ISPOD PLO^NIKAizlazi dvomjesečno, godina IV, broj 8, siječanj/veljača 2010Slobodarski dvomjesečnikBESPL

ATNO!

Šesti anarhističkisajam knjiga

Knjige i diskusije

Pokrenut Centar zaanarhističke studije

...katalogizirana!

Anarhistička knjižnicana vašem računalu

Revolucija će biti...

Mogu li institucije osnovane od strane države biti od koristianarhistima i koja je uloga sveučilišta u socijalnom sukobu

Razlika izmeđuanarhije iakademizma

Zašto smoprotivzatvora,protiv svihzatvora?

Apsurdnaoptužba zaterorizam

Država opet zatvara anarhiste kao primjer svima koji se usuđusuprotstaviti nasilju na kojem sama počiva

Svi režimi i državezatvaraju anarhisteSvi režimi i državezatvaraju anarhiste

Aleksander Sašo Nakov u razgovoru govori o povijesti anarhizma u Bugarskoj ibrutalnosti “socijalista” i njihovih logora

Zatvori štite bogate i moćne, dok društvo nije ništa sigurnije zbog njihovog postojanja

500 godinaotpora

Borba protiv kolonizacije Sjeverne Amerike i genocida traje već500 godina, a sustav pokušava slomiti otpor svim sredstvima

Serbestičkokazanje odizajnu

Danas dizajn sudjeluje u produkciji smeća, beskorisnih stvari i zatoga treba izokrenuti i izvrnuti ruglu

Ispod pločnika2

UvodnikIspod pločnika je slobodarsko(ili anarhističko) glasilo,mogli bismo rećidvomjesečnik, jer nam jehvatanje i praćenjezadanog ritma zasadpolazilo za rukom. Unatočsvijesti o nestalnosti vremena i njegovomneprestanom izmicanju, ovakvo namdefiniranje u okvirima vremena ipak garantiraželjeni kontinuitet.Osnovna ideja jest biti medij slobodarskogpokreta, te se može reći da na određeni način(iako ne u potpunosti) nastavljamo rad koji suzapočeli drugi objavljujući Comunitas,Nećemo i nedamo, Zaginflatch i cijeli nizdrugih publikacija koje su obilježile godinerada slobodarskog pokreta kod nas. Unatočtome što je propagandna bomba informacijaodavno aktivirana, činjenica je da je njezinupravljač najčešće u rukama masovnih medija

koji su oduvijek bili naklonjeni svim vlastima.Upravo stoga postoje događaji i ideje koje sezaobilaze, kojima je neka nevidljiva rukaodredila mjesto ispod svakodnevnih senzacijai dnevnih kronika gradskih ulica. Jedna odideja Ispod pločnika jest stoga da izmeđuostalog bude prostor za takve, najčešćezaobilažene ideje, vijesti, stavove, razgovore iaktualne situacije slobodarskog pokreta. Uzrazličite prijevode, autorske članke,predstavljanja novih knjiga i drugih izdanjaIspod pločnika također nastoji pružiti otvorenudiskusiju teorije i prakse, odnosno papirnatihstavova i svakodnevnih postupaka, a ne samoperiodično izdanje ideja na papiru. Sve jeovo ionako tek mali doprinos onome štopokret radi, ono ostalo i bitno događa se usvakodnevnom životu, na ulici, na radnommjestu, u školi, na fakultetu, u našimmeđusobnim odnosima…Raznolikošću stavova i ideja koje donosimo ilićemo donositi želimo naglasiti važnost inužnost propitivanja tuđih, ali i vlastitihstavova; nužnost diskusije i konstruktivnekritičnosti kojom istovremeno rušimo mit oobjektivnosti i konstanti naših stavova jer oniniti to jesu niti bi takvima trebali biti. Želimonaglasiti nužnost promjene proizašle izosobnog promišljanja iznesenih stavova, a nepuko usvajanje predstavljenih ideja. Uz sve totreba reći da stavovi izneseni u tekstovimanisu nužno stavovi iza kojih stoji uredništvo,već tekstove objavljujemo zato jer ihnalazimo zanimljivima i dobrom podlogom zadiskusiju i razvoj rasprave.I na kraju… u želji da dopremo do širegčitateljstva, odlučili smo Ispod pločnika

ostavljati i na frekventnijim kulturnimmjestima i knjižarama čiji popis možete naćina zadnjoj stranici…Financiramo se donacijama, pa kada naletitena kutiju na kojoj piše “donacije”, ubacitenešto, to će nam puno pomoći.Trenutno nemamo fizičku adresu, akontaktirati nas možete putem elektroničkepošte. Ukoliko želite pomoći na bilo kojinačin, poslati vijest/prilog, ili primati Ispod

pločnika na svoju adresu, pišite na:ispodplocnika@net.hr

Ukratko o zimskom broju Ispod pločnika

Organizirajte se!

Distribucija i financiranjeIspod pločnika želimo distribuirati na što različitijim mjestima. Ne postoji ciljana publika. Popismjesta gdje ga je moguće pronaći nalazi se na zadnjoj stranici, a ukoliko želite pomoći udistribuciji, slobodno se javite putem e-maila i poslati ćemo vam željeni broj primjeraka.Sav rad na Ispod pločnika je volonterski, a financira se isključivo donacijama i benefitdogađanjima. Zato će svaka donacija biti od velike pomoći. Troškovi koje imamo su tisak,poštarina i još poneki sitni trošak. Unatoč niskim troškovima, oni ipak postoje i moramo ih izbroja u broj pokriti, o čemu ovisi i naklada, a koju želimo povećati kako bi proširili distribuciju.

Novi i sve stare brojeve Ispod pločnika možete čitati na internetu:

http://www.ispodplocnika.net

Vrijeme nam stalno izmiče, osmi broj Ispod

pločnika je napokon gotov, iako smo željelida odavno to bude tako. No, nije to posebnovažno, ne radimo ovo zato da bi poštivalirokove, već zato jer smatramo da namnedostaje vijesti ,analiza i stavova koji neprolaze kroz uobičajene filtere sustava.

Nikad nismo planirali teme broja, uvijek sudolazile “same od sebe”, gotovo inercijom,tekst bi se nastavio na tekst i broj bi ubrzoimao temu, čak i kada to nije bilo očito. Takose ovaj broj dobrim dijelom bavi zatvorima idržavnom represijom, ali pronašli smoprostora i za druge teme.Međutim, ne bavimo se zatvorima irepresijom iz pozicije žrtvi koje kukaju nadsvojom sudbinom i sudbinom naših prijateljau zatvorima po cijelom svijetu. Anarhiste suproganjali i zatvarali pa će tako i nastavitiraditi dokle god se suprotstavljamo sustavumoći, autoritetima i manipulatorima kojipokušavaju ili uspjevaju oblikovati naš život.To je jasno i ne čudimo se tome, većpotičemo sve na solidarnost, bilo s onima kojisu zatvoreni, bilo s onima na slobodi, a koji suugnjetavani na druge načine. Solidarnost jeono čega se svaka moć boji pa upravo zatopokušava okrenuti ljude jedne protiv drugih,kapitalističkom individualizmu, posjedovanjukao ideji sretnog i uspješnog života, visokimogradama i kamerama kao sigurnosti. Danassami pristajemo na represiju, kontrolu,snimanje... na jedan veliki zatvor u imesigurnosti, koja nije naša, već sigurnostmoćnika. Društveni mir znači sigurnost za one“gore” i njihove institucije, a na nama je daslušamo i slijedimo. Za sve ostalo nasuvjeravaju da ne može funkcionirati te da je

ovo što imamo najbolji način organizacijedruštva i života.Mi to ne vidimo na taj način. Organizacija jevažna i naše međusobno povezivanje jevažno kako bi razumijeli različite potrebe,ideje i pristupe, ali organizacija u tom smislune predstavlja ništa slično postojećiminstitucijama i strukturama.Umjesto ovoga što nam se nudi, vidimopotrebu za organiziranjem stotina i tisućamalih grupa, inicijativa, projekata, koje će usvom zajedničkom djelovanju raditi nastvaranju boljeg svijeta, a to nužno značinalaziti se u sukobu s postojećim, gdje sveradi protiv nas. Upravo zato se organiziramona načine koje vlast nikad neće razumijeti,baš kao niti svi oni koji vjeruju u tu vlast ili su“oštećeni” njenim utjecajem. Našeorganizacije nisu hijerarhijske, struktura jehorizontalna, a praksa je pokazala da su utakvim organizacijma ljudi učinkovitiji,zadovoljniji jer jedino tako mogu uzeti stvari usvoje ruke i odlučivati o onom što ih se tiče usvojoj neposrednoj okolini. Masovnost istruktura današnje društvene organizacije toguši i onemogućava.U sljedećim brojevima Ispod pločnika ćemose detaljnije i dublje baviti pitanjimaorganizacije, pokušati ćemo predstaviti nekeod modela, dobra i loša iskustva... Ne zbogteorijske rasprave, već zbog praktičneprimjene tih modela, zbog potrebe da sebi idrugima damo alate kojim će svakodnevnaborba biti učinkovitija.Do sljedećeg broja, cijeli život je pred vama,a društveni sukob koji traje nije tek teorijskarasprava, već proces koji zahtjeva aktivnosudjelovanje. Zato vas pozivamo da seorganizirate i budete solidarni!

Ispod pločnika 3

Šesti anarhistički sajam knjiga u Zagrebuodržat će se zadnji vikend u ožujku. Ovegodine sajam seli u zagrebačko kino Europa,a osim već tradicionalnog okupljanjaanarhističkih izdavača, grupa i pojedinaca,najavljene su i diskusije o strategijamasocijalnih sukoba i akademističkom pristupuanarhizmu. Kao i svake godine, upućen jepoziv za prijedloge programa koji kreirajusvi sudionici.

Šesti Anarhistički sajam knjiga u Zagrebuodržat će se od 26. do 28. ožujka 2010.godine u kinu Europa, Varšavska 3.Ove godine, sajam će posebnu pažnjuposvetiti diskusijama o strategijama socijalnihsukoba i akademističkom pristupu anarhizmu(više na www.ask-zagreb.org), međutim, tosu samo dvije teme predložene za diskusijutijekom ovogodišnjeg sajma, dok je ostatakprograma otvoren za sve prijedloge.Prva najava sajma je ujedno bila i pozivsvima grupama, izdavačima i pojedincima dase prijave za sudjelovanje.Anarhistički sajam knjiga već šest godinaokuplja izdavačke kuće, grupe, projekte iosobe uključene u slobodarski pokret, te svezainteresirane. Osnovna ideja sajma jepredstaviti anarhističku/slobodarsku literaturu idjelovanje što širem krugu ljudi, te stvoritimjesto susreta i otvoriti diskusije važne za sam

Šesti anarhistički sajam knjigapokret i društvo.Tijekom prvih pet godina sajam je okupiovelik broj sudionika i sudionica, a na tisućeljudi je posjetilo sajam i sudjelovalo uprogramu.Sajam knjiga je osmišljen na način da krozotvorenu koncepciju stalno bude podložanpromjenama, primjedbama i otvoren za noveideje, a svoj prijedlog možete poslati na e-mail adresuanarhisticki.sajam.knjiga@gmail.com

Knjige i diskusije o društvenim promjenama i akcijama

Alfredo Bonanno uhapšen zbogpljačke bankePrvog listopada u malom Grčkom gradićuTrikala uhapšeni su Alfredo Maria Bonannoi Christos Stratigopoulos, pod optužbom dasu opljačkali banku. Christos je optužen zaoružanu pljačku, a Alfredo za pomoć iprijevoz. Oboje uhapšenih su dugi nizgodina izrazito aktivni anarhisti, dok jeAlfredo Bonanno poznat autor niza tekstovazbog kojih je bio i zatvaran.

Nakon što su uhapšeni, prebačeni su u zatvoru Amfisu, gdje su se nalazili do sredinesiječnja, da bi onda zbog suđenja u Amfisipolicajcima koji su ubili mladog Alexisapočetkom prosinca 2008., bili prebačeni uzatvor Korydallos u Ateni.Od trenutka od kad su uhapšeni bilo je jasnoda će državni službenici iskoristiti svaku prilikuza političku osvetu poznatim anarhistima, a tose posebno pokazalo u slučaju AlfredaBonanna koji sa svojih 73 godine teškopodnosi užasne uvjete u jednom od najgorihevropskih zatvora (Amfisa). Uz već narušenozdravlje (dijabetes) i pretrpan zatvor (popedeset zatvorenika u jednoj prostoriji),situacija se samo pogoršala nakon što mu jenakon pojave bolova u ramenudijagnosticiran rak. No, umjesto puštanja naslobodu i premještaja u bolnicu, što je inačepraksa u ovakvim slučajevima u Grčkoj,zadržan je u zatvoru, odvjetnici ne mogu

dobiti medicinsku dokumentaciju, a povrhsvega, pri prebacivanju u Atenski zatvor je biovezan lisicama (!?), iako je 30 godina mlađiChristos premješten bez lisica.Od trenutka hapšenja u svijetu suorganizirane akcije solidarnosti, vrši se pritisakna vlasti u Grčkoj da oslobode Alfreda... Upismu koje je u svoje i Alfredovo ime uputioChristos, posve je jasno da se nalaze uužasnim uvjetima te da je takav tretmanposljedica političke osvete vlasti zbogsocijalnog sukoba koji potresa zemlju.Više informacija o razvoju situacije ćemoobjaviti na našim web stranicama, a detaljena engleskom saznajte na http://325.nostate.net ili http://aftertrikala.blogspot.com

Državna represija i politička osveta

Obrana pješačkezone u Zagrebu

Akcije protiv simbola kapitalizma

Najvidljiviji simbol divljanja kapitalizma ipretvaranja javnih prostora u privatnesvakako predstavlja takozvani “razvojni”projekt na zagrebačkom Cvjetnom trgu i uVaršavskoj ulici, gdje su gradski moćnici iinvestitor naišli na otpor, iako to nije biladosadašnja praksa.

Gradnja sličnih “razvojnih” projekata, poputbenzinskih postaja, sličnih podezmnih garažau centru grada i crkvi, do sada je u Zagrebunailazila na blag ili nikakav otpor. “A što mitu možemo?”, bila bi rečenica koja bi svatkood stanovnika ugroženog prostora izgovorio ipokušao se prilagoditi novim uvjetima.Međutim, upravo na transformaciji centragrada, koji se sve više pretvara u prostorsamozvane elite i bogataških dućana, kafića iogromnih automobila, čini se da kapital poprvi put posrće zbog stalnih prosvjeda ipravnog nadmudrivanja oko raznih dozvola irješenja. Nema sumnje, pravnu bitku dobijanovac, no onu na ulici, oni uporniji.Iako je u Zagrebu, za razliku od drugihevropskih gradova, riječ isključivo ograđanskim i mirnim akcijama, čini se da oneuspjevaju barem usporiti proces uništavanjapješačke zone i izgradnje još jedne garažekoja će izazvati dodatne gužve, a razmetnimbogatašima omogućiti parkiranje svogogromnog statusnog simbola (automobila) usamom centru.Uz garažu, planiran je i šoping centar, prepun“ekskluzivnih” dućana, što dodatno govori ousmjerenosti cijelog projekta na najbogatijisloj društva, što je samo jedan od korakaguranja “sirotinje” na periferiju, dok“uređeno” središte ostaje na korištenje“kremi” društva.Zagreb u ovome nije izoliran slučaj, ovakvutransformaciju nalazimo u cijeloj Evropi, noono što se događa paralelno je sve širi otpor,koji osim lobiranja, građanskih prosvjeda ipravnog nadmudrivanja, sve češće uzima idruge forme.U simboličnom sukobu s kapitalističkimprojektima, poput uništavanja pješačke zoneu Zagrebu, posve je jasno da taj konkretanprojekt nije jedini problem, niti uzrok svihproblema, već tek jedan od primjera isimptoma stanja u kojem se društvo nalazi.Taj simptom jasno pokazuje sve veći jazizmeđu bogatih i siromašnih, što u cijelojEvropi i drugdje u svijetu uzrokuje niz napadana simbole kapitalizma, od ekskluzivnihdućana, skupih automobila, banke, nadzornekamere... Zapravo sve ono što predstavljatemelje sustava i kontrole koja je zbogdruštvenih razlika sve veća.Danas uništavaju pješačku zonu i gradepodezmu garažu, sutra postavljaju nadzornekamere, prekosutra je interventna policija nasvakom uglu, dok nas anoreksičnamanekenka nudi novim i skupim proizvodomkojim ćemo potvrditi svoj socijalni status ikoliko vrijedimo... Gdje je kraj totalitarizmu ukojem živimo?

Ispod pločnika4

Drugi put u posljednjih šest godina iz Italijedolazi vijest o bombaškom napadu koji sunavodno izveli anarhisti i to, ni manje, niviše, već «Neformalna anarhističkafederacija», koja, pazite sad slučajnosti, natalijanskom ima istu skraćnicu (FAI), kao iAnarhistička federacija Italije, organizacijakoja djeluje javno, otvoreno i ne izvodinapade koji nasumično ugrožavaju. Ono štoposebno upada u oči je činjenica da su svinapadi s tim potpisom izvedeni na način dašire paniku, nazivi akcija posve su apsurdni ismiješni, a akcije upućuju na to da je svepolicijska namještaljka, što nije rijetkapojava u Italiji (pa i drugdje).

Onima koji možda nisu pročitali spornu vijest,koja je u Italiji dovoljno jako odjeknula dazasluži prevođenje i u Hrvatskoj, prenosimoosnove informacije... Mainstream mediji suobjavili vijest o bombaškom napadu namilanskom sveučilištu, gdje je krivo spojenihdva kilograma dinamita izazvalo manjueksploziju i nije nanesena nikakva šteta.Odgovornost za napad preuzela je fantomskagrupa Neformalna anarhistička federacija(Federazione Anarchica Informale - FAI). Uletku koji je pronađen FAI preuzimaodgovornost za postavljeni eksploziv, a letakje naslovljen sa "Operacija Eat the Rich" inajavljuje napade na centre u kojima supritvoreni imigranti prije nego ih seidentificira i izbaci iz Italije. Traži sezatvaranje tih centara.Navodna organizacija FAI potpisala se i naomotnici u kojoj je bila lisnica s eksplozivnimprahom i koja je otkrivena na stolu direktoraCentra za identificiranje i deportaciju umjestu Gradisca d'Isonzo pokraj Gorizije.Omotnica je imala marke, ali ne i pečatpošte, a u lisnici je bio prah koji se koristi zapetarde. Prema navodima medija, voditeljcentra Luigi del Ciello refleksno je i brzoreagirao bacivši omotnicu na pod pa da munije eksplodirala u rukama i nije ozlijeđen.To su događaji koji su se odigrali 16. prosinca

2009. godine, a upravo su se po istomscenariju odigrali događaji u prosincu 2003.godine, kada je pismo-bombu primioRomano Prodi, koji je također ostaoneozljeđen, iako je bomba izgorjela (kakonavode mediji) u njegovom domu. Za tajnapad odgovornost isto preuzima fantomskaNeformalna anarhistička federacija.I dok su za nekoga tko ne poznaje anarhističkipokret, ideje, strategije i uopće odnose unutarpokreta, to možda posve normalne vijesti,ovdje sve smrdi na policijsku namještaljku.Počevši od naziva, odnosno skraćenice FAI(ujedno i skraćeni naziv za FederazioneAnarchica Italiana) koja očito za cilj imadiskreditaciju najstarije anarhističkeorganizacije u Italiji, koja okuplja velik brojčlanova i simpatizera. Već 2003. godine FAIje osudio ovakvo korištenje te skraćenice i usvojoj izjavi za javnost rekao kako “samopolicija ili njeni suradnici mogu na ovakavnačin izložiti anarhiste represiji”.I dok FAI s opravdanom sumnjom tvrdi da jeriječ o policijskoj podvali, na što ukazuje višeod jedne činjenice, pogledajmo što još govoritome u prilog.Uopće sam naziv “Operacija Eat the Rich” jeviše nego smiješna i ako ste ikada bili u prilicividjeti policijsku interpretaciju onoga štoantagonistički pokreti rade, jasno je da ćeupravo ovakav naziv biti izabran. Sjetite sesamo snimaka policijskih vježbi i “razbijanja”prosvjeda, gdje “prosvjednici” nosetransparente s najapsurdnijim natpisima. Ovonije niti vrijedno daljnjeg razmatranja.Drugo je odabir imena. Osim diskreditacijepostojeće organizacije, što smo većobrazložili, uopće ideja “neformalnefederacije” je posve nespojiva s idejomorganizacije za koju se anarhisti zauzimaju.Dok su jedni organizairani u federaciju, kojaje bazirana na ideji masovne, javne, velikeorganizacije, drugi su, poput insurekcionista,na koje se očito ovom akcijom djelomično(djelomično, jer se napada i FAI) cilja,

okrenuti neformalnoj organizaciji, no to jepak nespojivo s idejom federacije, koja je usvojoj naravi formalna. Postoji niz naziva kojisu se tu mogli naći, no federacija nikako.Jednako važan je i odabir ciljeva te ishodiovih akcija. Čak i ako bi mogli reći da jenapad na Romana Prodija direktan, zapravonije o tome riječ, jer pismo je mogao otvoritinetko od ukućana, a s druge strane, riječ je opolitičaru koji je daleko liberalniji od mnogihkoji su u ovom slučaju bili bolja meta. Moždato ništa ne dokazuje, no dovodi policijske imedijske tvrdnje u sumnju.Također, izbor posljednje mete je posvenelogičan. Zašto bi bilo koja anarhističkaorganizacija organizirala napad nasveučilište, gdje anarhističke ideje pronalazepodršku među studentima i profesorima, anavodno su time pokrenuli kampanju protivcentara za deportaciju (zatvora za “ilegalne”useljenike). Kakve uopće veze ima sveučilištes tim centrima?Logika iza ovih napada je i više negoapsurdna i upravo zato možemo govoriti opodmetanju. Osnovna ideja je diskreditiratianarhistički pokret, okrenuti društvo protiv svihanarhista, protiv talijanske federacije, koja jeizrazito vidljiva, a čije ime (skraćenica) sesada pojavljuje u medijima i povezuje sterorističkim napadom koji je bio usmjeren naslučajne prolaznike. Sve do sad navedenoupućuje na ovakav zaključak. Država na svenačine pokušava kriminalizirati anarhističkipokret, ali i pokret za zaštitu prava useljenika,protiv kojih je aktualna vlast u Italiji objavilarat.Takav scenarij potvrđuje i Anarhističkafederacija Italije u svojoj reakciji na najnovijupolicijsku provokaciju, gdje otvorenoprozivaju policiju i tvrde da država i njeneinstitucije ne mogu i ne žele toleriratiobilježavanje pokolja koji su počinili uMilanu 1969. prije točno četrdeset godina,kada su ubili anarhistu Giuseppea Pinellija (očemu je i nobelovac Dario Fo napraviodramu) i podmetnuli bombu uantianarhističkoj akciji na trgu Fontana ubivši16 i ranivši 88 ljudi (više o slučaju PiazzaFontana i Pinelliju na http://www.katesharpleylibrary.net/f7m14m). Upravou trenutku kada su anarhisti u Milanu i cijelojItaliji obilježavali ove tragične događaje,policija opet podmeće eksploziv i širi paniku.U svojoj izjavi za javnost, FAI poziva naprestanak širenja dezinformacija, pogotovonovinare, čija uloga bi trebala biti širenjeinformacija, a ne autoritarne propagande.Ovaj slučaj još jednom pokazuje da su državai njeni poslušnici najveći teroristi. Nasilje,zastrašivanje, ugnjetavanje, neravnopravnost,autoritarnost, osobna korist... sve su to metodedržavnog terorizma, a upravo protiv toga seanarhisti bore.

Anarhisti ne bježe od odgovornosti i otvoreno preuzimaju odgovornost za svoje akcije, dok država i njeni pomoćnici rade pokolje

Tko anarhistima smještabombaške napade?

Ispod pločnika 5

Razlika izmeđuanarhije i akademizma

Mogu li institucije osnovane od strane države biti od koristi anarhistima i koja je uloga sveučilišta u socijalnom sukobu

Nedavno sam imao priliku sudjelovati nameđunarodnoj akademskoj konferenciji uMoskvi, „Hijererhija i moć u povijesticivilizacija“, organiziranoj od strane Ruskeakademije znanosti. Prisustvovao samdiskusijama koje su tematizirale izgradnjualternativa hijerarhijskom modeluorganiziranja i trenutačnu državnu represijuprema socijalno angažiranim pokretima.Smatram to interesantnim s obzirom da samodustao od studiranja (nisam završio čak nitri semestra). Uglavnom ne volimsveučilištarce i vjerujem da je akademskazajednica jedna od institucija moći kojutreba dokinuti.

Od preko stotine sudionika mislim da sam biojedan od dvojice bez doktorata ili magisterija(a ta druga sirovina je bila na istimdiskusijama kao i ja) i jedini bez ikakvesveučilišne diplome. Bilo bi zabavno ivrijedno truda da sam se prokrijumčario nakonferenciju - uostalom, sveučilišne diplomeje lagano krivotvoriti pa tako „radikalni“ kojižele postati učitelji ne trebaju trošiti petgodina svog života za prave papire. Ali, ovogsam puta bio pozvan od strane organizatoradiskusija, također kritičnih premaakademizmu i željnih diskusije bez velikogateoretskog odmaka od aktualnosti socijalnih

pokreta i represije nad njima.Da sam antropolog, mogao bih napisatilijepu etnologiju tog čudnog plemenaakademika. Ali iz moje avangardneperspektive anarhiste mogu reći još više. Bilobi poprilično lagano samo dogmatičnoistaknuti da je akademija jedna od vladajućihinstitucija, te stoga naš neprijatelj i stati natome. To bi također zakrilo kompliciranije ikorisnije činjenice. Sveučilišta su također bilažarišta (ili da kažem „locusi“) pobuna isocijalnih pokreta. Moji ruski prijateljinapomenuli su mi da se anarhistički pokret uRusiji uvelike rehabilitirao na Odsjeku zapovijest osamdesetih godina, a njegovozadnje uporište među širokim masama bijašemuzej u Kropotkinovoj kući, zatvoren 1931. Upauzama ustanaka, sveučilišta međusobnorazmjenjuju besplatnu hranu, logistiku,financije, medije (npr. prezentacijestudentskim organizacijama), prostore izaposlenike. Veze među sveučilištima moguublažiti državnu represiju i dodijelitilegitimitet onim pobunjenicima koji seprerušavaju, makar privremeno, u disidente.Nije slučajnost tako lagano muljanje imanipuliranje resursima na sveučilištima.Sveučilište bi trebalo biti popriličnooslobođen prostor unutar okvira dominacije.

Osobno znam nekoliko sveučilištaraca koji suiskreni antiautoritarci i mnogo su me naučili.Poznajem i ljude koji su zadrti anarhisti te sutakođer zaposleni na sveučilištu. Ne mogu sesjetiti ni jedne druge elitne institucije s tolikodobrih ljudi koji ne zaboravljaju (već ih prijedirektno upućuju) socijalna pitanja nasvojem poslu.Ali kada se anarhija i akademizam ispreplićuuvijek se zapitam: „Da li su ovi ljudianarhistički akademici ili akademskianarhisti?“ Howard Ehrlich, Noam Chomsky,Michael Albert, David Graeber, bell hooks(nije anarhistkinja, ali je teoretski važnamnogima) i Petar Kropotkin rekli su ili učinilistvari koje smatram vrlo naivnima i štetnimana način koji direktno reflektira njihovprivilegirani odnos s autoritetom kaočlanovima/icama elitnih institucija. Ali tkomože zanijekati njihov doprinos pokretu?Doduše, anarhisti mogu zanijekati sve, alivećina nas pronalazi nešto vrijedno uradovima barem nekih navedenih učenjaka ibez njih bi pokret imao samo ljude kojiistražuju na način Johna Zerzana (i mene,kad smo već kod toga). A istraživanja supodručje gdje akademska zajednica može bitiod velike koristi anarhistima. Satjeravaju nasu kut u pogledu istraživanja i kritičke debate.

Ispod pločnika6

Anarhisti su lijeni istraživati. Mnogi preferirajureligiju naspram istraživanja.Općeprihvaćena, i objektivno kriva, stajalištakoja su od iznimne važnosti za anarhističkuteoriju slobodno cirkuliraju pokretom. Nekeosnovne pretpostavke primitivističke,veganske i povijesnomaterijalističke strujeanarhizma bile bi davno odbačene da imamokulturu ozbiljne analize i debate. Umjestotoga imamo kulturu referiranja na internetforumima.Također mislim da smo mogli napredovati uvječitom promišljanju o prirodi formalne ineformalne moći i dosegu u kojoj svakadopušta uspostavu ili propitivanje hijerarhije.Ali, avaj, u našim krugovima to je još uvijeksvačija procjena.U Moskvi sam saznao za Projekt rane države,mrežu znanstvenika koji istražuju pojavu ievoluciju države. Zašto anarhisti nisu upoznatis ovim istraživanjem? Zašto se ograničavamona anarhističke krugove i literaturu u potraziza novim informacijama i zašto nepokušavamo više intervenirati i utjecati naakademske diskusije? Jedan poznanik mi jeispričao zanimljivu priču, vezanu za ovapitanja, o razgovoru koji je vodio sadeprimiranim klimatologom. Čovjek nije vidioizlaza iz katastrofe kao posljedice klimatskihpromjena. Žalio je za nepostojanjemglobalne mreže aktivnih ljudi s vizijomdecentraliziranog i neindustrijskog društva te

je opisao nešto vrlo slično anarhističkompokretu nesvjestan da tako nešto već postoji.Činjenica da gotovo nijedan klimatolog nijeuključen u direktnu borbu unutar pokreta (aoni su veoma očajna skupina ljudi) svjedočinašem neuspjehu u komunikaciji s (ključnom)skupinom ljudi koji su potencijalni saveznici.Također svjedoči nerazumijevanjuznanstvenika o njihovoj ulozi u sistemu, na štoću doći kasnije.Samo da napomenem, nije mi namjeraportretirati znanstveno istraživanje kao neštobezuvjetno valjano. Baš poput svih ostalih iznanstvenici imaju svoju vlastitu mitologiju.Možda najodbojniji dio može biti nađen unjihovoj kreacionističkoj te(r)oriji, a to jepodručje koje u biti nije (nažalost) mitologijao kojoj pričam. Većina se mitova razlikuje oddiscipline do discipline. Čuo sam naprimjer izusta profesora vrlo cijenjenih u svojimkrugovima mitsko nabijena stajališta kao:„Svrha organizama je da perpetuiraju DNA“(Čekaj, niz kiselina može imati plan? Nešto zašto tvrdiš da je nakupina proteina može imatisvrhu? A koja je svrha tvog preokretanjatradicionalnog lanca vrijednosti kako bi životpostao samo suvišan instrument? I zašto imaštaj nož u ruci i gdje je nestao moj štakor?)....ili: „…nema smisla pratiti ga (urođeničkiotpor) više od 30 godina unazad“ (Oh, dakle,s obzirom na to da svatko ponaosob izgrađujevlastiti identitet tijekom svoga života, to bi

značilo da izgradnja ovakvih općih(urođeničkih u ovom slučaju) identiteta nemavelikog značaja, pa bi tako fraza „pet stotinagodina otpora“ bila samo politički sloganjednake težine kao i recimo, „izbacimoIndijance“. S druge strane, takvo polazištedaje pravo da se identitet druge osobeinterpretira po želji i samo je slučajnost da suljudi, kao što si ti, prije pet stotina godinaimali identičnu retoriku). Naravno, nisu sviznanstvenici vjernici, ali velika većina jest.Sveučilištarci znaju biti poprilično arogantnagomilica koja prigovara autsajderima gaženjepo njihovoj ledini. Sjećam se razgovora odprije par tjedana kad me jedna anarhističkaakademičarka optužila za „romantiziranje“nezapadnih društava. Nije mogla poduprijetiovu optužbu, a u stvari jedino što sam bioučinio je da sam nabrojao par društava ukojima je način rješavanja konflikta temeljenna sveopćoj intervenciji prije nego naspecijaliziranoj arbitraži, što u stvari nijekvalitativna izjava pa samim time nemamjesta „romantiziranju“ (osim da sam rekaonešto kao: „i oni svi vjeruju da...“ ili „... ifunkcionira besprijekorno!“; što nisam) . U bitije prigovarala mom hodanju po njezinomognjištu jer bi nezapadne civilizacije trebalebiti intelektualno vlasništvo antropologa dokse istovremeno (nezapadnim civilizacijama)njihove autohtone biljke patentiraju i religijekasape i prodaju hipijima.Ali u drugačijim uvjetima sveučilištarci će sevoljno spustiti sa izdignutih pijedestala iposlušati anarhiste s obzirom na to da smoočito u mnogim stvarima bolji od njih. UMoskvi je nekoliko tipičnih „profesorolikih“došlo na anarhističke diskusije te kasnije rekloorganizatorima da su gotovo proplakali čuvši skoliko strasti i inteligencije ljudi govore osvojim proživljenim iskustvima umjesto daokolišaju poput ugojenih eksperata branećisvoje ognjište. Takve smo simpatije zaradiliunatoč činjenici da mnogi od nas nisu bili„ušminkani“ i da smo često iskreno govorili opotrebi spaljivanja policijskih auta iizvlačenju ljudi iz zatvora (znate, ono štoanarhisti ne smiju spominjati pred„normalnim“ ljudima u strahu da ih nepreplaše).Povremeno poniranje u akademske vodemože nas opslužiti teorijski korisnim iizazovnim informacijama stvorenih od ljudikoji nemaju ama baš nikakva interesa upotvrđivanju našeg svjetonazora. Takođernam može donijeti saveznike koji bipridonijeli većoj društvenoj prihvaćenostinašeg pokreta, nove veze, nove mogućnostikomunikacije, a ne moramo se ni pretvaratida ih ne želimo dokinuti. U članku koji samiznio na ovoj konferenciji otvoreno tvrdim daakademski diskurs može doprinijeti jedinonepravdama koje proizvodi pravni sistem teda sveučilište treba dokinuti u jednakoj mjerikao i zatvore.Kad bi se anarhisti počeli više okorištavatiakademskom zajednicom, trebali bi pripazitina nekoliko opasnosti i svjesno razlikovatianarhiju i akademizam. Ne želimo biti poputtih ljudi. Uvijek se moramo identificirati iboriti s najeksploatiranijim inajdiskriminiranijim članovima društva ikakav god oblik poštovanja i prihvaćanjapridobili, mora biti u potpunosti drugačijeg

Ispod pločnika 7

oblika. Mi preferiramo onaj oblik poštovanjakoji lopovi njeguju između sebe naspramonoga među profesionalcima s naslovom.Predočite si licemjerje i sljepoću akademskezajednice koji studiraju „hijerarhiju i moć“ ujednom konkretnom slučaju: na večeri nakonzavršetka konferencije. Stotinu dama igospode u skupim toaletama i odijelimahalapljivo proždirući hors d’ouevres uzaštitarima čuvanoj zgradi u glavnom gradusiromašne države, samo estetski svijesnihnekolicine anarhista u majicama i jeansu odkojih neki skrivaju oružje koje nose zbogkonstantne, realne opasnosti od fašista, a ukojoj se nalaze zbog vrlo realne borbe kojuvode s istima, uobičajeno kradući srebrninu ipuneći plastične vrećice delicijama kako bi seprehranili sljedećih nekoliko dana. Sjećam sejednog razgovora: jedan lakomisleni profesorspomenuo je dražestan hotel na obali ukojem je odsjeo za vrijeme konferencije uBarceloni. Nisam si mogao pomoći, a da sene ubacim: „Ah, da, tamo je bilo ribarskonaselje prije nego što su ga uništili i sagradiliumjetnu plažu. Bilo je stvarno lijepo.“ Nijeshvatio ironiju. Da ponovim: ne želimo bitipoput tih ljudi.Što ova djelomična separacija značianarhistima na sveučilištima? Ne vidimnikakvo licemjerje u toj poziciji, samo sukobinteresa. „Nisi svoj posao“, da citiram BradaPitta. Ja sam bio vozač taksija, a vjerujem dasve aute treba uništiti. Ovo samo reflektirakontradikciju kapitalističke stvarnosti: ubijamose kako bi živjeli.Puno je dobrih stvari koje anarhisti moguučiniti na sveučilištima. Teoretiziranje,direktna komunikacija s mnogima vananarhističkih krugova i intervencije u javnidiskurs. Kao što je stvar sa svim anarhistimaradnicima, ako su predani i dobro odrađujusvoje anarhističke aktivnosti, to će ih odvući uprobleme. Mislim da bi im, primjerice WarduChurchillu i Davidu Graeberu, trebalosavjetovati da ne odstupaju od svojih stavova,iako im njihove političke odluke ugrožavajuposao. Sveučilište lako probiredobronamjerne, ali pasivne, antiautoritarcepretvarajući ih u disidente i funkcionare.Poput svih, i akademije moraju birati strane.(Sa anarhističkog stajališta, odabiranje straneuključuje mogućnost oblikovanja vlastite.Kada govorim o biranju strana ne mislim dase svi trebaju striktno odlučiti kojoj grupacijiće se prikloniti, nego samo da je vrlo teškoostati neutralan u jurećem vlaku.)Tražeći objektivnu neutralnost istovremeno negovoreći ništa o svojoj elitnoj poziciji unutar

društva, vrlo jasno daje do znanja koji jenjezin izbor.Pitanje proučavanje pokreta od straneakademske zajednice nanosi ozbiljnu štetusamom pokretu. Naša narcisoidna stranamogla bi biti oduševljena akademskimanaliziranjem, ali takve su studije prijetnja.Mi želimo konstruktivnu kritiku, ali sudim danikako ne bismo trebali željeti biti čitki i jasnisamom autoritetu, glavnom potrošaču svihakademskih proizvoda. Kao što antropolozipomažu CIA-i u upravaljanju Irakom iAfganistanom, također bi mogli pružitiinformacije koje olakšavaju represiju iinfiltraciju u pokret.Ne trebamo profesionalce kako bi nasosposobili za komunikaciju s ljudima. Samoće nas „prevesti“ autoritetu. Sami moramoizgraditi vlastite mreže koje će se proširiti vangeta. U međuvremenu moramo opstruiratibilo kakve analize i studije naših mreža. To jemalo čudno s obzirom da su nam mreže odmanje važnosti, ali vlast to stvarno nerazumije. Mnoge naše taktičke pobjede moguse objasniti njihovim nepoznavanjemfunkcioniranja mreže. Još uvijek, bogati,pokušavaju pronaći vođe i objasniti sistrukturu financiranja. Jednom kada uspijuprevesti funkcioniranje mreže na jezik i uelemente kažnjivo jasne tehnokratima,policijska kontrola pokreta horizontalnogkaraktera postat će znatno učinkovitija.Iz tog razloga, s ironijom, ali i ozbiljnošću,pozivam na ekskomunikaciju svih akademskihanarhista koji proizvode za akademiju, a neza pokret. Ako proučavate funkcioniranjemreža, pokušajte nama objasniti kako ihuspješno proširiti na ljude prikačene nasistem, a ne kako analizirati naše mreže da bibile jasne autsajderima, koliko god tointelektualno stimulirajuće bilo.Samo produciranje informacija opskrbljujesistem čak i ako su te informacijerevolucionarne u svojoj osnovi. S obzirom nato da su ljudi u demokratskim društvimaizrazito pacifizirani, čak im ni dobrainformiranost neće biti dovoljna da uzvrate.Nisu informacije ono što nedostaje. Institucijemoći, a ne ljudi, su one koje su spremnereagirati na ovakve informacije. Makar onebile kritične i dolazile od disidentskihznanstvenika, pomoći će im u vlastitojkorekciji.Projekt rane države odličan je primjer. U timse radovima jasno razbija etatističkamitologija da stvaranje države proizlazi izpotrebe ili iz društvenih ugovora. Jasno dajedo znanja da je država nametnuta institucija,

te stoga ima jasniji uvid u pravu prirodudemokracije od bilo koga na ljevici. Ipak, ovainformacija neće doći do širokih masa, jervlada i kapitalisti kontroliraju infrastrukturukoja oblikuje javno mnijenje, a ti znanstvenicinisu uključeni u javno djelovanje i stoganemaju priliku direktno davati takveinformacije ljudima. S druge strane, međuistim tim radovima može se neizbježnopronaći znanstvenike „humanitarnog“karaktera, koji iskorištavajući nove spoznaje opojavi rane države, pružaju analize kakouspostaviti državnu kontrolu u „propalim“ ili„slabim“ državama, npr. Somaliji, gdje seamerička i etiopijska vlada tuku s gusarima,plemenima i teroristima od kojih su mnogiorganizirani upravo po horizontalnomprincipu.Za koji od ovih različitih pristupa mislite da ćebiti financiran od strane vlade? Koji će bitirevaluiran i proširen, i koji će pronaći svojemjesto u razvojnim politikama i strategijamavlade? To je razlog zašto je prividnaneovisnost sveučilišta toliko važna. Disidentiće razvaliti mašinu.Ovakav ironičan zaključak možda ističenajvažniju razliku između akademizma ianarhista. Sveučilištarci sve stavljaju u okvirediskursa. Njihova fundamentalna mantra zaneutralnošću glasi: samo želimo razgovarati oovim stvarima, proučavati ih, a ne biti aktivnisudionici. Najaktivniji među njima davat ćepolitičke preporuke (namijenjene onima kojioblikuju politiku, tj. eliti) i zato njihovakoncentracija na diskurs ističe lojalnu,tehničarsku pasivnost unutar sistema.Najapsurdnije je u svemu tome što se djelakoja su vrlo jasno akcije označavaju kao dio„literature“.S druge strane, anarhisti o stvarima govore uokvirima akcije. Čak je i govor, u svom čistomobliku, akcija jer mu je svrha stvaranjepromjene. U našim najapsurdnijim trenucima,potpuno simbolične pobune nazivamodirektnim akcijama. Takvim komuniciranjemističemo da smo u ratu sa sistemom i dastvarno želimo nešto poduzeti u vezi toga;radije se osnažujemo, nego da postajemopasivni promatrači.To je naša snaga i ono što baš nikada nesmijemo izgubiti, bez obzira na to kakve uleteu akademski svijet pojedini anarhistipoduzimali. Ovakav pristup, ovakav naglasakna akciji, ono je što one sveučilištarce koji sesmatraju antiautoritarcima treba natjerati daprihvate.

Peter Gelderloos

Ispod pločnika8

Aleksander Sašo Nakov je već više odsedamdeset godina član Federacijeanarhista Bugarske - FAB, te jedan odnjenih ponovnih pokretača nakon padasocijalizma i režima koji je mnoge anarhisteu Istočnoj Europi stajao slobode, ali i života.Taj naizgled krhki starac prvenstveno dajedojam snažne osobe koja se cijeli život boriza bolji svijet, a ideje kojima je ostaodosljedan cijeli život, nije zaboravio inapustio niti nakon 15 godina koje je proveozatvoren u bugarskim logorima. I danasaktivno sudjeluje u radu pokreta, a porukakoju je jasno poslao svim mladim ljudima naBalkanskom anarhsitičkom sajmu knjiga uSolunu 2009. godine, bila je posvejednostavna: Mladima mogu poručiti samo

jedno - borite se!

Kada si prvi put došao u kontakt sanarhističkim pokretom?

Moj prvi kontakt s anarhističkim pokretom bioje 1936. godine, u vrijeme španjolskerevolucije. Zato što su vodeća snaga u tojrevoluciji bili anarhisti, u Perniku, glavnomgradu pokrajine gdje sam u to vrijeme radio,jedan momak, Milen Pavlov, širio je ilegalneanarhističke biltene koje je tiskala Federacijaanarhista u kojima su zbivanja u španjolskojbila predstavljena drugačije nego u „žutojštampi“ koja je o tome također pisala. Biosam uključen u tu grupu mladih ljudi uPerniku (oko 12-13 ljudi) i počeli smokampanju protiv Franka i falange, a koja se

sastojala od slogana i plakata na zidovimakoje je također tiskala federacija.Kada su u rujnu 1938. godine boljševičkesnage napustile Španjolsku, uvidjele su da imrevolucija ne ide na ruku, i kada je Staljinnaredio njihov odlazak i prije toga kako kakobi sabotirao revoluciju jer mu se nije svidionjen slobodarski i anarhistički karakter. Takosu boljševici otišli u rujnu 1938., ali anarhistisu napustili bojno polje tek u ožujku i travnju1939. godine, tek nekoliko mjeseci nakon štosu boljševici i fašisti postali prijatelji,potpisujući pakt Molotov – Ribentrop. Ovajpakt je pomogao Hitleru da započne rat protivPoljske, a kada su njemačke trupe doprle dosrednje Poljske, a poljski narod se nadaonekoj pomoći, ruske trupe su ih napale sdruge strane! Onda je ruska vojska ubila svepoljske vojne zapovjednike u šumama Katina!

Zašto si tijekom tog razdoblja odlučiopriključiti se anarhistima, a ne nekim drugimsocijalističkim strujama… primjerce,boljševičkim?

U to vrijeme, u Perniku, nisam imao kontaktesamo sa anarhistima već i sa boljševicima, alisam izabrao anarhiste jer su nudili puno višeslobode i nezavisnosti za osobu, a već tadasam čitao o masakrima boljševika nadanarhistima u sovjetskoj Rusiji, upravo iz tihbiltena koje je štampala FAKB u Sofiji.Dakle, već sam znao što se dogodilo tijekomruske revolucije, o progonima anarhista i zato

sam se priključio anarhistima. Nakon što jedošlo do te unije fašista i boljševika, policijau Perniku je samo nas proganjala, nasanarhiste, boljševici nisu bili proganjani jerništa nisu radili! U to vrijeme partnerstvaStaljina i Hitlera, boljševici nisu bili aktivni!Naša propaganda je u to vrijeme bila vrlojaka – tiskali smo puno plakata, letaka,brošura – svega, protiv fašizma. U to vrijeme unašoj regiji (jugozapad bugarske) bilo je četirisuđenja protiv anarhista i nijedno protivboljševika! Jedno od tih suđenja je bilo iprotiv grupe u kojoj sam djelovao, a sve tozbog propagande protiv fašizma.U razdoblju između dva rata anarhističkipokret u Bugarskoj je bio u stalnom porastu,osobito se u jugozapadnoj sekciji federacije,što je uključivalo gradove Blagoevgrad,Dupnica, Pernik, Radomir, anarhistički pokretbrzo razvio; u svim gradovima i selima imalismo vrlo dobre organizatore i govornike, aneka sela su imala i oko dvadesetorganiziranih anarhista. Vrijeme nakon prvograta smo vrlo dobro iskoristili – anarhisti susudjelovali u štrajkovima u tvornicamaduhana i tako dalje, protiv kapitalističkogsistema tog vremena. To razdoblje smoiskoristili za objavljivanje puno knjiga ibrošura. Imali smo i preko 20 ljudi koji supisali o anarhističkim temama, mnoge knjigesu prevedene, posebno između 1931. i 1934.godine je prevedeno puno knjiga koje smokasnije godinama koristili. Ali, 1934. je došlodo jednog od profašističkih pučeva, pa su

Svi režimi i državezatvaraju anarhiste

Aleksander Sašo Nakov u razgovoru govori o povijesti anarhizma u Bugarskoj i o brutalnosti “socijalista” i njihovih logora

Ispod pločnika 9

zabranili sve političke stranke i organizacije,ali su čak i tada naše grupe bile aktivne,sudjelujući u svim štrajkovima i prosvjedimaprotiv režima.Tako su naši ljudi sudjelovali u pokretimaprotiv alkoholizma i pušenja, Esperantopokretima, u mnogim pokretima poput onihkoji uče ljude anarhističkom moralu iidejama. U tom razdoblju sve do drugog ratanaši ljudi su sudjelovali gotovo svuda sapropagandom anarhističkih ideja. U svimovim akcijama, organiziranim od straneanarhista, bio sam vrlo aktivan u svojoj regiiji– bio sam veza organizacija iz Pernika,Dupnica, Radomira i drugih sela.Represije profašističkog režima bila su,primjerice, suđenja protiv anarhista u našojpokrajini, ali represije prije tih, naročito urazdoblju od 1923. do 1925. uništile su i ubilestvarno puno ljudi iz našeg pokreta. Mnogiljudi su tada bili dio organiziranog gerilskogpokreta pa je na taj način organiziran ustanaku Kilifarevu pokrenut od strane anarhista.Znači, između dva rata, bugarski anarhisti suodigrali izraztio važnu ulogu u opstankubugarskog naroda. Tijekom tog razdobljaimali smo puno talentiranih i inteligentnihdrugova poput Manola Vaseva, AleksanderaSpaundgenjeva, Varbana Kilifarskog i mnogedruge…

U kakvim uvjetima se pokret razvijaotijekom Drugog svjetskog rata? Koje su bileaktivnosti pokreta u tom razdoblju?

U to vrijeme, prije nacističkog napada naSovjetski Savez, imali smo puno ljudi uzatvorima i koncentracionim logorima...Boljševici nisu jer u u tom razdobljuu nisu biliantifašisti – to su postali tek nakon što jeHitler napao Sovjetski Savez i tek tada supočeli da pune zatvore…ali o gerilskompokretu u to vrijeme…Zato jer smo znali štoće nam se dogoditi ukoliko boljševici pobjedei osvoje vlast, zato nismo imali masovnianarhistički gerilski pokret, iako su mnogi odnas otišli u šume, a drugi su pomagaliproganjane. Svi smo znali što će nam sedogoditi ako boljševici preuzmu vlast…i to se,nakon toga, i dogodilo…ali, u svakomslučaju, tijekom Drugog svetskog rata imalismo anarhističku gerilu, kao i anarhističkezatvorenike.

Znamo da su glavne snage koje su se borileprotiv monarho-fašističkog režima bileKomunstička partija i Zemljoradničkapartija. Kakvi su bili odnosi sa njima?

Kada su agrarijanci i komunisti počeli stvaratiujedinjeni front (takozvani domovinski front)protiv fašizma, mi nismo sudjelovali, zbogtoga što su vodeće pozicije tog fronta stvorenena autoritaran način, a ti koji koji su stvorili tuantifašističku koaliciju učinili su to s ciljem davladaju narodom i preuzmu vlast nadzemljom. Nikada nismo želeli biti veliki„prijatelji“ boljševika.Mi smo zaista bili prvi antifašisti u Bugarskoj,jer kada su boljševici i fašisti ušli u koaliciju, uBugarskoj je jedino anarhistički pokret biojasno antifašistički! Nije bilo drugih antifašistau Bugarskoj, možda su tada i neki agrarijancibili antifašisti – neki od njih su imali suđenjezajedno sa svojim vođom G.M. Dimitrovim,

oko 45 ljudi, koji su također zatvarani ufašističke zatvore, a u isto to vrijemeboljševika nije bilo po zatvorima… samo mi ineki agrarijanci. Tijekom tog razdoblja itijekom čitave naše povijesti, mi i boljševicismo uvijek imali o čemu raspravljati, alijedna stvaru su rasprave o ideološkimrazlikama, a druga stvar su ubijanja! Jer, iprije nego su došli na vlast, tijekom gerilskogpokreta, komunisti su počeli ubijati anarhistepo šumama! U to vrijeme ubijen je našprijatelj Kiril Kanev Arnaudov, negde naRodopima, Rajko Kajtacov je ubijen kao idrugi – prije nego su se spustili sa planine…Aagrarijanci…imali smo normalne odnose,ništa specijalno, ništa kao pravo partnerstvo.Također, nismo imali neku tajnukomunikaciju s boljševicima i tako dalje…Bašzbog toga što su svi oni, čak i ljevičari, bilivrlo autoritarni, a mi smo antiautoritarci!

Kako je pokret reagirao nakon padafašističkog režima do preuzimanja vlasti odstrane boljševika?

Kada su preuzeli vlast, boljševici su sklopilisavez s vojnim snagama, sa dijelomagrarijanaca, sa socijaldemokratima i kako biupravljali Bugarskom, kreirali nešto što sunazvali Domovinski front - ovde govori oprvim godinama komunističke vladavine kojaje nazvana „narodnom demokratijom“. Alivrlo brzo je vlada počela progoniti anarhiste,čak i u ožujku 1945. uhapsili su oko 100 ljudikoji su sudjelovali na anarhističkojkonferenciji u Knjazevu, blizu Sofije, tako dasu naše prognoze o tome što će se dogoditibile vrlo točne. Počeli su nas hapsiti čak i beznekog javnog razloga! A počeli su stvarati iprepreke za našu propagandu, razvoj našegpokreta, kako su samo brutalno prebijaliljude, samo zbog drugačije ideologije.Na samom početku boljševičkevladavine, bilo je nekih anarhista koji subili prilično zadovoljni zbog krajaburžoaskog i fašističkog sistema, nekidijelovi društva su nakratko bili sretni, nodobro obrazovani anarhisti koji su znališto se dogodilo u Sovjetskoj Rusiji nisubili toliko „sretni“…bilo je nekih slobodana početku koje su ubrzo izbrisane. Nismobili jako slobodni pod tom vladavinomčak ni na njenom početku… progonianarhističkog pokreta završeni su jednimvelikim genocidom kada su 1948., 16.prosicna, boljševici strpali ukoncentracione logore sve aktivneanarhiste o kojima su imali podatke.

Nakon osvajanja vlasti komunisti sugušili svaki glas s druge strane.Anarhistički pokret se raspršio, a svi onianarhisti koji nisu uspjeli da prebjeći uinozemstvo su, poput tebe, završili ukoncentracionim logorima. Kakva sutvoja sjećanja na to razdoblje?

Kada su nakon 9. rujna 1944. godine,boljševici preuzeli vlast, prva stvar koju suučinili bila je stvaranje koncentracionihlogora, a napravili su ih točno 86, i mi,anarhisti, bili smo jedni od prvih„stanovnika“ tih logora, posebno u logoruDupnica – tamo je bilo jako malo fašista,ostatak smo činili mi – anarhisti. Nakon

toga su pokušali uništiti naš pokret na„sofisticiran“način – poslali su jednog oddogmatiziranih boljševika, Ruben-Levi sezvao, da teorijski govori protiv anarhizma,obilazeći sela i gradove uz govore onepraktičnim i utopijskim idejama anarhizma.Ali naši su drugovi širom Bugarske pružiliotpor njegovom govoru, pokazujući da sustvari o kojima je govorio laži i da nisu praveanarhističke ideje ili prakse. Tako da nijeuspio. Tad su shvatili da nema načina zaukloniti anarhizam ideološki. U očima narodapokazali su se slabim i zbog toga su poslalirušiteljske snage na anarhizam.Jednostavno, u to vrijeme u Bugarskoj nijebilo dana bez hapšenja anarhista.Organizirali su i prebijanja naših članova.Kada smo organizirali masovna okupljanja,zabranjivali su ih. U svim tim koncentracionimlogorima u koje su trpali anarhiste, nalazili suse bez presude i suđenja. Organizirali su ineka suđenja kao ono protiv našeg aktivnogčlana Manola Vaseva – strpali su ga u zatvor,a prije suđenja je otrovan u ćeliji, samo zatojer je bio veliki anarhistički govornik!Pošto nisu uspjeli slomiti pokret, boljševici suorganizirali pravi genocid – 16. prosinca1948. godine, rano ujutro, u mnogimgradovima i selima, vlasti su hapsile sveanarhiste za koje su znale. Neki od njihuspjeli su se sakriti i pobjeći preko turske,grčke ili jugoslavenske granice, a stotinjakdrugova se okupilo u Francuskoj gdje suosnovali Uniju bugarskih antiautoritaraca uegzilu. Počeli su objavljivati novine „Naš put“koje su „nevidljivim“ kanalima počeledolaziti i u Bugarsku.Dakle, bilo je oko 600-700 ljudi, uhapšenihdrugova, koji su bačeni u različite zatvore,najviše njih u logore Kutcijan, Bogdanov dol,a kasnije su prebačeni u najveći

Ispod pločnika10

koncentracioni logor Belene – tamo suokupili gotovo sve neprijatelje„komunističkog“ režima. Prvo su se oslobodilisvojih partnera – agrarijanaca, socijal-demokrata, vojnika. Kad smo se mi nalazili ukampu Belene tamo je bilo 1500 ljudi izAgrarne partije (krilo Nikole Petkova),sljedeća veća grupa smo bili mi anarhisti –oko 600 ljudi (i ja sam tu bio). Treću grupu sučinili socijal-demokrati i neki trockisti, bilo jenekih ljudi iz bivših profašističkih grupa izBugarske, također bivših ministara, časnika,članova parlamenta i tako dalje…Ali bilo je i drugih zatvorenika – primjerice,grčkih gerilaca (partizana) iz poraženeMarkosove vojske, koji su dolazili u Bugarskusakriti se od progona grčkih fašista idesničara. Neki od njih su rekli da bi se željelivratiti u Grčku i bili su strpani ukoncentracione logore bugarske„komunističke“ vlasti, a svi oni su bili u vrlološem stanju jer nisu imali nikoga izvana daim donese nešto hrane, tako da su mnogiumrli od gladi. Uspjeli smo pomoći nekimaod njih dajući im našu hranu… U kampuBelen, glad je bila najopasniji neprijatelj.Nema životinje koju nismo jeli kako bipreživeli – sve u kampu je za nas bilo hrana –mačke, psi, žabe, zmije… Jeli smo čak iskakavce! Mnogi ljudi su tamo umrli upravood gladi, ne samo od ubijanja, mučenja iliprebijanja do smrti. Zahvaljujući pravojuzajamnoj pomoći koja je postojala međuanarhistima, niko od nas nije umro od gladi!Svu hranu koju smo dobijali od naših obiteljidijelili smo između sebe i zbog te uzajamnepomoći koja je postojala među nama, nitijedan anarhist nije umro od gladi!Oni koji su umirali – ubijani su, mučeni i takodalje, ali nitko nije umro od gladi! Puno ljudije pokušalo pobjeći iz logora ali bezuspješno– samo su jedan anarhist i jedan agrarijanacuspjeli pobjeći.Moje osobno sudjelovanje u anarhističkompokretu u to vrijeme bilo je veliko, možda nena najvišoj razini, ali sam sudjelovao u svimdogađanjima koje je organizirala federacija.Znači, povezivanje s drugovima, širenjetiskanog materijala na prosvjedima i slično.Sudjelovao sam u svemu dok me nisuuhapsili.

Do pada režima, da li je anarhistički pokretuspio razviti bilo kakve aktivnosti otpora?

Da, bilo je sudjelovanja s anarhističke straneu otporu, baš onda kada su mnogi od nas biliu koncentracionim logorima – od stranegrupe u regiji Stare Zagore, čija su dva članaubijena. Čim su otišli u šumu kako bi izbjeglihapšenje. Ali boljševici su bili izrazito dobroorganizirani – imali u svoje ljude za progoneu svakom gradu i svakom selu. Zato sunapravili tih 86 logora – zaustavljanje svakogotpora protiv njihove vlasti. I, nažalost uspjelisu, iako je bilo oružanih borbi kao primjericepokret Goranaca – agrarijanci i ostali, alizapravo nije bilo jakog pokreta otpora. Imalismo i neke drugove koji su bili u gerili protivkomunističke diktature i zanimljivo je da suneki od njih poput Hristo Nestorova, prijetoga, bili prvi gerilci i protiv fašizma! Punotoga bi se moglo opisati ali je problem utome da ne postoje pisani dokumenti iz ovograzdoblja, boljševici su uništili svako sjećanje.Tek znatno kasnije su neki drugovi počelizapisivati svoja sjećanja o logorima izatvorima. Oko 15 drugova je napisalo svojememoare o boljševičkom režimu koji suuspjeli preživjeti. Tako da danas imamo štočitati o povijesti našeg pokreta. Moždanajbolji od ovih zapisa i sjećanja je onajHristo Kolev Jordanova, knjiga StojanaColova, Slavejka Pavlova, Ivana Drandova,moja knjiga, knjige Georgija Konstantinovakoji i dalje piše, objavio je puno knjiga...Tako da se danas ima gdje čitati o dokazimakako je bilo pod tim režimom terora.

Na osnovu iskustva, kako gledaš na razvojdanašnjeg anarhističkog pokreta i smjernjegovog razvoja?

Nakon 1989. kada se boljševički sistemurušio, nakon što su sve zemlje bez opaljenogmetka kapitulirale pred zapadnimkapitalističkim snagama, naš pokret je biogotovo uništen i nije imao mogućnostiponovo moćno započeti borbu. Mnogi našiorganizirani ili obrazovani ljudi bili su iliubijeni ili egzilu, tako je je bilo malo onihkoji su preživjeli, ali smo ipak ubrzo nakontoga ponovo osnovali FAB, već 1990. godine,i započeli s anarhističkom propagandom.Počeli smo objavljivati novine „Slobodna

misao“, magazin „Slobodno društvo“, nadesetine knjiga o anarhizmu. Unatoč tomgenocidu protiv nas, mi prežvjeli smo uspjeliorganizirati se i utjecati i na mlade ljude takoda danas u našim redovima, iako ne veliku,imamo stabilnu grupu mladih ljudi za kojevjerujem da će nastaviti anarhističkeaktivnosti i uspjeti organizirati mrežuanarhističkih organizacija u čitavoj zemlji.Dakle, mislim da pokret koji ima povijest,također ima i budućnost! Zato sam optimistpo tom pitanju, vjerojatno dok sam živ, sadaimam skoro 92 godine,, raditi ću za taj pokretsve dok mogu.O anarhističkom pokretu u svijetu – mislim daiako polako, pokret raste, čak i u zemljama ukojima je anarhizam dugo bio ugnjetavan,stvaraju se grupe u republikama bivšeJugoslavije – u Srbiji, u Makedoniji, uHrvatskoj…U Grčkoj djeluje pokret koji jestrastan, jak i to zato jer nikada nije biloboljševičke/ruske noge da ga zgazi! I zbogtoga je taj pokret danas vrlo popularan iaktivan. Nakon pada režima, bugarskianarhistički pokret se digao iz pepela. Mladidrugovi su uspostavili čvrste veze s pokretom uGrčkoj.

Šta možeš reći o novim drugovima izBugarske i Grčke koji slijede borbe tvojegeneracije?

Kao zaključak, mogu reći da prijateljstvo iodnosi između anarhističkih grupa naBalkanu i čak na svjetskoj razini, ali osobitoovdje između najbližih zemalja na Balkanu, uovom slučaju Bugarske i Grčke, ta je suradnjaizrazito važna i može biti vrlo uspješna. Važnoje da drugovi uče jedni druge iskustvima, dasi pomažu, financijski, svojim sudjelovanjemili na neki drugi način, jer je iskrena i pravauzajamna pomoć i solidarnost između pokretauvijek poželjna i neophodna. Ako drugovi izrazličitih zemalja poštuju jedni druge, punodrugih mladih ljudi će im prići i zbog togapreporučujem svim mladim ljudima da buduaktivni, jer svaki pokret počiva i jača aktivnimljudima, na ramenima ljudi koji su spremiučiniti bilo što, čak i dati svoj život, ali da našpokret učine jačim!

Izvor: antiautoritarne novine Babyloniawww.babylonia.gr

Ispod pločnika 11

Zašto smo protiv zatvora,protiv svih zatvora?

Zatvori štite bogate i moćne, dok društvo nije ništa sigurnije zbog njihovog postojanja, već upravo suprotno

Govorimo jednostavne stvari jer mi i jesmojednostavna bića. Misli, želje i snovi kojepokušavamo izraziti pripadaju ljudskom roduotkad je svijeta. Nepregledna povorkazakonodavaca, političara, stručnjaka,intelektualaca i ostalih podržavatelja idejakoje treba odobriti, iskomplicirali su pitanjado krajnje apstrakcije, toliko da su se ljudikoji su se oduvijek pozivali na jedinu knjiguu kojoj se može naći nekakav odgovor –knjigu životnog iskustva, počeli osjećatiglupima i manje vrijednima.

Govore nam da je zatvor potreban kako bi sekaznili oni koji krše društvena pravila. Dakle,pojam “pravilo” pretpostavlja da se društvotemelji na slobodnom dogovoru, na skupininormi koje skup pojedinaca svojevoljnoprihvaćaju. No, je li stvarno tako? Da li vladestvarno predstavljaju želje onih kojima sevlada? Da li siromah rado pristaje da bogatašprofitira na njegovom radu? Da li bi lopovukrao čak i onda kada bi naslijedio tvornicuod tate ili kad bi mogao živjeti od njezinogiznajmljivanja?U stvarnosti, prema onome kako funkcioniraovo društvo, možemo samo odlučiti kakoćemo se ponašati prema zakonima koji sudrugi donijeli za nas i koje su vladenametnule većini žena i muškaraca.Prije nego li se zapitamo je li pravedno ili nekazniti zatvorom onoga tko krši pravila,trebamo se zapitati tko odlučuje i kako opravilima ovoga društva?Govore nam da nas zatvori štite od nasilja. Dali je stvarno tako? Kako je moguće da najgorenasilje, poput ratova ili gladi, koja jenametnuta milijunima ljudi, može biti posvelegalno? Zašto se završava iza rešetaka ako seubije iz ljubomore, a gradi se karijera ili sečak postaje “heroj” ako se bombardira cijelijedan narod? Zatvor kažnjava samo onu vrstunasilja koja smeta državi i bogatima ili onukoja im odgovara predstavljati je kaonečovječnu (npr. silovanja ili neki posebnookrutni zločini). Ali strukturalno društvenonasilje je svakodnevno zaštićeno zatvorom.Koliko je pothvata koijma se svakodnevno kršizakon? Koliko je šefova koji završavaju uzatvoru? Što je s takozvanim najtežimzločinima? Ne čini li vam da se oni kojikrivotvore novac teže kažnjavani odsilovatelja? Neka vas to ne čudi jer zakon štitivlasništvo, a ne dobrobit ljudi.Govore nam da je zakon jednak za sve.Unatoč tome, u zatvoru je najviše žena imuškaraca niskog stupnja obrazovanja,imigranata ili sinova radnika, koji su zatvoreninajviše zbog zločina koji se tiču imovine,odnosno za stvari koje se na direktan načintiču društva u kojem živimo, zbog potrebe dase pronađe novac za preživljavanje od jutra

pa do mraka. Da ne brojimo sve one koji bibili slobodni (ili onih s takozvanimalternativnim kaznama) kad bi jednostavnoimali novac da plate dobrog odvjetnika.Govore nam da zatvor služi za iskupljenje iresocijalizaciju. Većina zatvorenika se sastojiod recidiva, onih koji prilikom izlaska nalazeiste ili još lošije uvjete od kad su zatvoreni.Uostalom, ako postoji nekakav način da sepojedincu zabrani razmišljanje o njegovimdjelima to je zasigurno podvrgavanje ovihposljednjih brojanju kaznenih djela kao nasajmu: koliko djela, toliko kazni. Kojigodzločin počinio, kad odsluži kaznu (kad “sevrati dug”) zašto se ne bi trebao osjećatidobro? Ako je uvjeren u ono što je napravio(ako je buntovnik ili svjestan lopov) razmišljatće o novoj mržnji prema društvu, društvukojega je, iako kriminalnije od njegasamoga, zatvorilo i drži ga pod ključem. Što jeproduktivno u tome da ste godinamarazdvojeni od vaših bližnjih i ne radite ništazanimljivog, osuđeni na protok vremena,podučeni da glumite pred socijalnimradnikom ili psihologom, naviknuti napodčinjenost glavnome?Zapitajmo se je li ovo društvo toliko punovrlina, koje širi visoke vrijednosti i jednakeodnosa da nam preporučuje da seintegriramo u njega?Govore nam da zatvor ako već ne iskupljuje,

onda barem plaši. A zašto je onda sve višezatvorenika? Zašto se onda kod nas stvaraprostor za sve veću kriminalizaciju takvogponašanja? Jasno je da se ovdje radi ojednom pravom pravcatom socijalnomprogramu: maknuti sirotinju s ulice, aistovremeno ulagati u unosan biznis zatvora(koliko je samo tvrtki koje se bogatezakupima građevina, održavanjem,namještajem, itd?). U SAD-u, svjetionikucivilizacije kažnjavanja, iako su zločini upadu, više je zatvorenika nego seljaka. Je liovo put kojim želimo ići?Protiv zatvora smo jer je on stvoren i razvijanda bi štitio privilegije bogatih i državnu moć.Protiv zatvora smo jer jedno društvo koje se nebi temeljilo na novcu i profitu već na slobodi isolidarnosti, ne bi ga ni trebalo.Protiv zatvora smo jer zahtjevamo svijet ukojem će se pravila stvarno donositizajednički.Protiv zatvora smo jer i najgori zločin govorinešto o nama, o našim strahovima, o našimslabostima i uzaludno je skrivati ga iza zida.Protiv zatvora smo jer su najveći kriminalci onikoji drže ključeve.Protiv zatvora smo jer prinuda i pokora nestvaraju ništa dobrog.Protiv zatvora smo jer zahtjevamo korijenitupromjenu ovoga društva (a pritom kršećizakone) i ne želimo se miroljubivo integriratiu njegove gradove, u njegove tvornice, unjegove vojarne, u njegove supermarkete.Protiv zatvora smo jer je zvuk ključa u rupizatvorske ćelije svakodnevno maltretiranje,izolacija je gadna, završetak ispitivanjapatnja, Vrijeme pritvora pješčani sat kojipolako ubija.Protiv zatvora smo jer je čuvarevo tijelo uvijekzatvoreno, spremno da brani svaki prijestup isvako nasilje, dehumanizirano jer smonaviknuti na poslušnost i tajne dojave.Protiv zatvora smo jer nam je oduzeo previšedana, mjeseci ili godina, ili mnogo prijatelja,nepoznanika ili drugova.Protiv zatvora smo jer ljudi koje smo u njemuupoznali nisu ni bolji, ni lošiji od onih kojesusrećemo vani. (Kada bolje razmislimo,često su bolji).Protiv zatvora smo jer nam vijest o bijegu grijesrca više od prvog dana proljeća.Protiv zatvora smo jer kad ga gledamo krozrupu ključanice, svijet izgleda napučen samozlim i sumnjivim ljudima.Protiv zatvora smo jer se smisao za pravduneće nikada naći u kodeksu.Protiv zatvora smo jer društvo, koje imapotrebu za zatvaranjem i ponižavanjem, isamo je zatvor.

Anarhisti(Izvor: http://untori.noblogs.org/)

Ispod pločnika12

Solidarnost sa

zatvorenicimaZatvori su prostor izolacije, kazna za onekoji ne igraju prema pravilima sustava i onekoji se protiv tog sustava bune. Zatvorenicise zbog te izolacije osjećaju sami,ostavljeni, što je posebno teško za one kojisu završili u zatvoru zbog svojih političkihstavova i akcija.

Upravo zbog ovoga objavljujemo adresepolitičkih zatvorenika, jer izolacija je onočime sustav pokušava slomiti osobu, tako dasu solidarnost i komunikacija s ljudima koji senalaze u zatvorima simboličan ali i vrlokonkrertan način kojim pokazujemozatvorenicima da nisu ostali sami.To je tek dio solidarnosti, no izrazito važan,upravo zbog činjenice da u borbi protiv svihzatvora ne smijemo zaboraviti pojedince kojise u njima nalaze.U sljedećim brojevima Ispod pločnika ćemose nastaviti baviti temom zatvora izatvorenicima, a svakako razmotritemogućnost da nekima od njih napišete poneku riječ, možda razglednicu. Simboličančin, koji se gledajući s naše strane može činitibanalnim, puno znači nekome tko je uzatvoru.

Ukoliko imate pitanja oko toga što napisati iline napisati nekome u zatvoru, najbolje jepročitati letak koji se nalazi nahttp://325.nostate.net/library/WRITING TOPRISONERS 3c.pdf u kojem se nalaze nekeod važnih uputa (ma koliko se nešto činiloočito).Nije važno poznajete li ljude koji su u zatvoru,važna je podrška, ponekad samo par riječi narazglednici... Zarobljenike i taoce u rukamadržave ne smijemo zaboraviti.

Postoje stare stvari, iz drugog stoljeća.Siromaštvo, za koje se vjerovalo da više nijemoguće njegovo širenje na Zapadu, vratilose kako bi nam pokazalo zube. Bankari jošuvijek ne skaču kroz prozore, ali siromaštvopuni ulice. Trgovine i tvornice zatvarajusvoja vrata. Milijunima ljudi našli su se usituaciji u kojoj ne vide nikakvu budućnost.Obećano im je da ako život provedu nakoljenima, između posla kojim samo šefprofitira i pokornosti onima na vlasti, da ćeimati siguran tihi opstanak i preživljavanje.Sada je svima jasno da je i to bila laž.

Postoje stare stvari, iz drugog stoljeća. Redoviispred pučkih kuhinja se gomilaju. Broj krađau supermarketima stalno raste. Sudski procesise gomilaju. I dok oni na dnu pokušavaju neumrijeti od gladi, oni na vrhu pripremaju seza najgore u strahu od socijalne eksplozije."Nulta tolerancija" je zagarantirana za sve kojikrše zakon, grade se novi zatvori i pripremajuza starosjedioce i imigrante, vojnici i "volonteri" patroliraju četvrtima koje su podvideo nadzorom. Novi sloj sirotinje i onaj starimoraju znati da im je jedini dopušten izborumiranje od gladi jer nemaju osnovnasredstva za život ili samoubojstvo.Postoje stare stvari, iz drugog stoljeća. Danassve više i više ljudi poseže za vrijednostima

Mi nismo robovi, mismo eksploziv!

tamo gdje ih ima u izobilju. A ima i onih kojisanjaju svoj san, poput dvojice anarhista,Christosa i Alfreda koji su 1. listopada uhićeniu Grčkoj zbog pljačke banke. Christos je izveooružanu opljačkao banke, a za Alfreda tvrdeda mu je pomogao čekajući ga da preuzmenovac. Sada su obojica, jedan grčki i jedantalijanski anarhist, iza rešetaka. Zatvor jesudbina svima koji su si obećali da nećeumrijeti u bijedi, svim neprijateljimaiskorištavanja i autoriteta.Postoje stare stvari, iz drugog stoljeća. Slomprivrede, nagli rast nezaposlenosti, sve goriživotni uvjeti, rat nametnut sirotinji od stranemoćnika, ubrzano širenje rasizma, razvojtehnologije koji prijeti opstanku Zemlje,država naizmjenično kao nagradu provodidemokraciju, a kao kaznu totalitarizam... Uovom iznenadnom povratku u prošlost jošuvijek nešto nedostaje: narušeno dostojanstvokoje će ukloniti očaj i pretvoriti ga u akciju.Nedostaje sloboda koja nije tek pravo naposlušnost autoritetu i koja predstavlja izazovsvakom obliku moći. Nedostajte želja zaživotom u kojem nismo zadovoljni s onim štopostoji i zbog čega napadamo kako biostvarili ono čega nikad nije bilo.Stara je to stvar, iz drugog stoljeća: pobuna!

Anarhisti

Tekst plakata solidarnosti s Alfredom Bonannom i Christosom Stratigopoulosom

6. Anarhisticki sajam knjiga

v

kino Europa, 26. - 28. 3. 2010.www.ask-zagreb.org

Ispod pločnika 13

Leonard Peltier je bio vođa AIM-a(Američkog indijanskog pokreta) koji jenastao zbog nepravednog i neprestanogoduzimanja zemlje indijancima (samim timei sustavnog uništavanja njihovog kulturnognaslijeđa i načina života), kojim su dovedenina rub egzistencije i bili prisiljeni na odlazaku gradove gdje su se suočavali snezaposlenošću i bijedom, a sve to s ciljemzgrtanja još zemlje na kojoj država možeokrenuti pare i brisanja tragova ostatatakakulture koja stoji kao spomenik jednenasilne kolonizcije.

Peltierova predanost i solidarnost sa svakimindijanskim pokretom otpora još odtinejdžerskih dana vrlo je brzo zapelaza oko FBI-u kojemu je AIM bio napopisu ekstremističkih organizacija,premda su sve njihove akcije iprotesti bili nenasilni. No imali sujednu manu: bili su masovni i imalisu veliku podršku indijanskezajednice jer nisu samo protestiraliveć i nudili svoju pomoć okoizgradnje solidarnije i samoodrživijezajednice. To je bilo sasvimdovoljno da ih se nazoveekstremistima i da započne hajka nanjihove vođe.U duhu te hajke Peltier je 1972.lažno optužen za pokušaj ubojstvapolicajca što je demantirala ipoicajčeva djevojka koja je izjavilada je policajac saznavši za FBI-ev novizadatak htio „pošto-poto“ prikačiti neštoPeltieru – sve za napredovanje u karijeri.Peltier je pet mjeseci u zatvoru dok AIM nijeuspio skupiti novac za njegovu jamčevinu.Osjetivši nepravednost sustava na vlastitojkoži i neočekujući pravedan ishod suđenjaPeltier se nije pojavio na nastavku suđenja.Jednakim intezitetom je nastavio svoju borbupremda je izdan nalog za njegovo uhićenje.1975. godine grupa mladih AIM-ovaca skojom je bio i Peltier dolazi na pozivstarješina u rezervat Pine Ridge. Zbogtrogodišnjeg nasilja nad pripadnicima AIM-a injihovim istomišljenicima taj rezervat je dobioime „Regija straha“. Sve je počelo kad jejedan od visokopozicioniranih članovaplemena unajmio plaćenike, koji su sebezvali „Goons“, da iskorijene AIM unutarrezervata. To je rezultiralo ubojstvom više od60 članova AIM-a, a puno više ih jenapadnuto i ozljeđeno. FBI je bio više negoupoznat sa situacijom, dao je svoj blagoslov,štoviše pratio je i opskrbljivao Goons-einformacijama i oružjem, te zažmirio na svenjihove zločine, tako da se samo po sebinameće da su zapravo indirektno sve izakuhali.AIM-ovci i Peltier su napravili sve što je bilo unjihovoj moći da potaknu izgradnju i jačanjepovezanosti unutar zajednice kroz solidarnost isamoodrživost; cjepali su drva starima inemoćnima, sadili drveće, radili zajedničke

vrtove, obnovili krov izgorenog dućana,besplatno popravljali aute, organiziralisavjetovalište za alkoholičare... bingo iprodaju kolača radi skupljanja novca zadruštvene aktivnosti koje će zbližiti zajednicu.26. lipnja1975. dva FBI agenta s autom bezregistracijskih oznaka i u neformalnoj odjećiušla su na privatni posjed Bika Koji Skače nakojem su kampirali pripadnici AIM-a, ali biloje tamo i indijanaca koji samo pružalipodršku. Kao izlika za ulazak bila im jepotraga za mladim indijancem Jimmy Eagle-om koji je ukrao par kaubojskih čizmi.Iz nepoznatog razloga došlo je do pucnjave,obitelji s malom djecom našle su se unutar

unakrsne paljbe. Ishod pucnjave bila su dvamrtva FBI agenta i jedan mladi indijanac(Joe Stnutz). Prema balističarima FBI-a agentisu prvo ranjeni u pucnjavi, a potom ubijeniizbliza. Indijanac Joe Stuntz je ubijensnajperom. Njegovo ubojstvo nikad nijeistraženo.Neposredno nakon pucnjave došli su drugiagenti FBI-a koji su , željni osvete, pucali pokući Bika Koji Skače, a u danima koji suusljedili pod izlikom istrage provodili su„legalni“ teror nad stanovnicima rezervataupadajući im u kuće bez naloga.Prema dokumentima FBI-a, u pucnjavi jesudjelovalo više od 40 indijanaca, ali samosu AIM-ovi članovi Bob Robideau, DarellButler i Leonard Peltier dovedeni pred sud.Prva dvojica su prvi uhićeni, suđeno im je uIowi, oslobođeni su jer je dokazano da je bilariječ o samoobrani na osnovu dokaza oopravdanom strahu povodom terora u PineRidgu.Peltier je uhićen nakon toga u Kanadi usiječnju 1976. To što je uhićen kasnije odprve dvojice pokazuje odlučnost FBI-a da gapod svaku cijenu izolira, svali cijelu krivnju nanjega i zatvori. U suđenju svoj trojici bi bilopuno teže izvesti takav manevar jer bi sekrivnja raspršila, a i bilo je premalo vremenada se izmanipuliraju svi dokazi i da nekiključni nestanu.Apsurdnost i nepravednost tog suđenjadokazuje četvero od FBI-a izmaltretiranih

svjedoka koji su rekli što se od njih tražilo.Jedna od njih je bila je indijanka MartyleJadni Medo koja je potpisala iskaz da jePeltierova djevojka, premda se njih dvojenikad nisu ni upoznali, te da ga je vidjelakako sudjeluje u pucnjavi, premda tamo nijebila prisutna. Ubrzo nakon davanja iskaza,povukla je isti i priznala da ju je FBI prisiliopotpisati. Ostali su bili tinejdžeri koji su tvrdilikako su vidjeli Peltiera u pucnjavi, ali su istotako nakon svjedočenja izjavili da su biliprisiljeni od strane FBI-a. Agent koji je naprvom svjedočenju rekao kako su ubijeniagenti slijedili kamionet koji nikako nijemogao voziti Peltier, promjenio je svoj iskaz i

tvrdio kako su slijedili crveno-bijelikamionet koji je povremeno vozioPeltier. Ipak ni jedan ga svjedok nijeindetificirao kao ubojicu. Nije stalo natome. Kao dokaz o njegovoj krivnjikoristio se slučaj o navodnom pokušajuubojstva policajca za koji nije dokazanoda je kriv. Dokazi o teroru u Pine Ridge-u koji su bili prihvaćeni na suđenjuRobideau i Butleru u suđenju Peltieruodbijeni su, a kao i mogućnostpozivanja na samoobranu. Obrana nijedobila na uvid svu dokumentaciju kojuje FBI imao o Peltieru. FBI-evi balističarisu svjedočili kako spremnik za metkenađen pokraj ubijenih agenataodgovara onome nađenom kod Peltiera,ali je namjerno prešućen dokaz da tajspremnik nije njegov. Tužitelj je izjavio

da je optuženi jednako kriv bez obzira - pucaoiz daleka u samoobrani ili izbliza dok su biliranjeni. To je prilično smiješno s obzirom daje u suđenju Robideau i Butleru pucanje izdaleka u samoobrani rezultiralo njihovimoslobođenjem...Na temelju cijele te blamaže porota jeosudila Peltiera na dvije doživotne robije.Živjela pravda, sustav i njegovi vjerniprovoditelji! Ubrzo su prikupljeni novi dokazikoji potvrđuju Peltierovu nevinost, ali zahtjevza novim suđenjem je odbijen, kao i svizahtjevi za uvjetnim puštanjem, bez obzira napeticije i potpore brojnih organizacija koje sebore za ljudska prava, iako se u sličnimslučajevima odobrava nakon manje od polakazne koju je odslužio Peltier. Nedavno jekomisija za uvjetnu izjavila da mu je nećeodobriti dok ne prizna krivnju, a on je unatočdugih 30 godina provedenih u zatvoru i željiza slobodom, izjavio: „Nije me briga akomoram provesti cijeli svoj život u zatvoru.Neću priznati zločin koji nisam počinio.“Peltier je i iza rešetaka ostao aktivan; dobio jeviše nagrada za humanitarni rad.Odgovara na sva pisma koja dobije:Leonard Peltier

#89637-132

USP-Lewisburg

US Penitentiary

PO Box 1000

Lewisburg, PA 17837

USA

500 godina otporaBorba protiv kolonizacije Sjeverne Amerike i genocida traje već 500 godina, a sustav pokušava slomiti otpor svim sredstvima

Ispod pločnika14

Anarhistička knjižnica navašem računalu

Revolucija će biti katalogizirana

Danas dizajn sudjeluje u produkciji smeća,brendova, beskorisnih stvari, vizualizacijikorporacija, u onome što nas na prvi pogledčini bogatima.Dizajn je pod neposrednim utjecajem tržištau tolikoj mjeri da se kaže kako je odraz ilislika društvenog, ekonomskog i političkogstanja društva. Prenositelj je, danas većpandemije, oniomanije! Društvo potrošnje,„poduzetništva”, marketinga, mode, diktiradizajn isključivo kao sredstvo osmišljavanjapredmeta za kupnju, a ne uporabu.Marketing stvara umjetne potrebe, tako seproizvodi višak besmislenih predmeta kaohrana oniomaniji**!

Država je tvorevina za društveni nadzor iobranu kapitalizma, potrebna samo njenimtvorcima, samoimenovanom establišmentu,kapitalistima i buržujima koja će podsticati„poduzetništvo” kao uvjet „slobodnog tržišta /bez kojeg nema razvoja”. Nova totalitarnost!Zemlja će se „trošiti” i trgovati novcem iratovima, a društvo zagaditi stajlingom ikičem, potrošački prihvatljivim modelomdizajna i umjetnosti!Struka dizajn ne mora biti u funkcijimarketinga i neokapitalizma! Može stvoritiuvjete produkcije nužno korisnih predmeta izprerađene prirode koji nisu nastalieksploatacijom prirode! Onda je to „drugačijidizajn“ ili, nazovimo ga „drugi dizajn”. Drugidizajn proizlazi iz svijesti čovjeka o sebi iokolišu, te je podstrek za interaktivni odnos sa

prirodom. To samo znači da čovjek možepretvarati prirodu u korisnu a da se pritom neporemeti biocenoza. Pitanje je koliko ječovjek svjestan ove činjenice, a još većekoliko je u stanju organizirati društvo kojemože pročitati svoje potrebe i naći ravnotežu sprirodom i u prirodi. Drugi dizajn se temeljina etičkim i moralnim društvenimobavezama. Drugi dizajn je reakcija na ruglou što se pretvorio današnji dizajn i slika bijededizajnera kao služinčadi neokapitalizmu!Narastanjem suprotnosti nagomilanogbogatstva u rukama manjine i sramnogrobovanja potrošnji većine s druge straneomogućit će skok iz tamnice kapitalizma!

Ljudi su manipuliranikonformizmom, zaraženioniomanijom, radije zure u slikenedostižnog obilja "bogatijegsutra", a najmanje žele uočitistvarnost. Ovu činjenicuvlastodršci i ostali zlotvoridebelo koriste, i društvo i zemljupretvaraju u odlagalište svojih

govana. Drugim riječima, dok jedemo govna,nema dizajna, a šta će se desiti kada seseptička jama prepuni?Arogancija bogatih i hiperprodukcijabesmislenih predmeta kratkog je vijeka!Samozavaravanje je da će nestatikonfrontacija bogatih i siromašnih pomoćusnažnog poticanja potrošačkog mentalitetadaleko od etičkih i moralnih načela!Zemaljsku kuglu rascjepkati u parcele povlasničkom ključu, sve u vlasničke odnose!!!To i jest vrhunac kapitalizma, lažne svemoćiprivatnog nad objektivno svima pripadajućimprirodnim dobrima. Mogu li siromašni birati?Hoće li pod svaku cijenu trčati za vlastitomsrećkom? Svoju autentičnost graditi nanacionalizmu ili sličnim ponudama uobraziljeili će se osloniti na vlastita kreativna crpilišta i

odgusariti sa zgradom osiguravajućeg društva,kao na početku filma "Smisao života“ MontyjaPythona?Siromašni sudjeluju u megamarketu Zapadapreslikom konzumerističke civilizacije. To jesamo rugobna slika o sreći kojoj je osnovaneizmjerna količina posjedovanja stvari,zemlje, neba, vode, mora... Ako establišmentnudi iluzije sreće radi to zbog vlastitepotrošačke guzice... ...popušite koliko vam sepuši...Okrenimo naglavce marketinške iluzije!Brendove i sredstva manipuliranja izvrgnimoruglu! Današnji dizajn je u službi marketinga ioniomanije zato ga treba staviti pod ruglo kaošto to činimo destrukcijom „brendova”. Otudapoziv na izopačavanje brendova.Drugi dizajn rade serbesti, a pojavunaslovljujemo "serbestizam"!

Krešimir Bauer

* Serbest (turcizam, - serbez) slobodan, bezstraha, bezbrižan, nezavisan samostalan,odvažan.** Oniomanija (grčki one -kupovanje +) bolesninagon za bezrazložnimkupovanjem svega isvačega

Serbestičko* kazanje o dizajnuDanas dizajn sudjeluje u produkciji smeća, beskorisnih stvari i zato ga treba izokrenuti i izvrnuti ruglu

Projekt anarhističke knjižnice već neko vrijeme predstavlja važandoprinos prikupljanju, arhiviranju i dijeljenju anarhsitičkih teorijskihdoprinosa, ali i istraživačkom radu, koji je ovim projektom olakšan.Upravo zbog toga je omogućeno skidanje cijele knjižnice na vašeračunalo ili tek pojedinih dijelova, što će svakako olakšatipretraživanje.Ukupan sadržaj projekta anarhističke knjižnice, odnosno stranice http://theanarchistlibrary.org sada je moguće skinuti na računalo kao jedantorrent. Veličina cijele arhive je oko 550 MB, no prije skidanja možeteodlučiti želite li skinuti cijelu arhivu ili tek neke njene dijelove.Arhiva sadrži html verzije svih tekstova kao i njihova pdf izdanja. Ipak,ovdje nećete pronaći i najnovije tekstove, jer će torrent biti obnavljansvakih šest od dvanaest mjeseci, dok najnovije tekstove u arhivimožete potražiti na samoj stranici."Knjižničari" mole sve koji skidaju arhivu za strpljenje i da nakon što jeskinu nastave dijeliti barem u odnosu 1:1, ako ne i više od toga. Štoviše, to bolje. Toreent možete pronaći na http://theanarchistlibrary.org

Centar za anarhističke studije je novoosnovana neprofitna udruga čijije cilj proučavanje anarhističke teorije, prakse i povijesti, s osobitimnaglaskom na anarhosindikalizmu, u svrhu čega Centar prikupljaanarhističku literaturu i objavljuje publikacije anarhističke tematike teorganizira predavanja, seminare i tribine, kažu pokretači oveinicijative. Tijekom listopada 2009. godine pokrenuli su svoju mrežnustranicu, što je ujedno bila i prva aktivnost udruge.Stranica se nalazi na adresi http://anarhizam.hrWeb stranica Centra je zamišljena kao internetskiarhiv slobodarske literature, dostupan svakome usvakom trenutku. Arhiv se stalno nadopunjavatekstovima s područja anarhističke islobodarske teorije, prakse i povijesti teintervjuima i fotografijama.Osim vijesti, CAS na svojoj straniciobjavljuje recenzije anarhističkih knjiga,pamfleta, brošura, stripova i ostalogmaterijala.

Pokrenut Centar zaanarhističke studije

Revolucija će biti katalogizirana

Ispod pločnika 15

Anarhistički sajmovi knjiga u svijetuPosljednjih nekoliko godina pokrenut je niz anarhističkih sajmova knjiga, tako da gotovonema dijela svijeta u kojem se ne održava neki sajam. Sajmovi su postali važan društvenidogađaj, kako za lokalnu zajednicu, tako i kao mjesto susreta diskusije unutar pokreta.Upravo zahvaljujući sajmovima knjiga danas postoji niz novih mogućnosti diskusije irazmjene iskustava te uspostavljanja direktne komunikacije unutar anarhističkog pokreta,a okupljanje oko knjiga je tek dio onoga što sajmovi predstavljaju. Svaki od sajmova kojise trenutno organiziraju u svijetu ne okuplja samo izdavače i grupe koje objavljuju knjige,već kroz bogat program omogućava razvoj diskusije, razmjenu iskustava, upoznavanaje sidejama i inicijativama te za lokalnu zajednicu predstavlja važan društveni događaj.Upravo zbog velikog broja sajmova, mogućih preklapanja datuma i lakšeg planiranjadrugih aktivnosti, stovren je blog na kojem možete pronaći popis većine sajmova tedatume njihovih održavanja, kao i linkove na stranice svakog pojedinog sajma. Tako daumjesto pojedinačne najave za svaki sajam, upućujemo vas na http://anarchistbookfairs.blogspot.com gdje možete pornaći sve potrebne informacije.

Martin Lux: Anti-fascist, Phoneix Press, London, 2006.

Penny Rimbaud: The last of the hippies - Anhysterical romance, Active, London, 2009.

Posljednji hipiActive distribution nam donosi jedno odličnoreizdanje u formatu džepne knjižice odstotinjak stranica. Riječ je o The last of the

hippies Pennyja Rimbauda, osnivača,bubnjara itekstopiscaizrazito bitnoganarhopank bendaCrass.

Ova knjižica jeprvobitno izašla1982. godine kaododatak uz Crassov“Christ - theallbum” Lp, kakokaže sam Penny, udoba prije štrajkarudara, AIDSA, zaljevskih ratova, CD-ova,globalizacije ili kako su oni to nekadjednostavno zvali “divljajućeg kapitalizma”,no nije ni najmanje izgubila oštrinu kritikeautoriteta i sistema sposobnog uništiti svakogpojedinca koji predstavlja prijetnju kontrolivelikog brata. Jedna od takvih priča je i pričao životu i smrti “posljednjeg hipika” PhillaRussela znanog kao Wally Hope, osnivačaStonhenge festivala, koji je pod sumnjivimoptužbama zatočen u mentalnoj institucijigdje mu je lijekovima razoren mozak.Kroz priču o Wallyu, Penny odlično prikazujeatmosferu Engleske krajem šezdesetih, hipipokreta, pa preko sedamdesetih, velike“rock’n’roll” prijevare znane kao pank i nakraju osamdesetih, crnih dana Tatčeričinogrežima i rata na Falklandima.Naravno, sve to iznosi na svoj specifičnikritički način. Posebno je bitan uvod knjige ukojem Penny dvadeset i pet godina nakonpisanja tog teksta iznosi svoj pogled sdanašnje perspektive te postaje jasno kolikosu se u međuvremenu promijenila njegovarazmišljanja o mirovnjačkim taktikamatadašnjeg anarhopank pokreta. Taj je zaokretposebice vidljiv u njegovoj biografijiShibboleth – my revolting life koju je, kao iThe last of the hippies, moguće pronaći uslobodarskoj knjižnici i čitaonici Roko iCicibela.

Politika uličnog nasiljaMartin Lux londonski je anarhist i jedan od osnivača ClassWar federacije. Aktivan je u antifašističkom pokretu još odkraja 60-ih godina. Knjiga Antifascist skup je njegovihosobnih iskustava vezanih uz buđenje neofašizma u Britanijii organiziranje otpora različitih antifašističkih skupina.Pisana je slengom istočnog Londona, a zbog izrazitognaglaska na nasilnom suprotstavljanju fašizmu, knjiga sevjerojatno neće svidjeti pacifistima.Kritika fašizma je u ovoj knjizi brutalna; ne mari za političkukorektnost i dolazi od siromašnog dijela radničke klase.Luxova fiksacija na nasilje često koketira sa čistimhuliganizmom i kao takva ne ostavlja prostor zapromišljanje takvih metoda.

Elektroničko izdanje knjige'Anarhizam i drugi ogledi' EmmeGoldmanDruštvo za promicanje književnosti na novimmedijima (DPKM) objavilo je u suradnji szagrebačkim DAF-om u okviru projekta “Besplatneelektroničke knjige” novi besplatni naslov:“Anarhizam i drugi ogledi” Emme Goldman. Riječje o knjizi koju možemo nazvati ključnim djelomEmme Goldman jer sadrži izrazito važne tekstove odkojih mnogi predstavljaju temelje anarhističkekritike društvenih odnosa. Također, riječ je ojednom od najjasnijih obrazloženja što jeanarhizam i što anarhsiti žele.Knjigu možete čitati nawww.elektronickeknjige.com

Tko kaže da anarhisti ne planiraju i ne organiziraju?

U vrijeme prve godišnjice pobune koja jepotresla Grčku u prosincu 2008. godine paonda i cijeli svijet, pojavile su se dvijepublikacije koje donose pregled događaja,analize i niz tekstova objavljenih tijekompobune. Danas, godinu dana nakon tih

događaja, posve jejasno da pobuna nijenestala, već je utihnula,te se pojavljuje urazličitim intenzitetimakao odgovor na sve jačurepresiju, koja sepojačala nakon izbora ipobjede socijalista.

Važnost ovih publikacijaje u tome štoobjedinjuju različite

tekstove i otkrivaju motivaciju i uzrokepobune, ali donose i analizu koja nastaje sodređenim odmakom i nakon godinu danarazmatra dosege pobune, pozitivne inegativne učinke odabranih strategija tepomažu u određivanju sljedećih koraka.S druge strane, riječ je o važnimdokumentima koji za sve nas koji smozemljopisno udaljeni i živimo u drugačijemdruštvenom kontekstu, jer olakšavajurazumijevanje onoga što se dogodilo i što sejoš uvijek događa u Grčkoj, te omogućavapovezivanje tih događaja s globalnim

kontekstom koji na isti način utječe na našeživote.Knjiga “Everyone To The Streets: Communi-ques and Texts from the Streets and Occupa-tions” nastala je kao trud nekolicine ljudiokupljenih oko londonskog 56a Infoshopa(http://56a.org.uk), a na 150 stranica donosiuvod uređvačkog kolektiva, kronologijezbivanja u Ateni i Solunu, petnaestak tekstovai komunikeja nastalih tijekom pobune,analizu i pogovor. Knjigu možete kupiti za 5funti, a sav prihod je benefit za političkezatovrenike u Grčkoj. Ukoliko se nalazite uLondonu, onda je najbolje da knjigunabavite direktno, a svi ostali je mogunaručiti preko weba odwww.activedistribution.org.Druga publikacija “A daywhen Nothing is Certain- Writtings on the Greekinsurrection” pojavila ses druge strane oceana, uSAD-u, te također sadržiniz tekstova i analiza ozbivanjima u prosicnu2008. godine. Osim štokruži u tiskanom obliku,moguće je preuzeti je kao pdf u verziji začitanje na računalu ili kao pdf spreman zatisak i/ili kopiranje putem linka sa webstranice Ispod pločnika.

Analize pobune u GrčkojDvije nove analitičke publikacije o pobuni u Grčkoj

Ispod pločnika16

Grupe i projektiU svakom broju ćemo objavljivati listu kontakatagrupa i projekata koji su aktivni. Priključite se ili, jošbolje, pokrenite svoju inicijativu pa nam javite vaškontakt.

Anarhistički sajam knjiga u Zagrebuhttp://www.ask-zagreb.org

Centar za anarhističke studijehttp://www.anarhizam.hr

Izdavačka kuća DataArthttp://www.dataart.hr

Hrana, a ne oružje!http://www.hranaaneoruzje.net

Infoshop DislexiaKlub Kocka, prvi ulaz desno, Savska bb, Splite-mail: infoshop_dislexia@net.hr

Infoshop Tabula RasaKralja Tomislava 31, Čakovechttp://www.kmck.org

Slobodarska knjižnica i čitaonica Roko i CicibelaFrankopanksa 1 (u dvorištu), Zagreb

Mreža anarhosindikalista/kinja - MASAhttp://www.masa-hr.org

Infoshop ŠkatulaDelta 5 (bivša zgrada Ivex-a), Rijekahttp://skatula.anarhija.org

Sabotaža pokvarenog sistemahttp://aktivizam.12.forumer.com

Izdavačka kuća Što čitaš?http://www.stocitas.org

Početna naklada Ispod pločnika je 1500 kopija. Stvarna

naklada je vjerojatno i veća, ali nemamo uvid u ukupan

broj kopija koje nastanu nakon početne naklade.

Ispod pločnika možete pronaći u:

ZAGREB :: književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk,Preradovićeva 5 // knjižara Meandar, Kaptol centar // knjižara Planetopija,Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama,

Preradovićeva 18, // Roko i Cicibela, Frankopanska 1 // ČAKOVEC :: knjižaraVBZ, Kralja Tomislava 3 // KARLOVAC :: Domaći, Struga 1 // PULA ::infoshop Mica-Maca, Gajeva 3 // RIJEKA :: infoshop Škatula, Delta 5 //

SPLIT :: infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb // ZADAR :: Smart shop,

Stomorica 2 // Z.V.U.K., Rikarda Jeretova Katalinića 5 // ...i raznim javnim

događanjima... Ukoliko ste u mogućnosti distribuirati Ispod pločnika, javite se

i poslati ćemo vam željeni broj primjeraka...

Apsurdna optužba za terorizamDržava opet zatvara anarhiste kao primjer svima koji se usuđu suprotstaviti nasilju na kojem sama počiva

Nakon što su krajem kolovoza2009. godine u Beogradubačena dva molotovljeva koktelana Grčku ambasadu, policija jenakon tjedan dana istrageprivela na informativini razgovoršest pripadnika/icaAnarhosindikalističke inicijativeiz Beograda, nakon čega suizvedeni pred istražnog suca kojiim je odredio jednomjesečnipritvor zbog sumnje za djelomeđunarodnog terorizma.

Pritvor je u više navrata produženda bi nakon tri mjeseca pritvora,odnosno početkom studenog,bila podignuta i konačnaoptužnica za međunarodniterorizam.No, krenimo od početka. Nakonšto je upućen poziv za solidarnosts grčkim anarhistom ThodorisomIliopoulosom i aktivnostimakojima bi se izvršio pritisak nagrčke vlasti kako bi bio pušten naslobodu jer se u zatvoru nalazioosam mjeseci i već četredesetdana je štrajkao glađu, u nizugradova u svijetu održani su

prosvjedi, predavanja,informativne akcije, dok su uBeogradu na grčku ambasadubačena dva molotovljevakoktela, za što je odgovornostpreuzela nepoznata anarhističkagrupa “Crni Ilija”.Nakon kratke istrage zbognapada privedeni su članovi ijedna članicaAnarhosindikalističke inicijative izBeograda, koji su se ogradili odovog napada.Prethodnih dana su se neki odčlanova ove organizacije, aprema izvještaju B92 urednoprijavljene u registru nevladinihorganizacija Srbije, ogradili odnapada i to tvrdnjama dapodržavaju zahtjeve, ali ne imetode koje su koristile osobeodgovorne za taj napad.Tako su Ratibor Trivunac, TadejKurepa, Ivan Vulović, SanjaĐokić, Ivan Savić i NikolaMitrović postali prvi međunarodniteroristi i to zbog, kako je kasnijepostalo jasno, 150 kuna štete nazgradi ambasade i jednomispisanom zaokruženom A.

U ovom vježbanju strogoće ASIipak nije ostao sam i napušten,jer su se ubrzo aktiviralimeđunarodni kanali podrške isolidarnosti, održano je punoprosvjeda u cijelom svijetu kakobi se beogradsku šestorku pustilona slobodu, a tome su sepriključila i Grupa za monitoringprocesa protiv šestoro anarhista,koji su u više navrata pisaliprosvjedna pisma, pa su se čak isami “kazneno prijavili” (zbogsudjelovanja na okruglom stolukoji se bavio uhapšenima) kakobi pokazali apsurdnost cijelesituacije u kojoj je policija trojemladih anarhista u Vršcu optužilaza “ometanje pravde” jer suljepili plakate na kojima je pisalo“Sloboda za uhapšeneanarhiste”.Grupa, koja je uputila spomenutuprijavu je početkom siječnaorganizirala i prosvjed ispredMinistarstva pravde u Beogradu iCentralog zatvora, gdje suistaknuli transparetne na kojimaje pisalo “Naši drugari nisuteroristi” i “Ometamo nepravdu”.

U trenutku pisanja ovog člankašestoro anarhista je već više odpet mjeseci u zatvoru i očekujusuđenje po optužnici zameđunarodni terorizam, a TadejKurepa je brutalno pretučen uzatvoru od strane kriminalaca kojisu ga reketarili i pokušali izvući2000 eura od njegove obitelji nanačin da obitelj dostavi taj novacnekom kriminalcu na slobodi.Upravo je ovakvo nasilje sastavnidio represije i onoga što zatvorigrade, a politički zatvorenici sulaka meta nasilnika koje državazapošljava za obavljanje prljavihposlova.Više o ovom slučaju kao i razvojusituacije možete pratiti naFacebook grupi "Slobodauhapšenim anarhistima!"