SVEUILITE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Dijana urkovi

GOVOR BITELIA

DOKTORSKI RAD

Rijeka, 2014.

UNIVERSITY OF RIJEKA

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Dijana urkovi

THE SPEECH OF BITELI

DOCTORAL THESIS

Rijeka, 2014.

Mentor rada: doc. dr. sc. Mate Kapovi

Doktorski rad obranjen je dana 6. lipnja 2014. u Rijeci na Filozofskom fakultetu, pred

povjerenstvom u sastavu:

1. prof. dr. sc. Silvana Vrani, Filozofski fakultet u Rijeci, predsjednica

2. doc. dr. sc. Mate Kapovi, Filozofski fakultet u Zagrebu,

3. dr. sc. Ivana Kurtovi Budja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

I

Zahvale

Zahvaljujem mentoru Mati Kapoviu na brzom i detaljnom itanju, pomoi pri

koncipiranju rada, pronalasku literature i dijalektolokim podacima o Vrgorskoj krajini.

Dragom kolegi i neslubenom sumentoru Mislavu Beniu zahvaljujem na pomnom itanju

rada u procesu pisanja, strpljivim objanjenjima i detaljnoj lekturi teksta. Hvala Profesoru

Midhatu Rianoviu na podacima o fonologiji i hrabrenju. Kolegici Ivani Kurtovi Budja

hvala za pomo pri koncipiranju rada i nalaenju literature te za usmene podatke o govorima

Makarskoga primorja. Kolegi Filipu Galoviu hvala za lekturu dijelova teksta i pomo pri

analizi romanizama. Kolegici Ankici ila impraga hvala za usmene podatke o govorima

izmeu Krke i Neretve koje je istraila. Kolegici Tomislavi Bonjak Botica hvala za novije

podatke o Imotskoj krajini i Bekiji. Susjedi Ivi Blaevi hvala za podatke o punktu Krstatice

(Slivno-Runovii) i nebrojene tople obroke. Ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i

jezikoslovlje eljku Joziu hvala za pomo i pri terenskom istraivanju. Gospodin Nikica

arko pomogao mi je pri pronalasku informanata i za to sam mu beskrajno zahvalna.

Zahvaljujem svim informantima koji su sudjelovali u istraivanju, a posebno gospoi Smilji

api koja je telefonski odgovarala na sve to je trebalo dodatno provjeriti i koja je bila moja

domaica za vrijeme boravka u Biteliu. Posebno zahvaljujem roditeljima Ljubici i Ivanu i

bratu Igoru koji su dijelom financirali ovo istraivanje i u svemu mi bili podrka.

Rad posveujem svojoj baki Danici, koja mi je vjena inspiracija.

II

Saetak:

Govor Bitelia opisan je sinkronijski, prema grai prikupljenoj na terenu uz pomo

upitnik te ekscerpiranoj iz snimki slobodnoga govora i dijaloga govornika svih generacija.

Terenska graa usporeena je s onom zabiljeenom u postojeim opisima i potvrene su tri

glavne hipoteze. Prva je da je govor Bitelia reprezentativan za prikaz govora Sinjske krajine

i dokazana je po tome to se od njih bitno ne razlikuje te to imaju zajednike znaajke koje

nisu potvrene u drugim novotokavskim ikavskim govorima. Druga hipoteza, da govori

Sinjske krajine ine zaseban tip meu novotokavskim ikavskim govorima Dalmacije te ih je

potrebno posebno analizirati u buduim istraivanjima potvrena je usporedbom s dosad

opisanim govorima tog dijalekta. Dokazi za treu tezu, da u govoru Bitelia postoji

sociolingvistika unutardijalekaltna stratifikacija, vidljivi su kroz itavu radnju i posebno

opisani u posljednjem poglavlju.

U dijalektolokoj analizi potvrene su znaajke novotokavskih ikavskih govora

Dalmacije, kao i znaajke koje su posvjedoene samo u govorima okolice Sinja. Osim toga,

promatraju se arhaine i inovativne znaajke. Ustanovljena je sociolingvistika stratifikacija

prema dobi i stupnju obrazovanja, a o stratifikaciji prema spolu doneseni su uvjetni zakljuci.

Kljune rijei:

tokavsko narjeje, novotokavski ikavski dijalekt, Sinj, Biteli, dijalektoloka analiza,

inovacije, arhaizmi, stratifikacija

III

Abstract:

The local dialect of Biteli is described synchronically according to data collected by

field research and excerpted from the recordings of free speech and dialogue of the speakers

of all generations. The data was compared to that found in the existing scientific literature

about Neotokavian Ikavian dialect. The three hypotheses have been confirmed. The first one

is that the local dialect of Biteli is representative for the group of local dialects surrounding

the city of Sinj, since it does not differ form them significantly. The second hypothesis is that

the dialects near Sinj are a separate group of Neotokavian Ikavian dialects, and it has been

proven through comparison with existing scientific works on that dialect. The conclusion is

that the local dialects do form a special sub-dialect within the Neootkavian Ikavian dialect.

Evidence confirming the third hypothesis is notable throughout the work, and has been

described in the last chapter.

The dialectological analysis has revealed the characteristics of Neootkavian Ikavian

dialect of Dalmatia, as well as those noted only in the area of Sinj. Sociolinguistic

stratification has been established, relative to the age and the level of education of the

speakers, and approximate conclusions were stated about gender differentiation.

Keywords:

tokavian group of dialects, Neotokavian Ikavian dialect, Sinj, Biteli, dialectological

analysis, inovation, archaisms, stratification

IV

Sadraj:

I. Uvod .................................................................................................................................. 1

I.1. Nacrtak ........................................................................................................................... 1

I.2. Hipoteze i ciljevi ............................................................................................................ 2

I.3. Metodologija .................................................................................................................. 3

I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora ...........................................5

I.3.2. Terensko istraivanje ................................................................................................... 8

II. Povijesno-zemljopisno-lingvistiki smjetaj Bitelia ...................................................... 11

II.1. Zemljopis ....................................................................................................................... 11

II.2. Povijest .......................................................................................................................... 13

II.3. Stanovnitvo .................................................................................................................. 21

II.4. Poloaj govora Bitelia na povijesno-dijalektolokoj karti Hrvatske .......................... 25

II.4.1. Prajezik (praslavensko i opeslavensko doba) ........................................................... 25

II.4.2. Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata ........................................................... 27

II.4.3. Osnovne znaajke i podjela tokavskoga narjeja na dijalekte .................................. 29

II.4.4. Novotokavski ikavski ili zapadni novotokavski dijalekt ........................................ 31

III. Govor Bitelia ................................................................................................................ 34

III.1. Fonologija .................................................................................................................... 34

III.1.1. Vokalizam ................................................................................................................. 34

III.1.1.1. Inventar .................................................................................................................. 34

III.1.1.2. Realizacija i distribucija......................................................................................... 37

III.1.1.3. Redukcija .................................................................................................... 35

III.1.1.4. Sporadine promjene kratkih nenaglaenih samoglasnika..................................... 43

III.1.1.5. Slogotvorni , ...................................................................................................... 48

III.1.1.6. Allegro oblici ......................................................................................................... 50

III.1.1.7. Zijev ...................................................................................................................... 51

III.1.1.8. Gubljenje samoglasnika ......................................................................................... 54

III.1.1.9. Proteza ................................................................................................................... 56

III.1.1.10. Epenteza samoglasnika ....................................................................................... 56

III.1.11. Metateza .................................................................................................................. 57

III.1.1.12. Razvoj .................................................................................................................. 58

III.1.1.13. Zakljuci o vokalizmu ......................................................................................... 64

III.1.2. Konsonantizam ......................................................................................................... 66

III.1.2.1. Inventar................................................................................................................... 66

III.1.2.2. Realizacija ............................................................................................................. 70

III.1.2.3. Distribucija ............................................................................................................. 73

III.1.2.4. Glasovne promjene ................................................................................................ 83

III.1.2.5. Razvoj opeslavenskih suglasnika i suglasnikih skupina .................................... 88

III.1.2.7. Zakljuci o konsonantizmu ........................................................................... 93

III.1.3. Akcentuacija.............................................................................................................. 94

III.1.3. Inventar ..................................................................................................................... 94

III.1.3.2. Realizacija ............................................................................................................. 98

III.1.3.3. Distribucija ............................................................................................................. 100

V

III.1.3.4. Podrijetlo ................................................................................................................ 106

III.1.5. Zakljuci o akcentuaciji............................................................................................. 113

III.2. Tvorba rijei i morfologija ........................................................................................... 114

III.2.1. Tvorba rijei .............................................................................................................. 115

III.2.1.1. Prefiksacija ili prefiksalna tvorba .......................................................................... 116

III.2.1.2. Sufiksacija ili sufiksalna tvorba ............................................................................. 124

III.2.1.3. Ostali tvorbeni naini ............................................................................................. 129

III.2.1.4. Zakljuci o tvorbi ................................................................................................... 132

III.2.2. Morfologija ............................................................................................................... 133

III.2.2.1. Imenice ................................................................................................................... 135

III.2.2.2. Pridjevi .................................................................................................................. 174

III.2.2.3. Zamjenice .............................................................................................................. 186

III.2.2.4. Brojevi ....................................................................................................................205

III.2.2.5. Glagoli ....................................................................................................................211

III.2.2.6. Nepromjenjive rijei .............................................................................................. 273

III.3. Biljeke o sintaksi......................................................................................................... 279

III.3.1. Sintaksa padea ......................................................................................................... 279

III.3.2. Sintaksa glagola......................................................................................................... 283

III.3.3. Zakljuci o sintaksi ................................................................................................... 286

III.4. Pragmatika ................................................................................................................... 287

III.4.1. Leksik ........................................................................................................................ 287

III.4.1.1. Domae rijei ......................................................................................................... 288

III.4.1.2. Romanizmi ............................................................................................................. 289

III.4.1.3. Turcizmi ................................................................................................................. 294

III.4.1.3. Rijei posuene iz drugih jezika ............................................................................ 296

III.4.2. Dijalog .......................................................................................................................297

III.4.2.1. Prikupljanje dijaloke grae na terenu ................................................................... 297

III.4.2.2. Maksime dijaloga i bliskost sugovornika .............................................................. 299

III.4.3. Zakljuci o pragmatici .............................................................................................. 302

IV. Sociolingvistika analiza................................................................................................. 303

IV.1. Odabir ispitanika........................................................................................................... 304

IV.2. Stratifikacija prema dobi...............................................................................................306

IV.3. Stratifikacija prema stupnju obrazovanja .................................................................... 308

IV.4. Stratifikacija prema spolu ............................................................................................ 309

V. Zakljuak .......................................................................................................................... 310

VI. Literatura ........................................................................................................................ 311

VII. Ogledi govora ................................................................................................................319

VII. Ilustracije ...................................................................................................................... 324

VIII. ivotopis ...................................................................................................................... 325

1

I. UVOD

I.1. Nacrtak

Govor Bitelia opisan je sinkronijski u odnosu na podatke prikupljene na terenu i

zabiljeene u postojeim opisima novotokavskih ikavskih govora. Razlike u govoru mladih

kojih je u Biteliu razmjerno malo u odnosu na starije stanovnitvo1 istaknute su u

kategorijama u kojima su zabiljeene.

Lingvistikoj analizi prethodi interdisciplinarni prikaz geografskih, povijesnih i

demografskih podataka o Biteliu, Sinju, Cetinskoj krajini i Dalmatinskoj zagori, koji

predstavlja stanje u samom mjestu. Usto e pomoi da Biteli smjestimo na kartu hrvatskih

dijalekata, odnosno na podruje povijesne granice akavskog i tokavskog narjeja te meu

suvremene govore novotokavskog ikavskog dijalekta tokavskoga narjeja.

Poglavlje pod naslovom Govor Bitelia najvee je i podijeljeno je prema etirima

razinama gramatike. Prvo prikazuje fonoloki (vokalski, konsonantski i naglasni) sustav i

njegove posebitosti, drugo morfoloki (tvorbeni, paradigmatski i akcentoloki), tree

sintaktiki (u kojem se daje pregled sintakse rijei), a etvrto pragmatiki (leksik, dijalog).

U treem dijelu dan je pregled sociolingvistikih varijanti. Istaknute su varijacije

prema dobi, spolu i stupnju obrazovanja govornika. Prema dobi je stanovnitvo podijeljeno

na mlado, odraslo i staro, no prva je skupina razmjerno malena u odnosu na druge dvije (iako

ukljuuje i djecu mlau od 12 godina). Osim toga, istaknute su razlike u govoru mukaraca i

ena, te one u govoru obrazovanih u odnosu na govornike koji nisu kolovani ili su kolovani

kod kue.

1 Usp. podatke u dokumentu Stanovnitvo prema starosti i spolu po naseljima, Popis 2011. (dostupno na:

http://www.dzs.hr/, pristup 14. rujna 2013.) i II.3. Stanovnitvo.

2

I.2. Hipoteze i ciljevi

Govor je opisan sinkronijski, i to iz povijesnolingvistike i dijalektoloke perspektive,

koje su potpomognute sociolingvistikim i pragmalingvistikim istraivakim metodama.

Hipoteze s kojima se pristupa istraivanju:

1. Govor Bitelia reprezentativan je za prikaz govora Sinjske krajine.

2. Govori Sinjske krajine ine zaseban tip meu novotokavskim ikavskim govorima

Dalmacije te ih je potrebno posebno analizirati u buduim istraivanjima.

3. U govoru Bitelia postoji sociolingvistika unutardijalekaltna stratifikacija.

Glavni cilj je pruiti iscrpan lingvistiki opis novotokavskog ikavskog govora

Bitelia na svim jezinim razinama: fonolokoj, morfolokoj, sintaktikoj i pragmatikoj.

Pritom se iznose napomene o znaajkama koje izostaju ili se drugaije realiziraju kod mladog

stanovnitva, odnosno o onima koje su uvjetovane kontekstom. U tom je smislu doprinos ove

disertacije dvojak: prvo, nudi se monografski prikaz jednoga od dosad neopisanih govora

okolice Sinja, a drugo, utvruje se koje su jezine promjene trenutano u tijeku odvijanja u

samome mjestu. Openito u hrvatskoj dijalektologiji nedostaje monografskih prikaza

novotokavskih govora, a pogotovo pojedinanih mjesnih govora Dalmatinske zagore (v.

I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora).

Jedan od ciljeva rada jest odrediti odnos Bitelia prema drugim novotokavskim

ikavskim govorima, tj. ustanoviti znaajke zajednike novotokavskim ikavskim govorima

prema postojeim opisima (skupina) mjesnih govora, a potom provjeriti koliko se znaajki

novotokavskog ikavskog dijalekta ostvaruje u govoru Bitelia, i to prema generacijama. Nije

oekivano da e uvelike odudarati od ostalih dalmatinskih ikavskih tokavskih govora , no da

bi to bilo znanstveno potvreno, valjalo je na terenu istraiti mjesni govor i vidjeti u emu se

slae, a u emu ne slae s opisanim govorima novotokavskog ikavskog dijalekta.

Cilj je i odrediti kojemu u kakvom je odnosu govor Bitelia s obzirom na izoglosu

koja presijeca novotokavski ikavski dijalekt, a prema kojoj se u literaturi taj dijalekt dijeli na

akavske ili takavske govore, prema ostvaraju - : -t (v. II.4.4. Novotokavski ikavski

dijalekt). Oekuje se da e biti takavski ili takavsko-akavski.

Na kraju, valja utvrditi postoji li unutardijalektalna stratifikacija prema

sociolingvistikim varijablama: dobi, spolu i stupnju obrazovanja. Oekuje se da e mlai i

obrazovaniji govornici imati vie inovacija u odnosu na starije, koji e bolje uvati stare

dijalektalne znaajke.

3

I.3. Metodologija

Korpus istraivanja ini graa koju je autorica osobno prikupila na terenu u vie

navrata u razdoblju od sijenja 2009. do prosinca 2013. Temeljem prvih istraivanja utvren

je fonoloki sustav, a zatim su ispunjena dva upitnika Instituta za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Upitnik za hrvatski onomastiki atlas (UOA) i Upitnik za Hrvatski

dijalektoloki atlas (HDA). Naknadna istraivanja ukljuivala su ispitivanje novih

informanata i provjeru podataka sa starima, te prikupljanje grae za ostale gramatike razine,

prema popisu rijei sastavljenom na temelju literature i proirenom po potrebi (v. I.3.2.

Terensko istraivanje). Cijelo vrijeme prikupljan je i slobodni govor temeljem kojega e biti

opisana sintaksa.

Graa je snimljena diktafonom (OLYMPUS Digital Voice Recorder VN-68000PC), a

prikupljeno je preko 100 sati snimki iz kojih su transkribirani ogledi govora prema hrvatskoj

dijalektolokoj tradiciji. Brozovi u vie radova (npr. 1960, 1963a, 2004) opisuje probleme

transkripcije u dijalektologiji, a u lanku O fonetskoj transkripciji upozorava: "Fonetska

transkripcija, i kada je najsavrenija, uvijek je na bar dva naina ogranienih mogunosti. S

jedne strane, nije mogue izbjei kompromisima (makar i nesvjesnima) s fonolokom

interpretacijom fizike akustike (i artikulacione) stvarnosti, to dovodi do nejednakosti u

stupnju primijenjenoga razlikovanja na raznim sektorima opega inventara, a s druge strane,

ljudski faktori onemoguuju identinu primjenu u svim idiomima kojima je neka transkripcija

namijenjena. Zato smo prisiljeni svaku transkripciju shvaati kao opu konvenciju i

izgraivati pojedinane konvencije za njezinu primjenu" (Brozovi 1963a: 20). U ovom radu

stoga je uz inventar fonema opisana njihova realizacija kada se razlikuje od ope konvencije

(usp. III.1. Fonologija).

Kada se navode primjeri, gramatike informacije naznaene su u kraticama u kurzivu

i dolaze ispred oblika na koje se odnose. Kod vlastitih imena navodi se kojoj onomastikoj

kategoriji pripadaju, npr. ojk. S. Znaenje je izraeno opisno u navodnicima ('znaenje'), a

citati dvostrukim navodnicima. Ako je zabiljeena polisemija, razliita znaenja oznaena su

rednim brojevima i razdvojena vertikalnom crtom. Kada su potrebna dodatna pojanjenja,

navedena su u vitiastim zagradama.

Graa prikupljena na terenu u obradi je usporeena s postojeim opisima

novotokavskih ikavskih govora te s drugim djelima iz povijesti i dijalektologije hrvatskoga

jezika.

4

Popis kratica

Kratica Znaenje Kratica Znaenje

1., 2., 3... 1. lice, 2. lice, 3. lice... mn. mnoina

A akuzativ N nominativ

D dativ nije. nijeni oblik

fut.I. / II. futur I. / II. ojk. ojkonim

G genitiv perf. perfekt

gl. glagol prez. prezent

gl. pr. r. glagolski pridjev radni prid. pridjev

gl. pr. tr. glagolski pridjev trpni pril. prilog

I instrumental sr.r. srednji rod

im. imenica top. toponim

imp. imperativ V vokativ

jd. jednina zam. zamjenica

L lokativ zb. zbirna (imenica)

m.r. muki rod .r. enski rod

5

I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora

Istraivanje za ovaj rad poelo je prouavanjem ope i posebne dijalektoloke

literature te povijesne i zemljopisne literature o podruju. Iz geografske i povijesne strune

literature prikupljani su podaci o mjestu i okolici koji su bitni za opu sliku stanja u Biteliu i

Sinjskoj krajini (v. II.1. Zemljopis i II.2. Povijest). Prikaz kretanja broja stanovnika

ekscerpiran je iz matinih knjiga i slubenih popisa stanovnitva.

Iako postoje opisi govora svih hrvatskih narjeja, najmanje ih je koji opisuju

novotokavske ikavske (usp. Lisac 2005, 2006). Novotokavski ikavski dijalekt govor

okolice Sinja jo nema monografiju kakve su za akavtinu izradili primjerice Jurii (1973)

o govoru otoka Vrgade, Kalsbeek (1998) o govoru Orbania u blizini minja, Houtzagers

(1985) o govoru Orleca na Cresu, Vrani (2005) o govorima akavskoga ekavskog dijalekta i

podjeli na poddijalekte, Lukei; Zubi (2007) o govoru Grobnika ili imunovi (2009) o

akavskim govorima otoka Braa. Postoje opisi irih podruja, no ne i pojedinih

novotokavskih govora.

Postoje monografije novotokavskih ikavskih govora u Bosni i Hercegovini. Baoti

(1983) je monografski opisao novotokavske ikavske govore u okolini Dervente. U vie

navrata prikazan je govor Imotske krajine i Bekije. Postoji nekoliko rjenika govor toga

podruja, od kojih je relevantan amijin iz 2004. U rjenicima Gusi; Gusi (2004) i amija;

Tucak; Petrievi (2010) natuknice nisu naglaene. Najopsenija je monografija u kojoj

imundi (1971) opisuje fonologiju, morfologiju, sintaksu i stilistiku govora Imotske krajine

i Bekije2 i koja je bila glavni izvor u obradi podataka za ovaj rad. Prema njoj je uspostavljen

odnos izmeu tih govora i govora Sinjske krajine, dakako s kritikim odmakom sukladnim

vremenskoj razlici istraivanja. Podatke je potvrivao i Mate Kapovi (usmeno) svojom

graom iz Vrgorske krajine, koju uostalom navodi i u akcentolokim radovima.

Prije prikupljanja podataka na terenu, odnosno prije svakog sljedeeg odlaska na

teren, podaci su ekscerpirani i iz postojeih kraih opisa govora Sinjske krajine i

novotokavskih ikavskih govora, objavljenih u rukopisima (doktorski i magistarski radovi) ili

u jezikoslovnim asopisima.

2 Kao vjerodostojna referenca za prouavanje nekih razina imotsko-bekijskih govora mogla bi se koristiti i

dramska serija Prosjaci i sinovi (1971) Ivana Raosa u reiji Antuna Vrdoljaka. Govor je prikazan autentino, to potvruju stariji Imoani. Slinu analizu romana po kojem je serija snimljena napravila je Bonjak Botica (2012).

6

Petar imunovi ispunio je 1966. Upitnik za Hrvatski dijalektoloki atlas za punkt

Sinj, za koji su mu ispitanici bili i stanovnici okolnih mjesta (Hrvace, Brnaze, Glavice). Isti

autor obradio je i Badanj.

ila impraga (2002, 2010) opisala je fonologiju dalmatinskih ikavskih govora

izmeu Krke i Neretve prema upitnicima za Hrvatski dijalektoloki atlas i vlastitim

istraivanjima. Punktovi koje je obradila su Badanj, Perkovi, Sinj, Jabuka, Omi, Kotezi,

Zaostrog, Vid, Sebiina. Oekivano je da e najvie slinosti s govorom Bitelia imati Jabuka

i Sinj.

Kurtovi Budja (2002, 2009) opisala je fonologiju akavskih govora u okolici

dalmatinskih gradova Zadra, ibenika i Splita i obradila fonologiju i morfologiju tokavskih

govora Makarskoga primorja. Prema potonjem radu bit e postavljen odnos izmeu tih

govora i govora Sinjske krajine. Punktovi koji su obuhvaeni u radnji su Brela, Baka Voda,

Makarska, Tuepi, Podgora, Igrane, Zaostrog, Gradac.

Lukei (2004) ponudila je tumaenje akavsko-tokavskih dodira u govorima

Imotske krajine u studiji objavljenoj uz amijin rjenik, no primjeri su navedeni bez

naglasaka (u rjeniku su oznaeni).

Menac Mihali (2005) uz rjenik frazema novotokavskih ikavskih govora u

Hrvatskoj daje i osnovne podatke iz fonologije, morfologije i sintakse dijalekta. U primjerima

veinom nisu oznaeni naglasci (vrlo rijetko). Punktovi iz kojih se navode primjeri su:

Brnaze, ila, Dobrine, Donje Pazarite, Gala, Gospi, Lovre, Otok, Primorski Dolac,

Raane, Runovi, Sinj, ibenik. Slinosti s govorom Bitelia oekivane su posebice u Sinju,

Brnazama, Gali i Otoku te u Primorskom Dolcu i ibeniku.

Peco (19661967, 1981) pie o govorima zapadne Hercegovine te odnosima izmeu

akavskih i tokavskih akavskih znaajki u zapadnobosanskoj govornoj zoni. tokavsko

narjeje dijeli prema refleksima skupova *stj, *skj, *zdj, *zgj na takavske i akavske. Te

dvije skupine dijeli na tri podskupine koje obuhvaaju ekavske, ijekavske i ikavske govore.

Ikavske govore dijeli na takavske i akavske. takavske ikavske dijeli na govore zapadne

Hercegovine i govore Like, a akavske ikavske na posavske, slavonske, centralnobosanske,

zapadnobosanske, imotsko-bekijske, srednjodalmatinske i bunjevake, u kojima su podtipovi

govor senjskoga zalea i baki bunjevaki govori. Upitno je u kolikoj je mjeri njegova

podjela primjenjiva u odnosu na dananje dijalektoloke spoznaje.

7

Lisac (2003a, 2008) daje vrijedan pregled fonologije novotokavskog ikavskog

dijalekta i zasebno opisuje govore Dalmatinske zagore u kontekstu novotokavskog ikavskog

dijalekta. Rasprave su napisane prema metodologiji iz autorovih monografija (Lisac 2003,

2009), a primjeri se veinom donose bez naglaska. Vano je navesti i druge monografije o

tokavskome narjeju (Ivi, Peco), koje donose neto drugaiju podjelu na dijalekte i nazive

tih dijalekata (v. npr. Kartu 4). U ovom radu slijedi se podjela kako ju navodi Lisac, jer je

njegova monografija novija i ukljuuje prethodne radove, a koncipirana je kao sinteza

literature o tokavtini.

Najnoviji opis jednog novotokavskog ikavskog govora nude Tomeli urlin i Ani

(2012) u radu o fonolokom i morfolokom sustavu govora Krueva u zadarskom zaleu. S

kolegicom Tomeli urlin pisala sam o novotokavskim ikavskim govorima na poluotoku

Peljecu, koji su blizu granice akavskog i tokavskog narjeja te ih smatramo rubnim

govorima toga dijalekta. Oni se uvelike razlikuju od novotokavskih ikavskih govora

Dalmacije (usp. Tomeli urlin, urkovi 2013).

8

I.3.2. Terensko istraivanje

Govor Bitelia istraen je kombinacijom metoda ispitivanja seoskih i gradskih

idioma, tj. dijalektolokih i sociolingvistikih metoda. Brozovi govori o odnosu tih dviju

lingvistikih disciplina i navodi da sociolingvistika "prouava kako ljudi postupaju s

idiomima, za to im slue. Idiomi kao sredstva odreenoga drutva, dakle jednoga sela, jedne

nacije, jedne pokrajine, eventualno i jednoga kontinenta (ima i toga), pri emu se onda govori

o mikrosociolingvistici i makrosociolingvistici. Mikrosociolingvistika je jezina uloga i

funkcioniranje pojedinca u bilo kakvu drutvu, bilo kakvoj drutvenoj zajednici koja se slui

nekim idiomom, a makrosociolingvistika prouava uloge idiom u odreenim drutvima, u

naciji, u selu, gradu, nekoj pokrajini i slino." U bitelskom govoru promotrit emo utjecaj

standardnog jezika, i to putem obrazovanja i (manje) medija. U mikrosociolingvistikoj

perspektivi usporedit emo govor mukaraca i ena te starih i mladih u samome mjestu pa

odrediti korelaciju izmeu sociolingvistikih i dijalektolokih znaajki.

Dijalektoloke metode istraivanja preuzimaju se prema temeljnim postavkama

istraivanja hrvatskih narjeja, dijalekata i mjesnih govora (v. Ivi 1971: 3982, Hraste

19591960: 7181 ili npr. Jozi 2007: 155161), a prema tome to su promatrani i najmlai

govornici, metodologija se dijelom naslanja i na onu primijenjenu u urkovi; Vuka (2011:

113122).

Ispitano je vie od 30 govornika svih dobnih skupina (mlado, odraslo, staro

stanovnitvo), kojima ovom prilikom zahvaljujem na pomoi i vremenu.3 Oekuje se da e

mlai i obrazovaniji Bitelani u govoru imati vie inovacija, dok e stariji uvati arhainosti.

Jedan od ciljeva bit e utvrditi koje su znaajke stabilne, tj. koje se (nesvjesno) zadravaju u

idiolektima i mladih i starih. Promatranje starijih i novijih sustava u razliitim kontekstima

moe otkriti znaajke koje se u trenutku ispitivanja gube, no nisu do kraja izgubljene iz

mjesnog govora. One omoguuju promatranje jezinih promjena u odvijanju, a samim time

govore o slabim tokama u sustavima mjesnih govora. Tako e govor biti opisan ne samo

prema svojim arhainostima nego i starijim i novijim inovacijama.

Da bismo dobili to realniju dijalektalnu sliku Bitelia, prvotni plan bio je ispitati 10%

stanovnitva, i to u omjeru 1:10 prema podacima iz popisa stanovnitva iz 2001.4 Planirano je

u svakome bitelskom zaseoku (koji su imenovani po prezimenima) imati barem jednoga

3 Jedan dio pristao je na ispitivanje samo uz jamstvo da se podaci o njima nee objaviti i to je ispotovano.

4 Prvi popis informatora (njih 65) sastavljen je prema popisu stanovnitva iz 2001. jer su istraivanja na terenu

zapoeta u 2009. Prilagoen je popisu iz 2011., koji je u meuvremenu objavljen, i situaciji zateenoj na terenu.

9

ispitanika, no Bitelani nisu uvijek bili voljni ili slobodni pristati na razgovor, a rijetki su

pristali na dodatna ispitivanja. Stoga je istraivanje prilagoeno tako da je odbaeno

uzorkovanje, koje vjerojatno ni ne bi dalo realnu sliku govora s obzirom na nesrazmjere u

odnosima staro : mlado, mukarci : ene (v. II.3. Stanovnitvo).5 Uzorci govora prikupljani su

od ispitanika koji su pristali na viednevno, a neki samo na viesatno snimanje i ispunjavanje

upitnika. Ako su pristali na ispitivanje, ali nisu imali vie od sat vremena, od tih ispitanika

prikupljen je samo slobodni govor. Podaci su prikupljani i u neobaveznom razgovoru, a kada

je pojedina pitanja trebalo razjasniti, ispitanici su kontaktirani telefonom.

Svaka razina opisana je prema za nju stvorenim kratkim upitnicima. Upitnici su

izraeni prema relevantnim fonolokim i morfolokim pitanjima. Fonoloki upitnik sluio je

u istraivanju odraza opeslavenskih fonema i skupova: jata (*), poluglasova (* i *),

nazalnih samoglasnika (* i *), slogotvornih likvida (*l i *); finalnoga *-l, suglasnikih

skupova *stj i *zdj, suglasnikih skupova kojima je jedan element -j (da bi se ustanovilo

provoenje prve i druge jotacije) te suglasnikog skupa *r-. Osim toga, ispitane su i novije

znaajke: zamjena odnosno uvanje fonema h i f, afereza, sinkopa, apokopa, suglasnike

asimislacije i disimilacije, pojava adrijatizama -m > -n, > , > j. Odreeno je u kojim

pozicijama dolazi do uklanjanja zijeva. Za primjere obezvuenja finalnih zvunih umnika

koriten je slikovni upitnik koji se sastoji od 21 fotografije, a kojima se trae bitelski izgovori

leksema: crv, brijeg, brod, grad, golub, grob, grozd, krov, krug, krv, led, med, medvjed, mrav,

no, pu, snijeg, rog, rukav, vrag6 i zub.

Morfoloki upitnik ini popis rijei sastavljen prema opisima u dijalektolokoj i

akcentolokoj literaturi,7 u kojemu su rijei podijeljene prema deklinacijskim odnosno

konjugacijskim vrstama i sinkronijskim naglasnim paradigmama. Prema popisu ispitivani su i

relevantni kosi oblici: N mn jednoslonih imenica m.r. (da bi se ustanovio status infiksa -ov- /

-ev-), I jd. imenica m.r. koje zavravaju na palatal, DL jd. . r. zamjeniko-pridjevske

sklonidbe, GDLI mn. svih deklinacija, komparacija pridjeva, infinitiv, 3. l. mn. prezenta

glagola, glagolski pridjev prema rodu te zbirni brojevi (da bi se ustanovio status infiksa -er- /

-or-). Primjeri za redukcije i promjene samoglasnika prikupljani su iz slobodnog govora.

5 Postoji jo jedan razlog. Snimanje djece po istim metodama kao i odraslih pokazalo se kao potpuni promaaj.

Panju im je bilo mnogo tee zadobiti, a samo je jedan (najstariji od ispitanih, tada devetogodinjak) pokazivao inicijativu u razgovoru. Snimke nisu neupotrebljive, ali dodatna ispitivanja s prilagoenom metodologijom su svakako potrebna. 6 Fotografije su izraene za ispitivanje govora Zagreba pa je zato ukljuen i leksem vrag, za koji se u

novotokavskim ikavskim govorima ee koristi romanizam v. 7 Primjerice, za naglasne paradigme konzultirani su: Kapovi (2003, 2004, 2005, 2006a, 2009, 2010, 2010a,

2011, 2011a, 2013), Beni (2014), Gudek (2013), Mandi (2011, 2012), Perai (2011) i dr.

10

Neki odgovori ispitanika uvaeni su iako se vie ne koriste. Biljeimo ih kao starije

stanje dijalekta, odnosno znaajke koje su arhaine ili u potpunosti izgubljene, ali su ostale u

sjeanju ispitanika kao nain na koji su govorili njihovi preci, majke i oevi, odnosno djedovi

i bake i njihove generacije.

Podaci prikupljeni uz pomo upitnika usporeeni su s onima iz slobodnoga govora, a

potom usporeeni s postojeim opisima govora novotokavskog ikavskog dijalekta, pri

emuti opisi nisu uvijek jednako iscrpni. Ipak, posluili su da kontekstualiziramo opis govora

Bitelia koji se donosi u nastavku.

11

II. POVIJESNO-ZEMLJOPISNO-LINGVISTIKI SMJETAJ BITELIA

II.1. Zemljopis

Biteli je smjeten na sjeveroistoku Dalmatinske zagore, 15 kilometara sjeverno od

Sinja, u opini Hrvace. Ustrojen je od dvije katastarske cjeline: Donji Biteli i Gornji Biteli,

no stanovnici i jednog i drugog nazivaju se Bitelanci ili Bitelani, a ujedinjenost potvruju i

povijesni izvori.8 U neposrednoj blizini nalaze se mjesta Bajagi, Hrvace, Rumin, Zasiok i

Dabar.

Karta 1. Okolica Sinja s naseljima

8 Najstarija potvrda ojkonima je iz 15. stoljea, no postoje mnogo starija arheoloka nalazita, v. 2.2. Povijest.

12

Dalmatinska zagora obuhvaa podruje juno od ua rijeke Krke, Ravnih kotara i

Kninskih vrata, sjeverno od rijeke Neretve, te istono od planina Kozjak i Mosor9 do granice

s Republikom Bosnom i Hercegovinom. Uz Sinj i Vrliku, dananji administrativni centri

Dalmatinske zagore su Drni i Knin na sjeveru te Imotski i Vrgorac na jugu. Podruja

plodnog tla nalaze se na poljima u kru oko rijeke Cetine i njezinih pritoka te jezera, kako

prirodnih, Imotskih jezera (Crveno i Plavo jezero), tako i umjetnoga, Perukog jezera ili

Perue.

Planinski lanac Dinaridi omeuje dva velika polja uz rijeku Cetinu, Sinjsko i

Hrvatako: na sjeveroistoku se proteu planine Dinara (1913 m) i Kamenica (1856 m), a na

jugozapadu Svilaja (1508 m) i Visoka (892 m), te visoravan Vrdovo i planinski prolazi prema

istonim obroncima i teritoriju BiH (npr. Sutjeska). Po geolokoj starosti definira se kao

mlado gorje preteno vapnenake strukture stijena i razgranate mree podzemnih voda. Kroz

sam Biteli prolazi rijeka ponornica Ponikva.

Na podruju prevladava kontinentalna klima (topla ljeta, svjee zime), a na veim

nadmorskim visinama i planinska (svjea ljeta, hladne zime), koju nalazimo i u Biteliu,

smjetenom na 480 m nadmorske visine. Vegetacija je karakteristina za kr (grmovito

podruje niskog raslinja): na planinama su u podnoju malobrojne bjelogorine, a pri

vrhovima crnogorine ume. U blizini Bitelia nalaze se Vjeti gora i ublej. Na podruju se

moe nai i kontinentalnoga i mediteranskoga bilja, no veinom prevladava kr.10

9 Planinski lanci Kozjaka (1201 m), Mosora (1340 m), Biokova (1762 m) i Rilia (1155 m) ine prirodnu

granicu izmeu primorja i Zagore koja se kroz povijest na razliite naine premoivala. 10

Podaci preuzeti iz Crkveni (1974) i iz mrenih izvora (npr. http://www.hr/hrvatska/geografija).

13

II.2. Povijest

Na poetku e se dati detaljan povijesni prikaz11 jer su tragovi povijesnih zbivanja

nerijetko odraeni u jeziku. Vani su i za identitet stanovnika, koji e zahvaljujui bogatoj

starijoj i turbulentnoj novijoj povijesti biti obiljeen lokal-patriotizmom, to je vano i za

dijalekt i za odnos prema njemu. Osim toga, vano je napomenuti da je velik broj ispitanika

na terenu bio upoznat s povijesnom slikom Sinja i okolice: jedni su prepriavali anegdote o

posjetu cara Franje Josipa I. Sinju (1875.), a drugi su znali lokacije pretpovijesnih nalazita.

U Sinjskoj krajini nastarija nalazita datiraju iz paleolitika (starije kameno doba,

35000.10000. p.n.e.) i mezolitika (srednje kameno doba, 10000.6000. p.n.e.). Potonji

zapoinje na kraju posljednjeg ledenog doba, a sauvana orua sugeriraju da su tada graene

prve nastambe. Poljoprivreda se razvija u neolitiku (mlae kameno doba, 6000.3300. p.n.e.).

U okolici Bitelia pronaeno je keramiko posue, kotano orue, kao i tragovi zemunica i

sojenica, a u kasnom bakrenom i ranom bronanom dobu prepoznatljiva je Cetinska kultura. I

iz eneolitika (bakreno doba, 3500.2200. p.n.e.) postoje nalazi cetinske kulture, i to u Otoku,

Trilju, Ruminu, Biteliu, Bajagiu i Bisku.

Pojavom ilirskih Delmata12 u bronanom dobu (2200.800. p.n.e.) ustanovljeni prvi

gradovi, i to Osinium13 (Sinj) i Tilurium (Gardun kod Trilja). Oko Sinja evidentirano je preko

stotinu delmatskih gradinskih naselja, izmeu ostalih i u Biteliu. Etimologija tih toponima14

sugerira da su ustanovljeni prije dolaska Rimljana, koji su nakon 150 godina ratovanja uspjeli

poraziti Delmate pred kraj eljeznog doba (800. p.n.e.1. st. n.e.). Tilurium postaje stalni

vojni logor VII. rimske legije i podiu most uz koji se razvilo trgovako naselje na mjestu

dananjeg Trilja. Grade se ceste izmeu obale i unutranjosti te vodovodi kojima se

navodnjavaju Sinjsko i Hrvatako polje, to je znailo procvat zemljoradnje. Stambeno-

gospodarske zgrade, villae rusticae, pronaene su u Hrvacama, Sinju, Trilju i drugdje. Za

rimske vladavine ropstvo je bilo legalno, a organizirane su i prve zanatske radionice, no ona

11

Vrgo (2009), Novak (2004) i Soldo (1995, 1997), Markovi (2005: 130136). 12

Zemlja Delmata protezala se od Krke do Neretve, no nalazita pokazuju da je upravo uz tok Cetine bilo njezino arite, jer je tuda bio prolaz izmeu priobalja (Salona) i unutranjosti (Delminium, glavni delmatski grad, dananji upanjac kod Tomislavgrada). Usp. Vrgo (2009). 13

Toponim dolazi od imena za starosjedilake Delmate Osinijate, to je potvreno pronalaskom kamenog natpisa poznatog kao genum osiniatum (duh zatitnik stanovnika Osinija). Prema Gunjaa (1991: 146147), u srednjovjekovnim povijesnim izvorima toponim nalazimo u oblicima: SYN, ZYN, ZYM, ZUIN, SIGNA, SEGNA, SISIN, SYNGH, SUIGNA, SZIN, SZING, SFIN, SFSIN, SFIGIA, SFIGNA, SFRIGNA, FISIGNIUM, FSYN, FSIN, FSGIN, WSSYN, WZYN, ISFIGNA, ISFIGNUM; te na hrvatskome jeziku: V Sini, poda V Sinem, vsinski, pod sinski. Dakle, moemo pretpostaviti razvoj Osinium > Vsi > Sfi > Si. 14

Usp. Ivi (2013: 236237; 304305).

14

ipak nije ostavila veeg traga na lokalno stanovnitvo, povueno na brda i izolirano od

rimskoga utjecaja.

Razdoblje kasnog Rimskog Carstva, odnosno Velike seobe naroda (4.7. st.),

obiljeeno je rascjepom na Zapadno i Istono Rimsko Carstvo 395. godine. U to vrijeme iri

se kranstvo pa se i u Dalmaciji grade prve crkve i osnivaju biskupije. Padom Zapadnog

Rimskog Carstva 476. godine, Dalmacija ulazi u sastav Kraljevstva Ostrogota, no bizantski

car u 6. st. Dalmaciju sa sjeditem u Saloni vraa Bizantu. Pod bizantskom upravom su i

gradovi na obali (ukljuujui Split) i uski priobalni prostor, a ostalim teritorijima ustrojavaju

se nove administrativne jedinice. Nastaje Cetinska upanija15 sa sreditem u Sinju kao dio

Dalmatinske Hrvatske kojom upravljaju hrvatski knezovi i, poevi od Tomislava (910.928.

g.), kraljevi. Crkvenim raskolom 1054. g. Dalmacija se nala u krugu zapadne, katolike

crkve, emu svjedoe sauvane predromanike i romanike graevine u okolici Sinja.16

Od 12. do 15. st. Europu i Sredozemlje potresaju kriarski ratovi i mongolska

invazija.17 Cetinskoj upaniji usto u diplomatskim ratovima prijete Mleani. Do 1180. bila je

pod bizantskom, a od te godine vraena je pod hrvatsko-ugarsku vlast. Ipak, ugarska dinastija

nema utjecaja, jer se stanovnitvo priklanja hrvatskim velikaima.18 Prvi knez Cetine bio je

Stjepko, a postoje potvrde da je od poetka 14. st. kneevina u rukama birbirskih ubia i

Nelipia (knez Nelipac bio je vazal Birbiraca). Ivan Nelipi ugovorom postaje izravni vazal

kralja Ludovika I. Anuvinca i poziva franjevce Bosanske vikarije (ustrojene 1340.) da u

Cetini sagrade samostan koji je zavren do 1372. (crkva sv. Marije). Nakon Ludovikove smrti

poinju dinastijske borbe, koje iskoritava bosanski kralj Tvrtko i zauzima teritorije do Klisa,

a time i Cetinu, no nakon njegove smrti, vraena je pod knetvo Nelipia.19

Kralj Ladislav 1409. Veneciji za 100.000 dukata prodaje Dalmaciju (sa Zadrom,

Novigradom i Pagom), ali Mleani nisu u mogunosti uspostaviti vlast juno od ibenika

zahvaljujui otporu pod vodstvom Ivania Nelipia. Nelipieva vlast sezala je od Knina do

15

Izvorno su se i rijeka i upanija i grad nazivali Cetina. Potvreno je da je Sinj bio naziv utvrde, a Cetina naselja podno utvrde, na koje naziv Sinj prelazi sredinom 18. st. (V. Vrgo 2009: 38, Skok III: 239, Ivi 2013: 236237). 16

Najznaajnija je crkva sv. Spasa na izvoru Cetine iz 9. st. (nadograivana u 12. i 13. st.), koja je u hrvatskome graditeljstvu najstarija crkva s do danas sauvanim zvonikom, a uz nju se nalazi najvee junohrvatsko srednjovjekovno groblje (Vrgo 2009: 39). 17

1242. Mongoli su bili pred Splitom i Trogirom. Usp. Novak (2004). 18

U velikakim bitkama prvi se put spominju i Vlasi Cetine, nasljednici starosjedilakog ilirsko-romanskog stanovnitva koji su se asimilirali organizirani u stoarske rodove, sluili kao konjanici, imali svoga kneza i svoje svetite (crkva sv. Marije). Prema Vrgo (2009: 60), 5. veljae 1476. u avini je donesena isprava kojom Vladislav Talovac kao cetinsko-kliki knez postavlja Mikloua Dehojevia knezom vlakim, po zakonu vlakom. 19

Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini neke svoje povelje donosi iz Cetine pod utvrdom Sinj (Vrgo 2009: 53).

15

Imotskoga te od obale do Livna, a Sinj je bio sredite njegova posjeda. Naslijedila ga je ki

Katarina s muem (An Frankopan), no kralj igmund proglaava ih odmetnicima, njegov

namjesnik Matko Talovac zauzima Sinj. Petar Talovac intenzivnije se povezuje s Crkvom

gradei i nadograujui svetita, ali i s Venecijom i s domaim plemstvom20, a nakon njegove

smrti Venecija preuzima vlast nad Cetinom. Istovremeno kralj Matija Korvin Poljianima

dodjeljuje cetinske posjede, meu kojima se izrijekom navodi i Biteli (Bythylychy).21

Poinje razdoblje velikih migracija. Iz Cetine iseljavaju na Olib (1476.), u Gradie (1540.) i

u Podunavlje (1605. zabiljeeno iseljenje preko 250 obitelji bunjevakih Hrvata).

Poetak Novog vijeka u Cetinskoj krajini nije obiljeen znanstvenim otkriima kao u

Zapadnoj Europi, nego u prvom redu ratovima protiv Turaka. Godine 1463., kada je Mehmed

II. Osvaja pokorio Bosnu, poinje doba najvee osmanlijske opasnosti i velikih migracija

stanovnita sredinjega Balkana, koje su izmijenile raspored starih dijalekata (vie u II.4.2.

Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata). Turci su 1513. godine iz treeg pokuaja

uspjeli zauzeti Sinj, a Cetinska upanija pada 1537., kada zauzimaju i Klis. Sinjsko se

stanovnitvo raseljava, okolna mjesta opsjedaju hajduci, skriveni u gorskim predjelima, ali

Turci fortificiraju tvravu i na mjestu franjevakog samostana podiu damiju. U

meuvremenu se Hrvatsko-Ugarska poklanja Habsburkoj Monarhiji, a Dalmacija je u

rukama Mleana koji imaju velike ambicije prema unutranjosti te organiziraju vojne pohode

za osloboenje gradova Dalmatinske zagore od Turaka (1648. osloboen Klis). Grad Sinj

pokuali su osloboditi krajinici (1684.), a kasnije i Mleani, i to u dva navrata. Uspijevaju

vratiti Sinj, a Turci ga pokuavaju osvojiti, no bez uspjeha.22 Kada je 1699. potpisan mir u

Srijemskim Karlovcima, odreena je mletako-turska granica (tzv. Linea Grimani) na liniji:

Potravlje, Hrvace, Mrgude, Jasensko, Glavice, Turjaci, Trilj (pod Turcima), Zadvarje. Biteli

je bio na istonoj strani, preko mosta na Hanu (< tur. han 'prenoite') koji su s dvjema

straarskim kulama Turci izgradili prije 1660. Prema Vrgo (2009: 72), Cetinjani se vraaju u

sada mletaki Sinj i okolicu, a novo naseljavanje odvija se iz tri smjera: 1.) 1687. stiu

franjevci i krani iz Rame koji donose i sliku Majke od milosti ili Gospe od milosti, kasnije

Gospe Sinjske; 2.) Mleani potpomau doseljavanje iz Hercegovine; 3.) spontane seobe

Poljiana.

20

Dvije povelje pisane bosanicom iz 1443. i 1446. svjedoe da je obitelji Vignja Dubravia darovao zemlju. 21

Prema Vrgo (2009: 61) spominju se jo: Ztwdenczy (Studenci), Rebach (Vraba), Hrowatza (Hrvace), Kamenmozth (Kamenmost), Kosswthy (Koute), Mochyla (Moila), Wedrine (Vedrine). 22

Sinjane i Cetinjane predvodio je fra Pavle Vukovi, po kojemu se danas naziva sinjska franjevaka gimnazija, jedna od najboljih u dravi. Vukovi je bio u turskom zarobljenitvu do 1703., kada je pobjegao iz Carigrada i preko Italije se vratio u Sinj. U borbama se isticao i don Ivan Filipovi Gri. (Vrgo 2009: 71)

16

Mali ili Sinjski rat (odnosno Drugi Morejski rat, usp. Vrgo 2009: 74) trajao je od

1714. do 1718. Turska vojska, okupljena u Turjacima, brojila je 60.000 vojnika koji su se

spremali na Zadar. Cetinjani su uvrstili tvravu (oteenu potresom 1709.), opskrbili se

namirnicama i nadzirali puteve oko Sinja, ali su do 1715. Turci opustoili veinu podruja.

Tek 700 Sinjana ustrajalo je u obrani utvrde te se turska vojska, smanjena za 10.000 vojnika,

15. kolovoza povlai, uslijed nestaice hrane i pojave bolesti (dizenterije). Ubrzo su osvojene

i avina i Vrlika. Rat je zavren sklapanjem mira u Poarevcu 1718., kojim je odreena

granica prema Turcima podno vrhova Dinare i Kamenice (Linea Mecenigo, Vrgo 2009:

77). Obrana Sinja zapamena je kao jedinstven povijesni dogaaj koji je utjecao na moral

itave dananje Hrvatske. O bitci postoje brojne legende koje Sinjani dan danas rado priaju.

Datum obrane grada izabran je za Dan grada Sinja, dan kada katolici hodoaste udotvornoj

Gospi Sinjskoj, koja je prema predaji dala snagu sinjskim vojnicima i spasila grad. U ast

pobjede t se viteka igra Alka.23

Za vrijeme mletake uprave formira se dananji grad Sinj podno utvrde koju je 1769.

otetio snaan potres pa se stanovnitvo sve vie poelo naseljavati uz tvravu Kamiak i

crkvu sv. Marije24. Grad je imao providure, a krajike slube, nasljedne u pojedinim

obiteljima, obnaalo je lokalno stanovnitvo. Cetinska krajina od 1718. je bila podijeljena na

dvije serdarije: Grabovac i Vukovi, a Biteli je, uz nekolicinu sela istono od rijeke

Cetine25, pripao drugoj. Vrgo (2009: 87) navodi da su najvaniji kulturni utjecaj imali

prosvjetitelji, meu kojima se istiu fra Filip Grabovac (Cvit razgovora naroda i jezika

ilirikoga aliti rvackoga , 1747.) i Ivan Lovri (Biljeke o putu Alberta Fortisa, 1776., i ivot

Stanislava Soivice, 1777.), ali i Petar Filipovi (kronika Pismosaranite iliti pisnice poetka

manastira ramskoga u Bosni, 1756. i Razpisanje od udnovate prilike Divice Marije, 1757.),

Jeronim Filipovi (Pripovidanje nauka krstjanskoga, 1759.), pjesnik i skladatelj Petar

Kneevi (Muka Gospodina Naega Isukarsta i pla Matere Njegove, 1753.) te kanonik i

pravnik Aneo Dalla Costa (Zakon Carkovni, 1778.).

Mletaka vladavina nad Dalmacijom zavrava kada Veneciju osvaja Napoleon 1797.

Meutim, iste godine potpisuje mir u Campoforniju kojim mletake steevine u Dalmaciji,

ukljuujui Sinj, nakratko prelaze pod austrijsku vlast (ii 2001: 389390). Tada je

otvorena prva javna puka kola u Sinju (1798.), a za uitelja je imenovan fra Jerolim Vuleti

(Vrgo 2009: 88). Ve 1805. Austrija potpisuje mir u Pounu (Bratislavi) i Francuskoj je 23

Vie na slubenim stranicama Alke: http://www.alka.hr/. 24

Dananja crkva udotvorne Gospe Sinjske na sredinjem gradskom trgu u Sinju. 25

Bajagi, Obrovac, Gala, Ruda, Ovrlja, Roe, Votane (Vrgo 2009: 83).

17

pripala i Dalmacija, koja je od 1809. sastavni dio Ilirskih pokrajina i podijeljena na etiri

okruga (zadarski, ibenski, splitski i makarki), sa sjeditem u Zadru (a od 1809. u Ljubljani).

Upravitelj je bio Vicenzo Dandolo, a vojni upravitelj i kasniji generalni guverner Auguste

Marmont (prema ii 2001: 391). Tekovine francuske revolucije ire se i u Sinju: jednakost

pred zakonom, sudstvo odvojeno od uprave, sekularizacija drave, a 1806. ukinut je

Grimanijev zakon pa seljaci i u Dalmatinskoj zagori postaju i vlasnici posjeda (plaali

desetninu), to je bio pomak od feudalnog ka graanskom drutvu. Zahvaljujui svom

poloaju, Sinj postaje prometno vorite; ceste prema Bosni (prva preko Hana i Bilog Briga,

a druga preko Trilja na Arano) te ceste prema Muu i Drniu, Vrgorcu i Metkoviu,

izgraene izmeu 1806. i 1809. Trgovina, promet i pota bili su ureeni na visokoj razini, a u

Sinju je bio i eskadron konjice od 350 konjanika (Vrgo 2009: 89). U Zadru izlaze prve

novine na hrvatskome jeziku Kraljski Dalmatin, a u broju od 22. lipnja 1807. donijele su

uredbu o otvaranju jedne osnovne i jedne zanatske kole u Sinju.

Francuska vlast nailazila je i na nepovjerenje i otpor u puku, a 1807. dolo je do

pobune protiv Francuza pod vodstvom fra Ivana Miloevia Arnauta, kojoj su se prikljuili i

Poljiani, ija se republika raspala nakon propalog ustanka. Uslijed ratnih poraza od engleske

i francuske vojske, Francuzi naputaju Dalmaciju 1814. godine.

Nastupa razdoblje druge austrijske uprave, a 1818. car Franjo I. i carica Karolina

posjeuju Sinj (Novak 2004: 91). Provodi se katastarski popis prema kojem je Sinj 1840.

imao oko 2000 stanovnika. Zgrada suda zavrena je 1832. Muka nia osnovna kola

osnovana je 1833., a enska 1846. Franjevaka klasina gimnazija utemeljena je 1838.

(Vrgo 2009: 91), a nastava u njoj odrava se na hrvatskome jeziku (prva takva kola u

Dalmaciji).

Jezina politika postaje posebno bitno pitanje u javnom diskursu prve polovice 19.

stoljea, kada na sjeveru buja Ilirski pokret, a nakon uvoenja Bachovog apsolutizma (1851.),

cijelu Hrvatsku zahvaaju ideje Hrvatskoga narodnog preporoda. U Sinju su bile itane

zadarske novine Zora dalmatinska (imena pretplatnika navedena u Vrgo 2009: 94), fra Ante

Konstantin Matas izdao je dvije broure Glas horvatsko-slovinski iz Dalmacije (1860.) i ilo

za ognjilo (1861.), a fra Jakov Grupkovi raspravu Zaorija na slavenstvo svoje jedan

Dalmatin (1861.) u kojima se zalau za uvoenje hrvatskoga jezika u kole i ujedinjenje s

ostalim hrvatskim pokrajinama (Usp. Buljac 2009: 215238; Bezina 1990: 167181). Kada

1869. narodnjaci pobjeuju na lokalnim (opinskim) izborima, uvode hrvatski jezik u urede i

18

javni ivot i pridonose "opem boljitku opine" (Vrgo 2009: 97). Do kraja stoljea imao je

29.827 stanovnika (1872.), ureen je gradski centar i poboljana infrastruktura. Sve to

svjedoi da se krajem 19. stoljea u Sinju razvija hrvatska nacionalna svijest, koja je

potpomogla kulturni razvoj grada.

Na poetku 20. stoljea Sinjani su bili zaokupljeni obnovom objekata koje je 1898.

unitio potres. Izuzev toga, grad u svakom smislu raste: poboljana je prometna povezanost

sa Zadrom i Splitom, dolazi do kulturnog procvata, osnivaju se brojna drutva, a postoje

navodi da su se u Sinju igrali i brojni sportovi.26 Jo krajem 19. stoljea otvorena je kazalina

dvorana, dvije itaonice, kavana Cetina, osnovana gradska glazba, drutvo Sermonia,

glumako drutvo te Kinematograf Cetina, a na prijelazu stoljea zabiljeeno je djelovanje

Matice hrvatske (od 1906.). (Usp. Vrgo 2009: 105108). Sinj je bio vojno uporite u Prvom

svjetskom ratu (1914.1918.), okonanom porazom i raspadom Austro-Ugarske. Hrvatski

sabor 29. listopada 1918. raskida sve dravnopravne odnose s Monarhijom i ulazi u Dravu

Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je ubrzo sjedinjena s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba,

Hrvata i Slovenaca (od 1921. Kraljevina SHS, od 1929. Kraljevina Jugoslavija).

Nakon rata gospodarska i kulturna slika Sinja, kao i itave Europe, potpuno je

drugaija od predratne. Gospodarsko stanje sve se vie pogorava i na globalnoj razini

rezultira svjetskom krizom 1929. Na lokalnoj razini nastupa kulturna kriza uvoenjem tzv.

estosijeanjske diktature iste godine. Grad Sinj i Cetinska krajina bili su u sastavu Primorske

banovine, a nedugo nakon donoenja oktroiranog ustava (1931.) u sastavu Banovine Hrvatske

(1939.). Kulturno djelovanje ipak se nastavlja u raznim svjetovnim i crkvenim drutvima, te

je 1921. utemeljena Dravna realna gimnazija, a od 1926. Dravna zanatska kola (Vrgo

2009: 115).

Drugi svjetski rat (1939.1945.) na hrvatskim je prostorima imao poseban znaaj jer

se borba Saveznika protiv Sila osovine prenijela i na lokalnu borbu partizanskih protiv

ustakih pokreta, od kojih su prvi bili uz konane pobjednike rata, a drugi uz gubitnike. Za

vrijeme rata Sinj je bio u sastavu Velike upe Cetine (sa sjeditem u Omiu), dijelu

Nezavisne Drave Hrvatske, a od 1941. okupiraju ga Talijani, koji ga dre sve do svoje

kapitulacije 1943. kada dolazi u ruke Nijemaca. Oslobaaju ga partizani 25. listopada 1944.27

26

Prema Vrgo (2009: 104). Sinjanin Ante Tomaevi Kuka bio je u hrvanju prvak Austro -Ugarske od 1902. do 1907., a 1903. i 1904. bio je prvak svijeta. Nogometni klub Junak osnovan je 1916. Igrao se tenis i odravale konjike utrke i viteka natjecanja. 27

Sinj je u doba talijanske okupacije bio opasan bodljikavom icom (ega se prisjeaju i star iji informatori iz Bitelia), a mnoge graevine razruene su u bitkama i saveznikom bombardiranju 11. rujna 1944.

19

Meu njima je bilo ljudi iz Sinja i okolice, pa tako i Bitelana.28 Broj rtava rata na globalnoj

razini prelazi 55 milijuna, a na teritoriju Jugoslavije oko 1,700,000 ljudi (prema visini ratne

odtete koju joj je isplatila Njemaka).29

Osnivanjem realsocijalistike Jugoslavije nastupa razdoblje prosperiteta, razvoja

industrije, znanosti, kulture i sporta, a smanjuje se utjecaj Crkve i plemstva nakon to su im

oduzeti posjedi donoenjem Zakona o nacionalizaciji 1946. U Sinju su brojna nacionalizirana

i novoosnovana poduzea utemeljena na socijalistikom samoupravnom modelu: Industrijsko

graevno poduzee Sandra (1929.), Drvodjelsko poduzee Naprijed (1946.), Autoprijevoz

Sinj (1948.), Komunalno poduzee Vjeti gora (1949.), Poljoprivredni kombinat Sinj

(1951.), Dalmatinka predionica i tvornica konca (1952.), Vodna zajednica (1954.),

Trgovako poduzee Konkurent (1959.), Hidroelektrana Perua (izgraivana 1954.1958.30,

putena u pogon 1960.); a od drutvenih, kulturnih i sportskih drutava nastaju: Dom zdravlja

(1953.), Gradski bazen (1953.), koarkaki klub Tekstilac, dananji Alkar (1955.), Amatersko

kazalite (1956.), Gradski muzej (1957.), Narodno sveuilite (1958.), Nia muzika kola

(1958.), Turistiko drutvo Sinj (1970.) i hotel Alkar (1979.) (Popis prema Vrgo 2009: 121).

U sklopu Mediteranskih igara u Splitu (1979.) konjika natjecanja odrana su na sinjskom

hipodromu.

Potpisivanjem Novosadskog dogovora 1954. filolozi s ovih prostora pristaju na

slubeni hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik. Trinaest godina kasnije, 1967. potpisana je i

Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika koja negira Novosadski dogovor.

Za vrijeme Hrvatskog proljea 1971. slubeno je osnovana Matica hrvatska u Sinju, kojoj je

ubrzo zabranjeno djelovanje, a slijed politikih zbivanja potaknuo je i val emigracije

(privremeni rad u inozemstvu, najvie u Njemakoj i Italiji).

Krajem sedamdesetih godina, a posebno nakon smrti Josipa Broza Tita, Federaciju

potresa kriza. Politiko nezadovoljstvo kulminiralo je 1991. kada se Hrvatska izdvaja iz

saveza. Poinje Domovinski rat (1991.1995.) koji je dodatno unazadio hrvatske pokrajine,

posebno granine na kojima su bila najvea ratita. Sinj je pretrpio brojne napade i razaranja,

a tijekom rata organiziran je centar za humanitarnu pomo i skrb o izbjeglicama.

28

Najstariji informatori svjedoili su Drugom svjetskom ratu, ali izbjegavali su razgovor o njemu, osim kada su prepriavakli anegdote o ustaama i partizanima iz iste porodice koji su se svaali umjesto da pucaju jedni na druge itd. Takoer, u blizini Bitelia nalazi se masovna grobnica (Kurbegova jama na Vrdovu). 29

U nedostatku povijesne rasprave koja bi navela toan podatak, koristi se mreni izvor, World War Two Statistics & Data (dostupno na: http://www.historyonthenet.com/WW2/statistics.htm, pristup 17. veljae 2013. 30

Jedan od informatora na terenu sudjelovao je u izgradnji peruke brane.

20

Nakon rata osnivaju se i ponovno otvaraju razna kulturna i sportska drutva, od kojih

se posebno istie Klapa Sinj koja je odnijela mnoge festivalske nagrade i stekla kultni status u

svijetu glazbe.

U 21. stoljeu gospodarska slika Sinja jednako je nepovoljna kao i u cijeloj Hrvatskoj.

Mnoge tvornice osnovane za vrijeme Jugoslavije privatizirane su, dok su druge, prelaskom

drave na viestranaki parlamentarni reim, prodane, ugaene ili u steaju. Sinjska alka je

15. listopada 2010. uvrtena u UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne batine svijeta.

Klapsko pjevanje zatieno je u prosincu 2012. a jelo sinjski arambaii (slino sarmi) nalazi

se na popisu zatienih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture Hrvatske.31

31

Usp. slubene stranice UNESCO-a (http://whc.unesco.org/en/list/, pristup 9. listopada 2013.) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650, pristup 9. listopada 2013.)

21

II.3. Stanovnitvo

Dalmatinsku zagoru njezini stanovnici neslubeno dijele na vrgorsku, imotsku,

sinjsku i vrliku krajinu. Ta podjela proizlazi iz organizacije mjesne uprave nakon

uspostavljanja mletako-turske granice (1718.), kada se kroz Zagoru prostirao krajiki pojas,

podijeljen prema glavnim utvrdama (Vrgorac, Imotski, Sinj i Vrlika). Posebnu ulogu u

vezama tih krajina imali su sajmovi i pazari u njihovim centrima, gdje se odvijala trgovina i

razmjena dobara lokalnoga stanovnitva, ali i putnika i trgovaca iz daljih podruja, s obale ili

iz jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine (to je intezivirano izgradnjom ceste izmeu

Sinja i Livna koja prolazi preko Vagnja, na nadmorskoj visini od 1173 m). Primarno se

trgovalo stokom (i to onom sitna zuba) i itaricama (kukuruz, penica, zob), a kopno i obala

intenzivnije se povezuju s poecima komercijalnog vinogradarstva (poglavito Sinjsko i

Hrvatako polje) i uzgoja duhana (najvie Vrgorac i Imotski), a od 20. stoljea i rudarstvom.

Napoleonska cesta, koja je preko 150 godina bila jedina uzduna kopnena prometnica kroz

junu Hrvatsku, povezivala je Knin, Sinj, Imotski i Vrgorac, a otvorena je 1807. za vrijeme

relativno kratke francuske vladavine. Osim toga, Sinj je bio na putu iz Bosne prema splitskoj

luci te je najvanija za njegov razvoj bila trgovina. Od 1903. do 1962. bila je otvorena za

promet uskotrna eljeznika pruga Split Klis Sinj, poznata pod nazivom Sinjska rera (po

nainu pjevanja kojim su putnici kratili trosatnu vonju (Vrgo 2009: 104).

Kao to je prikazano u prethodnom poglavlju, najstariji tragovi civilizacije sugeriraju

da se stanovnitvo koje je ivjelo u podruju oko Cetine od davnina bavilo stoarstvom,

zemljoradnjom i ribarstvom, a od antikog doba i vinogradarstvom i uzgojem duhana.

Trgovina je uvijek bila kljuna, a u 19. i 20. st. razvijaju se i obrti te rudarstvo. Usto valja

istaknuti i velik broj vojnika i vojnih inovnika koji su dolazili iz raznih krajeva.

Stanovnitvo Bitelia i openito okolice Sinja veinom je katoliko, no ima i

pravoslavaca, koji se od posljedenjeg rata sve vie izjanjavaju kao ateisti. Sinjski franjevci32

uvali su matine knjige upe Bittelich, koje su danas prebaene u Dravni arhiv u Zadru.

Najstarije datiraju iz 17. stoljea, iz vremena kad je stanovnitvo iseljeno i ponovno naseljeno

nakon osloboenja od Turaka. Pretpostavlja se da su postojale starije matine knjige u crkvi

32

U Biteliu ima i pravoslavaca, no katolici prevladavaju (zatitnik svt Klmnt, dan upe Mla Gspa). Informator Jeronim arko istaknuo je da su oni jedini dominikanci, dok su ostale upe u okolici franjevake: pa je blesk ppovsk. D ti bjsnn, m smo trsta p i btelsk je u Ct inskj krjni ppovsk, kko, t, n znn, al ostlo su sv frtri. Btelsk, n mi se i v trska. Pravoslavaca u blizini ima jo samo u Suhau, Dabru i Bajagiu.

22

sv. Spasa, koja je potpuno razorena te se ne zna kakav je tono bio sastav stanovnitva prije

pada Sinja, ali od 18. stoljea moe se pratiti kontinuitet najstarijih sinjskih obitelji.

Okolica Sinja kroz povijest je doivjela nekoliko velikih promjena u sastavu

stanovnitva. U prethodnom su poglavlju migracije tek spomenute, a u nastavku e biti

detaljnije opisane. Iako su dnevne migracije izmeu Sinja i okolice vjerojatno bile uestale od

najranijih povijesnih epoha, zanimat e nas masovne migracije. Prva je novovjekovna

emigracija stanovnitva iz sinjske okolice kada su Turci osvojili Sinj, i to na Olib (1476.), u

Gradie (1540.) i u Podunavlje33 (1605.). Nakon osloboenja slijedi masovna imigracija u

tada mletaki Sinj. Vraa se staro raseljeno stanovnitvo, a novo stanovnitvo dolazi iz tri

smjera: 1.) franjevci dovode krane iz Rame; 2.) Mleani potpomau doseljavanje iz

Hercegovine; 3.) spontane seobe Poljiana. Trea velika emigracija dogaa se krajem 19. i

poetkom 20. stoljea, kada sve vie stanovnitva odlazi na kontinente Novog svijeta

(Sjeverna i Juna Amerika te Australija). Privremene migracije (poput viemjesenih ili

viegodinjih perioda rada u inozemstvu) i migracije u smjeru obale Jadrana uestalije su od

druge polovice 20. stoljea. Iseljenici iz Bitelia danas su dio hrvatske dijaspore u ileu, no

svoj su govor sauvali u veoma maloj mjeri.34 Od poetka 20. st. stanovnitvo sve vie tei

iseljavanju iz Zagore, najvie prema Splitu, ali i drugim dijelovima Hrvatske (najvie u

Zagreb) i svijeta.

U 21. stoljeu posebno je izraena veza izmeu Bitelia i Sinja, te izmeu Sinja i

Splita, to znai da su pojaane dnevne i tjedne migracije stanovnitva, a samim time i

meusobni utjecaji njihovih urbanih kultura i, to je za ovaj rad vanije, mjesnih govora.

Prema popisu stanovitva iz 2011. Biteli ima 509 stanovnika, i to 317 u Donjem i

192 u Gornjem. Prema podacima Dravnog zavoda za statistiku (http://www.dzs.hr/), 2001.

godine imao je 658 stanovnika pa moemo rei da se nastavlja populacijski pad zapoet u

vrijeme Domovinskog rata, koji je vidljiv i u povijesnim podacima o opini Hrvace i gradu

Sinju (Tablica 1). Prema posljednjem popisu, u opini Hrvace ivi 3.617 ljudi, a u Sinju

24.826.

33

Sekuli (1990: 15) govori o tri grupacije Bunjevaca: podunavska (najvea), senjska (primorje i pogdorje oko Senja) i sjevernodalmatinska. O porijeklu i smjerovima migracija vie v. u Sekuli (1990: 2226). 34

Budua istraivanja dijaspore iseljene iz Dalmatinske zagore mogla bi pokazati i drugaije rezultate. Opaska se odnosi na obitelj urkovi u ileu iji lanovi u kuanstvu ne koriste hrvatski jezik, ali ga u odreenoj mjeri razumiju.

23

1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001.

HRVACE 5.056 5.919 5.742 6.483 7.065 7.512 7.392 7.706 7.810 8.212 7.137 6.692 6.206 5.296 4.116

SINJ 7.600 8.256 9.025 10.089 11.543 13.205 13.770 14.829 15.526 16.864 18.687 20.598 23.849 25.985 25.373

Tablica 1. Kretanje broja stanovnika od 1857.2001.

Povijesni podaci nisu dostupni za pojedina mjesta (samo opine) pa ni za Biteli nisu

posebno objavljeni, ali dostupni su podaci prema dobi i spolu. Dravni zavod za statistiku

donosi odvojene podatke za Donji i Gornji Biteli, koji su za potrebe ovoga rada zdrueni

(Tablica 2).

DOB 019 2039 4059 6080 80+ UKUPNO

MUKARCI 47 46 86 56 23 258

ENE 38 34 47 93 39 251

UKUPNO 85 80 133 149 62 509

Tablica 2. Stanovnitvo Bitelia prema dobi i spolu

Vidljivo je da je ukupan broj mukaraca i ena gotovo ravnomjerno raspodijeljen

(mukaraca je samo sedam vie), no promotrimo li sastav stanovnitva prema dobi, moemo

zakljuiti da je mukaraca gotovo dvostruko vie nego ena u skupini od 4659 godina, a

ena gotovo dvostruko vie nego mukaraca u skupinama stanovnika starijih od 60 godina.

Usporedimo li broj stanovnika mlaih od 40 godina s brojem stanovnika starijih od 40

godina, druga skupina bit e i vie nego dvostruko vea od prve. Usto valja istaknuti da je

realan broj mladih koji ive na Biteliu mnogo manji no to statistiki izvjetaj pokazuje jer

mnoga djeca idu u kolu u Sinj (tj. provode dane u tjednu u Sinju, a vikende na Biteliu), a

mladi u srednju kolu u Sinj i Split, odnosno na fakultete po cijeloj Hrvatskoj.

Opadanje broja i starenje stanovnitva kakvo smo zabiljeili u Biteliu karakteristino

je i za druga hrvatska sela. Uvjeti ivota su teki, zemlja i blago zahtijevaju cjelodnevan rad

koji ne donosi materijalnu sigurnost i ne udi to velik broj mladih ljudi odlazi u gradove,

gdje imaju vie prilika zaraditi za iole dostojanstven ivot, i veinom se ne vraaju u svoja

sela. Zeevi (2000: 14) tvrdi da je nemogunost suvremenije i bolje organizacije u domaoj

sredini jedan od najvanijih uzroka odumiranja hrvatskih sela: "Sve veom

industrijalizacijom i urbanizacijom zemlje privlanost urbano-industrijskog naina ivota

postaje sve vie nuna i zakonita posljedica." Meutim, idustrijalizacija i urbanizacija, iako

jesu glavni razlozi odlaska sa sela, nisu jedini. Sigurno je jedan od razloga rat, koji je, osim

ljudskih rtvava, doveo i do toga da mnoge poljoprivredne povrine propadnu jer se nisu

obraivale (najvie vinogradi). Usto su mnogi preivjeli branitelji nesposobni za rad, to zbog

neadekvatne psiholoke pomoi koja im se nudi, to zbog trauma koje su doivjeli na ratitu.

24

Stanovnitvo cetinskoga kraja bavilo se istim poslovima i zanatima tisuama godina, a

od poetka 20. stoljea iz temelja je promijenjen nain ivota. Industrijskom revolucijom

ljudske zanate zamijenili su strojevi u tvornicama, a nakon svjetskih ratova nastupilo je

kratko razdoblje prosperiteta, ne samo na selima. U posljednjim desetljeima Jugoslavije, a

posebno nakon rata devedesetih, cijela Hrvatska prolazi kroz krizno doba, koje karakterizira

sve vii vanjski dug i negativan BDP. Kada govorimo o odumiranju sela, ne moemo rei da

je motivirano naoko boljim uvjetima gradskoga ivota, ve moramo uzeti u obzir i mnoge

druge faktore, koji e biti lokalni i razlikovat e se od mjesta do mjesta, iako je odumiranje

sela problem na globalnoj razini.

25

II.4. Poloaj govora Bitelia na povijesno-dijalektolokoj karti Hrvatske

Da bismo ponudili to detaljniji lingvistiki kontekst, prije opisa pojedinih

gramatikih razina u govoru Bitelia prikazuje se razvoj dananjih hrvatskih narjeja iz

protojedinica, praslavenskog i opeslavenskog jezika, te se prikazuje raspored narjeja i

dijalekata prije velikih migracija uzrokovanih turskim osvajanjima. Zatim su navedene

osnovne znaajke tokavskoga narjeja i njegova podjela na dijalekte, s detaljnijim prikazom

znaajki novotokavskoga ikavskog dijalekta, kojemu govor Bitelia pripada.

II.4.1. Prajezik (praslavensko i opeslavensko doba)

Na podruju oko Sinja vjerojatno se prije dolaska Slavena govorio latinski, a postoje i

starije, predrimske jezine potvrde, spomenute u prethodnom poglavlju. Slaveni u 6. stoljeu

iz pradomovine na podruju Karpata do Dunava donose praslavenski, za koji se rekonstruira

sljedei sustav:

KONSONANTI SONANTI VOKALI

VELARI k g x u a

PALATALI t' d' j i e

DENTALI t d s z n r l

LABIJALI p b m w

Tablica 3. Praslavenski glasovni sustav35

Distribucija fonema nije bila slobodna: * i * mogli su biti samo ispred palatala; palatali *t' i

*d' javljaju se samo uz * i * (*t', *t', *d', *d'); velari *k, *g, *x ne dolaze ispred palatala

ni iza *t', *d', *, *; palatal * mogao je biti samo iza velarnih i ispred palatalnih

konsonanata, a *n se u tim poloajima ne pojavljuje. Svaki je vokal mogao biti dug i kratak te

naglaen i nenaglaen. Mjesto naglaska odreivalo je naglasne paradigme, koje se prema

dananjoj perspektivi rekonstruiraju kao a, b i c. Dugi vokali mogli su biti akutirani, to se

moe rekonstruirati i kao uzlazni naglasak i kao poseban glasovni segment, npr. laringal (usp.

Holzer 2011: 45, Kapovi 2008: 28). U ovom radu za taj segment koristi se termin stari

akut.

35

Tablica i podaci o sustavu preuzeti su prema Holzer (2011: 4).

26

Oko 7. stoljea Slaveni naseljavaju dananje hrvatske prostore. Jezik koji se

rekonstruira za to razdoblje jest opeslavenski dijalektalni kontinuum.36 Prostirao se du

istone i centralne Europe, od Baltika na sjeveru do Crnog mora i Mediterana na jugu. Do 9.

stoljea praslavenski sustav doivio je niz glasovnih promjena, od kojih je posljednja

nazalizacija srednjih vokala (ili "postanak nazalnih samoglasnika" Holzer 2011: 6365), i

formiran je opeslavenski samoglasniki sustav, zabiljeen u najstarijim glagoljinim

tekstovima37:

e o

Tablica 4. Opeslavenski vokalizam

Kvantiteta je bila vezana uz kvalitetu vokala. Sustav je bio veoma sloen, primjerice u

morfologiji imenica, koje su se deklinirale prema 15 deklinacijskih obrazaca (v. Damjanovi

32000), a dijalektalna diferencijacija manje je intenzivna nego u sljedeem razdoblju, kada se

formiraju dijalekti i rastereuje sustav.

U srednjem vijeku, oko 1200. godine, njemaki (u Austriji), maarski i rumunjski

razdjeljuju zapadnoslavenske od junoslavenskih i istonoslavenskih jezika. Junoslavenska

skupina nije zasebna genetska jedinica, nego dijalektalni kontinuum (vie u: Matasovi 2008:

2634). Fonemi *, *, *, *, * na razliite naine u razliitim dijalektima nestaju iz

sustava, a morfoloki sustav takoer je pojednostavljen: 4 imenike deklinacije, nestanak

dvojine, glagolskih kategorija... Posljednje inovacije koje su se odvile prije migracija

potaknutih turskim napadima krenule su s podruja Neretve. Holzer (2011: 6) navodi tri takve

inovacije: novotokavska retrakcija naglaska (Mauraniev zakon38), -l > -o na kraju sloga i

druga jotacija i datira ih oko 15. stoljea, kada zapoinju velike predturske migracije koje su

potpuno promijenile dijalektalni kontinuum i dovele do izrazitijeg izjednaavanja

istonotokavskih i zapadnotokavskih pradijalekata.39

36

"Dijalektna se diferencijacija odvijala tako to su tijekom vremena razne jezine mijene zahvatile razne dijelove slavenskoga podruja." (Holzer 2011: 7). Takoer, Matasovi (2008: 58) navodi da se oko 600. govorio praslavenski te istie da su neke promjene nakon 600. godine zahvatile itavo slavensko podruje, dok su druge ostale ograniene samo na jedan njegov dio. 37

Ipak, valja napomenuti da je u glagoljinim spomenicima ve dolo do izjednaenja i , koji su zabiljeeni istim znakom. Usp. npr. Jagi (1864: 3): "Ovima poluglasima odgovara u hrv. glagoljici samo jedan znak." 38

Retrakcija je u nekim tokavskim krajevima jo u odvijanju. Kapovi (2014: 484) istie: " ntok. retrakcija je jo itekako iv proces. On se vidi u sinkronijskim odnosima poput dm n dm, mlm n molm, ali i u posuenicama, koje ovisno o govoru i primjeru ili uvaju izvorni naglasak (komunst) ili ga pomiu (komnist)." 39

Usp. Brozovi (1985: 6768; 1963: 4556), Lisac (1996: 1821), Matasovi (2008: 35).

27

II.4.2. Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata

U periodizaciji povijesti hrvatskoga jezika govorimo o trima velikim razdobljima:

praslavenskom, opeslavenskom i razdoblju kada se formiraju narjeja dananjeg hrvatskoga

jezika: akavtina, kajkavtina i zapadna tokavtina, prikazane na Karti 2, uz istonu

tokavtinu i torlake govore (Lisac 2003: 164165). Kajkavtina se prostirala zapadnije od

dananje granice sa tokavtinom, a akavtina se govorila duboko u unutranjosti, zapadno

od dananje granice s BiH uz Unu te u kopnenoj Dalmaciji u zaleu Zadra i ibenika.

Karta 2. Predmigracijski raspored srednjojunoslavenskih narjeja

Zapadna tokavtina s kajkavtinom je graniila od ua Une u Savu prema

sjeveroistoku do Virovitice i dananje Maarske, s istonom tokavtinom du Dunava i

Drine te zapadno od Foe prema Neretvi i Boki Kotorskoj, koje su bile zapadnotokavske.

Prema akavtini granica je sezala do teritorija istono od Une, niz Dinaru, a na more je

izbijala istono od Cetine (Lisac 2003: 16, 2009: 16).

Prije velikih seoba potaknutih prodorom Turaka, govori sinjskoga podruja bili su na

akavsko-zapadnotokavskoj granici i vjerojatno su imali znaajke i jednog i drugog narjeja

28

(npr. ikavski refleks jata).40 Biteli prema ovoj karti pripada govorima zapadne tokavtine.

Uz Kartu 2 Lisac (2003: 159) donosi i Kartu 3 koja prikazuje etiri granina

zapadnotokavska dijalekta: livanjsko-vrbaski, biokovsko-cetinski, makarsko-primorski i

zapadnohumski. Izoglose koje su razdvajale dijalekte bile su : t i -a :-o (< *-l). Livanjsko-

vrbaski bio je takavski, a odraz finalnog *-l u njegovim govorima rekonstruira se kao -o.

Biokovsko-cetinski bio je takavski, s odrazom *-l > -a. Makarsko-primorski bio je

akavski, a odraz *-l > -a. Zapadnohumski je bio akavski, s refleksom *-l > -o (usp.

Brozovi 1970: 28, Lisac 2003: 6061, 2003a: 178).

Karta 3. Predmigracijski raspored ikavskih tokavskih dijalekata

Bitelski govor pripadao je zapadnoj tokavtini, biokovsko-cetinskom dijalektu, kojim

su prije emigracije govorili moliki Hrvati te govornici dananjega jugozapadno-istarskoga ili

takavsko-akavskog dijalekta, koji se govori u okolici Pule. Lisac (2003a: 178) navodi:

"Naroito je zanimljivo da su danas u dodiru govori Makarskoga primorja (nekadanji

makarsko-primorski dijalekt) i govori jugozapadne Bosne (nekadanji livanjsko-vrbaski

dijalekt), oboji akavski, ali je takoer oito da nekad nije bilo prave meusobne

40

Lisac (2008: 112) govori da su novotokavski ikavski govori Dalmatinske zagore "bliski akavtini, a to je i naravno kad se zna da su dugo proveli u uem govornom dodiru."

29

povezanosti. (...) Izmeu tih dvojih akavaca uglavnom su bili takavci (nekadanji

biokovsko-cetinski dijalekt) kojih su potomci danas u jugozapadnoj Istri i u provinciji

Molise."

Prisjetimo li se da je Sinj u potpunosti raseljen nakon to su ga Turci osvojili, mogue

je da je dio sinjskog ivlja preseljen u ta podruja (v. II.2. Povijest) te da je odnio i svoj

dijalekt. Nakon osloboenja Sinja, poznato je da je dio stanovnitva doseljen iz Rame i

zapadne Hercegovine (v. II.3. Stanovnitvo). Mjesni govori tog podruja ubrajaju se u

zapadnohumski dijalekt.

II.4.3. Osnovne znaajke i podjela tokavskoga narjeja na dijalekte

tokavsko narjeje najvea je skupina dijalekata na Balkanu, koja je usto osnovica za

etiri vrlo bliska standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Dijalekt na kojem

se sva etiri standardna jezika temelje jest istonohercegovako-krajiki ili novotokavski

(i)jekavski takavski, i danas teritorijem najvei tokavski dijalekt (v. Kartu 4). Nadgradnja je

dakako razliita u svakome od etiri jezika, a najistaknutije su fonoloke (primarno

akcentoloke) i leksike razlike. Bitno je istaknuti da razlike izmeu standardnih jezika

postoje, no one su znatno manje nego razlike izmeu standarda i njihovih dijalekata, npr.

akavskih ili torlakih govora.41

tokavsko narjeje biljei najmlae inovacije i revolucionarno je u odnosu na

veinom konzervativno akavsko, a dijelom i u odnosu na kajkavsko, koje ima drugaiji tip

inovacija. Osim nekih starotokavskih govora, dijalekti imaju uzlazne tonove ostvarene

nakon pomaka naglaska na prethodni slog. Velik broj govora uva zanaglasne duljine, koje

nisu svugdje istoga trajanja. Opeslavenski glasovi * i * razvili su se u u, poluglasi su dali

a, jotacijom su nastali i , *-l na kraju sloga prelazi u -a, -e ili -o, a veina govora nema glas

h. Novotokavski govori u deklinaciji svih triju rodova u genitivu mnoine imaju nastavak -,

a dativ, lokativ i instrumental mnoine imaju ujednaene nastavke. U mnoinskoj deklinaciji

jednoslonih imenica mukog roda u veini govora nalazimo proirak -ov-/-ev-. Na glavnini

tokavskoga teritorija, uva se aorist, a izostaje imperfekt (Lisac 2003: 1718).

Glavni kriteriji za klasifikaciju tokavskoga narjeja u dijalektolokoj literaturi jesu

akcentuacija (pomak naglaska na prethodni slog i nastanak uzlaznih tonova ili uvanje

41

Vie v. u Kapovi 2010b.

30

staroga mjesta naglaska), refleks jata (ikavski, ekavski, (i)jekavski) i refleks skupova

palataliziranih *stj, *skj, *zdj, *zgj (, u akavskima ili t, d u takavskima). Prema

njima, narjeje se dijeli na sedam dijalekata (Lisac 2003: 29):

slavonski ili nenovotokavski akavski dijalekt,

zapadni ili novotokavski ikavski dijalekt,

istonobosanski ili nenovotokavski (i)jekavski akavski dijalekt,

istonohercegovako-krajiki ili novotokavski (i)jekavski dijalekt,

zetsko-junosandaki ili nenovotokavski (i)jekavski dijalekt,

umadijsko-vojvoanski ili novotokavski ekavski dijalekt,

kosovsko-resavski ili nenovotokavski ekavski dijalekt.

Karta 4. tokavski dijalekti

31

Na karti je prikazana Ivieva podjela na deset dijalekata, koja se od Lieve razlikuje

po podjeli istonotokavskih govora. Naime, Lisac (2003: 143) prizrensko-junomoravski,

svrljiko-zapljanjski i timoko-luniki (uz karaevsko-svinjiku oazu) definira kao dijalekte

torlakoga, a ne tokavskoga narjeja. Napominjemo da Lukei (2012: 281285) u podjelu

ukljuuje samo zapadnotokavske govore pa dijalekte naziva neto drugaije od Lisca:

slavonski, istonobosanski, ikavski i juni jekavski dijalekt.

Govor Bitelia svojim poloajem spada meu govore zapadnoga ili novotokavskog

ikavskog dijalekta. Najvanije znaajke toga dijalekta daju se u sljedeem poglavlju. Jedan

od ciljeva rada bit e utvrditi koje su od tih znaajki potvrene u govoru Bitelia, a koje nisu.

II.4.4. Novotokavski ikavski ili zapadni novotokavski dijalekt

Jedini tokavski dijalekt s veinskim ikavskim refleksom jata razvio se iz

zapadnotokavskog pradijalekta. Prostire se na podruju zapadne Hercegovine i june Bosne

te na podrujima oko Bihaa i Dervente, Livanjskog polja, zapadno od Neretve, na jugu sve

do Opuzena, a na sjeverozapadu do Omia. tokavske doseljenike oaze nalaze se na

akavskim otocima: Raie (Korula), Suuraj (Hvar), Sumartin (Bra), Maslinica (olta),

Dinjika (Pag). U Lici takoer ima doseljenih ikavaca oko Gospia, Senja, Lovinca i Svetog

Roka; u Gorskom kotaru u Liu, Mrkoplju i Sungeru; u Slavoniji izmeu Osijeka i akova; u

Bakoj oko Subotice i Sombora; u Maarskoj oko Baje i u blizini Budimpete; u Italiji

(Molise) u Kruu, Stifiliu i Mundimitru; u Australiji oko Pertha (dijaspora molike

dijaspore) (prema Lisac 2003: 5051, 2003a: 173174, 2008: 105106). Novotokavski

ikavski dijalekt prevladava i u Zadru, ibeniku i Splitu, koji uvaju i brojne akavske relikte.

Najvanije su fonoloke znaajke u vokalizmu, osim ikavskoga refleksa jata, a kao

refleks poluglasa, u kao refleks stranjeg nazalnog samoglasnika i slogotvorne likvide *,

uvanje oblika tipa (v)rebac, rest i velik broj samoglasnikih redukcija u Bosni i splitskom

zaleu. Lisac (2003: 52) navodi da se dijalekt moe podijeliti na dva poddijalekta, akavski i

takavski, od kojih bi prvi bio "u Dalmaciji izmeu Cetine i Neretve te na otocima, u Bosni

od Livna i Tomislavgrada do gornjeg Vrbasa i srednjeg toka Bosne, oko Dervente, u

Bosanskoj krajini, u Slavoniji. takavska bi bila zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od

Cetine, Lika i Baka. Uz to su takavski Opuzen, Li u Gorskom kotaru, Molise." Jedan od

ciljeva ove radnje bit e utvrditi kojemu od tih dvaju poddijalekata pripada govor Bitelia.

32

Iz konsonantizma navodimo da foneme f i h veinom ne nalazimo u dijalektu, iako

postoje iznimke (npr. Moliani imaju x42). U dijelu govor dolazi do desonorizacije ili

obezvuenja finalnih suglasnika. Na zapadu dijalekta pronaeni su adrijatizmi43, i to prijelaz -

m > -n (osim u Bosni), > j (Bosna, Hercegovina, Klis, Suuraj, Sumartin) i cakavizam

(Karlobag, ibenik) (usp. Lisac 2003: 5455).

Akcenatski sustav u govorima ovoga dijalekta opisuje se kao novotokavski, sa

sustavnim regresivnim pomakom i zanaglasnim duljinama, koje se, ovisno o reeninoj

intonaciji i dinamici govora, mogu skratiti.44 U nekim govorima u BiH uvaju se tragovi

starije akcentuacije, a u molikih Hrvata zabiljeen je i akustiki akut (usp. Lisac 2008: 110).

Prednaglasnih duljina nema, a svi naglaeni mogu biti dugi i kratki te uzlazni i silazni. Fi