstitelja. Jevanđelje po Jovanu prenosi da su sveštenici tražili od Isusa da im pokaže neki znak, na šta im je odgovorio: "Srušite ovaj hram, pa ću ga za tri dana podići."

Ovaj čin je skrenuo pažnju javnosti na Isusa, od koga je u toku narednih dana zatraženo da definiše svoju poziciju prema sukobljenim stranama u Jerusalimu. Izgledalo je da posebno napada prihode svešteničke klase. Potom su zatražili da se izjasni s kakvom vlašću je ometao sakrosanktne aranžmane hrama.

Ako je Otac jednom ukinuo simboličke rituale zato što je počelo stvarno ispunjenje tih simbola, zašto bi se sada ponovo vraćao na simboličku službu? Ljudi su ionako izopačivali žrtveni sistem, pa je Bog rekao da se gadi na njihove žrtve. Ako bi neko ponovo pokretao simboličke životinjske žrtve, "sveta mjesta i građevine", time bi otvoreno negirao da je Isus kao mesija umro na krstu za naše grijehe. Svi tekstovi u kojima se pominje hram u Otkrivenju govore o Božjem hramu na nebu, a ne o obnovi nekog hrama na Zemlji. Na primjer, hram na nebu se otvara (Otkrivenje 11.19), ili anđeo izlazi iz hrama na nebu (Otkrivenje 14.17), ili se hram otvara (Otkrivenje 15.5), ili veliki glas izlazi iz hrama na nebu (Otkrivenje 16.17).

Apostol Pavle nas upućuje da gledamo u taj hram (Jevrejima 10.19-22, 8.1,2; 9.12,14), a ne u neki simbolički hram na Zemlji. 2.Solunjanima 2.4. Pavle kaže da će antihrist sjesti u Božjem hramu, pokazujući sebe da je bog. Kako nam Sveto pismo kaže, kada je sagrađena Mojsijeva skinija i ustanovljeno sveštenstvo za bogosluženja, Gospodu je bilo po volji da, radi proslavljanja njegovog imena, pošalje oganj sa neba na prvo žrtvoprinošenje. A kada je Kovčeg zavjeta bio u njega unijet, svjetlosni oblak je okružavao hram i slava Božja je ispunila dom Gospodnji. Poslije razaranja Solomonovog hrama, Jevreji su vrativši se iz ropstva vavilonskog, podigli drugi hram u Jerusalimu. On nije bio onako veličanstven i bogato ukrašen kao prvi, ali prorok Agej je predskazao da će biti veći od prvog, da će ga posjetiti Onaj koga su očekivali svi narodi, Hristos Iskupitelj.

Znamo da je Gospod uvažavao ovaj hram i da je želio da to bude dom molitve, a ne izba lopova. Kada su Jevreji vidjeli kakvu je revnost za hram Božji on pokazao, od njega su tražili znak, ali im je Gospod rekao: "Razvalite ovu crkvu, i za tri dana ću je podignuti" (Jn. 2:19). Gospod je govorio o svom tijelu kao o hramu i imao je na umu predstojeću smrt i vaskrsenje poslije tri dana. A kada je Gospod ustao iz mrtvih, njegovi učenici su razumjeli da je govorio o svome tijelu kao hramu.

Svevišnji ne živi u rukotvorenim hramovima, iako mu je Solomon sagradio hram (Dap. 7:48); Hristos obitava u dušama vjernika, kako piše apostol: "Ne znate li da ste vi crkva Božja, i Duh Božji živi u vama?" (1. Kor. 3:16). Ili: "Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva Svetoga Duha koji živi u vama, kojega imate od Boga, i nijeste svoji?" (1. Kor. 6:19).

Iz svega navedenog shvatićemo da stvaranje nekakvog novog hrama ili kulta oko njega, kao što je npr. raskošni Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici može biti izvor opasnog idolopoklonstva, koji ne veliča Hrista i Njegovu nebesku Nevjestu, nego nekakvu građevinu koja ima neki turistički značaj za grad.

Pažljivim čitanjem vidi se da Bog nije želio da ima hram (2. Samuilova 7:7). On nije želio sebe da poistovjeti sa zgradom ili sistemom koji je bio ograničen na jedno fizičko mjesto. Htio je da čovjek shvati da je njegova prevashodna želja zajedništvo, zajedničko kretanje kroz život u pravcu ispunjavanja Božjih namjera sa osobom, narodom i cijelim čovječanstvom. Ali, kada je Solomon sagradio hram, sa čežnjom i namjerom da Boga proslavi, Bog je to blagoslovio, iako nije to tražio od Solomona ili bilo koga drugog. Kada Bog blagoslovi ono što mi za njega radimo, lako je pomisliti da je to dokaz da je to ispravno i da tako treba da ostane. Forma je, međutim u životu sa Bogom, podređena dinamici Božjeg otkrivenja i života, a ne obratno.

Kad je Isus došao i počeo da nagovještava kako će hram u Jerusalimu nestati (Matej 24:1-2), to je za izraelski narod bilo isto što i huljenje, jer hram je za njih postao sinonim za Boga. Uhapsili su Isusa i razapeli. Međutim, Isus nije bio za rušenje hrama (koje se nedugo zatim i desilo) nego je pokušavao time da im otvori oči za istinu da hram ne može biti svetiji od samoga Boga (Matej 12:6).

BADNJE VEČE

Gorski vijenac završava se opisom Badnje večeri. I mi ćemo da završimo našu knjigu sa ovim hrišćanskim praznikom. Vladika Danilo i iguman Stefan razgovaraju pored ognjišta i badnjaka. Iguman govori o svojim postignućima u životu. Smatraju ga najmudrijim čovjekom u tadašnjoj Crnoj Gori. On razgovorom treba, konačno, da dovede vladiku Danila do osvješćenja i saznanja o nephodnosti borbe. Zatim pratimo odlazak u crkvu na božićnu liturgiju. Čuju se pucnji u daljini i to je prvi znak da je „istraga“ počela. Dolaze onda Crnogorci i svjedoče o onome što se desilo (svađa sa poturicama, sukob, paljenje kuća). Pričešćuju se u crkvi. Zatim slijedi „okupljanje naroda i poglavara pred crkvom; pismo od kneza Nikole o borbama i teškoj pogibiji s jedne i druge strane. Vladika plače, a Iguman se smije!

Moramo razumjeti da se iza ova dva lika krije stav Njegoša. Oni su njegov alter ego u ovom spjevu. Kroz vladiku govori svjetovna i državnička uloga Njegoševa, a kroz igumana progovara vjerska i mistična.

Sama „istraga poturica“ nije opjevana, nego samo ono što joj prethodi. Težište je na unutrašnjoj borbi i drami, kako bi se što više istaklo „čojstvo i junaštvo“ crnogorskog naroda. Istraga je samo nagoviještena, data je samo kao eho strašnog zbivanja, ali tamo negdje iza scene (pucnji u daljini, pismo, svjedočenja drugih o tome).

Stavićemo na stranu sav taj oslobodilački polet i rodoljublje koje je tako divno opjevano u Goskom vijencu, i pokušati da vidimo taj vjerski patos čitave "istrage" koji oličava praznik koji se dešava u pozadoni. Njegoš je svjesno sve stavio u kontekst Badnje večeri i Božića. Za ovu studiju je u drugom planu da li je do istrage zaista došlo u istoriji. Njegoš je direktno ne opisuje, već opisuje samo pripreme za istragu poturica, i sve što se dešava na jedan od najvećih hrišćanskih praznika. Siguran sam da Njegoš nije mnogo mario za istoričnost ovog događaja, što znači da je čitavo dešavanje stavio po svojoj umjetničkoj slobodi upravo na Badnje veče, a ne Veliki petak, ili Bogojavljenje, ili neki drugi značajan hrišćanski praznik. Namjerno je izabrao Badnje veče. Da vidimo šta to znači.

Taj Praznik bi po nekom značenju, kako se danas tumači, trebao da bude dan pomirenja pred sam dolazak Spasitelja na ovaj svijet! Praksa je raširena u hrišćanskom svijetu da se za vrijeme svetkovanja “velikih” praznika obustavljaju borbe i sukobi. To nije bilo vrijeme za istragu, već za pronalaženje nekog mirnog rješenja. Polazeći od ovakvog, hrišćanskog značenja ovog praznika, možemo samo konstatovati da je skandalozno i sablazno što se takav plemeniti praznik oskrnavljen Gorkim vijencem.

Ali, to se mnogo ne dotiče Njegoša. Jasno je da on uopšte nema problem sa tim izvrtanjem simbolike Badnje večeri. Zato što je po njemu, Badnje veče stari srpski običaj, a ne hrišćanski. Božić je trebalo da se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg, Spasitelja svijeta.

Badnji dan je posljednji dan četrdesetodnevnog hrišćanskog posta (pokoravanja i smirenja). On je uvod u najradosniji hrišćanski praznik - Božić. Običaji i praznovanje kroz istoriju počinju Badnjim danom, ali u Gorskom vijencu ima dosta opisa kako se slavi ta slava. To je imalo posljedica i ostavilo je traga u vjerskim obredima do danas. Vidimo da je u Crnoj Gori, od početka ovog vijeka pa do danas, Badnje veče veoma značajno i prožeto nekim nacionalnim ratničkim nabojem i nemirom. Daleko je to od radosnog pozdrava: "Mir Božji, Hristos se rodi. Slava Bogu na visini, među ljudima dobra volja!" Nema toga kod Njegoša, a nema ni danas među pravoslavnim življem.

Uzrok je to što Njegoš ima sasvim drugačiju percepciju ovog praznika koji neposredno prethodi Božiću. Za njega je to stari srpski praznik koji veliča kult predaka, ognjišta i smrti. Kao što se iz svega vidi, mnogi običaji opisani za Badnji dan sasvim su paganski, a crkva im je kasnije dala hrišćansko obilježje. Običaje oko Badnjeg dana su Crnogorci naslijedili od Njegoša preko Gorskog vijenca i svojih predaka i još ih održavaju. Za badnjak se tako siječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Vezuje se za slovensko božanstvo Svetovida (kojeg smo pominjali u kontekstu glavne slave svetosavlja - Vidovdana). Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodičnim kultom i kultom ognjišta. Vidjećemo, međutim, da je ovaj

praznik povezan i sa kultom smrti.

Istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su običaji vezani sa badnjakom naslijeđeni iz stare slovenske vjere. Prema srpskom istoričaru religije Veselinu Čajkanoviću, koji je pisao o svemu ovome još u 19. vijeku, u prethrišćanskoj vjeri Srba i Crnogoraca postojalo je drveće koje je smatrano za stanište nekog duha ili božanstva, ali takođe i drveće koje je bilo božanstvo samo po sebi. Kao dokaz za ovo drugo, Čajkanović navodi upravo badnjak. Kao što smo vidjeli u Gorskom vijencu, iguman upućuje badnjaku pozdrave i molitve, prinose mu se žrtve kao što su žito, vino i med, prema njemu se neprekidno odnose kao prema ličnosti, a ne kao prema drvetu.

Spaljivanje badnjaka predstavljalo je spoj kulta drveća s kultom vatre. Čajkanović karakteriše prethrišćanski badnjak kao božanstvo koje umire spaljivanjem, pa uskrsava, upoređujući ga u ovom pogledu sa Atisom, Ozirisom, Adonisom i Sandanom. Čajkanović takođe iznosi pretpostavku da krstovi koji se prave od debljeg kraja badnjaka (koje vidimo u opisu Gorskog vijenca) imaju porijeklo u prethrišćanskim idolima koji su reprezentovali božanstva usporediva sa rimskim larima, a da se oblik krsta razvio iz antropomorfnog oblika idola. Za badnjak se najčešće bira drvo iz roda hrastova (u koje spada i cer), a hrast je u staroslovenskoj religiji bilo najcjenjenije drvo, povezano sa vrhovnim bogom Perunom.

Vjerovalo se da duše predaka, zaštitnici porodične sreće i blagostanja, nastanjuju ognjište. Kult vatre u staroj slovenskoj vjeri preobrazio se uglavnom u kult domaćeg ognjišta i tako spojio sa kultom predaka. Vatra sa domaćeg ognjišta nije se nipošto i nikome davala na Badnji dan. Ako bi se nekome dala vatra sa ognjišta, skupa sa vatrom mogle bi biti odnešene i duše prisutne na ognjištu, te bi porodica ostala bez njihove neprocjenjive pomoći. To se smatralo nesrećom.

Čajkanović navodi mnoge elemente koji Badnje veče povezuje sa ritualom bdjenja nad mrtvacem, tako rasprostranjenog kod Crnogoraca i danas. I orasi, i vino, i ognjište u kojem se spaljuje badnjak, i bdjenje nad badnjakom dok se ne ugasi, sve to je povezao sa Zadušnicama, koje su u ove naše krajeve stigle iz nekih drugih kultura. Pa i čitav opis Badnje večeri je slika velikog ognjišta, gdje su poturice, kao kakvi badnjaci, koje treba isjeći, prekrstiti i zaliti krvlju, da bi se spasilo kućno ognjište prađedova.

Da ne širim, jasno je da ništa od onoga što je Njegoš imao kao razlog da "istragu poturica" stavi u kontekst slavljenja Badnje večeri nema hrišćansku pozadinu ili simbol i mit. Zato ne treba da se sablažnjavaju hrišćanski kritičari Gorskog vijenca, zašto je Njegoš učinio u svom djelu nešto tako suprotno hrišćanskoj tradiciji primirja za vrijeme ovakvih praznika. Problem je mnogo ozbiljniji nego što to može biti jedno književno zastranjivanje, a najteže je to što je cijelo Njegoševo naravoučenije postalo dio naših svakodnevnih života i crkvene liturgije. Za njegovim primjerom krenuo je sav pravoslavni svijet u Crnoj Gori. Zato čitav Kosovski mit treba rastaviti na sastavne djelove, izložiti ga sudu riječi Božje, demistifikovati i dekanonizovati. Da dođe Hrist u Crnu Goru.

ZAKLJUČAK

Na kraju, možemo slobodno reći da je čitav kosovski mit zapravo jedno veliko Njegoševo Badnje veče. Zapravo, ne Badnje, prije bih rekao "zadnje veče" pred rođenje Hristovo. Čitava mitologija Gorskog vijenca bazirana je na starozavjetnim elementima vjere, koji su poništeni dolaskom Hristovim. Kad bi se sudilo po tom mitu, Hrist još zapravo nije ni došao. Sve je ostalo u Starom zavjetu. Ma koliko Badnje veče imalo neke magije u sebi, to je i dalje zadnje veče prije nego što se pojavio Spasitelj. Hrist je prodor vječnosti u vrijeme. On je svojom rođenjem i vaskrsenjem podjelio eone, podijelio ere na novu i staru. Reče: " Gle, evo dolazim i sve novo činim". Zato je Badnje veče sa svojom kosovskom mitologijom ostalo na "onoj" strani i ne može da pređe iz vremena u vječnost. Kosovski zavjet je Stari zavjet, i njegovi propovjednici su ostali na elementima ovog svijeta - "svete zemlje", "svetog srpstva""krvnog saveza""svetog rata i viteštva". A Isus je rekao: " Zaista, zaista vam kažem da je Jovan Krstitelj (kao oličenje Starog zavjeta - primjedba autora) najveći od svih rođenih od žene (od krvi i tla), ali "da je i

najmanji u carstvu nebeskom veći od Jovana Krstitelja". Zato, ako želimo da uđemo u carstvo nebesko valja nam se nanovo roditi, po Duhu Svetome. To nije razumio Nikodim, farisejski velikodostojnik i učitelj zakona, kao što ne razumiju ni mnogi današnji propovjednici svetosavskog nacionalizma.

Nažalost, Hrist zaista još nije došao za sljedbenike ove kosovske mitologije, jer i dalje više vrednuju i slave Badnje veče, Obilića i svijetlo oružje. Kao i onog dana kad su u Vitlejemu i u čitavom Božjem narodu sve palate, crkve, krčme i domovi bili zatvoreni da prime Mariju Bogorodicu, da se u njihovom domu rodi Spasitelj. Tako i danas nacionalni ponos i poziv na istragu svih "nekrsta" drži vrata zatvorena naših domova i naših srca. Jer, Obilić je postao ideal kako se treba boriti za vjeru i carstvo nebesko, kako da istrijebimo "kugu ljudsku" u svojim redovima. Sve dok je tako, neće biti mjesta za Hrista i njegov put stradanja za grijehe cijelog svijeta, za grijehe tvoje, moje, našeg komšije, ali i naših neprijatelja. Ko smo ja i ti da uzimamo pravdu u svoje ruke i donosimo "Hristov" sud, prije njegovoga dolaska. Da mi prijevremeno odvajamo kukolj od pšenice, kad nam je zabranio. Jer Hrist se krstom borio protiv zla, a svetosavlje hoće da nas nauči da se mačem odupremo "zlu". Kao da ne stoje riječi Hristove, da će, ko se mača lati, od mača poginuti.

Crna Gora treba da se odrekne "B(z)adnjih večeri" po igumanovim uputstvima i da primi Hrista u svoje skrome dvore, da se car careva rodi, da gospodar gospodara pretvori i naše štale u carske palače, ali po jednom uzvišenijem putu. Po milosti, ne po starozavjetnom zakonu osvete "oko za oko".

Crkva mora da se pokaje za jeres kosovskog mita. Crkvene vođe koje vode ovaj narod trebalo bi da se pokaju za sve što su radili episkopi i arhimandriti koje sam pominjao; da traže od Hrista oproštaj, da bi došao blagoslov na narod; da se poništi kletva koju je izrekao najviši autoritet, car Lazar. Jer, Kosovo nije sveta zemlja za koju bi Hrist dao zapovijest da se ide u sveti rat totalnog, kletog uništenja tamošnjeg nehrišćanskog življa. To je gnusna podvala koja se mora do kraja razobličiti.

Crkva mora da se pokaje za etnofiletizam i svetosavski nacionalizam koji su donijeli mnogo zla na prostorima bivše Jugoslavije, mora da revidira svoju ulogu u tom ratu i da se izvini za grijeh "podstrekavanja" masovnih zločina, koji su na kraju najviše zla donijeli upravo srpskom narodu. Srpstvo nije sveto samo po sebi, ima samo svetih Srba koji su uzvjerovali u Hrista i svojom su se vjerom, a ne Obilićevom žrtvom, posvetili i spasili duše svoje grešne.

Crkva treba da ustanovi novi sistem vrijednosti po kojem je Hristov bogočovječanski podvig na krstu temelj svih vrijednosti, a ne nikakvo "viteštvo" ratničkog "arkanovskog" tipa. Morala bi da se pokaje za kult hrama i moćnu i bogatu crkvenu hijerarhiju koja joj obezbjeđuje ogromne prihode u Crnoj Gori, i da opet postane crkva koja služi svim građanima Crne Gore, bez obzira da li su Srbi ili Crnogorci ili Albanci, bez obzira čak i na vjersko opredjeljenje, Crkva je pozvana da služi svima, jer je po svojem karakteru vaseljenska, jedna i nedjeljiva. Treba da se pokaje za naučavanje o "svetom gnjevu" i “pravednoj” osveti koju treba vaspostaviti nekom prinudom ili vlašću, jer u Hristu je uspostavljen mnogo uzvišeniji zakon slobode i milosti za naše "dužnike" i neprijatelje.

Namjera je bila da novim viđenjem i „ponovnim čitanjem“ Gorskog vijenca počne “čišćenje ribe” od kostiju svetosavskog nacionalizma. To novo čitanje Gorskog vijenca podrazumijevalo bi da se borba sa "kugom ljudskom", sa nekog ratničko-nacionalnog i tjelesnog nivoa borbe sa neistomišljenicima prebaci na metafizički nivo borbe sa duhovima tame i zla. Poziv na "istragu" tada postaje poziv na preispitivanje i samoanalizu nas samih i borbu sa našim unutrašnjim demonima. "Viteštvo" je pobijediti sebe i grijeh koji stanuje u našim udovima, a čojstvo sačuvati druge od sebe. Ne postoji nijedan "uzvišeni" nacionalni ili vjerski interes koji bi bio toliko bitan da nas ohrabri na ubistvo drugog čovjeka.

Na kraju, sve što je ova knjiga osvijetlila o svetosavskom nacionalizmu, koji je iskonstruisan na kosovskom mitu, važilo bi i za svaki oblik nacionalizma Crnogorske pravoslavne crkve, koji se može stvoriti kao reakcija na ovaj mnogo moćniji - srpski. Crnogorska pravoslavna crkva ne smije da ponovi iste greške i da upadne u "pravedni" crnogorski etnofiletizam. Jer, nijedno zlo ne može se nadvladati niti opravdati drugim zlom.

"Duh istrage" i Gorskog vijenca još živi u crnogorskom biću. Nije ga teško sresti i prepoznati danas u svakodnevnom životu. Treba nam istinsko preispitivanje, priznanje i pokajanje. Posebno u jeku sveopšte globalizacije. Imaju li pravoslavna i ona zvanična Crna Gora snage za takvu katarzu? Imaju li snage da se odrekne kosovskog mita i tog "duha istrage". Ubijeđen sam da bi to bio, prije svega, interes samih Crnogoraca i naročito evropske Crne Gore.

Crna Gora još ima šansu da se okrene od kosovske mitologije i vrati iskonskoj fundamentalnoj vjeri koju je ustanovio naš spasitelj Isus Hristos. Hvala Bogu, nema više političkog cilja iz kojega bi proizašla potreba da veliča kosovski mit, da veliča Gorski vijenac i njegovu istragu poturica. Crna Gora, kao multientnička i multikonfesionalna zajednica, ima možda prvi put u istoriji šansu da pobijedi svaki oblik nacionalizma i da se okrene univerzalnim vrijednostima koje je utemeljio Hrist kada je umro za tuđe grijehe i svoje neprijatelje. Takav moralni zakon, i tako uzvišenu duhovnost, nijedno učenje, nijedna filozofija nijesu iznjedrili od kada je čovjeka. Hrist je garancija mirnog, skladnog i civilizovanog života u Crnoj Gori na početku trećeg milenijuma.