DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVA

Radi se o knjizi kritike teorije koja objanjava stajalite frankfurtske

kole u neuspjehu prosvjetiteljstva. Temeljna poanta je Mit je

prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo zapada u mitologiju.

POJAM PROSVJETITELJSTVA

-- U najobuhvatnijem smislu kao napredujude miljenje. Cilj je

oslobaanje ljudi od straha i postavljanje ljudi za gospodare.

Osloboditi svijet zaaranosti, dokinuti mitove, pobijediti znanjem.

Francis Bacon, jedan od najznaajnijih renesansnih filozofa, prema

Voltairu otac eksperimentalne filozofije, posebno se bavio tom

tematikom i autori nadalje koriste njega kao orijentir u poglavlju.

-- Ljudske karakterne slabosti poput lakovjernosti, razmetanja, straha

pred proturjejem, fetiizma rijei itd sprijeile su brak razuma i

prirode i to rezultira destruktivnim eksperimentima. Otkrida nastaju

spontano, a mogudnosti upotrebe podlene su znanju (npr. barut, top

ili kompas), to znai da se premod ljudi sastoji u znanju.

-- Vladamo prirodom pukim mnijenjem ali smo svejedno njoj

podreeni, no ukoliko bi se vodili njome, u praksi bi joj poeli i

nareivati.

-- Razum koji pobijeuje praznovjerje vladao bi prirodom jer mod

znanja neograniena i njegov instrument je tehnika, jednako

upotrebljiva i pristupljiva svima. Bacon je ivio u vrijeme prve

akumulacije kapitalizma eliminira apstrakciju u tehnici i nalazi je

metodikom, izrabljujudom i nuno vezanom uz kapitalizam.

-- Od prirode *od prirode?+ se eli nauiti kako je primijeniti da bi se

vladalo njom i ljudima. Njoj se ne treba prilagoavati nego nauiti

ovladati (prilagoditi je sebi).

-- Tako gledano, prosvjetiteljstvo je razorilo vlastitu samosvijest. To je

iskljuivo tvrdo miljenje jer samo takvo miljenje moe ruiti mitove i

pritom se ne bojati samog sebe.

-- Pred dananjim injenicama Baconova uvjerenja (credo) bi se inili

metafizikim. Spoznaja = mod (kontekstualno gledano: sinonimi).

Ovdje vie nije nastojanje dosegnuti istinu, ved efikasnost. Efektivnost

i argumentacija nisu toliko bitni koliko rad i otkrivanje sve u svrhu

pomaganja ovjeku.

-- Oslobaanje svijeta od zaaranosti je iskorijenjivanje animizma, ali i

izmijenjivanje naina razmiljanja. Bacon upuduje na novi razvoj

filozofije.

-- Novovjekovna znanost zamijenjuje pojam formulom, a uzrok

pravilom i vjerojatnodu. Stare metafizike kategorije supstancije,

kvalitete, patnje, bitka ili opstanka za znanost su nevane. Dapae,

filozofija Zapada zaeta je na mjestu mitologije, filozofije bitaka i

elemenata racionalizirani su ostaci.

-- U toj metafizici prosvjetiteljstvo je prepoznalo stare modi, strah

pred grkim demonima. Treba vladati materijalom bez iluzija

djelotvornosti, osobina, ispravnosti. To su stare univerzalije. Postavi

argumentom mitovi potpadaju pod racionalnost prosvjetiteljstva

totalitarnog miljenja.

-- Prosvjetiteljstvo temelj mitova vidi u antropomorfizmu,

subjektivizaciji prirode, kreiranje mitova bliskih sebi kao reakcija na

nadmod prirode. Sve je to ovjek (Sfingina zagonetka).

-- Ideal prosvj. sustav je iz kojeg slijedi sve i svatko, jedinstveno

zahvadeno. Sam Bacon govori o univerzalnoj znanosti, smatrajudi

kako unato pluralnosti samih istraivanja oni se vode jednom

logikom niti prisutnom u svim aspektima. Brojka je kanon

prosvjetiteljstva

-- No, mitovi koji su rtva prosvjetiteljstva bili su njegov navlastiti

proizvod. U znanstvenoj kalkulaciji ne izvjetava se o zbivanju kao to

se to radilo kroz mitove i rituale, koji imaju itavu predstavu zbivanja,

uglavnom simbolike naravi (s neime iza, a ne bezveze izmiljeno).

Bogovi de se izdvajati iz tvari kao pojmovi u kojima su tvari sadrane

ili jesu ta tvar.

-- Svijet biva podreen ovjeku bez obzira na razlike meu mitolokim

kulturama. Stvarajudi Bog i ureujudi duh su kao diktatori na

prirodom. ovjek je beskompromisno ista stvar.

-- Mit se dakle uvlai u prosvjetiteljstvo, a priroda u objektivnost.

Prosv. se spram stvari odnosi kao diktator spram ovjeka,

manipulacija i priznanje samo kao podlenost manipulaciji.

-- Stvari iz vremena magije jo su imali svoju osobnost, povezanost,

proizvoljnost primjerka. Bacanjem kletvi kroz rituale ne masakrira se

bog, nego rtvenja ivotinja, svoje svrhe i osobitosti. U znanosti, toga

nema. rtvena ivotinja postoji, ali bog ne. Atom se razbija kao uzorak

materija, a ne zamjenik neega, a laboratorijski kunid kroz proces

patnje nema svrhu zamjene ili simbolinosti ved je puki primjerak.

-- Na stupnju magije san i slika nisu puki znaci stvari, nego su

povezani slinodu i imenom. arobnjatvo slijedi cilj kao i znanost, ali

mimesisom, ne distancom spram objekta (kao to to radi znanost).

Nepokolebljivo povjerenje u mogudnost ovladavanja svijetom, ono

to Freud pripisuje arobnjatvu, zapravo bi bilo doista to u

sredstvima znanosti.

-- Mitologija je zapoela igru procesa prosvjetiteljstva. Svaki teorijski

stav pada pod kritiku da jest samo vjerovanje, pa de se dogoditi i da

premise prosvjetiteljstva (duh, istina, itd) budu odbaeni kao

primitivno vraanje. Kao i priroda i kultura = prosvjetiteljstvo i

mitologija saplidu se.

-- Princip imanencije koji prosvjetiteljstvo zastupa nasuprot mitskom

zamiljanju mit je sam. Redi da je svaki dogaaj dio ponavlja malo je

apstraktno?

-- Prosvjetiteljstvo de rastvoriti nekadanju nejednakost lokalno, ali de

je univerzalizirati, postaviti kriterije slinih temelja. Prosvjetiteljstvo

kroz univerzaliziranje simpatizira sa socijalnom prisilom (ak i preko

liberalizma), stvara manipulatorski kolektiv u kojem nestaje

individualnog (zapravo posebnog. Eagleton). Primjer: ime horde se

pojavljuje u organizaciji Hitlerove omladine, no ovdje se ne zapada u

puki barbarizam ved se radi o ispoljavanju jednakih prava na

nepravdu spram jednakih. Poanta je ovdje to de Horkheimer i

Adorno uputiti da se Marxovo predvianje o akumulaciji kapitala do

toke socijalne revolucije nije dogodilo, ved se dogodilo neto posve

drugo, totalitarizam i faizam.

-- Svaki pokuaj da se slomi prirodna prisila unitavanjem prirode

stvara nunu prirodnu prisilu (jau).

-- Pretpostavka apstrakcije, distancija subjekta spram objekta

distanca spram stvari koje gospodar dobija posredstvom onoga koji

vlada. Naime, Homerski epovi i himne Rigvede su iz vremena

ratnikog pokoravanja i gospodarenja tlom gdje kraljevi poglavice

dre narod na dnu, a srednja klasa zanimanja lijenik, prorok,

obrtnik i trgovac brinu za promet (i komunikaciju).

-- Diskurzivna logika (ona prosvjetiteljska) razvija opdost misli,

gospodstvo kao pojam raste na zbilji, a ne obratno.

-- Ono to primitivac doivljava natprirodnim nije duhovna

supstancija suprotstavljena materijalnoj, nego isprepletenost svega

prirodnog suprotstavljena pojedinom lanu. Fiksacija nepoznatog u

transcendentno tj sveto. Kada se o stablu (krdanstvo) ne govori kao

o stablu nego o neemu drugom, jezik je taj koji pokazuje rascijep,

diobu subjekta i objekta.

-- ovjek misli da se oslobodio straha onda kada vie nema

nepoznatog. To odreuje proces demitologiziranja, pa de

prosvjetiteljstvo biti mitski strah koji je postao radikalan, pozitivizam

provjetiteljstva biti de univerzalni tabu. Nita nesmije biti

nezahvadeno, ostati izvana.

-- Umjesto da se prelazi u zbiljski ljudsko stanje, ovjeanstvo zapada

u nov oblik barbarstva (pogovor)

-- Korak od kaosa u civilizaciju u kojoj prirodni odnosi svoju mod ne

ispoljavaju neposredno ved posredstvom ovjekove svijesti nije

promijenio princip pravednosti. Znak pravednosti unutar same

prirode lei prisutan od pamtivijeka (npr. Zeusova vaga). Ljudi

oboavaju ono emu su bili podreeni, feti je potpadao pod zakon

jednakosti, a sada je jednakost feti. Pa i jo za gre rane filozofije

oblikovalo se rano prosvjetiteljstvo kojeje raspoznavalo mitove i od

njih inilo plodove mate.

-- Saplitanje razdvajanja vidljivo je i u odnosi znanost i umjetnosti.

Podvajaju se kao razliita podruja kulture i pritom bila jednako

upravljiva, ravnopravna, da bi se zatim privukle.

-- Taj rascjep (provaliju) filozofija je uvijek gledala u odnosu znak

pojam. Zanimljivo, Platon umjetnost odbacuje onom gestom kojom

znanost odbacuje Platonove ideje. Homer svojom umjetnodu

politiki i dravno nije nikako pridonio, barem tako Platon smatra, pa

bi se prema tome umjetnost tek trebala dokazati. Slino bi vrijedilo i

za Platonove ideje iz pozicije znanosti, a opravdano bi i umjetnost

mogla odbaciti znanstveno unverzaliziranje. Valja redi, i aranje i

umjetnost stvaraju svoj svijet izoliran od zbilje, onaj u kojem zakon

zbilje ne igra ulogu => Prema Schellingu, umjetnost poinje tamo gdje

znanje ostavlja ovejka na cjedilu. On je smatra primjerom za

znanost i tamo gdje je umjetnost, znanost tek treba

dospjeti. Umjetnost de dokinuti diobu slike i znaka u smislu

Schellingova nauka, ali u graanstvu to nije toliko oito ved kultura

religije zauzima mjesto gdje dolazi umjetnost (iako su u sadraju

povezane).

- No vjera, pogotovo dominantnih religija, je privativni pojam ne

postoji ukoliko nije nasuprot znanja, odnosno ukoliko ne istie

suprotnost. Time samu sebe ograniava i nedoputa prostor za razvoj.

-- Oganj i ma, inkvizicija, reformacija i protureformacije nisu

posljedice vjerske napetosti nego ozbiljenje principa vjere.

Beskompromisno se namede kroz povijest kao pojava koja bi istom

htjela zapovjedati. Kada jezik stupa u povijest, majstori su svedenici i

vraari. Nisu li upravo oni udarna sila na one koji vrijeaju simbole

nadzemaljskih snaga? Kako kakvi upravljai drutva.

-- U idovskoj religiji, u kojoj ideja patrijarhata prelazi u unitenje mita,

veza izmeu rijei i bitka ostaje priznata zabranom izgovaranja imena

bojeg. Religija ne trpi ojaanje svih onih smrtnih.

-- Pojmom odreene negacije Hegel je istakao element koji odvaja

prosvjetiteljstvo od pozitivistikog raspadanja, ali kada ga je doveo u

apsolut (istraiti odreene negacije Adorno/Hegel), pretvara ga u

mit. (ini se, deki ciljaju na to da dovoenje u krajnost *materijalno,

metodiki, apstraktno...+ stvar ini mitom).

-- Neistina prosvjetiteljstva ne lei u analitici, nego u tome to bi

proces trebao biti unaprijed odreen. Nepoznanica u matematikom

postupku, onda kada je uinjena nepoznanicom, zapravo postaje

poznata (ili odmah, ili kroz proces jednadbe). Priroda je ono to

treba matematiki zahvatiti, ono iracionalno opkoliti matematikim

teoremima svodedi svijet na razinu matematike, prosvjetiteljstvo

mnije da se obranilo od ulaenja u mitoloko, postajanja mitologijom

ili utjecaja mitologije. Izjednauju miljenje i matematiku odvajanjem

matematike u jednu instancu. Matematiki nain postupanja, za

razliku od promiljanja miljenja, opet postaje svojevrsni ritual,

noem strogim pravilom matematikog rezoniranja.

-- Prema Kantu: ovladavanje prirodom predstavlja onaj krug u koji je

kritika istog uma zatvorila miljenje, naime, neumorno napredovanje

u miljenju koje je pritom uvijek ogranieno. Nema takvog bitka u koji

znanost ne moe proniknuti, ali ono u to pronikne nije bitak.

-- Naprosto, ono to se ini trijumfom subjektivne racionalnosti, tj

proces podvrgavanja svega bivstvujudega pod logiki formalizam,

iskupljuje se podreivanjem uma pod neposredno dano namjera

spoznaj jest odreena negacija neposredno danog. Podreivanjem

bivstvujudeg postaje slijepa pri reprodukciji iste i to je vodi ka

mitologiji jer njena poanta jest esencija postojedeg. Njeni likovi

odravaju jezgru stvari.

-- U prosvijetljenom je svijetu mitologija prela u profanost. Opstanak,

oiden mitologije, poprima karakter onoga to likovi mitologije (npr.

demon) jesu bili. Animizam je dao duu, industrijalizam postvaruje

due, njegov ekonomski aparat oprema robu vrijednostima koje

odluuju o ljudskom ponaanju. ovjek je odreen kao puka stvar,

uspjean ili propao, prilagoen ili neprilagoen svojoj funkciji koju

mora slijediti.

// Pria bi se dala svesti na klasino promicanje cilja. Toliko

opsjednuti anti-pozicijom da postajemo ista. Izmjena uloga itd. //

-- Jastvo koje poslije sistematskog brisanja prirodnih tragova ne bi

smjelo biti ni krv ni dua ni prirodno ja odlazi u transcendentalno-

logiki subjekt. Onaj tko se neposredno preputa ivotu, bez

racionalnog odnosa spram samoodravanja, po sudu prosvjetiteljstva

pada u pretpovijesno. Ali, to se vie proces samoodranja izvrava

graanskom podjelom rada, to vie trai samozapaljenje individua

koje se moraju duom i tijelom oblikovati po tehnikoj aparaturi.

Podreivanjem itavog ivota zahtijevima njegova odranja, manjina

koja zapovijeda jami vlastitom sigurnodu i opstanak cjeline.

-- Uvijek kada bi novi narodi i slojevi potisnuli mit, strah se pred

prirodom shvadao animistikim praznovjerjem, a ovladavanje van-

nutra prirodom svrhom ivota. Ljudi moraju uvijek birati izmeu

svojeg podreivanja prirodi i podreivanja prirode jastvu.

Gospodarstvo na to tjera. Pod njegovom prisilom, ljudski je rad uvijek

odvodio od mita u iju je vlast pod tom prisilom uvijek nanovo

dolazio.

-- Odiseja je temeljno umjetniko djelo i pria na koju se knjiga

oslanja. U 12 pjevanju moraju se odhrvati pjevu sirena, koje sve znaju

i sve poznaju to se dogodilo. Sirene su povratak u prolost. No Odisej

se naivio i napatio, pa je njemu trodioba vremena jasna, poput vode

zemlje i zraka. Njegovo izdravanje ono je to se mora uiniti: treba

sadanji trenutak da se oslobodi vlasti prolosti, tako da se stavi u

nepovratno (ogradi ili suzbije), a praktikabilno stanje stavlja se na

raspolaganje onom sada.

-- ovjeanstvo je moralo prodi strane stvari prije no to je bilo

stvoreno jastvo, identini, muevni, svrhoviti karakter ljudi i neto od

toga se ponavlja u djetinjstvu. Napor da se odri ono ja prati sve

stupnjeve razvoja. Onaj tko eli opstati ne smije se sjedati nepovratno

izgubljenog. O tome brine drutvo. Onaj tko radi mora svjee i

sabrano gledati naprijed, tako ostaju praktini. Odisej pak igra ulogu

veleposjednika, poslodavaoca, gospodara. Mijenja sredu za mod.

Otvrdoglavljuje ju. Time oni ispod njega reproduciraju svoj i njegov

ivot, pa je on i prisiljen ostati u svojoj drutvenoj ulozi.

-- Kulturalno dobro u korelaciji je s komandiranim radom, a jedno i

drugo temelji se u neumitnosti drutvene vlasti nad prirodom.

--Mjere primijenjene na odisejevoj lai alegorija su dijalektikog

prosvjetiteljstva. Prokletstvo neprestanog napretka neprestana je

regresija. Regersija nije ogranienja samo na osjetilnost ved i na

samozadovoljni intelekt koji se odvaja od osjetilnog doivljaja kako bi

ga podredio. Duh postaje aparat gospodstva, onakav kakvim ga je

graanska filozofija oduvijek smatrala.

-- Regresija mase danas je novi oblik zasljepljenosti ne mogu uti to

jo nisu uli i ne mogu opipati to ve nisu opipali. Totaliziranjem

drutva (prosvjetiteljstvo takoer) ljudi postaji rodovna bida.

Konkretni uvjeti rada nameu konformizam, a ne svjesno

zagljupljivanje ljudi. Dakle, indirektno nas ini umrtvljenima,

neosjetljivima.

-- Nemod radnika nije finta gospodara nego logika konzekvenca

industrijskog drutva. To je kao odsjaj gospodstva, koje se moralo u

privredi opredmetiti u zakonu i organizaciji. Ali gospodari ne vjeruju o

objektivnu nunost iako postupke znaju proglasiti takvima. Glume

ininjere svjetske povijesti, no samo de oni podreeni za svaki porast

ivotnog standarda postati nemodniji kao uvjet nunosti. Stvorilo je

instrumente koji su s razumljivi svima jezik, oruje, strojevi. U

gospodstvu se moment racionalnosti pojavljuje kao neto mu je

suprotstavljeno. Izgubljeno ratio, meutim, se pribliuje drutvu tako

to se pomiruje sa slobodom ovjeka, drutvo ga ini subjektom

-- Danas je perspektiva opdeg drutvenog ozbiljenja toliko otvorena

da je vladajudi proglaavaju miljenje ideologijom.

-- Nazivanjem gospodstva zavadom prosvjetiteljstvo istovremeno jaa

i oslabljuje svoju poziciju. Osuivanje praznovjerja znailo je jaanje

gospodstva.

-- Kao organ prilagoavanja i puka konstrukcija sredstava

prosvjetiteljstvo je destruktivno, duh takve nepopustljive teorije

mogao bi duh napretska bez milosti usmjeriti ka cilju. Bacon je htio da

postoje stvari koje kraljevi ne mogu kupiti. Te stvari pripadaju

graanstvu, koje je povedalo silu kroz trite, koje je pak povedalo te

stvari do toke da nije potrebno graanstvo, ved svi.

Prosvjetiteljstvo se dopunjuje i dokida kada se najblii praktiki ciljevi

razotkriju kao ono najudaljenije postignuto i kada se priroda prizna

kao izvor. U razrijeenju tog znanja, prema Baconu, ljudi opstaju. Ono

to se, meutim, dogaa jest da se u sadanjem vremenu

prosvjetiteljstvo pretvara u prijevaru masa.

-- Horkheimer i Adorno dakle pribliavaju neposredni odnos uma i

prirode u drutvu. Ono to ih mui jest zato ovjeanstvo umjesto

prijelaska u zbiljski ljudsko stanje (zapada), takored napredak koji nije

istovremeno i nazadak, prijee u barbarizam nove vrste. Knjiga je

dovrena 1944. to znai da su direktno motivirani djelovanjima

Hilterove Njemake i svjetskim ratom. Kritika teorija je prema Marxu

sagledavala razrijeenje stanja kao ili carstvo slobode ili barbarstvo,

pritom racionalnost zadravajudi neupitnom. Horkheimer i Adorno u

pitanje dovode upravo instrument racionalnost. Deki de vradenjem

u povijest nastojati protumaiti greku zbog koje se iznova zapada u

barbarstvo, dodue novog oblika. Prema njima, prirodu nisu

ukomponirali i ovladali njome, ved je potisnuli, a prosvjetiteljstvo je

za to najbolji primjer. Drugim rijeima, ono to su sami prosvjetitelji

propagirali pogreno su provodili, iako moda ne namjerno. Zbog

toga danas mase prihvadaju novi despotizam, novu mitologiju.

EKSKURS 1: ODISEJ ILI MIT i PROSVJETITELJSTVO

-- Propovjetka o sirenama sadri u sebi ukrtenje mita i racionalnog

rada, a Odiseja u cjelini svjedoi o dijalektici prosvjetiteljstva. U

Odiseji se nailazi na prijelaz izmeu epa i mita, na njihovo razdvajanje,

to je historijski proces. Odisej je ovdje kao praslika graanske

individue koja nastaje samoodravanjem i samopotvrivanjem.

Autori se, dodue, Odiseji okredu kao povijesno-filozofskoj

protivnosti romana. Dakle samom djelu.

-- Na primjeru epa, pri kraju se pojavljuju karakteristike romana, mit

se razara time to se odsjajuje u racionalnom poretku. U Odiseji,

autori razmatraju koritenje jezika i nain na koji on prelazi u oznaku

iz neeg to jest. Izraz i intencija se razilaze, a lukavost je koritenje te

razlike (razumijevanje iste).

-- Lutanje od Troje do Itake put je posve slabog jastva koje tek

zadobija putovanje kroz mitove. Sviejt je sekulariziran u prostoru u

kojem se odvija, demoni prebivaju na rubovima sredozemlja, ali

pustolovi imenuju svaki prostor. Odisejeve pustolovine sve su redom

mamljenja koja odvlae od logike. Gdje jeopasnost biti de i

spas. Holderlin. Odisej kao i svi junaci kasnijih romana odbacuju sebe

kako bi se pridobili, otuenjem od prirode izvravaju predajom

prirodi. On se vrada kao sudac i osvetnik, ono to je izbjegao i od ega

je pobjegao.

-- Odisej vara prirodna boanstva kao to civilizirani putnik vara

divljake nudedi im staklene drangulije za slonovu kost.

-- Svi ljudski rtveni ini, planski provoeni, podreuju boga primatu

ljudskih svrha, razrjeavaju njegovu mod, a prijevara na njemu prelazi

u onu koju nevjerni svedenici poinjuju nad vjernom opdinom.

Lukavost potjee iz kulta.

-- Sve dok se rtvuju pojedinci, dok ukljuuje suprotnosti koletiva i

individue, vri se prijevara. rtva ne spaava prekinutu komunikaciju,

nego institucija rtve jest nasilni in.

-- Povijest civilzacije povijest je odricanja. Svatko tko se odrie daje od

svog ivota vie no to mu se vrada, vie od ivota koji brani.

-- Samoodranje i tjelesna snaga nisu vie isto: atletske sposobnosti

Odisejeve su sposobnosti dentlmena koji, osloboen praktinkih

briga, moe trenirati vladajudi i svladavajudi se. Snaga distancirana od

samoodranja upravo koristi samoodranju.

-- Duh koji vlada prirodom uvijek vindicira superiornost prirode u

takmienju. itavo se graanstvo prosvjetiteljstva slae u zahtjievanju

trezevnosti, smisla za injenice. elja ne smije biti otac misli. Ratio

koji potiskuje mimesis nije puka suprotnost. Oponaanje stupa u

slubu gospodstva time to ovjek i samog ovjeka proglaava

antropomorfizmom. Lukavost Odiseja jest u tome to se podreuje

prirodi, daje joj njezino i time je vara, ona mu postaje instrument.

-- Svi susreti s neobinostima, Scila i Haribda, sirene, lotofagi (oni koji

jedu lotos i zaboravljaju prolost, vegetiraju), kiklop, ispiti su

izdravanja prolost i noenja s bududnosti. Interpretacija je fina...ali

naprosto mi se nekad ini da navlae analogiju.

EKSKURS 2: JULIETTE ILI PROSVJETITELJSTVO I MORAL (temelj Kant)

-- Po Kantu, prosvjetiteljstvo je izlaenje ovjeka iz nezrelosti za koju

je sam kriv, a nezrelost je nesposobnost upotrebljavanja vlastitog

razuma bez vodstva drugog.

-- Um pomodu vlastite konzekvencije pojedine spoznaje sastavlja u

sustav.

-- Kod Kanta, Leibnitza i Descartesa racionalnost sastoji u tome da se

istovremenim dizanjem viim rodovima i sputanjem niim vrstama

zavri sustavna veza.

-- U smislu prosvjetiteljstva miljenje je uspostavljanje jedinstvenog,

znanstvenog reda i izvoenja injenine spoznaje iz principa bez

obzira na to da li su protumaeni kao proizvoljno postavljeni aksiomi,

uroene ideje ili najvie apstrakcije. Meu njima vlada logiki odnos.

-- Um doprinosi ideju sustavne misli. Razum utiskuje stvari

razumljivost koju subjektivni sud o toj stvari nalazi kao objektivnu

kvalitetu i prije no to doe do ja. Um je sposobnost izvoenja iz

posebnog u opde, shematizam istog razuma.

-- Usaglaenost prirode i spoznajne modi uputa je za organizirano

iskustvo.

-- Sustave kojem smjera prosvjetiteljstvo jest onaj oblik koji se

najbolje nosi s injenicama u praksi.

-- (malo kanta opet) Zapaanje kojim se potvruje opdi sud ved je taj

sud priredio i prije nego se poeo opaati. Okolnosti ne omoguduju

konflikt izmeu znanosti, duha i ovjeka jer su osjetila unaprijed

odreena pojmovnom aparatu. Prije nego to doe do zapaanja,

graanin a priori vidi tvar iz koje ga sebi sam sastavlja.

-- Znanost se u opdem spram prirode i drutva ponaa kao

osiguravajude drutvo u posebnom spram ivota i smrti. Svejedno je

tko umre, radi se o odnosu tih dogaaja i obaveza kampanje.

-- Znanost sama nema svijest o sebi, ona je orue, meutim,

prosvjetiteljstvo je filozofija koja istinu izjednaava sa znanstvenim

sustavom. Utemeljivanjem tog identiteta Kant je doao do pojmova

koji nemaju znanstveni smisao. Samorazumijevanje

znanosti proturjeno je znanosti samoj.

-- Moralni nauci prosvjetiteljstva svjedoe o beznadnom stremljenju

tomu da se umjesto oslabljene religije pronae intelektualni razlog da

bi se izdralo u drutvu ako interes zakazuje.

-- To je uobiajeni pokuaj graanskog drutva da obzir bez koga

civilizacija ne moe egzistirati utemelji neim drugim, a ne

materijalnim interesom i nasiljem. Pokuaj koji je sublimniji ali

jednako efemeran (nevjean).

-- Korijen kantovskog optimizma, po kojemu je moralno djelovanje

umno i tamo gdje je podlost u prednosti, jest strah od povratka u

barbarstvo.

-- Totalitarni poredak do kraja ustvruje prava kalkulirajudeg

miljenja.

-- Djelo Markiza de Sada pokazuje razum bez vodstva drugog.

Graanski subjekt osobloen tutorstva.

-- Samoodranje jest konstitutivni princip znanosti. Ono Kantovo ja,

jedinstvo apercepcije, najvia toka o koju valja objesiti logiku,

proizvod je i uvjet materijalne egzistencije.

-- Prosvjetiteljski duh suprotstavlja se autoritetu samo onda kada

autoritet ne postie poslunost. Bududi da sadrajne ciljeve otkriva

kao mod prirode nad duhom, zbog formalnosti je na raspoloenju

svakom prirodnom interesu. Vradeno u prirodu, miljenje postaje

organom.

-- U novom dobu prosvjetiteljstvo je ideje harmonije i usavravanja

oslobodilo njihovog hipostaziranja u religioznom onostranstvu i dalo

ih ljudskom stremljenju kao kriterije u formi sustava.

-- Princip po kojem je um suprostavljen svemu beumnom utemeljuje

istinsku suprotnost prosvljetiteljstva i mitologije.

-- Pametno je samoodravanje kod onih gore postala faistika mod, a

kod individualaca prilagoavanje na nepravdu pod svaku cijenu.

-- Prosvjetiteljstvo novijeg vremena od samog je poetka bilo u znaku

radikalnosti: time se razlikuje od svih ranijih stupnjeva

demitologijzacije. S dolaskom novvih poredaka sve stare odanosti su

se odbacivale, a nove ih zamijenjivale. Prosvjetiteljstvo je eliminiralo

odanost kao mitoloko jer je odanost objektivno utemeljeno u stvari.

Ono ne slui gospodstvo tako sigurno kao to su to prijanje

ideologije inile. Prosvjetiteljstvo inzistiralo je, naprosto, na dokidanju

svega.

-- Dogaa se naprosto da je filozofija poela autoritet i hijerarhiju

proglaavati vrlinom i to nakon to ih prosvjetiteljstvo prozove laima.

Prvo su to logiki postavili, a zatim bi to razminirali. Ugroavaju sami

sebe.

-- Sadeovo djelo predstavlja kritiku koja istie scijentivistiki princip

sve do unitenja.

-- Juliette, lik u djelu, demonizira katolicizam kao najmlau mitologiju,

a s njome i civilizaciju uopde. Energija vezaan uz sakramet okrede se

sakrilegu. Izopaenje prenosi na itavo drutvo kao takvo. Zanimljivo,

Juliette ne postupa fanatiki nego poslovno i prosvijetljeno provodi

sakrileg, koji je katolicima odavno u krvi. Bira tabooiranje naine

ponaanja.

-- Nakon formaliziranja uma sudut je preostala kao osjetilna svijest o

identinosti opdeg i posebnog, kao naturalizirano posredovanje. Ono

to sudut ini upitnom nije mekoda, nego ogranienost. Faistiki su

gospodari svijeta perhoresciranje suduti preveli u perhoresciranje

politikog obzira i u apel za staleko pravo, u emu se susredu sa

Schopenhauerom, metafiziarem suduti. Schopenhauer je nadu u

uvpenje ovjenosti smatrao umiljenim ludilom onog tko se smije

nadati samo nesredi. Neprijatelji suduti nisu htjeli izjednaiti nesredu i

ovjeka. Za njih je egzistencija nesrede bila sramota.

-- Formaliziranje uma intelektualni je izraz mainske proizvodnje.

-- Prosvjetiteljstvo je ciljeve nekadanjeg gospodarstva uinilo

iluzijom, ali im istovremeno, samom gospodstvu, oduzima praktini

razlog, ini ih uvjetovanom mainerijom ekonomije za koje svrha nije

bitna.

-- U de Sadeovom djelu, Juliette ne ini sakrilegiju samo iz

funkcionalnosti ved i iz zadovoljstva i oboavanja iako ono i nema

neku praktinu svrhu. Bududi da se radi o poprilino primalnom

djelovanju, ovdje se iitava ljudska distinkcija spram prirode u

prirodi, nita se ne radi iz zadovoljstva ili oboavanja ved iz puke

potrebite nude. Aspekt drutvenosti koju uitak posjeduje,

pripadajudi ovjeku, upuduje na otuenje od prirode. Miljenje, dakle,

je razlog (ili uzrok) otuenja od prirode, ona opda karakteristika

civilizacije, pa bi taj aspekt uivanja bio eskapizam u prirodno,

svojevrsna osveta otuenja.

-- Uitak postaje predmetom manipulacije, posredstvom direktne

kontrole. Izgradnja sve kompleksnijih socijalnih organizama smanjuje

mogudnosti bijega iz rutine naina ivota. Za Nietzschea, uitak je

mitski.

-- U Juliette se, meutim, kristalizira i promjena odnosa zbog pozicije

ene u drutvu. Patrijarhalno potiskivanje i nedoputanje enske

dominacije inilo je kao kontra-efekt ene izvorom iznimne strasti i

ljubavi. Izjednaavanjem drutvenih odnosa, micanje podinjenosti,

izaziva proces gubljenja te specifine strasti jer je pretvara slobodnu

osobu koja mora brinuti o sebi. Takva, takoer potpada pod

maineriju ekonomije, pa ideja slobodnog, samostalnog radnika i u

tom podruju nestaje. I taj se um racionalizira i poinje kalkulirati o

sebi.

-- Odlaenjem u pozadinu ivota, odnosno kritikim sagledavanjem s

distance, analizom se raspruje i neto poput ljubavi. Juliette dakle, iz

razvratnika bez iluzija postaje bistra praksa, a njena kritika dvosjekli je

ma vezan za prosvjetiteljstvo.

-- Drutvena hijerarhija i razvoj poivaju na nasilju. Gospodstvo nad

prirodom reproducira se unutra drutva. Krdanska civilizacija, koje je

ideju da treba tititi slabijeg upotrijebila za izrabljivanje, nikada nije

sasvim pridobilo preobradene narode. Afekt primjeren praksi

podinjavanja je prijezir, a ne potovanje, u samom krdanstvu iza

ljubavi stoji mrnja, specifino usredotoena na samu enu: kult

madone ena je kroz povijest morala ispatati ulogom razvratnice,

prevratnice, vjetice, demonske kokete, itd.

-- Potisnuta ena zapravo je ono blisko prirodi, podsvjesno ureeno.

Gotovo neovjena.

-- Uitak se udruuje s okrutnodu, svojevrsno postaje Nietzscheova

ljubav, po sredstvima rat, po temelju mrnja spolova.

Beskompromisno sadistika.

-- Pred ratiom se predanost volje bidu ini idiopoklonstvom.

Prolaznost poklonstva proizlazi iz zabrane mitologije. Ona je pak

donesena kroz idovski monoteizam, a krdanstvo je htjelo zadobiti

narod pomirenjem s prirodom kroz nauk o razapetom bogu.

Nietzsche, meutim, ne eli zamijeniti boga nadovjekom niti

negiranjem zakona pripadati vedem jastvu. Kantov princip uenja

svega iz maksime vlastite volje kao takve koja ujedno moe imati

samu sebe za predmet kao opdezakonodavnu jedino je i tajna

nadovjeka. Volja nije manje despotska, ali oba principa smjeraju

neovisnosti o vanjskim modima. Za Sadea prosvjetiteljstvo je socijalni

fenomen kidanja veza, ne duhovni. Njegovo djelo razotkriva

mitologijski karaker religije Le Play navodi da je svaka zapovijed

nitavna pred istancom formalnog uma.

-- Sigurno je kod onih gore u graansko doba rjee dolazilo do

ubijanja ena i djece, do prostitucije i sodomije, nego kod onih nad

kojima se vlada, koji su preuzeli ranije navike gospode. Ali, zato su

gospodari, ukoliko se radilo o modi, gomilali brda leeva, ak i u

kasnijim stoljedima.

-- Nietzsche i Sade, za razliku od pozitivizma, uzeli su znanost za rije

onako kako je trebalo. S Kantom u kombinaciji, svo troje iznosi kako

se ne moe iz uma konstruirati naelni argument protiv umorstva.

Time izgovaraju znaenja jednog svijeta sazdanog na podreivanju

svega prirodnog. Negiraju umnost morala, odnosno, dovode

pretpostavku morala u pitanje.

IV. KULTURNA INDUSTRIJA

- Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana [+Kritika na film i zabavu]

-- Sociologijsko mnijenje da se gubitkom oslonca u objektivnoj religiji,

raspadanjem pretkapitalistikih ostataka, socijalnom/tehnikom

diferencijacijom prelazi u kulturani kaos jest la. Kultura danas svemu

namee slinost.

-- Film, radio, revije i arhitetkiko kretanje razvoja gradova

predstavljaju sistem. Ideja o gradovima ureenim nabacanim malim

stanovima kroz koje se nudi ideja individualizacije potpadanje je pod

ono potpuno suprotno individualiziranju, kapitalistika mod.

Kapitalizam te ureuje da bude dio mase, dio masovne kulture

pod idejom individualnosti, kapitalistiki monopol.

-- Interesenti kau da djelovanje milijuna trai naine reprodukcije

zbog kojih je neophodno nabavljati konstantno nova dobra. Standard

izlazi iz potrebe konzumenata pa bi se proces akceptirao bez otpora.

Racionalnost tehnike proizlazi iz racionalnosti gospodstva.

-- Korak od telefona do radija tu je evidencija telefon je jo uvijek u

ovjeka zadravao subjektnost, ved radio demokratski od svih ini

sluatelje, objekte. Raspoloenje publike prema tom zbivanju biti de

dio sistema, a ne opravdanje i kada u tom vidu jedna grana kulture

postupa po istom principu kao i druga grana koja joj je sadrajno ili

razliita ili posve suprotna, spontana elja publike nije izgovor.

-- Valja primijetiti kako kulturni monopol i njegovo gospodstvo ipak

ne igra toliko bitnu ulogu koliko istinski vlastodrci sektora industrije,

elika, elektriciteta, kemije, itd. Pred njima, mala kultura moe biti

poidena. Ovisnost tele-kompanija o elektroindustriji ili filmova o

bankama karakteristini su primjer kulturne meuovisnosti u sistemu.

I sami tehniki mediji se meusobno prisiljavaju na povezanost,

odnosno ele biti povezani, a iako su razlike izmeu tipova

automobila jasne i zanemarive u funkcionalnosti, one su ovdje

izraene kao kljune stvari (koje vesele ljude) ponajvie radi psiho-

efekta slobode biranja i konkurentnosti. Ta logika konzistentnost i

usuglaenost uspijeva bolje nego u radovima Wagnera. Njih integrira

radni postupak.

-- Iz ovoga proizlazi kako pazi sad ved korisnik slobodnog vremena

svoju individualnost ravna prema proizvodnji. Kantov shematizam

dovoenja mnogostruke osjetilnost u vezu s fundamentalnim

pojmovima umjesto da je uspjela u subjekta ovjeka uspijeva u

apstraktnomindustriji, proizvodnji, ekonomiji. (Bilo bi logino redi,

dakle, kako poprimanjem karakteristika subjekta oni drugi koji su to

trebali biti postaju objekti). U neku ruku, Kantova se filozofija iskazuje

upravo u toj industriji jer u shemi tog procesa ne mogu dati nita to

prije toga nije bilo klasificirano u procesu produkcije (poput opaske

Einsteina raunalima u njima se ne nalazi nita vie od onog to je

stavljeno).

-- U svakom radio/film predstavi moe se nadi ono to se ni jednom

pojedinanom nego samo svima zajedno u drutvu moe pripisati kao

djelovanje. Svaka pojedina manifestacija kulturne industrije

neumitno reproducira ljude kao ono u to ih je pretvorila cjelina. U

tomu da proces jednostavne reprodukcije duha ne pree u proirenu

budno vodi rauna produkcijska pozadina. Nigdje i nikada prije svaki

umjetniki, socijalni i gradivni aspekt nije bio toliko podreen

prosudbi, odluci i zabrani kao u produkciji filma.

-- Kulturna industrija, poput svoje suprotnosti, avansira umjetnosti,

zabranama pozitivno odreuje svoj jezik, s vlastitom sintaksom i

izborom rijei. Sve pojavno tako je temeljito obiljeeno da se upravo

nita vie ne moe pojaviti to ne bi ved unaprijed pokazivalo tragove

argona, to ne bi ved odmah izgledalo kao doputeno.

-- Paradoksalnost rutine koja se travestira u prirodu nalazi se u svim

ispoljavanjima kulturne industrije. I takva komplicirana priroda ima

svoj oblik. Nietzsche: Sustav ne-kulture kojem se moe priznati

stanovito jedinstvo stila ukoliko uopde jo ima smisla govoriti o

stiliziranom barbarstvu.

-- Umjetnim bi se stilom u najboljem sluaju mogao nazvati onaj koji

je izvana nametnut porivima oblika koji se tomu odupiru. U industriji

kulture dogaa se obratno.

-- Stil kulturne industrije sebi je negacija jer se levelira u mutnu istost.

Ono to bi trebalo biti posebno istie se kao opde, ali istovremeno i

kao posebno, a opde zamjenjuje i postaje posebno.

-- Ovakva izopaenost stila, meutim, ukazuje na jasne razlike spram

prolosti. U prolim vjekovima specifinost stila ukazivala je na

strukturalni poredak. Meutim, autori koji su ostali zapamdeni

primjenom nareenih parametara stila upravo su izraavali ono kruto

u njemu, ono ograniavajude, sebe inedi genijima. Klasini radovi

velikih umjetnika poput Mozarta upravo su sjali zbog razvojne

tendencije ka drugaijem ili suprotnome od onog to se inkarnira.

-- Kulturna industrija postavlja imitaciju kao apsolut. Ona, naime, daje

svoj stil kojim obuhvaa sve. U svojoj svrsi zaposjedanja svih osjetila

ovjeka neugodno uozbiljuje ideju jedinstvene kulture koju filozofi

suprotstavljaju omasovljenju.

-- KI de, dakle, biti cilj liberalizma koje se predbacuje nedostatak stila.

Nije sluajno da su ba u liberalnim zemljama trijumfirali kulturni

izraaji filma, asopisa, deza ili radija. (Paziti na vrijeme pisanja

knjige) dok su prigovarali zaostalosti Amerike za europskom

tehnikom, pred-faistika Europa zaostajala je za razumijevanjem

kulturne industrije.

-- Nekod su se umjetnici potpisivali u pismima s ponizni sluga, a

pritom ruili prijestolja i oltare. Danas zovu efove imenom dok

prisiljeno potpadaju pod ekonomiju industrije.

-- Pod vladavinom privatnih kulturnih monopola, to je odavno

predvidio Tocqueville, tiranstvo puta tijelo slobodnim, a lada se duha.

Nekada bi mislio suprotno i bio ubijen, danas misli suprotno i

postaje stranac. Odbaenik.

-- U materijalnoj se produkciji mehanizmi ponude i potranje

raspadaju, ali u duhovnoj produkciji djeluje kao kontrola. Ono staro

klasino: svi su potroai, prihvadate to je dano. Princip propisuje da

potroau treba sve potrebe predstaviti kao da ih kulturna industrija

moe ispuniti,, ali s druge strane, te potrebe ved unaprijed urediti

tako da u njima samog sebe doivljava samo kao potroaa, kao

objekt kulturne industrije (po mogudnosti nesvjesno). Fora u kulturi,

tj obmana jel, nije u tome to nudi zabavu, ved u tome to ukazuje na

ogranienje zabave tamo nekakvim radom.

-- Ono znaajno, kulturna industrija jest pogon za zabavu. Velika

reorganizacija filma pred prvi svjetski rad, u namjeri ekspanzije,

sastojala se iz svjesnog prilagoavanja potrebama publike koje su se

u pionirskim danima platna jedva uzimala u obzir. Podinjanje publici

kako bi se publiku podinilo. Naime, u zabavu se bjei iz radnog

principa kako bi se ponovno obnovili za rad, tj. normirani posao.

Animirani filmovi su iz svoje intencije vradanja ivota osakadenima,

nezainteresirani za realitet okrutnosti, preli u serijale likova koji se

bacaju po ekranu i mlate, podsjedajudi na realitet gledatelja. Skrovita

artistike koja zastupa ono ljudsko naspram mehanizma drutva

nestaje zbog planirajudeg uma koji od svega trai da dokae svoje

znaenje i uinak. Pogotovo uinak.

-- Fuzija kulture i zabave istovremeno dovodi do deprivacije kulture i

produhovljavanju zabave. Jasno, to je pozicija kulturne industrije

vrda, to je na sve vie razina mogude upravljati potroaima, tj.

objektima kulturne industrije. Ponuena zabava svojevrsna je

distrakcija od negativnog to vlada u tom obmanjivanju. Zabavljanje

postaje bijeg ne od loe zbilje kako ga potroa interpretira ved od

pomisli na otpor koji ostaje u toj zbilji, kako ga industrija interpretira

tj razumije (Negira mogudnost stvaranja vremena u kojem se moe

razmiljati negativno).

-- Napredak zaglupljivanja ne smije zaostati za napretkom

inteligencije.

-- Poistovjedivanje i identifikacija mase sa zabavom (filmom) je

prividno iznuivanje individualnosti. No to ukazuje da je on sam kao

individualac posve zamjenjiv. Savrena slinost koja se postie jest

gubitak specifinog. Masovna kultura koristi kult injenica time to se

ograniuje na to da lo opstanak to tonijim prikazivanjem uzdigne u

carstvo injenica. Takvim prenoenjem sam opstanak postaje

surogatom smisla i pravde. Lijepo je sve to kamera reproducira.

Time to drutveni mehanizmi shvadaju prirodu kao zdravu

suprotnost drutvu uvlae prirodu u nezdravo i prodano. Slikovito

tvrenje da je drvede zeleno, nebo plavo i da po nebu plove oblaci

ved je pretvara u kriptograme tvornikih dimnjaka i benzinskih pumpi.

-- Vic iz stare njemake Nitko ne smije gladovati i smrzavati se onaj

tko to uini dodi de u koncentracioni logor lukavo-naivno

pretpostavlja dananju sliku odnosa u drutvu. Nitko oficijelno ne

moe odgovarati za ono to misli, ali, svatko je od roenja automatski

ukljuen u udruenja i odnose (npr. crkva, klubovi, poduzeda, itd.) koji

su osjetljivi instrument socijalne kontrole. Skala te aparature ne smije

ga proglasiti lakim ili stranim.

-- Permanentno oajne situacije koje gledaoca u svakodnevnom

ivotu unitavaju, u prikazivanju se, ne zna se kako, pretvaraju u

obedanje da smijemo i dalje egzistirati. Treba se samo osvijestiti o

vlastitoj nitavnosti, potpisati poraz i sve spadamo uz. Drutvo je

drutvo desperatnih pa stoga plijen gangstera. U temelju se svuda

radi o ovjekovom samoizrugavanju, takvom da se ono negativno

raspoznaje i ostavlja neka se razvija.

-- Egzistiranje u poznom kapitalizmu jest trajni ritual inicijacije. Svatko

mora pokazati da se bezostatno identificira s modi koja ga udara ->

Svatko moe biti poput svemodnog drutva, moe postati sretnim

ukoliko se potpuno preda, ukoliko se odrekne prohtjeva za sredom.

To ukidatragiku, koja pak ukida individualnost. Klasni oblik

samoodravanja dri sve na stupnju rodova. Graanin iji se ivot

dijeli na posao i privatni ivot, iji se privatni ivot dijeli na

reprezentiranje i intimnost, a intimnost na mrgodnu branu zajednicu

i gorku utjehu da je sasvim sam, da se raziao sa sobom i s drugima,

virtualno ved je nacist, koji je ujedno i oduevljen i psuje, ili dananji

stanovnik velikih gradova koji prijateljstvo moe predstaviti sebi samo

jo kao socijalni kontakt, drutveni dodir unutarnje nedirnutih. U

kulturnoj industriji reproducira se lomljivost drutva.

-- U kulturnoj industriji, jasno, umjetnost se prije svega svodi na

praktino pribiranje novca. Uporabna vrijednost umjetnosti, njezin

bitak vai im kao feti, a feti, njihova drutvena procjena koju

smatraju rangom umjetnikog djela, postaje jedinom uporabnom

vrijednodu, jedinom kvalitetom u kojoj uivaju. Umjetnost je vrst

robe, pripremljena, zahvadena, prilagoena industrijskoj proizvodnji,

kupovna i fungibilna, ali umjetnost kao vrst robe koja je ivjela od

toga da bude prodavana, a da ju se ipak ne moe prodati pretvara se

potpuno u neprodajnost im posao nije vie samo namjera nego i

jedini cilj.

-- Onaj tko je u 19. i poetkom 20. stoljeda dao novac za bilo kakvu

predstavu potivao ju je kao i novac koji je dao. Na kraju, htio je imati

odnos. Danas vie nita nije skupo, u vidu kulture, ona toliko potpada

pod razmjenjivost da se vie niti ne da razmjenjivati. Stoga se stapa s

reklamom, ona je njen ivotni eliksir. Umjetnost kao proizvod nudi

obedanje, pa reklama upuduje na to obedanje, postaje orijentir

potroau. Instrument sugestivnosti. Zbog prinude sistema svaki

proizvod upotrebljava reklamnu tehniku, zbog ega je reklama

postala prvo idiom, a zatim oblik kulture i umjetnosti, ili umjetnost

sama u legendarnom obliku l'art pour l'art.

-- Demitologizacija jezika vrada se kao element cjelokupnog procesa

prosvjetiteljstva, u magiju. Rije i sadraj bili su udrueni kao razliiti i

nerazdvojni. Pojmovi kao bol, povijest, ak i ivot bili su spoznati u

rijei koja ih je izdizala i sauvala. Oblik te rijei konstituirao je i

odraavao.

()

V. ELEMENTI ANTISEMITIZMA i GRANICE PROSVJETITELJSTVA